usporedba sustava federalnih rezervi i hrvatske …oliver.efri.hr/zavrsni/90.pdf · narodne banke...
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET
MARINA ROZGAJ
USPOREDBA SUSTAVA FEDERALNIH REZERVI
I
HRVATSKE NARODNE BANKE
DIPLOMSKI RAD
RIJEKA, 2013.
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
USPOREDBA SUSTAVA FEDERALNIH REZERVI
I
HRVATSKE NARODNE BANKE
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Monetarna ekonomija
Mentor: Prof. dr. sc. Zdenko Prohaska
Student: Marina Rozgaj
Studijski smjer: Menadžment
JMBAG: 23896
Rijeka, rujan 2013.
SADRŽAJ STRANICA
1. UVOD.........................................................................................................................1
1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA………………………...1
1.2. RADNA HIPOTEZA…………………………………………………………...2
1.3. SVRHA I CILJ ISTRAŽIVANJA……………………………………………...2
1.4. ZNANSTVENE METODE..................................................................................2
1.5. STRUKTURA RADA………………………………………………………….2
2. OSNOVNA OBILJEŽJA CENTRALNOG BANKARSTVA I CENTRALNIH
BANAKA...................................................................................................................4
2.1. POJAM CENTRALNOG BANKARSTVA I CENTRALNIH BANAKA.........7
2.2. CILJEVI CENTRALNIH BANAKA..................................................................4
2.3. STRATEGIJA I INSTRUMENTI PROVOĐENJA MONETARNE POLITIKE
CENTRALNIH BANAKA………………………………………………..……9
3. SUSTAV FEDERALNIH REZERVI………………….…………………….…..15
3.1. POVIJESNI RAZVOJ FED-A………………………………………...………15
3.2. CILJEVI MONETARNE POLITIKE FED-A…………………………...……21
3.3. STRUKTURA FED-A……………………………………………………...…23
3.4. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE FED-A………...………………27
3.4.1. Operacije na otvorenom tržištu...........................................................27
3.4.2. Obvezna rezerva....................................................................................31
3.4.3. Diskontni prozor (discount window policy)........................................34
4. HRVATSKA NARODNA BANKA.......................................................................36
4.1. POVIJESNI RAZVOJ HNB-A…………………………………..……………36
4.2. STRUKTURA HNB-A…………………………………………………….….41
4.3. CILJ I ZADACI MONETARNE POLITIKE HNB-A………………..……… 45
4.4. INSTRUMENTI I MJERE MONETARNE POLITIKE HNB-A………..……46
4.4.1. Operacije na otvorenom tržištu...........................................................47
4.4.2. Stalno raspoložive mogućnosti.............................................................49
4.4.3. Obvezna rezerva....................................................................................50
4.4.4. Devizne aukcije......................................................................................53
4.4.5. Blagajnički zapisi..................................................................................54
4.4.6. Obvezni blagajnički zapisi....................................................................54
4.4.7. Minimalno potrebna devizna potraživanja........................................55
4.4.8. Kratkoročni krediti za likvidnost........................................................57
5. USPOREDBA FED-A I HNB-A............................................................................58
6. ZAKLJUČAK..........................................................................................................61
LITERATURA..............................................................................................................63
POPIS TABLICA..........................................................................................................65
POPIS GRAFIKONA...................................................................................................65
POPIS SHEMA.............................................................................................................65
IZJAVA..........................................................................................................................66
1
1. UVOD
Centralna banka je središnja monetarna ustanova u bankovnom sustavu pojedine zemlje
koja ima monopol emisije novca i vrijednosnih papira. Temeljna zadaća centralne banke
vezana je uz održavanje stabilnosti cijena i tečaja nacionalne valute, provođenje
monetarno-kreditne politike, reguliranje novčanog optjecaja, kontroliranje banaka, a
bavi se i kupoprodajom deviza, propisuje stopu obvezne rezerve te se nalazi kao
posrednik u funkciji plaćanja. U podcjelinama koje slijede objašnjeno je: 1) Problem,
predmet i objekt istraživanja, 2) Radna hipoteza, 3) Svrha i cilj istraživanja, 4)
Znanstvene metode, 5) Struktura rada.
1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA
Centralna banka zauzima centralni položaj u bankarskom sustavu pojedine zemlje, u
smislu da djeluje kao banka drugih banaka i kao bankar države. Svojim djelovanjem
središnje banke utječu na kamatne stope, likvidnost i kreditnu sposobnost banaka te
stabilnost tečaja nacionalne valute. Sve to ima direktni učinak na monetarnu politiku i
stabilnost nacionalne ekonomije pojedine zemlje. Uglavnom, u svim zemljama postoji
samo jedna takva banka, u SAD-u to je Sustav federalnih rezervi (FED) dok je ona u
Republici Hrvatskoj, Hrvatska narodna banka (HNB).
Problem istraživanja je prikupljanje činjenica kojima će se utvrditi te usporediti uloga i
obilježja američke centralne banke, Sustava federalnih rezervi (FED-a) i Hrvatske
narodne banke (HNB-a). U skladu s problematikom, definiran je i predmet istraživanja:
istražiti i analizirati prikupljene činjenice o funkcioniranju FED-a i HNB-a, njihovim
strukturama i provođenju monetarne politike.
Objekt istraživanja je Sustav federalnih rezervi (FED) kao centralna banka SAD-a i
Hrvatska narodna banka (HNB), te usporedba njihovih monetranih politika koju
provode.
2
1.2. RADNA HIPOTEZA
Sukladno problemu i predmetu istraživanja, postavljena je radna hipoteza.
Konzinstentnim spoznajama o mjerama monetarne politike koju provodi Sustav
federalnih rezervi u SAD-u kao razvijenom gospodarstvu, moguće je ustanoviti da se
djelovanje HNB-a može unaprijediti intenzivnijim korištenjem tržišnih mjera monetarne
politike kao što su operacije na otvorenom tržištu i diskontna politika.
1.3.SVRHA I CILJ ISTRAŽIVANJA
U najužoj vezi s problemom, predmetom i objektom znanstvenog istraživanja, te u
skladu sa postavljenim hipotezama, određena je svrha istraživanja. Svrha znanstvenog
istraživanja ovog diplomskog rada je prikazati i istražiti povijesni razvoj, temeljne
zajedničke karakteristike, ciljeve te organizaciju američke centralne banke, FED-a i
hrvatske centralne banke, HNB-a na monetarnu politiku.
Ciljevi istraživanja odnose se na razumijevanje monetarnih mjera FED-a i HNB-a te
važnost njihovih instrumenata na ekonomsku politiku SAD-a odnosno Republike
Hrvatske.
1.4. ZNANSTVENE METODE
U znanstvenom istraživanju i prezentiranju rezultata istraživanja, u ovom radu su
korištene sljedeće znanstvene metode: metoda analize i sinteze, komparativna metoda,
metoda deskripcije, metoda klasifikacije i metoda kompilacije.
Za izradu ovog rada korištena je literatura domaćih i inozemnih autora, časopisi,
internet i članci.
3
1.5. STRUKTURA RADA
Tematika rada podijeljena je u šest međusobno povezanih cjelina. U prvom Uvodnom
dijelu, prikazani su problem, predmet i objekt istraživanja, postavljena je radna
hipoteza, određeni su svrha i ciljevi istraživanja, navedene su znanstvene metode koje
su korištene u pisanju diplomskog rada, te struktura rada na kraju ovog dijela.
U drugom dijelu s naslovom Osnovna obilježja centralnog bankarstva i centralnih
banaka, objašnjen je pojam centralnog bankarstva i centralnih banaka, ciljevi centralnih
banaka, te strategija i instrumenti provođenja monetarne politike centralnih banaka.
Naslov trećeg dijela je Sustav federalnih rezervi, a u tom ćemo se dijelu prvenstveno
usmjeriti na povijesni razvoj FED-a, ciljeve monetarne politike FED-a i njegove
instrumente uz objašnjenje pojedinih.
Četvrti dio ima naslov Hrvatska narodna banka (HNB). U njemu je prikazan povijesni
razvoj Hrvatske narodne banke, njezini ciljevi, zadaci te instrumenti koje HNB koristi u
postizanju ekonomskih ciljeva.
Peti dio s naslovom Usporedba FED-a i HNB-a bavit će se usporedbom američke i
hrvatske centralne banke, njihovim sličnostima i razlikama u strukturi, organizaciji te
načinu i vrsti mjera i instrumenata kojima se koriste u provođenju monetarne politike.
Šesti dio je Zaključak i predstavlja sintezu cjelokupnog rada.
4
2. OSNOVNA OBILJEŽJA CENTRALNOG BANKARSTVA I CENTRALNIH
BANAKA
U ovom dijelu diplomskog rada, predmet analize je pojam centralnog bankarstva i
centralnih banaka, ciljevi centralnih banaka te monetarna politika centralnih banaka
općenito.
2.1. POJAM CENTRALNOG BANKARSTVA I CENTRALNIH BANAKA
Centralna banka je vrhovna novčana vlast neke zemlje, zapravo najvažnija monetarna
institucija svake moderne ekonomije.1 Po svojim karakteristikama i funkcijama
razlikuje se od drugih financijskih institucija. Aktivnosti središnje banke primarno su
orijentirane na regulaciju monetarnih kretanja, kontrolu novčanog optjecaja te
implementaciju instrumenata monetarne politike u svrhu održavanja stabilnosti cijena i
niske inflacije. Središnje banke odgovorne su za međunarodnu likvidnost zemlje,
devizne rezerve, kontrolu priljeva i odljeva deviza te politiku deviznog tečaja
nacionalne valute. U spletu funkcija i zadataka središnjih banaka posebno se ističe
emisijska funkcija vezana uz izdavanje i optjecaj novčanica i kovanog novca. Središnja
banka jedina je institucija koja kreira primarni novac Mo kao monetarnu bazu ukupne
monetarne kreacije. Kreirani gotov novac sastavna je komponenta primarnog novca i
vidljiv je u pasivi bilance središnje banke.
Kao primjer bilance središnje banke, uzet će se bilanca HNB-a.
1 Kandžija, V., Živko, I.: Poslovna politika banaka, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str 63.
5
Tablica 1: Bilanca HNB-A ( 2012. XII.) u milijunima kuna
Izvor: www.hnb.hr/publikac/godisnje/2012/h-god-2012.pdf (25.09.2013)
AKTIVA PASIVA 1. Inozemna aktiva
1.1. Zlato
1.2. Posebna prava vučenja
1.3. Pričuvna pozicija kod MMf-a
1.4. Efektiva i depoziti po viđenju u
inozemnim bankama
1.5. Oročeni depoziti
u starnim bankama
1.6. Plasmani u vrijednosne papire u
devizama
1.7. Nekonvertibilna devizna aktiva
2. Potraživanja od središnje države
2.1. Potraživanja u kunama
2.2. Potraživanja u devizama
3. Potraživanja od ostalih domaćih sektora
4. Potraživanja od kreditnih institucija
4.1. Kredit kreditnim institucijama
Lombardni krediti
Kratkoročni krediti za likvidnost
Ostali krediti
Obratne repo transakcije
4.2. Dospjela
nenaplaćena potraživanja
5. Potraživanja od ostalih financijskih
institucija
84.782,1
-
2.662,3
1,4
10.647,4
6.298,8
65.172,2
0,0
-
-
-
2,5
11,8
11,8
-
-
11,8
-
-
-
1. Primarni novac
1.1. Gotov novac izvan kreditnih
institucija
1.2. Blagajne kreditnih institucija
1.3. Depoziti kreditnih institucija
Računi za namiru kreditnih institucija
Izdvojena kunska obvezna pričuva
Upisani obvezni blagajnički zapisi
HNB-a
Prekonoćni depoziti
1.4. Depoziti ostalih financijskih
institucija
2. Ograničeni i blokirani depoziti
2.1. Izdvojena devizna obvezna pričuva
2.2. Ograničeni depoziti
2.3. Blokirani devizni depoziti
3. Inozemna pasiva
3.1. Krediti MMF-a
3.2. Obveze prema međ. inst.
3.3. Obveze prema stranim bankama
4. Depoziti središnje države i fondova
socijalne sigurnosti
4.1. Depozitni novac
Depozitni novac središnje države
Depozitni novac fondova socijalne
sigurnosti
4.2. Devizni depoziti središnje države
4.3. Blagajnički zapisi HNB-a
5. Blagajnički zapisi HNB-a
5.1. Blagajnički zapisi HNB-a u kunama
5.2. Blagajnički zapisi HNB-a u stranoj
valuti
6. Kapitalni računi
7. Ostalo(neto)
61.856,3 16.947,0 4.681,0 39.636,7 11.509,2 24.555,7 - 3.571,9 591,6 7.954,8 5.094,5 2..860,2 - 0,1 - 0,1 0,0 146,6 68,1 68,1 - 78,5 - - - - 15.716,8 -878,1
UKUPNO (1+2+3+4+5 84,796,4 UKUPNO ( 1+2+3+4+5+6+7) 84.796,4
6
U tablici se iskazuju podaci o potraživanjima i obvezama monetarnih vlasti središnje
banke Hrvatske ( HNB).
U aktivu bilance HNB-a ulazi inozemna aktiva, potraživanja od središnje države,
potraživanja od ostalih domaćih sektora, potraživanja od kreditnih institucija te
potraživanja od ostalih financijskih institucija.
U pasivu bilance ulazi primarni novac, ograničeni i blokirani depoziti, inozemna pasiva,
depoziti središnje države i fondova socijalne sigurnosti, blagajnički zapisi HNB-a,
kapitalski računi i ostalo.
U svojstvu davatelja posljednjeg utočišta (lender of last resort), središnje banke mogu
odobravati kredite bankama ili obavljati otkup vrijednosnica i deviza iz portfelja
banaka, čime, kroz ekspanzivne mjere monetarne politike, djeluju u pravcu povećanja
likvidnosti bankovnog i monetarnog sustava. Budući da središnja banka odobrava
kredite bankama i drži različite vrste depozita banaka s pravom je nazivamo „banka
banaka“. Radi obuzdavanja pretjerane kreditne aktivnosti banaka i očuvanja stabilnosti
monetarnog sustava, središnje banke propisuju obveznu rezervu i druge rezerve koje
banke trebaju držati na posebnim računima otvorenim kod središnje banke.
Središnje banke obavljaju i ulogu fiskalnog agenta države, u smislu da, ukoliko
zakonom nije zabranjeno, odobravaju kredite državi, kupuju državne vrijednosnice na
primarnom i sekundarnom tržištu, primaju različite oblike depozita države te obavljaju
platni promet po tim računima. Većina središnjih banaka uživa visok stupanj
ekonomske i političke neovisnosti. Ekonomska neovisnost središnje banke ovisi o
mogućnostima zaduživanja države kod središnje banke te o utjecaju Vlade na karakter i
izbor instrumenata monetarne politike. S druge strane, politička neovisnost središnje
banke očituje se u slobodi izbora konačnog cilja monetarne politike. Kako bi dokazali
veliku važnost centralnih banaka u monetarnom sustavu pojedine zemlje, u nastavku će
se posebno razraditi ciljevi centralnih banaka i njihova uloga u monetarnoj politici.
7
2.2. CILJEVI CENTRALNIH BANAKA
U ovom dijelu analizirati će se ciljevi centalnih banaka.
Potencijalni ciljevi monetarne politike mogu biti:2
1. visoka zaposlenost,
2. ekonomski rast,
3. stabilnost cijena,
4. stabilnost kamatnjaka,
5. stabilnost financijskih tržišta i
6. stabilnost na deviznom tržištu.
Visoka zaposlenost postoji kada je potražnja za radom jednaka ponudi rada, što je
kompatibilno teorijskom konceptu ostvarivanja pune zaposlenosti uz postojanje
određene razine prirodne stope nezaposlenosti.
Ekonomski rast označava povećanje potencijalnog BDP-a neke zemlje. Ovisan je o
razini i tvorbi kapitala, tehnološkim promjenama, prirodnom bogatstvu i sposobnostima
ljudi da uz veću produktivnost osiguraju povećanje investicija, proizvodnje i životnog
standarda ( rast BDP-a per capita).
Stabilnost cijena odnosi se na ostvarivanje niskih stopa inflacije između 2 do 3 posto
godišnje uz koje je moguć održiv ekonomski rast. Stabilnost cijena važna je s aspekta
sprečavanja opće nesigurnosti i donošenja suboptimalnih odluka o investiranju,
potrošnji štednji ili zaduživanju, što je moguće u slučaju ugrađivanja premije rizika
inflacije ili razvoja inflacijom izazvanih preferencijama prema kratkom od dugog roka.
Uz nisku stopu inflacije povećava se vjerodostojnost i kredibilitet monetarne politike te
transparentnost cijena i drugih varijabli.
Nakon globalne financijske krize pojavile su se ideje, da bi trebalo povećati ciljnu stopu
inflacije na oko 4%, jer onda u kriznim vremenima postoji veći prostor za sniženje
nominalne kamatne stope, što može olakšati prilagođavanje. Naravno centralne banke
ne mogu direktno ostvariti cjenovnu stabilnost, već to mogu preko instrumenata koji su
im na raspolaganju poput: politike deviznog tečaja, kamatnih stopa, operacija na
otvorenom tržištu, novčane emisije, obaveznih rezervi. Efekti ovih varijabli na
ekonomiju su često neizvjesni.
2 Mishkin, F. S., Eakins, S. G.: Financijska tržišta + institucije, Mate, Zagreb, 2005, str. 112-115.
8
Stabilnost kamatnjaka povećava transparentnost i stabilnost financijskih tržišta i
olakšava planiranja vezana uz budući novčani tijek.
Stabilnost financijskih tržišta omogućuje efikasno prenošenja novčanih viškova od
suficitarnih prema deficitarnim subjektima i pridonosi izbjegavanju čimbenika razvoja
financijske krize.
Uz stabilnost na deviznom tržištu sprečava se promjena uvjeta razmjene uz pad ili rast
vrijednosti domaće valute u odnosu na strane valute.
Istodobno, ostvarivanje nebrojenih ciljeva poželjno je, ali ne uvijek moguće. Djelujući u
pravcu ostvarenja jednog cilja, središnja banka može ugroziti ostvarenje drugog ili
drugih ciljeva. Konflikt ciljeva posebice dolazi do izražaja u kratkom roku.
Zbog toga, da bi lakše mogle predvidjeti njihove efekte, većina centralnih banaka je
kreirala makroekonomske modele. Rasprava o ciljevima centralne banke je još uvijek
prisutna i ona je u najvećoj mjeri posljedica neslaganja što monetarna politika može, a
što ne može. Zbog toga postoji rasprava treba li monetarna politika voditi isključivo
računa o cjenovnoj stabilnosti ili svojim instrumentima također podržavati i druge
ciljeve kao što su zaposlenost i ekonomski odnosno gospodarski rast. Naime, ukoliko bi
cilj bila samo niska stopa inflacije, onda bi se tako definiran cilj mogao ostvariti preko
relativno visoke kamatne stope, ali bi ona mogla negativno utjecati na zaposlenost i
gospodarski rast. Ekonomist M. Fray predlaže da se ova dilema riješi na način da
monetarna politika podržava postizanje cjenovne stabilnosti i ekonomskog rasta samo
ako to ne ugrožava stabilnost cijena. MMF sugerira da cilj monetarne politike treba biti
dugoročni cilj, koji je moguće ostvariti instrumentima monetarne politike poput
cjenovne stabilnosti ili neinflatornog rasta.3 Razlike u ciljevima mogu se objasniti i
razlikama u okruženju u kojem centralne banke provode monetarnu politiku. Sasvim je
jasno da će instrumenti finog reguliranja dati bolje rezultate u dijelovima razvijenog
financijskog tržišta, kakav postoji u razvijenim zemljama, nego u područjima
financijskog tržišta koje je tek u svojim počecima a javlja se često i prisutno je u
zemljama u razvoju. Najvažnije razlike u okruženju koje mogu utjecati na definiranje
ciljeva i provođenje monetarne politike odnose se još i na veličinu zemlje, prag
otvorenosti zemlje, režim deviznog tečaja, kredibilitet kreatora ekonomske politike,
3 Lovrinović, I., Ivanov, M.; Monetarna politika, RRIF Plus d.o.o., Zagreb, 2009, str. 203, 204.
9
nezavisnost središnje banke, prag ekonomske razvijenosti, eventualne inflacijske
epizode iz prošlosti, prisustvo dolarizacije (formalne ili neformalne).4
Analizirajući ciljeve centralnih banaka, može se utvrditi da su osnovni ciljevi FED-a
postizanje potpune zaposlenosti, ekonomski rast te ostvarivanje umjerenih dugoročnih
kamatnih stopa. FED nikad nije imao numerički definiranu ciljanu stopu inflacije.
Nasuprot američkoj središnjoj banci (FED-u), hrvatska središnja banka (HNB) za glavni
cilj ima postizanje i održavanje stabilnosti cijena.
2.3. STRATEGIJA I INSTRUMENTI PROVOĐENJA MONETARNE POLITIKE
CENTRALNIH BANAKA
Svaka centralna banka primjenjuje drugačiju strategiju u provođenju monetrane politike.
Nakon što donese odluku o ciljevima, centralna banka bira niz varijabli na koji će
utjecati. Te varijable se nazivaju posrednim ciljevima (intermedijarnim) i one
neposredno utječu na stopu zaposlenosti i nivo cijena, a to mogu biti npr. monetarni
agregati (M1,M2,M3) ili kamatne stope. Međutim, instrumenti centralne banke nemaju
neposredan utjecaj ni na te posredne komponente. Zato centralna banka bira i koristi i
niz drugih varijabli koji se nazivaju operativnim ciljevima ili instrumentalnim ciljevima
kao što su agregati rezervi ili kamatne stope na koje može utjecati. Korištenjem
posrednih i operativnih veličina, ona može brzo procijeniti, primjenjuje li dobru politiku
te nalazi li se na pravom putu umjesto da čeka pravi ishod. Postoje dvije vrste varijabli
na koje centralna banka može utjecati a to su kamatna stopa i monetarni agregati. FED
uvažava 3 kriterija za izbor varijable koja će biti posredni čimbenici. Centralna banka
mora biti u mogućnosti da je kontrolira a njezin utjecaj na krajnji cilj mora biti
predvidljiv.
Danas u 21. stoljeću instrumenti monetarne politike znatno su modificirani u odnosu na
one koji su korišteni tijekom prošlog stoljeća.
4 Ibidem
10
Do kraja 20. stoljeća nacionalne središnje banke zemalja s razvijenim tržišnim
gospodarstvom koristile su se s tri tradicionalna instrumenta monetarne politike5:
1. diskontnom politikom,
2. politikom otvorenog tržišta i
3. politikom obvezne rezerve.
U praksi manje razvijenih tržišnih ekonomija, posebice u praksi socijalističkih i
komunističkih država uobičajeno je korišten četvrti tradicionalan instrument monetarne
politike pod nazivom selektivna kreditna politika.
U nastavku ćemo dati kratki pregled i analizu pojedine mjere.
Diskontna politika ili politika diskontnog prozora predstavlja nastariji instrument
monetarne politike središnjih banaka. Razvila se u još razdoblju zlatnog standarda kao
prateći instrument njegova funkcioniranja temeljenog na zlatnom pokriću izdanih
novčanica. Ovisno o kretanju zlata iz zemlje ili u zemlju, diskontna stopa se spuštala i
dizala, pa je rezultat bio višestruk. Prvobitni mehanizam diskontne politike sastojao se u
reguliranju visine diskontne stope, odnosno kamatne stope uz koju nacionalne središnje
banke odobravaju ostalim bankama kredite uz zalog mjenice. Otud i njezin alternativni
naziv eskontna politika, uvriježen u monetarnoj praksi Njemačke, Francuske i drugih
europskih država prije priključenja monetarnoj uniji.
Pod nazivom diskontna politika tradicionalno se podrazumijevalo ne samo
manipuliranje visinom diskontne stope već i određivanje rokova, limita i ostalih uvjeta
reeskonta robnih mjenica i drugih vrijednosnica na temelju kojih su se banke zaduživale
kod središnje banke. Središnje banke mogle su uvesti načelo reeskontiranja samo
„prihvatljivih“ mjenica, kao što su vlastite mjenice ili mjenice koje služe za osiguranje
kredita trgovini, poljoprivredi i sl., čime se posredno, diskontnom politikom, provodila i
selektivna (kvalitativna) kontrola kredita.
Manipuliranje visinom diskontne stope dobar je instrument reguliranja unutarnjih
kreditnih odnosa u uvjetima gdje je bankarski sustav tome prilagođen. S druge strane,
svojim vanjskim djelovanjem, česte promjene diskontne stope mogu, osim pozitivnih,
izazvati i negativne učinke, zbog kojih promjene referentnog kamatnjaka mogu za
5 Lovrinović, I., Ivanov, M., op. cit. str. 209.
11
privredu biti od većeg rizika nego od koristi. Povećanje diskontne stope odašilje signal
restriktivnosti monetarne politike6.
Za razliku od razdoblja zlatnog standarda koji su karakterizirali automatizam
uspostavljanja ravnoteže u bilanci plaćanja, sloboda uvoza i izvoza zlata pri
međunarodnoj razmjeni te sloboda kovanja i prekivanja zlata za privatni račun,
suvremeni novčani sustav sklon je brojnim nestabilnostima među kojima je tipična
pojava inflacije ( ili rjeđe deflacije). Iako je inflacija uobičajeno monetarna pojava, u
suvremenom novčanom sustavu ona se ne javlja kao jednostavni rezultat novog priljeva
zlata i emisije novčanica, već kao složena pojava proizašla iz spleta nepovojnih
okolnosti. Kako u suvremenom novčanom sustavu nema automatizma „nevidljive
ruke“7 zbog kojega brzo nestaju povremene pojave inflacije ili deflacije, manipulacije
diskontnom stopom predstavljaju, s jedne strane, vrlo efikasan instrument stabilizacije
unutarnjih kretanja, a s druge, vrlo rizičan instrument s aspekta čimbenika vanjske
nestabilnosti.
Dok je do Velike depresije ( 1929.-1933.) diskontna politika bila najvažniji i gotovo
jedini instrument monetarne regulacije, njezino značenje u monetarnoj regulaciji bitno
je smanjeno razvojem operacija na otvorenom tržištu.8
Politika otvorenog tržišta danas predstavlja najvažniji instrument monetarne politike
kojim raspolažu središnje banke u zemljama s razvijenim financijskim sustavom.
Plasman i kupovina vrijednosnica na otvorenom tržištu provode se sustavom aukcija,
čiji je inicijator i organizator središnja banka.
Kao kupci i prodavatelji vrijednosnica javljaju se ovlašteni primarni dileri, a to su u
pravilu velike banke, te posredno institucionalni investitori. Primarni dileri kupuju na
otvorenom tržištu za svoj i tuđi račun te dalje rasprodaju, dok se institucionalni
investitori državnim obveznicama najčešće koriste kao unosnim oblikom plasmana
prikupljenog kapitala. Budući da državne vrijednosnice predstavljaju visoko likvidni
financijski instrument koji ujedno nosi solidan nerizični prinos, postoji velik interes za
njihovu kupovinu i razvijeno sekundarno tržište. Sigurnost vrijednosnica zajamčena 6 Restriktivna monetarna politika dovodi do smanjenja novčane mase, povećanja kamtnih stopa, smanjenja investicija i BDP-a te smanjenja zaposlenosti. 7 Adam Smith je utvrdio da slobodno djelovanje tržišta daje optimalne rezultate ako ga nitko ne sputava. Optimalni efekti se ostvaruju automatski. 8Kulić, S.: Monetarna vlast, monetarni sustav i monetarna politika RH u jedinstvu vlasti u RH, Interna
predavanja Zagreb, str. 43, 2011.
12
ugledom države te visoka likvidnost sekundarnog tržišta glavni su razlog zbog kojeg se
primjena operacija na otvorenom tržištu veže upravo uz državne vrijednosnice, a tek
eventualno i uz druge financijske oblike.
Bit provođenja operacija na otvorenom tržištu vezana je uz upravljanje likvidnošću
bankovnog financijskog sustava na dnevnoj, tjednoj, mjesečnoj i višemjesečnoj razini.
Ovisno o namjeri središnje banke i potrebi povećanja ili smanjenja likvidnosti, središnje
banke kupuju državne vrijednosnice od poslovnih banaka ili prodaju državne
vrijednosnice poslovnim bankama.
Politika otvorenog tržišta može se provoditi na tržištu novca putem trezorskih zapisa
(zbog kraćeg roka dospijeća i visoke likvidnosti tržišta novca daleko su zastupljeniji u
bilancama poslovnih banaka) i na tržištu kapitala putem državnih obveznica.
Politiku otvorenog tržišta, kao instrument fine prilagodbe likvidnosti i kretanja
kamatnih stopa, karakterizira nekoliko prednosti u odnosu na ostale instrumente
monetarne regulacije:9
središnja banka ima potpunu kontrolu nad provođenjem aukcija na otvorenom
tržištu i diskrecijsko pravo nad određivanjem iznosa, kamatnjaka i drugih uvjeta
pod kojima se provode operacije,
prodaja ili kupnja vrijednosnih papira može se obaviti brzo ili sporo te
ograničenim ili velikim iznosima,
administrativne procedure provođenja su vrlo jednostavne,
operacije na otvorenom tržištu omogućuju središnjoj banci kompenziranje
eventualnih nepoželjnih efekata prevelike prodaje ili kupnje vrijednosnih papira,
jer postoji mogućnost ponovne kupnje ili prodaje istih ili drugih vrijednosnica,
operacijama na otvorenom tržištu izbjegava se učinak najave, kakav na primjer
izravno izaziva svaka promjena diskontne stope ili stope obveznih rezervi,
tijekom provođenja operacija banke i ostali sudionici financijskih tržišta nisu
svjesni namjera središnje banke, budući da ona može istodobno jednim
sudionicima prodavati vrijednosnice, a od drugih ih kupovati,
kako su državne vrijednosnice najvažniji instrument kojim se trguje na
otvorenom tržištu, operacijama na otvorenom tržištu postiže se veća
9 Lovrinović, I., Ivanov, M., op. cit. str. 209.
13
koordinacija mjera monetarne politike i mjera fiskalne politike te postiže veća
efikasnost upravljanja javnim dugom.
Središnje banke često primjenjuju mehanizam kupnje vrijednosnica uz sporazum o
reotkupu (REPO sporazum) kojim se diler koji prodaje obveznice središnjoj banci
obvezuje da će određenog dana po određenoj cijeni i uz dogovoreni kamatnjak ponovno
otkupiti te iste vrijednosnice. Instrumentom obratni repo središnja banka djeluje u
smjeru povećanja likvidnosti banaka ( potiče pad kamatnjaka na međubankovnom
tržištu). Repo i obrnuti repo su vrlo pogodni instrumenti za neutraliziranje neželjenih
privremenih promjena likvidnosti banaka ili likvidnosti ostalih subjekata, do kojih
dolazi zbog novčanih tokova nad kojima središnja banka nema izravnu kontrolu.
Središnje banke mogu operacijama na tržištu djelovati i na ostvarenje dugoročnih
ciljeva, kao što su suzbijanje inflacije ili ublažavanje deflacije i recesije. U tu svrhu se
koriste operacijama izravne kupnje ili izravne prodaje vrijednosnica.
Politika obveznih rezervi sastoji se u određivanju stope obvezne rezerve i drugih uvjeta
koji određuju visinu obveznih rezervi koje poslovne banke trebaju obračunati i izdvojiti
na depozite. U pravilu središnje banke određuju jedinstvenu stopu obvezne rezerve, iako
katkada primjenjuju sustav diferenciranih stopa s obzirom na vrstu i visinu depozita.
Obvezna rezerva izdvaja se na poseban račun kod središnje banke, čime se osigurava
stabilnost bankovnog sustava. Naime, iako se trenutačna nelikvidnost pojedine banke
može lako namiriti zaduživanjem na tržištu novca, bankarski sustav kao cjelina uvijek
treba držati određene rezerve kao pokriće ( dijela) depozita svojih komitenata. U tom
smislu ukupna sredstva obveznih rezervi predstavljaju svojevrsnu zaštitu deponenata od
rizičnog ponašanja banaka, odnosno smanjujući kreditni potencijal banaka sprečavaju
prekomjerno odobravanje kredita. Druga i važnija uloga obvezne rezerve vezana je uz
obuzdavanje pretjerane kreditne aktivnosti poslovnih banaka, odnosno izbjegavanje
situacije da pretjerana količina novca u optjecaju izazove inflaciju.
Visinu stopa obvezne rezerve administrativno propisuje središnja banka ovisno o
monetarnoj situaciji na tržištu i stupnju zasićenosti novčanim sredstvima.
Nepoželjna značajka obvezne rezerve je da ona predstavlja svojevrsno fiskalno
opterećenje koje središnja banka nameće poslovnim bankama. Zbog brzog i učinkovitog
14
djelovanja, politika obvezne rezerve važan je instrument monetarne politike u praksi
svih središnjih banaka.
Njezino značenje posebno dolazi do izražaja u zemljama s manje razvijenim
financijskim sustavom, gdje se ne može uspješno implementirati politika otvorenog
tržišta. Takvu situaciju nalazimo u monetarnom sustavu Republike Hrvatske gdje
obvezna rezerva predstavlja glavni instrument restriktivnog djelovanja središnje banke,
usmjerenog na očuvanje stabilnosti cijena i financijskog sustava.
Selektivna kreditna politika predstavlja poticaj razvoju pojedinih djelatnosti, tvrtki ili
zemljopisnih regija od strane centralne banke. Ovaj instrument je usko povezan s
ciljevima donesene ekonomske politike zemlje. Ovom politikom centralna banka
kontrolira usmjeravanje i namjensko korištenje novokreiranog novca u one djelatnosti
proizvodnje i prometa kojima je dan prioritet radi ostvarenja gospodarskog rasta.
15
3. SUSTAV FEDERALNIH REZERVI
U trećem poglavlju govoriti ćemo o važnosti američkog Sustava rezervi. O njegovom
povijesnom razvoju te ciljevima i instrumentima FED-a kao sukreatora monetarne
politike SAD-a10.
FED (Federal Reserve District) ili Sustav federalnih rezervi je privatna institucija koja
je ovlaštena za regulaciju i kontrolu financijskih i monetarnih institucija i tržišta u SAD-
u. Utemeljen je 1913. godine Zakonom o FED-u. Isprva nije bio dobro prihvaćen jer je
smatran oblikom centralizirane vlasti. U to vrijeme SAD-om su vladali
bankovni bankroti, gubitci deponenata, a 1907. godine, bili su toliko izraženi da je
potreba za stvaranjem središnje banke bila neminovna.
U vrijeme kad je osnovan FED, većina zemalja već je imala emisijsku banku (Engleska
i Švedska od 17. stoljeća) ali su te banke bile različitog porijekla od FED-a. Te su
banke bile privatne i bavile su se financiranjem problema kraljeva, da bi se tijekom
vremena razvile u moderne emisijske banke, te postale javne institucije. FED je
konstituiran u emisijsku banku koja vodi monetarnu politiku SAD-a decentralizirano
koliko god je to moguće.
U nastavku će se reći nekoliko bitnih činjenica o nastanku i razvoju FED-a kroz
povijest.
3.1. POVIJESNI RAZVOJ FED-A
U 19. stojeću gotovo monopolsku moć imala je Bank of England, upravo zbog niza
negativnih iskustava američki osnivači bili su protiv ustanovljenja centralne banke,
imala ona privatno ili državno upravljanje. Potpora tome bila je želja postojećih banaka
za izbjegavanjem dominacije snažne narodne banke i pretpostavke nadmoći državnih
nad federalnom vlasti. Kao posljedica toga, bankarstvo su regulirale države pojedinačno
do 1863. godine uz izuzetke razdoblja Prve i Druge narodne banke SAD-a.
Kongres je izdao povelju (registraciju) Prvoj narodnoj banci SAD 1791. godine. Prva je
narodna banka SAD-a donekle preuzela mnoge funkcije centralne banke. Ona je mogla
10 Mishkin, S. Frederich,: Ekonomija novca, bankarstva i financijskih tržišta, Mate, 2006, str. 376-380.
16
kontrolirati moć državnih banaka nad izdavanjem novčanica i davanjem zajmova. Kad
je Prva narodna banka odlučila davati više zajmova privatnim strankama, rezerve
državnih banaka su se povećale. Kad je smanjila svoje zajmove, rezerve državnih
banaka su se smanjile. Ona je također koristila svoju nadmoć nad državnim bankama na
drugi način. Ako je Prva narodna banka SAD-a posjedovala novčanice državnih banaka,
mogla ih je zadržati (ili isplatiti) i tada državne banke koje su izdale te novčanice nisu
morale smanjiti svoje rezerve srebra i zlata. U suprotnom, ako ih je Prva narodna banka
željela dati na iskup bankama koje su ih izdale, banke koje su izdale te novčanice
morale su ih isplatiti u srebru ili zlatu; njihove su se rezerve zbog toga smanjile.
Prva narodna banka SAD-a bila je profitabilna, s prosječnom stopom prinosa od 8 posto
godišnje za njezine investitore. Međutim, kad joj je trebalo produljiti povelju
(registraciju) 1811. godine, Kongres to nije učinio. Bilo je mnogo razloga za to. Jedan
od najvažnijih bio je taj što je tijekom njezina dvadesetogodišnja postojanja, vlasništvo
nad dijelom dionica banke došlo u ruke stranaca. Kao danas, Amerikanci su se bojali
pretjerane strane kontrole nad privredom. To mišljenje je prevladavalo osobito onda kad
se Prvu banku pokušavalo učiniti centralnom bankom. Njezini su protivnici tvrdili da će
Prva narodna banka SAD-a obeshrabriti rast državnih banaka redovitim iskupom
državnih novčanica za zlato i srebro.
Tijekom rata 1812. godine (drugi rat protiv Britanaca), mnogi od američkih vođa
uvjerili su se da vlada SAD-a treba ustanovu centralnog bankarstva u vremenima
krize11. Stoga je federalna vlada 1816. godine dala dvadesetogodišnju povelju
(registraciju) Drugoj narodnoj banci SAD-a koja je pružala usluge poslovnog
bankarstva ekonomiji kao i usluge centralnog bankarstva bankarskom sustavu. Poput
Prve narodne banke, ona je regulirala državne banke davanjem novčanica i obveznica
koje su one izdale njima na iskup i promjenom količine zajmova koje je stvarala.
Mnogi su Amerikanci s nepovjerenjem gledali na moćnu Drugu narodnu banku. Neki su
je okrivljivali za financijsku paniku 1819. godine. Daljnje neraspoloženje prema banci
javilo se za vrijeme mandata razmetljivog i moćnog predsjednika Druge narodne banke,
Nicholasa Biddlea. Pred kraj Biddleova mandata, na djelu su bile snažne političke sile
koje su željele osigurati ukinuće povelje (registracije) Druge narodne banke. Izbor
Andrewa Jacksona (1767. – 1845.) za predsjednika SAD-a 1828. godine uvećao je 11 Ibidem
17
probleme Druge narodne banke. Činjenica da je „heroj New Orleansa“ iz Tennesseea
(Andrew Jackson) koji se kao general istaknuo u obrani New Orleansa u ratu protiv
Britanaca 1812. godine, porazio na izborima Henryja Claya, zagovornika Druge
narodne banke, bio je samo dio problema. Osim toga, većina menadžera i službenika
Druge narodne banke tijekom kampanje javno se očitovala protiv Jacksona i njegove
stranke. Također je važna činjenica bila da je Jackson, koji je ranije gotovo bankrotirao
zbog špekulativnih trgovanja zemljištem i time razvio snažno nepovjerenje prema
bankama, vjerovao kako Narodna banka provodi najkorumpiraniji utjecaj na američki
život. Jackson je optuživao Drugu narodnu banku za monopoliziranje američkih
financija. To je pripremilo polje za „bankovni rat“ između Jacksona i Biddlea. Na
posljetku, Biddleova najveća politička pogreška bila je što je požurio s pokretanjem
postupka za obnovu povelje (registracije) narodne banke četiri godine prije njezina
završetka 1836. godine. On je time želio osigurati obnovu povelje i istim potezom
ugroziti Jacksona na izborima 1832. godine. Kongres je obnovu povelje Druge narodne
banke shvaćao prihvatljivom, a Jacksonovi pokušaji da proglasi obnovu povelje
neustavnom nisu zaustavili glasovanje Kongresa 3. srpnja 1832. godine o obnovi
povelje Narodnoj banci.
Jacksonov odgovor bio je za njega karakterističan i možda jedan od najizražajnijih;
potpredsjedniku Martinu Van Burenu je rekao: „Banka, gospodine Van Buren, me
pokušava ubiti, no ja ću ubiti nju“. 10. srpnja 1832. godine Jackson je stavio veto na
zakon koji je trebao obnoviti povelju, a Kongres nije uspio nadjačati njegov veto.
Obnova Druge narodne banke postala je glavnom temom izbora 1832. godine, koje je
Jackson dobio s lakoćom. Nakon izbora, Jackson je podigao sve federalne depozite iz
narodne banke i uložio ih u odabrane državne banke, zvane banke „ljubimice“.12
Prestanak Druge narodne banke SAD-a 1836. godine sa sobom je donio mnoge
promjene na američkoj bankarskoj sceni. Inflacija se povećala i trajala između 1834. i
1837. godine. Kriza se javila u razdoblju od kraja 1839. godine do 1843. godine. Mnogi
povjesničari vjeruju ds su inflacija i ekonomska kriza koja se nakon toga pojavila
uzrokovana padom Druge narodne banke SAD-a. Između 1836. godine i ustanovljenja
državnog bankarskog sustava 1863. godine, postojale su dvije vrste banaka SAD-a.
12
Miller, R. L., VanHoose, D. D.: Moderni novac i bankarstvo, Mate, Zagreb, 1997., str. 366.
18
Jedne su bile privatne (s potpunom odgovornošću), neinkorporirane (neregistrirane kao
trgovačka društva s ograničenom odgovornošću), a druge inkorporirane (registrirane
kao trgovinska društva s ograničenom odgovornošću) poveljama državnih vlada.
Privatne banke ponašale su se na isti način kao inkorporativne banke tijekom tog
razdoblja.
Državna zakonodavstva u državama Michigan i New York donijela su 1837. i 1838.
godine zakone o slobodnom bankarstvu. Razdoblje slobodnog bankarstva trajalo je sve
do 1863. godine. To razdoblje nije bilo razdoblje laissez-faire bankarstva13. Slobodno
bankarstvo je dobilo naziv prema slobodi ulaska u sektor. Tijekom rata, Unija i
konfedencija imale su različite valute i bankarske ustanove. Kako je vlada Unije
postojala sve uvjerenija u pobjedu 1863. I 1864. godine, Kongres Unije donio je zakon
koji je promijenio američke monetarne i bankarske odnose. Godine 1864. Kongres
Unije donio je zakon o nacionalnom bankarstvu14. Nadalje, javnost i njihovi
predstavnici pripisivali su velik dio krivnje za ekonomsku krizu prethodnom
predsjedniku Herbertu Hooveru (1874. – 1964.) i njegovoj vladi. Kao posljedica toga,
Kongres je donio nekoliko bankarskih zakona koji su proširili djelokrug federalnog
nadzora nad financijskim sustavom, poput Glass-Steagalova zakona iz 1933. godine i
ostalih zakona o kojima je već bilo riječi. Jedan od važnih zakona koje je Kongres donio
tridesetih godina, bio je Zakon o bankarstvu iz 1935. godine. Današnja struktura FED-a
zacrtana je tim zakonom.
Među ostalim, Zakon o bankarstvu iz 1935. godine značajno je izmijenio Zakon o
sustavu federalnih rezervi. Kao prvo, dao je Odboru FED-a novi službeni naziv, Odbor
guvernera Sustava federalnih rezervi, pa su članovi Odbora formalno „guverneri“
sustava. Da bi se izbjegla zabuna, Kongres je preimenovao glavne službenike područnih
banaka FED-a, koji su prije bili „guverneri“ područnih banaka, u „predsjednike“
područnih banaka.
Kao drugo, Kongres je isključio ministra financija i kontrolora banaka iz Odbora.
Nadalje, predsjednik je dobio moć imenovanja, uza suglasnost Senata, svih guvernera
FED-a, uzimajući u obzir regionalne razlike u podrijetlu imenovanih. Od ukupno sedam
13od fran. riječi što znači pustite neka svatko čini što hoće i neka sve ide svojim tokom" glavna je gopodarska doktrina kapitalizma 18. i 19. stoljeća a smisao joj je neograničena sloboda konkurencije, nemiješanje države u ekonomska pitanja. 14 Miller, R. L., VanHoose, D.D., op. cit., str. 367.
19
članova Odbora guvernera nije smjelo biti više od četiri člana iste političke stranke. Kao
treće, zakon iz 1935. godine, produljio je mandat guvernera Odbora guvernera na 14
godina; članovi bivšeg Odbora Sustava federalnih rezervi imali su mandat od 10 godina.
Kongres je odredio da se mandati guvernera preklapaju na taj način da se novi guverner
bira svake dvije godine. Kongres je nadalje ovlastio predsjednika da imenuje, od
postojećih guvernera ili novim imenovanjem, predsjednika i potpredsjednika Odbora.
Obojica na tom mjestu imaju mandat od četiri godine i mogućnost reizbora na drugih
četiri godine.15
Kao četvrto, zakon iz 1935. godine, dopustio je Odboru guvernera da mijenja stopu
obvezne rezerve u okvirima koje postavi Kongres. Ta je promjena omogućila Odboru u
Washingtonu značajnu moć koju nemaju predsjednici područnih banaka Sustava
federalnih rezervi.
Kao peto, sljedeći korak prema centraliziranoj moći nad vođenjem monetarne politike
Odbora guvernera bila je odredba zakona koja je dala Odboru guvernera posljednju riječ
glede eskontnih stopa FED-a. Iako su područne banke FED-a mogle pojedinačno
pojedinačno predlagati promjene svojih eskontnih stopa, Odbor u Washingtonu je
trebao te promjene dopustiti ili zabraniti.
Na posljetku, da bi se formalizirala FED-ova trgovina državnim vrijednosnicama,
Kongres je ustanovio dvanaestočlanu komisiju Sustava federalnih rezervi, Federalni
komitet za operacije na otvorenom tržištu (FOMC) koja je sastavljena od Odbora
guvernera i pet predsjednika područnih banaka Sustava federalnih rezervi.
Nakon donošenja Zakona o bankarstvu iz 1935. godine, došlo je do postupnog prijelaza
moći unutar FED-a s područnih banaka na Odbor guvernera. Danas je ta moć
prvenstveno centralizirana u Odboru guvernera, premda predsjednici područnih banaka
FED-a i dalje imaju značajnu moć unutar FED-a.
Tijekom Drugog svjetskog rata, Odbor guvernera FED-a, pod vodstvom predsjednika
Marrinera Ecclesa od 1934. do 1948. godine, implicitno je postao produljena ruka
Ministarstva financija SAD-a. Da bi pomogao napore Ministarstva financija da financira
ogromni ratni angažman, FED je pritom sudjelovao na taj način što je kupovao i
15
Hixon, W., F.: Triumph of the Bankers: Money and Banking in the Eighteenth and Nineteenth
Centuries, London:Praeger, 1993, str, 396, 397.
20
prodavao državne vrijednosnice u dovoljnim količinama kako bi „vezao“ kamatnjak na
državne obveznice na niskoj i gotovo konstantnoj razini.
FED-ova suradnja i pomoć tijekom rata također je popravila njgovu sliku u vladi i izvan
nje. Do kraja četrdesetih, međutim, razvile su bojazni unutar FED-a da previše suradnje
ugrožava FED-ovu čuvanu neovisnost. FED je postigao prijateljski sporazum s
Ministarstvom financija u ožujku 1951. godine, poznat pod imanom Sporazum Sustava
federalnih rezervi i Ministarstva financija 1951, godine, kako bi prekinuo dotadašnju
praksu. Mnogi ekonomisti označavaju taj datum kao početak doista neovisnog vođenja
monetarne politike u moderno vrijeme.
Zakon o deregulaciji depozitnih institucija i monetarnoj kontroli (DIDMCA) iz 1980.
godine donio je značajne promjene u FED-ovoj strukturi. Prije 1980. godine, samo su
nacionalne poslovne banke i državne poslovne banke koje su to željele postale bankama
članicama Sustava federalnih rezervi. To članstvo, koje je zahtijevalo da banke članice
kupe i posjeduju dionice FED-a, izlagalo je banke članice FED-ovu regulatornom
nadzoru i od banaka članica zahtijevalo da drže rezerve u banci FED-a na njihovu
području. Članstvo je također omogućavalo bankama članicama usluge FED-a, poput
prebijanja (kliringa) čekova i eskontnih zajmova FED-a, po subvencioniranim cijenama
i kamatnjacima. Državne monetarne vlasti regulirale su sve preostale poslovne banke
koje nisu bile članice FED-a, a druge državne i federalne ustanove regulirale su
štedionice; te depozitne institucije koje nisu bile članice Sustava time nisu imale
neposrednog pristupa FED-ovim uslugama i zajmovima. Kako bi dobile te usluge
posredno, one su održavale odgovarajuće veze s poslovnim bankama koje su pripadale
FED-u.
DIDMCA je ukinuo tu strukturu. On je odredio da sve federalno osigurane depozitne
institucije moraju ispunjavati obvezu držanja rezervi FED-a. Zauzvrat, DIDMCA je
omogućio svim tim depozitnim institucijama pristup uslugama FED-a (Kongres je još
naredio FED-u da zaračunava „tržišnu cijenu“ za te usluge) i njegovim eskontnim
zajmovima. Stoga je taj zakon značajno proširio FED-ovu vlast nad ukupnim rezervama
bankarskog sustava, učvršćujući time utjecaj na količinu novca u optjecaju.16
16Symons, E., L., Jr.; White, J., J.: Banking Law: Selected Statutes and Regulations, 3th edition, West Publishing Company, USA, 1990, str. 205.
21
3.2. CILJEVI MONETARNE POLITIKE FED-A
U ovom dijelu analizirati će se ciljeve FED-a i njihova uloga na američku ekonomiju i
tržište.
Analizirajući ciljeve centralnih banaka, može se utvrditi da su osnovni ciljevi FED-a
postizanje potpune zaposlenosti, ekonomski rast te ostvarivanje umjerenih dugoročnih
kamatnih stopa. FED nikad nije imao numerički definiranu ciljanu stopu inflacije.
Zakon o zaposlenosti iz 1946. godine i Zakon o punoj zaposlenosti i uravnoteženom
rastu iz 1978. godine ( poznatiji kao Humphrey-Hawkinsov zakon) obvezuju američku
vladu na promicanje visoke zaposlenosti u skladu sa stabilnom razinom cijena.
Visoka stopa zaposlenosti najvažniji je cilj FED-a. Važnost ovog cilja očituje kroz 2
osnovna razloga; ukoliko je stopa nezaposlenosti visoka to dovodi do velikih nevolja za
stanovništvo, obitelji pate od financiskih poteškoća, dovodi do gubitka osobnog
samopoštovanja i porasta kriminala (iako je ovaj posljednji zaključak prilično
kontroverzan), i kada je nezaposlenost visoka, gospodarstvo se suočava i sa resursima
koji nisu u funkciji ( poput zatvorenih tvornica i nekorištene opreme) a to sve utječe na
smanjenje outputa odnosno na manji BDP.
Cilj visoke zaposlenosti se ne bi trebao orijentirati na stopu nezaposlenosti jednaku nuli,
nego stopi iznad nule konzistentnom s punom zaposlenošću, tj situacijom kada je
potražnja za radnom snagom jednaka ponudi radne snage a to se naziva prirodnom
stopom nezaposlenosti. Prema sadašnjim procjenama, prirodna stopa nezaposlenosti
kreće se između 5 i 6%, ali i oko ovih procjena postoji značajna nesigurnost i
neslaganje. Moguće je i da prikladna državna politika, poput pružanja boljih informacija
o slobodnim radnim mjestima ili programa za radno usavršavanje, smanji prirodnu
stopu nezaposlenosti.
Ekonkomski rast kao drugi cilj usko je povezan sa visokom stopom zaposlenosti.
Poslovne organizacije će investirati u kapitalna dobra radi poboljšanja produktivnosti i
gospodarskog rasta kada je stopa nezaposlenosti niska. To je svrha tzv. supply-side
ekonomske politike17, koja se zalaže za poticanje ekonomskog rasta davanjem
17 Od engleske riječi supply- side economics a predstavlja ekonomiju obujma. Dva osnovna obilježa škole ponude su zagovaranje poticaja i zagovaranje velikog smanjenja poreza.
22
poduzećima poreznih poticaja za investiranje u tvornice ili opremu, ili poticanjem
poreznih obveznika da više štede.
Ostvarivanje umjerenih dugoročnih kamatnih stopa predstavlja sljedeći cilje monetarne
politike FED-a.
Stabilnost kamatnih stopa je poželjna jer njihova fluktuacija može dovesti do
neizvjesnosti u privredi te otežava planiranje. Fluktuacije kamatnih stopa, koje utječu na
spremnost potrošača za kupnjom kuća mogu npr., otežati donošenje odluka potrošača o
vremenu kupnje kuće, ali i planova građevinskih poduzeća koliko kuća da sagrade. Rast
kamatnih stopa dovodi do rasta odbojnosti prema središnjim bankama poput FED-a i
sve većih želja za smanjenjem njihove moći.
Financijske krize mogu onemogućiti financijska tržišta da usamjeravaju sredstva
ljudima s produktivnim investicijskim projektima, što može dovesti do kontrakcije
gospodarske aktivnost. Promocija stabilnog financijskog sustava u kojem se izbjegavaju
financijske krize je, stoga, važan cilj središnje banke. FED je stvoren kao odgovor na
bankarsku krizu 1907. godine radi promicanja financijske stabilnosti. Na stabilnost
financijskih tržišta utječe i stabilnost kamatnih stopa jer fluktuacije kamatnih stopa
stvaraju neizvjesnost za financijske institucije. Porast kamatnih stopa dovodi do velikih
gubitaka kod dugoročnih obveznica i hipotekatnih kredita, a ti gubici mogu izazvati
propast financijskih institucija koje njima raspolažu. Sve izraženije fluktuacije kamatnih
stopa bile su naročito velik problem za štedno-kreditne zadruge i štedionice, od kojih su
se mnoge suočile s velikim financijskih problemima 1980-ih i početkom 1990-ih.
23
3.3. STRUKTURA FED-A U ovom dijelu analizirati će se organizacijska struktura FED-a te važnost banaka
rezervi u njegovoj organizacijskoj strukturi.
Sustav federalnih rezervi sastoji se od:18
1. Odbora (vijeća) guvernera,
2. Dvanaest područnih banaka Sustava federalnih rezervi,
3. Banaka članica,
4. Ostalih depozitnih institucija
U samom sustavu postoje druge važne grupe:
1. Federalni komitet za operacije na otvorenom tržištu,
2. Federalni savjetodavni sabor (FAC),
3. Službenici sustava federalnih rezervi.
U nastavku će se analizirati svaka komponenta te njihove najvažnije značajke.
Vrlo važna komponenta uspješnog funkcioniranja federalnog sustava rezervi jest upravo
njegova struktura. Vijeće Guvernera koje je smješteno u Washingtonu pruža vodstvo
cijelog sistema. Ono se nalazi na vrhu hijerarhije sustava. Još se naziva Vijeće
federalnih rezervi. Sastoji se od 7 članova odabranih od predsjednika države i
potvrđenih od senata. Guverneri služe 14 godina, s time da se predsjednik i
potpredsjednik izabiru svakih 4 godine i mogu se ponovno izabrati ovisno o
vremenskim ograničenjima izdržavanja mandata.
Neke od dužnosti tog vijeća su vođenje monetarne politike, analiza domaćeg i
međunarodnog gospodarstva, vođenje povjerenstva koja proučavaju izdavanje novca,
kao što su zakoni o komercijalnom bankarstvu i elektroničkom poslovanju. Vijeće
također kontrolira industriju financijskih servisa, administrira određene regule o zaštiti
potrošača, i nadgleda nacionalni platni sistem. Također nadgleda aktivnosti banaka
rezervi, te određuje razinu diskontne stope.
Najvažnija uloga Vijeća guvernera jest provođenje politike operacija na otvorenom
tržištu ( FOMC ) koja određuje monetarnu politiku SAD-a. Vijeće čini glasačku većinu
uz još 5 glasova koji dolaze od članova preostalih banaka rezervi. Predsjednik podnosi
18 Leko, V.: Financijske institucije i tržišta, pomoćni materijal za izučavanje, Ekonomski fakultet, Zagreb, 2008, 67-69.
24
izvještaj kongresu dva puta godišnje o ciljevima FED-ove monetarne politike, govori o
raznim drugim pitanjima, te se redovito sastaje sa tajnikom državne riznice.
Vijeće financira svoje operacije kroz procjenu banaka za savezne rezerve radije nego
kroz raspoređivanje od strane kongresa. Njegovi financijski računi se jednom godišnje
revidiraju od strane nezavisne revizorske tvrtke, a također ih revidira i Glavni
računovodstveni ured.
Mreža 12 banaka federalnih rezervi i 25 ogranaka su pod nadzorom Vijeća guvernera.
One su objekti preko kojih upravlja Centralna banka. Svaka od 12 banaka služi jednoj
od 12 regija u kojima su smještene. Svaka je dobila naziv po gradu u kojem se nalazi.
Tako imamo slijedeće banke: Boston, New York, Philadelphia, Cleveland, Richmond,
Atlanta, Chicago, St. Louis, Minneapolis, Kansas City, Dallas, i San Francisco. One
služe državnoj riznici, i ,indirektno, javnosti. Još ih nazivaju '' banka bankara''. Banka
rezervi pohranjuje kovanice i valute, obrađuje čekove i elektronička plaćanja. Također
nadgleda poslovne banke u regiji, uplate i isplate iz državne riznice, prodaje državne
obveznice. Banke rezerva sudjeluju u regionalnim, nacionalnim i internacionalnim
istraživanjima spornih ekonomskih pitanja. Istraživanje ima važnu ulogu u provođenju
buduće monetarne politike jer pruža predsjednicima informacije o nekim gospodarskim
kretanjima. Te informacije njima služe kao podloga za donošenje odluka i glasanje na
sastancima FOMC-a. Banke članice drže dionice u Bankama rezervi i za to primaju
dividende. Za razliku od dioničara u javnim kompanijama, te banke ne mogu prodati te
Fedove dionice.19 Banke rezervi djeluju međusobno sa poslovnim bankama u regiji kroz
ispitivanje i pružanje financijskih servisa i tako pomažu saveznom sistemu da obavlja
svoj posao efikasnije.
19
Thibaut, de Saint Phalle: The Federal Reserve: An Itentional Mystery, New York:Praeger, 1985, str.
207.
25
Slika 1: Prikaz sjedišta regionalnih FED-ova i regija za koje su zaduženi
Izvor: www.federalreserve.gov ( 20.09.2012).
Slika 1. prikazuje sjedišta regionalnih FED-ova i regija za koje su zaduženi.
Oko 38% od 8039 poslovnih banaka u SAD-u su članovi Saveznog sustava rezervi (tzv.
banke članice). Nacionalne banke moraju biti članovi, ovlaštene državne banke mogu
biti članice ako ispune određene zahtjeve. Banke članice su dioničari Banaka rezervi u
svojoj rezervi i kao takve moraju držati 3% svojega kapitala u tim dionicama.
U ostale depozitne institucije koje uz otprilike 3000 banaka članica, oko 17000 drugih
depozitarnih institucija osiguravaju američkim građanima kontrolu depozita i ostale
bankarske servise. Te ostale depozitarne institucije sačinjavaju poslovne banke koje
nisu članice saveznog sistema, štedionice, štedno-kreditne zadruge i kreditne udruge.
Iako formalno nisu dio Saveznog sustava rezervi te institucije su dio regulativnog
sistema, uključujući propisane rezerve, a također imaju pristup servisu za platni promet.
26
Shema 2: Struktura FED-A
Izvor: www.federalreserve.gov (25.09.2013.)
Shema 2. prikazuje strukturu FED-a. Struktura je hijerarhijska s time da postoji velika
međuovisnost između različitih razina hijerarhije. FOMC je zasebni entitet koji čini
tijelo monetarne politike Feda, a u čine ga članovi 1. i 2. razine hijerarhije.
Federalni komitet za trgovinu vrijednosnicama (FOMC) važna je komponenta u
definiranju ponude novca na tržištu.
Operacije na otvorenom tržištu čine glavni instrument djelovanja Sustava federalnih
rezervi. Njima se služi kako bi se provodila politika kojoj je cilj osigurati stabilnu
inflacija, te gospodarski razvoj. Pomoću FOMC-a se određuje ponuda novca na tržištu.
Glasački tim u FOMC-u čine članovi Vijeća guvernera, predsjednik Banke federalnih
rezervi New Yorka, i članovi preostalih četiri Banaka federalnih rezervi koji se redovito
izmjenjuju. Predsjednik Vijeća guvernera predsjeda FOMC-om. Oni se obično sastaju 8
puta godišnje u Washingtonu gdje diskutiraju o stanju Američke ekonomije i
monetarnoj politici. FOMC je primjer međuovisnosti koja je ugrađena u Fedovu
strukturu. Kombinira stručnost Vijeća i 12 Banaka rezervi. Regionalne informacije od
27
direktora Banke za rezerve i savjetničkih skupina donosi privatnom sektoru poglede
FOMC-a i osigurava temeljne inpute za odluke o monetarnoj politici.
3.4. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE FED-A
Na temelju Ustava SAD-a, Kongres je nositelj najviših ovlasti u procesu emitiranja i
reguliranja količine novca u optjecaju. Kongres je, međutim, Zakonom o Sustavu
federalnih rezervi ( Federal Reserve Act) iz 1913. godine te naknadno usvojenim
amandmanima prenio te ovlasti na Sustav federalnih rezervi. Dakle, FED je odgovoran
za (pro) vođenje monetarne politike u SAD-u. Kao što će se vidjeti u nastavku, pri
izvršavanju te zadaće FED ima na raspolaganju tri ključna instrumenta monetarne
politike, a to su:20
Operacije na otvorenom tržištu,
Diskontna politika,
Obvezne rezerve.
U nastavku će se metodom analize i sinteze te metodom deskripcije objasniti svaki
instrument te njihove uloge i utjecaj na tržište rezervi i na ravnotežnu stopu federalnih
rezervi.21
3.4.1. Operacije na otvorenom tržištu
Operacije na otvorenom tržištu predstavljaju najznačajniji instrument monetarne
politike SAD-a. Pod operacijama na otvorenom tržištu podrazumijeva se kupnja i
prodaja državnih vrijednosnica od centralne banke, tj. FED-a. Državne vrijednosnice u
SAD-u obuhvaćaju mjenice (Treasury bills), zapise (Treasury notes) i obveznice
(Treasury bonds), no operacije na otvorenom tržištu tipično uključuju kupnju i prodaju
mjenica, dakle kratkoročnih državnih vrijednosnih papira. Osim toga, u operacije na
otvorenom tržištu također ubrajamo kupnju i prodaju vrijednosnih papira koje izdaju
državne agencije poput Federal National Mortgage Association ( državna hipotekarna
20 Mishkin, S. Frederich,: Ekonomija novca, bankarstva i financijskih tržišta, Mate, 2006, str. 376-380. 21 Ibidem
28
agencija, popularno nazvana Fannie Mae), te kupnju i prodaju bankarskih akcepata, no
u zanemarivim iznosima.
Kad Sustav kupuje ili prodaje vrijednosnice na otvorenom tržištu, to se izravno
odražava na ekonomiju na sljedeća tri načina:
mijenja se razina rezervi depozitarnih ustanova,
mijenja se cijena, pa prema tome i prihod vrijednosnica,
mijenjaju se ekonomska očekivanja.
Ako FED kupi od neke depozitne ustanove državne mjenice u vrijednosti 1milijun $,
FED će plaćanje izvršiti tako što će povećati saldo na računu rezervi te depozitne
ustanove. To znači da se mijenja struktura aktive navedene depozitne ustanove: ona
sada ima 1 milijun $ manje u državnim mjenicama, a 1 milijun $ više u sredstvima na
račun rezervi kod FED-a.
FED opet bilježi povećanje od 1 milijun $ na strani aktive (kupljenje državne mjenice)
kao i na strani pasive ( obveze prema depozitnoj ustanovi koja je prodala vrijednosnice).
Razina rezervi na račun jedne depozitne ustanove porast će i u slučaju ako FED kupi
trezorsku mjenicu u vrijednosti od 1 milijun $ od privatnog sektora. Dakle, svaki put
kada FED kupuje državne vrijednosnice, rezerve banaka porastu točno za iznos kupnje.
Osim toga, pod uvjetom da druge vrijednosti ostaju nepromijenjene, novčana će masa
porasti za nekoliko puta umnožen iznos kupnje. Takvo povećanje novčane mase može
na kraju dovesti do porasta ekonomske aktivnosti. U skladu s tim možemo zaključiti da
će se u obratnom slučaju, kada FED prodaje mjenicu nekoj depozitnoj ustanovi ili
nebankarskom sektoru, smanjiti ukupna razina rezervi, što uzrokuje všestruko
smanjenje novčane mase te može na posljetku dovesti do pada ekonomske aktivnosti.
Kako FED može izravno utjecati na cijenu nekog vrijednosnog papira, on može i
utjecati i na kamatne stope. FED bi, u načelu, u uvjetima postojanih inflatornih
očekivanja, mogao diktirati promjene kratkoročnih, srednjoročnih ili dugoročnih
kamatnih stopa agresivno kupujući ili prodajući vrijednosnice na njihovim tržištima. Da
bi održao određenu cijenu ( i kamatnu stopu) vrijednosnice, FED ne bi morao činiti
ništa drugo već spremno kupovati ili prodavati svu količinu koju su ostali trgovci voljni
prodati ili kupiti po toj „važećoj“ cijeni (kamati)22.
22 Mishkin, S. Frederich, op.cit., str. 400.
29
„Efekt najave“ ( announcement effect) prisutan je na području operacija na otvorenom
tržištu jednako kao i na području ostalih instrumenata monetarne politike. Burzovni
analitičari, namještenici brokerskih kuća, investitori, financijski direktori kompanija i
mnogi drugi, uključujući sveučilišne profesore, svi oni budno prate operacije na
otvorenom tržištu te prognoziraju utjecaj tih operacija na ekonomske varijable,
prvenstveno na kamatne stope i inflaciju. Na žalost, među ekonomistima ne postoji
potpuna suglasnost o tome na koji će se to točno način promijeniti očekivanja kad dođe
do određenih promjena u operacijama na otvorenom tržištu. Intenzivnija kupnja
vrijednosnica od strane FED-a mogla bi, u jednom smislu, biti shvaćena kao znak
ekspanzivne monetarne politike koja će dovesti do nižih kamatnih stopa, rasta
proizvodnje i investicija, kao i rasta potrošnje. S druge strane, ekspanzivna monetarna
politika mogla bi pružiti osnovu za očekivanja još većeg rasta novčane mase u
budućnosti, odnosno mogla bi potaknuti inflatorna očekivanja. Takva bi očekivanja
navela zajmodavce da na kamatne stope dodaju inflacijsku premiju, što bi značilo rast
nominalnih kamatnih stopa. Osim toga, uvjeti u kojima se očekuje rast inflacije mogu
značajno obeshrabriti investicije i potrošnju.
Premda promjene na području operacija na otvorenom tržištu nužno dovode do
promjena ekonomskih očekivanja, nije moguće predvidjeti sve promjene ekonomskih
očekivanja jer gospodarski subjekti mogu na različite načine tumačiti nastale promjene
na otvorenom tržištu.
Bez obzira na to što može biti cilj koji se želi postići operacijama na otvorenom tržištu,
FED primjenjuje dva osnovna oblika tih transakcija a to su: izravna kupnja ili prodaja,
te kupnja vrijednosnica prema sporazumu o reotkupu ( repurchase agreement,
RP/REPO) i prodaja vrijednosnica uz obvezu ponovnog otkupa, tzv. „obrnuti REPO“23.
Izravna su kupnja ili prodaja vrijednosnica nešto što prirodno možemo očekivati. FED
kupuje ili prodaje državne vrijednosnice na otvorenom tržištu bez ikakvih daljnih
obveza u vezi s tim transakcijama. To znači da ako FED kupi neki vrijednosni papir, on
nije obvezan kasnije ga prodati izvornom prodavatelju; i obrnuto, ako FED proda jedan
vrijednosni papir, tada ga kupac tog vrijednosnog papira nije obavezan nakon nekog
vremena ponovno prodati FED-u.
23 Kidwell, D., S.; Peterson, R., L.; Blackwell, D., W.: Financial Institutions, Markets and Money, Willey, New York., 2003, str. 272.
30
Operacije kupnje i prodaje vrijednosnica na temelju sporazuma o reotkupu (takozvani
REPO i „obrnuti REPO“), drugi je važni tip transakcija; engleski termini; reverse RP,
matched sale-purchase agreement, matched transaction.
U okviru sporazuma o reotkupu, FED kupuje vrijednosnice od dilera, a diler se pri tome
obvezuje da će ponovno otkupiti te iste vrijednosnice određenog dana po određenoj
cijeni.
Takva transakcija zapravo predstavlja kredit koji FED odobrava dileru, pri čemu se
kamatna stopa utvrđuje nadmetanjem između dilera. Kad FED kupuje vrijednosnice od
dilera prema uvjetima sporazuma o reotkupu, takva se transakcija naziva REPO
transakcijom.
Pandan REPO transakciji je obrnuti REPO. U takvoj transakciji FED prodaje
vrijednosnice dileru obvezujući se da će ih ponovno otkupiti određenog dana po
određenoj cijeni, što zapravo predstavlja kredit koji diler odobrava FED-u.
REPO i obrnuti REPO najčešće imaju vrlo kratke rokove dospijeća. FED obično
realizira REPO transakcije u roku kraćem od 15 dana (najčešće 7 dana), a obrnute
REPO transakcije u roku do 7 dana. U početku su uglavnom velike poslovne banke i
dileri specijalizirani za trgovinu državnim vrijednosnicama koristili REPO transakcije
kao alternativno sredstvo za financiranje vlastitih investicija u vrijednosnice. Danas se,
međutim, različiti institucionalni investitori redovito služe REPO transakcijama, a
Federalna banka u New Yorku REPO transakcijama provodi zadatke monetarne politike
te obavlja ulaganja za predstavnike inozemnih vlada kao i za centralne banke drugih
zemalja. Rok dospijeća REPO i obrnutih REPO transakcija ukazuje na to da se takve
transakcije koriste samo onda kad FED želi privremeno izmijeniti razinu rezervi
depozitnih ustanova.
Operacije na otvorenom tržištu su kupnje i prodaje vrijednosnica SAD na otvorenom
tržištu ( privatnom sekundarnom tržištu državnih vrijednosnica) koje provodi FOMC
(komitet sastavljen od službenika Sustava federalnih rezervi) kako bi promijenio
količinu novca u optjecaju. Ako FOMC odluči da FED treba kupiti ili prodati državne
obveznice, tada daje nalog Uredu za trgovinu vrijednosnicama ( izraz koji se koristi za
ured koji stavrno obavlja trgovinu vrijednosnicama u ime i za račun FED-a) njujorške
područne banke federalnih rezervi da to učini. U praksi, FOMC ne daje Uredu za
trgovinu u njujorškom FED-u određenu dolarsku svotu za kupnju ili prodaju, umjesto
31
toga, odluku o tome koliko trgovati FOMC ostavlja prosudbi upravitelju Ureda za
trgovinu vrijednosnicama. Upravitelj, međutim, mora pokušati ispuniti opću namjeru
politike koju FOMC ustanovljava.
U nastavku će se analizirati obvezne rezerve u ulozi instrumenta monetarne politike
FED-a.
3.4.2. Obvezne rezerve
Drugi, no namanje korišteni instrument monetarne politike čine obvezne rezerve.
FED primjenjuje mehanizam obvezne rezerve tako što traži od depozitnih ustanova da
izdvajaju sredstva rezervi u određenom omjeru prema razini depozita. Takvi propisani
omjeri predstavljaju stope obveznih rezervi.24
FED na temelju ovlaštenja koje mu je dao američki Kongres, u određenim granicama,
utvrđuje stope obveznih rezervi za depozitne ustanove, dok se kao sredstva obvezne
rezerve priznaju samo gotovina u trezoru banke i depoziti na računu FED-a.
U nastavku će se reći nešto o utjecaju stope obvezne rezerve na novčanu masu i kredite
banaka.
Promjenom obvezene rezerve ne mijenja se razina ukupnih rezervi u gospodarskom
sustavu. FED regulira razinu nepozajmljenih rezervi preko operacija na otvorenom
tržištu, a razinu pozajmljenih rezervi određuje pomoću politike diskontnog prozora.
Prema tome, promjena obvezne rezerve ne utječe na veličinu monetarne baze. FED bi
načelno mogao mijenjati stopu obvezne rezerve kako bi utjecao na količinu novca i na
iznos kredita. Međutim, on to rijetko čini. Razlog je u tome da stopa obvezne rezerve
predstavlja složeni instrument monetarne politike. Promjene stopa obvezne rezerve
zahtijevaju promjene u planiranju i upravljanju, i sa strane FED-a i sa strane depozitnih
institucija koje moraju držati tražene rezerve. Prema tome, FED mijenja stope obvezne
rezerve vrlo rijetko. Između 1980. i 1992. godine, promijenio je stope obvezne rezerve
ukupno tri puta. Depozitne institucije ne moraju zadovoljiti stope obvezene rezerve na
dnevnoj osnovi; umjesto toga izračunava se prosjek njihovih rezervi tijekom duljeg
24 Miller, R. L., VanHoose, D.D..,op. cit., str. 420, 421, 422.
32
razdoblja. Prije 1968. godine, banka članica Sustava izračunavala je stopu obvezne
rezerve koristeći sustav stalnog računovodstva rezervi (CRA). CRA sustav tražio je da
banke članice FED-a izračunavaju svoje tražene rezerve u bilo kojemu tjednu na temelju
njihovih ukupnih neto depozita tijekom istog tjedna. Neto depoziti po viđenju
predstavljaju ukupne depozite po viđenju umanjene za zbroj gotovinskih pozicija koje
se naplaćuju i potražnih salda koja su dospjela na računima u odnosu na druge banke.
Depoziti i obvezne rezerve izračunavali su se tjedno, ali se tzv. izvještajni tjedan kretao
od svakog četvrtka do sljedeće srijede. Tijekom bilo kojeg izvjštajnog tjedna, dnevni
prosjek obveznih rezervi bio je jednak postotku prosječnih neto depozita u banci
tijekom tog tjedna.
Od 1968. pa do veljače 1984. godine, banke članice (danas sve depozitne institucije)
morale su održavati rezerve prema sustavu računovodstva rezervi s vremenskim
pomakom (LRA). Depozitne institucije izračunavale su te tražene razine rezervi za
tekući tjedan koristeći prosjećne neto depozite od prije dva tjedna; te su obveze mogle
ispuniti pribrajajući iznos gotovine koja je postojala u trezorima prije dva tjedna
prosjećnom stanju neto rezervi područne banke FED-a za tekući tjedan.
FED je sustav računovodstva rezervi s vremenskim pomakom osmislio kako bi dopustio
depozitnim institucijama smanjenje njihovih prekomjernih rezervi i na taj način povećao
njihovu zaradu. Zamisao je bila da ako bi depozitne institucije mogle uvijek predvidjeti
precizno koja će razina njihova obveznog depozita pri FED-u biti sljedeća dva tjedna,
tada bi te institucije mogle osigurati da nemaju previše tog viška rezervi koji ne donosi
kamatu tijekom tog dvotjednog razdoblja. Sustav LRA je, izgleda, bio djelotvoran;
prosječan višak rezervi svih banaka članica opao je sa 400 milijuna $ u 1978. godini na
približno 250 milijun $ DO 1980. godine.
Iako je institucija računovodstva s vremenskim pomakom možda koristila depozitnim
institucijama smanjenjem prosječnog viška rezervi, izgleda da je otežavala vođenje
monetarne politike kada se FED 1979. godine orijentirao na jači napor kako bi
kontrolirao rast neposuđenih rezervi i količine novca S obzirom na to da su obvezne
rezerve depozitnih institucija već bile prethodno određene kroz LRA, na temelju
depozita koje su banke imale prije dva tjedna, FED je došao u situaciju da je prisiljen
pružiti dovoljno rezervi kako bi omogućio da se ispuni obvezna rezerva tijekom tjedna
33
za održavanje kod depozitnih institucija. Kao posljedica toga, to je FED-u otežalo
smanjenje ukupnih rezervi kad je bilo neophodno smanjiti monetarni rast.
Kao odgovor na jaki kriticizam LRA, FED se složio povratku na oblik gotovo
istodobnog računovodstva rezervi (ACRA), koji je stupio na snagu u veljači 1984.
godine.
Momentalno FED propisuje stopu obvezne rezerve od 3% na prvih dvanaest milijuna
dolara transakcijskih depozita pri svakoj depozitnoj instituciji. Depoziti iznad te razine
izloženi su obveznoj rezervi od 10%. To znači da se na najveći dio stotina milijardi
dolara ukupnih transakcijskih depozita pri depozitnim institucijama odnosi stopa
obvezene rezerve od 10%. Depozitna institucija može pribaviti sredstva kako bi ispunila
svoju obveznu rezervu prodajom vrijednosnih papira (ili druge aktive) drugim
depozitnim institucijama ili posuđivanjem od drugih depozitnih institucija na tržištu
fedralnih sredstava. Ipak treba primijetiti kako jedna depozitna institucija sebi može
dopustiti takve mogućnosti povećanja rezervi, dok sve depozitne institucije ne mogu
simultano udovoljiti obveznoj rezervi na taj način. Ukupan iznos rezervi koje postoje ne
može promijeniti samo jedna depozitna institucija, ili čak sve depozitne institucije
međusobno razmjenjujući aktivu i rezerve.
Pa ipak, depozitne institucije mogu povećati ukupnu razinu rezervi posuđujući od FED-
a ili prodajući vrijednosne papire FED-u. Depozitne institucije isto tako imaju opciju
ispunjavanja obvezne rezerve odobravajući manje zajmove i ne obnavljajući zajmove
kako dospijevaju.
Obvezna rezerva mora se promatrati kao instrument monetarne politike FED-a. FED
može izravno izmijeniti stopu obvezne rezerve (unutar granica koje određuje Kongres) i
izmijeniti razinu količine novca. Argumenti u korist obveznih rezervi odnosi se na
stabilnost novčanog multiplikatora. Ako su obvezne rezerve stabilne, tada će i novčani
multiplikator biti stabilan unutar određenih limita. To znači da FED može kontrolirati
stanje novca uz veću točnost kad ulazi u operacije na otvorenom tržištu. Dragovoljna
stopa obvezne rezerve bila bi sigurno manje stabilna nego obvezna stopa, pa bi stoga
kontrola stanja novca bila teža.
U zadnjoj cjelini ovog poglavlja detaljno će se analizirati treći instrument monetarne
politike FED-a a to je diskontni prozor.
34
3.4.3. Diskontni prozor (discount window policy)
Termin „diskontiranje“ označava proces kojim FED odobrava kredite depozitnim
ustanovama. Takav naziv potječe od metode na temelju koje depozitne ustanove mogu
dobiti FED-ove kredite. Depozitne ustanove, naime, diskontiraju vrijednosne papire ili
komercijalne kredite odgovarajuće kvalitete prodajući ih FED-u na veoma kratak rok u
zamjenu za povećanje salda na svom računu rezervi. FED „diskontira“ takvo
potraživanje (kredit) na taj način da povećava saldo na računu rezervi određene
depozitne ustanove za iznos koji je manji od iznosa navedenog u potvrdi o zaduženju.
Depozitna ustanova kasnije ponovno otkupljuje to potraživanje (kredit) po njegovoj
nominalnoj vrijednosti.
U praksi, međutim, depozitne ustanove najčešće koriste kredit Sustava u obliku avansa,
koji se odobrava na temelju promese s potpisom odgovarajućeg službenika depozitne
ustanove i uza zalog državih vrijednosnica. Ipak, obično se svi oblici kredita koje FED
dodjeljuje poslovnim bankama, članicama Sustava označavaju terminom
„diskontiranje“. U praksi, svaka distriktna Federalna banka odobrava kredite preko
takozvanog „diskontnog prozora“.25 Ekonomisti upotrebljavaju termin politika
diskontnog prozora da bi označili uvjete pod kojima FED odobrava kredite depozitnim
ustanovama. Pritom je diskontna stopa kamatna stopa koju FED zaračunava na kredite
odobrene depozitnim ustanovama. Kada bi FED bio spreman pozajmljivati
neograničene količine sredstava rezervi po bilo kojoj utvrđenoj diskontnoj stopi, tada bi
mogao izravno kontrolirati (čak i diktirati) kamatne stope na kratkoročne kredite. Na
primjer, ako bi želio sniziti kamate na kratkoročne kredite, mogao bi odlučiti, u okviru
diskontne politike, da depozitnim ustanovama ponudi neograničenu količinu sredstava
po diskontnoj stopi nižoj od tržišnih stopa. Depozitne bi ustanove tada mogle pribaviti
sredstva po kamatnoj stopi nižoj od one po kojoj mogu plasirati ta sredstva.
Konkurencija među depozitnim ustanovama mogla bi zatim dovesti do pada svih
kratkoročnih kamatnih stopa u uvjetima kad bi svim depozitnim ustanovama bilo
omogućeno da pozajmljuju sredstva od FED-a po kamatnim stopama nižim od tržišnih.
Pozajmljivanje sredstava od FED-a moglo bi, na takav način, postati profitabilniji izvor
sredstava za depozitnu ustanovu u usporedbi s drugim izvorima kao što su prodaja
25 Mishkin, F.S., Eakins, S.,G.: Financijska tržišta i institucije, Mate, Zagreb, 2005. str. 180.
35
certifikata o depozitu (CD), prodaja vrijednosnica koje depozitna ustanova posjeduje ili
pak pozajmice na tržištu federalnih sredstava (američko međubankarsko tržište novca).
Politika diskontnog prozora također obuhvaća količinu sredstava koju je FED spreman
pozajmiti depozitnoj ustanovi po nekoj otvrđenoj diskontnoj stopi. Kako FED može
pozajmiti bilo koju količinu sredstava već prema svom uvjerenju, i kako takve
pozajmice izravno utječu na povećanje razine rezervi, to znači da FED može odrediti
željenu veličinu novčane mase tako što će odrediti iznos koji će pozajmiti bankama. Na
primjer, kad bi FED znao koja je to količina novca kojom bi nefinancijski sektor želio
raspolagati, te kolike bi viškove rezervi depozitne ustanove bile spremne držati
(prudencijalne rezerve), tada bi (uzimajući u obzir postojeće stope obvezne rezerve)
mogao utjecati na novčanu masu ili stopu rasta novčane mase određivanjem količine
kredita koje će dodijeliti bankama. No u tom slučaju FED bi se odrekao kontrole nad
kamatnim stopama. Dakle, FED bi morao povećavati ili smanjivati opseg svojih kredita
bankama bez obzira na kretanja kamatnih stopa ako bi želio na određeni način utjecati
na novčanu masu.
36
4. HRVATSKA NARODNA BANKA
U četvrtom poglavlju detaljno će se anlizirati centralna banka u Republici Hrvatskoj;
njezin povijesni razvoj, cilj, zadaci te instrumenti i mjere za provođenje monetarne
politike.
HNB (od 1990. do 1997. godine Narodna banka Hrvatske) je središnja banka Republike
Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu. HNB je odgovorna za održavanje stabilnosti cijena u
Republici Hrvatskoj.
U obavljanju svojih poslova samostalna je, neovisna i odgovorna je Hrvatskom saboru.
Ima svojstvo pravne osobe, ali se ne upisuje u sudski registar.
HNB ima temeljni kapital u iznosu od 2.500.000.000 kn i u isključivom je vlasništvu
Republike Hrvatske, koja jamči za obveze HNB-a. Pečat HNB-a sadržava prikaz grba
Republike Hrvatske i ime Hrvatske narodne banke. Hrvatsku narodnu banku zastupa
guverner HNB-a, a od srpnja 2012. godine to je prof. dr. Boris Vujčić.
Hrvatska narodna banka neovisna je i u donošenju i provođenju svojih odluka koje se
temelje na Zakonu o Hrvatskoj narodnoj banci ali ne traži upute tijela Republike
Hrvatske, tijela Europske unije ili drugih osoba niti je one obvezuju. Tijela Republike
Hrvatske i druge osobe ne smiju utjecati na donošenje i provedbu odluka Hrvatske
narodne banke niti mogu odobravati, poništavati, odgađati ili ukidati bilo koju odluku
Hrvatske narodne banke i njezinih tijela u područjima iz njezine nadležnosti.
4.1 POVIJESNI RAZVOJ HNB-A
Ovaj dio donosi kronološki i povijesni pregled rada Hrvatske narodne banke.
U razdoblju nakon svršetka 2. svjetskog rata pa do proglašenja neovisnosti Hrvatske, na
teritoriju bivše Jugoslavije razvijao se jedan specifičan sustav administrativno-planskog
reguliranja gospodarstva. Iako se taj sustav, formalno i organizacijski, često mijenjao,
on je, uz neke elemente policentričnosti koji su silom prilika unošeni u sustav, ipak
ostajao utemeljen na administrativnim načelima koja su onemogućavala autonomnom
proces formiranja i upotrebe akumulacije koji počivaju na tržišnim načelima.
Kao posebno značajno obilježje tog sustava potrebno je spomenuti financijsku
regulaciju s režimom novčanih sredstava gospodarskih subjekata kojom se imobilizirao
37
njihov potencijal i tako se sustavno uvećavala njihova zasvisnost od bankarskih kredita.
Na toj osnovi konstituirao se jedan kruti, moglo bi se reći kreditno-distributivni sustav
financiranja koji je onemogućavao razvitak diverzificiranih tokova i oblika financiranja.
Zbog svega toga, dok se u svijetu razvijao sustav diverzificiranog-direktnog i
indirektnog financiranja, dotle se u nas formirala jedna kruta financijska struktura s
velikom ulogom bankarskog aparata utemeljenog na depozitno- kreditnom monopolu i
prenaglašenom financijskom ulogom centralne banke koja je silom prilika postojala sve
značajnijim kreatorom lažnog novčanog kapitala.
I pored administrativnog odlučivanja s implikacijama centralizacije i distribucije
sredstava pa zato i velikom formalno razrađenih instrumenata monetarnog reguliranja,
tekuća monetarna politika imala je sva obilježja kontrolora distribucijske prakse banaka
i sve značajnijeg izvora financiranja sve brojnijih i sve većih deficita. Oni su se
pojavljivali kao posljedica distribucije, desamostalnosti i neodgovornosti upotrebe
sredstava akumulacije. U funkciji te politike bio je sustav obveznih financijskih
plasmana. Istu ulogu imale su i odredbe o namjenskoj strukturi sredstava i specifični
propisi o osiguranju plaćaanja čime se provodila transformacija likvidnih novčanih
sredstava u ograničeno likvidna ili nelikvidna sredstva i uvećavale potrebe gospodarskih
subjekata za transakcijskim novcem. Uz sve ostalo time je cementirana, nerazvijena
financijska struktura. Pojedini oblici financijskih ulaganja gospodarskih subjekata i
banaka tek su formalno slovili kao financijski plasmani, a u biti, to nisu bili financijski
plasmani u suvremenom smislu te riječi, nego svojevrsni porezi.
To vrijedi kako za tzv. obvezna udruživanja sredstava za određene namjere, tako i za
razna izdvajanja za „nerazvijene“, plasmane u razne obveznice i sl. Niti jedan od tih
financijskih oblika nije bio rezultat samostalnog odlučivanja gospodarskih subjekata, a
niti je bio negocijabilan te nije postojala nikakva mogućnost njegove monetizacije.
Financijska funkcija gospodarskih subjekata u takvom je sustavu bila sa svih strana
zapetljana i zauzlana, pa stoga nije postojala nikakva mogućnost autonomnog
odlučivanja o investiranju i dezinvestiranju.
Na toj osnovi nije se niti mogao razvijati diverzificirani sustav financijskog
posredovanja, institucija, oblika instrumenata. Na takav način, Hrvatskoj je u
nasljedstvo ostavljena jedna kruta i nerazvijena struktura financijskih institucija s
posebnom, moglo bi se reći, monopolističkom funkcijom banaka. Tek promjena
38
zakonodavstva o bankama i bankarskom poslovanju iz 1989. godine na tom je području
učinjen prvi, ali nedovoljan korak da se ta struktura osuvremeni i proširi po obliku i po
sadržaju rada. Na takav način u nasljedstvo nam je ostavljen jedan sklerotičan
bankocentričan sustav financiranja koji ne odgovara potrebama gospodarstva
organiziranog na načelima tržišne ekonomije.
Paralelno s procesom osamostaljenja Republike Hrvatske kao suverene i nezavisne
države tekao je proces njezina monetarnog osamostaljenja. Neposredno nakon
proglašenja državne nezavisnosti i samostalnosti Republike Hrvatske, Narodnoj banci
Hrvatske kao konstitutivnom dijelu sustava narodnih banaka SFRJ, Savjet guvernera
uskratio je pravo na povlačenje sredstava iz primarne emisije NBJ, povlačenje gotovog
novca koji ona emitira i pristup deviznom tržištu (pravo na kupovinu deviza ovlaštenih
banaka iz Hrvatske od NBJ). Praktično je time Narodna bankaa Hrvatske bila isključena
iz jedinstvenog monetarnog sustava SFRJ.
Od tada Narodna banka Hrvatske potpuno samostalno i neovisno o Zakonu o narodnoj
banci Jugoslavije i jedinstvenom monetarnom poslovanju narodnih banaka republika i
autonomnih pokrajina utvrđuje i provodi monetarnu politiku, politiku emisije primarnog
novca, kontrolira rad banaka i nosi sve značajke centralne banke utvrđene ustavom
Republike Hrvatske.
Formalno i pravno ona postaje centralna banka Republike Hrvatske 23. Prosinca 1991.
godine kada je stupila na snagu Uredba Vlade Republike Hrvatske o Narodnoj banci
Hrvatske. Istog dana stupila je na snagu Odluka Vlade o uvođenju hrvatskog dinara kao
sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske, kao i niz drugih odluka iz djelokruga
Narodne banke Hrvatske i banaka. Ovim aktom ustanovljeni su svi bitni elementi
monetarnog sustava Hrvatske, a bankarski sustav nastavio je s radom po ranijem
saveznom Zakonu o bankama i drugim financijskim organizacijama (iz 1989. godine)
sve dok nije usvojen novi zakon o bankama.
Osamostaljenjem Republike Hrvatske centralna banka dobila je naziv Narodna banka
Hrvatske. Narodna banka Hrvatske kao centralna banka Republike Hrvatske u to
vrijeme je bila odgovorna za stabilnost valute, za opću likvidnost plaćanja u zemlji i
prema inozemstvu. Ona samostalno utvrđuje zadatke monetarne i devizne politike i
mjere za njihovo ostvarivanje. Svojim djelovanjem ona podržava ciljeve ekonomske
politike, ne ugrožavajući time svoje osnovne zadatke. Narodna banka Hrvatske imala je
39
pred sobom standardne funkcije i zadatke centralne banke, a to su: reguliranje količine
novca u optjecaju, reguliranje opće likvidnosti banka i drugih financijskih organizacija,
brigu o održavanju opće likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu, izdavanje
novčanica i kovanog novca, kontrolu banaka i drugih financijskih organizacija,
propisivanje, organiziranje i usklađivanje informacijskog sustava potrebnog za
obavljanje njezinih funkcija, obavljanje određenih poslova za državu i drugo. Za
ostvarivanje navedenih zadataka Narodna banka Hrvatske poduzimala je odgovarajuće
mjere i druge radnje poznate iz prakse centralne banke bivše države. U cilju reguliranja
količine novca u optjecaju Narodna banka Hrvatske je:26
utvrđivala visinu obvezne rezerve na depozite, kredite i druge plasmane banaka i
drugih financijskih organizacija kod Narodne banke Hrvatske,
izdavala i povlačila blagajničke zapise koje mogu upisivati banke i druge
financijske organizacije,
odobravala kredite bankama na temelju domaćih i inozemnih prenosivih
kratkoročnih vrijednosnica (uz propisivanje rokova dospijeća, potrebnog avala
banke i vrste vrijednosnica),
prodavala i kupovala domaće i inozemne prenosive kratkoročne vrijednosnice (
neposredno bankama i drugim financijskim organizacijama ili preko tržišta
novca i kratkoročnih vrijednosnica),
odobravala kredite bankama s rokom vraćanja do tri mjeseca uza zalog
odgovarajućih vrijednosnica.
Sve nabrojene mjere primjenjivale su se na jedinstven način prema svim bankama, a uz
određene uvjete i prema drugim financijskim organizacijama. Narodna banka Hrvatske i
HNB danas, izdaje novčanice i kovani novac koji glasi na novčanu jedinicu Republike
Hrvatske u čemu se očituje njezina funkcija emisijske banke kao bitna funkcija svake
centralne banke. Ona utvrđuje apoene i njihova obilježja, opskrbljuje i organizira
opskrbu cjelokupnog područja Hrvatske gotovim novcem; novčanicama i kovanim
novcem te povlači iz optjecaja pohabane i oštećene apoene gotovog novca. Gotov novac
mogu izrađivati za to ovlaštene organizacije u Hrvatskoj ili inozemstvu.
U funkciji kontrole banaka i drugih financijskih organizacija, Narodna banka je
kontrolirala od njihove strane provedbu mjera i propisa iz područja monetarne i devizne
26 Perišin, I., Šokman, A.., Lovrinović, I.: Monetarna politika, Sveučilište u Rijeci, Rijeka, 2001., str.317.
40
politike te deviznog poslovanja i kreditnih odnosa s inozemstvom. Za utvrđeno
nepridržavanje mjera i propisa od strane banaka Narodna banka ih je kažnjavala
poduzimanjem različitih sankcija prema njima.
Ta se podređenost i poslušnost još bolje očitovala, a i danas se očituje u činjenici da
Narodna banka izdaje dozvolu za osnivanje banke, a banci ili drugoj financijskoj
organizaciji kod koje utvrdi nepravilnosti u radu i poslovanju predlaže da poduzmu
razne mjere za otklanjanje istih.
Narodna banka Hrvatske je za državu obavljala određene poslove, kao i danas, a u to
spada primanje sredstava proračuna države na depozit kod Narodne banke i odobravanje
kratkoročnih kredita državi ( do visine 5% godišnjeg proračuna), predstavlja Narodnu
banku Hrvatske kao banku Republike Hrvatske, što je privilegija svih središnjih banaka.
Danas je prema novom zakonu o HNB-a zabranjeno kreditiranje države.
Organizacija posebnog informacijskog sustava osobito je važna jer omogućuje
Narodnoj banci Hrvatske prikupljanje podataka i praćenje i stalni ažurni uvid u
monetarna kretanja i ekonomske odnose s inozemstvom. Poslovanjem Narodne banke
Hrvatske rukovodio je i ranije i sada guverner, a njezinim posovima upravlja Savjet
Narodne banke Hrvatske. Na temelju izmjena i dopuna Ustava Republike Hratske u
prosincu 1997. godine Narodna banka Hrvatske promijenila je naziv u Hrvatska
narodna banka.27
U travnju 2001. godine usvojen je novi Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci i u skladu s
njime, Hrvatska narodna banka definira se kao samostalna, neovisna i odgovorna
hrvatskom Saboru.28 U odnosu na ranije razdoblje kada su osnovni ciljevi HNB-a bili
stabilnost cijena i likvidnost bankovnog, a time i ukupnog sustava, prema novom
zakonu, glavni cilj HNB-a je postizanje i održavanje stabilnosti cijena.
27 Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske, N. N., br. 135/1997. 28 Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci, N. N., br. 36/2001.
41
4.2. STRUKTURA HNB-A
U ovom dijelu analizirati će se struktura HNB-a.
Tijela HNB-a čine Savjet Hrvatske narodne banke i Guverner HNB-a.29
Guverner HNB-a odgovoran je za provođenje odluka Savjeta Hrvatske narodne banke.
Njegovi zadaci su: 30
1. upravlja i rukovodi poslovanjem Hrvatske narodne banke,
2. organizira rad Hrvatske narodne banke,
3. predstavlja i zastupa Hrvatsku narodnu banku,
4. donosi rješenja u postupku supervizije i nadzora nad kreditnim institucijama,
5. donosi akte o funkcioniranju i razvoju informacijskog sustava Hrvatske narodne
banke,
6. imenuje i razrješava osobe s posebnim ovlastima i odgovornostima u Hrvatskoj
narodnoj banci,
7. donosi opći akt o unutrašnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta u Hrvatskoj
narodnoj banci i opće akte kojima se utvrđuju prava, obveze i odgovornosti
zaposlenika Hrvatske narodne banke, te ostale, zakonom utvrđene poslove.
Savjet Hrvatske narodne banke čine guverner, zamjenik guvernera i viceguverneri po
svom položaju te najviše osam vanjskih članova. Savjet Hrvatske narodne banke
nadležan je i odgovoran za ostvarivanje ciljeva i izvršavanje zadataka Hrvatske narodne
banke.
Temeljni zadaci Savjeta Hrvatske narodne banke su sljedeći:
1. utvrđivanje monetarne i devizne politike,
2. donošenje Statuta i financijskog plana HNB-a,
3. donošenje financijskih izvješća HNB-a: dva puta godišnje podnosi se izvješće
Hrvatskom saboru o financijskom stanju, stupnju ostvarenja stabilnosti cijena i
provedbi monetarne politike, a mjesečno se Ministarstvu financija dostavlja
skraćena bilanca HNB-a,
4. utvrđivanje uvjeta odobravanja kredita kreditnim institucijama,
29 Srb, V., Matić, B.: Bankarsko poslovanje, Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Pravni fakultet Osijek, Osijek, 2003., str. 98. 30 www.hnb.hr/više o HNB-u,
42
5. utvrđivanje kamatnih stopa HNB-a i naknada za usluge HNB-a,
6. uređivanje obveze izdvajanja obvezne pričuve,
7. izdavanje i oduzimanje odobrenja za rad kreditnim institucijama sa sjedištem u
Republici Hrvatskoj te podružnicama kreditnih institucija sa sjedištem izvan
Republike Hrvatske,
8. utvrđivanje insolventnosti, davanje prijedloga za pokretanje stečajnog postupka
te oduzimanje odobrenja za rad kreditnih institucija,
9. davanje suglasnosti kreditnim institucijama za pripajanje drugih društava i
davanje suglasnosti za stjecanje dionica kreditnih institucija,
10. davanje suglasnosti za imenovanje predsjednika i članova uprava kreditnih
institucija,
11. donošenje podzakonskih propisa kojima se uređuje devizno poslovanje pravnih i
fizičkih osoba i poslovanje ovlaštenih mjenjača,
12. izdavanje i oduzimanje odobrenja za rad sustava za namiru platnih transakcija i
donošenje podzakonskih propisa kojima se propisuje način njihova rada,
13. odlučivanje o apoenima i obilježjima novčanica i kovanog novca i njihovu
puštanju u optjecaj i povlačenju iz optjecaja,
14. određivanje strategije i politike upravljanja međunarodnim pričuvama,
15. odlučivanje o članstvu HNB-a u međunarodnim institucijama i organizacijama,
16. odlučivanje o osnivanju i zatvaranju podružnica i predstavništava HNB-a.
Savjet Hrvatske narodne banke čine guverner Hrvatske narodne banke, zamjenik
guvernera i viceguverneri po svom položaju te najviše osam vanjskih članova. Savjet
Hrvatske narodne banke nadležan je i odgovoran za ostvarivanje cilja i izvršavanje
zadataka Hrvatske narodne banke te utvrđuje politike koje su vezane uz djelovanje
Hrvatske narodne banke.
O poslovima iz svoga djelokruga Savjet Hrvatske narodne banke odlučuje na
sjednicama. Statutom Hrvatske narodne banke određuje se koje poslove iz svoje
nadležnosti Savjet Hrvatske narodne banke može prenijeti na guvernera Hrvatske
narodne banke. Predsjednik Savjeta Hrvatske narodne banke je guverner Hrvatske
narodne banke. Sjednice Savjeta Hrvatske narodne banke saziva i njima predsjedava
guverner Hrvatske narodne banke. Predsjednika Savjeta Hrvatske narodne banke u
43
odsutnosti zamjenjuje zamjenik guvernera. Za valjano održavanje sjednice Savjeta
Hrvatske narodne banke potrebno je sudjelovanje dvotrećinske većine svih članova
Savjeta Hrvatske narodne banke. Savjet Hrvatske narodne banke odlučuje
dvotrećinskom većinom nazočnih članova. Savjet Hrvatske narodne banke održavat će
sjednicu najmanje deset puta u jednoj kalendarskoj godini. Ako Savjet Hrvatske
narodne banke kad odlučuje ne donese odluku, a guverner Hrvatske narodne banke
ocijeni da se bez nje ne može osigurati provedba zadataka ili normalan rad u Hrvatskoj
narodnoj banci, guverner Hrvatske narodne banke ovlašten je donijeti odluku. Članovi
Savjeta Hrvatske narodne banke primaju naknadu za svoj rad. Guvernera Hrvatske
narodne banke imenuje Hrvatski sabor na prijedlog Odbora za izbor, imenovanja i
upravne poslove uz mišljenje Odbora za financije i državni proračun. Hrvatska narodna
banka ima jednog zamjenika guvernera i najviše četiri viceguvernera.
Zamjenika guvernera i viceguvernere imenuje Hrvatski sabor na prijedlog guvernera
HNB-a.
Vanjske članove Savjeta Hrvatske narodne banke imenuje Hrvatski sabor na prijedlog
Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove uz mišljenje Odbora z
Članovi Savjeta Hrvatske narodne banke moraju biti državljani Republike Hrvatske s
priznatim osobnim ugledom i profesionalnim iskustvom na monetarnom, financijskom,
bankarskom i pravnom području. Članovi Savjeta Hrvatske narodne banke imenuju se
na šest godina. Tijekom obnašanja dužnosti guverner Hrvatske narodne banke, zamjenik
guvernera i viceguverneri Hrvatske narodne banke imaju pravo na plaću i ostala
materijalna prava u skladu s općim aktima Hrvatske narodne banke. Na ostale
njihoveobveze i prava primjenjuje se Zakon o obvezama i pravima državnih
dužnosnika.
U nastavku slijedi shematski prikaz organizacijske strukture HNB-a.
44
Shema 2: Shematski prikaz organizacijske strukture HNB-a.
Izvor: http://www.hnb.hr/monetarna politika (24.09.2013)
45
4.3. CILJ I ZADACI MONETARNE POLITIKE HNB-A
Cilj Hrvatske narodne banke jest održavanje stabilnosti cijena. Ne dovodeći u pitanje
ostvarivanje svojega osnovnog cilja, Hrvatska narodna banka podupire gospodarsku
politiku Republike Hrvatske i pritom djeluje u skladu s načelima otvorenoga tržišnog
gospodarstva i slobodne konkurencije.
Važnost stabilnost deviznog tečaja danas je još više izražena s aspekta euroizacije
kredita gdje su domaći subjekti poglavito zaduženi uz valutnu klauzulu pa jasno
zagovaraju nastavak iste tečajne politike jer bi u protivnom mogli postati žrtve rasta
tereta otplate kredita (dok praksa indeksacije kredita sa domaćom stopom inflacije
nikada nije bila shvaćena kao ozbiljan prijedlog kako bi se smanjila osjetljivost na
nestabilnost deviznog tečaja). Od središnje banke se tako očekuje da i u nastavku brani
stabilnost deviznog tečaja kao intermedijarni cilj za očuvanje monetarne i financijske
stabilnosti pa je u Hrvatskoj teško naći sugovornike koji bi se priklonili promjeni
monetarne strategije u korist ciljanja inflacije i fleksibilnog deviznog tečaja.
U nastavku će analizirati zadaci Hrvatske narodne banke.
Zadaci Hrvatske narodne banke su sljedeći:31
1. utvrđivanje i provođenje monetarne i devizne politike,
2. držanje i upravljanje međunarodnim pričuvama Republike Hrvatske,
3. izdavanje novčanica i kovanog novca, izdavanje i oduzimanje odobrenja i
suglasnosti u skladu sa zakonima kojima se uređuje poslovanje kreditnih
institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet i sustava za namiru
platnih transakcija te devizno poslovanje i poslovanje ovlaštenih mjenjača,
4. obavljanje poslova supervizije i nadzora u skladu sa zakonima kojima se uređuje
poslovanje kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet i
sustava za namiru platnih transakcija,
5. vođenje računa kreditnih institucija i obavljanje platnog prometa po tim
računima, davanje kredita kreditnim institucijama i primanje u depozit sredstava
tih institucija,
6. uređivanje i unapređivanje sustava platnog prometa,
7. obavljanje zakonom utvrđenih poslova za Republiku Hrvatsku,
31 www.hnb.hr/više o HNB-u,
46
8. donošenje podzakonskih propisa u poslovima iz svoje nadležnosti i obavljanje
ostalih, zakonom utvrđenih poslova.
U nastavku će se detaljno anlizirati glavni instrumenti te mjere monetarne politike
HNB-a.
4.4. INSTRUMENTI I MJERE MONETARNE POLITIKE HNB-A
Instrumenti monetarne politike predstavljaju „alat“ kojim se središnje banke služe u
ostvarenju ciljeva monetarne politike.
Instrumenti monetarne politike razvijaju se zavisno od promjene uvjeta u ekonomskom i
novčanom sustavu i zavisno od promjene ciljeva ekonomske a napose monetarne
politike. Također, instrumenti ovise o kreditnom sustavu, njegovim organizacijskim
oblicima i njegovim funkcijama32.
U primjeni Hrvatske narodne banke sedam je ciljeva i jedna mjera monetarne politike.
Redom su to:
1. Operacije na otvorenom tržištu,
2. Stalno raspoložive mogućnosti,
3. Obvezna rezerva,
4. Devizne aukcije,
5. Blagajnički zapisi,
6. Obvezni blagajnički zapisi
7. Minimalno potrebna devizna potraživanja i
8. Kratkoročni kredit za likvidnost.
Instrumenti monetarne politike sadržani su i vidljivi u bilanci središnje banke. Djeluju
kao izravni tokovi kreiranja/poništavanja primarnog novca ili promjene njegove
strukture. Mjeru monetarne politike HNB-a predstavljaju minimalno potrebna
potraživanja čija primjena ne dovodi do direktnih učinaka na bilancu središnje banke i
proces kreacije primarnog novca, nego se odražava isključivo na strukturu bilance
poslovnih banaka.
Mjere i instrumenti kojima se HNB služio u kreiranju monetarne politike evoluirale su u
32 Perišin, I., Šokman A., Lovrinović I.: Monetarna politika, Interna predavanja, Pula, 2001.,str. 121.
47
vremenu, u skladu s tranzicijskim promjenama cjelokupnog gospodarskog sustava te
posebice bankarskog sektora. Razvoj financijskih tržišta uzrokovao je prijelaz iz
jednorazinskog u dvorazinski bankarski sustav, te prijelaz iz direktnih na indirektne
instrumente monetarne politike33.
U nastavku slijedi opis instrumenata koje u svojoj praksi primjenjuje Hrvatska narodna
banka.
4.4.1. Operacije na otvorenom tržištu
U provođenju monetarne politike, HNB se služi poznatim instrumentima a jedan od njih
su i operacije na otvorenom tržištu.
Od njihovog uvođenja 2005. godine operacije na otvorenom tržištu čine značajan
instrument u praksi Hrvatske narodne banke. Veoma su bitan instrument kreiranja
kunske likvidnosti, a posebice su značajne za kratkoročno upravljanje ponudom novca.
Hrvatskoj narodnoj banci na raspolaganju su sljedeće vrste operacija na otvorenom
tržištu:
1. redovite operacije,
2. operacije fine prilagodbe,
3. strukturne operacije.
Obujam operacija na otvorenom tržištu utječe na kretanje kamatnih stopa na
međubankovnom tržištu, na kojem se najveći dio transakcija odnosi na odobravanje
prekonoćnih kredita. No, kamatne stope nisu primarni činitelj kojim se HNB rukovodi
pri odlučivanju o obujmu operacija na otvorenom tržištu. Na obujam operacija utječe
potražnja za novčanim sredstvima koja je određena ukupnim iznosom kunskog dijela
obvezne pričuve i potražnjom za viškom likvidnosti. Ponudu novčanih sredstava
određuju autonomni činitelji, odnosno stavke iz bilance HNB-a koje utječu na
likvidnost bankovnog sustava. Najvažniji autonomni činitelji su netoinozemna aktiva,
gotov novac izvan banaka i kunski depoziti države. Redovite operacije osiguravaju
najveći dio sredstava bankarskom sustavu. Pomoću njih se upravlja likvidnošću u
33 Kovačević, Z. (2003), Monetarna politika – mjere i instrumenti; Hrvatski gospodarski razvitak”, 9. poglavlje, Ekonomski fakultet Zagreb, Zagreb, 2003., str. 231-261.
48
sustavu, a provode se redovitim obratnim repo operacijama u pravilu svakog tjedna na
aukcijama s rokom dospijeća od jednog tjedna. Na akucijama mogu sudjelovati domaće
banke, a kao kolateral se prihvaćaju trezorski zapisi Ministarstva financija u kunama.
Uz redovne operacije, ukoliko je potrebno privremeno smanjenje ili povećanje
likvidnost u sustavu koriste se operacije fine prilagodbe. Te se operacije provode po
potrebi radi upravljanja likvidnošću na tržištu i upravljanja kamatnim stopama, i to u
situacijama u kojima treba neutralizirati učinke promjena kamatnih stopa uzrokovanih
nepredviđenim fluktuacijama na tržištu. U slučaju potrebe za dugoročnijom
prilagodbom strukture likvidnosti primjenjuju se strukturne operacije.
Provode se izravnim prodajama i kupnjama vrijednosnih papira te repo i obratnim repo
operacijama. Mogu se koristiti za povećanje ili smanjenje likvidnosti u sustavu, te
njihovo dospijeće i frekvencija nisu standardizirani. Provode se na aukcijama putem
standardnih ponuda na kojima sudjeluju poslovne banke, a krug prihvatljivih kolaterala
za taj oblik operacija širi je i obuhvaća više državnih vrijednosnih papira.
Treba napomenuti da je uvođenjem operacija na otvorenom tržištu omogućena
učinkovitija koordinacija monetarne politike i politike javnog duga, odnosno na
indirektan način proširena je mogućnost zaduživanja države na domaćem tržištu.
Također je boljoj koordinaciji pridonijela i odluka HNB-a o ukidanju redovitog
izdavanja blagajničkih zapisa istog dospijeća kakvo je bilo i dospijeće trezorskog zapisa
Ministarstva financija, time ti papiri prestaju konkurirati jedan drugome, te je moguće
povećanje potražnje za trezorskim zapisima, i zaduživanje države se više usmjerava na
domaće tržište34.
U provođenju politike otvorenog tržišta HNB se najviše služi blagajničkim zapisima, a
u posljednje vrijeme i repo-ugovorima. U početku je HNB emitirala dvije vrste
blagajničkih zapisa: dragovoljne i obvezne, ali se danas u praksi primjenjuju samo
dragovoljni.
34 Raspudić Golomejić, Z.; Koordinacija upravljanja javnim dugom i vođenja monetarne politike u Hrvatskoj, Financijska teorija i praksa 31, 2007., str. 151- 179.
49
4.4.2. Stalno raspoložive mogućnosti
Stalno raspoložive mogućnosti u praksi HNB-a kreirane su po uzoru na praksu
Europske središnje banke, uz određene manje modifikacije prilagođene hrvatskom
financijskom sustavu. U praksi HNB-a postoje tri tipa stalno raspoloživih mogućnosti:
novčani depoziti, lombardni kredit i unutardnevni kredit.
Novčani depozit predstavlja pogodnost namijenjenu bankama koje radni dan završavaju
viškovima likvidnosti iznad iznosa održavane obvezne pričuve. Višak likvidnosti banke
mogu prekonoćno deponirati kod HNB-a i ostvariti kamatu. Mogućnost korištenja
dostupna je svakodnevno, što uvelike olakšava sustav dnevnog upravljanja likvidnošću
poslovnim bankama.
Lombardni kredit namijenjen je bankama, štednim bankama i podružnicama stranih
banaka koje radni dan završavaju s manjkom likvidnih sredstava. Na zahtjev banke
središnja banka odobrava prekonoćni kolateralizirani kredit koji se može koristiti u
visini do 50% nominalne vrijednosti trezorskih zapisa Ministarstva financija izdanih s
izvornim rokom dospijeća do godine dana. Mogućnost korištenja prekonoćnog kredita
dostupna je svakodnevno, pri čemu središnja banka ima diskrecijsko pravo ograničiti
iznos kredita dostupan svakoj pojedinačnoj banci.
Treći oblik stalno raspoloživih mogućnosti predstavlja unutardnevni kredit kojim se
banke, štedne banke i podružnice stranih banaka mogu koristiti svakodnevno u obliku
limita na računu za namiru tijekom dana. Kredit je kolateraliziran i može se koristiti u
visini do 50% nominalne vrijednosti trezorskih zapisa Ministarstva financija izdanih s
izvornim rokom dospijeća do godine dana. Dospijeće unutardnevnog kredita je do kraja
dana kada je korišten, dok se nevraćeni unutardnevni kredit smatra zahtjevom za
lombardni kredit. Banke se mogu beskamatno koristiti pogodnošću unutardnevnog
kredita do iznosa ograničenja određenog diskrecijskom odlukom HNB-a.
50
4.4.3. Obvezna rezerva
Obvezna rezerva je najvažniji instrument monetarne regulacije koji HNB primjenjuje od
stjecanja nezavisnosti Republike Hrvatske.
Obveznici obračuna, izdvajanja i održavanja obvezne pričuve su banke, štedne banke i
podružnice stranih banaka. Obveznu pričuvu ne obračunavaju, ne održavaju i ne
izdvajaju banke i štedionice specijalne namjere (kada je to propisano posebnim
zakonom) te Hrvatska banka za obnovu i razvoj.
Osnovica za obračun obvezene rezerve sastoji se od kunskog i deviznog dijela.
Kunski dio obuhvaća kunske izvore sredstava, i to primljene depozite i kredite u
kunama (sa i bez valutne klauzule), izdane dužničke vrijednosne papire u kunama,
hibridne i podređene instrumente u kunama (s valutnom klauzulom i bez valutne
klauzule) i ostale financijske obveze u kunama.
Devizni dio sastoji se od deviznih izvora sredstava, i to primljenih deviznih depozita i
kredita, obveza po izdanim vrijednosnim papirima u devizama (osim vlasničkih
vrijednosnih papira banke), hibridnih i podređenih instrumenata u devizama i ostalih
financijskih obveza u kunama.35
Kunski i devizni dio osnovice izračunavaju se posebno, a čine ih prosječna dnevna
stanja kunskih i deviznih izvora sredstava u jednom obračunskom razdoblju. Od
obračunatog deviznog dijela obvezene pričuve 75% se uključuje u kunski dio obvezne
pričuve i provodi u kunama.
Postotak izdvajanja kunskog dijela obvezne pričuve iznosi 70%. Postotak izdvajanja
deviznog dijela obvezne pričuve obračunatog na temelju deviznih sredstava
nerezidenata i deviznih sredstava primljenih od pravnih osoba u posebnom odnosu
prema banci iznosi 100%, dok postotak izdvajanja preostalog deviznog dijela obvezne
pričuve iznosi 60%. Preostali dio obvezne pričuve može se održavati prosječnim
deviznim stanjima lividnih potraživanja. Obračunsko razdoblje traje od prvog do
posljednjeg dana kalendarskog mjeseca, a razdoblje održavanja počinje druge srijede u
mjesecu i traje do dana koji prethodi drugoj srijedi sljedećeg mjeseca. Na izdvojena
35 Benazić, M.: Uloga HNB-a na monetarnu politiku, Interna predavanja, Zagreb, str. 79., 2010.
51
sredstva kunskog dijela obvezne pričuve HNB plaća naknadu koja se obračunava po
stopi remuneracije36 0,75%.
Na izdvojena sredstva deviznog dijela obvezne pričuve; kamatna stopa koja je na dan
izdvajanja deviznog dijela obvezne pričuve za izdvajanje, u USD jednaka 50% U.S.
Federal Funds Target Rate37i u EUR jednaka je 50% ECB Minimum Bid Refinance
Rate38. Povećanjem stope obvezne pričuve s 14% na 15% u siječnju 2012. Hrvatska
narodna banka nastojala je zaustaviti deprecijacijske pritiske na domaću valutu. Na taj
je način sterilizirala višak likvidnosti u bankovnom sustavu, a izvanredni obračun
obvezne pričuve 27. siječnja 2012. obavljen je kako bi učinci povećanja stope što prije
utjecali na stabilizaciju tečaja. U svibnju je stopa obvezne pričuve banaka smanjena s
15% na 13,5%, čime je podržan Program razvoja gospodarstva, te su iz osnovice za
obračun isključena sredstva primljena od pet multilateralnih razvojnih banaka.
36 Stopa po kojoj se plaća naknada 37 Stopa federalnih rezervi FED-a 38 Stopa refinanciranja i predstavlja najvažniju stopu Europske središnje banke.
52
U nastavku slijedi primjer iz kojeg će se vidjeti ukupni kunski dio obvezne pričuve
HNB-a.
Grafikon 1: Pregled ukupnog kunskog dijela obvezne pričuve HNB-a ( za 2012. )
Izvor: Godišnje izvješće HNB-a za 2012. dostupno na:
www.hnb.hr/publikac/godisnje/2012/h-god-2012.pdf
Iz grafikona se može vidjeti da se kunski dio osnovice obvezne pričuve HNB-a, koji se
većinom sastoji od primljenih depozita u kunama i kunama s valutnom klauzulom,
smanjivao se tijekom 2012., osim u razdoblju od travnja do kolovoza, kada je zabilježen
rast. Najviša je razina ostvarena u kolovozu, 103,7 mlrd. kuna, a najniža razina, od 98,2
mlrd. kuna, u prosincu. Od siječnja do prosinca kunski se dio osnovice smanjio za 4,2%.
Devizni dio osnovice obvezne pričuve, koji se većinom sastoji od primljenih depozita u
devizama, u veljači je iznosio 218,4 mlrd. kuna, što je ujedno bila i najviša razina u
2012. Tijekom godine izmjenjivala su se razdoblja izrazitijeg pada i manje izrazitog
rasta deviznog dijela osnovice, a u srpnju je taj dio osnovice pao na najnižu razinu u
2012., u iznosu od 211,5 mlrd. kuna. Na godišnjoj razini ostvareno je smanjenje
deviznog dijela osnovice za 2,2%.
53
4.4.4. Devizne aukcije
U cilju upravljanja stabilnošću tečaja domaće valute i održavanja likvidnosti plaćanja u
zemlji i inozemstvu, HNB povremeno provodi devizne aukcije koje mogu biti
jednostrane i obostrane. Kod jednostrane aukcije HNB samo kupuje ili prodaje devize,
dok kod obostrane aukcije i kupuje i prodaje. Pristup aukciji imaju samo banke s
velikim ovlaštenjem koje u svojim ponudama navode tečaj i iznose koje nude. Možemo
reći da su upravo devize aukcije glavni instrument monetarne politike još od
stabilizacijskog programa 1993. godine kada je politikom tečaja HNB uspješno svladao
hiperinflaciju. Iako je je dezinflacija uspješno provedena nastavilo se sa provođenjem
politike fiksnog tečaja a razlog tomu bio je u pretjeranoj eurizaciji koja još uvijek
postoji i nakon desetljeća stabilnosti cijena. Domaća valuta izvršava funkciju
posrednika (transakcije se uglavnom provode u domaćoj valuti), međutim domaća
valuta samo djelomično obavlja funkciju mjere vrijednosti budući da su cijene nekih
dobara još uvijek izražene u eurima39. Također, domaća valuta još se uvijek ne
upotrebljava kao sredstvo čuvanja vrijednosti. Naime, oko 70% svih štednji i oročenih
depozita drži se u stranoj valuti. Bilo koji priljev deviza u Republiku Hrvatsku utječe na
povećanje euroizacije i donosi nove probleme monetarnoj politici. Naime, zbog priljeva
deviza HNB bi morao izvršiti odgovarajuću emisiju primarnog novca. Ta emisija
utjecala bi na povećanje cijena odnosno dovela bi do inflacije u zemlji stoga HNB mora
sterilizirati efekte deviznog priljeva ostalim instrumentima monetarne politike.
Zbog velike uvozne ovisnosti hrvatskog gospodarstva stabilnost tečaja iznimno je
značajna za stabilnost cijena u zemlji. Stabilnost tečaja također je bitna za stabilnost
financijskog sektora koji se suočava sa obvezama u devizama. Naime, komercijalne
banke se zadužuju u inozemstvu (u razdoblju 2002. do 2003. godine banke su se
zadužile u inozemstvu za 3,4 milijarde dolara) i tako financiraju svoju kreditnu
aktivnost. Nastojeći izbjeći devizni rizik one odobravaju kredite indeksirane u stranoj
valuti. Dužnici, naime, nemaju instrumente kojima bi se zaštitili od deviznog rizika,
stoga banke se još uvijek suočavaju sa rastućim kreditnim rizikom s obzirom na prisutni
valutni nesklad između zajmodavaca i zajmoprimaca.
39 Za velike kupovine kao što su nekretnine ili automobili cjene se još uvijek izražavaju u eurima
54
4.4.5. Blagajnički zapisi
HNB izdaje kratkoročne prenosive nematerijalizirane blagajničke zapise nominirane u
kunama na aukcijama koje sama organizira. Blagajnički zapisi izdaju se s rokom
dospijeća od 35 dana. Blagajnički zapisi izdaju se uz diskont, tako da se nominalana
vrijednost blagajničkih zapisa umanjuje za iznos pripadajućih kamata. Sve obveze koje
proistječu iz kupnje blagajničkih zapisa namiruju se na dan aukcije. Blagajničke zapise
na aukcijama u svoje ime i za svoj račun mogu kupovati sljedeće blagajničke institucije:
A) banke osnovane u Republici Hrvatskoj u skladu sa Zakonom o bankama,
B) podružnice stranih banaka u Republici Hrvatskoj osnovane u skladu sa Zakonom
o bankama,
C) Hrvatska banka za obnovu i razvoj.
Hrvatska narodna banka iznimno može otkupiti vlastite blagajničke zapise i prije isteka
roka na koji su izdani.
4.4.6. Obvezni blagajnički zapisi
Obvezni blagajnički zapisi su nematerijalizirani neprenosivi instrumenti nominirani u
kunama, čiji je rok dospijeća 360 dana. Predstavljaju svojevrsnu kaznenu mjeru
monetarne politike usmjerenu prema bankama, štedionicama i podružnicama stranih
banaka čiji je rast plasmana veći od dopuštenog.
Stopa upisa obveznih blagajničkih zapisa iznosi 75% (od osnovice), što uzimajući u
obzir dospijeće zapisa i njihov oportunitetni trošak (koji središnja banka samo
djelomično umanjuje plaćanjem naknade uz stopu remuneracije 0,25%) predstavlja vrlo
destimulirajući instrument za rast plasmana banaka veći od dopuštenog.
Obvezni upis blagajničkih zapisa uveden je 2007. godine sa svrhom obuzdavanja
pretjerane kreditne aktivnosti banaka i očuvanja financijske stabilnosti.
55
4.4.7. Minimalno potrebna devizna potraživanja
Pod minimalno potrebnim deviznim potraživanjima smatra se minimalno potreban iznos
deviznih potraživanja koje banke moraju održavati u odnosu prema deviznim
obvezama40. Devizna potraživanja su: strana gotovina, čekovi koji glase na stranu
valutu, devizni tekući računi devizni depoziti kod Hrvatske narodne banke, devizni
depoziti po viđenju, devizni depoziti s preostalim rokom dospijeća do 3 mjeseca,
dospjeli devizni depoziti, vrijednosni papiri stranih financijskih institucija i stranih
država koji se drže radi trgovanja i koji su raspoloživi za prodaju; instrumenti tržišta
novca, obveznice i drugi dugoročni dužnički instrumenti, vrijednosni papiri stranih
financijskih institucija i stranih država u devizama koji se drže do dospijeća i koji se
vrednuju po fer vrijednosti u RDG-u (kojima se aktivno ne trguje) s preostalim rokom
dospijeća do 3 mjeseca; instrumenti tržišta novac, obveznice i drugi dugoročni dužnički
instrumenti s preostalim rokom dospijeća do 3 mjeseca. Banke su obvezne minimalno
32% deviznih obveza održavati deviznim potraživanjima.
Devizne obveze su: redovni devizni računi, posebni devizni računi pravnih osoba,
devizni računi i dvizni štedni ulozi po viđenju stanovništva, obveze po izdanim
vrijednosnim papirima u devizama (osim vlasničkih vrijednosnih papira, obveze po
izdanim dužničkim vrijednosnim papirima u kunama s valutnom klauzulom
(jednosmjernom ili dvosmjernom), primljeni devizni krediti, primljeni kunski krediti s
valutnom klauzulom (jednosmjernom ili dvosmjernom), hibridni i podređeni
instrumenti u kunama s valutnom klauzulom, ostale financijske obveze u devizama.
40 Lovrinović, I., Ivanov, M.: Monetarna politika, RRIF Plus d.o.o., 2009, str. 252.
56
Grafikon 2: Minimalna devizna likvidnost HNB-a ( za 2012. krajem mjeseca )
Izvor: Godišnje izvješće HNB-a, 2012.
www.hnb.hr/publikac/godisnje/2012/h-god-2012.pdf
Grafikon 2 prikazuje minimalno potrebna devizna potraživanja HNB-a u 2012. godini
koja su iznosila 17% deviznih obveza.
Obveza je održavanja propisanog postotka dnevna, a likvidnim se deviznim
potraživanjima smatraju devizna potraživanja (osim potraživanja po kreditima) s
preostalim rokom dospijeća do tri mjeseca. Od lipnja 2012. u devizna potraživanja
uključuju se potraživanja po kreditima u kunama i u kunama s valutnom klauzulom,
danima gospodarskim subjektima u sklopu Programa razvoja gospodarstva, i to u visini
od 50% iznosa nedospjele glavnice koja je prema navedenom programu financirana iz
sredstava banaka. Izmjenom Odluke o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima
dodatno je proširen obuhvat deviznih potraživanja u razdoblju od 16. veljače 2012. do
15. kolovoza 2013., tako da ona obuhvaćaju i trezorske zapise Ministarstva financija
izdane u veljači 2012. Postotak pokrivenosti deviznih obveza deviznim potraživanjima
57
u 2012. kretao se između 18,85% na dan 31. siječnja i 23,14% na dan 28. rujna.
postotak pokrivenosti na kraju godine iznosio je 21,23%.
4.4.8. Kratkoročni krediti za likvidnost
Pored spomenutih, HNB odobrava i kratkoročne kredite za likvidnost i to bankama koje
imaju likvidnosnih poteškoća, ali uz uvjete da su solventne. HNB će odobriti ovakav
kredit samo ako ocijeni da je ugrožena stabilnost ukupnog financijskog sustava u iznosu
i na rok koji predloži komisija za praćenje likvidnosti i guverner, a rokom dospijeća do
godine dana. Banka kao zalog za odobreni kredit može ponuditi vrijednosnice HNB-a i
Ministarstva financija i dužničke vrijednosnice izdavatelja čije su vlasničke
vrijednosnice uvrštene u prvu kotaciju Zagrebačke burze.
HNB je u svoju praksu uvela i tzv. „predsanacijski kredit“. Riječ je o kreditu za
premošćivanje nelikvidnosti bankama nad kojima je pokrenut postupak za ocjenu
mogućnosti i ekonomske opravdanosti sanacije i restrukturiranja banke. Kredit se
odobrava na rok do 90 dana, a banka u tom slučaju mora dati odgovarajući
najkvalitetniji instrument osiguranja kojim raspolaže.41
HNB je 1998. godine uvela kredit za likvidnost kao novi instrument pružanja pomoći
bankama koje imaju problem s likvidnošću.
HNB je također uvela i obvezu izdvajanja kunskih depozita na inozemne financijske
kredite i dana jamstva s ciljem reguliranja vanjskog zaduživanja, ali uz put i zbog
monetarnih efekata takvih transakcija.
U tom slučaju banka je dužna izdvojiti kunski depozit na račun HNB-a u visini 30% od
iznosa primljenih inozemnih financijskih kredita namijenjenih za konverziju u kune i
10% od vrijednosti danih jamstava za inozemne financijske kredite namijenjene za
konverziju u kune. Depozit po kreditu vraća se 12 mjeseci nakon uplate uz uvjet da je
kredit otplaćen u cijelosti.
41
Kulić, S.: Monetarna vlast, monetarni sustav i monetarna politika RH u jedinstvu vlasti u RH, Interna predavanja Zagreb, str. 97., 2011.
58
5. USPOREDBA FED-A I HNB-A
FED kao centralna banka koja djeluje na razvijenoj tržišnoj ekonomiji svijeta te
sukladno tome primjenjuje visoko sofisticirane mjere i instrumente monetrane politike
koji u Republici Hrvatskoj još nisu zaživjeli. Politiku otvorenog tržišta Republika
Hrvatska primjenjuje tek od 2005. godine pri čemu se strukturne operacije ne provode
tj. djeluje se samo na kratkoročnom segmentu tržišta, dok je FED kao jedan od
začetnika ove mjere ( najvažnija mjera u politici FED-a).
S druge strane, diskontnu stopu koja je na primjeru američkog tržišta temeljni indikator
kretanja kamatnih stopa, u Republici Hrvatskoj nema gotovo nikakvog utjecaja na
formiranje kamatnih stopa na tržištu. U Republici Hrvatskoj dakle, koriste se netržišne
mjere, prije svega, stopa obvezne rezerve kao i devizne intervencije, za razliku od FED-
a.
U slučaju SAD-a i njihove centralne banke, kao glavni kratkoročni cilj javlja se
maksimalna zaposlenost, dok stabilnost cijena predstavlja tek dugoročni cilj. Sustav
federalnih rezervi ujedno je i primjer središnje banke koja tolerira veći stupanj
inflacijske pristranosti, ali što za sobom povlači i niz negativnih učinaka na realnu
vrijednost dohodka stanovništva, povećanje socijalnih razlika, stvaranje razlika u
kretanju realne vrijednosti dohotka od kapitala u odnosu na dohodak od rada ( posebice
u slučaju siromašnijih i slabije obrazovanih građana), a uključuje i monetarni doprinos
svojevremenog obilja likvidnosti do 2006. godine na stvaranje mjehura na tržištu
nekretnina. Pri tome učinci monetarne politike FED-a nisu ograničeni samo na
unutarnja kretanja nego se odražavaju i na ponašanje sudionika međunarodnog tržišta
roba, novca, i kapitala ( učinci na cijenu nafte i zlata, rast vrijednosti drugih
konvertibilnih valuta, prekogranično prelijevanje viškova likvidnosti, prekogranična
zaraza financijskom krizom, špekulativna potražnja za obveznicama europskih zemalja)
pa se kao takvi odražavaju na male i otvorene zemlje.42
Monetarna politika FED-a predstavlja najčešće spominjani primjer vođenja politike u
kontekstu oličenja neoliberalne struje te monetarna politika FED-a nerijetko ima
42
Ivanov, M.; Izbor strategije i ograničenja monetarne politike u malim i otvorenim gospodarstvima; Razvojna strategija malog nacionalnog gospodarstva u globaliziranom svijetu, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012., str. 119-153.
59
obilježja keynesijanskog modela jer definirana specifičnim okvirom zakonske regulative
koji od središnje banke zahtjeva održavanje „dugoročnog rasta monetarnih i kreditnih
agregata u skladu s dugoročnim potencijalom gospodarstav da poveća proizvodnju,
kako bi učinkovito poticali ciljeve maksimalne zaposlenosti, stabilnih cijena i umjerenih
dugoročnih kamatnjaka.43
S obzirom da umjerena razina dugoročnih kamatnjaka korespondira s niskim
inflacijskim očekivanjma, dok je postizanje stabilnosti cijena dugoročni, a ne
kratkoročni cilja monetarne politike, FED ima manevarski prostor korištenja
ekspanzivne monetarne politike, kanala kamatnjaka i kanala bankovnih kredita ( pa i
kanala deviznog tečaja kroz deprecijaciju američkog dolara) u svrhu ublažavanja
fluktuacija proizvodnje i zaposlenosti u kratkom roku, a posebice u svrhu eliminiranja
deflacijskih pritisaka koje izaziva razvoj recesije i nezaposlenost.
Na primjeru Hrvatske i njezine središnje banke, devizne transakcije predstavljaju glavni
instrument kreacije i poništavanja primarnog novca i direktnog uplitanja HNB-a na
domaćem deviznom tržištu, što rezultira udjelom inozemne aktive od čak 99% u
ukupnoj aktivi bilance HNB-a. Dodatno, za potrebe očuvanja stabilnosti deviznog tečaja
središnja banka nerijetko koristi i druge instrumente monetarne politike pa je tako npr.
povećala stopu obvezne rezerve u uvjetima špekulativnih deprecijacijskih pritisaka na
domaću valutu, uvela graničnu obvezu pričuvu u uvjetima pretjerane aprecijacije
domaće valute koja se javljala kao posljedica inozemnog zaduživanja banaka, ograničila
rast plasmana banaka kroz uvođenje obveznog upisa blagajničih zapisa, a na devizni
tečaj djeluju i druge mjere uključujući minimalno potrebna devizna potraživanja,
strukturu izdvajanja kunskog i deviznog dijela obvezne pričuve, visinu stope na
lombardni prekonoćni kredit, raspoloživost ( odnosno od listopada 2009. praktična
nedostupnost) jednotjednog zaduživanja banaka po principu obratnih repo transakcija, a
u širem smislu učinci se ostvaruju i kroz mjere supervizije i regulacije banaka npr. kroz
promjene u sustavu održavanja minimalnog koeficijenta likvidnosti, toleriranu
izloženost valutnom riziku.44
Navedeno podrazumijeva da središnja banka vodi restriktivniju monetarnu politiku u
slučaju većeg odljeva deviza i deprecijacijskih pritisaka na domaću valutu, odnosno
43
Mishkin, S. Frederich., op. cit., str 389. 44 Perišin, I.; Šokman, A.; Monetarno kreditna politika, Informator, Zagreb, str. 173-175, 1992.
60
ekspanzivniju politiku u slučaju većeg priljeva deviza i aprecijacijskih pritisaka na
valutu. Tako uz slobodne međunarodne tokove novca i kapitala te politiku usmjerenu
na očuvanje stabilnosti deviznog tečaja, monetarna politika nema i ne može imati
razvojni karakter pa se praktično ukupni domet utjecaja ekonomske politike svodi na
fiskalnu politiku i stvaranje povoljnijeg ili (trenutno) nepovoljnijeg okruženja za priljev
inozemnih direktnih ulaganja, što znači da je budući ekonomski rast određen isteresom
starnih investitora za ulaganje u Hrvatsku, gdje će se razvijati one poslovne aktivnosti
koje će stranom kapitalu biti zanimljive s aspekta njihovog individualnog interesa a ne
nužno i s aspekta interesa gospodarstva Hrvatske.
61
6. ZAKLJUČAK
Na temelju sinteze i obrade podataka dolazi se do posljednjeg dijela ovog rada. U
zaključku će se usporediti centralna banka SAD-a a to je Sustav federalnih rezervi te
Hrvatska narodna banka kako bi se uvidjele sličnosti i razlike u provođenju monetarne
politike na američkom odnosno hrvatskom tržištu. Uspoređivanjem ovih dviju
središnjih banaka dolazi se do spoznaje da su one u mnogočemu slične. Ako se prvotno
pogleda samo struktura tih banaka vidi se da su one dosta slične.
FED ima Vijeće Guvernera koje se nalazi na vrhu same upravljačke strukture i vodi
glavnu riječ u donošenju odluka. Sastoji se od 7 guvernera odabranih od predsjednika i
potvrđenih od senata. Međutim, pravo glasa i sudjelovanje u glasačkoj većini imaju i 5
predsjednika regionalnih banaka rezervi. O glavnim odlukama u HNB-u odlučuje Savjet
HNB-a koji osim guvernera, čini i zamjenik guvernera, 4 viceguvernera i 8 nezavisnih
vanjskih stručnjaka. Obje vrhovne strukture čini 14 članova, među kojima odlučuje
većina. Kako FED ima tzv. banke članice tako i HNB- ima banke koje imaju udjele u
HNB-u kojima ne mogu trgovati a za koje primaju dividendu. Značajnija razlika u
strukturi je ta što HNB- nema regionalne podružnice kao FED ( tzv. banke rezervi) zbog
toga što je Hrvatska puno manja zemlja od SAD-a.
Sljedeći čimbenik koji utjeće na monetarnu politiku centralnih banaka u pojedinim
zemljama su njezini instrumenti. Dva glavna instrumenta monetarne politike ovih dviju
središnjih banaka su isti a to su: operacije na otvorenom tržištu i politika obvezne
rezerve.
Treći glavni instrument monetarne politike po čemu se razlikuju su devizne intervencije
koje koristi HNB, naspram politike diskontne ili eskontne stope koju češće koristi FED.
Najčešće korišten instrument monetarne politike kod FED-a su operacije na otvorenom
tržištu. HNB najčešće koristi devizne intervencije kao instrument reguliranja novčane
ponude što je i logično s obzirom na specifičnosti kojima je izloženo Hrvatsko novčano
tržište. Operacije na otvorenom tržištu se u Hrvatskoj počinju rabiti u novije vrijeme
(2005.g.) s time da imaju sve važniju ulogu u određivanju novčane ponude. Obvezna
rezerva ima također značajnu važnost u našem bankarskom sustavu kao i u bankarskom
sustavu SAD-a. FED neprestano koristi i politiku diskontne ili eskontne stope kojom
62
regulira aktivnu kamatnu stopu banaka i tako utječe na potražnju za kreditima, dok se
HNB do sada neznatno služio tim instrumentom monetarne politike.
Pristupanjem Hrvatske u Europsku uniju, a pogotovo nakon uvođenja eura, HNB će
mnoge dijelove svoga poslovanja prenijeti na institucije Europske unije, no to ne znači
da će se njegova uloga smanjiti ili nestati već će samo postati dio veće zajednice.
Konzinstentnim spoznajama o mjerama monetarne politike koju provodi Sustav
federalnih rezervi u SAD-u kao razvijenom gospodarstvu, moguće je ustanoviti da se
djelovanje HNB-a može unaprijediti intenzivnijim korištenjem tržišnih mjera monetarne
politike kao što su operacije na otvorenom tržištu i diskontna politika.
63
LITERATURA
A) KNJIGE
1. Dunne, G. T., Monetary Decisions of the Supreme Court, New Brunswick, New
Jersey: Rutgers University Press, 1960.
2. Hixon, W., F.: Triumph of the Bankers: Money and Banking in the Eighteenth
and Nineteenth Centuries, London:Praeger, 1993.
3. Kandžija, V., Živko, I.: Poslovna politika banaka, Ekonomski fakultet
Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, Rijeka, 2004.
4. Kidwell, D., S.; Peterson, R., L.; Blackwell, D., W.: Financial Institutions,
Markets and Money, Willey, New York., 2003.
5. Lovrinović, I., Ivanov, M.: Monetarna politika, RRIF Plus d.o.o., Zagreb, 2009.
6. Miller, R. L., VanHoose, D. D.: Moderni novac i bankarstvo, Mate, Zagreb,
1997.
7. Mishkin, F., S.; Eakins, S., G.: Financijska tržišta + institucije, Mate, Zagreb,
2005.
8. Mishkin, S. Frederich,: Ekonomija novca, bankarstva i financijskih tržišta, Mate,
Zagreb, 2006.
9. Perišin, I.; Šokman, A.; Monetarno kreditna politika, Informator, Zagreb, 1992.
10. Perišin, I.; Šokman, A., Lovrinović, I.; Monetarna politika, Sveučilište u Rijeci,
Rijeka, 2001.
11. Srb, V., Matić, B.: Bankarsko poslovanje, Sveučilište J.J. Strossmayera u
Osijeku, Pravni fakultet Osijek, Osijek, 2003.
12. Symons, E., L., Jr.; White, J., J.: Banking Law: Selected Statutes and
Regulations, 3th edition, West Publishing Company, USA, 1990.
13. Thibaut, de Saint Phalle: The Federal Reserve: An Itentional Mystery, New
York:Praeger, 1985.
14. Perišin, I.; Šokman, A.; Monetarno kreditna politika, Informator, Zagreb, 1992.
64
B) ČLANCI
15. Ivanov, M.; Izbor strategije i ograničenja monetarne politike u malim i
otvorenim gospodarstvima; Razvojna strategija malog nacionalnog gospodarstva
u globaliziranom svijetu, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012.
16. Raspudić Golomejić, Z.; Koordinacija upravljanja javnim dugom i vođenja
monetarne politike u Hrvatskoj; Financijska teorija i praksa 31, Zagreb, 2007.
17. Kovačević, Z. (2003), Monetarna politika – mjere i instrumenti; Hrvatski
gospodarski razvitak”, 9. poglavlje, Ekonomski fakultet Zagreb, Zagreb, 2003.
C) OSTALO
18. Benazić, M.: Uloga HNB-a na monetarnu politiku, Interna predavanja, Zagreb,
2010.
19. Godišnje izvješće HNB-a za 2012. dostupno na:
www.hnb.hr/publikac/godisnje/2012/h-god-2012.pdf
20. Kulić, S.: Monetarna vlast, monetarni sustav i monetarna politika RH u jedinstvu
vlasti u RH, Interna predavanja Zagreb, 2011.
21. Leko, V., Financijske institucije i tržišta, pomoćni materijal za izučavanje,
Ekonomski fakultet, Zagreb,2008.
22. Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske, N. N., br.
135/1997.
23. Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci, N. N., br. 36/2001.
24. www.federalreserve.gov
25. www.federalreserveeducation.org
26. www.hnb.hr/monetarna politika
27. www.mfin.hr/zakondavstvobr
65
POPIS TABLICA
Redni broj Naziv tablice Stranica
1. Bilanca HNB-a 5
POPIS GRAFIKONA
Redni broj Naziv grafikona Stranica
1. Pregled ukupnog kunskog dijela
obvezne pričuve ( za 2012.)
52
2. Minimalna devizna likvidnost
(za 2012. krajem mjeseca)
56
POPIS SHEMA
Redni
broj
Naziv priloga Stranica
2. Shema1: Prikaz sjedišta FED-ova i
regija za koje su zaduženi
25
3. Shema 2: Struktura FED-a
26
4. Shema 3: Shematski prikaz org.
strukture HNB-a
44
66
IZJAVA
Kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom USPOREDBA SUSTAVA
FEDERALNIH REZERVI I HRVATSKE NARODNE BANKE izradila samostalno
pod voditeljstvom prof. dr. sc. Zdenka Prohaske, a pri izradi diplomskog rada pomogla
mi je i asistentica dr. sc. Bojana Olgić Draženović. U radu sam primijenila metodologiju
znanstveno-istraživačkog rada i koristila literaturu koja je navedena na kraju
diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam
izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan način
citirala sam i povezala s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu
hrvatskog jezika.
Također, izjavljujem da sam suglasana s objavom diplomskog rada na službenim
stranicama Fakulteta.
Studentica
Marina Rozgaj