SVEUILITE U ZAGREBUUITELJSKI FAKULTETODSJEK ZA ODGOJITELJSKI STUDIJ

PREDMET: INKLUZIVNA PEDAGOGIJA

ANITA RAMLJAK

ZAVRNI RAD

UKLJUIVANJE DJECE S DOWN SINDROMOM U REDOVNI SUSTAV PREDKOLSKOG ODGOJA I OBRAZOVANJA

Petrinja, rujan 2014.

SVEUILITE U ZAGREBUUITELJSKI FAKULTETODSJEK ZA ODGOJITELJSKI STUDIJPetrinja

PREDMET: INKLUZIVNA PEDAGOGIJA

ZAVRNI RAD

KANDIDAT: Anita Ramljak

TEMA I NASLOV ZAVRNOG RADA: Ukljuivanje djece s Down sindromom u redovni sustav predkolskog odgoja i obrazovanja

MENTOR: doc. dr. sc. Jasna Kudek Miroevi

Petrinja, rujan 2014.

SadrajSaetak4Summary51.UVOD61.1.O Down sindromu71.1.1.Povijest Down sindroma71.1.2.Kako dolazi do Down sindroma?81.1.3.Epidemiologija101.1.4.Obiljeja djece s Down sindromom121.1.5.Zdravstvene i druge tekoe osoba s Down sindromom141.1.6.Prava osoba s Down sindromom161.2.Povijest razvoja odgojno-obrazovne integracije djece s tekoama u razvoju171.2.1.Odnos odgojno-obrazovne integracija i odgojno-obrazovne inkluzije191.2.2.Kompetencije odgojitelja u radu s djecom s tekoama u razvoju211.2.3.Vanost rane intervencije231.2.4.Odgojno-obrazovno ukljuivanje djece s Down sindromom u redovni predkolski sustav.............................................................................................................................................232.Provedba istraivanja272.1.Cilj istraivanja272.2.Uzorak ispitanika272.3.Nain provoenja ispitivanja272.4.Mjerni instrumenti283.Rezultati i diskusija292.ZAKLJUAK34Literatura36

Saetak

Kroz povijest vidimo kako su djeca s tekoama u razvoju esto bila izopena iz drutva te im se nije davala prilika za napredak. Danas se je ta situacija promjenila. Djeca s tekoama u razvoju imaju pravo na kolovanje i na sudjelovanje u svim segmentima drutvenog ivota. Razvojem svijesti drutva o vrijednosti svakog pojedinca javlja se inkluzija kao pokret u okviru socijalnog modela. Inkluzija sama po sebi ne podrazumijeva izjednaavanje svih ljudi, ve uvaavanje razliitosti svakog pojedinca kojem prua mogunost odluivanja o vlastitom ivotu i preuzimanja odgovornosti. No, bez obzira na individualne razliitosti svi elimo biti voljeni, osjeati pripadnost, elimo raditi i biti potovani pa tako i osobe s Down sindromom. U radu su istraena miljenja i stavovi odgojitelja o ukljuivanju djece s Down sindromom u redovne sustave odgoja i obrazovanja. Osim toga, prikazana su i iskustva rada s tom djecom. Ukljuivanje djece s Down sindromom u redovni sustav ranog i predkolskog odgoja i obrazovanja je korisno njima, ali i svim sudionicima odgojno-obrazovnog procesa (odgojiteljima, strunom timu, djeci, roditeljima). Na taj nain, promie se pravo sve djece da ivi u inkluzivnom okruenju.

KLJUNE RIJEI: Down sindrom, odgojno-obrazovna integracija, inkluzija, rani i predkolski odgoj, tekoe u razvoju

Summary

Throughout history we can see that children with disabilities were often society's misfits and society didn't gave them the opportunity to progress. Today, that situation has changed. Children with disabilities have right on education and to participate in all aspects of social life. Development of public awareness of the value of each individual, it occurs the inclusion as movement within the social model. Inclusion does not in itself imply equalization of all people, but taking into account the diversity of each individual which provides the opportunity to make decisions about their lives and taking responsibility. But regardless of individual differences, we all want to be loved, to feel belonging, we want to work and be respected as the people with Down syndrome. This research investigates the opinions and attitudes of educators on the inclusion of children with Down syndrome in mainstream systems of education. are shown and the experience of working with these kids. Including children with Down syndrome in early childhood care and education settings is a very welcome and helpful support to all practitioners in the early childhood care and education sector. It promotes the right of all children to live in an inclusive society and points to the benefits we all stand to gain from such inclusion.

KEY WORDS: Down Syndrome, educational integration, inclusion, early and preschool childhood care, developmental disorders

1. UVOD

Nekad, pa i ne ba tako davno, osobe s Down sindromom bile su smatrane vikom u drutvu, smatralo se da su te osobe bolesne i nesposobne za brigu o vlastitom ivotu. esto su bile skrivane od oiju drutva. To isto drutvo je te osobe eljelo iskljuiti iz okoline, te su smatrali da je za njih najbolje da budu smjetena u posebnim odgojno obrazovnim ustanovama. Zanemarivalo se da su djeca s Down sindromom ponajprije samo djeca s istim socijalnim, emocionalnim i obrazovnim potrebama kao i sva druga djeca. Danas je situacija drugaija, ali put do promjena bio je dug. Devedesetih se godina pojavio socijalni model koji polazi od pretpostavke da su poloaj djece s tekoama u razvoju i njihova diskriminacija drutveno uvjetovani. I upravo se tada poelo poticati ukljuivanje djece s tekoama u razvoju, pa tako i djece s Down sindromom u redovne odgojno-obrazovne ustanove, ali i u druge drutvene aktivnosti. Vrlo esto se zna rei da su djeca s Down sindromom dobra, topla, mirna i vesela, vole glazbu i sklona su igri. Kao to je svaka osoba, osoba za sebe tako su i osobe s Down sindromom - jedinstvenih sposobnosti, ponaanja, interesa i mogunosti. Sve osobe su pojedinci i takve ih treba prihvatiti. U ovom radu poblie emo se upoznati s poremeajem Down sindrom. Saznat emo kako do njega dolazi, kako izgledaju djeca s Down sindromom, kakvih potekoa imaju i sl. Osim toga, upoznat emo se i s pojmom integracije i inkluzije i kako je do tih procesa dolo. Saznat emo kako moemo ukljuiti djecu s Down sindromom u redovne sustave odgoja i obrazovanja, koje su kompetencije koje odgojitelj mora imati te koja su njihova prava. Na kraju rada, osvrnut u se na ukljuenost djece s Down sindromom u redovne vrtie grada Karlovca. Dobit emo i uvid u stavove odgojitelja o ukljuenosti takve djece.

1.1. O Down sindromu

Medicinski interes za poznavanje osoba s Down sindromom do polovice 20. st. spada u precitogeniku eru koja se temelji na promatranju i uoavanju psihofizikih osobina djece. Razvojem znanosti i znanstvene tehnologije ulazi se u citogenetiku eru u kojoj se sindrom Down poeo temeljitije prouavati. Time je omoguena bolja dijagnostika i lijeenje to je znatno poboljalo kvalitetu ivota osoba s sindromom Down (uli, uli, 2009).Down sindrom najei je genetski poremeaj koji se javlja jednom na 650 novoroene djece. Taj poremeaj sprjeava normalan fiziki i mentalni razvoj djeteta odnosno njihov je razvoj usporen. Djeca s Down sindromom prolaze sve faze razvoja kao i normalna djeca, ali sporije. Zato je toj djeci potrebno posvetiti puno vie panje, brige i napora. Down sindrom javlja se u svim rasnim skupinama, moe se javiti u bilo kojoj obitelji bez obzira na zdravlje roditelja, povijest bolesti u obitelji, ekonomsku situaciju ili nain ivota (Ivankovi, 2003).Ne ba tako davno smatralo se da je sramota roditi dijete s Down sindromom, te su se takva djeca skrivala, izolirala i nije im se pruala adekvatna ni medicinska ni struna pomo. U mnogim zemljama svijeta ivot osoba s Down sindromom se uvelike poboljao, medicinska pomo im je bolja, imaju svoja prava, bolje su socijalno prihvaeni, pruaju im se bar neke prilike za zapoljavanje, osnivaju obitelji itd. U Republici Hrvatskoj promjene su isto znaajne, ali ipak je i dalje potrebno ljudima poticati razvijanje svijesti o osobama s Down sindromom. Danas postoji jo jako puno predrasuda vezanih za Down sindrom i osoba koje imaju taj problem. Uzrok takvim pogrenim stavovima je loa informiranost i dijelom strah ljudi da takvim osobama priu (Vukovi i dr., 2008).

1.1.1. Povijest Down sindroma

Down sindrom postojao je i znatno prije nego to je medicinski uoen i opisan, a dokaz tome je arheoloki nalaz lubanje djeteta iz 8. st. koja je imala sve anatomske osobine Down sindroma. Postoje i pojedini portreti iz srednjeg vijeka na kojima se mogu uoiti pojedine fizike osobine koje imaju i osobe s Down sindromom (uli, uli, 2009).Prvi pisani opis Down sindroma dao je Esquirol 1838. godine, dok je detaljnu kliniku sliku nainio psiholog Seguin 1846. godine. Engleski lijenik Langdon Down (1828.-1896.) u svom je privatnom sanitoriju za umno zaostalu djecu meu tienicima susreo oko 10% djece koja su meusobno sliila (uli, uli, 2009). Na temelju toga 1866. godine u svom djelu Opaanja o etnikoj klasifikaciji idiota odvojio je taj oblik mentalne retardacije od ostalih oblika nazivajui ga mongoloidizmom. Francuski pedijatar Jerome Lejeune sa suradnicima ispituje kromosomski status devetero djece razliita spola i podrijetla koja su imala Down sindrom. U tom istraivanju otkriva viak jednog kromosoma. Ustanovili su da pacijenti s Down sindromom imaju jedan dodatni kromosom na 21. paru. Tada je prvi put ustanovljena povezanost mentalnog deficita s kromosomskim poremeajem. Svoj rad iznio je 1958. godine pred francuskom Akademijom. Upravo to otkrie bilo je od velike vanosti za ljude s Down sindromom (Vukovi i dr., 2008).Osim to je istraivao sindrom Down Lejeunein je pokuavao pribliiti ljudima taj poremeaj te ih osvijestiti kako i oni imaju prava kao i ostali ljudi te da im je potrebna ljubav i podrka drugih. Tako je jednom i napisao Sa svojim blago nakrivljenim oima, svojim malenim nosom u okruglom licu i svojim nedovrenim izgledom, djeca s trisomijom vie nalikuju na djecu nego ostala djeca. Druga djeca imaju kratke ruke i kratke prste; njihovi su krai. Njihova sveukupna anatomija je oblija, bez otrina i krutosti. Njihovi ligamenti i njihovi miii su tako meki da pridaju blagu klonulost njihovoj cijeloj udi. Ta ljupkost se protee i na njihov karakter: oni su komunikativni i njeni, posjeduju poseban arm koji je lake dijeliti nego opisati. Ne tvrdim da je trisomija 21 poeljno stanje. To je neumoljivo stanje koje liava dijete najvrjednijeg dara genetskog nasljea: pune snage racionalne misli.(Vukovi i dr., 2008, 15).

1.1.2. Kako dolazi do Down sindroma?

ovjek je biparentno bie, osoba s dva roditelja, pa stoga, da bi se pri zaeu odrala ravnotea u prirodi svaki roditelj oplodnjom daje polovicu svog nasljednog materijala koji se dobiva redukcijskom diobom. Ostale tjelesne stanice ovjeka dijele se ravnomjerno, tako da iz jedne stanice (majke) nastaju dvije jednake stanice (keri) koje su smjetene u spolnim lijezdama. Redukcijskom diobom zametnih stanica nastaju oplodne stanice koje nose polovini dio kromosomske mase, 23 kromosoma od ukupnog broja 46. Muke i enske zametne stanice s generacije na generaciju prenose genetski zapis ili kod, koji sadrava sve nae osobine. Vano je napomenuti da je nasljedni materijal u zametnim stanicama tijekom redukcijske diobe podloan nastanku nepravilnosti, odnosno mutacijama, i genskim, kromosomskim, genomskim i to i kvalitetne i kvantitetne (uli, uli, 2009).Down sindrom uzrokuje pogrean prijenos kromosoma tijekom stanine diobe spolnih stanica, tako da se u jednoj stanici nae viak cijelog ili dijela jednog kromosoma. Najee nastaje u jajnoj stanici prije oplodnje, a rjee nakon, dok se u manjem broju sluajeva pojavljuje u spermijima. U tom sluaju stanice ne sadre 46 kromosoma, ve 47 jer se pojavljuje jedan prekobrojni kromosom, kromosom broj 21. Down sindrom se esto naziva i trisomija 21 zato jer postoje tri kopije 21. kromosoma to je prikazano na Slici 1. (Vukovi i dr., 2008).Postoje tri tipa ovog sindroma:1. Klasini tip nastaje zbog nerazdvajanja kromosoma. 2. Mozaiki tip Kod mozaicizma, odnosno mozaikog tipa nalaze se dvije stanine linije: normalna (46 kromosoma) i nenormalna (47 kromosoma). Kariotipske formule su obino 46 XX / 47 XX u enske djece i 46 XY / 47 XY u muke djece.3. Translokacijski tip Zbog centralne fuzije kojom su spojena dva akrocentrina kromosoma, broj kromosoma je lano normalan (46 kromosoma), a zapravo je genom povean za jedan. Nastaje kada se dio 21. kromosoma odvoji tijekom podjele stanica i zakvai za drugi kromosom. Mozaicizam se javlja u jedan do dva posto sluajeva Down sindroma, translokacija ili premjetaj u tri do etiri posto sluajeva, a klasini tip ili trisomija 21 javlja se najee i to u 95 posto sluajeva (Damjanov i dr., 2008.).Iako se Down sindrom istrauje ve gotovo dva stoljea razlog njegova nastajanja jo uvijek je nepoznat. Nastanak tog sindroma ne ovisi o vanjskim initeljima niti se na njega moe utjecati. Tijekom godina istraivanja i praenja dolo se do statistikog podatka koji kae da kod ena iznad 35 godina starosti postoji vea vjerojatnost da e roditi dijete s Down sindromom, a rizik se s godinama majke poveava. Vano je napomenuti kako to nije pravilo te da su oko 70% djece sa Down sindromom rodile majke mlae od 35 godina. Uz ovakve statistike podatke razvila se teorija kako nerazdvajanje kromosoma ne uzrokuje starost majki nego starost jajaca koje treba biti oploeno. Down sindrom nije nasljedan, ali ako je majka jednom rodila dijete s Down sindromom anse da rodi jo jedno dijete s takvim poremeajem su poveane (Vukovi i dr., 2008).

Slika 1. Normalan kariotip/trisomija 21

1.1.3. Epidemiologija

Ishod pojave Down sindroma za vrijeme trudnoe trojake je naravi: spontani prekid trudnoe povezan sa Down sindromom nije utvren, pa ga je teko procijeniti prekid trudnoe moe uslijedit na zahtjev majke kada sazna da njeno neroeno dijete ima Down sindrom trei ishod su djeca roena Down sindromom, te se zapravo svi statistiki podatci zapravo odnose upravo na ovu djecuPrema statistikim podatcima u svijetu uestalost novoroenadi s Down sindromom je 1 : 600 do 1 : 800 poroda. Taj broj je razliit u razliitim zemljama, jer na primjer u nekim zemljama roditelji ne mogu znati prije samog roenja da li e njihovo dijete imati Down sindrom, zatim u nekim zemljama nije doputen prekid trudnoe na zahtjev majke bez obzira to ona zna da e roditi dijete s Down sindromom. Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) Hrvatska se ubraja u skupinu zemalja sa najniom stopom roenih s Down sindromom (uli, uli, 2009). Prema podacima Hrvatskog registra o osobama s invaliditetom, stanje 2008 godine u Hrvatskoj je 1349 osoba s Down sindromom kao to prikazuje Tablica 1.

Tablica 1. Prikaz raspodjele po spolu i dobnim skupinama osoba s Down sindromom u RH (Benjak, 2012)Dobna skupinaSpolUkupan broj

Mukienski

0-47666142

5-9124119243

10-14137115252

15-1911592207

20-39240243483

40-599291183

60+71118

Ukupno:7917371528

Najvei imbenik rizika pojave Down sindroma je dob majke. Na osnovi dugogodinjeg praenja i statistikih podataka uoeno je da kod ena iznad 35 godina starosti postoji vea vjerojatnost da e roditi dijete s Down sindromom kao to prikazuje Tablica 2. Rizik se s godinama poveava. Iako postoje brojna istraivanja o utjecaju dobi oca na pojavu Down sindroma zasad nema izravnih dokaza o njihovoj povezanosti (Damjanov i dr., 2008.).

Tablica 2. Rizik nastanka Down sindroma s obzirom na dob majke (Damjanov i dr., 2008)Dob majkeRizikRizik%

201:15000,066

301:8000,125

351:2700.37

401:1001,0

>1:502,0

to se tie spola osoba s Down sindromom, oba su spola gotovo podjednako zastupljena. Iz toga se moe izvesti zakljuak kako Down sindrom nije vezan za odreeni spol djeteta. (Tablica1)(uli, uli, 2008.) Na kraju treba spomenuti i tko se uope brine o djeci s Down sindromom. Prema podacima Hrvatskog registra o osobama s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo najvei broj oboljelih od Down sindroma smjeten je u svoje obitelji, a tek manji dio je smjeten u specijalizirane ustanove. U razdoblju od 2008. do 20012. godine u Republici Hrvatskoj roeno je 142 djece s Down sindromom (Benjak, 2012).1.1.4. Obiljeja djece s Down sindromom

Izgled i ivotne funkcije svakog ovjeka odreene su ponajprije njegovim genima, tako su i tjelesna obiljeja djeteta s Down sindromom oblikovana njegovim genima. Svako dijete ima karakteristike svojih roditelja, donekle slii majci, a donekle i ocu. Ima moda istu boju kose i oiju kao roditelj, nalikuje im u tjelesnoj grai, slinosti se vide i u razvoju premda moda sporijem. Unato tome, zbog dodatnog kromosoma na njihovome 21. paru, djeca s Down sindromom pokazuju karakteristike koje ih razlikuju od njihovih roditelja, brae ili sestar, ali i od djece koja imaju normalan kariotip. Trisomija 21 na svu djecu utjee podjednako te su si ona fiziki slina bez obzira na genetsko nasljee. Zato djeca s Down sindromom nalikuju jedna drugima (Ivankovi, 2003).Postoji preko pedeset karakteristinih obiljeja djece s Down sindroma, a njihov broj i intenzitet razlikuju se od djeteta do djeteta. Zbog tih karakteristika na Down sindrom moe se posumnjati odmah nakon poroda, ali zbog mogunosti pronalaska istih obiljeja kod normalne djece potrebno je napraviti pretragu krvnih stanica djeteta za potrebe izrade kariotipa. Nakon te pretrage lijenik postavlja dijagnozu (Vukovi i dr., 2008).Djeca s Down sindromom imaju irok vrat, kosi poloaj oiju, okruglo lice izravnanog profila, abnormalni oblik uki, kratke ake, na dlanovima moe postojati specifina poprena brazda, malena usta i nos s neproporcionalno velikim jezikom, kratke i iroke ruke i noge, esto postoji i velik razmak izmeu nonog palca i susjednog prsta, krai prsni ko i ostalo. (Vukovi i dr., 2008) Djeca s Down sindromom obino su nieg rasta, raaju se s uroenom sranom manom, znaju se javiti uvueni testisi, te smanjeno spolovilo kod djeaka, a kod djevojica jajnici mogu biti slabije razvijeni. Neka od karakteristinih obiljeja djece s Down sindromom vidljiva su na Slici 2. (Ivankovi, 2003).

Slika 2. Obiljeja djece s Down sindromom

Psihomotoriki razvoj djece s Down sindromom je usporen te ona kasnije ovladaju odreenim motorikim vjetinama kao to je puzanje ili hodanje te kasnije i progovore. To je vidljivo u Tablici 3. Kako se kasnije razvijaju motorike vjetine tako se kasnije razvijaju i vjetine samozbrinjavanja. U Tablici 4 su prikazani rezultati promatranja razvoja pojedinih segmenata osamostaljivanja, odnosno samostalne brige o sebi. Intelektualne sposobnosti su smanjene te su najee na razini umjerene mentalne retardacije, neka djeca se nalaze na granici s prosjenim intelektualnim razvojem, a mali broj njih je tee retardirano (Ivankovi, 2003).Tablica 3. Okvir razvoja (Ivankovi, 2003, 22)Djeca s DSNormalna djeca

Prosjek (mjeseci)Raspon (mjeseci)Prosjek (mjeseci)Raspon (mjeseci)

Smjekanje21,5-310,5-3

Okretanje62-1252-10

Sjedenje96-1875-9

Gmizanje117-2186-11

Puzanje138-25107-13

Stajanje1010-32118-16

Hodanje2012-45138-18

Rijei149-30106-14

Reenice2418-462114-32

Tablica 4. Vjetine samozbrinjavanja (Ivankovi, 2003, 23)Djeca s DSNormalna djeca

Prosjek (mjeseci)Raspon (mjeseci)Prosjek (mjeseci)Raspon (mjeseci)

Hranjenje

Prstima128-2886-16

licom2012-40138-20

Nuda

Kontrola mjehura4820-953218-60

Kontrola stolice4228-902916-48

Odijevanje

Svlaenje4029-723222-42

Oblaenje5838-984734-58

U predkolsko doba ova djeca su izrazito topla i vesela. U kolsko doba i u pubertetu dolazi do razliitih poremeaja u ponaanju, poremeaja panje i koncentracije te do raznih emocionalnih problema. Najnovija istraivanja pokazuju kako se kod osoba s Down sindromom nakon 35. godine dogaaju promjene kao kod Alzheimerove bolesti, pa prema tome postoji zakljuak da osobe s Down sindromom imaju vei rizik da kasnije obole i od Alzheimerove bolesti (Kocijan Hercigonja, 2000.).

1.1.5. Zdravstvene i druge tekoe osoba s Down sindromom

Vanjski izgled te varijabilnost u tome koje e se zdravstvene tekoe javiti, u kojoj kombinaciji te u kojem opsegu razlikuju se od djeteta do djeteta. Mnogi tjelesni organi mogu biti oteeni pa zbog toga osobe s Down sindromom imaju openito vie potekoa nego ljudi bez kromosomskog poremeaja. Kako bi se zdravstvene tekoe to uspjenije lijeile potreban je to individualniji pristup svakom djetetu. Neke su tekoe zastupljene u veem postotku djece s Down sindromom, a neke u manjem. Kod novoroene djece zapaene su razliite priroene anomalije.Srana mana se primjerice javlja u 40% djece s Down sindromom. Mogu se javiti nedostaci kao to su rupe na stjenkama sranih klijetki, nedovoljno razvijeni srani zalisci i slini problemi. Vrlo je bitno prepoznati sranu manu jo u ranoj dojenakoj dobi. Neke od sranih mana zahtijevaju kirurku korekciju kako bi se poboljala kvaliteta djetetova ivota.Kod dojenadi s Down sindromom javljaju se razliite promjene na elucu i crijevima. Procjenjuje se da je uestalost takvih problema i do 12%. Javlja se zatvoren jednjak, smanjeni eluani izlaz, neoblikovani analni otvor i dr. Zatvor je est problem u djece s Down sindromom i on se uglavnom moe rijeiti adekvatnom prehranom, fizikom aktivnou i pravilnim unosom tekuine (Ivankovi, 2003).U osoba s Down sindromom javljaju se potekoe u funkcioniranju titne lijezde. Do odrasle dobi gotovo 20% osoba s Down sindromom ima i ovaj problem. Najee se radi o smanjenom radu titne lijezde zbog ega se javlja poremeaj sna, promjena apetita, smanjen rast i drugo. Za procjenu funkcioniranja titne lijezde nuno je uiniti analizu hormona titnjae u krvi. Taj poremeaj naziva se hipotireoza (Vukovi i dr., 2008).Djeca s Down sindromom esto imaju raznolikih problema vezanih za uho, grlo i nos. U tu vrstu problema ubraja se slinjenje, curenje nosa, slaba kontrola jezika, nagluhost, gluhoa, problemi s disanjem koja se mogu pogorati prehladom, gripom, alergijama i dr. Kako je sluh bitan u razvoju komunikacije od velike je vanosti to ranije otkrivanje mogueg oteenja sluha. Meutim, oteenje sluha kod djece teko se zapaa od strane roditelja, a posebno kod djece s Down sindromom jer se djetetovo nereagiranje na zvune podraaje moe pripisati samom sindromu, mentalnim i kognitivnim kanjenjem. Iz tog razloga potrebno je periodiki provoditi objektivna mjerenja sluha (Vukovi i dr., 2008). Procjenjuje se da 65-80% djece s Down sindromom ima oteen sluh. Pod time se ne misli samo na gluhou nego i na nemogunost prijema odreenih frekvencija i glasnoe zvuka. Manji postotak djece s Down sindromom imaju stalni gubitak sluha. U Hrvatskoj je mali broj djece kod koje je utvreno ikakvo oteenje sluha to ne znai da taj problem ne postoji. Velika je vjerojatnost da se njihove potekoe pripisuju snienim intelektualnim sposobnostima (Ivankovi, 2003).Istraivanja su pokazala da su osobe s Down sindromom sklonija infekcijama zbog smanjenog celularnog imuniteta. Stoga se esto javljaju problemi s upalama uha i infekcijom koe, a osim toga javljaju se i razliiti oblici epilepsije. Navodi se kako je ona prisutna ak kod 8% osoba s Down sindromom. Zbog anatomske posebnosti usne upljine, estog disanja na usta, anomalije jezika i usana javljaju se i problemi sa zubnim mesom (Ivankovi, 2003).Osim gore navedenih zdravstvenih tekoa vrlo su este i potekoe u hranjenju, govorno-jezine potekoe, a s tim i komunikacijske potekoe.Hranjenje je vrlo vana aktivnost u svakodnevnom ivotu svakog djeteta jer hranjenjem dobivaju potrebne elemente koji im omoguuju daljnji rast i razvoj. Djeca s Down sindromom mogu imati medicinske, senzorne ili druge probleme koji oteavaju hranjenje. esto imaju potekoa u obradi osjeta u ustima, oteano diu i gutaju hranu, potekoe sa kontrolom eljusti, nemogunost spajanja usnica. Sve to dovodi do potekoa u hranjenju. Vrlo esto se kod djece javljaju govorno-jezine tekoe. Govor sam po sebi je vrlo sloena aktivnost koja zahtjeva adekvatno disanje, vibraciju glasnica, adekvatnu miinu snagu i tone pokrete u usnoj upljini. Kako nam je govor bitan za komunikaciju i socijalizaciju s okolinom, zbog raznih govornih tekoa djeca s Down sindromom imaju i potekoa u komunikaciji. Komunikacija je proces u kojem jedna osoba oblikuje i alje poruku ka primatelju. Djeca s Down sindromom razumiju vie nego to mogu rei, a taj nesrazmjer razumijevanja i govora u ranoj dobi moe biti dvije do tri godine. Zbog toga je nuno djeci pruiti alternativne i augmantativne oblike komunikacije koji e djetetu ponuditi alternativu prije razvoja zadovoljavajueg govora i omoguiti mu da razvije bolju komunikaciju. U naoj zemlji postoji niz predrasuda o alternativnim i augmentativnim oblicima komunikacije, a jedan od najveih je da su alternativni oblici komunikacije prepreka razvoju govora. Znanstvena istraivanja u svijetu pokazuju sasvim suprotno (Vukovi i dr., 2008).

1.1.6. Prava osoba s Down sindromom

Prema postojeim zakonima i pravilnicima iz sustava zdravstva i socijalne skrbi te mirovinskog sustava postoji vie vrsta prava koja mogu ostvarivati osobe s Down sindromom, njihovi roditelji i skrbnici.Samo neka od prava osoba s Down sindromom i njihovih roditelja su: uputnice na sve preglede nadoknada putnih trokova rehabilitacija fizikalna terapija, logoped, defektolog ortopedska pomagala osobna invalidnina djeji doplatak za dijete doplatak za pomo i njegu skrb izvan vlastite obitelji savjetovanje pomaganje u prevladavanju posebnih tekoa jednokratna novana pomo osposobljavanje za samostalni ivot uveana porezna olakica dopust do 7. godine ivota djeteta rad s polovicom radnog vremena do sedme godine ivota djeteta uz punu plau, gdje polovicu plae isplauje poslodavac, a polovicu nadleni Centar za socijalnu skrb status roditelja njegovatelja za djecu s velikim tekoamaSkrb izvan vlastite obitelji prua se osobama kojima je to, s obzirom na njihovu dob te tjelesno i mentalno stanje kao i situaciju u obitelji potrebno radi osiguravanja stanovanja, prehrane, odgoja i obrazovanja, brige o zdravlju, njege, itd. Odnosi se na smjetaje u udomiteljske obitelji, domove socijalne skrbi i specijalizirane ustanove. Po svemu ovome, moglo bi se rei da djeca s Down sindromom i njihove obitelji imaju dosta prava, ali svakako je vei problem stav, odnosno stajalite ljudi prema tim osobama. Nekad su se osobe s Down sindromom smatrale loima i manje vrijednima. Danas se to miljenje promijenilo, mada jo uvijek postoje razliite predrasude i loa miljenja radi nedovoljne informiranosti okoline (Vukovi i dr., 2008.).1.2. Povijest razvoja odgojno-obrazovne integracije djece s tekoama u razvoju

Pokret za zatitu ljudskih prava uzeo je maha diljem svijeta 60-tih godina prolog stoljea i omoguio zatitu i ukljuivanje osoba s tekoama u razvoju u drutvo. Taj je trend bio rezultat znanstvenih spoznaja, holistikih i humanistikih gledita, kao i snanog utjecaja roditelja djece s tekoama u razvoju, samih osoba s tekoama, ali i udruga koje djeluju kako bi pomogle osobama s tekoama. U proteklih pola stoljea Organizacija Ujedinjenih naroda usvojila je vie od etrdeset dokumenata koji su usko povezani s osobama s tekoama u razvoju. Jedan od tih dokumenata je i 'Deklaraciju o pravima osoba s mentalnom retardacijom' koji je usvojen 1971. godine. Organizacija UN-a napravila je i jedan vaan korak naprijed ka razvoju inkluzije tako to je 1995. godine naglasila obvezu svih lanica UN-a da stvore uvjete za oivotvorenje naela navedenih u Deklaraciji UN-a o pravima osoba s mentalnom retardacijom (http://www.karzenandkarzen.com/hr/).Usporedo s razvojem zakonodavne zatite, mijenjala se teorija i praksa rehabilitacije osoba s razvojnim tekoama. Kljuni procesi koji su sedamdesetih i osamdesetih godina tome pridonijeli jesu socijalna integracija i normalizacija. Koncept normalizacije sadravao je naelo koje osobi priznaje pravo da ivi u sredini koja joj daje maksimalnu podrku i minimalno ograniava njezinu slobodu. U devedesetim se godinama javlja filozofija inkluzije koja zahtijeva potpuno izjednaavanje prava osoba s tekoama u razvoju s pravima prosjene populacije, zahtijevajui i njihovo sveobuhvatno ukljuivanje u drutvo (Bratkovi, Teodorovi, 2001). Unatrag trideset godina utemeljena su tri karakteristina modela u rehabilitaciji osoba s tekoama. Jedan model je medicinski model u kojem se polazi od nedostataka osobe s tekoama pa je tako i cilj rehabilitacije da se osoba promjeni kako bi se mogla uklopiti u socijalnu okolinu. Model deficita naglaava znaaj utvrivanja i zadovoljavanja posebnih potreba osoba s tekoama. Rehabilitacija se temelji na otklanjanju onoga to je na putu socijalnoj integraciji. Suvremeni model rehabilitacije naziva se socijalni model. Temelji se na filozofiji inkluzije koja naglaava da svatko pripada drutvu i na svoj nain mu pridonosi. Na osobe s tekoama u ovom modelu gleda se kroz njihove sposobnosti i interese, potrebe te prava, a ne kroz njihova ogranienja. Transformacija medicinskog modela i modela deficita u socijalni model odvija se u razliitim zemljama razliitim tempom, ovisno o njihovoj ekonomskoj moi, znanstvenim dostignuima u relevantnim podrujima, ali prije svega ovisno o prevladavajuoj filozofiji drutva i njegovu odnosu prema pojedincu i potivanju ljudskih prava (Bratkovi, Teodorovi, 2001).Kako su osobe s tekoama u razvoju smjetavana u posebne institucije razvio se i proces deinstitucionalizacije. Proces deinstitucionalizacije u razvijenim zemljama zapoeo je osamdesetih godina prolog stoljea. Iako su strunjaci i znanstvenici bili skeptini prema takvom nainu obrazovanja djece s tekoama, praksa je pokazala da je to doista i mogue, ali i poeljno s aspekta ljudskih prava i normalizacije njihova ivota. Naime, kako bi se svim osobama s tekoama pruila mogunost ukljuivanja u redovne sustave obrazovanja, potrebno je kreirati efikasne mree slubi podrke u lokalnim sredinama. Dakle, deinstitucionalizacija je usmjerena na ukidanje velikih institucija za smjetaj i rehabilitaciju osoba s tekoama u razvoju. Deinstitucionalizacija nije samo korisna djeci s tekoama, ve i svoj drugoj djeci koja e biti u blizini takve djece. Na taj nain razvija se tolerancija i prihvaanje takvih osoba od strane osoba bez potekoa. Iako kategorizacija ima i nekih pozitivnih strana, izdvajanje je znailo i tekoe u kasnijoj integraciji u drutveni i socijalni ivot. Dakle, smjetaj osoba s tekoama u posebne institucije znaio je nemogunost kasnije prilagodbe na okolinu koja te drutvenim normama i pravilima (Bratkovi, Teodorovi, 2001).

1.2.1. Odnos odgojno-obrazovne integracija i odgojno-obrazovne inkluzije

Kada govorimo o djeci s posebnim potrebama trebamo objasniti koje tekoe taj pojam obuhvaa. Meu djecu s posebnim potrebama ubrajamo djecu sa snienim intelektualnim sposobnostima, autistinu, slijepu i slabovidnu djecu, gluho i nagluhu, djecu s poremeajem govora, glasa i jezika, djecu s motorikim poremeajima i kroninim bolestima, djecu sa smetnjama u ponaanju, s poremeajem panje te djecu sa specifinim tekoama uenja. U kategoriju djece s posebnim potrebama ubrajamo i darovitu djecu. (Zrili, 2013, 7)Drutvena inkluzija odreena je kao put kojim se stvaraju nastojanja kako bi svaka osoba, bez obzira na okolnosti i iskustva, dosegnula svoj puni potencijal u ivotu. Stoga je vano istaknuti razlike u odreenju inkluzije u odnosu na pojam drutvene integracije osoba s tekoama u razvoju. Inkluzija naglaava vanost prepoznavanja nastojanja ljudi s potekoama u razvoju kao graana koji trebaju biti ukljueni u drutvo. Integracija predstavlja napore ukljuivanja pojedinaca u postojee strukture unutar drutva, dok inkluzija zagovara promjenu upravo postojeih drutvenih struktura koje smatra odgovornima za iskljuivanje i izolaciju pojedinaca (Livazovi, 2008).Moemo rei da se u gotovo itavom svijetu kao krajnji oblik integracije razvija inkluzija. Ona podrazumijeva ire ukljuivanje djece s tekoama u razvoju u redovni sustav odgoja i obrazovanja, a preko odgojno-obrazovnih ustanova i u sve segmente drutvenog ivota i rada. Kada govorimo o integraciji i inkluziji mislimo na odgoj i obrazovanje djece s tekoama u razvoju te njihovo pripremanje za okolinu koja ih okruuje. Obrazovanje podrazumijeva stjecanje irokog spektra akademskih ali i ivotnih vjetina koje osobi omoguavaju da se to efikasnije prilagodi promjenama u njegovom okruenju. Jedan od ciljeva obrazovanja za svu djecu je postizanje samostalnosti i individualnosti u funkcioniranju. Od najranije dobi, ve u predkolskim ustanovama djecu se ui kako se ponaati, funkcionirati i djelovati u okolini. Ako je cilj obrazovanja usvajanje znanja, razvoj osobnosti, drutveni i profesionalni razvoj za ivot u zajednici onda je malo rei da je apsurdno djecu s tekoama u razvoju smjestiti u specijalizirane ustanove gdje su godinama okrueni samo sebi slinima. Na taj nain djecu se ne moe u potpunosti pripremiti na sve izazove koji ih u budunosti ekaju (Jablan, Kovaevi, 2008).Integracija mora imati svoj slijed. Moemo ju podijeliti na pet razina. U osnovi integracije su stabilni, hranjivi, razvojno podravajui i s obitelji povezani obrasci koji su potrebni svakom djetetu. Taj temelj ukljuuje tjelesnu zatitu i stvaranje trajnog osjeaja sigurnosti. Na drugoj razini su trajni i dosljedni odnosi koji su potrebni djeci u razvoju za stvaranje emocionalne i kognitivne kompetencije. Odnosi se na odravanje bliskog i toplog emocionalnog odnosa sa djetetom. Trea se razina odnosi na prilagoeni individualni pristup djetetu s posebnim potrebama u odnosu na senzoriku reaktibilnost, obradu i motoriko planiranje. U etvrtoj razini potrebno je razviti tehnike poticanja djece na interakciju u skladu s njihovom razvojnom razinom. Na kraju su specifine i edukativne tehnike koje potiu djeji razvoj u svrhu poboljavanja panje, vjetina obrade, emocionalne regulacije, interakcije i sl. (Greenspan, Wieder, 1998).

Slika 3. Integrirana razvojna piramida (Greenspan, Wieder, 1998, 344)

U svijetu je poznato vie modela rada s djecom u koje postoje odreena oteenja, odnosno poremeaji. Razlikujemo potpunu i djelominu odgojno-obrazovnu integraciju, odgoj i obrazovanje u posebnoj instituciji, rad na djejim odjelima zdravstvenih organizacija, rad u stanu obitelji za djecu koja boluju od specifinih oboljenja, odnosno za djecu u koje postoje specifina oteenja i poremeaji (Raki, 1996).Iako se ve dugi niz godina radi na integraciji i inkluziji djece s tekoama u razvoju u redovne sustave odgoja i obrazovanja, jo uvijek je prisutna kategorizacija takve djece u posebne institucije kao to su specijalne kole za gluhe i slijepe ili u posebna odjeljenja ako je rije o blaim smetnjama (Zrili, 2013).Kategorizacija ima svoje pozitivne i negativne strane. Kategorizacija ne samo da moe pomoi nego i olakava planiranje tretmana, pomae boljoj komunikaciji meu strunjacima koji se bave djecom s tekoama u razvoju, daje mogunosti uspostave posebnih oblika obrazovanja, dovodi do zatitnikog odnosa od strane druge djece. Osim navedenih pozitivnih strana, kategorizacijom se u prvi plan dovode djetetovi nedostaci, postavljaju se niska oekivanja to moe rezultirati neprimjerenim razvojem postojeih potencijala, moe dovesti do niskog samopouzdanja, do socijalnog odbacivanja od strane ostale djece, kategorizacija je esto opravdanje za izdvajanje djece iz redovnih razreda (Zrili, 2013). Grupiranjem djece u dijagnostike kategorije moemo sakriti temeljne bioloke razlike s kojima su tekoe povezane i neemo dobiti naznake o tome kako ih treba tretirati (Greenspan, Wieder, 1998).Nadalje, odgojno-obrazovna inkluzija ne implicira ukidanje tzv. specijalnog odgoja i ne implicira ukljuivanje sve djece s potekoama u redovne odgojno-obrazovne ustanove. Ona ne znai samo fiziku nazonost djeteta s nekom razvojnom tekoom u redovitoj odgojno-obrazovnoj ustanovi, ne inzistira na poboljanju obrazovnog uspjeha djeteta, ne zahtjeva njihovo maksimalno prilagoavanje normama irega socijalnog okruenja, ali isto tako, od socijalnog okruenja ne oekuje potpuno prilagoavanje mogunostima djece s posebnim potrebama (Bouillet, 2010).1.2.2. Kompetencije odgojitelja u radu s djecom s tekoama u razvoju

Da bi dijete bilo uspjeno ukljueno u redovni odgojno-obrazovni proces odgojitelji se moraju dodatno profesionalno razvijati te stjecati nove kompetencije putem seminara, istraivanja suvremene literature i sl. Svaki odgojitelj bi dijete s posebnim potrebama trebao doivjeti kao novi interes u radu, a ne kao neto to mu moe stvoriti problem. Mora posjedovati kompetencije kojima stvara pozitivno ozraje, a djetetu s posebnim potrebama osjeaj sigurnosti, prihvaenosti, topline i potovanja.Odgojitelji su vrlo znaajan faktor u odgoju i obrazovanju. Oni su ti koji promatraju djecu, upoznaju ih, dokumentiraju svoja zapaanja i na temelju dokumentacije planiraju daljnji rad s djecom. Svako dijete je posebno, ima svoj individualni put razvoja pa tako i uenja. Odgojitelj sve to mora uzeti u obzir u radu s djecom. Posebnu pozornost i veu angairanost odgojitelj mora pruiti djetetu s posebnim potrebama. Odgojitelj je esto prva osoba koja uoava djetetove tekoe stoga je od velike vanosti da posjeduje osnovno struno znanje o razvojnim tekoama koje se mogu javiti kod djece. Kada odgojitelj jednom u svojoj grupi dobije dijete s tekoama, mora biti voljan prouavati tu tekou kako bi tom djetetu omoguio to uspjeniji razvoj. Odgojitelj prvenstveno mora voljeti svoj posao, odnosno pruati ljubav djeci kojoj se posveuje. Mora biti emocionalno uravnoteen i imati sposobnost za uspjeno uspostavljanje emotivnog kontakta s djecom. Spremnost za rad u timu i za suradnju s roditeljima vrlo su bitne kompetencije koje mora imati svaki odgojitelj. To je bitno za svu djecu, a posebno za djecu s tekoama.Odgojitelj moe znatno pridonijeti boljoj integraciji djece s tekoama u razvoju ako unaprijed poblie upozna prirodu djetetove smetnje, pripremi djecu u grupi na dolazak djeteta s tekoom, predvidi mogue reakcije djece u grupi i utvrdi djetetovo uvjerenje u vlastite sposobnosti. Od velike je vanosti odgojiteljeva reakcija na dijete s tekoom u grupi. Ako odgojitelj pokazuje uznemirenost i nervozu radi njegovog dolaska onda je velika vjerojatnost da e se tako osjeati i djeca. Odgojitelj mora biti siguran u svoje kompetencije i stalno se struno usavravati kako bi izbjegao moguu uznemirenost u takvim situacijama (Zrili, 2013).U svakoj interakciji s djetetom, najprije mu se treba pridruiti u njegovoj aktivnosti, angairati ga i zatim ga podii na njegovu najviu razvojnu razinu. Odgojitelj ne smije ignorirati djecu s tekoama. Potrebno je, kada god je to mogue ukljuiti ga u interakciju s drugom djecom ili mu omoguiti paralelno igranje. Djetetu treba omoguiti samostalnost u djelovanju. Ako odgojitelj eli djetetu omoguiti da neto naui nikako ne smije obavljati aktivnosti umjesto njega. Zato je potrebno mnogo strpljenja i razumijevanja (Greenspan, Wieder, 1998).Program mora biti primjeren svakom djetetu s posebnim potrebama uz obavezan individualni pristup. To znai da odgojitelj: uenje prilagoava djetetovim mogunostima, postavlja jasne granice i oekivanja te jasna pravila, razumije djetetove potrebe i ponaanja te njihov jezik komunikacije, osigurava pozitivnu afirmaciju, omoguava razvoj pozitivne slike o sebi, uoava socijalne i emocionalne vjetine i razvija empatiju, stvara osjeaj prihvaenosti, stvara prilike za vjebanje socijalnih vjetina s vrnjacima i odraslima, postavlja uvjete u kojima se djeca osjeaju sigurno u odgojno-obrazovnoj ustanovi. Pred odgojitelja su postavljeni vrlo sloeni zadaci koji se uspjeno rjeavaju iako su razliita djeca s razliitim obrazovnim mogunostima velik izazov. Dobra praksa u pouavanju djece s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama ovisi o brojnim faktorima, a angaman odgojitelja u suradnji sa strunim timom i roditeljima jedan je od najvanijih. U svemu tome, najbitnija je odgojiteljeva elja i volja za cijeloivotnim uenjem i usavravanje (Zrili, 2013).1.2.3. Vanost rane intervencije

Rana intervencija i kontinuirani rad s djetetom s Down sindromom pripremaju dijete za ukljuivanje u vrtie i kole. Rana intervencija je paljivo planirano i individualno usmjereno uenje u vrlo ranom razdoblju djetetova ivota, odmah nakon to su utvrene odreene tekoe ili postavljene dijagnoze. (Vukovi i dr., 2008, 42) Program intervencije izvode specijalisti rane intervencije, a to su ponajprije defektolozi i logopedi s dodatnom edukacijom. Ukljuivanjem u program rane intervencije djeca ue prave stvari u pravom trenutku i na pravi nain. Zato je s intervencijom potrebno zapoeti ve u prvih 6-8 tjedana ivota. Poeljno je program intervencije u poetku izvoditi unutar obitelji, a sa 18 mjeseci mogu se ukljuiti u grupni rad u manjim skupinama. Djeca s Down sindromom ne mogu zadovoljavajue iskoritavati svoju okolinu za uenje jer nisu toliko motivirana, kasnije i slabije razvijaju kontakt oima, jer je njihovo vrijeme reakcije dulje pa je i prijenos u mozak otean. Zato je potrebno okolinu prilagoditi njima kako bismo im dali to vie poticaja i informacija to utjee na aktivniji razvoj mozga te ima viestruke dugotrajne koristi (Vukovi i dr., 2008). Temeljni principi rane intervencije su: Sva djeca ue. I djeca s Down sindromom ue, ali sporije i zato im treba vie puta ponoviti odreenu stimulaciju. Djeca s Down sindromom moraju uiti iste vjetine kao i sva druga djeca Prve su godine ivota odluujue za uenje. Roditlji su najvaniji uitelji svog djeteta. Paljivo odabranim postupcima poduavanja potie se bolje uenje, razvijaju se djetetove mogunosti i sprjeavaju dodatne tekoe (Zrili, 2013).

1.2.4. Odgojno-obrazovno ukljuivanje djece s Down sindromom u redovni predkolski sustav

Djeca s tekoama, pa tako i djeca s Down sindromom ukljuena u redovni odgojno-obrazovni program, postiu puno bolje obrazovne rezultate jer ih sredina potie i omoguava bolji uvid u njihove mogunosti. Tako postaju priznati lanovi drutvene zajednice, ostvaruju bolju i zadovoljniju svakodnevicu te se bolje pripremaju za to samostalniji oblik ivljenja. (Zrili, 2013).Postoji 10 razloga za integraciju djece s tekoama u razvoju pa tako i djece, mladih i odraslih s Down sindromom:1. Sva djeca imaju pravo uiti zajedno.2. Djeca ne smiju biti podcjenjivana, diskriminirana ili iskljuivana zbog svojih ogranienja u uenju ili tekoa u razvoju.3. Odrasli s tekoama u razvoju, opisujui sebe kao preivjele iz specijalne kole, zahtijevaju da se segregacija prekine i zaustavi.4. Nema nikakvih zakonskih razloga za odvajanjem djece u njihovom kolovanju. Djeca moraju odrastati zajedno, s prednostima i nedostacima za sve.5. Istraivanja pokazuju da djeca bolje napreduju u obrazovanju i socijalnim odnosima ako su integrirana. 6. Nema nikakve edukacije ili njege u segregiranim kolama kakva se ne bi mogla omoguiti u redovnim kolama.7. S pruenom potporom i prednosti, inkluzivna edukacija je efikasniji nain koritenja edukacijskih resursa. 8. Segregacija ui djecu da se boje te stvara predrasude.9. Sva djeca trebaju edukaciju koja e im pomoi da razviju odnose i pripremiti iz za ivot.10. Samo integracijom moemo smanjiti strah i izgraditi prijateljstva, potivanje i razumijevanje (Vukovi i dr., 2008.).

Za razvoj svakog djeteta, a tako i djeteta s Down sindromom, osim ranog poticanja razvoja do tree godine ivota, vanu ulogu imaju i godine provedene u djejem vrtiu. Djeji vrti je za obitelji djece s Down sindromom posebno vaan i to zato to djeci moe pojaati osjeaj pripadnosti vlastitoj obitelji. Kada dijete kree u vrti najvanije je da se roditelji, ali i odgojitelji oslobode vlastitih strahova, jer se oni lako prenose na djecu. To je osnovni preduvjet za uspostavljanje lakog prijelaza iz obiteljskog doma u neto nepoznato, u ovom sluaju djeji vrti. Roditelji trebaju navikavati svoje dijete na nepoznato okruenje tako da ga vode u trgovinu, crkvu, knjinicu, igralite i druga mjesta. Kada dijete krene u vrti potrebno je s njim upoznati okolinu vrtia, odgojitelja, prostor u vrtiu kako bi odvajanje prolo to bezbolnije (Ivankovi, 2003).Svako dijete, pa tako i dijete s Down sindromom u vrtiu moe nauiti mnogo toga. Samostalno igranje jedna je od najvanijih sposobnosti koju dijete moe usvojiti u djejem vrtiu i odgojitelj mu to mora omoguiti. U ranoj fazi, djeci s Down sindromom treba pomoi da oponaanjem naue kako neto mogu podvrgnuti svojoj volji. Potrebno ih je nauiti da moraju donositi odluke i dijeliti stvari s ostalima. Njihovo ponaanje sada nije usmjereno prema njima samima nego moraju nauiti i suraivati. Kombinacijom svih tih sposobnosti oblikuje se pozitivno ponaanje djeteta to pomae roditeljima i odgojiteljima u ostvarivanju ciljeva usmjerenih na dijete. Najvanija prednost koju djeca s Down sindromom imaju od djejeg vrtia je ta to su u kontaktu s djecom koja su govorno razvijenija. Nedostatak djejeg vrtia za dijete s Down sindromom je poveana opasnost od zaraze. Kako su djeca s Down sindromom sklonija infekcijama, na poetku e dolaziti do estih prehlada (Kostelnik i dr., 2003).Kada je u skupinu ukljueno dijete s posebnim potrebama, ta bi skupina trebala imati manji broj djece od uobiajenog kako bi odgojitelj mogao usmjeriti svoju panju na svu djecu. Za uspjeno ukljuivanje djece s Down sindromom od velike je vanosti uspjena suradnja izmeu roditelja i odgojitelja. Razumijevanje i meusobno uvaavanje i u najrazliitijim nainima odgoja i rada nuan su preduvjet za postizanje zajednikog cilja, a to je ostvarivanje optimalnog razvoja djeteta (Ivankovi, 2003).Individualni edukacijski program za dijete je potrebno napraviti svaku godinu u vrtiu. Pri pripremi plana bitna je suradnja roditelja i strunjaka u vrtiu, kao i strunjaka koji izvan vrtia sudjeluju u djetetovu razvoju (rehabilitatori, logopedi, psiholozi, pedagozi). Osim integracije u vrtie i kole vana je integracija djece, mladih i odraslih s trisomijom 21 i u sve ostale oblike druenja, kao to su drutvene, kulturne, sportske organizacije, npr. dramske grupe, sportski klubovi i dr. (Vukovi i dr., 2008).Kako bi dijete s Down sindromom bilo to bolje ukljueno u skupinu odgojitelj treba poduzeti odreene strategije. Dijete s Down sindromom potrebno je doivljavati najprije kao dijete i usmjeriti se na njegove slinosti s drugom djecom, a ne na razliitosti. Kod zadavanja zadataka odgojitelj se mora jasno usmjeriti na svaku komponentu zadatka i istodobno smanjiti vanjske podraaje koji bi dijete mogli omesti u uenju. Odgojitelj djetetu moe olakati i da uenje prenese u svoj dom. Potrebno je djetetu i obitelji dati vane informacije o tome kako dijete napreduje u predkolskom programu. Odgojitelj treba cijeniti ono to dijete s Down sindromom postigne u okviru vlastitih mogunosti, a ne u usporedbi s vrnjacima. Kada god je mogue, potrebno je primjenjivati suradnike strategije uenja kako bi bili to uspjeniji u uenju. Odgojitelj se mora kontinuirano informirati o najnovijim istraivanjima i studijama o Down sindromu kako bi to uspjenije pomogao djetetu s Down sindromom (Kostelnik i dr., 2003).

2. Provedba istraivanja

2.1. Cilj istraivanjaCilj istraivanja bio je saznati stavove odgojatelja o ukljuivanju djece s Down sindromom u redovne sustave ranog i predkolskog odgoja i obrazovanja te njihova iskustva u radu s tom djecom. Pretpostavka je da e odgojitelji imati pozitivne stavove o integraciji djece s Down sindromom i pozitivna iskustva u radu s njima.

2.2. Uzorak ispitanikaIspitivanje je provedeno u Djejem vrtiu Karlovac, a sudjelovalo je 40 odgojitelja. Od njih 40, sedam odgojitelja je u svojoj skupini imalo priliku raditi s djecom s Down sindromom. Svi ispitanici su enskog spola.

2.3. Nain provoenja ispitivanja

Kako bi doznali stavove odgojitelja prema integraciji djece s Down sindromom u redovne sustave predkolskog odgoja i obrazovanja provedeno je anketno ispitivanje u Djejem vrtiu Karlovac. Anketiranje je postupak u kojem se pismeno odgovara na pitanja koja se odnose na injenice koje su ispitanicima poznate ili na pitanja u svezi s njihovim miljenjem (Mui, 1999). U Djeji vrti Karlovac u pedagokoj 2014./2015. godini integrirano je jedanaestero djece s tekoama u razvoju. Od njih jedanaest dvoje djece ima Down sindrom. Djeca su integrirana u skraeni ili cjelodnevni boravak u vrtiu to ovisi o vrsti i stupnju oteenja. Program integracije sadrava imbenike rehabilitacijskog programa kojim se ublaavaju postojee razvojne smetnje i onemoguava nastajanje novih smetnji u razvoju. Te rehabilitacijske sadraje provode defektolog, fizioterapetu te ostali lanovi strunog tima.

2.4. Mjerni instrumenti

Za istraivanje bilo je potrebno sastaviti anonimnu anketu od dva djela. Prvi dio su ispunjavali svi ispitanici i on se odnosi na miljenja i stavove odgojitelja o integraciji djece s Down sindromom te se taj dio sastoji od pet ponuenih tvrdnji. Tvrdnje koje su bile ponuene su: Smatram da je djecu s Down sindromom poeljno ukljuiti u redovni sustav odgoja i obrazovanja. Dovoljno sam educirana za rad s djecom s Down sindromom. Spremna sam na daljnju edukaciju o djeci s posebnim potrebama pa tako i djeci s Down sindromom. Spremna sam suraivati sa strunim timom za to bolji razvoj djeteta s Down sindromom. Spremna sam osigurati roditeljima dovoljno informacija o posebnostima njihova djeteta.Drugi dio ankete ispunjavali su odgojitelji koji su u svojoj skupini imali priliku raditi s djecom s Down sindromom kako bi saznali jesu li ta djeca uspjeno integrirana te kakva su njihova iskustva s obzirom na suradnju s roditeljima i strunim timom. Drugi dio ankete sastoji se od est ponuenih tvrdnji. Tvrdnje koje su bile ponuene u ovom djelu su: Dijete s Down sindromom razvilo je uspjenu socijalizaciju s drugom djecom. Ukljuenost djeteta s Down sindromom u skupinu pomoglo je drugoj djeci da postanu tolerantnija. Druga djeca pomogla su djetetu s Down sindromom kada je to bilo potrebno. Razvila sam kvalitetnu komunikaciju sa strunim timom. Razvila sam kvalitetnu komunikaciju s roditeljima za to uspjeniji razvoj djeteta s Down sindromom. Dijete s Down sindromom uspjeno je integrirano u skupinu.Ispitanici su odabirali u kojoj mjeri se slau s ponuenom tvrdnjom te su mogli odabrati izmeu: u potpunosti se slaem, djelomino se slaem, niti se slaem niti se ne slaem, djelomino se ne slaem i uope se ne slaem.

3. Rezultati i diskusija

Na izjavu Smatram da je djecu s Down sindromom poeljno ukljuiti u redovni sustav odgoja i obrazovanja veina odgojitelja je pokazalo pozitivan stav to je vidljivo na Silci 4. Iz slike moemo vidjeti kako 90% odgojitelja smatra da je djecu s Down sindromom poeljno ukljuiti u redovni sustav odgoja i obrazovanja. Nitko od odgojitelja nije izjavio da se ne slae s tom tvrdnjom.

Slika 4.

Na izjavu Dovoljno sam educirana za rad s djecom s Down sindromom, najvei postotak ispitanika pokazalo je kako se uope ne slae sa tom izjavom, njih 33%, a 15% njih se djelomino ne slae s tom tvrdnjom kako je i prikazano na Slici 5. Tako je ak 89% ispitanika spremno na daljnu edukaciju o djeci s posebnim potrebama to vidimo na Slici 6. Anketa je pokazala kako 22% ispitanika smatra da je dovoljno educirana za rad s djecom s Down sindromom (Slika 5), a njih 6% nije spremno na daljnju edukaciju o djeci s posebnim potrebama pa tako i Down sindromu (Slika 6).

Slika 5. Slika 6. Ispitanicima su postavljene i tvrdnje vezane uz suradnju sa strunim timom i roditeljima. Tako je 92% odgojitelja spremno na suradnju sa strunim timom za to uspjeniji razvoj djeteta s Down sindromom (Slika 7), a 87% njih je spremno i na suradnju s roditeljima (Slika 8). Po emu moemo zakljuiti kako su odgojitelji svjesni da je suradnja izmeu njih, strunog tima i roditelja neophodna za to uspjeniji razvoj djeteta.

Slika 7. Slika 8.

Osim stavova odgojitelja o integraciji djece s Down sindromom isptana su i njihova iskustva u radu s njima. Ovim djelom ankete ukljueno je sedam ispitanika. Pitanja su vezana za socijalizaciju djeteta s Down sindromom, odnos druge djece prema djetetu s Down sindromom, komunikaciju s roditeljima i strunim timom te na koncu miljenje odgojitelja o uspjenoj ili neuspjenoj integraciji tog djeteta.Na izjavu Ukljuenost djeteta s Down sindromom u skupinu pomoglo je drugoj djeci da postanu tolerantnija est ispitanika odgovorilo je kako se u potpunosti ili djelomino slae s tim. Samo jedan ispitanik djelomino se ne slae s tom izjavom. Svi ispitanici, neki u potpunosti, neki djelomino, potvrdili su pomaganje druge djece djetetu s Down sindromom kao to je prikazano na Slici 9.

Slika 9.

U radu se eljelo istraiti kakva su iskustva imali odgojitelji, koji su radili s djecom s Dwon sinromom, sa strunim timom i roditeljima te kakvu su komunikaciju s njima ostvarili. Veina odgojitelja, njih est odgovorilo je kako su u potpunosti ili djelomino razvili kvalitetnu komunikaciju i sa strunim timom i s roditeljima to je vidljivo na Slici 10. Jedan odgojitelj nije razvio uspjenu i kvalitetnu komunikaciju sa strunim timom.

Slika 10.

Na kraju, u radu se je eljeljo ispitati jesu li se djeca s Down sindromom uspjeno socijalizirala i integrirala u skupinu. to se tie socijalizacije, pet odgojitelja smatra da je dijete s Down sindromom razvilo dobru komunikaciju s drugom djecom, a jedan odgojitelj djelomino se ne slae s tom izjavom. Na izjavu Dijete s Down sindromom uspjeno je integrirano u skupinu pet odgojitelja odgovorilo je kako se u potpunosti ili djelomino slae s tom izjavom, jedan niti se slae, niti se ne slae, a jedan se djelomino ne slae, kao to prikazuje Slika 11.

Slika 11.

Iz priloenih podataka vidljivo je da odgojitelji imaju pozitivne stavove o integraciji djece s Down sindromom ime je potvrena pretpostavka s poetka istraivanja. Moemo uoiti kako su ispitanici spremni na daljnju edukaciju i struno usavravanje kako bi postali to bolji odgojitelji. to je gotovo najvaniji faktor za uspjeno integriranje i razvoj djece s posebnim potrebama, ali i za uspjean rad sa svom ostalom djecom. Iz toga je takoer vidljiva i njihova volja te elja za rad s djecom te ljubav prema tom poslu. Osim dodatne edukacije i strunog usavravanja, odgojitelji shvaaju vanost suradnje sa strunim timom i roditeljima. Jedino na taj nain djeci se moe pruiti kvalitetan program razvoja. Odgojitelji moraju roditelje neprestano obavjetavati o napretku i uspjesima, ali i neuspjesima njihovog djeteta. Kroz dodatne edukacije i suradnju sa strunim timom odgojitelj e biti u mogunosti roditeljima jasnije objasniti tekoe kroz koje prolazi njihovo dijete te na koji nain im je najbolje pristupiti. U provedenom istraivanju zabrinjavajui je podatak kako veina ispitanih odgojitelja smatra da nije dovoljno kompetentna za rad s djecom s Down sindromom. No s druge strane, vidljivo je kako su oni spremni na daljnju edukaciju i informiranje o tom problemu. Kako bi se to promjenilo, kako bi odgojitelji postali kompetentniji za rad s djecom s posebnim potrebama, smatram da ustanova za rani i predkolski odgoj u kojoj rade moe puno napraviti kako bi se to postiglo. Mogu se organizirati razne radionice za odgojitelje, seminari, predavanja i sl. Djeji vrti je taj koji treba inzistirati na dodatnom usavravanju svojih djelatnika.Na temelju dobivenih podataka iz drugog djela vidljivo je kako su ispitani odgojitelji, koji su u skupini imali ukljueno dijete s Down sindromom, uglavnom razvili uspjenu komunikaciju sa strunim timom i roditeljima. Takoer moemo uoiti kako su djeca s Down sindromom uglavnom uspjeno integrirano u odgojno-obrazovni sustav. Veina djece razvila je uspjenu socijalizaciju s drugom djecom i druga djeca bila su sprema pomoi kada je to bilo potrebno.

2. ZAKLJUAK

Bez sumnje moemo rei kako se za odgojno-obrazovnu integraciju i inkluziju djece s tekoama u razvoju do danas napravilo jako puno. Vie nema toliko predrasuda prema toj djeci, ljudi su otvoreniji i puno tolerantniji. No metim, to jo uvijek nije dovoljno. Potrebno je i dalje educirati drutvo o razvojnim tekoama djece, razvijati njihovu senzibilnost i empatiju prema njima. Potrebno je stvoriti drutvo koje prihvaa sve, jer svi smo mi individualni pojedinci koji se meusobno razlikujemo, samo se neki razlikuju vie, a neki manje. Kako bi se to ostvarilo potrebno je poeti od onih koji od najranije dobi rade s takvom djecom, od odgojitelja i uitelja. Ako dijetetu koje dolazi u vrti ve ranije nisu detektirane njegove tekoe (ako ih ima), odgojitelji su esto prvi koji ih prepoznaju. Kako mala djeca esto promatraju, a zatim i imitiraju odrasle, odgojitelji moraju osvjestiti svoje ponaanje prema djeci s tekoama u razvoju kako nebi inicirali svu djecu na neki pogrean pristup. Odgojitelji su ti koji od najranije dobi ue djecu na toleranciju, a kako bi ih to nauili i sami moraju biti toleranti. Potrebno je i izraditi uspjean program ukljuivanja takve djece. U svemu tome jako je bitna i odgojiteljeva volja i ljubav prema poslu kako bi imao motivaciju za daljne usavravanje. Rad s djecom s posebnim potrebama iziskuje puno energije, strpljenja, ali i znanja. Ignoriranjem tekoa, stalnim isticanjem negativnosti, nepruanje mogunosti za afirmaciju i socijalizaciju javljaju se emotivne i socijalne tekoe. Metodiki pristup u radu s djecom s posebnim potrebama dio je suvremenog kurikuluma odgoja i obrazovanja koji zahtjeva strunost, kreativnost, angairanost, otvorenost i spremnost na suradnju odgojitelja. Moemo zakljuiti kako je za ukljuivanje djece s tekoama u razvoju pa tako i djece s Down sindromom neophodna kvalitetna komunikacija izmeu odgojitelja, strunog tima i roditelja. Bez dogovora, razgovora, razmjene informacija ne moe se izgraditi cjelokupna slika o problemu koja je potrebna za to bolju afirmaciju djeteta.Pomou provedenog istraivanja moemo zakljuiti kako su odgojitelji spremni na suradnju sa strunim timom i roditeljima po emu vidimo da su svjesni vanosti te suradnje. Vidljivo je kako odgojitelji koji su radili s djecom s Down sindromom imaju pozitivna iskustva jer je na kraju veina djece uspjeno razvilo socijalizaciju s drugom djecom i uspjeno je integrirano. Iz toga se moe zakljuiti kako je postupak integracije ne samo mogu nego i poeljan. Nema potrebe za odvajanjem takve djece u posebne ustanove ili posebna odjeljenja. Djeca istih razvojnih tekoa meusobno se vie razlikuju nego to su slina, pa je tako teko osmisliti i ponuditi metodike tehnike koja bi se mogla univerzalno primjeniti na svu djecu. Stavovi prema osobama s tekoama u razvoju kao i stavovi prema svim manjinskim skupinama nisu uroeni, oni su naueni, izmeu ostalog, i kroz predrasude i neznanje drugih. Mijenjanje stavova sloen je i dugotrajan proces. elimo li da se stavovi drutva promjene treba stvarati uvjete u kojima e doi do interakcije izmeu osoba s i osoba bez tekoa. Prvi korak ka tome je ukljuivanje djece s tekoama u razvoju u redovni sustav ranog i predkolskog odgoja i obrazovanja.

Literatura

1. Bouillet, D. (2010). Izazovi integriranog odgoja i obrazovanja. Zagreb: kolska knjiga2. Benjak, T. (2012). Izvjee o osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatski zavod za javno zdravstvo3. uli, V., uli, S. (2009). Sindrom Down. Split: Naklada Bokovi, Udruga za sindrom Down 214. Damjanov, I., Juki, S., Nola, M. (2008). Patologija. Zagreb: Medicinska naklada5. Greenspan, S.I., Wieder, S. (1998). Dijete s posebnim potrebama: poticanje intelektualnog i emocionalnog razvoja. Lekenik: Ostvarenje6. Hrvatska zajednica za Down sindrom na adresi http://www.zajednica-down.hr/ (Posjeeno 25.7.2014.)7. ICT za inkluziju osoba s tekoama u razvoju i osoba starije ivotne dobi na adresi http://www.karzenandkarzen.com/hr/ (Posjeeno 12.8.2014)8. Ivankovi, K. (2003). Down sindrom u obitelji. Zagreb: Foto Marketing FoMa.9. Jablan, B., Kovaevi, J. (2008). Obrazovanje u redovnim kolama i kolama za djecu ometenu u razvoju zajedno ili paralelno. Nastava i vaspitanje, 57: 43 54.10. Kostelnik, M.J., Onaga, E., Rohde, B., Whiren, A. (2003). Djeca s posebnim potrebama. Zagreb: Educa11. Livazovi, G. (2008). Primjena raunalne tehnologije u odgoju i obrazovanju djece s posebnim potrebama. ivot i kola: asopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja, 19: 79 86. 12. Mui, V. (1999.) Uvod u metodologiju istraivanja odgoja i obrazovanja, Zagreb: Educa13. Raki, J. (1996). Osobe sa osobitim potrebama Tretman osobith potreba u koli i drugim sredinama. Drutvena istraivanja, 5: 89 107. 14. Vukovi, D., Vrbi, I.T., Pucko, S., Marciu, A. (2008). Down sindrom, vodi za roditelje i strunjake. Zagreb: Hrvatska zajednica za Down sindrom.15. Teodorovi, B., Bratkovi, D. (2001). Osobe s tekoama u razvoju u sustavu socijalne skrbi. Revija za socijalnu politiku, 8: 279 290.16. Zrili, S. (2013). Djeca s posebnim potrebama u vrtiu i niim razredima osnovne kole. Zadar: Sveuilite u Zadru.

1