sveučilište u zagrebu · web viewpogled na nogomet kroz povijest jasno nam pokazuje trend porasta...

Sveučilište u Zagrebu

Kineziološki fakultet

( studij za stjecanje visoke stručne spreme

i stručnog naziva ˝ prof. Kineziologije ˝ )

Goran Sporiš

Analiza nogometne igre u funkciji planiranja i

programiranja fizičke pripreme

Diplomski rad

Mentor :

Doc. dr. Igor Jukić

1

Zagreb, studeni 2002.

Analiza nogometne igre u funkciji planiranja i programiranja fizičke pripreme

Sažetak Nogomet prema kriteriju strukturalne složenosti spada u kompleksne sportove. Kompleksnost nogometa očituje se u zahtjevima koji se stavljaju pred nogometaše kako tehničkog tako i taktičkog tipa. Uz to trebamo sagledati udaljenosti koje nogometaši prevaljuju u tijeku utakmice, primjenjujući pritom različite oblike kretanja od hodanja, skokova, udaraca, duela, vođenja lopte, sprinta itd. Da bi nogometaš bio u stanju realizirati svu složenost kretnih struktura, i pritom ne gubiti na intenzitetu njihovog izvođenja takav igrač mora posjedovati vrhunsku fizičku spremu. Riječ ˝vrhunska ˝upotrebljena˝ je iz razloga jer u diplomskom radu razmatrat će se nogometaši prvih evropskih liga engleske, njemačke, nizozemske itd. Trening fizičke pripreme nogometaša kompleksan je proces koji u svojoj biti podrazumijeva razvoj svih sposobnosti koje su potrebne nogometašu da bi mogao igrati na vrhunskom nivou. Cilj diplomskog rada je na temelju analize nogometne igre ( strukturalne, anatomske, i fiziološke ) prezentirati način primjene informacija u planiranju i programiranju fizičke pripreme.

Ključne riječi : analiza nogometne igre, fizička priprema, oblikovanje fizičke pripreme

The analysis of the Football game in the function of planning and programming the

Physical Preperedness

Summary

According to the structural compexity criterion the football belangs to the complex sports. The complexity of footbaal is being manifested in the requirements of both tehnical and tactical type imposed to football players, considering at the same time distances to be covered by football players in the course of the game using the various forms of movements from walking, jumpimg, kicks, duels, ball leading to sprint. In oder to be able to realize the entire complexity of moving structures, and not losing at the same time on intensity of their performance such a player should possess the top physical preperedness. I have used the word ˝top ˝ because in my graduation thesis the football player from the first European leagues such as English, German or Dutch will be elaborated on. The physical – conditioning perperedness training of football player is a complex process including essentially the development of all capebilities indispeusable to a football player to enable him to play on the top level – in first league. Wishing to realise this idea from which also results the object of my graduation thesis, on the basis of football game analysis equally structural, anatomic, energetic as functional is to present to the wider football public the model of the conditioning capabilities divelopment thet will enable the functioning of a football player on the highest level – in the first league.

2

Key words : analysis of the football game, physical preperedness, forming of the physical preperdness

Sadržaj :

Sažetak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .3

1.Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

1.2 Pojam kondicija i kondicijski trening. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6-7

1.3 Značenje kondicije za uspješnost nogometaša. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7-8

1.4 Kondicijski trening nogometaša – misli nogometnih stručnjaka. . . . . . . . . . . . . . . . . 8-9

1.5 Ciljevi analiza nogometne igre. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9-10

2. Analiza nogometne igre . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11-53

2.1 Strukturalna analiza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11-26

2.1.1 Opterećenja igrača. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .12-13

2.1.2 Različitost opterećenja igrača prema poziciji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13-14

2.1.3 Razlike između pređeni udaljenosti sprintom prema poziciji. . . . . . . . . . . . . . . . .15

2.1.4 Specifične aktivnosti nogometaša prema poziciji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .16-17

2.1.5 Utjecaj umora na radnu sposobnost nogometaša. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17-19

2.1.6 Fizička opterećenja vratara. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20

2.1.7 Tehnika kao sredstvo razvoja kondicijskih sposobnosti nogometaša. . . . . . . .20-22

2.1.7.1 Tehnika kao preduvjet za uspješnu realizaciju nogometnih zadaća koje proizlaze iz

trenerovih taktičkih zamisli. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22-23

2.1.8 Primjena taktičkih znanja u planiranju i programiranju . . . . . . . . . . . . . . . . . 23-26

2.2 Fiziološka analiza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27-53

2.2.1 Živčani sustav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 26-28

2.2.2 Uloga živčanog sustava u nogometu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29-30

2.2.3 Sustav za transport kisika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31-34

3

2.2.4 Primjena znanja o regulaciji tjelesne temperature tijekom treninga fizičke pripreme

nogometaša. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . 34-35

2.2.5 Respiratorni dio sustava za transport kisika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36

2.2.5.1 Plućna ventilacija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . 37-38

2.2.5.2 Alveolarna difuzija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38

2.2.5.3 Regulacija disanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . 38

2.2.5.4 Primitak kisika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39

2.2.5.5 Deficit kisika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40

2.2.6 Energetski sustavi u nogometu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41

2.2.6.1 Sinteza energije uz prisustvo kisika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . .41-42

2.2.6.2 Fosfageni energetski sustav. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . 42-43

2.2.6.3 Glikolitički sustav. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43-45

2.2.7 Fiziologija mišićnog rada. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . .45

2.2.7.1 Struktura mišićna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . 45-47

2.3 Anatomska analiza. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48-53

2.3.1 Kretnje u karlično – bedrenim zglobu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .49-51

2.3.2 Kretnje u zglobu koljena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .51-52

2.3.3 Kretnje u skočnom zglobu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..52-53

3. Primjena informacija dobivenih analizom nogometne u funkciji planiranja i

programiranja fizičke pripreme. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .54-59

3.1Strukturalnom analizom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .54-56

3.2Fiziološkom analizom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57-58

3.3Anatomskom analizom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 59

4. Primjena informacija dobivenih analizom nogometne igre u funkciji oblikovanja

treninga fizičke pripreme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .60-70

4.1 Aerobnog treninga. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60-61

4

4.1.1 Aerobnog treninga niskog intenziteta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . .61-62

4.1.2 Aerobnog treninga visokog intenziteta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .62

4.2 Anaerobnog treninga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62-63

4.2.1 Treninga brzine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . 63-64

4.2.2 Treninga brzinske izdržljivosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . 64-66

4.3 Specifičnog mišićnog treninga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .65

4.3.1 Specifičan mišićni trening. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . .66-67

4.3.2 Trening mišićne snage. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67-68

4.3.3 Funkcionalni trening snage. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .68

4.3.4 Bazični trening sage. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. .. . 69-70

4.4 Trening mišićne izdržljivosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . . .. . . .69-70

5. Zaključak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . 71

6. Literatura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . .72

5

1.Uvod

1.1 Generalni pogled na nogomet

Nogomet ( engl. Football ) jedna je od najpopularnijih sportskih igara današnjice. Nogomet je

momčadski sport. Momčad sačinjava 11 igrača, koji se dijele na napadače, obrambene igrače,

igrače veznog reda te vratara. Koji čini posebnu jedinku nogometne momčadi. Uzevši u obzir

trajanje igre od 90minuta te veličinu igrališta uviđamo opsežnost nogometnih opterećenja.

Npr. napadač Njemačke prve lige u tijeku utakmice pređe udaljenost od 9,8km od toga 1,8km

sprintom, obrambeni pređe 8,4km od toga 1,4km sprintom dok igrač sredine terena pređe

10,9km od toga 1,1 sprintom ( Verheijenu 1999 ). Osvrnuvši se na te činjenice dobivamo

predodžbu o opterećenjima s kojima se nogometaši sukcesivno konfrontiraju iz trening u

trening iz natjecanja u natjecanje. Velika opterećenja imaju za posljedicu velik broja ozljeda.

Nogomet je sport sa najvećim brojem ruptura mišića, po tom tipu ozljeda daleko je ispred

američkog nogometa koji se smatra daleko grubljim sportom ( Janković 2002 ). Prethodno

navedene činjenice dokaz su da bez sustavnog i na adekvatan način realiziranog treninga

fizičke pripreme nogometaša, ne postoji mogućnost egzistiranja nogometaš u prvoj ligi.

1.2 Pojam kondicija i kondicijski trening nogometaša

6

U stručnoj literaturi pojam kondicija različito se tumači i različito definira. Kondicija je

skupni pojam za sve psihičke, fizičke, tehničke, taktičke, kognitivne i socijalne faktore

dostignuća (Weineck 1999 ).

Pojam kondicija podrazumijeva zbroj svih tjelesnih sposobnosti koje su potrebne za

postizanje vrhunskog rezultat ( Grosser 1998 ).

Latinski conditio = potreba za nečim. Kondicija je potreba nogometaša da bi bio u

mogućnosti funkcionirati na najvišem nivou sportskog učinka igranje utakmica prve

nogometne lige.

U nogometu se godinama vrednuje fizički aspekt, taj aspekt dobivao je postepeno sve više na

važnosti. Do promjene u pristupu fizičkoj pripremi došlo se na temelju znanstvenih spoznaja.

Spoznaja iz svih područja nogometne igre tehničkog, taktičkog i kondicijskog. Dobra fizička

priprema nije rezultat samo treninga nego i zdravog tijela na kojim se trening provodi. Pristup

nogometu promijenio se kad se više pažnje počelo posvećivati testovima kondicijske

pripremljenosti nogometaša i prehrani. Koliko je kineziološka znanost uznapredovala sa

znanstvenim spoznajama koje su integrirane u trening, isto tako i spoznaje nutricionista

jednako su opsežne i primjenjive. Ali jedino za onog koji razumije važnost prehrane,

suplemenata i vitaminizacije u treningu fizičke pripreme nogometaša ( Poel 1997 ). Upotreba

farmakoloških supstanci skraćuje vrijeme oporavka nakon intenzivnog rada i omogućuje brži

povrat snage i energetskih izvora. U slučaju da ne primjenjujemo farmakološka sredstva

moramo oduzeti 20% sadržaja i 30-35% opterećenja ( Gambetta 1989 ). Navesti važnost

kondicijskog treninga i prehrane a pritom ništa ne reći o psihičkoj pripremi bilo bi

izostavljanje važnog faktora sportskog uspjeha. Npr. ako imamo dva sportaša jednakog nivoa

treniranosti, među njima biti će bolji onaj koji je u dotičnim trenutku psihički spremniji

( Glinder 1983 ).

1.3 Značenje kondicije za uspješnost nogometaša

7

Trening fizičke pripreme treba sadržavati situacije koje proizlaze iz nogometne igre

( Bangsboa 1994 ). Takvim pristupom kondicijskom treningu dajemo jasne nogometne

ciljeve. Pritom imajući na umu glavni cilj treninga fizičke pripreme: ˝Pripremiti nogometaša

za napore s kojima je konfrotiran u tijeku utakmice˝.

Prikaz 1. pokazuje faktore koji utječu na natjecateljsku uspješnost nogometaša. Prikazani

faktori međusobno su povezani. Prema prikazu 1. kondicijske sposobnosti maju prednost.

Neki taktički koncept ostvariv je samo na temelju odgovarajuće tehničke pripreme,

odgovarajućih kondicijskih i intelektualnih sposobnosti ( Hemmo 1982 ). Ne postoji način

realizacije trenerovih zamisli ako igrači ne posjeduju adekvatnu tehničku i kondicijsku

pripremu. ( Keoman 1997 ). Kakvog smisla ima trenerova uputa ˝ čuvanje igrača ˝ako je

protivnički igrač brži i izdržljiviji. I konačno na koji način uspostaviti udruženu momčadsku

igru ako igrači nisu u stanju realizirati trenerove zadače?

Slika 1. Rivaldo ( AC. Milan )

Prikaz 1. Komponente sposobnosti učinka nogometaša (Weinecku 1999. )

Koordinacijske Vještine

Sposobnosti kretanja

Tehnika

Taktičko - Psihičke kognitivne sposobnosti sposobnosti

Sposobnostučinka

Konstitucijski nogometaša zdravstveni Socijalne

8

faktori sposobnosti

Kondicija

Snaga brzina izdržljivost fleksibilnost

1.4. Kondicijski trening nogometaša - mislima nogometnih stručnjaka

Najbolji pokazatelj na koji način treba oblikovati trening je utakmica ( Krauspe, Raught.

1996 ).

Iz igre učimo što moramo trenirati ( Teschner 1997). Natjecanje određuje ciljeve i sadržaje

kondicijskog treninga ( Bisanz 1999 ). Ako je utakmica najbolji trening, tada i dobar trening

treba imati natjecateljski karakter ( Norpoth 1998 ). Tajna uspjeha u nogometu je: ˝Uvijek

tražiti bolje u treningu ˝( Beenhakker 1994 ). Iz citata slijedi zaključak da treba dati prednost

treningu kondicijske pripreme koji nalikuje nogometnoj igri. Kondicijski trening nije sam po

sebi svrha nego se mora podrediti višem cilju: ˝Poboljšanju igračevih sposobnosti ( Koeman

2002 ). Kao što je vidljivo iz analiza posljednjih svjetskih prvenstava, za efikasniju realizaciju

nogometnih zadaća potrebna je brzina djelovanja. Iz tog razloga treba pokloniti posebnu

pažnju kondicijskom treningu. Jer na djelu se stalno odražavaju sve fizičke, psihičke,

kognitivne i socijalne komponente nogometaša ( Martin 2000 ). Ako sposobnost djelovanja

ima prednost tada i trening treba obuhvatiti sve faktore koji pospješuju tu sposobnost. Kod

modernog nogometa više pažnje treba poklanjati treningu brzine djelovanja koji nalikuje

nogometnoj igri. ( Bangsboa 1992 ). Kondicijski trening koji ne sadrži elemente nogometne

igre treba koristiti samo kao izgrađujući trening deficitarnih komponenti uspjeha

( Poel 2002 ).

Prikaz 2. Komponente kondicije nogometaša (Schmidtbleicher 1987. )

Kondicija pokretljivost

Brzina izdržljivost

9

Snaga

Max. aerobna snaga izdržljivost

brzinska snažna snaga izdržljivost

1.5 Ciljevi analize nogometne igre ( strukturalna, anatomska, fiziološka )

Cilj diplomskog rada prezentirati je način integriranja informacija dobivenih analizom

nogometne igre ( strukturalnom, anatomskom, fiziološkom ) u programe kondicijskog

treninga .

* Strukturalnom analizom biti će obuhvaćene sume nogometnih kretnji iz područja opće i

specifične nogometne tehnike kao što su: Hodanja, kaskanja, trčanja, sprintevi, uklizavanja,

skokovi, udarci, dueli itd. Uz sumarne pokazatelje gore navedenih nogometnih akcija

analizom biti će obuhvaćena i prijeđene udaljenosti u kilometrima a biti će riječi i o tehničko

taktičkim zahtjevima nogometa.

* Anatomska analiza ima cilj ukazati na mišićne regije, i zglobne strukture koji su najviše

aktivirani za vrijeme izvođenja nogometnih kretnji .

* Fiziološka analiza ima za cilj ukazati koje energetske izvore koristi nogometaš tijekom

utakmice. Fiziološka analiza omogućuje uvid u fiziologiju funkcioniranja za nogomet iznimno

važnog živčanog sustava, mišićnog sustava, kardio- vaskularnog i respiratornog sustava.

10

Slika2.Rapid–Austrij27.10.2002

duel veznih igrača.

( strukturalna, fiziološka, anatomska, )

Strukturalna analiza ima za cilj prezentirati opterećenja s kojima su igraći konfrontirani.

Pogled na nogomet kroz povijest jasno nam pokazuje trend porasta dinamike igre. Igra je

postala dinamičnija jer su nogometaši više pažnje posvećivali treningu brzine. Trend razvoja

brzine tekao je paralelno sa poboljšanjem testova fizičke pripreme nogometaša i integracijom

lakoatletskog treninga unutar nogometnog treninga (Bisanz, Gerisch 1980 ).

11

Današnji nogomet traži od igrača više snage, brzine i izdržljivosti. Igrači koji posjeduju dobru

fizičku pripremu u stanju su pred kraj utakmice napraviti onaj korak više koji će odlučivati o

pobjedi i porazu ( Koeman 1997 ). Mora se uzeti u obzor pozicija na kojoj igrač igra, jer o

poziciji ovisit će sumarni parametri opterećenja. Utjecaj svih tih faktora na opseg trčanja,

sprinteva, te nogometno specifičnih akcija bilježi se i statistički obrađuje. Polazeći od

pretpostavke da je glavna zadaća treninga priprema sportaša za natjecanje, više će uspjeha

imati onaj trener koji će znati primijeniti informacije dobivene analizom nogometne igre u

planiranju i programiranju fizičke pripreme.

* Svi podaci strukturalne analize dobiveni su opsežnim istraživanjem provedenih na igračima

njemačke prve lige počevši. Podaci su prikupljani na način da su utakmice snimane video

kamerom, i svi podaci o kretanjima igrač statistički su obrađeni. Isti princip praćenja i

statističke obrade podataka primijenjen je na engleskim i nizozemskim igračima čiji će podaci

također biti involvirati u strukturalnu analizu.

Slika 3. Duel obrambenog igrača i napadača

2.1.1 Opterećenja igraća

Tabela 1. Tabela opisa nogometnih aktivnosti ( R. Verheijen i suradnici

1997. )

Nogometne aktivnosti Opis nogometnih aktivnosti

Hodanje

Kaskanje

Kretanje prema naprijed pri čemu je bar

jedna noga u kontaktu sa podlogom

Polagano trčanje

12

Trčanje

Sprintanje

Bočna kretanja

Hodanje u natraške

Kaskanje u natraške

Kretanje s loptom

Brzo, ciljano usmjereno kretanje ali ne

max. brzo

Maximalno brzo kretanje

Svaki bočni pokret

Kretanje u natraške tijekom kojeg je

uvijek jedna noga u kontaktu s podlogom

Svako kretanje u natrag osim hodanja

Svako vođenje lopte

Moramo znati da prevaljene udaljenosti prikazane u kilometrima ( tabeli 2. ) ne daju pravu

sliku opterećenja. Sliku opterećenja upotpunjuje sagledavanje svih nogometnih akcija

skokova, udaraca, duela itd. Mnogi nogometni treneri reći će da se utakmice gube ili

dobivaju na temelju broja osvojenih duela( Michels 1997, Völler 2002 ). Dobiveni duel znači

prostor a ako je nogometaš u stanju sebi stvoriti potreban prostor za izvođenja željene akcije

tada za igrača kažemo da je superioran nad protivnicima. Duele možemo realizirati u svoju

korist na dva načina. Ili na temelju većeg taktičkog znanja, pravovremenog pozicioniranja

( igrači koji su iskusni posjeduju tu sposobnost ), ili na temelju dobrog nivoa eksplozivne

snage ( Hemmo 1983 ).

Podaci predstavljeni u tabeli 2. rezultat su istraživanja provedenog u nizozemskoj. Istraživanja

su rađena za potrebe njemačke i engleske prve lige a cilj je bio pridonijeti razumijevanju

opterećenja nogometaša.

Tabela 2. ( R. Verheijen i suradnici 1997 ).

Hodanja Kaskanja Trčanja Sprint Sume

Obrambeni igrači

1. Liga 3.2km 2,0km 1,4km 1,4km 8,4km

1.Razred 3,2km 1,8km 0,8km 0,7km 7,2km

13

2. Razred 4,2km 1,7km 0,8km 0,5km 7,6km


Srednji igrači

1. Liga 2,6km 5,2km 1,8km 1,1km 10,9km




Napadači

1. Liga 3,4km 2,0km 1,6km 1,8km 9,8km




Podaci iz tabele ukazuju na različita opterećenja igrač koja proizlaze iz specifičnih zahtjeva

pozicije na kojoj igrač igara. Također razlike su očite po nivou. Evidentna je razlika između

igrača prve lige i nižih razreda u udaljenosti pređenoj sprintom. Objašnjenje razlika, bolja je

fizička priprema igrača prve lige. Jer na temelju dobre fizičke pripreme igrač će biti u stanju

vršiti intenzivna rad kroz vremenski period od 90minuta ( Verheijen 1997 ).

2.1.2 Različitosti opterećenja prema poziciji

Tabela 3. Tabela opsega trčanja prema poziciji ( R. Verheijen i suradnici 1997 )

Igrač A Obrambeni : 9,3 - 9,4km

Igrač B Srednji : 12,5 – 12,7km

Igrač C Napadač:10,2 – 10,4km

Poznato je da najveći opseg trčanja imaju igrači sredine terena ( Verheijen 1997 ).

Zbog uloge koju imaju u momčadi. Igrači sredine terena moraju pokrivati veliko područje

između obrambenih igrača i napadača. Tijekom posjeda lopte njihove momčadi moraju

14

pomagati napadačima na način da prenose loptu u napad. U situaciji kad njihova momčad

izgubi loptu moraju pomagati obrani na način da sprječavaju prijenos lopte protivničke

momčadi preko centra ( Pahlke 1983 ).

Razlike u pređenoj udaljenosti najviše se očituje u hodanju i kaskanju. Kad je protivnička

momčad u posjedu lopte igrači sredine terena moraju kaskati dok napadači hodaju. Slična je

situacija kad je njihova momčad u posjedu lopte. Dok obrambeni igrači hodaju igrači sredine

terena moraju kaskati. Na temelju svega navedeno zaključujemo da su vezni igrači za razliku

od obrambenih igrača i napadača konstantno aktivni ( Pahlke 1983 ). Mora nam biti jasno da

unutar pozicija postoji heterogenost. Kod napadača postoji razlika između polu špice,

vanjskog i središnjeg napadača. Isto tako i dva vanjska napadača zbog različitog stila igre

imaju različite opsege trčanja ( Hemmo, Pahlke 1983 ).

Slika 4. Vieri u akciji

2.1.3 Različite udaljenosti pređene sprintom prema poziciju

Tabela 4. Udaljenosti pređene sprintom i njihove sume ( R. Verheijen i suradnici 1997 ).

Udaljenost Zbroj 1-5m 5-10m 10-20m 20-30m 30-40m <40m max.

pređena ( akcija ) dionice

sprintom

15

Obrambeni igrači

1. Liga 1,4km 162 83 47 18 8 4 2 56m

1. Razred 0,7km 111 71 22 10 4 3 1 49m

2. Razred 0,5km 62 33 14 8 3 2 2 62m

5. Razred 0,3km 48 28 11 5 3 1 36m

A- juniori 0,9km 101 54 24 12 6 3 3 54m

Srednji igrači

1. Liga 1,1km 127 70 31 11 6 6 3 63m

1. Razred 0,7km 92 59 12 9 5 4 3 56m

2. Razred 0,6km 69 44 11 5 3 4 2 66m

5. Razred 0,3km 51 35 6 4 4 1 1 48m

A- juniori 0,8km 94 57 14 11 6 4 2 66m

Napadači

1. Liga 1,8km 183 76 28 14 14 4 2 53m

1. Razred 1,2km 127 67 16 7 7 3 2 56m

2. Razred 0,9km 99 52 13 4 4 2 2 55m

5. Razred 0,5km 66 41 10 3 3 1 49m

A- juniori 1,4km 134 54 21 8 8 3 1 51m

Tabela 4. Pokazuje sume sprinteva te dionice sprinta. Svakom nivou svojstveno je da

napadači sprintaju više od obrambenih i igrača sredine terena. Razlika se prije svega odnosi

na kratke sprinteve ( 1-5m i 5-10m ). Razlog velikog broja kratkih sprinteva napadača njihova

je želja da se oslobode protivničkih igrača. Dok igrači sredine terena sprintaju češće dionice

od 30-40metara. Duži sprintevi srednjih igrač proizlaze iz njihove zadaće, povezivanja obrane

i napada. Čest slučaj su sprintevi srednjih igrača preko pola terena u situaciji kad iznose loptu,

ili kad se moraju brzo vračati da bi pomogli obrani ( Hemmo, Pahlke 1983 ).

2.1.4 Specifične aktivnosti nogometaša prema poziciji

16

Specifičnost kretnji proizlazi iz zadaća uvjetovanih pozicijom. Na cijelom terenu tijekom

90minuta vode se dueli. Za duele je karakterističan povećani mišićni tonus ( Hemmo 1983 ).

Igrači sredine terena najčešće ulaze u duele. Uzmemo li u obzir njihovu funkciju unutar

momčadi dolazimo do konstatacije da je premoć na sredini terena ključ uspjeha u nogometu.

Većina trenera i igrača slaže se s činjenicom da se utakmice gube ili dobivaju na sredini

terena ( Westrehof 1997, Stevens 1995, Rajkaard 1998 ).

Tabela 5. Tabela različitih aktivnosti igrača prema poziciji ( R. Verheijen i suradnici 1997 ).

Uklizavanja Skokovi Udarci Dueli Suma

Obrambeni igrači

1. Liga 9x 15x 24x 34x 82

1. Razred 11x 17x 27x 42x 97

2. Razred 19x 23x 19x 37x 98

5. Razred 16x 15x 37x 51x 119

A- juniori 18x 21x 27x 39x 117

Srednji igrači

1. Liga 6x 11x 37x 56x 110

1. Razred 6x 11x 32x 38x 87

2. Razred 19x 9x 32x 42x 102

5. Razred 16x 14x 41x 29x 100


Napadači

1. Liga 6x 17x 32x 36x 91

1. Razred 4x 24x 26x 28x 82

2. Razred 7x 22x 19x 24x 72

5. Razred 14x 16x 18x 29x 77


Sume specifičnih nogometnih akcija različite su po nivou igranja. ( Verheijen 1997 ).

Identično je i sa opsezima trčanja. Nogometaši na nižem nivou imaju manje pretrčanih

17

kilometara. Uz tu činjenicu u nižim razredima mnogo se više hoda i kaska što je posljedica

loše fizičke pripremljenosti. Na višim nivoima dionice se prelaze trčeći i sprintajući u čem i je

razlike između nižih i viših razreda (Verheijen 1997 ).

Igrači sredine terena 5. razreda i obrambeni igrači prve lige u prosjeku prelaze 8,4km po

utakmici. Na prvi pogled ta činjenica može nam se učiniti čudna ali detaljniji analiza pokazuje

da obrambeni igrači prve lige prelaze 2,5km trčeći i sprintajući dok amateri ( igrači 5.

Razreda ) prelaze 0,9km trčeći i sprintajući ( Poel 1997 ). Ujedno to je i osnovna razlika

između amaterskog i profesionalnog nogometa. Strukturalnom analizom došlo se do spoznaje

da je 7km za igrača 5. razreda ekvivalentno opterećenju od 9 pređenih kilometara igrača prve

lige ( Poel 1997 ).

Nogomet u nižim razredima zahtijeva manje sprinta. To vrijedi za sve pozicije. Detaljna

analiza pokazala je da profesionalni nogometaši rade mnogo više kratkih sprinteva od

amatera. Iz tog se vidi koliko je važna brzina u prvih nekoliko metara za uspješnost

nogometaše. Čemu posebnu pažnju treba obratiti oblikovanja treninga fizičke pripreme

nogometaša ( Bangsboa 1997, Weineck 1999 ). Sa taktičkog aspekta nogometne igre za sprint

nije važna samo brzina nego i njegova efikasnost. Faktor efikasnosti sprinta čini razliku

između nivoa igre. Najbolji nogometaši nisu samo brzi oni posjeduju sposobnost

pravovremenog ispoljavanja brzinskih svojstva ( Hemmo, Pahlke 1983 ).

Zanimljiva je činjenica da broj uklizavanja raste kako se hijerarhijski spuštamo prema 5.

razredu ( Verheijen 1997 ). Iz tog zaključujemo da igrači nižih razreda agresivno ulaze u

duele i rješavaju ih na račun snage zbog insuficijencije tehničko, taktičkih znanja ( Verheijen

1997 ).

2.1.5 Utjecaj umora na radnu sposobnost nogometaša

Umor je pojava s kojom su konfrontirani svi nogometaši bez obzira na poziciju ili nivo

igranja. Dobra fizička priprema omogućuje nogometašu da kroz duži period obavljanja

intenzivan rada bez pojave umora ( Hollmann, Hettinger 1979, Weineck 1999 ). Opće

18

prihvatljiva činjenica pad je pređenih udaljenosti u drugom poluvremenu kao posljedica

nagomilanog umora iz prvog poluvremena ( Verheijen 1997 ).

Tabela 6. Prikazuje razlike u opsegu trčanja izražene u metrima između prvog i drugog

poluvremenua ( R. Verheijen i suradnici 1997 )

Pređene pređene ukupna pad u

Dionice dionice dužina drugom

I. poluvremena II. poluvremenu dionica poluvremenu

Obrambeni igrači

1. Liga 4403m 3970m 8376m 436m( 5,2% )

1. Razred 3984m 3259m 7243m 725m( 10,05 )

2. Razred 4201m 3375m 7576m 826m ( 10,9% )

5. Razred 4166m 3286m 7452m 880 m( 11,8% )

A- juniori 4268m 3762m 8030m 506m( 6,3% )

Srednji igrači

1. Liga 5934m 4954m 10888m 980m ( 9,0% )

1. Razred 5148m 3988m 9136m 1160m ( 12,7% )

2. Razred 5170m 3807m 8977m 1363m ( 15,7% )

5. Razred 4874m 3476m 8350m 1398m ( 16,7% )

A- juniori 5867m 4816m 10683m 1051m ( 9,8% )

Napadači

1. Liga 5253m 4581m 9834m 672m ( 6,8% )

1. Razred 4300m 3504m 7804m 796m (10,2% )

2. Razred 4338m 3306m 7644m 1032m ( 13,55 )

5. Razred 4597m 3433m 8030m 1164m ( 14,5% )

19

A- juniori 5045m 4272m 9317m 773m ( 8,3% )

Kao što je vidljivo iz tabele 6. najmanji pad u pređenim udaljenostima između prvog i drugog

poluvrjemena imaju igrači prve lige ( napadači 6,8%, obrambeni5,2%, središnji 9,0%

Verheijen 1997 ).

Slika 5. Roberto Carlos ( Brazilski reprezentativac )

Tabela 7. Razlike između prvog i drugog poluvremena u pređenihm udaljenostima sprintom

( R. Verheijen i suradnici 1997 ).

Pređene pređene ukupna pad u

Dionice dionice dužina drugom

I. poluvremena II. poluvremenu dionica poluvremenu

Obrambeni igrači

1. Liga 735m 621m 1356m 114m ( 8,4% )

1. Razred 428m 305m 733m 123m ( 16,8%)

2. Razred 317m 222m 539m 95m ( 17,6% )

5. Razred 198m 124m 322m 74m ( 23,0% )

A- juniori 504m 374m 878m 130m ( 14,8% )

Srednji igrači

1. Liga 621m 496m 1117m 125m ( 11,2%)

1. Razred 437m 303m 740m 134m ( 18,1%)

2. Razred 356m 209m 565m 117m ( 24,2%)

5. Razred 249m 100m 349m 109m ( 31,2%)

A- juniori 445m 334m 779m 111m( 14,2%)

Napadači

20

1. Liga 957m 795m 1752m 162m ( 9,2%)

1. Razred 675m 475m 1150m 200m (17,4%)

2. Razred 515m 347m 862m 168m (19,5%)

5. Razred 300m 175m 475m 125m ( 26,3%)

A- juniori 726m 554m 1260m 192m (15,2%)

Iz tabele 7. vidljiva je razlika u dionicama pređenih sprintom u tijeku prvog i drugog

poluvremena bez obzira na nivo igre. Pad u dionicama pređeni sprintom karakterističan je za

sve pozicije. Osvrnuvši se na razlike po nivoima vidljiv je mnogo manji kod profesionalnih

igrača. Glavni razlog manjeg pada dionica pređeni sprintom profesionalnih igrač je njihova

bilja treniranost. Usporedbe dionica pređeni sprintom u prvom i drugom poluvremenu

omogućuju nam postavljanje raznih teza, ali glavna pitanja ostaju otvorena dali dolazi do pada

brzine sprinta ili eksplozivnosti? ( nažalost istraživanja usmjerena rješavanju te problematike

još nisu napravljena ).

2.1.6 Fizička opterećenja vratara

Sve više trenera uviđa da su vratari posebne jedinke nogometne momčadi, ali ni u kom

segmentu nogometne igre manje važni. Dobar golmani mora posjedovati razvijenu

sposobnost razumijevanja igre ( Van der Sar 1997 ).

Tabela 7. Prikaz opterećenja vratara ( R. Verheijen i suradnici 1997 ).

Hodanja Hodanja Kaskanje Trčanje Sprintevi Suma

naprijed unatrag

Vratar 1,6km 1,0km 0,7km 0,5km 0,2km 4,0km

Iz tabele 7. vidljivo je da vratar u tijeku natjecanja pređe 4,0km. Ne iznenađuje da najveći dio

te udaljenosti pređe hodajući ( 65%). Dužine sprinteva variraju od 1-25metara. Vratari prelaze

4km zato jer su prisiljeni više igrati. Drugi razlog zašto prelaze toliku udaljenost je taj da se

moraju kretati da bi zadržali tjelesnu temperaturu i održali visoki nivo koncentracije ( Van der

21

Sar 1997 ). Nažalost ne postoje točni sumarni pokazatelji o opterećenjima vratara koji bi

sadržavali sve aktivnosti.

2.1.7 Tehnika kao sredstvo razvoja kondicijskih sposobnosti nogometaša

Karakteristično za tehničke elemente u nogometnoj igri, njihovo je bogatstvo i raznolikost.

Npr. moguće je izvesti udarac po lopti s vrlo bogatim repertuarom tehničkih elemenata.

Postoji deset elemenata udarca lopte po zemlji i isto toliko načina udarca lopte u zraku ( volej

udarac ), te tri osnovna načina udarca lopte glavom bez skoka i u skoku. Ukupno u nogometu

za udarce po lopti postoji oko 26 različitih tehničkih elemenata ( Hemmo, Pahlke, Grindler

1983 ). Ostali tehnički elementi odnose se na vođenja, zaustavljanja lopte, driblinge, fintiranja

itd. Specifičnosti nogometne tehnike, a ujedno i njena zanimljivost je u tome što se loptom

barata nogama i glavom. Zbog toga je potrebno daleko više vježbe u savladavanju elemenata

nogometne tehnike. Baratanje lopte nogama i glavom iziskuje specifičan način osnovnih

kretnji kao što su trčanje, start i startno ubrzanje, sposobnost promjene pravca kretanja,

specifična okretnost na zemlji i u zraku.

Uvijek u toku treninga trebamo voditi računa o načinu izvedbe nogometnih kretnji, jer bilo

koja primjena novih načina treninga ima jedino onda smisla ako se vježbe izvode tehnički

savršeno (Gerisch, Bisanz 1980 ). Tehniku moramo promatrati kao bazu na kojoj počiva

integralna priprema sportaša pa tako i fizička priprema nogometaša ( Lingen 1996 ).

Nogometna tehnika dijeli se na opću ( kretanje igrača bez lopte ) i specifičnu ( kretanje igrača

s loptom ). Važno je shvatiti da niti jedan od dva segmenta nogometne tehnike nije manje

važan. Čest primjer iz prakse loša je tehnika trčanja, što se negativno reflektira na brzinu

igrača. Igrač koji nije usvojio adekvatnu tehniku trčanja nije u stanju iskoristiti svoje

potencijale ( Verheijen 1997 ).

22

Stručnjaci za kondicijski trening nogometaša zadnjih godina slažu se u činjenici da

kondicijski trening treba što više približiti nogometnoj realnosti, primjenjujući tehničke

elemente nogometne igre i taktičke varijante ( Bangsbo 1999, Verheijen 1997, Weineck

2000 ) .

2.1.7.1 Tehnika kao preduvjet za uspješnu realizaciju nogometnih zadaća koje proizlaze

iz taktičkih zamisli trenera

Kretnje nogometaš, suma njegovog rada te primjena opće i specifične tehnike ovisi o

zadaćama koje igrač ispunjava unutar ekipe. Igrač koji je vješt u manerviranju s loptom, igrač

23

koji uspješno rješava situacije na terenu pomoči će svojoj momčadi u realizaciji kolektivnog

cilja: ˝Pobjede˝. Kad se sastanu dvije momčadi koje imaju jednak nivo fizičke pripremljenosti

pobijedit će ona momčad koja je tehnički bolje pripremljena ( R. Michels 1998 ). Tehnički

bolje pripremljena momčad biti će u stanju imati duže loptu u posjedu tj. imat će više prilika

da postigne gol. Igrači koji su tehnički loše pripremljeni često će griješiti i na taj način loptu

davati u noge protivnika ( Pahlke 1983 ). Taktičke zadaće mogu biti realizirane jedino ako

igrač posjeduje potreban nivo tehničke pripremljenosti za njihovu realizaciju. Igrač koji ima

problema sa kontrolom lopte, biti će cijelo vrijeme koncentriran na manipulaciju lopte i neće

se moči usredotočiti na taktičke zadatke. S druge strane igrač koji posjeduje potreban nivo

tehnike moći se nesmetano izvršavati svoje zadaće ( Pahlke 1983 ).

Uvidjevši važnost tehničke pripremljenosti moramo shvatiti da je primjena nogometno

specifičnih tehničkih elemenata unutar treninga fizičke pripreme nužna za postizanje

maksimalne efikasnosti igrača ( Grindler, Heommo 1985, Verheien 1997, Weineck 2000 ).

Slika 6. Cisse u napadu

2.1.8 Primjena taktičkih znanja u planiranju i programiranju

Za bolje razumijevanje nogometnih opterećenja potrebna su znanja o nogometnoj taktici

( Grindler, Pahlke, Hommo 1983 ). O trenerovom izboru taktičke varijante ovisiti će zadaće

igrača na terenu. Iz zadaće proizlaze opterećenja igraća. Glavne informacije na temelju kojih

planiramo i programiramo trening fizičke pripreme nogometaša su informacije o taktičkoj

24

varijanti za koju se odlučio trener. Kakva će biti efikasnost igrača unutar taktičkog koncepta

ovisit će o igračevoj kondicijskoj, tehničkoj i taktičkoj pripremi ( Koeman 1997 ).

Zadaće igrača unutar modernih sistema igre:

Sistem 4 : 2 : 4

Sistem 4 : 3 : 3

Sistem 4 : 4 : 2

Moderni sistemi igre zahtijevaju više od igrača u smislu tehničko, taktičkih znanja i nivoa

kondicijskih sposobnosti. Razlog većih zahtjeva leži u promjeni nogometne filozofije. Za

razliku od prijašnjih sistema kao što je WM- sistem, moderni sistem igre zahtjeva od svih

igrača da sudjeluju u napadu i obrani. Što je dovelo do povećanja dinamike igre. Posljedica te

promjene je povećanje opterećenja, što nas upućuje na važnost fizičke pripreme nogometaša.

Jer bez optimalnog nivoa kondicijskih sposobnosti igrač nije u stanju izvršavati zadaće

modernog nogometa ( Weinck 2000 ).

Sistem 4 : 2 : 4

Prikaz 4. (Grindler, Pahlke, Hommo 1983 ).

l.v.n l.u.n d.u.n d.v.n l.v.n – lijevi vanjski napadač

l.u.n – lijevi unutarnji napadač

d.u.n – desni unutarnji napadač

d.v.n – desni vanjski napadač

s.i s.i s.i – sednji igrač

l.v.o – lijevi vanjski obrambeni

l.u.o – lijevi unutarnji obrambeni

l.v.o l.u.o d.u.o d.v.o d.u.o – desni unutarnji obrambeni

d.v.o – desni vanjski obrambeni

Naprema tradicionalnom WM- sistemu, kod sistem 4 : 2 : 4 došlo je do promjena u nazivu

pozicija igrača, tako da se sada govori o lijevom i desnom vanjskom obrambenom, lijevom i

25

desnom unutarnjem obrambenom, dva igrača sredine terena, te lijevom i desnom vanjskom

napadaču i lijevom i desnom unutarnjem napadaču. Osim promjene u nazivu pozicija došlo je

do promjene u zadaćama. Nositelji igre sistema 4 : 2 : 4 dva su igrača sredine terena. Zbog

njihove zadaće u momčadi igrači sredine terena moraju posjedovati vrhunski nivo kondicijske

i tehničko, taktičke pripreme je čine most između obrane i napada. U napadu zadatak im je što

brže predati loptu napadačima, jer što brži transfer lopte to je veći faktor iznenađenja za

protivničku obranu. Duga i precizna dodavanja destruiraju protivničku obranu i dovode

napadače u povoljnu poziciju za udarac prema golu (Grindler, Pahlke, Hommo 1983 )..

Napadači sistema 4 : 2 : 4 moraju biti brzi i posjedovati dobnu tehniku i snagu udarca da bi

bili u stanju iskoristiti pristigle lopte od igrača sredine terena. Napadači modernog sistema

moraju pomagati u obrani. Zadaća obrambenih igrača čuvanje je protivničkih napadača.

Obrana modernog sistema 4 : 2 : 4 igra obranu 1 : 1 ( svaki obrambeni igrač ima svog igrača

kojeg čuva ).

Sistem 4 : 3 : 3


▲ ▲ ▲

napadači l.o – lijevo obrambeni

▲ ▲ ▲ st. - stoper

srednji d.o – desni obrambeni

▲ ▲ ▲

l.o st. d.o

▲libero

Sistem se formira na način da jedan napadač iz sistema 4 : 2 : 4, pređe na poziciju srednjeg.

najčešće jedan od unutarnjih napadača. Promatrajući formaciju od gol linije sistem se sastoji

od libera, tri obrambena, tri vezna i tri napadača. Za sistem 4 : 3 : 3 vrijede ista pravila s

obzirom na zadaće igrača u obrani i napadu kao i za sistem 4 : 2 : 4 s iznimkom libera. Danas

26

gotovo sve vrhunske momčadi igraju po sistemu 4 : 3 : 3. Tri igrača sredine terena ključni su

igrači modernog nogometa. Njihova igračka inteligencija i igračke sposobnosti odlučuju o

pobjedi i porazu momčadi. U napadu zadatak srednjih igrača je što brže prenijeti loptu na

protivničku polovicu ne dajući vremena protivničkoj momčadi da se organizira. U literaturi

govori se o ofenzivnom, srednjem i defenzivnom veznom. Srednji vezni glavni je igrač

nogometne momčadi. U napad se uključuje najčešće ofenzivni vezni, između vanjskog i

srednjeg napadača. Napad često završava udarcem veznog prema golu. U obrani ofenzivni i

srednji vezni imaju zadaću pokrivati prostor i onemogućiti protivniku iznošenje lopte iz svoje

polovice terena. Vanjski obrambeni igrači moraju čuvati vanjske protivničke napadače. Stoper

preuzima čuvanje srednjeg napadača. Libero ispravljati pogreške obrambenih igrača.

Sistem 4 : 4 : 2


▲ ▲

napadači l.o – lijevo obrambeni

▲ ▲ ▲ ▲ st. - stoper

srednji d.o – desni obrambeni

▲ ▲ ▲

l.o st. d.o

▲libero

Sistem 4 : 4 : 2 primjenjuje se najčešće kod uzvratnih utakmica kad ekipa ne želi primiti gol.

Sistem 4 : 4 : 2 formira se iz sistema 4 : 3 : 3 jedan napadač povuče na poziciju srednjeg

igrača. Momčad u takvoj formaciji igra sa dva napadača, četiri vezna i četiri obrambena

igrača. Za efikasno funkcioniranje sistema 4 : 4 : 2 potrebna su dva brza, driblerski efikasna

napadača jakog i preciznog udarca (Grindler, Pahlke, Hommo 1983 ).

Mora nam biti jasno da momčad ne igra striktno jedan sistem, nego se sistemi mijenjaju s

obzirom na situaciju. Npr. momčad počinje igru u sistemu 4 : 3 : 3, zna se dogoditi da stoper

27

krene u napad, u takvoj situaciji srednji napadač mora preuzeti svoju obrambenu zadaću i

krenuti za stoperom prema svojoj polovici terena. Tada momčad igra samo sa dva napadača

jer je srednji napadač prešao na poziciju veznog igrača. Momčad je tim pomakom prešla na

sistem 4 : 4 : 2 . Čest slučaj je da se igrač sredine terena priključi napadu, tada momčad

prelazi na sistem igre 4 : 2 : 4. Zbog čestih promjena sistema igre možemo si postaviti pitanje

dali postoji potreba striktnog vezivanja za jedan sistem igre? Ono što nam mora biti jasno,

sistem dobrim čine igrači koji ga igraju ( Völler 2002 ).

Uz kondicijsku pripremu za nogomet važna su još dva elementa nogometne igre tehnika i

taktika. Bez tehničkih znanja i bez odgovarajućeg nivoa izdržljivosti, snage i brzine moguće

je samo djelomično realizirati taktičke zadatke ( Völler 2002 ). Svaki igrač bez obzira dali

igra u obrani ili u napadu mora biti u stanju pomoći svojoj ekipi u svakoj situaciji. Igrač mora

znati u svakom trenutku što treba činiti. Neovisno o tome dali se njegova momčad nalazi u

obrani ili u napadu. Sva djelovanja igrača trebaju biti u funkciji zajedničkog cilja: ˝

Postizanja gola i oneomogućavanja protivnika da učini isto ˝.

Slika 7. Van Nistelrooy

28

Da bi dobili uvid u opterećenja nogometaša potrebno je znati kao tijelo nogometaša

funkcionira tijekom treninga, natjecanja i oporavka. Znanja iz fiziologije ljudskih procesa

potrebna su treneru za oblikovanje fizičke pripreme nogometaša ( Bangsboa 1994 ).

2.2.1 Živčani sustav

Živčani sustav nalazi se u osnovi svih ljudskih procesa pa tako i svih nogometnih kretnji.

Svaka nogometna akcija upravlja se i provodi posredovanjem živčanim sustavom.

( Verheijen 1997, Weineck 2000 ). Živčani sustav sastoji se od dva dijela središnjeg

( centralnog ) i perifernog. Za nogomet važni su proprioreceptori. Proprioreceptori su završeci

živčanih stanica koji odašilju informacije iz mišićno-koštanom sustavu prema središnjem

živčanom sustavu. Proprioreceptori detektiraju svaku promjenu u zglobovima, mišićima i

tetivama. Mišićna vretena su proprioreceptori u mišićima. Golgijev tetivni organ smješten je

tetivi mišića. Mišićno vreteno ima dvije vrste receptora za istezanja:

Jedni detektiraju promjenu u duljini mišića, a drugi detektiraju brzinu promjene. Kod

kontrakcije stvara se napetost u tetivi, gdje je lociran golgijev tetivni organ. Golgijev tetivni

organ ima zadaću detektiranja promjena napetosti i brzinu promjene napetosti tetive. Znanja o

propriocepciji koriste nam u treningu propriocepcije koji ima dvojaku zadaću:

1) Prevencije ozljeda

2) i razvoja motoričkih sposobnosti : koordinacije, agilnosti, brzine i ravnoteže ( Ventrone

1998 ) .

Uz nabrojene proprioreceptore postoje i mnogu drugi receptori koji su smješteni u koži,

unutarnjim organima ali uz njihovu lokacijsku različitost svima je zajedničko da primljene

29

podražaje prosljeđuju živčanim sustavom do mozga. U mozgu vrši se obrada pristiglih

informacija (Guyton 1999 ).

Mozak ima tu sposobnost da preko živčanih vlakana naredbe odašilje do mišića. Postoje

situacije kad sportaš djeluje na podražaj iz okoline bez da je podražaj obrađen u mozgu. Takvi

pokreti koji nisu posljedica moždane aktivnosti nazivaju se refleksi. Refleksi se odvijaju na

razini leđne moždine. Na svjesnoj razini mozak određuje koji mišić će se kontrahirati, jačinu

kontrakcije, brzinu i dužinu kontrakcije ( Guyton 1999 ).

Slika 5. Napadač pri startu s loptom

30

2.2.2 Uloga živčanog sustava u nogometu

Živčani sustav je sustav koji reagira na podražaje i obrađuje podražaje, a putem receptora i

motorike koordinira izvođenjem pokreta.

Tijekom natjecanja nogometaši su konfrontirani sa mnoštvom problemskih situacija. Da bi

bili u stanju donositi pravilne odluke u vidu rješavanja problemskih situacija moraju moći

prepoznati specifične nogometne situacije ( Verjeijen 1997 ). Vizualna spoznaja pri tom igra

najvažniju ulogu. U koži kao najvećem ljudskom organu nalazi se mnoštvo receptora koji

prihvaćaju taktilne podražaje dajući nogometašima informacije tijekom duela ( npr. koliko

snažno se ulazi u kontakt ).

31

Senzoričke informacije mogu se podijeliti u dvije kategorije : Aferentne i eferentne ( Guyton

1999, Verheijen 1997, Weineck 2000 ).

Aferentne su informacije sve one informacije koje igrač prima iz okoline ( npr. o poziciji

igrača u polju, informacije koje prima trener itd.). Te informacije su osnova svih nogometnih

akcija. Nakon izvođenja nogometne akcije nogometaš registrira efekte učinjene akcije. Ako je

akcija uspješno realizirana nogometaš će ju zapamtiti kao takvu. Informacije o rezultatima

pokreta su eferentne informacije. Sve informacije dolaze u mozak gdje njihovom sumom

nogometaš stvara sliku nogometne situacije. Iznimno je važna slika situacije koju formira

nogometaš jer o njoj će ovisiti način reagiranja nogometaša ( Bangsboa 1994 ). Reakcija koje

se pozitivno reflektira na rješenje problemske situacije a proizlazi iz terenske situacije,

memorira se te će biti pokrenuta u ponovljenim situacijskim uvjetima ( Poel 1997 ).

Nakon što je u mozgu završen proces

obrade informacije, te izabran način

djelovanja tj. rješenja problemske

situacije potrebno je formirano

rješenje ( naredbu ) sprovesti u djelo

u tom trenutku uključuje se motorički

dio živčanog sustava. Mozak odašilje

naredbe koji putuju živčanim

vlaknima do mišića (egzekutora pristiglih naredbi ). Naredbe u sebi sadrže informacije: ˝Koji

se mišić treba kontrahirati, brzinu kontrakcije te trajanje kontrakcije˝.

32

Cilj treninga koordinacije je poboljšanje intra i intermuskulasne koordinacije ( Weineck

1999 ). Poboljšanje koordinacije znači tečnije i učinkovitije izvođenje kretnji. Takav način

realizacije kretnih struktura rezultira ekonomičnošću mišićnoga rada. Optimalna tehnička

izvedba omogućuje igraču da se usredotoči na sve ono što se oko njega dešava ( Grindler,

Palhke, Hemmo 1983 ).

2.2.3 Sustav za transport kisika

Prikaz 10. ( Poel , Verheijen

1997 ). Prikazuje nam

glavne dijelove sustava za

transport kisika: Srčano

žilni ( kardio vaskularni ) i

respiratorni sustav, te put

protoka krvi bogate i

siromašne kisikom.

33

Srce i cirkulacijski sustav

Srce je motor sustava za transport kisika. Osnovu srčane mase čini miokard ( srčani mišić ),

specifična razlika u građi srčanog i skeletnog mišićja je ta što su stanice miokarda vrlo prisno

strukturalno i funkcionalno povezane ( sincicij : grč: syn= skupa ). Na taj način podražaj se iz

bilo kojeg mjesta može se širiti preko svih ostalih stanica. Srce u prosjeku teži 250 – 300g.

volumena od 600- 800ml ili 11-12ml/kg. Srce nogometaša u prosjeku je teško 350-500g.

Volumena 900-1300ml ili 14-17ml/kg ( Mellerowicz/ Miller 1972, Sekwidmann 1976,

Weinwck 1999 ).Provodni sustav srca omogućuje kontrakciju miokarda a sastoji se od:

1) Sinusatrijskog (SA )čvora

2) Atrioventrikularnog (AV) čvora. Podražaj nastao u SA čvoru širi se atrijem, odlazi do AV

snopa te nastavlja svoje širenje ventrikulom ( Guyton 1999 ). Kontrakcija atrija ima za

posljedicu punjenje ventrikula krvlju. Kontrakcijom ventrikula krv odlazi u pluća gdje se

odvija proces izmjene kisika i ugljičnog- dioksida. Krv prima kisik a otpušta ugljični-dioksid.

U stanju mirovanja srce jednim otkucajem ispumpa 80ml krvi ( udarni volumen ). Prosječan

broj otkucaja srca je 60 otkucaja u minuti ( Guyton 1999 ). Minutni volumen srca raste

tijekom treninga kao rezultat povećane potrebe mišića za kisikom. Često s događa da minutni

volumen srca poraste sa 5l u stanju mirovanja na 25l u tijeku maksimalnog treninga

( Weineck 2000 ).

Povećanje minutnog volumena krvi teče paralelno sa promjenama u cirkulaciji. Opskrba

krvlju manje aktivnih dijelova tijela se smanjuje. Najveća količina krvi usmjerava se prema

najaktivnijim mišićnim grupama koje imaju povećanu potrebu za kisikom ( Poel 1997,

Weineck 1999 ). Trening fizičke pripreme povećava sposobnost srca da pumpa krv. Dolazi do

povećanja vrijednosti maksimalnog minutnog volumen srca.

Sportaši mogu treningom povećati MVS do 40l/min na račun povećanja udarnog volumena

( Weineck 2000 ). Veći minutni volumen srca kao posljedica treninga omogućuje povećanu

opskrbu aktivnih mišića krvlju. Što znači da će nogometaš biti u stanju intenzivnije trenirati.

( Grosser, Zimmermann 1979 ).

34

Za vrijeme treninga maksimalnog intenziteta minutni volumen srca može doseći vrijednosti

do 40l/min ( Bangsboa 1994 ). Trening izdržljivosti ima za posljedicu hipertrofiju miokarda.

Povećani miokard u mogućnosti je ispumpati veću količinu krvi jednim otkucaju nego što je

bio slučaj prije početke treninga izdržljivosti (Grosser1979 ).

Srčani ritam – FS ( frekvencija srca )

U mirovanju srce kuca 60 puta u minuti ( Guyton 1976 ). Kod atletičara dugoprugaša broj

otkucaja u mirovanju može biti manji od 30 otkucaja u minuti ( Galloway 1984 ). U toku

vježbanja broj otkucaja raste što rezultira povećanjem minutnog volumena srca. Maksimalna

broj otkucaja srca mladića dvadesetih godina iznosi otprilike 200 otkucaja u minuti. Iako i tu

imamo oscilacije od 180-230otkucaja u minuti ( Weineck 1999). Korisnost mjerenja otkucaja

srca je u određivanju individualnog maksimalnog broja otkucaja za svakog sportaša. Npr. broj

otkucaja od 170 otkuc./min izmjerenih kod igrača kojemu je maksimalni broj 180 otkuc./min,

za vrijeme natjecateljskog treninga može biti pokazatelj visokog intenziteta treninga. Jer se

treninga odvija na 94% intenziteta. Situacija u kojoj neki drugi igrač na natjecateljskom

treningu ima frekvenciju od 170 otkucaja u minuti a njegova maksimalna vrijednost pulsa

iznosi 230 otkuc./min za tog sportaša zahtjev treninga od 170 otkuc./min biti će na 74%

njegovog maksimuma ( Bangsboa 1994 ) .

Moramo imati na umu da se maksimalni broj otkucaja smanjuje s godinama.

Dvadesetogodišnjak može imati maksimalan broj 200 otkuc./min, dok taj isti

dvadesetogodišnjak ako doživi šezdesete može postići maksimalnu vrijednost od

170otkuc./min ( Bangsboa 1994 ).

Frekvencija srca za vrijeme treninga i utakmice podložna je mnogim egzogenim( klimatski

uvjeti, nadmorska visina itd. ) i endogenim faktorima ( stanje zdravlja, stanje treniranosti,

psihološki faktori itd. ) ( Hollmann, Hettinger 1979 ) .

Frekvencija srca za vrijeme treninga pod direktnim je utjecajem trenažnih podražaja i okoline.

Istraživanje provedenoj na danskim reprezentativcima ( Bangsboa 1986 ), za vrijeme

prosječnog treninga u uvjetima kakvi su bili na 2300m nadmorske visine utvrđeno je da broj

otkucaja na nadmorskoj visini od 2300m veći za 12 od broja otkucaja koji bi sportaš ostvario

35

mjerenjem pulsa na razini mora. To znači da srce tijekom treninga na nadmorskoj visini od

2300m mora češće kontrahirati ( Bangsboa 1994 ) .

Trening izdržljivosti pokrenut će adaptacijske procese koji će se očitovati u smanjenju

frekvencije srca i povećanju udarnog volumena. Drugim riječima srce će se morati manje puta

kontrahirati da bi ispumpalo istu količinu krvi. To će sportašu omogućiti duže trajanje rada

( Grosser, Zimmermann 1979, Weineck 2000 ).

Moramo shvatiti da trening izdržljivosti ne utječe na maksimalni broj otkucaja srca

( Bangsboa 1994 ). Na primjer, prosječna frekvencija srca danskih igrača nakon treninga

maksimalnog intenziteta bila je 191 otkuc./min. i prije i poslije određenog perioda u kojem se

provodio intenzivan trening izdržljivosti. Prema tome povećanje maksimalnog minutnog

volumena srca nije uzrokovano povećanjem boja otkucaja srca, nego količinom krvi koju srce

ispumpa u jednom otkucaju ( Bangsboa 1994 ).

Utjecaj treninga na sastav krvi

Prosječna količina krvi iznosi otprilike pet litara. 40 – 45% krvi sastoji se krvnih stanica

( eritrocita, leukocita, trombocita ) ostalih 55% krviodnosi se na krvnu plazmu. ( Guyton

1999 ). Crvenu boju krvi daju eritrociti ( crvena krvna zrnca ) i to njihov proteinski dio

Hemoglobin. Hemoglobin važan je u lancu transporta kisika od pluća do stanica. Kisik ( O2

)

veže se na Fe ( željezo ) na hemoglobinu. Količina hemoglobina po litri krvi varira od 140-

160g i ne mijenja se treningom. Promjena može doći jedino u vidu povećanja ukupne količine

krvi. Treningom je moguće povećati volumen krvi za 1-2 litre ( Weineck 2000 ). Nakon

dugogodišnjeg treninga količina krvi može porasti sa pet litara na sedam litara ( Bangsboa

1994, Grosser1979 ) . Povećanje količine krvi ujedno omogućuje bolju opskrbu mišića krvlju,

što znači da će nogometaš biti u stanju vršiti intenzivan rad duži vremenski period. Za

vrijeme vježbanja krv ima važnu ulogu u transportu topline stvorene u mišićima ( Weineck

1999 ).

2.2.4 Primjena znanja o regulacija temperature tijekom treninga fizičke pripreme

36

Transfer topline iz tijela u okolinu i obrnuto može se odvijati na četiri različita način:

1)Konvekciom ( provođenjem topline strujanjem )

2) Kondukciom ( prijenosom topline dodirom između dva tijela )

3)Radiacijom ( Izdavanje topline zračenjem- infracrvenim zrakama )

4)Evaporacijom ( Izdavanje topline hlapljenjem ) ( Guyton 1999 )

Cirkulacija zraka razlog je zašto tijelo prima ili otpušta toplinu. Zavisno o temperaturi zraka

ili tijela taj tip izmjene zove se konvekcija. Direktan kontakt tijela s drugim objektom ili

nekim medijem uzrokuje izmjenu topline koju nazivamo kondukcija ( npr. plivanje u hladnoj

vodi uzrokuje hlađenje tijela kondukciom ). Kad je tijelo izloženo suncu ono apsorbira

toplinu, ali ju isijava ako je izloženo hladnoći. Taj proces se naziva radijacija. Također tijelo

može gubiti toplinu isparavanjem ( evaporacijom ). Najveća količina vode isparava se iz tijela

u vidu je znoja ( Guyton 1999 ). Znanja tog tipa za trenera su od ne procjenjive važnosti.

Ovisno o vanjskoj temperaturi ovisit će količina izdavanja tjelesne topline a time i količina

tekućine koju treba unositi u organizam.

Tabela 8. Pokazuje nam količinu tekućine koju treba unositi između zagrijavanja i natjecanja

te u pauzi između poluvremena određenu prema vanjskoj temperaturi.

( Verheijen, Pol 1997 ).Vanjska temperatura Količina prijeko potrebne

tekućine

< 15 0C

15- 25 0C

> 25 0C

0,2 litre

0,4litre

0,6litre

Vježbanje u normalnom temperaturnom okruženju

Za vrijeme vježbanja stvara se toplina kao nusprodukt procesa proizvodnje energije.

Najvećim dijelom toplina se tijekom vježbanja gubi isparavanjem. Sva proizvedena toplina

37

ipak se ne gubi, pa temperatura tijela raste ( Guyton 1999 ). Veći intenzitet vježbanja ima za

posljedicu porast tjelesne temperature. Vježbanje u uvjetima maksimalnog intenziteta utječe

na porast temperature tijela do 41 0C,

pri čemu temperatura u mišićima naraste do 43

0C

( Verheijen, Pol 1997 ). Porast temperature unutar mišića povećava nogometaševu radnu

sposobnost, ali važan je proces gubljenja topline da ne bi došlo do pregrijavanja. Sposobnost

gubljenja topline znojenjem povećava se treningom ( Grosser, Zimmermann 1979 )

Vježbanje u uvjetima povišene temperature

Tijekom vježbanja u uvjetima povećane temperature gubitak temperatura konvekciom i

isijavanjem je neznatan. Može se dogoditi da proces teče u obrnutom smjeru, tada tijelo

prima toplinu. Ukoliko je npr. isijavanje sunca veoma jako. U tim okolnostima naglo raste

potreba tijela za hlađenjem putem znojenja ( Guyton 1999 ). Ako tijelo nije u mogućnosti

otpustiti višak topline, temperatura će rasti. Poznata je znanstvena spoznaja da gubitak

tekućine od 1% tjelesne težine znači pod sposobnosti od 50% ( Verheijenu, Pol 1997 ).

Dokazano je da udaljenost koju igrač može kvalitetno pretrčati tijekom utakmice smanjena za

50% kad je temperatura zraka 300C, u odnosu na učinak koji može napraviti pri temperaturi

od 200C ( Bangsboa 1994 ). Kad je vlaga visoka, gubitak temperature znojenjem je

onemogućen ( Pol 1997 ).

Tabela 9. Količina tekućine koju je potrebno uzimati po ¼ sata natjecanja ( Verheijen, Pol

1997 ).Vanjska temperatura Količina prijeko potrebne

tekućine

< 15 0C

15- 25 0C

> 25 0C

0,1 litre

0,2litre

0,3litre

2.2.5 Respiratorni dio sustava za transport kisika

38

Disanje je proces prijenosa kisika iz atmosfere do stanica, odnosno ugljičnog dioksida iz

stanica u atmosferu. To omogućavaju četiri povezana procesa ( Guyton 1999 ):

1) plućna ventilacija

2) alveolarna difuzija

3) krvni transport

4) regulacija disanja

2.2.5.1 Plućna ventilacija

Plućna ventilacija je proces izmjene zraka između atmosfere i pluća, odnosno izmjena

ritmičke akcija inspiracije i ekspiracije. Mišići koji su aktivirani u toku inspiracije su vanjski

međurebreni mišići i ošit. Pri inspiraciji dolazi do širenja poprečnog i uzdužnog promjera

plućnog koša zbog podizanja rebara i spuštanja ošita prema trbušnoj šupljini ( Keros 1996 ).

Time se odmiče vanjski list pleularne ovojnice. Zbog negativnog tlaka u istom se smjeru

pomiče unutarnji list ( poplućnica ), pa dolazi do širenja pluća. Povećanjem volumena pluća

pada tlak u alveolama u odnosu na atmosferski tlak, te zrak iz okoline struji u pluća ( Guyton

39

1999 ). Akt izdaha u mirovanju je pasivan proces. Tijekom sportske aktivnosti dolazi do

forsiranog voljnog disanja, pri čemu aktivacijom ekspiracijskih međurebrenih mišića i mišića

trbušne preše dolazi do smanjivanja plućnog volumena. Vanjski pritisak povećava tlak u

alveolama i zrak struji iz pluća u atmosferu. Pri disanju tlak u alveolama se mijenja od –1do

+1 mmHg, dok pri maksimalnom forsiranom izdahu može se povećati od +100 mmHg.

Nakon predaje kisika stanicama u mirovanje tijelo potroši 5% O2

, što znači da venska krv

sadrži 15% O2

. Moramo znati da u zraku koji dolazi do pluća ima 20% O2

( Guyton 1999 ).

Tijekom aktivnosti iskorištenost kisika rasta sa 5% na 15%. Tada u venskoj krv nalazi samo

5% O2.

1) Mirovanje ( A-V ) = 5% iskorištenost kisika

2) ( A-V ) = 15% iskorištenost kisika ( Guyton 1999 )

Dobro trenirani nogometaš može imati iskoristivost kisika do 100% tj. svih 20% kisika koliko

se nalazi u litri krvi, pri čemu venska krv sadrži 0% kisika ( Grosser 1979, Weineck 1999 ).

Takva iskoristivost moguća je iz razloga jer su ostali dijelovi tijela pod vazokonstrikcijom.

Kod nogometaša je karakteristično da najveću potrošnju kisika ( energije ) ima muskulatura

nogu ( Verheijen 1997 ). Moramo shvatiti da jedino mišići koje treniramo postižu veću

iskorištenost kisika ( Weineck 2000 ).

MVD = RV x FD

Minutni volumen disanja je količina zraka koja se proventilira u jednoj minuti jednak je

umnošku RV ( respiracijskog volumena ) i FD ( frekvencije disanja). Tijekom izvođenja

vježbi pojačava se disanje. Zbog povećanih potreba mišića za kisikom pri čemu MVD ne

trenirane osobe može dostići 90 l zraka/min ( Guyton 1999 ).

MVDmax

= RV x FD = 1,5l x 60/min = 90 l/min.

Kod vrhunskih sportaša može dosegnuti vrijednost od 200l/min.

MVDmax

= RV x FD = 4,0l x 40/min = 160l/min ( Guyton 1999 ).

Iz prikaza minutnih volumena ne trenirane osobe i sportaša vidljivo je da pri maksimalnim

naporima ne trenirana osoba povećava ventilaciju na račun frekvencije disanja, dok sportaš to

čini na račun dubine disanja( Guyton 1999 ). Maksimalni kapacitet disanja moguće je

40

povećati treningom. Npr. prosječni maksimalni kapacitet kod grupe danskih reprezentativaca

u tijeku priprema 1986. povećan je s 135-140l/min na 142l/min-148l/min već nakon četiri

tjedna intenzivnog treninga ( Bangsboa 1992 ).

Postoje faktori koji mogu utjecati na disanje. Npr. količina kisika u zraku, ako je količina

kisika u atmosferskom zraku smanjena, tijelo to nastoji kompenzirati udisanjem veće količine

kisika ( Bangsboa 1992). To je utvrđeno istraživanjem sprovedenim na igračima danske

reprezentacije. Održali su trening submaksimalnog intenziteta na nultoj nadmorskoj visini i

na nadmorskoj visini od 2300m, gdje zrak sadrži manje kisika. Na toj visini kapacitet disanja

bio je veći za 15l/min. ( Bangsboa 1992 ).

2.2.5.2 Alveolarna difuzija

Difuzija je proces koji omogućuje izmjenu plinova preko alveolarne membrane u pluća. U

plućima plinovi prelaze iz plinovitig u tekući medij i obrnuto. Iz tog razloga uz molekularnu

masu plina, važnu ulogu ima njegova topljivost ( koeficijent difuzije ). Te debljina membrane

i razlika u tlakovima plina.

Razlika plinova u plućima je takva da je tlak O2

u alveolama veći nego u krvi pa kisik

difundira iz pluća u krv. Situacija sa CO2

je obrnuta po ugljični- dioksid difundira iz krvi u

alveole( Guyton 1999 ). Alveolarna difuzija ne predstavlja ograničavajući faktor u razvoju

funkcionalnih sposobnosti- aerobnog tipa.

2.2.5.3 Regulacija disanja

Organiz

am se često nalazi u situaciji da svoj osnovni ritam mora prilagođavati fiziološkim potrebama

koje se mijenjaju prema trenažnim zahtjevima ( Weineck 1999 ).

41

Funkcijama dišnog sustava upravlja centra za disanje koji je smješten u području produženoj

moždine i mosta ( Guyton 1999 ). Čine ga grupe živčanih stanica, koje osiguravaju osnovni

ritam disanja izmjenično ekscitirajući i inhibirajući ekspiraciske i inspiracijske mišiće

( Guyton 1999 ).

2.2.5.4 Primitak kisika

Primitak kisika je količina kisika koju organizam može potrošiti u jednoj minuti.

Primitak kisika jednak je umnošku minutnog volumena disanja i inspiracijsko – ekspiracijske

razlike. U mirovanju potrošnja kisika iznosi 0,3litre ( Bangsboa 1994 ). U tijeku aktivnosti

javlja se veća potreba za kisikom. Veća potrošnja kisika u mišiću ima za posljedicu veću

prokrvljenost. To je adaptacije na trening izdržljivosti ( Weineck 2000 ). Da bi moglo doći do

povećanja prokrvljenosti treba se povećati MVS ( minutni volumen srca ) što se očituje u

povećanju udarnog volumena i frekvencije srca. Mogućnosti tijela kad je riječ o primitku

kisika su ograničene. Iz razloga jer je maksimalna vrijednost primitka kisika nasljedna

( Grosser, Zimmermann 1979 ). Prosječne vrijednosti relativnog primitka kisika u nogometu

kreču se od 50- 62mlO2

/kg/min ( Weinwck 1999 ).

Iz formule je vidljivo da je minutni volumen srca najvažniji pokazatelj primitka kisika. Što

nas dovodi do zaključka da svi faktori koji utječu na MVS ( minutni volumen srca ) mogu biti

ograničavajući faktori treninga fizičke pripreme usmjeren razvoju aerobnih sposobnosti

( Grosser 1979 ). U trenutku opterećenja kad frekvencija srca dosegne vrijednost od 200

otkucaj u minuti ovisno o dobi, znamo da je tijelo doseglo svoj maksimum s obzirom na

vrijednosti primitak kisika. Vrijednost maksimalnog primitka kisika variraju od 2-7litara u

42

minuti ( Bangsboa 1994 ). Treningom je moguće povećanje od 10-20% što je dokaz koliko je

VO2max

genetski uvjetovan( Hollmann 1979 ). Prosječna frekvencija srca jednog nogometaša

iznosi 175-185 otkucaja u minuti tijekom natjecanja( Bangsboa 1994 ). Zanimljiv je podatak

da frekvencija srca kod napadača može oscilirati od 100-110 otkucaja u minuti do 190-200

otkucaja u tijeku natjecanja (Verheijen 1997 ). Zbog široke lepeze frekvencije srca treningom

je potrebno obuhvatiti cijeli raspon frekvencije srca ( Bangsboa 1994 ).

2.2.5.5 Deficit kisika

Kod velikih napora enormno raste potreba za kisikom. Sustava za transport kisika nije u

stanju reproducirati potrebnu količinu energije toliko brzo. Frekvencija srca i disanje ne mogu

se povisiti u tako kratkom vremenskom intervalu zato se na početku aktivnosti stvara deficit

kisika ( Guyton 1999 ). Poznato nam je da nogometaši njemačke prve lige svakih 25 sekundi

napravi jedna sprint ( Verheijen 1997 ). Ujedno to je razlog zašto se nogometaši stalno bore

sa deficitom. Veličina deficita ovisi o intenzitetu i trajanju rada, a maksimalno očitani deficit

odraz je maksimalne količine anaerobne energije koju pojedinac može osloboditi. Nogometaši

su neprestano u pokretu, zato je sustav za transport kisika iznimno važan za nogometaša jer je

odgovoran za stvaranje velike količine energije koja je potrebna nogometašima da bi bili u

stanju izvršavati trenerove zadaće.

43

Slika 8. Luis Figo ( Real Madrid )

Sustav za transport kisika – proizvodnja energije uz prisustvo kisika Fosfageni sustav

Proizvodnja energije bez kisika

Laktatni sustav- glikolitički sustav

2.2.6.1 Sinteza energije uz prisustvo kisika

Da bi mišići mogli vršiti svoju funkciju potrebna im je energija. Tu prijeko potrebnu energiju

dobivaju razgradnjom kemijskih tvari. Energiju dobivenu uz prisustvo kisika nazivamo

aerobna energije ( aero = zrak ). Za vrijeme vježbanja primitak kisika se povećava u odnosnu

na stanje u mirovanju. Povećanje VO2

ovisit će o intenzitetu podražaja ( Weineck 1999 ).

Među osobama različite težine vrijednost maksimalnog primitka kisika izražavaju se po

kilogramu težine ( maksimalni relativni primitak kisika ). Po toj procjeni osoba koja je teška

44

80kg, a ima maksimalni primitak kisika od 4l/min. imat će relativni primitak kisika od 50

mililitara u minuti ( Bangsboa 1994 ). Mora nam biti jasno izmjeriti maksimalni primitak

kisika neke osobe relativno je jednostavno, ali izmjeriti izdržljivost znatno je teže. Izdržljivost

je nogometašev potencijal za vježbanje kroz dulji period ( Bangsboa 1994 ). Nekoliko je

faktora koji utječu na izdržljivost, a najvažniji je u kolikoj mjeri se masnoće mogu koristiti

kao izvor energije.

Nogomet je sport u kojem izdržljivost igra važnu ulogu. Ako uzmemo u obzir trajanje

utakmice od 90minuta u tijeku kojih treba neprestano vršiti intenzivan rad ( sprintevi,

ubrzanja, skokovi, duel itd. ). U tim aktivnostima troše se ugljikohidrati, ugljikohidrati čine

osnovu za intenzivan rad, međutim dobro trenirani organizam sportaša ima sposobnost da u

tijeku manje intenzivnih akcija kao što je hodanje, lagano trčanje-kaskanje crpi energiju iz

masti i na taj način čuva ugljikohidratne izvore energije striktno za intenzivne radnje

( Verheijen, Pol 1997 ).

Slika 9. Dimitrije Barbatov

Proizvodnja energija bez prisutnosti kisika ( anaerobno )

Kisik koji dođe do mišića nije uvijek tijelu dostatan da zadovolji potrebe mišića za energijom.

To se posebno odnosi na početak vježbanja kad dolazi do naglih promjena u potrebi za

energijom, ili tijekom treninga visokog intenziteta. Tada mišić dobiva energiju iz procesa koji

ne zahtijevaju prisutnost kisika ( anaerobni procesi ).

Anaerobni sustavi energetske proizvodnje su ( Hollmann, Hettinger 1979, Verheijen 1997,

Weineck 1999 ):

Fosfageni sustav

Glikolitički sustav

2.2.6.2 Fosfageni energetski sustav

45

Fosfageni sustav jedan je od dva anaerobne sustava. Fosfageni sustav ne treba kisik da bi

mišić snabdijevao energijom.To je ujedno najbrži način na koji tijelo dobiva energiju.

Fosfageni sustav sadrži malu količinu energije pohranjenu u obluku ATP-a. Sa tom

količinom ATP-a moguće je vršiti aktivnost u trajanju od 2-3 sekunde ( Viru 1999 ). Taj

sustav posjeduje i rezerve KP koje u slučaju potrebe za energijom može otpustiti jedan fosfat i

time omogućiti sintezu energije. Dobivena energija iz KP može poslužiti za jednu sekundu

intenzivnog rada ( Viru 1999 ). Kad se rezerve fosfagenog sustava isprazne potrebno je 60-90

sekundi da se ponovno obnove ( Viru, 1999 ), to se odvija dok nogometaš staji, hoda ili kaska.

Iz razlog jer u tijeku tih radnji sportaš energiju crpi iz masti ( Verheijen, Poel 1997 ).

Slika 8. Sprint Christian Vieri

Uloga fosfagenog sustava u nogometu

Iz strukturalne analize vidljivo je da nogometaši u tijeku utakmice naprave 100-200 sprinteva

na dionici od 5-10metara. Trajanje tih sprinteva iznosi 1-2 sekunde( Verheijen 1997 ). Za

realizaciju tih sprinteva potrebna je energija koju dobivamo iz ATP. ATP najviše se troši u

tijeku starta i startnog ubrzanja. Tijekom tih aktivnosti dolazi do stvaranja deficita kisika.

Kod dužih sprinteva 30-40metara enrgija se doprema iz KP ( Viru 1999, Verheijen 1997,

Weineck 2000 ). Nakon tih napornih sprinteva važan je tijek oporavka. Što brži oporavak to je

manja mogućnost umora. Za obnovu ATP-a potreban je kisik. Kao što je već rečeno

posljedica sprinta stvaranje je deficita kisika koji se nadoknađuje u oporavku uz prisutnost

kisik. Tada energija potrebna za aktivnost dolazi iz masti ( Poel 1997 ). To je ujedno razlog

zašto su frekvencija pulsa i frekvencija disanje povišena u oporavku. Da bi se što prije

popunile rezerve APT-a i KP ( Grosser 1979, Weineck 2000 ). Što je bolji sustav za transport

kisika tj. što je osoba bolje aerobno pripremljena to će vrijeme regeneracije biti kraće

( Zimmarmann 1979 ).

46

Najvažniji trenažni efekt: Treningom fosfageni sustav postaje brži, tj. brzina

oslobađanja energije iz ATP-a. Što ima za posljedicu povećanje brzine i eksplozivnosti

nogometaša ( Bangsboa 1994 ).

2.2.6.3Glikolitički sustav

Postoje mnoge situacije kad nogometaš mora kroz duži period od 10sekundi vršiti intenzivan

rad, u takvim situacijama organizmu nisu dostatni fosfageni energetski izvori i tada dolazi do

aktivacije drugog anaerobnog energetskog sustava Glikolitičkog sustava. U tijeku rada

glikolitičkog sustava fosfageni sustav služi kao pomagač glikolitičkog sustava ( Viru 1999,

Weineck 1999 ). Glikolitički sustav iz glikogena crpi ATP, bez prisutnosti kisika ( Guyton

1999 ). Tijekom dobivanja energije glikolitičkim sustavom dolazi do produkcije laktata

( mliječne kiseline ) koja uzrokuje umor mišićima ( Grosser, Zimmermann, Strarischa

1979 ).

Laktati koji se proizvedu u mišićima posljedica su intenzivnih mišićnih kontrakcija. Odlaze u

cirkulaciju dok se ostatak akumulira u mišićima i može se koristiti kao gorivo za stvaranje

energije ( Guyton 1999 ). Paralelno sa porastom intenziteta vježbanja raste i produkcija

laktata, što ima za posljedicu povećanje laktata u mišićima i krvotoku ( Weineck 1999 ).

Laktati otpušteni u cirkulaciju putuju do srca. U srcu dolazi do miješanja krvi bogate

laktatima iz aktiviranog mišića sa krvlju manje aktivnih dijelova tijela. Koncentracija laktata u

krvi koja izlazi iz srca niža je od one koncentracije laktata koja direktno iz mišića putuje u

srce ( Bangsboa 1994 ). Kako srce pumpa krv po čitavom tijelu moguće je izmjeriti

koncentraciju laktata iz krvi izvađenu npr. iz ruke, bez obzira na činjenicu da mišić koje je

prouzročio visoku koncentraciju laktat pripada muskulaturi nogu. Međutim koncentracija

laktata izmjerena u krvi koja je izvađena iz prsta ne daje cjelovitu sliku o koncentraciji

laktata. Ta krv koja je dospjela do ruke sadrži miješanu krv. Studija provedena na danskim

nogometašima pokazala je da visoki intenzitet vježbanja u trajanju od 2-10sekundi ima za

posljedicu stvaranje velike količine laktata koje se ne otpušta o cirkulaciju ( Bangsboa 1994 ).

Studija je pokazala da u tijeku 10sekundi vježbanja maksimalnim intenzitetom, koncentracija

47

laktata u mišiću raste od 1 do 18mmol po kilogramu mišića. U isto vrijeme koncentracija

laktata u krvi ne prelazi vrijednost od 5milimola po litri krvi ( Bangsboa 1994 ). Jasno je da

koncentracija laktata u litri krvi daje samo indikaciju da su laktati u mišiću proizvedeni, a

točna količina laktata može odrediti samo mjerenjem koncentracije laktata direktno iz

aktivnog mišića ( Medved 1987 ).

Djelovanje povećane koncentracije laktata na organizam nogometaša

Glikolitički trening omogućuje tijelu da postane otporno na negativno djelovanje laktata.

Laktati imaju karakteristično djelovanje na mišić i njegov okoliš. Poznato je da porastom

koncentracije laktata u tijelu dolazi do povećavanja umora ( Viru 1999 ). Kod anaerobnog

laktatnog treninga opterećenje treba biti maksimalno. Nakon treninga sportaši trebaju osjećati

fizičku i psihičku umorenost ( Verheijen 1997, Bangsboa 1994 ). Trening se radi do otkaza,

najvažnije je da trening bude nogometno specifičan. Znači da trening ne smije biti predug jer

moramo imati na umu uvjete u kojima dolazi do stvaranja mliječne kiseline. Glikolitički

trening ima negativan utjecaj na mišićne stjenke ( Weineck 1999 ). Pozitivan efekt

glikolitičkog treninga je povećavanje tolerancije organizma na povišenu koncentraciju laktata

( Viru 1999 ).

.

Uloga glikolitičkog sustava u nogometu

Znanstveno je dokazano da kod nogometaša u tijeku utakmice ne dolazi do prevelikog

zakiseljenja (Verheijen 1997 ). Možemo zaključiti da glikolitički sustav nema preveliki značaj

u nogometu. Međutim treba uzeti u obzir da su u studijama koje se napravljene na njemačkim,

engleskim i nizozemskim igračima laktati mjereni na kraju prvog i drugog poluvremena, tako

da nemamo točnu informaciju što se odvija sa koncentracijom laktata u toku utakmice.

Zanimljiva je studija napravljena na njemačkim A- juniorima, istraživanje je pokazalo da je

glikolitički sustav u velikoj mjeri aktivan u tijeku natjecanja što je bilo i za očekivati uzevši u

obzir opseg trčanja ( Poel 1997 ).

48

Međudjelovanje tri energetska sustava

Iako postoje tri energetska sustava uvijek sva tri djeluju zajedno, samo je povremena

dominacija jedinog sustava veća u odnosu na preostala dva, što ovisi o radu koji se

trenutačno vrši ( dali hodamo, trčimo , sprintamo, skačemo…).

Prvih 10 sekundi aktivnosti dominira fosfageni sustav zatim preuzima glikolitički čija

inicijativa traje 2-3 minute, a nakon 2-3 minute nastavlja oksidacijski tj. sustav za transport

kisika ( Guyton 1999, Viru 1999 ).

2.2.7 Fiziologija mišićnog rada

Tijelo se sastoji od velikih i malih mišić čiji rad ovisi od naredba pristiglih iz živčanog

sustava. Mišić se sastoji od mišićnih vlakana koja su sačinjena od miofibrila ( Guyton 1999 ).

Mišići su okruženi mrežom krvnik žila i živaca. Funkcija krvnih žila je snabdijevanje mišića

sa energijom i potrebnim hranjivim tvarima. Funkcija živčanog sustava je odvodnja i dovod

impulsa iz mišića do mozga i obrnuto ( Guyton 1999 ). Mišićno vlakno sastoji se od tamnih i

svijetlih zona tj. tamnih i svijetlih niti proteina. Proteini izgrađuju sarkomere koje čine

osnovu mišića. Svijetle zone sadrže tanke proteinske niti aktina, a tamne zone sadrže niti

miozina. Svako miozinsko vlakno okruženo je sa šest aktinskih niti, koje se u tijeku

kontrakcije približe vlaknima miozina. Na taj naći mišić se kontrahira ( Guyton 1999 ).

2.2.7.1 Tipovi mišićnih vlakana

Mišići se sastoje od : 1) sporih – oksidacijskih mišićnim vlakana ( SO )

2) Brzih – glikolitičkih mišićnih vlakana (FG )

3) Među vlakana fosfageno oksidacijsko glikolitićka ( FOG )

49

Prikaz 11. (Vrheijen 1997)

Svaki mišić građen je od 50% sporih mišićnih vlakana ( SO ). Ostalih 50% mišićne građe

važan je da bi odredili dali je neki mišić građen od brzih ili sporih mišićnih vlakana. Unutar

tih 50% nalazi se 2% među vlakana na koji je moguće utjecati treningom, tj. može se od njih

napraviti spora ili brza npr. kod maratonca prijeći će u spora oksidacijska dok kod sprintera ta

vlakna preći će u brza glikolitićka mišićna vlakna ( Grosser, Zimmermann 1979 ).

Spora oksidacijska mišićna vlakna

Spora mišićna vlakna nalaze se u mišićima koji su aktivirani kroz duži vremenski period. Npr.

mišići koji održavaju ravnotežu. U muskulaturi nogu kod sportova izdržljivosti npr. maratona,

nordijskog trčanja itd. mišić sadrži više sporih, okcidacijskih mišićnih vlakana. Jer spora

oksidacijska vlakna su preduvjet za postizanje dobrih rezultata u sportovima izdržljivosti

( Grosser 1979, Weineck 1999 ). U sporim vlaknima dominira sustav za transport kisika, zato

su spora vlakna bolje opskrbljena krvnim žilama od brzih mišićnih vlakana. Također ta vlakna

bogata su mioglobinom ( Viru 1999 ).

Brza mišićna vlakna – glikolitička mišićna vlakna

Brza mišićna vlakna omogućuju brz i intenzivna rad. To je ujedno razlog zašto sprinteri imaju

veći broj brzih mišićnih vlakana ( Grosser 1979 ). Fosfageni sustav odvija se unutar brzih

mišićnih vlakana. Iz razloga što se energija dobiva iz anaerobnih energetskih izvora brza

50

mišićna vlakna siromašna su mioglobinom i u manjoj mjeri su opskrbljena krvnim žilama

( Viru 1999 ).

Želja sprintera je svoja spora mišićna vlakna treningom transformirati u brza mišićna vlakna

što je nemoguće. Jedini pomak koji je moguće napraviti treningom brzine je postojeća brza

mišićna vlakna napraviti bržim taj pomak je moguć za 10-15% od inicijalnog stanja ( Grosser,

Zimmermann 1979 ).

Mišićna vlakna u tijelu nogometaša

Prikaz 12. (Verheijen i suradnici 1997 ).

Nogomet je sport koji iziskuje od sportaša dobra brzinska svojstva i dobru izdržljivost.

Pogledavši broj sprinteva koje nogometaš napravi u tijeku utakmice - od 100-200 sprinteva

na temelju toga uviđamo koliko je za nogomet važan eksplozivan rad. S druge strane

razmotrimo li trajanje utakmice od 90minuta jasno nam je da nogometaš nije u stanju sprintati

svih 90minuta. Da bi bio u stanju igrati svih 90minuta nogometaš mora hodati, kaskati, trčati.

51

Uzevši u obzir podatke iz strukturalne analize vidljive su razlike između broja sprinteva kod

igraća prve lige i amatera. Glavna razlika je u metrima prevaljenih sprintom. Profesionalci

prelaze daleko veće udaljenosti sprintajući dok amateri više kaskaju i trče ( Verheijen 1997 ).

Istraživanja su pokazala da igrači prve njemačke lige imaju više bijelih-brzih mišićnih

vlakana od amatera što objašnjava činjenicu zašto profesionalci više sprintaju ( Verheijen

1997 ).

Prikaz 13. ( Grosser, Zimmermann 1979 ).

52

Anatomskom analizom biti će obuhvaćeni mišići donjih ekstremiteta te kretnje koje se vrše

njihovom aktivacijom u zglobu kuka, koljena i skočnom zglobu s obzirom da se nogometaši

pretežno u realizaciji elemenata tehnike služe muskulaturom nogu. Ali moramo imati na umu

da nogometaš u utakmici sudjeluje cijelim tijelom tj. sa svim mišićima ( mišićima gornjih i

donjih ekstremiteta, mišićima trupa itd. ). Prema kretnji koju nogometaš izvodi mijenja se

jedino udio njihove aktivacije i njihova uloga tj. dali su agonisti, anatagonisti ili snergisti

kretnje koja se vrši. Zajedničko svim nogometnim kretnjama je da počinju i završavaju

aktivacijom muskulature nogu. Ali bazirati anatomsku analizu samo na muskulaturi donjih

ekstremiteta a ne u kazati na važnost muskulature gornjih ekstremiteta i muskulature trupa

53

bilo bi izostavljanje važnih karika lokomotornog aparata nogometaša. Današnji moderni

nogomet zahtjeva od igrača proporcijalnu razvijenost svih regija tijela ( Bernard Turpin

1989 ). Uzmemo li podatke strukturalne analize o broju duela vidimo da napadači u tijeku

utakmici sudjeluju u 30 duela. Isto toliko imaju i obrambeni igrači, dok igrači sredine terena

zbog svoje uloge u momčadi u prosjeku sudjeluju u 50 duela ( Verheijen 1997 ). Ako nam je

poznata činjenicu da je snaga gornjih ekstremiteta važna za uspješnu realizaciju duela

( Turpin 1989, Bangsboa 1994 ) uviđamo važnost muskulature gornjih ekstremiteta i

muskulature trupa za nogomet.

Radi lakšeg razumijevanja kretnji postoji podjela kretnji oko tri osovine: frontalne, poprečne,

vertikalne i sagitalne ( naprijed, natrag ) te u tri ravnine: frontalna, horizontalna i sagitalna

( Urban, Schwarzenberg 1964, Bošković 1972 ).

Kretnje oko vertikalne osovine vrše se u horizontalnoj ravnini ( zasuk trupom, izvrtanje noge

u kuku kod udarca unutarnjom stranom stopala itd. ). Kretnje oko frontalne osovine vrše se u

sagitalnoj ravnini ( zaklon i pretklon trupa kod udarca glavom, udarac sredinom hrpta stopala

itd. ). Kretnje oko sagitalne osovine vrše se u frontalnoj ravnini ( bočni otklon trupa kod

bočnih udaraca glavom, odmicanja i primicanja noge u stranu itd. )

Mogućnosti kretnji u zglobovima ovise o njihovoj građi, u svezi s tim razlikujemo

troosovinske, dvoosovinske i jednoosovinske zglobove ( Pećina 1977 ).

Analiza stupnjeva slobode u pojedinim zglobovima korisna je jer putem nje upoznajemo

pokretljivost tijela i dijelova tijela. Tako npr., da bismo mogli utjecati na snagu šuta kod

igrača potrebno je prethodno upoznati se sa stupnjevima slobode u karlično – bedrenom

zglobu, koljenu i skočnom zglobu ( Gabrijelić 1964 ).

Poznavanje stupnjeva slobode kretanja povezano je s poznavanjem osovina i ravnina kretanja,

te kretanjama fleksija – ekstenzija, abdukcija - addukcija, pronacija – supinacija. Poznavanja

utjecaja mišića na pokrete, kao i faktora koji ograničavaju pokrete, osnovni je uvjet cjelovitog

razumijevanja nogometnih kretnji ( Gabrijelić 1964 ).

2.3.1 Kretnje u karlično – bedrenom zglobu

Articulatio coxae ( zglob kuka ) sadrži tri stupnja slobode:

54

1. Prvi stupanj: fleksija- ekstenzije

2. Drugi stupanja : addukcija – abdukcija

3. Treći stupanj: supinacija – pronacija ( rotacija bedra prema van i prema unutra )

U zglobu kuka u vertikali moguć je pokret bedra prema natrag ( ekstenzija od 10-150 ).

Povećanje kuta moguće je jedino uz pretklon trupa. Ova spoznaja važna nam je iz dva

razloga. Kod udarca po lopti s mjesta iz položaja kod je tijelo u vertikali snaga udarca se

ne može povećati na račun većeg zamaha bedra nego jedino zamahom potkoljenice.

Ukoliko udarac izvodimo iz zaleta tada dolazi do pretklona tijela prema naprijed

neposredno prije samog udarca, taj položaj osigurava igraču veću amplitudu pokreta

natkoljenicom, a time i jači udarac( Donski 1960 ). Ekstenzori bedra imaju hvatište na

stražnjoj strani zdjelice među njima je najvažniji gluteus maximus. Jedan dio ove grupe

mišića ima značajnu ulogu kod odraza, te kod pokreta zaustavljanja lopte iz zraka kad

dolazi do povlačenja noge prema natrag. Fleksori bedra svojom aktivacijom omogućuju

zamah bedrom prilikom udarca. Kod udaraca lopte sredinom hrpta stopala prilikom

zamaha bedrom iz položaja ekstenzije aktivira se pogotovo u fleksiji m. alliopsoas, te m.

quadriceps femoris caput longum .

Tabela 10.(Donskoi 1960 ) Mišići adduktori i abduktori i njihova funkcija

Naziv mišića Proksimalno hvatište Distalno hvatište Pravac naprezanja Funkcija

abdukcija: zgob- atr. Coxae, osovina sagitalna, amplituda pokreta 25-300

m. gluteus os ilium trochanter maior gore – van abdukcija

medius bedra

m. gluteus

minimus os ilium trichanter maior gore – van abdukcija

bedra

m. piriformis os sacrum trochanter maior gore – van abdukcija

bedra

adukcija: zglob – art. coxae: osovina sagitalna, amplituda pokreta 25-300

m. gracilis os pubis tuberositas tibiae unutra adukcija

55

m.adductor tuber ischiadicum crista femoris i naprijed adukcija

magnus i ramus inferior bedra

ossis ischi

m. adduktor os pubis cristaoris unutra adukcija

longus femoris dijelom bedra

naprijed

Drugi stupanja slobode kretanja u zglobu kuka, kao što je vidljivo iz tabele 10. (Donskoi

1960 ) je abdukcija i adukcija. Ulogu addukrora vrše četiri mišića a pomažu im dva. Kod

potpunog opružana u karlično - bedrenom zglobu dolazi do potpunog istezanja adduktora pri

čemu poprimaju svojstvo fleksora. Ukoliko ne dođe do potpunog opružanja, u tom slučaju m.

adduktor magnus djeluje kao opružač natkoljenice. U slučaju potpune fleksije natkoljenice svi

adduktori imaju funkciju ekstenzora. Ukoliko je fleksija izvršena do 50-600 onda kao

ekstenzor djeluje m. adduktor magnus. Kad je kretnja male amplitude m. adduktor magnus

djeluje kao ektenzor, a m. adduktor longus kao fleksor, ta dva mišića u tom slučaju su

antagonisti.

Funkcija ove skupine mišića primicača natkoljenice često preuzima funkciju fleksora buta iz

tog razloga važna je za nogomet kod udaraca unutarnjom stranom stopala, kao i kod

polukružnih zamaha iz kuka, odakle započinje zamah i prenosi se na potkoljenicu.

Abduktori među kojima je za najvažniji gluteus medius i minimus, učestvuju kod udarca

vanjskom stranom stopala kao i kod brzih kratkih zamaha potkoljenicom na vanjsku stranu.

Abdukciju u kuku moguće je povećati i do 450 na račun nagiba trupa u suprotnu stranu od

podignute noge. Ovi pokreti su vrlo značajni kod volej udarca.

Treći stupanj slobode u zglobu kuka odnosi se na pronaciju i supinaciju ( rotaciju bedra prema

unutra i prema van ) ( Keros, Pećina 1992 ). Za nogomet važna je rotacija natkoljenice prema

van u kojoj sudjeluje grupa od šest mišića koji omogućuje stopalu da uđe u položaj potreban

za vršenje udarca unutarnjom stranom stopala, te kod nekih brzih pokreta u stranu prilikom

udarca vanjskom stranom stopala.

56

2.3.2 Kretnje u zglobu koljena

Koljeno ima dva stupnja slobode kretanja:

1. Prvi stupanj: fleksija – ekstenzija

2. Drugi stupanja: supinacija – pronacija ( rotacija u koljenu prema van i prema unutra )

Fleksija i ekstenzija u koljenom zglobu vrši se oko poprečne osovine. Kretnje oko poprečne

osovine dostižu 130-1700, tj. od položaja pružene potkoljenice pa sve do dodira zadnje lože i

obrnuto. Ova kretnja za nogomet vrlo je značajna kod udarca sredinom hrpta stopala,

pogotovo ako se želi izvesti brzo. U kombinaciji sa zamahom potkoljenice u zglobu koljena,

te opružanjem stopala u završnoj fazi zamaha, moguće je postići najjači udaraca u nogometu.

Rotacione kretnje u koljenom zglobu moguće su u savijenom položaju. U opruženom koljenu

kod mnogih ljudi rotacije sprečavaju lateralni ligamenti, iako je zapaženo da kod mnogih

sportaša i u ovom položaju moguća rotacija od 100 ( Medved 1987 ). U savijenom koljenu

pod 900 kad je natkoljenica horizontalna, moguće je izvršiti najveću rotaciju u koljenu.

Kretnje u koljenu vrše snažni mišići karlično- bedrenog sustava od kojih m. biceps femoris

vrši fleksiju potkoljenice i rotaciju u koljenu. M. semitendinosus i semimembranosus vrše

fleksiju i rotaciju prema unutra, te m. sartotius fleksiju potkoljenice, abdukciju i rotaciju

natkoljenice u koljenu. Djelovanjem ovog posljednjeg mišića, kao i mišića koji rotiraju

potkoljenicu moguće je napraviti pripremni pokret za udarac unutarnjom stranom stopala.

Snažnu ekstenziju potkoljenice omogućuje m. quadrceps femori. Njegov udio je najvažniji

kod snažnih udaraca sredinom hrpta stopala. Njegov m. vastus medialis najviše je angažiran

kod udaraca unutarnjom stranom stopala, a latelerni dio kod udarca vanjskom stranom

stopala.

2.3.3 Kretnje u skočnom zglobu

Stopalo za nogometaš isto je što i šaka za rukometaša i košarkaša( Gabrijelić 1964 ). Zbog

toga je posebno važno za nogometaša da radi na razvijanju osjećaja rukovanja stopalom.

Pokreti koji su značajni u skočnom zglobu vrše se u dva stupnja slobode kretanja:

1. Prvi stupanj: fleksija – ekstenzija

2. Drugi stupanj: abdukcija – addukcija

57

Prvi stupanja slobode kretanja odnosi se na dorzalnu fleksiju i platarnu ekstenziju. Obim

pokreta dorzalne fleksije i plantarne ekstenzije iznosi 600. Potpuno opružanje u plantarnoj

ekstenziji koje se postiže posebnim vježbama, značajno je za udarac hrptom stopala.

Potpuno pregibanje u dorzalnoj fleksiji, te fiksacija stopala u tom položaju važna je za udarac

unutarnjom stranom stopala ( Gabrijelić 1964 ). Dorzalna fleksija stopala u trenutku potpunog

fleksije stopala omogućuje kretnje odmicanja i primicanja stopala. Kao pripremni pokret za

udarac unutarnjom stranom stopala uz pokret dorlzalne fleksije značajnu ulogu ima pokret

odmicanja u stranu tj. spuštanje palčanog ruba tabana. Plantarna ekstenzija rezultat je

aktivacije m. triceps surae, koji učvršćuje stopalo pri supinaciji stopala. Djelovanje ovog

mišića značajno je u opružanju stopala kod udarca. Dorzalnu fleksiju u skočnom zglobu vrši

m. tibialis anterior addukciju, te m. tibialis posterior kao pomoćni plantarni ekstenzor.

Aktivaciom m. peronaeus longus i pomicanjem prstiju prema gore, moguće je izvršiti

pripremne pokrete za udarac unutarnjom stranom stopala, te fiksaciju stopala što je važno za

udarac. Prilikom izvedbe kratkih i brzih udarca iz koljena moguće je kombinirati ovaj kratki

zamah iz koljena dodatnim pokretima iz skočnog zgloba ( Gabrijeli 1964, Hemmo 1983 ). To

dolazi do izražaja kod rotirajućih ( felš ) lopti i kod brzih dodavanja vanjskom stranom

stopala.

Ovi pokreti mogući su samo uz pokretljivost u skočnom zglobu koju je potrebno posebno

razvijati, jer su to u stvari najvažniji pokreti nogometaša ( Gabrijeli 1964, Hemmo 1983,

Weineck 1999 ).

58

Slika10.Vođenje lopte vanjskom

stranom stopala

3. Primjena informacija dobivenih analizom nogometne igre

( strukturalnom, fiziološkom i anatomskom ) u funkciji planiranja i programiranja

fizičke pripreme

3.1 Primjena informacija dobivenih strukturalnom analizom u funkciji planiranja i


59

Podaci dobiveni strukturalnom analizom dokaz su različitih opterećenja nogometaša s

obzirom na poziciju na kojoj se nogometaš nalazi unutar momčadi. Evidentne su razlike u

pređenim udaljenostima. Npr. u tijeku utakmice obrambeni igrači prve lige u prosjeku prelaze

9,3-9,4 km, vezni igrači 12,5-12,7 km, a napadači 10,2-10,4 km ( Verheijen i suradnici

1997 ). Igrači se razlikuju i po načinu na koji prelaze te udaljenosti tj. koliki dio pređene

udaljenosti otpada na hodanje, kaskanje, trčanje i sprint.

Tabela 11.Udaljenost pređene hodajući, kaskajući, trčeći i sprintajući (Verheijen 1997 )

Hodanje Kaskanja Trčanja Sprint Suma

Obrambeni 3,2km 2,0km 1,4km 1,4km 8,4km

Napadači 3,4km 2,0km 1,6km 1,8km 9,8km

Srednji 2,6km 5,2 km 1,8km 1,1km 10,9km

Razlike postoje i unutar dionica pređenih sprintom.

Tabela 12. Dionice pređene sprintom i njihove sume ( Verheijen 1997 )

Udaljenost Zbroj 1-5m 5-10m 10-20m 20-30m 30-40m < 40m

pređena ( akcija )

sprintom

Obrambeni 1,4km 160 83 47 18 8 4 2

Napadači 1,8km 181 76 28 14 14 4 2

Srednji 1,1km 125 70 31 11 6 6 3

Igrači se razlikuju i po tehničkim zahtjevima npr. obrambeni igrači koriste uklizavanja više od

napadača i veznih igrača. Vezni igrači odigravaju najviše dugih lopti dok napadači imaju

najveći broj udaraca. Sve različitosti ukazuju na pozicijsku specifičnost.

Pozicijska specifičnost proizlazi iz taktičke varijante koju momčad igra. Npr. nositelji sistema

4 : 2 : 4 dva su igrača sredine terena od kojih se traži vrhunska kondicijska, tehničko, taktička

60

pripremljenost ( zbog zadaće koji imaju unutar momčad povezivanje obrane i napada ).

Napadači sistema 4 : 2 : 4 moraju biti brzi i imati snažan i precizan udarac ( Hemmo 1983 ).

Na temelju navedenih razlika tj. pozicijske specifičnosti dolazimo do zaključka da u tijeku

planiranja i programiranja trening fizičke pripreme nogometaša trebamo uvažavati razlike s

obzirom na :

1. Poziciju

2. Taktičku varijantu

Prema zahtjevima modernog nogometa potrebno je trening fizičke pripreme provoditi u

homogenim skupinama na način da obrambena linija, vezna linija i linija napada čine tri

homogene skupine. Takav pristup treningu iziskuje daleko veći trud od tradicionalnog načina

treninga ( svi igrači imaju isti treninge fizičke pripreme ). Jer zahtjeva postavljanje

parcijalnih ciljeva kondicijsko treninga s obzirom na pozicijsku specifičnost.

Uzmemo li u obzir hijerarhijsku strukturu motoričkih sposobnosti nogometaš zaključujemo

da je za uspjeh u nogometu najvažnija izdržljivost na koju otpada 30%, zatim brzina 20%,

snaga 20%, koordinacija 15%, preciznost 10% i fleksibilnost 5% ( Bisanz, Grerisch 1980 ).

Na temelju informacija dobivenih strukturalnom analizom možemo zaključiti da je

izdržljivost važnija za vezne igrače. Igrači sredine trena moraju biti cijelo vrijeme u pokretu.

Npr. dok je protivnička momčad u posjedu lopte igrači sredine terena moraju kaskati dok

napadači hodaju. Slična je situacija kad njihova momčad ima posjed lopte dok obrambeni

hodaju vezni igrači kaskaju ( Verheijen 1997 ). Razlika je ujedno i dokaz važnosti treninga

izdržljivosti za vezne igrače, posebice treninga aerobnog tipa. Taj tip treninga treba

dominirati unutar cjelokupnog programa treninga fizičke pripreme veznih igrača.

Tabela 12. ukazuje nam na važnost sprinta od 1-5m za napadače što čini 50% svih

sprinterskih akcija napadača. Dok sprint od 5-10m čini 25 % svih akcija sprinterskih akcija

napadača ( Verheijen 1997 ). Sagledavši te informacije dolazimo do zaključka da su brzina i

snaga važniji za napadača nego za vezne igrače. Zato je potrebno u treningu fizičke pripreme

napadača više akcentirati trening snage ( maksimalne snage, eksplozivne snage, brzinske

snage Weineck 2000 ) i brzine ( brzine reakcije, startne brzine, maksimalne brzine Weineck

2000 ).

61

Trening obrambenih igrača s obzirom na njihovu ulogu unutar ekipe moguće je u velikom

mjeri oblikovati kao i trening napadača. Obrambeni igrači i napadači u permanentnoj su

interakciji. Zadaća obrambenih spriječiti je napadača u ostvarenju njihovog ciljaa zadaća

napadača je proigrati ili nadigrati obrambene igrače ( Pahlke 1983 ). Iz strukturalne analize

vidljiva je njihova sličnost u dionicama pređenih sprintom, u broju skokova i ukupnoj

pređenoj udaljenosti ( Verheijen 1997 ). Važno je trening fizičke pripreme nogometaša

bazirati na pozicijski razlikama. Moramo imati na umu da najbolji način uvažavanja

pozicijskih razlika i razlika općenito je putem individualnog treninga fizičke pripreme koji je

moguće u potpunosti podrediti sportašu kojeg treniramo. Individualnim treningom imamo

mogućnost spustiti se na razinu igrača. Na toj razini zadaća treninga je igračeve potencijale

razviti od biološkog maksimuma a deficite svesti na minimum.

Slika 9. Duel obrambenog igrač i napadača u

kaznenom prostoru.

62

3.2 Primjena informacija dobivenih fiziološkom analizom u funkciji planiranja i


Fiziološka analiza daje nam informacije o funkcioniranju organa i organskih sustava za

vrijeme treninga, natjecanja i oporavka. Na temelju tih informacija trener utvrđuje efekte

treninga Dobiva spoznaje koje procese je potrebno pokrenuti u tijelu da bi se postigli željeni

efekti. S obzirom na stupanj aktivaciju pojedinih procesa trener je u stanju procijeniti nivo

treniranosti nogometaša ( Hollmann 1979, Weineck 1999 ).

Informacije fiziološke analize o živčanom sustavu ukazuju na važnost treninga propriocepcije

u nogometu. Trening propriocepcije u nogometu ima dvojaku funkciju: Trening

propriocepcije u funkciji prevencije ozljeda i trening propriocepcije u funkciji razvoja

koordinacije, agilnosti i brzine ( Ventrone 1998 ). Trening propriocepcije ima za posljedicu

ubrzavanje protjecanja impulsa kroz živčani sustav a time i smanjenje vremena reakcije

( Witterkopf, Schober 1998 ).To je ujedno razlog zašto je potrebno trening propriocepcije

integrirati unutar svakog mikrociklusa fizičke pripreme nogometaša.

Informacije fiziološke analize o sustavu za transport kisika i funkcionalni pokazatelji rada

sustava za transport kisika kao što su vrijednosti VO2max.

59-62ml/kg/min, vrijednosti

maksimalne frekvencije srca 185-195 otkuc. /min ( Weineck 2000 ), te vrijednosti MVDmax.

( 142-148i/min Bangsboa 1994 ). Indikatori su nivoa treniranosti nogometaša tj. njegovog

aerobnog kapaciteta. Funkcionalni pokazatelji sustava za transpot kisika najboljih svjetskih

nogometaša predstavljaju ciljeve koje želimo postići treningom, a prema ciljevima oblikujemo

trening fizičke pripreme nogometaša.

Segment fiziološke analize kolji se odnosi na energetske procese, daje nam informacije o

uključenost tri energetska sustava ( sustavu za transport kisika, fosfagenom i glikolitičkom

sustava ). Iz analize je vidljivo da je glikolitički sustav itekako aktivan u tijeku natjecanja

( Verheijen 1997 ). S obzirom na važnost glikolitićkog sustava u nogometu, igrače je

potrebno trenirati u uvjetima visoke koncentracije laktata 8-12mmol/l ( Weineck 1998 ).

63

Fiziološka analiza daje nam informacije o mogućnostima razvoja sposobnosti nogometaša ali

i o limitima organizma nogometaša. Npr. povećanje VO2max

moguće je za 20% zbog velike

genetske determiniranosti maksimalnih vrijednosti aerobnog kapaciteta ( Hollmann, Hettinger

1979 ). Napadači najviše aktiviraju fosfageni energetski sustav kao što je vidljivo iz analize

nogometne igre napadači najveći broj sprinteva njih 80 naprave na udaljenosti od 1-5m

( Verheijen 199 ), što čini 50% svih sprinterskih akcija napadača, dok sprintevi od 5-10

metara čine 25% svih sprinterskih akcija napadača. To je dokaz da fosfagenom treningu

unutar treninga fizičke pripreme napadača treba dati nadređeno mjesto.

Srednji igrači zbog svoje uloge unutar momčadi najviše aktiviraju sustav za transport kisika.

Vrijednosti VO2max

60-65ml/kg/min ( Weineck 1999 ) kod srednjih igrač dokaz su važnosti

sustava za transport kisika. Zato treningu aerobne izdržljivosti kod srednjih igrača trebadati

prednost. Zbog varijabilnost tempa igre potrebno je sustav za transport kisika trenirati u svim

zonama njegovog rada tj. primjenjivati trening oporavka, aerobni trening niskog i aerobni

trening visokog intenziteta. Detaljnija razrada tih tipova treninga predstavljena je u četvrtom

poglavlju.

Slika 10. Zinedine Zidane

64

3.3 Primjena informacija dobivenih anatomskom analizom u funkciji planiranja i


Informacije anatomske analize posebice o stupnjevima slobode kretanja krucijalne su za

nogomet. Indikatori su do koje mjere je potrebno razvijati fleksibilnost. Iz hijerarhijske

strukture motoričkih sposobnosti nogometaš poznato nam je da se fleksibilnost sa 5% nalazi

na zadnjem mjestu hijerarhijske ljestvice ( Bizanz, Grerisch 1980 ). Činjenica da su mišići

nogometaša po svojoj strukturi sličniji sprinterima neko maratoncima dokaz je važnosti rada

na razvoju fleksibilnosti nogometaša ( Poel 1997 ). Trening fleksibilnost mora teći paralelno

sa treningom snage ( Bompa 1992 ). U tijeku treninga snage trebamo voditi računa da ne

prouzročimo mišićni disbalans koji može imati za posljedicu ozljedu ( Janković 2002 ). Da ne

bi došlo do ozljede potrebno je provoditi trening jačanja lokomotornog aparata nogometaš

posebice muskulature nogu i paralelno s treningom jačanja provoditi trening prevencije.

Trening prevencije trebao bi se sastojati od :

Treninga jačanja lokomotornog aparata nogometaša

Treninga fleksibilnosti

Treninga propriopcepcije

Treninga izometrije

Svi nabrojani treninzi trebaju se sustavno provoditi kroz svaki tjedan treninga neovisno dali

se radi o pripremnom, natjecateljskom ili prelaznom periodu. Jer u suprotnom nogometaš

neće biti u stanju podnositi opterećenja modernog nogometa.

Anatomska analiza ukazuje na važnosti rada na svim mišićnim regijama tijela. Za nogomet je

važna proporcionalna razvijenost svih regija tijela ( Turpin 1989 ). Zato sastavni dio plana i

programa treninga fizičke pripreme nogometaša treba biti trening snage gornjeg dijela tijela

( mišića trupa, ruku i ramenog pojasa ).

65

Mišići nogu su masivniji i sanžniji od mišića gornjeg dijela tijela, ali zato su koordinacijski

inferiorniji jer posjeduju manji broj rotatornih mišića nego što je to slučaj kod muskulature

ruku ( Gabrijelić 1964 ). U nogometu sve akcije počinju i završavaju aktivacijom muskulature

donjih ekstremiteta ( Poel 1997 ). Uzevši u obzir činjenicu da skočni zglob za nogometaš je

isto što i šaka za rukometaša i košarkaša ( Gabrijelić 1964 ) uviđamo važnost treninga

koordinacije donjih ekstremiteta nogometaša.

4.Primjena informacija dobivenih analizom u funkciji oblikovanja

treninga nogometaša

Slika 11. Figo na treningu

( R. Madrid ).

U sklopu diplomskog rada biti će prezentirat modeli integriranja informacija unutar

specifičnog nogometnog mišićnog treninga, aerobnog i anaerobnog treninga fizičke pripreme

nogometaša.

4.1 Aerobni trening nogometaša

Ciljevi anaerobnog trening ( Weineck 1999 ):1. povećanje sposobnosti sustava za transport kisika

2. povećanje sposobnosti iskorištava kisika aktiviranih mišića

3. povećanje sposobnosti brzine oporavka nakon vježbanja visokog intenziteta

66

Efekti

Najvažniji učinci aerobnog treninga ( Weineck 1999 ):

povećanje volumena krvi, hipertrofija miokarda što ima za posljedicu povećanje

udarnog volumena tako da je srce u stanju pumpati veću količinu krvi u jedinici

vremena. Na taj način prenosi se veća količina kisika do aktivnih mišića i povećava se

aerobna proizvodnja energije za vrijeme vježbanja visokog intenziteta ( Hollmann,

Hettinger 1979, Weineck 1999 ).

Povećava se sposobnost iskorištenosti kisika i oksidacije masti u mišićima ( Marees

1979 ). To znači da mišić za rad koristi manje ugljikohidrata.

Prednosti aerobnog treninga u nogometu ( Bangsboa 1994 ) :

Veliki postotak energije potreban za vježbanje može se proizvesti aerobno. Igrač je u

stanju trenirati i većim intenzitetom kroz duže vremenski period.

Dolazi do poboljšanja izdržljivosti

Manje vremena je potrebno za oporavak nakon aktivnosti visokog intenziteta. Aerobni

trening pomaže da se pogoršanje tehničke izvedbe i pogreške u koncentraciji

uzrokovane iscrpljenošću do koje može doći krajem utakmice, svedu na minimum

( Bangsboa 1994 ).

Vrste aerobnog trening

Aeroban trening može se podijeliti u tri – preklapajuća- treninga ( Bangsboa 1994 ) :

Aeroban trening niskog intenziteta

Aeroban trening visokog intenziteta

Slika 12. Francesco Coco u tijeku driblinga

4.1.1 Aeroban trening niskog intenzitet

67

Ciljevi aerobnog treninga niskog intenziteta ( Bangsboa 1994 ):

Povećanje sposobnosti vježbanja u produženom vremenskom periodu

Povećanje sposobnosti brzine oporavka nakon prekida aktivnosti visokog intenziteta

Primjena aerobnog treninga niskog intenziteta u nogometu

Vrhunski igrači tijekom utakmici prelaze oko 11kilometara ( Verheijen 1997 ). Izvodeći

pritom razne nogometno specifične aktivnosti, za realizaciju tih aktivnosti potrebna je

energija. Da bi bili u stanju kroz svih 90minuta vršiti specifične nogometne zadače trebaju

posjedovati visok nivo izdržljivosti. Ta se izdržljivost povećava aerobnim treningom niskog

intenziteta, a dopunjava aerobnim treningom visokog intenziteta ( Bangsboa 1994 ). Željeni

učinak treninga povećanje je sposobnosti zadržavanja visokog intenziteta rada i dobre

tehničke izvedbe tokom cijele utakmice.

Model aerobnog treninga niskog intenziteta

Za vrijeme aerobnog treninga niskog intenziteta aktivnost treba biti takva da frekvencija srca

iznosi :

Prosječno : 80% od individualnog maksimuma

U granicama : 65%-90% od maksimuma

Za igrača kojemu je maksimalna frekvencija srca iznosi 190 otkuc./min to bi bilo :

150otkuc./min prosječno, a u granicama od 125-170otkucaj u minuti. ( Bangsboa 1994 )

4.1.2 Aeroban trening visokog intenziteta

Ciljevi aerobnog treninga visokog intenziteta ( Bangsboa 1994 ) :

Povećanje sposobnosti izvođenja aktivnosti visokim intenzitetom u dužim

vremenskim periodima

Ubrzavanje procesa oporavka nakon aktivnosti visokog intenziteta

Primjena aerobnog treninga visokog intenziteta u nogometu

68

Analizom nogometne igre dokazano je da ukupna udaljenost koju igrači pređu aktivnošću

visokog intenziteta uvelike utječe na uspješnost nogometne momčadi ( Poel 1997 ).

Razmotrivši tu činjenicu uviđamo važnost realizacije nogometnih aktivnosti visokim

intenzitetom u dužem vremenskom razdoblju. Osnova te sposobnosti je dobro razvijena

sposobnost aerobnog rada ( maksimum primitka kisika ), a postiže se aerobnim treningom

visokog intenziteta (Weineck 1999 ).

4.2 Anaeroban trening nogometaša

Ciljevi anaerobnog treninga ( Bangsboa 1994 ):

Povećanje sposobnosti brzog djelovanja i ispoljavanja sile za vrijeme visoko

intenzivnih akcija

Povećavanje kapaciteta produkcije snage i energije anaerobnim putem

Poboljšanje sposobnosti brzog oporavka nakon perioda visoko intenzivne aktivnosti

Efekti anaerobnog treninga ( Weineck 1999 )

Najvažnije fiziološke prilagodbe na anaerobni trening su :

Bolja sinkronizacija nervnog i mišićnog sustava

Porast količine enzima koji sudjeluju u anaerobnoj proizvodnji energije

Povećanje sposobnost proizvodnje i odstranjivanja laktata

Prednosti u nogometu ( Bangsboa 1994 ) :

Poboljšanje rada pri visokom intenzitetu ( ubrzanje, sprint, dueli, udarca itd. )

Poboljšane sposobnosti rada u uvjetima visokog intenziteta

Vrste anaerobnog treninga

Osnovna podjela anaerobnog treninga u nogometu je na trening brzine i trening brzinske

izdržljivosti ( Bangsboa 1994 ).

4.3 Trening brzine

Ciljevi treninga brzine (Bangsboa 1994 ):

69

Poboljšanje sposobnosti zapažanja situacije, za vrijeme utakmice koje zahtijevaju brzu

akciju ( opažanje )

Poboljšanje sposobnosti poduzimanja akcija u trenutku kad je potrebna brzina

djelovanja ( procjenjivanje i odlučivanje )

Poboljšana sposobnost brzine produkcije sile za vrijeme aktivnosti visokog intenziteta

( poduzimanje akcije ) u igri.

Formalni trening brzine tradicionalno je bio nadmoćan oblik treninga brzine u nogometu. Što

je ujedno razlogom zašto igrači trening brzine poistovjećuju sa treningom sprinta bez lopte. Iz

psiholoških razloga nije loše uključiti i taj oblik treninga, iako krajni učinak takvog treninga

na igru nije optimalan. Jedan od razloga popularnosti tradicionalnog treninga brzine je u tome

što ga je lako organizirati. Planiranje funkcionalnog treninga brzine zahtjeva dosta mašte i

teže je definirati opterećenje. Pri biranju načina treninga brzine treba imati umu da je konačni

efekt funkcionalnog treninga brzine daleko veći od formalno treninga brzine ( Bangsboa

1994 ).

Primjena trening brzine u nogometu

Za vrijeme utakmice igrači izvode mnoge aktivnosti koje traže brzo ispoljavanje sile ( npr.

sprint ili brza promjena pravca ). Kako takve aktivnosti mogu utjecati na rezultat igre.

Trening brzine je iznimno važan za nogomet ( Weineck 1999 ).

Model treninga brzine

Za vrijeme treninga brzine, intenzitet rada igrač treba biti maksimalan. Trajanje rada je u

kratkim intervalima koji su manji od 10 sekundi. Period odmora između aktivnosti trebao bi

biti dovoljno dug da se mišići stignu u potpunosti regenerirati ( Weineck 1999 ).

Trening brzine treba se izvoditi na početku treninga kad su igrači odmorni. Igraće je važno

dobro zagrijati. Jer mišiće je potrebno pripremiti da bi bili u stanju podnijeti snažne

kontrakcije ( Hollmann, Hettinger 1979 ).

70

4.3.1 Trening brzinske izdržljivosti

Ciljevi treninga brzinske izdržljivosti ( Bangsboa 1994 ):

Poboljšanje sposobnosti brzog ispoljavanja sile i energije putem anaerobnog sustava

Poboljšanje sposobnosti kontinuiranog ispoljavanja sile i energije putem anaerobnog

sustava

Poboljšanje sposobnosti oporavka nakon perioda aktivnosti visokog intenziteta

Primjena treninga brzinske izdržljivosti u nogometu

Visoka koncentracija laktata u krvi za vrijeme utakmice dokazuje da je glikolitički sustav

aktivan tokom utakmice ( Verheijen 1997 ). S namjerom da se ispita uspješnost treninga

brzinske izdržljivosti na igru, polovica danskih reprezentativaca je dva puta tjedno kroz šest

tjedan kao dodatak treningu radila funkcionalan trening brzinske izdržljivosti. Druga polovica

igrača nije mijenjala trening. Svi igrači testirani su prije početka primjene funkcionalnog

treninga brzinske izdržljivosti i nakon šest tjedana primjene funkcionalnog trening. Testiranje

je pokazalo da su igrači koji su provodili probni trening imali bolje rezultate na ponovljenom

testiranju, dok polovica igrača koje nije radila dodatne treninge postigla je lošije rezultate

( Bangsboa 1992 ).

Analizama utakmica i proučavanjima treninga pokazalo se da trening brzinske izdržljivosti

podiže sposobnost tolerancije laktata ( Weineck 1999 ). Trening treba primjenjivati jedino na

vrhunskim igračima. Igrači trebaju posjedovati solidni nivo bazične fizičke pripremljenosti da

bi bili u stanju podnijeti fizičke i psihičke napore treninga brzinske izdržljivosti ( Bangsboa

1994 ).

U nogometu brzina ne ovisi isključivo o fizičkim sposobnostima, već uključuje i

sposobnost brzog odlučivanja ( moždane funkcije ). Stoga glavni cilj treninga brzine je

unapređivanje igračeve sposobnosti uočavanja, vrednovanja, procjenjivanja te brzog

djelovanja u situacijama na koje nailazi za vrijeme utakmice gdje je brzina presudna.

Da bi to bilo ostvarivo trening brzine treba provoditi s loptom u uvjetima koji

odgovaraju nogometno specifičnim situacijama (Bangsboa 1994 )

71

4.3 Specifičan mišićni trening nogometaša

Snaga i mišićna izdržljivost koji se najviše koriste u nogometu povećavaju se tijekom niza

nogometnih sezona. U funkciji optimalizacije napretka mišiće je potrebno trenirati na

specifičan način. To je moguće postići primjenom specifičnog mišićnog trening, koji dijelimo

na :

Trening mišićne snage

Trening mišićne izdržljivost

Prikaz 14. Podjela treninga snage nogometaša (Bangsbou 1994. )

Specifičan mišićni trening

Trening mišićne snage Trening mišićne izdržljivosti Trening fleksibilnosti

Funkcionalni Osnovni trening Izometrički trening Dinamički trening

Trening snage snage izdržljivosti izdržljivosti

Koncentrični Izometrički Dugotrajni Trening

trening trening trening brzine

izdržljivosti

Foefageni Glikolitičk

trening trening

4.4.1 Trening mišićne snage

Ciljevi treninga mišićne snage ( Bangsboa 1994 ):

Povećanje sposobnosti ispoljavanja sile u situacijama na utakmici u kojima je bitna

eksplozivnost ( npr. skokovi, doskoci, udarci lopte itd. )

Prevencija ozljeda

Smanjenje trajanja vremena oporavka nakon ozljede

72

Primjena treninga mišićne snage u nogometu

Nogometaši moraju posjedovati snažne mišiće svih velikih mišićnih grupacija. Mišićna snaga

omogućuje uspješne realizacije nogometnih situacija ( npr. sprinta, duela..). Potrebna mišićna

snaga ovisi o nekoliko faktora : 1) stilu igre igrača

2) poziciji igrača( Poel 1997 )

Važna funkcija mišića je zaštita i stabilizacija zgloba ( Bompa 1992, Schmitbleicher 1980 ).

Iz tog proizlazi da je trening snage važan u prevenciji ozljeda ( Medved 1987 ). Duži period

ne aktivnosti nakon ozljede negativno se reflektira na snažna svojstva ozljeđenog mišića. Npr.

pet tjedna imobilizacije oslabi snagu četveroglavog mišića natkoljenice za 50% ( Bangsboa

1992 ). Zato igrači koji su bili ozljeđeni prije povratka na nogometni teren moraju proći

period rada na povećanju mišićne snage. Trening mišićne snage potreban je igraču i određeni

period nakon povratka na teren da bi bio u stanju vratiti se na nivo na kojem je bio prije

ozljede. Npr. testiranje grupe igrača dvije godine nakon operacije koljena, ustanovljeno je da

snaga m. quadricepsa ozljeđene noge je 75% u odnosu na zdravu nogu ( Bangsboa 1994 ).

Usprkos dokazima dobivenih testiranjem igrači su bili uvjereni da su jednako snažni kao i

prije ozljede.

Mišićna snaga u nogomet

Sposobnost mišića da ispolji silu ne ovisi samo o snazi mišića. Ispoljavanje sile pod utjecajem

je igračeve sposobnosti da koordinira kretnjama mišića u pravo vrijeme ( timing ) ( Schober

1996 ). U funkciji razumijevanja ograničavajućih faktora ispoljavanja sile u nogometu

Bangsboa ( 1994 ) navodi tri definicije snage :

Bazična snaga odnosi se na snagu mišićnih grupacija aktiviranih u tijeku realizacije

zadanih pokreta

Snaga koordinacije odnosi se na sposobnost igrača da koordinira radom više mišićnih

grupacija i da pritom koristi bazičnu snagu

73

Nogometne snaga odnosi se na količinu sile proizvedenu tijekom neke nogometne

akcije, npr. udarca. Što je povezana sa sposobnošću korištenja snage koordinacije u

pravom trenutku.

Potreban nivo bazične snage ne može biti iskorišten u toku utakmice ako igrač nije

sposoban koordinirati aktivnost različitih mišićnih grupacija. Na sličan način sposobnost

koordinacije pokreta uključenih mišićnih grupacija je od male koristi ako igrač ne

posjeduje dobar osjećaj za timing. To je ujedno razlog zašto igrači koji imaju dobro

razvijenu koordinaciju i sposobnost da ju iskoriste u pravom trenutku mogu parirati fizički

superiornijim igračima ( Hemmo 1983 ).

Vrste treninga snage

Trening snage u nogometu moguće je podijeliti na funkcionalni trening snage i osnovni

( bazični ) trening snage ( Bangsboa 1994 ).

4.4.1.1 Funkcionalni trening snage

Kod funkcionalnog treninga snage primjenjuju se pokreti koji su slični onima u nogometu.

Trening se sastoji od igara u kojima se nogometni pokreti izvode u mnogo težim uvjetima

nego što je to uobičajeno npr. igranje nogometa na mekanom terenu – pijesku, ili igranje s

prslukom ili s utegom ( ne težim od 3-5% tjelesne težine, Poel 1997 ). Funkcionalni trening

snage može biti proveden s ciljem razvoja maksimalne snage, kroz izolirani pokret sličan

situaciji u nogometu. Prednost funkcionalnog treninga snage je u tome što se napredak u snazi

može učinkovito iskoristiti u igri, a nedostatak je taj što je teško kontrolirati i uskladiti

opterećenja.

4.4.1.2 Bazični trening snage

74

Za vrijeme bazičnog treninga snage mišićne grupacije treniraju se izoliranim pokretima. Za tu

vrstu treninga moguće je koristiti različite sprave s utezima na kojima je jednostavno

kontrolirati opterećenje. To trening čini jednostavnim pa ga igrači mogu izvoditi sami nakon

što se upoznaju s programom rada. Nedostatak osnovnog treninga snage je u tome što se

snaga razvija specifično, ovisno o pokretu ( Bangsboa 1992 ).

Efekti funkcionalnog i bazičnog treninga snage

Funkcionalni trening snage poboljšava bazičnu snagu i snagu koordinacije, što se na pozitivan

način reflektira na nogometnu snagu.

Razlog tako slabog utjecaja bazičnog treninga snage je način izvođenja pokreta koji nisu

slični nogometnim. Npr. m.quadrceps se standardno se trenira pod kutom od 900

između

natkoljenice i potkoljenice, međutim taj kut je za vrijeme igre daleko veći ( Bangsboa 1994 ).

S namjerom da se učinkovito iskoriste poboljšanja u bazičnoj mišićnoj snazi za vrijeme

utakmice, trening snage potrebno je kombinirati s igranjem nogometa.

*Danski igrači bili su sudionici istraživanja (Bangsboa 1994), koje se bavilo

utjecajem različitih tipova snage u periodu kad nije bilo redovitih treninga. Igrači su bili

podijeljeni u tri grupe. Dvije grupe provodile su osnovni trening snage za mišiće natkoljenice.

Jedna grupa radila je s velikim opterećenjem i sporim tempom izvođenja vježbi, druga grupa

radila je vježbe s malim opterećenjem ali brzim tempom izvedbe vježbi. Treća grupa izvodila

je funkcionalni trening snage. Period treninga trajao je tri mjeseca, a trening se provodio tri

puta tjedno. Prije i nakon perioda od tri mjeseca proveden je test snage udarca. Ispitivanje je

pokazalo da je kod sve tri grupe došlo do poboljšanja u bazičnoj snazi. Grupa koja je

provodila funkcionalni trening imala je najveći pomak u snazi udarca. Ostale dvije grupe

postigle su umjereno poboljšanje. Iako trening snage igračima donosi prednosti, može se

negativno reflektirati na zdravlje i sposobnosti igrača ako je loše osmišljen ( Bompa 1997 ).

Npr. igrači koji treningom mišićne snage dobiju preveliku mišićnu masu mogu izgubiti

specifične nogometne kvalitete – tehničke vještine. Loše osmišljen trening mišićne snage

može imati za posljedicu mišićni disbalans, pojava mišićnog disbalansa povećava rizik od

ozljeđivanja ( Janković 2002 )

75

4.5 Trening mišićne izdržljivosti

Ciljevi treninga mišićne izdržljivosti ( Bangsboa 1994 ):

Povećanje mišićne adaptacije na trening

Povećanje sposobnosti oporavka nakon intenzivnog treninga.

Primjena treninga mišićne izdržljivosti u nogometu

Nogometaša treba posjedovati visoki nivo koncentrične snage i umjerenu izometričku snagu,

dok je ekscentrična snaga od manje važnosti ( Weineck 2000 ).

Bilo koji oblik vježbanja pomaže povećanju mišićne izdržljivosti aktiviranih mišića. To znači

da igrači mogu razviti visok nivo mišiće izdržljivosti, posebno muskulature nogu

svakodnevnim treninzima i igranjem utakmica. Glavni deficit nogometaša odnosi se na

mišićnu izdržljivost gornjeg dijel tijela prema kojem bi trebali više usmjeravati trening

mišićne izdržljivosti ( Turpin 1989 ).

Vrste treninga mišićne izdržljivosti

Trening mišićne izdržljivosti može se podijeliti na ( Bangsboa 1994 ) :

Izometrički trening mišićne izdržljivosti

Koncentrični trening mišićne izdržljivosti

Koncentrični trening mišićne izdržljivosti dijeli se na ( Weinwck 1999 ) :

Trening brzinske mišićne izdržljivosti

Trening dugotrajne mišićne izdržljivosti

U treningu mišićne brzinske izdržljivosti prvenstveno dominira anaerobni sustav produkcije

energije, tijekom treninga brzinske izdržljivosti vježbe se izvode u trajanju od 15-60sekundi .

Manja brzine izvođenja koristi se u treningu dugotrajne mišićne izdržljivosti. Ovaj odlomak

prvenstveno biti će usmjeren prema treningu izometričke mišićne izdržljivosti, i treningom

76

brzinske izdržljivosti, iz razloga jer se potrebe za treningom dugotrajne mišićne izdržljivosti

uglavnom zadovoljavaju uobičajenim nogometnim treningom ( Bangsboa 1992 ).

Za vrijeme treninga mišićne izdržljivosti važno je primjenjivati vježbe koje su slične

specifičnim nogometnim kretnjama. Veliki napredak u koncentričnoj i izometričkoj

izdržljivosti može se ostvariti relativno brzo, međutim sva se poboljšanja brzo gube, ako se

postignuto nivo treningom ne održava. Treneri tradicionalno koriste kružni oblik treninga

mišićne izdržljivosti u pripremnom periodu. Kako se približava početak sezone, često takav

trening u potpunosti izostavljaju pa se postignuti napredak u izdržljivosti najvećim djelom

gubi.

Istraživanjem provedenom na grupi njemačkih nogometaša (Weineck 1995 ),koji su bili

podvrgnuti četiri tjedna kružnom treningu dokazan je izrazit napredak postignut u mišićnoj

izdržljivosti. Ali nakon tri tjedna ispuštanja kružnog treninga mišićne izdržljivosti efekti

treninga mišićne izdržljivosti najvećim djelom su nestali. Na kraju ukupan učinak trening bio

je slab ( Weineck 1995 ).

Umjesto takvih povremenih kružnih programa treninga u predsezoni, prikladnije je igrače

upoznati i priviknuti na redovite treninge mišićne izdržljivosti prilagođene potrebama

nogometa. Program treninga trebao bi sadržavati vježbe koje je moguće koristiti na

otvorenom i u dvorani. Tako da igrači mogu trenirati po tom programu tijekom cijele sezone.

Trening mišićne izdržljivosti treba izvoditi na kraju treninga, neposredno prije istezanja

( Weineck 1999 ).

77

5. Zaključak

Znanost je važan segment u razvoju fizičke pripreme nogometaš, jer na temelju informacija

dobivenih znanstvenim istraživanjima unapređujemo proces fizičke pripreme nogometaša.

Rezultati znanstvenih studija omogućuju nam bolje razumijevanje zahtjeva i ograničenja u

treningu fizičke pripreme nogometaša. Analiza nogometne igre ima za cilj približiti

opterećenja nogometaša i specifične nogomene zahtjeve široj nogometnoj javnosti. Analizom

nogometne dokazano je da postoji razlika između pozicija s obzirom na fizičke te tehničke i

taktičke zahtjeve. Razlike u opterećenju proizlaze iz različitih zadaća igrača unutar sistema

igre. Razlike su evidentne i treba ih uvažavati na način da na temelju razlika oblikujemo

trening fizičke pripreme nogometaša. Jedino uvažavanjem pozicijske specifičnosti moguće je

postići maksimalne efekte treninga. Da bi bili u stanju zadovoljiti pozicijske različitosti

trening fizičke pripreme nogometaša potrebno je provoditi unutar homogenih skupina. Tako

da napadači, obrambeni igrači i srednji igrači čine tri homogene skupine. Iz razloga što postoji

heterogenost između igrača koji igraju u istoj liniji npr. postoji razlika između unutarnjeg i

vanjskog napadača s obzirom na fizičke, tehničke i taktičke zahtjeve. Tu heterogenost

moguće je zadovoljiti individualnim treninzima fizičke pripreme oblikovanim prema

specifičnosti organizma igrača i pozicije na kojoj igra.

Da bi bili dobar kondicijski trener osim znanja o razvoju sposobnosti i fizičkim zahtjevima

moramo dobro poznavati strukturu sporta tj. sve tehničko, taktičke zahtjeve sporta. Tek tada

možemo početi sa integriranjem novih znanstvenih spoznaja u trenažni proces. Osvrnuvši se

na nogomet kroz povijest vidimo koliko su znanja iz Fiziologije te znanja iz Kineziologije

unaprijedila nogomet. Bez tih spoznaja nogomet ne bi mogao postići takvu razinu brzine i

dinamičnosti. Mora nam biti jasno da je uspjeh u trenerskom poslu moguć jedino ako

problemu pristupimo multidisciplinarno. Takav pristup omogućuje nam da znanja dobivena

78

znanstvenim istraživanjem, kombiniramo s praktičnim iskustvom i na taj način oblikujemo

plan i program treninga fizičke pripreme nogometaša koji odgovara nogometnoj stvarnosti.

6. Literatura

1. Medved, R. ( 1987 ). Sportska medicina, Jumena Zagreb.

2. Guyton, A.C. ( 1995 ). Fiziologija čovjeka, Medicinska naklada Zagreb.

3. Grosser, Starischka, Zimmermann ( 1985 ). Konditionstraning, BLV

Vrelagsgesellschaft, Munchen.

4. Weineck, J. ( 2000 ). Optimales Traning, Spitta- Veri, Nurberg.

5. Weineck, J. ( 1999 ). Optimales Fussballtraning, Spitta- Veri, Nurberg.

6. Grupa autora, . ( 1993 ). Priručnik za sportske trenere, Fakultet za fizičku kulturu,

Zagreb.

7. Grindler, K. ( 1984 ). Konditionstraning, Fussballverband, Stuttgart.

8. Grindler, Pahleke, Hemmo ( 1983 ). Technik und Taktik, Stuttgart.

9. Jerković, S. ( 1986 ). Relacije između antropometrijski, dinamometrijskih i situacionih

– motoričkih dimenzija i uspjeha u nogometnoj igri, Doktorska disertacija, Fakultet za

fizičku kulturu , Zagreb.

10. Gabrijelić i suradnici, ( 1968 ). Nogomet II – Metodika obuke tehnike i elementarne

taktike, Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb.

11. Keros, P. ( 1992 ). Temelji anatomije čovjeka, Medicinski fakultet sveučilišta u

Zagrebu.

12. T.Kurz ( 1994 ). Streching scientifically a guide to flexibility training, Stadion, Island

Pond, U.S.A.

13. Joch ( 1997 ). Sprint, Gopal, Zagreb.

14. Dintiman, Ward, Tellez ( 1997 ). Sport speed, Human Kinetics.

15. B. Turpin ( 1998 ). Pereparatio et entrainement du footballeur, Odeon, Paris.

79

16. Mares ( 1980 ). Sportphysiologie,Troponwerken,Koln.

80

sveučilište u zagrebu · web viewpogled na nogomet kroz povijest jasno nam pokazuje trend porasta...

Documents