1

2

THALASSA ALI

KĆI PUSTINJE

Naslov izvornika Thalassa Ali

Companions of Paradise

Copyright © 2007 by Thalassa Ali

3

Svima koji su bili dovoljno hrabri da bi govorili istinu unatoč suprotstavljanju s kojim su se suočili

4

POVIJESNA BILJEŠKA

natoč svojoj zabačenosti i visokim, nepristupačnim planinama, Afganistan je imao važnu ulogu u »velikoj igri« — dugoj borbi koju su Britanija i Rusija u

devetnaestom stoljeću vodile za prevlast u središnjoj Aziji. Vrijednost Afganistana bila je u njegovim trgovačkim putovima, jer se nalazio u

srcu mreže starih karavanskih putova poznatih pod skupnim nazivom Put svile. Tim uskim opasnim putovima, koji su povezivali Rusiju i Kinu s Indijom i Rimom, tisućama godina prevozilo se kamenu sol, lapis lazuli, čaj i svilu, ali vojskama Aleksandra Velikog, Džingis Kana i drugih osvajača služili su i kao putovi napada.

Potkraj tridesetih godina devetnaestog stoljeća Britanci su uspostavili kolonije u najvećem dijelu južne i središnje Indije te su se zagledali prema sjeveru i bogatom kraljevstvu Pandžab na granici s Afganistanom. Ali dok su se oni s jugoistoka približavali Afganistanu, njihovi suparnici Rusi silazili su sa sjeverozapada te su počeli prijetiti Perziji.

Britancima nije bilo teško povjerovati da će Rusi uskoro osvojiti Afganistan, napasti Indiju i zauzeti tamošnje britanske teritorije. Njihovo rješenje bilo je onemogućavanje te prijetnje svrgavanjem afganistanskog kralja emira Dosta Muhameda kako bi na njegovo mjesto postavili šaha Sudžu, njegova suparnika naklonjenog Britancima.

Britanci su 1839. godine ostvarili svoj plan. Otjeravši emira Dosta Muhameda te proglasivši šaha Šudžu kraljem, smjestili su svoju vojsku i deset tisuća putnika u taboru u garnizon, ili utvrdu, sjeverno od Kabula te poslali po svoje supruge i djecu.

Dvije godine poslije tu su ludost skupo platili.

Od likova romana Kći pustinje povijesne su osobe Akbar Kan, Abdulah Kan, Aminulah Kan, šah Šudža-el-Mulk, sir Alexander Burnes, sir William Macnaghten, lady Macnaghten, general sir William Elphinstone, general Sale, njegova supruga lady Florentia Sale, njegov zet kapetan Sturt, brigadir Shelton i bojnik Wade.

Mariana Givens, njezin tetak Adrian Lamb i teta Claire Lamb izmišljeni su likovi, kao i Harry Fitzgerald, Charles Mott, Hasan Ali Kan, njegov sin Sabur, njegov otac šeik Valijulah Karakoja i njegova teta sultanija Safija, munši sahib, Hadži Kan, Nur Rahman i svi sluge.

U

5

Kći pustinje

6

7

Uvod

21. ožujka 1841.

ariana Givens sjedila je za malenim taborskim stolom u svojem šatoru, tjeskobno zagledana u stjenovit krajolik pred sobom. U Butkhaku, gdje je

karavana stala, nije vidjela ništa neuobičajeno. Njegovi grmljem obrasli obronci nabirali su se jedan prema drugome kao i oni koje je vidjela na svakoj postaji između Indije i Afganistana. Sam utvrđeni grad nije bio ni po čemu osobit. Čak su i otrcani nomadi s crnim šatorima, devama i stadima ovaca koje su se naguravale bili jednaki onima koje je sa svojim engleskim suputnicima sretala proteklih šest tjedana.

Zadrhtala je i čvršće se omotala šalovima. Zašto je tada to mjesto, samo jedan dan puta udaljeno od Kabula, uporno raspirivalo njezinu maštu? Možda je bilo odgovorno i za čudnu uznemirujuću viziju koju je doživjela nekoliko noći prije, dok je ležala čekajući san.

Snovi pretkazanja Mariani nisu bili nepoznati jer ih je već sanjala, ali nijedna prijašnja inačica nije ju uznemirila kao velika pogrebna povorka koja se pojavila bez najave i prošla pred njom — četa Engleza, vođe na konjima, a ostali ožalošćeni u kočijama ili pješice, svi u svečanoj crnini, sve do najmanje djevojčice sa šeširićem na glavi.

Prema kojem su tužnom odredištu išli silazeći niz kamenitu padinu i nestajući s vidika? I zašto je njezin mučan strah, koji je taj prizor izazvao, bio praćen ubrzavanjem kucanja njezina srca, kao da će se njoj dogoditi nešto prilično drugačije i vrlo važno?

Na stolu pred njom ležao je presavijeni papir. Bila je to njezina današnja pouka iz perzijske poezije, ispisana lijepim rukopisom zdesna nalijevo. Kad ga je nezainteresirano pogledala, izvana se začulo tiho struganje cipela po podu.

Trenutak poslije na ulazu se pojavio bos stariji muškarac. Na sebi je imao dugu košulju i široke hlače, odjeću uobičajenu na sjeveru Indije i u Afganistanu. Ramena su mu bila ogrnuta šalom.

»Es-selamu alejkum, bibi«, blago je rekao ušavši u šator. Marianine su se suknje zaljuljale kad je skočila na noge pritisnuvši prste desne

ruke o čelo u znak pozdrava. »Mir s vama, munši sahibe«, odvratila je, zadovoljna jer njezina teta Claire nije vidjela taj izraz poštovanja prema Indijcu.

Upravo je njezin munši bio osoba koju je željela vidjeti. Marianin učitelj jezika na prvi se pogled doimao kao običan čupavi starac s

trodnevnom bradom i kapom od karakula postavljenom ravno na uskoj glavi, ali

M

8

munši sahib bio je mnogo više od toga. Bio je sljedbenik Puta i čuvar tajni koje je Mariana žarko željela doznati.

Nije sjeo, iako mu je ona to mnogo puta ponudila. Ušao je i stao pokraj njezina stolca, kao i inače, blago se ljuljajući na stopalima u čarapama, ruku sklopljenih iza leda.

»Jeste li dovršili prijevod, bibi?« upitao je nagnuvši glavu prema papiru na stolu. »Jesam, munši sahibe«, odgovorila je namrštivši se, »ali danas nije dan za

mističnu poeziju. Nešto me drugo zanima.« Strah joj se vratio dok mu je prepričavala svoj san. Dok je govorila, on je okrenuo

glavu prema vratima i pogledao van, kao da zamišlja istu kolonu ožalošćenih ljudi u crnini, kako u potpunoj tišini prolazi pokraj njezina šatora.

»Možete li mi reći što to znači?« upitala je kad je završila. Munši sahib pogledao je njezino lice na kojem je bio upitan izraz, ali izraz njegova

lica nije otkrivao ništa. »Mogu, bibi«, blago je odvratio, »ali ne danas.« »Molim vas, munši sahibe«, rekla je. »Reći ću vam samo ovo«, ozbiljno je odvratio. »Što god se u budućnosti dogodi, ne

smijete strahovati za sebe. Morate dopustiti da vas vaša sudbina privuče.« Zabacio je ramena. »Izrecitirat ću vam nešto«, najavio je. »Te riječi ne

objašnjavaju vaš san, ali nude saznanje koje bi vam moglo biti korisno kada dođe vrijeme za to.«

Tada je počeo recitirati na jeziku koji Mariana nije razumjela, očiju napola zatvorenih, tihim pjevnim glasom. Neke je zvukove otegnuo, a druge žurno izustio, izgovarajući grlene samoglasnike i polustanke koji su je privlačili otkako ih je prvi put čula.

Nije govorio ni urdski ni perzijski jer je ona učila oba. »Izrecitirao sam mali dio Kurana na arapskom«, rekao je kad je završio, potvrdivši

njezinu pretpostavku. »Kao i svi ajeti iz Kurana, i ovaj ima više značenja«, dodao je. »Reći ću vam ono

najdoslovnije. Morate ga držati u svojem srcu.« »Kimnula je pitajući se zašto je gleda s tolikim žarom. »Kunem se«, rekao je pomaknuvši ruke ispred sebe, opisujući lukove dok je

otegnuto govorio: »crvenilom sunca (pri zalasku), i (tako mi) noći i onoga što ona skuplja, i (tako mi) mjeseca kada se ispuni, vi ćete prelaziti (iz jednog) stanja u (drugo) stanje.«

Kimnula je, a tada je, ne mogavši se obuzdati, postavila drugo pitanje, ono koje je željela postaviti otkako su prije tri tjedna krenuli iz Indije.

»Molim vas, munši sahibe, recite mi«, rekla je uvjerena da joj to može reći, ali i jednako uvjerena da joj neće reći, »hoću li se vratiti u Lahore? Hoću li više ikada vidjeti Sabura ili njegova oca?«

Njezin se učitelj nasmiješio. »Bibi«, blago je rekao, »to ćete morati sami otkriti.«

9

Zašto je izabrao upravo te ajete?, pitala se kad je munši sahib, pristojno je pozdravivši, otišao iz njezina šatora.

Jesu li objašnjavali njezin san? Ili otkrivali njezinu budućnost?

Istog poslijepodneva u jednom osunčanom dvorištu u utvrđenom gradu Lahoreu jedan je trgovac podignuo glas.

»Govori nam o raju«, rekao je.

Nosio je zlatno prstenje i gusto izvezen šal, ali je, unatoč očitoj imućnosti, pognuo glavu pred čovjekom s visokim, uštirkanim pokrivalom za glavu, koji je sjedio pred njim na podiju obloženom jastucima, tako da mu je sunce grijalo leđa.

Seik Valijulah, vođa sufijskog bratstva Karakoja, ozbiljno je kimnuo. Dok je pogledom prelazio preko sljedbenika koji su sjedili pred njim, nekoliko njih

izmijenilo je znakovite poglede. »Jesi li primijetio?« mrmljali su. »Jesi li vidio?« Tema njihova govorkanja bio je šeikov moćan pogled. Bio je istodobno

zastrašujući i blagotvoran te je u utvrđenom gradu trideset godina izazivao strah i poštovanje.

U proteklih je nekoliko tjedana omekšao.

Neki su rekli da je ta promjena posljedica dražesne prisutnosti šeikova nasljednika, četverogodišnjeg unuka koji je tada sjedio pokraj njega i širom otvorenih očiju slušao sve poslijepodnevne razgovore, držeći ručicu na djedovu koljenu.

Drugi su vjerovali da je razlog tome zabrinutost, jer je šeikov sin ležao u sobi na katu i oporavljao se od teških rana. Neki su za to okrivili tugu, jer je starčeva snaha strankinja, žena koja je svojedobno spasila Sabura od sigurne smrti, napustila obitelj i sa svojima pobjegla u Kabul.

Seik se nakašljao.

»Raj«, počeo je varljivo vedrim glasom, »jest vrt Voljenoga. Zrak u njemu prožet je božanskom ljubavlju.«

»Nigdje na Zemlji«, dodao je kad je njegova publika jednoglasno uzdahnula, »nećete pronaći takav — čak ni medu plodnim ravnicama Kašmira. Naše najbolje voće — naš mango i grožđe, naše dinje i crvene naranče — tek su blijedi odraz veličanstvenoga rajskog voća. Sretnici će u tom vrtu pronaći družbenike pune ljubavi. Pit će s izvora Selsebil. A oni koji su se najviše trudili, dobit će najveću nagradu jer će se naći oči u oči s Voljenim.«

Maleni Sabur promeškoljio se pokraj djeda i pogledao ga u oči.

»Što je, mili?« upitao je šeik spustivši pogled zbog toga kratkog prekida. »Što te zanima?«

»Hoće li An-nah uskoro doći kući?« šapnuo je dječačić. »Želi svoju pomajku strankinju«, mrmorili su sljedbenici. »Želi da se ona vrati.«

Šeik se namrštio. »Nisi me slušao, Sabur.«

Dječačić se pogurio. »Bojim se«, tiho je rekao. »Bojim se za An-nu.« »Ah«, zabrinuto su šapnuli sljedbenici, »dječak nešto zna. Vidio je budućnost.«

10

1. poglavlje

22. ožujka 1841.

ariana Givens dojahala je u afganistansku prijestolnicu jutro nakon afganistanske Nove godine. Jašući u ženskom sedlu pokraj tetine nosiljke s

njezinih dvanaest nosača u trku, praćena visokim konjušarom i grubim albino teklićem koji su pješačili, imala je tek skromnu ulogu u dostojanstvenoj povorci Engleza koja je prošla pokraj velebne mrke tvrđave, a potom skrenula prema britanskom garnizonu.

Sir William Macnaghten, politički izaslanik, i njegova nasmiješena supruga, koja je bila netom stigla, predvodili su povorku na slonu, a pred njima je išla konjička pratnja. Slijedili su ih Marianin tetak i njegov umišljeni pomoćnik Charles Mott, nećak lady Macnaghten, na konjima. Za njima su išle Mariana i njezina teta, a potom konjica i duga kolona slugu i kulija koji su pješačili te mnoge teretne životinje natovarene šatorima, srebrom lady Macnaghten, koštanim porculanom i češkim kristalom, kućanskim stvarima Marian ine obitelji i dovoljnom količinom šampanjca te vinjaka da u rezidenciji potraje cijelu godinu.

Teta Claire odmaknula je zavjesu svoje nosiljke i provirila iz nje. »Sir William doimao se vrlo zadovoljnim kad je nakon svih tih mjeseci vidio svoju suprugu«, primijetila je milozvučnim tonom koji je čuvala samo za rasprave o višim dužnosnicima i njihovim obiteljima. »A lady Macnaghten doimala se osobito sretnom dok smo jutros odlazili iz Butika, ili kako se već zove. Izgledala je poput djevojčice!«

Mariana nije odgovorila. Umjesto toga osvrnula se te pogledala preko glava Jara Muhameda i Gulama Alija, preko konjice i teretne povorke, prema opasnom planinskom lancu Hindukuš koji Indiju dijeli od središnje Azije. Te se planine, čije su kamenite udoline i opasne tjesnace mukotrpno prošli, nisu doimale dalje no što su bile kad su četiri sata prije krenuli s taborišta.

Trepnula je nadajući se da se samo zbog varljivog blještavila doima da je slijede, a tada se čvršće omotala šalovima žudeći za toplim ravnicama Indije, u kojoj je ostavila srce.

S ravnice Pandžaba uskoro će se podignuti pješčana oluja, pretvarajući Sunce u crveni disk i prožimajući zrak sitnim pijeskom koji je nadraživao oči i krckao pod zubima. Vrućine će donijeti strašni lu, vreo suh vjetar koji je ubijao djecu i starce, a zemljoradnici su u poljima padali mrtvi, košeni toplinskim udarom. Ali unatoč svoj nelagodi Indije, Mariana bi, da su joj okolnosti dopuštale, drage volje napustila tetu, tetka i ostatak pratnje lady Macnaghten te se vratila u kuću šeika Valijulaha u utvrđenom gradu Lahoreu. Ondje bi malom Saburu pjevala besmislene pjesmice dok bi vjetar donosio prašinu kroz zatvorene prozore havelija i stavljala bi hladne obloge na čelo Hasanu Ali Kanu — odnosno, ako bi on to želio.

M

11

Nedvojbeno bi pronašla način da se vrati onamo i iskupi se za svoje pogreške... Okružen snježnim planinskim lancima i navodnjavan zavojitom rijekom koja nosi

njegovo ime, grad Kabul nalazi se tisuću osamsto metara iznad razine mora. Na sjeveroistoku omeđen rijekom Kabul, na jugu planinom Šerdarvaza, a na jugoistoku Balom Hisar, velikom kraljevskom tvrđavom, grad se nalazi na trokutastom području zapadnog ruba visoke plodne visoravni.

Kad je povorka lady Macnaghten izašla iz planina na ravnicu Kabula, njezini članovi našli su se u nečemu nalik na raj. Nebo iznad puta obrubljenog drvećem bilo je jarke modre boje, potpuno drugačije od blijedog neba Indije. Jarka svjetlost padala je na prostrane voćnjake duda i marelica, još obavijene blagim crvenilom koje prethodi proljetnom zelenilu. Obronci okolnih planina, od kojih su se neki još ponosili starim utvrđenim zidinama, počeli su zelenjeti, dok su se tu i tamo kroz zemlju probijali tulipani i zumbuli. Zrak je bio toliko čist da je Mariana lako razabrala izraze lica trojice koji su u daljini stajali na putu.

Putujući prema zapadu iz Butkhaka, u Bagramu su prešli rijeku Logar te su prošli pokraj mrke tvrđave Bala Hisar prije no što su skrenuli prema sjeverozapadu i Kohistanskom putu te novoizgrađenom garnizonu, simbolu političkog trijumfa Britanaca i njihove moćne vojne prisutnosti u Afganistanu.

Muškarci su prolazili putom, a njihova široka odjeća lepršala je oko njih dok su nosili teret na glavama ili vodili kolone deva. Mariana ih je pomno promatrala, zapanjena koliko su različiti od Indijaca na koje je bila naviknula.

Ti muškarci ravnih leđa, s kojih je stršalo oružje, kretali su se hitro, kližućim koracima kojima su pokrivali tlo, pogleda uprtih u daljinu, za razliku od Indijaca koji su hodali uokolo nenaoružani, zamišljeni i pognutih ramena.

Jedan zdepasti čovjek krenuo je prema Mariani. Masna kosa visjela mu je ispod labavo svezanog turbana. Držak noža virio je iz otvora u njegovu grubom vunenom ogrtaču. Lice mu je bilo usko i oštro. Mariana je vidjela da su mu oči obrubljene crnom bojom. Za njim je išao mladić s velikim svežnjem na leđima.

»Es-selamu alejkum, mir s vama«, pristojno je rekla.

On je prošao pokraj nje ne obazirući se na pozdrav, ali je mladić iza njega zastao. Zagledao se u njezino lice zapanjujuće lijepim očima, s usredotočenim izrazom na srcolikom licu. Prije no što je stigla kimnuti, stariji se čovjek osvrnuo preko ramena. Izvinuvši usta posegnuo je za nožem. Mladić je pognuo glavu i požurio za njim.

Nešto je bilo čudno na tom dječaku.

»Što radiš, dijete?« upitala je teta Claire drugi put provirivši između zavjesa nosiljke. »Ne razgovaraš valjda s domaćini ljudima!«

Britanski garnizon i susjedno stambeno naselje za državno osoblje nalazili se na Kohistanskom putu, milju sjeverno od Bale Hisar, u kojoj je ustoličen novi marionetski kralj kojem su Britanci bili naklonjeni. Garnizon, ograđeni paralelogram izgrađen za britansku vojsku te dvanaest tisuća članova tabora, bio je lijepo okružen natapanim voćnjacima, a nad njim su se uzdizale obližnje planine Bibi Mahro i Sia Sang.

12

Marianino staro zanimanje za vojna pitanja živnulo je kad je kroz stabla ugledala bedem garnizona. Promatrala je kako je utvrđen prisjećajući se knjiga koje su ona i njezin otac zajedno čitali te zamišljajući pitanja koja će joj postaviti u sljedećem pismu.

Pred jednim od masivnih kutnih kula utvrde izgrađen je veliki bazar. Mariana je kroz nekoliko otvora u zemljanom vanjskom zidu vidjela uske, prometne uličice prepune malih prodavaonica u kojima je bila izložena šarena roba. Prepun zanatlija i trgovaca koji su pratili britansku vojsku, bazar je izgledao kao neki indijski grad; zapravo, bio je veći od mnogih gradova jer je obuhvaćao nekoliko tisuća duša. Dok je povorka prolazila pokraj njega, zrak, do tada prožet mirisom mirisne topole, poprimio je primjesu dima drva, kanalizacije i začina.

Kad je povorka stala, te kad su Macnaghtenovi i Charles Mott ceremonijalno uvedeni u njihovu velebnu kuću u stambenom naselju, Mariana se namrštila.

»Tetku Adriane, mislila sam da će zidovi biti viši«, rekla je zamišljeno. »Naposljetku, mi smo ovdje uljezi. I pitam se zašto je opkop toliko uzak. Doima se...«

»Ti i nesuđeni general morate pričekati tu informaciju«, odgovorio je njezin tetak. »Kad se smjestimo, imat ćeš dovoljno vremena sve obasipati svojim pitanjima o vojnim temama. A ja ću jedva imati vremena za obavljanje svojih dužnosti. Koliko čujem, samo nekoliko ljudi ovdje govori farsi, a gotovo nitko ne zna ni riječi paštua.«

»Jadan tetak Adrian.« Mariana je progovorila tiše. »Pretpostavljam da ni Charles Mott nije od koristi.«

Njezin je tetak raširio ruke. »Charles Mott pridržava lakat lady Macnaghten i to je sve.«

Poliglotsko stanovništvo Afganistana imalo je dva glavna jezika. Farsi, ili perzijski, uvijek će služiti kao dvorski jezik, dok su paštu govorila sva plemena koja su živjela nedaleko od granice s Indijom — na području kroz koje je britanska vojska prošla na svojemu trijumfalnom putu u Kabul.

»Kako ćeš komunicirati s ljudima i prikupljati informacije?« upitala je. Njezin je tetak slegnuo ramenima. »Možemo se služiti farsijem«, odgovorio je dok

su za mladim časnikom išli prema kući koja im je dodijeljena u naselju. »Ali ako ne razumijemo nijanse čovjekova jezika, ne možemo znati što misli.«

»Čujem«, rekla je Marianina teta Claire dok su ona, njezin suprug i Mariana dva jutra poslije sjedili na različitim stolcima u njihovoj blagovaonici, »da Kabul postaje prilično veselo mjesto. Nije ni čudo da naši časnici šalju po svoje supruge i djecu. Igraju kriket i priređuju predstave. Čak i organiziraju piknike na lijepim mjestima u gradu.«

Zadovoljno je uzdahnula kad joj je stariji sluga natočio šalicu kave. »Rado ću protegnuti noge sada kad smo daleko od one zagušljive indijske vrućine.«

»Sutra će biti utrke«, rekao je tetak Adrian. »Čujem da će sudjelovati i afganistanski jahači.«

»Utrke?« Teta Claire je šmrcnula. »Nemam namjeru prisustvovati trećerazrednim konjskim utrkama s gomilom Afganistanaca. A osim toga«, mahnula je prema hrpi

13

svežnjeva na podu salona, »ni tepisi još nisu odmotani, a Marianin pogrbljeni sluga hini da ne razumije ni riječi od onoga što mu kažem. Kako ću dati objesiti slike ako tebe neće biti cijelo poslijepodne?«

Tetak Adrian pokretom je ruke zatražio još prepečenca. »Šah Sudža, naš novi emir«, rekao je, »trebao bi doći sa svojim dvoranima. Svi naši viši časnici poklonit će se kralju, ali bit će postavljen i zaseban šator za druge časnike i za žene. Očekuju se i lady Sale te lady Macnaghten.«

Njegova se supruga uspravila na stolcu. »Zašto to nisi rekao?« viknula je. »Dakako da ću rado...«

»Mariana«, nastavio je tetak Adrian, »ti moraš biti vrlo oprezna na utrkama. Ne razgovaraj s Afganistancima i ne gledaj ih u oči. U središnjoj Aziji iznimno je nepristojno da žena otvoreno gleda nepoznatog muškarca.«

»Adriane, šokirana sam!« Rub čipkaste kapice tete Claire drhtao je od gnjeva. »Nevina Engleskinja nedvojbeno može gledati koga god hoće!«

»Nadalje«, ustrajao je tetak, »dobro mišljenje naših časnika presudno je za tvoju budućnost, Mariana. Moraš se svim silama potruditi ponašati se primjereno. Tvoja je reputacija u protekle dvije godine znatno narušena. I nipošto ne smiješ otkriti da si službeno u braku s Indijeem.«

Mariana je odložila vilicu. »Tetku Adriane, ne moraš me podsjećati...« »Ti si jedina neudana Engleskinja u Afganistanu, a budući da bi mladi poručnik

Fitzgerald sutra mogao doći...« »Fitzgerald?« Bucmasto je lice tete Claire zablistalo. »Ako postoji i najmanja

vjerojatnost da će poručnik Fitzgerald sutra biti na utrkama«, izjavila je, »ne bih je propustila ni za što na svijetu.«

»Jedva čekam svoj prvi javni nastup«, povjerila se lady Macnaghten dok je s Marianom sjedila na sofi u dnevnoj sobi rezidencije. »Odjenut ću plavu haljinu od moire svile i dodati nekoliko pera. Budući da će moj suprug morati sjediti u kraljevskom dijelu sa šahom«, dodala je blago uzdahnuvši, »morat ću se snaći bez njega.«

Mariana se pristojno nasmiješila. Koliko je sati? Koliko će dugo morati slušati kako lady Macnaghten govori o sebi?

Lady Macnaghten nagnula se prema njoj, kao da joj je pročitala misli, dovoljno blizu da Mariana ugleda nekoliko tankih bora oko očiju. »Poručnik Fitzgerald vratio se iz Kandahara«, šapnula je znakovito. »Rekla sam mu da nipošto ne smije propustiti utrke.

Stoga moraš izgledati najbolje što možeš. Poslijepodne ću ti poslati Vijayu.« Fitzgerald. Osoba koju se Mariana najviše plašila susresti. Ako poručnik sutra

dođe, izgled će joj biti najmanja briga. »To je vrlo ljubazno od vas, lady Macnaghten«, rekla je zamišljeno. »Ali uvjerena sam da ću se savršeno dobro snaći.«

»Savršeno dobro neće biti dovoljno dobro.« Lady Macnaghten mahnula je njegovanom rukom. »Kosa ti je suha, kao i koža. Potpuno si se zapustila otkako smo otišli iz Indije. Kad Vijaya obavi svoj posao«, dodala je u povjerenju, »bit ćeš lijepa

14

kao i tada. A nakon toga bit će samo pitanje vremena kada će te Fitzgerald zaprositi.« »I, dakako«, dodala je ne obazirući se na Marianino očajno lice, »neću to nikome

reći.« Mariana je žurno ustala. »Najljepša vam hvala, lady Macnaghten«, rekla je

odlučno, »ali moram poći. Bojim se da me teta čeka.« Zaprositi. Kad bi lady Macnaghten ili britanska zajednica doznali istinu o njezinu

braku s Hasanom, prestali bi joj nametati Harryja Fitzgeralda. Kad bi znali, više nikada ne bi razgovarali s njom.

Dva sata poslije sjedila je za improviziranim toaletnim stolićem u svojoj sobi, s ručnikom prebačenim preko ramena, dok joj je tiha sluškinja lady Macnaghten, odjevena u sari, nanosila pastu od kane na kosu.

Samo je lady Macnaghten, koja se i sama koristila indijskim trikovima uljepšavanja, primijetila Marianinu preobrazbu nakon posjeta Lahoreu, iz nespretne engleske djevojke u fino njegovanu domaću suprugu. Samo je ona vidjela i kako ta preobrazba blijedi te potom nestaje na putu iz Lahorea.

Mariana se nije morala pogledati u svoje ručno ogledalo da bi znala koliko se promijenila otkako je prije tri godine stigla u Indiju.

Toga se prvog dana, kao nespretna dvadesetogodišnjakinja rumenih obraza, bacila u zagrljaj teti Claire, uvjerena da će unutar godinu dana biti udana za naočita engleskog časnika. Mlada i puna optimizma, vjerovala je da nema što izgubiti.

Ali izgubila je, pa još jednom, a sa svakim je neuspjehom gubila još malo svoje nevinosti.

Lice joj se u tom razdoblju blago izdužilo, a rumeni obrazi postali su blijedi, ali koža joj je već bila glatka zahvaljujući Vijayinu trudu, a obrve su joj nakon naporna tretmana činile lijepe lukove iznad očiju. Kana će joj ukrotiti kovrče i dati im sjaj.

Kad Vijaya ode, Mariana će, ironično, ponovno izgledati kao Hasanova supruga. Slabovidna teta Claire vjerojatno neće primijetiti nijednu od tih promjena. Dok je

jučer uzrujano prebirala po svojem nakitu, pobrojila je sve islužene pritužbe koje je uvijek iznosila u pogledu izgleda i držanja svoje nećakinje.

»Nadam se da ćeš me ovaj put poslušati«, upozorila ju je. »Budući da ćeš posve nezasluženo početi ispočetka u britanskom društvu u Kabulu, moraš obuzdati svoju otvorenost. Budi čedna. I, zaboga, učini nešto s tim svojim slobodnim, nimalo otmjenim osmijehom.«

Mariana je uzdahnula kad je njezina teta ukočeno otišla iz sobe. Novi početak koji je teta Claire spomenula nije bio samo nezaslužen. Bio je lažan.

Tri tjedna nakon što je bolno napustila nesvjesnog Hasana, njegova blistavog sinčića i njegovu iznimno zanimljivu obitelj te se pridružila taboru lady Macnaghten, Mariana je smogla hrabrosti i odlučno otišla u tetkov šator. Ne očekujući suosjećanje od tetka koji je bolovao od kolere, i od njegove iscrpljene supruge, odmah je prešla na stvar.

»Moram vam reći«, izlanula je bez ublažavajućeg uvoda, »da se u Lahoreu nisam razvela od sina šeika Valijulaha. On se u međuvremenu možda razveo od mene, ali vjerujem da nije.«

15

Dok je govorila, podignula je ruku i dodirnula steznik svoje haljine. Njezini su prsti pod tkaninom pronašli zlatni medaljon koji joj je ranjeni Hasan poslao po tekliću Gulamu Aliju.

Uz dar je bila priložena valovito ispisana napomena. Za moju suprugu, pisalo je. Ošamućena od sreće, poslala je Hasanu strastveno pismo kojim mu je rječito

izrazila svoju zahvalnost. U pet tjedana, koliko je od tada prošlo, on nije odgovorio. »A možda je i umro«, dodala je tiše.

Lice tetka Adriana promijenilo je boju. »Nisi se razvela od tog čovjeka nakon svih nevolja koje smo pretrpjeli?« graknuo je s jastuka.

»Pokušala sam, tetku Adriane, doista jesam. U gradu se ratovalo, a moj je suprug neprestano...«

»Pusti sad >ratovanje u gradu<«, ubacila se teta Claire sa svojega sklopivog stolca. »Proteklih tjedana navela si nas na zaključak da je sve obavljeno, da si slobodna udati se za Engleza kad stignemo u Afganistan. Lagala si nam, Mariana.«

»Samo sam izbjegavala istinu. Tetak Adrian bio je teško bolestan. Nisam vas željela opterećivati više...«

»Trebala sam izričito zahtijevati.« Podbradak tete Claire drhtao je od sablazni. »Trebala sam te pitati čim si se vratila iz grada.« Stisnula je oči. »Mariana, zahtijevam da mi kažeš istinu. Jesi li se upropastila dok si bila ondje? Jesi li dopustila svojemu domaćem suprugu da te iskoristi u kući svojeg oca?«

»Molim te, Claire. Adil je ovdje.« Tetak Adrian pokazao je prema starijem slugi koji je opčinjen stajao pokraj ulaza u šator.

»Nisam dopustila ništa«, ljutito je rekla Mariana čim je sluga otišao. »Lahore je bio napadnut i jednostavno nije bilo vremena za razvod. A osim toga, moj je suprug ranjen u bitki kod tvrđave.«

»Ali tisuću smo ti puta rekli da tvoji izgledi za sreću ovise isključivo o razvrgnuću te mrske zajednice s domaćim čovjekom. Nisam ti trebala vjerovati, čak ni dok je tvoj tetak bio napola mrtav od kolere. Svekrva mi je rekla da nipošto ne smijem vjerovati ženi zelenih očiju«, okrutno je rekla teta Claire. »Svi misle da si sada slobodna«, žalosno je dodala. »Lady Macnaghten sama mi je rekla da te poručnik Fitzgerald nestrpljivo čeka u Kabulu.«

Pronašla je rupčić i obrisala oči. »Zašto to radiš? Što će tvoja majka reći? Obećala sam joj da ću paziti na tebe...«

»Zašto bismo to ikome rekli?« prekinuo ju je tetak Adrian. »Ljudi neće govoriti o onome što ne znaju.«

»Oh, hoće, Adriane, hoće! Ali, čekaj...« Umorno se lice tete Claire ozarilo. »Možda si u pravu.«

»Teta Claire. Ja...«

»Ne, Mariana. Moraš nas poslušati. To tvoje vjenčanje s domaćim čovjekom od početka je bilo prijevara — puke besmislice koje je pred šatorom izrecitirao domaći čovjek s pokrivalom za glavu. Budući da zapravo nisi bila u braku, nema potrebe za razvodom. Nastavit ćemo upravo onako kako smo planirali«, odlučno je zaključila te podizanjem ruke ušutkala Marianu koja je pokušala nešto reći. »Nitko ne smije

16

doznati ovo što si nam rekla. Svi moraju i dalje vjerovati da je tvoj brak razvrgnut. Što se nas tiče, slobodna si udati se za Engleza.«

Kad ih je ostavila, Mariana je vani stala i napregnula se kako bi čula što će njezina teta sljedeće reći, a tada je odskočila ubodena riječima koje je čula i bijesna na sebe jer je prisluškivala.

»Bila bih najsretnija«, rekla je njezina teta, »kad bih doznala da je taj čovjek mrtav.«

Tri tjedna poslije tabor je složio svoje brojne šatore i krenuo put Kiberskog prolaza i Afganistana.

17

2. poglavlje

25. ožujka 1841.

otkraj ožujka kabulski su bazari i prenoćišta za karavane odjekivali povicima trgovaca iz Indije i Arabije koji su prodavali cic, indigo, omamljujuće tvari i šećer,

ili parfeme i začine. Na sjeveru su karavane iz Rusije i Kine, iz Orenburga, Bukhare i Samarkanda već bile krenule kroz visoke, zaleđene prolaze Hindukuša donoseći kinesko glineno posuđe, čaj, bale svile i dobre turkmenske konje.

Čak i bez trgovaca sa sjevera u gradu je bilo življe nego inače jer se očekivalo da će kraljevske utrke privući konje, jahače i ozbiljne kockare iz dalekih krajeva izvan prijestolnice.

Prema gradu su iz svih smjerova dolazili teško naoružani muškarci i mladići. Utrke će se održati na ravnici, u sjeni planine Bibi Mahro koja se uzdizala s ravnice

na sjeveru grada. Ondje se stara staza za utrke ravno protezala od zapada prema istoku i gotovo završavala na zidanom bedemu britanskoga garnizona. Bila je duga dvije milje pa je nudila dovoljno prostora za utrke konja i deva, hrvanje i naiza bazi, gracioznu igru bacanja koplja.

Na dan utrka Mariana se ujutro šuljala po kući u nadi da će izbjeći tetu, ali uzalud. »Dođi, pridruži nam se na verandi«, doviknula joj je teta Claire nakon doručka. »Ovdje u Kabulu vrlo je lijepo«, promrmljala je namještajući svoj šal dok je Mariana sjedala u pleteni naslonjač. »Uz ovo divno vrijeme i čist zrak zaboravila sam nelagodu Indije.«

Mariana je oprezno kimnula. Molim te, nemoj spomenuti Fitzgeralda, preklinjala je bez riječi.

»Dakle, draga«, nastavila je njezina teta glasom koji se zacijelo čuo do puta, »upravo smo doznali da će on sutra biti prisutan. To je vrlo dobra vijest, sve što smo mogli poželjeti. Ti i poručnik Fitzgerald napokon ćete se ponovno sastati!«

»Dakako, taj susret baš neće biti onakav kakav sam zamišljala«, strogo je dodala, »ali važno je da ćete se sastati. Moraš poslušati naš savjet. Ne spominji svoju trenutačnu situaciju. Nitko ne smije doznati za to, nitko. I s poručnikom nemoj biti previše slobodna na prvom sastanku.«

Mariana se ukočila. »Mariana«, molećivim je glasom rekao njezin tetak, »potičemo te da budeš

oprezna samo zato jer znamo koliko ti taj sastanak znači. Naposljetku, sviđalo se to nama ili ne, ti si poznata po nesuzdržanosti.«

»A sada«, dodao je ustajući, »moram krenuti.«

P

18

»S poručnikom Fitzgeraldom bit ću i više nego suzdržana«, odvratila je Mariana. »Jedva ću razmijeniti koju riječ s njim.«

»Kakva besmislica!« Teta Claire zagledala se u Marianino lice. »Što si učinila s obrvama?«

Mariana je skočila na noge. »Moram se presvući«, žurno je rekla. »Što god učinila«, viknula je teta za njom, »ponašaj se normalno.« Normalno. Mariana je čvrsto zatvorila vrata za sobom. Što je normalno ponašanje

za osobu koja je možda još u braku s domaćim čovjekom, ali to joj nije dopušteno reći? Otvorila je rešetkaste kapke prozora i nagnula se van, licem prema suncu.

Njezina je teta u jednome bila u pravu. Željela to ili ne, morat će se suočiti s Harryjem Fitzgeraldom.

Bio je naočit, kosa mu je bila ravna i plava, a profil fin, rimski. Bio je dobroćudan i nije se obazirao na njezin nesavršeni izgled kad je izgubila ukosnice ili pogrešno zakopčala haljinu. Zanimala ga je vojna povijest, kao i nju. Njegova plava jakna s visokim ovratnikom, odora Bengalskoga konjičkog topništva, mirisala je divno ustajalo. Harry Fitzgerald bio je savršen suprug za nju, ili je barem tako mislila.

A tada su se pojavile lažne glasine o njemu koje su uništile njihove izglede. Kad su je prisilili odustati od njega, mislila je da će umrijeti od boli.

Uzdahnula je i okrenula se od prozora. Sada je, ali prekasno, bio oslobođen krivnje i svi su, od tete Claire do lady Macnaghten, nestrpljivo iščekivali njihove zaruke.

Da se udala za Fitzgeralda, proteklu godinu proživjela bi kao vojna supruga — po cijele bi dane vezla i posjećivala supruge viših časnika, od kojih nijedna nije poznavala Indiju niti marila za nju. Već bi bila izdržala mjesece i mjesece usamljenosti dok bi on služio u Afganistanu.

Možda ne bi imala ništa protiv toga. Ali nije se udala za njega. Umjesto toga živjela je pustolovinu za pustolovinom te

pritom postala druga osoba. Uz to je i više nego podbacila u nastojanju da se razvede od Hasana Ali Kana.

Nisam dopustila ništa, lagala je kad je teta Claire zahtijevala da joj kaže istinu. Ali činjenica je da je tri dana nakon što je Sabura sigurno vratila njegovoj obitelji u Lahore, Hasan krišom došao u njezinu sobu, a ona mu se predala ne ispustivši ni glasa.

Ona je slatka poput mošusa, šapnuo je te noći. Odsutno je posegnula u limeni sanduk, izvukla svilenu poslijepodnevnu haljinu i

protresla je. Život u Lahoreu bio bi joj u velikoj mjeri ograničen na šeikove obiteljske odaje na katu i najveći dio vremena provodila bi čekajući da se Hasan vrati s posla ili s putovanja, ali to joj ne bi smetalo. Nema te ograničenosti koja bi joj smetala kad bi bila Hasanova supruga.

Osim toga, u kući šeika Valijulaha moglo se naučiti mnogo loga. Među ženama iz šeikove obitelji pronašla bi mnogo znanja koje bi usvajala — o poeziji, filozofiji i tajanstvenom umijeću iscjeljivanja. Noću bi se Hasan, neodoljivi muškarac dugih ruku i nogu, nadvio nad nju kao što je to već jednom učinio, njegovo bradato lice otkrivalo bi zaokupljenost, a njegov topao, privlačan parfem jedva bi prekrivao

19

oprženi miris njegove kože. Te noći nazvao ju je Mariam. Već ga je sutradan nepromišljeno izgubila, ali možda ne zauvijek. Možda će se

predomisliti i doći po nju... Nezainteresirano je pogledala prugastu, srebrno-sivu haljinu koju je držala u

rukama. Lady Macnaghten već joj je bila prigovorila da je ta boja previše sumorna, ali Mariani to nije bilo važno. Odjenula je haljinu i zakopčala je, podignula kovrče i pričvrstila ih na tjemenu, pronašla svoj lijepi slamnati šeširić i izašla.

Kad bi se ljudi barem prestali upletati u njezin privatni život... Uzdahnula je približavajući se salonu u kojem je teta Claire sjedila sa svojim

priborom za vezenje. Fitzgeraldu bi trebala reći istinu. Prije no što pokaže zanimanje za nju trebala bi mu reći da njezin brak sa sinom šeika Valijulaha nije bio gnusna pogreška kakvom su ga svi smatrali, nego sudbinska slučajnost za koju se nada da ju je dovela na prag novog života. Trebala bi se ispričati za prijašnje nesporazume te mu odlučno dati do znanja da joj je, premda njezino bračno stanje nije poznato, jedina namjera vratiti se u udoban haveli u utvrđenom gradu Lahoreu.

Ali cijena takve iskrenosti nedvojbeno bi bila previsoka. Bila je okaljana vezom s domaćim ljudima, a ljudi koji su smatrali da se razvela od Hasana prozvali bi je lažljivicom pa bi zasigurno bila izopćena — bačena na dno nevidljive društvene ljestvice gdje bi je gazili svi osim domaćih ljudi.

A zbog povezanosti s njom patili bi i njezini teta i tetak, ignorirani, uvrijeđeni i odbačeni iz društva »pristojnih« ljudi.

Za njih je njezin brak s Fitzgeraldom bio društvena potreba. Za lady Macnaghten dogovaranje braka osobe na nižem društvenom položaju bilo je zgodna razonoda.

Mariana je ponovno uzdahnula otvorivši vrata salona. Ako je Hasan ne primi natrag, njezini osjećaji više neće biti važni jer će Harry Fitzgerald biti njezina posljednja prilika za brak i vlastitu djecu.

Kad su Mariana i njezina teta stigle na utrke, jutarnji su se događaji već odvili. Dok su nosači dašćući trčali prema šatorima za gledatelje, Mariana je otvorila

stranicu svoje nosiljke i neposlušno provirila. Posvuda uokolo bili su prodavači čaja s visokim mjedenim samovarima te

prodavači drangulija i duhana. Muškarci u širokoj sivoj ili bijeloj odjeći te izvezenim prslucima čučali su pokraj užarenog ugljevlja te nizali komadiće ovčjeg i kozjeg mesa na duge, naizgled opasne štapiće. Drugi su s magaraca prodavali suhe marelice, grožđice i pržene pinjole. Na niskoj uzvisini nedaleko od šatora skupina sjedobradih muškaraca sjedila je pod širokom platanom i pušila vodenu lulu pogleda uprtih u parove mladića koji su se hrvali na stari način, nastojeći izbaciti jedan drugoga iz ravnoteže držeći se za nadlaktice.

Ljudi je bilo sve više. Marianina je nosiljka usporila. Kad su njezini nosači viknuli kako bi im se oslobodio put, netko se nagnuo i pogledao unutra.

»Mairmuna«, viknuo je zaklanjajući joj vidik. »Mairmuna!« Bio je to mršavi mladić srcolikog lica kojeg je susrela tri dana prije. Kad je njezina

nosiljka ponovno krenula, on je držao korak s njom te govorio brzo i nerazgovjetno.

20

Njegovo je gorljivo lice pritom bilo tek stopu udaljeno od njezina, a odjeća mu je vonjala na neopranu ljudsku kožu.

»Ne razumijem što govoriš«, rekla mu je na farsiju i otpravila ga pokretom ruke. Unatoč slabašnim, mladenačkim dlačicama na bradi, mladić je ostavljao dojam

neobične opakosti. Gledao ju je upravo onako kako ju je gledao na putu, ruku opuštenih uz tijelo, potpuno usredotočen na nju.

Ona je, uznemirena, udarila po krovu iznad glave dajući znak nosačima neka požure.

» Khanum, gospođo!« vikao je za njom kad je nosiljka prošla kroz prostor koji je gomila otvorila, prekasno upotrijebivši riječ koju je ona razumjela.

Šatori za gledatelje bili su udaljeni nekoliko metara, na padini iznad trkališta. Između njih okupili su se britanski civilni dužnosnici i vojni časnici te glasnim smijehom privlačili poglede Afganistanaca.

Šahov veličanstveni šator od gusto izvezene vunene tkanine posramio je britanski šator za blagovanje, oduzet za tu priliku. Prolazeći pokraj njega, Mariana je s osjećajem krivnje pogledala unutra. Bucmast, očito napet Afganistanac koji je sjedio na podiju prekrivenom zlatnim satenom zacijelo je šah Šudža. Turban mu je bio prilično odmaknut s namrštenog lica, otkrivajući istureno čelo i obrijan rub vlasišta. Drugi Afganistanci sjedili su oko njega na podu prekrivenom ćilimima dok su na sklopivim stolcima u redovima sjedili britanski časnici u žaketima te s cilindrima na glavama, ili u svečanim odorama.

Emirovi vođe znatno su se razlikovali od časnika na dvoru indijskog maharadže. Mariana je bila naviknula na pandžapski stil pa je muškarci okićeni draguljima i svilama nisu osobito zadivili, ali ovdje je nešto bilo drugačije. Ti muškarci nisu bili odjeveni razmetljivo, iako su njihovi dugi, krznom obrubljeni ogrtači izgledali mekano i skupocjeno, a svi su turbani bili od prugaste svile. Većina ih je bila naočita, izražajnih crta lica i bujnih brada — pa čak i naoko zao starac bez ušiju koji je pognut šaptao svojem kralju — ali Marianin je pogled više od izgleda privukla oprezna napetost Afganistanaca, potpuno drugačija od opuštenog, gotovo mlitavog držanja britanskih časnika.

Sir William Macnaghten, s naočalama i cilindrom na glavi, sjedio je kralju s jedne strane, u društvu okrugloga mlađeg gospodina koji je nasmiješen napola ležao na stolcu ispruživši jednu nogu pred sobom. Mariana je zaključila kako je to zacijelo Alexander Burnes, britanski ministar rezident i Macnaghtenov zamjenik.

Sa šahove druge strane tri su viša vojna časnika okićena zlatnim epoletama i mnogim odličjima ukočeno gledala u gomilu ljudi pred šatorom. Mariana je prvoga lako prepoznala. Taj stariji, smežurani general zacijelo je bio stari vrhovni zapovjednik koji bi uskoro mogao krenuti za Indiju. Časnik, također general, dugačkog nosa i lica prepunog ožiljaka mogao bi biti sir Robert Sale... Mariana se opčinjeno zagledala u njega. Sada poznat kao »junak od Gazne«, general Sale osobno je predvodio napad kojim je osvojena velebna tvrđava istog imena dok je s osvajačkom britanskom vojskom putovao put sjevera, u Kabul.

Pravi general koji je sudjelovao u borbi — mora pronaći način kako ući u razgovor

21

s njime. Njezinu bi ocu to bilo vrlo drago. Posljednji od trojice — mrzovoljni jednoruki brigadir — okrenuo se kako bi se

obratio nekome iza svojih leđa. Mariana se žurno povukla u sjenu svoje nosiljke. Taj netko bio je njezin tetak. U drugom, skromnijem šatoru nalazila su se dva reda stolaca okrenutih prema

trkalištu, na kojem su staze i polazište označeni živim vapnom. Ondje je nesigurno stajalo nekoliko žena i časnika u odorama, kao da čekaju dolazak nekoga važnoga.

Nekoliko trenutaka poslije ušla je Lady Macnaghten držeći nećaka pod ruku, praćena ljuljanjem pera u kosi i šuštanjem plave haljine od moire svile. Prije no što je sjela u naslonjač u prvom redu, diskretno je kimnula Mariani i njezinoj teti u znak pozdrava.

Charles Mott uputio je Mariani čeznutljiv pogled. Teta Claire nasmiješila se od zadovoljstva zbog toga javnog priznanja, a zatim se

nagnula prema Mariani kad je u šator ušla visoka neugledna žena u pratnji jednog bojnika, a za njima njezina mlada mrzovoljna inačica.

»To su lady Sale i njezina kći, gospođa Sturt«, promrmljala je teta Claire kad su dvjema ženama dodijeljena mjesta u prvom redu.

Mariana je promatrala koščati profil došljakinje. Nitko nije mogao biti manje nalik na njegovanu lady Macnaghten od supruge »junaka od Gazne«, žene tankih usana i u neprimjerenoj haljini.

Mariana je gledala kako je lady Sale hladno kimnula lady Macnagliten, a potom bez riječi podignula kazališni dalekozor i promotrila trkalište.

»Prilično je neugodna«, povjerila je lady Macnaghten Mariani. »Kaže što god joj se prohtije, bilo to grubo ili ne, te o vojnim pitanjima raspravlja kao da je i sama časnica. I, ako možeš zamisliti, dala je napraviti vlastiti portret na kojem nosi muški prugasti turban!«

Trenutak poslije Mariana je stisnuta na sklopivom stolcu između svoje tete i trudnice sijede kose izvijala vrat prema trkalištu, pogledom tražeći konjanike.

Lady Sale pozvala je bojnika ukočenih leđa. »Čemu ono služi?« upitala je pokazujući četiri mala šatora postavljena nasuprot njima, duž ruba trkališta.

»Ne znam, lady Sale«, odgovorio je bojnik stojeći u stavu pozor. »Jučer ih nije bilo.«

Iz daljine se začula vojna glazba. Gomila je utihnula. Povorka konjanika, gotovo skrivena oblakom prašine, krenula je s udaljenog kraja trkališta.

Prva je išla skupina svečano odjevenih britanskih časnika na sjajnim konjima, pod pukovnijskom zastavom Pete lake konjice. Za njima su išli bradati Afganistanci, čiji su lijepi, šareno okićeni konji vjerojatno bili jednako dobri kao i britanski. Svaka skupina imala je svoj šareni trokutasti stijeg i sva četiri konjanika nosila su po jedno koplje dugačko devet stopa, s trozupcem na kraju. Potom je išla druga skupina britanskih časnika, pa zatim još Afganistanaca, za njima članovi Neregularne konjice i naposljetku velika, zbrkana skupina plemenskih ljudi na upadljivo ukrašenim konjima koji su nosili ista neobična koplja.

Mariana je pozorno promatrala Afganistance dok su jahali pred njom zračeći

22

nehajnom hladnokrvnošću. Hasan je ranjen u Hazuri Baghu; Afganistanci koji su ga spasili izgledali su poput tih muškaraca.

Sjetila se kako su ga nosili mračnim gradom u kojem je vladalo nasilje, izlažući svoje živote opasnosti za čovjeka kojeg su jedva poznavali...

Kad je prošla druga skupina britanskih časnika, lady Macnaghten se uspravila, a pera su joj pritom zatreperila. »Dakle«, uskliknula je treperavim glasom, »mislim da je to Bengalsko konjičko topništvo!«

» Gdje?« Prsti tete Claire stisnuli su Marianino koljeno. Mariana se trgnula. Poručnik Harry Fitzgerald prolazio je ni tridesetak metara

dalje od nje, na sivom konju kojeg je Mariana prepoznala jer ga je viđala dvije godine prije. Kako je mogla previdjeti tu prepoznatljivu odoru s crnim sjajnim šljemom i dugom grimiznom perjanicom od konjske dlake? Kako je mogla previdjeti Fitzgeraldov naočit rimski profil ili njegovo snažno čvrsto tijelo, potpuno drugačije od Hasanova dugog vitkog tijela u lepršavoj istočnjačkoj odjeći?

Uhvatila ju je panika. Odvratila je pogled, zanijemjevši. Teta Claire uštipnula ju je za nogu. »Je li on među njima?« »Nisu li naočiti u svečanim odorama?« pjevno je upitala lady Macnaghten. Lady Sale čujno je šmrcnula. Svi sudionici smjestili su se uz rub trkališta gdje će pričekati svoje točke.

Fitzgerald je stajao nedaleko od cilja, u skupini britanskih časnika. Na njezino olakšanje, nije se okrenuo ni pogledao prema šatorima. Nije sudjelovao u prvoj točki, pokaznoj vježbi napada koju je izvodila Peta laka

konjica. Nije sudjelovao ni u drugoj. Odvraćajući pogled od njega, Mariana je nastojala pobuditi svoju prirođenu radoznalost dok su se na trkalištu obavljale pripreme za treći događaj.

Muškarci su pedeset metara dalje na trkalištu u tlo zabijali šatorske klinove označene zastavicama u boji. Dvadeset metara dalje dvije su zastavice označavale cilj. Uz trkalište se okupilo još ljudi s bubnjevima različitih veličina obješenim oko vrata. Dok su udarali ujednačen hipnotički ritam, četiri pripadnika plemena odjahala su prema startu noseći koplja.

»Ovo nazivaju naiza bazi«, susretljivo je rekao časnik lady Sale. »Svaki jahač mora odjahati niz trkalište, u punom galopu nabosti jedan klin i prenijeti ga preko cilja ne ispustivši ga.«

»Ne morate mi govoriti«, otresla se lady Sale. »Ja znam što je posrijedi.« Uspravno držeći koplja jahači su trkalištu okrenuli leđa i čekali znak, a njihovi su

konji tapkali jedan pokraj drugoga. »Ali nijedan od tih konja nije uškopljen«, uzviknula je lady Sale nadglasavajući

buku bubnjeva. »Pastusi, svi redom. Iznimno!« Kad je iz emirova šatora prodorno zatrubila truba, četiri životinje okrenule su se i

kao jedna pojurile trkalištem, a jahači su se pognuli nadomak njihovim vratovima, spuštenih i spremnih kopalja.

Bubnjanje se pojačalo. Četiri konja u tom su trenutku skočila u zrak kao da preskaču nevidljivu prepreku. Trenutak poslije doskočili su i nastavili galopirati, a na

23

sva četiri podignuta koplja bio je naboden šatorski klin. »Ah«, uzviknula je lady Sale, »eto što je jahačka vještina!« »Kako romantično«, uzdahnula je lady Macnaghten. Nakon još tri kruga nabadanja klinova napokon je na red došao Fitzgerald: utrka

od četiri milje. Mariana je nevoljko gledala kako jaše prema startu s još nekoliko časnika: s dvojicom iz Pete te s još dvojicom čije odore Mariana nije prepoznala. Pridružili su im se i drugi jahači, dva brkata, naizgled neobuzdana muškarca iz Neregularne konjice i jedan naočit mladi Afganistanac na visokom crnom konju.

»Još jedan pastuh«, primijetila je lady Sale. »Odjahat će do kraja trkališta, obići platanu i vratiti se«, rekao je časnik. Kad se truba ponovno oglasila, konji su gromovito pojurili. Mladi Afganistanac bio

je na stazi najbližoj šatorima. Mariana je gledala kako podiže i spušta ruku u kojoj je držao bič.

Fitzgerald je zacijelo znao da će ona biti među gledateljima, ali nije podignuo glavu kako bi je potražio pogledom. Mariana je promatrala jahače u galopu držeći ruku iznad očiju, ali vidjela je samo prašnjavu zbrku koja se udaljavala.

Oblak fine prašine podignuo se nad gledatelje i ispunio šator. Lady Macnaghten i teta Claire držale su čipkaste rupčiće na licu. Trudnica je bučno kašljala.

Lady Sale nije se obazirala na prašinu. Tisuće Afganistanaca stajale su na padini ispod šatora te duž ruba trkališta i

promatrale povratak konja koji su sada bili u koloni, a na čelu je bio konjički časnik na sve umornijem riđanu. Mariana je potražila Fitzgeraldova sivog uškopljenog konja, ali vidjela je samo velikoga crnog pastuha koji se približavao čelu i njegova mladog jahača koji je stajao u stremenima, a odjeća mu je vijorila dok je tjerao konja prema cilju podižući i spuštajući mršavu ruku u ritmu s korakom konja.

Trenutak poslije utrka je završila. Crni je pastuh ubrzao i prestignuo riđana. Kad je skočio preko cilja, mladić na njegovim leđima pobjednički je zabacio glavu i raširio ruke.

»Voljela bih vidjeti«, oporo je rekla lady Sale, »kako bi taj domaći dječak prošao da je na sebi imao usku odoru i konjički šljem.«

Fitzgerald je bio osmi. Nakon još nekoliko kraćih utrka, u kojima su redom pobijedili britanski časnici,

skup je završio. Pobjednici su se uspinjali padinom prepunom ljudi kako bi od emira primili nagrade.

Lady Macnaghten profinjeno je zijevnula iza svoje lepeze. »Pretpostavljam...« Njezinu pretpostavku prekinuo je novi val zvuka s ravnice. Bubnjari su ponovno

počeli bubnjati, brojniji nego prije. Udarajući u dvostrane bubnjeve i plešući uz vlastite ritmove nedvojbeno su slavili

nešto, ali što? Gomila na padini izvijala je vratove prema drugom kraju trkališta. »Što je to?« viknuo je jedan časnik kad se u prašnjavoj daljini pojavila povorka

konjanika. »Utrke su završile. Nitko drugi ne bi trebao...« Držeći koplja pripravnima, dvanaest konjanika galopom se približilo četirima

24

malim šatorima koji su se zagonetno pojavili, s užadi nesigurno pričvršćenom duž ruba trkališta. Konji su skakalijedan po jedan. Ostavši bez klinova, maleni su šatori jedan po jedan drhtali, a potom se rušili.

Konjanici su dramatično stali pred kraljevskim šatorom, a konji su se propinjali. Dok su bubnjevi i dalje bubnjali, njihov je voda, krupan čovjek guste crne brade, skinuo klin sa svojeg koplja i bacio ga prema srušenim šatorima, a potom se galopom udaljio praćen svojim sudionicima.

»Ti se plemenski ljudi nisu doimali naklonjenima našem cilju«, primijetila je lady Sale kad je bubnjanje prestalo. »Da sam ja izaslanik«, znakovito je pogledala lady Macnaghten, »pobrinula bih se da budu privedeni, tko god da jesu.«

»Tko su bili ti konjanici?« Mariana je tiho mrmljajući upitala tetkova pomoćnika dok su čekali nosiljke. »Jeste li vi i tetak Adrian znali za njih?«

»Ne, gospođice Givens.« Prstima je uzrujano otresao prašinu s rukava. »O tome nitko nije rekao ni riječi. Gospođice Givens«, dodao je, »bi li bilo...«

»Charles! Charles Mott«, nestrpljivo je pozvala lady Macnaghten. »Prestani razgovarati s gospođicom Givens i pomozi mi ući u nosiljku.«

Mariana je s olakšanjem gledala kako Charles Mott žurno odlazi. Za vrijeme dugog putovanja iz Calcutte vidjela je dovoljno tetkovih otužnih pomoćnika za cijeli život.

Malo dalje stajala je skupina časnika. Jedan od njih odvojio se i prišao joj noseći crni šljem ispod ruke.

Bio je to Fitzgerald. Mariana se ukočila. Pristojno se naklonio. »Gospođice Givens«, rekao je, »divno je vidjeti vas ovdje u

Kabulu.« Izgledao je snažnije no što je Mariana upamtila. Njegova ravna, svijetla kosa

blistala je na suncu. Oprezno joj se nasmiješio. Mariana je dodirnula tetinu ruku. »Teta Claire, mogu li ti predstaviti poručnika

Fitzgeralda?« rekla je jednako oprezno. » Oh «, uskliknula je njezina teta. » Oh! « »Izbliza je mnogo zgodniji!« rekla je teta Claire deset minuta poslije kad su izašle

iz nosiljki. »Jesi li vidjela njegov osmijeh, kao kod pravoga gospodina, vrlo suzdržan? Jedva čekam da nas posjeti!«

Mariana nije odgovorila. Kad je ušla u svoju nosiljku, Fitzgerald joj je uputio drugi, drugačiji osmijeh, vragolast, znalački, koji je gotovo zaboravila.

On je bio pravi, živi čovjek. Do tog trenutka to uopće nije imala na umu.

25

3. poglavlje

26. ožujka 1841.

vuk izuvanja cipela sutradan ujutro najavio je Mariani dolazak njezina sluge s kavom.

Dittuu u brbljanju nije bilo premca, a njegova je brojna mišljenja bilo najbolje slušati u stanju potpune budnosti. Dok je ulazio zveckajući poslužavnikom, Mariana je kao i inače zatvorila oči i hinila dubok san.

Dittu je bučno odložio poslužavnik na njezin noćni ormarić. »Ova kuća«, započeo je ne obazirući se na njezinu glumu, »nije dovoljno dobra za vas i za vašu obitelj, bibi. Blagovaonica je premala. Samo pet slugu stane u nju dok vi jedete. Gulam Ali kaže da će otvorena veranda zimi biti puna snijega, a i spavaće sobe samo su dvije.«

»A što se tiče odaja za sluge«, nastavio je, »četrdeset slugu, uključujući čistače, smješteno je u samo šest soba! Ne znam gdje će Gulam Ali i Jar Muhamed spavati, jer oni su muslimani i...«

»Dittu, dosta«, otresla se Mariana. »Izgradit ćemo još soba. A sada idi«, odlučno je dodala.

Dittu se nagnuo bliže. »Ovo je mjesto opasno, bibi«, promuklo je šapnuo. Mariana je otvorila oči.

Loše obrijano lice njezina sluge bilo je naborano od strepnje. Ramena su mu klonula pod otrcanom odorom. Osvrnuo se preko ramena. »Svi govore«, nastavio je, »o afganistanskom poglavici koji je jučer došao na utrke te se zavjetovao na osvetu Britancima i njihovu novom kralju. Ti Afganistanci čine strašne okrutnosti. Vi Britanci niste smjeli doći ovamo i svrgnuti njihova pravog vladara.«

Mariana je sjela držeći pokrivač do brade i odmaknula kosu s očiju. »Taj poglavica nije se ni na što zavjetovao«, izjavila je. »A čak i da jest, mi imamo golemu utvrdu i sjajnu vojsku. Zašto bismo se uz takvu zaštitu plašili jednog Afganistanca, pa makar on bio i poglavica?«

Namrštila se kad je Dittu bez odgovora pogureno otišao iz njezine sobe. »Tetku Adriane, mislila sam da oni žele da dođemo ovamo«, rekla je kasnije tog

jutra. »Mislila sam da su Afganistanci pozvali šaha Šudžu da im bude kralj.« »Neki od njih jesu.« Njezin je tetak slegnuo ramenima. »Ali neki nisu. U svakom

slučaju, u Afganistan smo došli samo kako bismo spriječili Ruse u nastojanju da ga zauzmu. Nismo željeli da zaprijete našem teritoriju u Indiji.«

»A jesu li Rusi doista namjeravali osvojiti Indiju?«

Tetak Adrian prošao je prstima kroz kosu. »To nije bilo izvjesno. Koliko čujem«, dodao je, »jučerašnji plemenski ljudi bili su iz plemena Ačakzai iz doline Pišin, a

Z

26

njihov je vođa ondje poglavica, ali on nije jedini neprijatelj šaha Šudže. Drugi je Aminulah Kan iz doline Logar. Aminulah je isprva bio jedan od Šudžinih najvećih saveznika, ali otišao je gnjevan pa strahujemo da je promijenio stranu. Ljudi kažu da je star, uzet i vrlo gluh, ali kažu i da zapovijeda vojskom od deset tisuća boraca te je na glasu po okrutnosti.«

Prisjetivši se Dittuovih strahova, Mariana je pogledala prema prozoru. Nedavno posijana trava počela je nicati ispred verande. Iza susjednih kuća zaštitnički su se uzdizali visoki zidovi rezidencije oko prostranog vrta sir Williama Macnaghtcna. Sve se doimalo vrlo mirnim.

»Doima se kako Macnaghten i Burnes ne razumiju domaće ljude«, nastavio je njezin tetak, »pa čak ni prijašnju kraljevsku obitelj. Jučer sam doznao da najstariji sin Dosta Muhameda nije s ocem prebjegao u Indiju, nego da je umjesto toga nestao u planinama sjeverno odavde. Doima se kako nitko ne zna ili ne mari gdje je. Ako je poput drugih Afganistanaca, neće zaboraviti ono što smo učinili njegovu ocu. Strahujem«, zamišljeno je dodao, »da možda nismo shvatili dubinu ponosa ovih ljudi.«

Ponos. Munši je Mariani rekao da ponos Afganistancu znači sve. Bilo koji od njih, a osobito pripadnik plemena Paštuna, spremno će žrtvovati i vlastiti život kako bi nešto dokazao ili obranio određeno načelo. Nikada neće zaboraviti uslugu, gosta će braniti do smrti i pružit će utočište svakome tko primjereno zamoli, pa čak i onome tko je ubio člana njegove obitelji.

»Ako Afganistančeva čast iziskuje osvetu«, rekao joj je njezin stari učitelj, »osvetit će se bez obzira na cijenu. U Indiji imamo izreku: Neka. me Bog čuva od zuba zmija, kandži tigra i osvete Afganistanca.«

Ako je sve to točno, pomislila je, Afganistan neće biti lako držati pod nadzorom.

Tisuću šesto godina, uz dolaske i odlaske velikih i malih kraljeva, uz beskrajna razaranja i obnavljanja, Bala Hisar stajala je na visokoj stijeni planine Serdarvaza gledajući na ravnicu Kabula.

Njezini zidovi od opeke i čvrsti kutni bedemi pretrpjeli su mnogo toga za vrijeme Dosta Muhameda, ali stara je tvrđava čak i u tom ruševnom stanju bacala zastrašujuću sjenu na grad u svojem podnožju.

Bala Hisar je unutar zidina bila prepuna građevina. Palače, vojarne, dvorišta, staje, vrtovi i upravne građevine bili su natiskani u donjem dijelu, a iznad njih tvrđava je sa svojom oružarnicom i strašnom tamnicom gledala na svoje duge, ruševne, utvrđene zidine koje su se čak i tada protezale udaljenim brdima, štiteći ravnicu Kabula od duhova davno zaboravljenih pljačkaša.

Jutro nakon konjskih utrka šah Šudža-el-Mulk, kralj Afganistana, sjedio je na povišenom podiju u oslikanoj dvorani za prijeme svoje najveće palače, a iza njega bili su njegovi ministri. Sunčeva svjetlost ulazila je kroz vjetru izložene prozore klerestorija iznad kraljeve glave, odbijala se od njegova velikog prugastog turbana, padala na ramena njegova izvezenog ogrtača i svilenog jastuka na koji je bio naslonjen te se prelijevala po ćilimu na kojem je sjedio, i njegove plemenske boje

27

pretvarala u boje dragog kamenja. Dva Engleza u crnim ogrtačima sjedila su na stolcima pred kraljevim podijem, sa

svojom časničkom svitom iza leđa. Šah Šudža neveselo je gledao svoje goste. »Pobjeda«, rekao je na perzijskom,

visokim glasom, »postala je prašina u mojim ustima.« Britanski ministar rezident i britanski izaslanik pogledali su jedan drugoga.

»Prašina, veličanstvo?« ponovio je izaslanik. »Poglavice mi ne iskazuju poštovanje«, nestrpljivo je odgovorio šah. »Vidjeli ste

što je Abdulah Kan jučer napravio. Zašto bi mi on, ili bilo tko drugi, iskazao poštovanje kad su moji neprijatelji još živi i nisu oslijepljeni?«

Kraljevi su ministri kimali gledajući Macnaghtena i Burnesa.

»Vjerujemo«, odgovorio je sir William Macnaghten s naočalama na nosu, »kako nije potrebno pobiti poglavice samo zato jer im se ne sviđamo. A osim toga, visosti, oni plaćaju svoje poreze. To ne bi činili i ne bi vam iskazivali poštovanje da su mrtvi.«

»Ili da su im oči iskopane«, dodao je sir Alexander Burnes, čovjek okruglog lica. »Porezi, porezi.« Kralj je podignuo ruke okićene prstenima. »Poglavica Paštuna ne

bi trebao plaćati poreze.« »Ali«, usprotivio se Burnes, »poglavice vam moraju plaćati. Vi ste njihov vladar.« Šah Šudža spustio je ruke u krilo. »Ja sam starješina među starješinama,

poglavica među poglavicama. Nisam despot da cijedim novac od plemena koja dijele mnogo toga. Kamo god pogledam imam nove neprijatelje. Kad biste mi dopustili naplaćivati carinu vašim trgovačkim karavanama, ti porezi ne bi mi bili potrebni.«

»Veličanstvo«, rekao je Macnaghten svojim najudvornijim tonom, »ne možemo vam dopustiti da oporezujete naše kafile.«

»Ako ne smijem naplaćivati vašim kafilama, vi biste mi trebali davati novac koji mi je potreban. Indija je bogata zemlja. Ahmd-šah Durani godinama je podupirao ovu zemlju pljačkajući Indiju. A sada vaši ljudi uživaju njegovo bogatstvo, ali ne dijele ga sa mnom.«

Kralj je mahnuo rukom. »Pogledajte ovo kućanstvo«, rekao je podignuvši glas. »Uzdržavam tri stotine slugu, da i ne spominjem kraljevsku stražu ili žene. A što je s mojim ministrima i njihovim obiteljima? Uza sve milijune rupija koji se slijevaju u vašu indijsku riznicu zacijelo imate dovoljno i za to.«

»Kao što sam rekao, veličanstvo«, Macnaghten nije popustio, »poglavice plaćaju poreze.«

»Tada smo«, obeshrabreno je rekao šah Šudža, »osuđeni na propast.« »Ali zašto?« jednoglasno su upitali njegovi gosti s nevjericom na licima. »Poglavicama istočnih Ghilzai plemena potrebno je davati zlato kako bi prolaze

između Afganistana i Indije držali otvorenima, a drugima se zlato mora uzimati. Zašto bismo jednom čovjeku uzimali zlato i davali ga njegovu neprijatelju? Upamtite što vam kažem, ti poglavice neće dugo trpjeti tu nepravdu.«

»Čuli smo vaše pritužbe, veličanstvo«, rekao je Macnaghten pomalo oštro, »i sada se moramo posavjetovati sa svojim generalima. Uz vaše ljubazno dopuštenje vratit ćemo se u garnizon.«

28

Nakon što je britansko izaslanstvo ispraćeno kroz složeno izrezbarena vrata dvorane za primanja, šah se vratio svojemu starom veziru, čovjeku bez ušiju.

»Hamza Kane«, rekao je uzdahnuvši, »ovi će nas feranghiji upropastiti. Samo će njihovi beskorisni slonovi ostati ovdje u Bali

Hisar kao potvrda britanske ludosti i oholosti i dnevno proždirati gomilu hrane.« »Ah, veličanstvo«, odgovorio je vezir, »tko može pretkazati budućnost?«

Premda su ih uvjerili da nitko na šahovu dvoru ne razumije engleski, Macnaghten nije progovorio sve dok na svojim konjima nisu izašli na glavna vrata Bale Hisar.

»Šah Šudža najprije želi pobiti poglavice«, napokon je rekao Macnaghten, »a potom prigovara zbog njihova oporezivanja. Taj čovjek nije pri zdravoj pameti.«

»A koliko troši!« Burnes je odmahnuo glavom. »Svi njegovi ministri ponovno nose uvezene svile. Što ste čuli iz Calcutte?«

»Jutros sam primio još jedno pismo u kojem se zahtijeva da smanjimo svoje troškove.« Macnaghten je uzdahnuo. »Da je lord imalo sposoban zamisliti našu političku situaciju, poslao bi još vojske i još novca. Kad bismo osvojili Herat i Pešavar, držali bismo ovaj dio svijeta pod nadzorom.«

»To je točno, ali nemoguće s obzirom na našu vladu bez vizije«, složio se Burnes vodeći konja oko kamenja koje se ispriječilo na putu.

Macnaghten je odmahnuo glavom. »Ne znam što ću sada«, sumorno je rekao. »Pretpostavljam da uvijek možemo okrenuti leđa šahu Šudži i vratiti se u Indiju.«

»Kad bismo to učinili«, podsjetio ga je Burnes, »on bi izgubio glavu, a mi bismo izgubili Afganistan. I još gore, više ne bismo mogli uživati u voću i zadovoljstvima koje pruža Kabul.«

Široko se nasmiješio dok su sa svojom pratnjom prošli kroz Lahorska vrata i ušli u utvrđeni grad. »Ah, Macnaghten«, uzviknuo je, »baš volim ovu zemlju!«

29

4. poglavlje

estra blizanka šeika Valijulaha te je noći otvorila oči začuvši zvuk škripanja pletenog ležaja u tami svoje spavaće sobe.

Hasan je bio budan. Sjedio je pognut na rubu svojeg ležaja, zamršene kose, njegovo je bradato lice bilo jedva vidljivo na svjetlosti zvijezda koja je dopirala kroz prozor, a noga omotana debelim slojem zavoja stajala mu je pod čudnim kutom u odnosu na tijelo.

Sultanija Safija pretpostavila je da je zora još daleko jer nije osjetila poriv da ustane na molitvu prije svitanja. Umjesto toga podignula se i oslonila na široki lakat te promotrila nećaka kojeg je njegovala proteklih devet tjedana. »Što je, mili?« upitala je. »Muče li te rane?«

»Ne, bhaji«, blago je odgovorio Hasan Ali Khan. »Razmišljam o Jusufu.« Safija je Kimnula. »Neka Alah Milostivi blagoslovi i čuva tvojega dragog

prijatelja.« »Ja sam kriv za to«, odsječeno je rekao. »Ja sam ga ubio.« Potpuno odjevena u udoban šalvar kamiz, kao i uvijek, Safija je sjela i namjestila

jastuk u udobniji oblik. »Koješta«, rekla je. Njezin glas, dubok poput muškoga, odjeknuo je u maloj sobi. »Ti i Jusuf ustrijeljeni ste u Hazuri Baghu. Ti si preživio, a Jusuf je umro. I to je sve.«

Hasan je pognuo glavu. »Ubili su ga zbog mene.« To je objasnilo zašto Hasanove rane toliko dugo zacjeljuju. Kajanje nipošto nije

pomagalo zacjeljivanju. Imajući potrebu razmisliti, Safija je neodređeno progunđala. Sjećanja na nedavni građanski sukob u kojem je Hasan ranjen, a Jusuf poginuo još

su bila bolna u utvrđenom gradu Lahoreu i, zapravo, u cijelom kraljevstvu Pandžaba. Maharadži Šeru Singu, sadašnjem kralju, bila su potrebna tri dana divljaštva da

preotme prijestolje Pandžaba svojoj omraženoj suparnici rani Ćand Kaur. Dok su topnici Šera Singa pucali u lahoresku tvrđavu s visokih minareta stare džamije Badšahi, a teški topovi ispaljivali zrna kroz srušena Alamgirova vrata, oštećujući kraljevsku palaču i vojne građevine te ubijajući dvorane, vojnike i sluge, tisuće njegovih gladnih, neplaćenih vojnika ušlo je u stari grad koji je s tvrđavom dijelio stari, utvrđeni zid. Ondje su neobuzdano harali gradskim tržnicama, provaljivali u kuće i ubijali stanovnike.

Ostale su rane. Stari haveli obitelji Valijulah pošteđen je samo Alahovom milošću. Hasanova neobična supruga u tom se razdoblju više puta pokazala korisnom.

S

30

Unatoč svemu čudnom ponašanju, ta je žena imala dobrih strana. Tijekom bitke za prijestolje jedan je ambiciozni Englez pokušao ubiti maharadžu

Šera Singa. Doznavši za tu zavjeru, Hasan je hrabro sudjelovao u borbi u Hazuri Baghu sa svojim prijateljem i s dva Afganistanca. Zajedno su uspjeli spriječiti atentat, ali po cijenu Jusufova života.

Afganistanci su u međuvremenu nestali, ostavivši Hasana kao jedinog svjedoka onoga što se tog dana dogodilo.

Potom je Hasan svladan groznicom tu priču prepustio mašti drugih. Previše slab da bi mario za to, nije se obazirao na nagađanja o njegovu sudjelovanju u pokušaju atentata te na glasine da je njegova britanska supruga stala na stranu britanskih urotnika i uvjerila ga da sâm ubije maharadžu. Kad je Šer Sing doznao istinu i kad ga je grad obasuo slavom, Hasan je i dalje šutio.

Bez pritužbi podnio je zahvate kojima mu je spašena lijeva šaka te očišćena široka, zagnojena rana na nozi. Dakako, vikao je dok je liječnik radio svojim noževima i pomagalima za spaljivanje, ali njegovi su krici Safiji zvučali kao krici čovjeka koji zna da zaslužuje kaznu.

»Nisam smio toga dana otići u Hazuri Bagh«, grubo je rekao Hasan. »Trebao sam dopustiti da Jusuf, Zulmaj i Habibulah spriječe atentat. Za razliku od mene, oni su bili vrlo vješti u umijeću ubijanja.«

»Istina je da nisi vojnik«, složila se Safija, »i da bojno polje nije mjesto za pomoćnika ministra vanjskih poslova. Istina je i da je Jusuf bio borac, ali što je s tvojim Afganistancima? Mislila sam da su to samo trgovci, ljudi koji svake godine u Lahore dopremaju šafran, rubine i konje.«

»Zulmaj i Habibulah su trgovci, ali i okorjeli muškarci te vrsni strijelci.« Hasan je u polumraku odmahnuo glavom. »Da sam ostao ovdje i da nisam izričito zahtijevao da pođem s njima, Jusuf bi bio živ.«

»Zašto si to zahtijevao?« Umorno je odmahnuo rukom. »Ne znam, bhaji. Mislio sam da sam im

potreban...« Kakve god bile Hasanove tajne, nisu mu činile dobro. »Pričaj mi o tom danu,

dječače«, zapovjedila je sultanija Safija. »Ispričaj mi svoju priču.« Hasan je isprekidano uzdahnuo. »Hazuri Bagh, poprište bitke«, po navici

opisujući mjesto koje Safija, žena u purdahu, nije vidjela, »pravokutni je ograđeni vrt između ulaza u džamiju Badšahi i glavnog ulaza u tvrđavu, Alamgirovih vrata. Vrt je malen, dug samo stotinjak koraka i širok pedeset, prepun starih stabala i ruševina, a u središtu je paviljon. Zbog visokih zidina kojima je opasan, opasno je mjesto za bitku.

Znali smo da će četiri atentatora stići ranije i sakriti se u vrtu, pa smo otišli onamo noć prije no što je Šer Sing započeo napad na tvrđavu. Kad je sa svitanjem započela borba, razdvojili smo se u parove i krenuli u potragu za njima. Za sat vremena Zulmaj, Habibulah i Jusuf ubili su trojicu od četvorice.

Svojim sam očima vidio bitku«, dodao je. »Top Šera Singa opalio je prvi, razbivši golema drvena Alamgirova vrata. Potom su njegovi najbolji Nihang vojnici pokušali juriš, ali ranini su topovi bili postavljeni neposredno iza vrata. Kad su zapucali,

31

stotine vojnika Šera Singa usmrćene su u trenutku.« Zadrhtao je. »Dim je sukljao. Drvo vrata zapalilo se. Odsječeni udovi i glave letjeli su zrakom i padali na tlo. Bilo je zaglušujuće i užasno.

Šer Sing tog se jutra borio, ali izgubio je nadzor nad napadom. Kad su branitelji počeli s okolnih zidina pucati u vrt, Serovi ljudi shvatili su da su zarobljeni. Uhvatila ih je panika i pobjegli su penjući se jedan preko drugoga na sporednom izlazu iz Bagha.«

Utihnuo je. Uobičajenu postojanu smirenost sultanije Safije narušavale su samo dvije stvari:

nedostatak hrane i nedostatak sna. Iako to nipošto ne bi priznala, težak posao njegovanja Hasana gotovo ju je potpuno iscrpio.

»Nastavi«, potaknula ga je, »ispričaj mi sve.« »Očajno smo željeli pronaći četvrtog atentatora. Šer Sing do tada se skrivao, ali

znali smo da će poželjeli vidjeti razaranje. Upravo u trenutku kad se pojavio pod svodom vrtnog paviljona, Jusuf i ja pronašli smo posljednjeg atentatora. Čučao je iza jednog stabla, dijete premlado da bi nosilo turban, s puškom uperenom ravno u Šera Singa.«

Hasan se u nelagodi promeškoljio na rubu ležaja. »Obojica smo podignuli puške, ali Jusuf je, neka ga Alah blagoslovi, zacijelo želio meni prepustiti slavu spašavanja života Šera Singa. Nije pucao nego je meni rekao neka pucam.«

»A tada?« »Nisam to mogao učiniti, bhaji. Taj je dječak bio odjeven u pljesnive dronjke.

Drhtao je od hladnoće. Pitao sam se što mu je ponuđeno zauzvrat za taj užasni posao. Bio mi je na nišanu, lako bih ga pogodio, ali nisam mogao povući otponac. Nisam mogao disati. Jusuf mi je ponovno zapovjedio neka pucam, ali ja nisam mogao pomaknuti nijedan prst. Na kraju je Jusuf ubio tog dječaka, ali prije toga nehotice je ispalio hitac koji je ranio nekoga blizu Šera Singa. Kad su se stražari okrenuli kako bi vidjeli odakle je zrno stiglo, zacijelo su vidjeli nas, a ne mrtvog dječaka. Jusuf je viknuo, ali bilo je prekasno. Svi su zapucali u isti čas. Ja sam pao na tlo. S mjesta na kojem sam ležao vidio sam samo Jusufovo stopalo, ali čak sam i tada znao da je mrtav. Zulmaj i Habibulah dotrčali su i odvukli me na sigurno. Da nisu, druga bi me salva usmrtila.« Prošao je prstima kroz kosu. »Da nisam bio toliko velika kukavica, Jusuf bi bio živ.«

Safija je pružila ruku. »Besmisleno je...« »Ja nisam junak«, prekinuo ju je, »što god se govorilo na tržnici. Od nas četvorice

samo ja nisam učinio ništa kako bih spriječio atentat. Moj jedini doprinos bio je to što sam skrivio smrt jadnog Jusufa.«

»Nisam znala da znaš pucati«, primijetila je Safija kako bi mu odvratila pozornost. »Mislila sam da si čovjek od brokata i diplomacije.«

»On me poučio.« Hasanov se glas slomio. »Kad nam je bilo četrnaest.« »I što se zatim dogodilo?« »Ne sjećam se«, rekao je odsječeno. Safija nije odgovorila. Oboje su dobro znali da Hasanova priča nije završila kad su

32

ga prijatelji Afganistanci šokiranog i krvavog odvukli iz Hazuri Bagha. Oboje su znali da je njegova supruga, naslutivši gdje ranjen leži, te noći žurno izašla na opasne gradske ulice i pronašla ga u kući kod Delhijskih vrata.

Bez nje bi umro od infekcije dok su vojnici Šera Singa harali ulicama. Unatoč svemu njegovu neosnovanom osjećaju krivnje i gubitku snažnog,

dobroćudnog prijatelja, Hasan je bio sretan čovjek. »Elhamdulilah, slava Alahu«, promrmljala je Safija. »U tvojoj priči ne vidim kukavištvo«, nastavila je normalnim tonom. »Kao

dvoranin koji nikada nije bio vojnik, izložio si se opasnosti i ušao u bitku kako bi spriječio atentat. Kad je taj trenutak došao, osjetio si protivnikovu ljudskost i nisi mu mogao oduzeti život. Nemoj zaboraviti, Hasane«, dodala je glasom koji je odzvanjao u maloj sobi, »da sedam godina služiš Pandžabu i ovom gradu. Sjećam se dana kad si otišao pridružiti se slavnom fakiru Azizudinu na dvoru. Koliko je pandžapskih muslimana radilo kao što si ti radio, sa sikhima i hinduima na dvoru, kako bi u ovom kraljevstvu zavladali mir i blagostanje? Koliko ih je pregovaralo s Paštunima na sjeveru i s Britancima na jugu? Koliko ih se iz besane noći u noć borilo protiv zle sreće koja je nakon smrti maharadže Randžita Singa na prijestolje dovodila pogrešne osobe?«

Hasan je ispustio tih zvuk nevjerice. »To si mi trebao ispričati prije nekoliko tjedana. A sada«, dodala je zijevnuvši,

»moram spavati. Tvoje objašnjenje zašto si uopće išao u Hazuri Bagh morat će pričekati do sutra.«

Hasan je udahnuo. »Bhaji, ja...« »Ni riječi više.« Sultanija Safija opružila se na škripavom ležaju i zatvorila oči. Trenutak poslije počela je hrkati.

»Što to brbljaš, dijete?« upitala je Safija sljedećeg poslijepodneva četverogodišnjaka u izgužvanoj muslimanskoj odjeći koji je skakutao pokraj nje na podu prekrivenom prostirkama i glasno brbljao na stranom jeziku. Žene oko njih u dnevnoj sobi na katu hladile su se lepezama i tiho razgovarale čekajući poslijepodnevni obrok.

»An-nah me je poučila«, ozbiljno je rekao Sabur. »Zove se >Hej, tra-la-la-la.< Govori o mački koja svira sarod i o kravi koja skače jaaako visoko!« Podignuo je ruke iznad glave. »I o malom psiću koji...«

»Dosta, dijete!« zagrmjela je Safija. »Previše sam umorna da bih slušala takve besmislice. Ah«, pogledala je kroz vrata zastrta zavjesom, »došao je tvoj otac. Pogledaj kako već lijepo hoda.«

Gledajući kako joj se nećak približava, Safija je osjetila radost zbog poboljšanja u odnosu na prošlu noć. Okupao se. Netko mu je i oprao kosu i začešljao je unatrag pa mu se kovrčala iza ušiju. Brada mu je bila uredno podrezana. Ispod očiju još je imao podočnjake, a njegovo široko, svijetlo lice stanjilo se pa mu se slomljeni nos isticao više nego prije, ali Hasan je u svojemu finom, izvezenom muslinu gotovo bio nalik na sebe.

Slava Alahu, njegovo ranjeno bedro više nije bilo jako otečeno i upaljeno jer je

33

gnoj izbijao na sve strane. Proteklih tjedan dana mogao je spavati na leđima, a ne opružen na trbuhu. Sada je još samo bilo potrebno da se njegova rana zdravo zatvori. Počeo se i koristiti ozlijeđenom lijevom rukom.

Safija je morala primijeniti sve svoje iscjeliteljsko umijeće da bi ga održala na životu nakon što su ga donijeli u haveli šesnaest sati poslije bitke. Bile su potrebne sve molitve obitelji da otjeraju bolesti koje su naknadno zaprijetile njegovu životu.

Kad je Hasan izuo izvezene cipele s podignutim vrhovima, Sabur je potrčao k njemu. »Abba!« uskliknuo je obgrlivši ga oko struka. »Odjeven si! Imaš lijepe cipele!«

»Da, jesam, mili.« Hasan je pomilovao sinove kovrče rukom koja bi bila lijepa da nije izgubila srednji prst.

Safijino je srce pohrlilo, kao i uvijek, čovjeku kojeg je obožavala od trenutka njegova rođenja. Kad joj je kolera usmrtila dvije kćerkice i ostavila je željnu djeteta koje će voljeti, okrenula se Hasanu, jedinom djetetu svojeg brata blizanca. Hasanu je tada bilo samo šest godina i imao je majku, ali ju je shvatio. Prvih, preteških dana satima je sjedio pokraj nje i držao ručicu na njezinu koljenu.

Sabur, dvije godine mlađi no što je Hasan tada bio, već je obećavao da će biti pun ljubavi kao i on.

Osjetila je miris mošusa. Hasan se namirisao. I to je bilo dobar znak. Dakako, da je s maharadžom, nosio bi i dragulje: teške biserne ogrlice koje su mu dopirale do struka, kundan naušnice s rubinima i smaragdima, narukvice prevučene caklinom, zlatne prstene...

Dragulji su davali profinjenost i moć muškarcu koji ih je znao nositi. »Potrebno te je nahraniti«, grubo je rekla Safija uživajući u snažnoj, omamljujućoj

slatkoći parfema. »Kostur si pod tom otmjenom odjećom.« »Da.« Safijina nevjesta razmaknutih zuba energično je kimala. »Mora pojesti

mnogo jaknija i mesnih jela kako bi ojačao.« »Kad ozdraviš, ideš u Pešavar, zar ne, bhai jan?« upitao je jedan dječak. »Ne znam, Muin, možda odem onamo, ili u Multan, ili na neko drugo mjesto.«

Hasanovo se lice zgrčilo dok je sjedao na pod pokraj svojeg sina. »Ali ne idem nikamo dok ponovno ne budem sposoban jahati.«

Sabur se uspravio. »Kad moj abba ode, ja ću biti s njim u sedlu«, izjavio je vedrih očiju. »Jahat ćemo i jahati njegova lijepog sivog konja, a onda ćemo poslati po An-nu i ona će živjeti s nama!«

Safija je vidjela kako su se Hasanovi prsti ukočili na dječakovu ramenu. »Hoćeš li povesti i mene, bhai jan?« upitao je Muin. »Ne znam, mili.« Hasan se oprezno nasmiješio. »Nisam siguran da bi trebao poći

sa mnom. Ondje ću najveći dio vremena putovati.« »Ali ja ti mogu pomoći«, dječak je bio uporan. »Mogu ti nositi stvari.« »I ja ću nositi abbine stvari!« Sabur je gorljivo gledao njihova lica. Hasan nije odgovorio. I Safija je šutjela. Održavanje mira u nemirnom Pandžabu bilo je opasan i

nezahvalan posao, osobito sada, uz tolika previranja u tvrđavi. Kamo god pođe,

34

Hasan će se morati baviti beskrajnim pritužbama na poreze i neplaćenu vojnu službu. Zbog bavljenja gnjevnim zemljoposjednicima i seljanima na odlasku iz Lahorea morat će sa sobom povesti naoružanog čuvara, a ne dvoje djece.

Sabur je nestrpljivo promatrao oca. »Kad ćemo vidjeti An-nu? Hoćemo li otići u Kabul i dovesti je kući? Hoće li to biti uskoro, abba?«

Hasan se slabašno nasmiješio. »Još ne znam, mili.« »Ali želim sada vidjeti An-nu. Želim joj reći...« Ne mogavši podnijeti bol na Hasanovu licu, Safija je cmoknula. »Ne brini, mili«,

rekla je pjevnim tonom kojem je pribjegavala samo za potrebe umirivanje djece. »Uskoro ćeš, inšalah, vidjeti svoju An-nu. Idi u moju sobu.« Pokazala je na verandu iza vrata zastrtih zavjesom. »Na mojem krevetu pronaći ćeš papir na kojem je napisana moja najnovija pjesma. Odnesi je dolje i pokaži djedu.«

Sabur se namrštio. »Ali, bhaji, ja...« »Povedi ga, Muin«, odlučno je rekla Safija. Dok je dječak odlazio pognutih ramena i vukući noge, držeći bratića za ruku, dvije

ili tri žene prekinule su razgovore i podignule glave. Safijina nevjesta znatiželjno se nagnula naprijed naglo udahnuvši kroza zube. »Što je to dijete reklo?« upitala je. »Zar Hasan neće dovesti svoju suprugu iz Kabula?«

Safija je podignula ruku ne obazirući se na pitanja. »Hasan i ja«, oštro je najavila, »moramo razgovarati o jednom važnom pitanju.«

Čim su se žene razočarano udaljile toliko da ih nisu mogle čuti, Safija se okrenula prema Hasanu. »A sada ćemo«, rekla je povlačeći jastuk prema sebi, »završiti noćašnji razgovor. Tvoja nepromišljena prisutnost u Hazuri Baghu bila je povezana s tvojom suprugom Mariam, zar ne?«

Hasanov pogled bio je prazan. »Jest, ali bhaji, to je vrlo bolno...« »Van s time«, zapovjedila je. »Devet tjedana imaš otrov u mislima. Moraš mi reći

što je posrijedi.« Uzdahnuo je. »U redu. Nisam bio sasvim pri sebi kad sam izričito zahtijevao da se

pridružim Jusufu i Afganistancima. Bio sam vrlo ljut na Mariam. Ranije toga dana čula je kako s Jusufom razgovaram o pokušaju atentata. Ne čekajući da dozna istinu, zaključila je da ja...«

»Namjeravaš ubiti njezina tetka i tetu i sve druge Engleze u njihovu taboru u vrtu Šalimar.« Safija je kimnula. »Da, znam sve to. Sama nam je rekla. Priznala je svoje zle sumnje i uvidjela pogrešnost svojih optužbi. I sama sam se zgrozila kad sam doznala koliko je nepromišljeno i ružno postupila prema tebi, ali toliko se kajala da sam joj oprostila.«

»Dakako«, znakovito je dodala, »njoj nije bio najvažniji ni moj oprost ni oprost tvojeg oca.«

»Pitala je jesam li planirao ubiti i nju.« Hasanove su oči plamtjele. »Kako je Mariam mogla pomisliti to o meni, o nama? Kako je mogla izgovoriti toliko ružne, histerične riječi jutro nakon...«

Spustio je glavu. Safija nije morala pitati o čemu govori. Cijelo kućanstvo Valijulahovih znalo je što

35

se dogodilo između Hasana i njegove lijepe, problematične supruge u noći prije njezina bijesnog ispada. Kako li je nepromišljeno odbacila svoj uspjeh...

»Optužila me da samo glumim da mi se ona sviđa, da je lažima mamim u ovu kuću.« Otvorio je šake. »U bijesu sam pristao na razvod koji je zatražila, a tada sam zatražio da pođem s Jusufom u Hazuri Bagh.«

»Dakle, Mariam je kriva za Jusufovu smrt?« »Ne, bhaji.« Teško je uzdahnuo. »Kriv je moj gnjev jer sam dopustio da mi

zamagli rasuđivanje.« Safija je kimnula. »I što predlažeš da sada učinimo s njom? Želiš li se i dalje

razvesti od nje?« »Ne predlažem ništa.« Zdravom je rukom posegnuo u džep. Safija je čula tiho

šuštanje papira među njegovim prstima. Namrštila se. Možda ga je Mariamino ponašanje odvelo preko kakva nevidljivog

ruba. Vidjela je kako se to ljudima događalo i zbog manje važnih pitanja. Kad bi Hasan nekome okrenuo leđa, s tom bi osobom završio...

Izvadio je ruku iz džepa. »Mariam i njezina obitelj će se, inšalah, za nekoliko mjeseci vratiti iz Kabula. Britanci će vojskom održavati šaha Šudžu na tamošnjem prijestolju, ali njezin im tetak, civilni dužnosnik, neće biti potreban. Kad se vrati, odlučit ćemo o budućnosti.«

»A što je s jadnim malim Saburom koji je čeka?« »Bhaji, ne znam. Boli me vidjeti koliko čezne za njom kad ja...« Glas mu je zamro. »Trebao bi učiniti nešto«, izjavila je Safija. »Besmisleno je tjerati dijete da čeka.

Što god odlučio, možeš to učiniti i sada. Ali prije no što nastavimo o tvojem braku, moramo se riješiti tvojeg kajanja zbog

Jusufove smrti«, zaključila je. »Što god vjerovao u ovom trenutku, ni ti ni Mariam niste krivi za ono što mu se dogodilo. Vrijeme je da čuješ priču o smrti moje majke. Važna je za tvoju situaciju.«

»Kao što dobro znaš«, započela je, »tvoj otac i ja smo blizanci. U vrijeme našeg rođenja Vali je odmah izašao, a ja sam nakon njega oklijevala. Dok su me žene pokušavale izvući, jedna od njih učinila je pogrešku zbog koje je naša majka počela obilno krvariti. Pozvane su najiskusnije žene, ali ona je umrla za nekoliko sati. Tvojeg oca i mene povjerili su ženama iz obitelji. Kao što znaš, naša starija rođakinja koja se naknadno udala za tvojeg djeda postupala je s nama kao sa svojom djecom. Ali kad nam je bilo nešto više od tri godine, ja sam prestala jesti. Naša me rođakinja slijedila iz sobe u sobu pokušavajući me mlijekom i slasticama privoljeti na jelo, ali ja nisam htjela ni taknuti hranu. Vali je bio debeo i zdrav, a ja sam toliko oslabjela da su žene strahovale kako ću umrijeti.«

»Bila si slaba, bhaji?« Hasan ju je pogledao širom otvorenim očima. »Mršava?« »Jesam«, rekla je Safija, »jer sam bila uvjerena da sam ubila svoju majku. Zbog

toga sam patila od bolova u želucu i nisam mogla jesti.« Hasan je udahnuo. »Priča o našem rođenju i o njezinoj smrti neprestano mi je prepričavana. Ljudi su

neprestano upirali prstom u mene. Ona je, govorili su, prouzročila majčinu smrt.

36

Ljudi mogu biti okrutni prema djeci. Ja nisam bila ni gluha ni glupa. Do treće godine više nisam mogla živjeti sa svojom boli.«

»Naša rođakinja«, nastavila je, »u očaju me poslala tvojem djedu, šeiku Abdulu Dželali vel Ikramu. On je, dakako, običavao sjediti na takhtu u dvorištu, kao što i tvoj otac sjedi, okružen svojim sljedbenicima. Živo se sjećam kako sam zagnjurila lice u rame starijeg brata koji me nosio van na dvorište, jer sam se plašila vidjeti djedovu mržnju.«

Uzdahnula je od tog sjećanja. »Brada mu je bila potpuno bijela, a usta su mu visjela na jednu stranu. Bila sam previše uplašena da bih govorila kad su me predali njemu, ali on nije želio da mu govorim. Uzeo me na krilo i nasmiješio mi se s toliko blistave dobrote da se bol u mojem želucu počela topiti. U tom trenutku shvatila sam da nisam kriva za majčinu smrt. On je nešto izrecitirao, a tada je puhnuo u čašu vode i dao mi da je popijem. Kasnije sam doznala da je cijelu noć prije molio za mene. To ne mogu potvrditi, ali i danas se sjećam olakšanja koje sam osjetila u trenutku kad su me donijeli k njemu.«

»Jesi li tada odlučila postati sljedbenicom Puta?« Safija je kimnula. »Da. Ali želim ti još nešto reći. Hasane, ti patiš kao što sam i ja

tada patila, zbog mrve istine. U mojem slučaju, iako je bila istina da je moje uporno opiranje rođenju dovelo nepažljivu primalju čiji je postupak usmrtio moju majku, tu kobnu pogrešku učinila je ona, a ne ja. U tvojem slučaju, gnjev te odveo u vrt, a tada je tvoja nesposobnost da ustrijeliš dječaka atentatora pokrenula lanac događaja koji su doveli do Jusufove smrti. Ali ubili su ga stražari, a ne ti. Ne smijemo si dopustiti da nas zrno istine odvede u očaj jer mrva može postati stijena koja ti zdrobi dušu.

Možda si nepromišljeno otišao u Hazuri Bagh, mili«, dodala je, »ali istina je da je Jusufova nepromišljenost bila veća jer je, počivao u miru, dopustio da pođeš s njim, a tada je u presudnom trenutku od tebe tražio nemoguće. Naposljetku, on te poznavao od djetinjstva.«

»A što se tiče tvoje supruge«, rekla je nakon kratke stanke, »unatoč svemu sablažnjivom ponašanju i sumnji u tebe, spasila je život i Saburu i tebi. To nije malo. Možda ćeš naposljetku uspjeti izgladiti situaciju. Očito je da se ona ne uklapa u naše kućanstvo, ali doima se da se ni među svoje ljude ne uklapa bolje. Osoba bez istinskog doma uvijek žudi pripadati nekamo. Vjerujem da bi uz ohrabrenje i pouku mogla naučiti pripadati ovamo.«

Hasan nije skidao pogled s nje dok mu je iznosila svoju priču. A tada je pognuo glavu. Safija je gledala kako mu se prsa podižu i spuštaju ispod duge izvezene košulje.

Uzrujana njegovom tišinom, Safija je uperila ruku okrenutu dlanom prema gore u njegova prsa. »Ako ti se tvoja supruga ne sviđa«, ljutito je rekla, »zašto si joj poslao zlatni medaljon s ugraviranim redcima iz sure En-Nur? Zašto si joj poslao toliko moćan znak svoje naklonosti? I zašto nikada nisi skinuo srebrni taviz koji je ona skinula sa svojeg vrata i dala ti ga dok si ležao ranjen?«

»Ne znam, bhaji.« Podignuo je ruku i dodirnuo malu srebrnu kutijicu na crnoj uzici, a tada se odsutno zagledao kroz zavjesu na vratima.

Trenutak poslije vratio je ruku u džep, gdje je papir ponovno zašuškao.

37

Bila bi šteta da ne oprosti toj ženi. Sabur bi nedvojbeno patio bez nje, ali patio bi i on sam nakon što bi po drugi put u manje od tri godine ostao bez supruge.

Mariam je pouka očito bila očajnički potrebna, ali bila je hrabra i imala je dobro srce. I premda Safija vanjštini nije pridavala osobitu važnost, bilo je očito da je ta strankinja blijede kože, mekih smeđih kovrča i širokog, preobražavajućeg osmijeha, bila lijepa kao isvaka mlada žena u Lahoreu, ili bi to bila kad bi izgledu posvetila malo više pozornosti.

Safija je uzdahnula. Više nije imala što reći. Izvinula je vrat u potrazi za susretljivim djetetom u skupinama koje su šaptale u dnevnoj sobi. »Meherin«, doviknula je, »idi reci neka donesu hranu.«

Stablo maslinovo, rekla je za sebe prisjećajući se riječi ispisanih na Hasanovu zlatnom medaljonu, ni istočno ni zapadno...

38

5. poglavlje

15. travnja 1841.

ad su se konj i jahač približili, Nur Rahman Kan skočio je sa svojeg mjesta pokraj čuvanog ulaza u rezidenciju i stisnuo oči. Osjetio je olakšanje uvidjevši da se to

strankinja napokon vraća sa svojeg izleta. Sjedeći postrance u sedlu, odjevena u tešku crninu s jahaćim šeširom s velom na glavi, bez žurbe približavala mu se sa svojom finom kobilom, ne obazirući se na rosulju koja je Kohistanski put pretvorila u blato. Iza nje su išli indijski sluge, dvojica koja su je pratila i na odlasku: jedan visok i dugonog, a drugi krupan i svijetle kože ispod turbana, s bradom boje kukuruzne svile.

Nur Rahman hitrim je plesnim koracima stao konju na put, a njegovo vitko tijelo bilo je ukočeno od napetosti. Mora paziti da mu pokreti budu precizno pravodobni. Ako ženi priđe prerano, dok je još daleko od vrata, stražari bi mogli navaliti na njega prije no što stigne ući. Bude li predugo čekao, mogla bi projahati kroz vrata bez njega, prepustivši ga grubosti dvaju naoko agresivnih stražara koji su stajali pokraj vrata, elegantni u crvenim vunenim jaknama i bijelim poprečnim pojasevima.

Poslije bi ga, bez prijatelja, utočišta i sigurnosti, progonili... Nur Rahman tu je ženu uključio u svoj plan na dan njezina dolaska u Kabul.

Pristojan pozdrav koji je toga prvog jutra uputila Paindi Gulu privukao je pozornost tog plesača jer bi se samo iznimno pristojna

osoba uopće obratila takvu čovjeku. Kasnije je na bazaru doznao da su ta žena i njezin tetak dvoje od samo nekoliko Engleza u Kabulu koji govore sve lokalne jezike.

Jedna od strankinja, rekli su, govori i farsi i paštu. Baš šteta, dodali su, da među tih nekoliko stranaca koji mogu razgovarati s

nama mora hiti i žena! Govorkalo se da je njezin tetak obavještajni agent. Nur Rahman je znao da je to

istina jer je na svoj prvi dan u Kabulu otišao ravno na bazar gdje je ispitivao nekoliko trgovaca na nevještom farsiju s izrazitim stranim naglaskom.

Kamo god je išao, raspitivao se o veziru Akbaru Kanu. Samo se taj netom pristigli Englez, govorili su ljudi pijući čaj u gradskim

chaikhanama, raspituje o sinu našega istinskog emira koji čeka da nevjernicima preotme očevo prijestolje. Samo taj čovjek zna što je u našim srcima.

Samo on, složili su se drugi, razumije u kakvoj je opasnosti njegov narod. Nur Rahman je u gužvi na konjskim utrkama vidio kako ta Engleskinja ulazi u

svoju nosiljku. Pojurio je prema njoj dozivajući je na paštu jeziku svojih ljudi. Nije ga otjerala, iako ga nije razumjela. Prekasno je shvatio da su glasine na bazaru bile netočne, da ona razumije samo farsi. Nosači su je do tada već odnijeli, ali on je znao

K

39

što mu je činiti. Shvatio je da ona, i nitko drugi u Kabulu, u odgovarajućim okolnostima može

spasiti njegov život. To je, dakako, bilo rizično, ali on je bio Afganistanac naviknut na rizike, a izgledi

nisu bili potpuno protiv njega. Ako je ona ljubazna kao što se doima i ako to bude volja Alaha Samilosnog, možda će prihvatiti njegov zahtjev za panah, gostoljubivo utočište koje se mora pružiti onima koji ga primjereno zatraže, pa čak i onima koji su počinili neizrecive prijestupe.

Ona, dakako, nije bila Paštunka. Možda neće razumjeti tu prastaru obvezu, ali on u tom strašnom trenutku nema bolje nade od te mlade Engleskinje u crnini i od njezine netom izgrađene, dobro čuvane utvrde.

Kad se njezin konj približio vratima, Nur Rahman držao se podalje od stražara. Znao je što misle o njemu. Ono što je postao nekako se jasno čitalo na njegovu licu. Ali on nije bio kriv za to. Više se nije jasno sjećao kako ga je Painda Gul odvukao iz obiteljske sigurnosti dok je bio vrlo mlad. Možda mu je ponudio slatkiše, ili možda novog zmaja. To više nije bilo važno. Bila je važna samo očajnička tuga koju je pretrpio, otrgnut od ljubavi majke i sestrica te od zaštite oca i braće. Čak i da je znao vratiti se u svoje rodno selo, sada više ne bi mogao poći onamo. Kako bi ga njegova obitelj, čak i njegova majka, primila nakon strašne sramote na koju ga je Painda Gul prisiljavao iz noći u noć, sve dok više nije prepoznavao samoga sebe?

Sada je bio plesač. Poučavan batinama i psovkama, vrtio se i udarao nogama u tlo odjeven kao žena, na vjenčanjima i na rođenjima sinova. Sam nikada neće imati sina, iako mu je brada počela rasti. Tko bi svoju kći dao odraslom djetetu robu Painde Gula?

Nur Rahman je napokon, nakon svih godina bijesa i čekanja, bio naoružan i slobodan. Okrutan nož njegova gospodara s dugom oštricom ležao je skriven u njegovoj odjeći, još išaran krvlju njegova prijašnjeg vlasnika. Nur Rahman istim će se nožem braniti od daljnjih zala i možda čak od uvrjeda koje je trpio kamo god bi pošao. Možda je bio plesač, ali imao je svoj ponos.

No bila mu je potrebna pomoć jer je Painda Gul u tom trenutku ležao širom otvorenih očiju i prerezanog vrata u istoj kolibi u gradu u koju je njega doveo kao šestogodišnjeg dječaka. Kad njegovo tijelo bude pronađeno, nitko u Kabulu neće sumnjati u dječakovu krivnju. Naposljetku, tko nije znao priču o Paindi Gulu, čovjeku vučjeg lica, i njegovu bachi?

»Ya Hafiz. Ya Hafiz«, šaptao je dječak. »O, Zaštitnice, priskoči mi upomoć.« Žena je gotovo stigla do ulaza. Njezini sluge išli su za njom, sve manje oprezni

kako su se približavali stražarima. »Khanum, o, khanum!« Prisilivši se disati, Nur Rahman je dotrčao k njoj. Ona se prenula u sedlu, a oči su joj se širom otvorile ispod vela koji je visio s

njezina krutog crnog šešira. Pružio je ruku i uhvatio njezin stremen. »Panah«, promrmljao je. Ona ga je razrogačenih očiju udarila nogom. »Pusti me!« viknula je. Ne obazirući se na njezinu uznemirenost, Nur Rahman je drugom rukom uhvatio

40

rub njezine teške suknje i molećivo je pogledao u oči. »Panah«, ponovno je zamolio, stišćući je čvršće dok se kobila trzala u stranu. Mora znati što znači ta riječ.

Njezini su sluge već trčali prema njemu nerazgovijetno vičući, a njihove su sandale šljapkale po blatu. Stražari su ih gledali s vrata.

»Samo tri dana.« I dalje ju je držao hvatajući zrak od boli kad ga je bičem udarila po zapešću. »Tri dana, khanum, kunem se.«

Sluga svijetle brade prvi je stigao do Nura Rahmana. Uhvativši njegove prste, počeo ih je odmicati s kožnog remena. Kad su njihove ruke dodirnule njezinu čizmu, ponovno je viknula glasom punim bijesa.

Stigao je visoki sluga. »Rokho, Gulame Ali«, rekao je. Kad se prvi odmaknuo, drugi je stao iza Nura Rahmana i uhvatio ga dugačkom rukom te ga povukao od žene i njezine kobile, prisiljavajući ga pustiti stremen.

»Čekaj«, šapnuo je Nur Rahman, »ne želim vam nauditi, khanum-jan! Tražim samo zaštitu od svojih neprijatelja!«

Strahujući da je izgubio priliku, pružio je ruke prema njoj, a oči su mu se ispunile suzama.

Ona se namrštila iza vela. »Ako si želio zaštitu, zašto to nisi rekao?« »Ali jesam«, odvratio je. »Ja...« Ušutkavši ga pokretom biča, oštro se obratila svojim slugama. Visoki ga je pustio.

Blijedi je krenuo prema vratima otkrivajući gnjev svakim pokretom svojega snažnog tijela.

»Imaš sreću«, dodala je, ponovno na farsiju, gnjevno ga gledajući, »da te nismo predali stražarima.«

U dječakovu srcu zatreperila je nada. Unatoč svoj uzrujanosti, njezino je lice bilo prepuno radoznalosti.

Ali izraz njezina lica govorio je još nešto. Nabrala je nos. »Nemoj me više dodirnuti«, zapovjedila je okrenuvši kobilu na stranu.

»Ostat ćemo ovdje«, zapovjedila je gledajući na drugu stranu, »dok ne dođe netko tko mi može reći što je posrijedi.«

Nur Rahman nepomično je stajao pognute glave, plašeći se disati. Da ga je ta žena namjeravala otjerati, zacijelo bi to odmah učinila. Ali koga su svi čekali, žena koja je sjedila postrance, u čudnom sedlu, visoki konjušar koji ga je promatrao ispod neurednog turbana, stražari u crvenim jaknama koji su ga gnjevno gledali ispod oboda visokih, crnih kapa?

Nakon duge stanke tijekom koje je Nur Rahman nekoliko puta uplašeno pogledao niz put u oba smjera, drugi se sluga vratio, a za njim je došao stariji Indijac sa zlatnom kapom od karakula na glavi te ogrnut dvama vunenim šalovima.

Žurno prošavši kroz vrata, starac je donio val mira toliko jak da se doimalo kao da je njime namirisao zrak oko sebe. Nur Rahman je napunio pluća. »Mir s vama, oče«, rekao je ošamućeno, stavivši ruku na srce.

»I s tobom«, ljubazno je odgovorio starac. »Kako ti je ime, dijete?« »Nur Rahman«, šapnuo je dječak. Žena se sagnula nad kobilin vrat. »Žao mi je što vas uznemiravam, munši sahibe«,

41

rekla je na farsiju, glasom mekim od poštovanja. »Ovaj me dječak uhvatio i preklinje za utočište, pretpostavljam. Potreban mi je vaš savjet.«

»Ah.« Stari gospodin okrenuo se prema Nur Rahmanu. Srce dječaka plesača u tom se trenutku gotovo slomilo jer u tom blagom pogledu nije bilo gađenja, nije se okrenuo na drugu stranu. Da je Nur Rahman imao hrabrosti, u tom bi se trenutku bacio starcu pred noge.

»Želiš li panah?« upitao je starac. »Da, dragi oče, jer sam ubio čovjeka.« Nur Rahman teško je progutao. »Jutros

sam mu prerezao grlo. Ali, oče«, dodao je očajno, skrivajući prljave ruke iza leđa, »tako mi glave i očiju, to je bilo potrebno. Bio je zao. On je, on je...«

Nur Rahman se okrenuo, a grlo mu se stegnulo. To je bilo uzalud. Iako se doimalo da razumije panah, bilo je očito da taj stari gospodin nije Paštun. Zašto bi onda trebao poštovati to pravilo, osobito s ubojicom čiji je slučaj previše sramotan da bi se izgovorio?

Bez istine nije mogao očekivati utočište ni milost, ali kako je svoju patnju mogao otkriti pred tom strankinjom? Kako je mogao opisati ono što se prošli mjesec dogodilo kad su mu dlake na licu porasle i kad su mu gradski brijači vikali kako je vrijeme da plesač obrije bradu? Njegov je gospodar tijekom tog mjeseca postao okrutniji no ikada, zaklinjao se da će ga otjerati, prijetio mu strašnim nožem, govorio mu da je prestar, prestar...

Znoj se cijedio niz plesačevu kralježnicu. Odluku je donio samo dva dana prije, u Istalifu, kamo su on i Painda Gul otišli

zabavljati uzvanike na jednom vjenčanju. Dok je Nur Rahman u sjajnoj ženskoj odjeći plesao pred muškarcima te vijugao rukama iznad glave, vidio je kako njegov gospodar razgovara s jednim malenim dječakom, dražesnim djetešcem od pet ili šest godina, koje je širom otvorenih očiju gledalo nasmiješeno lice Painde Gula. Okrenuvši se od djeteta, Painda Gul pogledao je Nura Rahmana.

Plesač je u tom trenutku shvatio. Taj dražesni dječačić bit će njegova zamjena. Painda Gul će se uskoro, možda sutra, krišom vratiti u Istalif. Dječačić će, otet svojoj zbunjenoj i ožalošćenoj obitelji, uskoro izgubiti nevinost u krevetu Painde Gula. Kao i Nur Rahman, svoje će djetinjstvo provesti plačući za izgubljenom obitelji.

A što će biti s Nurom Rahmanom koji je proteklih jedanaest godina bio dječak Painde Gula? Kako će preživjeti kad ga Painda Gul izbaci iz svoje kolibe, sam na hladnim ulicama toga grada?

Završivši ples, Nur Rahman je neopazice izašao i povratio. Sljedeće noći vratili su se iz Istalifa. Kad je stariji muškarac zaspao, Nur Rahman

se kroz tamu odšuljao do kuke na kojoj je dug kiberski nož Painde Gula visio u koricama. Do tada još nije ubio, ali njegova mu je paštunska krv rekla što mu je činiti. Jednom rukom uhvativši pramen masne kose, Nur Rahman potegnuo je glavu Painde Gula unatrag, a potom opasnu oštricu kiberskog noža povukao preko kvrgavoga grla, presjekavši velike žile koje povezuju glavu i tijelo. Painda Gul je prekasno otvorio oči.

Nur Rahman se premjestio s noge na nogu. »Ne mogu reći više«, promrmljao je. »Nemaš više što reći«, odgovorio je stari gospodin.

42

»O čemu govori, munši sahibe?« upitala je žena iz sedla. »Sto želi?« »Ovaj je dječak Paštun«, odgovorio je starac pogledavši Nura Rahmana kako bi se

uvjerio da je dobro shvatio, »Paštuni žive prema kodeksu časti. Kodeks časti nalaže da se zaštita utočišta mora na tri dana pružiti svakome tko je zatraži, čak i ako je ta osoba počinila zločin, pod uvjetom da kaže istinu o svojim okolnostima. Ovaj nam je dječak rekao dovoljno.«

Dovoljno. Nura Rahmana preplavilo je olakšanje. »Sada želi da ga tri dana štitimo od njegovih progonitelja.« Tri dana. Kako li će to biti divni dani... Kad je Nur Rahman stigao do vrata, zanimalo ga je samo spašavanje vlastite glave.

Ali sada kad je njegovo srce osvojio taj smireni, stari neznanac, nametnula mu se nova potreba koja je istisnula čak i njegovu želju da preživi.

O, Alaše, molio je, nemoj mi oduzeti ovog starca! »Što preporučujete da učinimo?« odvratila je žena, također na farsiju. Starac je sklopio ruke na leđima i zaljuljao se na petama. »Tu odluku prepuštam

vama, bibi«, blago je rekao. »Moja je dužnost samo objasniti što on želi.« Ženina kobila nestrpljivo je strugala kopitom po tlu. Visoki konjušar tiho joj se

obratio. Hladan povjetarac puhnuo je kroz tanku odjeću Nura Rahmana. Čekao je zadržavajući dah, ne želeći zadrhtati.

»Neka uđe, ali samo na tri dana.« Žena se nije obratila Nuru Rahmanu, nego starcu, ali plesaču to nije smetalo.

Pognuo je glavu kako bi sakrio svoju radost te je zamišljao kako sjedi starcu do nogu, kako mu služi...

»Smije ostati tri dana«, ponovila je, »i ni trenutka duže. Spavat će u spremištu na kraju odaja za sluge, ali ne smije se družiti sa slugama. I neka zna da ako moja teta otkrije da je ovdje, mora odmah otići.«

Stari se gospodin okrenuo Nuru Rahmanu. »Jesi li shvatio gospođine upute?« Nesiguran u svoj glas, Nur Rahman se nakašljao. »Jesam, dragi oče«, protisnuo je

prije no što je krenuo za njima unutra.

43

6. poglavlje

jahavši u garnizon, Mariana se kratko osvrnula i vidjela kako njezin novi, čudni gost žuri pridružiti se njezinu munšiju. Bili su neobičan par dok su zajedno

hodali kroz kišu, njezin besprijekorni stariji učitelj i taj mladi Afganistanac koji je tečno govorio farsi i čije je iskvareno lice jedva mogla pogledati.

Taj je dječak svojedobno zacijelo bio lijep, s tim velikim, osjećajnim očima i savršeno oblikovanim usnama. Zapitala se što mu se moglo dogoditi. Koji je otrov upio da je postao toliko neobično odbojan?

I što će se dogoditi sada kad mu je dopušteno trodnevno utočište? Hoće li joj postavljati nemoguće zahtjeve ili će nekako iskvariti druge stanovnike odaja za sluge?

Njezini su se sluge vidljivo ukočili kad je pristala pustiti dječaka unutra. Dok je Jar Muhamed hodao za njezinom kobilom, držao je glavu okrenutu na drugu stranu, a Gulam Ali mrštio se u neodobravanju.

Doimalo se da samo munši sahib nije uznemiren zbog njegove prisutnosti. Štoviše, njezinu je odluku potaknulo nešto u njegovu držanju. Doimalo se da njezinu učitelju nije teško ni dopustiti dječaku da ga uhvati za ruku i pomogne mu proći pokraj blatnjave rupe na putu.

Budući da je tako, dječaka i njegove nevolje, kakve god bile, prepustit će munši sahibu.

Trenutak poslije prošla je kroz otvor u debelom bedemu koji je dijelio garnizon od ograđenog dijela rezidencije.

Dok je njezina kobila šljapkala širokim putem pokraj ograđenog vrta sir Williama Macnaghtena, Mariana se po stoti put pitala zašto su britanski civilni dužnosnici smješteni izvan zaštitne utvrde vojnog dijela. Za razliku od garnizona, čiji je bedem na vrhu imao kameni grudobran, područje rezidencije bilo je s tri izložene strane ograđeno samo običnim zidom visokim šest stopa.

Za takav optimističan plan zacijelo je postojao dobar razlog, iako Mariana nije mogla pojmiti što bi to moglo biti.

Široki put protezao se usporedno s bedemom, dijeleći područje rezidencije na dva dijela. Raskošna kuća sir Williama i prostrani vrtovi sa zaštitnim zidom zauzimali su dio pokraj garnizona, dok je sedamnaest žurno izgrađenih ureda i kuća za civilno osoblje, uključujući Marianina tetka, zauzimalo preostali dio. Na najdaljem dijelu, uz beskoristan vanjski zid nalazile su se ruševne kuće u kojima su živjele stotine slugu koji su služili u rezidenciji.

Ali geografija tog prostora nije zaokupljala njezine misli dok je u pratnji dvaju

U

44

slugu jahala pokraj ureda i kuća raznih tajnika i liječnika. Nakon kratkog susreta na utrkama, Harry Fitzgerald joj se više nije javio.

Prema tvrdnjama tete Claire, koja je uspijevala pratiti njegovo kretanje, sutradan je s konjičkim topništvom otišao ugušiti borbe na sjeveru.

Odatle joj je mogao pisati, ali očito je odlučio ne učiniti to. Dakle, toliko o snu tete Claire da ju je on dvije godine čekao venući od ljubavi.

Ali Fitzgerald je imao dobar razlog za nesklonost prema Mariani. Nedugo nakon što su ih glasine o njemu prisilno rastavile, ona je otela malog

Sabura kako bi ga spasila bolnog stiska maharadže Randžita Singa, a onda se spetjala s njegovom mističnom obitelji. Potom je vjerujući da pomaže britanskom osvajanju Afganistana pred gomilom, uključujući i Fitzgeralda, izjavila da je zaručena za Saburova oca. To začudno priznanje dodatno je pogoršalo Fitzgeraldovo poniženje. Nedugo potom joj je, nimalo neobično, poslao ogorčeno, prijekorno pismo.

Unatoč Fitzgeraldovu tadašnjem gnjevu i sadašnjem nejavljanju, na utrkama se doimalo kako mu je iskreno drago što je vidi.

Za razliku od nećaka lady Macnaghten, kolebljivog, blijedog Charlesa Motta, čija bi se teta onesvijestila na pomisao da on oženi Marianu, Fitzgerald je bio privlačan i inteligentan. Smijao se s njom i pričao joj o svojim snovima. Prije no što su njihove nade u brak razorene, mnoge su sate proveli zajedno, veselo raspravljajući o slavnim povijesnim bitkama — bitki kod Maratona, bitki kod Toursa, o porazu Atenjana kod Sirakuze — kao što je od svoje dvanaeste godine s ocem raspravljala u radnoj sobi vikarijata. Ti razgovori i Fitzgeraldovi vreli, žurni poljupci predstavljali su neke od njezinih najboljih trenutaka u Indiji.

Harry Fitzgerald mogao joj je objasniti britansku obranu. Mogaojoj je živo opisivati bitke, a ona bi te opise poslala ocu.

Podignula je mokar veo s lica i uputila kobilu na put uz koji se kuća njezina tetka nalazila u svojem vrtu.

Da je Hasan i dalje voli, ništa drugo ne bi bilo važno. Ako se razveo od nje, mora pronaći način da ponovno zavoli Fitzgeralda i da osvoji njegovu ljubav.

Kad bi joj Hasan barem pisao... Kiša je prestala. Jedan indijski dhobi pozdravio ju je prošavši pokraj nje, pognut

pod velikim svežnjem rublja, bosih nogu do gležnjeva prekrivenih blatom. Netko se muklo nakašljao iza zida.

Tetak Adrian sjedio je na suncu, zaokupljen razgovorom s dvama otrcanim Afganistancima koji su stajali pred njim. Na stup verande bile su naslonjene dvije izrezbarene jezail puške. Sva su trojica podignula glave kad im je prišla. Afganistanci su odmah odvratili pogled.

Kad je predala uzde Jaru Muhamedu, kapci salona naglo su se otvorili i na prozoru se pojavila teta Claire, crvena lica.

»Bio je ovdje!« uskliknula je ne obazirući se na suprugov gnjevan pogled, a punašna je ruka zatreperila na njezinim grudima. »Poručnik Fitzgerald bio je ovdje prije manje od pola sata. Pokušala sam ga nagovoriti da te pričeka, ali rekao je da ga očekuju na drugom mjestu. Sutra ponovno odlazi.« Okrenula se od prozora kad je

45

Mariana ušla u kuću. »Gdje si bila? Zašto te nije bilo toliko dugo?« Nekoliko sati poslije pokucala je na vrata Marianine sobe. »Moraš požuriti,

draga«, doviknula je. »Točno u šest sati moramo biti u rezidenciji.« »Mmm!« odgovorila je Mariana ustima punim ukosnica dok je žurno pričvršćivala

kovrče na tjeme. Sluga u odori u zadnji čas je na plitici donio tešku pozivnicu žućkaste boje. Tetak

Adrian nije bio viši dužnosnik pa je bilo očito da je njegova obitelj bila više poželjna za stolom sir Williama nego 0n. To nije bilo neobično jer se kućanstvo tetka Adriana dičilo dvjema od jedanaest Engleskinja u Kabulu.

Fitzgerald će biti ondje. Mariana je to doznala kad je drugi sluga lady Macnaghten stigao za prvim, donijevši osobnu poruku.

Dotjeraj se kako najbolje možeš, pisalo je. Poručnik Fitzgerald prihvatio je naš poziv.

»Nije važno ako je odostraga izgužvana«, otresla se teta Claire malo prije šest sati kad se Mariana poslušno okrenula pred njom. »Mislit će da si sjedila na njoj. Oh, pitam se što će on reći kad te vidi!«

»Ah«, dodala je zaneseno, »kako li je uzbudljivo večerati za izaslanikovim stolom!«

Mariana je u nosiljci polako disala kako bi smirila grčeve u želucu. Bila je luda kad se nadala budućnosti s Hasanom. Od njega je primila samo tišinu otkako joj je poslao fino izrezbaren zlatni medaljon koji je čak i u tom trenutku skriven ležao na njezinoj koži, obješen na jednostavan zlatni lančić.

Kako li je bila budalasta kad mu je poslala izljev zahvalnosti za taj dar! Kako li je budalasto u pismo prepisala onu staru perzijsku pjesmu o boli razdvojenosti i žudnji duše za sjedinjenjem! Kako li je suludo sanjala o njemu na kamenitom putu u Kabul, uzaludno čekajući znak ljubavi koju je jednom vidjela na njegovu licu...

Je li se već razveo od nje, kao što je rekao na dan kad je pobjegla iz njegove kuće? I ako jest, zašto nju nitko nije obavijestio o tome? Je li njegova obitelj nekako propustila obavijestiti je, ili je njihov glasnik možda ubijen na opasnim putovima između Pandžaba i Kabula?

Ako je već razvedena, za to može kriviti samo sebe. Mnogo je puta pobrojila sve nesmotrene pogreške koje je počinila u Lahoreu, počevši sa zlosretnom najavom vjenčanja. Ta izjava nije povrijedila samo Harryja Fitzgeralda — ponizila je i Hasana. Jasno se sjećala šuštanja svila kad su se draguljima okićeni dvorani maharadže Randžita Singa okrenuli kako bi se zagledali u jednoga od njih.

I što je s njezinim pokušajem da se razvede od njega bez razloga? Što je s bijesnim optužbama koje je iznijela nakon što je brzopleto zaključila da on planira pobiti njezinu obitelj? Što je s njezinim nepotrebnim bijegom iz njegove ograđene kuće u gradu, u kojoj se nije imala čega plašiti?

I naposljetku, što je s nespretnom, nedoličnom ulogom koju je imala u njegovu spašavanju u noći nakon što je ranjen u Hazuri Baghu? Osvrnuvši se na taj događaj, jasno je uvidjela da je trebala nekome u kući Valijulahovih reći kako zna gdje Hasan leži ranjen umjesto da one krvave noći izjuri na opasne ulice Lahorea i onesvijesti se

46

pred desetak teško naoružanih Afganistanaca. Da je obuzdala svoje porive, da je promislila prije no što je djelovala, sve bi

završilo drugačije. Sada ni beskrajna bolna žudnja ili žaljenje ne bi mogli promijeniti žalosnu istinu da Hasan nema razloga primiti je natrag.

Što će, dakle, biti s njom? Sama i bez novca morat će ovisiti otetku i ocu sve do njihove smrti. Nakon toga će, bez suprugove zaštite, iščeznuti u izolaciji i siromaštvu.

Zurila je u ogledalo, u svoju uzaludno rosnu kožu i sjajne kovrče. Znala je što bi njezina obitelj rekla: da neće dugo biti mlada, da bi trebala razmišljati o svojoj budućnosti.

Život s Fitzgeraldom, koliko god nezanimljiv, bio bi mnogo bolji od premještanja iz kuće u kuću među rođacima, od starenja, od pretvaranja u jadnu usidjelicu koja se uzdržava skrbeći za stare i bolesne.

Kad bi imala svjetlokosu dječicu, možda bi to bilo dovoljno da zaboravi svojega dragog Sabura krupnih očiju, kojem zacijelo već nedostaje.

Kako li je žudjela zagrliti njegovo živahno tjelešce... Njezini su uspuhani nosači stali. Mariana je uzdahnula, uštipnula obraze kako bi

se zarumenjeli, skupila suknju od prugastog tafta i izašla iz nosiljke pred lijep trijem sir Williama Macnaghtena.

»Vjerujem da će naš novi vrhovni zapovjednik biti prisutan«, rekla je teta Claire hinjenim šapatom.

»Ako general Elphinstone večera s nama«, odvratio je tetak Adrian, »tada će jedini drugi viši časnik na večeri biti general Sale.«

Vrhovni zapovjednik i junak od Gazne! Mariana se razvedrila. »To je zato«, dodao je njezin tetak, »što Elphinstonea njegov zamjenik, brigadir

Shelton, prezire i smatra budalom.« Mariana se namrštila. »Brigadir Shelton prezire generala Elphinstonea? Ali,

zašto?« »Mrze jedan drugoga. Zapravo, oni...« »Tiho, vas dvoje!« šapnula je teta Claire kad su se vrata rezidencije otvorila i kad

su se sluge s turbanima na glavama pomaknuli kako bi ih pustili unutra.

47

7. poglavlje

vi Englezi na najvišim položajima u Kabulu bili su ondje, u istoj prostoriji! Mariana je sa zanimanjem gledala uokolo te ih sve pozorno promatrala — sir

Williama Macnaghtena koji se ispod čupavih obrva smiješio svojim gostima, lady Macnaghten koja je blistavo lijepa u ružičastom satenu i okićena biserima mahala lepezom od paunova perja, generala Salea, junaka od Gazne s ožiljcima na licu i njegovu dojmljivu suprugu, generala Elphinstonea, slabašnoga novog vrhovnog zapovjednika s bolnim izrazom lica, koji je teško šepao.

Prisutnost tih uglednika i sama bi bila dovoljno uzbudljiva, ali na drugom kraju salona, zaokupljen razgovorom s njezinim tetkom i Charlesom Mottom, stajao je jedini Englez u Kabulu koji je već živio u Afganistanu te je govorio farsi i paštu — okrugao, blagoglagoljiv ministar rezident Alexander Burnes.

I drugi su bili ondje. Gospođa Sturt, mrzovoljna kći Salesovih, i njezin suprug kapetan Sturt stajali su u kutu i razgovarali s mršavim prijateljem Alexandera Burnesa, kapetanom Jonsonom, koji je živio u utvrđenom gradu nedaleko od Burnesa te upravljao sredstvima za dvor i vojsku šaha Šudže.

I bio je tu Harry Fitzgerald. Mariana je osjetila Fitzgeraldovu prisutnost prije no što ga je vidjela. Čekao je iza

drugih, a potom iskoračio i naklonio se u njezinu smjeru, bez osmijeha. »A vi, poručniče«, rekla je lady Macnaghten treperavim glasom, naglašavajući

svoje riječi mahanjem lepezom, »odvest ćete gospođicu Givens na večeru.« »Nisam ti smjela dopustiti da si sama urediš kosu«, dodala je ljutito Mariani u

uho. »Sva je naherena. Nadajmo se da on to neće primijetiti. A osim toga izgledaš lijepo. Uvjerena sam da si ga već osvojila!«

Doimalo se da postupak pripreme za odlazak na večeru traje cijelu vječnost. Dok se lady Macnaghten uzrujano bavila sparivanjem preostalih gostiju, Mariana je sramežljivo stajala na začelju skupine, oprezno držeći ruku na Fitzgeraldovoj ruci u plavom rukavu. Odvažila se pogledati ga postrance i uvidjela je da je njegov rimski profil savršen kao i prije, ali tijelo mu je odebljalo u protekle dvije godine. Više nije bio revan mladi časnik, nego je ostavljao dojam teške, muške uvjerenosti.

U blagovaonici, na stolu prekrivenim damastnim stolnjakom, isticao se lijep par čeških svijećnjaka. Oko i između njih na svjetlosti svijeća blistalo je jato srebrnih ptica. Na svakom mjestu sjajili su kristal i koštani porculan. Dvanaest indijskih slugu izašlo je na znak i odmaknulo stolce.

Mariana je složila svoje suknje, pokusno zagladila kosu i usredotočila se na

S

48

razgovore koji su se vodili oko nje. »Ne smijete se plašiti, generale Elphinstone«, izjavio je sir William s čela stola dok

je odmatao svoj ubrus. »Svi razumijemo vaše oklijevanje u pogledu prihvaćanja tog mjesta nakon toliko dugog izbivanja s bojišta, ali ovdje u Afganistanu nemate se čega plašiti.«

Izbivanje s bojišta? Koliko je vremena prošlo otkako se general Elphinstone borio u bitki? Sjetivši se njihova zajedničkog zanimanja za vojnu povijest, Mariana je pogledala Fitzgeralda.

On se nakon kratkog oklijevanja nagnuo prema njoj. »Izaslanik želi reći«, promrmljao je, »da general Elphinstone nije vidio aktivnu službu od Waterlooa.«

»Od Waterlooa?« šapnula je. »Ali to je bilo prije dvadeset šest godina!« Rekla bi još nešto, ali junak od Gazne nakašljao se pokraj nje. »A zašto se«, upitao

je osorno, »nema čega plašiti?« »Posvuda u Afganistanu vlada mir.« Sir William stavio ne naočale na nos i

pogledao goste. »Uvidjevši golemu nadmoć naše sile, emir Dost Muhamed predao je prijestolje te napustio Afganistan i s najvećim dijelom obitelji otišao u Indiju. Šaha Šudžu uvjerili smo da svoju vlast ne bi trebao utvrđivati ubijanjem ili osljepljivanjem svojih neprijatelja. On je iskazao velikodušnost prema svima. Zbog toga je cijela zemlja mirna kao i neki od naših indijskih teritorija — čak i mirnija.«

»To baš i nije tako«, promrmljao je Fitzgerald. »Šah Šudža je svojega prvog dana u Kabulu dao iza svojeg šatora raskomadati pedeset gazija, mladih i starih. Vidio sam to.«

Mariana je opazila kako su se njezin tetak i Charles Mott pogledali s druge strane stola.

Sir William se široko nasmiješio. »Naš posao u Afganistanu«, rekao je, »nije ništa više od veličanstvene vojne parade. Zamislite - do danas smo izgubili samo trideset četiri časnika, a samo njih pet u bitki!«

»Upravo tako. Da, doista.« Alexander Burnes energično je kimao preko ruba svoje čaše za vino, a njegovo okruglo lice već je bilo rumeno. »Afganistanci su, uz vrlo malo iznimaka, potpuno uvidjeli prednosti šaha Šudže na mjestu emira, i nas kao njihovih saveznika.«

Mariana je otvorila usta kako bi upitala o kojim prednostima govori, ali stariji je vrhovni zapovjednik progovorio prije nje.

»Možda jest tako, i doista se nadam da jest«, ljubazno je rekao general Elphinstone, »ali ipak mi se doima da je u blizini našega garnizona previše malih afganistanskih utvrda. Predlažem da dogovorimo kupnju svih tih utvrda te ih sravnimo sa zemljom. Bilo bi mudro i prebaciti most preko onoga širokog kanala za natapanje koji prolazi nedaleko od naše istočne granice.«

»Da, most bi bio koristan«, odvratio je sir William, »ali nisam siguran, generale, što će vlada u Calcutti reći o malim utvrdama.« Pokazao je slugi neka ponovno napuni čašu Alexandera Burnesa. »Zacijelo se nemamo zbog čega plašiti nekoliko malih građevina, čak i ako su u vlasti Afganistanaca. «

Mariana se namrštila. On i Burnes nedvojbeno su bili optimistični u pogledu

49

organizacije garnizona. Pogledala je na drugu stranu stola, u zeta generala Salea, upravo u trenutku kad je ogorčenost nakratko zamračila njegovo lice.

Sjetila se da je kapetan Sturt bio tehničar zadužen za gradnju. Izraz njegova lica otkrivao je da se nije slagao s nacrtom garnizona. Tko je onda bio odgovoran za to? Nedavno umirovljeni general sir Willoughby Cotton, kojeg je zamijenio general Elphinstone? I koji je jadnog starog Elphinstonea stavio na čelo britanske vojske unatoč njegovu gihtu i drhtavim rukama?

»Nemamo se čega plašiti!« izjavio je Alexander Burnes. »Naš je pothvat do sada bio toliko uspješan da nemamo što drugo doli uživati. Osobno većinu vremena provodim planirajući svečane večere u svojoj kući u gradu. I ne znate koliko Afganistanaca dođe. Rekao bih da se natječu za moje pozivnice!«

»Slažem se«, ubacio se kapetan Johnson. »Divno je kako Kabul može biti zanimljiv.«

Lady Macnaghten se tiho, zvonko nasmijala. »Ali zacijelo se šalite, kapetane. Koliko čujem, Kabul je prljav kao i svaki istočnjački grad.« Oči na paunovu perju okretale su se dok je mahala lepezom.

»Čujem«, tiho je rekao tetak Adrian, »da je jedan od problematičnijih poglavica nekoliko puta viđen sjeverno odavde, u Kohdamanu. «

Sir William široko se nasmiješio. »Mislite li na drskog razmetljivca koji je prije mjesec dana na konjskim utrkama izveo neočekivanu predstavu nabadanja klinova?«

Tetak Adrian je kimmio. »Vjerujte mi, Lamb, taj momak nije nam prijetnja. On samo jaše uokolo sa

šačicom ljudi. Kad bi došlo do prave borbe, pobjegao bi poput zeca. A osim toga, prošli tjedan vratio se u dolinu Pišin, kamo pripada.«

»Čudno je«, lijeno je dometnuo Burnes promijenivši temu, • koliko je danas lako dobiti vinjak i cigare iz Indije.«

Junak od Gazne tromo se promeškoljio s Marianine desne strane. Želeći se zaokupiti nečime, okrenula se prema njemu. Bio je to čovjek s kojim je vrijedilo razgovarati: general sir Robert Sale, koji je dvije godine prije proglašen vitezom zapovjednikom viteškog Reda kupke, nakon uspješne opsade velebne tvrđave Gazne devedeset tri milje južno od Kabula. To je zacijelo bio sjajan prizor — Britanska vojska Indijaca napreduje prema sjeveru i Kabulu kako bi svrgnula Dosta Muhameda te osvaja svaku tvrđavu na koju naiđe...

»Drago mi je upoznati vas, sir Roberte«, započela je zainteresirano, zamišljajući pismo koje će ujutro napisati ocu te opisati taj razgovor. »Koliko čujem, utvrda Gazna nije osvojena sve do vašega uspješnog pothvata od prije dvije godine. Vaša se pobjeda nedvojbeno može mjeriti s...«

»Draga moja mlada damo«, prekinuo ju je dovoljno glasno da ga svi čuju, »o vojnim pitanjima nikada ne razgovaram sa ženama. i lajdemo umjesto toga«, dodao je nehajno mahnuvši, »razgovarati o nečemu što nam je zanimljivije — možda o šeširima, ili o najboljemu mjestu za poslijepodnevni izlet.«

Mariana se ukočila. »Sir Roberte, ja...« »Moja supruga«, nastavio je pogledavši niz stol, »jedina je žena koja zna nešto o

50

ratu.« Nasmiješio se, a jedno mu se oko pritom zatvorilo zbog dugog ožiljka koji se protezao niz jednu stranu lica. »To je žena koja razumije dobru borbu.«

Povrijeđena Mariana podignula je bradu. »U tom slučaju, generale«, odvratila je, »svoju ću usporedbu juriša na Gaznu s opsadom Konstantinopola 1453. godine ostaviti za razgovor s lady Sale.«

Pravi junak od Gazne. »Što?« nakašljao se. »Opsada Konstantinopola, kažete?« »Da, doista.« Nagnula se naprijed. »Ovdje je nedostajao mornarički element, ali

utvrde Konstantinopola nisu mogle biti čvršće od utvrda Gazne. U vašem je slučaju, dakako, bila prisutna slaba točka u Kabulskim vratima, dok je u njihovu slučaju to bila Kerkoporta, koja je bila...«

»Da, da«, viknuo je. »Smijem li vas pitati zašto ste toliko zainteresirani za vojnu povijest, kad biste si trebali tražiti supruga? Moja kći«, mahnuo je prema neuglednoj mladoj ženi koja je sjedila nasuprot njima, »udala se kad joj je bilo sedamnaest. Vi izgledate mnogo starije. Koliko vam je godina?«

Sale je možda bio dobar general. Možda se brinuo za ljude kojima je zapovijedao, ali Mariani više nije bio zanimljiv. Naglo se okrenula na drugu stranu, uzavrela lica.

Fitzgerald je s druge strane bio zaokupljen uzdrhtalim generalom Elphinstoneom. Sve do završetka tog razgovora doimalo se da su ona i general Sale osuđeni sjediti jedno pokraj drugoga, zarobljeni u neugodnoj tišini.

Ali nisu bili. »Nego, lady Macnaghten«, zatrubio je opušteno se okrećući od Mariane, »kako vam se svidio Pešavar dok ste bili ondje? Dok sam ja bio ondje, vođa sikha bio je vrlo gostoljubiv.«

Dok se Mariana gnjevno poigravala riječnom ribom na svojem tanjuru, Fitzgerald se okrenuo prema njoj.

»Pitam se, gospođice Givens«, promrmljao je, »biste li jedno poslijepodne voljeli čuti moju priču o osvajanju Gazne.«

»On ne zna ništa o opsadi Konstantinopola, koju je izveo Mehmed Drugi. Ne zna čak ni da je ona označila svršetak...«

»... srednjeg vijeka«, rekli su u isti glas, a tada se zajedno nasmiješili prvi put u više od dvije godine.

On se nasmiješio vragolasto. »General Sale ne mora ništa znati. On je general borac, a ne general mislilac. Potrudi se da u svakoj bitki bude ranjen. Njegovi ljudi za njega će učiniti sve.« Progovorio je tiše. »Ovo ti nitko neće reći, ali bitku kod Gazne zamalo je izgubio. Srećom, na kraju je sve izašlo na dobro.«

Mariana je razrogačila oči. »Zamalo je izgubio?«

»Zapovjedio je povlačenje kad su njegovi ljudi trebali napredovati, ali u zadnji tren se predomislio. Imao je sreću.«

Glas lady Macnaghten uzdignuo se kao čarolijom iznad žamora razgovora. »Generale Sale«, rekla je, »recite nam sve o svojim podvizima kod Gazne. Čujemo da ste bili iznimno hrabri, kao i uvijek.«

»Ah.« General Sale se nasmiješio, a lice mu se nabralo oko ožiljka. »To nije bilo ništa. Na početku sam ranjen u stopalo, ali to nije bilo ništa. U opasnosti sam se

51

našao jedino nakon što sam oboren udarcem u lice.« Nehajno je mahnuo rukom. »Bojniku i lavelocku pripada zasluga za spašavanje mojeg života. Korisno se pojavio dok smo se moj napadač i ja hrvali na tlu. Zapovjedio sam mu da mačem probode tijelo tog nevjernika. On je to učinio i tako sam se izvukao.«

» Hah! « viknuo je Burnes. »Tijelo nevjernika!« Nevjernika? Koji je bez vjere? »Dakle, to su bili pogani?« Mariana je začula samu sebe kako pita. »Ali mislila

sam da su svi...« »Muhamedanci, dakako«, gorljivo ju je prekinuo Sale. »Bijedni bezbožni Azijati,

svi do jednoga.« Zadovoljno je puhnuo. »Bio je to veliki pokolj. Svi su se borili poput bijesnih pasa. Neki od ranjenika pokušali su pobjeći kroz raznesena Kabulska vrata pa su pali na goruće trupce i ispekli se u svojim kožusima. To je bilo veliko zadovoljstvo.«

»Tako je!« Lady Sale podignula je vinsku čašu. »Tako je!« ponovili su drugi, svi osim Mariane koja je bučno i namjerno ispustila

nož za ribu na tanjur. Za stolom je zavladala tišina. Sir William Macnaghten pogledao je u njezinu

smjeru, i dalje držeći čašu u zraku. Na drugom kraju stola lady Macnaghten se namrštila, a lepeza je stala među njezinim prstima. Teta Claire je s druge strane stola lagano mahnula, preklinjući je da ne progovori. Fitzgerald pokraj nje nakašljao se u znak upozorenja.

Ali što ako progovori? Što ako tim samodopadnim, debelo potkoženim ljudima kaže da su afganistanski »bijesni psi« samo branili svoje tvrđave, da su muslimani vrlo daleko od bezbožnika, da prženje ljudskih bića do smrti nije zadovoljstvo?

Što ako im opiše užase koje je vidjela u Lahoreu? Zamislila je strašnu scenu koja bi uslijedila nakon njezina ispa da — optužbe za

drsko neznanje, za nelojalnost kraljici, za prelazak na stranu neprijatelja. Tko bi prvi progovorio, general Sale, lica na brekla u ratničkom gnjevu, sir William Macnaghten, čupavih obrva zapletenih u nevjerici, ili lady Sale, čiji bi napad bio najpogubniji?

Pitali bi je odakle joj pravo da ona, neudana žena, iznosi nepovoljno mišljenje o britanskome vojnom djelovanju. Tko je ona, osoba bez velikog bogatstva ili glasovite obitelji čiji je ugled već okaljan skandalom, da kritizira osobe starije od sebe te na višem društvenom položaju?

Sve bi to značilo propast zabave koju je lady Macnaghten pomno organizirala. Lady Macnaghten, koja joj je velikodušno pokušavala pomoći, više nikada ne bi razgovarala s njom.

Ali doimalo se da je general Sale previše usredotočen na svoj trijumf da bi se obazirao na njezinu nepristojnost. »Konji su bili drugo pitanje«, gromko je rekao odmahujući glavom. »Deseci njih ranjeni su u tom napadu. Kad smo ušli u tvrđavu, zatekli smo ih kako galopiraju uokolo, histerični i opasni. Unatoč svim našim nastojanjima da ih poštedimo, mnoge smo morali ustrijeliti.«

»Šteta«, složio se Burnes. Macnaghten je žalosno kimnuo.

52

Mariana je promatrala lica, jedno za drugim, tražeći nekoga tko je dijelio njezine osjećaje.

»Ujutro odlazim za Kandahar.« Fitzgerald se nagnuo prema njoj prekinuvši je u teškim mislima. »Ne znam kad ću se vratiti. Smijem li ti pisati dok sam odsutan?«

»Da, svakako.« Odsutno je kimnula. Vojnu strategiju proučavala je od dvanaeste godine. Sve to vrijeme rat je shvaćala kao partiju šaha...

General Sale okrenuo se prema njoj. »A sada, mlada damo«, rekao je, »smijem li vas upitati jeste li vidjeli naš garnizon?«

»Ne, sir Roberte, nisam«, odrezala je. »Budući da vas vojna pitanja toliko zanimaju, ako sutra točno u tri sata budete na

vratima, jedan od mojih nižih časnika povest će vas vas u obilazak. I povedite tetka. Taj mi se čovjek sviđa.«

»Hvala vam«, uspjela je reći.

53

8. poglavlje

akle, Mariana«, rekao joj je tetak dok su na konjima prolazili ispod svoda glavnog ulaza u garnizon, »budući da više nećemo imati priliku vidjeti kako

funkcionira garnizon, savjetujem ti da ga pomno promotriš. Doista je dojmljiv, zar ne?« Veselo se zarumenio ispod cilindra dok su gledali golem, zatvoren vojni prostor.

Mariana se oprezno nasmiješila ne želeći narušiti njegovo razgovorljivo raspoloženje. U posljednje vrijeme nekoliko ga je puta zatekla kako zuri u prazno, lica namrštena u zabrinutosti. Nikada joj nije rekao kakve je informacije dobio od svojih doušnika o pravom stanju u Afganistanu te je li sir William Macnaghten obraćao pozornost na njegova upozorenja. Ali zbog čega god je bio zabrinut u tom pogledu, vidjela je da nimalo ne sumnja u sigurnost garnizona.

To nije bio trenutak da mu kaže koliko su garnizon i rezidencija po njezinu mišljenju bili neshvatljivo i nerazborito smješteni pod obližnje planine te sa svih strana okruženi zaposjednutim tvrđavama.

Zašto je sir William Macnaghten, zaboga, toliko lakomisleno odbacio plan generala Elphinstonea o kupnji i rušenju tih građevina?

Nadalje, doimalo se da je mjesto na kojem su se nalazili garnizon i rezidencija izabrano zbog ljepote, a ne zbog korisnosti, jer je posrijedi bilo vlažno tlo voćnjaka prepunog stabala te poput šahovske ploče ispresijecanoga dubokim jarcima za natapanje.

Kako su na takvom terenu namjeravali pomicati teške topove? Neće spomenuti ni činjenicu da bi samu duljinu vanjskog zida garnizona, koji je

opasavao područje od gotovo tisuću puta šesto metara, bilo iznimno teško obraniti u slučaju nevolje.

Gledala je uokolo. S njezine lijeve strane, iza dijela na kojem se nalazilo trinaest topova različitih veličina, voćnjak je neobjašnjeno ostavljen, čineći visok bedem između sjevernog kraja garnizona i ograđenog dijela rezidencije gotovo nevidljivim kroz krošnje. Veliko područje s njezine desne strane zauzimali su uredni redovi baraka od zemljanih opeka i prostorije za časnike. Iza njih opazila je ograđeni dio namijenjen generalima. Ravno pred njom na velikom vježbalištu skupine pješaka u crvenim jaknama okretale su se na izvikivane zapovijedi. U sjeni baraka drugi su vojnici sjedili u skupinama i čistili oružje te laštili mjed.

Tovarne mazge prošle su pokraj njih, a njihova je orma zveckala u rukama konjušara u širokoj odjeći domaćih ljudi. Skupina brkatih konjanika kasala je prema vježbalištu na visokim, lijepim bojnim konjima. Kroz sporedna vrata prolazile su deve

D

54

natovarene teškim vrećama hrane. »Zamolit ću našeg vodiča«, nastavio je njezin tetak poslovnim tonom, »da ti

pokaže puni vidik iz svakog kuta utvrde te da ti otkrije mjere okolnog bedema i grudobrana. Kroz utvrdu intendanture već si, dakako, mnogo puta prošla na putu u grad i znaš da pitka voda potječe iz kanala za natapanje s onu stranu istočnog zida.«

Osvrnuo se uokolo. »Uvjeren sam da će nam biti dopušteno gledati pješadijske vježbe dok smo ovdje, ali sumnjam da ćemo danas vidjeti topničku vježbu jer se doima da u blizini topova nema nikoga. Unatoč tome«, veselo je dodao, »to bi trebalo biti dovoljno da zadovolji tebe i nesuđenoga generala.«

Mariana je, zamišljena, ponovno kimnula. Nije se morala popeti na kule garnizona da bi znala gdje se nalazi nekoliko malih

utvrda koje je Macnaghten za večerom vrlo olako shvatio. Sve su bile nekoliko stotina metara udaljene od vanjskih zidina, a jedna je gotovo bila između garnizona i utvrde intendanture gdje se čuva sva hrana.

»Dolazi naš vodič.« Njezin je tetak pokazao prema kovrčavu mladiću koji je žurio prema njima. »Šteta da nas je Fitzgerald napustio i otišao za Kandahar. Konjički topnik bolje bi nam objasnio naše topništvo nego ovaj jadni mali pješak.«

Mariana je šmrcnula za sebe. Trinaest topova jedva da se moglo nazvati »našim topništvom«.

Uzvratila je naklon mladom časniku. Mora prestati brinuti te početi pozorno slušati. Naposljetku, tata bi vrlo rado primio podrobno izvješće o garnizonu.

Ali kad je mladić progovorio, ona nije čula što govori jer joj se bez upozorenja vratila vizija koju je prije više tjedana vidjela u Butkhaku. Ispunila joj je um ožalošćenim prilikama, a srce užasom. Trepnula je preklinjući je da nestane, ali predodžba je ostala — ista pogrebna povorka u crnini koju joj munši nije želio objasniti sumorno je prolazila pokraj nje te po praznom vježbalištu uz zvuk nevidljivih bubnjeva.

Njezin tetak podignuo je ruku kako bi ušutkao vodiča. »Što je, draga?« upitao ju je.

»Ništa, tetku Adriane.« Pritisnula je vlažnu ruku na čelo. »Baš ništa.« Poveo je konja bliže njoj, lica prepuna zabrinutosti, a tada je dao znak vodiču. »Oprostite, poručniče Mathieson«, rekao je. »Gospođica Givens nije dobro.

Moramo se odmah vratiti u naš krug.« »Ne, tetku Adriane«, pobunila se. »Ja...« »Koješta«, odlučno ju je prekinuo. »Potpuno si problijedjela.« Dok ju je polako vodio kući, Mariana je opazila svojeg munšija kako ide putem

oslanjajući se na ruku svojega čudnog mladog gosta. »Što munši sahib zna?« pitala se. »I zašto joj je uputio onaj isprazni pogled kada

je čvršće stisnuo Afganistančevo rame?«

»Ne sviđa mi se taj dječak«, odlučno je rekao Dittu dok su Engleskinja i njezin tetak jahali prema kući.

Govorio je s uvjerenjem čovjeka koji ima iskustva sa strancima. »Bibi«, rekao je,

55

»ne zna ništa o tim ljudima. Nije svjesna da je u kuću primila lopova plesača. I još nešto ti mogu reći. Sada kad je ovdje, bit će ga se teško riješiti.«

Rekavši što je imao, iskašljao se i pljunuo u prašinu pod stablom pod kojim je čučao sa svoja dva družbenika. Iznad njegove glave cvrkutale su ptice. U susjedovu vrtu blejala je koza.

Gulam Ali načinio je grimasu. »Rekao bih joj neka ga ne primi«, istaknuo je, »ali poslala me po munši sahiba.«

»Ti si trebao reći nešto, Jaru Muhamede«, dodao je Dittu optužujućim tonom. »Imao si priliku, ali si bez riječi stajao ondje.«

»Na munši sahibu je bilo da odluči hoće li dječak ostati.« Visoki je konjušar ustao i okrenuo dalekovidne oči prema dvojici. »Nije na nama da iznosimo svoje mišljenje«, dodao je krenuvši po gospodaričina konja.

Dittu je coktao sam za sebe dok je pogrbljeno ulazio u sobu Mariam bibi noseći okrjepljujuću šalicu čaja. Njezin munši bio je mudar stari gospodin, u to nije bilo sumnje. Ali bio je star, a stari ljudi griješe.

To je nedvojbeno bila velika pogreška. Kako će izaći nakraj s dječakom na zlu glasu?

Dittuu bi bilo vrlo teško kad bi njegova čudna engleska gospodarica bila povrijeđena.

U protekle tri godine služio joj je u mnogim pustolovinama, ali prva od njih, čudesno spašavanje Sabura, bila je najbolja.

Uzdahnuo je osjetivši kako mu to dijete nedostaje.

Nikada neće zaboraviti onaj trenutak te zimske noći u Lahoreu kad je ušao u njezin šator i zatekao je kako sjedi na krevetu s izmučenim domaćim djetetom u naručju.

U svojih dvadeset pet godina služenja Britancima Dittu nikada nije vidio da Engleskinja plače zbog nekoga od njegovih ljudi

Kad je shvatio da je to dijete Sabur, dobro čuvani talac maharadže Randžita Singa, kojem je maharadža pripisivao čudotvorni moći, njegova nelagoda zbog dotadašnjega nepredvidljivog ponašanja te žene pretvorila se u divljenje.

Od tog trenutka bio je uvjeren da je moćna čarobnica, skromna jer je svoje moći koristila vrlo rijetko, ali ipak je bila čarobnica.

Šmrcnuo je izuvši cipele pred njezinim vratima. Jar Muhamed, smireno širokogrudan, osjetit će dječakovu prisutnost više nego bilo tko drugi. Iako je bio konjušar, Jar Muhamed dvije je godine volio munši sahiba te mu vjerno služio, nosio mu čaj, prao odjeću i brinuo se za njegovu hranu.

On je više od svih drugih trebao vidjeti kako se dječak uhvatio munši sahiba čim je prošao kroz vrata.

Dittu bi se kladio da je Jar Muhamed upravo izgubio svoj položaj.

56

9. poglavlje

20. rujna 1841.

ijelo je ljeto u Kabulu bilo divno. Dani su bili ugodno vrući, večeri blage, a zrak toliko čist da se na mjesečini gotovo moglo čitati. Garnizon je uživao u kabulskim

marelicama, trešnjama, velikim ljubičastim dudovima i mekanim orasima. Sada na završetku ljeta dani su bili hladniji, a tržnice su se počele puniti svježim

grožđem i dinjama. Sir William Macnaghten organizirao je izlet na grobnicu šaha Babura, obrazovana

osnivača Mogulskog carstva, čiji se memorijalni vrt nalazio na zapadnom obronku Šerdarvaze južno od grada. Napustivši garnizon, velika povorka časnika i žena na različitim konjima išla je uzvodno uz rijeku Kabul, pokraj strogo uređenih vrtova i voćnjaka, a potom između planina Šerdarvaza i Asmai, gdje je rijeka s brda silazila na kabulsku ravnicu. Ondje je povorka prešla rijeku nedaleko od malog oslikanog svetišta s kojeg su vijorile zastavice, te krenula uzbrdo zemljanim putem koji je vodio prema vrtu. Planina je bila obrasla divljom ružom i jasminom koji su zrak prožimali mirisom te vedrili duh. Gunđanje i uzrujanost, uobičajeni za takva putovanja, potpuno su izostali. Nitko se nije požalio — ni lady Macnaghten koja je unatoč svoj svojoj profinjenosti bila loša jahačica, ni teta Claire koju su nosači u otvorenoj nosiljci strpljivo vukli uz strmu padinu, ni general Elphinstone kojeg je mučio giht pa je također putovao u nosiljci u očekivanju da će mu planinski zrak goditi.

Nakon šetnje stepenastim vrtom grobnice te obilaska njegove lijepe male džamije i vodopada, družina je jela za sklopivim stolovima ispod širokih platana dok su pčele zujale oko njih, a grlice gugutale u krošnjama iznad njihovih glava.

Mariana je zijevnula pokrivši usta rukom. Kad bi barem ondje bila s nekim koga voli...

»Čujem da smo ugušili još jednu pobunu u Kandaharu«, lijeno je rekao Alexander Burnes uzimajući kuhanu ovčetinu.

»Doista jesmo«, odvratio je sir William. »Neki su govorili da Afganistan nije moguće smiriti vojnim djelovanjem, ali ja se ni najmanje ne slažem s time.« Dao je znak slugi da natoči vino. »Situacija na jugu savršeno potvrđuje moj stav. Otkako je šah Šudža došao na prijestolje, njegovi razočarani rođaci dure se poput razmažene djece. Doima se da smatraju kako bismo i njima trebali davati novac. Ali čim jednoga zločestog dječačića otjeramo u kut, ostali se uplaše.«

Nećak lady Macnaghten nakašljao se. »Dakako«, rekao je s oklijevanjem, »prilično su opasni na svoj...«

C

57

»Opasni?« General Sale netremice se zagledao u Charlesa Motta. »Kako to mislite? Ti su Afganistanci veliki razmetljivci, ali u srcu su kukavice, svi do jednoga.«

»Doista«, složila se njegova supruga, a Mott se skutrio u svojoj lijepoj jahaćoj jakni.

»Jesi li rekao da je pobuna bila u Kandaharu?« Lady Macnaghten sa zanimanjem se nagnula naprijed.

»Jesam«, odgovorio je njezin suprug. Na njezin znakovit pogled teta Claire je laktom gurnula Marianu. »Nadam se da je

tvoj poručnik dobro«, šapnula je. »Bi li me netko«, tiho je rekao general Elphinstone, »mogao odvesti? Mislim da

moram leći.« Brigadir Shelton podignuo je pogled s piletine koju je rezao jednom rukom. »Taj je

čovjek invalid«, rekao je za sebe. Sat vremena nakon što se povorka vratila s izleta, tri muškarca stajala su u

podnožju kreveta generala Elphinstonea. »Iscrpljen sam, tjelesno i mentalno iscrpljen«, žalosno je rekao starac. »Kao što

ste vidjeli, jedan običan izlet prouzročio mi je jak napadaj gihta i groznice. Snaga me potpuno napustila, kao i mentalna sposobnost. Pa, jedva da se mogu sjetiti imena svojih časnika.«

Njegov jednoruki zamjenik čujno je puhnuo. »Nadam se da se mojega sjeća«, promrmljao je.

»Ponovno sam pisao u Calcuttu«, dodao je general, »i zamolio da me pošalju natrag u Indiju. Možda će se generalni guverner ovaj put sažaliti nad starcem te pozvati generala Notta iz Kandahara da me zamijeni.«

»Potpuno razumijem, gospodine.« Sir William Macnaghten kimnuo je izvukavši zlatan sat iz džepa prsluka. »Za svoje sljedeće komunikacije s lordom Aucklandom pridružit ću se vašoj molbi. Ali dopustite da ponovim, u Afganistanu vlada mir. Nemamo razloga predviđati više vojnih djelovanja, osim pokojeg pohoda s ciljem održavanja mira. Zapravo, toliko je mirno da je predloženo da generala Salea i njegovu Prvu brigadu pošaljemo natrag u Indiju. A sada vas moramo ostaviti da se odmorite.«

»Ne razumijem zašto je Elphinstone toliko uznemiren«, povjerio je Macnaghten brigadiru Sheltonu dok su silazili niz stepenice. »Nema gotovo nikakvog posla. Zašto jednostavno ne uživa u divnom vremenu?«

»Taj je čovjek budala«, otresao se brigadir Shelton. »Beznadna, drhtava budala.«

Sutradan ujutro Mariana je sjedila u svojoj sobi, držeći Fitzgeraldovo najnovije pismo.

Kandahar je pustinja, napisao je. Da nije našega nedavnog vojnog uspjeha, vrlo rado bih otišao. Krajolik je suh i neugodan. Ograđeni natapani vrtovi sjeverozapadno odavde opskrbljuju nas svježim voćem i povrćem, ali i ono je prašnjavo te puno koštica. Katkad se zanosim maštajući da se iza vrba planina koje vidim sa svojeg prozora nalazi bujan rajski vrt, ali čak i da takav raj postoji, ne bih

58

mnogo uživao u njemu. Što bi svježi povjetarac ili miris metvice i lavande pod nogama značili čovjeku koji nema drugog društva osim svojih kolega časnika?

Poručnikova pisma, isprva službena i hladna, počela su iskazivati zbunjujuće znakove romantične čežnje. Mariana se ponadala da nitko drugi nije vidio posljednje koje je stiglo. Bilo bi strašno kad bi ga teta Claire otkrila te zatražila da joj ga pročita.

Zamišljala je kako Fitzgerald, snažnih ramena pognutih nad improviziranim stolom, bira riječi te zamišlja trenutak kad će je ponovno vidjeti. Tko je kriv za to što su njegova pisma krenula u tom novom smjeru? Njezina ga nisu poticala na to.

Savinula je papir i spremila ga u kutiju s priborom za pisanje. Ako je Fitzgerald doista voli, o čemu sanjaju njezina obitelj u Engleskoj i teta Claire, bilo je nepošteno od nje dopustiti mu da se nada, ali što je drugo mogla?

Nije mogla poreći da ju je njegova prisutnost na večeri kod lady Macnaghten umirila. Ako se uda za njega, nekako će potisnuti svoju tugu i usrećiti ga. Potisnut će svoja sjećanja na jedno darovito dijete i otmjena muškarca izrazito mirisne kože te zaboraviti san o otkrivanju mističnih tajni obitelji Valijulah, dok se njezin dragi Sabur naslanja na njezino koljeno, a njezina divna tamnokosa dječica igraju se pod njezinim nogama.

Ako se uda za njega, svima osim nje neizmjerno će laknuti.

Ustala je i prišla prozoru, zamišljajući kako njezina majka u Sussexu nakon službe razgovara s vjernicima u crkvi. »O, da«, rekla bi glasom vrlo sličnim glasu tete Claire, koji se čuo preko cijelog dvorišta crkve. »Moja kći, gospođa Fitzgerald, vrlo je sretna u Indiji.«

Njezinoj se majci Fitzgerald zacijelo doimao kao arkanđeo Gabriel. Pred Marianinim prozorom krivonogi je vodonoša išao kroz vrt s punim mijehom

na leđima, prskajući golo tlo kako bi obuzdao vječno prisutnu prašinu. S onu stranu zida iza kruga rezidencije visoke su je planine kao i uvijek natjerale da odvrati pogled.

Okrenula se od prozora, ulila hladnu vodu u lavor i poprskala je po licu. Kad bi joj Hasan pisao, kad bi je pozvao da se vrati u Lahore, njezina obitelj nikada ne bi shvatila radost koju bi njegov poziv probudio u njoj.

Na njezinu toaletnom stoliću ležao je komad papira. Mariana je obrisala lice i pogledala ga.

Bio je to njezin prijevod Dželaludina Rumija, čije je najpoznatije stihove dramatično ispisala u pismu Hasanu u kojem mu je zahvalila za njegov zlatni medaljon:

Slušaj sviralu od trske, napisala je, čuj kako se jada, kako oplakuje razdvojenost: »Otkako sam otrgnuta iz svoje močvare, moji tugaljivi zvuci mame jecaje muškaraca i žena. Pronađi čovjeka čije su se grudi rasprsnule od razdvojenosti da mu opišem bol svoje ljubavne čežnje.«

Bol svoje ljubavne čežnje. Zadrhtala je od sjećanja.

59

U pogledu toga ponižavajućeg pisma imala je samo jednu slabašnu nadu — da je izgubljeno na putu u Lahore.

Uzdahnula je odloživši ručnik. Bilo joj je potrebno nešto čime će se zaokupiti, ali život joj još nikada nije bio toliko lišen pustolovina. Fitzgerald se u pismima žalio na nezanimljivost Kandahara, ali ni njezin život u Kabulu nije bio mnogo bolji.

Svakog bi jutra u pratnji Gulama Alija i šutljivog Jara Muhameda odjahala iz kruga rezidencije te skrenula prema velikoj utvrdi Bala Hisar, čije su se zaštitne zidine protezale strmom Šerdarvazom te se spuštale kako bi okružile utvrđeni grad nepravilnog oblika u svojem podnožju. Umjesto da prijeđe rijeku Kabul i uđe u grad, svakog je dana skretala i jahala prema surovim planinama koje je prešla prošlog ožujka.

»U Kabul ne smiješ ući bez primjerene europske pratnje. ponovno ju je upozorio tetak. »Dok ne budem siguran da će se Afganistanci pristojno ponašati prema tebi, ne mogu si priuštiti taj rizik.«

Godinu dana prije Mariana se ne bi obazirala na tetkove upu te. Već prvi dan bez oklijevanja bi prošla kroz najbliža vrata i ušla u taj zanimljivi utvrđeni grad na raskrižju svijeta. Ondje bi, mije šajući se s ljudima iz dalekih dijelova Azije, lutala njegovim uskim ulicama, vrtovima i karavan-sarajima, prenoćištima za karavane, tise divila njegovim bazarima i robi iz Kine, Rusije, Arabije i Indije.

Ali sada je bilo drugačije. Ova je zemlja imala blago prijeteći prizvuk. Svakoga dana jahala je pokraj primamljivih vrata grada te njegovih gomila

natovarenih nosača i bučnih prodavača grožđa i lubenica. Svakoga dana jahala je prašnjavim putem duž rijeke, pokraj voćnjaka i visokih sumornih bedema Bale Hisar, a potom između redova mirisne topole prema pustim planinama.

Nakon ručka je majei i sestri pisala o piknicima, amaterskim kazališnim predstavama i o svečanim večerama na koje je odlazila s tetom i tetkom. Ocu je prepisivala Fitzgeraldove opise okršaja s pobunjenicima u Kandaharu te mu opisivala razgovore o borbama na sjeveru koje je čula.

Fitzgeraldu je pisala o svakodnevnici. Uživamo u ugodnim večerima, jučer mu je napisala. Sinoć smo večerali pod

punim Mjesecom u vrtu lady Macnaghten. Šarene indijske platnene svjetiljke sjale su na svakom stablu poput dragulja. Bilo je vrlo lijepo.

Vrt je doista bio lijep, ali vodili su se zamorni razgovori o tome kako je sir William nedavno postavljen za guvernera Bombaja, vjerojatno kako bi mu se pružila naknada za njegov rad u Afganistanu. On i lady Macnaghten trebali su otići za dva mjeseca. Macnaghtenov nasljednik, Alexander Burnes, lica crvena od vina, beskrajno je naklapao o dimljenom lososu i cigarama koje je svakog tjedna naručivao iz Indije za svoje zabave u gradu.

Burnesov susjed kapetan Johnson, koji je također previše pio, govorio je o divotama života u Kabulu ne odgovorivši potpuno ni na jedno Marianino pitanje o tom gradu.

»Gotovo ne mogu podnijeti odlazak iz grada«, rekao je kapetan okupljenima za stolom, a njegovo je blijedo lice živnulo kad ga je zamolila da opiše gradske bazare.

60

»Sada kad u svojoj kući držim novac za vojnike šaha Šudže, gotovo da ne moram nikamo. Za mene«, dodao je zaneseno, »ljepote prirode nisu ništa u usporedbi s užicima grada.«

Dok su nakon večere pješice odlazili kući, tetak Adrian odmahnuo je glavom. »Johnson možda uživa živjeti u gradu, ali nerazborito je držati ondje novac šaha Šudže.«

Za koji trenutak oglasit će se mjedeni gong te najaviti ručak. Mariana se uspravila i vratila za svoj pisaći stol. Otvorila je kutiju s priborom za pisanje te izvadila pismo koje je napisala tjedan dana prije.

Vjerojatno je bilo puno pogrešaka jer nije zamolila učitelja da ga ispravi, ali došlo je vrijeme da ga pošalje i potom snosi posljedice.

Nadam se da si se potpuno oporavio od rana, napisala je. Molim te da mi oprostiš moje pogreške. Bila bih najsretnija kad bih znala da još imam svoje mjesto u haveliju Kamar. Žarko želim ponovno vidjeti tebe i tvoju obitelj te zagrliti svojega dragog Sabura.

Nije imala hrabrosti napisati više od toga. Budući da je na njezino prvo pismo odgovorio tišinom, vjerojatno mu uopće ne bi trebala pisati.

Da je namijenjeno Englezu, to pismo vjerojatno bi nosio službeni teklić. Brzo putujući zapregom u vreći sa službenim pismima, u Lahore bi stiglo za deset dana. Ali to pismo, ispisano lijepim urdskim rukopisom koji je tekao zdesna nalijevo, bilo je namijenjeno isključivo domaćim očima i moralo je biti nošeno pješice.

Duboko je uzdahnula. Sada ili nikada. Provirila je kroz vrata i pozvala Dittua. »Pozovi Gulama Alija«, zapovjedila je. Ispraznila je svoju škrinjicu s novcem na krevet, a tada je, strahujući da ta hrpica

novčića neće biti dovoljna, dodala dva zlatna prstena koji su nekoć pripadali njezinoj baki.

»Daj ga samo Hasan sahibu«, rekla je nekoliko trenutaka poslije. »Prsteni mi nisu potrebni«, osorno je izjavio teklić mašući rukom opečenom na

suncu. »Znam obavljati taj posao. Želite li odgovor na svoje pismo?« dodao je gotovo ljubazno, a ružičasti kapci stisnuli su mu se na jarkoj svjetlosti s prozora.

Osjetila je kako rumeni. »Da, po mogućnosti.« Gledala je kako stavlja pismo pod odjeću i odlazi. Trenutak poslije oglasio se gong. »Što će se sada dogoditi?« pitala se zatvorivši vrata i krenuvši niz popločeni

hodnik prema blagovaonici. Samo joj je munši sahib to mogao reći. Poezija koju je birao za njezine pouke jasno

je otkrivala da joj je učitelj često čitao misli. Ako je njoj toliko lako čitao misli, tada zacijelo može čitati i Hasanove, jer kakva je udaljenost prepreka duši u letu, a osobito munšijevoj, on je ipak bio tumač snova, te doimalo se i misli?

Ali nikada nije smogla hrabrosti upitati ga je li Hasan pročitao njezino prvo pismo, čezne li za njom dok čeka san, voli li je i dalje.

»A sada, bibi«, rekao joj je učitelj dva sata poslije svojim poučnim glasom, »pročitajte mi svoj jučerašnji prijevod.«

61

Prije no što je počela čitati, Mariana je oprezno pogledala prema prozoru blagovaonice.

Posjeti njezina munšija u proteklih su nekoliko mjeseci izgubili čar jer više nije dolazio sam iz svoje sobice nedaleko od odaja za sluge. Umjesto toga na tom ga je kratkom svakodnevnom putovanju pratio uznemirujući mladi afganistanski tražilac utočišta, čija su se tri dana protegnula na pet mjeseci.

Svakog su dana zajedno dolazili do kuće, a dječak se držao starca kao dobronamjerni priljepak, stišćući njegov stari lakat, zabrinuto se mršteći dok mu je pokazivao slobodno kamenje na putu.

Isprva je Mariana nestrpljivo čekala da tri dana Nura Rahmana isteknu. Uznemirena njegovim okaljanim licem i pitajući se kako munši podnosi njegovu prisutnost, odvraćala je pogled kad god je dječak u vrtu ili na putu žurno prošao pokraj nje noseći tanjure voća ili lončiće vrućeg čaja u starčevu sobu.

Doimalo se da njezini sluge osjećaju isto. Dittu je hinio da dječak ne postoji. Gulam Ali pljunuo je na tlo kad mu se Nur Rahman približio. Visoki Jar Muhamed, kojem je oduzeto mjesto pokraj munši sahiba, dječaka je gledao očima čiji pogled nije bilo moguće protumačiti.

Kad je Nur Rahman treće poslijepodne dopratio munši sahiba na njezinu pouku, Mariana je mislila da se došao pozdraviti s njom.

»Nadam se da ćeš biti dobro kad odeš odavde«, rekla je kad ju je pozdravio kao i inače, držeći ruku na srcu.

»Uvjerena sam da ćeš pronaći svoj put«, dodala je kad je podignuo glavu i zagledao se u njezino lice, a obrubljene su mu se oči ispunile radoznalošću i nadom.

Njezin je učitelj podignuo izboranu ruku. »Nema potrebe za pozdravljanjem, bibi«, blago je rekao. »Nur Rahman ostat će ovdje.«

»Ali, munši sahibe«, pobunila se užasnuta tom promjenom plana, »kako može ostati? Moja će ga teta zacijelo opaziti. A tada će ga izbaciti...« Prešla je s farsija na urdu i progovorila tišim glasom. »Ne želim ga ovdje.«

»On će se brinuti za mene«, izjavio je njezin učitelj. »Spavat će pred mojim vratima«, spokojno je dodao kao da to nekako čini razliku.

Danas su kao i uvijek došli zajedno. Dječak je kao uvijek ostao vani te gledao kako munši ulazi na prednja vrata, kako dolikuje njegovu položaju učena domaćeg čovjeka, i zastaje kako bi izuo cipele prije no što uđe u blagovaonicu.

Pravo ime munši sahiba bilo je Muhamed Šafiudin. Prije mnogo vremena u Bangaloreu je domaćim jezicima poučavao Marianina tetka te nekoliko drugih mladih britanskih časnika. Kad ga je tetak

Adrian dvadeset godina poslije ponovno sreo u mirnoj šetnji glavnom cestom u Simli, tisuću milja sjeverno od grada u kojem su bili učitelj i učenik, odmah ga je angažirao da Marianu poučava urdskom i perzijskom, dvorskim jezicima sjeverne Indije.

Tetak Adrian tada nije znao, i još ne zna, da je munši sahib drag prijatelj šeika Valijulaha.

»Ljuljao sam se naprijed-natrag«, polako je recitirala Mariana kažiprstom prateći

62

riječi na papiru, »kako bi se dijete, moje srce, smirilo.«

»Dijete spava dok se kolijevka ljulja. Daj mojemu srcu djetetu mlijeka, spasi nas njegova plača, o, ti, koji u svakom trenutku pomažeš stotinama bespomoćnih poput mene. Dom srca je, od početka do kraja, tvoj Grad jedinstva: koliko će dugo ovo nesretno srce držati u progonstvu?«

Kako li su ti stihovi dobro opisivali njezine osjećaje... Njezin je učitelj kimnuo. »Vrlo dobro. Dočarala si bol duše zbog njezine

razdvojenosti od božanskoga.« Mariana je poravnala papir na površini stola tražeći riječi kojima bi mu postavila

pitanje, ali ništa nije stiglo. Ako je njezin učitelj opazio koliko je očajnički željela doznati Hasanove osjećaje,

nije to pokazao. Umjesto toga se pokraj nje ljuljao na petama, i dalje držeći ruke iza leđa, odsutna pogleda.

Smogla je hrabrosti. »Munši sahibe«, počela je kao i nekoliko puta do tada, ali zamucala je i ponovno zanijemjela kad ju je blago pogledao.

Zašto je to bilo toliko teško? Zašto je tema njezinih osjećaja u njoj budila toliko mnogo stida i zbunjenosti? Što joj nije dopuštalo da postavi to jednostavno pitanje?

»A sada, bibi«, rekao je izvadivši komad papira iz nabora svoje odjeće i položivši ga na stol, »evo sutrašnje pjesme.«

Mariana je odsutno pogledala papir prekriven perzijskim pismom. Istinu o Hasanu mora doznati od nekoga drugog.

Drugi bi mistik znao - netko napredan poput munši sahiba ili šeika Valijulaha odmah bi znao što Hasan misli. Pred neznancem kojeg više nikada ne bi vidjela ne bi imala razloga za stid...

»Munši sahibe, zanima me«, rekla je uzgred, prstima prelazeći preko novog lista, »ima li u Kabulu sljedbenika Puta kao što ste vi?«

»Da, dakako da ima, bibi.« Pokazao je papir. »Dakle, ova pjesma govori...« »A jesu li mudri poput vas?« Da barem budu i mudriji. Pogledala ga je s nadom. Munši sahib je povukao ruku. »U Kabulu već više od tisuću godina ima učenih

ljudi, bibi«, odgovorio je. »Sâm je Mevlana Dželaludin Rumi prije više od šest stotina godina rođen sjeverno odavde. Ostao bi ovdje do kraja života da Džingis Kan nije razorio Balkh.«

»Ali, razumiju li i ljudsko srce kao što ga vi razumijete, munši sahibe?« ustrajala je.

»Ah, bibi«, uzdahnuo je, »nijedan čovjek ne zna sve što se može znati. Najmudriji među nama u srcu ne mogu zadržati znanja za težinu gorušičina zrna. Ali svaki sljedbenik Puta ipak ima svoje shvaćanje i svako je shvaćanje vrijedno.«

»Tko su ti ljudi?« Učitelj je pogledao preko njezine glave, odsutnim pogledom. »Ako mi date

vremena, pronaći ću ih mnogo u blizini, ali za sada znam samo jednoga jer je odavno

63

došao ovamo, iz Indije.« »On je sljedbenik Puta?« Starac je kimnuo. »Ime mu je Hadži Kan. Kao mladić prešao je put od svojeg

doma u Bengalu do Arabije kako bi izveo veliko hodočašće koje je obvezno za sve muslimane. Trećega dana u Meki sanjao je da mora otputovati u Kabul i ondje ostati do kraja života. Morao je zaboraviti svoju obitelj u Bengalu. Nije mu bilo dopušteno raditi. Jedine dužnosti bile su mu moliti i imati Boga na umu.«

Mariana je netremice gledala u njega. »Ali kako je preživio u nepoznatu gradu, ne poznajući nikoga?«

»Ljudi su vidjeli tko je i što je. Donosili su mu hranu. Netko mu je dao sobu te mu donio toplu odjeću i ogrjev kad je došla zima. Ljudi su mu nadjenuli titulu Hadži jer nije bio običan hodočasnik te su njegovu imenu iz poštovanja dodali Kan. Već dvadeset šest godina živi u istoj sobi nedaleko od bazara Char Chatta.«

Mariana je ozbiljno kimnula. »Hoćete li me odvesti k Hadži Kanu«, oprezno je upitala, »da ga upoznam?«

Njezin je učitelj kimnuo. »To se može urediti.« No utvrđeni je grad za nju bio zabranjen. Ne smiješ ići onamo, rekao je njezin

tetak. »Odlazi li on ikada iz grada?« naglo ga je upitala. »Odlazi li nekamo?« Ispred prozora salona prolomio se kašalj. Prema mišljenju Nura Rahmana, kašalj

je označavao završetak njezine pouke. Munši sahib se nasmiješio čuvši taj zvuk. »O Hadži Kanu razgovarat ćemo drugi

put. A sada«, rekao je, »imam li vaše dopuštenje da pođem?« Bilo je besmisleno pokušavati ga zadržati. Mariana je razočarano kimnula, a

potom gledala kako njezin učitelj izlazi na hodnik i bosa stopala uvlači u izlizane kožne cipele.

»Dođite, dragi oče«, čula je kako Nur Rahman govori kad su zašli za ugao. »Sada se morate odmoriti, prije asr molitve. Noću mnogo vremena provodite na prostirki za molitvu...«

64

10. poglavlje

23. rujna 1841.

elim upravo ovakvu haljinu«, rekla je Mariana pokazujući svoju omiljenu pamučnu haljinu s cvjetnim uzorkom čovjeku koji je čučao na komadu tkanine

prostrtom na verandi, a pokraj njega ležale su škare. »I, Ravi, pazite da rukave ovaj put ne iskrojite pretijesno. Jedva da mogu navući ružičastu muslinsku haljinu koju ste mi sašili prošli mjesec.«

»Da, memsahib.« Krojač je upro dugim prstom prema bali pamuka pred sobom. »Hoćete li dodati kakav ukras? Čipku?«

Kad je Mariana zaustila odgovor, Nur Rahman dotrčao je oko ruba kuće, pjevušeći neobičnu melodiju za sebe. Stao je pred verandom, pogleda uprta u tkaninu.

Vidjevši ga ondje, sjetila se nečega što je primijetila dan prije - ženu koja je hodala iza čovjeka s krcatim magarcem, od glave do pete pokrivena lepršavim bijelim ogrtačem koji joj je s uske kapice padao preko ramena i leda dok joj je dugi veo s mrežastim otvorom na prednjoj strani padao do struka.

Dakako. U grad ne može otići otvoreno, nego krišom, mnogo je toga bilo moguće. Sagnula se i krojaču pružila svoju pamučnu haljinu s cvjetnim uzorkom. »Bez

čipke«, rekla je užurbano, a tada skočila niz stepenice i u vrt mašući Nuru Rahmanu neka je pričeka.

»Od one tkanine mogao bi se napraviti afganistanski ženski čadri, zar ne?« upitala je.

Kimnuo je. Mariana je pogledala preko ramena. »Ako ga dam načiniti«, šapnula je, »hoćeš li

me odvesti u grad?« Razrogačio je oči. »O, ne, khanum, nikada! Ako me zateknu u Kabulu, ubit će

me.« Dakako da će ga ubiti. Zbog toga njegov panah. Osjetila je kako su joj ramena klonula. Trebala je znati da ako želi poći u Kabul, to

mora učiniti sama. Ali učinit će to makar to značilo obilaziti gradske ulice, možda čak i neuspješno, u

potrazi za Hadži Kanom. Kad se okrenula od dječaka, njegovo se lice ozarilo. »Ali, khanum«, šapnuo je,

»ako načinite čadri i za mene, odvest ću vas onamo.«

Ž

65

Dramatično je uzdahnuo i raširio ruke. »Iako je moj Kabul opasan za mene, nedostaje mi. Mojem će srcu goditi ponovni posjet, makar to morao učiniti kao žena.«

Opterećena vunenim jahaćim odijelom koje je nosila ispod novog čadrija, Mariana se sutradan ujutro mučila održavajući ravnotežu svežnja grana na glavi dok je žurila za Nurom Rahmanom, obilazeći natovarene teretne životinje nomadske kalile koja je zauzela najveći dio puta.

Gledala je kroz mrežasti otvor. Nur Rahman hitro je hodao pred njom, a bijela suknja lepršala mu je oko nogu.

Njezini pamuk zadržavao je jutarnju vrućinu pa joj se kosa prilijepila za vrat i lice. Grane su joj bolno greble vlasište; ruka ju je boljela od pridržavanja. U pola milje, koliko su prešli, ispale su joj dva puta, jednom pred magarca koji je dolazio iz suprotnog smjera, a drugi put među stado koza.

»Morate nešto nositi«, zahtijevao je dječak dok joj je granje za potpalu drugi put vezao u uredan svežanj. »Zašto bi žena poput vas bez dobrog razloga išla po putu? I trebali biste čadri držati zatvoren s prednje strane kako ljudi ne bi vidjeli tu tešku crnu odjeću koju nosite.«

Unatoč svoj nelagodi, taj posjet gradu nije bilo teško izvesti. Mariana je nakon doručka izjahala kao i inače u pratnji Jara Muhameda i mladog konjušareva pomoćnika koji je zamjenjivao odsutnog Gulama Alija. No umjesto da krene svojim uobičajenim putom prema planinama, stala je u nasadu duda milju dalje od grada, gdje ju je prema planu čekao Nur Rahman. Ondje je sjahala, mladom konjušaru predala svoj cilindar, odmotala čadri i obojici zapovjedila neka je čekaju.

Ogrubjelo lice Jara Muhameda namrštilo se u neodobravanju kad je prebacila bijelu tkaninu preko ramena. »Memsahib, ako želite vidjeti grad«, rekao je snažnim glasom, »trebali biste to učiniti časno, sa svoje kobile. I ne biste se trebali pouzdavati«, rekao je bradom pokazavši prema Nuru Rahmanu, »u toliko mladu osobu te joj povjeravati svoju sigurnost.«

Znoj je peckao Marianinu gornju usnu. Prašina joj je krckala pod zubima. Jar Muhamed bio je u pravu. Hodanje putom sa svežnjem grana za potpalu na glavi nedvojbeno je bilo manje dostojanstveno od jahanja konja, a i nedostajalo joj je sigurno društvo njezina konjušara.

Dostojanstveni jarac visokih zakrivljenih rogova prelazio je obližnje polje, a iz daljine ga je slijedilo stado koza koje su se naguravale dok je dječak sa štapom okupljao one koje su zaostajale. Mariana ih je nezainteresirano gledala mukotrpno napredujući putom. Grad s druge strane rijeke, s utvrdom visokih zidina, izgledao je vrlo blizu kad su krenuli pješačiti...

»Moramo stati i odmoriti se«, rekla je promuklim glasom. »Još ne«, odgovorio je dječak preko ramena. Mariana je nezadovoljno uzdahnula pod čadrijem. Kako je Nur Rahman postao

vođa te ekspedicije? Da nisu bili na javnome mjestu, sa svih strana okruženi neznancima koji su ih slušali, poučila bi ga doličnom ponašanju koje se očekuje od sluge. Ali on zapravo nije bio sluga. Zapravo, on uopće nije bio sluga.

66

»Jesi li siguran da znaš koja je kuća Hadži Kanova?« upitala ga je malo poslije dok su jedno pokraj drugoga sjedili pod prašnjavim stablom.

»Dakako da znam gdje živi.« Dječakove oči blistale su iza vela. »Znam sve o Kabulu.«

»Jesi li ga ikada vidio?« »Nisam, ali svi znaju da je on slavni Kabulac. Čak ga je i emirova obitelj

posjećivala u njegovoj kući.« »Nisu ga pozivali u svoju palaču u Bali Hisar?« Nur Rahman podignuo je bradu. »Hadži Kan previše je slavan čovjek da bi odlazio

kamo mu drugi zapovjede. Jeste li ponijeli novac?« »Malo.« »Moramo mu nešto dati — attar, med sa Safed Koha ili vreću oraha. On živi«,

dodao je, »od darova ljudi poput vas.« Dok su se pripremali za nastavak putovanja, duga kolona deva s golemim teretima

prošla je pokraj njih, a svaka se deva ljuljala s jedne strane na drugu na način svojstven kafilama. Pokraj njihovih zaljuljanih tijela išli su Uzbeci u prugastim svilenim čapanima, namršteni kao da je samo hodanje vrlo ozbiljan posao. Kao i svi drugi na putu, nisu pokazivali da su primijetili Marianu i njezina suputnika.

»Zašto hodate poput starice?« upitao ju je Nur Rahman četvrt sata poslije dok su prelazili uzak pješački most koji je vodio preko rijeke Kabul ravno u grad. »Svi gledaju. Vide vaše velike strane čizme.«

»Nisam tražila da prijeđem ovaj užasni most«, ljutito je rekla Mariana širokim koracima prelazeći klimave daske, držeći grane u rukama prekrivenim tkaninom. Kimnula je u stranu. »Zašto nismo išli onim zidanim mostom?«

»Toliko ste se žalili«, odgovorio joj je razborito, »da sam izabrao kraći put.« Kad su ušli u grad, Mariani je bilo previše vruće i bila je previše uzrujana da bi

govorila. Nur Rahman pred njom je skakutao duž zida jednoga golemog ograđenog vrta. Zurio je iz zavojite ulice u ulicu, spretno održavajući ravnotežu svojih grana, te je lako prolazio pokraj veža kuća i kroz razne gradske bazare gdje je roba bila izložena u šarenim hrpicama.

Gužva je bila vrlo velika. Vitki muškarci s izvezenim kapama na glavama hodali su rame uz rame s čupavim seljacima i starcima plemenitih lica pod složenim turbanima. Magarci, konji i deve prolazili su pod teretom jahača ili robe. Prošlo je i nekoliko žena, a neke od njih držale su šalove jarkih boja preko lica, neke u čadrijima, sve nekoliko koraka iza svojih muškaraca. Dva visoka muškarca u tamnoplavoj odjeći imala su kože snježnog leoparda prebačene preko ramena.

Unatoč svemu Marianinu uzrujavanju, bila je sreća da je Nur Rahman pristao poći s njom. Bez njega bi joj bilo potrebno Tezejevo klupko kako bi se snašla u labirintu toga grada.

Prošavši kroz tržnicu drva te njezine zvukove ritmičkog cijepanja, skrenuli su na dug ravan bazar prepun oružara, sedlara i knjigoveža te prodavaonica u kojima su se prodavale malene bočice ulja jakih mirisa. Ondje su stali. Mariana je prema uputi Nura Rahmana kupila najskuplju. Mala količina ulja namirisala joj je nadlanicu gdje

67

joj je trgovac stavio jednu kap. Složena slatkoća mirisa podsjetila ju je na Hasana. Zašli su iza oštrog ugla, prošli kroz vrata koja su se doimala srednjovjekovno, s

velikim metalnim zakovicama, i ušli u ulicu toliko usku da sunčeva svjetlost nije dopirala do prašnjave kaldrme, iako je bilo tek jedanaest sati prijepodne. Da je Mariana pružila ruke, mogla je dodirnuti zidove s obje strane uličice. Odmaknula je suknje od odvodnog kanala koji je klokotao uz rub uličice.

»Sada smo u mahali Bagh Ali Mardan Kana.« Glas Nura Rahmana povisio se od sreće. »Ovdje sam nekoć živio. Kuća Hadži Kana blizu je.«

Mariana je gledala lijevo i desno kroz svoj mrežasti otvor. Kuće su bile od nepečene opeke između visokih drvenih potpornja. Mnoge su imale lijepe balkone, poduprte drvenim stupovima i raskošno izvezenim vratima. Sve su imale rešetkaste prozorske kapke koji su se pomicali gore-dolje. Gornji prozori bili su otvoreni na vrućini. U veži se pojavila sjenovita prilika te se ponovno povukla unutra. Ofucana dugodlaka mačka šuljala se duž jednog zida. Mariana je osjećala vonj otpadnih voda, dima ugljena i paljenja masnoće.

Trenutak poslije Nur Rahman iznenada je stao. »To je ta kuća.« Pokazao je visoka drvena vrata s teškim nadvojem.

Udario je po njima jednom rukom pridržavajući granje. Neko vrijeme nije bilo nikoga. Strahujući da će netko doći postavljati pitanja, Mariana se osvrnula. »Možda bismo trebali...« Jedini odgovor Nura Rahmana bilo je još snažnije lupanje. Vrata su se otvorila prema unutra. Starac u poderanim cipelama odmjerio ih je od glave do pete. »Mir s vama«, rekao je prinijevši ruku srcu.

»Mir s vama«, odgovorila je Mariana izvijajući vrat kako bi vidjela unutra. Čovjek je uzmaknuo i pustio ih u maleno, oblucima prekriveno dvorište. U jednom kutu bila je svezana krava. Slavuj u krletci od pruća ljuljao se s grane iznad svoje glave. To nije bilo dvorište bogata čovjeka, ali nudilo je mir, uz vonj kravlje balege.

S njezine lijeve strane, pod trijemom prekrivenim lozom, bila su otvorena vrata. Pokraj njih bila je hrpa ostavljenih cipela, koja je otkrivala prisutnost više muškaraca. U kutu je bilo naslonjeno nekoliko jezail pušaka dugih cijevi sa zaobljenim ukrašenim drvenim kundakom. Na podu trijema ležala su dva ili tri naizgled opasna noža.

Iznutra se začuo hrapav glas. »Nisi shvatio, Hašmate Džane«, rekao je glas na perzijskom, »da je raj za dušu, a ne za tijelo.«

»Istina.« Drugačiji, topliji glas izrecitirao je nekoliko stihova ritmičkoga arapskog, a potom prešao na perzijski. »U suri Ha Mim piše:

Vi ćete u njemu imati što poželite i imat ćete u njemu ono što tražite.«

»Ja već znam što želim«, dometnuo je treći glas koji je zvučao mlado. »Obećane su mi djevice i vino...«

»Djevice! Vino! Hašmate, ti si budala«, hrapavo je rekao prvi glas.

68

»Hadži Kane«, doviknuo je vratar, »došli su gosti!« »O, vi koji stojite vani«, rekao je glas, »uđite.« Mariana je odložila granje i izula jahaće čizme. Namjeravala je reći Nuru

Rahmanu neka je pričeka vani kako bi se s Hadži Kanom sastala nasamo, ali takav sastanak očito nije bio moguć. Sudeći po svim onim cipelama i oružju, soba je bila prepuna Afganistanaca.

U toj situaciji neće moći postaviti svoje pitanje. Prekoračila je prag u čarapama i našla se u sobi bez prozora, osvijetljenoj samo

svjetlošću otvorenih vrata iza nje te iz malene filigranske bakrene svjetiljke u stražnjem dijelu.

Svjetiljka je slabašno osvjetljavala lica desetak muškaraca s turbanima koji su jedan do drugoga sjedili na podu prekrivenom slojevima plemenskih ćilima. Neki od njih bili su nalik na surove zapuštene muškarce koje je vidjela na putu. Drugi, odjeveni u čistu, uštirkanu odjeću, izgledali su kao afganistanske inačice članova Hasanove obitelji. Doimalo se da jedan ili dvojica među njima imaju osobitu moć. Možda su i oni sljedbenici Puta.

Oklijevala je na ulazu. Vratar nije rekao da je ona žena. Je li doista dobrodošla među sve te muškarce?

Uvjerena kako nije, brzo je pogledala uokolo nastojeći vidjeti što više prije no što je zamole da ode.

Zidove su prekrivale izvezene tkanine svih zamislivih nijansi, neke nove, a neke istrunule od starosti. Jedna ili dvije bile su ukrašene velikim uzorcima nalik na kotače. Druge su bile prekrivene trokutima izvezenima sjajnom svilom. Na nekima su bila našivena mala ogledalca nepravilna oblika koja su blistala na svjetlosti svjetiljke.

U zraku se osjećao težak, sladak miris, sličan mirisu ulja koje je kupila na tržnici, nadjačavajući vonj s dvorišta.

U stražnjem dijelu sobe, na pletenu ležaju, prekriženih nogu sjedio je muškarac rijetke brade. Crte lica bile su mu meke, lice mu nije bilo nimalo koščato kao lica muškaraca koji su se nagurali oko njega. Na podu pokraj njega stajala je lula iz koje se dimilo.

Oči su mu bile bijele ondje gdje su mu trebale biti zjenice. Mahnuo joj je. »Dođite bliže«, zapovjedio je. Ljudi su se bez riječi razmaknuli kako bi prošla. Slijepac je pokazao pleteni stolac

pokraj sebe. U sobi je bilo vrlo vruće. Ne znajući što bi učinila sa svojim malenim darom, s

oklijevanjem ga je stavila na komad tkanine pokraj njega. Potražila je svoj rupčić i obrisala lice ispod vela.

»Mir s vama, Hadži Kane.« S vrata se začuo molećivi glas Nura Rahmana. »Mogu li vam iskazati poštovanje?«

»Iskaži ga odatle. Tebi nisam potreban. Ali, vi, khanum, vi me želite nešto pitati.« Iako mu je glas zvučao grubo, izraz njegova lica bio je dobroćudan. Nagnuo je

glavu kao da prema zvuku njezina disanja može zamisliti njezino lice. Afganistanci iza nje meškoljili su se i žamorili. Iz lule pokraj nje izvijao se gorak dim.

69

Otvorila je usta kako bi progovorila, a tada ih je ponovno zatvorila. U tome muškom javnom društvu zbog zbunjenosti, a ne zbog nelagode, nije mogla pitati voli li je Hasan još uvijek te, ako je ne voli, treba li se udati za Fitzgeralda. Ta su se pitanja, silno važna dok je kretala u tu pustolovinu, smežurala do nevažnosti pred tim slijepim Bengalcem u njegovoj čudnoj namirisanoj prostoriji.

Pod utjecajem Hadži Kana i njegova okruženja, na njihovu se mjestu pojavilo još jedno, važnije pitanje. Moćno i neodređeno, potezalo ju je i molilo da bude postavljeno.

Nije imala pojma što je posrijedi. Hadži Kan zatvorio je oči. »Khanum, još niste spremni«, rekao je kimajući

glavom, »doznati odgovor na svoje pitanje. Ali ne brinite. Doći će vam sam od sebe, u pravom trenutku.«

Svoje pitanje. Koje? Otvorila je usta kako bi postavila pitanje i vidjela da se okrenuo od nje.

Iza njega na zidu visio je otvoreni ormarić podijeljen na male odjeljke, a u svakome od njih bilo je mnogo malih svitaka papira. Prebirao je po njima trepercći prstima, a tada je izvadio jedan i položio ga pokraj Marianine bočice parfema.

»Čitajte ovo jedanaest puta svakog jutra i svake večeri«, rekao je povukavši ruku. »Vaš će odgovor stići kad bude vrijeme za to.«

Ali, koji odgovor? »Hadži sahibe«, brzo je upitala, »molim vas, recite mi...« »Možete me ponovno posjetiti«, dodao je kao da nije ništa rekla. Je li je otpravio? Mariana je uzela papir i osvrnula se. Nur Rahman nestrpljivo joj

je mahao s ulaza. Ali tek su stigli... Ustala je i razočarano krenula prema vratima. »A sada, Hašmate«, čula je kako je rekao dok je navlačila čizme, »moraš prestati s

tim svojim besmislicama. Što god vjerovao o ubijanju onih koji nisu muslimani, nema brzog puta u Vrt, osobito ne ubijanjem nevinih ljudi koji možda i te kako vjeruju u Alaha, samo ne onako kako ti vjeruješ. Pobjeda nije deva da je kupiš jednim činom. Ona dolazi nakon duge borbe protiv vlastitih ispraznih želja.«

»Ako želiš u raj«, odlučno je dodao, »moli se i daj milostinju potrebitima.« »Što je Hadži Kan mislio rekavši da meni nije potreban?« izlanuo je Nur Rahman

kad su se vanjska vrata kuće teško zatvorila za njima. Ramena su mu klonula pod čadrijem. »I ja sam jednako dobar kao i svi drugi.«

»Vjerojatno je mislio da ti već imaš munši sahiba.« »Ali, i vi ga imate.« »Ne na isti način.« Budući da mu nije vidjela lice, osjećala je sve veću naklonost

prema tom dječaku. »On je moj učitelj jezika, ali ti mu služiš danonoćno. Kao što se ti brineš za njegovu udobnost, tako će se on možda brinuti za tvoju dušu.«

»Doista to mislite?« Glas Nura Rahmana zazvučao je veselije. »Više od svega želim«, nastavio je povjerljivo, »nakon smrti otići u raj. Čuo sam da je to lako, da samo moram ubiti jednog Engleza, ali Hadži Kan je sada rekao da to nije istina.«

»Ubiti Engleza?« Mariana ga je netremice gledala ispod granja.

70

»Ja to ne bih učinio. Ne bih ubio čak ni kojeg od vaših slugu hindua jer ste mi pružili panah i jer sam jeo vašu sol. Ali drugi hoće jer su Englezi nevjernici, poput hindua.«

Iz Hadži Kanove uske uličice skrenuli su na širu ulicu prepunu prodavaonica i nadstrešnica za prodaju voća i povrća. »Dođite«, dodao je preko ramena. »Pokazat ću vam bazar. Vrlo je lijep.«

»Čekaj, Nure Rahmane!« Zurila je za njim, a njezine su jahaće čizme odjekivale po utabanoj zemlji. »Tko je rekao da smo mi nevjernici, da će ljudi ići u raj ako nas ubiju?«

»Poglavice koji su se udružili s vezirom Akbarom Kanom, sinom našeg emira. Svi znaju da je jedan Abdulah Kan, a drugi Aminulah Kan.«

Namrštila se. »Kako to znaš?« »Afganistanci svakodnevno dolaze iz garnizona i odlaze u njega. Čuo sam to od

trgovaca, od hazarskih radnika, od svakoga. Britanci su«, dodao je Nur Rahman, »našeg emira Dosta Muhameda zamijenili šahom Šudžom, kojeg nitko ne poštuje. On slavnim poglavicama oduzima zemlju i novac, a Britanci podržavaju njegovu vladavinu golemom vojskom koja otkupljuje svu našu hranu pa naši ljudi gladuju. I ne stide se. Imaju...«

»Pazi!« Mariana ga je uhvatila za ruku i gurnula uza zid kad je skupina bučnih muškaraca zašla za ugao u uskoj uličici ispred njih. Nehajno držeći muškete prebačene preko ramena, prošli su pokraj Mariane i Nura Rahmana glasno razgovarajući i mašući rukama.

Ostavljali su dojam izrazite opasnosti. »Tko su oni?« šapnula je kad su otišli. »To su rođaci šaha Šudže. Sada su puni sebe. Vidite onog čovjeka ondje?« dodao

je pokazavši prema naizgled dostojanstvenom gospodinu koji se naslonio na obližnja vrata. »Upravo se zaštitio.«

Pokazao je pred sebe. »Pogledajte«, dodao je promijenivši temu. »Ono je bazar Char Chatta.«

Ulica pred Marianom izlazila je na tržnicu na kojoj je bilo vrlo živo. Malo dalje od košara zrelog, mušicama prekrivenog grožda i hrpa svijetlih dinja, težak kameni svod vodio je u prostran nadsvođeni trijem. To je zacijelo središnja kabulska tržnica.

Mariana i Nur Rahman sklanjali su se s puta magarećim zapregama i voću, a potom su prošli ispod svoda i izašli na velik bazar na kojem su zvukovi odjekivali, a na tlu prekrivenom oblucima nalazile su se male prodavaonice. Ptice su se obrušavale ispod visokog stropa. Na unutarnjim zidovima svjetlucali su tragovi žbuke u koju su bila utisnuta ogledalca. Daleko pred njima otvarao se osunčani dio. Mariana je vidjela stabla, a iza njih drugi prolaz natkriven teškim svodom, kao da je arhitektura tržnice prekinuta kako bi se propustilo svjetlost i zrak.

Prodavaonice su bile jedna pokraj druge s obje strane prolaza i svaka je bila za nekoliko stepenica podignuta iznad kaldrme. Pokraj njih prolazile su gomile ljudi iz svih dijelova Azije, kuhari su u velikim željeznim tavama pržili komadiće začinjena mesa, a trgovci su nudili robu izravno s magarećih leđa. Mariana nije mogla skinuti pogled s izložene robe: zlata i srebra, svila za turbane i oružja, mjedenih samovara i

71

kineskog porculana. Prodavač noževa pokraj draguljarnice primamljivo je izložio svoju robu na komadu tkanine.

U draguljarovim drvenim škrinjama nalazilo se izrezbareno sirovo srebro, ogrlice od lapisa i narukvice nalik na manžete. Kad je pružila ruku kako bi održala ravnotežu penjući se u tu malenu prodavaonicu, umilan glas progovorio joj je u uho. »Kakva lijepa, bijela ruka«, rekao je.

Nur Rahman ukočio se pokraj nje. Mariana se prenula, povukla ruku i sakrila je pod čadrijem. Čovjek je govorio perzijskim sa stranim naglaskom. Ton mu je bio sugestivan.

Mariana se okrenula i našla se oči u oči s okruglim, nasmiješenim, čisto obrijanim čovjekom s velikim muslinskim turbanom na glavi, odjevenim u dugu široku paštunsku odjeću.

Iz prugasta svilenog pojasa virio mu je raskošno izrezbaren držak noža. Nasmiješio se, a njegove smeđe oči zaplesale su u iščekivanju

Bio je to sir Alexander Burnes, britanski ministar rezident. Iza njega bio je njegov vitak prijatelj kapetan Johnson, također u afganistanskoj

odjeći, opušteno naslonjen na kameni stup. I on joj je uputio osmijeh ohrabrenja. »Ruka lijepa i bijela poput vaše«, nastavio je Burnes povjerljivo se naginjući

prema njoj i gledajući kroz mrežasti otvor pred njezinim očima, »u Kabulu se malokad vidi. Uvjeren sam da će mi i vaše lice, ako mi ga pokažete, biti jednako lijepo.«

Ljepote prirode, rekao je Johnson, nisu ništa u usporedbi s užicima grada. »Moja kuća nije daleko. Mogu urediti da vas se u potpunoj tajnosti odvede

onamo«, dodao je Burnes sve laskavijim glasom. Bijes je nadjačao Marianinu iznenađenost. »Ne približavajte mi se«, strogo je

rekla. Burnes je razrogačio oči. Uzmaknuo je nesigurno se smiješeći i podignuo ruke

ispred sebe. »Oprostite, khanum«, rekao je. »Možda sam pogriješio.« Gomila u prolazu opazila je njihov razgovor. Muškarci su je pogledavali s

podrugljivim osmijesima na licima. Da je javno optužila Burnesa, mogao je biti ubijen pred njom. »Zar nemate stida?«

bijesno je šapnula na farsiju. »Gdje vam je čestitost?« »Oprostite«, ponovio je Englez i dalje držeći ruke u zraku. Johnson se iza njega

izgubio u gomili. »U životu još nisam«, rekla je izražajno, »doživjela takvu uvredu.« Na Burnesovu se licu pojavila zaprepaštenost jer je ona tu rečenicu izgovorila na

engleskom.

Nur Rahman nagnuo se prema Engleskinji dok su na povratku žurili iz jedne zavojite ulice u drugu. »Khanum, nisam vam mogao otvoreno govoriti o takvim stvarima«, rekao je povjerljivo, »ali britanski časnici to čine. Šah Šudža daje im što god žele«, nastavio je. »Robuje im. Prije samo mjesec dana dao je objesiti čovjeka zbog ubojstva supruge. Ona, žena visoka roda, počinila je gunah s jednim od vaših

72

Engleza. Takve stvari uzrokuju najveću mržnju.« Vidjevši kako se trznula, dječak je slegnuo ramenima. »Ljudi već mjesecima

donose takve priče u garnizon.« Šaputalo se kako su mnoge žene iz plemenitih obitelji popustile engleskom

osvajanju. Nitko nije znao zašto. Nekoliko ih je ubijeno zbog izdaje obitelji, ali druge su uspjele izbjeći razotkrivanje. Nur Rahman glasno je uzdahnuo, nesposoban oteti se divljenju onim ljudima koji su prihvatili taj poguban rizik. Za hrabrog muškarca ili ženu ništa nije ravno uzbuđenju riskiranja vlastita života. Čak je i on to činio pod svojom tankom krinkom.

Engleskinji se zacijelo silno žurilo napustiti grad jer je unatoč svoj teškoj crnoj odjeći, čadriju i svemu, pokraj njega koračala brzo kao i bilo koji Afganistanac.

Možda je čula što je Paštun uska lica rekao na tržnici. »Sada kad muškarcima u Kabulu nije dopušteno braniti vlastitu čast«, rekao je,

»vidimo kako se njihove žene ponašaju.« Nur Rahman sažalio se nad njom. Kad joj se obratio tražeći utočište, njezinim

ljudima nije bilo preostalo mnogo vremena. A sada im je preostalo još manje. Cijena brašna već je bila toliko visoka da su ljudi u gradu gladovali u svojim

kućama. Oni koji trpe i oni koje će biti moguće nagovoriti da im se pridruže uskoro će se osvetiti. Razmetljivci koji su silno samopouzdano koračali kabulskim ulicama uskoro će platiti svoju oholost.

Bio je to ciklus života — čovjek je bio žrtva, pa osvetnik, pa opet žrtva. Što će se tada dogoditi ženi koja mu je spasila život? Ti su stranci bili radoznali ljudi. Muškarci su čak i na ljetnoj vrućini nosili

prašnjavu odjeću od crne vunene tkanine. Na otvorenom su nosili krute šešire, ali skidali su ih kad bi ušli u zatvoreni prostor. Vrlo neobično — kako su gologlavi mogli jedni drugima iskazivati poštovanje? Odjeća njihovih žena bila je još čudnija - sve redom, čak i stare žene, uskom su i očito neudobnom odjećom nedolično pokazivale oblik svojeg tijela. I ova je svoju vitku figuru omatala teškom uskom odjećom čak i dok je svakodnevno jahala prema planini sjedeći postrance na svojoj kobili.

Dok je hodala pokraj njega, Nur Rahman vidio je rub crne tkanine koji se vukao ispod širokih nabora njezina čadrija. Okrenuo je glavu i kroz svoju mrežicu pogledao uokolo. Ljudi su je gledali. Vidjeli su koliko je čudno odjevena, ali srećom u gradu još nije viđena nijedna Engleskinja pa nisu mogli naslutiti tko je ona. A u tom poliglotskom društvu ništa se nije doimalo neobičnim.

Uzdahnuo je zamišljajući strankinje u njihovoj večernjoj odjeći. Te nedolično krojene haljine bile su bolje od svega. Svakog je dana nakon zalaska sunca čekao iza ugla Engleskinjine kuće za slučaj da je obitelj pozvana nekamo na večeru. Nipošto nije želio propustiti gola poprsja i ramena osvijetljena svjetlošću svjetiljke dok su ona i njezina teta izlazile iz kuće.

Primijetio je i kako su se ta stara žena i njezin suprug obraćali slugama te koju su im hranu davali. Premda je suprug govorio malo i održavao stav tihe zabrinutosti, debela je žena govorila ukočeno, kroz napućene usne, dok se obraćala njihovoj garnituri slugu i pomoćnika, nosačima nosiljki, čistačima, vrtlarima i vodonošama.

73

Jednako se obraćala čak i visokom dostojanstvenom konjušaru. Albinu, čija je koža bila prekrivena mjehurima, a oči ružičaste, gotovo se i nije obraćala.

Iako su on, njegov divan starac i svi sluge u kući jeli kuhanu leću, povrće, rižu i kruh, Nur Rahman zaprepastio se doznavši da Englezi jedu i meso, koje im je svakodnevno pripremao čudan kuhar s pregačom oko struka.

Takvo je ponašanje Nuru Rahmanu bilo nepojmljivo. Kako su ti Englezi mogli zadržavati meso samo za sebe? Je li to bio indijski običaj? Kako je moguće da svu svoju hranu nisu davali i slugama, a osobito njegovu dragom Šafi Kanu, za kojeg bi bio spreman umrijeti?

Čak je i Painda Gul, neka se vječno prži u paklenom ognju, s Nurom Rahmanom ravnopravno dijelio obroke.

Nur Rahman starcu nije spomenuo svoj očaj. Umjesto toga prije nekoliko mjeseci jednostavno je pričekao svoju priliku te mesaru na bazaru ukrao četiri mala odreska ovčetine. Svoje nepošteno stečeno blago pripremio je s nekoliko klinčića, nekoliko zrna papra i štapićem cimeta, koje je Englezima ukrao iz kuhinje. Kad ih je pripremio, trijumfalno ih je ponudio starcu.

Munši sahib ozbiljno je pogledao tanjur, a tada rumeno lice Nura Rahmana. »Drago dijete«, rekao je, »ovu hranu nisi stekao desnom rukom.«

Miris mesa zaokupio je osjetila Nura Rahmana i usta mu ispunio slinom, ali starčeve su ga riječi zasjekle do srca. Trebao je znati da veliki Šafi Kan nikada ne bi stavio ukradeno meso u usta.

»Ne smijemo dopustiti da ta hrana propadne«, rekao je starac. »Odnesi je van i daj siromašnima. Oni su nevini. Njima ta hrana neće nauditi.«

Nur Rahman plakao je pruživši mirisni dar djetetu u dronjcima. Bez novca nije mogao pronaći način da ispravi škrtost Engleza. Nije mogao pripremiti nešto ukusno svojemu voljenom dobročinitelju koji je Engleskinji savjetovao da mu spasi život, koji mu je dopuštao spavati pred njegovim vratima i pripremati mu jutarnji čaj.

Poslije ga je blago ukorio rekavši mu da hrana za tijelo nije ništa više od toga te da ja najbolja hrana za dušu.

Hrana za dušu. Nur Rahman krišom je pogledao Engleskinju. Pitao se što je pisalo na malom svitku koji je skrivala među odjećom. Je li sadržavao tajne raja? Dao bi sve na svijetu da dozna što mora učiniti kako bi došao u raj, u kojem su svi grijesi oprošteni.

Koliko god je volio svojega plemenitog starca, nije mogao prestati željeti da je slavni Hadži Kan i njemu dao mali svitak papira.

74

11. poglavlje

24. rujna 1841.

ibi, ove stihove ne razumijete zato što su ispisani arapskim pismom«, munši je sutradan objasnio Mariani.

»I moram ih recitirati na arapskom?«

Munši sahib odmaknuo je glavom. »Samo je molitve potrebno izgovarati na izvornome arapskom. Ove je retke moguće čitati na svojem jeziku, iako je, dakako, na arapskom bolje.« Kad je ušao u blagovaonicu, Mariana je oklijevala reći mu za svoj tajni posjet Hadži Kanu strahujući što bi mogao reći. No naposljetku je uvidjela da bi bilo mudrije reći istinu.

Kad je to učinila, on je nije prekorio, nego ju je samo bez riječi promotrio. Gledala je u mali komad papira, tada odmotan na stolu za blagovanje, s krajevima

pritisnutim tintarnicom i svijećnjakom iz ormara s posuđem. Bio je ispisan nečitkim rukopisom. Što je pisalo na tom talismanu iz Hadži Kanove papirne riznice?

Učitelj joj ga je preveo na engleski redak po redak. Ona je, redak po redak, zapisivala njegove riječi, sve više razočarana.

Obaspi blagoslovima svojeg vođu i učitelja Muhameda: svojeg štovatelja, poslanika, glasnika, svojega neukog proroka, njegove duhovne potomke, njegove žene, njegovo potomstvo, sve: onolikim koliko je različitih stvari stvorenih, dubokim kao što je ispunjenje žudnje duše, sjajnim kao što je ukras nebesa, moćnim kao što je potvrda vjere.

Hadži Kanovi redci nisu opisivali trajnost ljubavi unatoč preprekama, a nisu ni objasnili potrebu napuštanja uzaludnih nastojanja. Nisu upućivali na prevažno prikriveno pitanje koje ju je mučilo dok je sjedila pokraj njega u njegovoj mračnoj namirisanoj sobi.

Zbunjeno je pokazala papir. »Što ovo znači, munši sahibe?« »To je darud, bibi, zazivanje Alahovih blagoslova na proroka Muhameda.

Recitirajući darud, čovjek i sebi donosi Alahove blagoslove. Neki darudi ujedno štite onoga tko ih izgovara od poticaja na zlo ili od onih koji bi mu mogli nauditi.«

»To je zanimljivo, munši sahibe, ali zašto ga je Hadži Kan dao meni?«

B

75

»To ne mogu reći.« Namrštio se. »Je li vam dao kakve upute?« »Rekao mi je neka ujutro i navečer jedanaest puta izgovaram ono što piše na tom

papiru.« »Tada vam savjetujem da to učinite.« »To nije moguće, munši sahibe. To ne mogu činiti.« Njezin je učitelj slegnuo ramenima. »Ako je to zato što ste kršćanka, podsjećam

vas da su kršćani, kao i Židovi te muslimani, ahl al-kitab, sljedbenici svetih knjiga. Uvažavaju iste proroke, iste zakone. Hadži Kan poznat je po tome da je na putu mira daleko odmaknuo«, dodao je. »Ako vam je savjetovao izgovarati taj darud, učinio je to s razlogom, iako ne mogu reći koji je razlog posrijedi.«

»Ujedno je i slijep na oba oka«, istaknula je. »Ormarić iza njega bio je pun jednakih svitaka papira. Lako mi je mogao dati pogrešan.«

Njezin učitelj nije odgovorio. Umjesto toga posegnuo je u jedan od džepova duge snježnobijele košulje i izvadio nisku izrezbarenih drvenih kuglica. Iz velike kuglice visjela je svilena rojta.

»Ovo je za vas, bibi«, rekao je pažljivo je spustivši na stol. »Ako odlučite učiniti ono što vam je Hadži Kan savjetovao, morat ćete brojiti recitacije.«

Sat vremena poslije u svojoj je sobi zurila u prazno držeći Hadži Kanov papir u ruci.

Odgovor će doći sâm od sebe, u pravom trenutku, rekao joj je. I pozvao ju je da ponovno dođe. Iako joj je rekao malo, bio je iznimno zanimljiv dok je bijelih očiju sjedio pred

svojim gostima u onoj tijesnoj sobici. Odmah je znao da ona želi postaviti pitanje, a ne Nur Rahman.

Pa ipak, ti joj redci nisu ništa rekli. Ako je doista namjeravao dati joj taj darud, zašto je to učinio? Što je mislio da će

se dogoditi ako ona učini kako joj je rekao? Žarko je željela doznati mistične tajne od trenutka kad je upoznala šeika i njegovu

moćnu sestru, ali ni u jednom joj trenutku nije palo na pamet da bi zbog toga možda morala prestati biti kršćanka. To nije mogla. Proučavati istočnjački misticizam bilo je jedno, a napustiti anglikansku crkvu bilo bi nešto posve drugo.

Nije mogla zamisliti što bi njezin otac vikar rekao da je doznao za taj darud ili čak za brojanicu koja je tada ležala skrivena u džepu njezine haljine.

Ali, koliko god su te riječi na njezinim usnama zvučale strano i koliko god je brojanicu munši sahiba među svojim prstima osjećala kao stranu, bila je uvjerena da joj zajedno nude put prema lijepu nepoznatu mjestu.

Taj ju je put pozivao. Morala je odlučiti hoće li krenuti njime ili će ga zaobići.

»Posve je jasno«, tiho je rekao sir William Macnaghten dok je sutradan poslijepodne sjedio u memorijalnom vrtu šaha Babura, »da ako London želi uštedjeti, mora smanjiti troškove na nekome drugom mjestu.«

Engleska družina vratila se na Baburovu grobnicu kako bi uživala u još jednom izletu prije no što zahladi. Kad se Macnaghtcn s još nekoliko političkih dužnosnika

76

udaljio u tih šumarak, Mariana ih je slijedila i sjela nedaleko od njih naslonivši se na stablo te se napregnula kako bi čula njihov razgovor.

»Cijelo nam je ovo područje otvoreno«, nastavio je sir William. »Kad bismo imali malo više ljudi, mogli bismo zauzeti Bukharu na sjeveru i Herat na zapadu.«

»Sir Williame«, oprezno je odgovorio Marianin tetak, »jeste li uzeli u obzir naše opskrbne putove? Već su opasno dugi, a pobunjenici bi ih lako mogli presjeći u svim onim uskim prolazima.«

»Možda bismo trebali uzeti u obzir stav Afganistanaca«, dodao je Charles Mott neuobičajeno samopouzdano, »osobito stavove poglavica i vjerskih vođa...«

»Ali«, nastavio je sir William ne obazirući se na obje primjedbe, »vlada izričito zahtijeva da smanjim troškove, što sam i učinio. Prva brigada generala Salea sljedeći će se mjesec vratiti u Indiju. Ići će kraćim putom prema istoku, kroz Džalalabad. Uz to sam prepolovio godišnju naknadu istočnim Ghilzai plemenima. Ako se pokaže da tim mjerama nismo uštedjeli dovoljno, šah Šudža morat će se odreći malo svoje raskoši.«

Mariana je zadržala dah čekajući odgovor svojeg tetka. »To ste učinili?« Glas Adriana Lamba bio je očajan. »Srezali ste naknadu Ghilzai

plemenima koja nadziru sve prolaze odavde do Džalalabada?« »O, tetku Williame«, zavapio je Charles Mott. »Doista se pitam...« »Učinio sam to«, odlučno je rekao Macnaghten. »Oni su, dakako, podignuli

galamu zbog smanjenja naknade. Jedan se od njih pokušao pobuniti, ali je sir Alexander vrlo dobro izašao nakraj s njime. Pobune im neće koristiti«, dodao je. »A ako na nas dignu i prst, bit će kažnjeni za svoje postupke, ti nitkovi.«

»To će učiniti general Sale na putu u Indiju?« »Upravo tako. Naposljetku, putovat će kroz njihovu zemlju.« Mariana je čula kako se njezin tetak nakašljao. »Uvjeren sam da ste svjesni, sir

Williame«, oprezno je rekao, »da je Akbar Kan došao iz Taškurgana na sjeveru. Navodno putuje prema Hazarajatu zapadno odavde. Jeste li uvjereni da ne spletkari protiv nas s poglavicama Ghilzai plemena kao što su Abdulah Kan i Aminulah Kan. Ta dvojica doimaju se opasnima i uvelike protiv nas. Strahujem da bi se mogao dogoditi ustanak koji bi Akbar potaknuo ako bismo bilo čime...«

»Gospodine Lamb«, ljutito je rekao sir William, »sit sam vaših neprestanih crnih predviđanja. Nismo ni u kakvoj opasnosti. Osim tu i tamo pokoje male pobune, ova je zemlja u stanju savršenog mira.«

Šutnja Marianina tetka govorila je iznimno mnogo. »Zašto sir Alexander danas nije želio doći?« upitao je tetak Adrian dok su njih

trojica prolazili pokraj Mariane na putu prema stolu na kojem je poslužen ručak. »Rekao je da ima neodgodivog posla u gradu«, odvratio je sir William. Da, doista ima neodgodivog posla. I dalje naslonjena na udobno deblo, Mariana se

prisjetila kako je Burnes, rječit i neumjeren, na tržnici iznenađeno odskočio od nje, a pohota je u trenu nestala s njegova lica.

Koliko god je taj trenutak bio odbojan, više ju je uznemirilo ono što je Nur Rahman rekao nakon toga. Kako je Burnes, uza sve svoje iskustvo u središnjoj Aziji,

77

mogao riskirati gnjev moćnih Afganistanaca zavodeći njihove žene na tržnici, i to uspješno, ako je vjerovati Nuru Rahmanu? I što je s njegovim udvoricom, kukavicom Johnsonom, čovjekom koji je sada odgovoran za riznicu šaha Šudže?

Ako Afganistančeva čast iziskuje osvetu, rekao joj je munši sahib, osvetit će se bez obzira na cijenu.

Pridruživši se ostalima, Mariana je pogledala sir Williama i njegovu lijepu suprugu, koja mu je uputila privatan osmijeh kad se nagnuo pokraj nje kako bi uzeo bocu s vinom.

Burnes i Johnson bili su opasni za sve njih. Trebala bi ih prijaviti, ali kako bi objasnila zašto je bila na bazaru Char Chatta prerušena u Afganistanku?

Tetak Adrian je od dolaska okupio plaćene doušnike iz različitih dijelova zemlje. Mariana ih je često viđala — muškarce mlade i stare, u odjeći raznih plemena i područja. U vrt su uvijek ulazili na prednja vrata i potom na verandi tiho razgovarali s njezinim tetkom.

Nedvojbeno su mu rekli za Burnesove aktivnosti. Ali shvatila je da on njihovim pričama vjerojatno nije pridao važnost. Naposljetku, doušnik je plaćen za donošenje zanimljivih vijesti.

»Ovaj mi vidik nikada neće dosaditi.« Lady Macnaghten uzdahnula je sa svojega sklopivog stolca za stolom. »Kabul je sve čemu sam se nadala, iako moram priznati da sam doista sita grožđa. Čeznem za finim, kiselim engleskim ogrozdom.«

Teta Claire kimnula je ispod suncobrana. »A meni neće biti žao ako više nikada ne vidim nijednu dinju. Mariana, reci Adilu neka mi donese čašu vode.«

»Ali«, dodao je general Elphinstone, mršteći se dok je podizao otečenu nogu na pleteni stolčić, »ništa se ne može usporediti sa sjajem svjedosti i svježinom povjetarca, osobito ovdje na ovom obronku.«

Lady Macnaghten položila je ruku na suprugovu i pokazala prema perzijskom natpisu iznad mramornog ulaza u džamiju. »Williame, moraš nam ponovno prevesti što ondje piše«, veselo je rekla. »Vrlo je dirljivo.«

Sir William se nakašljao. »Samo je ova lijepa džamija«, počeo je milozvučnim tonom, »ovaj hram plemenitosti, sazdan za molitvu svetaca i bogojavljenje anđela, bio dostojan stajati na svetištu časnom kao što je ovaj put arkanđela, ovo nebesko polje, svjetlosni vrt anđeoskog kralja kojem je Bog oprostio. «

»Ah«, uzdahnuo je general Elphinstone, »kako li su se u ono vrijeme lijepo izražavali! Teško je zamisliti današnje afganistanske divljake sposobne za takvu rječitost.«

Divljake. Mariana je gledala zavojitu rijeku Kabul i dolinu Čahardeh prepunu voćnjaka, zamišljajući uštirkane muškarce urednih brada koje je vidjela u sobi Hadži Kana. Dakako, nije razgovarala s njima, ali nije sumnjala da je Kabul, unatoč svem oružju i navodnoj nasilnosti Afganistanaca, imao svoje pjesnike i učenjake, znanstvenike, liječnike i učene ljude.

Zašto je njezinim ljudima bilo toliko teško prihvatiti tu jednostavnu činjenicu? »Nije čudo da se car Babur zaljubio u ovu zemlju«, primijetio je tetak Adrian.

»Ako je kao kralj doista bio dobar kao što ljudi kažu, zaslužio je vladati ovom lijepom

78

zemljom.« Kimnula je u znak slaganja. Sa svojom čistom kristalnom svjetlošću, znatno

različitom od vlažne svjetlosti Engleske i prašnjave maglice Indije, Afganistan je doista bio prelijep. Kakva šteta što su mu njezini ljudi nametnuli onoga mrzovoljnog napetog šaha Šudžu injegove nabusite sljedbenike.

Ružičasta boja snijega na dalekim planinskim vrhovima s odmicanjem poslijepodneva poprimala je purpurnu boju. Kad je dolina podno vrta poprimila zagasito žute i zlatne nijanse, Mariana je poželjela da je Hasan i Sabur vide zajedno s njom.

Uzdahnula je. Možda će njezino drugo pismo sigurno stići do Hasana. Zamislila je kako Gulam Ali u širokoj pamučnoj odjeći prljavoj od putovanja

korača putom iz Kabula uz koji se protežu stijene i brzi potoci prepuni oblutaka. Prelazi li u tom trenutku planinsku livadu mirisnu od aromatičnih trava, ili se uspinje obronkom prekrivenim divljom lavandom i čičkom?

Kad će ući u Indiju? Zbog neobična izgleda možda ga neće odmah prepoznati kao slugu Britanaca. To

bi moglo biti dobro. Sa sobom je i dalje nosio dug kiberski nož, nije li? Ako se išta dogodi tekliću koji joj je pomogao spasiti Hasana u noći kad je ranjen i

koji je potom žurno došao za njom iz Lahorea s Hasanovim pomno omotanim zlatnim medaljonom skrivenim u džepu, nikada si to neće oprostiti.

Stihovi iz Kurana, urezani u malom medaljonu, posjedovali su ljepotu koja Mariani nije dala mira, kao i Hadži Kanov darud.

Ispunjenje žudnje duše. Jesu li takvi stihovi imali moć nadahnuti snove ili odgovoriti na pitanja duše? Jesu li mogli poučavati srce pjesničkom alkemijom i zauvijek ga promijeniti? Iako to nije znala, dok je sjedila u vrtu šaha Babura među svojim ljudima, donijela je odluku da će izgovarati darud, ali s jednom malom izmjenom kako bi zaštitila svoju kršćansku vjeru.

Sunce je bilo nisko na nebu kad su se gosti sir Williama i njihovi naoružani čuvari okupili kako bi krenuli natrag.

Lady Macnaghten podignula je nogu u čizmi na konjušarevo ponuđeno koljeno i nespretno se popela u svoje žensko sedlo. »Kakav divan dan«, rekla je popravljajući svoj jahaći veo. »Pretpostavljam da ću sutra biti ugodno iscrpljena.«

»Dobro je«, primijetio je njezin suprug, »da je Kabul toliko tih. U ovo mirno vrijeme možemo se zamarati do mile volje.«

»Baš šteta da nam se sir Alexander nije mogao pridružiti«, rekla je. »Silno bi uživao u vidiku.«

»Dođi, Mariana«, pozvao ju je tetak kad je ostatak družine krenuo nizbrdo prema lijepim vratima vrta. »Jar Muhamed doveo ti je tvoju kobilu.«

»Budi pažljiva dok prelaziš onaj most«, upozorio ju je malo poslije. »Ljudi dolaze iz drugog smjera. I pazi da ih ne gledaš.«

Sa suprotne obale prilazio im je visok jahač bujne brade, a za njim su išla tri psa te još šest ili sedam jahača. Mariana je pogledala jahača kad joj se približio i naglo

79

udahnula. Na njegovu zapešću, omotanom kožom, sjedio je potpuno bijel jastreb, s kapicom na glavi i tih.

Pognula je glavu osjećajući kako je taj čovjek gleda. Sa sedla je visjelo nekoliko zečeva te više krupnih, crvenonogih jarebica. Mariana

je krajičkom oka vidjela kako bijeli jastreb napola širi krila i kako mu se ramena približavaju. Ni na krilima ni na tijelu nije imao ni traga sive boje. Kožna kapica bila mu je izvezena srebrnim koncem.

»To je tujhun«, tiho je rekao njezin tetak. »Sibirski jastreb kokošar. Izvrsni su lovci i vrlo rijetki.«

»Zašto mi je taj čovjek bio toliko poznat?« upitala je Maru na nakon što su lovci prošli pokraj njih razgovarajući među sobom, praćeni dugodlakim lovačkim psima.

»Draga moja«, rekao je njezin tetak preko ramena pogleda vajući konjanike koji su se udaljavali, »to je Abdulah Kan, pogla vica plemena Ačakzai, koji je na utrkama srušio one šatore. Sjećaš li se kako je bacio klin kao da izaziva šaha Šudžu na dvoboj? Doznao sam da se nakon toga vratio u dolinu Pišin, ali moja su saznanja očito pogrešna.«

»Ne sviđa mi se to što ga vidim u Kabulu«, dodao je. »Ne sviđa mi se podrugljiv pogled koji sam vidio na njegovu licu dok je prolazio pokraj nas, ni kako su njegovi ljudi razgovarali među sobom i pokazivali prema nama.«

Namrštio se. »Sve me to podsjeća kako moram otkriti gdje je drhtavi stari Aminulah Kan. Koliko je meni poznato, i on bi mogao biti ovdje.«

Dan je brzo blijedio. Maleno svetište pokraj rijeke bilo je prepuno ljudi, a njihove su svjetiljke bacale sjene dok su se kretali među stablima. Mariana je zamišljala kako onaj opaki stari plemenski čovjek vreba u tami sa svojim ljudima, poput zlikovca u bajei.

»Moramo sustići druge«, oštro je rekao njezin tetak. »Ne volim u sumrak biti vani bez pratnje.«

»Glasine govore«, promrmljao je kad su se približili krugu rezidencije, »da je Abdulah Kan ubio svojeg brata tako što ga je zakopao u zemlju, svezao mu uže oko vrata i tada jahao ukrug oko njega sve dok mu nije otrgnuo glavu s ramena. Ta priča može i ne mora biti istinita, ali govori o tome na kakvom je taj čovjek glasu.«

Mariana je te večeri ležala i šaputala u tami, a brojanica munši sahiba kuckala joj je među prstima.

Rekao joj je da je prihvatljivo izgovarati Hadži Kanov darud na engleskom. Ali nije odobrio njezinu malu izmjenu.

»Obaspi blagoslovima«, šaptala je nadajući se da će nakratko vidjeti kroz slijepčeva vrata, »njihova vođu i učitelja Muhameda...«

80

12. poglavlje

26. rujna 1841.

repolovili ste godišnju naknadu poglavicama istočnih Ghilzai plemena?« Šah Šudža ispustio je grožđe i pogledao sir Williama s dostojanstvenim užasom na

licu. »Učinili ste to ne pitajući me za savjet?« Iza njega sjedili su njegovi ministri, otmjeni i pribrani, u dva reda, te mrmljali

među sobom približavajući glave pod turbanima, zagledani u dva Engleza u crnoj odjeći koji su sjedili pred njim.

»Veličanstvo«, odgovorio je izaslanik, »nismo imali drugog izbora. Naša vlada u Calcutti izričito je zahtijevala da smanjimo naše...«

»Ah, Macnaghten, niste razmislili.« Šah je odgurnuo zdjelu s voćem i obeshrabreno pogledao goste.

Od drugih časnika, civilnih i vojnih, koji su stajali iza Burnesa i Macnaghtena, samo su trojica govorila farsi. Od njih su samo Marianin tetak i njegov pomoćnik gledali reakciju šaha Šudže s imalo zanimanja.

Kad im je Macnaghten uputio agresivan obrambeni pogled, Charles Mott pomaknuo je stopala. Adrian Lamb nije spustio pogled.

»Jeste li uzeli u obzir svoj dogovor s plemenima Ghilzais prije no što ste im srezali naknadu?« nastavio je šah visokim neugodnim glasom. »Jeste li uzeli u obzir svoj gubitak časti zbog kršenja obećanja?«

»Časti?« Macnaghten je nehajno slegnuo ramenima. »Veličanstvo, mislim da to nije nimalo važno u ovoj zemlji u kojoj nitko...«

»Čast je u ovoj zemlji vrlo važna, Macnaghten. Već sam vas upozorio na opasnost uzimanja zlata jednim poglavicama da biste ga dali drugima. Čak i ako niste učinili baš to«, dodao je, »tim ste prividom stvorili neprijatelje sebi i meni. A sada ste svoju pogrešku učinili još težom.«

Macnaghten se široko nasmiješio i pružio ruke ispred sebe. »Ali, veličanstvo«, usprotivio se, »mi smo samo učinili situaciju pravednijom. Drugi poglavice i dalje moraju platiti, ali Ghilzais plemena dobivaju manje. Nije li to dobro?«

»Ovi su ljudi prava djeca«, promrmljao je Burnesu ispod glasa, i dalje nasmiješen. »Vratili ste me na moje prijestolje, Macnaghten.« Šah Šudža je uzdahnuo. »Ali

oteli ste mi nezavisnost moje zemlje. Ulazite u sukobe s nama uvjereni kako će vas vaši topovi zaštititi i namećete nam svoje britanske običaje. U svojoj ste oholosti sve poglavice okrenuli protiv mene.«

Njegovi su ministri iza njega kimali u znak slaganja.

P

81

Alexander Burnes ukočio se u svojem naslonjaču. »Veličanstvo, nema potrebe da nam se obraćate na taj način. Nikome nismo naudili. Vaši su neprijatelji slobodni i neoslijepljeni. Zašto...«

»Zar ne razumijete izreku koja kaže da je neprijatelj mojeg neprijatelja moj prijatelj?« Kutovi šahovih usana objesili su se. »Velikim porezima naudili ste poglavicama sjeverno i južno od Kabula. Poglavicama istočnih plemena Ghilzais naudili ste prekršivši obećanja koja ste im dali. I nemojte zaboraviti da Akbar Kan, sin Dosta Muhameda, koji se zavjetovao da će ponovno osvojiti očevo prijestolje, sa svojim ljudima čeka u Bamijanu na zapadu. Sada će se svi ujediniti protiv vas. Prihvatili vi to ili ne, sada ste okruženi neprijateljima.«

»Doista, veličanstvo, to je krajnje...« Šah ga je ušutkao podignuvši ruku. »Kad prepoznaju zajedničkog neprijatelja, naši

ljudi ulaze u saveze protiv njega, ali ne prije no što se svaka skupina dokaže svojim podvizima protiv tog neprijatelja jer se Afganistanci ne okupljaju pod jednim vođom, nego pod savezom vođa. Ono što vi smatrate malim pobunama, mogli bi biti ti podvizi koji će voditi sve većim napadima sve većih skupina. Vaši britanski časnici otvoreno su uvrijeđeni na bazaru dok su od naših zanatlija pokušali naručiti oruđe i oružje. Dvojica su izbodena na kabulskim tržnicama. Nekoliko vaših indijskih vojnika ubijeno je kad su odlutali iz vašega garnizona. Smatrate li da ti događaji nisu povezani?«

Macnaghten se ponovno nasmiješio. »Ali, veličanstvo, ako imamo toliko mnogo neprijatelja, zašto ljudi hrle pridružiti se našim konjskim utrkama i zabavnim događanjima? Zašto se smiješe i šale s nama kao da smo braća? Zašto nam daju darove i nude prijateljstvo?«

»Da«, ubacio se Burnes, »i zašto mene toliko veselo zovu >Eskandar<? Zašto me zovu mojim kršćanskim imenom?«

Šah Šudža naslonio se na svoj svilom presvučen jastuk. »To nije kršćansko ime. Eskandar, ili Aleksandar, zapravo je vrlo staro ime. Ali reći ću vam nešto drugo: mojim ljudima nije svojstveno otkrivati osjećaje. Smiješit će vam se sve dok ne osjetite ubod njihovih noževa.«

»Pazite što vam kažem, Macnaghten«, dodao je, »osvetit će vam se za ovo smanjivanje naknade plemenima Ghilzais.«

Macnaghten se naklonio. »Kako kažete, veličanstvo. A sada se, ako dopustite, moram vratiti svojim dužnostima.«

Šah je odmahnuo glavom. »Ah, Macnaghten«, rekao je umorno, »koliko slabo razumijete moj Afganistan.«

* * *

Istog poslijepodneva, u jednostavnijem ozračju havelija Kamar, sultanija Safija naslonila se na jastuk presvučen pamukom i zamišljeno žvakala krišku dinje.

Njezin se život dičio mnogim zadovoljstvima. U tom su trenutku svi u kući bili dobrog zdravlja. Hasan, koji se bio potpuno oporavio pa se pripremao krenuti za

82

Pešavar, svakodnevno je jahao sa Saburom. Njihovi izleti u prirodu, ili mirni na konju i poniju, ili u punom galopu iz sela u selo na Hasanovoj lijepoj novoj kobili, dječaku su pružali istinsku radost. Safiji nikada nije dosadilo gledali kako Sabur trči po sobi, a odjeća leprša oko njega, i kako grli oca kad god se ovaj pojavi na ulazu u dnevnu sobu.

Bili su dobar par, otac i sin, iskusni dvoranin i dijete mistik. U pogledu shvaćanja nisu bili osobito različiti. Kao i svi muškarci u obitelji

Valijulah, Hasan je od osamnaeste godine bio član očeva bratstva. Svakodnevno je molio i izgovarao svete riječi kao i svi drugi te mu je oboje donijelo mnogo dobra. Safija je ponovno gledala kako postaje ugledan čovjek cijenjen u utvrđenom gradu te pouzdanik maharadže Randžita Singa.

Oduvijek je vjerovala da će mu darovi šarma i uvjerljivosti dobro služiti u životu. Zabrinjavala ju je samo njegova stidljivost i perfekcionizam. Hasan, dakako, nikada nije pokazao zanimanje da postane duhovni vođa. Nije

posjedovao sinovljevu tajanstvenu vidovitost ili njegovo oduševljenje višesatnim sjedenjem u dvorištu s Valijulahom i njegovim gostima.

Te osobine mogle su pripadati samo osobi koja će biti sljedeći šeik bratstva Karakoja.

Dragi mali Sabur. Neka njegova vedra energija potraje stotinu godina. Iako su mu bile samo četiri godine, već je iskazivao žarku želju za učenjem. U

velikoj dnevnoj sobi svakog je jutra skakutao na svojemu mjestu na podu prekrivenom prostirkama, sa spremnih stotinu pitanja, dok je Safija ženama iz obitelji i njihovoj djeci pripovijedala poučne priče. Poslijepodneva je provodio u dvorištu s djedom, učeći retke iz Kurana, a njegove su širom otvorene oči iz dana u dan bile sve mudrije.

Drugi članovi kućanstva također su bili dobro. Safijina mlada rođakinja rodila je snažnu djevojčicu čiji je plač odjekivao u ženskim odajama na katu. Valijulahova starija nevjesta razmaknutih zuba, koja se jednoga ljetnog poslijepodneva iznenada srušila od vrućine, u međuvremenu se oporavila i ponovno je ogovarala kao i uvijek.

Berba kandaharskog šipka obećavala je dobar urod, a mlada stabla guave preživjela su ljetne kiše.

Safija je imala mnogo razloga za zahvalnost. Igra skakanja i vikanja pred dnevnom sobom postala je previše bučna. »Odmah

siđite dolje«, ljutito je rekla Saburu i njegovim nasmiješenim rođacima. Veranda je utihnula pa je pomislila kako su sva djeca otišla, ali kad je dokono

pogledala kroz vrata, vidjela je da je Sabur još ondje i da je bez riječi gleda napola skriven iza zavjesa.

Pokazala je pladanj voća pred sobom. »Dođi, dijete«, rekla je potapšavši pod pokraj sebe kad je vidjela njegovo oklijevanje. »Odrezat ću ti krišku dinje.«

»Što te muči?« upitala je kad je sjeo i bez riječi se naslonio na nju. »Maloprije si se veselo igrao.«

Sabur se na trenutak zagledao u njezino lice, a tada kleknuo, odmaknuo nekoliko pramenova čelično sive kose s njezina lica i dlanom joj obuhvatio uho.

»Molim te, bhaji«, vlažno je šapnuo škakljajući joj uho svojim dahom. »Molim te,

83

reci abbi neka pođe onamo gdje je An-nah i dovede je kući.« Safija je položila punašnu ruku oko njegovih ramena. Dakle to je bilo to. Dječaku

je ta Engleskinja i dalje nedostajala. A zašto i ne bi? Mariam mu je postala majkom nakon što je njegova jadna majčica umrla. Čuvala ga je i voljela pune dvije godine.

»Učinit ću što budem mogla, dragi«, zagrmjela je dobro znajući koliko slabo može utjecati na Hasana. »Učinit ću što budem mogla.«

U njezinu se umu pojavilo pitanje dok je dječačić bučno odlazio niz stepenice kako bi se ponovno pridružio igri. Zašto mu je Mariam nedostajala sada, nakon toliko mnogo mjeseci? Kad je u siječnju otišla, bio je tužan, dakako, ali se u dugom razdoblju nakon toga doimalo kako se veselo pomirio s njezinom odsutnošću.

Što je sada u njemu probudilo čežnju za njom?

84

13. poglavlje

15. listopada 1841.

uli smo da je general Sale ranjen u prolazu Khurd — Kabul, ovaj put u nogu«, rekao je Charles Mott sa svojeg mjesta pokraj britanskog igrališta za kriket.

»Osim toga, Prva je brigada bila vrlo uspješna.« Drugi čovjek, kapetan Trinaeste pješadijske, nije skidao pogled s igre. »Dakako«,

odvratio je, »šteta je zbog onog noćnog napada na tabor pukovnika Monteitha u kojem je poginulo mnogo naših ljudi. Trideset pet, ako sam dobro upamtio.«

»Monteith je trebao kazniti afganistanske izdajice u svojem taboru koji su pustili napadače da prođu pokraj stražara«, primijetio je drugi časnik, »ali u svakom slučaju, prolaz je sada slobodan, a to je najvažnije.«

»Čujemo«, dodao je Charles Mott, »da će za nekoliko dana cijeli put između Kabula i Džalalabada biti otvoren za naše karavane i, dakako, za vas, sir Williame, kad se budete vraćali u Indiju.«

Sir William Macnaghten prestao je razgovarati s očito iscrpljenim generalom Elphinstoneom te zadovoljno kimnuo supruginu nećaku.

»Da, doista, Charles«, rekao je. U garnizonu se već tjednima razgovaralo o novom položaju sir Williama, položaju

guvernera Bombaja. Lady Macnaghten, koja je nedugo prije bila završila uređenje rezidencije u Kabulu, već je bila duboko zabrinuta zbog svoje buduće, mnogo raskošni je kuće.

»Ne mogu zamisliti kako ću to preživjeti«, veselo je povjerila Mariani. Kovrčavi poručnik jurio je igralištem za kriket pred Marianom mašući rukama.

Dva smeđa brda planine Bibi Mahro oštro su se uzdizala iza njega na pozadini silnog modrog neba. Jednako smeđe selo uspinjalo se padinom bližeg brda. Mariana se pitala što stanovnici toga sela misle o Britancima i njihovoj igri.

Odsutno se nasmiješila nečijoj primjedbi o osobitom stilu mladog igrača. Mirno je sjedila držeći čašu šipkova soka u ruci i zamišljala što će reći Harryju Fitzgeraldu kad se sretnu.

Kako je izgledalo, taj bi se susret mogao dogoditi svaki čas. On ne samo što se dan prije vratio u Kabul, nego je i bio ondje, na utakmici kriketa. Namrštila se, svjesna njegove plavokose prisutnosti dok je hodao amo-tamo među gledateljima, pozdravljao stare prijatelje i bodrio igrača.

Sada kad su se general Sale i istočna Ghilzais plemena borili na putu za Pešavar, proći će neko vrijeme prije no što će se Gulam Ali moći vratiti u Kabul.

Do njegova povratka neće znati što Hasan osjeća. Vijest o Fitzgeraldovu dolasku je, dakako, potekla od lady Macnaghten. Sutra

Č

85

poslijepodne imaš biti na igralištu za kriket nedaleko od Darvaza sirdara, obavijestila je Marianu u pismu koje joj je jučer dostavljeno. Ne brini zbog izgleda. Vijaya će ti doći prije ručka.

Mariana je pazila da svojoj obitelji ne spominje Fitzgeralda, ali tišina joj nije koristila. Kako je njegov povratak u Kabul bio sve bliži, teta Claire tjednima ju je uporno upozoravala da glavu mora držati pognutom te šutjeti o svojoj prošlosti.

»I moraš«, dodala je podižući punašan prst kako bi naglasila svoje riječi, »paziti što govoriš. Draga moja Mariana, ti imaš vrlo opasnu naviku govoriti što ti je na umu. Podsjećam te da tu slobodu imaju samo udane žene.«

Lady Macnaghten jednako se upletala. Ne dajući se smesti naporom odabira svile za blagovaonicu sjedišta vlade u Bombaju, procjenjivački je promotrila Marianino lice i nokte te joj rekla neka spali svoju omiljenu sivu poslijepodnevnu haljinu.

»Jednostavno više ne možeš nositi tu strašnu boju«, ponovila je. »Imam divnu limunski žutu svilu koja će biti savršena za tebe. A mrvica praha košenila učinit će čuda na tvojim obrazima.«

»Moraš upotrijebiti sve što ti je na raspolaganju kako bi poboljšala svoj izgled«, nastavila je ne obazirući se na Marianin zaprepašten pogled izazvan tvrdnjom kako bi trebala bojiti lice. »Košenil je divan domaći izum. Vrlo upućena osoba rekla mi je da se ujutro, kad se svi ti majušni kukci oslobode, muslinska vrećica pomno pregleda. Ako je samo jedno od tih malenih stvorenja tijekom noći uginulo, sve se baca. Uvijek izgledaš lijepo kad se potrudiš«, zaključila je. »To se ne može reći za svakoga. Iskoristi svoj dobar izgled prije no što bude prekasno. Nitko neće znati«, dodala je s vragolastim osmijehom.

Udarcu palice uslijedila je vika. Mariana se okrenula pogledom tražeći Fitzgeralda i ugledala ga naslonjena na stablo, odjevenog u hlače od jelenje kože i plavu jaknu, zalizane glave pognute dok je slušao nešto što je njegov družbenik govorio. Bi li glavu držao pod istim kutom i dok bi mu ona govorila da njegovu prošnju ne može ni odbiti ni prihvatiti te da njezin odgovor mora čekati neodređeno dugo?

Bi li je on doista zaprosio? Krenuo je prema njoj. Dok joj je prilazio i dalje razgovarajući s prijateljem, ona se

žurno okrenula prema igralištu bez riječi preklinjući da ne sjedne na nažalost slobodan stolac pokraj nje.

»Mogu li vam se pridružiti, gospođice Givens?« Naklonio se nad njom. Njegov je prijatelj nestao. »Dakako, poručniče«,

bespomoćno je odgovorila. Sklopivi stolac zaškripao je kad je poručnik sjeo. »Lijepo je vidjeti da se ljudi

zabavljaju«, rekao je smiješeći se pomalo ukočeno. »Kandahar možda ima divne dinje, ali inače je velika kamenita pustoš.«

Mariana nije skidala pogled s igre, neugodno svjesna njegove mase i škripanja njegova stolca.

Ljudi su ih gledali. Teta Claire mahnula joj je ispod suncobrana, treperavom rukom šaljući ohrabrenje ili upozorenje. Lady Macnaghten namrštila se i znakovito pogladila svoju kosu.

86

»Jeste li uživali u kabulskom ljetu?« upitao ju je. »Na određeni način jesam.« Mariana mu se oprezno nasmi ješila. »Vrijeme je bilo

divno, a voće slasno. Nakon dvije godine u Indiji zaboravila sam okus trešanja.« »Moram reći da sam vrlo sretan jer...« Glas mu je zamro. Zurio je u prazno, a njegove su snažne, pjegave šake čvrsto stezale naslone stolca. Posljednje što je željela bio je nespretan, plahi prosac. Odjednom osjetivši

odbojnost prema ustajalu mirisu njegove vunene jakne, okrenula se uokolo tražeći potporu, ali ostatak je družine, pa čak i njezina teta, bio zaokupljen nečime. Čak je i Charles Mott bio duboko usredotočen na razgovor s Fitzgeraldovim prijateljem.

Udahnula je kako bi se smirila. »Čujem da je bilo borbi na putu za Kabul«, odvažila se.

»Jest.« Okrenuo se prema njoj, a na licu mu se čitala napetost. »Gospođice Givens«, naglo je rekao, »što vam je rečeno o našoj bitki u dolini Zurmat?«

Iznenađeno je trepnula. »Čula sam«, odgovorila je, »da je pukovnik i lerring ubijen nedaleko od Kandahara, da je vojska poslana osvetiti njegovu smrt i da su se napadači isprva doimali vrlo hrabrima, ali da su odustali nakon prvih nekoliko topovskih pucnjeva.«

»Doista su odustali. A kad su pobjegli u brda, mi smo raznijeli njihove utvrde. No unatoč našoj očitoj pobjedi, nismo ubili nijednoga, a nisu se ni predali.«

Mariana se namrštila. »Ovdje svi vjeruju da su Afganistanu kukavice koji ne mogu izdržati našu topničku paljbu.«

»Mislim da nije tako.« Nagnuo joj se bliže i progovorio tiše. »Oni nemaju svojih topova što znači da nisu navikli biti pod topovskom paljbom. Povukli su se kad su se prvi put sreli s našim topništvom, ali vjerujem da su to učinili samo kako bi raspravili o svojemu sljedećem potezu.«

Mariana ga je promatrala. U njegovim očima, zelenim poput njezinih, nije bilo straha. Šake mu više nisu bile stisnute, nego su ležale na njegovim koljenima. Bile su išarane suhim crtama, tragovi sunca, vjetra i borbe. Uopće nije mislio na nju.

»To se već dogodilo u dolini Kohdaman«, dodao je. »Očito je da se afganistanski način borbe znatno razlikuje od našega. Njihovi se ratnici pojave, pa se povuku, pa se opet pojave i svaki put ih je sve više. Mi, dakako, izlazimo otvoreno, u svojim crvenim i plavim odorama. Borimo se uredno, u kolonama i kvadratima. Oni u bitku odlaze u svakodnevnoj odjeći boje prašine i kamenja. Njihove pokrete nije moguće predvidjeti. Dolaze neočekivano, niotkuda, naude koliko mogu i potom nestanu poput duhova ili pucaju na nas nevidljivi, iza stijena. Ne plaše se naših topova, što god naši ljudi govorili, i ne znaju za viteštvo. Na naše ranjene okome se poput lešinara. Katkad čak odrežu... oprosti«, požurio je reći vidjevši izraz njezina lica. »Ovaj razgovor ne dolikuje dami.«

Pognuo je glavu. »Nemam s kim razgovarati o tome. Kad god načnem tu temu, nazivaju me zloslutnikom. Rekao sam vam to samo zato što smo prije često razgovarali o vojnim pitanjima...«

Oslobodivši se užasa, Mariana se oduprla porivu da položi ruku na njegovu. Nitko od Engleza već mjesecima nije ozbiljno razgovarao s njom.

87

Možda će joj za sada biti prijatelj. »Uvjeren sam da možemo poraziti Afganistance«, nastavio je prekidajući njezine

misli, »ali moramo ih nadmudriti. Bojim se da smo ih opasno podcijenili.« »Vrlo sam zabrinut, gospođice Givens«, dodao je, »vrlo zabrinut.« »Žao mi je«, šapnula je. Okrenuvši se prema njoj, na trenutak je zurio u prednji dio njezine haljine, kao da

gleda kožu ispod njezina steznika. »Ne bih podnio«, promuklo je rekao, »spoznaju da ste u opasnosti.«

»Hvala vam, poručniče«, bilo je sve što je uspjela reći. Trenutak poslije Harry Fitzgerald ispričao se i otišao. Dvadeset stopa dalje teta Claire gledala ju je s blagim, otmjenim i očito

trijumfalnim osmijehom na licu.

»Silno mi je drago«, zagugutala je lady Macnaghten dok je na povratku jahala pokraj Mariane. »Mislim da ste ti i poručnik lijep par. O čemu ste razgovarali toliko usredotočeno?«

»Gotovo da se ne sjećam«, neodređeno je rekla Mariana. »I izgledala si prilično lijepo, ali jedan ti se uvojak oslobodio. Cijelo vrijeme dok si

razgovarala s Fitzgeraldom nelijepo ti je visio preko lijevog uha.« »A sada«, nastavila je nelagodno se promeškoljivši u sedlu, »moraš gledati svoju

korist. Budi uvijek spremna za njegov posjet. I, zaboga, ne moraš pokazivati baš sve zube dok se smiješiš.«

88

14. poglavlje

19. listopada 1841.

pet dana otkako se vratio, Harry Fitzgerald posjetio je Marianu tri puta. Tri su značajke karakterizirale sva tri posjeta: slaboumnost tete Claire praćena

budalastim osmijehom, Fitzgeraldova strpljiva pristojnost i Marianina sve veća uzrujanost.

Iako ju je tetino nastojanje da zaštiti njezin ugled poštedjelo uznemirujućih izjava koje bi on mogao izustiti, njezino beskrajno prisjećanje na djetinjstvo u Sussexu bilo je muka slušati.

»Moja teta, Claire Woodrow«, brbljala je jedno poslijepodne uz šeri dok se Mariana meškoljila pokraj nje, »najstarija sestra mojeg oca, po kojoj sam dobila ime, doselila se u Weddington dok sam ja bila mala. Suprug joj je nedugo prije umro, znate...«

Pošteđen truda razgovora, Fitzgerald se samo mlako smiješio. Kad je ustao kako bi krenuo, Mariana je pošla za njim, praćena šuštanjem svojih svilenih suknji limunski žute boje, a kad su se vrata zatvorila za njim, okrenula se i pogledala tetu.

»Mislim«, s uzdahom je rekla njezina teta, »da je on najnaočitiji...« »Možda jest najnaočitiji«, oštro je rekla Mariana, »ali moramo li cijelo vrijeme

dok je ovdje govoriti o sebi?« Teta Claire je ustuknula, a podbradak joj je zadrhtao. »Ali, zaboga, pa o čemu

bismo trebali razgovarati?« »O njemu.« Mariana je uzdahnula. »Želite da se udam za Fitzgeralda, ali o njemu

ne znamo ništa.« Bila je svjesna da je njezino procjenjivanje hladan, bezobziran postupak koji će

naposljetku nekome nanijeti bol. Bilo joj je teško čuti pjevni ritam tetina glasa i kako je pjevušila dok se bavila kućanskim poslovima.

Dok je teta Claire pjevušila za sebe, Mariana je čekala Gulama Alija. Gdje je sada? Vraća li se iz Indije, priprema li se za sigurno putovanje kroz prolaze

iza Džalalabada, sada kad je general Sale oslobodio put? Je li Hasanov odgovor skriven među njegovom odjećom ili Hasan nije poslao odgovor nego samo tišinu, najgorči od svih odgovora?

Da je Gulama Alija barem poslala prije, sigurno bi se vratio i ona bi već znala... Dok ne dozna istinu o Hasanovim osjećajima, ostat će u stanju u kojem je bila,

zatočena između beznađa i pomirenosti.

U

89

Dok je te večeri vezala steznik pripremajući se za još jednu svečanu večeru kod lady Macnaghten, odlučila je doznati više o Harryju Fitzgeraldu.

Znala je da ima starijeg brata koji je također služio u Indiji, da su izgubili oca dok su bili vrlo mali i da im je dobri stric naknadno kupio pravo na službu u Indijskoj vojsci. Kad mu je teta Claire naposljetku postavila pitanje o njemu, Mariana je doznala i da mu je majka godinama bila bolesna. Dok je govorio o njoj, izraz lica omekšao mu je otkrivajući, ponadala se Mariana, sposobnost za nježne osjećaje.

Otkako su se upoznali znala je da je on mislilac, revni učenik vojne strategije kao i ona, te odan ljudima u svojoj topničkoj bateriji. Dok su mu lažne glasine narušavale ugled, trpio je bez pogovora. To su bili dobri znakovi, ali Mariani nisu rekli ništa o tome kako bi se ponašao prema njoj da su u braku. Bi li mu Bengalsko konjičko topništvo značilo više od nje ili njezine djece? Bi li zaboravio da ona postoji nakon što bi postala njegova?

Nije bilo neuobičajeno da časnici Indijske vojske budu poslani u zabite krajeve. U nekim su slučajevima njihove supruge bile jedine Europljanke u malim postajama. Same bez ikoga s kime bi mogle razgovarati dok su njihovi supruzi mjesecima i mjesecima ratovali, neke od njih sišle su s uma. Tko zna koliko ih je moglo biti spašeno tla su se njihovi supruzi sjetili poslati ih prijateljima ili rođacima.

Neće tražiti Fitzgeraldovu ljubav zato jer je ni sama neće moći ponuditi, ali mora ustanoviti da on ne bi bio toliko okrutan.

Žena koja je izdržala to iskustvo bila je neustrašiva lady Sale, kojoj to očito nije smetalo. Ta je žena zacijelo od željeza.

Mariana je uzdahnula navukavši svoju najbolju ružičastu haljinu preko glave, a tada se stala boriti s njezinim sitnim presvučenim gumbima. Kakav god Fitzgerald bio, ako ga unaprijed shvati, bit će sposobnija podnositi svoju sudbinu.

Raskošna večera, za koju je poslužena pečena veprovina nedavno donesena iz lova, bila je kompromis jer je uslijedila nakon nekoliko pokušaja lady Macnaghten da organizira ples. Zadnji pokušaj napušten je u posljednjem trenutku zbog nemira u dolini Kohdaman, kojima su sir William i vojska bili previše zaokupljeni da bi došli na ples.

Večeras će biti prisutni svi osim lady Sale koja nikada nije izlazila dok joj je suprug bio odsutan, i generala Elphinstonea koji je od utakmice kriketa nije ustao iz kreveta.

»Dobra večer, gospođice Givens. « Charles Mott naklonio se pred njom, kose pomodno razbarušene nalik na četku, u jakni toliko stegnutoj u struku da je bilo čudo što je uopće mogao disati.

Kad mu je odzdravila, čovjek koji joj je do tada bio okrenut leđima okrenuo se i namrštio pogledavši je. Lady Macnaghten opazila je taj pogled dok je šuškajući prošla pokraj njih.

»Sir Alexander, uvjerena sam«, rekla je pokazujući lepezom, »da se sjećate gospođice Givens.«

Burnes se naklonio. Mariana je pognula glavu nadajući se da njega više neće biti kad je podigne, ali bio je ondje. Stajao je pred njom u tartanu klana Campbell

90

upadljivom kao i dotjerana pomodna odjeća Charlesa Motta. Na njegovu okruglom licu nije bilo stida, nego samo gorljivo zanimanje. »Pretpostavljam«, rekao je umilno, »da je gospođica Givens naučila nešto perzijskoga.«

»To ne bih znala.« Izgubivši zanimanje, lady Macnagliten otišla je pozdraviti drugoga gosta.

Burnes se nagnuo bliže i progovorio tišim glasom. »Pretpostavljam i da gospođica Givens povremeno uživa u izletima u grješni grad Kabul. To mi je iznimno zanimljivo. Dakako, bio sam šokiran kad sam čuo...«

Prije no što je stigao završiti i prije no što se Mariana dosjetila kako ga kazniti, pojavila se teta Claire i uhvatila je za nadlakticu. »On je ovdje«, nestrpljivo je šapnula upadljivo pokazujući prema ulazu u salon.

Mariana je pet minuta poslije držala ruku na Fitzgeraldovoj i čekala ulazak na večeru.

Nije bilo vrijeme da razmišlja o Burnesu. Večera pokraj Fitzgeralda pružit će joj željenu mogućnost za istraživanje, iako je već primijetila koliko je malo pozornosti posvetio njezinoj najboljoj haljini, pomno uređenim kovrčama ili čak tragu ružičasta praha košenila koji je Vijaya nanijela na njezine obraze. Umjesto toga pogledao je njezin nabrani steznik s toliko uznemirujućom požudom da je žurno uzmaknula.

Sluge su se natiskali uza zidove blagovaonice. Sluga u livreji i s turbanom na glavi odmaknuo joj je stolac. Mariana je sjela pred sjajnu srebrninu lady Macnaghten i privukla suknje, zahvalna jer ne sjedi pokraj Alexandera Burnesa.

Da su je posjeli pokraj njega, hinila bi da ju je odjednom jako zaboljela glava. Čim su sjeli, Fitzgerald je počeo slobodno ispod glasa govoriti o vojnoj situaciji u

Kabulu. »Gradski kovači izrađuju oružje u velikim količinama«, promrmljao je kad se lady Macnagliten veselo nasmijala na kraju stola, »ali ne za nas. Naše narudžbe odbijaju uvrjedljivo i neuljudno. Čujem da su pljunuli jednom našem časniku na stopala. A i pitam se zašto oni...«

»Što je Burnesu?« dodao je dok je Mariana miješala svoju juhu. »Cijelu večer zuri u vas. Ispričavam se zbog neobazrivosti, ali zar vas je on počeo posjećivati u mojoj odsutnosti?«

»Ne«, naglasila je Mariana. »Nije.« Večera se nastavila uz uobičajen zveket, razgovore i prevelike količine vina. Lady

Macnaghten, sumnjivo ružičastih obraza, mahala je lepezom na jednom kraju stola, a njezin se suprug smiješio na drugom. Burnes je pio čak i više nego inače.

»... šire glasine kako namjeravamo uhvatiti plemenske poglavice i poslati ih u London!« čula ga je kako kaže. »Dakako da sam pokazao onom nitkovu Abdulah Kanu. Nazvao sam ga psom i zaprijetio da ću mu odrezati uši. To mu je i te kako koristilo. A vremešni Aminulah Kan, ako ga ikada sretnem, pričekat ću pravi trenutak da mu podmetnem nogu! S užitkom ću gledati kako taj onemoćali starac gmiže pokušavajući ustati!« dodao je nadjačavajući smijeh drugih gostiju.

Kaci su trojica slugu ušla noseći pečenog vepra na velikoj dasci, s jabukom među zubima, Burnes se nagnuo preko stola prema Mariani.

»Kako ste«, rekao je glasno između srebrnih ptica, »ono rekli da vam je ime?«

91

»Ime mi je«, rekla je oporo, »Mariana Givens.« »Ah, da, gospođica Givens.« Raskalašeno se nasmijao. »Vi i ja imamo nešto

zajedničko.« Mariana se u jednom trenutku gnjeva osjećala zarobljenom. A tada ju je Harry

Fitzgerald umirio položivši ruku na njezinu te se nagnuo duboko nad svoj tanjur. »Sir Alexander«, hladno je rekao, »vjerujem da gospođica ne razumije što želite reći.«

Ohrabrena njegovom potporom, Mariana je Burnesu uputila hladan zeleni pogled. »A i ne marim«, rekla je ravnodušno.

Blijedi Charles Mott zaprepašteno je i očajno gledao Fitzgeraldovu ruku i Marianino lice.

Sir William Macnaghten bučno se nakašljao na kraju stola, »Vepar je stigao!« objavio je.

Burnes je utonuo na svojem stolcu. Fitzgerald se okrenuo prema Mariani. »Ne sviđa mi se taj čovjek«, rekao je, »ali ne morate ga se plašiti dokle god sam ja ovdje.«

Nasmiješio joj se na način koji je gotovo zaboravila, lijepo, vragolasto, podignute brade. »I nadam se da će to biti vrlo dugo.

»Zašto si, zaboga, bila onoliko osorna prema ministru rezidentu?« upitala ju je teta na putu kući. »Čime je on zaslužio toliko grubo ponašanje?«

92

15. poglavlje

20. listopada 1841.

ulam Ali do Pandžaba je putovao duže no što je trebao. Opržen i prljav od prašine s puta, teklić je izašao iz Kiberskog prolaza i našao se u brežuljkastom Pešavaru

malo više od četiri tjedna nakon što je Engleskinjino pismo spremio u nabore svoje odjeće i pozdravio je na odlasku.

Srce mu je zaplesalo od spoznaje da je u svojoj domovini, ali s tim je plesom došla i nova tjeskoba. Pred njim je bio ozbiljan zadatak.

Svjestan opasnosti samotnog putovanja, na početku se pridružio velikoj tadžičkoj svadbenoj povorci koja je putovala u Džalalabad. Vesela i slavljenički raspoložena obitelj bez žurbe je napredovala kroz nekoliko prolaza između Kabula i njihova odredišta, a sa sobom je vodila četrdeset deva natovarenih darovima za nevjestu i robom, te mnogo konja i magaraca. Mala djeca u šareno izvezenoj odjeći putovala su u košarama svezanim na magareća leđa. Živi pilići visjeli su naglavce s leđa deva, neudobno svezani za noge.

Gulam Ali uživao je u društvu te obitelji, osobito nakon što su u Butkhaku zaklali ovcu te uživali u pečenu mesu i glazbi sve dok zvijezde na nebu nisu počele blijedjeti. Bio im je zahvalan za dobronamjernost njihova starješine, čovjeka guste brade i kovrčavih brkova, jer se put za Džalalabad nije popravio otkako je njime šest mjeseci prije s engleskom družinom putovao u Kabul. Šest milja dug klanac Khurd — Kabul i dalje je imao svoje nepristupačno strme stijene, ledenu rijeku koja je tekla njime i uzak kameni put koji je preko rječice prelazio čak dvadeset tri puta. Nisu se promijenile ni okomite bazaltne stijene prolaza Džagdalak. Taj je prolaz sa svojim pravokutnim zavojima i zastrašujuće uskim dijelovima na svojemu najužem dijelu bio širok ni dva metra.

S Tadžicima je uživao, ali nakon što je u tri opuštena tjedna prešao pola udaljenosti od stotinu četrdeset milja do Pešavara, dojadila mu je njihova sporost. Kad je pred Džalalabadom sreo skupinu nomada iz istočnih Ghilzai plemena, pridružio se njima, zahvalan za spoznaju da Kiberski prolaz namjeravaju prijeći za deset dana.

Da su mu Tadžici rekli ono što je doznao od svojih novih domaćina, Gulam Ali ne bi pronašao vremena za uživanje u njihovu dimljenom kebabu, ljepoti njihove glazbe i prizoru muškaraca koji udaraju nogama plešući uz svjetlost vatre. Napustio bi ih i sam požurio prema Indiji.

Nomadi iz Ghilzais plemena, koji su u Pandžab vodili veliko blejavo stado

G

93

debelorepih ovaca, bili su žilavi i grubih crta lica, nepodrezanih brada i kose koja im je ispod nemarno svezanih turbana padala na ramena. Kao i svi plemenski ljudi, bili su upadljivo naoružani.

Gulam Ali pridružio im se dok su se pripremali za prelazak puste ravnice između Džalalabada i Kiberskog prolaza. Bockali su svoje životinje dugim štapovima dok je desetak deva čekalo natovareno crnim vunenim šatorima i posudama za kuhanje.

Isprva se držao podalje, sklanjao im se s puta i čekao da ga pozovu među sebe. Oni su mu, poštujući paštunski zakon gostoljubivosti, za podnevne stanke načinili mjesta među sobom pokraj vatre.

Jedan od njih, naočit vitak momak, pozvao je Gulama Alija da mu se pridruži dok je pokraj vatre mijesio tijesto. »Kamo putuješ?« upitao ga je na pandžapskom sa stranim naglaskom nakon što je doznao da je Gulam Ali iz Lahorea.

»U Lahoreu mi se ženi rođak«, lagao je teklić ne otkrivajući svoj pravi cilj jer su svi znali da teklići nose novac.

Čovjeku je bilo ime Kadir. Ljudi iz njegove skupine potjecali su iz dviju obitelji. Bili su prvi iz svojeg plemena koji su započeli godišnju seobu u Indiju jer je bila zima i vrijeme da Ghilzai nomadi krenu iz svojega ljetnog područja na visokim nemilosrdnim planinama središnje Azije prema vrućim plodnim indijskim ravnicama, kroz prolaze koji su neke od njih dovodili u Pešavar, Pandžab i dalje, a druge u velike gradove Derajata na jugu.

Kadir i njegovi suplemenici su kao i uvijek išli prije, goneći ovce. Ostatak njihovih obitelji, njihove deve, magarci, žene i djeca pridružit će im se za mjesec dana. Druge skupine isto će postupiti prema svojem rasporedu. Posljednji Ghilzai nomadi napustit će Kabul početkom prosinca.

»Zadnje obitelji idu samo do Pešavara«, rekao je Kadir. »One vole hladno vrijeme, ali mi idemo do Lahorea. Ondje sam naučio tvoj jezik. Putem uzimamo ono što nam je potrebno.«

Uputio je Gulamu Aliju zadovoljan osmijeh. »Ja sam prije dvije godine u Sargodhi ukrao lijepog konja. Dobar život.« Gulam Ali držao se po strani, spavao pokraj njihove vatre, jeo hranu koju mu je Kadir naturao s gorljivom gostoljubivošću.

Treće večeri jedan od njih sklupčao se pokraj Gulama Alija, a krajevi njegova ofucanog šala ležali su u prašini. Rekao je nešto na paštuu i oporo se nasmiješio Gulamu Aliju u lice.

Kadir je mahnuo glavom prema svojem prijatelju. »Saha Gula zanima ideš li doista na rođakovo vjenčanje«, rekao je bez uvijanja dok je pažljivim rukama precizno postavljao željeznu ploču s četiri noge iznad vatre i pristavljao kotlić među ugljevlje.

»Misli da si sluga britanskih feranghija.« »Nisam sa strancima.« Gulam Ali podignuo je bradu i lagao po drugi put.

»Dolazim iz kafile koja je donijela indigo i pamuk iz Indije. Sada idem kući.« »To je dobro«, odvratio je Kadir. »Da si sluga feranghijima, ubio bih te nakon što

nas napustiš.« Ubio? Gulam Ali teško je progutao.

94

»Britanci nisu smjeli doći«, dodao je Kadir spuštajući plosnatu pogaču tijesta na vruću metalnu ploču. »A sada kad su nas prevarili, vrijeme im je isteklo. Noć dugih noževa je počela.«

Prevarili? Dugi noževi? Misli su se kovitlale u umu Gulama Alija. Kako je to moguće? Pa Engleskinja je sa svojom obitelji bila na pikniku u brdima samo dan prije njegova odlaska, s njihovim pamučnim suncobranima i košarama hrane...

Šah Gul govorio je dugo, a njegovo grabežljivo lice bilo je bezizražajno. »Sretan si jer si prošao na vrijeme«, objasnio je Kadir. »Moji su ljudi prije

nekoliko dana u Butkhaku ubili trideset pet britanskih vojnika. U Tezinu smo prije nekoliko dana opljačkali bogatu karavanu iz Indije i ubili sve u njoj.« Pljunuo je u vatru. »Nosila je robu za Britance, njihov prokleti šarab i druge stvari. Sada se više nitko neće usuditi putovati prolazima blizu Kabula. Kad bude vrijeme, bit ćemo spremni — ovdje na istoku, prema zapadu, prema sjeveru i jugu. Čim smjestimo svoja stada, vraćamo se.« S osmijehom je potapšao noževe čiji su dršci virili iz njegova pojasa.

Dugačkom rukom pokazao je ravnicu te druge tabore, stada i crne šatore. »Svi se naši ratnici okupljaju.«

Gulam Ali nije se mogao sjetiti primjerena odgovora. Poslije se sa želucem punim pogače i jogurta, šipka i čaja, opružio na tlu željan

sna. Mali zavežljaj svojih stvari stavio je pod glavu i pokrio se šalom kako bi mu bilo toplo, ali nije zatvorio oči. Kiberski nož duge oštrice, koji je od djetinjstva nosio sa sobom, doimao mu se dovoljnim kad je kretao na to putovanje, ali bit će beskoristan ako ga napadnu zajedno. Bio bi mrtav, polako bi umirao od mnogih rana, prije no što bi ga stigao izvući iz korica.

Osluškujući komešanje stada i tihe glasove ljudi koji su ih čuvali, posegnuo je u nabore svoje odjeće i pažljivo dodirnuo Engleskinjino pismo.

Sutradan je jedna ovca počela šepati. Kadir ju je nosio na ramenima dok su prelazili kamenitu ravnicu Loja Daka.

»Dakle«, oprezno je rekao Gulam Ali, »počela je pobuna protiv šaha Šudže i Britanaca?«

Kadir se čudno, hihotavo nasmijao. »Dakako da jest, prijatelju«, odgovorio je hodajući s ovcom oko vrata kao s velikim, čupavim šalom. »Vezir Akbar Kan nije kukavica kao njegov otac Dost Muhamed koji je pokleknuo pred Britancima i pobjegao u Indiju. Najstariji emirov sin hrabar je i častan čovjek. Sve će se odviti brzo sada kad su šabname, noćna pisma, stigle u sve dijelove zemlje i ljudi su spremni.«

Te noći stigli su do stare utvrde Haft Chah, posljednje postaje prije Kiberskog prolaza. Dok je tabor ondje spavao, Ghulam Ali krišom se odvojio od Ghilzaisa i pobjegao.

Na kraju je Kiber prošao sa skupinom teško naoružanih trgovaca hindua koji su išli za Pešavar s teretom suhog voća, mošusa i perzijskih mačaka u kavezima. Trgovci i njihova duga kolona čupavih, zveckavih magaraca bili su dio struje muškaraca i životinja koja je neprestano tekla tom uskom, kamenitom stazom u podnožju lanca Koh-i-Suleiman.

95

Kroz Kiberski prolaz putovalo se nebrojenim stoljećima. Arijski uljezi prolazili su njime dugo prije no što je povijest započela. Bosonogi budistički redovnici prolazili su njime prije dvije tisuće godina, a za njima horde i luna te vojske cara Babura, šaha Nadira i Ahmed-šaha Duranija.

Prolaz nije bio visok, jer mu je vrh na samo tisuću dvjesto metara iznad razine mora, ali bio je dug i opasan. Prelazeći ravne doline, držeći se potpunim zavojima za nemilosrdne stijene Koh-i-Suleimana ili prolazeći kroz uske tjesnace, prolaz se protezao pedesetak kilometara kroz teritorij Afrida koji su kao i plemena Ghilzais živjeli od pljačke.

Afridi nisu osjećali osobitu netrpeljivost prema slugama Engleza, no Gulam Ali ipak je bio zahvalan za društvo muškaraca strogih pogleda koje su angažirali trgovci hindui. Ti su ljudi hodali pokraj magaraca s mušketama dugih cijevi obješenim preko ramena i promatrali brda s obje strane puta.

S tom je karavanom išao prema gradu Pešavaru, s repom turbana preko lica kako bi se zaštitio od vječno prisutne prašine, pokraj zidanih utvrda i stražarskih kula, pokraj crnih nomadskih šatora i stada ovaca, koza i krava koje su pasle između zakržljalih stabala tamarisa.

Putem je razmišljao o svojemu prvom susretu s Engleskinjom Godinu dana prije donio joj je pismo u Calcuttu. Poslao ga je Hasan Ali Kan.

Gulam Ali, dakako, nikada nije doznao koje je vijesti ili upute pismo sadržavalo, ali ta su žena, njezin tetak i teta nedugo potom spakirali svoje stvari i krenuli na dugo putovanje Indijom, od Bengala do Pandžaba, vodeći sa sobom Hasanova malog darovitog sina Sabura, koji se doimao njezinim štićenikom.

Gulam Ali pratio ih je na tom putovanju. U Pandžabu nije bilo Engleskinja. Gulam Ali nikada do tada nije vidio ženu nalik

na Hasanovu suprugu, koja ga je gledala ne spuštajući pogled svojih zelenih očiju, a haljina joj je otkrivala neobično mnogo. Užasnut jer si je obitelj Valijulah naprtila takvu nepristojnu ženu, na tom ju je putovanju izbjegavao koliko god je mogao.

Ali naposljetku ga je osvojila jer je nekako shvatila da je u životu patio. Budući da su ga od djetinjstva mučili zbog neobično bijele boje kože i ružičastih očiju, nikada nije upoznao prijateljstvo. Ona, koja nije pravila razliku između bogatih i siromašnih, prihvaćenih i izopćenih, uvažila je njegovu ljudskost i dala mu nadu. Zajedno su spasili Hasana Ali Kana od sigurne smrti.

I najbolje od svega, u njezinu brbljavom pogrbljenom slugi Dittuu Gulam Ali pronašao je čovjeka kojem je mogao vjerovati. Naknadno je tom kratkom popisu dodao Jara Muhameda.

Pred sobom je na nebu u daljini vidio gustu maglu. Približavali su se Ulazu u Indiju, starom visoko ograđenom gradu Pešavaru.

Sat vremena poslije trgovci su vodili svoje životinje kroz bučnu gužvu Kabulskih vrata, čije ime nije bilo potrebno objašnjavati. S lijeve strane u ulici zlatara nalazila se velika džamija Mohabata Kana, s čijih se minareta bez krovova u smrt svakodnevno bacalo maharadžine neprijatelje. Pred njima se protezala široka Kisa Kvani, Ulica pripovjedača u kojoj su smještene čajane i karavan-saraji Pešavara i u kojima su se

96

prepričavale sve vijesti iz svijeta. Kao i svi karavan-saraji, onaj u kojem su stali bio je tek veliki otvoreni kvadrat uz

čiji rub su se nalazila trostrana skrovišta s praznim prostorijama iznad njih, gdje su se putnici mogli skloniti. Golemo dvorište već je bilo puno muškaraca koji su vikali, životinja koje su se glasale i hrpa bala te svežnjeva. Gulam Ali je zijevnuo. Bude li imao sreće, pronaći će slobodan kutak u prostoriji na katu. Ako ne bude imao sreće, spavat će s magarcima.

Napustivši svoje trgovce i njihove životinje, krenuo je napiti se na zdencu u dvorištu. Potom će kupiti nešto za jelo i nakratko se osamiti kako bi razmotrio svoju situaciju.

Engleskinjino je pismo zacijelo važno jer ga je poslala čak iz Kabula. Ali, kakvu god vijest sadržavalo, to pismo bilo je beznačajno u usporedbi s presudno važnom spoznajom koju on, Gulam Ali, sada mora prenijeti. Čim napuni želudac, požurit će na tržnicu kako bi pronašao pisara te izdiktirati vlastito pismo kojim će Hasana obavijestiti o opasnostima koje prijete Hasanovoj supruzi i njezinoj obitelji.

Potom će požuriti u tvrđavu Gor Khatri na brdu u središtu grada, gdje je maharadžin guverner sagradio svoju palaču, i pronaći službenog teklića koji ide za Lahore. Njega će podmititi da u torbicu stavi Engleskinjino i njegovo pismo za isporuku Hasanu.

Dobar qasid mogao bi za tri dana stići u Lahore. Potom će, ne stajući da bi uživao u pešavarskom voću ili chappli kebabima od

mljevene ovčetine pečene u vlastitoj masnoći, pronaći način da se vrati u Kabul, gdje će Engleskinji i njezinoj obitelji pomoći kako god bude mogao.

Budući da se Britanska vojska već borila s Ghilzais plemenima u prolazima nedaleko od Kabula, potrebno ju je obavijestiti o predstojećoj pobuni. Nadao se da nije previše uplašena.

Ako bude volja Alahova, Hasan Ali Kan stići će spasiti ih prije no što bude prekasno...

Pijući iz zaimače na zdencu, Gulam Ali osjetio je kako ga gledaju. Trojica muškaraca u dronjcima gledala su ga iz improvizirane čajane. Dršci noževa virili su im iz grubih pojaseva oko struka. Iza njih stajale su puške, naslonjene na zid. Razgovarali su, a potom ga ponovno pogledali.

Bili su odjeveni poput Ghilzais nomada koje je ostavio na ravnici Džalalabada. Način na koji su ga gledali otkrivao je da znaju tko je on. Proklinjući svoju bijelu kožu i žutu bradu, vratio je zaimaču na mjesto i udaljio se od zdenca, pazeći da ne požuri.

Ubio bih te nakon što nas napustiš. Bilo je nerazborito napustiti Ghilzais nomade, ali da je ostao, ne bi uspio održati svoju laž jer su oni promatrali svaki njegov pokret pa su vidjeli da se znoji od svakog njihova pitanja, od svakog pogleda.

Naposljetku to nije bilo važno. Odao se napustivši ih toliko naglo i bez pozdrava. Očajnički želeći pobjeći, požurio je između hrpa prtljage, stada koza i mnogih deva

koje su klečale. Bilo je važno samo da sačuva vlastiti život dovoljno dugo da pomogne Engleskinji.

Na ulazu u karavan-saraj progurao se kroz gužvu na vratima i izašao na glavnu

97

ulicu. Na glavnoj ulici krenuo je prema ulici zlatara. Nedaleko od džamije nedvojbeno će

pronaći pisara. Svaki užurbani korak bio je opasan, ali nije imao izbora. Ghilzais nomadi zacijelo ga neće slijediti na mjesto namijenjeno molitvi...

98

16. poglavlje

akon što je u džamiji sat vremena diktirao pismo jednomu revnom mladom pisaru, Gulam Ali požurio je uz prašnjavo brdo prema teškim vratima utvrde Gor

Khatri, zidom ograđenog velikog karavan-saraja koji je sada bio guvernerova rezidencija.

»Imam posla unutra«, nestrpljivo je viknuo stražarima u odori. »Ja sam teklić pomoćnika ministra vanjskih poslova.«

Sikh, pješadijski časnik s čeličnim šljemom na glavi te ogrnut prslukom od pletene žice, polako ga je odmjerio od glave do pete. »Kažeš da si teklić Hasan Ali Kan sahiba?«

»Jesam.« Gulam Ali pogurio je ramena dok ga je stražar promatrao. »Izašao je.« »Izašao? Zar je ovdje, u Pešavaru?« Časnik je prezrivo puhnuo. »Kako si njegov teklić ako ne znaš gdje je on?« »Kamo je otišao?« upitao je Gulam Ali. »Kad se vraća?« Časnik je nezainteresirano mahnuo rukom. »Kako bih ja to mogao znati? Odlaze u

čajane i u kuću onog Engleza. Hasan Ali Kan ima svoj...« Zašutio je jer se Gulam Ali već bio okrenuo na peti i krenuo nizbrdo prema

labirintu uličica podno Gor Khatrija, prepunih ljudi. Grlo mu je bilo suho od straha, ali nije stao kod starog zdenca Shabaza čija je voda

čak i ljeti bila ledeno hladna. Umjesto toga žurio je šarenim bazarima i oblucima popločenim ulicama, pokraj opasnih malih veža i velikih kuća s lijepim izrezbarenim balkonima, pokraj trgovaca i bogatih ljudi, prosjaka i lopova, kockara, koljača i izgladnjelih pasa, sve dok ponovno nije stigao na Ulicu pripovjedača.

Ondje je naglo stao. Kisa Kvani bila je dovoljno široka da njome odjednom prođe pet kafila. Redovi

životinja natovarenih balama robe zauzimali su cijelu prašnjavu širinu, praćeni skupinama naoružanih muškaraca. S jedne i s druge strane ulice mamilo ga je stotinu čajana čije su platnene nadstrešnice štitile putnike od sunca, a svaki od njih imao je lončić čaja pred sobom. Gulam Ali osjećao je miris životinja i pečenja mesa, paljenja mirisnih tvari i kanalizacije.

Nije znao gdje bi na toj prometnoj ulici pronašao Hasana. Uvjeren da će znati kamo valja pogledati, do tada je dopuštao da ga vodi instinkt.

A tada je, zbunjen gomilom, stao uz rub puta izgubljen, gladan i uplašen za vlastiti život.

N

99

Zašto je Hasan došao ovamo nakon što je napustio tvrđavu? Zašto bi čovjek na njegovu položaju vrijeme provodio na toj prepunoj, prljavoj ulici kad bi mogao posjetiti kakvog uglednika u njegovoj kući, naslanjati se na svilom presvučene jastuke, jesti bijelo grožđe i piti vodu aromatiziranu ružama?

Gulam Ali se namrštio. Je li mu stražar želio reći da Hasan ima svoju kuću u gradu?

Uplašeno se osvrtao uokolo. Plašeći se izaći na otvoreno, prešao je dvije stepenice i ušao u malu, grubo izgrađenu čajanu te potražio slobodno mjesto. Imao je dovoljno novca da sjedne na mali, ćilimom prekriven podij i popije lončić slatkog čaja dok odlučuje što će učiniti. Poslije će glad zadovoljiti kraljevskim obrokom od kruha i kebaba, koji će kupiti od uličnog prodavača.

Smjestio se pokraj velikog samovara koji je šištao te dječaku dao znak da želi čaj, a tada je ugledao poznata leđa konjanika na ulici.

Odmah je prepoznao Hasana Ali Kana koji je jahao pokraj čajane u pratnji nekoliko slugu pješaka. Tko je drugi sjedio toliko otmjeno ili nosio takvu odjeću — žuti durahi turban, prugasti pojas oko struka, fino izvezene cipele? Gulam Ali nije prepoznao samo njegova konja, zapanjujuće lijepu sivu turkmensku kobilu.

Prije no što je Gulam Ali stigao ustati s ćilima čajane, Hasan je zaustavio svoju kobilu, sjahao i dao znak jednome od svojih slugu da se pobrine za nju. Trenutak poslije je, i dalje leđima okrenut Gulamu Aliju, raširio ruke pozdravljajući nekoga.

Bio je to visoki afganistanski trgovac svijetlih očiju koji ga je spasio u Hazuri Baghu, a potom ga odnio u kuću nedaleko od Delhijskih vrata, gdje su ga Gulam Ali i Engleskinja pronašli usred noći, krvavog i u lošem stanju.

Dvojica su se zagrlila tri puta, prislonivši prsa na prsa te bradati obraz na bradati obraz, najprije s jedne, a potom s druge strane te ponovno, na način ljudi čija srca nikada neće biti moguće razdvojiti.

Veseo od olakšanja i zaboravivši strah, Gulam Ali skočio je na umorne noge i pojurio niz stepenice čajane.

»Ime joj je Ghyr Khush«, govorio je Hasan dok mu je Gulam Ali prilazio. »To na turkijskom znači >siva ptica<. Jusuf ju je kupio nekoliko dana prije no što je umro.«

Opazivši duboku tugu na njegovu licu, Gulam Ali spustio je pogled. »Es-selamu alejkum, mir s vama«, rekao je najprije jednom, pa drugom.

Afganistanac je odgovorio smrknuto, ali Hasanovo se lice ozarilo. »I mir s tobom, Gulame Ali«, okrenuo se nasmiješen. »Lijepo je vidjeti nekoga od kuće. Vidim da si naporno putovao.«

Gulam Ali je kimnuo, svjestan svoje prašnjave brade i prljave neoprane odjeće. »Donio sam vam pismo iz Kabula. Ali imam i druge vijesti. Moram...«

»Daj mi pismo.« Hasan je ispružio ruku. Afganistanac je podignuo svoje dvije jezail puške dugih cijevi više na rame. Hasan

je na trenutak oklijevao, a tada je papir gurnuo u jedan od svojih džepova ne pogledavši ga. Gulam Ali pritom je čuo tiho šuškanje, kao da je drugo pismo zauzimalo isto mjesto.

»Potrebna ti je hrana.« Hasan je uzeo srebrnjak iz svoje novčarke. »Jedi i zadrži

100

ono što ostane.« Dlanom okrenutim prema gore pokazao je prema obližnjoj čajani. »Kad se najeđeš, dođi u onu čajanu reći mi vijesti.«

»Jusufov otac to je izričito zahtijevao«, rekao je s uzdahom kad ih je Gulam Ali napustio. »Ah, Zulmaj, koliko mi nedostaje!«

Kababchi je sjedio vani i pekao kebab u velikoj željeznoj tavi. Kad je Gulam Ali krenuo prema mirisnom obećanju hrane, sjetio se da bi se trebao plašiti, ali se predomislio, podignuo ramena i produljio korak. Prvi put otkako je otišao iz karavan-saraja nije se osvrtao gledajući slijede li ga Ghilzais nomadi.

Sjedeći na kamenu te proždirući debeo, izduljen nan i nekoliko chappli kebaba, promatrao je Hasanovu kobilu i mislio na svojeg prijatelja Jara Muhameda.

Taj je konjušar, istinski ljubitelj konja, trebao biti ondje i vidjeti Ghyr Khush, koja je mirno stajala okružena Hasanovim slugama koji su je čuvali. Izduljena i vitka, dugog, gotovo okomitog vrata, uskih prsa i čistih tankih nogu, privlačila je zadivljene poglede svih koji su prolazili pokraj nje, i to s pravom, jer je pripadala pasmini akhal teke koja je kraljevima bila omiljena od pamtivijeka.

Jar Muhamed, koji je cijelog života sanjao o tome da se brine za akhal teke konja, opisivao ih je Gulamu Aliju izvodeći rukama lukove i zavijutke. Bili su lijepi, ali njihova je ponosna skladnost bila samo jedna od njihovih značajki. Uzgajani za pustinju, akhal teke konji mogli su podnijeti ekstremnu vrućinu i hladnoću, te su mogli čak četiri dana biti bez vode te s vrlo malo hrane. Akhal teke lako je mogao odnijeti tri čovjeka u sigurnost po nesigurnu pijesku nakon zadobivanja rane u bitki jer ga izdržljivošću ne nadmašuje nijedna druga pasmina konja. Skaču poput mačke, a njihova brzina uspoređuje se s brzinom sokola u letu.

Gulam Ali nasmiješio se zamišljajući prijateljevo lice kad prvi put ugleda tu kobilu i shvati da ta savršena srebrnosiva životinja pripada obitelji kojoj služi.

Kad se najeo, Gulam Ali prešao je ulicu izbjegavajući ljude i životinje, ušao u čajanu i čučnuo na pristojnoj udaljenosti od Hasana i Zulmaja, koji su na ćilimom prekrivenom podiju bili zadubljeni u razgovor te su mahali rukama nad lončićima čaja. Između njih stajala je lula iz koje se dimilo.

Samo je Hasanova lijeva ruka, kojoj je nedostajao prst, otkrivala da je ozlijeđen u Hazuri Baghu. Doimao se smirenim i otmjenim kao i uvijek, njegov slomljeni nos isticao se na otvorenu svijetlom licu, ali Gulam Ali, pronicljivi tumač raspoloženja drugih ljudi, smatrao je da nije tako.

Nešto u Hasanovu držanju otkrivalo je da je gnjevan. Namrštio se Gulamu Aliju. »Jesi li u Kabulu čuo da Britanci smanjuju naknadu

istočnim Ghilzais plemenima?« upitao ga je. »Jesam, sahibe.« Gulam Ali energično je kimnuo. »To sam vam došao reći.

Britanci su ih prevarili i to je izazvalo silan gnjev. Počeli su zaustavljati karavane u prolazima nedaleko od Kabula. Govore da će uskoro započeti >noć dugih noževa<.«

Zulmaj je kimnuo. »Dakle istina je.« Hasan se nagnuo naprijed. »Jesi li se na putu našao u opasnosti?« S vrata mu se na debeloj crnoj uzici zaljuljao srebrni taviz, moćan talisman,

nedvojbeno djelo sultanije Safije. Gulam Ali pomislio je kako će mu uskoro biti

101

potrebna sva njegova zaštitnička moć. »Bio sam u opasnosti.« Gulam Ali je kimnuo. »Alahovom milošću stigao sam do

Džalalabada prije no što su prolazi zatvoreni, ali neki Ghilzais nomadi ovdje znaju da sam sluga Britancima. Strahujem da će...«

Zulmaj je nehajno odmahnuo rukom. »Sada se nemaš čega plašiti. Zatvorit će i put između Kabula i Kandahara«, dodao je okrenuvši se Hasanu.

»Dakle«, sumorno je rekao Hasan, »budući da su putovi prema Indiji zatvoreni, Britanci su zarobljeni u Kabulu.«

Britanci. Hasanova su se ramena napela kad je izgovorio tu riječ. To je bilo to, pomislio je Gulam Ali. Hasan je gnjevan na Britance. Dakako da jest. Britanci su bili budale.

Gulam Ali pognuo je pogled sjetivši se kako se Engleskinja razveselila kad joj je dao paketić koji joj je iz Lahorea donio dok je putovala u Kabul. Sjetio se kako se zarumenjela kad mu je predala pismo koje je sada ležalo u Hasanovu džepu.

Hasan zacijelo nije gnjevan na nju... To nije bilo lako procijeniti. Bez riječi namršteno je gledao na ulicu, laktova

oslonjenih na koljena. »Ako je kraći put između Džalalabada i Kabula zatvoren«, napokon je rekao, »što

je s drugim putovima? Što je s prolazom Lataband?« Zulmaj je zamišljeno miješao svoj čaj. »Lataband neće biti siguran. Bit će prepun

ghilzajskih kafila žena i djece na putu za Indiju. Iako će one izbjegavati borbu, njihovi muškarci rado će ti uzeti sve što imaš. Takvi su. Kad bih putovao u Kabul, išao bih putom iz Thala kroz dolinu Kurram te prolaze Paivar i Šotur Gardan i poveo bih naoružanu pratnju.«

»A kakav je taj put?« Zulmaj je otvorio šake. »Kao i svi putovi: dobar za suhog vremena, težak kad kiši.

Strmiji je od onoga kroz Džalalabad, a i da bi došao do njega, najprije moraš poći na jug, u Kohat.«

Gulam Ali počešao je glavu pod turbanom. Kako li je ovo gruba zemlja! Kao da je pročitao teklićeve misli, Afganistanac Zulmaj zabacio je glavu i

nasmiješio se pokazavši bijele zube. »Hafiz će nas podsjetiti«, rekao je, »da ne smijemo tugovati jer, iako je životni put težak, a kraj mu nije moguće vidjeti, nema drugog puta koji vodi do Cilja.«

Hasanovo lice se razdragalo. »Ti i tvoji pjesnici«, rekao je. »I ti i tvoji.« Osmijeh je nestao sa Zulmajeva lica. »Dakle, ideš u Kabul?« Hasan je otvorio šake. »Sada kad je Gulam Ali potvrdio naše strahove, moram se

pobrinuti za sigurnost suprugina tetka i drugih članova obitelji.« Drugih članova obitelji. Gulam Ali znao je da je to najviše što će se Hasan

približiti spominjanju Engleskinje. Hasan nije pokazivao osjećaje dok je govorio. »I ići ćeš dolinom rijeke Kurram?« Zulmaj je ustrajao. »Kad ti to savjetuješ.« Hasanovo se lice smirilo kao da u mašti već putuje.

102

»Ne ideš bez mene.« Hasan je zurio u Afganistanca. »Ali u ovo doba godine nikako se ne možeš vratiti u

Kabul. Što je s tvojom kafilom? Što je s tvojom robom, s tvojim konjima, s tvojim rubinima i šafranom?«

»Habibulah je ovdje. On može obavljati ono što bude potrebno dok sam ja odsutan. Zna što će mu se dogoditi ako me oklade. I to me podsjetilo na nešto.« Zulmaj je izvadio kožnu torbicu iz nabora svoje odjeće. »Donio sam ti nešto.« Ne čekajući odgovor, iz torbice je izvukao malu staklenu bočicu. »Mošus«, rekao je pruživši je Hasanu.

»Moramo pronaći veliku kafilu kojoj ćemo se pridružiti«, dodao je kad je Hasan izvadio čep iz bočice, a zrak oko njih ispunio je mračno sladak miris.

»Ali to će trajati predugo«, oštro je prigovorio Hasan. »Ne smijemo gubiti vrijeme.«

»Bilo bi suludo putovati na bilo koji drugi način.« Zulmaj je bradom pokazao prema Hasanovoj turkmenskoj kobili. »Misli na svoju Sivu Pticu. Razmisli što bi ti rekao tvoj prijatelj Jusuf. >Jar<, rekao bi ti, >ako je pokušaš odvesti na sjever bez jake pratnje, bit ćeš mrtav već prvi dan<.«

Hasan je vratio čep u bočicu i položio ruku na srce. »Prijatelju«, ozbiljno je rekao, »ako želiš poći sa mnom, bit ću ti duboko zahvalan.« Potom je okrenuo glavu te sumorno i zabrinuto pogledao na ulicu.

Gulam Ali uzdahnuo je gledajući kako Hasan po drugi put grli Zulmaja. Koliko god će povratak u Kabul za sve njih biti težak, on barem neće biti sam.

Sultanija Safija sjetila se nečega dok je toga jutra hripala uspinjući se kuhinjskim stepenicama.

Kako je mogla zaboraviti da je i ona, dok je bila Saburove dobi, izgubila apetit? Saburovo uobičajeno oduševljenje jelom proteklog je tjedna splasnulo. Poslušno je

žvakao i gutao svoju omiljenu hranu, ali kao da ne osjeća njezin okus, napola zatvorenih očiju kao da gleda nešto što ne želi vidjeti.

Dok je sjedila i čekala poslijepodnevni obrok, shvatila je da mu je neka ustrajna zabrinutost očito oduzela apetit. Što god to bilo, prouzročilo je i slabašan kašalj koji nije prestajao čak ni tada dok je naslonjen na nju zurio u prazno.

»Nedostaje li ti An-nah?« upitala je promatrajući njegovo široko zabrinuto lice. Kimnuo je. »Stalno mislim na Kabul, gdje se ona nalazi.« »A što znaš o tom mjestu?« Iznenađena Safija pozorno ga je pogledala. »Tko ti je

pripovijedao o Afganistanu?« »Nitko mi nije pripovijedao, bhaji. Vidio sam ga u svojim snovima.« »A kakve ti priče snovi pripovijedaju?« blago je upitala. »Ne pripovijedaju mi priče.« Odmahnuo je glavom sa sjetnim izrazom na licu. »U

snovima vidim visoke planine i oštre stijene. Kad ih vidim, tužan sam.« Kad ju je pogledao, odjednom u njemu nije vidjela dijete, nego muškarca koji će

postati. »Tužan sam jer je An-nah daleko, ondje gdje su planine visoke, a stijene vrlo oštre.

103

Izgleda da je ondje vrlo hladno.« Nakašljao se slabašno, tužno. »Pojavile su mu se vizije«, rekla je bratu te večeri dok su bili sami u njezinoj sobi.

»Vidi planine Afganistana. Kaže da ga sâm prizor planina rastužuje.« »Jadno dijete.« Šeik je uzdahnuo. »Dan mu je teret viđenja budućnosti.« »Ali vidi samo ono što Alah Samilosni dopusti.« »To je točno. A budući da je tako, njegove su vizije važne. Što god Sabur vidi,

nadam se da ne pretkazuje zlo ovoj obitelji.«

104

17. poglavlje

1. studenog 1841.

utradan ujutro Mariana je odlučnim korakom izašla na verandu na kojoj je čučao krojač, a pokraj njega na podu ležale su škare. »Ravi«, rekla je pokazujući balu pamučne tkanine koja je napola razmotana ležala

na podu verande, »želim da mi sašiješ pravi afganistanski šalvar kamiz. Neka do navečer bude dovršen.«

Bilo je vrijeme da se vrati u grad, ali bez tereta teške vunene odjeće za jahanje ispod čadrija.

Možete me ponovno posjetiti, rekao joj je Hadži Kan. Prošlo je više od mjesec dana od njihova prvog, čudnog sastanka. On se zacijelo pita je li ona primila odgovor koji joj je obećao.

Dakako da nije. Tjednima je jedanaest puta svakog jutra i jedanaest puta svake večeri izgovarala svoju izmijenjenu inačicu njegova daruda. Ništa se nije dogodilo. Uz to i dalje nije znala na koje bi pitanje te riječi trebale odgovoriti. Na nemogući izbor između Hasana i Fitzgeralda, ili na drugo, tajanstveno pitanje koje se u njezinu srcu pojavilo dok je sjedila u njegovoj prepunoj zagušljivoj sobi?

Je li joj Hadži Kan uopće dao ispravan svitak papira? Nedvojbeno je ni u jednom trenutku nije upitao što je zanima. Da bi uopće mogla razmisliti o tome što bi drugo pitanje moglo biti, mora otkriti

istinu o svojoj budućnosti. Kad je pomislila na Fitzgeralda, mogućnost da ga ponovno vidi preplavila ju je valom zadovoljstva za kojim su odmah uslijedili zbunjenost i osjećaj krivnje.

Kako joj je kao udanoj ženi Fitzgerald mogao biti privlačan? Ali, kako joj ne bi bio privlačan? On jest privlačan.

Jedino rješenje za njezine sumnje bio je ponovni posjet Hadži Kanu. Krenut će sutra rano ujutro, prije no što teta Claire ili tetak Adrian dođu na

doručak, ostavivši poruku da je otišla na ranojutarnje jahanje. Čim stigne k Hadži Kanu, smognuti će hrabrosti da mu jasno iznese svoju dvojbu, koliko god bude mogla ne obazirući se na njegovu gomilu sljedbenika koji će je slušati.

Došlo je vrijeme da prestane čekati povratak Gulama Alija. Mora doznati je li njezina budućnost s otmjenim namirisanim Hasanom ili sa sirovim, zaštitnički nastrojenim Fitzgeraldom, među Hasanovom neobično privlačnom obitelji ili među svojim ljudima.

Kad je naručila domaću odjeću, poslala je po Jara Muhameda. »Sutra ću u sedam sati ujutro izaći«, obavijestila ga je. »Molim te, budi spreman

S

105

otpratiti me do vrta duda. Odatle ću nastaviti u grad s Nurom Rahmanom.« »Bibi, ovaj put jahat ćete na svojoj kobili, a ja ću ići s vama«, rekao joj je, a izraz

njegova koščatog lica otkrivao je odlučnost.

Mariana se sutradan iskrala iz kuće rano ujutro, prije no što su teta Claire ili tetak Adrian izašli iz svoje sobe na doručak. Pod čadrijem je nosila dugu košulju, vrećaste nabrane hlače i šal kakvim se ogrću Afganistanke. Na nogama je imala izvezene cipele koje je kupila na indijskom bazaru u garnizonu. Kosa joj je visjela u kovrčavoj pletenici.

Jutro je bilo hladno. Drhtala je dok je odlazila prema staji jer nije željela da je na prednjim vratima vide kako uzjahuje svoju kobilu. Ondje je zatekla Nura Rahmana koji je stajao pred Jarom Muhamedom i vezao mu turban.

»Sada izgledaš bolje«, rekao je. »Sjeti se pokazati usaa ako ti se netko obrati. Tako će misliti da si gluh ili da ti je netko odrezao jezik.«

Dječak se okrenuo prema Mariani. »Morat ću mu pokazivati put«, povjerio joj je. »On nema pojma kamo idemo.«

Kad su krenuli, pomislila je kako su čudna skupina — žena u afganistanskoj odjeći koja jaše na engleskom ženskom sedlu, praćena brđaninom iz sjeverne Indije i afganistanskim dječakom prerušenim u ženu.

Kad su se približili gradu, na putu je bilo mnogo putnika, skupine ljudi koji su se doimali vrlo pozorno, a među njima uobičajeni uzbečki i tadžički trgovci, mršavi hazarski radnici s nevjerojatno velikim teretima na leđima i dječaci sa štapovima prebačenim preko ramena koji su na tržnicu nosili platnene tuljce jogurta iz kojih se cijedila tekućina. Mnogi od njih pogledavali su Marianu i iznenađeno se mrštili. Jedan ili dvojica pokušali su zapodjenuti razgovor s Jarom Muhamedom, ali gubili su zanimanje kad je on učinio kako mu je Nur Rahman rekao.

Nakon kratkog skretanja s puta kako bi kupili bočicu meda iz Bukhare, stigli su pred Hadži Kanova vrata.

»Došli su gosti«, najavio je stari vratar, kao i prošli put. »Uđite.« Hadži Kanov se promukao glas nije promijenio. Mariana je primijetila da

je taj put na verandi bila ostavljena samo jedna puška, a noževa nije bilo. Slijepac je podignuo glavu kad su Mariana i Nur Rahman ušli i pozdravili ga,

ostavivši Jara Muhameda da čuva kobilu. Podignuo je ruku. »Gdje je naš treći gost?« upitao je. »Oh«, nehajno je rekao Nur Rahman, »vani je s...« »Pošaljite po njega«, otresao se Hadži Kan. »Takvog čovjeka ne ostavlja se da stoji

na dvorištu.« Takvog čovjeka. Prema načinu na koji je Hadži Kan govorio moglo se zaključiti da

Jar Muhamed vrijedi više nego Mariana i Nur Rahman zajedno. Kao i prošli put, filigranski ukrašena bakrena svjetiljka osvjetljivala je daljnji kraj

slijepčeve sobe bez prozora, u kojoj su sada bili samo Hadži Kan i malen, naizgled blag čovjek, vjerojatno vlasnik puške. Čovjek je tamnim očima promotrio Marianu i njezine suputnike, pozdravio ih i utonuo u kontemplativnu tišinu.

106

Mariana je sjela na pleteni stolčić, držeći med u ruci, i osvrnula se uokolo. Soba se nije promijenila, kao ni tkanine na zidu. Težak miris u zraku bio je neodređeno poznat.

Što god to bilo, doimalo se da ima moć jer je Mariana osjetila kako joj se disanje produbljuje.

»Dakle, khanum«, rekao je Hadži Kan kad je stavila svoj dar pokraj njega, »što mi imate reći? Što ste naučili?«

»Hadži Kane, nisam naučila ništa.« Mariana se napeto nakašljala. Samopouzdanje koje je osjećala kad je krenula nestalo je kad je prešla preko njegova praga. Njezine zabrinutosti, kod kuće silno važne, ondje su se doimale malenima i nevažnima.

»Jeste li izgovarali darud koji sam vam dao?« »Ne onako kako piše«, rekla je preglasno, a tada progovorila tiše. »Znate, ja sam

kršćanka.« Čula je kako se gost Afganistanac promeškoljio na podu iza nje. »Khanum«, ljutito je rekao Hadži Kan, »vi ste vrlo nerazborita žena. Islam je

namijenjen svim ljudima koji nastanjuju ovu Zemlju. Priznaje jednog Boga. Svoje zakone i vjeru dijeli sa Židovima i kršćanima. Zar to ne znate?«

»Jesam li od vas tražio«, dodao je uzrujano, »da izgovarate šahadu, potvrdu vjere? Jesam li tražio da izgovarate La ilahe illa Allab, Muhamed resul Allah?«

»Ne«, tiho je rekla. »Tada od vas nisam tražio da prihvatite islam. Na vama je veća odluka od one tko

će vam biti suprug«, nastavio je. »Budete li darud izgovarali točno kako je napisan, primit ćete tražene odgovore. U suprotnom s vama tratim vrijeme. Kako bilo, o tome više nemam što reći.«

»Hadži Kane«, Nur Rahman brzo je doviknuo s vrata, »govorite nam o raju.« Slijepac nije odgovorio. Umjesto toga podignuo je glavu kao da traži nekoga.

»Treći goste«, rekao je, »obrati nam se. Govori nam o ključu raja.« Snažan glas Jara Muhameda začuo se iz mračnog kutka. »To je mir«, rekao je. »A što je ključ života?« »To je ishq, bit ljubavi«, odgovorio je Jar Muhamed bez oklijevanja. »Kad čovjek u

srcu posjeduje mir i ljubav, odmaknut će daleko prema Cilju.« Mariana je udahnula. Trebala je znati da on nije običan konjušar. Hadži Kan snažno je uzdahnuo. »Dobro je čuti te riječi. Brate, tvoj muršid uistinu

je velik čovjek. Ili možda točnije, tvoja dva muršida, jer ti za razliku od većine ljudi imaš sreću učiti od više učitelja. Da«, nastavio je. »Blagoslovljen si vodstvom šeika Valijulaha Karakoje iz Lahorea i Šafiudina Kana, slavnog tumača snova. Proteklih mjeseci bilo mi je iznimno zadovoljstvo sjediti s prijateljem Šafijem.«

Šafiudin Kan? Ali to je munšijevo ime. Mariani nitko nije rekao za te posjete. Koliko je puta došao?

»A sada mi«, rekao je Hadži Kan, »nedostaje samo radost susreta sa šeikom Valijulahom.«

»Ali, što je Cilj o kojem Jar Muhamed govori?« začuo se glas Nura Rahmana s drugog dijela prostorije.

107

»Cilj je vidjeti lice Voljenoga«, jednoglasno su odgovorili Jar Muhamed i Hadži Kan.

Nur Rahman zaneseno je uzdahnuo. »U Vrtu?« »Da«, odgovorio je Hadži Kan. Doimalo se da se soba oko Mariane, s njezinim izvezenim tkaninama na zidovima i

teškim mirisom u zraku, promijenila. U njezinoj mašti to više nije bila mračna prostorija bez prozora, nego ulaz u drugi svijet. Gotovo se doimalo da su se pokraj pletenog ležaja, na kojem je slijepi hadži Kan nepomično sjedio na svjetlosti svoje bakrene svjetiljke, otvorila vrata. Iza njih prostirao se vidik obavijen maglom, a vidio se samo put koji je vodio u drugi, ljepši svijet.

Vratu su je i put pozivali. Marianino se nepostavljeno pitanje vratilo. Nestrpljivo je privuklo njezinu

pozornost i zatražilo da bude postavljeno. »Što ja moram učiniti«, izlanula je, »da bih stigla u Vrt i ugledala lice Voljenoga?« Predodžba je nestala. U omaglici je zamislila tatu u njegovoj vikarskoj odori te

majku odjevenu za crkvu, užasnutih lica. Ali, zašto Boga ne bi zvala Voljenim? Zašto ne bi težila stići u raj? Svi su znali za

rajski vrt. A osim toga, to je bio njezin život, njezina pustolovina. Hrapav glas Hadži Kana vratio ju je u stvarnost. »Postupi kako sam ti rekao.

Izgovaraj...« »Poslušajte!« Nijemi gost prvi je put progovorio. Mariana se okrenula i vidjela da

sjedi uspravno, lice mu je otkrivalo pozornost, a podignuta ruka tražila je tišinu. Izvana se začulo vikanje u daljini. Bilo je sve glasnije, kao da se velika trijumfalna

gomila približava. Nešto je na licu toga tihog čovjeka u Mariani probudilo strah. »Što je to?« upitala je. »Što se događa?« »Bojim se, khanum«, blago je rekao Hadži Kan, »da je vaš gospodin Alexander

Burnes u velikoj nevolji. Izabrali ste loš dan za dolazak u grad.« »Ali zašto? Što je učinio?« Mariana je rukom pokrila usta prije no što su te riječi izašle iz njezina grla.

Odjednom se sjetila svih nagovještaja na koje se Burnes, Macnaghten i drugi nisu obazirali — zatvaranje prolaza prema Indiji, borbe na sjeveru, Akbar Kanovo obilaženje zemlje, borbe na koje je Fitzgerald naišao na putu iz Kandahara.

Svaki put sve ih je više, rekao je Fitzgerald. Kabulci su zacijelo znali za Burnesovo opijanje i za žene koje je mamio u svoju

kuću. Tko zna čime je još potaknuo širenje mržnje gradom poput otrova? Budući da je živio ondje, bio je laka meta. »Što će mu učiniti?« upitala je i istog trena zažalila. Nitko nije odgovorio. Tihi je čovjek ustao i izašao. Mariana je čula kako teška vanjska vrata škripe, a

potom iznenadnu bujicu zvuka, kao da je ulicom pokraj njih tekla rijeka bijesa. Vrata su ponovno zaškripala, a potom se zatvorila uz težak udarac. Gost se vratio i

prešao preko praga. »Goste je potrebno ispratiti iz grada čim bude sigurno«, rekao je

108

pokazujući prema Mariani i drugima. Hadži Kan kimnuo je i okrenuo bijele oči prema Jaru Muhamedu. »Ostavite konja

ovdje«, zapovjedio je. »I slijedite Nadira. On će vas odvesti u sigurnost.« Jar Muhamed je ustao. Mariana je na trenutak oklijevala pred Hadži Kanovim pletenim ležajem. »Učinit

ću to«, napola je šapnula. »Pravilno ću izgovarati darud.« Kimnuo je. »Idite«, zapovjedio je. Mariana, Jar Muhamed, Nur Rahman i muškarac po imenu Nadir stajali su na

dvorištu i slušali kako gomila vani bučno prolazi. Dok je prolazila, neki su glasovi nadjačavali opću buku. Mariana se naježila od njihova tona.

»Aminulah Kan kaže da se u kući na drugoj strani ulice može opljačkati veliko blago«, vikao je jedan muški glas.

»Uzet ćemo ga«, viknuo je drugi, »ali najprije ćemo dokrajčiti nevjernika Eskandera Burnesa.«

Aminulah Kan. Bolesni starac kojem se Burnes smijao prije samo deset dana... Kad su zvukovi sa zavojite ulice utihnuli, gost je izašao, a za njim Jar Muhamed,

Mariana i Nur Rahman. Dok je stari vratar zatvarao teška vrata za njima, Hadži Kanov slavuj u krletci ispustio je niz lijepih zvukova nalik na žuborenje.

Tihi neznanac hodao je pred njima brzim klizećim korakom, s puškom obješenom preko ramena. Nije se osvrtao. Jar Muhamed hodao je pokraj njega držeći dugi nož koji je bio izvadio iz nabora svoje odjeće. Mariana je išla za njim s Nurom Rahmanom, koji napokon nije imao što reći.

Burnesova je kuća zacijelo bila blizu jer je Mariana čula povike rulje koji su odjekivali iza nje dok se šuljala uz rub uske uličice u krutim novim cipelama s podignutim prstima koje su je žuljale. Skupine muškaraca prolazile su pokraj nje žureći pridružiti se drugima, napetih lica, s oružjem na ramenima.

Gradski bazari bili su sablasno tihi dok su prolazili pokraj njih. Prodavači drva nisu cijepali svoju robu na Chob Faroshiju. Limari nisu ritmički udarali čekićem. Čak su i prodavaonice Char Chatte bile zatvorene. Nastojeći ne obraćati pozornost na žuljeve koji su joj nastajali na stopalima, Mariana je računala koliko će im vremena biti potrebno da stignu do garnizona.

Večeras će izgovarati riječi s Hadži Kanovog malog svitka. Obećala mu je.

»Nisam vam ništa učinio! Ništa ! « vikao je Alexander Burnes gomili. Tupi udarci ispod njega, između stupova koji su držali njegov izrezbareni balkon, govorili su da rulja pokušava provaliti u njegovu kuću. »Ne pucajte«, upozorio je stražare koji su na krovu stajali s nabijenim mušketama.

Pokraj njega stajao je njegov pomoćnik koji je iskusnim okom promatrao gomilu. »Prije sat vremena bilo ih je tri stotine«, rekao je bojnik William Broadfoot. »Sada bih rekao da ih je deset puta više. Nagurali su se na ulici, a pretpostavljam da ih je iza uglova i više.«

Burnes se počeo znojiti. »A stražnji dio kuće?« Njegov je družbenik slegnuo ramenima.

109

»Williame«, ozbiljno je rekao Burnes, »trebao sam poslušati upozorenja. Ovi će me divljaci žrtvovati, ali ti nemaš ništa s tim. «

»Dužnost mi je, gospodine«, uvjerio ga je Broadfoot. »Ne brinite. Pomoć će uskoro stići. Već su prošla dva sata otkako smo poslali vaše pismo u garnizon.«

Prije no što je stigao reći još nešto, prvi pucnjevi odbili su se od zida iza njih. Broadfoot je gurnuo Burnesa kroz otvorene kapke. »Uđite, gospodine«, rekao je, a tada se, zajedno sa svojom mušketom, okrenuo prema gomili. »Pucajte!« doviknuo je stražarima na krovu.

Ubio je šest Afganistanaca prije no što je pao na pod balkona, milosrdno ustrijeljen u srce.

Stražari, njih šest, pali su jedan za drugim. Rulja je provalila u široko dvorište i zapalila staju, a potom i kuću. Burnes je u kući

drhtavim rukama odijevao svoj afganistanski kostim. »Požurite«, rekao je Kašmirac koji mu je došao savjetovati da pobjegne na

stražnja vrata. »Žurim«, Burnes je dahtao omatajući svoj turban srećonošu koji je uvijek nosio u

pohodima osvajanja žena. Otvorili su stražnja vrata dovoljno da se provuku i izađu među gomilu koja je

stajala natiskana i nestrpljivo se meškoljila. Gomila je vonjala na znoj, neopranu odjeću i krvožednost.

Vrata su se zatvorila za njima. Netko se okrenuo i pogledao Burnesa u lice. Burnes je pognuo glavu u nadi... »Evo ga, imam ga!« viknuo je Kašmirac. »Evo Eskandera Burnesa!« Prije no što se sir Alexander Burnes, britanski ministar rezident u Kabulu, stigao

pobuniti protiv Kašmirčeve izdaje, prije no što se stigao pomoliti, rulja je navalila na njega. U uskoj uličici nije bilo mjesta za puške pa su se služili noževima: teškim šiljastim chura noževima dugih ravnih oštrica za ubadanje, kukri noževima s dršcima od bjelokosti i oštricama zakrivljenim prema dolje, dovoljno teškim da raspolove čovjeka, lijepo otežanim perzijskim bodežima ukrašenih držaka, indijskim katarima za lov na tigrove s oštricama nalik na klinove i neobične drške, okovanim kandžarima i džambijama, oštrica zakrivljenih gore, naoštrenih s obje strane.

Kad se gomila napokon udaljila zadovoljna svojim uratkom, sir Alexander Burnes, britanski ministar rezident u Kabulu, bio je tek raštrkana hrpica dijelova tijela i krpa natopljenih krvlju.

»Sad će doći Britanci«, mrmljali su promatrači dok je gomila slavljenički bučno prolazila gradom. »Doći će sa svojim velikim razornim topovima. Doći će.«

110

18. poglavlje

ariana je uvjeravala samu sebe da moraju izaći iz grada dok je mukotrpno i bolno prolazila pokraj zida velikog urednog vrta. Vijest o napadu na Burnesa

zacijelo je prije nekoliko sati stigla u garnizon. Britanska spasilačka jedinica sigurno je već na putu kako bi ga spasila ili osvetila njegovu smrt.

Ubit će svakog naoružanog čovjeka kojeg sretnu u gradu: tihog neznanca koji je hodao pred Marianom s puškom obješenom preko leđa, i Jara Muhameda, čiji je dugi nož bio vidljiv među njegovom odjećom. Ni ona ni Nur Rahman neće biti sigurni. Mariana je već vidjela slijepo nasilje vojnika.

Spasilačka jedinica sa svojim razornim topovima te revnim vojnicima u crvenim jaknama osvetit će se svakome koga zatekne blizu Burnesove kuće, a nanijet će i strašnu štetu okolnoj četvrti čije će kuće biti pune uplašenih žena i djece.

Ne daj Bože da oštete kuću Hađži Kana ili da njega ozlijede... Bilo je očito da rulja neće stati na vrijeme. Mariana je tu istinu vidjela na slijepom

licu Hadži Kana te na mirnom držanju čovjeka koji ju je vodio u sigurnost. Vidjela je to u trijumfalnim osmijesima muškaraca koji su prolazili pokraj njih u gradu kako bi se pridružili napadu.

Burnes je u tom trenutku bio mrtav ili je umirao. Što će se potom dogoditi? Ako je Afganistanc uvrijeđen ili samo pomisli da jest, ubit će kako bi sačuvao

svoju čast, rekao joj je munši sahib. Britanci su zbog svojih razloga gledali kroz prste u pogledu uvrjeda koje su u posljednje vrijeme doživjeli, ali sada moraju nešto poduzeti.

Kad si u Rimu, ponašaj se poput Rimljana. Neka me Bog čuva, rekao joj je munši, osvete Afganistanca. Neka Bog sada čuva

nevine stanovnike toga grada od kazne Britanaca i njihove vojske. Što je tihi čovjek pred njom mislio o Britancima? Možda ih je smatrao manje

vrijednima od sebe i svojih. Možda je njihovu nespremnost da kažnjavaju bez dokaza krivnje shvaćao kao neodlučnost, a njihove diplomatske napore kao nedostatak samopoštovanja. Ako je i sâm bio pripadnik kojeg plemena iz saveza Ghilzai, možda je imao razloga vjerovati da Britanci nisu časni ljudi. Naposljetku, Macnaghten je prekršio svoju riječ u pogledu njihove naknade.

A i Britanci su imali svoj tvrdoglavi ponos. Macnaghten je Afganistance nazivao običnom djecom. Kukavice, rugali su se časnici, koji bježe od naših topova.

M

111

Nazvao sam ga psom i zaprijetio da ću mu odrezati uši, viknuo je Burnes. Gnjevni Britanci sada će se gradu osvetiti strahovitom silom. Sjetivši se zadovoljstva koje se na licu lady Sale pojavilo na pomisao kako se

Afganistanci živi peku na zapaljenim trupcima u Gazni, Mariana je pognula glavu i prisilila žuljevita stopala da nastave dalje.

U pola deset ujutro, dva sata nakon što je Burnesova očajnička poruka stigla u izaslanikovu kuću, sir William Macnagten sjedio je silno uzrujan na jednom kraju svojeg stola za blagovanje. Preostale stolce zauzeli su viši časnici. Niži časnici stajali su uza zidove.

»Poslati puk u grad, a potom uhititi Abdulaha Kana i druge kolovođe«, žustro je rekao Macnaghten, »bila bi prava ludost i posve neizvedivo. Predlažem da kažemo brigadiru Sheltonu neka podijeli svoj tabor u Sia Sangu, pola svojih ljudi odvede šahu Šudži u Balu Hisar, a preostale neka pošalje ovamo, u garnizon.«

»Ali kako će to pomoći Burnesu?« upitao je brkati pukovnik. Harry Fitzgerald i još nekoliko časnika kimali su u znak slaganja. »Zacijelo je«,

ubacio se Fitzgerald, »potrebno učiniti nešto u pogledu vođa...« »Ne zanima me kamo Shelton ide dokle god ne dolazi ovamo.« General

Elphinstone načinio je bolnu grimasu dok je podizao otečenu nogu na slobodan stolac. »Ne podnosim tog čovjeka«, rekao je. »Je li itko obavijestio šaha Šudžu o tome?«

Macnaghten je slegnuo ramenima. »Šah već zna za to. Kaže kako nas je upozorio da će se to dogoditi ako ne poslušamo njegov savjet. To u ovom trenutku baš i nije korisna primjedba.«

»Ali što se može učiniti za Burnesa?« nestrpljivo je upitao zet generala Salea. »Ne pitaj mene, Sturt.« General Elphinstone ispustio je težak uzdah. »Doista ne

znam.« Nekoliko se mladih časnika pogledalo. »Ali ne možemo ga jednostavno ostaviti«,

ustrajao je Sturt. »Za razliku od tvojeg tasta, Sturt«, otresao se Macnaghten, »mi sa svojim ljudima

ne ulazimo u nepotrebne rizike. Kad je Burnes odlučio živjeti u gradu, bio je svjestan opasnosti. Znao je koliko bi bilo teško držati pod nadzorom gomilu Afganistanaca u skučenu prostoru.«

»Smijem li«, molećivo je rekao general Elphinstone, »zamoliti nekoga za šalicu kave?«

Marianin tetak na drugom kraju stola kratko se savjetovao sa svojim pomoćnikom, a tada se nakašljao. »Sir Williame«, rekao je oprezno, »vjerujem da moramo djelovati odlučno.«

Časnici su kimali oko stola. »Bilo bi iznimno opasno dopustiti da bilo kakav napad na Burnesovu kuću ostane

bez odgovora. U ovoj zemlji imamo moćne neprijatelje. Već sam nekoliko puta čuo da su se plemena na jugu, Kohistanci na sjeveru i Ghilzais plemena na istoku urotili protiv nas. Počinju nas smatrati slabićima. Ako ne ugušimo napad rulje na jednog od

112

naših viših časnika, zaključit će da se nismo sposobni braniti.« »Nismo sposobni?« Macnaghten ga je gledao razrogačenih očiju. »Već smo prešli preko previše toga.« Marianin tetak podignuo je glas kako bi

nadjačao žamor. »Nismo učinili ništa kako bismo se osvetili za pljuvanje na naše časnike na bazaru«, dodao je dok je Charles Mott pokraj njega gledao lica jedno za drugim i prikupljao kimanje u znak slaganja. »Nismo se obazirali na to što su poručnik i lale i kapetan Jennings izbodeni, kao ni na pucnjavu na naše sepoje na putu. Svaki bi se Afganistanac ubilački osvetio za takve uvrjede, ali mi smo dopustili da se svi izvuku bez ijednog ispaljenog zrna.«

Macnaghtenovo lice bilo je sve crvenije. »Ali ne znamo tko je to učinio. Predlažete li da kaznimo ljude bez dokaza o njihovoj krivnji?«

»Tu je i iznenadni noćni napad na moj tabor u Butkhaku«, dometnuo je brkati pukovnik. »Osobni stražar šaha Šudže, premješten u moju jedinicu, pustio je stotinu pripadnika Ghilzais plemena u moj tabor. Izgubili smo tridesetpetoricu. Navodno su svi vidjeli kako pristaše Abdulaha Kana kasno tog poslijepodneva odlaze iz grada u našem smjeru. Isti ljudi«, dodao je ogorčeno, »potom su viđeni kako se vraćaju u grad kroz tabor brigadira Sheltona u Sia Sangu. Ni tada nije učinjeno ništa.«

»A što je s tobom, Monteith?« ljutito je upitao Macnaghten. »Ako si znao tko je pustio napadače, zašto ga sâm nisi ustrijelio na mjestu? Ne optužuj nas za svoje propuste.«

Charles Mott nagnuo se naprijed. »Ponos i osveta dvije su činjenice afganistanskog života«, rekao je s ozbiljnim izrazom na dugom licu ispod pomodno raščupane kose. »Nismo uzeli...«

Macnaghten je snažno udario dlanom o stol izazvavši niz trzaja u prostoriji. »Želite li reći da smo mi krivi za pobunu? Sit sam tih zlogukih proročanstava, te litanije...«

»Mislim da sam zamolio kavu«, uzrujano se ubacio general Elphinstone. Jedan je ađutant napustio prostoriju zalupivši vratima za sobom. Gola glava Adriana Lamba sjajila je od znoja. »Sir Williame, moramo odmah

poduzeti nešto kako bismo kaznili rulju u gradu. Ako to ne učinimo, smatrat će nas kukavicama. Strahujem da ćemo i mi za nekoliko dana biti silovito napadnuti.«

»Kukavice?« Macnaghten je zarinuo pero u tintarnicu i počeo čujno pisati grebući papir vrhom pera. »Brigadir Shelton«, čitao je naglas kako je pisao, »napustit će svoj tabor u Sia Sangu i pola svojih ljudi odvesti u Balu Hisar. Preostale će poslati ovamo, u garnizon. Potom će, ako bude bilo moguće, poslati spasilačku jedinicu u grad.«

»Ako bude bilo moguće?« kapetan Sturt razrogačio je oči. »Ali zacijelo...« »Ako bude bilo moguće.« Macnaghten je naglo ustao. »Shelton ide u Balu Hisar.

To je sve.«

Sat vremena poslije Mariana je uplakana stajala pred svojim tetkom na krvavim bosim stopalima, i dalje u afganistanskoj odjeći. »Ali zašto?« viknula je. »Zašto nisu poslali spasilačku jedinicu u grad? Zašto nisu učinili ništa kako bi sir Alexandera spasili od one ubilačke rulje? A sada kad je zacijelo mrtav, zašto ga ne osvete?«

113

»Previše sam ljut da bih razgovarao o tome«, hladno je odgovorio tetak Adrian. »Sramotno si prekršila moju zabranu i neću ti lako oprostiti. Tvoja je teta u krevetu otkako je otkrila da si nestala bez riječi. Mislila je da su te Afganistanci oteli.«

»Nikome ne smiješ reći što znaš o sudbini sir Alexandera«, ljutito je dodao. »Glasine govore da je još živ, a ti ne smiješ uništiti tu nadu. Jesi li me čula?«

Okrenuo se na peti i otišao, ali ona je ipak uspjela vidjeti bol na njegovu licu. Nekoliko trenutaka poslije teta Claire pružila je ruke s kreveta, zagrlila Marianu,

vlažno je izljubila i tada se srušila na jastuke. »Ne smiješ više nikada tako nestati«, rekla je hripajući, naglašavajući svoje riječi

ritmičkim potezanjem Marianine zapetljane kose. »Pogledaj se u toj strašnoj domaćoj odjeći. Okrutna si. Mogla bih te ubiti, doista bih mogla!«

Mariana se povukla u svoju sobu što je brže mogla te je poslala po Dittua. »Kakva strka u kući«, povjerio joj je dok je praznio lonac vruće vode u lavor pod

Marianinim stopalima, »kakva vika i paranje odjeće! Memsahib je čak pozvala vašeg munši sahiba«, dodao je tresući sol u vodu, »da joj kaže što vam se dogodilo.«

»Pozvala je munši sahiba? Što je rekao?« Mariana se trgnula spuštajući krvavo stopalo u vodu.

»Rekao je kako vjeruje da ste otišli razgovarati s nekim u gradu te kako je uvjeren da ćete se brzo vratiti. Rekao je i kako vrlo vjerojatno niste oteti.«

Gong je najavio ručak. Mariana se umorno presvukla u poslijepodnevnu haljinu i iščetkala kosu stišćući zube zbog boli vlasišta.

Njezina teta nije došla za stol. Mariana nije mogla ni taknuti kuhanu ovčetinu ili mliječni puding, iako joj ih je obzirni stari Adil nekoliko puta ponudio. Ni ona ni njezin tetak nisu progovorili.

Sada su svi bili u opasnosti. Fitzgerald je primijetio da bi se i koza mogla popeti preko zida rezidencije...

»U dva sata poslijepodne šah Šudža poslao je svoje stražare u grad kako bi spasili Burnesa«, povjerio je Fitzgerald Marianinu tetku nakon što je Marianu i njezina munšija pristojno, ali žurno otpravio iz blagovaonice. »Detašman njegove pješadije iz Bale Hisar ušao je s dva topa na bazar Shor.«

Držeći uho uz zatvorena vrata, Mariana je u tetkovu glasu čula nadu. »I što se tada dogodilo?«

»Dočekala ih je golema rulja. Na svim krovovima i balkonima duž puta bili su načičkani strijelci, kao i na mnogim prozorima na katu. Vojska je izdržala tridesetak minuta prije no što je odustala i povukla se s dvije stotine ubijenih ili ranjenih.«

»Ah.« Glas tetka Adriana vratio se u stvarnost. »Dakako«, dodao je Fitzgerald, »pola šahove pješadije činili su nepouzdani

Afganistanci, a ostatak je bio tek napola obučen i pod sablažnjivim zapovjedništvom. Topnici su bili potpuno neiskusni. Nismo se ni približno dovoljno potrudili obučiti njegovu vojsku.«

»Jesu li uspjeli doći do Burnesove kuće?« »Bojim se da nisu.« Fitzgeraldov hladan i miran glas odudarao je od ozbiljnosti

114

njegovih vijesti. »Čim su ušli u grad, bili su opkoljeni sa svih strana, savršene mete za strijelce s krovova. Dakako, bili su tijesno raspoređeni u pješadijske kvadrate«, dodao je bez emocija.

U pješadijske kvadrate? Mariana se namrštila. Zašto su za uličnu paljbu primijenili kvadratnu formaciju? Zbijeni redovi vojnika dobro su poslužili lordu Wellingtonu protiv francuske konjice kod Waterlooa, ali ovo je nedvojbeno bila drugačija borba.

»A topovi kalibra šest funta«, nastavio je Fitzgerald, »bili su potpuno beskorisni u tom skučenom prostoru. Čak ni primjereno obučeni topnici njima ne bi mogli naciljati krovove na tako maloj udaljenosti. Pucali su samo jednom, u kuće pred sobom prema zavoju ulice, i to je bilo sve. I što je još gore, oba su topa ostavljena, a samo jedan zaglavljen i onesposobljen. Drugi je u neprijateljskim rukama...«

Glas mu je zamro. »Je li brigadir Shelton već krenuo u Balu Hisar?« upitao je tetak Adrian. »Jest.« Kad je Fitzgerald progovorio tišim glasom, Mariana je jače pritisnula uho

na vrata. »Kad sam ga sreo na putu s njegovom vojskom, bio je u užasnom stanju. Doimalo se da je gotovo izvan sebe, da ne zna kako će postupiti kad stigne onamo. Mene je upitao što mu je činiti.«

»Pitao je vas? Ali on je naš zamjenik zapovjednika.« Fitzgerald je čujno uzdahnuo. »Kad sam rekao da bih na njegovu mjestu odmah

ušao u grad i spasio Burnesa, odgovorio je prilično oštro da njegova vojska nije spremna za to te da očito ne razumijem uličnu borbu.«

»Što je svima njima?« promrmljao je tetak Adrian. »Barem general Elphinstone pojačava osoblje u utvrdi intendanture.« Mariana je gotovo zaboravila ludo odvažan izostanak planiranja — pohranjivanje

svih zaliha hrane i najvećeg dijela strjeljiva izvan zidina garnizona, u slobodnoj tvrđavi nasuprot ograđenu vrtu koji bi bio savršeno mjesto za opsadu.

»Sir William pozvao je generala Salea da se vrati sa svojom brigadom i našim preostalim topovima«, dodao je Fitzgerald. »Uz njegovu ćemo pomoć lako poraziti ustanike.«

»To mi je drago čuti.« Stolac je zastrugao gurnut unatrag. »Moram vas zamoliti da me ispričate kako bih

se vratio svojim dužnostima«, sumorno je rekao poručnik, »jer sam zadužen za nadzor nad našom obranom. Ali želim vama i Charlesu Mottu prenijeti zahvalnost mlađih časnika što ste jutros rječito izrazili naš stav. Premda sam siguran kako ćemo izdržati do povratka generale Salea«, nastavio je tiho, kad je drugi stolac zaškripao, »ne mogu se oteti zabrinutosti za vas, gospodu Lamb i gospođicu Givens. Volio bih da postoji kakav način da vas i vašu obitelj krišom otpravimo natrag u Indiju prije no što se situacija pogorša.«

»Vrlo ste ljubazni, Fitzgeralde«, sumorno je odgovorio tetak Adrian, »ali moram obavljati svoju dužnost. A što se tiče moje supruge i gospođice Givens, ne mogu zamisliti siguran način da dvije Engleskinje pošaljem ikamo, koliko god bih to želio.«

Fitzgeraldovi su koraci bili opasno blizu vrata. »Razumijem vaše osjećaje,

115

gospodine«, rekao je dok se Mariana pripremala za bijeg. »Ako se dosjetim načina da ih pošaljemo odavde, odmah ću vam reći.«

Te je večeri sjedila na krevetu uz svjetiljku koja je svijetlila na noć nom ormariću pokraj nje, i na koljenima odmotan držala Hadži Kanov svitak.

Na vama je veća odluka od one tko će vam biti suprug, rekao joj je kao da je cijelo to pitanje braka tek manja napomena ili interpunkcijski znak u priči njezina života. A što može biti važnije od pitanja s kime će biti u braku? Nije li ta odluka sa sobom nosila silno mnogo dobitaka ili gubitaka?

Možda jest, ali u tom se trenutku pitala i Koće li ona, tetak Adrian i teta Claire preživjeti ustanak.

Hadži Kan rekao joj je da će bude li izgovarala darud primiti odgovore na sva svoja pitanja. Pokušala se sjetiti njegova lica, pročitati njegov izraz, ali sjetila se samo uzrujanosti u njegovu glasu.

»Nebeski oče, molim te, oprosti mi ako je ovo pogrešno«, šapnula je. »Ali ne znam što bih drugo.«

Zatvorila je oči i počela. »Onolikim koliko je različitih stvari stvorenih«, završila je trenutak poslije.

»Dubokim kao što je ispunjenje žudnje duše, sjajnim kao što je ukras nebesa, moćnim kao što je potvrda vjere.«

Ništa se nije dogodilo. Odgovor se nije pojavio. U njezinu se umu nije pojavila slika, pa čak ni kratkotrajna predodžba. Ali zapitala se nije li osjetila slabljenje svojih strahova, blag nagovještaj nove vjere u toj opasnoj situaciji?

Darud mora izgovarati još deset dana. Tko zna što će se dogoditi kad završi, ali ako je Hadži Kan doista mislio ono što je rekao, znat će više no što sada zna. Bez obzira na to hoće li se ta nova informacija odnositi na njezin budući brak ili na nešto ozbiljnije, samo će vrijeme donijeti odgovore.

***

Kasno te noći skupina omotanih muškaraca šuljala se sa zapaljenim bakljama u rukama duž zidova Burnesove kuće koja je još tinjala. Kad su stigli nedaleko od niskih stražnjih vrata, Burnesov afganistanski prijatelj Naib Šarif prostro je tkaninu na utabanu zemlju ulice. Želudac im se dizao dok su tražili ostatke Burnesova jadnog raskomadanog tijela te ih, jedan po jedan, donosili na tkaninu.

»Pobrinut ću se za tvoj pokop, dragi moj nepromišljeni Eskandare«, šapatom se zavjetovao Šarif dok je sa svojim ljudima nosio smrdljivi teret u tamu.

116

19. poglavlje

6. studenog 1841.

oramo se odmah spakirati.« Na svjetlosti svijeće lice tete Claire bilo je sivo od straha. »Iz garnizona je došao glasnik sa zapovijedi da se evakuira krug

rezidencije.« Mariana se uspravila i trepnula. »Koliko je sati?« upitala je. »Gotovo pola šest ujutro. Do devet sati moramo napustiti krug rezidencije. Kažu

da ovdje nismo sigurni.« Dvije pletenice visjele su ispod noćne čipkaste kapice tete Claire. Mariana nije bila

svjesna koliko je njezina teta Claire smršavjela. »Macnaghtenovi će se smjestiti kod lady Sale«, dodala je teta Claire preko ramena

dok je odlazila vukući noge, držeći svjetiljku koja joj se ljuljala u ruci. »Mi ćemo se smjestiti u časničke prostorije.«

Pola sata poslije Dittu je natraške ušao kroz Marianina vrata noseći poslužavnik s kavom. Bio je nadomak suza. »Što se dogodilo, bibi?« zavapio je, a poslužavnik je zveckao dok ga je spuštao drhtavim rukama. »Zašto moramo otići iz naše kuće?«

»Ne znam, Dittu«, odvratila je. »Mogu samo reći da to moramo učiniti.« »Ali kažu da vaš munši sahib i mi ostali moramo živjeti u šatorima.« Glas mu je

puknuo. »Želim kući u Indiju, bibi. Ovdje je vrlo hladno...« »Pobrinut ću se da svi dobijete tople pokrivače«, žurno ga je prekinula strahujući

da bi mogla pokazati osjećaje. »A sada pođi dolje i pomozi s kuhinjskim stvarima. I nemoj zaboraviti spakirati plahte i ručnike«, viknula je za njim.

Kad je Dittu otišao, Mariana je sjela na rub kreveta i spustila lice među dlanove. Što se dogodilo s njezinim ljudima, najhrabrijim, najrazboritijim na svijetu? Kako

je moguće da nisu uvidjeli silnu opasnost upletanja u odnose s ljudima koje ne razumiju? I zašto su sada, suočeni s nasilnim posljedicama svojih postupaka, toliko popustljivi?

I kako ne vide da će nevini ljudi poput Dittua te njezine jadne prestravljene tete biti prisiljeni platiti nepravednu cijenu njihove ludosti?

Prisilila se ustati i početi pakirati stvari. Svi će biti sretni, pomislila je spremajući Hadži Kanov papirić u steznik, ako ta

cijena bude samo život u barakama, ili u šatoru na snijegu. »Kapetana Sturta jučer je u lice ubo dvoranin u Bali Hisar«, rekao joj je tetak dva

sata poslije dok su stajali i čekali svoje konje. »Jezik i lice bili su mu obamrli. Satima nije mogao ni gutati ni govoriti. Lady Sale i njezina kći njegovale su ga cijelu noć. Hvala Bogu, sada se očekuje da će se oporaviti.«

Oči tetka Adriana bile s podbuhle, kao da ni on nije spavao. »Doima se da se

M

117

Afganistanci okupljaju u velikom broju. Put odavde do grada prepun je naoružanih seljana koji odlaze pridružiti se ustanku. Molim te, nemoj to reći svojoj teti. Jedva čekam da stignu general Sale i Prva brigada.«

Konji su došli. Jar Muhamed odveo je Marianinu kobilu do stepenica za uzjahivanje, smiren i pozoran kao i uvijek. Isti izraz zacijelo je bio na njegovu licu dok ju je sigurno vodio iz Hadži Kanove kuće, držeći dug kukri nož spreman u ruci.

Dvije godine bio joj je vjeran zaštitnik. Taj brđanin koščatog lica nikada nije žurio, ali njegovo ju je brzo djelovanje spasilo kad ju je ugrizla zmija, a i čuvao ju je od otmičara djece koji je prije mnogo vremena došao oteti Sabura.

Kad god je Mariana pogledala Jara Muhameda ili izravnog, vjernog Gulama Alija, sjetila se Lahorea, Sabura i Hasana Ali Kana.

Pognula je glavu kako bi sakrila suze koje su joj se skupljale u očima. Neka im se ne dogodi ništa loše...

Slijedeći povorku natovarenih magaraca, prošli su kroz vrata u bedemu koji je dijelio krug rezidencije od vojnoga garnizona.

Osvrćući se uokolo, Mariana je vidjela da se sve promijenilo. Kad je posljednji put bila ondje, na otvorenom vježbalištu bili su vojnici u crvenim

jaknama koji su izvodili složene vježbe. Sada su ondje bili redovi šatora, hrpe topovskih zrna i hrpe prtljage. S onoga što je preostalo od otvorenog prostora vježbališta čuli su se udarci čekića i potezi pile.

Duž južnog bedema u daljini se pojavila magla šatora. Doimalo se da je domaći bazar premješten unutar zaštitnih zidova garnizona.

Nedaleko od baraka milila je uzbuđena gomila indijskih muškaraca, žena i djece. Mariana je gledala kako nekoliko časnika dolazi i tjera ih.

Pješaci u crvenim jaknama penjali su se na grudobran nedaleko od vrata kako bi stražarili iza njihovih utvrđenja nalik na zube.

Kad je jedan od njih pokazao na jug, prema gradu, Mariana je opazila da mu je jakna ispod ruke poderana.

Jesu li svi vojnici bili zapušteni kao taj? Namrštila se dok je nekoliko domaćih konjanika prolazilo pokraj nje. Zaključila je da su doista pazili na svoje pokrpane hlače i iznošene jakne. Zacijelo barem godinu dana nisu dobili nove odore.

Konjska je zaprega praćena bradatim indijskim topnicima vukla top prema glavnim vratima, s dugom cijevi okrenutom prema natrag, dok je britanski časnik na konju izvikivao zapovijedi pokraj njih.

Nitko nije primijetio Marianu i njezinu obitelj. »Zašto staju? Zašto su me spustili?« viknula je teta Claire iz svoje nosiljke kad su

Mariana i njezin tetak zauzdali konje i pogledom tražili nekoga tko će im pokazati njihov novi prostor.

»Mislim«, rekao je tetak Adrian pokazujući prema ograđenom krugu jedva vidljivom iza šatora i prtljage, »da bi bilo pametno privremeno otići k lady Sale dok se situacija ovdje ne smiri.«

Pola sata poslije s lady Sale i s utihnulom lady Macnaghten sjedili su u spartanskom salonu Saleovih, dok su im žurni koraci na katu govorili o daljnjim

118

naporima njegovanja ranjenog kapetana Sturta. Cjelonoćno njegovanje zeta nije nimalo oslabjelo uobičajenu silovitost lady Sale.

»Ovaj ustanak od samog se početka loše rješava«, rekla je neuvijeno, uzimajući čašicu šerija s poslužavnika. »Za ove napade možemo optužiti samo tromost našeg zapovjedništva i njihovu budalastu predodžbu o našoj sigurnosti.«

»Upravo tako.« Mariana je otvorila šake oduševljena što je pronašla nekoga tko se slaže s njom. »A ja ne razumijem zašto se nismo osvetili za ubojstvo sir Alexandera. Naposljetku, to je bilo prije četiri dana. Da smo Afganistanci...«

»Ubojstvo? Prije četiri dana?« Dugačko tijelo lady Sale odmah se ukočilo u stavu pozornosti. »Kako se usuđujete reći nešto toliko strašno? I tko ste vi da biste tvrdili kako poznajete sudbinu sir Alexandera?«

Mariana je utonula na svojem stolcu, a srce joj je lupalo. Premda je u sobi bilo hladno, osjetila je kako joj se vrela vlaga cijedi niz leđa. Nije se usudila pogledati tetka.

»Ali svi znamo da se sklonio kod prijatelja u gradu!« Ruka lady Macnaghten drhtala je dok je posezala za šerijem. Mariana je tada primijetila da joj je kosa lagano neuredna te da joj haljina nije besprijekorno izglačana. »Svi znamo da je zadobio tek malu ranu na nozi.«

»Gospođica Givens samo nagađa«, uvjerio ju je tetak Adrian. »Moja je nećakinja vrlo nerazborita mlada dama«, dodao je gnjevno gledajući Marianu.

»I uz to vrlo nepristojna«, zlobno je dodala lady Sale. »Nema pravo prigovarati politici dužnosnika koje je postavilo Njezino Veličanstvo. Ako nešto ne podnosim, tada su to zloguki proroci. U garnizonu imamo hrane za najviše tri dana«, nastavila je izuzimajući se od takve optužbe. »Preostala je zaliha u utvrdi intendanture. Ako je izgubimo, nećemo izgubiti samo presudno važnu hranu i medicinske zalihe u njoj. Ustanici će steći nadzor i nad Kohistanskim putom te nam presjeći vezu s gradom.«

»S gradom?« Teta Claire se namrštila. »Ali, zašto bismo željeli vezu s gradom? Nije li pun Afganistanaca?«

Lady Sale netremice je gledala u nju. »Draga moja gospodo«, rekla je glasno i polako kao da se obraća maloumnoj osobi, »u gradu je sve.«

»Uvjerena sam«, ubacila se lady Macnaghten s usiljenom vedrinom, »da ćemo se svi nekako snaći. Moj je suprug vrlo vješt u razgovorima s Afganistancima. On govori perzijski, znate...«

Glas joj je zamro. Mariana je pokušala uhvatiti njezin pogled, ali lady Macnaghten gledala je na drugu stranu.

Tetak Adrian se nakašljao. »Razgovarajmo o nečemu drugome«, odlučno je rekao. »Lady Sale, čujem da kapetan Sturt opet može govoriti. Zacijelo vam je vrlo laknulo.«

»Doista jest.« Lady Smile uputila mu je škrt osmijeh. »Isprva se doimalo da je strašno ranjen, ali sada već sjedi i traži juhu.«

Tetku Adrianu i njegovoj obitelji dodijeljene su zajedničke prostorije triju mlađih časnika: tri spavaonice nalik na kuhinjske ormare i slabo namještena dnevna soba s kaminom te s dva prozora koja su gledala na pješadijske barake. Čim su stigli u tu

119

nisku ružnu zgradu, Mariana se zatvorila u svoju sobu, malenu ledenu sobicu koja je sudeći po preostalim stvarima pripadala poručniku Cowperthwaiteu.

Tetine će pritužbe slušati poslije. Gdje je Fitzgerald? Otvorila je svoju veliku škrinju i pregledala njezin sadržaj

nadajući se da nije na otvorenom i da Afganistanci ne pucaju u njega. Ali zacijelo jesi jer im nije poslao ni jednu jedinu poruku.

Bilo je besmisleno pitati se što je s Hasanom. »Ti si kriva za to što nas lady Sale nije pozvala na večeru«, optužila ju je teta

Claire vičući iz svoje nosiljke dok su prelazili mračno vježbalište odlazeći na večeru. I, dakako, bila je u pravu. A dok ih je očito zabrinut niži časnik vodio do

improviziranog stola u kutu blagovaonice časnika Britanske konjice, Mariana je vidjela da bi, koliko god je večera kod lady Sale mogla biti neugodna, ova mogla biti još neugodnija.

Nisu bili sami. Stol su dijelili s dvije tihe časničke supruge i njihovo sedmero djece, koja su se doimala previše klonulima da bi jela. Ali opće ozračje u blagovaonici bilo je lošije od neveselih družbenika i Marianina osjećaja da joj nije mjesto u tom vojnom okruženju.

Časnici za dugim stolovima bili su dovoljno svečano odjeveni u raskošne odore prekrivene zlatnim pletenicama te s epoletama, a prostorija je bila osvijetljena svijećama i prepuna pukovnijske srebrnine, ali razgovor je bio prigušen, a lica oko stola, mlada i stara, svježa i gruba, izgledala su mrzovoljno i gnjevno.

Hlrana se sastojala od gnjecave riže i žilave kuhane piletine. Premećući je po tanjuru, Mariana je slušala zvukove oko sebe — prigušene glasove djece, struganje noževa i vilica po porculanu i povremene zapovijedi da se donese još vina.

U toj prostoriji nije bilo smijeha ni radosti. Mariana je pomislila kako nije ni čudo da su časnici radije pili nego razgovarali.

Bilo je općepoznato da su dvije tisuće strijelaca viđene kako čekaju u obližnjim brdima, ali unatoč svemu tome i unatoč vijestima o neprekidnoj struji naoružanih seljaka koji idu prema gradu, general Elphinstone nije zapovjedio pravi napad.

»Mogu li vas zamoliti sol?« šapnula je jedna supruga. Mariana joj je mogla uputiti tek slabašan osmijeh. »Samo će vrijeme reći što je pred nama«, sumorno je rekao njezin tetak dok su

hrabro izdržavali hladnoću pješačeći natrag u svoje prostorije praćeni dahtanjem nosača tete Claire.

Pola sata poslije netko je pokucao na Marianina vrata. »Gospođice Givens, ja sam, Charles Mott«, rekao je prigušen glas. »Mogu li na

trenutak razgovarati s vama?« Na sebi nije imao jaknu. Drhtao je u uskom prolazu, držeći cilindar u rukama.

»Ispričavam se što vam smetam ovako kasno«, brzo je rekao, »ali jako strahujem za vašu sigurnost. Znam da gospodin Lamb nipošto neće napustiti svoju dužnost, ali mislim da vam moram reći kako postoji način da vi i gospoda Lamb odete odavde prije no što bude prekasno.«

»Prekasno?« Namrštila se gledajući njegovo ozbiljno lice.

120

»Da.« Pogledao je preko ramena. »Ne mogu ulaziti u to, ali morate poći jednom od afganistanskih poglavica te ga zamoliti za utočište za sebe i svoju tetu. Pružanje utočišta nepisani je zakon Paštuna«, dodao je. »Pod njihovom skrbi bit ćete potpuno sigurne. Gospodin Lamb to, dakako, nikada ne bi iskoristio...«

»Panah?« prekinula ga je. »Želite da zatražim panah?« Kimnuo je. »Čuli ste za to. Trebao sam znati. Molim vas, učinite to, gospođice

Givens. To vam je jedina nada. Ne bih mogao podnijeti«, dodao je, a na licu mu se čitala bolna čežnja, »da se nešto dogodi...«

»Hvala vam na savjetu, gospodine Mott«, žurno je rekla Mariana. »Imat ću ga na umu.«

Dok se pripremala za spavanje pomislila je kako je Charles Mott zacijelo poludio. Nema tih okolnosti, koliko god bile teške, koje bi je prisilile od neprijatelja zatražiti zaštitu.

U zoru ju je naglo probudila topnička paljba. Dok je sjedila na pletenom ležaju poručnika Cowperthwaitea, s pokrivačem navučenim do brade, Dittu se pojavio noseći poslužavnik s kavom. »U šatorima je vrlo hladno, bibi«, rekao je cvokoćući zubima, »a kave ima za još samo jedan dan.«

Nadajući se da su topovi označavali kakvo pozitivno djelovanje, progutala je kavu koja se već bila gotovo ohladila, odjenula i zakopčala svoju najtopliju haljinu, ugurala kovrče pod prvi šeširić koji je pronašla i otvorila vrata.

U hodniku nije bilo nikoga. Gurnula je teška vanjska vrata i izašla na utabanu zemlju.

Između redova šatora vatre su pucketale i dimile se, a oko svake okupili su se domaći vojnici sa šalovima prebačenim preko odora. Muklo kašljanje odjekivalo je iz reda u red.

Od Europljana je vidjela samo lady Sale koja je iz svoje kuće nasuprot časničkim prostorijama izašla u čizmama i sa šeširićem na glavi noseći jahaći bič u ruci.

»Što vi radite ovdje?« hladno je upitala kad joj je Mariana prišla kako bi je pozdravila. »Trebali biste se brinuti za svoju tetu.«

Mariana je podignula bradu. »Želim znati što se događa. Želim vidjeti borbu.« »Odavde je ne možete vidjeti.« Lady Sale pokazala je prema gore. »Već sam

pokušala vidjeti sa svojeg krova, ali neuspješno. Odande jasno čujem topove, ali samu bitku ne vidim.«

Stisnula je oči i promotrila Marianu od glave do pete. »Jučer ste vrlo uvjereno izjavili da je sir Alexander Burnes ubijen prije četiri dana. Morate mi reći odakle vam ta informacija. Ne pokušavajte mi lagati. Pokušate li, odmah ću to znati.«

Mariana se ukočila. »Ne mogu vam reći.« »Ne sviđate mi se«, glatko je rekla lady Sale, »ali vidim da ste neuobičajena mlada

žena. Neću nikome otkriti ono što mi kažete.« Bila je bahata i gruba, ali nije se doimalo da se upušta u ogovaranje. »U redu«, odgovorila je Mariana. »Bila sam u Kabulu kad je Burnes ubijen. Rulja

je jurila pokraj nas vičući da je Aminulah Kan zapovjedio napad na njegovu kuću. Bilo

121

mi je jasno, kao i svima drugima, da će za sat vremena biti mrtav.« Lady Sale nestrpljivo je podignula ruku. »Kakva krajnje besmislena...« »Bila sam odjevena kao Afganistanka«, mirno je rekla Mariana. Ruka lady Sale ukočila se usred geste. »I to je sve što sam spremna reći«, zaključila je Mariana. Ne želeći pognuti glavu, netremice je uzvraćala pogled lady Sale. »Pa, dobro«, rekla je lady Sale nakon kratke stanke, »kad si već ovdje, možeš poći

sa mnom.« Ne rekavši više ni riječi, brzim je korakom krenula pokraj redova šatora, baraka i

vezova za konje prema južnoj strani garnizona gdje su se sada nalazili pohabani šatori tisuća prijašnjih stanovnika indijskog bazara koji su kao i vojnici čučali u skupinama te grijali ruke nad zadimljenom vatrom, držeći djecu na krilima.

Kad je prošla pokraj hrpa prtljage i svezanih životinja te neugodnim gurkanjem bičem otjerala gomilu bosonoge indijske djece koja ju je slijedila, pokazala je prema vanjskom bedemu garnizona.

»Odavde vidimo domaći bazar«, rekla je. Kroz poveliku pukotinu u zidu pokraj jugozapadne kutne kule jasno se vidjela

zavojita ulica sada napuštenog bazara. Lady Sale pogledala je kroz nju. Trenutak poslije uzmaknula je s izrazom mračna zadovoljstva na licu.

»Kao što sam pretpostavila«, rekla je odmaknuvši se kako bi Mariana pogledala, »pun je neprijatelja. Stigli su do podnožja našega vanjskog zida.«

Mariana je pogledala van. Katnice s obje strane ulice izgrađene su kako bi se u njih smjestile radnje i domovi kovača, glazbenika, krojača, trgovaca i drugih članova tabora koji su došli s vojskom iz Indije.

Isprva nije vidjela ništa, ali tada je na jedna niska vrata izašla prilika u bijeloj odjeći te skočila preko ulice i nestala iza drugih vrata kad je zrno muškete ispaljeno s grudobrana podignulo oblačić prašine pokraj njegovih stopala.

»Budući da je odavde nije moguće vidjeti«, hladno je rekla lady Sale, »borba se zacijelo odvija u utvrdi intendanture, koja se ne vidi od drveća. Da su načinili osnovni korak zadržavanja hrane i medicinskih potrepština u garnizonu, ništa od ovoga ne bi se dogodilo.« Uzdahnula je. »Ondje je i sve vino te pivo.«

Bubnjevi su oglasili poziv na oružje. Nedugo potom pokraj njih je prema vratima brzo prošla jedinica europskih pješaka u crvenim jaknama, a za njima top i šest topnika.

Koliko će se njih vratiti živo? Mariana je zadrhtala. Kao odgovor na njezino pitanje, kroz ista vrata ušla su kola. Na njima su ležali

ranjeni domaći vojnici, kao usred bitke. Jedan od njih sjedio je naslonjen na stranicu kola i promuklo jecao. Sjajna krv natopila je jednu stranu njegove odore te umrljala bijeli poprečni pojas.

Kad su kola skrenula, vidjela je da mu je lijeva ruka gotovo odsječena u ramenu. »To me podsjetilo«, energično je rekla lady Sale, »da će nam biti potrebni zavoji.

Očekujem te sutra ujutro. Donesi sve plahte i ručnike koji ti nisu nužno potrebni. Bit će nam potrebna sva snaga da izdržimo dok se moj suprug ne vrati.«

122

Koliko god joj se general Sale nije sviđao, Mariana je jedva čekala da taj stari veteran s ožiljcima na licu dovede svoje pojačanje kroz vrata garnizona.

»Znam sve!« viknuo je Nur Rahman tog poslijepodneva dok je munši sahib izuvao cipele pred Marianinim vratima. »Bitka se vodila nedaleko od utvrde na glavnom putu. Čuo sam od čovjeka koji je bio ondje.«

»Ali, gdje?« upitala je Mariana. »Kod koje utvrde?« Samo neka nije utvrda intendanture... »Kod one u kojoj se čuva hrana.« Pokazao je prema jugozapadu. »Došle su tisuće

ljudi željnih pšenice, graha i riže, čaja, ulja i šećera. Sve odnose.« Mariana je klonula na svoj stolac i prešla rukom preko lica. Što će sada? Kako će

bebe s bazara ili mala djeca od sinoć preživjeti opsadu na ledenoj hladnoći? Njezin je učitelj ušao i kretnjom zatražio tišinu, ali Nura Rahmana nije bilo

moguće zaustaviti. »Sve utvrde u blizini prepune su strijelaca«, nastavio je uzbuđeno, »kao i Kraljev vrt. Zatvorili su put prema...«

»Dosta!« Munši sahib autoritarno je mahnuo prema vratima i okrenuo se prema Mariani. »Bibi, Nur Rahman i ja s vašim ćemo ljubaznim dopuštenjem otići. Danas nije dobar dan za pouku.«

»Ne.« Molećivo je pružila ruku. »Molim vas, ostanite sa mnom.« Pogledao ju je u oči, a tada spokojno kimnuo, dostojanstven s kapom od karakula

na uskoj glavi. »Ostat ću ako želite, bibi«, složio se, »ali danas ćemo se odmoriti od poezije Sa’adija i Hafiza. Umjesto toga ispripovijedat ću vam priču, ili zapravo prvi dio priče, jer je predugačka da bi se odjednom ispričala.«

Pitajući se koju joj pouku njome želi objasniti, Mariana je sjela na svoj pleteni ležaj. Pokazala je prema svojemu jedinom stolcu ravnog naslona, ali njezin je učitelj ostao stajati kao i uvijek, blago se ljuljajući na stopalima u čarapama, ruku sklopljenih iza leđa. S jednostavnim šalom prebačenim oko ramena na kraljevski način svojeg naroda, pripadao je drugom svijetu.

Mariana mu je odjednom zavidjela. »U kraljevstvu vrlo daleko odavde«, počeo je lutajući pogledom po njezinoj maloj

sobi, kao da vidi iza njezinih zidova, u daljinu, »kralj je sjedio na krovu svoje palače te gledao svoju zemlju. S radošću i poniznošću gledao je valovite brežuljke, svjetlucave rijeke i bujne voćnjake svoje bogate raznovrsne zemlje jer nigdje nije bilo sretnijeg i imućnijeg kraljevstva.«

Iz hodnika se začuo glasan uzdah. Mariana je pogledala van i vidjela da Nur Rahman pozorno sluša.

»Kraljeva radost«, nastavio je munši sahib, »proizlazila je iz saznanja da je svoju zemlju sam doveo u to stanje obilja i sreće. Njegova poniznost proizlazila je iz shvaćanja da sav njegov uspjeh potječe iz jednostavne mudrosti koju je nosio u srcu.«

U daljini su se zalupila vrata. Dittu se pojavio na njezinim vratima, a za njim i Adil, vukući noge. Obojica su nosila po jednu hrpu složenih ručnika. Mariana im je pokazala neka ih odlože i slušaju.

»Kralj je tu mudrost stekao«, nastavio je njezin učitelj, » dok je bio mali princ. Dok se jednog dana igrao u vrtu palače, na vratima je ugledao staru ženu koja je

123

njegovu ocu, kralju, na dar donijela suho voće. Kad joj je prišao, starica se okrenula prema njemu, lica sjajna poput Mjeseca, pogleda spokojna poput noćnog neba.

>O, prinče<, rekla je, >donosim jednu tajnu samo za tvoje uši, ako obećaš da ćeš do kraja života živjeti prema njezinoj mudrosti. <

>Obećavam, stara majko<, uskliknuo je princ zaplesavši od uzbuđenja dok je stajao pred njom.«

I Sabur bi upravo tako postupio. Mariana je zamislila kako trči prema toj blistavoj starici, kako mu kovrče poskakuju, a željna stopala tapkaju po vrtnoj stazi.

»Princ je zaboravio suho voće«, nastavio je munši, »jer je tajne volio više od bilo čega na svijetu.

>Evo moje tajne<, nježno je rekla starica. >Bit će samo tvoja sve dok ne odlučiš predati je drugima.<

Prignuvši blistavo lice blizu njegova kako bi je čuo, šapnula je: >Istinska sreća prebiva samo u vjernom srcu<.«

»Istinska sreća«, ponovio je Nur Rahman. »Ponosan na svoju važnu tajnu«, nastavio je munši, »mali princ potrudio se je

upamtiti. Te ju je večeri prije spavanja ponavljao za sebe, kao još mnogo noći nakon nje. Staričine riječi godinama su ga pratile u njegove snove.

Kad je mali princ postao kralj, tajna je bila toliko duboko urezana u njegovo srce da je njezina mudrost prožimala sve njegove misli, govor i djela. Bio je najvelikodušniji, najljubazniji i najplemenitiji kralj kojeg su njegovi ljudi imali. Zahvalni za svoju sreću, ljudi su slijedili kraljev primjer te se jedan prema drugome ponašali čestito i ljubazno, a za nagradu primali su nezamislivo blagostanje i sreću.

A tada je kralj ostario. Sjedeći na krovu svoje palače, razmišljao je o budućnosti. Bio je miran jer je znao da će njegovi voljeni sinovi dobro vladati kraljevstvom.

Pazio je da svakomu malom princu prenese staričine mudre riječi. Svi njegovi sinovi godinama su svake večeri ponavljali tu tajnu, kao što je to i njihov otac činio. Bilo koji od njih bio bi kralj dostojan poštovanja.

Ali shvatio je da svoje znanje mora podijeliti i s drugim Ijudima izvan svoje obitelji.

>Prije no što umrem<, pomislio je, >moram tu mudrost predati i drugim vladarima kako bi i oni, uz pomoć Alaha Milostivog, svojim ljudima donosili mir i sreću.<

Poslao je po svojega najboljeg glasnika, dječaka po imenu Mubalig. >Dječače moje, rekao je kad je Mubalig ušao u njegovu odaju i duboko se

naklonio, >star sam i došlo je vrijeme da pošaljem svoju posljednju i najvažniju poruku, ne ljudima ovog kraljevstva, nego dalekim i bliskim zemljama. Tu poruku nije moguće napisati jer se nosi u srcu. Ti ćeš je, Mubaliže, prenijeti vladarima drugih zemalja. Isporučit ćeš je u uho svakog kralja kako bi je samo on čuo. Kad valjano isporučiš tu poruku, možeš se vratiti kućic.«

»Hai «, uzdahnuo je Dittu iz hodnika, »kakav težak zadatak!« »>To će putovanje biti dugo<, dodao je kralj. >Kad se vratiš, mene možda više

neće biti, a jedan od mojih sinova vladat će umjesto mene. Ali umrijet ću sretan,

124

znajući da moj najbolji i najpouzdaniji glasnik putuje svijetom te vladarima predaje ključ sve naše sreće. <

Tim je riječima kralj pozvao Mubaliga bliže. Sagnuo se do njegova uha. >Istinska sreća<, šapnuo je, >prebiva samo u vjernom srcu.< Sa spokojnim osmijehom na licu otpravio je Mubaliga na put.« Munši je razdvojio ruke i ispravio ramena. »A sada ću vas s vašim ljubaznim

dopuštenjem napustiti, bibi.« »Hoćete li nam sutra ispripovijedali ostatak priče?« Jednoglasno su upitali Nur

Rahman i Dittu prije no što je Mariana stigla odgovoriti. »Vidjet ćemo«, odgovorio je starac.

Mariana je nakon večere sjela na rub svojeg kreveta, držeći Hadži Kanov savinuti darud u ruci. Više ga nije gledala dok je ponavljala riječi, ali držanje tog papira među prstima u njoj je budilo umirujući osjećaj slijepčeve mudre prisutnosti.

Uljanica je bacala sjene na zid njezine sobe, ali te joj sjene nisu rekle ništa o njezinoj budućnosti. Još nije vidjela viziju ni primila bilo kakvu spoznaju, ali opet, bio je to tek sedmi dan.

Darud je bio nešto za što se mogla uhvatiti kad je život u garnizonu postao opasniji: tajan i važan postupak koji je mogla izvoditi. Te će riječi čuvati u srcu i pamćenju kad ih afganistanski ustanici opkole, znajući da joj to nikada ne može biti oduzeto, čak i ako izgubi sve drugo.

Možda će joj te riječi na kraju pružiti tražene odgovore. Možda će razumijevanje stići sutra, u silnoj, vrtoglavoj bujici. Oh, neka vijesti budu dobre. Neka dozna da Hasan dolazi spasiti je...

Ali kakva god bila njezina sudbina, u jednoj je činjenici nalazila olakšanje: njezin dragi Sabur, djetešce širom otvorenih očiju, nije uz nju u tom zastrašujućem razdoblju. Duboko je suosjećala s jadnom ženom koju je srela u konjičkoj blagovaonici i koja je očito bila očajnički zabrinuta za svoju djecu. Sažalila se i nad tom jadnom, klonulom djecom koja su izgubila svu svoju vedru energiju.

Kako je mali Sabur? Je li dobro? Je li sretan? Odlazi li svakodnevno na jahanje s ocem?

Nedostaje li mu An-nah koliko on nedostaje njoj? Uzdahnula je i pružila ruku kako bi ugasila uljanicu. U jedno je bila sigurna: za

razliku od djece koju je sinoć vidjela, Sabur je na sigurnom u haveliju Kamar.

125

20. poglavlje

7. studenog 1841.

uverner Pešavara, plaćenik maharadže Šera Singa, ljubazno se smiješio čovjeku koji je sjedio pred njim na podu prekrivenom ćilimom.

»Hasane Ali Kane, čujem da vaš sinčić«, rekao je na urdskom sa stranim naglaskom, »sada svako poslijepodne sjedi na dvorištu vaše kuće u Lahoreu i prima sljedbenike vašeg oca koji dolaze u posjet. Kakva gostoljubivost, kakvo otvaranje obiteljskih vrata neznancima!«

Duboko je povukao dim iz lule, proizvevši ugodan zvuk bućkanja u njezinu dnu. »Zacijelo ste vrlo ponosni na to dijete. Koliko mu je godina?«

»Uskoro će četiri, guverner sahibe.« Hasan je nagnuo glavu prema radoznalom čovjeku pred sobom.

Napuljac Paolo Avitabile ispuhnuo je oblak duhanskog dima i ponovno se nasmiješio, pokazavši sive zube pod navoštenim brkovima. Ispod topničke jakne prekrivene zlatnim pletenicama, koju je stisnuo pojasom od zlatnog brokata, virila je raskošno izvezena košulja. Perje u njegovu improviziranom turbanu ljuljalo se dok je zadovoljno kimao.

»A vaša turkmenska kobila o kojoj svi govore — kakva veličanstvena životinja! Kakav visok ponosan vrat, kakav siguran fin korak! Da je stari maharadža Randžit Sing živ, ta bi kobila sada krasila njegovu staju.«

»Pozvao sam vas ovamo«, nastavio je guverner, »jer mi je potrebno stotinu šalova, pedeset svečanih odora i tridesetak prilično dobrih konja, a upravo vi, dragi moj Hasane Ali Kane, možete mi to nabaviti.«

Hasan je podignuo bradu. »A za što vam sve to treba?« »Recimo da mi treba za političke svrhe.« »A koliko bi ti khelati trebali biti dobri?« »Vrlo dobri. Plaćamo ih iz maharadžine riznice.« Hasan je mahnuo prstima u znak opravdanja. »Guverner sahibe«, rekao je,

»došao sam umiriti Britance u pogledu pet tisuća pandžapskih vojnika koje im nismo poslali upomoć te odgovoriti na njihove pritužbe zbog Afrida koji pljačkaju njihove karavane. To je sve zbog čega sam došao. Kad obavim taj posao, krenut ću za Kabul, gdje imam obiteljskog posla.«

»Obiteljskog posla, kažete? U Kabulu, kamo je otišla Engleskinja koju ste žurno oženili?« Avitabile je podignuo obrve. »Ali kažu da ste se razveli od nje.«

Slegnuo je ramenima na Hasanovu tišinu. »U svakom slučaju, zadatak koji vam

G

126

dajem zapravo je sitnica. Svi znaju da poznajete dobre afganistanske trgovce. Pešavar je pun konja. Nisu dobri kao vaša akhal teke, ali dovoljno su dobri. Iz Kašmira u ovo doba godine u grad pristižu netom izrađeni šalovi. Za obavljanje cijelog zadatka bit će vam potrebno manje od tri tjedna.«

»Konje i šalove mogu nabaviti«, strpljivo je odgovorio Hasan, »ali khelati su drugo pitanje. Za izradu primjerenih počasnih odora bit će potrebno više vremena, možda i mjeseci. Potrebno je istkati tkaninu te izabrati i izvesti uzorke veza. To je posao za iskusnog majstora garderobijera, a ne za diplomata.«

Iza guvernerova podija prekrivenog damastom stajali su dužnosnici, sikhi okićeni skupocjenim draguljima i kašmirskim šalovima gotovo jednako raskošnim poput onih koje su nosili kraljevski dvorani u tvrđavi Lahorea.

Napuljčev se osmijeh proširio. »Koješta.« Pokazao je Hasanovu ručno istkanu chogu prekrivenu složenim vezom izblijedjelo crvene i zelenkastožute boje. »Dajte načiniti ogrtače jednake ovome koji imate na sebi.«

»Ovaj ogrtač pripadao je mojem pradjedu«, mirno je rekao Hasan. »Njegova izrada trajala je možda i godinu dana.«

»Britanci su u posljednje vrijeme pokušavali uvjeriti lokalne poglavice da se udruže s Afganistanom, a time i s njima«, glatko je nastavio Avitabile. »Moja je dužnost objasniti tim poglavicama dobrobiti ostajanja uz našu sikhističku vladu.«

»Pomislio bih«, odvratio je Hasan, »da su minareti Mohabat Kanove džamije dovoljan podsjetnik. Čujem da je tlo ispod njih prilično udubljeno od udaraca tijela koja padaju s njih.«

Jedan se dvoranin hihotavo nasmijao. Avitabile mu se nije pridružio. »Moramo iskoristiti ovaj trenutak zbunjenosti da

ponovno utvrdimo vjernost poglavica. Uvijek sam skloniji«, oštro je dodao, »najprije nuditi darove i prijateljstvo. Kazni pribjegavam samo ako poštenim uvjeravanjem ne dobijem ono što želim.«

»A što u ovom slučaju znači pošteno uvjeravanje, guverner sahibe?« Napuljac je mahnuo rukom okićenom prstenjem. »Znači prastaru metodu držanja

taoca. Ovdje u tvrđavi već sam zaključao članove svih obitelji s kojima namjeravam poslovati.«

»A, dakako, postoje i drugi minareti«, promrmljao je drugi dvoranin. Hasan je otvorio šake. »Ali zlato je dovoljno za uvjeravanje poglavica. Morate znati

da je u Afganistanu izbio ustanak i da Britanci gube sav nadzor koji su možda imali nad tom zemljom.«

»Ovaj mi razgovor postaje dosadan«, meko je rekao Avitabile. »Dobro znate, kao i ja, da ako tim ljudima dam zlato, oni će očekivati sve više. Khelat je nešto drugo. Nitko ne očekuje da će mu svaki mjesec biti poslan novi konj i svečana odora. A kad smo već kod khelata, uvjeren sam da je moguće pronaći drugog čovjeka koji će ih nabaviti. Dakako, u ovom presudnom razdoblju potraga za njim bila bi mi velika gnjavaža, ali možda bi me bilo moguće nagovoriti na to u zamjenu za nešto vaše — možda za vašega lijepog konja?«

Hasan je odgurnuo svoju šalicu čaja. »Žao mi je, guverner sahibe, ali tu sam kobilu

127

dobio kao dar. A što se tiče vaših khelata, dat ću sve od sebe da ih nabavim. A sada, s vašim ljubaznim dopuštenjem...«

»Posve razumijem vašu vezanost za tog konja«, odgovorio je Avitabile kad je Hasan ustao kako bi krenuo, »ali, molim vas, nemojte ni pomisliti krenuti za Kabul svojim >obiteljskim poslom< prije no što obavite moj zadatak. A u svojemu sljedećem pismu u Lahore svakako pošaljite moje pozdrave vašemu cijenjenom ocu i poljubac svojem sinčiću. Kao što sam već rekao, zacijelo ste vrlo ponosni na to dijete.«

Kasnije tog jutra, dok je Gulam Ali čučao pokraj vrata dnevne sobe u Hasanovoj posuđenoj kući, Zulmaj je odložio svoju šalicu čaja. »I uvjeren si da ti je guverner zaprijetio da će uzeti tvojeg sina kao taoca?« upitao je Hasana namrštivši se.

Hasan Ali Kan nestrpljivo je mahnuo rukom. »Taj čovjek nema srca i nezasitno je gladan moći. Vjerujem da u Pešavaru pokušava stvoriti vlastito kraljevstvo okrećući Britance protiv maharadže. Khelati ga ne zanimaju. Vjerujem kako želi da ostanem ovdje i pomažem mu u njegovim prljavim poslovima.«

Zulmaj je odmahnuo glavom. »Avitabile je poznat po okrutnosti, čak i u Kabulu«, složio se. »Budući da je tako, ne smije se zanemariti ni njegove najsuptilnije prijetnje.«

»Tko zna«, rekao je Hasan, »možda je već poslao qaside u Lahore kako bi svojim pristašama zapovjedio provaliti u haveli Kamar i oteti mojeg sina. Naposljetku, uzimanje talaca jedna je od njegovih igara.«

Zulmaj je kimnuo. »Tada moraš poslati poruku ocu i obavijestiti ga o opasnosti koja prijeti tvojem djetetu.«

»Već sam pokušao poslati jednoga od guvernerovih qasida, ali njegovi su teklići kao i taoci pod ključem. Samo on može do njih.«

»Ja ću odnijeti vaše upozorenje«, neočekivano je rekao Gulam Ali sa svojeg mjesta pokraj vrata.

»Ne.« Hasan je odmahnuo glavom. »Nećeš stići na vrijeme. Samo službeni teklići koji rade u timovima mogu taj posao obaviti dovoljno brzo. Ali, evo što ćeš ti učiniti, Gulame Ali«, rekao je razvedrivši se, »stat ćeš pred glavna vrata tvrđave i zaustaviti prvog qasida kojeg vidiš, bez obzira na to izlazi li ili se vraća. Potom ćeš ga dovesti k meni, uz prijetnju nožem ako bude bilo potrebno. On će ponijeti moje upozorenje prema Lahoreu. Sve dok ne budem znao da je Sabur siguran«, dodao je ogorčeno, »moram ostati ovdje, kupovati vrijeme, nabavljati šalove i drangulije za onoga stranoga gada.«

Okrenuo se i pogledao kroz filigranski izrezbarene kapke prozora. Položivši ruku na srce kako bi izrazio svoje osjećaje, Gulam Ali krenuo je obaviti

svoj zadatak. Što će se dogoditi s Engleskinjom i njezinom obitelji, pitao se dok se omotavao šalom i kretao prema tvrđavi, sada kad je Hasanov spasilački pothvat odgođen? I što će biti s njegovim prijateljima, iskrenim, nespretnim Dittuom te s dostojanstvenim Jarom Muhamedom? Što će biti sa starim munšijem i s onim budalastim plesačem? Neka ih Alah Samilosni čuva...

128

Dva sata poslije mršav tamnoput trkač čupave prašnjave kose dotrčao je uzbrdo s kratkim kopljem u jednoj i bičem u drugoj ruci. Desetak zvončića pričvršćenih uz njegov bič zveckalo je sa svakim njegovim korakom.

Podignute glave, pogleda uprtog prema gužvi na ulazu u tvrđavu, nije vidio kako je opečen čovjek žute brade skočio na noge. Do trenutka kad se s prašine začulo tapkanje sandala i kad se dug, šiljast kiberski nož pritisnuo u njegova rebra, ni njegovo koplje ni brzo trčanje nisu ga mogli spasiti.

»Okreni se.« Oči njegova napadača bile su ružičaste. Pritisnuo je oštricu u trkačevo mršavo tijelo kako hi dobio na uvjerljivosti. »Pođi sa mnom.«

Do trenutka kad je taj maleni čovjek posrćući ušao u dnevnu sobu lijepe gradske kuće, lice mu je bilo išarano suzama.

»Moram isporučiti poruku guverneru«, zavapio je bacajući se pod noge bradatom, otmjeno odjevenom muškarcu. »Ako to ne učinim, bacit će me u smrt kao i mnoge druge. Imam desetero djece, sahibe, desetero male djece. Sahibe, preklinjem vas da mi dopustite obaviti tu dužnost.«

»Nitko ne traži od tebe da umreš.« Čovjek je uzeo papir koji je ležao pokraj njega na ćilimu i napisao nešto dijagonalno na poleđini. »Tražim samo da pošalješ jedno važno pismo u Lahore. Ovaj čovjek«, dodao je pružajući papir zastrašujućem žutobradom napadaču, »otpratit će te natrag u tvrđavu. Kad stigneš onamo, pismo koje si već nosio predat ćeš stražaru na vratima. Kad te pitaju zašto ga sam ne odneseš unutra, reći ćeš im da se osjećaš vrlo loše te da je kolera vladala u selu u kojem si večerao. Odmah će te otpraviti. Čim nestaneš s vidika stražarima, Gulam Ali dat će ti ovo pismo«, dodao je pokazujući papir u rukama žutobradog. »Njega ćeš isporučiti u ruke šeika Valijulaha Karakoje u utvrđenom gradu Lahoreu, čija je kuća nedaleko od Delhijskih vrata. Je li ti jasno?«

Mali je trkač rukavom obrisao nos. »Da, hazur«, promrmljao je. »Kako ti je ime?« upitao ga je otmjeno odjeveni čovjek. »Hari.« Otmjeni čovjek posegnuo je u džep. »Pa, Hari, moraš jesti i piti prije no što

kreneš.« Ispružio je mali zlatnik. Trkač je razrogačio oči. »Pismo se odnosi na mojeg sinčića«, blago je dodao čovjek. »Budući da ti imaš

djecu...« Hari je već bio spremio novčić u džep. Sklopio je ruke pred sobom. »Vaše pismo

stići će u Lahore za tri dana«, izjavio je tonom čovjeka koji zna svoj posao. Čovjek je kimnuo. »Inšalah, ako Bog da«, promrmljao je. Tri sata poslije trkač Hari ponovno je trčao, praćen zvonjavom zvončića, Sarak-e-

Azamom, starim putom koji iz Kabula preko Pešavara i Lahorea vodi u Bengal, protežući se gotovo dvije tisuće milja. Milju dalje od Pešavara stao je pred trošnom kolibom ispod stabla bagrema i mahnuo bičem. Kad je iz kolibe izašao čovjek malen i tamnoput poput njega, Hari mu je pružio Hasanovo pismo.

»Ovo je za Lahore, brate«, rekao je dašćući.

129

Drugi je trkač kimnuo, uzeo presavijeni papir i bez riječi ujednačenim trčećim korakom krenuo starim putom, sa svakim korakom zveckajući zvončićima na svojem biču.

Kad je Hari te večeri sjeo pokraj vatre od balege i uživao u obroku sastavljenom od čapati pogače i jednog sirovog luka, procijenio je da će pismo tek za nešto malo više od dva dana i tri noći stići na odredište.

To će biti prilično brzo, zaključio je zagrizavši zlatnik kako bi se uvjerio da je pravi. Taj će doista pravi zlatnik biti poštena naknada za strah koji je doživio i za dodatni napor trčanja dva puta u jednom danu.

Ne. Nasmiješio se za sebe dok je svoju novu dragocjenost spremao u džep. I više nego poštena.

Sljedećeg jutra u jednoj lijepoj dnevnoj sobi u Pešavaru britanski politički zastupnik u Pandžabu se nakašljao. »Gospodine, kao što dobro znate«, rekao je mirno, na urdskom s britanskim naglaskom, »Tripartitni sporazum koji su prije više od dvije godine potpisali lord Auckland, generalni guverner Indije, Randžit Sing, pandžapski maharadža i šah Šudža-el-Mulk, afganistanski kralj, osobito osigurava držanje pet tisuća pandžapskih vojnika u Pešavaru za slučaj da budu potrebni za naš pohod na Afganistan. Još nismo vidjeli nijednog od tih vojnika.«

Bojnik Wade je prije nekoliko mjeseci napustio nastojanje da onoga napuljskoga gusara od guvernera potakne na poštovanje sporazuma. U međuvremenu je o tome razgovarao sa svim pandžapskim dužnosnicima koje je pronašao u Pešavaru, ali s jednako nezadovoljavajućim rezultatima. Taj put očito neće biti drugačije. Mladi diplomat pred njim jedva je podignuo pogled dok mu se obraćao.

Kratko je pogledao primjerak sporazuma koji mu je bojnik donio. »Znam što piše«, rekao je umorno. »Bio sam prisutan kod potpisivanja.«

Bojnik je trepnuo. »Tada ste svjesni obećanja koja obuhvaća.« »Jesam.« S izuzetkom plaćenoga guvernera, pandžapski dužnosnici koje je Wade sreo bili su

sikhi s velikim turbanima, pomnjivo upletenim bradama i čeličnim narukvicama na zapešćima. Ovaj je čovjek, kao i oni, bio fino odjeven u široku haljinu, u domaćem stilu, ali njegova su podrezana brada i kosa do čeljusti govorile da je musliman.

Bio je naočit za domaćeg čovjeka. Doista je bila šteta što mu je lijeva ruka toliko oštećena. Bojnik Wade, koji nije bio dobar u takvim stvarima, već je bio zaboravio ime njegova oca, ali mu ono — Vazif, Vezir ili Vahidulah? — nije dalo mira.

Wade se osvrnuo oko sebe te opazio grede na stropu dnevne sobe i izrezbaren unutarnji balkon. Duž zidova stajalo je čak petero slugu. Odustao je. Taj bi mladić mogao biti bogat. Možda čak ima utjecaja na maharadžinu dvoru, ali malo je vjerojatno da bi išta od toga pomoglo Britancima.

Tko god bio, po sklonosti suradnji bio je ravan prethodnim dužnosnicima. Budući da su počele pristizati nepotvrđene glasine o krizi u Kabulu, vrijeme je bilo

vrlo važno. Obećano pojačanje, silno važno za uspjeh britanskoga vojnog pohoda, sada bi moglo biti jednako važno za njihovo spašavanje. Wade je pljusnuo rukavicama

130

po svojem bedru čekajući da njegov domaćin kaže još nešto, ali mladić je samo rastreseno zurio kroz prozor, a njegova se ozlijeđena ruka pomicala kao da dodiruje nešto u nevidljivu džepu svoje odjeće.

Papir je tiho zašuškao. »Odlazim«, rekao je Wade pomalo oštro, »ali sutra ću se vratiti nadajući se boljem

odgovoru vaše vlade.« Rečeno mu je kako je ustrajnost jedini način da se u Indiji nešto obavi, ali njegova

je sposobnost neprestanog ponavljanja istih riječi već davno oslabjela. Ne čekajući da se obavi ono što je pristojnost nalagala, ustao je i krenuo prema vratima.

Mladić je skočio na noge. »Oprostite«, jednostavno je rekao. »Uvjeren sam kako već znate da ću vam teško dati vaše vojnike. Ali «, dodao je s nagovještajem osmijeha kad je sluga odmaknuo zavjesu na vratima, »slobodno možete doći tražiti ih koliko god puta želite.«

Kad su zajedno prešli uredno dvorište na putu prema ulaznim vratima, Wade se sjetio imena. Valijulah, tako je. A tada se sjetio i što je bilo vezano za to ime. Dvije godine prije jedna je Engleskinja upropastila svoj ugled s domaćim čovjekom čiji je otac bio Valijulah.

To bi mogao biti taj mladić. Nedvojbeno je bio dovoljno naočit da privuče nepromišljenu djevojku.

Wade je prebirao po sjećanju dok je čekao svojeg konja. Ta se budalasta djevojka udala za njega, nije li? Ali u međuvremenu se razvela od njega, ili se barem tako govorilo, i otišla u Kabul kako bi si pronašla primjerenog supruga.

Tom je mladiću zacijelo bilo teško odreći se časti braka s Europljankom. Naposljetku, tko god bila ta djevojka, koža joj je bila bijela.

Možda je i dalje čeznuo za njom. Ako je ona u Kabulu, možda je on zabrinut za nju, zarobljenu ondje. Zurio je kroz prozor oslonivši usta na stisnutu šaku...

Pa, i dobro je da su se razveli. Za bilo koju Engleskinju prava je ludost upletati se u odnose s domaćim ljudima. Svatko bi se trebao držati svojih ljudi.

Kad je uzjahao, Wade je upamtio mladićevo lice kad mu se nasmiješio u znak pozdrava.

Kako su Pandžapci dolazili i odlazili, bilo je moguće da tog momka više nikada neće vidjeti. To je bila šteta. Rado bi doznao više o tome zanimljivom mladiću.

131

21. poglavlje

11. studenog 1941.

onavljajući kraljeve riječi«, nastavio je stari munši nekoliko dana poslije, pjevnim glasom koji je pomalo ogrubio od nedavne bolesti, »glasnik Mubalig krenuo je

najbližim putom iz kraljevstva.« Nur Rahman nije bio jedini koji je munšija slušao iz hodnika jer je Engleskinja

pozvala Dittua, Adila i Jara Muhameda da mu se pridruže. Ti su ljudi izgledali gladno i sleđeno do kosti dok su čučali pokraj Nura Rahmana, ali ipak su slušali s velikim zanimanjem, glava nagnutih prema vratima.

»Mubalig je danima hodao«, nastavio je munši sahib, »pokraj voćnjaka, smaragdno zelenih rižinih polja i zlatnih polja pšenice — sve dok nije stigao do granice svoje zemlje. Bilo je lako vidjeti gdje je granica jer se iza nje nisu nastavila rodna polja njegove zemlje, nego velika zakrčena šuma bagrema koja se protezala koliko je pogled sezao.

Kroz grmlje je vodio uzak put. Plašeći se onoga što je pred njim, ali imajući na umu upute voljenog kralja, Mubalig je oprezno kročio na njega.

Put je bio težak. Veliko, oštro trnje deralo mu je odjeću. Grmlje je bilo sve više i nadvijalo se nad njega. Put je zavijao i zaokretao tako da je Mubalig pred sobom ili iza svojih leđa vidio samo njegov mali dio.«

Nur Rahman zadrhtao je osjetivši glasnikov strah i usamljenost kao svoje. I on je bio odvojen od svojeg doma dok je imao samo bolno društvo Painde Gula. Svih tih godina nije imao nekoga kome bi se mogao povjeriti, prijatelja...

»Kako bi se ohrabrio, Mubalig je počeo naglas ponavljati tajnu poruku. >Sreća prebiva samo u vjernom srcu<, mrmljao je za sebe mukotrpno napredujući putom, >u vjernom srcu.<

Pred njim se otvorila čistina. Čim je sjeo kako bi se odmorio, iznad glave začuo je šum, a tada je velika ptica golemih očupanih krila pala s neba i nespretno se prizemljila pred njim.

Ptica je nagnula glavu, promotrila Mubaligha od glave do pete i rekla: >Kaži mi koju si čaroliju izgovarao prolazeći ovom šumom.<

>Rado bih ti rekao, ptico<, pristojno je odgovorio Mubalig, >ali to mi je zabranjeno. Moja je poruka namijenjena kralju ove zemlje i nikome drugome.<

Ptica je raširila svoja očupana krila. >Ako mi kažeš svoju tajnu, odnijet ću te preko ove strašne šume u kraljevu palaču<, rekla je nagovarajući ga.

>Jao<, žalosno je rekao Mubalig, >silno bih to želio, ali ne smijem prekršiti

P

132

obećanje koje sam dao svojem kralju.< >Kako želiš.< S tim je riječima ptica odletjela ostavivši Mubaliga samoga među

grmljem.« »Ja bih otkrio tajnu«, glasno je šapnuo Dittu, »samo da mi ptica neko vrijeme

pravi društvo.« »I ja bih joj rekao«, složio se Nur Rahman. »I ja«, promrmljao je Adil. Samo Jar Muhamed nije rekao ništa. »Pala je noć«, nastavio je munši sahib, »pa Mubalig nije mogao dalje. Omotao se

svojim ogrtačem i legao sanjati svoju mirnu zemlju u kojoj okrutna bodljikava stabla nisu priječila put.

Sutradan je nastavi« mukotrpno putovanje. Kad je napokon izašao iz šume u poderanoj odjeci, krvavog i izgrebanog lica i ruku, ugledao je velik prašnjavi grad.

Nije bilo polja ili spokojnih sela jer je šuma dopirala gotovo do visokih gradskih zidina. Gradska vrata, otvorena i nečuvana, ljuljala su se na povjetarcu.

Kad je Mubalig ušao u grad, zatekao je puste ulice. Lutao je pokraj zatvorenih prodavaonica i kuća koje su se doimale napuštenima, uzaludno tražeći nekoga tko će ga uputiti prema palači, sve dok nije naišao na veliku ruševnu građevinu koja je nekoć mogla biti kraljeva rezidencija.

Lupao je na njezina velika vrata s kojih se ljuštila boja sve dok se nisu odškrinula i dok čovjek u dronjeima nije pogledao kroz njih.

>Mir s vama<, rekao je Mubalig. >Došao sam kralju prenijeti važnu poruku.< Vratar je slegnuo ramenima i poveo ga preko prašnjavog dvorišta u malu

neukrašenu sobu u kojoj je raščupani čovjek sjedio na stolcu od trske. Da se sluga nije duboko naklonio pred njim, Mubalig ne bi znao da stoji pred kraljem.«

Munši sahib prestao je govoriti i zakašljao muklo, zabrinjavajuće. Njegovi su se slušatelji pogledali među sobom. »Noću mu je hladno«, šapnuo je Nur Rahman. »Ima samo jedan tanak rezai i to

mu nije dovoljno. Dakako, nikada se ne žali.« »Večeras ću mu donijeti još jedan«, promrmljao je Jar Muhamed. Nur Rahman znao je da je pokrivač koji Jar Muhamed nudi bio jedini koji je imao. »Kraljeva je odjeća bila sirotinjska«, nastavio je munši sahib, »a brada mu je

dopirala do struka. >Što želiš?< pitao je. >Došao sam<, odgovorio je Mubalig, >prenijeti vam poruku mojeg kralja, čija se

zemlja nalazi iza bagremove šume.< Tada brzo reci svoju tajnu, otresao se kralj. >Imam pametnijeg posla od slušanja

beskorisnih poruka.<

Mubalig se sagnuo prema njemu. >Istinska sreća<, blago je šapnuo, >prebiva samo u vjernom srcu.<

>Je li to sve što imaš za reći, budalasti glasnice?< narugao se kralj. >Kako li malo znaš! U ovom kraljevstvu nema sreće ni vjere, samo izdaja kraljeva brata koji je ukrao sve što je kralju bilo vrijedno.<

133

Suze su mu se slile niz obraze. >Ostavi me<, zavapio je, >i nosi svoje beskorisne tajne sa sobom.<

Mubalig je učinio kako mu je rečeno. Prema uputama zapuštenog vratara pronašao je prašnjav put koji je vodio iz grada, preko puste ravnice. Dok je napredovao njime, iznad glave začuo je šum i pred njega je ponovno stala očupana ptica.

>O, glasnice<, rekla je, >hoćeš li se vratiti kući sada kad je tvoja tajna poruka protraćena na kralja očaja?<

>Ne, ptico<, žalosno je odgovorio Mubalig. >To mogu učiniti samo kad poruka bude dobro primljena.<

Ptica je raširila krila. >Ako želiš da te prenesem preko ove suhe ravnice u sljedeće kraljevstvo, moraš mi samo reći svoju tajnu.<

Kad je Mubalig odmahnuo glavom, ptica je odletjela ponovno ga ostavivši samoga. »To će biti dovoljno za danas«, promuklo je zaključio munši.

Kad su munši i Nur Rahman otišli, Mariana se zagledala kroz prozor. Zaokupljena Hadži Kanovim darudom, do tada nije mnogo razmišljala o

munšijevoj priči, ali danas je bila pozorna, svjesna koliko su je ljudi pred njezinim vratima usredotočeno slušali.

Ali možda ih je njezin učitelj svoj petorici svojih slušatelja prenosio pouku. Naposljetku, on nikada nije govorio bez svrhe.

Sreća prebiva samo u vjernom srcu, rekao je. Ali to zacijelo nije bilo sve što je imao reći. U to opasno vrijeme doimalo se krajnje djetinjastim tvrditi da su sreća i radost isto.

Ni sva vjera ovoga svijeta nije mogla usrećiti taj opkoljeni garnizon okružen neprijateljski raspoloženim plemenskim ljudima, u kojem je hrane bilo dovoljno za samo dva dana, deve su ugibale, ranjeni su patili, a domaći članovi tabora obolijevali jedan za drugim.

A ta žalosna istina nije se odnosila samo na sadašnjost. Vjera u Boga nije poštedjela njezine ožalošćene roditelje nakon što je bolest odnijela njezina dva mlađa brata i sestricu. Vjera ih je možda spasila od ludila ili očaja, ali nedvojbeno im nije donijela sreću.

Zadrhtala je. Sabur će za samo nekoliko godina biti u dobi u kojoj je njezin voljeni brat Ambrose umro od tifusa, sav usahnuo i ćelav, s beživotnom ručicom u njezinoj.

Silno je voljela svojega malog brata koji ju je obožavao, koji je nikada nije kritizirao, koji joj nikada nije govorio da je nespretna ili da govori preglasno. Ambrose je opčinjen slušao njezine priče ožabama i vilama. Mljackao je kad bi mu donijela zrele breskve...

Suze su joj se slile niz obraze. Taj garnizon nije bio njezin dom. Zašto nije s ljudima koje najviše voli, s Ambroseom, sa svojim ocem, sa Saburom i s Hasanom?

Obrisala je lice sjetivši se kako je munši sahib stajao u njezinu šatoru onog poslijepodneva u Butkhaku, dan prije dolaska u Kabul. Ruku sklopljenih na leđima i s izrazom usredotočenosti na licu govorio joj je retke iz Kurana.

134

»Vi ćete prelaziti (iz jednog) stanja«, rekao je, »u (drugo) stanje.« Ona je to nedvojbeno učinila — doputovala je iz Engleske u Calcuttu, potom u

Lahore i sada u Kabul, od djevojaštva do razdoblja u kojem je sada. Što će joj se dogoditi u ovoj hladnoj neveseloj fazi? Okrenula se od prozora i od njegova surovog, uvijek istog planinskog prizora.

Munši sahib joj je prije nekoliko mjeseci izgovorio te riječi iz Kurana kao odgovor na njezin san o pogrebnoj povorci. Sada je pripovijedao priču o kraljevu glasniku. Budući da nikada nije govorio tek tako, te su riječi zacijelo sadržavale poruke za nju, iako ih nije mogla naslutiti.

* * *

Nur Rahman uzdahnuo je čisteći uljanicu munši sahiba. Pitao se kako će njegov dragi učitelj preživjeti opsadu tijekom oštre kabulske zime.

Seljani s obližnje planine Bibi Mahro tog su jutra donijeli žita koje će taboru biti dovoljno za dva dana, ali tko zna hoće li se vratiti i kada? Ako se ne vrate vrlo skoro, šesnaest tisuća ljudi bit će na prepolovljenim porcijama, a potom na četvrtinama porcija, dok će Britanci slati svoje ljude u selo, s opasnom zadaćom kupovanja hrane.

Tom bi divnom starcu i ljeti bilo teško živjeti s nedovoljno napunjenim želucem, a zimi bi moglo biti pogubno. Već je osjećao posljedice hladnoće...

Kad je tužno posegnuo za uljem, Nur Rahman sjetio se nečega što je munši sahib rekao tog poslijepodneva.

Omotao se svojim ogrtačem, rekao je pripovijedajući. Prašnjavi grad. Te su riječi odzvanjale u dječakovoj mašti. Nasmiješio se. Kako nije uvidio da on,

među svim članovima tog kućanstva, može neopaženo putovati među naoružanim ljudima kojih je prašnjav Kohistanski put sada bio prepun? Kako nije uvidio da bi vukući se iza prerušenog Jara Muhameda mogao proći pokraj Kraljeva vrta, gdje su se opsadnici počeli okupljati, a potom prijeći Pul-e-Khishti i ući u nemiran, krvožedan grad?

Sutra će navući svoj bijeli čadri. Siguran nekoliko koraka iza visokog konjušara, ući će u grad. Ondje će, na bazaru na kojem se prodavala koža, svojem učitelju kupiti poštin, dug ogrtač od ovčje kože koji će ga štititi od hladnoće.

Ali neće učiniti samo to. Nabavit će i ljekovito voće za munši sahibov kašalj te žive piliće za Engleskinju i njezinu obitelj. Nakon nekog vremena donijet će još poština, po jedan za svakoga u kući — čak i za sebe. Mnogo će puta ići po slatke, crvene kabulske mrkve, luk, repu i vrući kruh, netom ispečen u pekarnici, i po žive koze. Uopće neće biti važno to što je utvrda intendanture izgubljena i što je britanska zaliha hrane ukradena.

Novca, dakako, nije imao, ali samo mora zamoliti Engleskinju. Ako njoj i njezinoj obitelji ponestane novca, trampit će se. Njihova je kuća bila puna uvezenih stvari koje bi u gradu imale dobru cijenu.

Potom će i krasti ako bude bilo potrebno. Naposljetku, već je krao. Ali prije toga pobrinut će se da starcu bude ugodno.

135

Zapjevao je prvi put nakon više dana, tugaljivu sjetnu melodiju koja ga je ispunila radošću. Iako je bio zarobljen u ugroženome britanskom garnizonu, nikada se nije osjećao toliko svrhovito, ili toliko sretno.

Kad je Jar Muhamed pod rukom donio izlizan pokrivač punjen pamukom, Nur Rahman odveo ga je na stranu.

»Budući da si Šafi sahibu dao svoj rezai«, tiho je rekao plesač pružajući svoj poderani pokrivač, »molim te, uzmi ovaj.«

Kad je Jar Muhamed odmahnuo glavom, dječak se vragolasto nasmiješio. »Poslijepodne sam Engleskinjinoj obitelji uzeo jedan kojim se ne koriste. Siguran sam da ne odobravaš posuđivanje pa ću se sam koristiti njime. A i moram te nešto zamoliti.«

136

22. poglavlje

11. studenog 1841.

raju čujemo divote«, rekao je mladić kozičava lica koji je tog poslijepodneva sjedio u gomili ljudi oko podija šeika Valijulaha.

»A najveći dio onoga što vam je rečeno besmislice su.« Šeik je promotrio svoje goste, a potom svoj prodoran pogled ponovno usmjerio prema čovjeku koji je progovorio. »Rahmate, pretpostavljam da su vas uvjerili kako je raj beskrajno uživanje u vinu i djevicama.«

Poslijepodne je bilo ugodno. Jarko sunce osvjetljavalo je zid dvorišta i padalo na one koji su došli prekasno da bi sjeli ispod oslikana trijema na kojem je izborani šeik sjedio i smiješio se.

Rahmat je pognuo glavu. Šeik se nagnuo prema njemu, a njegovo uštirkano pokrivalo za glavu zaljuljalo se. »Nemoj se sramiti«, blago je rekao. »Takve su pogreške uobičajene među našim ljudima. Ali od sada više ne smiješ slušati ono što ti neuki mule govore. Umjesto toga upamti riječi našeg proroka Muhameda, mir s njime, koji je rekao: >Raj je ono što oči nisu vidjele ni uši čule, ono što nikada nije bljesnulo čovjekovim umom<.«

Poučno je podignuo ruku. »Imaj na umu«, dodao je podižući glas, »da su opisi raja, čak i oni u Kuranu, samo primjeri. Jer, kako bi se inače opisalo neopisivo? A što se tiče djevica...

> Rajske družbenice<, započeo je pjevno, >nisu ono što ti je rečeno.

One su peharnice Beskonačnoga. Dat će ti da piješ s izvora Selsebil, odvest će te u raskošne vrtove Voljenoga, i pozdraviti te mirom.<

Ta pjesma nudi određeni opis«, izjavio je. »U svakom slučaju bolja je od svih tih besmislica o piću i ženama. A sada, Sabure«, dodao je okrenuvši se prema dječačiću koji je s njim sjedio na podiju, »moraš poći gore. Bhaji će ti dati tvoje mlijeko...«

»Pogledaj, lalaji!« Dječak je pokazao prema vratima. U šeikovo dvorište ušao je hindu s tkaninom omotanom oko struka i s prljavim

turbanom na glavi. S kratkim kopljem u jednoj ruci i zveckavim bičem u drugoj bio je neuobičajena figura među šeikovim gostima.

»Tražim šeika Valijulah sahiba«, rekao je neznanac.

O

137

Sutradan ujutro, nekoliko sati prije no što je skupina naoružanih neznanaca stigla u haveli Kamar i pristojno upitala za šeikova unuka, udobna stara nosiljka već je napredovala put sjevera, prema Sialkotu. Putovala je s naoružanom pratnjom i punom postavom od dvanaest nosača, od kojih su četvorica na ramenima nosila duge motke pravokutne nosiljke, a preostali su čekali svoj red. Za njima je sitnim koracima išao magarac vukući kola puna svežnjeva i smotanih pokrivača te košara šipka i crvenih naranča. Na teretu je sjedilo nekoliko slugu.

»Kamenje s moje lijeve strane«, otegnuto je rekao sirdar nosač sa svojeg položaja na čelu, izvještavajući o stanju puta trojicu koja su slijepo trčala za njim. »Rupa na putu s moje desne strane. Volovska zaprega ide prema nama. Pomičem se nalijevo.«

Nijedan od putnika u nosiljei nije bio sretan. »Ali ne želim posjetiti stričeve u Sialkotu«, vikao je Sabur sjedeći pokraj sultanije

Safije u skučenoj nosiljei, visokim glasom nadjačavajući glasove nosača. »Želim ostati kod kuće!«

»Budi tiho, Sabur«, ljutilo je rekla njegova prateta. »Prestani mi vikati u uho.«

Premda to nije rekla, sultanija Safija također bi radije bila u haveliju Kamar. Odlasci od kuće, čak i kratkotrajni, neizbježno su joj donosili bolnu čežnju za domom. Danas ju je prvi put osjetila i prije no što su izašli iz utvrđenoga grada.

S nelagodom se promeškoljila na jastucima nosiljke nadajući se da će se rođakinja koju je izabrala za njezine odsutnosti primjereno brinuti za zdravlje velike obitelji Valijulah te svih njezinih slugu. Humaira se mora pobrinuti za kašalj i vrućice među djecom te pregledavati ruku kuhara koji se bio posjekao. Dakako, mora i svakog jutra prelaziti stepenice gore-dolje kako bi izmjerila začine i voće koje će se toga dana pojesti, a kasnije i kako bi za svaki obrok izbrojila nešto više od stotinu vrućih pogača. Ah, hoće li primjereno nadgledati pranje odjeće?

Safija je uzdahnula. Sve dok se ona ne vrati, djeci nitko neće pripovijedati njezine posebne, poučne priče ni pomagati ženama koje nenajavljene dolaze iz svih dijelova grada žaleći se na bolest, neplodnost ili okrutnost supruga ili svekrva.

Nitko, čak ni njezin brat blizanac, nije znao izvoditi umlove, tajne bratstva Karakoja koje je ona znala. Vali, koji je volio brze rezultate, izgovarao je potrebne riječi kako bi na mističan način izliječio zmijski ugriz ili ubod škorpiona, a znao je i ohladiti vatru, ali ti su umlovi rješavali samo praktične probleme. Safijina specijalnost bili su suptilniji lijekovi, poput onoga moćnog koji je gušio zavist, jedno od najvećih zala obiteljskog života.

A što će učiniti ako netko nestane? Brata još nije poučila pronalaženju izgubljene osobe...

Sabura je planirala poslati nećakinji u Sialkot s jednim od muškaraca iz obitelji, ali od te je zamisli odustala kad je Sabur glatko odbio putovati bez nje.

Ali njezina prisutnost nije popravila njegovo raspoloženje. »Azim i ja u dvorištu smo igrali novu igru«, rekao je i napućio usne. »Jadni lalaji

svoje će goste morati dočekivati bez mene, a...« »Dosta!« progunđala je Safija. »Sabur, ostavi me na miru. Otvori stranicu i gledaj

van, ali nemoj se naginjati. I moraš je zatvoriti ako bude previše prašine.«

138

Sunce je od jutra grijalo krov nosiljke i pretvorilo je u dugu, jastucima presvučenu pećnicu. Safija je obrisala lice. Ako bude volja Božja, kasno poslijepodne stići će k rođacima u Gujranvalu.

Nije se veselila tom posjetu. Kad je zadnji put odsjela u tom velikom kućanstvu, njezina rođakinja Kalida dobro se brinula za nju, nudila joj finu hranu, izvrsno voće i udoban krevet, ali neobazrivo je zanemarila sluškinju koja je očito imala vrućicu, a i ogovarala je druge članove obitelji toliko da je Safija pomislila kako će joj glava puknuti.

»A što se tiče djevojke za koju je zaručen moj dragi nećak Šamun«, zavapila je Kalida svojim visokim prodornim glasom, »dopustila je da joj dupatta preda mnom padne s ramena u krilo. Vlastitim sam očima vidjela obrise njezinih grudi. Jesi li ikada čula za takvu besramnost? Kao da je najnižeg roda. Da sam ja majka tomu mladiću, smjesta bih raskinula zaruke.«

Safija je uzdahnula. U Kalidinoj će kući morati ostati najmanje dva tjedna jer bi bilo nezamislivo ostati samo dan ili dva. Ali barem će Sabur u tom kaotičnom kućanstvu biti zaštićen od dalekog dosega guvernera Pešavara.

Čim doznam da je Sabur na sigurnom, napisao je Hasan, uredit ću svoj polazak za Kabul.

Uzdahnula je. Te su riječi privremeno smirile Sabura. Dječak se meškoljio pokraj nje gledajući kroz otvorenu stranicu nosiljke. Potapšala

ga je po leđima nadajući se da Hasanov plan spašavanja supruge nije potaknut samo osjećajem dužnosti.

Hasan je u pismu ujedno jasno dao do znanja da je cijeli Afganistan ustao protiv Britanaca te da je jedan od viših časnika ubijen.

Ako Bog da, Hasan na tom opasnom putovanju neće naići na zlu sreću. Ako si nije oprostio smrt Jusufa Batija, bit će u većoj opasnosti.

Prijezir prema samome sebi bit će opasan suputnik. Naslonila je glavu, dopustila kapcima da postanu teški i prepustila se drugim

mislima. Prošle su dvije godine otkako se obitelj iznenadila doznavši da je budućnost

bratstva Karakoja na Saburovim malim ramenima. Do tog trenutka nikome od njih nije palo na pamet da bi se takvo što moglo dogoditi. Bilo je neuobičajeno da sufijskog šeika naslijedi netko iz njegove obitelji, a ta se neuobičajena okolnost već dogodila prije gotovo trideset godina kad je njezin brat blizanac postao šeik nakon smrti njihova djeda, slavnog šeika Abdula Dželalija vel Ikrama.

Možda će Sabur, uz Alahovu pomoć, postati mudar kao što je bio i njegov djed. Saburov je otac bio druga priča. Uza sve dvorsko držanje, Hasan je bio razborit

muškarac i dobar upravitelj. Kako je praktičnost uvijek bila oskudna među sanjarima i pripovjedačima havelija Kamar, upravljanje obiteljskim njivama i voćnjacima u potpunosti je prepušteno njemu.

Safija nije znala kako bi se snašla bez svojeg nećaka. Zadrhtala je od pomisli da njezin brat pokuša upravljati obiteljskim računima.

Otvorila je oči. Sljedeći šeik bratstva Karakoja vukao ju je za rukav. »Ne vidim

139

ništa«, požalio se. »Vidim samo noge koje trče.« »Tada zatvori stranicu«, rekla mu je i ponovno zatvorila oči. S Hasanom nije uvijek bila bliska. Njegova ga je majka godinama držala podalje

od mudre, ali nedotjerane tete jer se plašila jake suprugove povezanosti sa sestrom. Čak i nakon što je Hasan prohodao, Mahmuda ga je držala uza sebe te zahtijevala da danonoćno bude uz nju.

Safija, dakako, nije bila posve nevina jer nije uvidjela da je Mahmuda bila očajnički usamljena nakon što je odvojena od svoje velikodušne, umjetničke obitelji. Safija je životu pristupala spartanski pa nije razumjela sklonost prema lijepim stvarima koju je Mahmuda prenijela Hasanu, a možda čak i Saburu.

Šteta što je umrla kad je Hasanu bilo samo devetnaest godina. Mogućnost da se približi nećaku pojavila se kad su mu bile četiri godine. Kad je

Mahmuda morala otići k ocu u vrijeme njegove smrtne bolesti te kad je i sama opetovano podlijegala vrućici, nagovorili su je da sina ostavi kod kuće.

Kad je otišla, Hasan je sam čučao u kutu dnevne sobe, a potom plakao sve dok ne bi zaspao.

Safija je sljedećeg jutra okupila djecu iz obitelji te rekla da će im ispripovijedati priču. Hineći kako ne opaža Hasana u njegovu kutu, živahno je počela pripovijedati priču koju joj je baka često pripovijedala.

Pripovijedanje te priče trajalo je četiri jutra. Drugog jutra Hasan se stidljivo približio bratićima i sestričnama. Trećeg jutra sjedio je među njima i otvorenih usta netremice gledao Safiju.

Četvrte večeri došao je k njoj. »Bhaji«, šapnuo je odmičući joj kosu s uha, kao što je to Sabur sada često činio,

»mogu li noćas spavati s tobom?« Oblak prašine dopro je u nosiljku i ispunio Safijina pluća. Trgnula se hripajući.

»Rekla sam ti da zatvoriš stranicu, Sabure«, rekla je ljutito, mašući rukom ispred lica. »Smjesta je zatvori !«

»Ali, što ćemo sada, bhaji?« upitao je zatvorivši stranicu. »Što ćemo raditi?« Safija se nasmijala gledajući njegovo žalosno lišce. »Dođi, Sabure«, rekla je pjevno

i potapšala jastuk pokraj sebe. »Dođi i slušaj priču o kraljevu glasniku. Duga je pa je danas ne mogu cijelu ispripovijedati.«

»U jednom kraljevstvu vrlo daleko...«

Žurno poslan glasnik stigao je na vrijeme da obavijesti Kalidu opredstojećem dolasku gostiju. Sluge su požurili otvoriti visoka dvostruka vrata njezine prostrane kuće te pustiti nosiljku i njezinu pratnju u široko dvorište u kojem se nalazio vodoskok i nekoliko prašnjavih stabala. Kad su Safija i Sabur uvedeni u ženske odaje, Kalida im je vrištavim glasom izrazila dobrodošlicu.

Dok se dva dana poslije nakon ručka sa Saburom odmarala naslonjena na jastuke u Kalidinoj dnevnoj sobi i dok su druge žene iz obitelji hrkale oko njih, Safija je načela treći dio priče.

»Mubalig je«, započela je šapatom kako ne bi probudila usnule žene, »ostavio

140

tužnu zemlju ogorčenog kralja za sobom i krenuo pronaći drugog kralja koji će primiti njegovu poruku.

Krajolik se s vremenom promijenio iz pustoši u bujnost pa je Mubalig uvidio da je stigao u drugu zemlju.

Ondje su na poljima dozrijevali usjevi, a voćnjaci su bili rodni. Životinje su pasle, a ljudi su radili u poljima.

Ali kad im je prišao, iznenadio se opazivši da ti ljudi nisu bili veseli seljaci. Bili su više nalik na robove, neveselo su radili na plodnoj zemlji, nosili goleme terete na leđima i bez osmijeha obavljali svoj posao.

Kad je Mubalig ušao u selo, ondje nije zatekao djecu u igri. Na seoskom zdencu nije bilo zaogrnutih kućanica koje su ogovarale, ali kroz prozore kuća vidio je muškarce i žene u skupocjenoj odjeći kako leže na jastucima, smiju se, jedu i piju.

Musava djevojčica prošla je pokraj njega noseći pladanj sa slatkišima. Kad ju je Mubalig upitao kako da pronađe kraljevu palaču, nije mu odgovorila nego je samo mršavom rukom pokazala blistav grad u daljini prije no što je žurno otišla.«

»Ali zašto je djevojčica bila musava?« upitao je Sabur. »Zašto joj je ruka bila tanka ako je na pladnju imala slatkiše?«

»Bila je siromašna«, šapnula je njegova prateta. »Morala je raditi. Ali, moraš poslušati ostatak priče.

Grad je bio bogat i lijep. Izrezbarena vrata palače bila su ulaštena do sjaja, a sam ulaz bio je ukrašen dragim kamenjem.

Raskošno odjeven vratar promotrio je Mubaliga od glave do pete. >Moram vidjeti kralja<, rekao je Mubalig. >Donosim poruku samo za njegove

uši.< Vratar je pljesnuo. Kad je došao jedan jadni starac, pokazao je prema velebnoj

obližnjoj građevini. >Odvedi ovoga u palaču<, zapovjedio je. >Vezir će odlučiti hoćeš li biti pušten pred kraljac, rekao je oholo, okrenuvši se

prema Mubaligu. Mubalig je slijedio starca preko intarzijama ukrašenih dvorišta te niz oslikane

hodnike sve dok nije stigao do kraljeva vezira koji je ležao na neprocjenjivo vrijednom ćilimu, okružen slugama.

>Tko si ti?< upitao je napućivši usne kad je ugledao Mubaligovu odjeću pohabanu od putovanja. >Kako se usuđuješ ući u kraljevo predvorje?<

>Donosim poruku svojeg kralja<, strpljivo je odgovorio Mubalig, >koji vlada zemljom s onu stranu Kraljevstva očaja. Poruka je samo za uši vašeg kralja. <

>U redu.< Vezir se igrao debelom niskom bisera oko vrata. >Ako se ispostavi da je tvoja poruka doista važna kao što vjeruješ da jest, izvući ćeš živu glavu. Ali ako je nevažna, kao što nagovještava tvoj izgled, tvoja će glava do večeri krasiti jedan kolac na zidu palače <.«

»Zašto je htio ubiti jadnog Mubaliga?« upitao je Sabur glasnim šapatom. »Samo je radio ono što ga je njegov kralj zamolio...«

»Budi tiho.« Njegova prateta prislonila je prst na usne. »Kao i Mubaligova poruka, ova je priča samo za tvoje uši.« Osvrnula se po dnevnoj sobi promotrivši skupinu

141

usnulih žena s tankim pokrivačima prebačenim preko nogu te djecu koja su se igrala klupkom šarenih niti. »Ako drugi doznaju da je pripovijedam, morat ću početi ispočetka.«

»Mubaliga je vezirova prijetnja uplašila«, nastavila je, » ali hrabro je ušao za robom u dvoranu. Ondje je ugledao kralja kako leži na hrpi jastučića presvučenih brokatom. Bio je bucmast poput malog djeteta te od glave do pete prekriven draguljima. Robovi su ga hladili golemim pernatim lepezama, glazba je svirala, a mlađe su robinje plesale pred njim.

>Poruke mi nisu potrebne<, rekao je kad mu je Mubalig otkrio zašto je došao. > Ali možda bi me tvoja mogla nasmijati. Govori. <

Muhalig se nagnuo nad njega. >Istinska sreća prebiva samo u vjernom srcu<, šapnuo je svojim najnježnijim glasom.

Kralj je zabacio glavu i glasno se nasmijao. >Još nikada nisam čuo nešto toliko smiješno<, rekao je bez daha, brišući oči. >Sreća prebiva u, što si ono rekao, u vjernom srcu?<

Pljusnuo je najbližeg eunuha po leđima i potom se spustio na jastuke. >Reći ću ti gdje prebiva sreća<, protisnuo je. >Ovdje, u ovoj dvorani<.

>Što bi<, viknuo je pokazujući prema raskošnoj dvorani, >čovjeka moglo usrećiti više od poražavanja neprijatelja? Vidiš li robove koji me hlade? To su sinovi mojeg brata, kralja očaja. Plesačice su njegove kćeri. Moju zemlju obrađuju njegovi ljudi pa moji podanici ne rade. Sve ovo bogatstvo i sreća potječu samo iz jedne stvari, iz lukavog poražavanja neprijatelja<.

>Idi svojim putem, mladiću<, razdragano je dodao, >i prenesi svoju poruku nekome tko je dovoljno budalast da povjeruje u nju. Izbacite ga<, zapovjedio je stražarima, >ali poštedite mu život jer mi je rekao dobru šalu.<

I prije no što je shvatio što mu se dogodilo, Mubalig je ležao pred vratima palače.« »Jadni Mubalig«, šapnuo je Sabur. »Bolno razočaran«, nastavila je Safija, »krenuo je putom prema sljedećem

kraljevstvu, ali uskoro je sjeo, previše obeshrabren da bi išao dalje, i spustio glavu u šake. U tom se trenutku s obližnjeg suhog stabla začuo glas.

>Hoćeš li se vratiti kući sada kad si svoju poruku protratio na kralja pohlepe?< upitala je ptica.

>Neću, ptico<, tužno je rekao Mubalig. >Ako želiš da ti pomognem<, dodala je ptica, >moraš mi samo reći tajnu koju

nosiš.< Kad Mubalig nije odgovorio, ptica je zamahnula svojim velikim krilima i odletjela.

Uskoro je bila tek točkica na nebu, gotovo premalena da bi se vidjela. »To je sve za danas.« Umorna od pripovijedanja, Safija je uzdahnula i zahvalno se

naslonila na jastuk. Trenutak poslije uspravila se i namrštila. Dječak je ispuštao tihe žalosne zvukove. »Sabur, što je sada?« upitala je. »Želim kuuući.« Safija ga je privukla k sebi i pomilovala po licu. »Uskoro ćemo poći kući. Vrlo

142

skoro.« »Želim An-nah.« Saburove suze kapale su na Safijin kamiz. »Bhaji, zašto je sve

toliko tužno? Zašto je jadni Mubalig posve sam? Zašto abba ne dovede An-nah kući iz Kabula?«

»Ššš«, rekla je Safija. »Tvoj abba uskoro kreće u Kabul. Sigurno će, inšalah, dovesti An-nah kući.«

Ali dječak je bio neutješan. »A zašto je Mubalig sam?« upitao je plačući. »Ptica neprestano odlazi, a...«

Safija je uzdahnula. »Hai, Sabur, to je samo priča. Ali budući da ne prestaješ plakati, morat ću ti ispripovijedati ostatak.«

143

23. poglavlje

15. studenog 1841.

eće još dugo.« Trgovac Zulmaj povukao je pušku više na rame i promotrio hrpe šatora,

namještaja, uljanica i drugih stvari koje su ležale pred njim na prašnjavu tlu. »Očekujem da ću za petnaest dana imati još dvadeset jabea i desetak mazgi. Do tada će karavana o kojoj sam ti govorio biti u Kohatu, spremna za polazak.«

»Petnaest dana?« Hasan je nestrpljivo mahnuo prema gužvi koja je vrvjela oko njih u karavan-saraju. »Zašto bi traženje tovarnih životinja trajalo toliko dugo? Deve i ponije vidim posvuda. Zašto ne bismo kupili deve i pridružili se drugim karavana koje prije kreću?«

»Te kafile ne idu našim putom«, strpljivo je odgovorio je Zulmaj, »a deve ne možemo povesti jer se ne penju. A što se tiče odgode, svi putuju u ovo doba godine. Mazge i jabei na tržnici su mršavi i iscrpljeni. Odmorni će stići tek za deset dana. Ali, želiš li ih doista toliko mnogo?« dodao je sumnjičavo. »Zacijelo ti nije potrebno svih tih deset dodatnih šatora i...«

»Želim ih sve«, odlučno je rekao Hasan Ali Kan. »Tko zna što ćemo zateći kad stignemo u Kabul? Možda će biti žena i djece kojima će biti potrebna naša pomoć.«

Gulam Ali podignuo je pogled sa svežnja pokrivača koje je vezao. Ta hrpa prtljage, debeli ćilimi, teški jastuci i satenski pokrivači bili su raskošni poput prtljage tadžičke povorke svatova kojima se bio pridružio na putu u Džalalabad, ali bilo je primjereno da Hasan putuje raskošno. Naposljetku, bio je bogataš koji je u Kabul putovao po svoju suprugu kako bi je odveo kući.

Da je Hasan Ali Kan putovao sa svojom obitelji, a ne s afganistanskim trgovcem, da je njegov lijepi akhal teke konj bio bijel, a ne siv, i da je njegova supruga bila neznanka pod velom, a ne žena koja je hrabro koračala opasnim ulicama Lahorea kako bi mu spasila život, to bi mogla biti svadbena povorka, a Hasan bi bio mladoženja koji odlazi po svoju nevjestu.

Dakako, kad stignu, Hasanu nitko neće staviti cvjetne vijence oko vrata, kao što se to činilo u Pandžabu, niti ga dočekati gostoljubivo i s poštovanjem.

»Ponijet ćemo svu hranu koja će nam biti potrebna«, nastavio je Hasan. »Želim izbjeći sela na putu. Nema potrebe da se izložimo tome da nam išta nedostaje, a i želim da privlačimo što manje pozornosti.«

Zulmaj je kimnuo pozdravivši čovjeka koji je vodio čupavu devu. »Kako želiš, premda ćeš s tim konjem biti daleko od neupadljivosti.« Podignuo je glas kako bi

N

144

nadjačao galamu. »Uvijek postoji opasnost od lopova i pljačkaša.« Hasan je slegnuo ramenima. »Zato ćemo se pridružiti svim onim drugim ljudima i

povesti svoju stražu.« »Zna li guverner Avitabile da odlaziš za Kabul?« upitao je Zulmaj. »Ako ne zna, uskoro će doznati. Njegovi su špijuni posvuda. Uvjeren sam da nas

promatraju čak i u ovom trenutku.« »I misliš da ti se neće osvetiti jer si ga uvrijedio i postupio suprotno njegovoj

zapovijedi?« Hasan se nasmiješio. »Prijatelju, Avitabile nije Afganistanac. Kad dozna da smo ga

nadmudrili sklonivši Sabura, prijeći će na sljedeći plijen, na sljedeću žrtvu.« Zulmaj je kimnuo. »Dakle«, rekao je zamišljeno, »sada moramo samo spasiti tvoju

obitelj u Kabulu.«

Hasan je odsutno kimnuo pipajući prstima nešto u naborima svoje odjeće.

Dva dana poslije Marianin munši zauzeo je svoje uobičajeno mjesto pokraj njezina stolca i sklopio ruke iza leđa.

»Mubalig je krenuo putom koji je vodio iz Kraljevstva pohlepe«, rekao je svojoj maloj publici, »pokraj vrtova i polja koje su obrađivali robovi iz Kraljevstva očaja.«

Glas mu je nakon tri dana bolesti i dalje zvučao promuklo, ali njegovo zdravlje nije bilo razlog zbog kojeg se Mariana rastreseno meškoljila dok je govorio.

Te je noći netko zatvorio kanal izvan bedema koji je garnizon više od dvije godine opskrbljivao vodom.

Kad je Dittu ustanovio da je spremnik prazan dok joj je pokušavao pripremiti jutarnju kavu, progurao se kroz gomilu od nekoliko stotina ljudi do malog kanala izvan zida kruga rezidencije te ondje uspio zagrabiti nekoliko dragocjenih vjedara vode — dovoljno za kavu i za kuhanje riže za ručale, ali ni za što drugo. Mariana se tog jutra jedva umila. Pitala se je li itko razmišljao o strategiji preživljavanja britanske vojske do dolaska generala Salea u pomoć?

Munši sahib se nakašljao. »Nakon što je danima putovao«, nastavio je gestikulirajući prstima te pokazujući netipično prljave nokte, »Mubalig je stigao u treće kraljevstvo. To je kraljevstvo bilo lako prepoznati jer je za razliku od prethodna dva bilo i bogato i siromašno, a ljudi su bili i sretni i tužni. Prolazeći kroz njega vidio je rodne vrtove prepune plodova koji su dozrijevali i siromašne, loše održavane vrtove. U nekim su se selima žene smijale oko zdenca, a u drugim su u vežama čučali gladni prosjaci.

Gledajući valovite brežuljke i bistre rijeke te nove zemlje, Mubalig je više no ikada želio vratiti se kući i vidjeti lice svojega mudrog, starog kralja.«

Iz hodnika se začuo tragičan, poznati uzdali. Mariana je shvaćala Dittuove osjećaje. On, i možda Jar Muhamed, zacijelo čeznu za sigurnim i poznatim mjestom daleko od Kabula. Ali za razliku od njih, ona nije znala kamo pripada ili čak ni gdje bi bila dobrodošla. Ti su sluge znali opisati svaki kamen i svaku opeku svojih rodnih sela, ali Mariana, koliko god očajnički žudjela za povratkom kući, nijedno mjesto nije mogla nazvati svojim pravim domom.

145

Nije mogla čeznuti za Sussexom i životom usidjelice, ili za kakvim bezimenim indijskim garnizonom u kojem bi živjela s Harryjem Fitzgeraldom. Željela je samo privlačan, nedostižan haveli Kamar. To nije bio njezin dom, ali bilo je jedino mjesto za kojim je čeznula...

»Mubalig je napredovao putom prema kraljevoj palači«, nastavio je munši grubljim glasom. »Dok je tako hodao teškim korakom, pod jednim je stablom ugledao starca kako se odmara. Pokraj njega ležala je košara puna grožđica, badema, pistacija i drugog suhog voća. Starac je kretnjom pozvao Mubaliga da mu priđe. >Glasniče<, slabašno je rekao, >vidim da si krenuo kralju. I ja sam ga namjeravao posjetiti te mu dati ovu košaru suhog voća, ali ne mogu je više nositi. Učini mi uslugu i isporuči mu je. Ne mogu ti platiti za to, ali možeš pojesti koliko god želiš. <

Mubalig je drage volje pristao, podignuo starčevu košaru na glavu i nastavio svojim putem. Kad je napokon stigao do vrata palače, na njima je zatekao lijepo odjevenog stražara.

Stražar mu je odzdravio. >Vidim<, dodao je, >da si odjeven kao glasnik, ali nosiš košaru kao da si seljak. Što si, ako smijem pitati, i kojim si poslom došao?<

>Doista sam glasnik<, odgovorio je Mubalig. >Donosim riječi namijenjene samo kraljevim ušima. Ovo suho voće dar je starog seljaka kojeg sam sreo na putu.<

>Kralj nije ovdje<, rekao je stražar, >pa tvoja poruka mora čekati. Ali, ako košaru ostaviš meni, pobrinut ću se da bude isporučena njegovoj obitelji<.«

Munši sahib izgledao je umorno i blijedo, ali doimao se odlučnim nastavit i priču. Stanje mu se trebalo poboljšati zahvaljujući snalažljivom Nuru Rahmanu koji je tri dana prije s Jarom Muhamedom otišao u grad. Nosio je novčarku punu Marianinih rupija te vodio posuđenog magarca kako bi starcu kupio kožuh i desetak dunja za ublažavanje kašlja.

»Jar Muhamed izgleda kao pravi Afganistanac«, uzbuđeno je rekao Mariani. »Hinio je da je nijem, kao i prije, pa se nitko nije iznenadio tome što ja pregovaram za kožuh i voće. Bili smo vrlo pažljivi s novcem«, dodao je i nasmiješio se, a njegovo se srcoliko lice ozarilo. »Donijeli smo vam krumpir i luk, i šipak iz Džalalabada.«

Mariana je sama sebi obećala da će, ako ponovno pođu u takvu pustolovinu, zatražiti slatke crvene mrkve i male suhe marelice s košticama.

»Kad je Mubalig predao starčev dar«, rekao je munši sahib, »iz palače je dotrčao dječak.

>O, stražaru<, uzbuđeno je viknuo vidjevši što je u košari, >je li sve ovo suho voće za mene?<

Stražar se nasmiješio. >Jest, prinče<, rekao je nježno, >za vas i za cijelu vašu obitelj. <

>Ali, budući da sam najstariji sin<, dodao je princ s puno nade, >mogu li odmah pojesti malo?<

Pogledavši dijete, Mubalig je znao što mora učiniti. >Mir s vama, mali prinče<, nježno je rekao. >Imam tajnu poruku samo za vaše

uši. Reći ću vam je ako mi obećate da ćete do kraja života živjeti u skladu s njezinom mudrošću.<

146

>O, da<, oduševljeno je odgovorio dječak koji je tajne volio više od badema i smokava.

>U redu<, rekao je Mubalig. >Upamtite da je ta tajna samo vaša dok njezinu mudrost ne odlučite proslijediti drugima.<

Mubalig se, lica blistava od dugog nošenja tajne, nagnuo nad malog princa. >Istinska sreća<, šapnuo je, >prebiva samo u vjernom srcu<.«

Vjera. Mariana ju je svakoga dana vidjela na svojemu munšiju, koji nije pokazivao znakove uznemirenosti čak ni u tom opasnom razdoblju. Bila je uvjerena da bi i Hadži Kan na mjestu njezina učitelja bio takav. Zavidjela je obojici.

»Mali princ se blistavim očima zagledao u Mubaligovo vedro lice. A tada je, zaboravivši košaru s voćem, otrčao natrag u palaču.

Obavivši posao, Mubalig se okrenuo od vrata. Dok se pripremao za put u sljedeće kraljevstvo, začuo je šum odozgo.

Pred njim se u trenutku našla ptica. >O, Mubaliže<, rekla je, >dobro si prenio poruku. Taj će princ doista pronaći istinsku sreću.<

>Ali, kako znaš moje ime?< Iznenađeno je upitao Mubalig. >I kako si doznala tajnu poruku?<

Ptica je nagnula ružnu glavu. >Ta poruka nikada nije bila tajna<, rekla je, >i nikada neće biti, iako najljepše cvjeta zapečaćena u nevinu srcu. Mudri je čuvaju kao dragocjenost i otkrivaju samo onima kojima će uistinu koristiti. Oni koji nemaju mudrosti, tu poruku shvaćaju kao beskorisnu, a glasnika smatraju ludim, kao što si se sam uvjerio.<

>Dođi<, dodala je ptica okrećući mu leđa i šireći svoja očupana krila. >Dođi, vjerni glasniče, jer si zaslužio istinsku sreću. Vrijeme je da se vratiš kući<.«

Kući. Iz hodnika se začulo šmrcanje. Mariana je pogledala kroz vrata. Nur Rahman i Dittu su plakali.

Munši sahib se zaljuljao unatrag na petama, zateturao, te se prije no što je Mariana stigla vrisnuti i prije no što je Nur Rahman stigao skočiti k njemu, polako srušio na Marianin ćilim.

147

24. poglavlje

20. studenog 1841.

ad se munši sahib srušio, Nur Rahman umotao ga je u nekoliko podstavljenih pokrivača, posjeo ga na posuđenog magarca i odveo ga k Hadži Kanu u grad.

Tri dana nije ga bilo. Mariana je svakog jutra slala po Jara Muhameda i pitala ga za vijesti, ali on je samo odmahivao glavom, a oči su mu bile upale od zabrinutosti.

No učiteljeva bolest nije bila najveća teškoća s kojom se Mariana morala suočiti. »Pomoć nam neće stići«, rekao je njezin tetak dok su nakon doručka sjedili na dva

od tri stolca u dnevnoj sobi. »General Sale ne vraća se iz Džalalabada.« »Ne vraća se? Ali zašto?« Mariana je netremice gledala tetka. »Macnaghten ga je jedanaest puta pozvao da se vrati«, ozbiljno je rekao, »ali kao

izaslanik nema vojnu ovlast. Jadnog starog Elphinstonea nitko ne može natjerati da donese kakvu odluku. Stoga je Sale sam odlučio.« Prešao je rukom preko ćelave glave. »Sale je u pravu. Čim su se izborili za prolaz kroz Khurd — Kabul i Jagdalak, ista su se plemena pojavila i ponovno ih opkolila čvršće nego prije. Čudo je da je ikakva poruka uopće prošla.«

Nos mu je bio crven od hladnoće, iako je sjedio blizu vatre. »Ti i ja se, dakako, dobro sjećamo tih dubokih prolaza«, nastavio je. »Dok je Sale prolazio kroz njih, pripadnici Ghilzai plemena smjestili su se visoko na stijenama i pucali na kolonu. Sale je uz iznimno velike napore uspio popeti se na vrh i ukloniti ih.«

»O tome nam nisu rekli. Rekli su da su prolazi prohodni i...« »Ah, Mariana.« Njezin je tetak uzdahnuo. »Svi smo bili krajnje naivni misleći da

se Afganistanci neće vratiti brojniji no prije. Naposljetku, to je njihov način.« Mariana je zadrhtala sjetivši se strmog prolaza u Jagdalaku koji je izazivao

klaustrofobiju. »Ali Saleovi mineri zacijelo su raznijeli najtješnje prolaze«, pretpostavila je.

»Uvjeren sam da jesu, draga, ali to vjerojatno nije mnogo pomoglo.« »Nije li zabrinut za lady Sale i za svoju kćer?« »On je vojnik, draga.« Njezin je tetak odmahnuo glavom. »Mora učiniti ono što je

ispravno za vojsku, kakve god bile posljedice. Uvjeren sam da je vrlo zabrinut za svoju obitelj.«

»Što je s generalom Nottom u Kandaharu? Hoće li se on probiti do nas s pojačanjem?«

»Rekao je da će pokušati. Sada možemo samo čekati. Ona jednoruka budala, brigadir Shelton, smatra da se Sale previše plaši da bi se vratio«, rekao je ponovno

K

148

uzdahnuvši. »To je već rekao, javno, u razgovoru s lady Sale.« »Volio bih da je i dalje u šatoru u Sia Sangu«, dodao je, »ili bilo gdje drugdje.

Otkako se vratio iz Bale Hisar, za ratnih vijećanja omotao bi se pokrivačem i hinio da je zaspao.«

Mariana je odmahnula glavom. »Ako je Shelton na bojnom polju toliko dobar kao što misli da jest«, nastavio je

njezin tetak vadeći veliki termometar iz kožnate navlake, »sada bi to trebao dokazati. U ovoj su sobi četiri stupnja«, rekao je promatrajući termometar, »ali samo zato što imamo toliko veliku vatru. Jutros je bilo tek nešto iznad nule.«

Pred jedinim prozorom dnevne sobe nebo je bilo sumorno sivo. Tlo je bilo prekriveno osušenom smeđom strnjikom. Mariana se obavila rukama ispod mnogih šalova.

»Možda bi bilo bolje da ne znamo koliko je hladno«, pretpostavila je dok je njezin tetak spremao termometar.

Ustao je i uzeo svoj kaput. »Moram odmah k sir Williamu«, rekao je. »Bi li ostala s tetom dok me nema?«

Teta Claire ležala je u vrućici otkako je zahladnjelo. Omotana šalovima do očiju, s novim poštinom prebačenim preko krila, nije se nasmiješila kad je Mariana došla na njezina vrata.

»Sve bih dala za tanjur fine, vruće juhe«, rekla je slabašno. Mariana se nasmiješila ohrabrujuće koliko je god mogla. »Voljela bih da dođe poručnik Fitzgerald«, dodala je teta dok ju je Mariana tapšala

po ruci. »Uvijek se osjećam bolje dok je on ovdje.« Malo poslije Mariana je stajala na otvorenim vratima i zamišljeno gledala

vježbalište, uvukavši ledene ruke pod pazuhe. Fitzgerald je tri dana nije posjetio što je značilo da s obranom garnizona ima čak i više posla nego inače. Kad je zadnji put došao, oči je jedva držao otvorenima.

Njegova je iscrpljenost nije iznenadila. Braniti loše izgrađen zid duži od milje s nedovoljno ljudi i topova bilo bi teško bilo gdje. Ondje je svaka stopa obrambenog zida garnizona bila izložena napadu i taj je posao bio prevelik za jednog čovjeka.

Možda bi joj u njegovu krupnom, utješnom društvu bilo manje hladno, ali što god željela, on je svojim jadnim iscrpljenim ljudima bio potrebniji nego njoj.

Vidjela ih je kako stražare na bedemu za teških večeri, Englezi i Indijci, mnogi samo u istim vunenim odorama koje su nosili cijelo ljeto. Noću je njihov bolan kašalj odjekivao vježbalištem.

Mnogi od njih tada su bolovali od upale pluća, kao i munši sahib, ali njezin je učitelj barem imao kožuh i težak pokrivač, kuhane dunje i Nura Rahmana.

Drugi su jedva imali vode, hrane nije bilo dovoljno... Okrenula se te se zagledala preko vježbališta i zida garnizona, prema dvama

niskim brdima sjeverozapadno od garnizona. Barem je bilo hrane s planine Bibi Mahro.

Kroz vrata garnizona svaki treći dan prolazila je povorka deva natovarenih žitom iz sela koje su činile kuće ravnih krovova, izgrađene na obroncima brda.

149

Zemljoradnici s planine Bibi Mahro nisu mogli zadovoljiti sve potrebe garnizona, ali donosili su dovoljno da vojnici dobivaju pola dnevne porcije kruha.

To je bilo sve na što je garnizon mogao računati. Hrane za životinje bilo je manje nego žita pa su počele gladovati. Koščate lešine

nekoliko deva i konja odvučene su van i ostavljene na suncu nedaleko od ulaza u garnizon. Hrpa lešina svake se večeri smrzavala. Svakog bi se dana odmrznula dovoljno da još malo istrune. Zrak je svakog dana bio sve zasićeniji slatkastim mirisom raspadanja mesa koji je izazivao mučninu.

Ali, barem se Marianina prehrana poboljšala. Zahvaljujući Nuru Rahmanu, ona i njezina obitelj tog su jutra doručkovali kruh iz kabulske pekarnice, koji je Dittu zagrijao nad vatrom. Bilo je i maslaca, premda se kuhar požalio da je kad je stigao iz grada bio pola maslac, a pola kozja dlaka.

Čaj, pilići, šećer te čak grožđe i kupus svakodnevno su dopremani u košarama posuđenog magarca Nura Rahmana, a Marianini su sve to dijelili s Macnaghtenovima i lady Sale. Kad je bilo viška, Mariana ga je davala drugim ženama, njih sedam, i njihovoj blijedoj djeci, ali za domaću šmrkavu djecu koja su bosa obilazila časničke odaje i prosila hranu, nije mogla učiniti mnogo. Ta su je djeca podsjetila kako je i sama u strašnoj potrebi čučala pred vratima havelija Kamar.

»Oprostite«, rekla je kad su pružili ručice, »jako mi je žao, jako mi je žao.« Imajući potrebu razmišljati o nečemu drugome, pošla je vidjeti kako lady

Macnaghten podnosi teškoće. Dodavši još jedan šal trima koje je već imala na sebi, prešla je preko smrznute livade do kuće lady Sale.

»Oh, to si ti«, netko je rekao kad je Mariana ušla u salon. Ta je osoba sklupčana sjedila pokraj vatre. Zvuk njezina glasa otkrivao je da je

lady Macnaghten plakala. Lady Sale nije bilo u blizini. »To je doista besmisleno.« Lady Macnaghten podignula je glavu i suznim očima

pogledala Marianu. »Vijaya je bolesna, a ja ne znam kako bih si podignula kosu. Usne su mi toliko ispucane od hladnoće da ih jedva pomičem. Zavidim ti na mladosti«, tužno je dodala. »Djevojei svježeg lica poput tvojeg nije potrebna pomoć. U prošlosti sam kritizirala tvoj izgled, ali to je bilo samo za tvoje dobro. Doista si lijepa djevojka.«

Lijepa? Prije no što se Mariana stigla pribrati kako bi odgovorila, lady Macnaghten je nastavila. »Oko nas se događa mnogo strahota. Afganistanci su u protekla tri dana raskomadali kapetana MacCreu, pukovnika Mackrella i kapetana Westmacotta. Mnogi su drugi ranjeni — jadnicima su šake i stopala, ruke i noge odsječeni onim užasnim afganistanskim mačevima i noževima. Jučer sam vidjela gospodina i laughtona, naočitog muškarca bez desne šake.

Srce mi se slama kad vidim kako naši hrabri vojnici pate«, zavapila je. »Svaki dan pogibaju štiteći nas. Željela bih učiniti nešto korisno, ali ne mogu si ni podignuti kosu.«

Skinula je lijepu čipkastu kapicu i oslobodila dvije crne pletenice koje su joj pale niz leđa. »Pogledaj me!« viknula je. »Ne mogu ni izaći iz kuće.«

Nešto korisno. Mariana je bez riječi stajala na ulazu u salon. Ni sama nije učinila ništa, osim što je namotala nekoliko zavoja.

150

Tašta, sebična lady Macnaghten morala joj je skrenuti pozornost na tu sramotnu činjenicu.

Ali uza sve kajanje, ni Mariana nije znala što bi učinila kao ni lijepa žena koja je sjedila pred njom u boli i suzama koje su joj tekle niz obraze.

»Premjestiti cijelu vojsku u Balu Hisar?« General Elphinstone tog je poslijepodneva puhnuo kroz napućene usne dok je pognut sjedio za stolom za blagovanje u svojoj kući. »To ne vidim kao rješenje.«

»Taj potez dao bi nam velike prednosti.« Zet generala Salea nagnuo se naprijed. Rane, i dalje bolne, izobličile su njegovo lice. »Naše će jedinice biti slobodne za napad na grad i obližnje utvrde umjesto da neprestano stražare na bedemu po ovoj ledenoj hladnoći. U gradu ćemo lako nabavljati hranu, a ustanici nas neće moći otjerati jer ta utvrda nadzire cijelo okolno područje.«

»Tako je«, dobacili su Harry Fitzgerald i još nekoliko mladih časnika. »Hah!« Viknuo je brigadir Shelton ležeći na ćilimu. »Je li itko od vas uzeo u obzir

koliko bi bilo teško premjestiti naše bolesne i ranjene u Balu Hisar?« Odbacio je pokrivač i podignuo se na jedini lakat. »Jeste li i na trenutak pomislili

na životinje koje bismo morali ostaviti, ili na pogubne borbe s kojima bismo se na putu morali suočiti?«

»Da, da«, gorljivo je rekao general Elphinstone, a njegovo se staro lice zarumenjelo u tom neočekivanom slaganju s omraženim zamjenikom. »Jeste li?«

Sturtovo se upropašteno lice ukočilo. »Do Bale Hisar nema više od dvije milje«, mirno je odgovorio. »Svoj put možemo pokrivati tako što ćemo postaviti topove na planinu Sia Sang kako bismo očistili ravnicu. Bolesni i ranjeni putovat će na devama ili u pokrivenim nosiljkama.«

»A što se tiče životinja«, ubacio se Fitzgerald, »budući da za njih nema hrane, ionako će biti potrebno usmrtiti ih. Konjičko će topništvo pretrpjeti gubitke i konjica će izgubiti konje, ali ni jedno ni drugo neće nam biti potrebno kad budemo u Bali Hisar.«

»Točno«, reklo je nekoliko drugih glasova. General se s naporom nakašljao podižući zamotanu nogu na slobodan stolac. »Ali

što je sa žrtvovanjem vrijedne državne imovine? Što je s kućama? I što je s trijumfom neprijatelja kad vidi kako odlazimo iz garnizona?«

»Trijumfa neće biti«, rekao je mladić bujne kovrčave kose. »Kad pobijemo konje i onesposobimo topove, neće im ostati ništa vrijedno.

Dakako, uza sve članove tabora i prtljagu nedvojbeno će biti poginulih, ali dugoročna vojna prednost prevelika je da bismo je odbacili.«

Stari je general odmahnuo glavom, a podbradak mu se zatresao. »Ne znam.« »Nećemo to učiniti«, ljutito je rekao Shelton sa svojih jastuka. »Ostat ćemo gdje

jesmo.« Kad su zajedno otišli iz kuće generala Elphinstonea, Fitzgerald se okrenuo prema

Sturtu. »Sve me ovo podsjeća na sudbinu Atenjana kod Sirakuze«, promrmljao je. »I mi smo se«, nastavio je kad je Sturt mrmljanjem izrazio slaganje, »poput njih

151

upustili u vojnu ludost vjerujući da smo potpuno u prednosti u odnosu na neprijatelja. Sada smo i mi daleko od doma, odsječeni i borimo se za preživljavanje.«

»Atenjani su barem imali slavne vojskovođe«, ogorčeno je rekao Sturt. »Ali unatoč tome izginuli su svi do jednoga. Nadajmo se da nas neće snaći njihova

sudbina.« Namrštio se. »Je li tebi jasno što je s našim višim časnicima? Uviđaš li koliko su nesposobni poduzeti bilo što?«

Sturt je slegnuo ramenima. »Kukavice su«, odgovorio je. »I to je sve.«

»Ne mogu više slušati«, dva dana poslije izjavila je teta Claire iz svojeg kreveta, »o izgubljenim bitkama s Afganistancima.«

Dok je ona uzdisala nad svojim poslužavnikom s čajem, Mariana je sjedila pokraj nje u zamišljenoj tišini. Harry Fitzgerald bio je poslao poruku kojom je najavio da će prije večere doći u posjet. Pitala se kakve će im nove loše vijesti morati priopćiti.

U šest sati Dittu je pokucao na Marianina vrata. »Došao je veliki britanski časnik«, rekao je zadihano. »Traži samo vas, bibi. Na vatri je novo drvo.«

Ne zamarajući se umivanjem, Mariana je požurila u dnevnu sobu gdje je zatekla Fizgeralda kako korača amo-tamo među namještajem, neobrijan, držeći kapu u žuljevitoj ruci. Izgledao je kao da je došao ravno od svojih ljudi.

Ustajao vonj njegove odore ispunio je sobicu. »Zacijelo već znate«, rekao je prije no što je sjela, »da se general Sale ne vraća iz

Džalalabada. Danas sam doznao da ne dolazi ni general Nott. Kaže da ne može prihvatiti rizik dugog opasnog putovanja iz Kandahara.«

Kosa mu je bila nakostriješena, a čizme umrljane blatom, ali doimalo se da to ne opaža. »Mnogo Kabulaca jutros je napalo selo na planini Bibi Mahro«, dodao je. »Zauzeli su položaje na brdu iznad sela i pucali u njega. Samo je pitanje vremena kad će ući u njega.«

»A to je naš jedini preostali izvor hrane.« »Upravo tako«, složio se. »Tada zacijelo ne možemo ništa drugo doli poći u Balu...« »Ne možemo«, prekinuo ju je. »General Elphinstone i brigadir Shelton ne

dopuštaju da napustimo garnizon.« »Ali, kako ćemo se prehraniti?« Uz dovoljno novca i stvari za trampu Nur Rahman mogao je zahvaljujući svojem

lukavstvu i magarcu opskrbljivati dvadeset, možda i trideset ljudi, ali što je s tisućama drugih, Britanaca i domaćih ljudi, odraslih i djece?

Okrenuo se prema njoj, leđima prema prozoru. »Četvrtina britanske vojske napast će Bibi Mahro sutra prije zore, pod zapovjedništvom brigadira Sheltona.«

»I vi ćete sudjelovati u borbi?« oprezno je upitala. »Hoću«, rekao je. »Planirano je uzeti jedan top iz konjičkog topništva.« »Samo jedan top? Zašto, kad u garnizonu imamo sedam topova? Svi znaju da top

koji se previše koristi postane prevruć da bi opalio. Bez topništva lako biste mogli izgubiti...«

Stisnula je usne plašeći se reći više.

152

Njegova su se teška ramena podizala i spuštala na svjetlosti. »General Elphinstone uvjeren je kako nemamo dovoljno baruta za topove, iako je barut jedino što imamo.«

Fitzgerald je već mnogo puta odlazio u bitke. Do sada nije bio ranjen. Zašto se onda iznenadan val straha slio niz njezina leđa? Kad je krenuo prema njoj i stao iznad njezina stolca, obećala je samoj sebi da se neće trznuti od onoga što će joj reći.

»Gospođice Givens«, nagnuo se prema njoj s ozbiljnim izrazom lica, »nemam razloga vjerovati da se nakon sutrašnje bitke neću vratiti, ali ako se ne vratim, volio bih umrijeti sretan. Nije najbolji trenutak da postavim ovo pitanje, ali moram nešto znati prije no što sutra odem.«

Unatoč obećanju Mariana se trgnula na stolcu. Ne sada, poželjela je viknuti. Ne smiješ me pitati sada, prije no što doznam istinu o Hasanu, prije no što završim Hadži Kanov darud...

»Želim vaše obećanje da ćete se udati za mene.« Ne mogavši pobjeći njegovoj iscrpljenoj prisutnosti, prisilila se nasmiješiti se, ne

široko, iskreno, nego uže, slabije, i bez radosti. »To je prilično neočekivano, poručniče«, rekla je službeno. »Moram si uzeti malo

vremena da odlučim. Odgovorit ću vam nakon bitke. Ali, što god se sutra dogodilo«, žurno je dodala užasnuta strašnim razočaranjem na njegovu licu, »molim vas, znajte da ćete mi biti u mislima.«

Harry Fitzgerald obuzdao je svoje lice i naklonio se. »U redu, gospođice Givens«, odsječeno je odgovorio. »Pričekat ću vaš odgovor.«

Okrenuo se ne rekavši više ni riječi i otišao. Dok je Mariana te večeri s tetkom sjedila za malim stolom u skučenoj dnevnoj

sobi, gotovo nije mogla ni taknuti varivo od ovčetine i dunja koje im je Nur Rahman priskrbio.

Vrijeme na koje je računala odjednom je isteklo. Mora odlučiti iako ne zna istinu. Što god učini, prouzročit će povrjedu. Ljutito je pogledala tetka s druge strane stola, koji nije znao ništa o tome. Zašto su

je on i teta Claire natjerali da laže kako je razvedena?

Pognula je glavu. I još gore, zašto je ona lagala njima o noći koju je provela s Hasanom udišući njegov parfem i oprženi miris njegove kože?

Nisam dopustila ništa, rekla im je, ali dopustila je sve. Koliko je puta u mislima ponovno proživjela tu dugu noć koja ju je promijenila?

Fitzgerald nije bio kriv ni za što od toga. Kako ga je mogla optuživati za to što je želio odgovor prije odlaska na planinu Bibi Mahro, na kojoj bi mogao umrijeti?

Prije joj nije mogao prići. Naposljetku, dvije godine prije povrijedila ga je kad je pred njim i njegovim kolegama časnicima, koji su znali koliko ju je on želio oženiti, objavila zaruke s Hasanom.

Trebala bi biti zahvalna. Bila je zahvalna. Unatoč boli koju mu je nanijela te unatoč sramoti i izopćenosti koje je izazvala njezina veza s domaćim čovjekom, on joj je ipak uspio oprostiti.

Vjerojatno je cijelo vrijeme mislio da je u Kabul došla kako bi se udala za njega. Velikodušno joj je ponudio brak, a ona mu je odgovorila kao trgovcu koji prodaje

153

balu pamuka. Ali, nije ju upozorio. Da je bila spremna, pripremila bi odgovor koji bi ga manje

povrijedio ili bi barem bio iskreniji. A što je s njegovim osjećajima? Nije rekao da je voli. Možda je ne voli. Možda, kao

i ona, samo želi zamišljati mirnu budućnost daleko od te hladne planinske zemlje, u kući s vrtom i sa svjetlokosom djecom koja mu se igraju pod nogama.

Poslala ga je u bitku bez jedinoga što bi mu pružilo nadu... »Moraš nešto pojesti, draga«, ljubazno je rekao tetak Adrian. »Svi moramo čuvati

snagu.« Pogledala je svojega dobrog tetka koji nije ništa naslutio. »Pokušat ću«,

promrmljala je podignuvši vilicu punu riže i mesa do usta. »Pokušat ću.« Kasnije je, izgovorivši dartid, ležala i slušala noćne zvukove u garnizonu. Uz

kašljanje vojnika netko je pjevao tajanstvenu, ritmičnu indijsku melodiju punu treperenja i tugaljivih lelujavih zvukova. Mariana je pomislila kako je to pjesma slomljenog srca.

154

25. poglavlje

23. studenog 1841.

udući da je onaj tvoj mladić zadužen za top«, rekla je lady Sale vodeći Marianu pokraj svojeg sada uvenulog povrtnjaka, »dođi sa mnom na krov da vidiš borbu.« Gorko zažalivši jer je krenula prečicom pokraj kuće lady Sale kako bi Nura

Rahmana zamolila da joj nabavi grožđice, Mariana je nevoljko koračala uskim prostorom između kuće i njezina vanjskog zida.

Posljednje što je željela vidjeti s ravnog krova kuće lady Sale, s koje se pruža savršeni vidik na planinu Bibi Mahro i selo podno nje, bilo je ubijanje ili ranjavanje Harryja Fitzgeralda.

Lady Sale obišla je krvavo perje nedavno zaklanog pileta, prešla preko hrpe kamenja pod svojim kuhinjskim prozorom i uhvatila bambusove ljestve koje su bile praktično naslonjene na zid. Rukama u rukavicama bez oklijevanja je čvrsto stisnula uspravne motke i počela se penjati.

Na pola puta pogledala je prema dolje, a s vrata joj se ljuljao dalekozor. »Nemoj dangubiti, djevojko«, ljutito je rekla. »Ondje su od tri ujutro. Tko zna, bitka je možda pri kraju.«

Bijeg nije bio moguć. Mariana je ukočila kralježnicu i zakoračila na ljestve. Nešto više od tisuću Britanaca i Indijaca poslano je u borbu s naizgled neiscrpnim

mnoštvom afganistanskih boraca koji mnogo bolje poznaju taj teren. Penjući se na krov odlučila je kako neće misliti na Fitzgeralda ina njegov top. Nije

znala kako bi preživjela grizodušje kad bi on poginuo... »Skloni se iza jednog dimnjaka«, zapovjedila je lady Sale. »Zalutali meci fijuču

uokolo.« Tek je bilo svanulo pa je purpurni snijeg na planinskim vrhovima poprimio

ružičaste i zlatne nijanse. Mariana je čučala iza svoje zidane utvrde i pokušavala vidjeti što se događa.

»Shelton je u dva sata ujutro poveo sedamnaest četa, stotinu minera, nekoliko vodova konjice i top tvojeg mladića«, rekla je lady Sale držeći dalekozor pred očima. »Zauzeo je položaj na brdu neposredno iznad sela, ali već je načinio prvu pogrešku. Trebao je iznenaditi neprijatelja dok je još bio mrak umjesto da je protratio toliko vremena.«

»Mislila sam«, rekla je Mariana, »da je brigadirova prva pogreška bilo uzimanje samo jednog topa. Zacijelo zna za stalnu zapovijed koja zabranjuje...«

»To nije tvoja briga, mlada damo«, viknula je lady Sale sa svojeg mjesta. »Ja kao

B

155

generalova supruga smijem komentirati naše vojne operacije. Ti, neudana žena s namjerom udaje za časnika koji je na previše niskom položaju da bi se oženio, ne smiješ.«

Mariana je osjetila kako joj lice crveni. »Pročitala sam pravila«, tvrdoglavo je nastavila. »To je istina za topove.«

»Dakako da je istina«, odvratila je lady Sale, »ali to ću ja reći, a ne ti! Gdje si«, upitala je nakon stanke, »upoznala stalne zapovijedi?«

»Mojeg oca zanima vojna povijest. Od djetinjstva čitam o njoj.« Lady Sale prezrivo je puhnula. »To je u redu, ali trebala bi naučiti ponašati se

pristojno. Ah«, dodala je ponovno podignuvši dalekozor pred oči. »Vojska je krenula s vrha brda, nedvojbeno kako bi zaposjela selo. Možda će napokon učiniti nešto — ali čekaj, promašili su glavna vrata i prošli pokraj njih, sa strane. Kakve budale! Točno su na nišanu s položaja unutar zidina. Eto«, viknula je, »nekoliko ih je već palo!«

Gdje je Fitzgerald? »Lady Sale«, započela je Mariana. »Možete li mi reći...« Lady Sale odmaknula je dalekozor s očiju i ljutito pogledala prema brdima.

»Kakav glup, nepromišljen potez! Propustili su priliku da zavladaju selom! Što je svima njima?«

Iz blizine začuo se zvižduk. »Muškete«, viknula je i povukla se iza dimnjaka. »Usput«, dodala je nakon što je zrno udarilo u rub krova, »tvoj se mladić prilično dobro snalazi sa svojim topom. Uspio ga je dovući na sam vrh brda i sada puca po selu. Vidim dim.«

Tvoj mladić. Mariana je molila da Fitzgerald preživi sve dok ona ne bude imala pravi odgovor za njega...

U devet sati još su bile na svojim mjestima. Sunce je udaralo u ravan krov te grijalo Marianu unatoč hladnu vjetru.

Grlo joj je bilo suho. »Ne bismo li trebale sići«, predložila je, »i popiti malo vode?« »Zašto?« Lady Sale mahnula je rukom prema brdima. »Oni ljudi cijelog jutra nisu

dobili vode. Mi smo barem«, dodala je kad je drugo zrno iz muškete udarilo u opeke, »na sigurnome.«

Ni milju dalje od mjesta na kojem se Mariana nalazila stajala su dva brda planine Bibi Mahro, jedno pokraj drugoga, razdvojena dubokim klancem koji je vodio u dolinu iza njih. Na vrhu desnog brda dvije su skupine pješaka u crvenim jaknama formirale svoje uobičajene zbijene kvadrate, jasno vidljive iznad kuća ravnih krovova koje su se nalazile na obronku. Mariana je u blizini razabrala jedinicu Neregularne indijske konjice, prepoznatljivu po lepršavoj domaćoj odjeći. U blizini se zadimilo, vjerojatno iz topa.

Netko je na vrhu brda sjedio na konju, a njegova je jakna bila malena točkica boje na dalekim planinama. Je li to Fitzgerald?

»Čujem da si prije dvije godine u Lahoreu upropastila svoj ugled«, bez uvijanja rekla je lady Sale. »Od takvog se skandala nije moguće oporaviti. Kako si, zaboga, mogla dopustiti da te na prijevaru udaju za domaćeg čovjeka?«

»Mislila sam da si pametnija«, dodala je prije no što se Mariana mogla dosjetiti odgovora. »A osim toga, nerazborito je to što svoje nade vežeš uz poručnika koji je

156

premlad za tebe. Uza sve znanje o vojnim pitanjima moraš znati i da se poručnik ne smije oženiti, kapetan se smije oženiti, a pukovnik se mora oženiti.«

»Jesi li vidjela one konjanike na ravnici?« upitala je milosrdno promijenivši temu. Skupina afganistanskih konjanika pojavila se u daljini, podno brda, i milila uokolo

kao da čeka znak. »Pogledajte«, viknula je Mariana pokazavši prema obronku. »Mislim da ljudi

napuštaju selo!« »Doista«, složila se lady Sale promatrajući brdo kroz dalekozor. »Bježe, a naši su

jurišnici zarobljeni pa ne mogu ući u selo i zauzeti ga. Budale! Ali barem je Neregularna konjica odjahala nizbrdo kako bi presrela dezertere.«

Zbijena povorka pješaka i konjanika na Kohistanskom putu, s Marianine lijeve strane, napredovala je prema njima. »Iz grada dolazi još naoružanih ljudi«, viknula je Mariana. »Idu prema drugom brdu! Zašto nismo poslali jurišnike da ih presretnu?«

Iz grada je dolazilo nekoliko tisuća ljudi. Krećući se brzo za pješake, u skupinama su putovali prema brdima noseći visoko podignute trokutaste zastavice. Topova nisu imali, a doimalo se i da su bez vode, ako se izuzme prilika koja ih je vodila i mahala rukama. No unatoč tomu bili su zastrašujući prizor.

Dvadeset minuta poslije Mariana je gledala kako se prva kolona počinje penjati na lijevo brdo, očito prema klancu koji ih je razdvajao od Britanaca.

Afganistanski konjanici već su bili otjerali Britansku neregularnu konjicu. »Budalast, glup propust«, izjavila je lady Sale. Fitzgeraldov top uzastopno je pucao na kolonu iz grada. Oblak za oblakom dima

uzdizao se s njegova mjesta pa je bilo teško vidjeti što se dogada pješadijskim kvadratima u blizini.

Mariani nije bilo potrebno reći da je afganistanska jezail pušta, daljeg dometa i preciznija, bila bolje oružje od britanski muškete. Ako neprijatelj dođe na četvrt milje od crvenih britanskih kvadrata Britanaca i Indijaca na brdu, njihova će paljba biti razorna i neuzvraćena.

»Mi Afganistanci nikada ne potrošimo više od dva zrna da ubijemo jednog čovjeka«, jednom se pohvalio Nur Rahman. »Strjeljivo rasipamo samo prigodom vjenčanja ili dobre šale.«

Sat vremena poslije kolone Afganistanaca već su imale britanske kvadrate na vidiku. Skriveni iza humaka i izbočenih stijena, Afganistanci su kosili tijesno zbijene pješake jednog po jednog.

»Prvi je kvadrat pao«, primijetila je lady Sale kao da komentira vremenske prilike. »Zašto brigadirovi ljudi ne siđu?« očajno je upitala Mariana. »Zašto nastoje

zadržati te kvadrate? Shelton zacijelo očekuje paljbu oružja dalekog dometa, a ne konjički juriš. I mislila sam da smo s vojskom poslali i stotinu minera. Zašto nisu napravili grudobran?«

Mariana se pitala koliko će kvadrati izdržavati neprestanu neprijateljsku paljbu. Koliko će im dugo Fitzgeraldov top služiti prije no što se pregrije? Koliko dugo...

»Lady Sale«, šapnula je, »mislim da ne mogu više gledati.« »Ne budi guska«, otresla se lady Sale. »To su naši vojnici. Tko će ih hrabriti ako

157

ne mi?« »Ali, neprijatelj ih je opkolio. Ne mogu gledati kako gube.« »Zloslutnice!« Lady Sale viknula je Mariani, koščata lica zgrčena u bijesu. »Kako

se usuđuješ reći da bismo mogli izgubiti? Kako se usuđuješ pomisliti da je naša kršćanska vojska slabija od krda bezbožnih divljaka?«

Leđima okrenuta Mariani, podignula je dalekozor do očiju odlučnim pokretom britanske odanosti i pouzdanja.

Još su dva sata gledale kako pješadijski kvadrati trpe pogubne gubitke. Vidjele su kako konjica propušta jurišati. Vidjele su kako neprijatelji, kojih je sada bilo najmanje deset tisuća, prolaze pokraj Britanaca i Indijaca koji nisu pružili otpor te dovode pojačanje u selo Bibi Mahro.

Vidjele su kako neprijatelj uzima Fitzgeraldov top, već pregrijan i onesposobljen, te odvodi njegovu zapregu.

Klicale su kad se Sheltonova vojska nekako okupila i otjerala neprijatelja iz klanca, a potom tiho stajala kad je sat vremena poslije stigla nova gomila Afganistanaca i nasrnula na njegov jedini preostali kvadrat, koljući ljude i časnike sve dok disciplina nije popustila. Uslijedio je uzmak glavom bez obzira. Ljudi i časnici, pješadijski i konjički, jurili su nizbrdo prema garnizonu, ali putem su ih ubijali neprijateljski konjanici koji su jahali među njima, sijekući ranjene gdje su pali, vitlajući mačevima koji su sjajili na suncu.

Kad se izmiješani val prestravljenih vojnika i Afganistanaca koji su ih progonili približio garnizonu, iznutra su odjednom zapucali topovi, a potom je uslijedio hrabar samoubilački juriš nekoliko domaćih konjanika predvođenih britanskim časnikom kojem je pred Marianinim očima glava odrubljena jednim zamahom afganistanskog mača.

Za nekoliko trenutaka progonitelji i progonjeni bit će u garnizonu. Ustanike više nitko nije mogao zaustaviti.

Mariana je pojurila prema izdajničkim bambusovim ljestvama lady Sale kako bi ih odgurnula. Kasnije, kad se neprijatelj raziđe po garnizonu, imat će dovoljno vremena za razmišljanje kako da siđu s krova...

»Čekaj!« viknula je lady Sale sa svojeg mjesta. »Odlaze.« Konjanici su stali samo nekoliko metara od otvorenih vrata i tada se neočekivano

okrenuli. Kad se Mariana žurno vratila kako bi ih vidjela, već su odlazili putom kojim su došli, mašući krvavim mačevima iznad glava, a njihovi trijumfalni krici odjekivali su ravnicom.

Dok su se pripremale za silazak, lady Sale pružila je ruku u rukavici. »Žao mi je«, rekla je sumorno, »ali moram ti reći da je tvoj poručnik Fitzgerald ustrijeljen. Vidjela sam kako pada prije no što je počelo povlačenje.«

Mariana je, obamrla od šoka, zakoračila na spremne ljestve. Deset minuta poslije, i dalje u društvu lady Sale, drhtala je u kutu kod ulaza u

garnizon i gledala kako dolaze preostali vojnici brigadira Sheltona. Zrak, ionako prožet vonjem raspadanja životinjskih lešina, sada je vonjao na barut

i krv. Posvuda se čulo dahtanje prljavih, iscrpljenih preživjelih vojnika, neujednačeni

158

topot njihovih čizama i promukli povici britanskih časnika koji su pokušavali okupiti svoje ljude, Indijee i Britance na ulazu u garnizon, ali nitko nije obraćao pozornost na njih.

Većina ih je još imala oružje. Sve su odore bile poderane, krvave. Mnogi su bili bez kapa. Tamnoputi ili bijeli, neki su dašćući pali na tlo čim su ušli, previše iznemogli da bi se pomaknuli, dok su drugi tumarali uokolo otvorenih usta i razrogačenih očiju kao da ne znaju gdje su.

»Moramo potražiti Fitzgeralda. Ne napuštam te dok ne doznaš istinu«, odlučno je rekla lady Sale dok je pratila Marianu kroz vrt pridržavajući je za lakat.

Njemu, nimalo neočekivano, nije bilo ni traga. »Ako se uskoro ne pojavi«, rekla je lady Sale Mariani u uho, »moramo

pretpostaviti najgore.« Dok je izgovarala te riječi, kroz vrata je prošla posljednja skupina preživjelih.

Među njima su bila tri poderana domaća vojnika koji su vukli prašnjavog, ranjenog Europljanina.

Prsa su mu bila prekrivena sasušenom krvlju. Gležanj mu je bio natopljen grimizom. Tek kad su ga vojnici spustili na tlo i stenjući pali pokraj njega, Mariana je prepoznala Harryja Fitzgeralda.

Vrisnula je i krenula prema njemu. »Stani.« Lady Sale uhvatila ju je za ruku. »Nije vrijeme da glumiš junakinju. Sada

mu ne možeš pomoći. Doći će netko i odnijeti ga u bolnicu zajedno s drugim ranjenicima.«

Kad su dva Engleza dotrčala i nagnula se nad njega, Fitzgerald je podignuo prašnjavu glavu kao da traži nekoga. »Recite Sheltonu«, protisnuo je, »da smo možda ubili Abdulaha Kana.«

»Možda ste ga ubili?« gorljivo su uskliknuli. Glava mu je klonula. »Topovskim hicem zbacili smo ga s konja.« Nekoliko mladih časnika pojurilo je naprijed. Mariana je gledala kako ga odnose i

kako njegova krv kapa po prašini. U noći kad je pronašla Hasana u kući sa žutim vratima, krv je načinila lokvicu pod

pletenim ležajem na kojem je ležao... »Svojemu muškarcu možeš poslati poruku«, izjavila je lady Sale dok je vodila

Marianu preko vježbališta, »i možeš ga posjetiti, ali tek kad mu bude bolje. Nije mi jasno«, dodala je, »kako su ga njegovi ljudi dovukli s vrha brda. Zacijelo je vrlo omiljen časnik.«

Mariana nije odgovorila, zaokupljena vlastitim mislima.

159

26. poglavlje

16. prosinca 1841.

akon mnogo odgađanja, Zulmajevih dvanaest mazgi i dvadeset otpornih planinskih ponija napokon je stiglo pa je Hasanova spasilačka povorka sa

slugama, kulijima, stražarima te teretom šatora, pokrivača, hrane i raznih drugih stvari iz Pešavara krenula na jug prema Kohatu, kako bi se pridružila zaštitničkoj hinduskoj karavani.

Napredujući jedva vidljivom stazom između neravnih stijena planine Safed Koh, nešto više od sedamdeset putnika karavane te četrdeset osam tovarnih životinja prošlo je kroz kameniti prolaz Kohat, pokraj njegovih napola srušenih stražarskih kula i radionica pušaka. Kafilu su čuvali ljudi u dronjeima koje su Hasan i Zulmaj uzeli u službu u utvrdama pokraj kojih su prolazili.

U Kohatu su zatekli zidom ograđen karavan-saraj pun trgovaca iz Taksile i Bannua te čak iz Sadde, na pola puta do doline Kurram, ali karavani koje je trebala krenuti za Kabul nije bilo ni traga. Raspitivanje među drugim putnicima urodilo je samo odmahivanjem glavama.

Četiri dana po dolasku Gulam Ali ušao je u Hasanovu sobu pokraj zida karavan-saraja.

Kišilo je otkako su stigli. Vjetrom nošena susnježica na prostranom je dvorištu pretvorila tlo u blato do gležnja.

Pokraj Hasanova mokrog ulaza veselo je klokotao novi mjedeni samovar te ionako vlažnu prostoriju ispunjavao parom i dimom. Pod od opeka bio je prekriven ćilimima iz Hasanove prtljage. Na jedan zid bio je naslonjen charpai.

»Dobio sam vijest«, rekao je Hasan odlažući šalicu za čaj. »Akbar Kan stigao je do Kabula.«

Zulmaj je kimnuo. »Tamošnji ljudi vole Akbara Kana onoliko koliko mrze Britance. Sada će ustanak uzeti maha. Sutra odlazimo odavde, s kafilom ili bez nje.« Hasan je podignuo glas kako bi nadjačao njištanje konja izvana.

Zadrhtao je unatoč pokrivaču kojim se ogrnuo preko glave i ramena. Isprva se doimalo da ga je iscrpila nestrpljivost. No njegov je pogled bio prepun zabrinutosti.

Predvidjevši teško putovanje, Gulam Ali pogurio je ramena. Zulmaj je odložio lulu i ispuhnuo oblačić dima u zrak.

»Već je zima«, rekao je Hasan. »Teškoće će nas pratiti kakvo god bilo vrijeme. A što se tiče tvoje hinduske karavane, Zulmaj«, dodao je s neveselim osmijehom, »ili kasni pa nam neće pomoći ili ne postoji.«

N

160

Gulam Ali podignuo je bradu. »A što je s razbojnicima na putu?« upitao je grubo kako bi prikrio strah.

Zulmaj se nasmiješio, a potom izrecitirao nešto na perzijskom te svoje riječi naglašavao mahanjem ruke.

»Uzvišenost putnikova cilja«, preveo je Gulamu Aliju, »očituje se u strmim zavojima staze, visokim prolazima i razbojnicima koji čekaju u zasjedi.«

»To je Rumi«, dodao je. Uzvišenost cilja. Gulam Ali pogledao je Hasana i vidio kako je brzo odvratio

pogled. »Ne boj se«, dodao je Zulmaj. »Ovdje su svi pripadnici plemena Bangaš. Oni

nemaju ništa protiv nas, ni protiv Britanaca. Pripadnici Ghilzais saveza s druge su strane Paivar Kotala.«

Sljedećeg jutra krenuli su uskom karavanskom stazom prema sjeverozapadu i Thalu, gdje će ponovno skrenuti, taj put na sjeverozapad, te dolinom rijeke Kurram pokraj planine Safed Koh u srce zemlje Ghilzai plemena.

Hasan i Zulmaj jahali su na čelu. Hasan je u novom izvezenom poštinu i s mušketom pri ruci tiho govorio svojoj lijepoj Ghyr Khush. Teško naoružani Zulmaj na sebi je imao tanak šal koji je prebacio preko ramena, a na bosim nogama imao je teške cipele s prstima zavinutim prema gore. Za njima su išle natovarene životinje sa svojim goničima, Gulam Ali, dvadesetak kulija i skupina slugu, svi u ovčjoj koži i kožnatim čizmama. Pokraj njih hodali su očito gladni čuvari Bangaši, neki premladi za brade, crnih očiju obrubljenih crnom bojom pod turbanima ili uskim kapama.

»Turban je Afganistančeva čast«, čuo je Gulam Ali na putu za Džalalabad, a »oružje mu je nakit.«

Tri dana poslije lady Sale zaustavila je Marianu dok su se mimoilazile na vježbalištu. »Doktor Brydon kaže da smiješ posjetiti Fitzgeralda«, rekla je bez uvoda. »Ako

obećaš da se nećeš onesvijestiti, odvest ću te k njemu. Poslijepodne dođi na čaj.« Kad je Marianina teta čula tu vijest, oduševljeno je uskliknula ispod svojih šalova.

»Ah, draga moja«, nježno je rekla promuklim glasom, »moraš odmah k njemu.« Čaj kod lady Sale bio je čudan događaj. Lady Sale bila je gošća u vlastitu, skromno

namještenom salonu jer se preselila kćeri kad su Macnaghtenovi došli iz rezidencije. Čaj koji su darne pile i šećer koji su dodavale u njega nabavio je Nur Rahman.

Mariana je prstima obavila toplu šalicu, uživajući u kratkotrajnoj ugodi koju joj je pružala. Nakon bitke na Bibi Mahro vrijeme se pogoršalo, kao i stanje svih u garnizonu. Iako je temperatura pala, a tlo je bilo prekriveno snijegom, vojnici u iznošenim odorama lagano su drhtali na bedemu znajući da će im biti hladno i kad se vrate s dužnosti jer je general Elphinstone neobjašnjivo zabranio paljenje vatri.

Sedam stotina ljudi već je bilo bolesno. Sa stabala u garnizonu oguljena je kora i odrezane su grančice kako bi se nahranile

životinje. Konji i mazge očajno su žvakali klinove šatora. Deve su zapomagale kao što to deve čine, a potoni su lijegale i ugibale.

Netom uginule teretne životinje tada su korištene za hranu. Mesari su najbolje

161

komade mesa davali britanskim časnicima i njihovim obiteljima, a ostatak domaćim jedinicama kojima je vjera dopuštala jesti meso.

Na gomilu truleži pred vratima, čiji je vonj dopirao u svaki kutak garnizona, sada su bacane samo oglodane kosti izgladnjelih magaraca i deva.

Lady Sale popila je čaj i odložila šalicu. »Moramo otići u bolnicu prije mraka«, izjavila je.

»Idem s vama.« Lady Macnaghten popravila je nekoliko izvezenih šalova oko svojih ramena dok je govorila.

Njezin se izgled promijenio otkako se Vijaya razboljela. Na njezinim sljepoočnicama pojavila se naznaka sivila. Njezina je rosna koža ispucala, a haljina s volanima izgledala je kao da je spavala u njoj.

Uspravila se kao da očekuje odbijanje. »Zelja mi je«, tužno je dodala, »pomoći jadnim, ranjenim časnicima kako god mogu. Namjeravala sam svakome od njih svakodnevno davati po šalicu čaja. Uvjerena sam da će vaš mali Afganistanac nabavljati dovoljno za to, gospođice Givens.«

»Ako to želite, rado ću vas otpratiti.« Neugledno lice lady Sale otkrivalo je neodobravanje. »Ali moram vas upozoriti da to neće biti društveni posjet. Ne znam hoće li čaj tim časnicima biti od velike koristi.«

»Dakako da hoće.« Lady Macnaghten je ustala, a suknje su joj zašuštale. »Svatko voli popiti šalicu finog čaja«, rekla je tugaljivo.

»Ako nemate ništa protiv«, drhtavim je glasom rekla teta Claire sa svojeg stolca, »mislim da ću se vratiti u našu kuću.«

Mariana je podignula pogled začuvši muškarca kako se nakašljava i vidjela da sir Macnaghten stoji na vratima salona.

I on se promijenio. Kosa mu je bila sjajno crna kad su stigli u Kabul, a sada je bila potpuno sijeda, kao i njegove dojmljive obrve. Iza naočala s

metalnim okvirom oči su mu se doimale krupnima i tamnima, kao da se strahovito plaši nečega.

Zacijelo svi izgledaju drugačije. Pogledao je suprugu. »Poslijepodne ću raditi u blagovaonici«, rekao je. »Nadam se

da time neću smetati...« »Nipošto, dragi Williame!« Lady Macnaghten uputila mu je osmijeh pun ljubavi.

»Mi idemo posjetiti ranjene časnike.« Nije odgovorio, ali sumoran izraz njegova lica Mariani je rekao više no što je

željela znati. »Nemoj reći nešto čime bi uznemirila Fitzgeralda«, upozorila ju je lady Sale malo

poslije dok su po smrznutu tlu odlazile u blagovaonicu konjičkih časnika, koja je sada služila kao bolnica. »Moraš mu samo dati do znanja da si uz njega. A što se tiče drugih časnika«, dodala je, »nastoj ne gledati ih previše pozorno. Neki su vrlo teško ozlijeđeni.«

Zakoračivši na vrata bolnice, Mariana je shvatila upozorenje lady Sale. Zašto je mislila da će ondje ugledati uredan niz zauzetih kreveta? Zašto je

zamišljala pacijente odjevene u pidžame i naslonjene na jastuke poput svih bolesnika

162

koje je do tada vidjela? U blagovaonici i susjednoj dnevnoj sobi nagurana su ležala trideset dva časnika,

omotana krvavim zavojima i pokrivena hrpama pokrivača. Ležali su na pletenim ležajevima, ormarićima, čak i na dugom stolu za blagovanje koji je sada pomaknut ispod prozora kako ne bi bio na putu. Neki su ranjenici čak pogureni sjedili na stolcima, očito zbog nedostatka ležećih mjesta.

Desetak domaćih sepoja čučalo je na podu između kreveta i bavilo se ranjenicima. Jedan od njih s nadom je držao tanjur kaše od leće pred blijedim časnikom omotane glave koji je zurio u prazno, a iz kuta usana cijedila mu se slina.

U kutovima i ispod kreveta stajale su pokrivene noćne posude. Upornom vonju raspadanja lešina pred vratima garnizona pridružio se vonj ustajale, mokraćom natopljene odjeće i krvi.

Shvativši da je gledaju, Mariana se prisilila odmaknuti ruku od nosa. Neki su se ranjenici okrenuli i zurili u žene na vratima, ali većina se doimala

previše zaokupljenom drugim pitanjima da bi ih primijetila. Jedan je mladić glasno hrkao nedaleko od vrata, širom otvorenih usta i zatvorenih očiju. Drugi je sjedio zagledan u prazno, s jastučićem ispod brade koji mu je podupirao zamotanu glavu i vrat.

»To je poručnik i laughton«, šapnula je lady Sale. »Izgubio je šaku, a i presječeni su mu mišići s jedne strane vrata pa ne može držati glavu uspravnom. Očekuje se da neće preživjeti.«

Neobrijani čovjek u prljavoj vojnoj odori nagnuo se nad časnika koji se doimao poput dječaka, a lice mu je bilo vlažno od suza. Podignuo je glavu, kratko kimnuo i vratio se svojem poslu.

»To je doktor Brydon«, promrmljala je lady Sale. Mariana je teško progutala. Ako su ranjeni britanski časnici bili u takvu stanju,

kakva je sudbina domaćih vojnika koji nisu imali ni slugu ni liječnika? Susprežući želju da pobjegne odande, uhvatila je drhtavi lakat lady Macnaghten i

slijedila lady Sale preko praga. Prostoriju je ispunjavalo teško mukotrpno disanje. Jezoviti uzdasi ranjenika i

strašan vonj činili su ozračje paklenskim. Crvenokosi čovjek izvijao se s jedne strane na drugu na dvije neobrađene daske

postavljene između dva stolca, a dah mu je šištao između stisnutih zuba. Nije imao jastuka. Ispod pokrivača virila mu je jedna noga, otkrivajući prostrijelnu ranu na bedru prekrivenu pocrnjelim zavojem.

Hasanova je rana bila gotovo jednaka njegovoj, ali kad ga je Mariana zadnji put vidjela, ležao je u svojoj kući, a njegova je obitelj skrbila za njega, uključujući sultaniju Safiju koja mu je davala opijum kako bi mu ublažila bol.

Ove hrabre duše nisu uživale takav luksuz. Svi lijekovi za cijeli garnizon bili su pohranjeni u izgubljenoj i opljačkanoj utvrdi intendanture.

Gdje je Fitzgerald? Lady Sale pokazala je u kut, kao da joj čita misli. »Ondje je«, rekla je. Fitzgerald je ležao na pletenu ležaju. Donji dio lica bio mu je prekriven crvenom

163

bradom koju Mariana do tada nije vidjela. Unatoč hladnoći obilno se znojio. Lice i ruke bili su mu prljavi kao i kad su ga njegovi ljudi dovukli kroz vrata, ali netko mu je barem stavio čist zavoj na ranu na ramenu. Mariana je pogledala prema njegovim stopalima i ispod pokrivača vidjela obrise oba. Barem mu nisu odrezali stopalo.

»Gospođice Givens«, šapnuo je. »Lijepo od vas što ste došli.« Primijetila je da su mu usne ispucane i krvave. Lady Sale stala je pokraj nje. »Zrno iz afganistanske puške izbliza mu je raznijelo

rame«, tiho je rekla. »Doktor Brydon kaže da su kosti toliko jako oštećene da lijevu ruku više nikada neće moći normalno pomicati. Ali pogođen je i kroz pluća. Ta je rana opasnija. Nemoj mu pokazati da si zabrinuta.«

Mariana mu se nasmiješila što je srdačnije mogla. »Mlad je i dovoljno jak da preživi«, tiho je nastavila lady Sale, »ali ako vrućica ne

prestane u sljedećih nekoliko dana, moramo se pripremiti na najgore.« Mariana se nagnula nad Fitzgeralda, držeći ruke uz tijelo. »Boli li te jako?« upitala

je i istog se trena uplašila da to nije smjela reći. »Ne.« Uzdahnuo je, a tada mu se lice zgrčilo kad je neuspješno pokušao

pomaknuti ranjeno rame. »Ovdje ima časnika kojima je mnogo lošije nego meni.« Mariana je pružila ruku i položila je na njegovo zdravo rame. »Uvjerena sam da će

ti uskoro biti mnogo bolje«, rekla je vedro, prisiljavajući se pogledati ga u oči, »ali sada te više ne želim zamarati.«

Kad se okrenula kako bi pošla za lady Macnaghten i lady Sale, Fitzgeraldovo je hrabro držanje popustilo. Mariana je na njegovu licu na trenutak ugledala bolnu čežnju.

Kad je stigla do lady Sale, hrkanje pokraj vrata dosegnulo je vrhunac, a tada naglo stalo, ostavljajući svoj mukao odjek među uzdasima ranjenika.

Pogledala je liječnika i vidjela kako da je znak jednom slugi. Sluga je istog trena povukao pokrivače usnulog pacijenta otkrivši krvave, zamotane noge odrezane iznad koljena. Trenutak poslije njima je pokrio drugog ranjenika.

»Što to radi?« šapnula je Mariana. »Zašto je tom jadniku uzeo...« »Taj je časnik mrtav«, grubo je odvratila lady Sale. »Nisi li čula da je prestao

disati?« »Odmah se vraćam«, dodala je preko ramena krenuvši pozdraviti visokog časnika

kojem su ruke bile zamotane. Iza Mariane začulo se šuštanje. Lady Macnaghten onesvijestila se i pala na pod.

Sastanak sa sir Williamom započeo je nedugo nakon što su žene otišle iz kuće. »Što?« uzviknuo je sa svojeg mjesta na čelu stola za blagovanje u kući lady Sale.

»Želite li reći da su borci koji su nas otjerali s onog polja na Bibi Mahro obični trgovci i zanatlije iz grada?!«

»Bojim se«, blago je odgovorio Marianin tetak, »da su bili upravo to.« »Dakle, naša hrabra vojska pobjegla je od stanovnika Kabula?« »Jest. Jedina je dobra vijest da je Abdulah Kan u međuvremenu podlegnuo

ranama.«

164

Macnaghten je obrisao lice. »A Afganistanci koji nam sada nude uvjete isti su ti obični ljudi?«

»Ne, sir Williame. To su plemenski poglavice koji su i dalje odani Dostu Muhamedu. Zapovijeda im Akbar Kan.«

»Sin Dosta Muhameda? Ali mislio sam da je prije više od godinu dana nestao na sjeveru.«

»Vratio se, sir Williame, i zavjetovao da će se osvetiti za očevo poniženje.« »Volio bih da su se naši neprijatelji otkrili od samog početka«, uzrujano je rekao

Macnaghten. »Kad smo došli, svi su se ponašali kao da ih spašavamo od tiranina.« Lamb se nakašljao. »Ne svi, sir Williame. Akbar Kan nikada nas nije prihvatio. Ni

Aminulah Kan ni Abdulah Kan nisu prihvatili šaha Šudžu«, blago je dodao. »Dakako, Afganistanci ne govore uvijek istinu, osobito ne ljudima koje ne poznaju ili ljudima kojima ne vjeruju.«

Macnaghten je uzdahnuo. »A sada su se udružili s Akbarom?« Lamb je kimnuo svojem pomoćniku. »Charles, hoćeš li izaslaniku objasniti Akbar

Kanove uvjete?« Nećak lady Macnaghten nakašljao se. »Prema mojem shvaćanju, sir Williame«,

rekao je, »Akbar je zatražio da napustimo Kabul i vratimo se u Indiju. Kaže da nam neće nauditi, ali moramo otići i moramo ostaviti neke od svojih ljudi ovdje kao taoce koji će biti pušteni kad se njegov otac vrati na prijestolje.«

Macnaghten se namrštio. »A što je sa šahom Šudžom?« »On će ostati ovdje.« »Ali mi smo ga doveli iz Indije! Ne možemo ga jednostavno ostaviti ovdje da ga

oslijepe, ubiju ili oboje, samo kako bismo spasili svoje živote!« Marianin tetak slegnuo je ramenima. »To su Akbarovi zahtjevi, gospodine.« »Čovječe, mislite na britansku čast!« Koščati niži časnik provirio je kroz vrata.

»Neprijatelji su došli iz grada, sir Williame«, rekao je. »Nalaze se stotinu metara dalje, ruše naš most preko rijeke.«

»A kako smo mi odgovorili?« Niži se časnik uspravio, a obrazi su mu se zarumenjeli. »Nismo odgovorili,

gospodine. Naši časnici samo ih gledaju iza našega grudobrana.« »Nismo odgovorili?« viknuo je Macnaghten. »Andrews, odmah im recite da

moraju odgovoriti. Recite im da ću u suprotnom sutra ujutro u ovoj blagovaonici organizirati istražni sud.«

Kad se niži časnik naklonio i otišao, Macnaghten se umorno okrenuo prema Marianinu tetku. »Kako se to dogodilo, Lamb? Kako to da sam ja odgovoran za svaku odluku koju donosimo? Zašto su viši vojni časnici toliko beznadno nesposobni? Imamo vojsku od četiri tisuće vojnika i nijednoga dobrog višeg časnika«, dodao je. »Shelton je potpuno upropastio bitku na Bibi Mahro. Monteith je dopustio da strijelci u noći uđu u njegov tabor i pobiju njegove ljude. Nitko od njih nije obranio utvrdu intendanture, ili barem jadnoga Burnesa. Čak ni sada ne čine ništa kako bi nas obranili. I tako dalje i dalje. Kažem vam, Lamb, živim u noćnoj mori.«

Marianin tetak kimnuo je u nijemom slaganju.

165

»Ja i dalje mislim da bismo trebali poći u Balu Hisar«, dodao je Charles Mott sa svojeg kraja stola.

Macnaghten je kimnuo. »Tako bismo imali najbolje izglede da se obranimo i preživimo zimu. Budemo li imali sreće, nagovorit ćemo Elphinstonea da se složi s nama. Sturt je poslijepodne otišao k njemu. Ako se starac složi, možemo ignorirati onu budalu Sheltona i sva njegova zloguka proročanstva te se pripremiti za polazak.«

Uzdahnuo je. »Dok se Sturt ne vrati, možemo samo čekati.« Ne rekavši više ni riječi okrenuo se od gostiju i zagledao kroz prozor.

Četrdeset metara dalje general Elphinstone u svojoj je kući uzrujano gledao kapetana Sturta ispod pletene noćne kape koju je navukao gotovo do očiju.

»Dragi moj«, rekao je, a podbradak mu se ljuljao dok je odmahivao glavom, »previše sam bolestan da bih znao što nam je činiti.«

Kapetan Sturt u podnožju njegova kreveta premjestio je tjelesnu težinu s jednog stopala na drugo. »Shvaćam da vam je teško, gospodine«, oprezno je rekao, »ali moram vas zamoliti da ponovno razmislite o svojoj...«

»Ali vjerujem«, prekinuo ga je general, »da ne smijemo otići odavde u Balu Hisar.«

Na sebi je imao tešku vunenu kućnu haljinu svezanu pojasom s rojtama. Na koljenima mu je ležao ogrtač podstavljen krznom. Gledao je u Sturtovo lice prepuno ožiljaka poput psa koji se nada da je i dalje voljen.

»Gospodine«, pokušao je Sturt, »ljudi će gladovati ako...« Elphinstone je podignuo drhtavu ruku. »Ako napustimo garnizon, zauvijek ćemo

se odreći svoje časti«, rekao je pjevno. »Zar vam to nije jasno, dragi moj Sturt? A osim toga, onamo ne možemo stići bez strašnih gubitaka. Već ste vidjeli za što su ti Afganistanci sposobni. Mislite na svoju suprugu i punicu, Sturt!«

»Gospodine«, usprotivio se mlađi muškarac kroz stisnute zube, »od Bale Hisar dijele nas manje od dvije milje. To nije udaljenost na...«

»Previše sam iscrpljen da bih nastavio razgovarati o tome.« General je trgnuvši se posegnuo u džep svoje kućne haljine. »Evo, dragi moj«, rekao je pruživši presavijeni papir. »Odnesite ovo pismo sir Williamu. U njemu su sve moje misli o našoj trenutačnoj situaciji.«

Trojica u blagovaonici lady Sale podignula su glave kad je kapetan Sturt ušao. »Uzalud«, ogorčeno je rekao pružajući pismo Macnaghtenu. »General

Elphinstone nije mi dopustio završiti ni jednu jedinu rečenicu.« »Zima je sve bliže«, naglas je pročitao Macnaghten. » Pod opsadom smo i svi u

Afganistanu dignuli su oružje protiv nas. Imamo malo hrane, životinje više nemamo čime hraniti, komunikacije su nam onemogućene, kao i pristup vođi. Naše životinje gladuju, a mnogi su vojnici bolesni ili ranjeni. Više nemamo snage za napad čak ni na naoružane civile, kao ni za obranu. I, još gore, ne možemo se nadati pomoći niotkuda.«

Podignuo je glavu. »To je sve točno«, sumorno je rekao, »ali on je uvelike kriv za to.«

166

»Budući da se u vojnom pogledu više nema što poduzeti«, nastavio je čitati pismo, »morate prihvatiti neprijateljev zahtjev da se vratimo u Indiju. Časni uvjeti za našu su vladu bolji od toga da nas ovdje unište.«

»Časni uvjeti? Povratak u Indiju?« Macnaghten je ponovno presavinuo pismo i bacio ga na stol. »Upravo su to Elphinstone i Shelton cijelo vrijeme željeli.«

Podignuo je glavu i neveselo pogledao svoja tri družbenika. »Gospodo«, rekao je, »naša vojska pokleknula je pred strahom, pa čak i naši najviši časnici. Učinio sam sve što sam mogao kako bih ovu mlitavu vojsku potaknuo obavljati njezinu dužnost, ali više se ne mogu nadati nijednom uspješnom vojnom djelovanju. Moram krenuti putem kojim ćemo se potpuno upropastiti i osramotiti. Sutra ujutro zatražit ću prijem kod Akbara Kana.«

»Kažem vam, Lamb«, žalosno je dodao, »potpuno smo uništili svoj ugled. Povijest neće biti blagonaklona prema nama.«

Ulazna su se vrata s treskom otvorila. Glasovi su pozvali u pomoć. Sir William izašao je u hodnik i vidio kako njegovu smrtno blijedu suprugu donose u kuću.

Dok se Mariana te večeri pripremala za spavanje, nije željela izgovarati darud. Željela je samo navući pokrivače preko glave, zaboraviti Fitzgeraldov molećivi pogled i užase koje je vidjela, ali munši sahib rekao joj je da je samodisciplina ključ ispravnog življenja.

»Slabost proizlazi iz nedostatka pozornosti«, blago je rekao. »Čovjek koji juri amo-tamo, koji zanemaruje svoju dužnost i svoja obećanja, koji zaboravlja potrebe drugih i pokorava se sebičnim zahtjevima svojeg srca, nikada neće pronaći mir.«

Munši sahib pronašao je mir. Mariana je to vidjela u svakoj njegovoj gesti, u svakoj riječi koju je izgovorio. Ni u jeku ovoga pogubnog vremena, na hladnoći, gotovo bez vode i s vrlo malo hrane, nije izgubio svoj uobičajeni, postojani mir.

Pitala se jesu li on ili Hadži Kan ikada dopustili da ih svladaju strast ili panika. Jesu li to dopustili šeik Valijulah ili sultanija Safija? Je li Hasan to dopustio?

Darud je znala napamet pa svjetiljka nije morala ostati upaljena. Ugasila ju je i legla.

»Darud uvijek morate izgovarati sjedeći«, rekao joj je munši sahib. »U suprotnom možete zaspati prije no što završite.«

Ali bilo joj je previše hladno i bila je previše umorna da bi se uspravila. Podvukla je pokrivače pod sebe i počela izgovarati.

Kod sedmog ponavljanja oči su joj se počele sklapati. Kod devetog je osjetila kako joj se disanje produbljuje.

Još samo dva... Kad je započela deveto ponavljanje, u njezinu se umu pojavila predodžba

pustinjskog krajolika. Prostrla se pred njom posve otvorena, valovite površine bijele poput snijega. Pun Mjesec pred njom s istočne je strane neba bacao srebrnu svjetlost na tlo, osvjetljujući put kojim je trebala krenuti.

Mora krenuti naprijed, prema Mjesecu koji ju je pozivao, jer je radost bila negdje pred njom.

167

Nije bila sama. Pokraj i iza nje zveckali su zvončići deva, otkrivajući prisutnost nevidljivog društva, ali ona u tom budnom snu nije okrenula glavu kako bi ih pogledala.

Slijedeći put Mjeseca koračala je ravno naprijed, a stopala su joj tonula u pijesak. Radost joj je ispunila srce i olakšala njezine korake.

Da, sneno je pomislila tonući u san, to je bila poruka Hadži Kanova daruda: onima koji izgovaraju te riječi čak ni najgori trenuci ne mogu potpuno oduzeti nadu ili ljepotu snova.

Kakva šteta da je munši sahib, veliki tumač snova, odveden u grad...

168

27. poglavlje

23. prosinca 1841.

lijedeći Jara Muhameda i posuđenog magarca smrznutim Kohistanskim putom, Nur Rahman je kroz mrežu na svojem čadriju uplašeno gledao gomilu konjanika i

pješaka oko sebe. Na prijašnjim izletima pjevušio je sam za sebe dok je žurio prema gradu kako bi

posjetio svojega dragog, starog munši sahiba, čije se zdravlje iz dana u dan popravljalo. Ali tog je jutra ozračje na putu bilo drugačije. Njegov plan da nabavi piliće, repu i okrugle crvene bundeve rasplinuo se pred neprekinutom strujom ljudi koji su izlazili iz grada te prelazili preko mosta Pul-e Khishti, prema sjeveru.

Koja ih je vijest odvela iz njihovih domova na taj hladni dan? Lica su im bila ukočena i napeta te su govorili vrlo malo napredujući pojedinačno ili u skupinama u smjeru britanskog garnizona.

Nur Rahman poželio je da je već u Hadži Kanovoj kući i da u samovaru kuha vodu za munši sahibov čaj umjesto da je na otvorenom putu.

»Ne sviđaju mi se vaše čizme«, napeto je rekao zaogrnutoj prilici s kojom je putovao. »Ljudi će vidjeti da niste odavde.«

»Pusti sad njih«, oštro je odgovorila Engleskinja. »Reci Jaru Muhamedu neka ne hoda toliko brzo. Ionako jedva vidim kroz ovaj čadri. Past ću na ovomu skliskom putu.«

Kad god je u protekla četiri dana vidio Engleskinju, gnjavila ga je neka je odvede u posjet munši sahibu i Hadži Kanu. Četiri dana to je izbjegavao iznoseći sva opravdanja kojih se mogao sjetiti, ali ona je naposljetku pobijedila. Stoga se, prisiljen odvesti je u grad, znojio ispod svoje krinke.

Zrak je bio čist. Oštar vjetar ljuljao je grane stabala pokraj puta. Na njemu je, dakako, bilo putnika iz raznih krajeva, ali Nur Rahman plašio se svojih sunarodnjaka Paštuna, stotina njih koji su prolazili pokraj njega.

Nur Rahman mjesecima je strahovao da će ga rođaci Painde Gula otkriti, ali u blizini ovih ratnika drhtao je od istinskog užasa. Tko zna kakve bi mu strahote mogli učiniti svojim dugačkim noževima kad bi otkrili da je kupovao hranu i nosio je njihovim neprijateljima?

Visok muškarac s dugom bradom i kapicom na glavi putem se obratio svojim suputnicima. »Zašto je sirdar Akbar Kan toliko dugo čekao da poduzme nešto?« upitao je na paštuu.

Drugi čovjek slegnuo je ramenima. »Želio je još jednom iskušati čast onog

S

169

nevjernika Engleza.« Treći je pljunuo na led pod svojim nogama. »Čemu kušnje? Svi su ti Englezi

lažljivci. Smatram da je Macnaghten već odavno trebao biti ubijen.« Nur Rahman okrenuo se prema Engleskinji. Ona je govorila samo farsi pa nije

mogla shvatiti te riječi. »Požurite«, ozbiljno joj je šapnuo pružajući vlažnu ruku. »Moramo požuriti.«

Nitko ih nije ni pogledao, ali Mariana je ipak pognula glavu i privukla čadri bliže grudima. Bilo bi besmisleno još više uznemirivati Nura Rahmana.

Produljila je korake kad ju je požurio, ali se unatoč svoj njegovoj tjeskobi te unatoč naoružanim ljudima koji su hodali ili jahali pokraj njih, na Kohistanskom putu osjećala sigurnije nego unutar zidina britanskoga garnizona.

Ondje se, samo tisuću metera od garnizona s njegovim uplašenim stanovnicima i izgladnjelim životinjama, krajolik doimao mirno i bogato, a ljudi snažni i zdravi. Sudeći po obilju koje je Nur Rahman na svojemu posuđenome magarcu dopremao iz grada, tržnice su zacijelo prepune fine, svježe hrane.

Hladnoća se uspinjala kroz tanke potplate njezinih čizama pa su je stopala boljela, ali ni najveća nelagoda nije mogla prigušiti njezino uzbuđenje.

Dugo je željela poći na to kratko, uzbudljivo putovanje... Nakon doručka rekla je kako je boli glava te da ide leći, a tada je pobjegla iz kuće.

Bilo je malo vjerojatno da će jadna teta Claire koja ni sama nije bila najbolje provjeriti njezinu priču, a i u svakom slučaju, Mariana će se vratiti mnogo prije ručka. Tada će morati samo tiho proći pokraj sobe tete Claire, sakriti čadri i leći u krevet.

Srce joj je zaplesalo. Uskoro će kupiti svježu hranu za svoju obitelj. I, još bolje od toga, sastat će se sa svojim dugo odsutnim munši sahibom i Hadži Kanom istodobno.

Do tada nije znala da su njih dvojica toliko dobri prijatelji. Udahnula je čist zrak, zahvalna za redovite posjete Nura Rahmana garnizonu pod

opsadom, za dvojicu mudrih ljudi koji će joj uskoro dati smjernice i za njezin divan spasonosni san. Ta nezemaljska vizija pružila joj je nešto što joj je u tom razdoblju prikraćenosti i patnje bilo silno potrebno: nadu u budućnost daleko od toga sumornoga garnizona, put kojim će poći i mir na kraju tog putovanja.

Doimalo se da je Hadži Kan ipak izabrao ispravan svitak. Svake večeri prije spavanja ponovno je proživljavala svoj san zamišljajući valovitu

pustinju, tišinu koju su narušavala samo zvonca deva i na istočnom dijelu neba Mjesec nalik na svjetiljku.

Doimalo se nemogućim da ga još nije opisala munši sahibu. Kako će biti divno kad svoju viziju istodobno bude opisala i njemu i Hadži Kanu!

Nur Rahman joj je, dakako, već rekao kako je moguće da je starac još previše bolestan da bi razgovarao s njom. »Ne diše dobro«, rekao je kad su krenuli iz garnizona. Jar Mumamed vodio je magarca, a Mariana i Nm Rahman išli su za njima. »Neprestano sam mu potreban kako bih mu pripremao tople napitke i stavljao mu zagrijane opeke kod stopala.«

I Hadži Kan bio je moćan čovjek. Kad bi mogla birati, Mariana bi svakodnevno

170

posjećivala tu mirisnu sobicu nedaleko od bazara Char Chatta, čak i da njezin munši nije ondje. Sve u toj sobi — sljedbenici Hadži Kana u tišini punoj poštovanja, pjev ptice u krletci, čak i složeni vez tkanina na zidovima — nagovještavalo je tajne koje valja otkriti, jezike koje valja proučavati i način življenja koji valja iskušati.

Sve na njemu i njegovoj kući podsjećalo ju je na Hasana. Opipala je zlatni medaljon ispod steznika. Zacijelo je imao razloga zbog kojih joj

ga je poslao, ali koji god oni bili, nisu bili dovoljni da je ne napusti u trenutku kad joj je bio očajnički potreban.

Nije trebala tratiti vrijeme na nadu ni pisati ona pisma... Namrštila se gledajući gomilu koja je prolazila pokraj nje. Put prema garnizonu

doista je bio pun naoružanih ljudi, ali kako li ju je Kabul neodoljivo pozivao s onu stranu rijeke, sa svojim dimom koji se lijeno uzdizao na povjetarcu, sa svojim tržnicama prepunim korjenastog povrća, šipka i pomno čuvanoga grožđa...

Prema njima je dolazila skupina paštunskih konjanika. Njihov vođa, stariji sjedobradi muškarac vučjeg lica, opušteno je sjedio na riđem pastuhu. Jednom je rukom držao uzde, a drugu je opušteno držao na koljenu.

Možda je osjetio Marianin pogled jer se okrenuo u sedlu i zamišljeno je pogledao te opazio njezine jahaće čizme. Trenutak poslije tiho se obratio svojem konju i odjahao dalje.

»Požurite, khanum«, rekao je Nur Rahman. Ubrzavši korak pomislila je kako će možda i biti nešto od najnovijih pregovora sir

Williama s Akbar Kanom. Sinoćnja neodređenost njezina tetka dala je naslutiti da je iz tog smjera došla nova ponuda. Bude li sreće, do večeri će sve biti riješeno, a za tjedan ili dva bit će na putu za Indiju.

***

Dok je Mariana putovala prema gradu, njezin tetak stajao je u blagovaonici lady Sale i gledao kako sir William Macnaghten skuplja svoje papire.

»Sir Williame, zabrinut sam zbog tog vašeg sastanka«, oprezno je rekao. »Sumnjivo mi je kako se Akbar Kan iznenada predomislio.«

Macnaghten je izgledao kao da tjedan dana nije spavao. »Možda ste u pravu, Lamb«, umorno je rekao, »ali nakon proteklih deset dana više ne znam što bih mislio o svemu tome.«

»Ne shvaćam«, nastavio je Adrian Lamb, »zašto nam je, nakon što je glatko odbio amnestiju ili dati nam potrepštine za putovanje, odjednom spreman učiniti toliko mnogo ustupaka. I, ako mogu biti otvoren, vi ste u proteklih nekoliko dana spletkarili protiv njega. Sir Williame, je li moguće da...«

Macnaghten je nestrpljivo mahnuo rukom. »Dragi moj Lamb, što bih drugo trebao učiniti u ovoj situaciji? Jedini način da dobijem prednost sada je sijanje razdora među plemena. Osim toga, samo sam duranskim i ghilzaiskim plemenima ponudio gotovinu u zamjenu za napuštanje Akbarova cilja.«

»Ali nemamo čime pregovarati, sir Williame.« Adrian Lamb povisio je glas.

171

»Zašto je Akbar ponudio da će nas do proljeća opskrbljivati hranom? Zašto je obećao da će vladati Afganistanom zajedno sa šahom Šudžom, svojim neprijateljem? I ono što najviše zbunjuje, zašto je ponudio da će ubiti Aminulah Kana, svojeg saveznika i prijatelja, čovjeka koji je organizirao Burnesovo ubojstvo? Strahujem da Akbaru možda neće biti ispod časti prevariti vas. Naposljetku, ti ljudi znatno drugačije shvaćaju...«

Macnaghten ga je ušutkao podizanjem ruke. »Možda su poglavice kojima sam se obratio zagrizli mamac i pridružili nam se. Možda je zato ponudio toliko povoljne uvjete.« Nasmiješio se. »Bilo mi je drago kad mi je ponudio glavu Aminulaha Kana na pladnju, premda mi je to bilo prilično odvratno. Odbio sam, dakako, ali moram reći da bih bio vrlo sretan kad bih toga onemoćalog, starog nitkova vidio mrtvoga.« Uzdahnuo je. »Pretpostavljam da će za sada biti dovoljno uhititi ga.«

Adrian je molećivo pružio ruku. »Sir Williame, Akbar Kanova ponuda izdaja je afganistanskog naroda. Oni očito ne žele da šah Šudža ostane na prijestolju. Ne mogu vjerovati da će prihvatiti Akbara kao plaćenog zaposlenika naše vlade. I zašto bi do kraja zime trpjeli našu prisutnost?«

»Iznio je svoju ponudu«, strpljivo je rekao Macnaghten, »a ja je sada moram istražiti. Ostati ovdje još nekoliko mjeseci uz punu opskrbu svime potrebnim, a potom u proljeće otići visoko podignutih glava najbolji je mogući završetak ove priče. Sjećate li se, Lamb«, tugaljivo je rekao, »kako li su naši snovi za ovu zemlju bili uzvišeni?«

Adrian Lamb kimnuo je. »Sjećam se, sir Williame.« »Povest ću Lawrencea, Trevora i Mackenzieja«, nastavio je Macnaghten dok su

hodali prema njegovu konju. »I, dakako, uzet ću konjičku pratnju, a Sheltonova dva puka spremna su na juriš ući u utvrdu Aminulah Kana i uhititi ga. U tome ću uživati«, dodao je uzjahujući svojeg konja. »Pa, doviđenja, Lamb. Bude li sreće, vidjet ćete me za sat ili dva. A ako se ne vratim«, tiho je dodao, »molim vas, pobrinite se za moju suprugu.«

Kad se Macnaghten pokraj ulaza u garnizon sastao sa svoja tri kapetana, konjičkoj pratnji nije bilo ni traga. Ondje je bilo samo nekoliko stražara koji su čuvali rezidenciju, skutreni na hladnoći.

Macnaghten se namrštio. »Gdje su drugi? Gdje su Sheltonovi pukovi?« »Još nisu spremni, sir Williame«, odvratio je kapetan Mackenzie. »Ni konjica se

nije okupila na vrijeme, ali uskoro bi trebala biti ovdje.« »Uskoro nije dovoljno dobro. Ne mogu si priuštiti kašnjenje.« Macnaghten je grubo podbo svojeg konja i krenuo prema otvorenim vratima, a

preostali su časnici požurili za njim. »Tu sporost trpim od samog početka ustanka«, ljutito je rekao.

»Sir Williame, jeste li sigurni«, upitao je jedan od tri kapetana koji su ga pratili, »kako nema opasnosti da će nas Akbar Kan prevariti?«

»Dakako da ta opasnost postoji, Lawrence«, otresao se Macnaghten, »ali što mogu? General se ne želi boriti, kao ni brigadir. Niotkuda ne mogu očekivati pomoć.

172

Neprijatelji nas šest tjedana kažnjavaju svim mogućim teškoćama i oskudicama. Poigravaju se s nama i nisu ispunili nijedno od svojih obećanja, ali unatoč tomu moram prihvatiti tu posljednju priliku. Lawrence, radije bih se stotinu puta izložio mogućnosti smrti nego trpio sramotu koja će nas sve snaći ako se iz Afganistana povučemo nečasno«, izjavio je.

Na snijegu obronka u zavjetrini bio je prostrt veliki ćilim. Oko njega u polukrugu stajala je skupina prljavih, nijemih ljudi. Šest ili sedam poglavica na konjima razgovaralo je među sobom.

»Doima se kako je Akbar Kan prilično zadovoljan parom pištolja koji sam mu prošli tjedan poslao«, primijetio je Macnaghten dok se s tri časnika približavao Afganistancima koji su ih čekali. »Nadajmo se kako su mu dali razlog da se blagonaklono postavi prema nama.«

Nakon što su razmijenjeni službeni pozdravi, svi su sjahali te nasmiješenog Macnaghtena doveli na ćilim.

Jedan od tri kapetana iza njega nije želio sjesti. Umjesto toga čučnuo je na jedno koljeno i napeto gledao kako se poglavice i mnogi drugi, zapušteniji promatrači, naguravaju sve bliže.

»Sjedni, Lawrence«, prosiktao je kapetan Trevor, »i makni ruku s mača. Ostavljaš dojam da im ne vjerujemo.« Ne obazirući se na njihovo došaptavanje, sirdar Akbar Kan, naočit najstariji sin Dosta Muhameda, udobno se naslonio na velik jastuk te se sjajnim smeđim očima zagledao u Engleza pokraj sebe.

»Macnaghten, moram vas pitati«, ljubazno je rekao, »jeste li posve spremni ostvariti prijedlog koji smo vam ponudili.«

Izaslanik se opušteno nasmiješio. »Zašto ne?« Sirdar je uzvratio osmijehom odobravanja. »Tada dođite«, rekao je ustajući,

»moram vas odvesti u Aminulah Kanovu utvrdu.« »Ali zašto?« Macnaghten se ukočio naslonjen na svoj jastuk. »Nisam spreman

uhititi ga. Moji pukovi nisu stigli.«

Sirdar je bez riječi lijepim očima gledao Macnaghtena u oči. Ljudi su se približili. »Sir Williame, to je zamka!« Lawrence je posegnuo za svojim mačem. Macnaghten je shvatio i požurio ustati. Njegov je konj čekao pokraj gomile ljudi. Krenuo je prema njemu, ali Akbar Kan

došao je za njim i uhvatio ga za obje ruke. »Ne mnogu vam dopustiti da se vratite u garnizon«, pristojno je rekao. »Trevore, Lawrence, Mackenzie!« Izaslanikov uplašeni glas jedva se čuo do trojice

časnika iza njega, ali bilo je prekasno. Akbarovo se lice promijenilo. »Begeer! Begeer! Uhvatite ih!« viknuo je s grčem na

licu, napetim i prodornim glasom. Gomila u dronjeima u trenutku je prekinula tišinu. Trijumfalno vrišteći, nasrnula je na četiri Engleza. Mnogo ruku uhvatilo je sir

Williama Macnaghtena i držalo ga. Nagurani pripadnici plemena oduzeli su im oružje te im sputali ruke iza leđa.

Zahvaćeni olujom, svi osim jednog Macnaghtenova domaćeg pratioca progurali su se kroz metež gomile te glavom bez obzira pobjegli odande. Preostali brkati radžput

173

sepoj pojurio je prema Macnaghtenu, ali prije no što je stigao do njega, mač mu je zarezao stražnju stranu vrata. Grgljajući pao je na koljena, a napola odrezana glava objesila se na stranu, ali jedna jeziva rana nije bila dovoljna da zadovolji sirdarove ratnike. Podignuli su noževe i nasrnuli na njega. Još je disao dok su mu odsijecali udove, jedan po jedan.

Macnaghten je klonuo u rukama onih koji su ga držali, lica sivog od šoka, s naherenim naočalama na nosu. Cilindar mu je ležao pod nogama. Otvorio je usta kako bi progovorio, ali što god je rekao, izgubilo se u buci oko njega.

Netko je izviknuo zapovijedi. Tri britanska kapetana odnesena su do konja koji su čekali te su prisiljeni uzjahati iza trojice poglavica.

Ostavši bez plijena, rulja je s mačevima i noževima u ruka ma pojurila prema konjima. »Ne štedite prokletnike!« vikali su mašući noževima prema kapetanima koji su se uhvatili za poglavice tražeći zaštitu. »Ubijte nevjernike! Prolijte njihovu krv! Ne dajte da pobjegnu!«

Nastojeći sebe i svoje zarobljenike osloboditi gomile, poglavice su se okomili na svoje ljude. »Ostavite ih«, viknuli su mašući teškim mačevima zbog čega je nekoliko ljudi zateturalo unatrag pljujući krv. »Ostavite nam naše taoce!«

Tri konja pojurila su u galop. Trenutak poslije kapetanu Trevoru njegov je poglavica kliznuo iz ruku pa je ramenom pao na ledeno tlo. Desetak pripadnika rulje u trenutku se našlo nad njegovim ispruženim tijelom, a dugi su se noževi počeli podizati i spuštati.

Akbar Kan i krupan čovjek u skupocjenoj odjeći grubo su odvukli Macnaghtena nizbrdo, prema rijeci, toliko silovito da su se izaslanikova stopala vukla za njim poput stopala osuđenog čovjeka.

I doista je bio osuđen. Dok su se Akbarovi poglavice galopom udaljavali s dva preživjela kapetana, preko snijega sustigao ih je Macnaghtenov posljednji bespomoćni vapaj.

»Az barae Khuda! Zaboga!« promuklo je viknuo kad mu se bučna gomila približila.

»Nešto nije u redu«, iznenada je rekao Nur Rahman. Okrenuo se i uplašeno se zagledao iza sebe. »Ondje se nešto dogodilo«, dodao je pokazujući prema sjeveru, duž puta. »Osjećam to.«

Mariana se namrštila. Posljednji pripadnici vala plemenskih ljudi prošli su pokraj njih prije samo nekoliko trenutaka, ogrnuti tankim šalovima koji su vijorili na ledenu povjetarcu. S onu stranu rijeke i njezina zidanog mosta zvao ih je živahan grad.

Njih troje začas će biti u labirintu kabulskih uličica, na njegovim kaldrmama i primamljivim tržnicama, na putu prema Hadži Kanovoj kući.

»Kako to misliš?« rekla je uzrujano okrenuvši se kako bi pogledala. »Zašto uvijek moraš...«

Nur Rahman glasno je udahnuo. »Vraćaju se«, viknuo je pokazujući rukom. »Pogledajte! Borci se vraćaju!«

Mariana je podignula ruku nad oči i zagledala se u daljinu, ali vidjela je samo

174

zbijenu gomilu ljudi koji su išli prema njima nerazgovijetno izvikujući važne vijesti. Doimalo se kako zauzimaju cijeli put. Vika je odjekivala ravnicom. I drugi su ih putnici vidjeli. Starac na mazgi nesigurno je stao kao da čeka upute.

Dva Ujgura s kozjim bradicama već su mamila konje u snijeg uz put, dubok do koljena.

»Vidim da dolaze«, složila se Mariana, »ali što oni imaju s nama?« I Jar Muhamed je stao. I on se osvrnuo, držeći ruku na magarčevu vratu. Nur Rahman brzo je gledao amo-tamo, kao da traži put bijega. »Ne smijemo u

grad«, odlučno je rekao. »Tko zna što će se ondje dogoditi kad se gomila vrati. I ne smijemo se vratiti u garnizon jer su zapriječili put.«

»Ne!« pobunila se Mariana. »Moramo dalje. Grad je tu, pred nama, a Hadži Kanova kuća nije daleko od vrata. Stići ćemo onamo mnogo prije no što se gomila vrati. Potrebna mi je kokoš za tetinu juhu«, tugaljivo je dodala, »a i sam si rekao da je munši sahibu potrebno društvo.«

Nestrpljivo je uzdahnula. Što je s tim dječakom? Je li imao kakav suludi razlog onemogućiti joj da vidi svojeg munšija?

Teta Claire baš se zaželjela grožđa... »Požurite«, viknuo je Nur Rahman. »Nema vremena!« Ne obazirući se na začuđene poglede suputnika, podignuo je suknju svojeg čadrija

te potrčao prema Jaru Muhamedu i njegovu magarcu. Jednom rukom uhvativši magarčeve uzde, a drugom rukav Jara Muhameda, povukao ih je u snijeg pokazujući Mariani neka pođe za njima.

Čovjek na mazgi, Ujguri i obitelj čijih je nekoliko žena i djece natiskano na četiri deve, također su sišli s puta. Svi su čekali pogleda uprtih u gomilu koja se približavala.

»Okrenite se«, oštro je zapovjedio Nur Rahman. » Ne gledajte.« Snijeg je natapao vrhove Marianinih čizama i tanke pamučne hlače te rub čadrija.

Uplašivši se istinskog užasa u glasu Nura Rahmana, okrenula se od puta te rukama pokrila uši.

Gomila se približila. Urlanje je bilo nalik na buku koju je proizvodila rijeka ljudi prolazeći ispred Hadži Kanovih vrata onog jutra kad je ubijen Alexander Burnes.

Je li ta nova rulja bila jednako ubilački nastrojena? Ne mogavši se obuzdati, Mariana se okrenula kako bi pogledala.

Zbijena kolona nekoliko tisuća ljudi koji su napredovali rame uz rame približavala im se zauzevši cijeli put, nerazgovijetno vičući i pucajući u zrak.

Pogledala je Nura Rahmana i vidjela kako mu se čadri trese jer je drhtao cijelim tijelom. Starac je odveo svoju mazgu dalje od puta. Samo Jar Muhamed nije pokazivao zabrinutost. Stajao je uspravno, njegovo koščato lice bilo je potpuno mirno, a magarčeve uzde ljuljale su mu se među prstima dok je rulja jurila prema njima lica zgrčenih u svojevrsnoj radosti, s dugim noževima blistavih oštrica.

Mariana se osvrnula uokolo, ali nije se imala kamo sakriti. Oko nje bilo je samo prostranstvo prljavog snijega te gola stabla na vjetru koji je zviždao.

Što je ono nabodeno na dug kolac iznad glava rulje? Je li to doista cilindar s napola otrgnutim obodom? I što je ono išlo za šeširom, također na kolcu? Izgledalo je

175

kao topovsko zrno, osim... Kad je Mariana shvatila što je to, više se nije stigla okrenuti, pa čak ni podignuti

krilce čadrija koje je pokrivalo lice. Stigla je samo sagnuti se i bespomoćno povratiti na prljavi snijeg pod svojim nogama.

176

28. poglavlje

li«, usprotivio se Adrian Lamb kasnije tog poslijepodneva, »general Elphinstone svima govori da su sir William i njegovi pratioci odvedeni u grad na daljnje

pregovore.« Niži časnik blijedog lica koji je stajao pred Marianinim tetkom bio je još dječak.

Odmahnuo je glavom. »Ne, gospodine«, tužno je rekao, »Akbar i Aminulah Kan ubili su sir Williama i kapetana Trevora, a Lawrencea i Mackenzieja su odveli. Glavu i udove sir Williama već su paradno pronijeli gradom. Trup mu visi na kuki za meso na bazaru Char Chatta. To sam čuo od jednog pripadnika Neregularne konjice, domaćeg čovjeka čiji je šurjak sve vidio.«

»Sada se okupljaju na mostu Pul-e-Khishti u očekivanju našeg protunapada«, dodao je.

Adrian Lamb pogledao je svojeg pomoćnika i tada ustao. »i lvala vam, Harris«, sumorno je rekao, »drago mi je da ste odmah došli k meni. A sada, ako nekome budem potreban, bit ću na savjetovanju s generalom Elphinstoneom i brigadirom Sheltonom.«

Dvadeset minuta poslije on i brigadir Shelton stajali su nad krevetom u kojem je general Elphinstone ležao umotan i drhtao. Kroz zatvorene kapke njegove spavaće sobe dopirali su slabašni povici i paljba mušketa.

»Želite li reći«, napeto je upitao Adrian Lamb pogledom skačući s generala na njegova zapovjednika, »da neće biti osvetničkog napada na grad, čak ni sada, nakon stravičnog, sramotnog ubojstva sir Williama?«

»Da«, viknuo je Shelton. »Sjedit ćemo prekriženih ruku i nećemo poduzeti ništa iako su naše jedinice

dovoljno bijesne da na juriš udu u Kabul i zauzmu ga te uhite Akbara i Aminulaha?« »Brojčano smo beznadno slabiji«, hripavo je rekao general sa svojeg kreveta.

»Puka je sreća da smo do sada uspijevali izbjeći razoran napad tisuća urlajućih pripadnika plemena. Nedvojbeno čujete užasnu buku koji i sada podižu izvan gradskih zidina«, dodao je drhtavim prstom pokazujući prema prozoru. »Čujem da su se okupili nedaleko od mosta Pul-e-Khishti, gdje viču i pucaju u zrak. U svakom trenutku mogu provaliti kroz naša vrata.«

Marianin tetak ogorčeno je uzdahnuo. »Iz pouzdanog izvora znam«, mirno je rekao, »da je buka koju čujemo priprema za naš očekivani napad na njih.«

General se slabašno nakašljao. Brigadir je pognuo koščata ramena. »Lamb, mogu li vas pitati tko je vama,

A

177

običnom obavještajeu, dao pravo da dođete u ovu sobu i kritizirate glavne vojne časnike ovoga garnizona?«

»Nitko mi nije dao pravo, brigadiru«, sumorno je rekao Adrian Lamb. »Sâm sam ga uzeo.«

Bio je Božić. Mariana se trudila ne meškoljiti se dok je sjedila pokraj tetina kreveta. »Dakako

da ti je bolje, teta Claire«, ponovila je treći put to poslijepodne. »Ne znam, draga moja«, slabašno je odgovorila njezina teta. »Katkad se pitam

hoću li više ikada vidjeti Englesku.« Ne mogavši osporiti njezine riječi, Mariana je samo potapšala njezinu izboranu

ruku. Od zastrašujućeg, ali sigurnog povratka u garnizon tri je puta otišla u kuću lady

Sale kako hi izrazila sućut, ali još nije vidjela netom obudovjelu lady Macnaghten, koja je i dalje bila u svojoj sobi. Dok su zvukovi bolne žalosti tog jutra dopirali iz drugog kraja kuće, Mariana je sjedila u ledenom salonu s lady Sale i nekoliko časničkih supruga, nesposobna pružiti utjehu te zaokupljena mislima o vlastitoj budućnosti.

Lady Sale je omotana šalovima i uspravna razgovarala o vremenu, a glas joj je nadjačavao prigušeno jecanje lady Macnaghten, kao da će samom silom svoje osobnosti istjerati šok i tugu iz kuće.

Eldred Pottinger, najrazboritiji civilni dužnosnik, nakon smrti sir Williama postao je privremeni izaslanik, ali kao što su svi primijetili, njegovo imenovanje neće biti ni od kakve koristi dokle god viši vojni dužnosnici nisu sposobni djelovati.

Da je barem general Sale ondje sa svojom Prvom brigadom, a ne devedeset milja dalje u Džalalabadu, sve bi bilo drugačije. Mariana je prešla rukom preko lica. Teta Claire zijevnula je na svojem jastuku i zatvorila oči.

I njihovo je kućanstvo trpjelo. Osim tete Claire koja je očito klonula od hladnoće i tjeskobe, nekoliko je slugu, uključujući tetkova starog Adila, ružno kašljalo. U kući su imali dovoljno hrane zahvaljujući pohodima Nura Rahmana na gradske bazare, ali vode gotovo i nije bilo, a i u bilo kojoj sobi bilo je teško podignuti temperaturu iznad osam stupnjeva, čak i uz rasplamsalu vatru.

Marianina odjeća tjednima nije oprana. Nije se mogla sjetiti kad se zadnji put okupala.

Dok je teta Claire tiho hrkala, Mariana je zurila u prazno, a misli su joj se kovitlale. Da je Hasan umjesto razvoda ili napuštanja došao u Kabul, ona i njezina obitelji

tada bi već bili u Lahoreu. Da Harry Fitzgerald nije bio iscrpljen od obavljanja svoje dužnosti dok je bio ranjen, barem bi ih pokušao spasiti. Sam je to rekao.

Ali neumoljiva istina bila je da im pomoć nije stizala, a vrijeme je istjecalo. Ako žele pobjeći odatle, moraju se oslonili na vlastite sposobnosti. Izuzev tetka Adriana koji bi nedvojbeno odlučio ostati na svojoj dužnosti,

kućanstvo je sa svim slugama obuhvaćalo dvadeset dvije duše. Kako bi toliko velika skupina stranaca mogla neopaženo proći pokraj ghilzaiskih plemena, koja su sada

178

bila na putovima, u brdima i u svim okolnim utvrdama? Nitko se nije usudio izaći iz garnizona, osim čistača koji su žurno bacali oglodane

kosti uginulih životinja. Tko god je u odori izašao nekoliko metara dalje od vrata, istog je trena bio pokošen precizno naciljanim zrnom muškete. Čak su i nenaoružani, poput strašila mršavi putnici tabora bili opljačkani, pretučeni i ostavljeni umrijeti ako su nerazborito izašli iz garnizona.

Doimalo se kako su ih Akbar Kanovi precizni strijelci danonoćno držali na oku. Osim suludog prijedloga Charlesa Motta da od neprijateljskog poglavice zatraži

utočište, mogla se dosjetiti samo jednom planu. Kafile nomadskih paštunskih plemena i dalje su sa svojom robom, stadima i devama prolazile prema Butkhaku te prolazima za Indiju, neometane borbama oko garnizona.

Prema Nuru Rahmanu, mnoge su prolazile kroz Lataband, gdje su ljudi oblikovali želje te za sreću vezali krpe za grmlje.

Nisu svi ti nomadi iz ghilzaiskih plemena. Kad bi Mariana uspjela nabaviti krinke za sve u kućanstvu, uključujući bezubu

čistačicu i razroku ženu koja je laštila srebrninu tete Claire, možda bi koju nomadsku obitelj uspjela nagovoriti da ih povezu do Pandžaba.

Ali, je li doista mogla zaustaviti karavanu naočigled svih drugih putnika, a potom pregovarati s njezinim vođom kroz otvor u čadriju te pritom otkriti svoj identitet? A čak i ako bi uspjela uvjeriti koju kafilu da ih prime, čime bi kupila slobodan prolaz za toliko mnogo ljudi kad je sav novac potrošen na opskrbne izlete u grad?

Tetak Adrian nije imao zalihu zlatnika. Biseri tete Claire vjerojatno ne bi bili dovoljni.

Mariana se sagnula i položila čelo na rub tetina kreveta. Možda Charlesov plan i nije onoliko lud koliko je mislila. Naposljetku, sama je pružila utočište Nuru Rahmanu. Ali predati obitelj na milost i nemilost neprijatelja doimalo se previše očajničkim rizikom.

Tjednima se svakog jutra budila s istim stezanjem na sredini tijela, s istim osjećajem težine u sljepoočnicama. Bila je okružena strahom i gubitkom i to joj oduzimalo snagu. Nije se mogla sjetiti da se ikada u životu osjećala toliko umornom.

Prije tri godine uživala je u opasnosti. Odlazila je u pustolovinu za pustolovinom prepuna nade — da postupa ispravno, da će je smatrati junakinjom. Svi njezini postupci — spašavanje Sabura od starog maharadže koji ga je zanemarivao, slučajan brak s Hasanom, čak i ona suluda misija dovođenja Hasana kući ranjenog iz kuće sa žutim vratima — proizašli su iz nade u poštovanje i svijetlu budućnost.

Ali, čak su i njezine najodvažnije te najuspješnije pustolovine bile pomućene teškoćama i lošim ishodima — progonili su je vojnici, dvorani i otmičari djece, vlastito društvo ju je izopćilo, živjela je u strahu i nepovjerenju i naposljetku je izgubila Hasana.

Kako da se sada, nakon tolikih neuspjeha, suoči s tom novom životnom opasnošću? Kako da vjeruje sama sebi, iscrpljena, prljava i pothlađena, u kućanstvu prepunom bolesnih ljudi? Kako da uopće zamisli uspjeh?

Željela je samo odmor, i da joj netko kaže što joj je činiti.

179

U njezinu uskovitlanu umu nije bilo mjesta za pitanje koje je željela postaviti kod Hadži Kana. Sve što je preostalo od tih posjeta gradu bili su maleni svitak papira i lijepa vizija nepoznate pustinje te pun Mjesec koji ju je pozivao.

Ustala je i sagnula se kako bi poljubila izborani obraz tete Claire. Bližilo se vrijeme večere, ali ona je prije toga morala nešto učiniti.

Fitzgeralda nije vidjela otkako je posjetila bolnicu. U pet dana otkako je otpušten, svu svoju energiju ulagao je u utvrđivanje obrane garnizona. Nije imao vremena za druženje.

Ona mu je, dakako, redovito slala ponešto od obilja koje je Nur Rahman nabavljao, ali ipak je osjećala da ga je zanemarila.

Božić je. Prije večere ima upravo dovoljno vremena odnijeti mu nešto oraha i grožđica. Ako

ih sama odnese, to bi moglo biti shvaćeno kao obazrivost... Nedugo potom napredovala je kroz snijeg i mrak prema dugoj zgradi u kojoj su

bili smješteni preživjeli niži časnici, a tada je stala i čekala, s dahom bijelim na mjesečini, da Fitzgeraldov posilni odgovori na njezino kucanje.

Umjesto toga iznutra je začula njegov glas. »Mariana Givens«, rekla je kroz vrata. Zasun se pomaknuo. »Uđite, gospođice Givens.« Fitzgerald se naklonio pomalo ukočeno te se

odmaknuo kako bi je pustio unutra, a indijski sluga u tom je trenutku tiho prošao pokraj nje i izašao iz sobe.

Dama koja bi ušla u časničke privatne prostorije bez prisutnosti druge žene ozbiljno bi prekršila pravila primjerenog ponašanja te nepotrebno ohrabrila časnika u čiji bi prostor ušla.

Mariana je ušla. »Donijela sam vam nešto«, započela je, a tada naglo stala iza praga.

Iako je bila potpuno svjesna da je njezina prljava pojavnost krajnje nezadovoljavajuća, nije očekivala ono što je vidjela.

U razdoblju otkako ga je zadnji put vidjela, Fitzgerald je postao sjena, klonula karikatura samoga sebe. Njegova lijepa topnička odora visjela je na njegovu tijelu u širokim naborima. Kosa mu je raščupana i neošišana dopirala do ispod ušiju. Na licu su mu se isticale kosti.

Lijeva ruka bila mu je prljavim zavojem pričvršćena na prsa. Na ramenima je imao dva vunena šala.

Ali pozornost su joj najviše privukle njegove oči, upale i napete. »Božićni posjet.« Nasmiješio se i zdravom rukom mahnuo prema pletenom stolcu

nedaleko od vatre. »Lijepo od vas što ste došli. Po četvrti smo put premjestili sve topove«, rekao je kad mu je predala dar i sjela. »Afganistanu su se previše naviknuli na naše topničke položaje. Sutra ujutro namjeravamo ih iznenaditi.«

Mariana je kimnula, ne vjerujući svojem glasu. Fitzgerald je izgledao kao čovjek na rubu ludila ili smrti. Na malom stoliću pokraj nje naopačke je ležala otvorena knjiga. Kad je Fitzgerald

180

privukao drugi stolac bliže maloj vatri, ona ju je uzela i zatekla otvorenu na pjesmi i lohenlinden Roberta Campbella. Pogledala je zadnju strofu.

Ah! Neki će se rastati gdje se mnogi sastaju! Snijeg će im biti mrtvački pokrov, a svaka ledina pod njihovim nogama nekom će vojniku biti grobnica.

Gladan, pothlađen i trpeći bolove sam u svojoj sobi, Fitzgerald se nastojao zabaviti i eto što je čitao.

Oči su joj se ispunile suzama. Što im se dogodilo, svima njima? U umu joj se ponovno pojavila predodžba duge crne pogrebne povorke koju je

prije mnogo mjeseci vidjela u Butkhaku — vizija koju joj munši sahib, vrstan tumač snova, nikada nije objasnio.

Kad ga je zamolila da joj kaže što to znači, samo je izgovorio riječi iz Kurana. Zatvorila je knjigu i pokušala se nasmiješiti Fitzgeraldu. Fitzgerald se nagnuo naprijed na svojem stolcu, kao da joj čita misli, i nakašljao

se. »Gospođice Givens«, promuklo je rekao te se blago trznuo od boli kad je pokušao pružiti ruku prema njoj, »znam da ne možete ostati dugo, ali kad ste već ovdje, moram vas nešto pitati.«

Znala je što slijedi. Čekala je to ruku sklopljenih oko knjige koju je držala u krilu. »Zanima me sjećate li se obećanja koje ste mi dali prije bitke na Bibi Mahro.« Pogled njegovih upalih očiju bio je izravan, ali u njemu je bilo još nešto što joj je

bilo preteško vidjeti: nada. »Vjerujem«, dodao je uputivši joj sjenu svojega nekadašnjeg vragolastog,

znalačkog osmijeha, »da je bitka završila prije nekoliko tjedana.« Nagnuo se naprijed i pozorno zagledao u njezino lice. Znao je da ga ne voli. Ona je pognula glavu. Kako bi odbijanje koristilo ijednome od njih? Tomu dobrom

čovjeku nije mogla dati ništa osim vrećice oraha i grožđica. Podignula je bradu i pogledala svojega raščupanog poručnika. »Da«, odgovorila je.

»Udat ću se za tebe.« »Hvala ti.« Fitzgerald je ozbiljno kimnuo kao da mu je učinila uslugu, a potom joj

pružio zdravu ruku. Mariana se neveselo smiješila dok je teškim korakom odlazila u svoju kuću,

misleći na dvije osobe koje bi najviše uživale u tom trenutku. Ali, nažalost, ni teta Claire ni lady Macnaghten nisu to mogle slaviti.

181

29. poglavlje

26. prosinca 1841.

ok je Mariana sljedećeg jutra šćućurena sjedila pred vatrom u dnevnoj sobi razmišljajući o tome treba li reći teti Claire za svoje zaruke ili ih zadržati za sebe,

netko je pokucao na vrata. »Stigao je vaš munši sahib«, doviknuo je Dittu prigušenim glasom. Mariana je skočila na noge. Trenutak poslije taj je starac stao pred nju, oslanjajući se na brižnog Nura

Rahmana, neprimjereno omotan žutim satenskim pokrivačem, sa zlatnom kapom od karakula navučenom nisko na čelo.

Doimalo se da se smanjio otkako ga je posljednji put vidjela. Pokazala je prema stolcu s ravnim naslonom na kojem je bila sjedila. »Molim vas,

sjednite, munši sahibe.« Zašto je, zaboga, pitala se dok je munši sahib vukao noge prema vatri i sjedao na

stolac, po tom vremenu ustao iz kreveta kako bi prešao cijeli taj put iz grada i posjetio je?

Pod zlatnim pokrivačem i s dječakom koji mu je čučao kod nogu te mu ih ritmički gnječio objema rukama, izgledao je poput usahnula kralja. Njegov mukao kašalj ispunio je sobicu.

Tada je prvi put sjeo u Marianinoj prisutnosti. »Bibi, došao sam vas pitati«, rekao je hripajući, »je li Hadži Kanov darud urodio

plodom. Jeste li vidjeli, čuli ili nanjušili bilo što neuobičajeno dok ste izgovarali te riječi?«

Kimnula je prisjetivši se svoje vizije prvi put nakon više dana. »Smijem li znati što ste vidjeli?« Zagledavši se u njegove blage vlažne oči, zaboravila je svoje strahove i očaj.

Zaboravila je čak i užasan doručak koji se sastojao od crnog čaja i suhog duda. Ne izostavljajući nijednu pojedinost, opisala je valovit pustinjski krajolik iz svojeg

sna, zvonca deva koja su govorila o prisutnosti drugih putnika, svježi povjetarac i težak, plodan Mjesec koji kao da joj je obećavao svu sreću.

Rekla mu je za mir koji je osjećala čak i u tom trenutku dok je govorila o tome. »Ali, što to znači, munši sahibe?« upitala je nagnuvši se prema njemu, svojemu

kraljevskom tumaču snova. »Sadrži li odgovor na pitanje s kojim sam prije tri mjeseca došla Hadži Kanu?«

Gledao ju je nekoliko trenutaka, a tada je dao znak Nuru Rahmanu da želi ustati.

D

182

»To znači, bibi«, blago je rekao pripremajući se za odlazak, »da niste smjeli obećati ono što ste jučer obećali.«

Njegove su je riječi pogodile poput udarca. »Zašto?« šapnula je. »Vidjet ćete«, odvratio je. A tada je, umotan u svoj zlatni pokrivač, dostojanstveno krenuo prema vratima.

Stotinu milja dalje Hasan i Zulmaj stali su kako bi napojili životinje na srebrnoj rijeci koja je vijugala prema njima između ravnih kamenitih obala.

Gulam Ali pognuo je umotanu glavu prema vjetru i okrenuo se kako bi dao znak goničima životinja koji su zaostajali iza njih.

Svakog jutra proteklih deset dana, prije no što bi se sunce pojavilo nad planinskim vrhovima, putnici su se molili na hladnom tlu i uzimali po nekoliko gutljaja vode prije no što bi složili šatore i krenuli dalje.

Svakoga dana prešli su između osam i deset milja. Danas su svi članovi kahle, uključujući Gulama Alija, izgladnjeli zijevali nakon što

su prešli četiri milje teškog terena i ne sasvim očite staze. Hasan, odjeven u izvezenu ovčju kožu i s afganistanskim turbanom na glavi, malo

dalje brižno je coktao vodeći svoju kobilu niz padinu škriljevca dok je dvadesetak pripadnika plemena Turi koje su uzeli u službu u lokalnim selima krenulo po vođu za čaj.

Prešli su dalek put od Pešavara, ali unatoč tome bili su na samo pola puta do Kabula, a najteži dio tek je bio pred njima.

Žurba nije bila moguća. Cijelim dugim i neugodnim putem od Kohata do Thala, dok su mukotrpno prelazili gol neravni teren ispresijecan dubokim klancima, na Hasanovu licu bio je izraz usredotočenosti, kao da je sve osim toga presudno važnog putovanja smetnuo s uma.

Nedaleko od Hangua sreli su bogatu karavanu sa sjevera koja je vodila konje pokrivene debelim pokrivačima, stotinu velikih bukharskih deva natovarenih ruskim tkaninama, suhim marelicama i pistacijama.

Vođa karavane slegnuo je ramenima kad ga je Hasan upitao za vijesti o šahu Šudži i Britancima.

»S Britancima je svršeno«, rekao je. »Njihov glavni vodoopskrbni put odavno je presječen. Akbar Kan i njegovi ljudi onemogućili su im kupovati hranu u selima. Već tjednima ubijaju sve koji se udalje već i nekoliko metara od garnizona. Mnogi su njihovi časnici ubijeni, uključujući dva čelnika. A što se tiče šaha Šudže«, dodao je čovjek, »uskoro će i on biti mrtav.«

Hasanova se šaka otvorila i stisnula na njegovu koljenu. »Jesu li Britanci govorili o napuštanju Kabula?«

Vođa se nasmiješio. »Oni samo govore. Ti se Britanci ne borere. Skutrili su se izgladnjeli iza svojih zidina pa sirdaru Akhar Kanu šalju poruku za porukom. Ali on ih neće lako pustiti nakon što su svrgnuli njegova oca.«

Kod Thala su Hasan i Zulmaj skrenuli prema sjeverozapadu te se zaputili dugom plodnom dolinom rijeke Kurram. Prolazili su pokraj nomadskih obitelji koje su

183

dovodile svoja stada sa sjevera, deve okićene loncima, živim pilićima i šatorskim platnima.

Dok su čekali da se životinje napiju, skupina takvih nomada prošla je pokraj njih sa svojim lelujavim devama čiji su zvončići na gležnjevima zveckali sa svakim korakom.

»Hej«, doviknuo je vođa, »kamo idete?« »U Kabul«, odgovorio je Hasan. »Što vas vodi u Kabul po ovom hladnom vremenu«, upitao je, »kad je miris krvi u

zraku?« »Obiteljska posla«, kratko je odgovorio Hasan. Voda ga je promotrio. »Unatoč Afganistanskoj odjeći vidim da si Indijac«,

primijetio je. »Imaj na umu da smrt čeka nevjerne Britance i njihove indijske udvorice.«

Kad mu Hasan nije odgovorio, vođa je slegnuo ramenima i nastavio svojim putem. Dolina pred njima valovito se uspinjala i padala strmim usponima i naglim

padinama. Put je na mjestima bio usječen u strmim zavojitim obroncima. Na drugim je mjestima pratio sivi šljunak riječnog korita i njegovu prugu srebrne vođe. Kod Sinak Kilija daleke su se planine, sada ružičaste, sada grimizne, mrštile izdaleka, a sela su mamila dimom obećavajući toplinu i društvo.

Zavojiti put pred njima vijugao je prema prolazu Šotur Gardan i zadnjem dijelu njihova puta.

Dva dana poslije su, skutreni na hladnoći, slijedili zamrznuto riječno korito kroz visoku, najopasniju klisuru zavojitog Šotur Gardana, neugodno uskih šest milja između glatkih stijena toliko visokih da sunčeva svjetlost nije dopirala do kamenita riječnog korita u njihovu podnožju.

Među tovarnim životinjama tvrdoglavi brzi jabci najbolje su se snalazili na ledenoj neravnoj stazi. Mazge su imale manje sreće.

»Skinite joj teret!« viknuo je Hasan kad su Gulam Ali i još trojica skližući se trčali podignuti pokleknulu mazgu. »Pogledajte je li slomila koju kost!«

Životinji je prednja noga zapela među kamenje pa je pala na bok i pritom zdrobila nekoliko pilića koji su joj bili svezani za leđa. Dok je Gulam Ali ukočenim prstima pokušavao osloboditi njezin teret, nekoliko uginulih pilića, otvorene kutije listića čaja i potok ulja za kuhanje u hrpi su ležali pod njegovim stopalima.

Mazga je hripavo zanjištala i ustala na tri noge te iščašenu prednju nogu podignula u zrak.

»Ustrijeli je«, zapovjedio je Zulmaj. »Večeras ćemo pojesti uginule piliće. Ostatak tereta moramo ostaviti, osim živih pilića.«

To je bilo pravilo kafile. Sa svakom uginulom tovarnom životinjom njezin se teret ostavljao. Kad bi koji brdski poni ili mazga pokleknuli, kafila bi izgubila nešto što joj je bilo potrebno: možda pokrivače, šatore, rižu, hranu za životinje ili čaj.

Muškarci su svoje konje štitili do kraja, a oružje su čuvali do smrti. Već su ostali bez pola mazgi. Pet ih je ustrijeljeno, a tiho noćno razbojništvo

pripadnika plemena Ali Khel stajalo ih je još dvanaest, te Hasanova raskošnog

184

pokućstva. »Pretpostavljam«, te je večeri tužno rekao Hasan dok je sa Zulmajem jeo piletinu

pokraj vatre u njihovu šatoru, »da moje ukradeno pokućstvo dobro služi nekoj afganistanskoj obitelji.«

»Sreća da s tim stvarima nisi držao svoje dragulje i parfeme«, odgovorio je Zulmaj. »Neki pripadnici plemena već bi ih nosili. U svakom slučaju«, dodao je brišući prste u skut svoje košulje, »najveći je dio tvojeg bogatstva u onom tvojem konju.«

Kasnije je Hasan bradom pokazao prema dronjavim stražarima koje su uzeli dan prije. »Ovi naši novi stražari«, promrmljao je, »pripadaju ghilzaiskim plemenima, zar ne?«

Zulmaj je kimnuo. »Tada znaju što se događa u Kabulu.« »Da, znaju. Mnogi od njihovih ljudi otišli su onamo boriti se s Britancima. Da ih

pitam za vijesti?«

Hasan je odmahnuo glavom. »Ne mogu mi reći za moju obitelj, a ja ne mogu podnijeti njihovo hvalisanje vlastitim uspjesima.«

»Zašto si toliko zabrinut, Sabure?« upitala je sultanija Safija tog poslijepodneva dok su se iz Sialkota vraćali kući u prostranoj staroj nosiljei njezine obitelji. »Tvoj je abba već otišao u Kabul po Mariam. Zašto se toliko plašiš?«

Zagledala se u suzne oči svojeg pranećaka. »Jesi li opet nešto sanjao, jan?« pitala ga je nadjačavajući ujednačen »hah-hah« zvuk koji su ispuštali nosači. »Jesi li vidio nešto što te uplašilo?«

Ali dijete je moglo ispustiti samo zvuk koji je ispuštalo proteklih sat vremena putovanja iz Sialkota: tiho, bespomoćno »o-ooh« koje kao da je izviralo iz dubina njegova srca.

»Ne znam što ću s njim«, povjerila je sultanija Safija bratu kad su stigli u haveli Kamar. »Strahujem da je vidio nešto previše potresno da bi naglas progovorio o tome.«

Šeik ju je oštro pogledao. »Ne dao Alah, je li moguće da je Mariam umrla?« »Ne vjerujem. Da je tako, Sabur bi patio i više nego što pati.« »Pošalji mi ga kad se najede«, rekao je šeik. »Dat ću mu stih da izgovara.« Safija se ozarila. »Stih?« Mislim na mali dio iz Kurana, iz sure El-Inširah, Širokogrudnost:

»Pa zaista uz tegobu postoji i olakšanje: zaista, za svaku tegobu postoji olakšanje.«

Njegova je sestra kimnula. Dok je kasnije tog poslijepodncva sjedila pred poslužavnikom kozje jetre,

185

začinjenog dala i dvije debele pogače punjene krumpirom, sultanija Safija razmišljala je o Engleskinjinoj nevolji.

Vijesti koje su kroz tjesnace pristizale iz Afganistana iz dana u dan bile su sve lošije. Doimalo se kako je cijela zemlja ustala protiv Britanaca.

Safija nije znala mnogo o ratovanju u Afganistanu, ali znala je dvije stvari: ponajprije, da nijedan Afganistanac u bitki ne bi namjerno ustrijelio ženu, a zatim, da su opsada utvrde te izgladnjivanje njezinih stanovnika strategije kojima najčešće pribjegavaju.

Punih usta s nelagodom je promatrala krcate tanjure pred sobom. Gladovanje je bilo sudbina koju sultanija Safija nije mogla ni zamisliti.

Što je sada s Mariam? Jadnica je zacijelo u užasnom stanju u toj utvrdi pod opsadom. Ako je se uskoro ne spasi, mogla bi umrijeti od gladi ili hladnoće, ili od neliječene bolesti.

Safija je pogledala dječaka koji je žalosno kašljao pokraj nje umotan u njezin stari smeđi šal. Nije čudo da se njegovo lišce stanjilo od zebnje.

Zacijelo je strašno vidjeti život, sa svim njegovim tugama, onako kako ga je on vidio...

Pružila mu je komadić prženog kruha. »Pojedi još jedan zalogaj«, rekla je, »a tada pođi dolje i sjedni na sunce sa svojim djedom. Dat će ti stih iz Kuran Šarifa da ga recitiraš. I ne zaboravi«, dodala je kad je progutao kruh i ustao, »da će tvoj abba, inšalah, uskoro dovesti An-nah kući.«

Saburov pogled pun strepnje rekao joj je kako bi bilo bolje da nije ništa rekla. Kad je mala sluškinja odnijela poslužavnik, Safija je pokušala zamisliti Hasana

kako putuje u Kabul, ali kako nikada nije vidjela ni slavnu džamiju Badšahi, koja je krasila zapadni rub njezina utvrđenoga grada, nije mogla zamisliti njegovo okružje, kao ni okolnosti njegova putovanja.

Dala je znak sluškinji neka donese vrč za vodu i izrezbareni bakreni lavor, a potom je ispružila masnu ruku i kimnula.

Uzdahnula je kad je djevojka izlila tanak curak vode s mirisom ruža po njezinoj ruci. Koliko god je željela da Hasan oprosti supruzi i sebi, u toj kriznoj situaciji ničiji osjećaji nisu bili važni.

Dolje na obiteljskom dvorištu šeik Valijulah promatrao je dijete koje je sjedilo pokraj njega.

»Što si sanjao, mili?« upitao je. »Što te uplašilo?« Dlanom je obuhvatio dječakovu bradu, a njegov vedri ugodni glas odudarao je od

snage njegova pogleda. »Priče.« Sabur je čvrsto stisnuo oči. »A jesu li te priče tužne?« Meko se lišce zgrčilo. »Vrlo su tužne«, zavapilo je dijete. »Ne volim ih, ali one se

neprestano vraćaju.« »Možeš li mi reći o čemu govore?« Suze su umrljale Saburovo lice. Odmahnuo je glavom. Starac je uzeo unuka u naručje i pogledao prema prozoru ženskih odaja na katu,

186

prema zabrinutim očima svoje sestre. Zulmaj je te večeri zabacio glavu i progutao ostatak čaja. »Griješiš, Hasane«,

odlučno je rekao. »Vidio sam što se dogodilo. Jusuf je predugo čekao da ubije dječaka atentatora. Prije no što je povukao okidač, dječak je opalio i uzbunio stražare koji su zapucali u vas obojicu.« Raširio je dlanove. »Kako ti možeš biti kriv za to?«

»Mislio je da ću pucati.« Hasan je uzdahnuo sa svojeg mjesta s druge strane vatre. »Ali ja to nisam mogao.«

Zulmaj se nasmiješio. »Jusuf je znao da ti to nećeš učiniti. Kao i ja. Ne«, zaključio je, »Jusufu je bilo suđeno oklijevati u tom trenutku, a potom umrijeti. Moj je otac govorio«, uzgred je dodao, »da je ohol onaj tko preuzima zasluge za Božje djelo, a onaj tko za to optužuje drugog čovjeka je idolopoklonik.«

»Nisam ti rekao sve«, dodao je Hasan. Po načinu na koji je zurio u vatru, Gulam Ali znao je da ostatak njegove priče neće doznati.

To je dakle bilo vezano uz Engleskinju. Da nije, Hasan bi rekao sve. Gulam Ali sa svojeg je mjesta nedaleko od ulaza u šator gledao kako Hasan podiže

unakaženu ruku kao da će je uvući u džep, ali tada se predomišlja i spušta je na koljeno. »Putujemo presporo«, naglo je rekao.

Zulmaj se nagnuo, gurnuo ruku u bisage i izvadio mjedenu vodenu lulu. »Pušit ćemo prije spavanja«, najavio je poput prijatelja koji zna da ne bi trebao zabadati nos.

Dopola je napunio posudu za vodu, a potom ubacio duhan u plitku zdjelicu s otvorima koja se nalazila na njezinu vrhu. Na mjedenu posudicu s otvorima stavio je užarenog ugljevlja s vatre i postavio je na duhan.

Ugljevlje se zažarilo kad je povukao zrak šakom stisnuvši usnik lule. Voda je blago zaklokotala kad je dim ušao u nju, a potom se u mjehurima izdignuo na površinu kako bi prošao kroz usnik.

»Ah.« Uzdahnuo je ispuhnuvši dim te predao lulu Hasanu. »Fino.« Dok su sutradan u Khushiju, »mjestu uživanja«, sjedili pred vatrom, pružio je

ruku i pokazao uokolo. »Ljeti je ovdje prelijepo«, rekao je ne obraćajući pozornost na hranu koja se smrzavala na njegovu tanjuru. »Sve je zeleno i lijepo, a grožđe je slatko, kakvo još nisi jeo. Khushi je raj u pustinji.«

»Koliko god bio lijep«, kratko je odgovorio Hasan, »neće me zadržati ovdje. Dalje idem sam. Ne mogu više podnijeti toliko sporo napredovanje.«

»Ne ideš sam, ne još.« Zulmaj je odmahnuo glavom. »Krenut ćeš kad prijeđemo rijeku Logar i povest ćeš dva najbolja stražara na konjima. Tvoj će te konj odande lako odnijeti u Kabul, ako kreneš prije zore i staneš samo zbog molitve. Sastat ćemo se u Kabulu, na mostu Pul-e-Khishti, tri dana nakon što nas napustiš.«

187

30. poglavlje

2. sije čnja 1842.

nam da sam pristala na to«, umorno je rekla Mariana dva dana poslije, glasom prigušenim pod čadrijem. »Samo nisam...«

»Drugog načina nema«, ustrajao je Nur Rahman. »Morate to odmah učiniti.« Stajali su na Kohistanskom putu i gledali prema sjeveru. Pet konjanika u daljini

išlo je prema njima niz bliže Bibi Mahro brdo. »Rekao sam vam da neće dugo ostati u selu.« Nur Rahman podignuo je zaklopac

čadrija s lica. »Onaj starac sijede brade čovjek je kojeg morate zamoliti za panah«, rekao je. »Jahat će na čelu.«

»Zacijelo postoji drugo rješenje«, promrmljala je. »Zacijelo možemo domisliti bolji plan ako se vratimo u garnizon.«

Dječak je silovito odmahnuo glavom. »Nema boljeg plana. Morate to učiniti danas, prije no što bude prekasno.«

Očajnički želeći pronaći izlaz iz Kabula, Mariana je zamolila Nura Rahmana da preruši njezinu obitelj i sluge te ih pošalje u Indiju s nomadskom kafilom, ali dječak je to odbio učiniti. Bez uvijanja rekao je kako ih ne bi bilo moguće prerušiti. Nitko od njih nije ni u čemu, pa čak ni u gestama, nalikovao na Afganistance. Njezin je tetak u smijehu zabacivao glavu i bučno se smijao, što Afganistanci nikada ne čine, a geste njezine tete bile su previše oprezne, kao da se suzdržava. Indijski sluge kretali su se polako, pognuti prema naprijed kao da su duboko zamišljeni, za razliku od njegovih ljudi koji su hodali hitro, ravnih leda, pogleda uprtog u daljinu.

Otvoreno joj je rekao da je ona prošla neopaženo samo zato jer Afganistanci nisu tratili pogled na žene.

Odlučno je rekao kako bi se od svih članova toga kućanstva samo munši sahib mogao sakriti u Kabulu dok se oluja ne smiri. Čak ni Jar Muhamed nije mogao vječno hiniti nijemost.

»Morate zatražiti plemenskog poglavicu da vam pruži panah«, izjavio je. Tada se bila složila s njim, ali u tom je trenutku drhtala uz put i osjećala kako je

hrabrost napušta. Konjanici su bili bliže, a njihov je vođa jahao istog riđeg konja kojeg je Mariana

već jednom vidjela. Bili su zastrašujući, omotani u tešku kožu i vunu, a šalovi koje su prebacili preko turbana činili su im lica jedva vidljivima.

»Ali, poznaješ li tog poglavicu?« upitala je treći put tog jutra. »Jesi li siguran da će...«

Z

188

»Ne poznajem ga«, uzrujano ju je prekinuo Nur Rahman, »ali vidim da je utjecajan čovjek i da lako može zaštiti vas i vaše kućanstvo. A samo je to važno.«

Nije se pomaknula. Nur Rahman nestrpljivo je mahnuo. »Mislite li da bih vas pogrešno uputio nakon

što ste mi spasili život? Zar ne shvaćate da ovo radim zbog vas, a ne zbog sebe? Zar mi ne vjerujete?«

»Dakako da ti vjerujem«, rekla je sumnjičavo, gledajući ga u oči kroz otvor na čadriju.

»Taj je sjedobradi Paštun«, dodao je. »Paštuni moraju pružiti utočište svakome tko ga zatraži na odgovarajući način. Udovoljio bi vašoj molbi za zaštitu čak i da u ruci držite odrezanu glavu njegova sina. Stanite pred njega kad se približi. Uhvatite se za njegov stremen i zatražite panah, kao što sam ja to učinio kad sam došao k vama. I upamtite, kad uhvatite stremen, ne puštajte ga. I budite iskreni. Recite mu zašto vam je potrebna njegova zaštita. Nemojte ništa izostaviti jer vam inače neće pomoći.«

Mariana je ispustila tih zvuk ispod čadrija. »Možda ću to učiniti«, promrmljala je. »Možda.«

Dječak je ljutito slegnuo ramenima. Mariana je odmaknula duge rukave svojeg poština i puhnula u prste. U čadriju

prebačenom preko teškog kožuha izgledala je nezgrapno. Nepoznati i prijeteći konjanici brzo su im se približavali praćeni zveckanjem

oružja. Dok se Nur Rahman grčio pokraj nje, Mariana je zatvorila oči i prisilila se odlučiti, ali osjetila je samo mučno stezanje na sredini tijela.

»Hajde, khanum«, odjednom je rekao i silovito je gurnuo prema konjanicima. Ona je, plašeći se podignuti glavu i opterećena kožuhom, posrnula cio sredine puta.

Skupina se razdvojila. Počeli su je obilaziti, kao da je ne vide. Riđi pastuh s jahačem grubog lica pomaknuo se na njezinu desnu stranu. Mariana

je nespretno pojurila prema njemu, dašćući od straha i naprezanja, te posegnula prema bližem stremenu.

Smrznuto tlo bilo je sklisko pod njezinim nogama. Zglobove prstiju ogrebla je o prljavu čizmu. Prstima je dohvatila kožni remen i čvrsto ga stisnula.

Uplašena je životinja poskočila. Mariana je posrnula sputana čadrijem, skližući se u čizmama i mašući slobodnom rukom kako bi zadržala ravnotežu.

Sjedobradi nije pružio ruku kako bi je udario ili kako bi odvojio njezine prste od stremena. Umjesto toga oštro se obratio konju, koji se odmah smirio.

»Panah«, protisnula je ne mogavši pogledati njegovo nemilosrdno lice. »Panah.« Drugi su jahači stali i okrenuli glave od nje. Svjesna njihove prodorne

radoznalosti, Mariana je mirno stajala osluškujući frktanje konja i zveckanje oružja. Jahača je bilo pet, uključujući poglavicu, a ona je bila sama s... I dalje držeći stremen, okrenula se uokolo promatrajući put. Gdje je Nur Rahman?

Nije moguće da je pobjegao... Bio je ondje, ali jedva. Duboko pognut, počeo se udaljavati od konja. Mariana je upravo namjeravala pozvati ga kad je sjedobradi progovorio. »Panah?« Glas mu je zvučao neobično muklo. »Želiš utočište?«

189

Sjedio je na konju kao i prije: jednom rukom držeći uzde dok mu je druga ležala na koljenu. Oči su mu bile iste boje kao i brada, hladne poput neba.

»Da.« Kimnula je. Drugi putnici prolazili su pokraj njih. Većina ih je hinila da je ne opažaju, ali

nekoliko je djece na devi upiralo prstom i vikalo. Krajičkom oka vidjela je kako se Nur Rahman oprezno udaljava, kako je napušta.

Budite iskreni, rekao je. Čak i da u ruci držite odrezanu glavu njegova sina... Prisjetivši se njegove molbe za utočište prije nekoliko mjeseci, pružila je slobodnu

ruku i uhvatila blatnjav rub starčeva ogrtača. »Ja sam Britanka«, oprezno je rekla na farsiju, prstima stežući stremen i ovčju

kožu. »Moji su pod opsadom. Griješili smo otkako smo došli iz Indije. Tražim zaštitu za sebe i za svoju obitelj. Tražim siguran povratak u Indiju.«

»A koje su pogreške tvoji ljudi učinili?« upitao je. Nemojte ništa izostaviti, rekao je Nur Rahman, jer vam inače neće pomoći. Teško je progutala. »Svrgnuli smo vođu Muhameda bez dopuštenja

afganistanskog naroda i na njegovo prijestolje postavili šaha Šudžu. Pokušali smo prisiliti Kabulce i druge da nam se pokore. Oporezivali smo poglavice, kršili obećanja...«

»Dosta.« Starac je podignuo ruku s koljena. Mariana je vidjela da je ruka lagano zadrhtala. »Ne moraš više ništa reći. Koliko vas je u tvojem kućanstvu?«

Ako je i pobijedila, Mariana nije osjećala trijumf. Kako god se okrenulo, Britanci su bili njezin narod, a ona ih je izdala kako bi se spasila. Stajala je na putu spustivši ruke i pognuvši ramena.

»Koliko?« ponovio je poglavica muklim glasom. »Između dvadeset dvoje i dvadeset sedam.« Prisilila se misliti. Mora ostaviti

mjesta za lady Macnaghten i lady Sale te za njezinu trudnu kćer. A što je s onim jadnim, uplašenim obiteljima...

»Možda nešto više«, dodala je. »Ima djece.« Kimnuo je. »Poći ćeš sa mnom. Zarma Jan, povedi drugu.« Nur Rahman je potrčao. Prije no što se stigla pobuniti, prije no što je stigla reći da to nije očekivala, da se

prije toga mora vratiti svojima, starac se sagnuo, uhvatio je za nadlakticu i povukao u svoje sedlo. Uplašivši se da će pasti, Mariana je prebacila jednu nogu preko konja i rukama obujmila debelo omotano tijelo.

Komešanje iza njezinih leđa, a potom buntovno kričanje rekli su joj da Nur Rahman nije pobjegao.

Poglavica je podbo svojeg konja u galop. Mariana nikada do tada nije jahala raširenih nogu. Previše uplašena da bi disala

držala se za starca očiju zatvorenih zbog šibanja repa njegova turbana, a ruke su joj opasno klizile niz grubu kožu njegova ogrtača.

Jahali su na istok prema velebnoj Bali Hisar te gromovito prešli drveni most preko rijeke Kabul. Dok su tako jahali, Mariana nije vidjela, nego osjećala gorje Hindukuš pred njima.

190

Konj je napokon usporio, a potom stao. Mariana je otvorila oči. Svih pet konja mirno je stajalo pred kvadratnom zidanom

utvrdom s čvrstim osmerokutnim stražarskim kulama na kutovima. Od utvrde prema strmim brdima protezalo se prostranstvo snijegom pokrivenih polja. Vjetar je ljuljao gole grane obližnjih stabala.

Odozgo su se začuli povici. Ljudi su mahali preko zaobljenoga grudobrana. Trenutak poslije dvostruka vrata utvrde otvorila su se prema unutra pa su ujahali u veliko dvorište neobičnog oblika s nekoliko velikih građevina.

Čim su se vrata s treskom zatvorila za njima, ljudi su sjahali. Oko njih okupili su se dječačići s kapicama. Zagledali su se u nju i u Nura Rahmana. Poglavica je dao znak jednome od njih, na što je dječačić odjurio, vjerojatno, pretpostavila je Mariana, prenijeti vijest o njihovu dolasku.

Prije no što je stigla pitati gdje su ili čija je to utvrda, svi su muškarci otišli u obližnju kuću, ostavivši Marianu i Nura Rahmana da sami sjašu. Mariana je skočila na tlo i dalje teško dišući od putovanja, ali Nur Rahman nije se pomaknuo. Pognut je sjedio u sedlu i plakao.

»Ubit će me«, rekao je uz jecaje. »Sasjeći će me na komade svojim dugim noževima.«

»Kako to misliš?« Marianu je stegnuo strah. »Obećao si mi da ćemo ovdje biti sigurni.«

»Rekao sam da ćete vi biti sigurni.« Obrisao je lice rubom čadrija. »Ja ću umrijeti strašnom smrću, ubit će me žene iz ove kuće«, šapnuo je, »kad doznaju da sam ja, muškarac, ušao u njihove odaje.«

Privučeni njihovim glasovima, ljudi s krova gledali su u dvorište s dugim puškama u rukama.

Dakako da bi žene ubile Nura Rahmana. A Bog zna što bi muškarci učinili. Mariana se hitro osvrnula uokolo. Više nije bilo izlaza, ali čak i da jest, ravnica oko utvrde Nuru Rahmanu ne bi pružila zaštitu i skrovište dok bi bježao spašavajući živu glavu.

Požurila je k njemu. »Dođi«, rekla mu je. »Sjedenje na tom konju samo će pogoršati situaciju.«

Kad je Nur Rahman kliznuo na tlo, dvije žene u smeđim čadrijima pojavile su se na vratima druge kuće. Mahnule su im neka dođu, kao dva duha boje blata čije misli nije bilo moguće pročitati.

Ne imajući drugog izbora, Mariana i Nur Rahman prešli su preko dvorišta te za ženama ušli u kuću čije se dvorište ponosilo stablom te s nekoliko svezanih konja i koza.

Nur Rahman drhtao je cijelim tijelom. »Paštunske su žene vrlo moćne«, povjerio joj je. »One odlučuju tko će živjeti, a tko umrijeti.«

Žene pred njima odbacile su svoje čadrije te s osmijehom pokazale prema kutu prostorije čiji je prozor gledao na dvorište. Starija je rekla nešto na paštuu.

Nur Rahman objema im je kimnuo, a tada polako prošao kroz vrata za Marianom. U sobi je bio samo jedan pleteni ležaj postavljen uza zid. Zajedno su sjeli na njega.

191

»Ne mogu ni zamisliti da umreš kako bi meni spasio život«, tiho je rekla. »Nadam se«, šapnuo je, »da ću poći u raj kad umrem. To mi je jedini san jer je u

raju sve za čime sam žudio u ovom životu.« »Za čime si žudio?« »Za prijateljima«, jednostavno je rekao. »Zelini opušteno ležati na lijepim

ćilimima s družbenicima punim ljubavi, jesti besprijekorno voće iz rajskog vrta i piti s izvora Selsebila.«

Besprijekorno voće iz rajskog vrta. Mariani još nitko nije toliko živo opisao raj, čak ni njezin otac, kojeg je obasipala pitanjima dok joj je bilo dvanaest godina, nakon tužne smrti mlađeg brata.

»Najviše od svega«, dodao je Nur Rahman, »želim vidjeti lice Voljenoga.« »Voljeni.« Njezin Bog uvijek je bio Nebeski otac. Kad je naglas ponovila riječ Nura

Rahmana, ispunila ju je žudnja. Munši sahib jednom joj je rekao da kršćani i muslimani dijele istog Boga. Njezin

se otac, dakako, ne bi složio s tim. Čeznutljiv ton riječi Nura Rahmana otkrivao je da taj dječak nikada nije imao

prijatelja. Kako je živio? »Ali ja neću biti primljen u Vrt«, tužno je dodao. »Što?« Mariana je trepnula. »Zašto?« »Počinio sam mnoge grijehe.« Pognuo je glavu i počeo grepsti vlastite prste.

»Mojih je grijeha mnogo i preteški su da bi bili oprošteni.« Ne. To je bilo previše okrutno. Bila je istina da je Nur Rahman izgledao mučno

odbojno, ali što je s njegovom dobrotom prema munši sahibu? Što je s njegovim naporima da spasi njezinu obitelj? Što je s njegovom hrabrošću u tom trenutku dok je bez pogovora sjedio u toj sobi s prozorom u dvorište i čekao smrt?

»Uvjerena sam«, odlučno je rekla Mariana, »da će ti Bog oprostiti sve grijehe. Zašto ne bi? Mlad si, gotovo dijete. Bog djeci uvijek oprašta.«

»Doista?« Dječakov se glas razvedrio. »Misliš li da će...« Utihnuo je. Ušla je niska zdepasta žena, a za njom sluškinja koja je na

poslužavniku nosila dvije šalice zelenog čaja iz kojih se pušilo. »Mir s vama«, rekla je. Prije no što je Mariana stigla uvidjeti ironiju tog pozdrava, žena je rekla još nešto i

pokazala bradom prema vratima. »Ime joj je Zahida. Govori nam da čaj popijemo u drugoj sobi«, preveo je Nur

Rahman. Druga soba bila je hladna kao i prva, ali na podu je bio debeo ćilim, a na njemu

jastuci. Mirisala je na užareno ugljevlje. Kad je Mariana otpila čaj s okusom kardamoma, žena joj je pružila papir, pero i tintarnicu.

»Šalju svoje ljude po vašu obitelj«, objasnio je Nur Rahman. »Želi da im napišete neka budu spremni sutra ujutro.«

Žena sa srebrnim prstenom u nosu bila je dovoljno stara da Mariani bude majka. Mariana ju je gledala kroz otvor na svojem čadriju, pitajući se je li im prijateljica ili neprijateljica.

Ponovno je progovorila.

192

»Želi da skinemo čadrije.« Oči Nura Rahmana bile su razrogačene iza otvora. »Reci joj da ćemo to učiniti za trenutak«, odgovorila je Mariana. Dragi tetku Adriane, napisala je, mjesni poglavica dao je panah našem

kućanstvu. Ti, teta Claire i svi sluge morate odmah doći u njegovu utvrdu pod pratnjom njegovih konjanika koji čekaju pred vratima garnizona. Molim vas da odmah prihvatite ovu ponudu.

Shvatit će riječ panah i njezinu važnost. Zamolila sam našeg domaćina da nas pošalje u Indiju, dodala je. Molim te da

ovu mogućnost ponudiš i lady Macnaghten, lady Sale i njezinoj kćeri te svima s malom djecom.

To je naša jedina mogućnost da pobjegnemo iz Kabula. Ne bojte se. Poglavica neće prekršiti paštunski zakon.

Nadajući se da govori istinu, zastala je kako bi pogledala dječaka pokraj sebe. Ovo pismo šaljem po Nuru Rahmanu, dodala je, kako biste znali da je pravo. Potpis je ukrasila zavojitom šarom. »Moja će sluškinja odnijeti pismo mojoj

obitelji«, rekla je predajući ga ženi koja je čekala. »Smijem li pitati«, dodala je uz Nur Rahmanov usklik olakšanja, »kome pripada

ova utvrda?« Žena po imenu Zahida iznenađeno je razrogačila oči. »Ti to ne znaš?« Nešto u njezinu glasu izazvalo je stezanje Marianine čeljusti. »Štiti te Aminulah Kan«, izjavila je Zahida. Onemoćali starac pokušava ustati. Gluh kao top. Mariana se stisnula na svoj

jastuk prisjetivši se blagog drhtaja njegove lijeve ruke. Nitko nije znao kako taj čovjek izgleda, čak ni Macnaghten.

Svoju je obitelj prepustila njegovoj milosti. Bilo je prekasno za bijeg, prekasno čak i da uzme pismo od žene koja je dala znak

Nuru Rahmanu neka pođe za njom. »Ne brinite, khanum«, šapnuo je prije no što je krenuo prema blaženoj, upitnoj

sigurnosti garnizona. »Vaša će obitelj ovdje biti sigurna.« Trenutak poslije Mariana je ostala sama, obamrla od straha.

193

31. poglavlje

ahida se vratila nekoliko trenutaka nakon Nur Rahmanova odlaska. Stala je pred Marianu i pokazala preko malog dvorišta te ponavljala istu nerazgovijetnu

rečenicu sve dok Mariana s velikim olakšanjem nije shvatila kako joj pruža mogućnost da pođe na obiteljski zahod.

Nakon što se vratila škripeći po snijegu na dvorištu, Mariana se naslonila na jastuk i gledala kako Zahida odlazi u sobu s pletenim ležajem te se vraća noseći svjetiljku, mali ćilim i vrč vode.

Kad je treći put došla noseći pod rukom jastuk punjen pamučnom vatom, slijedile su je tri uzbuđene djevojčice koje su dojurile u dnevnu sobu, a potom stale mirno i zagledale se u Marianino klupko neopranih smeđih kovrča i blijedo nepokriveno lice, nabirući nosiće u gađenju.

Zahida im se oštro obratila. Djevojčice su otrčale. Mariana je za trenutak shvatila što nije u redu. Ona nije bila u redu. Tjednima se

nije okupala. Ne obazirući se na njezino sve rumenije lice, Zahida joj je gestom pokazala da će se

vratiti, a tada je nestala uza stepenice, na katu čije su sobe kao i Marianina gledale na dvorište.

Kad se vratila, već se bilo .smračilo. Donijela je ručnik i čistu odjeću — složeni šalvar kamiz, dugu košulju i vrećaste hlače od iste grube tkanine od koje je bila izrađena i njezina široka odjeća, dugačak široki veo od tankog pamuka da ga prebaci preko glave i smeđi vuneni šal. Pokazavši Mariani da pođe za njom, odvela ju je u malenu sobu bez prozora u kojoj je netko ostavio dva mjedena vjedra vode, vruće iz koje se pušilo i hladne. Između njih nalazila se posuda u obliku čajnika. Uljanica u kutu cijeli je prizor osvjetljivala slabašnom, zasjenjenom svjetlošću.

Zahida je rječito mahnula rukom, zatvorila vrata i ostavila uzdrhtalu Marianu da se okupa.

Kad je Mariana nakon nekog vremena otvorila vrata oribana i odjevena u čistu odjeću, jedna ju je djevojčica odvela u sobu na katu čiji su prozori u obliku luka zatvoreni bambusovim kapcima.

Pred vratima je ležala hrpa ostavljenih cipela. Iznutra su dopirali ženski glasovi. Mariani su se usta ispunila slinom kad je osjetila miris kuhanja mesa negdje u kući.

»Ovdje držimo sandali.« Djevojčica je pričekala da Mariana uplašeno izuje cipele, a tada je odmaknula zavjesu na ulazu.

Soba srednje veličine bila je topla, na podu su bili debeli ćilimi i bilo je zagušljivo

Z

194

zbog prisutnosti žena i djece koji su sjedili na strunjačama oko velikog kvadratnog stola te izvijali glave kako bi je vidjeli. Prostorijom je dominirao golem punjeni pokrivač, dovoljno velik da pokrije cijeli stol i sve noge.

Zahida joj je prišla i povela je prema starici čije su oči bile prodorne i sive poput očiju Aminulaha Kana.

Vidjevši kako to drugi ljudi čine, Mariana je položila ruku na srce i starici poželjela mir. Sjela je poslušavši njezinu zapovjednu gestu, uvukla noge pod pokrivač i odmah osjetila ugodnu, utješnu toplinu. Pod stolom je bio žeravnik, ili nekoliko njih, a u njima ugljevlje izgorjelo te prekriveno pepelom.

Uzdahnuvši od zadovoljstva, na trenutak je zaboravila da je među neprijateljicama. Dopustila je da joj dječačić toči vodu po rukama. Pijuckala je zeleni čaj.

Starica joj je uputila opor osmijeh. Kad je pred nju stigla zdjelica prženih badema, žena s naočalama neodređene dobi

prišla joj je te trudnoj djevojei pokraj nje dala znak da se pomakne. »Ja govorim dari«, rekla je kad je sjela i naslonila se na težak jastuk iza njezinih

leđa. »Prevodit ću za druge.« Mariana se nasmiješila. Srećom neće imati što prevoditi, ali svejedno hvala. Pogriješila je. »Kako glasi tvoja priča, mairmuna?« upitala ju je žena pogurnuvši naočale prema

gore. Njezin osmijeh otkrio je savršene zube. »Zašto si zatražila utočište?« Mariana je teško progutala, svjesna da su svi razgovori u sobi prestali. Što bi trebala reći toj neprijateljici čiji su sunarodnjaci izmasakrirali Burnesa i

Macnaghtena te ubili ili ranili mnoge druge? Nije li Aminulah Kanu rekla dovoljno kad je zatražila panah? Jesu li očekivale da će priznati očajne uvjete u garnizonu? Jesu li očekivale još jednu ispriku?

Duž ruba vlasišta orosila se znojem. Djevojka svijetle kože, koja je sjedila nedaleko od nje, gledala ju je golemim očima.

Hoće li je ubiti ili poslati natrag u garnizon ako kaže nešto pogrešno, ako ih nesvjesno uvrijedi?

»Ja sam«, mucala je želeći dobiti na vremenu, »jedina Engleskinja u Kabulu koja nosi čadri. Bila sam u gradu. Nijedna zemlja«, dodala je prisjetivši se izaslanikovih piknika u vrtu šaha Babura, »nije toliko veličanstveno lijepa kao Afganistan. Nisam pročitala ljepše poezije od one koju su pisali Rumi, Sa’adi...«

Prevoditeljica se namrštila. Žene su počele žamoriti. O, ne! To su Paštunke! One preziru klasične perzijske pjesnike i smatraju ih

nemuževnima u usporedbi s njihovim bardovima čiji su ponosni stihovi siloviti poput njih...

»Dakako«, neuvjerljivo je dodala Mariana, »još nisam čitala djela slavnoga Ahmed-šaha Duranija.«

»Da, ali zašto si zatražila utočište?« prevoditeljica je bila uporna. »Kako glasi tvoja priča?«

Dakle to je bila cijena utočišta: istina. Počasno mjesto za stolom, čaj i bademi bili

195

su samo početak. Starica ju je promatrala. »Molim se«, počela je Mariana uz stezanje u želucu, »da nisam počinila zločin koji

je toliko težak da iziskuje traženje zaštite od neprijatelja, ali priznajem da su moji ljudi počinili pogreške koje su razljutile Akbara Kana i prouzročile ogorčenost među plemenima. Zbog posljedica tih pogrešaka tražim vašu zaštitu.«

Starica je oštro progovorila. Zahidin nosni prsten ljuljao se dok je ozbiljno kimala. »Želiš izbjeći pravednu

kaznu koju su tvoji ljudi zaslužili svojim postupcima.« Pravednu kaznu? Mariana se trgnula od smirene okrutnosti tih riječi, ali kad je

pogledala oko stola, nije vidjela ni traga trijumfalne osvetoljubivosti, nego samo radoznalost.

Je li moguće da te ghilzaiske žene žele samo informacije? Jesu li tražile samo pojedinosti priče koju će sljedećih stotinu godina prepričavati svojim potomcima: o Britancima koji su pokušali pokoriti Afganistan, a potom su prodali svoju čast, te o Engleskinji koja je u njihovu utvrdu došla tražeći zaštitu od opravdanoga gnjeva njihova plemena?

Je li moguće da su željele ni manje ni više nego cijelu priču o svojoj pobjedi? Budite iskreni jer vam inače neće pomoći. Mariana je progovorila. Sljedećih pet minuta žene su bile nagnute naprijed kako bi

čule svaku riječ, a ona je opisivala britanski plan zaštite svojih posjeda u Indiji postavljanjem kralja po njihovu izboru na prijestolje Afganistana. Potvrdila je golemo opterećenje koje je britanska vojska nametnula tom području u pogledu opskrbe hranom. Pognuvši glavu priznala je da ih je oporezivanje plemenskih poglavica s ciljem plaćanja troškova šaha Šudže uvrijedilo jer su sebe smatrali ravnima svojem kralju.

Kad je završila, žene su kimale, ali i dalje su je gledale s očekivanjem. »Sve je to točno«, složila se prevoditeljica, »ali što je s britanskom utvrdom? Ako

si došla k nama kako bi pobjegla od tamošnjih uvjeta, trebala bi nam reći kakvi su.« Marianine su se misli kovitlale. Svaka informacija o očajnom stanju u garnizonu, o

nedostatku vode, o strašnoj štednji hrane i o bolestima koje haraju među ljudima, pomoći će njezinim neprijateljima.

Svaka riječ koju izgovori bit će prenesena ušima Aminulaha Kana. Umjesto toga govorila je o svojoj obitelji: o tetinu neprestanom kašlju i vrućici, o

tetkovoj iscrpljenosti, čak i o munšijevoj bolesti. Iako je tvrdila da imaju dovoljno hrane, priznala je kako strahuje da njezini tetak i teta, njezina jedina obitelj u Indiji, možda neće preživjeti tu zimu.

Slegnula je ramenima i odmahnula glavom kad su je upitale o Macnaghtenovoj odluci da prepolovi naknadu koju je obećao istočnim Ghilzais plemenima. Nije dala naslutiti kolaps britanske uprave. Nije spomenula sablažnjivo ponašanje Alexandera Burnesa s afganistanskim ženama.

O sebi im je rekla vrlo malo. Hasana Ali Kana nije čak ni spomenula. Nakon nekog vremena pokrivač na stolu prekriven je tkaninom, a u sobu je ušla

196

skupina sluškinja noseći jela od riže s piletinom te prekrivena grožđicama i komadima mrkve, janjetinu kuhanu sa suhim bukharskim šljivama, varivo od graha, pečene bundeve, procijeđeni jogurt i hrpe kruha. Vilica, noževa ili žlica nije bilo. Mariana se prisjetila strpljivih pouka sultanije Safije te neuredno jela kažiprstom, srednjim prstom i palcem desne ruke.

Kad je pojela, kapci su joj se počeli spuštati. Prije no što je dječačić završio drugi krug s vrčem i lavorom, Mariana se okrenula prevoditeljici.

»Oprostite«, promrmljala je, »ali ja moram spavati.« Zahida je kimnula. »Spavati«, rekla je. »Uredili smo vaše putovanje u Indiju.

Krećete prekosutra.«

I dalje odjevena u domaću odjeću, Mariana se čvrsto umotala u punjene pokrivače i položila glavu na jastuk punjen pamukom.

Sutra će, ako Bog da, tetak Adrian doći s tetom Claire, slugama i možda drugima iz garnizona. Prekosutra će biti na putu za Indiju.

Još malo. Ako njihova karavana krene prema jugu, stići će u Derajat, nedaleko od rijeke Ind

te daleko jugoistočno od Lahorea, ali barem će otići s ovog strašnog mjesta. Tada će nekako pronaći način da se vrati u Lahore i u haveli Kamar.

Ondje će ustanoviti je li još Hasanova supruga, kao što je munši sahib dao naslutiti.

Svjetiljka je treperila bacajući sjene po stropu. Mariana je zurila u njih pitajući se hoće li on reći Hasanu da je ona prihvatila Fitzgeraldovu prošnju.

Od te se pomisli promeškoljila pod pokrivačima. Je li Hasan pročitao njezino prvo, romantično pismo koje mu je odavno poslala,

uzevši riječi iz Rumijeve Mesnevije i prilagodivši ih svojoj svrsi? Je li uopće primio njezino drugo pismo? Možda nije jer je Gulam Ali lako mogao

poginuti u prolazima još prije nekoliko mjeseci, možda su ga ubili baš rođaci Aminulaha Kana, a njezina neisporučena poruka i dalje je skrivena u naborima njegove odjeće.

Kako li je bila nepromišljena i nerazborita... Uspravila se i ugasila svjetiljku. Žene su i dalje bile budne. Ženski glasovi dopirali su odozgo, smijeh, svađa,

istodobno govorenje, najvjerojatnije o njoj. Ti su ljudi bili njezini neprijatelji, neprijatelji jadnih, zarobljenih Britanaca, i bili

su sretni. Ne mogavši više misliti, okrenula se na škripavom krevetu i zaspala.

197

32. poglavlje

3. sije čnja 1842.

asan i Zulmaj jučer su prešli rijeku Logar.

Do trenutka kad je Mariana odjahala u utvrdu Aminulah Kana, Hasan i njegova dva pratioca bili su blizu Kabula, nisko pognuti nad vratovima svojih konja, sa šalovima omotanim oko glava i lica.

Krenuli su u zoru, ostavivši Zulmaja i prtljagu, te brzo jahali uz Logar prema sjeverozapadu, pokraj golih voćki uz obalu rijeke, čije su grane drhtale na vjetru.

U podne, sedam sati poslije, stariji Hasanov stražar podignuo je ruku. »Naši konji ne mogu dalje bez odmora«, rekao je s poštovanjem, »ali tvoja će te

akhal teke odnijeti do grada ako želiš nastaviti bez nas.« »Idem sam. Živjeli«, pristojno je dodao Hasan u znak pozdrava. »Da ne budete

umorni!« Uši Ghyr Khush trznule su se kad joj se obratio i tada je krenula. Do sredine poslijepodneva stigao je do velikog karavan-saraja i sajma životinja

zapadno od kabula. Pokraj ulaza nalazila se čajana, a u njoj samovar koji je klokotao. Hasan je ukočeno sjahao i svezao kobilu.

Nešto kasnije stariji vlasnik čajane stavio je drugi čajnik pred njega te pokazao prema visokom zidu seraja. »Najbolje je mjesto za taborenje s ove strane«, rekao je. »Ovdje biste trebali pričekati svojeg prijatelja.«

»Poslušat ću vaš savjet«, odvratio je Hasan, »ali prije toga moram nešto obaviti. Možete li mi reći gdje je britanska utvrda?«

Starac ga je ozbiljno pogledao. »Da sam na vašemu mjestu«, rekao je, »izbjegavao bih to prokleto mjesto. Vi ste iz Indije pa biste ga trebali zaobići u širokom luku.«

Hasan mu je zahvalio, uzjahao svoju umornu kobilu i izašao kroz visoka vrata karavan-saraja.

Put prema garnizonu bio je prepun teško naoružanih muškaraca i mladića koji su u prolazu zurili u njega. Kad se približio ograđenoj utvrdi, zrak je bio prožet vonjem.

Glavna vrata bila su čvrsto zatvorena. Vani nije bilo stražara. Hasan je sjahao i udario po teškim vratima, ali nitko mu nije odgovorio. Nakon što je obišao vanjski zid garnizona uzalud tražeći otvoreni ulaz, stao je na opreznoj udaljenosti od sporednih vrata koja su obećavala. Kad su se napokon otvorila kako bi propustila muškarca koji je vodio magarca, Hasan se nestrpljivo obratio svojoj kobili. Ghyr Khush istog je trena krenula galopom, ali stigli su prekasno.

Prije no što su se vrata čvrsto zatvorila pred njim, Hasan je nakratko pogledao

H

198

unutra i vidio desetak ljudi koji su zurili u njega s bolnim strahom na licima. »Zatvori vrata, zatvori vrata!« vikali su kao da im život ovisi o tome. Ni drugi dan nije bio bolje sreće. »Jeste li pronašli ono što ste tražili?« upitao ga je stari vlasnik čajane kad se

Hasan vratio u karavan-saraj. »Još nisam, oče«, pristojno je odgovorio, »ali i dalje ću nastojati. Možda mi«,

dodao je, »možete dati informaciju o nekome tko živi u gradu.«

***

Marianu je probudila dnevna svjetlost i zvuk kućanske živahnosti pred njezinom sobom.

Uplašivši se da je spavala predugo, spustila je noge s kreveta, nazula papuče, ogrnula se šalovima i izašla.

Sunčeva svjetlost padala je na malo dvorište pred njom, osvjetljujući dlaku svezanih životinja i blistajući na ledenom tlu. Sluškinja u kožnim čizmama uspinjala se stepenicama noseći posudu s vodom na glavi. Djeca rumenih obraza izjurila su kroz vrata.

Marianu je nešto potaknulo da podigne pogled. Oštra starica koju je sinoć upoznala stajala je pred prozorom na katu i promatrala je.

Kad je vidjela da je Mariana gleda, nestala je u unutrašnjosti sobe. Možda je ona bila prva žena te obitelji, koja je imala moć odlučiti tko će živjeti, a

tko umrijeti. Ako jest, što je mislila? Trenutak poslije stigla je djevojka koja je odvela Marianu u prostorije na katu.

Ondje je uživajući u toplini žeravnika pila vruć zeleni čaj i jela slatku kašu s mljevenim mesom te komad afganistanskog kruha dok su je nagurana djeca netremice promatrala.

Kad je pojela, s krovova se začula vika muških glasova. Netko je došao. Mariana je žurno navukla čadri, a tada zajedno s jatom djece požurila u glavno

dvorište te vidjela kako se teška vrata utvrde otvaraju. Trenutak poslije ujahao je njezin tetak u pratnji uplašenog konjušara koji je vodio drugog konja sa ženskim sedlom na leđima.

Bili su sami. Tetak Adrian sjahao je i nesigurno promotrio dvorište. Ona je potrčala po snijegu i bacila mu se oko vrata. »Tetku Adriane«, zavapila je,

»silno mi je drago što si došao! Ali, gdje je teta Claire?« dodala je namrštivši se prema vratima. »Gdje su sluge?«

Tetak Adrian odmaknuo ju je i zagledao se kroz mrežu čadrija. »O, Mariana, boli me vidjeti te u ovoj odjeći.« Glas mu je drhtao. »Reci mi, jesu li te ozlijedili?«

Mariana ga je zaprepašteno pogledala. »Nc, nipošto. Sinoć sam se okupala u toploj vodi i pojela ukusnu večeru. Dali su mi vlastitu sobu. Obećali su da će nas za dan ili dva poslati u Indiju.«

Tetak je pustio njezina ramena. »Jadna ludo.« Uzdahnuo je.

199

Unatoč hladnoći lice mu je bilo oznojeno pod cilindrom. Budući da je sama bila netom okupana, uvidjela je da on ispušta neugodan slatkast vonj. Ruke su mu bile prljave. Kašalj mu je zvučao suho.

»Ovi će Afganistanci zahtijevati novac za tvoje oslobađanje. Ako im ne platimo golemu otkupninu, zaklat će te kao janje.«

»Tetku Adriane«, rekla je oprezno pitajući se je li mu očaj pomutio rasuđivanje, »dali su nam utočište...«

Ušutkao ju je kretnjom ruke i pogledao preko ramena. »Ni riječi više«, šapnuo je. »Pokušat ću ih uvjeriti da te predaju meni.«

Mariana se uspravila u čadriju. »Ja nisam zarobljenica, tetku Adriane. Ja sam gošća. Ovo su Paštuni. Zar si zaboravio paštunvali zakon?«

Tetak Adrian nesigurno je trepnuo. »Molim te, tetku Adriane«, rekla je, a brada joj je počela drhtati. »Ako ne dovedeš

tetu Claire i sluge, svi će izginuti. Zbog njih sam se uhvatila za poglavičin stremen i preklinjala za zaštitu. Zbog njih.«

Njegov se pogled razbistrio. »A o kojem je poglavici riječ?« upitao je oštrijim glasom zagledavši joj se u oči. »Od kojeg si neprijatelja izdajnički zatražila utočište?«

Mariana je pognula glavu i zagledala se u svoje snijegom prekrivene čizme. »Ova utvrda pripada Aminulahu Kanu«, šapnula je.

»Ali, molim te, molim te, poslušaj me«, dodala je, bolno plačući jer je ugledala njegovo lice. »Sve što smo doznali o njihovu kodeksu ponašanja istina je. Zašto bi teta Claire, lady Macnaghten ili lady Sale poginule zbog gluposti naših generala? Teta Claire jedina je sestra moje majke. Ti se možeš vratiti i obavljati svoju dužnost ako to želiš, ali kako možeš dopustiti da ona umre?«

Njegovo je lice bilo ukočeno. »To je pitanje časti.«

Kimnuo je konjušaru. Konjušar je krenuo vodeći osedlane konje. Namjeravao ju je odvesti.

»Ne, tetku Adriane«, zajecala je odmaknuvši se kad je pružio ruku. »Ako sada odeš, utočište će biti prekršeno. Pucat će ti u leđa.«

Dok je govorila, vrata obližnje kuće naglo su se otvorila i Aminulah Kan krenuo je prema njima. Lagano je šepao, a lijeva ruka visjela mu je uz tijelo kao da se slabo njome koristi, ali iz njegova držanja bilo je posve jasno kako je gospodar svoje utvrde te svih u njoj.

Nasmiješio se dok im se približavao, ali njegovo lice nije nimalo izgubilo na grubosti. »Oprostite mi«, rekao je položivši ruku na srce i ne obazirući se na Marianu koja je šmrcala pokraj tetka. »Tek sam sada čuo za vaš dolazak. Molim vas, dođite unutra gdje je toplije. Popit ćemo čaj.«

Zdravom je rukom mahnuo prema zgradi u kojoj je jučer poslijepodne nestao. Drugi su muškarci na to izašli, pridružili im se i pozdravili.

Iscrpljen i prljav tetak Adrian nije imao čak ni nož pa nije imao izgleda protiv desetorice teško naoružanih pripadnika plemena koji su se ohrabrujuće smiješili i pokazivali zidanu kuću te njezina otvorena vrata.

Prije no što je otišao s ljudima koji su sasjekli njegove nadređene, dobacio je

200

Mariani pogled pun strepnje. »Što god te pitali, pazi da im kažeš istinu«, doviknula je za njim, »istinu!« Obrisala je nos rukavom čadrija, pognula ramena i krenula prema ženskim

odajama. Što god se sada dogodilo, njezin će tetak patiti. Čak i ako sigurno stigne u Indiju, njegovim nevoljama nipošto neće biti kraj.

Generalni guverner nikada neće shvatiti zašto je napustio svoju dužnost u toliko kritičnom trenutku. Nitko neće vjerovati da je u Aminulahovoj utvrdi uhvaćen u zamku dok je pokušavao spasiti nećakinju.

Ponižavajućoj istrazi uslijedit će degradacija, a možda čak i gubitak mirovine. Dva je sata nemirno čekala u sobi na katu prije no što se s krova ponovno začula

vika. Ponovno je pojurila niz stepenice. Tetak Adrian zacijelo je jeo jer je izgledao manje iscrpljeno nego prije, ali nikada

ga nije vidjela toliko jadnog. Stajao je pokraj Aminulaha Kana i tužno gledao kako njegovi sluge ulaze u utvrdu.

Izrezbarena nosiljka već je bila unutra, a oko nje čučalo je dvanaest nosača omotanih šalovima.

Došli su. Mariana je željno promatrala lica u gomili. Svi su sluge bili ondje: Jar Muhamed zaštitnički je stajao pokraj nosiljke tete Claire, Dittuu je kosa neuredno stršala ispod turbana, stari Adil, dobroćudni bengalski kuhar s noževima u kožnatoj torbi, razroka žena koja lašti srebrninu te čistačica i njezina kći. Svi su se plaho stisnuli s još mnogima drugima.

»Adriane? Jesi li tu?« iz nosiljke se čuo plačljiv glas tete Claire. »Zaboga, gdje smo?«

Mariana se namrštila pogledom pretražujući dvorište. »Ali gdje su lady Macnaghten i lady Sale?« upitala je. »Gdje je kći lady Sale?«

Zacijelo su pozvane. Zacijelo ne bi propustile tu priliku da napuste Afganistan. Kći lady Sale bila je trudna...

Odmahnuo je glavom. »Kad sam vidio da ni za jedno od nas nema izlaza iz ove utvrde, poslao sam po tvoju tetu i sluge jer sam se plašio ostaviti ih same u garnizonu. Ali, kako sam mogao pozvati druge žene? Obećao sam sir Williamu«, tužno je dodao, »da ću se brinuti za njegovu suprugu.«

Sat vremena poslije Mariana je stražarila pred vratima prostorije za kupanje držeći čistu odjeću od grubog platna i haljinu te donje rublje tete Claire, koji su vonjali na ustajalost.

Iznutra su se čuli zvukovi pljuskanja. »Jesi li tu, draga?« drhtavo ju je upitala teta po treći put. »Ne želim se naći sama i

gola u utvrdi punoj Afganistanaca.« »Kad budeš spremna«, rekla je Mariana kroz vrata, »dat ću ti čistu odjeću koju ti

je Zahida donijela.« Nakon nekog vremena iznutra su se čuli zvuci naprezanja praćeni teškim

disanjem. Mariana je zamišljala kako njezina teta navlači nepoznate vrećaste

201

afganistanske hlače te veže uzicu oko pozamašnog struka, a potom navlači široku potkošulju preko glave te za njom dugačku košulju načinjenu od iste grube tkanine kao i hlače.

»Uđi, Mariana«, viknula je trenutak poslije kroz pukotinu na vratima. »Donesi moju pravu odjeću. Iz ove kupaonice ne izlazim bez svojeg steznika.«

»Zatvori vrata!« zapovjedila je kad je Mariana ušla. Kad je stala pred nju blistava na svjetlosti, njezine krupne dojke slobodno su se zaljuljale pod grubo tkanom pamučnom košuljom. »Još nikada u životu«, zavapila je, »nisam bila odjevena tako neprilično!«

»Možeš nositi svoj steznik«, oprezno je odgovorila Mariana, »ali nije opran najmanje mjesec dana. A osim toga, trebala bi nositi i ovo.«

Pružila joj je dug, širok bijeli veo te jednako velik šal. »I jedno i drugo pokriva ti grudi.«

Podbradak tete Claire zadrhtao je od srdžbe. »Ne mogu zamisliti što je tvojem tetku bilo na pameti kad nas je doveo u ovu nevolju. Do kraja života neću izustiti ni riječo ovom iskustvu.«

Njezin tetak? Mariana je protresla veo. »Dopusti«, žurno je rekla, »da ti pokažem kako se ovo nosi.«

Dva sata poslije u dnevnoj sobi na katu Mariana je uzdahnula od olakšanja. Teti Claire svidjela se večera. Mariana se pripremila za otvoreno iskazivanje gađenja prema začinjenim jelima

koja su u obilju pristizala odozdo, s poslužavnicima svježe pečenog tandoori kruha. Umjesto toga gledala je kako teta Claire nakon simboličnog prigovaranja zbog nedostatka pribora za jelo ispija šalice i šalice čaja i jede nekoliko porcija pulao piletine, mrkvu, jogurt i jelo od suhoga graška.

Jedino što je odbila bio je razgovor s domaćicama. »Neću razgovarati s tim divljakušama«, izjavila je mahnuvši prstima u znak

odbacivanja prema oštroj starici koja ju je s druge strane stola gledala zastrtim očima. »Nevoljko ću nositi njihovu odjeću i jesti njihovu hranu, ali ne smiješ očekivati od mene da ću ih na bilo koji način prihvatiti.«

Ali, i te kako je prihvatila sljedeće jelo, puding od slatke riže posipan pistacijama.

Sljedećeg jutra, dok je njezina teta hrkala pokraj nje, Marianu je probudio uporan glas pred njezinim vratima.

»Mairmuna!« vikao je mladi ženski glas. »Mairmuna!« Mariana se odjenula i odmaknula zavjesu. Pred njom je stajala djevojčica koja je

pokazala prema glavnom dvorištu. Mariana je kimnula. »Teta Claire, ustani«, žurno je rekla tresući smotane pokrivače na drugom

krevetu. »Moramo se pripremiti za polazak u Indiju.« Teta Claire uspravila se trepćući, s čipkastom kapicom na glavi koju je uspjela

uzeti iz garnizona. »Gdje je Adrian?« oštro je upitala. »Gdje je tvoj tetak? Ne sviđa mi se kad ode i ostavi nas. Gdje je moj čaj?«

»Uskoro ćemo vidjeti tetka Adriana«, odvratila je Mariana zaokupljena svojim

202

čizmama. »Gdje ti je poštin?« Sat vremena poslije, nakon žurnog doručka, Zahida je navukla čadri te otpratila

Marianu i njezinu tetu na glavno dvorište. Posvuda oko njih vladao je metež. Aminulah Kan stajao je nedaleko od glavnog

ulaza u utvrdu i razgovarao sa svojim pomoćnicima. Drugi naoružani muškarci hodali su uokolo. Deve su klečale jedna pokraj druge istežući vratove te stenjući i žaleći se dok su ljudi na njih tovarili vreće kućanskih potrepština tete Claire.

Dvije deve ogrnute su šarenim pokrivačima. Klečale su podalje od drugih i čekale da ih se uzjaše.

»Kad dođemo u Indiju, nabavit ćemo novu.« Tetak Adrian pokazao je prema nosiljci tete Claire, praznoj i okrenutoj na bok u kutu. »Nosači te ne mogu nositi kroz snijeg. Pola ih je već bolesno. Jahat ćeš devu i točka.«

»I navuci čadri koji ti je ona žena dala«, dodao je. »Zbog pristojnosti. Naposljetku, ti odmetnici možda ti spašavaju život.«

Podignuo je ruku i oprezno je spustio na nabore posuđenog turbana. Dittu je stao pred Marianu. »Bibi«, zavapio je kršeći ruke, »molim vas, oprostite

mi. Nisu mi dopustili da vam donesem jutarnji čaj. Nisu mi htjeli reći ni gdje ste. Jadni se Adil jako uzrujao...«

Onako slab i koščat, izgledao je kao da će zaplakati. »Nije važno, Dittu«, viknula je nadjačavajući buku dvorišta. »Afganistanci uvijek

drže muškarce i žene odvojeno.« »Ali, vaš čaj, vaša odjeća, prašina! Memsahibine stvari!« Aminulah Kan došao je u pratnji svojih pobornika. »Dakle«, srdačno je rekao,

»vidim da je sve spremno. Kad se pridružite taboru koji sam vam dogovorio, pratit ću vas do prolaza Šerdarvaze. Nakon toga moji će vas ljudi otpratiti sve do Dera Ghazi Khana.«

Marianin tetak odgovorio je opreznim kimanjem. Sat vremena poslije teta Claire prodorno je vrisnula kad se njezina deva trgnula

kako bi ustala. »Ako preživim ovo putovanje«, povjerila je dok su se ona i Mariana ljuljale s jedne

strane na drugu prema glavnom ulazu u utvrdu, »svečano obećavam da više nikada neću ustati iz kreveta.«

Dvostruka vrata utvrde bila su širom otvorena otkrivajući hladan, osunčani krajolik. Aminulah Kan jahao je prvi, na svojemu riđem pastuhu, a za njim su jahali Marianin tetak i nekoliko njegovih ljudi. Potom su išle dvije dobro čuvane deve, skupina indijskih slugu koji su pješačili također uz zaštitu Afganistanaca, i kolona tovarnih životinja.

Kafila je skrenula na utabanu stazu kroz snijeg prema Bali Hisar, gradu i velikom karavan-saraju zapadno od Kabula, gdje ih je čekala pratnja.

Dok je Mariana izlazila kroz vrata, mala prilika potrčala je po snijegu prema njoj. Podignula je zaklopac čadrija kako bi vidjela tko je to, ali već je znala.

»Poslao me munši sahib«, dašćući je rekao Nur Rahman trčeći pokraj njezine deve, sa smotanim čadrijem pod rukom. »Rekao mi je da moram nešto učiniti za vas,

203

khanum. Plakao sam i ljubio mu ruke, ali on je izričito zahtijevao da ga napustim. Za njega bih učinio sve«, dodao je, »pa sam zato došao.«

Njegove obrubljene oči poprimile su mračan izraz. »Rekao mi je da ću, ako bude volja Alahova, primiti veliku nagradu.« Ali to je izgovorio sa suzama u očima.

Dok je Hasan po treći put jahao prema gradu, u susret mu je dolazila karavana koja je putovala u suprotnom smjeru.

Bila je dobro čuvana, a korak su određivale deve pa je napredovala dostojanstvenom brzinom i zauzimala cijelu širinu puta. Dvije deve nosile su ženske prilike zaogrnute teškim šalovima.

Pažljivo odvrativši pogled od žena, Hasan je odveo Ghyr Khush s puta. Jedna od njih tada se okrenula, vidjela ga i viknula.

204

33. poglavlje

4. sije čnja 1842.

ur Rahman!« Mariani je srce lupalo dok je gledajući preko ramena u koloni slugu i stražara pogledom tražila plesača. »Nur Rahman!« viknula je ne mareći tko je

čuje. »Iza nas«, šapnula je kad je stigao do nje. »Čovjek na sivom konju!« Uvukla je ruku pod čadri i strgnula Hasanov zlatni medaljon i lančić s vrata. »Daj

mu ovo«, zapovjedila je bez daha ispustivši ih u njegovu ispruženu ruku. »Reci mu da ga gospođa želi vidjeti.«

»Kojem čovjeku?« upitao je dječak namrštivši se u zbunjenosti. »Tko?« »Na sebi ima poštin i smeđi turban od šala«, gotovo je viknula. »Sjedi na sivom

konju. Ime mu je Hasan. Požuri!« Dječak je kimnuo, stavio medaljon s lančićem u džep i potrčao. Mariana se ukočena od tjeskobe ljuljala na svojoj devi užasavajući se sve veće

udaljenosti između nje i Hasana, želeći da može svojom iznenadnom silovitom energijom ubrzati Nura Rahmana na putu kojim su došli, pokraj stražara i tovarnih životinja, duž uske utabane staze prema gradu.

Je li je dječak shvatio? Je li dovoljno dobro opisala Hasana? Ako je na putu bilo više sivih konja, hoće li Nur Rahman medaljon dati pogrešnom čovjeku?

Što će učiniti ako je Hasan nestao u gradu prije no što ga je Nur Rahman stigao? Što ako čovjek kojeg je vidjela nije bio Hasan? »Mariana, što je?« upitala ju je teta s druge deve. »Zašto si vikala iz svega glasa?«

Nur Rahman teško je trčao, hladan zrak rezao mu je pluća, a poštin mu je teško ležao na ramenima.

Pitao se zašto mu je Engleskinja zapovjedila da zaustavi neznanca na putu i preda mu vrijedan dar koji je sada ležao u njegovu džepu?

Možda je poludjela, dakako, ali koja god je bolest nenadano ovladala njezinim umom, bilo je očito da je u tom trenutku očajnički željela sastati se s tajanstvenim muškarcem na sivom konju.

Ali, koliko god njezina želja bila moćna, nije bila jača od potrebe Nura Rahmana da preživi. Kad se put nakratko raščistio, stao je, oprezno se osvrnuo uokolo i tada uzeo plavi čadri koji je nosio pod rukom te ga žurno prebacio preko glave i ramena.

Pogledao je pred sebe kroz krinku čadrija. Tko god bio taj stranac, odjahao je čim ga je Engleskinja vidjela jer nigdje u blizini nije bilo sivog konja.

N

205

Od nekoliko jahača u daljini doimalo se da samo jedan jaše svijetlog konja. Ne skidajući pogled s te prilike u daljini, Nur Rahman trčao je uz put, čadri mu se

pleo po nogama, a dah mu je šumio u ušima. Skupina konjanika jahala je prema njemu zaklanjajući mu vidik. Nekoliko

trenutaka nakon što su prošli, za njima su došli drugi koji su učinili isto. Kad su otišli, Nur Rahman zagledao se u put pred sobom. Jahač je nestao. Ne usuđujući se vratiti natrag, Nur Rahmau trčao je znojeći se pod svojini

čadrijem, svjestan da se ljudi čude prizoru žene same na putu, moleći da ga nitko ne zaustavi i počne ispitivati, da mu nitko ne ponudi pomoć.

Nedaleko od mosta Pul-e-Khishti stao je popiti čaj te ga brzo iskapio skriven u jednoj veži. Odlučio je ondje pričekati tog čovjeka jer svi u Kabulu prije ili kasnije prijeđu preko tog mosta.

»O, Alaše«, šapnuo je, »molim te, neka se Engleskinjin stranac vrati na svojemu sivom konju prije no što bude prekasno.«

Ona će sutra nastaviti s Aminulahovom kafilom. A on je munši sahibu obećao da je neće napustiti...

Dva sata poslije još je čekao u veži obamrlih stopala, pogleda uprtog u promet na mostu. Prodavači srebrnih ukrasa na desnoj obali rijeke Kabul daskama su zatvorili svoje prodavaonice. Uljanice i vatre osvjetljivale su nadolazeću noć. Skupine naoružanih muškaraca razgovarale su među sobom prelazeći rijeku prema garnizonu.

Kad se u suton oglasio poziv na molitvu, Nur Rahman podignuo je glavu i naglo udahnuo. Dvadeset metara dalje, preko mosta, kroz sve slabiju svjetlost, jahao je muškarac s turbanom od smeđeg šala.

Nešto na njemu bilo je... Ali, kakve mu je boje konj? Gomila se razišla. Ponosna, srebrnosiva konjska glava pojavila se i ponovno

nestala. Nur Rahman skočio je na noge i pojurio. Gurao se kroz gomilu ne obazirući se na iznenađene poglede te se laktovima

probijao pokraj natovarenih kulija i skupina dječaka, cijelo vrijeme pazeći da metu ne izgubi iz viđa.

Kad se napokon našao na mostu, gorljivo se zagledao u gomilu. Čovjek i njegov konj nestali su u gradu. Klonuo od iscrpljenosti i razočaranja, Nur Rahman skrenuo je na bazar Char

Chatta te prošao do njegova kraja, ne obazirući se na miris kebaba koji su se pekli nad užarenim ugljevljem i na svjetlost svjetiljki koja je s odmicanjem poslijepodneva bazar pretvarala u tunel tajni.

Nakon još dva skretanja našao se duboko u labirintu staroga grada te je žurnim koracima prolazio pokraj zatvorenih prodavaonica izbjegavajući lokvice prljavog otopljenog snijega, zahvalan što je stigao toliko daleko ne privukavši pozornost.

Napokon je stao, podignuo šake i udario po visokim drvenim vratima s teškim nadvojem. Kad je zasun zastrugao i kad su se teška vrata uz škripu otvorila, prešao je

206

preko praga i ušao u Hadži Kanovo dvorište, a tada stao kao ukopan. Za jedino stablo u dvorištu bio je svezan srebrnosivi konj. Dječak je bez riječi pokazao prema Hadži Kanovoj sobi. Stari je vratar kimnuo. Hadži Kanova soba izgledala je jednako kao i onog jutra kad je Nur Rahman

otišao, čak je i slavuj bio u svojoj krletci na niskom stoliću pokraj slijepčeva podija. Sobu je grijao mali žeravnik pun dogorjelog ugljevlja koje je slabo tjeralo

hladnoću. Čučeći pokraj vrata, Nur Rahman vidio je svoj dah. Desetak muškaraca sjedilo je pred njim licem okrenuti prema Hadži Kanu.

Sedmero je imalo turban na glavi. Munši sahib je, dakako, nosio svoju zlatnu kapu od karakula.

Samo je jedan muškarac na glavi imao smeđi turban svezan od skupocjenog kašmirskog šala.

»Kad sam ustanovio da ne mogu ući u garnizon«, rekao je, »razgovarao sam s prodavačima hrane duž puta. Nitko od njih nije vidio da je žena poput nje prošla kroz vrata.«

Zvučao je zabrinuto i razočarano. Nur Rahman zadržao je dah i nagnuo se naprijed.

»Nisu je vidjeli, dragi moj Hasane«, blago je odgovorio munši sahib, »zato što je britansku utvrdu napustila pod čadrijem. Sada je pod zaštitom Aminulaha Kana. Tek smo jučer doznali da je pobjegla.«

Dragi moj Hasane? Nur Rahman izvinuo je vrat kako bi vidio lice tog muškarca. Doimalo se da poznaje svakoga...

»Hrabar, snalažljiv postupak.« Sjedobradi je kimnuo u znak odobravanja. »Postupak dostojan naših žena.«

Čovjek po imenu Hasan pognuo je ramena. »Ali, je li je odveo iz Kabula?« napeto je upitao. »Zna li itko gdje je ona?«

Nur Rahman više nije mogao čekati. »Mir s vama, Hadži Kane«, prekinuo ih je. Svi su se okrenuli i pogledali ga. Svi osim jednog čovjeka pokazali su iznenađenje

kad su ga vidjeli pod čadrijem. Munši sahib ohrabrujuće je podignuo ruku sa svojeg mjesta na ćilimu.

Slijepac je podignuo bradu. »Mir s tobom, dijete«, odvratio je. »Kojim si poslom došao?«

»Tražim«, počeo je Nur Rahman, već znajući kako će glasiti odgovor, »vlasnika onoga sivog konja koji je vani svezan.«

Muškarac pod smeđim turbanom namrštio se. »Taj je konj moj«, rekao je. Dječak je posegnuo u džep i izvukao zlatni medaljon na tankom lančiću. »U tom

slučaju«, rekao je uživajući u dramatičnosti trenutka, »imam nešto za vas.«

Brigadir Shelton te je večeri u salonu generala Elphinstonea gnjevno gledao svojega vrhovnog zapovjednika. »Dakako da možemo vjerovati Akbaru Kanu«, viknuo je. »Potpisao je sporazum s nama, zar ne? Obećao nam je slobodan put do Pešavara, nije li? Što bismo još mogli tražiti?«

Charles Mott podignuo je ramena. »A mi smo mu zauzvrat obećali sve naše

207

dragocjenosti i sedam topova«, primijetio je. »Smatram to vrlo velikodušnom ponudom čovjeku koji je ubio mojeg tetka.«

»Odakle vam pravo to procjenjivati«, otresao se Shelton, »kad je vaš nadređeni pobjegao?«

»Nije pobjegao, brigadiru.« Mott je podignuo bradu. »Kao što sam već izvijestio, zadržao ga je poglavica koji je oteo njegovu nećakinju.«

Spustio je pogled pred Sheltonovim. Shelton je slegnuo ramenom bez ruke. »Gospodine Mott, nijedno od njih ni

najmanje me ne zanima. Kako bilo, Akbar nam je već desetak puta rekao da nema ništa s izaslanikovim ubojstvom. Satima je plakao zbog toga.«

»Možda jest plakao«, slabašno je rekao general Elphinstone sa svojeg mjesta pokraj vatre, »ali ipak strahujem da nam laže. Jedan od naših časnika primio je upozorenje da deset tisuća Afganistanaca u prolazu Khurd — Kabul već čeka našu kolonu, a drugih deset tisuća u Surkhabu.«

»I sve to unatoč Akbarovu obećanju zaštite i dovoljno hrane za put?« ustrajao je Shelton podignutim glasom.

»Osobno to nazivam lukavim potezom, a ne obećanjem«, tvrdoglavo je odgovorio Mott. »Ako se sada pokušamo zaštititi ili se sami pobrinuti za hranu, time ćemo pokazati da mu ne vjerujemo. Ako ne učinimo ništa, mogli bismo ustanoviti da nas je prevario.«

»Vi to nazivate lukavim potezom?« podrugljivo je upitao brigadir. »Da, budući da sam ja ovdje obavještajni časnik.« »Potrebno je reći još nešto«, rekao je zet lady Sale, a njegovo se unakaženo lice

bolno grčilo dok je govorio. »Ulaz u garnizon previše je uzak da naša vojska izađe odgovarajućom brzinom. Predlažem da srušimo istočni bedem i načinimo otvor dug dvanaest metara.«

»Ali«, pobunio se general Elphinstone, »ako načinimo toliko veliki otvor, tko će ga braniti?«

»Nitko ga ne može braniti!« viknuo je Shelton. »Ne možemo obraniti ni najmanju sitnicu! Jesam li ja bio jedini svjedok jutrošnje krađe naših deva i dulija kad su se vratili nakon što su ostavili naše ranjenike u Bali Hisar? Jesam li samo ja vidio kako naše goniče i nosače prisiljavaju da svuku svu odjeću te da goli trče po snijegu spašavajući živu glavu?«

General je uzdahnuo. »Ne znam zašto se nitko nikad ne suprotstavi tim ljudima kad nas napadnu. Zar nemamo stražara ni pravih čuvara? Primio sam još jedno pismo u kojem nas šah Šudža preklinje da ga ne napustimo«, tužno je dodao. »Volio bih da imam kakvu zamisao o tome što sada učiniti.«

208

34. poglavlje

jutro su trebali krenuti. Mariana je zurila u prazno ispijajući treću šalicu čaja. Sunce je već bilo zašlo. Bilo je prekasno.

Kad je Nur Rahman odjurio prema gradu, ona i njezina obitelj nastavili su svoj dostojanstveni put prema velikom karavan-saraju i sajmu životinja zapadno od Kabula, gdje su Aminulahovi ljudi čekali da ih otprate u Indiju.

Sjedeći na svojoj devi, izvan sebe od napetosti, gotovo nije primijetila mirisan zrak koji je udisala ni vedro, modro nebo nad strmim smeđim brdima pred njima. Kad su ušli kroz visoka vrata karavan-saraja, nije obraćala mnogo pozornosti na skutrene skupine razasute po brežuljkastom terenu prenoćišta.

Nedaleko od glavnog ulaza pronašli su svoj smještaj, dva šatora od debele kozje dlake postavljena nisko pri tlu, a pokraj svakoga stajalo je nekoliko naoružanih stražara.

U blizini su bili drugi šatori. Uz jedan od njih bilo je svezano janje. »Žene će u jedan šator, a muškarci u drugi«, rekao je Aminulah Kan sa svojeg

konja pokazujući prema crnim šatorima. »Ja ću vam biti domaćin do vašeg polaska sutra ujutro. Potom ću vas otpratiti do prolaza Šerdarvaza.«

Jutro. Mariana je uzdahnula obuzdavajući svoje nade. Možda taj konjanik ipak nije bio Hasan. Možda je samo okrenuo glavu onako kako bi to Hasan učinio...

Osvrnula se u sve većoj tami. Ženski šator, poduprt mnogim motkama i omotan slojevima crne pletene kozje dlake, bio je prilično udoban, iako je u njemu bilo prehladno da bi skinule poštine. Bio je i lijep, s debelo tkanim prostirkama, strunjačama i jastucima, s hrpama tkanih bisaga i s veselom vatricom u krugu opisanom kamenjem, iako se teta Claire već ogorčeno požalila jer je nagurana u ledeni šator sa svim sluškinjama.

Mariana je zamislila tetka Adriana s Jarom Muhamedom i s dobroćudnim kuharom, Dittua da i ne spominjemo.

Izvana je dopirao miris pečenja mesa, a s njim muški glasovi. Kad je Mariana prije nekog vremena čula uplašeno blejanje, provirila je iz šatora i vidjela kako jedan čovjek drži umiruće janje za stražnje noge dok se krv iz njegova prerezana grla slijeva na snijeg.

A potom je, narezano na komade i nanizano na štapiće, trebalo postati njihovom večerom.

Drijemala je naslonjena na jastuk kad je Nur Rahman s oklijevanjem provirio u šator.

U

209

»Reci tom dječaku neka uđe ili izađe, ali neka, zaboga, zatvori zaklopac«, ljutito je rekla teta Claire iz svoje kukuljice pokrivača, na što se Mariana naglo prenula. »Ionako je strašan propuh. Zašto je on u ženskom šatoru? I zašto je zamotan u...«

Prije no što je njezina teta stigla završiti, Mariana je skočila na noge i pozvala ga unutra.

»Mislio sam da nikada neću pronaći vašeg jahača«, uzbuđeno je šapnuo. »Ali pronašao sam ga u kući Hadži Kana kako pije čaj s munši sahibom. On...«

»Gdje je sada?« upitala je Mariana dok su joj se misli vrtložile. »Je li ovdje?« »Nipošto.« Dječak je neodređeno mahnuo. »U svojem je taboru. Aminulah Kan

dao bi ga ubiti ako bi vas ovdje pokušao posjetiti. Aminulah je preuzeo odgovornost za vašu čast.«

Lice mu se ispunilo radoznalošću. »Tko je taj čovjek? Zašto ga želite vidjeti?«

»Pričekaj ovdje.« Bez odgovora žurno je prešla preko šatora, pronašla svoj čadri i navukla ga. »Odvedi me k njemu.«

Dok je navlačila čizme, s ćilima se začuo plačljiv glas. »Mariana! Zaboga, kamo ideš?«

»Uskoro ću se vratiti, teta Claire«, Mariana joj je doviknula preko ramena kad je s Nurom Rahmanom, izgledajući jednako kao i on, izašla iz crnog šatora u tamu.

»Stanite. Najprije moram objasniti.« Nur Rahman šapnuo je nešto nerazgovijetno trima stražarima koji su vani sjedili, a potom mahnuo Mariani neka krene za njim.

»Moramo izgledati kao da idemo u onaj šator ondje«, tiho je rekao i pokazao rukom. »Moraju misliti da smo otišli pronaći ženu koja će nas čuvati dok vani obavljamo nuždu. Vremena je vrlo malo«, dodao je, »dovoljno da tom čovjeku poželimo mir i vratimo se.« U daljini su gorjele vatre. Nedaleko od njih bila je skupina šatora. Dječak je pokazao. »Ono je njegov tabor.«

Slabašno svjetlo u najvećem šatoru otkrilo im je da u njemu ima nekoga. Mariana je pokušala zagladiti kosu, ali nije mogla učiniti mnogo nakon što ju je

ugurala pod izvezenu kapicu čadrija, a i većinu je ukosnica bila izgubila. Usne su joj bile ispucane od hladnoće.

Napeto je prešla rukom preko lica. Zašto tijekom svih tih mjeseci nije domislila što će reći Hasanu?

Želudac joj se zgrčio kad se sjetila Harryja Fitzgeralda. Netko je čuo da dolaze. »Tko ide?« upitao je muški glas. »Ja sam, Nur Rahman«, doviknuo je dječak. »Uđi«, odgovorio je glas. Mariana mu je dala znak da je pričeka, duboko udahnula, podignula zaklopac na

vratima i ušla. Jedna uljanica osvjetljivala je udobno opremljen šator. Propuh s vrata uznemirio

je njezin plamen. Mariana se sjetila kako mora izuti čizme pa se sagnula. Hasan je već bio na nogama kad je ušla. »Čekao sam te«, oštro je rekao

približavajući joj se po debelu bokharskom ćilimu. »Gdje je žena koja te je poslala da me pronađeš?«

Bio je mršaviji no što je upamtila. Izgledao je iscrpljeno, kao da je nedavno završio

210

kakav dugotrajan i težak posao. »Govori«, ljutito je rekao nestrpljivo mahnuvši rukom. »Oh!« uskliknula je i rukom pokrila usta, previše smetena da bi razmišljala o tome

kako on smatra da je pred njim Nur Rahman. »Oh, tvoja lijepa ruka!« On je naglo stao. Sagnuo se i pogledao kroz njezinu mrežu. »To si ti«, rekao je. Nosio je vrlo fin nepoznati miris. Potpuno smetena njegovom prisutnošću, mogla

je samo kimnuti. Na vratima se pojavila glava Nura Rahmana. »Brzo, khanum«, požurio ju je,

»moramo se odmah vratiti.« Hasan se okrenuo namrštivši se zbog prekidanja. Mariana je podignula ruku.

»Samo trenutak, Nure Rahmane.« »Ne!« Dječak je silovito odmahivao glavom. »Nema vremena. Napustili ste šator

Aminulaha Kana bez muške pratnje. Ako se odmah ne vratite, okaljat ćete njegovu čast. Oni svoje žene ubijaju zbog takvih pogrešaka«, očajno je dodao.

Hasan je prešao preko ćilima i otvorio zaklopac te u šator pustio Nura Rahmana i val ledenog zraka. »Gdje je njegov tabor?« osorno je upitao.

Nur Rahman je pokazao. »Unutar ograde. Nedaleko od džamije.« »Ako je toliko daleko«, odlučno je rekao Hasan, »već ste predugo odsutni. Ne

možete se vratiti.« Ne mogu se vratiti? »Ali moram se vratiti«, pobunila se Mariana. »Moji će se teta

i tetak zabrinuti. Zasigurno će...« Ne obazirući se na nju, pokazao je van. »Nure Rahmane, ti ćeš spavati u onom

šatoru. Moj sluga Gulam Ali dat će ti hranu.« Gulam Ali ipak je preživio to putovanje! Pronašao je Hasana i dao mu njezino

drugo pismo... Marinna je udahnula pokušavajući shvatiti situaciju u kojoj se našla. Hasanov

šator prekriven ćilimom bio je lijep, na jednoj strani nalazio se stolić prekriven pokrivačem te hrpa svilenih jastuka. No, unatoč tome, osjetila je iznenadan val čežnje za tetom i tetkom, Dittuom i Jarom Muhamedom. Kako će se snaći bez nje? Oni su njezina obitelj.

»Idi«, otresao se Hasan. Nur Rahman nije odgovorio. Izlazeći iz šatora ispustio je jedan jedini jecaj. Samo ju je pokušavao zaštititi. Sve to vrijeme prema njoj se ponašao s

poštovanjem, ali nitko se nije potrudio reći mu istinu. »Čekaj«, doviknula je posrćući za njim. »Taj je čovjek moj suprug«, rekla je

njegovim leđima. Nur Rahman naglo je stao. »Vaš suprug? Zašto to niste rekli Aminulahu Kanu?« Mariana nije odgovorila, već okrenuta na drugu stranu. Hasan se sagnuo nad bisage, leđima okrenut prema njoj. »Moraš pisati tetku«, brzo je rekao vadeći papir, pero i tintarnicu, koje je potom

odložio. »Obavijesti ga da si na sigurnom. Obavijesti ga da ću te ja odvesti u Lahore.« Uspravio se, namršten. »I skini taj prljavi čadri.«

»Poveo bih i preostale članove tvoje obitelji«, dodao je dok je ona svlačila pamuk

211

sa sebe te prstima češljala raspuštenu kosu, »ali bilo bi uvrjedljivo da napuste Amunulaha Kana.«

Pružio joj je papir i pero. »Piši«, rekao je i odlučnim korakom otišao iz šatora. Kad se vratio s Nurom Rahmanom, ona je savijala svoje pismo. Hasan ga je uzeo i

predao dječaku. »Isporuči ovo bez krinke«, zapovjedio je. »Budi oprezan.« Najdraži tetku Adriane, pisalo je u pismu, moj suprug Hasan došao je iz Indije. S

njim sam sigurna. Sada se, nažalost, moramo rastati. Nije mi bila namjera napustiti vas u ovom

teškom trenutku, ali posjetom Hasanu na određeni sam način prekršila paštunski zakon pa se ne mogu vratiti u Aminulahov tabor. Nadalje, bilo bi krajnje nerazborito da se suprotstavljamo Aminulahovim planovima za vas i sluge.

Molim te, oprosti mi i pozdravi tetu Claire. Ako Bog da, ponovno ćemo se sresti u Indiji.

Kad je Nur Rahman otrčao, Hasan se okrenuo prema Mariani i bez riječi zagledao se u nju. Nešto na njegovu umornom licu u njoj je probudilo želju da zatvori oči.

Mora mu odmah reći kako se osjećala, prije no što izgubi hrabrost. Mora izraziti kajanje i nadu prije no što bude prekasno.

»Silno mi je...« počela je. On ju je ušutkao podizanjem ruke te je uzeo za ruku i poveo do sandalija i hrpice

jastuka. »Nisi mi pisao«, rekla je ispruživši noge pod stolom, prema toplini žeravnika. Nije joj odgovorio, nije ju ni pogledao, ali šalovi na njegovim prsima podizali su se

i spuštali te se doimalo kao da od njega pristiže val, kao i nekad, prije mnogo vremena. Prešao je prostor među njima i preplavio je. Počela je brže disati.

»Zatražila si panah od Aminulaha Kana«, blago je rekao, »i one koje voliš dovela u sigurnost.«

Kimnula je. Što je želio od nje? Umrla bi ako on ne bi... Njegove su oči bježale od njezinih. Pružio je ruku u nabore svoje odjeće i izvukao

izlizan, umrljan papir. Zašuškao je među njegovim prstima. »Sjećaš li se ovoga?« upitao je smiješeći se.

»Rekla sam previše«, šapnula je, a lice joj se zažarilo. »Nisam...« Ispod njegova toplog neodoljivog parfema bio je oštar miris njegove kože. Odložio

je pismo i nagnuo se prema njoj. »Pronađi čovjeka«, promrmljao je pruživši ruku kako bi rastvorio njezin kožuh, »čije su se grudi rasprsnule od razdvojenosti, da mu opišem bol svoje ljubavne čežnje.«

Ljubavne čežnje. Promatrajući njezino lice posegnuo je ispod njezina kožuha te ranjenom rukom polako opisao krug oko njezine dojke, a potom oko druge.

»Premda sam si u tuzi svojoj počupao perje i slomio krila, ni to iz mojih misli nije istjeralo tu sirovu strast ljubavi.«

Oči su mu bile napola zatvorene. Ona je uzela njegovu ranjenu ruku i poljubila batrljak prsta.

»Volim te«, šapnula je. »Volim te od trenutka kad sam te prvi put ugledala.«

212

Čim je izgovorila te riječi, shvatila je da su istinite.

213

35. poglavlje

5. sije čnja 1842 .

ad se sutradan ujutro probudila, opazila je kako se Hasan nadvio nad nju potpuno odjeven, samo bez čizama. Držao je zlatni medaljon na njegovu lančiću.

»Mislim da je ovo tvoje«, rekao je pruživši ga. »Ja moram poći kupiti namirnice i konja za tebe, za put u Lahore«, dodao je odlazeći prema ulazu u šator. »Gulam Ali i Nur Rahman brinut će se za tebe do mojeg povratka, kao i moji sluge. Vratit ću se, inšalah, do podneva. Kad se vratim, pripremit ćemo se za polazak.«

Kad se zaklopac šatora zatvorio za njim, Mariana je zatvorila oči. »Nure Rahmane«, viknula je. »Želim čaj!«

Hasan i Zulmaj čekali su na svojim konjima na čelu kolone od osam neopterećenih mazgi. »Besmisleno je odlaziti u grad«, rekao je Zulmaj. »Sve će prodavaonice biti zatvorene. Britanci bi sutra trebali otići. Svi se pripremaju za tu predstavu. Umjesto u grad, trebali bismo poći u jednu od utvrda nedaleko od Šerdarvaze. Ondje će nam netko prodati hranu za putovanje.«

»Predstavu?« Hasan se namrštio. »Dakle bit će pucnjave.« Zulmaj je slegnuo ramenima. »Akbar Kan Britancima je možda ponudio siguran

prolaz, ali on nema nadzor nad plemenima saveza Ghilzais koja se žele osvetiti za prijevaru u pogledu naknada. A, u svakom slučaju, britanska vojska ima četiri tisuće vojnika. To nije trgovačka kafila. Borba je vojnički život.«

»A u kakvom je stanju ta velika vojska?« »Koliko čujem, oslabjeli su od gladi, ali gladni ili ne, borit će se. Čak i ako

proteklih tjedana nisu iskazali mnogo hrabrosti, sutra će se boriti.« »I neće imati nikakvih izgleda.« »Nikakvih«, složio se Zulmaj. »Strijelci ih već čekaju u prolazu Khurd — Kabul te

u Haft Kotalu. Dok vojska bude prolazila, doći će još ljudi koji će ih čekati u zasjedi u Tezinu i Jagdalaku. Ali sada«, zaključio je coknuvši svojem konju i davši znak goničima mazgi, »prestanimo razgovarati i krenimo.«

Utvrda koju je izabrao bila je na obronku koji je gledao na rijeku Kabul. Nije bila dojmljiva poput nekih utvrda pokraj kojih su prošli na putu za Kabul, ali bila je dovoljno čvrsta, s kutnim kulama i visokim, nepravilnim zidovima. Hasan i Zulmaj sišli su s puta te krenuli prema njoj, a potom stali na pristojnoj udaljenosti od glavnog ulaza, s mazgama u koloni iza njih, i čekali da ih netko primijeti.

Na grudobranu su se gotovo istog trena pojavili ljudi s puškama. Nekoliko trenutaka poslije vrata su se otvorila i iz utvrde je galopom izašla skupina konjanika.

K

214

Vođa im je bio krupan čovjek zapanjujuće crvene brade. »Mir s vama«, pristojno je rekao položivši ruku na srce. Pogledao je Ghyr Khush, a potom nenatovarene mazge. Zulmaj je uzvratio pozdrav. »Mi smo putnici na putu za Indiju. Ako imate viška

konja i namirnica, rado bismo ih kupili za naš put.« Crvenobradi je mahnuo prema otvorenim vratima utvrde. »Ja sam Džemaludin

Kan.« Nasmiješio se pokazujući nekoliko slomljenih zuba. »Dobro došli u moju kuću.«

»Za koliko ljudi trebate namirnice?« upitao je kad je goste smjestio u muški dio svoje utvrde.

»Četrdeset«, odgovorio je Hasan preko ruba šalice s čajem. Tri muškarca bosi su sjedili na prostirkama prekrivenom podu velike kvadratne

sobe koja je gledala na glavno dvorište utvrde gdje su Ghyr Khush, Zulmajev konj i svih sedam mazgi bili svezani za nekoliko stabala. Pred muškarcima su bile šalice s čajem te zdjelice sušenih marelica, duda i pistacija. Pred vratima je šištao samovar.

»A za koliko dana?« nastavio je Džemaludin. »Dvadeset jedan.« Džemaludin je kimnuo. »To se lako može urediti. Ali prije toga«, rekao je,

»morate mi ispripovijedati svoje priče.« Okrenuo se prema Hasanu. »Što je vas, Indijca, dovelo u Kabul u ovo opasno

vrijeme? Kako ste putovali? Koliko dugo ste ovdje? A vi, tadžički prijatelju«, dodao je smiješeći se Zulmaju, »kako to da sjedite u mojoj kući s gospodinom iz Indije? Kad završite svoje priče«, veselo je zaključio naglasivši svoje riječi krckanjem ljuske pistacije, »ja ću vam ispripovijedati svoju.«

Dva sata poslije pod je bio prekriven praznim šalicama i ljuskama pistacije. A oni su i dalje razgovarali.

Džemaludin je crvenom bradom pokazao prema prozoru dnevne sobe. »Imate lijepog konja«, rekao je. »Već dugo nisam vidio toliko lijepu životinju.«

Lice mu se smekšalo. »Svojedobno sam imao akhal teke pastuha. Bio je visok i ponosan te je poput vjetra jurio stepom. Ime mu je bilo Ak Belek jer je na prednjoj nozi imao bijelu čarapu.«

Uzdahnuo je. »Od tada sam imao mnogo dobrih konja, ali Ak Beleka nisam zaboravio.«

»Vaše pohvale gode mojem srcu«, oprezno je odgovorio Hasan. »Ali, možemo li razgovarati o našim potrebama za putovanje? Možete li nas opskrbiti rižom, grahom, čajem i drugim...«

»Ali, zašto bismo već razgovarali o poslu?« uskliknuo je Džemaludin. »Tek ste stigli. Koza je zaklana u podne. Potrebno je neko vrijeme da je se dobro ispeče.«

Povjerljivo se nagnuo naprijed. Ncemate pojma koliko malo zanimljivih gostiju imamo zimi. Vi ste, dakako, iz Indije«, dodao je mahnuvši prema Hasanu. »Uvjeren sam da znate kako ljudi sve Indijce smatraju britanskim špijunima.«

»To je točno, dakako.« Hasan je nagnuo glavu. »Zbog toga mi je drago da putujem sa svojim prijateljem Zulmajem.«

215

»Kad će prestati s formalnostima«, šapnuo je kad je nešto drugo privuklo Džemaludinovu pozornost, »i prijeći na posao?«

»Bilo bi pametno pričekati da pojedemo«, odgovorio je Zulmaj. »Ali to će biti za nekoliko sati.« Hasan je znakovito pognuo ramena. »Ionako smo

već predugo daleko od tabora.« »Ne boj se.« Zulmaj je pružio ruku kako bi ga umirio. »Neka se napripovijeda do

mile volje. Pojest ćemo njegovu hranu, a tada krenuti s potpuno natovarenim mazgama.«

Hrana je pristizala cijelo poslijepodne — juha, pržene pogačice s mesom, ražnjići i tandoori kruh. Dok je sunce zalazilo za planine, Džemaludin je i dalje govorio. »Ovo je najbolje jelo!« uskliknuo je kad je na pogaču pred Hasanom spustio ražnjić od kockica ovčje jetre. »Vidite«, objasnio je podignuvši prst, »svaki mora biti savršeno začinjen i svaki mora biti drugačiji.«

»Ražnjići su nalik na akhal teke konje«, nastavio je. »Svaki mora imati svoj karakter, ali i biti vrhunske kakvoće, kao i vaša lijepa kobila. Kako ste rekli da joj je ime?«

Premda mu se pogled smračio, Hasanovo obučeno pregovaračko tijelo nije otkrivalo napetost. »Ime joj je Ghyr Khush«, odvratio je.

Hasanov žilavi mali sluga donio je Marianin ručak. Obrok je bio vrlo skroman — kuhana leća, riža i kruh.

»Hasan sahib donijet će bolju hranu kad se vrati«, uvjerio ju je uzmaknuvši kad je drugi čovjek odnio žeravnik kako bi ga napunio užarenim ugljevljem. »Vidjet ćete kakvu finu hranu ima čak i dok putuje!«

Kad je odmaknuo zaklopac na vratima kako bi otišao, zrak koji je ušao u šator bio je ledeniji no ikada. Vidljivi komadić dalekog neba izgledao je teško i prijeteće.

Malo poslije posjetio ju je Nur Rahman. »Uskoro će sniježiti«, primijetio je. »Nadam se da će se Hasan Ali uskoro vratiti.«

»Mnoge kafile odlaze«, dodao je. »Ako nastave, karavan-saraj do večeri će biti prazan.«

Nakon što je Nur Rahman sinoć isporučio Marianino pismo njezinu tetku, nimalo iznenađujuće odjurio je reći Marianinim slugama kamo je otišla. Dittu i Jar Muhamed su, također nimalo iznenađujuće, stigli do Hasanovih šatora nedugo nakon njegova odlaska.

Dok je Mariana sjedila među jastucima i ispijala jutarnji čaj, dva različita kašlja pred vratima najavila su njihovu prisutnost.

Jar Mumahed ozbiljno ju je pozdravio te ostao stajati, visok, koščat i bos, na samom ulazu. Na sebi nije imao poštin nego samo par različitih šalova koji su u lijepim naborima ležali na njegovim ramenima, čineći ga dostojanstvenim poput kralja.

Dittu je, umotan u svoj kožuh, ušao hitrim koracima te zauzeo položaj kod sandalija, nasuprot Mariani. »Došao sam vam služiti, bibi«, izjavio je ispravivši ramena i znakovito se zagledavši u njezinu praznu šalicu za čaj. »Vidim da ima

216

posla.« »Bibi, i ja vas molim za dopuštenje da putujem s vama u Lahore«, dodao je Jar

Muhamed. Kad joj je Sabur prvi put došao, Dittu je u njegova otvorena gladna usta gurao

kuglice riže i leće. »Acca bacba, dobar dječak«, tepao mu je kao da se obraća svojem sinu. S Jarom Muhamedom oduvijek se osjećala sigurnom. Ako bi Dittu pošao s njom, ponovno bi imao zadovoljstvo brinuti se za malog

Sabura. Jar Muhamed uživao bi brinući se za Ghyr Khush... Odmahnula je glavom. »To nije moguće«, rekla je svjesna da njezin ton nije

odražavao autoritet, nego samo tugu. »Moji su tetak i teta stari pa će im putovanje u Indiju biti teško. Ako vi pođete sa mnom, tko će se brinuti za njih?«

»Ali, oni imaju Adila«, zavapio je Dittu. »Drugi sluga nije im potreban.« »I Adil je star i slab. Ti im moraš služiti umjesto njega. Ako Bog da, poživjet će i

ponovno vidjeti Indiju, budete li obojica vodili brigu o njima. Kad budu na sigurnom, vratit ćete se i služiti meni.«

»Neka vas Bog čuva obojicu«, zaključila je. Visoki konjušar pognuo je glavu, a njegov grubi turban sakrio je izraz njegova lica.

»Neka Alah čuva i vas, bibi«, odvratio je svojim snažnim glasom. Dittu je zaplakao. Prije no što je Jar Muhamed krenuo za uplakanim Dittuom iz šatora, podignuo je

glavu i pogledao Marianu, a njegovo koščato lice bilo je mirno kao i uvijek. Budu li imali sreće, svi će sigurno putovati. I što god se dogodi, barem su se izvukli

iz onoga strašnog smrdljivog garnizona. Mariana je cijelo poslijepodne s nelagodom čekala Hasanov povratak. Bila je

napeta pitajući se zašto ga nema toliko dugo, s nadom se opuštala kad god je čula korake koji su se približavali, ali tijelo joj se ponovno grčilo čim bi ustanovila da su koraci prošli pokraj njezina šatora.

Tabor je zbog nečega ostavljao dojam nesigurnosti. Gulam Ali posjetio ju je nakon zalaska sunca. I dalje osluškujući u očekivanju Hasanova povratka, tek je napola čula priču o

tome kako je Gulam Ali jedva pobjegao ghilzaiskim nomadima na putu u Pešavar te koliko se radovao kad je u čajani pronašao Hasana. Kimala je dok joj je pripovijedao o vjetrovima na povratku, o razbojnicima i izgubljenim mazgama te dok je s ljubavlju opisivao Hasanovu srebrnosivu kobilu.

»Jaru Muhamedu zavidjet će cijeli Lahore«, izjavio je grubim glasom punim ponosa. »Svi će znati da dane provodi s divnom Ghyr Khush .«

Mariana je napokon izgovorila pitanje koje je žarko željela postaviti. »Jesu li moji teta i tetak još ovdje? Jesu li Jar Muhamed i Dittu ovdje?«

»Nisu, bibi.« Gulam Ali podignuo je bijele obrve. »Otišli su jutros, netom nakon svitanja.«

Dakle bili su sami. Mariana je navukla poštin preko ramena, prišla ulazu i odmaknula zavjesu. Oštar vjetar dohvatio joj je kosu. Sniježilo je.

217

»Dobro je da su otišli«, izjavio je Gulam Ali, »jer će Britanci sutra krenuti za Džalalabad.«

Sutra. Mariana je gledala kako snijeg pada i zamišljala kako Britanci sa svojom jadnom vojskom i izgladnjelim članovima tabora mukotrpno napreduju uskim opasnim putom do Džalalabada i Indije.

Ali, što će sutra biti s njom? Što ako se Hasan ne vrati? Kolona tovarnih životinja u daljini je polako napredovala prema vratima karavan-

saraja. Nur Rahman bio je u pravu. Od svih šatora koji su bili ondje kad je stigla, vidjela su se samo tri, jedan pokraj drugoga stotinu metara dalje.

Iz jednoga od njih izašao je čovjek umotan u šalove. Zastao je kod ulaza i zagledao se u nju.

Ona je žurno uzmaknula, svukla ogrtač i navukla pokrivač sandalija do brade. Nije mogla ništa drugo doli čekati.

»Počelo je sniježiti.« Džemaludin Kan pokazao je na dvorište gdje su bijele pahuljice lagano padale po leđima svezanih životinja. »Drago mi je da ste Ghyr Khush pokrili pokrivačem od pusta. To je ispravno. A budući da je pokrivate za hladnog vremena, uvjeren sam da je pokrivate i za vrućeg vremena, kako bi ostala vitka, a njezine tetive napete i jake.«

»Dakako«, odgovorio je Zulmaj umjesto svojeg prijatelja. »Ali budući da je kasno i da sniježi, možda bismo trebali obaviti našu razmjenu. Voljeli bismo se večeras vratiti u svoj tabor.«

»Večeras? Ali, ne! Prekasno je da bi se uredilo donošenje vaših namirnica. A i zar je razborito izlaziti po ovakvu vremenu? Nedvojbeno ćete se izgubiti.«

Raširio je ruke. »Večeras morate prihvatiti moje gostoprimstvo!« »Želi mojeg konja«, šapnuo je Hasan. »Zato nas ne pušta.« »Slažem se.« Zulmaj ga je obeshrabreno pogledao. »Trebao sam te upozoriti da je

ne vodiš ovamo.« Hasan je slegnuo ramenima. »Šteta je samo da sam to tek sad shvatio.« Okrenuo se svojem domaćinu. »Džemaludine Kane«, službeno je rekao, »u

zamjenu za vaše ljubazno gostoprimstvo i za vašu ponudu namirnica za prehranu četrdeset ljudi dvadeset jedan dan dajem vam svoju kobilu Ghyr Khush.«

»Ghyr Khush?« uskliknuo je Džemaludin, teatralno zaprepašten. »Ne, ne! Nipošto ne bih mogao prihvatiti toliko vrijedan dar, toliko divan dar!«

Hasan je podignuo ruku. »Pružili ste nam utočište od oštre hladnoće. Zaklali ste kozu kako biste nas ugostili. Sada smo braća.«

Nasmiješio se bez gorčine. »Džemaludine Kane, moje je bogatstvo vaše bogatstvo.«

»Ah.« Džemaludin je zadovoljno uzdahnuo. »U tom slučaju, brate, prihvaćam. Sutra ujutro dat ću vam dva najbolja konja koje ova kuća može ponuditi te njezinu najfiniju hranu: žive piliće i koze, bademe, pistacije, suhe smokve i datulje iz mojih ostava, rižu, brašno, grah, šećer, čaj, sol i začine.«

218

Pogled mu je postao sanjiv. »A što se tiče Ghyr Khush, nikada neću podignuti glas na nju. Dopustit ću joj galopirati po otvorenim prostranstvima jer je rođena za galop. Osobno ću je hraniti jajima, ovčjim lojem, ječmom i quatlame pogačama, hranom njezine postojbine. Na svim prilikama pokrivat ću je slojevima finih pokrivača od pusta i voljet ću je kao što sam nekoć volio svojega divnog Ak Beleka.«

219

36. poglavlje

garnizonu se danima gorljivo raspravljalo o tome koliko je topova potrebno uzeti na put te kako prijeći mnoge rijeke na putu za Džalalabaf. Glasine su

govorile da uzak put samo u prolazu Khurd — Kabul prelazi rijeku ni manje ni više nego trideset puta.

»Šest preostalih topova pripada Kraljevini«, napokon je izjavio general Elphinstone. »Nipošto ih ne smijemo ostaviti. Ionako ostavljamo previše vrijedne imovine.«

Harry Fitzgerald, kojem je ruka bila prljavim zavojem svezana preko prsa, odmahnuo je glavom kad je primio zapovijedi. »Topnički volovi i konji već su izgladnjeli«, primijetio je. »Neće moći vući topove uza one strme prolaze. I što ako afganistanski strijelci...«

»Učinite kako vam je rečeno«, zapovjedio je. »Ili barem to počnite činiti budući da se sve zapovijedi opozivaju za manje od sat vremena.«

»Topovi, imovina!« promrmljao je Fitzgerald kasnije tog poslijepodneva dok je pregledavao svoje mršave, drhtave konje. »Jesu li uopće mislili na ove životinje? Jesu li mislili na šatore ili na hranu za ljude?«

* * *

»Povlačenje je sada dogovoreno za sutra«, najavila je lady Sale te večeri svojoj kćeri, Charlesu Mottu i lady Macnagliten dok su na stolcima tvrdih naslona sjedili oko vatre koja je slabo grijala sobu.

Lady Macnagliten je kimnula. »Odlučila sam što ću ponijeti«, rekla je odlučno. U njezinu glasu, za cijeli ton nižem no što je bio prije smrti njezina supruga, nije

bilo ni naznake koketiranja. Tri šala koje je nosila preko glave nisu joj pristajala. »Ne mogu tražiti od kulija ili od slugu da nose mnogo mojih kućanskih stvari pa ću ponijeti samo svoj krevet, toplu odjeću, šalove, pokrivače i sve suho voće iz smočnice rezidencije. Hvala nebesima da sluge imaju zimske čizme.«

Glas joj je zamro. Charles Mott položio je ruku na njezinu. »Teta, ja ću ostati uz tebe«, rekao je

ozbiljno, »i paziti na tvoju sigurnost.« »Svi ćemo se držati zajedno«, složila se lady Sale. Lady Macnaghten se nasmiješila. »Doista hoćemo. I sasvim sigurno stići ćemo u

Džalalabad. Uvjerena sam u to.«

U

220

»Ona je doista srčana žena«, rekla je lady Sale svojoj kćeri kad je lady Macnaghten otišla uza stepenice u svoju sobu u pratnji nećaka koji je nosio treperavu svijeću. »Nikada to ne bih očekivala od nje. A i taj njezin uobraženi budalasti nećak nekako je razvio karakter.«

Ustala je i pružila ruke prema vatri. »Pitam se što je s gospođicom Givens. Ne mogu vjerovati Mottovoj tvrdnji da ju je jedan afganistanski poglavica oteo i potom zahtijevao cijelu njezinu obitelj i sluge kao taoce. Mislim da su ona i njezin tetak potajno planirali bijeg u Indiju.«

»Ako jesu, kukavice su«, bez uvijanja rekla je njezina kći. »Možda jesu«, zamišljeno je rekla lady Sale, »ali su lukave kukavice. Ta djevojka

nije samo ono što se doima. A sada«, žustro je dodala, »moramo u krevet jer sutra krećemo na put.«

Jutro je u Marianin šator stiglo bez sunca i bez bilo kakvog znaka Hasana Ali Kana. Kad joj je Nur Rahman pružio šalicu jutarnjeg čaja, Mariana mu je odsutno

odzdravila dahom bijelim na ledenom zraku šatora. Budući da nije odmah otišao, nego je sjeo pokraj ulaza, s nožem spremnim o pojasu, shvatila je da je i on zabrinut.

»Svi naši goniči uzeli su svoje životinje i otišli«, rekao je. »Tovarne su životinje otišle? Ali zašto?« Slegnuo je ramenima. »Hasan Ali Kan trebao ih je hraniti. Hrane je sinoć

ponestalo. Budući da se jutros nije vratio, otišli su. Gulam Ali i ja rekli smo im neka pričekaju, ali oni su rekli kako hranu i posao moraju potražiti drugdje.«

»Znači li to da smo posve sami?« »Ne.« Dječak je odmahnuo glavom. »Sluge su u četiri šatora iza nas, ali se plaše.

Kažu da su im prijetili ljudi koji smatraju da oni špijuniraju za Britance.« »A što je s Gulamom Alijem?« »On s mušketom stoji pred ulazom u vaš šator. Ondje je od zore.« Mariana je osjetila kako su joj se grudi stegnule. »I on je naša zaštita?« Nur Rahman podignuo je bradu. »Gulam Ali i ja vaša smo zaštita«, rekao je

pokazavši svoj opasni nož. Mariana je ustala, čvršće stisnula kožuh preko grudi i odmaknula zavjesu na

vratima. Tekliću nije bilo ni traga. Nije bilo ni drugih šatora koji su jučer bili raštrkani na obronku, ali ostala su samo tri prijeteća koje je sinoć vidjela.

»Gulam Ali nije ovdje.« Vjetar je bio oštar pa je uvukla ruke u rukave. »Zamoli sluge da donesu još ugljevlja.«

Nur Rahman izašao je i za tren se vratio. »U šatorima za sluge nema nikoga«, šapnuo je. »Otišli su.«

»Otišli?« Mariana je razrogačila oči. »Ali kamo su mogli otići po ovom vremenu?« »Jučer sam čuo kako jedan od njih govori da u gradu ima prijatelja hindua. Možda

su otišli k njemu. Upravo sam pokraj njihovih šatora zatekao Afganistanca«, dodao je. »Rekao je da su on i njegovi prijatelji zadirkivali sluge te prijetili da će ih tijekom noći sve pobiti. Rekao je da su kukavice jer su pobjegli.«

»Možda ih nisu zadirkivali.« Marianu su prošli srsi. Otkako je došla, vidjela je

221

samo dvojicu Hasanovih slugu, ali o indijskim je kućanstvima znala dovoljno da bi ih sve zamislila — najmanje trojica osobnih slugu, dva kuhara, jedan čistač, netko tko će prati Hasanovu odjeću, konjušari, nosači, netko tko će se brinuti za vatru, teklić...

»A što je s Gulamom Alijem?« oštro je upitala. Dječak je odmahnuo glavom. »Nije se vratio.« »Tada smo sami.« Panika je stegnula Marianino grlo. Položila je ruku na motku šatora kako bi zadržala ravnotežu. Čak bi i ledeni put

bio sigurniji od ovoga izloženog nečuvanog šatora. Tko zna s kakvim bi se užasima mogli suočiti ako ostanu?

»Moramo odmah otići«, ozbiljno je rekla. »Ne.« Nur Rahman odmahnuo je glavom. »Moramo pričekati. Gulam Ali nije

mogao daleko otići. Hasan Ali Kan uskoro se vraća. On će...« »Kako znaš da će Hasan doći?« upitala je podignutim glasom. »Kako znaš da nije

ubijen? Kako znaš da Gulam Ali ne leži negdje vani, prerezana grla?« Ramena su joj se objesila na zvuk vlastitih strašnih riječi. »Nure Rahmane,

nemamo hrane, a taj tvoj nož jedina nam je zaštita. Muškarci ispred nas vidjeli su me ovdje. Znaju da smo sami.«

»Ali kamo ćemo poći?« »K Hadži Kanu. On će znati što nam je činiti. Ako se Hasan vrati, ondje će me

pronaći.« Ako. Afganistanci su vjerojatno shvatili da je Hasan Indijac. Ne smije zamišljati

kako ustrijeljen i sklupčan leži pokraj puta. Nitko nije znao gdje je ona. Nur Rahman podignuo je ruke. »Khanum«, viknuo je, »ne možemo u grad! Ondje

se ratuje. Ženama neće biti dopušteno izaći na ulice.« Mariana je pronašla svoj čadri i navukla ga. » Tada se moramo pridružiti

Britancima na putu za Džalalabad. Ako požurimo, možemo se pridružiti prethodnici u kojoj su gospođe...«

»Ne!« »Molim te, Nure Rahmane«, preklinjala je, a brada joj je pod velom drhtala od

straha. »Moramo otići odavde prije no što nas ubiju. Britanci će sutra ujutro biti daleko, a grad će biti sigurniji. Tada ćemo otići k Hadži Kanu.«

Nur Rahman čvrsto je zatvorio oči. Kad nije odgovorila, otvorio je oči i uzdahnuo. »Ako moram pješačiti s vama«,

pomireno je rekao, »moram uzeti svoj čadri.« Poput dvije seljanke pod prljavim iznošenim čadrijima nad kožusima, zajedno su

prošli kroz visoka vrata karavan-saraja, a potom skrenuli na istok, prema uskoj utabanoj stazi koja je vodila u grad i prema putu za Džalalabad.

Iz daljine se začula tutnjava. »Teški topovi«, rekla je Mariana dok su hodali. »Britansko začelje zacijelo se bori i

pokriva povlačenje.« Kad su se približili gradu, zvuk topovske paljbe postao je glasniji. Mariana je

hodala teškim koracima, opterećena kožuhom, a pokreti su joj bili sputani mokrim

222

čadrijem. Lice joj je bridjelo od hladnoće. Nur Rahman upro je prstom. »Pogledajte!« viknuo je nadjačavajući topovsku

tutnjavu. S njihove lijeve strane, pokraj golih voćnjaka, u zrak se uzdizao težak sivi dim. »Britanska utvrda je pala«, rekao je. S očajem je zurila u stup dima. Nije joj bilo ni nakraj pameti da bi neprijatelj

zapalio garnizon. Gdje su lady Macnaghten i lady Sale? Gdje su Charles Mott i Harry Fitzgerald?

»Akbar Kanovi ljudi zarobili su britansko topništvo«, nastavio je dječak. »Pucaju u Britance u bijegu.«

U bijegu. Bilo je to užasno priznanje, ali i točno. Dim koji se uzdizao nedvojbeno nije govorio o taktičkom povlačenju, o uvodu u buduću pobjedu. Govorio je samo o zlosretnoj, beznadnoj borbi.

Afganistanci su začas počeli koristiti osvojene topove... Približavala su im se dva dječaka s magarcem. Nur Rahman stao je kako bi ih pitao za vijesti. Stariji je pokazao prema istoku,

prema gorju Hindukuš. Njegov družbenik uzbuđeno je mahao rukama i široko se smiješio.

Kad su otišli, Nur Rahman okrenuo se prema Mariani. »Ti su dječaci gledali sve, čak i pucnjavu«, rekao je. »Kažu da su Afganistanci razbili kolonu koja se povlačila. Kažu da britanski i indijski vojnici ne odgovaraju na afganistansku topovsku paljbu, a većina prtljage oteta im je prije no što su prešli rijeku.«

Mariana je zadrhtala. Doimalo se da dim više ne potječe od samo jedne vatre. Je li Fitzgerald izgubio sve topove? Što će biti s jadnom, očajnom kolonom dok će se pokušavati probiti kroz prvi, tijesan prolaz Khurd — Kabul? Kako će preživjeti taj prolaz, i sljedeći, i onaj iza njega? Što će biti s izgladnjelim sepojima koji pješače na toj hladnoći, ili s dvanaest tisuća nenaoružanih muškaraca, žena i djece koji slijede tabor? Što će biti s bosom, šmrkavom dječicom koju je vidjela na bazaru?

Prolaz Jagdalak na najužem je dijelu bio širok samo šest stopa. Osjetila je slabost u nogama. Stopala više nije osjećala. Poželjela je sjesti, ali

mjesta za odmor nije bilo, nego samo snijeg, sivo nebo, gola stabla i još snijega. »Borbe moramo izbjegavati«, zamišljeno je rekao Nur Rahman. »Skrenut ćemo

prema sjeveru kako ne bismo došli pred britansku vojsku, a potom ćemo putovati usporedno s njima sve dok ne stignemo do čela kolone. Kad Afganistanci navečer prestanu pucati i raziđu se kućama, pridružit ćemo se britanskom taboru.«

Obamrlo je kimnula. »Budući da im je bilo potrebno cijelo jutro da prijeđu rijeku«, rekao je, »neće

daleko odmaknuti. Otići ćemo sutra rano ujutro prije no što borbe ponovno počnu i vratiti se u grad. Ali moramo biti brzi.«

Prisiljavajući se slijediti dječaka, Mariana se pitala jesu li pogriješili. Jesu li prebrzo napustili Hasanov tabor? Zašto je u panici propustila ostaviti poruku Hasanu? Traži li je?

223

Ako je traži, molila je neka je pričeka kod Hađži Kana. Nur Rahman pokazao je prema uskom putu koji je prolazio preko sjevernog

snježnog krajolika. »To je taj put«, rekao je. Put kojim su išli nakon dvije milje križao se s drugim, jednako uskim putom. Na

utabanom snijegu pokraj toga neprivlačnog puta nalazila se drvena nadstrešnica. Pod njegovom upitnom zaštitom bio je čovjek rumenih obraza koji je održavao vatru ispod ulubljenog samovara.

Mukotrpno napredujući prema njemu, Mariana je čeznutljivo gledala vatru i izlizane ćilime prostrte po snijegu za nekoliko gostiju te čajane.

Ona i Nur Rahman nisu imali nijedan novčić. Na rubu vatre poduprta je stajala druga posuda. Miris iz te posude potaknuo je

Marianu da skine maleni zlatni prsten koji je nosila od osamnaeste godine te ga pruži vlasniku čajane.

On je stavio prsten u džep i pokazao posebno mjesto iza nadstrešnice, skriveno od pogleda njegovih muških gostiju. »Ovdje pričekajte«, rekao je kad su Mariana i Nur Rahman zahvalno sjeli na izlizani bokharski ćilim. »Donijet ću vam juhu.«

Podne je bilo prošlo kad su Hasan i Zulmaj stigli u karavan-saraj. Hasan je jahao sjajnog kestenjastog pastuha te vodio crnu kobilu. Za njima je išlo osam mazgi natovarenih namirnicama i živim pilićima u kavezima prekrivenim pokrivačima od pusta. Uz mazge je išao dječak koji je tjerao pet koza.

Strahujući što će Hasan reći, ali i očajnički želeći podijeliti s njim svoj teret, Gulam Ali teškim je koracima dotrčao k njima i pao na koljena.

»Bibi je otišla«, jecao je, »otišla je!« »Što? Kada?« Teklić je podignuo glavu i pokazao vrele suze u očima. »Jutros sam otišao olakšati

se izvan vidika njezina šatora. Nisam više mogao izdržati, sahibe.« »A kad si se vratio?« Hasan je potpuno mirno sjedio na svojem pastuhu. »Nije ih bilo. Ništa nije ukradeno. Sve je još ondje, jastuci i ćilimi. Ne znam što se

dogodilo. Nije mi bilo ni nakraj pameti da bi ih netko mogao oteti.« »Nisam znao«, očajno je dodao Gulam Ali mašući prema četiri prazna šatora za

sluge, »da su svi sluge pobjegli.« »Je li itko vidio da odlaze?« upitao je Zulmaj. Lice Gulama Alija zgrčilo se. »Nisam se sjetio pitati. Bio sam vrlo...« »Ustani«, zapovjedio je Zulmaj, »i pitaj prodavača čaja pokraj vrata.« »Jutros su prošle dvije žene pod čadrijima«, rekao je starac kad su mu trojica

prišla. »Mislim da su skrenule onamo«, dodao je pokazujući prema gradu. »Doimalo se da su same«, pažljivo je dodao, »i da nisu imućne.«

Prije no što je završio, Hasan je coknuo svojemu novom pastuhu. »Ne znam kad ću se vratiti«, dobacio je preko ramena kad je njegov konj kratkim galopom prošao kroz vrata i izašao na put.

»Gulame Ali«, rekao je Zulmaj, »ostani s našom prtljagom. Nemoj dopustiti da itko odnese našu zalihu hrane. Dovest ću još tovarnih životinja za nošenje naših

224

šatora, a tada ćemo zajedno pričekati Hasana i vidjeti hoće li pronaći svoju suprugu.«

225

37. poglavlje

23. sije čnja 1842 .

edući drugu zdjelicu juhe, Mariana je gledala kroz procjep na zidu čajane. Laktom je gurnula Nura Rahmana i pokazala prstom. Čajani se približavao debelo odjeven čovjek. Iza njega išle su dvije svijetle, dvogrbe

baktrijske deve. Gledajući novoga gosta Mariana je posegnula u džep poština, izvadila Hasanov

medaljon i skinula ga s lančića na dlan. Stablo maslinovo, pisalo je fino izrezbarenim arapskim pismom, ni istočno ni

zapadno. »Evo što ćemo«, šapnula je. Pola sata poslije, kad je gonič deva odložio šalicu i ustao, Mariana i Nur Rahman

također su ustali te krenuli za njim prema njegovim svezanim životinjama čije su se čeljusti ritmički pomicale.

Nur Rahman se nakašljao. »Molim vas«, umilno je rekao, »biste li nas odveli prema Butkhaku?«

Čovjekovo lice bilo je izbrazdano od izloženosti suncu. Namrštio se, pristojno odvraćajući pogled. »Ali Butkhak je na putu za Džalalabad«, sumnjičavo je odgovorio. »Zašto želite onamo? Zar ne znate što se događa?«

»Živimo malo dalje od Bagrama«, objasnio Nur Rahman. »Zakasnile smo i sada strahujemo da onamo nećemo stići prije zalaska sunca.«

Čovjek je odmahnuo glavom. »Ja ne idem onamo.« Nur Rahman ispružio je ruku. S prstiju mu je visio Marianin zlatni lančić.

»Možemo vam ponuditi ovo.« Čovjek je slegnuo ramenima, uzeo lančić i spremio ga u džep. »Ako bude opasno«,

upozorio je, »vratit ću se.« »Kad prođemo Bagram, zasigurno ćemo sresti čelo britanske povorke«, šapnuo je

Nur Rahman. Čovjek je uzeo štap. Ispustio je čudan grleni zvuk te lagano udario prednje noge

jedne, pa druge deve. Deve su jedna za drugom poslušno kleknule najprije na prednje, a potom na

stražnje noge. Marianina deva imala je blage oči dugih trepavica. Mirisala je toplo i pljesnivo.

Bila je visoka čak i dok je klečala. Mariana je pružila ruku i uhvatila dvije šake bujne dlake, a tada se, uz diskretni poticaj Nura Rahmana, s mukom popela na njezina leđa

J

226

i smjestila se između grba. Kad su krenuli, pomislila je kako njezina nevolja i nije preteška. Prestalo je

sniježiti iako je nebo i dalje bilo oblačno sivo. Želudac joj je bio pun, a čupave grbe štitile su je od najjačih udara vjetra. Uvukla je ruke u rukave poština i pognula ramena kako bi se zaštitila od hladnoće, nadajući se da postupa ispravno.

Poslijepodnevna svjetlost počela se mijenjati. Grad i Bala Hisar već su bili za njima. Njihov je vodič hodao brzo i bez riječi, držeći užad u jednoj ruci.

Kad je svjetlost počela blijedjeti, iz daljine su se začuli zvukovi velike skupine ljudi, kola i životinja u pokretu.

Put ih je vodio sve bliže vojsci koja se povlačila. Zvuci su postali razlučivi od opće buke: povici, krici i pucnjevi.

Pripadnici Ghilzais plemena pucali su na kolonu. Ljudi su zacijelo pogibali, ali tko?

Mariana se ljuljala s devinim korakom, napeto slušajući zvukove bitke. Pitala se koliko je kolona dugačka? Koliko još moraju ići kako bi došli do njezina čela?

Njihov je vodič stao, osvrnuo se i pogledao je. »U Bagram ćemo stići nakon zalaska sunca«, najavio je. »Znate li put do svoje kuće?«

»O, da, dakako«, rekao je Nur Rahman visokim glasom. Mariana je zatvorila oči. Osjećala se kao da putuje tjednima. Ritmičko zveckanje

zvončića na gležnjevima deva podsjećalo ju je na nešto... Probudila se kad je deva stala. Noć je već bila pala. U blizini su se glasale životinje. Zbor glasova koji se

međusobno nadjačavali pratio je škripanje i struganje kola. »Stigli smo u Bagram«, rekao je njihov vodič. Bio je jedva vidljiv u tami. »Dalje

vas ne mogu voditi. Stranci i njihova vojska zapriječili su put. Posvuda su. Ne znam što ću s vama«, tužno je dodao. »Da barem nisam pristao pomoći vam.«

»O, ne«, utješio ga je Nur Rahman. »Sve je u redu. Sada ćemo sići. Ostatak puta možemo pješačiti.«

»To nije moguće«, izjavio je čovjek. »Prihvatio sam odgovornost za vašu sigurnost. Malo dalje iza nas je utvrda. Moram vas odvesti onamo.«

Još jedna utvrda. Mariana je zadržala dah. »Ostavite nas ovdje!« U glasu Nura Rahmana čuo se prizvuk histerije. »Neću dopustiti da dvije žene hodaju kroz tabor strane vojske usred...« »Ostavi nas!« kriknuo je Nur Rahman. »Zapovjedi devama neka kleknu! Zadrži

lančić! Želimo sići!« Čovjek nije rekao ništa, ali Mariana je trenutak poslije ponovno čula njegov grleni

zvuk i osjetila tapkanje njegova štapa. Njezina se deva uz trzaj spustila do tla. Mariana je kliznula s njezinih leđa. Gotovo

istog trena osjetila je kako Nur Rahman povlači njezin čadri. »Bježimo«, tiho joj je rekao, »prije no što se predomisli!« Držeći se jedno za drugo, nespretno su otišli žurnim korakom. »Budite posve tiho«, šapnuo je Nur Rahman. Napokon su čuli kako se čovjek obratio svojim devama. Trenutak poslije zveckanje

227

njihovih zvončića reklo im je da odlazi. Do njih su dopirali stenjanje i jauci. Marianino se srce stegnulo dok su oprezno

napredovali prema tim zvukovima. Kad su stigli, osvrnula se uokolo sve očajnija. Britanski tabor, ako se to moglo nazvati taborom, bio je jadan. Nije bilo ognjišta

koja bi ih mamila. U šatorima nisu gorjele svjetiljke. Ljudi, jedva vidljive siluete na svijetlom snijegu, ležali su pojedinačno ili u skupinama kao da su pali ondje gdje su se zatekli. Posvuda uokolo čuli su se jecaji i cviljenje.

Zasjenjena prilika ležala je Mariani na putu. Mariana se nagnula nad nju. »Gdje su viši časnici? Gdje je general Elphinstone?« upitala je najprije na

engleskom, a potom na urdskom. Ispostavilo se da je tijelo u snijegu bilo indijski sepoj. »Ne znam gdje su,

memsahib«, odgovorio je cvokoćući zubima. »Znam samo da umirem od hladnoće.« Ona je bez razmišljanja pružila ruku i dodirnula njegovu. Na sebi je imao samo

običnu odoru, tanku crvenu jaknu koju je nosio cijelo ljeto i jesen. Mariana je uspjela reći samo: »Žao mi je.« Plašeći se da će u tami izgubiti Nura Rahmana, uhvatila je njegov čadri. »Mislim da smo pronašli začelje«, šapnuo je. »Prekasno je da stignemo do čela.« »Što ćemo sada?« U očaju je pogledala uokolo. »Snijeg je posvuda. Ne možemo

cijelu noć stajati.« »Možemo samo jedno.« Njegov je čadri zašuštao dok ga je svlačio s ramena. »Moramo svući poštine i

jedan od njih prostrti po snijegu. Zatim moramo leći i pokriti se drugim. Tako ćemo preživjeti do jutra.«

Sat vremena poslije Mariana je drhteći uz Nura Rahmana koji je hrkao slušala krikove ranjenika i stenjanje onih koji su se smrzavali sve dok joj se oči nisu zatvorile.

Na čelu kolone jedan je iscrpljeni kapetan provirio iza zaklopca na ulazu jedinog podignutog šatora. »Ima li mjesta za još koga?« pristojno je upitao.

»Ne.« Lady Sale pokazala je tijela nagurana po podu oko njezina stolca s uspravnim naslonom. »I sami vidite da nema nimalo mjesta. Je li doista istina«, dodala je okrećući se prema svojem zetu, »da je samo ovaj šator preostao nakon puta, od svih koje smo ponijeli iz garnizona?«

»Ne bih se iznenadio«, bolno je odgovorio kapetan Sturt. »Ustanici su navalili na tovarne životinje čim su izašle kroz vrata.«

»Moramo izdržati još samo šest dana«, rekla je lady Macnaghten sa svojeg mjesta između Sturtove supruge i Charlesa Motta.

»Ako vaše grožđice nisu ukradene, mogli bismo ih sada pojesti«, predložio je Mott.

»Pronaći ćete ih u kožnoj torbi kod vrata«, odgovorila je, »ali meni nemojte nuditi. Uopće nemam teka.«

Vojnici su izvan šatora ležali u hrpama nastojeći zadržati toplinu. Časnici su vikali tražeći svoje vojnike u mraku.

228

»Sumnjam«, zastenjao je netko iz kuta šatora, »da će mnogi od nas u Džalalabad stići živi.«

»Zloguki proroče!« odvratila je lady Sale.

Mariana se promeškoljila kad je svjetlost prodrla kroz njezine kapke. Zašto je u njezinoj sobi toliko hladno? Zašto joj je glava pokrivena tkaninom? Kakav to zvuk odzvanja posvuda uokolo?

Naglo je udahnula i shvatila gdje je. zvuk koji je čula bila je vojska na putu. Protresla je Nura Rahmana. »Probudi se«, zapovjedila je. »Kolona se kreće.« Jedva da je bilo svanulo. Drhteći na hladnoći svezali su svoje kožuhe, navukli

čadrije preko njih i promotrili okružje. Truplo sepoja s kojim je Mariana sinoć razgovarala ležalo je smrznuto nekoliko

metara od mjesta na kojem su spavali, a noge su mu bile crne poput ugljena. Gomila u dronjcima u daljini je napredovala krvavim putem povlačenja, pokraj lešina uginulih životinja, pokraj svojih umirućih, pokraj svojih mrtvih.

Mariana je zasjenila oči. Daleko pred njima, u daljini, zbijena skupina vojnika napredovala je uzbrdo, prema veličanstvenom ružičasto-narančastom svitanju.

Neki od zaostalih ljudi oko njih bili su domaći vojnici lica zgrčenih zbog bolnih rana. Neki su bili nenaoružani pripadnici tabora i posrtali su na smrznutim stopalima. Bilo je i domaćih žena zamućenih pogleda i kose raspuštene niz leđa. Mnoge su nosile bebe i malu djecu, a većina je na sebi imala tanke cipele i šalove. Mariana nije shvaćala kako je itko od njih preživio ijedan dan.

Nitko od njih neće uspjeti držati korak s kolonom. Svi su bili osuđeni na propast. Na vidiku nije bilo nijednog britanskog časnika. Dvadeset metara dalje od Mariane zaprega iscrpljenih volova uzbrdo je vukla top

kalibra devet funta, a kopita su im se sklizala dok se desetak domaćih pripadnika topništva mučilo gurajući ga odostraga.

Volovi su značili da to nije konjičko topništvo Harryja Fitzgeralda. Ali, gdje su topovska kola s opremom za top? Gdje su časnici koji jašu pokraj svojih ljudi, izvikuju zapovijedi, paze da sve bude učinjeno kako valja?

Jesu li pobjegli i ove jadne topnike prepustili njihovoj sudbini? Možda jesu. Marianu više ništa nije moglo iznenaditi, ni najveća nesposobnost ili

nehaj. Dva glasna praska odjeknula su iza nje. Dva su se topnika, jedan za drugim,

okrenula i srušila u snijeg. Ghilzaiska su se plemena vratila. »Moramo pobjeći«, žurno je šapnuo Nur Rahman vukući je. »Dođite, brzo!

Moramo se sakriti! Ghilzaiski konjanici uskoro će biti ovdje. I neće samo pucati. Oni...«

Mariana nije čula nijednu njegovu riječ jer je Harry Fitzgerald, ljuljajući se od iscrpljenosti na mršavom konju, kasom dolazio prema teškom topu i uplašenim ljudima koji su ga pratili.

Na licu su mu se isticale kosti. Lijeva ruka i dalje mu je bila pričvršćena uz prsa.

229

Povukao je uzdu i izviknuo zapovijed. Mariana je, gluha za preklinjanje Nura Rahmana, gledala kako dva topnika vade

klin iz topovskih kola i zabijaju ga u gornji dio cijevi, dok drugi oslobađaju volove. Onesposobljavali su top prije no što ga ostave — bio je to najmanje bolan postupak

kojem je topnički časnik mogao pribjeći. Bez razmišljanja prebacila je čadri preko glave i pojurila prema čestitom, hrabrom

Harryju Fitzgeraldu. »Ne!« zavapio je Nur Rahman za njom. Nije prošla ni nekoliko metara prije no što su ponovno odjeknuli pucnjevi. Pao je

treći topnik, a tada četvrti. Fitzgerald se trgnuo u sedlu. Mahnuo je slobodnom rukom i survao se na tlo.

Nije ju vidio. Mariani je srce lupalo i nije mogla vrištati, ali trčala je sve dok je neki poriv nije

potaknuo okrenuti se i pogledati iza sebe. Nur Rahman odbacio je svoju krinku. Potpuno se otkrivši kao mladić, plesao je s

očajničkim osmijehom na licu, udarao nogama o tlo držeći ruke visoko iznad glave, mašući prstima u spretnom oponašanju plesačice.

Nije stao sve dok sljedeći pucanj nije odjeknuo iza jedne hrpe kamenja. A tada je u jednom pokretu pao na koljena i čelom u prljav ugaženi snijeg.

Mariana je stala. Um joj je bio obamrla praznina. Gledala je dječaka pa muškarca, pa dječaka, pa muškarca.

Dva topnika nakratko su se nagnula nad nepomičnog Fitzgeralda, a potom požurila nastaviti svoj posao.

Nur Rahman nakratko je podignuo ruku koja je potom pala. Mariana je potrčala prema njemu te pala na koljena pokraj njegova tijela. Namjerno je privukao zrno muškete koje ga je srušilo. Znala je da je to učinio za

nju. Uhvatila ga je za kožuh i okrenula na leđa. Košulja mu je bila krvava na mjestu na kojemu mu se kožuh otvorio. Ustrijeljen je

kroz prsa. Razrogačenih očiju zurio je u njezino lice. »Hladno mi je«, šapnuo je mukotrpno

nastojeći doći do daha. »Zašto si plesao?« viknula je zatvorivši kožuh na njegovim prsima. Nur Rahman odmahnuo je glavom kao da mu je postavila pogrešno pitanje.

»Molite za mene«, šapnuo je. »Učinio si to kako bi me zaštitio, zar ne?« upitala je gurajući mu njegov odbačeni

čadri pod glavu. »Svucite to«, rekao je promuklo, uhvativši nabore tkanine na njezinu ramenu.

»Oni misle da ste špijunka, ili obeščašćena žena koja bježi s britanskom vojskom. Ponovno će pucati u vas, a ja neću biti ovdje da...«

Zakašljao je i lice mu se zgrčilo. »Molim te, nemoj umrijeti«, preklinjala ga je. »Ne ostavljaj me samu ovdje.« Na njemu više nije bilo ni traga odbojnosti. Bio je njezin spas.

230

»Molite za mene«, ponovio je. I dalje klečeći, Mariana je sklopila ruke i zatvorila oči. »Nebeski oče«, počela je

sjetivši se svojeg djetinjstva, »molim za dušu...« Prsti su je stegnuli. »Ne strane molitve«, šapnuo je. »Molite se Alahu.« »Ali, molim se. Možda jesam kršćanka, ali...« Njegove su je obrubljene oči preklinjale. Čula je kako zrak zviždi kroz njegova

prsa. »Dobra ste žena, khanum. Molitva će poći s vaših usta do Alahova uha. Želim...« Znala je što je želio. Jednom joj je rekao: Najviše od svega želim ponovno biti

nevin i vidjeti lice Voljenoga. »Najprije«, šapnuo je, »recite La ilahe illa Allah, Muhamed resul Allah — nema

boga osim Alaha, a Muhamed je njegov Poslanik.« Jesam li od vas tražio da izgovarate šahadu, potvrdu vjere?, upitao ju je Hadži

Kan podignutim glasom na dan kad je Burnes ubijen. Ne, odgovorila je. Tada od vas nisam tražio da prihvatite islam, rekao je. U munši sahibovoj priči o kraljevu glasniku mudre riječi oslobodile su Mubaliga i

omogućile mu vratiti se u domovinu. Možda će te arapske riječi isto učiniti za Nura Rahmana...

Pogledala je prema nebu. »Dragi Bože«, šapnula je, »Hadži Kan rekao mi je da ste Ti i Alah isto. Ako niste, molim te, oprosti mi.«

»La ilahe illa Allah«, rekla je, »Muhamed resul Allah.« »Sada to ponovite još dva puta«, promuklo je rekao Nur Rahman. Poslušala ga je. Eto, učinila je to. Zamišljajući užas na očevu licu, spustila je pogled očekujući kako će se dječak

nasmiješiti, ali on je već kopnio. Nagnula se nad njega. »O, Alaše Samilosni«, viknula je nadjačavajući njegovo

hripanje, »oprosti Svojem slugi Nuru Rahmanu i nagradi ga prizorom Svojeg lica. Daj mu brižne družbenike njegove dobi i dopusti mu piti s izvora...«

Nur Rahman prestao je disati. »Selsebil«, završila je i ledenim rukama pokrila lice.

231

38. poglavlje

smirena dušo«, recitirala je sultanija Safija pred Kuranom otvorenim na označenoj stranici, kako ga je jučer ostavila.

»...uđi među Moje robove, i uđi u Moj džennet!«

Promrmljavši primjerene blagoslove, umotala je knjigu u njezin svileni pokrov i ustala.

Kad ju je podignula na njezino uobičajeno mjesto na visokoj polici u svojoj sobi, s kraja hodnika gdje su djeca čekala doručak začuo se prestravljeni krik.

Trenutak poslije dvanaestogodišnja djevojčica odmaknula je zavjesu na ulazu u Safijinu sobu i unijela Sabura.

Njegovi su krici bili duboki i grleni. Lice mu je bilo mokro od suza. Oči su mu gledale u križ. Uz rub vlasišta izbili su mu grašci znoja.

Doimalo se da ne primjećuje Safiju koja se nadvila nad njega. Zurio je kroz nju kao da je nema.

Nije ga pokušala smiriti. Umjesto toga uhvatila ga je za ruku dok ga je njegova uzdrhtala rođakinja držala. »Tko je, Sabure?« upitala je tresući ga. »Je li tvoj abba? Je li Hasan?«

Sabur je odmahnuo glavom, širom otvorenih usta. »Je li tvoja An-nah?« nastavila je. »Je li Mariam? Govori, Sabure.« Kimnuo je. »Spusti ga, Aiša«, zapovjedila je Safija. Kad se Sabur našao na nogama, uzela ga je za ruku. »Dođi, dijete«, rekla je

odlučno, »imamo posla.« Sabur je tek tada prestao vrištati. »Pozovi sve žene i djevojke«, zapovjedila je Safija vodeći ga, i dalje u jecajima, u

dnevnu sobu. »Sve ste mi potrebne.« Žene su se natiskale oko nje zagledane u dječaka. »Zašto nas trebaš, bhaji?« pitale

su. »Što je Saburu?« Safija je bez odgovora zauzela svoje uobičajeno mjesto na podu i povukla dijete na

pod pokraj sebe. Kad su žene sjele mrmljajući od radoznalosti, Safija se nakašljala. »Danas ćemo izvesti uml izgubljenih osoba za Saburovu pomajku Mariam.«

O

232

»Budući da Sabur Alahovom milošću vidi ono što mi ne vidimo«, dodala je, »spoznali smo da je ona u opasnosti.«

Žene su kriknule. Safija je kretnjom zatražila tišinu. »Njegov nam dar ujedno omogućuje brzo djelovati kako bismo joj pomogli pa se

možemo nadati da će naša pomoć stići na vrijeme.« »Dok se obavljaju pripreme«, nastavila je, »sve ćete naučiti jednu rečenicu na

sindskom, koja je dio umla. Nije važno govorimo li sindski, ali te riječi moramo pravilno izgovoriti. Ako ispravno izvedemo taj uml, spasit ćemo Mariam, inšalah, od nevolje u kojoj se našla. Kako bilo, s vremenom ćemo doznati istinu o njezinim okolnostima.«

Safijina nevjesta razmaknutih zuba progovorila je u ime svih žena. »Od nas se još nikada«, rekla je službeno, »nije tražilo da sudjelujemo u umlu. Čast nam je učiniti to i dat ćemo sve od sebe.«

»U međuvremenu«, oštro je rekla Safija, »ne smijemo uznemirivati Sabura pitajući ga što je vidio, koliko god nas zanima njegova priča.«

Dvije sluškinje poslane su donijeti kolovrat iz jednoga od spremišta u prizemlju. Kolovrat je prema Safijinim uputama postavljen u jednu nekorištenu prostoriju te je pripremljen neprekinut svežanj pamuka, čija je nit provedena od velikog kola do malog i natrag.

Druge sluškinje pronašle su tešku zavjesu i objesile je na vrata kako bi tu prostoriju odvojile od drugih ženskih odaja.

Pred kolovrat postavljen je pleteni stolčić. Čim su prostorija i kolovrat pripremljeni, žene su se dale na posao. Jedna po jedna, prema uputama sultanije Safije, odmicale su zavjesu, ulazile u

prostoriju i izmjenjivale se za kolovratom, šapćući čudnu poruku koja je izgubljenu osobu dozivala kući. Nakon duge zahtjevne usredotočenosti na recitiranje, pri čemu nisu smjele dopustiti da kolo stane, jedna po jedna odlazile su leći sve dok ponovno ne bi došle na red.

»Koliko će to dugo trajati?« upitala je Hasanova teta razmaknutih zuba kad je odradila svoj dio.

»Ne znam, Remana«, odgovorila je Safija, »ali mogu ti reći sljedeće. Mariam može vrlo brzo doživjeti učinak našeg rada, ali budući da je ona daleko, može biti potrebno neko vrijeme da do nas stignu vijesti o tome gdje je i u kakvu je stanju. Do tada moramo bez prestanka izvoditi uml. Posrijedi je težak posao, ali potrebno je obaviti ga.«

»A sada«, dodala je, »hajdemo se oprati za poslijepodnevnu molitvu.«

Pedeset metara dalje od tijela Nura Rahmana zajedno su pala dva indijska vojnika, ruku i nogu isprepletenih u smrti. Mariana je znala da je ono što se doimalo kao hrpica krpa zapravo smrznuta žena s novorođenčetom u naručju.

Čadri Nura Rahmana još je bio ispod njegove glave. Mariana ga je uzela i prostrla preko njegova tijela.

Stariji vojnik u crvenoj jakni teškim je korakom i pognute glave prolazio pokraj

233

nje. Bio je domaći časnik, a brkovi su mu bili prekriveni snijegom. Izgledao je dovoljno staro da Mariani bude djed.

Iza njega ležao je Harry Fitzgerald i napušteni top. Prije no što je stigla krenuti prema Fitzgeraldu, iz šumarka golog drveća izašlo je

nekoliko afganistanskih konjanika i kasom prišlo starom sepoju koji je teškim korakom išao dalje ne obazirući se na njih.

»Pazi!« viknula je, ali uzalud. Prvi se konjanik nehajno nagnuo u sedlu te jednim spretnim pokretom ruke

unatrag presjekao vojnika gotovo napola. Vojnik je pao pljujući krv, ne ispustivši ni glasa. Obamrla od užasa, Mariana je gledala kako konjanici sijeku još jednog vojnika, pa

još jednog. Uplakane žene su, promrzle, izgladnjele i zanemarene tonule u snijeg jedna po jedna.

Mariana se u očajničkoj potrazi za skrovištem okrenula prema pokrivenom tijelu Nura Rahmana. Odmaknula je njegov čadri, a potom povlačila njegovo tijelo škripeći zubima sve dok ga nije izvukla iz njegova kožuha.

Prostrla je kožuh po snijegu, a potom svukla svoj, pokrila se njime i zamotala u usamljeno, uplašeno, jadno skriveno klupko.

Ako preživi, sama će se vratiti u grad. Da bi se vratila, morat će se vratiti krvavim putom kojim je vojska došla i izložiti se opasnosti da je pripadnici plemena ubiju. Ali čak i ako je nitko ne sasiječe, kako će putovati sama po toj hladnoći? Do Kabula je zacijelo najmanje šest milja. Osjete u šakama i stopalima već je izgubila. Nije jela od jučer poslijepodne.

Očajnički sleđena i uplašena, čekala je da netko dođe, uzme joj zaštitu kožuha i zakolje je, ali pucnjava je s vremenom prestala, a krici ranjenika zamrli su.

Doimalo se da su konjanici otišli, možda za kolonom, tražeći koga bi još mogli ubiti.

Kad se uspravila, ledeni vjetar zažario joj je uši. Ponovno je navukla svoj kožuh, a tada, unatoč upozorenju Nura Rahmana, prebacila čadri preko glave kako bi je i ta tanka pamučna tkanina štitila od hladnoće.

Moleći se da se konjanici ne vrate, teškim se korakom dovukla do Fitzgeralda. Bio je pogođen u vrat. Ležao je na leđima u grimiznoj lokvi smrznute krvi, brade

prekrivene snijegom, očiju napola otvorenih. Zacijelo je umro istog trena. Od svih britanskih časnika samo se on sjetio onih napuštenih topnika i došao ih

spasiti. A njoj je bio ponudio brak i svoje srce. Kleknula je pokraj njega. »Dragi Alaše«, molila je cvokoćući zubima, »povedi dušu

ovog dobrog čovjeka u Svoj raj. I molim te«, dodala je, »daj mu sve što Nur Rahman ima, ali po mogućnosti dopusti mu da bude s Englezima.«

Dodirnula je kruti obraz Harryja Fitzgeralda, ustala i krenula natrag prema Kabulu.

Napredujući teškim korakom više nije sretala zaostale vojnike. Bila je sama, ako se

234

izuzmu mrtvi. Začuvši zvuk iza svojih leđa, okrenula se i naglo, uplašeno udahnula. Bila je daleko od usamljenosti. Konjanici su se vratili. Jahali su ravno prema njoj. Sada će je, dakako, ubiti. Nur Rahman ju je upozorio. Ali, zar je to važno? Svi

preživjeli uskoro će biti mrtvi. Hasan je ondje neće pronaći. Bilo je prekasno za nadu. U njoj nije bilo fatalističke hrabrosti starog sepoja. Pognuta u svojemu prljavom

čadriju, u mučnini straha čekala je da joj se konjanici približe, da je prepolove svojim zlosretnim, zakrivljenim mačevima.

Stali su pred njom, prepriječivši joj put. »Ti«, viknuo je poznat mukli glas. Bio je to Aminulah Kan, došao ju je kazniti jer je prezrela utočište koje joj je

pružio. Zatvorila je oči i čekala udarac njegova mača. »Jesi li ti izgubljena tražiteljica utočišta?« viknuo je. »Govori! Da ti čujem glas!« »Jesam«, rekla je dršćući. »Hah!« Grubo se nasmijao. »Mislio sam da želiš panah.« Mahnuo je glatkom grimiznom oštricom prema pokolju posvuda uokolo. »Dakle

predomislila si se. Ipak si odlučila umrijeti među ovim nevjernicima.« Nagnuo se s konja. »Nisi mi rekla da si udana«, viknuo je. »Gdje je taj suprug koji

te ostavio da se smrzavaš ovdje na bojnom polju?« »Zašto te to zanima?« Marianina su stopala bila poput komada leda. Previše

gladna i previše očajnički umorna da bi razmišljala, podignula je čadri s lica kako bi pogledala Aminulaha Kana u oči. »Zašto me ne ubiješ?« upitala je pomireno.

Njegova se brada podignula kao da ga je udarila. Njegovi pratioci brzo su odvratili poglede.

»Da te ubijem? Pa, što ti misliš, tko sam ja?« Odbojno se nasmiješio. »Moja si gošća. Zašto misliš da bih te trebao ubiti? Ja nisam nevjernik poput tvojih ljudi.«

To posljednje za Marianu je bilo previše da bi shvatila što joj govori. Uzmaknula je i otvorila dlanove. »Molim vas, nemojte se šaliti sa mnom«, zamolila je dok su joj koljena klecala. »Molim vas.«

»Dođi.« Uvukao je svoj strašni mač u korice, poveo konja prema njoj i pružio ruku. »Popni se«, zapovjedio je. »Tražila si panah pa ćeš ga i dobiti.«

Panah. Bilo je besmisleno pitati kamo je vodi. Nakon što je nekako uspjela prebaciti tešku obamrlu nogu preko leđa njegova konja, primijetila je samo da su se on i njegovi pratioci okrenuli od grada. Aminulah Kan galopirao je kao i prošli put, a ona je poskakivala iza njega napola zaboravljena, strahujući da će pasti, ukočenim prstima stežući njegov kummerbund.

Stali su na mjestu za koje je pomislila kako ga se sjeća. Padina joj je bila poznata dok su se približavali gradiću pred njima.

Bio je to Butkhak, zadnja postaja karavana prije Kabula na putu iz Pešavara, mjesto na kojem je prije gotovo godinu dana imala viziju pogrebne povorke.

Kako li je ta vizija bila istinita. Bučno su prošli kroz vrata, a potom kroz nekoliko zavojitih ulica i stali pred

neuglednom kućom od opeka.

235

Aminulah je sjahao, ostavivši Marianu u sedlu, i zalupao na vrata. Otvorio mu je dječak koji se iznenađeno trgnuo, podignuo ruku na srce i tada nestao, a zamijenio ga je pognuti starac s golemim kariranim turbanom.

Brzo su izmijenili nekoliko riječi. Aminulah ju je pozvao. Kao i prošli put, u kuću ju je uvela žena te ju je odvela u sobu na katu, s pletenim

ležajem u kutu. Dijete joj je donijelo čaj. Mariana nikada nije okusila nešto toliko slasno. Netko drugi donio joj je pokrivač i tvrd jastuk. Ona je svukla čadri i kožuh,

umotala se u pokrivač i istog trena utonula u dubok san.

236

39. poglavlje

ene iz obitelji Valijulah od ranog su jutra bez prestanka recitirale. Sada su čekale večeru šćućurene na podu dnevne sobe. Neke su tiho razgovarale, a druge su se

odmarale pod pokrivačima, naslonjene na jastuke koji su ležali na prostirkama. S vremena na vrijeme iza zavjese provirio bi neki muškarac iz obitelji, kimnuo i pošao odraditi svoje za kolovratom.

Iz sobe u kojoj se izvodio uml dolazili su koraci. Mlada žena izula je cipele, odmaknula zavjesu na vratima i ušla, teških kapaka.

»Bilo je teško, bhaji.« Djevojka je uzdahnula kad su joj žene načinile mjesta pokraj Safije. »Misli su mi neprestano lutale dok sam recitirala. Nadam se«, tiho je dodala, »da nisam previše griješila.«

»Ne boj se, dijete«, rekla je Safija dubokim glasom i položila ruku na djevojčino koljeno. »Izvodila si to s čistom namjerom i dobro si izgovarala riječi na sindskom.«

»Koliko će to još trajati?« upitala je mlada majka s malenim djetetom na krilu. »Mogli bi proći tjedni prije no što primimo vijesti o Mariaminu stanju, ali Sabur bi

prije mogao primiti znak.« »Ali što ako je umrla?« Djevojka je podignula ruke i dodirnula uši kako hi otjerala

zlo. »Ako je Mariam već mrtva, ne daj Bože«, oprezno je rekla Safija, »to će nam biti

rečeno. Ali tu mogućnost nećemo uzimati u obzir sve dok ne budemo prisiljeni na to. A sada se idi odmoriti, Astma. Lalaji je sljedeći na redu.«

Dok je govorila, zavjesa se odmaknula i šeik je ušao u sobu. Pozvao je sestru. »Kako je Sabur?« upitao je kad mu se pridružila. »Je li vidio što novo?« Njegova je sestra odmahnula glavom. »Koliko mi je poznato, nije, ali barem je

zaspao.« Pokazala je kut u kojem je Sabur ležao umotan u pokrivač, zatvorenih očiju i

razmaknutih usana. Šeik je kimnuo. »Onda idem. Tko dolazi nakon mene?« »Poslat ću Remanu«, odvratila je. Šeikova nevjesta razmaknutih zuba podignula je glavu i svečano kimnula. Šeik joj je uzvratio kimanjem i otišao.

Mrak je već bio pao kad se Mariana probudila. Odozdo je dopirao miris hrane, ali nitko nije došao po nju. Previše iscrpljena da bi marila za to, ponovno je utonula u

Ž

237

san. Kad su joj dvije djevojčice došle reći da je večera poslužena, iz drugog dijela kuće

čuli su se muški glasovi. Obitelj je zacijelo čekala s večerom dok se borci ne vrate. Dok su se muškarci smijali i vikali u sobi ispod nje, Mariana je oprezno sjedila u

maloj sobi sa sandalijem na sredini, pod budnim pogledima nekoliko žena i djece. Dok je bez teka zurila u gomilu ovčetine i riže na stolu pred sobom te grijala

stopala na obiteljskom sandaliju, pitala se koliko je vojnika i pripadnika tabora taj dan umrlo od hladnoće i gladi.

Koliko su vojnika u bijegu danas zaklali Aminulah i ljudi u prizemlju? Koliko ih je Aminulah ubio nakon što ju je ostavio u ovoj kući i galopom otišao dalje?

Pristojno je kimnula domaćicama i ustala. Dok je pred vratima navlačila čizme, jedna od njih odmaknula je zavjesu.

»Pripremi se«, zapovjedila joj je na farsiju sa stranim naglaskom. »Uskoro odlaziš odavde.«

»Odlazim?« Mariana je oklijevala. »Bi li bilo moguće da pođem u Kabul? Ondje me netko očekuje.«

Samo neka me odvedu k Hadži Kanu... »U Kabul?« Žena se namrštila i odmahnula glavom. »Ne možeš onamo. Šaljemo

te u britansku utvrdu u Džalalabadu. S jednom ćeš kafilom otići do prolaza Lataband. Večeras ćeš se pridružiti njihovu taboru.«

Odozdo je dopirala vika. »Uzmi svoj poštin«, rekla joj je žena. »Čekaju.« Hladnoća je bila zapanjujuća. U uskoj ulici klečala je deva, a njezin je gonič do

očiju bio omotan šalom. Mariana se popela na njezina leđa i uhvatila se za sedlo kad je deva uz trzaj ustala.

Možda Hasan nije poginuo, rekla je samoj sebi kad je izašla kroz vrata grada, praćena zveckanjem devinih zvončića na svakom koraku. Možda će jednoga dana stići u Lahore i ustanoviti da je čeka.

Krajolik se spuštao u valovima, brežuljak za brežuljkom. Ondje je upitala munši sahiba hoće li više ikada vidjeti Hasana i Sabura.

Ljuljajući se na devinim leđima, očajna zbog hladnoće i gubitka, zatvorila je oči i nemirno sanjarila o vremenu koje je provela u Indiji. Ponovno je proživjela pustolovinu uslijed koje je spasila malog Sabura te prvi sastanak sa šeikom Valijulahom pod mjesečinom. Sjetila se priče sultanije Safije o princu koji postaje prosjak te jezivog poslijepodneva koje je sama provela okružena nasiljem na ulicama Lahorea. Prisjetila se priče munši sahiba o kraljevu glasniku te Hadži Kanova lijepog evokativnog daruda.

Mislila je na Nura Rahmana, kako je preklinje da izgovara šahadu, potvrdu vjere koju su svi dijelili.

Svi su oni bili njezini učitelji. Njihove su pouke zacijelo nešto značile. Zacijelo su se uklapale u cjelinu...

Otvorila je oči. Pun Mjesec sjao je kroz mrežicu na njezinu čadriju. Blistao je pred njom bacajući svjetlost na snijegom prekriveno tlo toliko svijetlo da je moglo biti

238

pustinjski pijesak. Zvončići deva zveckali su. Mjesec ju je pozivao naprijed. Skretali su. Mjesec više nije bio pred njom, nego kod njezina ramena. To nije bilo

u redu. Išli su u pogrešnom smjeru. Siđi s deve. Glas u njezinoj glavi bio je toliko jasan i toliko zapovjednički da se

Mariana osvrnula kako bi vidjela je li to rekao netko iza nje. Sagnula se kako bi pogledala goniča. On je, pogrbljen na hladnoći, teškim

korakom grabio naprijed. Siđi, ponovio je glas, i slijedi put Mjeseca. Silazili su nizbrdo prelazeći snijegom prekrivenu padinu. Mjesec će uskoro biti iza

nje, a ne pred njom. Slijedi put prema miru, zapovjedio je glas. Svi njezini učitelji, šeik, sultanija Safija, munši sahib i Hadži Kan, govorili su o

putovanjima i povratcima kući. Čak joj je i Nur Rahman, koji je zbog nje zaplesao na snijegu, pružio istu pouku — iako je put možda težak, cilj je nezamislivo lijep.

Slijedi put. Prestala je misliti. Krećući se kao u vlasti nečije tuđe volje, prebacila je nogu preko devina sedla. Birajući trenutak kad će skočiti kako ne bi primila udarac, duboko je udahnula i kliznula na tlo.

Nespretno je pala na bok. Njezin tresak zacijelo je bio prodorno glasan na tom tihom mjestu, ali kad se pribrala i podignula glavu, deva je već bila iza nje, koračala kao da gonič nije ništa čuo.

To je bila ludost. Ako ne potrči za njom vičući, bit će... Bilo je prekasno. Deva je nestala iza hrpe kamenja. Bila je posve sama. Slijedi Mjesec. Ustala je. Opterećena teškim kožuhom, okrenula se prema Mjesecu i krenula

prema njemu, prteći nov, uzlazni put kroz snijeg do koljena. Je li pogriješila? Stala je kako bi došla do daha, svjesna da se brzo umara. Je li je

vlastiti um obmanuo onim glasom i uvjerljivim uputama? Hoće li, nesposobna nastaviti dalje, umrijeti na toj padini, a s njom će biti samo Mjesec?

»Kunem se«, rekao je njezin munši na tom mjestu, u Butkhaku, dan prije no što je stigla u Kabul:

»crvenilom sunca (pri zalasku),

(tako mi) noći i onoga što ona skuplja,

(tako mi) mjeseca kada se ispuni,

vi ćete prelaziti (iz jednog)

stanja u (drugo) stanje.«

Sve pouke koje je usvojila dovele su je do toga mjesečinom obasjanog krajolika u kojem je vjetar u njezinim ušima bio jedini zvuk.

Nur Rahman žudio je za rajskim družbenicima, ali ona je pronašla Hasana. On će

239

biti njezin družbenik ovdje na Zemlji, ako požive dovoljno da se opet sastanu. A imala je i druge — svoje učitelje — Galama Alija i Jara Muhameda, i nespretnoga brbljavog Dittua.

Ako ne preživi tu noć, možda će se svi sastati jednoga dana u raju... Podigni glavu, zapovjedio je glas. U daljini je plamtjela vatra. U ušima joj je odzvanjalo njezino iscrpljeno disanje, ali nada joj je pružila novu

snagu. Tko god bili ti ljudi, neće joj uskratiti toplinu i zaštitu vatre, pomislila je krenuvši prema njoj.

Mjesec je sjao na maleni tabor. Puške su uspravno stajale u snijegu, naslonjene jedna na drugu. Tovarni poniji i mazge njištali su i udarali kopitima o tlo. Šatori su bili blizu vatre. U jednome se vidjela svjetlost. Na njezinu zidu kretali su se obrisi dvaju muškaraca.

Treća muška figura bila je ščućurena pokraj vatre, a svjetlost joj je skakutala po licu. Uma pomućenog od hladnoće i iscrpljenosti, Mariana je zamislila da njegova svijetla brada pripada nekome koga je poznavala, ali to nije bilo moguće.

Nije ju vidio.

Jedna je silueta ustala. Iz osvijetljenog šatora izašao je muškarac pokriven šalom preko glave. Prišao je vatri.

»Gulame Ali«, zapovjedio je, »idi u svoj šator. Nemoj se kažnjavati ostajući vani na ovoj hladnoći.«

Prvi je čovjek odmahnuo glavom. »Vaša je supruga nestala«, zavapio je ljuljajući se naprijed-natrag. »Bibi je nestala i ja sam kriv za to.«

»Ne«, rekao je Hasan Ali Kan. »Ja sam od početka bio kriv za to.« Zagledao se u vatru kao da više nije bio svjestan prisutnosti drugog muškarca. »Prekasno sam doznao što mi je ponudila«, nastavio je napuklim glasom. »Nisam shvaćao...«

Obojica su podignula glave i trgnula se kad je Mariana potrčala. Trenutak poslije, tristo šezdeset milja dalje, Sabur, sin Hasana Ali Kana, otvorio je

oči i nasmiješio se.

240

Pogovor

Generalnom guverneru Indije Sjedište Vlade, Calcutta

15. veljače 1842.

Vaše gospodstvo,

zadovoljstvo mi je izvijestiti vas da je naš obavještajni dužnosnik Adrian Lamb stigao u Delhi nakon što je preživio onu strahotu u Kabulu.

On i supruga pobjegli su iz garnizona nedugo prije povlačenja vojske te u Indiju stigli preko Kandahara, sa skupinom afganistanskih nomada. Prije tri dana stigli su u Delhi. Nisu pretrpjeli ozlijede, ako se izuzme ono što je gospođa Lamb opisala kao »neopisivu prljavštinu« putovanja.

Premda još nemamo konačnih vijesti, doima se vrlo vjerojatnim da su strašne glasine koje smo čuli istinite: da je od četrnaest tisuća duša koje su napustile garnizon ujutro 6. siječnja samo jedan čovjek, dr. Brydon, stigao do Džalalabada gdje su čekali general Sale i Prva Brigada. Ako se to pokaže istinitim, svi se drugi, osim trideset taoca Akbara Kana, moraju smatrati mrtvima.

Vjeruje se, iako nije potvrđeno, da su general sir William Elphinstone, lady Macnaghten, lady Sale, nećak lady Macnaghten Charles Mott i kći lady Sale gospođa Sturt među Akbarovim zarobljenicima, kao i žene, djeca te ranjeni časnici.

Mi, dakako, dajemo sve od sebe kako bismo postignuli njihovo oslobađanje. Trebao bih spomenuti i zanimljiv dio priče o Adrianu Lambu — njegova

nećakinja, djevojka po imenu Mariana Givens, nestala je iz karavan-saraja kod Kabula dok je s tetkom čekala da nomadska karavana krene.

Lamb tvrdi da je djevojka u Lahoreu, pod zaštitom čovjeka po imenu Hasan Ali Kan. Budući da sam tog čovjeka upoznao u Pešavaru, mogu reći kako smatram da je moguće da je on odveo gospođicu Givens onamo. A budući da naše trenutačne teškoće ne dopuštaju pokušaje njezina spašavanja, pretpostavljam da će ostati ondje.

Vaš ponizni i pokorni sluga, bojnik Horatio Wade

241

RJEČNIK

Napomena: ovim rječnikom obuhvaćena su četiri jezika; arapski, urdski, farsi (perzijski) i paštu. Budući da se mnoge riječi preklapaju, naznačen je izvorni jezik gdje god je to bilo moguće. Nekoliko riječi iz drugih jezika posebno je naznačeno.

A Afridi, p. paštunsko pleme koje živi na granici između Afganistana i Indije (današnji Pakistan) ajet naziv za jedan od 6236 stihova Kurana akhal tekke turkmenska pasmina konja koji su od davnina poznati kao »nebeski konji« te su cijenjeni zbog ljepote i izdržljivosti (turkijski izraz) aloo keema, u. pikantno varivo od kozjeg mesa i krumpira ammi-jan, u. izraz od milja za majku Arijci narod iz središnje Azije koji je navodno

naseljavao indijski potkontinent od 1 500. do 100. g. pr. n. e.

asr, a. večer; muslimanska molitva prije zalaska Sunca jest asr molitva

atta, u integralno brašno attar, u.f.p. mirisno ulje Az barae Khuda, f. Zaboga! B bacha dječak; hindska riječ badragha, p. naoružana pratnja Bala Hisar, f. palača i utvrda kraljeva Afganistana barat, u. mladoženjina povorka koja nakon sklapanja

braka dolazi po nevjestu bazar, u. f. tržnica begeer, f. uhvatite ih! bhai jan, u.. pristojan oblik obraćanja starijem bratu bhaji, u.. pristojan oblik obraćanja starijoj rođakinji bibi, u. f. pristojan oblik obraćanja mladoj ženi C, Č chaikhana, u. f. čajana

242

chapan dug ogrtač dugih rukava koji nose Uzbeci na sjeveru Afganistana

chappli, u. sandala; odnosi se i na teksturu te oblik pikantnih pešavarskih kebaba pripremljenih od mljevenog mesa i suhih sjemenki šipka, koji navodno nalikuju na sandale

charpai, u. f. tradicionalni ležaj koji čine jednostavan okvir i četiri izrezbarene noge te napeto uže

chillum, p. vodena lula u kojoj se duhan pali na vrućem ugljevlju, a dim se filtrira kroz vodu [vidjeti i nargila, hookah]

choga, u. f. p. dug ogrtač otvoren na prednjem dijelu, nosi se u Afganistanu i na sjeveru Indije; sredinom 19. stoljeća izrađivali su se od obične vune, a najbolja je bila mekana devina dlaka s finim vezom

chup, u. p. tiho! čadri, f.

dug ženski pamučni pokrivač koji se od ušivene kapice na glavi spušta preko ramena, do tla, potpuno pokrivajući ženu; s prednjeg dijela kapice pada zaseban dugi zaklopac koji pokriva lice — taj zaklopac ima otvor pokriven mrežom kako bi žena vidjela kroz njega

čapati, u. f. p. pogača od integralnog brašna; u Afganistanu je čapati okrugao kruh od integralnog brašna promjera 22 do 60 centimetara

D dal zbirni naziv za suhi grašak, grah i leću; hindska riječ Derajat područje u Indiji (današnjem Pakistanu) duž granice s Afganistanom, sa sjevera omeđeno planinskim lancem Koh-i-Suleiman te s istoka rijekom Ind dhobi, u. čovjek koji pere odjeću duli, u. natkriveni stolac ili nosiljka, često korišteni za nošenje bolesnika dupatta, u. dug, širok šal od tanke tkanine kojim žene pokrivaju glavu i grudi durahi svila lagana afganistanska svila darud, a. zazivanje blagoslova na proroka Muhameda DŽ džambija, a. nož duge, zakrivljene oštrice, izvorno arapskog

dizajna; često ukrašen složenim intarzijama; koristi se od Arabije do Indonezije

E elhamdulilah, a. Slava Alahu

243

emir, a. f. kralj, vladar Eskandar Aleksandar: ime za Aleksandra Velikog es-selamu alejkum, a. »mir s tobom«, standardan muslimanski

pozdrav F farsi, f. perzijski, govori se u Afganistanu i u Iranu feranghis, u. f. Europljanin G gazi, f. ratnik, pobjednik Gaznavidi osvajači turkijskog podrijetla koji su vladali

Afganistanom od 10. do 12. stoljeća. gunah, f. p. grijeh H Hafiz slavni pjesnik rođen 1326. godine u Širazu, čiji

se stihovi i danas citiraju na svim područjima na kojima se govori farsi hafiz, a. onaj tko je napamet naučio Kuran časni hadžija, a. onaj tko je obavio hadž, muslimansko

hodočašće u Meku haveli, u. a. ograđena gradska kuća s dvorištem haveli Kamar »Mjesečeva kuća«, palača Valijulahovih u utvrđenom gradu Lahoreu Hazuri Bagh, u. Gospodarov vrt, vrt nedaleko od tvrđave

Lahorea hookah, u. a. vodena lula [vidjeti chillum, nargila], ali s

dugom, savitljivom cijevi kojom dim prolazi do pušačevih usta

Huni ratnička plemena iz središnje Azije koja su od 4. stoljeća harala Europom hazur, u. a. vaše gospodstvo I inšalah, a »ako Bog da« — koristi se kad god se govori o

budućnosti ishq, a božanska ljubav J jabe, u.f malen, otporan poni, koristi se za planinska

putovanja jakni, u.f. juha od ovčetine ili piletine jan, u.f. duša, voljeni jar, u. a. prijatelj [također pandžapski] jezail, p. mušketa duge cijevi, često s izrezbarenim

kundakom, koriste je Afganistanci; ove su puške poznate po dometu i preciznosti

jezailchi, p. strijelac K kababchi, u. p. kuhar koji priprema kebab

244

kafila, u. a. f. putujuća karavana kamiz, u. a. f. duga, široka košulja koju na sjeveru Indiji i u

Afganistanu nose muškarci i žene; nosi se uz šalvar

kandžar, a. bodež zakrivljene oštrice; potječe iz Arabije, ali se koristi diljem Istoka

karakul, f. p. fina janjeća koža, često se koristi za izradu muških kapa

karavan-saraj, u.f. svratište za putnike; veliko područje ograđeno s četiri strane, s velikim otvorenim prostorom u središtu te spremištima i smještajem za putnike duž zidova

katar, u. indijski bodež debele oštrice nalik na klinnu te željeznog drška u obliku slova H; koristi se od davnina

kebab, a.f meso pečeno na vatri khanum, f. p. pristojan način obraćanja ženi khelat, u.f. počasna odora, raskošna odjeća koja se osobi na

visokom položaju daruje kao znak naklonosti kiberski nož dug, težak nož čija zašiljena oštrica može biti

dulja od 60 centimetara; koriste ga Paštuni Kohdaman, f. plodna dolina omeđena smeđim brežuljcima na

sjeveru Kabula; doslovno: padina ili podnožje brežuljaka

kohl, u. a. boja za ocrtavanje očiju načinjena od čađe i masla ili bademovaog ulja

kotal, p. planinski prolaz kukri nož, u. težak nož koji koristi pleme Gurka iz Nepala;

oštrica mu se širi prema vrhu i zakrivljena je prema dolje.

kummerbund, u.f. pojas oko struka; doslovno: »zatvoriti leđa« kundan, u. način izrade nakita od dragulja Kuran sveta knjiga muslimana, vjeruje se da ju je

proroku Muhamedu izdiktirao arkanđeo Gabriel.

L La ilahe illa Nema boga osim Alaha, a Muhamed Allah, Muhamed je njegov Poslanik — potvrda vjere svih resul Allah, a. muslimana lalaji, u. izraz, naklonosti i poštovanje prema starijoj

muškoj osobi; djeca iz obitelji Valijulah se njime obraćaju šeiku

lu pandžapska riječ za vreo, suh ljetni vjetar koji puše u Pandžabu

M

245

maharadža, u. jedna od mnogih riječi za indijskog princa ili vladara

mairmuna, p. pristojan način obraćanja ženi malik sahib, u. pristojan način obraćanja vođi matlabi, u. sklon spletkarenju, usredotočen isključivo na

vlastitu korist maund, u. f. mjera za težinu od davnina korištena u

zapadnoj Aziji; kabulski maund iznosi otprilike 37 kilograma

memsahib, u. izraz poštovanja kojim se obraća strankinjama, odnosno Britankama

Mesnevija, p. rimovani kupleti; naslov Rumijeva remek-djela jest »Rimovani kupleti dubokog duhovnog značenja«

Mogulsko carstvo carstvo koje je utemeljio šah Muhamed Babur, praunuk Tamerlana, koji je u 16. stoljeću iz Afganistana napao Indiju; carstvo koje je utemeljio bilo je poznato po umjetnosti i arhitekturi — Taj Mahal podignuo je Baburov potomak šah Džahan.

mohalla, u. f. gradska četvrt mujezin, a. čovjek koji pet puta dnevno poziva muslimane

na molitvu munši, u. a. učitelj murid, u. a. duhovni učenik, muršidov sljedbenik muršid, u. a. duhovni učitelj N nahi, u. ne naiza bazi, p. igra nabadanja klinova nan, u. f debela pogača pečena u pećnici nargila, f. vodena lula [vidjeti chillum, hookah] P Painda Gul afganistansko muško ime: »vječni cvijet« palankin, u. duga komora s kliznim stranicama korištena za

putovanje; prima jednu odraslu osobu koja u njoj može sjediti ili ležati; s prednje i stražnje strane vire motke koje nosači podižu na ramena

panah, p. dio paštunskog zakona: svatko, bez obzira na kastu, vjeru ili odnos, može zatražiti utočište u paštunskoj kući

Paštuni, p. skupina plemena koja žive uz sjevernu granicu između Afganistana i Indije (današnji Pakistan)

paštunvali, p. paštunski kodeks časti poštin ogrtač od ovčje kože s vrlo dugačkim rukavima

koji prekrivaju šake, veže se pojasom

246

Pul-e-Khishti, f. p. »Zidani most«, glavni most koji sa sjevera vodi u Kabul.

purdah, u.f praksa odjeljivanja žena; doslovno: zavjesa Q qasid,f. a. indijski teklić; štafetni teklići u cijeloj su se

Indiji angažirali za prenošenje hitnih poruka quatlame prženo tijesto kojim se u Turkmenistanu hrane

konji; uzbečka riječ R rezai, u. pokrivač punjen pamukom rokho, u. stani S Sadozai pleme Ahmed-šaha Duranija, utemeljitelja

Afganistana; šah Sudža, britanski marionetski kralj, bio je Ahmed-šahov unuk

Safed Koh, u.f. »bijele planine«; gorje na afganistanskoj granici, nedaleko od Vaziristana; isto gorje na paštuu se naziva Spin Gar

sahib, u. a. f. izraz poštovanja za starije osobe; Britance se također oslovljavalo tim izrazom

sandali, p kvadratni stol prekriven pokrivačem koji služi grijanju nogu ljudi koji sjede oko njega; pod stolom se nalazi žeravnik pun izgorjela ugljevlja

Sarak-e-Azam, u. Velika glavna cesta koju je u 16. stoljeću izgradio Šer Šah Suri; proteže se od Pešavara do istočnog Bengala, otprilike dvije tisuće milja

sarod, u. indijsko žičano glazbalo s dvadeset pet žica, slično lutnji

Sasanidi vladarska dinastija podrijetlom s juga Perzije, od 3. do 7. stoljeća vladala je carstvom koje je obuhvaćalo Afganistan

sepoj, u. f. indijski pripadnik pješadije seraj, u. f. a. odmorište za putnike sirdar, u.f. vođa sura, a. poglavlje Kurana časnog sura Ha Mim, a. poglavlje Kurana čiji naslov čine arapska slova

H i M sura El-Inširah, a. poglavlje Kurana s naslovom »Širokogrudnost« sura En-Nur, a. poglavlje Kurana s naslovom »Svjetlost« Š šabnama, u. f. p. noćno pismo kojim su se prenosile tajne vijesti šalvar, u. f. duge, vrećaste nabrane hlače koje na sjeveru

Indije i u Afganistanu nose muškarci i žene; nosi se uz kamiz

šarab, u. a. vino, muslimanima zabranjeno šarif, a. plemeniti, veličanstveni

247

Šerdarvaza, u.f. »Lavlja vrata«, planina jugozapadno od Kabula; rijeka Kabul teče kroz prolaz Šerdarvaza

T taklit, u.f. jastucima obložen podij, također »prijestolje« tandoori, u.f. a. pečeno u zidanoj peći tashreef, a. predati čast osobi na nižem položaju, najčešće

davanjem dara [vidjeti khelat] taviz, u. a. milostivi zapisi: niz postupaka liječenja i

iscjeljivanja koje prakticiraju sufiji; u ovom slučaju srebrna kutijica koja se nosi oko vrata, a sadrži riječi iz Kurana

tik bai, u. »dobro je; u redu je« tujluin, p. bijeli sibirski jastreb kokošar, smatra se

najrjeđom i najboljom lovnom pticom u središnjoj Aziji

U umi, u. f. a. sufijska praksa opisana kao nešto između

čarolije čuda V vezir, u.f. a. državni ministar

248

ZAHVALE

Najprije želim zahvaliti svojoj sjajnoj urednici Kate Miciak koja je kupila trilogiju od spisateljice početnice i nije se pokajala. Kate, da nije bilo tebe, romani Dragulj Indije, Prosjakinja pred vratima i Kći pustinje ne bi ugledali svjetlo dana. Zahvaljujem i svojoj energičnoj agentici Jill Kneerim iz agencije Kneerim and Williams, koja me uzela za klijenticu te razborito odlučila moj prvi rukopis pokazati Kate.

Mnogo dugujem svojem prijatelju i savjetniku za sva afganistanska pitanja, vrsnom povjesničaru i uredniku Kamaru Habibiju, kao i svojem učitelju pisanja, pokojnomu jedinstvenom Arthuru Edelsteinu.

Hvala mojoj spisateljskoj skupini koja je bila uz mene dok sam se mučila i jadikovala pišući sve tri knjige, uključujući Kći pustinje: Lakshmi Bloom, Elatiji Harris, Cathie Keenan, Kathleen Patton, Pam Raskin i Jane Strekalovsky. Svaka od vas dala je dragocjeni doprinos ovoj trilogiji. Hvala vam od srca.

Još je mnogo drugih koji su mi pomogli na razne načine:

moja draga, strpljiva prijateljica Zeba Mirza, koja je izostavljena iz zahvala u knjizi Prosjakinja pred vratima. Shelale Abbasi, Gillo i Ali Afridi, Dure Afzal, Shehryar Ahmad, fakir Syed Aijazuddin,

Bunny Amin, Kathleen Baldonado, Bill Bell, Brian Bergeron, Upty Clouse, Lenny Golay, Tariq Jafar, Farida i Asad Ali Khan, Judy i Bazl Khan, Tahireh i Zafar Khan, Jessica Lipnack i Jeff Stamps, Janet Lowenthal, Erika McCarthy, Cornelia McPeak, Rashid i Bano Makhdoom, Azim Mian, Kyra i Coco Montagu, Fauzia Najm, Pakistanska misija pri UN-u, Ann i Frank Porter, Sharon Propson, Samina Quareshi, Meherine Qureshi, moja sestra Ala Reid, Sam i Julie Reid, Sally Redmond, Shakil i Rehana Saigol, Mansoor Suhail, Javed i Farida Talat, Audrey Walker, Serita Winthrop i Joyce Zinno.

I, dakako, mojim najvećim saveznicima, mojoj djeci Sophie Ali i Tobyju Aliju. Hvala vam, hvala svima.

Sken i obrada: Janja