stručna služba za zaštitu djece wynchgate gradski centar brown … · 2018. 2. 9. · 1 stručna...

1

Stručna služba za zaštitu djece Wynchgate Gradski centar Brown StreetLondon N24 3EA

18. siječnja 2011.

Predmet: Jonah Jewell — rođen 11. svibnja 2000. Poštovani gospodine i gospođo Jewell,

Na temelju rasprave o Vašem zahtjevu upućenom Povjerenstvu za školovanje djece s posebnim potrebama u kojem tražite da se razmotri mogućnost smještaja u specijalnu školu internatskog tipa za djecu s autizmom, Povjerenstvo je jednoglasno zaključilo da se Jonahove obrazovne i društvene potrebe mogu adekvatno riješiti njegovim ostankom u matičnom okruženju.

U skladu s politikom Gradskog vijeća, djeca se trebaju školovati u matičnom gradskom okrugu kad god je to moguće, uz suradnju svih nadležnih institucija koje im pružaju podršku i u obiteljskom i u obrazovnom okruženju.

Sva prikupljena izvješća upućuju na to da Jonah u školi Roysten Gate postiže primjeren napredak te da uživa iznimno veliku potporu brižne obitelji u kojoj je okružen ljubavlju i pažnjom. Stoga je preporuka Povjerenstva da Jonah u rujnu 2011. nastavi školovanje u nedavno proširenoj školi Maureen Mitchell.

S poštovanjem,Adele LatchfordRavnateljica Službe

U tisini_HIT_CS5.indd 1 01/07/2016 14:04

2

cc.Claire McDonald, terapeut za govorAnita Kaur, edukacijski psiholog Jennifer Porter, ravnateljica Osnovne škole Roysten Glen Emilio De Rossi, savjetnik pedijatar Mary Carey, socijalna radnica


3

Emma čeka u kuhinji jer je miris tjera na povraćanje. I tako dan započinje kao svaki drugi: kada se puni vodom, Jonah stoji sav

natopljen dok ja otvaram prozore, skidam posteljinu i prskam prekri-vač madraca sredstvom za dezinfekciju. Plahte zajedno s njegovom neopisivo smrdljivom pidžamom smotam u veliku loptu. Mirišljavu pelenu i prljave vlažne maramice ubacujem u plastičnu vrećicu i vežem je, a on uskače u kadu — voda prekrivena mjehurićima pretvara se u tekućinu nalik na mesnu juhu. Energično ga trljam, mlazom tuša uklanjam tvrdokorne mrlje i brišem ga njegovim tamno plavim ruč-nikom — bilo koji drugi izazvao bi provalu bijesa. Nakon što sam ga odjenuo, nježno ga gurkam niz hodnik na doručak. To je naša podjela rada — ona se brine o onome što ulazi u njega, a ja o onome što izlazi.

Pismo stoji otvoreno na stolu, očito prvo zgužvano, pa potom zaglađeno. Ne razgovaramo barem deset minuta — samo koja minuta manje i ja ću biti kriv. Naučio sam strpljivo čekati. Naposljetku ga uzmem u ruke i čitam — nema nikakvih iznenađenja, ali ipak sam pomalo ogorčen. »Pa, to bi dakle bilo to.«

»Optimist kao i uvijek.« »Kao da su ispali iz Orwellova romana. Što uopće znači primje-

reno? Misliš li da i sami vjeruju u taj svoj novogovor?«Sjedenje za blagovaoničkim stolom s glavom naslonjenom na

ruke postala je moja uobičajena joga poza za doručak — takozvani zašto ja? položaj.

Svizac


Jem Lester

4

Ta mala provala samosažaljenja nije potrajala duže od minute, ali za to je vrijeme naš sin nestao iz vidokruga.

»Gdje je on? Jonah? Nisi li ga ti trebao paziti, Bene?«»Razgovarao sam s tobom«, kažem zaputivši se prema kuhinji

— koja je, ako ga se ostavi bez nadzora, Jonahovo omiljeno jutarnje igralište. Nije više ondje, ali vidim dokaz da je bio — praznu posudu sladoleda od vanilije. Ima ga posvuda po sjajnim crnim elementima, hladnjaku od nehrđajućeg čelika, mramornim podnim pločicama i — okrećem se natrag prema kuhinjskim vratima — u njegovoj kosi duži-ne do ramena, po cijelom licu i plavoj školskoj trenirci. »O, ti, prase jedno, Jonah — Emma, treba ga istuširati i presvući.«

S olakšanjem gledamo za minibusom koji ga odvozi i osjećamo grižnju savjesti zbog toga.

Emma se rasplače. »Ne mogu ja ovo.«Luđački stežem šake slušajući njezine jecaje.Samouvjereno biram krive riječi. »Ne budi tako melodramatična.« »Začepi, Bene. Imaš li kakvu pametnu ideju? Zatočiti povjeren-

stvo i držati ih kao taoce starim Lugerom svog oca dok ne popuste?«»Kao Bonnie i Clyde?«Zahihotala se na tu sugestiju. Njezin smijeh neutralizira kiselinu

u mom želucu. Nebrojeno smo puta bili u ovoj situaciji u proteklih osamnaest mjeseci, ali humor koji nas je održavao na životu postao je previše crn i u tami više ne vidimo jedno drugo. Stoga ona govori, puno govori. Neprestano ponavlja istu jadikovku.

»Stalno mislim na one riječi koje su mu izlazile iz usta: balon, buba, tata, mama — zašto je prestao? Prošle noći sanjala sam da je ušao u dnevnu sobu i počeo mi nešto govoriti, a najčudnije od svega je to što je to stvarno bio njegov glas — sigurna sam u to. Kada sam se probudila, bila sam uvjerena da je to istina, a onda sam te čula u kupaonici kako ga čistiš i smučilo mi se od razočaranja. Je li se to i tebi ikada dogodilo?«

»Ponekad.« Ali nije. Ponovno čita pismo dok ja ispijam zadnje gutljaje kave. Gledam

kako podiže pogled prema nebu i prstima prolazi kroz kestenjastu


U TIŠINI

5

kosu pa joj na trenutak na svjetlu zablista sijedi pramen. Usnama nijemo oblikuje riječi i odmahuje glavom, a potom šapatom ponavlja frazu: brižna obitelj, brižna obitelj, brižna obitelj.

»To je čista perverzija. Sve je naopako. Kažnjavaju nas jer ga voli-mo i brinemo se o njemu, a njegov autizam nije onako reprezentativan kao što se očekuje.«

»Pa, nije baš da će igrati autizam za englesku reprezentaciju.«»Kao da nas optužuju za to što nas sve to nije potpuno uništilo.

Situacija očito još nije dovoljno loša. On ne nosi zaštitnu kacigu niti slušalice, a mi nismo narkomani.«

»Još.«Vlasti se očito drže oprobanog sustava, provode samo analizu

troškova i koristi, bez ljudskog faktora. Kažem: »Možda bih ja trebao dobiti slom živaca, ti bi mogla

zašlatati nekog klijenta i izgubiti licencu, onda bismo bili siromašni i neuračunljivi — to bi nam išlo u prilog i povećalo šanse? U najgorem slučaju, uvijek se možemo rastati, obožavaju samohrane roditelje.« Smijem se sam sebi, toliko ludo mi sve to zvuči.

Gledam je, ali ona ne gleda mene i ne smije se. Uzima svoju aktovku i odlazi.

»Vidimo se«, govorim zatvorenim vratima.

Oko jedanaest stižem u skladište — gdje stotine tanjura čeka pranje, sa zapečenim ostacima hrane sa svečanog prijema, koja se stvrdnula i užegla tijekom vikenda. To je moja svakodnevna rutina: stolovi, stolci, tanjuri, pribor za jelo i čaše — iznajmljuju se i otpremaju u savršeno čistom stanju, preuzimaju u totalnom kaosu, potom se peru, omataju i ponovno šalju van. Primjeren posao za one kojima je život ionako već dosadio.

»Idem na ručak.« Valentine, koji sa svojih sto osamdeset i nešto centimetara i masivnim ramenima izgleda poput igrača kriketa s Karipskih otoka, ne diže pogled s čaše koju upravo polira. »Idem na ručak.«

»Čuo sam te«, kaže. »Uzeo si telefon? Ja se ne mislim javljati na njega.«


Jem Lester

6

»Neće me biti samo sat vremena.«»Aha.«»Vraćam se do dvanaest.«»Dobro.«»Pusti da se uključi automatska sekretarica.«»Okej.«»Ako moj tata svrati, reci mu da sam otišao nešto isporučiti.«»Okej.«Vadim dvadeset funti iz blagajne i zaputim se kroz susjednu

tiskaru prema glavnoj cesti. Vinod mi prepriječi put. »Moramo razgovarati o najamnini.«»Imam sastanak. U dvanaest?«»To si rekao i jučer.«Proguram se pokraj njega i jurnem kroz prednja vrata. »Šesto dvadeset funti, Bene.«»Nema problema.« Ali, zapravo ima.

»Jutro, Bene.«»Andrea.«»Guinness?«»Da, dušo, molim lijepo.« Govori i toči pivo u čašu. »Kako napreduju stanovi, srce?«

Kovrčava brineta Andrea ima figuru supermodela te glas i Adamovu jabučicu profesionalnog boksača.

»Još čekam da vražje gradsko vijeće izda dozvolu za projektiranje. Gamad.«

»Baš, gamad. Ipak, pretpostavljam da ti to ostavlja vremena da radiš na vlastitoj kući?«

»Naravno«, kažem smještajući se na stolac uz šank u obliku potkove. »Vražje projektiranje.«

To je moj alter ego, s kojim izlazim pred ostale članove Kluba profesionalnih pijanaca — svi redom trgovci, svi redom Irci — u poku-šaju da se uklopim među njih. Još je dosta rano i uživam u samoći


U TIŠINI

7

u zagrljaju s čašom Guinnessa, utapajući svoju tjeskobu. Sviđa mi se drvena lamperija, ljepljivi podovi i irsko društvo. Sviđa mi se to što misle da sam jedan od njih. Dogodilo se to sasvim slučajno, ali nisam ih ispravljao i sada s puno entuzijazma s njima razgovaram o svemu, od žbukanja zidova do Pape. Dobar je osjećaj biti katolik dva-tri sata dnevno, volim isprobavati odgovara li mi ta uloga. Definitivno je bolje od brukanja iznajmljivanjem opreme za catering, a sviđa mi se i anonimnost. Nije bilo jednostavno, morao sam zaslužiti to mjesto za šankom — pet mjeseci motanja po gostionici prije nego što sam skupio hrabrost pridružiti im se. Upravo sam načeo drugu čašu, kada mi se mobitel na šanku počeo migoljiti poput kornjače prevrnute na leđa. JONAH: ŠKOLA.

»Dobro mu je.« Jonah se cereka, ne trepćući gleda preko mog rame-na prema parkiralištu. Trepavicama bi mogao hvatati leptire, toliko su dugačke. »Jeste li sigurni da je povraćao?«

»Gospodine Jewell, bio je to pravi projektil.«»Ali, čist je kao suza?«»Da, ali gospođica Glen mora nositi odjeću na kemijsko čišćenje.«Odolijevam potrebi da ponudim platiti.»To mu je od kašlja, nije bolestan. Ozbiljno, pogledajte ga.« Jonah skače gore-dolje kraj vrata, nakon što je sam samcat vrlo

uvjerljivo uprizorio formacijski let jata pomahnitalih čvoraka. »Žao mi je, gospodine Jewell. Mora ostati kod kuće četrdeset

osam sati nakon povraćanja — to je pravilo koje vrijedi za sve škole u gradu.«

»Genijalno. A što da ja radim sa svojim poslom?«»Stvarno mi je žao. Ne bi li ga majka mogla čuvati?«Maria je nova ovdje. Počela je raditi za Božić. Ne znam kako

izlazi na kraj sa svime. Blijede je puti, crvene kose i krhka poput bre-ze — vrlo privlačna na neki eteričan način — ali nije fizički dorasla Jonahu i čoporu nepredvidljive dječurlije iz njegova razreda.

»Znači, u petak?«»Da, u petak, ako ne bude opet povraćao«, kaže. »A što je s Trešnjom?« To je dramska grupa na koju odlazi


Jem Lester

8

dva puta tjedno poslije škole i nedjeljom — blaženi dan, bez pelena. Napravila je grimasu.

»Javit ću im da Jonah neće doći.«Presuda je pala. Nema uvjetne kazne. »Dobro, dođi, Jonah.« Pri-

mim ga za ruku, ali on se istrgne, pa slijedim njegovo skakutanje do auta — u glavi dijelim nadolazeća dva dana na sate, minute i sekunde — i stišćem šake u džepovima.

»Ne mogu, Bene. Oba dana sam na sudu.«»Ali znaš da mi je četvrtkom i petkom najveća gužva. Možemo

li barem jedan dan ja, drugi ti?«Stanka i teški uzdah umjesto odgovora. Vilicom premeće listiće

rikule po tanjuru. »Može li ga tvoj tata pričuvati?«»Znaš da nismo razgovarali od Jom Kipura u rujnu.« »Obojica ste tako djetinjasti. Moraš shvatiti da…«Evo nas opet. »… ako ja ne odem na sud, netko će ostati u istražnom zatvoru;

ako ti ostaneš kod kuće, netko možda neće dobiti vilice i noževe za ribu. Želiš li da ga ja nazovem, sigurno bi volio vidjeti Jonaha?«

»Ne. Jesi li gotova?« pitam uzimajući njezin tanjur. Ima me u šaci i svjesna je toga i ne mogu je sada pogledati u oči, pa umjesto toga počinjem prati suđe — od bijesa mi para izlazi na uši, baš kao i iz gustog mlaza vode koji mi prži ruke.

»Idem vidjeti što Jonah radi. Nađemo se u predvorju?«Vraća se za sekundu.»Budan je kao sova i cijela soba zaudara.«»Pa presvuci ga.«»Ben…«»Znaš što, budem ja, može?«

Više nije malo dijete, barem u tjelesnom smislu. Kako su godine pro-lazile, promatrao sam djecu drugih ljudi kako se brzo razvijaju nakon što je — kao automobil koji je ostao u kvaru na semaforu — moj


U TIŠINI

9

sin ostao stajati u leru dok su ostali punim gasom odjurili u daljinu. Iz mjeseca u mjesec šanse da ćemo ponovno čuti riječi iz njegovih usta sve su više blijedile. Sada mu je deset godina, statistički gledano te riječi više nikada neće izaći iz njegovih usta. Njegov je um poput rječnika slijepljenih stranica. Ljubim ga u čelo i povlačim mu pokrivač do brade. Ne znam spava li noću, ali sve dok je miran, mogu živjeti s tim. Problem je u tome što je rijetko kada miran.

Prije nego što se pridužim Emmi, tiho razdijelim preostalu polo-vicu vina i vratim praznu bocu u hladnjak.

»Je li dobro?« Sjedi sklupčana na kauču. »Jesmo li mi dobro?«»Rekao bih da smo isto kao i uvijek, zar ne? Mjesečarimo?« »Pretpostavljam da ševa ne dolazi u obzir?« pita ona. Smijem se, pomalo piskutavo i nervozno, a primjedbu pohra-

njujem u mentalnu ladicu s oznakom »retorička pitanja«. Prošlo je nekoliko mjeseci, a njezine napola izrečene sugestije i pozivi probadaju me poput noža i ostavljaju mi rane po cijelom tijelu. Ne radi se o tome da me više ne privlači; bojim se mogućeg ishoda. Prešutna svijest o njezinoj želji da proširimo obitelj, neprikrivena melankolija u prisustvu djece. To je nešto što će se tek razviti u nepremostivi rascjep između nas, ali pukotine se već naziru. Možda da se Jonah rodio kao drugo dijete… Ustaje s kauča, odlazi u hodnik pa u kupaonicu. Već četvrti put večeras, pretpostavljam da ondje nalazi barem petominutno uto-čište.

»Možeš li mi donijeti još jednu čašu vina?« pita nakon što se vratila.

»Nema ga više.«»Ne, ostalo je još barem pola boce.« Nesmiljeno me gleda u oči.»Što je?«»Znaš ti što.«»Odjednom više ne smijem popiti čašu vina poslije večere?«»Radi se o tome što nisi u stanju ništa napraviti nakon te čaše

vina i konjaka ili viskija. Nemoj misliti da ne znam zašto uvijek pred-lažeš da odem rano u krevet. Nisam glupa, Bene.«

Ne znam se ponašati kada sam uhvaćen, ponižen. To priziva šutnju, bremenitu neopranim rubljem. Oboje znamo da je to moja


Jem Lester

10

metoda izbjegavanja, ali ne znam naslućuje li da mi se njezina vrckava stražnjica — utisnuta u moje prepone u rane jutarnje sate — čini poput pokušaja silovanja. U seksu više nema ničeg bezbrižnog i premda je široka plava crta na plastičnom štapiću poškropljenom pišalinom njoj trenutno najveća želja, mene bi mogla zatući jednom zauvijek. Lakše je izlaz potražiti u problemu s alkoholom nego priznati da ne želim isto što i ona. Stoga povremeno pokleknem i usrdno se nadam da moji spermiji nemaju nikakav osjećaj za snalaženje u prostoru i da su pokretljivi poput ljenjivaca — na kraju krajeva, moji su.

Odlazi otvoriti još jednu bocu i natoči si čašu. »Bene, danas sam razgovarala s jednom kolegicom.«»A, da?«»Specijalizirala se za parnice na području obrazovanja.«»I?«»Kako sada stvari stoje, misli da su nam šanse vrlo male.«»I koliko vrijedi taj fantastičan zaključak?« Bubne me u rebra. »Rekla je kako sada stvari stoje.«»I, kako stoje?«»Nas dvoje. Zajedno. S resursima koje imamo.«»Ne radi li se ovdje o Jonahu, a ne o nama?«»Radi se o Jonahu. Pokazala sam joj dopis; razgovarale smo i o

drugim slučajevima — uspješnim slučajevima. U njima je bilo nekih istovjetnih obilježja, određenih stvari koje bi mu pomogle.«

»Kao na primjer?«»Ono o čemu smo jutros razgovarali. Razdvojeni život. Oboža-

vaju samohrane roditelje, sjećaš se?«»To je bila šala, Emma, i to loša.«»Smijem li se možda?«»Ti to ozbiljno? Pretvarat ćemo se da se rastajemo?«»To bi bilo za Jonaha.«»Samo za njega?«»Da. Nemoj mi reći da misliš da trenutno uživam u životu.«»A primijetila si da ja stepam od sreće između dva brisanja

guze?«


U TIŠINI

11

»To ne bi bilo za ozbiljno, Bene, samo privremeno, dok sud ne završi.«

»To može potrajati mjesecima. Pričaš gluposti. Kako bi mogla sama izlaziti na kraj s Jonahom i svojim poslom? I kamo bi se odselila za tu predstavu? U kuću do nas? Ne bi li to bilo malo sumnjivo?«

»Slažem se, bilo bi sumnjivo. Ali, samohrani očevi su jedno od obilježja koje sam spomenula. Bene, da bi ovo uspjelo, Jonah mora biti s tobom.«

»Samo malo, ne sjećam se da sam pristao na prvi dio, razdvojeni život, a kamoli na zamisao da bih sam mogao izaći na kraj s njim. Emma, nas dvoje zajedno jedva uspijevamo voditi brigu o njemu. Da budem iskren, ni zanima me nijedan od ta dva prijedloga.«

Emma glasno zastenje. »Ali, to bi nam pomoglo.«»Misliš, Jonahu bi pomoglo? Neka odvjetnici i sudac malo žive

s njim, on će ih sam uvjeriti za manje od sat vremena.«Kao da želi potvrditi moje riječi, Jonah nam se u tom trenutku

pridruži.»Vrati se u krevet, Jonah«, kažem. Ali, ton mog glasa sigurno je

odao moju frustraciju i on počne tako divljački skakati da se cijeli pod trese. Emma mu prilazi, nježno izgovara njegovo ime, ali u trenutku kada ga pokuša zagrliti, Jonah ugura šaku u usta, a drugom se počne udarati po glavi, iz sve snage.

»Odmakni se, Emma«, kažem dok on rukom ruši praznu čašu sa stola. Čaša uz tupi zvuk pada na tepih, a on je šutne nogom. Ovi-jam ruke oko njega, ali on mi isklizne iz zagrljaja i snažno mi zarije zube u rame. Moram ga pljesnuti po glavi da me prestane gristi, na što mu poteku suze. Emma ga dolazi utješiti i odvesti ga natrag u krevet. Klekne na pod pred njim i prekrije mu bradu najnježnijim poljupcima. Jonah se nagne prema naprijed i nasloni čelo na njezino. Ostavljam ih tako i odlazim potražiti antiseptičku kremu.

Nakon pola sata Emma se vraća, blijeda i pospana. Glasno zijevajući stropošta se na trosjed pokraj mene. »Jesi li dobro?« pita me.

»Jesam. To je samo jedan suvenir. Ne bi bilo loše da to uslikaš.«


Jem Lester

12

Odlazi u spavaću sobu po fotoaparat i napravi nekoliko snimaka mog crvenog, izbušenog ramena. Još jedan prilog albumu s fotogra-fijama porezotina i modrica, razbijenih čaša, tanjura i okvira za slike — dokazima Jonahove agresivnosti i nepredvidljivosti, koje čuvamo za sudski postupak za koji se nadamo da će se jednog dana dogoditi — njegovu antiživotopisu. Pruža mi čašu vina.

»Neću to napraviti, Emma.«»Postoji još jedno rješenje«, kaže. »Što, luđačka košulja, možda?«»Ne moraš ostati živjeti ovdje sam s Jonahom.«»Već sam ti rekao, Emma, nema šanse.«»Bene, misliš li da možeš izdržati ovako još godinu, tri, deset?

Mislim da ja ne mogu. Da ne spominjemo jadnog Jonaha. Njemu tre-ba više nego što mu mi možemo dati, više nego što mu nude u školi Maureen Mitchell. On treba i zaslužuje više. Treba mu barem malo dostojanstva. Treba mu smještaj u instituciji, Bene, treba mu dosljed-nost, to mu je možda jedina šansa.«

Ispijem čašu do dna. »Bene«, nastavlja ona, »moramo napraviti sve što je potrebno,

koliko god to isprva bilo bolno, moramo to učiniti radi Jonaha.«»I dobro, koje je to drugo rješenje?« pitam. Već osjećam kako

moja potreba da joj udovoljim prevladava vlastiti nagon za samooču-vanjem.


13

Ben Jewell14 Oakfield AvenueLondon N2 4RG

23. siječnja 2011.

Poštovana gđo Latchford!

Predmet: Jonah Jewell — promjena obiteljskih okolnosti

Na žalost, Jonahova majka i ja odnedavno više ne živimo zajedno i odsada sam isključivo ja odgovoran za brigu o Jonahu. Odlučeno je da će gospođa Jewell ostati u obiteljskoj kući, a Jonah i ja odlazimo živjeti s mojim ocem na gore navedenoj adresi.

Kao što i sami nesumnjivo uviđate, novonastala situacija nije idealna — posebice za Jonaha — i bio bih zahvalan ako bi mi se pružila prilika za sastanak s vama i razgovor o eventualnim raspoloživim oblicima pomoći.

S poštovanjem,Ben Jewell


stručna služba za zaštitu djece wynchgate gradski centar brown … · 2018. 2. 9. · 1 stručna...

Documents