sretenka ivanovic seminarski rad

UNIVERZITET BIJELJINA

FAKULTET ZDRAVSTVENIH STUDIJA

- S E M I N A R S K I R A D –

IZ PREDMETA: KOMUNIKOLOGIJA U ZDRAVSTVU

TEMA: PRIVATNOST I POVJERENJE U MEDICINI

Predavač: Student:

Doc. dr Zlatko Maksimović Sretenka Ivanović 73-14

Bijeljina, mart 2015.

Privatnost i povjerenje u medicini KOMUNIKOLOGIJA U

ZDRAVSTVU

SADRŽAJ:

UVOD...............................................................................................................................................3

1. PRIVATNOST I POVJERENJE..................................................................................................4

2. ETIČKA STANDARDIZACIJA PRIVATNOSTI U MEDICINI I ZDRAVSTVU...................5

2.1. Tajna i vrste tajni...................................................................................................................7

2.2. Sadržaj ljekarske i zdravstvene tajne.....................................................................................8

3. KOMUNIKACIJA SA BOLESNIKOM – IZGRADNJA TERAPIJSKOG ODNOSA I

SASTAVNI DIO LIJEČENJA.......................................................................................................10

4. KOMUNIKACIJA MEDICINSKIH SESTARA I LJEKARA O ZDRAVSTVENOM

PONAŠANJU PACIJENTA..........................................................................................................10

5. KOMUNIKACIJA MEDICINSKE SESTRE SA JAVNOŠĆU................................................11

6. SUBJEKTIVNI MOTIVI ODAVANJA PRIVATNOSTI I GUBLJENJA POVJERENJA......12

ZAKLJUČAK.................................................................................................................................14

Literatura........................................................................................................................................16

2 Sretenka

Ivanović


ZDRAVSTVU

UVOD

Svrha ovog rada je ukazati na važnost komunikacije i na stvaranje kvalitetnih odnosa u zdravstvenom timu kao i u medicini uopšte.

Svakodnevno komuniciramo na različite načine jer je nemoguće ne komunicirati. U porodici, na radnom mjestu, u društvu prijatelja, svjesno ili nesvjesno šaljemo razne verbalne i neverbalne poruke te ostvarujemo komunikaciju. U komunikaciji, unutar zdravstvenog tima, stručnjaci se moraju dopunjavati. U takvoj komunikaciji uvijek postoji neko ko nešto ne zna, a želi saznati, kao i neko ko nešto zna i želi to podijeliti s drugim. Bez spremnosti na dopunjavanje, bez želje da se sazna nešto novo, bez prihvatanja nepotpune lične informisanosti i znanja, nema kvalitetne komunikacije. Komplementarnost komuniciranja zasniva se na priznavanju različitosti na sadržajnom nivou, i simetričnosti u prihvatanju jednakosti osobe s kojom komuniciramo, odnosno, veće znanje i stručnost jedne osobe ne bi smjeli biti razlog za pretvaranje druge osobe u pasivni objekat. Ako samo šaljemo, a ne želimo primati poruke, ako samo govorimo, a nismo u stanju slušati, komunikacija je jednosmjerna, karakterisana zapovjednim i omalovažavajućim odnosom prema saradnicima.

Bitan preduslov za kvalitetnu komunikaciju u zdravstvenom timu je dvosmjerna komunikacija u kojoj sagovornici šalju i primaju poruke te dobijaju pozitivne ili negativne povratne informacije. Važna karakteristika komunikacije je i konstruktivnost odnosno destruktivnost. Kada se misli na odnose u zdravstvenom timu onda treba naglasiti da je konstruktivna komunikacija kreativna i koncentrisana na rešenje problema, sagovornici se poštuju, priznaju se različitosti, dozvoljava se neslaganje, razgovor je otvoren i taktičan, za razliku od destruktivne komunikacije koja nije kreativna, koja je lažna, nepoštena i gruba, a energija se troši na optuživanje, vrijeđanje, zbunjivanje i ignorisanje. Sagovornik se obezvređuje i ismijava, prisiljava na odbranu, čime se pogoršavaju međuljudski odnosi, a umjesto rješenja konkretnog problema, poraz sagovornika se doživljava kao uspjeh. Većina autora naglašava nužnost usvajanja komunikacijskih vještina kroz različite treninge i trajnu edukaciju s ciljem uspostavljanja stabilnih, uvažavajućih i profesionalnih odnosa u timu. Promjene u sestrinstvu preduslov su za uspostavu takvih odnosa u zdravstvenom timu, koji će omogućiti dobru socioemocionalnu klimu, bolje međuljudske odnose, uvažavanje svih stručnjaka u timu te na taj način pridonijeti da se pacijenti osjećaju sigurni i uvjereni kako će dobiti najveći mogući nivo zdravstvene zaštite.

3 Sretenka

Ivanović


ZDRAVSTVU

1. PRIVATNOST I POVJERENJE

Često smo u prilici čuti kako su neki podaci privatni, neki povjerljivi, a neki i privatni i povjerljivi. Isto tako, u svakodnevnom govoru suočavamo se s poistovjećivanjem privatnosti i povjerljivosti. Uporište za upotrebu oba pojma u značenju sinonima imaju u tome što isključuju bilo koji oblik javnosti. Od važnosti je istaknuti razlike među tim pojmovima zbog toga što one upućuju na uspostavljanje odnosa medicinskih i zdravstvenih radnika prema pacijentima, na načine pristupanja i komunikacije u tom odnosu, zatim na važnost čuvanja privatnosti kao uslova čuvanja profesionalne tajne u medicini i zdravstvu, te, na kraju, na izbjegavanje grešaka koje se mogu javiti upravo zbog nepoznavanja oba pojma.

Privatnost (lat. privatus, koji pripada jednoj osobi, lični) upućuje na pojedinačne karakteristike - ljudske osobine kao što su privatnost misli, osjećaja, informacije lične prirode, zatim na unutrašnjost ljudskog doživljavanja, te na sve ono što neka osoba želi u sebi zadržati kao skriveno – van domašaja javnosti. Zato se sve ono što pripada jednoj osobi, u smislu ličnog i vlastitog u njoj skrivenog može definisati kao privatno.

privatnost ima vrlo važnu ulogu u životu svakog čovjeka, stoga zahtijeva stalnu procjenu uvažavanja kod predstavnika profesija kojima ljudi povjeravaju svoju privatnost;

privatnost u sebi sadrži tri značenja koja sebe međusobno dopunjuju. To su: fizička privatnost, informativna privatnost i privatnost odlučivanja. Sva tri značenja imaju podjednaku ulogu u zdravstvenoj službi i zdravstvenoj zaštiti;

upotreba riječi privatnost nosi u sebi isključenje javnosti i poštovanje ljudske intimnosti. Fizička privatnost predstavlja potrebu čovjeka da bude zaštićen, privatan, on i njegovo tijelo od pogleda svih onih kojima on nije dopustio da ga gledaju. Skrivena snimanja, telefonska prisluškivanja, različiti oblici "hvatanja" susreta s drugim ljudima, praćenja s namjerom da se o nekoj osobi saznaju detalji iz života koji bi se mogli koristiti za pokazivanje i dokazivanje onoga što se želi pokazati i dokazati - samo su neki oblici kršenja fizičke privatnosti izvan medicinsko-zdravstvene djelatnosti. Izlaganje osobe javnosti, na primjer u slučajevima pratnje pacijenata s odjeljenja na odjeljenje bez prikladne odjeće, razgovor o bolesti i stanju tijela pred trećom osobom ili razgovor o pacijentu i stanju njegovog tijela vođen na način da se pacijent može prepoznati, obavljanje pregleda s pacijentom bez zaštitnog paravana, dodiri tijela bez objašnjenja zašto su potrebni, uzimanje krvi ili neke druge izlučevine s ciljem testiranja neke bolesti i uključivanje pacijenta u istraživanje bez njegove saglasnosti – su početni oblici nebrige i neuvažavanja fizičke privatnosti pacijenata. Prepuštajući svoje tijelo ljekarima, medicinskim sestrama, radiolozima, laborantima, fizioterapeutima i drugim zdravstvenim radnicima pacijent prepušta sebe u cjelini, svoju kompletnu ličnost. Trebala bi to biti početna misao s kojom bi zdravstveni radnici započinjali kontakt s pacijentima;

informativna privatnost svoje sinonime ima u tajnosti i anonimnosti. Može se reći ljudskoj potrebi za skrivanje podataka čije bi odavanje upućivalo na otkrivanje osobe koja se iza tih podataka "krije". To je privatnost o kojoj trebaju brinuti

4 Sretenka

Ivanović


ZDRAVSTVU

policajci u slučajevima zaštite podataka koji se vode u različitim evidencijama, bankarski službenici radi zaštite podataka o novčanoj sposobnosti svojih klijenata, kreditiranju i drugim bankarskim uslugama. Smještena u područje medicine informativna privatnost se tradicionalno veže uz podatke koje ljekar ili neki drugi zdravstveni radnik sazna ili "otkrije" u kontaktu s pacijentom. Uz to, danas, ona obuhvata svaki podatak i informaciju o pacijentu u medicinskom tretmanu, dijagnostičkom postupku i kliničkim istraživanjima čijim bi se odavanjem dovela u pitanje privatnost pacijenta. U tu grupu podataka spadaju svi oni podaci koji se unose u "karton", druge oblike medicinske dokumentacije, kao i oni koji se koriste za prezentaciju slučajeva, objašnjenje toka i posledica bolesti u nastavi, stručnim i naučnim skupovima te javnosti. Iznošenje bilo koje informacije o pacijentovom stanju potpomognuto audio i vizuelnim sredstvima zahtijeva zaštitu svakog podatka s kojim bi se mogla prepoznati osoba čiji se slučaj prezentuje.

privatnost odlučivanja proizlazi iz navedenih oblika privatnosti. Podrazumijeva se kao slobodan odabir u vezi sa ličnim i intimnim konstitutivnim dijelovima svakog privatnog života osobe. To je privatnost koja upućuje na slobodu osobe da odluči u skladu s njenim vlastitim shvatanjem sebe, oslobođene od bilo kojeg oblika prisile ili uticaja "sa strane". U zdravstvenoj zaštiti izražava se kao dopuštenje pacijentu da slobodno odluči o prihvatanju ili neprihvatanju medicinskog tretmana, intervencije, postupaka, te učestvovanju u istraživanju. Privatnost odlučivanja uvedena je u raspravu povodom pravne regulacije pitanja pobačaja, odnosa prema terminalnim bolesnicima, bolesnicima u trajnom vegetativnom stanju, zatim, problema surogat majčinstva, prokreativnih tehnika, upotrebe kontracepcije, maloljetničkih trudnoća, eksperimentalne upotrebe lijekova, naročito onih psihotoničnih, prodaje organa i tkiva za transplantaciju. Izvan medicine rasprave o privatnosti podstaknute su od strane homoseksualnih parova isticanjem njihovih prava na seksualnu orijentaciju i sklapanje istospolnih brakova, zatim je obuhvatila problem gladovanja, prostitucije i pornografije1.

2. ETIČKA STANDARDIZACIJA PRIVATNOSTI U MEDICINI I ZDRAVSTVU

Analiza etičkih dokumenata upućuje na to da se u Evropskoj deklaraciji o unapređenju prava pacijenata daje najšire određenje privatnosti te da je u tom dokumentu izvršena etička standardizacija privatnosti. To pokazuju sledeće izjave:

1 Allen, L.A. "Privacy in Health Care", Encyclopedia of Bioethics, Macmillan Library Reference USA, 1995., New York, str. 2066.

5 Sretenka

Ivanović


ZDRAVSTVU

1. Sve informacije o pacijentovom zdravstvenu stanju, uslovima liječenja, dijagnozama, prognozi i liječenju, te sve ostale lične informacije moraju ostati povjerljive čak i posle smrti pacijenta.

2. Povjerljive informacije mogu se obelodaniti samo uz izričit pristanak pacijenta, ili ako je to izričito u skladu sa zakonom. Pristanak se može pretpostaviti kada se informacije otkrivaju drugim zdravstvenim radnicima uključenim u pacijentovo liječenje.

3. Svi podaci koji se odnose na pacijenta moraju biti zaštićeni. Zaštita podataka mora odgovarati načinu njihovog čuvanja. Svi uzorci, na osnovu kojih se može doći do podataka za identifikaciju, takođe moraju biti zaštićeni.

4. Pacijenti imaju pravo pristupa svojoj medicinskoj dokumentaciji, tehničkim zapisima i svim drugim podacima i zapisima koji se odnose na njihovu dijagnozu, liječenje i njegu, te imaju pravo na primjerak svog dosijea i zapisa ili njihovih dijelova. Pristup podacima ne odnosi se na podatke o trećim osobama.

5. Pacijenti imaju pravo tražiti ispravku, dovršenje, poništenje i ažuriranje ličnih i medicinskih podataka koji se odnose na njih, a nisu tačni, dovršeni, jasni i ažurni ili nisu bitni za dijagnozu, liječenje i njegu.

6. Ne smije se uplitati u pacijentov privatni ili porodični život, osim i samo ako se to, uz pacijentov pristanak, može opravdati potrebom za pacijentovom dijagnozom, liječenje i njegu.

7. Medicinski zahvati mogu se obavljati samo uz dužno poštovanje pacijentove privatnosti. To znači da se takav zahvat može obaviti u prisutnosti samo onih osoba koje su potrebne za obavljanje zahvata, osim ako pacijent pristane ili zatraži drugačije.

8. Pacijent primljen u zdravstvenu ustanovu ima pravo očekivati smještaj koji osigurava privatnost, naročito dok mu zdravstveni radnici pružaju usluge lične njege ili obavljaju ispitivanja i liječenje2.

Znanje o navedenom koristi medicinskim i zdravstvenim radnicima jer ih jasno upozorava na to šta sve treba poštovati kao privatnost pacijenta, te na razloge odavanja privatnosti. Isto tako pomaže im da sagledaju uslove pod kojima pacijenti mogu dopuniti podatke i informacije, te način na koji oni mogu postići odnos povjerenja s pacijentima. Uz to potrebno im je skrenuti pažnju na deontološko i utilitarističko sagledavanje privatnosti, kao i na posjedovanje vrline kojom se svjedoči pristup privatnosti. Podsjećamo, deontološko posmatranje zahtijeva da se privatnost odredi i uvede kao obavezna etička dužnost medicinskih i zdravstvenih radnika, te da kao takva postane etička norma u njihovim kodeksima. Utilitarizam određuje sagledavanje posledica u smislu učinjene štete i koristi prema pacijentima na osnovu očekivanih, preduzetih ili nepreduzetih radnji. Tako posmatrano, on sagledava posledice

2 Ovaj dokument usvojila je Regionalna kancelarija za Evropu Svjetske zdravstvene organizacije u Amsterdamu, 1994. godine. Šire u: Medicinska etika, cit izd., str. 137.

6 Sretenka

Ivanović


ZDRAVSTVU

učinjenih radnji koje određuju propisane dužnosti. U praktičnom smislu deontološko gledište sprečava odavanje privatnosti, dok utilitarističko sagledavanje posledica koje se javljaju ukoliko dođe do skrivanja nekih podataka može naložiti odavanje privatnosti. Kao korektiv jednom i drugom teorijskom stajalištu, može pomoći određivanje teorije vrline koje polazi od toga da bi svaki medicinski profesionalac, obavljajući svoj posao, u funkciji napretka svoje profesije, trebao njegovati odnos prema ličnosti i zaštiti privatnosti svakog pacijenta s kojim je u kontaktu.

2.1. Tajna i vrste tajni

Moglo bi se reći da postoji onoliko definicija tajni koliko tajni ima. Svaka od njih, zbog važnosti koje im ljudi pridaju, ima posebno značenje, a njeno otkrivanje posebnu težinu. Najviše stoga što otkrivanje tajne ogoljava čovjekovu unutrašnjost ili onaj dio njegove ličnosti koji on u sebi duboko skriva, a ako je želi otkriti čini to s osobama kojima vjeruje da ih neće dalje proslijediti. Kontakti sa službama i profesijama nastalih radi zadovoljavanja egzistencijalnih potreba ljudi u velikom broju slučajeva dovode čovjeka u situaciju nužnog odavanja tajnih dijelova ličnosti. Doveden u položaj u kojem ga životna potreba prisiljava odavati vlastitu unutrašnjost čovjek osjeća potrebu i očekuje da bude zaštićeno ono što je prisiljen o sebi odati. Koliko će se od očekivanog ostvariti zavisi, sa jedne strane od spremnosti profesionalca da znanje o privatnosti i tajnosti uvaži i primjeni u profesionalnim kontaktima te da u njima gradi odnos poštovanja prema čovjeku i njegovoj ličnosti. Na drugoj strani, to je uslovljeno odnosom profesija i institucija prema onome što su neovlašćeno otkrili njihovi predstavnici.

Ako tajnu prihvatamo kao sve ono što je vezano uz čovjeka, njegov unutrašnji svijet i sve ono što čovjek ne želi da se bez njegovog dopuštenja o njemu zna onda tajna u sebi nosi poruku neophodne zaštite njenog neovlaštenog otkrivanja. Prirodom posla taj zadatak pripada pravu i sudskoj praksi.

Odrednice Kaznenog zakona Republike Bosne i Hercegovine o ličnoj, profesionalnoj i službenoj tajni te ispravama koje imaju značenje tajne, odnose se i na medicinske i zdravstvene radnike. Njihovo poznavanje i uvažavanje ima dvostruku važnost. Prvo, u praktičnu svakodnevnicu medicinski i zdravstveni radnici unose zakonom određenu zaštitu privatnosti i tajnosti, i drugo, pacijenti znajući da im je kontakt s njima i zakonom zaštićen spremno i hrabrije govore o svojoj unutrašnjosti. Sledeći navodi govore u prilog toj tvrdnji:

Službenu tajnu čine podaci koje rukovodeći organi službi svojim pravnim aktima ili zakonom proglase službenom tajnom. Odavanje službene tajne reguliše članak 351., riječima: ko neovlašteno drugom saopšti, preda ili na drugi način učini pristupačnim podatke koji su službena tajna ili pribavi takve podatke s ciljem da ih preda nepozvanoj osobi kazniće se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine;

U poslovnu tajnu spadaju podaci koji se kao poslovna tajna određuju zakonom, ili drugim pravnim propisom vezani uz proizvodnju, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge dijelove rada i stvaranja čijem otkrivanjem neovlaštenoj osobi mogu nastupiti štetne posledice za instituciju ili ustanovu o kojoj se podaci odaju;

7 Sretenka

Ivanović


ZDRAVSTVU

Profesionalna tajna sadrži podatke koje o ličnom ili porodičnom životu stranaka u obavljanju svog zvanja i djelatnosti saznaju pravnici, advokati, notari, doktori medicine, doktori stomatologije ili drugi zdravstveni djelatnici, psiholozi, socijalni radnici, vjerski predstavnici te druge osobe u obavljanju svog zvanja. Za neovlašteno otkrivanje profesionalne tajne zakon određuje: pravnik, advokat, notar, doktor medicine, doktor stomatologije ili drugi zdravstveni radnik, psiholog, socijalni radnik, vjerski predstavnik ili druga osoba koja neovlašteno otkrije tajnu koju je saznala u obavljanju svog zvanja kazniće se novčanom kaznom do sto pedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci. Pri tome nema kaznenog djela ako je otkrivanje tajne počinjeno u opštem interesu ili interesu druge osobe koji je važniji od interesa čuvanja tajne;

Ličnu tajnu čine podaci o osobi koji su zakonom utvrđeni kao lična tajna; Isprava sa sadržajem tajnosti u smislu ovog Zakona je povjerljiva činjenica,

podatak, pisani dokument, predmet, usmeno saopštenje povjerljive prirode izneseno u radu tijela državne vlasti, državnim rukovodećim organom i drugih pravnih osoba s javnim ovlaštenjima te činjenica prikupljena tokom registracije ličnih podataka građana3.

2.2. Sadržaj ljekarske i zdravstvene tajne

Sadržaj ljekarske tajne istorijski pratimo od Hipokratove zakletve do danas. Razvoj medicine i specijalizacija brojnih zanimanja u zdravstvu čiji su predstavnici dolazili i dolaze u kontakt s pacijentima, njihovom privatnošću i podacima tajne prirode zahtijevali su da se i njihovi predstavnici obavežu čuvanjem informacija, podataka i činjenica do kojih dolaze obavljajući svoju djelatnost. Ukoliko te profesije još uvijek nisu usvojile svoje etičke kodekse obavezu čuvanja povjerljivih podataka preuzimaju iz etičkog kodeksa ljekara, te iz odrednica dokumenata koje su na međunarodnom nivou donijela i usvojila udruženja njihovih profesija. Uvid u sadržaj obaveze čuvanja tajne u Hipokratovoj zakletvi i neke od međunarodnih i nacionalnih etičkih odrednica ima za svrhu da pokaže šta se sve smatralo tajnom te da ukaže na proširenje etičke dimenzije čuvanja i poštovanja tajne prouzrokovane stalno rastućim etičkim problemima u medicini.

U Hipokratovoj zakletvi piše: "Što pri svom poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u saobraćaju s ljudima, koliko se ne bude smjelo javno znati, prećutaću i zadržaću tajnu"4;

Ženevska ljekarska zakletva određuje: "Čuvaću tajne onoga ko mi se povjeri"5;

3 Garačić, A. ''Kazneni zakon u sudskoj praksi'', Naklada Zadro, 2001., Zagreb, str. 132.4 Nastala je u V. vijeku p.n.e. Polagali su je prilikom stupanja na dužnost svi ljekari koji su pripadali Hipokratovom društvu Asklepiada. Medicinska etika, (1996.), Priručno štivo, (ur. Švajger, A.), Medicinski fakultet u Zagrebu, str.1175 Usvojena je u Ženevi, 1948. godine, dopunjena na 22. Skupštini Svjetskog ljekarskog udruženja u Sidneju 1968., i 35. skupštini u Veneciji, 1983. godine. Medicinska etika, cit. izd., str. 119

8 Sretenka

Ivanović


ZDRAVSTVU

Međunarodni kodeks ljekarske etike nalaže : "Ljekar je dužan držati u tajnosti sve što zna o bolesniku, čak i nakon njegove smrti"6;

Kodeks medicinske etike i deontologije Hrvatske ljekarske komore, u dijelu pod nazivom Obaveze prema bolesniku, ljekarsku tajnu definiše ovako: Svi podaci u vezi bolesti i/ili stanjem bolesnika smatraju se ljekarskom tajnom. Ljekar ju je obavezan čuvati i pred bolesnikovim najbližima, ako to bolesnik izjavi, a i nakon njegove smrti, osim u slučaju kad bi čuvanjem ljekarske tajne ugrozio život i zdravlje drugih ljudi. Čuvanje ljekarske tajne proteže se i na uslove pod kojima se podaci o bolesniku prenose, obrađuju i čuvaju u telematičkim sistemima u medicini i zdravstvu7.

Uz obavezu doktora stomatologije da čuva kao profesionalnu tajnu sve ono što sazna o zdravstvenom stanju bolesnika, doktor stomatologije se etički obavezuje i za to da: profesionalnu tajnu (svi podaci koje doktor stomatologije sazna pri obavljanju svoje struke o bolesniku, njegovim ličnim, porodičnim i socijalnim prilikama, kao i podaci vezani uz otkrivanje, liječenje i otklanjanje bolesti) čuvaju i druge osobe koje rade u njegovoj ordinaciji; iznositi profesionalnu tajnu može isključivo uz dopuštenje pacijenta ili ako bi čuvanje tajne dovelo u pitanje život i zdravlje drugih ljudi; podatke o rezultatima istraživanja može koristiti u načno istraživačkim studijama ali uz uslov da osigura anonimnost pacijenta; javno predstaviti bolesnika u svrhu naučnih i stručnih istraživanja može jedino uz pristanak bolesnika, pri čemu je neophodno osigurati čuvanje profesionalne tajne i dostojanstva bolesnika. Ovaj etički dokument odavanje profesionalne tajne određuje težom povredom radne obaveze za koju je predviđen i prestanak radnog odnosa, kako za doktora stomatologije, tako i za zaposlene koji rade u njegovoj ordinaciji8.

Etički kodeks Hrvatskog udruženja medicinskih sestara profesionalnu tajnu određuje na nivou vrijednosti tako što Sestra mora čuvati sve podatke o čovjeku koje je dobila tokom sprovođenja zdravstvene njege i zaštite. Tajnom se smatra sve što je sestri povjereno, a odnosi se na lične, porodične i socijalne podatke. Iz te vrijednosti proističe sedam obaveznih etičkih dužnosti. To su:

1. Čuvanje profesionalne tajne je za sestru moralna dužnost i zakonska obaveza;2. Odavanje profesionalne tajne dopušteno je samo unutar tima zdravstvenih

radnika i smatra se podijeljenom tajnom; 3. Sestra mora ograničiti pristup arhivi i birati najsigurnije metode komunikacije; 4. Sestri je nedopustivo prepričavanje profesionalnih tajni izvan zdravstvenog tima;5. Pravo je svake sestre da tokom sprovođenja njege i zaštite kontroliše lične

podatke o čovjeku; 6. Razgovor u zdravstvenom timu je obavezan radi kvalitetnijeg sprovođenja

zdravstvene njege i zaštite. Pri tome se mora posebno paziti na zaštitu anonimnosti čovjeka;

7. Sestra je dužna intervenisati ukoliko drugi radnici zdravstvenog tima ne poštuju obavezu čuvanja profesionalne tajne. Vrijednošću oslikan moralni uzor medicinske sestre svoje ostvarenje dobija u sprovođenju navedenih moralnih

6 Usvojen je u Londonu 1949. godine, te dopunjavan dva puta: na skupštini Svjetskog ljekarskog udruženja u Sidneju 1986., i Veneciji 1983. godine. Medicinska etika, cit. izd., str. 1207 Kodeks medicinske etike i deontologije, (2002.). Hrvatski liječnički zbor, Zagreb, str. 108 Kodeks stomatološke etike i deontologije (1997.). Zbirka propisa Hrvatske stomatološke komore, Zagreb

9 Sretenka

Ivanović


ZDRAVSTVU

dužnosti, koje su iz kodeksa vidljivo, definisane kao moralne norme. Uvid u dužnosti, nadalje, pokazuje sa koliko znanja i informacija etičke prirode sestra treba vladati da bi mogla odgovoriti zahtjevima za zaštitu privatnosti i čuvanja profesionalne tajne.

3. KOMUNIKACIJA SA BOLESNIKOM – IZGRADNJA TERAPIJSKOG ODNOSA I SASTAVNI DIO LIJEČENJA

Komunikacija među zdravstvenim radnicima (uključujući ovde i medicinske sestre) i bolesnika nije recipročna. U odnosu bolesnika i medicinske sestre glavni teret brige za osiguranje kvaliteta odnosa je na medicinskoj sestri. Ona mora biti odgovorna za iniciranje komunikacije, izgradnju odnosa u kojima će se bolesnik osjećati sigurno i pomoći pacijentu u razumijevanju, prihvatanju i aktivnom uključivanju u proces liječenja. Brojna istraživanja pokazala su da su u budućnosti nužne promjene u komunikaciji s bolesnikom. Između ostalog, istraživanja ukazuju da bolesnici najčešće napuštaju zdravstvene ordinacije s pitanjima i brigama koje nisu mogli podijeliti sa zdravstvenim radnikom. Takođe je uočeno da bolesnici gotovo uvijek aktivno prate zdravstvene tretmane i svoje reakcije na njih, te donose svoje zaključke i odluke o liječenju. Zdravstveni radnici svojim postupcima obeshrabruju bolesnikovo uključivanje u terapiju. Još je prilično puno prostora za učenje zdravstvenih radnika i samih bolesnika o tome kako mogu djelotvornije komunicirati.

Nalazi istraživanja komunikacija s bolesnikom ukazuju na nekoliko najčešćih načina kako zdravstveni radnici obeshrabruju bolesnika na komunikaciju. Tako se vrlo često početni iskazi pacijenta o brizi za vlastito zdravlje prekidaju, a ponekad i neoprezno minorizuju. Utvrđeno je da ljekari prekidaju pacijenta u prosjeku već nakon 18 sekundi. Odgovori zdravstvenih radnika na bolesnikove simptome, zabrinutosti i emocionalne reakcije nisu odgovarajući i ne pokazuju empatiju. Tako, dok bolesnici izražavaju ozbiljniju zabrinutost za svoje zdravlje u gotovo 50% posjeta zdravstvenim ustanovama, zdravstveni radnici tu njihovu zabrinutost jasno primjete i bolesnicima to daju na znanje u približno 25% slučajeva. Komunikacija s bolesnikom je važna jer omogućuje svakom zdravstvenom radniku, a naglašeno i medicinskoj sestri, važne informacije koje su neophodne za uspješno liječenje. Nadalje, davanje informacija bolesniku i njegovo podsticanje na aktivno uključivanje u vlastito liječenje daje mu osjećaj kontrole situacije i vlastitog stanja koji je često narušen samom bolešću. Proces liječenja i zdravstvene njege gotovo nikada se ne treba svesti samo na odabir terapije nego i izgradnju odnosa s pacijentom u kojem je ključna adekvatna komunikacija.

10 Sretenka

Ivanović


ZDRAVSTVU

4. KOMUNIKACIJA MEDICINSKIH SESTARA I LJEKARA O ZDRAVSTVENOM PONAŠANJU PACIJENTA

Da bi se osiguralo zdravstveno ponašanje te spriječile ili promijenile rizične zdravstvene navike pojedinaca, zdravstveni radnici moraju usvojiti psihološka saznanja o činiocima koji utiču na spremnost na promjenu nezdravog načina ponašanja te o osnovama zdravstvenog savjetovanja. Djelotvorno zdravstveno savjetovanje ne predstavlja samo prenos informacija pacijentu o štetnostima određenog ponašanja i potrebi mijenjanja ponašanja već i motivisanje pacijenta za željenu promjenu te izradu prilagođenog plana promjene ponašanja za pacijenta. Samo takvo zdravstveno savjetovanje omogućava stvarno pridržavanje uputstava o npr. povećanju fizičke aktivnosti, prestanku pušenja i redukciji stresa. Često se smatra da je pacijent odgovoran za svoje ponašanje te da će promijeniti rizično ponašanje kada to odluči. Međutim, zdravstveni radnici mogu i moraju uticati na proces donošenja odluke, moraju pacijentu dati konkretna uputstva i savjete kako će promijeniti ponašanje te kako će održati neko poželjno ponašanje.9

AAMC (American Association of Medical Colleges), Američko udruženje medicinskih koledža, ističe razvoj i njegovanje vještine empatije kao jedan od osnovnih ciljeva u edukaciji medicinskih sestara, na svim nivoima i u svim ustanovama u kojima se takvo obrazovanje sprovodi. Smatra se, naime, da je ta vještina jedna od osnovnih komponenti zadovoljstva pacijenata komunikacijom s medicinskim sestrama.10

5. KOMUNIKACIJA MEDICINSKE SESTRE SA JAVNOŠĆU

Odnosi s javnošću su svjesni, planirani i stalni napori da se ostvari i održi dobra saradnja i međusobno razumijevanje između radne organizacije i javnosti, odnosno društva u cjelini. Praksa odnosa s javnošću je umjetnost i društvena nauka koja se bavi analizom kretanja/razvoja, predviđanjem njihovih posledica, savjetovanjem rukovodstva organizacije i primjenom planiranih programa aktivnosti koje će služiti interesima i organizacije i društva.

Svaka radna organizacija, pa tako i zdravstvena, mora jasno postaviti ciljeve odnosa s javnošću, a svaki cilj će zahtijevati posebnu strategiju. Ciljevi odnosa s javnošću su efekti koji se odnose na željene promjene viđenja, mišljenja i ponašanja. Ukoliko želimo da postavljeni ciljevi u komunikacijskim projektima budu mjerljivi, potrebno je ispuniti sljedeće uslove:

1. jasno odrediti ciljanu grupu,2. odrediti prirodu željene promjene (opis promjene),3. imati jasan stav o tome šta želimo postići,4. odrediti opseg i veličinu promjena,

9 http://www.scribd.com/doc/124317140/Komunikacije-u-sestrinstvu#scribd, str. 16, Pristupljeno 19.03.2015.10 http://www.scribd.com/doc/124317140/Komunikacije-u-sestrinstvu#scribd, str. 17, Pristupljeno 19.03.2015.

11 Sretenka

Ivanović

http://www.scribd.com/doc/124317140/Komunikacije-u-sestrinstvu#scribd



ZDRAVSTVU

5. odrediti vrijeme do kada želimo da se promjena dogodi.

Javnost kao područje slobodnog komuniciranja obuhvata sve pojedince, ili grupe ljudi s kojima neka organizacija komunicira ili želi ostvariti komunikaciju.

6. SUBJEKTIVNI MOTIVI ODAVANJA PRIVATNOSTI I GUBLJENJA POVJERENJA

Nepažnju mogu proizvesti neka emocionalna stanja. Za primjer uzmimo ljutnju i tugu. Ljutnja izazvana neposlušnošću ili odbijanjem usluge pacijenta kojeg zdravstveni radnik na različite načine prisiljava na ponašanje koje je suprotno pacijentovom shvatanju ili viđenju date situacije može uslijediti onda kada je zdravstveni radnik uvjeren u to da sve što radi za dobro pacijenta, da njegovo znanje služi isključivo za dobro drugih te da zbog toga zauzvrat "ne zaslužuje" neposlušnost ili suprotstavljanje. Onda u ljutnji, pred pacijentom na kojeg se podaci odnose, u prisustvu neke treće osobe ili u nekim drugim prilikama tog pacijenta i njegove podatke uzima kao primjer tvrdnji kojoj se on u profesionalnom i ljudskom smislu treba suprotstaviti. Tužan zbog nemoći pred sudbinom ljudi kojima je bolest, ranjavanje ili ozljeda uzrok smrti zdravstveni radnik opravdavajući svoju nemoć pred problemom može iznijeti one podatke koji su isključivo povjerljive prirode. Nezadovoljstvo prouzrokovano organizacijskim, materijalnim, kadrovskim i drugim uslovima rada kod zdravstvenih radnika može biti usmjereno na odavanje privatnosti pacijenata koji se liječe ili njeguju u "njihovim" ustanovama. Time zdravstveni radnici pokazuju da sve ono što oni preduzimaju svojim znanjem i vještinama bez odgovarajuće tehničke opremljenosti nije dovoljno u saniranju stanja u određenim slučajevima.

Neznanje o privatnosti, nepoznavanje privatnosti kao važne odlike svake osobe te neuvažavanje posledica odavanja privatnosti može medicinske i zdravstvene radnike voditi u iznošenje onih podataka o pacijentima čija je osnovna karakteristika upravo privatnost.

Treći razlog odavanja privatnosti u sebi sadrži namjeru odavanja podataka. Tako može biti riječi o situaciji u kojoj zdravstveni radnik želi istaći svoju ulogu i važnost u određenom tretmanu ili njegovanju, te kao dokaz tome uzima sudbine ljudi o čijoj privatnosti bi trebao brinuti. Nekada se uspjeh nekog postupka "želi pojačati" dokumentima i zapisima privatne prirode. Namjeru kao sredstvo odavanja privatnosti možemo uočiti i u onim slučajevima u kojima su se pacijenti nezadovoljni liječenjem, tretmanom ili odnosom zdravstvenih radnika prema njima obratili sudu za nadoknadu učinjene štete. U namjeri da dokažu privrženost svojoj profesiji, da su učinili sve što je bilo u njihovoj moći, te da umanje važnost učinjene štete - pred licem javnosti - zdravstveni radnici brane sebe i svoju profesiju upravo onim podacima koje bi duboko u sebi trebali čuvati.

12 Sretenka

Ivanović


ZDRAVSTVU

Prva i druga grupa motiva kojima se odaje privatnost svoje rešenje ima u ukazivanju važnosti privatnosti svakog pacijenta s kojima zdravstveni radnici dolaze u kontakt, te u etičkom obrazovanju zdravstvenih radnika u kojem mogu steći osnovna znanja o privatnosti, vrstama privatnosti te posledicama koje proističu iz neuvažavanja ili odavanja privatnosti. Stoga se može reći da se poteškoće koje se javljaju s tim motivima mogu otkloniti usvajanjem i primjenom etičkih standarda.

Treća grupa motiva rešenje ima u primjeni pravne norme i odgovarajuće sankcije koja slijedi iz težine povrede privatnosti. Snagu pravne norme kojom se želi materijalno nadoknaditi učinjena šteta odavanjem privatnosti trebala bi pratiti i odgovarajuća etička norma.

Uz sve to treba brinuti o tome da nezaobilaznu činjenicu u oba načina otklanjanja povreda privatnosti čini različito lično doživljavanje privatnosti. Za pacijenta povreda privatnosti može biti već prisustvo drugog zdravstvenog radnika za šta on nije bio upozoren ili nije pitan za dopuštenje. Zdravstveni radnik, sasvim suprotno, može razmišljati te, u tretman i liječenje uvoditi druge radnike bez ikakvog obavještenja ili ukazivanja na razloge zašto bi se to trebalo učiniti. Prisustvo učenika i studenata koji se obrazuju za medicinska i zdravstvena zanimanja tretmanu, pregledu, dijagnostičkim pretragama te razgovoru medicinskog i zdravstvenog radnika s pacijentom - jednako tako treba biti tretirano kao upoznavanje pacijenta s tom mogućnosti te dobijanja odobrenja za uključivanje u nastavu.11

11 http://www.sem.com.hr/content/view/15/2/, Pristupljeno 19.03.2015.

13 Sretenka

Ivanović

http://www.sem.com.hr/content/view/15/2/


ZDRAVSTVU

ZAKLJUČAK

Zdravstvena djelatnost je zanimanje čije predstavnike tradicionalno prati povjerenje. Pogled na tu profesiju, danas, kada je riječ o povjerenju, otkriva dva stajališta. Prvo se zasniva na tome da se u prirodi tog zanimanja povjerenje kao vrijednost sama po sebi podrazumijeva. Drugo stajalište naglašava povjerenje kao odnos koji se testira u kontaktu s konzumentima njihovih usluga. U tom odnosu na jednoj strani je stručnjak koji suvereno vlada stečenim znanjem i vještinama, a na drugoj strani je osoba koja da bi zadovoljila svoju važnu, često životnu potrebu treba odati dio svoje privatnosti za koji bi najradije željela da ostane neotkriven. Početna nelagodnost u tom odnosu može se otkloniti spremnošću stručnjaka za uvažavanjem privatnosti. Zato se poštovanje privatnosti nameće kao uslov za uspostavljanje kontakta i razvijanje odnosa povjerenja s osobama koje su određena životna pitanja uputila na određenu profesiju.

Povjerenje kao odnos svim tim osobama treba omogućiti iskazivanje privatnosti u onoj mjeri u kojoj to zahtijeva sama priroda odnosa i zadatak koju u tom odnosu treba obaviti. Shodno tome za povjerenje i garantovanje načina zaštite privatnosti - ukoliko dođe do bilo kog oblika narušavanja ili otkrivanja privatnosti - odgovoran je profesionalac na kojeg je čovjek upućen. Od njegovog pristupa zavisi koliko će se neka osoba "otvoriti" i izreći svoje misli, dvoumljenja, stavove, pokazivati emocije, spremnost za razmjenu mišljenja ili zatvoriti u sebe i u svojim skrivenim mislima "prerađivati" ono za šta - zbog neodgovarajućeg pristupa prema njoj - nije imala prilike pitati, izjasniti se, negodovati, prihvatiti ili odbiti. To znači da je svaki predstavnik zanimanja s kojim stupamo u odnos s određenim razlogom zadužen za čuvanje naše privatnosti.

Prekoračenje granice i odavanje privatnosti ima svoje oblike u kojima se pojavljuje. Ćutanje, izbjegavanje osobe koja je dovela u pitanje privatnost, iskazivanje razočarenja u odnos u kojem je privatnost povrijeđena, strah od povjerenja u drugu osobu te povlačenje u vlastitu privatnost. Zato od medicinskih radnika kojima izlažu dijelove svoje privatnosti, na primjer, od identifikacionih podataka, materijalnog stanja, adrese stanovanja, broja telefona do informacije u vezi zdravlja i bolesti do kojih treba doći pomoću različitih postupaka i intervencija pacijenti trebaju, u njihovom uzajamnom odnosu, dobiti uvjerenje i tačna uputstva o tome kako će se ti podaci prikupljati, koristiti i štititi te koja su pravila profesije u vezi s njima. U situacijama u kojima treba govoriti o fiziološkim potrebama i funkcijama, tjelesnim izlučevinama, pokazati neki dio tijela, razgovarati o istoriji bolesti, rezultatima dijagnostičkih pretraga, težini stanja i svemu onome što bi se trebalo preduzeti da bi se to stanje promijenilo - u prostoru u kojem osoba treba biti zaštićena od pogleda drugih - pitanje povjerenja dobija svoje puno značenje.

Već iz toga može se zaključiti da se profesionalno povjerenje ne podrazumijeva samo po sebi. Ono se dokazuje unutar konkretnog odnosa u konkretnom slučaju. Zato i izlazak informacija iz tog odnosa ima svoju konkretnu posledicu - gubitak povjerenja u konkretnu osobu i predstavnika profesije koju ta osoba predstavlja.

U području medicine treba naglasiti da se povjerenje i odgovornost za njega kao pravna i moralna dužnost tiče prije svega odnosa između medicinskog i zdravstvenog radnika i pacijenta te da isključivo od spremnosti pacijenta zavisi hoće li se u taj odnos uključiti članovi porodice ili neka treća osoba. A sa pristankom uključivanja treće osobe u taj odnos nastaje potreba "vaganja" razloga zbog kojih bi odavanje podataka ili drugih vidova privatnosti činilo

14 Sretenka

Ivanović


ZDRAVSTVU

veće dobro u odnosu na njihovo čuvanje. Prema tome upotreba naučno - tehnoloških dostignuća i stalna specijalizacija unutar medicine doprinijele su da se u informacije o pacijentu i njegovoj privatnosti, stanju njegovog zdravlja uključi veći broj ljekara - specijalista te medicinski i zdravstveni radnici potrebni za medicinski tretman, liječenje i njegovanje. Njihovo uključivanje zahtijevalo je uvođenje povjerenja kao etičke dužnosti u etičke kodekse tih profesija. Time se formalno garantuje poštovanje pacijentove ličnosti i privatnosti, briga o tome da im se odavanjem podataka neće štetiti, posramiti ih ili raniti. Međutim, tek u praktičnom radu medicinski radnici svjedoče koliko se povjerenja može imati u medicinu kao nauku i kao profesiju te s kakvim se posledicama mogu suočiti pacijenti kada im se s povjerenjem, iskrenim podacima i ukupnom svojom ličnosti prepuštaju.

15 Sretenka

Ivanović


ZDRAVSTVU

Literatura

[1] Allen, L.A. "Privacy in Health Care", Encyclopedia of Bioethics, Macmillan Library

Reference USA, 1995., New York

[2] Garačić, A. ''Kazneni zakon u sudskoj praksi'', Naklada Zadro, 2001., Zagreb

Internet:

[3] http://www.sem.com.hr/content/view/15/2/

[4] http://www.scribd.com/doc/124317140/Komunikacije-u-sestrinstvu#scribd

16 Sretenka

Ivanović


http://www.sem.com.hr/content/view/15/2/

sretenka ivanovic seminarski rad

Documents