Velikim dogaajima: raanju, sklapanju braka, umiranju, davao je sakrament sjajboanskog misterija. Ali su i manje vana zbivanja, kao to su neko putovanje, neki rad, nekiposjet, pratile tisue oblika ophoenja, blagoslova, ceremonija i uzreica. Siromatvo i tjelesne mane podnosili su se u to doba tee nego danas; pojavljivali su sesilovitije i bolnije. Bolest se isticala otrije nego zdravlje; estoka hladnoa i tjeskobni mrakzime bijahu zamanije nevolje. U asti i bogatstvu uivalo se strasnije i pohlepnije; razlikovali suse od siromatva i izopaenosti jae nego danas. U svakidanjem ivotu nalikovala su zvona nadobre duhove koji opominju, koji dobro poznatim glasom najavljuju as alost, asradost, as mir, as nemir, koji sad zovu na okup, sad opet na neto podsjeaju. Za jezovita razbojstva izmislila je pravda strane kazne. esto bijahu rtve smaknua velika gospoda; Suzbijanje luksuza i tatine bilo je, pokraj muke Isusove i posljednjih stvari, onoime su puki propovjednici tako duboko potresali svoje sluaoce. Graani drave kasnogsrednjeg vijeka, teko optereeni porezima i lieni prava da suodluuju u upravljanjufinancijama, ive u neprestanoj sumnji ne razbacuje li se njihov novac i upotrebljava li sena korist i dobrobit zemlje. Ta sumnja u dravnu upravu pretvara se u pojednostavljenupredodbu: kralj je okruen pohlepnim, lukavim savjetnicima, ili su veliki trokovi irasko krivi to u zemlji vlada teko stanje. Istraujemo li ma koje podruje predaje iz onoga doba, bilo to uhistoriografa i pjesnika, u propovijedima i vjerskim traktima, pa ak i u ispravama,uinit e nam se da u njima nije ostalo ivo nita do sjeanja na kavgu, mrnju i pakost,na gramljivost, surovost i bijedu. Francuskom je duhu petnaestog stoljea bio jo tu optimizam koji eod vremena renesanse rasti, a u osamnaestom stoljeu doivjeti svoj puni procvat. Kojisu to duhovi to su o svome vlastitom razvoju prvi progovorili s mnogo nade izadovoljstva? To nisu bili ni pjesnici ni vjerski mislioci, a jo manje dravnici, nego,naprotiv, uenjaci, humanisti. Radost zbog ponovo otkrivene antike mudrosti bilo jeono to je iz njih prvi put izmamilo radosne glasove o sadanjici. Taj je trijumf biointelektualni trijumf. Osnovno jeraspoloenje renesanse i humanizma neto posve drugo nego neobuzdana elja za ivotom,koja se obino smatra temeljnim tonom renesanse. Nijedan ivot toga doba nije, ini se, tako pun zemaljske oholosti i razmetljive tenje za uitkom, nijedan nije tako ispunjen uspjesima kao ivot Filipa Dobrog. Pa ipak i ispod svega njegova sjaja izviruje ivotni umor toga doba. Kad mu javljaju smrt jednogodinjeg sinia, Filip Dobri kae: Smatrao bih se sretnim da se bogu svidjelo da i ja umrem tako mlad ini se da je posljednjih godina etrnaestog stoljea postojalo narodno vjerovanje da poslije velikog raskola nitko nije bio primljen u raj 10 . Zbog odricanja od ispraznosti dvorskog ivota u ljudima je spontano dozrijevala misao da svijetu kau zbogom. enja za lijepim ivotom je u svim razdobljima pred sobom vidjela tri puta prema dalekom cilju. Prvi je vodio ravno izvan svijeta; to je put odricanja od svijeta. Tu se naizgled ljepi ivot moe postii samo na drugoj strani, samo kao osloboenje od svega zemaljskog; svako rasipanje truda na svijet samo odgaa obeano spasenje. Tom se stazom kretala svaka via kultura; kranstvo je tu tenju kao individualni sadraj ivota i temelj kulture nametnulo duhovima tako snano da je zadugo gotovo potpuno sprijeilo odabiranje druge staze. Drugi je put bio put poboljanja i usavrenja samoga svijeta. Srednji vijek gotovo jo i nije poznavao takve tenje. Njemu je svijet bio dobar i lo, onakav kakav je mogao biti. To znai da su bile dobre sve uredbe; ta dao ih je bog. Tenja za ivotom u ljepoti vai kao pravi znak raspoznavanja renesanse. Tu vidimo najpotpuniju harmoniju izmeu utaenja ei za ljepotom u umjetnikom djelu i u samom ivotu, tu umjetnost slui ivotu a ivot umjetnosti kao nikad dotad. Ali je i tu odvie otro povuena granica izmeu srednjeg vijeka i renesanse. Velika cenzura u pogledu shvaanja ljepote ivota pada, naprotiv, izmeu renesanse i novijeg doba. Zaokret se nalazi ondje gdje se umjetnost i ivot poinju odvajati, gdje se u umjetnosti poinje uivati ne vie usred ivota kao u plemenitom dijelu same ivotne radosti, nego izvan ivota kao u neemu to valja visoko cijeniti, emu se posveujemo u trenucima zanosa ili dokolice. Stari dualizam koji je odvojio boga od svijeta, vratio se time u nekom drugom obliku, kao odvajanje umjetnosti od ivota. III - Uvijek iste tualjke: bijedni narod to ga bije rat i siu inovnici, ivi u bijedi I neimatini; svatko uzima od seljaka. Srednjovjekovni je misaoni svijet openito u svim svojim dijelovima protkan I proet vjerskih predodbama. Slino je idealom vitetva natopljen i misaoni svijet onog ueg kruga koji ivi u sferi dvora i plemstva. U arobni krug ideje vitetva uvuene su, tovie i vjerske predodbe: oruani nastup arhanela Mihajla bio je prvo vojniko djelo i prva viteka hrabrost koja je ikad pretvorena u djelo); arhaneo je praotac vitetva; Stalekoj asti i stalekoj slavi kojima se izvan Italije jo zanosi pravo srednjovjekovno drutvo, suprotstavlja Burckhardt osjeaj opeljudske asti i opeljudske slave, za kojima od vremena Dantea tei talijanski duh pod snanim utjecajem antikih predodbi. IV- Otkako su provansalski trubaduri dvanaestog stoljea prvi put zapjevali melodiju neispunjene enje, pjevale su gusle ljubavne pjesme sve viim i viim tonom, sve dok nije samo jo Dante mogao svirati isto na tome instrumentu. Jedan od najvanijih zaokreta srednjovjekovnog duha zbio se kad je taj duh prvi put razvio ljubavni ideal s negativnim temeljnim tonom. I antika je, dodue, pjevala o enji i bolovima ljubavi, ali nismo li tamo u ljubavnom uzdisanju zapravo vidjeli samo odgaanje i dra pouzdana ispunjenja elja? U alosnom odumiranju antike ljubavne prie neutaena enja ponajee i nije znaila trenutak raspoloenja, nego okrutni rastanak ve zdruenih ljubavnika u smrti, recimo u Kefala i Prokride, ili u Pirama i Tisbe. Korijen osjeanja bola nije bio u erotinoj neutoljenosti, nego u tunoj kobi. Nezadovoljenost je tek u ljubavnoj pjesmi trubadura postala glavni motiv. Tako je stvoren erotski misaoni oblik koji je mogao u sebe primiti suviak etikog sadraja, a da zbog toga posve ne napusti povezanost s prirodnom ljubavi prema eni. Sama je ulna ljubav proizila iz plemenite slube eni bez pretenzija na ispunjenje. Ljubav postade polje na kojemu se dalo maha svemu estetskom i moralnom savrenstvu. Prema teoriji dvorske mine plemeniti ljubavnik postaje krepostan i ist po svojoj ljubavi. U lirici sve vie prevladava duhovni element. Posljedica ljubavi je na kraju stanje svete spoznaje i smjernosti: la vita nuova. Ideal svjetovne kulture nije ni u kojem razdoblju bio tako duboko proet ljubavlju prema eni kao u razdoblju od dvanaestog do petnaestog stoljea. Sve kranske i sve drutvene vrline, sav razvoj oblika ivota, sve je to pomou sistema mine uokvireno vjernom ljubavlju. Erotski nazor na ivot moe se svrstati u isti red s istodobnom skolastikom, bilo to u njegovom starijem, isto dvorskom obliku, bilo u njegovom otjelovljenju u Roman de la rose. Oba su ta oblika omoguila da se velebna tenja srednjovjekovnog duha, da se sve to pripada ivotu, sagleda s jednog gledita. Velianje jednostavnog ivota bila je tema koju je srednjovjekovna knjievnost preuzela jo iz antike. Ono nije istovjetno s pastoralom; rekli bismo radije da je to bilo i pozitivno i negativno oitovanje istoga osjeaja. U pastorali je otjelovljena pozitivna averzija prema dvorskom ivotu; negativno oitovanje je bijeg od dvora, pohvala aureae mediocritatis, nijekanje aristokratskog ivotnog ideala bijegom u nauku, u usamljeni mir, ili bijegom u rad. Oba se motiva ipak neprestano pretapaju jedan u drugi. Prikazivanje smrti moe nam openito posluiti kao primjer misaonog ivota kasnog srednjeg vijeka: ono nalikuje na prelijevanje, na presipanje misli u sliku. Sav sadraj misaonog ivota eli se izraziti u slikama; sve se zlato prekiva u male, tanke ploice. To je neograniena tenja da se svemu to je sveto prui zorni lik, da se svakoj predodbi religiozne vrste dade zaokruen oblik, tako da se ona utisne u mozak kao otro otisnuta sliica. Tom je sklonou za zornim oblikovanjem sve sveto neprestano izloeno opasnosti da se ili ukruti ili otui. ivot srednjovjekovnog kranstva je u svim svojim odnosima proet, pa ak i posve zasien religioznim predodbama. Ne postoji nijedna stvar ili postupak koji se neprestano ne dovodi u odnos prema Kristu i vjeri. Sve je usmjereno na religiozno shvaanje sviju stvari. im bi srednjovjekovnog ovjeka obuzelo strahopotovanje prema zemaljskom velianstvu, odmah bi se poeo sluiti svetim liturgijskim jezikom kao izraajnim sredstvom svoga osjeaja. Kraljevski sluge petnaestog stoljea ne plae se u tom pogledu nikakve profanacije. Pohaanje crkve je vaan element drutvenog ivota. Ljudi idu u crkvu da se pohvale svojom najljepom sveanom odjeom, da se nadmeu svojim poloajem i dostojanstvom, svojim dvorjanskim oblicima ophoenja i uljudnou.