HUMANA ŠKOLA

1) OTVORENA ZADAĆA NASTAVE glasi:Izbor i izoštravanje opažanja; razumijevanje preko usporedbe, razlika, međusobno priopćavanje; spoznaja preko poretka i preko predodžbi; sve to treba kontrolisati, obrazložiti, vrednovati; naučiti djelovati – sam i s drugima; preuzeti odgovornost; postupni rast javnosti; nastavak nastojanja, dizanje i nakon padova; iskustvo: ja to mogu!

2) ČIME JE ODREĐENO MULTIKULTURALNO DRUŠTVO?Određeno je cijelim nizom faktora:- funkcijom useljenika- njihovom podjelom- njihovom dinamikom- njihovom vanjskom pojavom- njihovom etničkom, kulturalnom, religijskom, političkom

samosviješću, kao i sviješću zemlje u koju dolaze.

3) ČIME SU UGROŽENE VRIJEDNOSTI I DOBRA DANAS, BORBA PROTIV RASPADA VRIJEDNOSTI?

Dobra (misli se na ono što je neovisno o ljudskoj procjeni, nužno, ugodno i dobro) i vrijednosti (misli se na ono što smo u našoj kulturi proglasili i iskusili kao vrijednosti: sloboda,k pravednost, mir, netaknutost tijela, opskrbljenost, istina, dostojanstvo ličnosti, ali i sigurnost, mobilnost i identitet) su kao prvo dalje po svojoj važnosti, a kao drugo su i dalje ugrožene ili ih je teško dosegnuti. Broj dobara kojih se ne možemo odreći kao i broj temeljnih vrijednosti (iz kojih uvijek možemo izvoditi druge: sloboda govora, mišljenja, okupljanja, kretanja, umjetnosti i znanosti itd) je malen i u okvirima jedne kulture uglavnom konstantan. Drugačije je s vrlinama koje su sredstva načina ponašanja preko kojih se one osiguravaju. Budući da vrijednosti (i dobra) danas nisu prije svega ugrožene individualnim slabostima i pogreškama, nego kolektivnim uvjetima naše egzistencije – kamatama, inflacijom, tržištem rada, potrošnjom energije, smogom, funkcioniranjem aparata, tehničkim napretkom, mjerama racionalizacije, primanjem vijesti, strahovima i predrasudama ili histerijom mnogih koji gledaju isti TV program – stoga i vrline moraju biti drugačije: indirektne, istodobno svjesne i česte, raspoložive i postojane. Tako su se pojavile posve nove liste glagola i glagolskih imenica koje označavaju ono ponašanje koje se cijeni: prosuđivati i misliti, kontrolirati i slušati, promatrati i improvizirati, biti strpljiv i biti tačan, pouzdanost i odgovornost, sposobnost za surađivanja i za samostalno djelovanje, sposobnost za suočavanje sa sukobima i sposobnost za podnošenje razlika,

sposobnost za hrabrost i uvjerenje – i za njihovo utemeljeno napuštanje.

4) PROTIVRJEČNOST DINAMIKE MODERNIZACIJEHeitmeyer označava na slj. način dinamiku modernizacije, njenu potivrječnost: - što više slobode, to manje jednakosti- što manje jednakosti to više konkurencije- što više konkurencije to manje solidarnosti- što manje solidarnosti to više pojedinačnosti- što više pojedinačnosti to manje socijalnih veza- što manje socijalnih veza to više bezobzirnosti

5) OBRAZOVNE ZADAĆE glase:- solidno temeljno obrazovanje, prenošenje kulturoloških tehnika- informatičko-tehničko temeljno obrazovanje- gospodarstveno i tehničko obrazovanje- ključne kvalifikacijeU ovo još spadaju: uz samostalno učenje - razmišljanje o povezanosti, spremnost za suradnju i ekološki osviješteno ponašanje: osjećaj za zajednicu, vlastita odgovornost, tačnost, čistoća, poštenje, marljivost, spremnost za postizanje uspjeha be kojeg čovjek ne može opstati niti na radnom mjestu niti u zajednici.

6) PET TEMELJNIH PREDODŽBI O ŠKOLI-Škola je ustanova u kojoj se stječu posebna znanja i sposobnosti koja se ne mogu steći na ulici, gledanjem ili sudjelovanjem u određenim aktivnostima- To je mjesto koje je na umjetni način odvojeno od života odraslih, mjesta na kojem vladaju posebno primjereni odnosi za odrastanje djece- Jedni se boje da bi se svijet sa svakim novim naraštajem mogao vratiti u barbarstvo, a drugi se nadaju da će novi još neiskvareni naraštaji krenuti k novom svijetu koji nema veze sa starim- To je ustanova koja nastavlja obiteljski odgoj preko obrazovanja i nastave; on djeci želi pružiti svestranu zajedničku pomoć za odrastanje u društvu; ona ih priprema za svijet rada, za njihove građanske obaveze, za život u svijetu koji je određen znanošću i politikom, tradicijom i napretkom, svijet koji postoji izvan i poslije škole- To je škola koja upravlja i opravdava, škola koja radi na zahtjevima društva i u kojoj rade i u kojoj žive učitelji; to je ona škola kojom se najviše bave oni čiji je djelokrug rada politika obrazovanja.

7) OSTALE PEDAGOŠKE NASTAVNE ZADAĆE

U teoriju škole nužno spada i teorija o pedagoškim zadaćama, mogućnostima i djelovanju drugih pedagoških institucija(instanci):- porodica i susjedi- javnost, res publica- stvari, to znači da svi oni životni uvjeti koji su neovisni o našoj volji i našim predodžbama: dati predmeti, odnos vremena i prostora, pravni odnosi itd.- predodžbe/slike koje prenose mediji Porodica – to je zajednica djece i odraslih – njezin je uloga odlučujuća jer ona ima najraniji uticaj na dijete. Ona je već prije škole odigrala značajnu ulogu u oblikovanju i usmjeravanju – i u dobrom i u lošem smislu. Škola mora prihvatiti dijete kao ličnost kakva je ono već postalo; ona tu ličnost može dalje razvijati, pokazati joj nove puteve, otvoriti joj mogućnost za identifikaciju. Ona ne smije dijete mijenjati, ne smije ih lomiti. Roditelji – nisu nalogodavci obaveze o školovanju; to su građani – to je polis. Iznimno je velik uticaj polisa – misli se na sveukupnost našeg zajedničkog životnog poretka. Može se reći da je taj uticaj načelno veći od uticaja škole. Njega škola uopšte ne može isključiti niti otkloniti. Učitelji – su državni službenici – što je u svakom pogledu opasnost – i to bi trebalo imati pozitivne posljedice i pozitivnu uvjetovanost: tako da učitelji predstavljaju polis i da to postane čvrstim mjerilom. Škola – ne utiče na postojeće odnose u kojima živimo. Ali ona bi trebala formulirati svoja pedagoška očekivanja, obrazložiti ih i energično najaviti polisu. Javni mediji – među njima prije svega elektonski, dio su te javnosti. Škola će to morati prihvatiti, što znači da će se njezina pomoć uglavnom sastojati od toga da pokaže da su i oni važni. Dok god su djeca – djeca, škola im mora omogućiti (koliko je to moguće) neposredno iskustvo, a ne ono koje dolazi preko medija.

8) LISTA POTICAJA KOJE TREBA DOPUSTITI U NOVOJ ŠKOLI:- slušati, saslušati, sanjati- učiti, kretati se, stupiti na scenu- baviti se nekom zajedničkom sklonošću u dvoje, pokazivati jedno

drugome nešto, razgovarati o tome- povući se iz zajednice- ako drugačije ne ide: povući se van u vrt ili u svijet mašte- doslovno raditi s elementima: naložiti vatru i paziti na nju,

akumulirati vodu, iskopati duboku rupu- sagraditi kolibicu, napraviti gredicu u vrtu ili se brinuti za

životinje- zajednički kuhati i jesti zajedno s drugima- nakon toga oprati suđe- odmerati se, biti miran, koncentrirano čitati

- igrati se- biti nježan prema drugima- promatrati nešto, promatrati druge, zadovoljiti znatiželju- proslavljati, igrati predstave, zajednički pjevati, poklanjati ono što

smo sami napravili i sve to učiniti uz uobičajene aktivnosti u školi: pisanje, čitanje, računanje, crtanje, iznošenje referata.

9) ŠTA SAME ŠKOLE MOGU UČINITI?(UNUTRAŠNJA MJERILA SAMOPROMJENJIVOSTI)

Škole same trebaju zahtijevati autonomiju. Zahtjev treba sadržavati grubi idejni nacrt za moguće djelovanje. Da bi se to napravilo škole bi se trebale informirati, osvrnuti se npr. na odgojne domove, ili pak vidjeti šta se događa u cjelodnevnim školama koje su ovakve oblike organizacije već postavile u službu škole koja odgaja za život i ne bavi se samo čuvanjem djece. Škole bi se trebale upoznati sa uzorima koji dolaze iz inostranstva. Svaka bi škola sama trebala smjeti organizirati raspodjelu vremena. Ako timovi učitelja koji rade sa jednim stupnjem (godištem djece) mogu raspolagati svojim vremenom, onda se oni mogu dogovarati kad će i kako obrađivati predviđene obaveze u okviru nastavnih predmeta. Zgrade su snažan faktor koji ovo sprečava. U ovakvim zgradama s nominiranim zatvorenim prostorima ne može se „živjeti“, a nove si još dugo neće moći priuštiti. Škola mora htjeti promjene i one se školi moraju povjeriti.

10) UNUTARNJA MJERILA SAMOPROMJENJIVOSTI(ŠTA SAME ŠKOLE MOGU UČINITI)

Ta samopromjena je prije svega ono za što ona sama odgaja. Ono što škola sada mora učiniti sama sa sobom je prije svega ono što ona zapravo želi izazvati kod svojih učenika. To su „unutrašnja“ mjerila:- prvo postaviti ciljeve; sve drugo (sadržaj, postupci, organizacijski

oblici škole) podrediti tim ciljevima - ciljevi u procesu učenja stalno moraju biti jasni i izloženi kritici,

treba ih formulisati kao hipoteze- sve osobe koje sudjeluju u procesu učenja i poučavanju trebaju

sudjelovati i u planiranju, pa će tako reforma kurikuluma postati sastavnio dio kurikuluma

- poticati sklonosti, ali budući da ih e rano može uočiti treba pojasniti njihov temelj te tako omogućiti njihov dalji razvoj

- ne podređivati nadarenost ni potrebama ni ponudi- neka učitelji budu oni koji uče- potaknuti i omogućiti učiteljima istraživaanje vlastitih djelatnosti- individualizirati nastavu, diferencirati i liberalizirati i

objektivizirati nastavu, koncentrirati je i ekonomizirati

- škole trebaju postati mjesta na kojima se stiče iskustvo i u kojima se mogu reproducirati i sustavno otkloniti događaji, zadaće, sukobi, slobode i sve ono na šta nas navodi društveni život – sve se to samo po sebi nameće

- poredak u školi ne smije potvrđivati ni pojačavati neoravednost društva ali nas ne smije ni zavaravati, nego u nutrini škole uvijek iznova pokušavati, osvijestiti i osposobiti učenike da se cijelog života bore protiv toga

- povećati autonomiju pojedinih škola, omogućiti uvid javnosti u rad i život škole

- zamijeniti vertikalnu kritiku (preko nadređenih poglavarstava) horizontalnom (koja dolazi od kolega, od konkurentskih škola,m od roditelja i učenika)

11) SAMOOBVEZBA PEDAGOGA I SOKRATOVA ZAKLETVAPrijelazi, to ne znači samo približavanje, znači i slamanje otpora. Najpodmukliji otpor dolazi od naše vlastite malodušnosti, zbog nedosljednosti, zbog uslužnosti. Ne želimo remetiti mir, ne želimo da naše kolege pokazuju otpor prema nama, ne želimo se praviti važnima – i tako bez velike potrebe dopuštamo da se događa ono što smatramo pogrešnim: tiranije svjedodžbi, neumoljivost gradiva, „misterije“ propisa, prednosti koji ima poredak odraslih u odnosu na životne zakone djece. Da bi osigurali zaleđe boljem znanju i volje u nama sanjima i da bi ih ojačali za ozbiljan slučaj, samoobveza se čini korisnim sredstvom. Podariti joj određenu strogoću i svečani ton i nazvat je prisebom. Sokrat bi u svakom slučaju razumio zašto samoobveza=zakletvom. Za nas danas zakletva je nešto strano. Ona bi trebala brinuti da se obećanje ispuni i kazniti krivokletstvo čak i kad ga ljudi ne spoznaju kao prevaru. U sekulariziranom svijetu krivokletstvo i nepridržavanje zakletve mogu djelovati samo ako se zaprijeti oštrom kaznom. Sokratova zakletva koja se predlaže trebala bi za pedagoge imati istu ulogu kao i hipokratova zakletva za ljekare, medicinare. Ono što nama danas prijeti, ako se ogriješimo o Hipokratovu ili Sokratovu zakletvu jednostavno je sramota. Onaj koji sa svojom voljom ogriješi o zakletvu mora se sramiti sam sebe, „udruge kojoj pripada“, javnosti – ili se opravdati. On se ogriješio o načelo koje su te tri distance provjerile i za koje smatraju da je tačno i potvrđeno. Ovo vrijedi za sva opća načela. Ali ipak ih ljudi stalno krše. Međutim, nije prekasno za ono što je pravilno.Sokratova zakletva:Kao učitelj i odgajatelj obavezujem se:- poštovati osobine svakog djeteta i braniti ih od svih- zalagati se za njegovo tjelesno i duševno jedinstvo- poštovati njegove osjećaje, slušati ga, uzeti ga ozbiljno u obzir

- tražiti njegovo odobrenje za sve ono što činim glede njegove osobe, isto onako kao što bih postupao prema odraslima – koliko je moguće spoznati zakonitost njegovog razvoja, postaviti je na dobre temelje i omogućiti djetetu prihvaćanje te zakonitosti

- otkriri i unaprijediti njegove sklonosti- zaštititi ga, ako je slabo i pomoći mu pri prevladavanju straha i

krivnje, zloće i laži, sumnji i nepovjerenja – ako mu je to potrebno- ne lomiti njegovu volju – ni onda kad nam se čini da je

besmislena, pomoći mu da razum ovlada njegovom voljom, poučiti ga kako se koristiti razumom i šta je to umijeće razumijevanja i shvatanja

- osposibiti ga za preuzuimanje odgovornosti u zajednici i za zajednicu

- omogućiti mu stjecanje iskustva o svijetu kakav on doista jeste, ali ga ne potčiniti svijetu kakav on jeste

- omogućiti mu da spozna šta je i kakav je to dobar život- pružiti mu viziju boljeg svijeta i uvjeriti ga da se ona može

ostvariti- poučiti ga istinoljubivosti, a ne istini, jer ona je samo kod BogaOvim se takođe obavezujem:- da ću, koliko sam u mogućnosti sam tako živjeti i primjerom

pokazati kako se izlazi na kraj s poteškoćama, s napadima i šansama u našem svijetu, pa i s vlastitim ograničenjima i s vlastitom krivnjom

- u skladu sa svojim snagama pobrinut ću se za to da naraštaj koji dolazi zatekne takav svijet u kojem se isplati živjeti i u kojem naslijeđeni tereti i poteškoće ne vrše pritisak na vlastite ideje i mogućnosti

- javno ću obrazložiti moja uvjerenja i djela, izližit ću se kritici – posebno kritici onih koji su time pogođeni kao i kritici stručnjaka

- uzprotivit ću se ipak svim osobama i odnosima – pritisku javnog mnijenja, interesima udruge, propisima službe – ako budu sprječavali namjere koje sam ovdje iznio.

12) SLABOSTI ŠKOLE KOJA POUČAVA?A) Škola ne priprema za budućnost. Ne radi se naime o temama, radi se o postupcima i djelovanjima. Nije nam potrebno više poučavanja o poteškoćama ovog svijetaveć treba uvježbati ono ponašanje i ona sredstva kojima bi se to moglo nadvladati. Radi se o spremnosti za preuzimanje dgovornosti, odlučnost, o povjerenju i načinu života... Zašto bi djeca trebala činiti ono što odrasli nisu u stanju? Koliko malo školsko znanje utiče, može se vidjeti iz onog stanja koje vlada tijekom odmora, u kafićima, kad je škola završena.B) Da je škola nedjelotvorna vidi se kod tzv. loših učenika čiji postotak raste tako da „jedna cijela industrija živi od krize uspjeha“ – ali ne zbog neuspjeha učenika već neuspjeha škole koja se

pogrešno odnosi prema sposobnostima za učenje svojih učenika i prema njihovim potrebama za učenje. Ko se danas može pouzdati u znanja iz fizike ili historije koje je učenik stekao u nastavi. Treba nam 9 godina da loše naučimo engleski, a samo jedan šestomjesečni boravak u SAD blamaža je za sva naša umijeća poučavanja.C) Nedjelotvorna škola je neomiljena. Ovdje vjerovatno vlada naizmjenično djelovanje ali je Hartmut Von Hentig siguran da je neuspješnost prauzrok. Kroz izvješće o međunarodnom istraživanju, na pitanje kako učenici prosuđuju školu, može se reći da njemački učenici imaju dosta lošiji odnos prema školi nego francuski i američki učenici. Njihovo nezadovoljstvo sa školom dramatično raste sa njihovim godinama i sa mogućnostima procjenjivanja. Čovjek se ne može odgajati i obrazovati protiv njegove volje. Škola je trauma za veliki postotak učenika realnih škola.D) Pedagoška škola stoji u sve većoj suprotnosti prema društvenoj okolini. S ovom se tvrdnjom možemo lakše složiti ako je obrnuto postavimo: što se škola više podređuje vladajućim odnosima – pripremanju za ono što je teško (funkcionalnost, anonimnost, kolektivnost, rivalstvo itd.) – utoliko nehumanija postaje što naravno ostavlja posljedice na djelotvornost kojoj teži

13) RAZLOZI ZA NOVU TEORIJU ŠKOLE?Većina školskih sistema u svijetu temelji se na portrebi države, crkve ili društva za lojalnošću pojedinca prema zajednici, za razumijevanjem prema njoj pa dakle i za sposobnostima čovjeka da razumije „izgovoreno, napisano, smišljeno“ kao ui za gospodarstveno korisnim kvalifikacijama. Pripremanje za te zadaće označava se kao pedagogija. Ako se pri postavljanju teorije škole radi o pedagoškim ustanovama u užem smislu riječi, u obzir se moraju uzeti 3 komponente: - antropološka pedagogija- historija, odnosno tradicija i kultura- trenutna volja organizatora; postavljeni ciljevi do kijih se došlo na temelju racionalnog ispitivanja datosti.Bilo bi logično poći od manje promjenjivih faktora, od jednog određenijeg temelja. Ali upravo tu i počinju sumnje i razmimoilaženja. Jedna bi daljna mogućnost bila postaviti teoriju škole koja spaja sve tri ove komponente i kontrolira pod kojim uslovima i kako se slažu. Teorija je u pravilu teorija o jednoj stvari, jednom činjeničnom stanju, jednoj namjeri koju teorija objašnjava. Teorije nisu odrazi stvarnosti. Stoga ne treba očekivati da se stvarnost odrazi u njoj. Teorija škole ima kritičku funkciju prema školskoj praksi. Traži se teorija koja može razjesniti postojeće probleme škole: probleme između laika i stručnjaka, između

praktičara i teoretičara, pedagoga i političara, traži se sistem argumenata a ne dogmatičnost po mjeri.

14) INDIKATORI KOJIMA BI SE BUDUĆA POLITIKA OBRAZOVANJA TREBALA POSVETITI?Oeklerovi zaključci ostaju u okviru onoga što se već sada može odlučiti i diskreditirati: učitelj ne mora biti državni službenik; treba povećati broj vrsta škola i nositelja škola; treba skratiti vrijeme školovanja; treba oslabiti državni monopol i regulativu. Sve ovo ima za cilj da se preko promjena održi ona funkcija škole koju ona već ima. To čine i sasvim druge osobe sa sasvim drugačijim upitnim sredstvima. One su pronašle neprijatelja i okomile se na njega: racionalistička didaktika škole koja prenosi samo znanje. Ako sa ne njezino mjesto postavi soft learning (kao i meki turizam na mjesto grubog) sve će biti u redu. Tako su se otkrila rješenja:Edu kinestetika – EK-vježbe su sigurni, jednostavni i prirodni pokreti koje učenici uglavnom izbjegavaju jer imaju problema s koordinacijom. Ovi pokreti „prisiljavaju“ učenike da upotrebljavaju obje polutke mozga te se tako izazivaju čudesni spontani uspjesi u učenju. Brain gym – program za vježbanje s jednostavnim pokretima tijela i energije koji se naslanja na stare discipline joge i akupunkture, te na mnogim područjima znatno povećava sposobnost za postizanje uspjeha. One pospješuju pozitivne stavove, kreativno mišljenje i samosvijest.Bio -logijsko učenje – apstraktni i komplicirani sadržaji koje treba naučiti osmišljeno se „upakiraju“ na biologijski način i nude se ne izazivajući stres.Jogging mozga – cjelovita metoda – jedan izuzetan program za trening sivih stanica koji u obzir uzima sve od vježbi zagrijavanja do fizičke aktivnosti preko temeljnog treninga sve do „kina u glavi“ što razvija moć predočavanja.Mind-mapping i sugestopedija uglavnom služe treniranju pamćenja preko učenja u opuštenoj atmosferi i preko „nježne pedagogije“Banane. Mapa za akciju – ova mapa nudi materijal koji nam omogućuje preko igre bribližiti se ovom „sredstvu uživanja“ i sagledati ga iz svih uglova.Spoznati vodu – to je riznica ideja koja se može primijeniti u dječijem vrtiću i u osnovnoj školi.S djecom doživjeti prirodu – 41 igra koja budi intuiciju i osjećaj za prirodu, ali i razumijevanje za ekologiju itd.

15) SUMNJIVA POMOĆ PRI UČENJU? Uraditi individualno

ODGOJITI GRAĐANINA

1) OSOBINE POLITIČKE ZAJEDNICE?Građanstvo znači pripadnost državi. Ono pojedincu daje pravni status, kojem su pridružena određena prava i dužnosti. Taj status ovisi o zakonima pojedine države i može se reći da postoji onoliko tipova građana koliko i država. Problematika građanstva nije samo pravna ili ustavna problematika. Razmotrimo li aktuelne rasprave o toj problematici i tim pitanjima primijetit ćemo da se neprestalno vraćamo na dvije koncepcije.Prva koncepcija suprostavlja društvo državi: ona insistira na slobodi pojedinca i zajednica odvojenih od države: na državu gleda kao na moć izvan društva koja mu se nameće. Druga stavlja naglasak na tradiciju, na identitet i kontinuitet nacije. U tom slučaju građanstvo, a naročito pristup građanstvu, zavisi o prihvaćanju određenih načina života, mišljenja ili uvjerenja.Pod društvom se podrazumijeva zajkednica pojedinaca međusobno povezanih svakidašnjim odnosima u radu i razmjeni. Pri tome se naglašava ljudska strana ličnih odnosa, u istom gradu ili na istom radnom mjestu, te solidarnost među funkcijama koje pojedinci obavljaju (prodavač, liječnik itd.) a koja ih sve čini međusobno zavisnim. Društvo je skup „horizontalnih“ odnosa između pojedinaca i grupa. Njegova struktura leži u organizaciji rada unutar zajednice. Svi pojedinci nemaju na raspolaganju iste prednosti, a naročito nemaju istu moć nad organizacijom proizvodnje, razmjena i potrošnje. Država se pritom smatra oblikom moći „iznad“ društva, koja ga organizira, a u nekim slučajevima i mijenja. Polazeći od te tačke moguće su dvije koncepcije.

Prva se sastoji u tome da državu predstavimo kao stroj na usluzi vladajućim društvenim klasama. Vojska, policija, pravosuđe i odgojno-obrazovni sistem u takvoj perspektivi imaju ulogu utvrđivanja i produživanja moći tih društvenih klasa. Država koja je u pravilju braniteljica opšteg interesa, zapravo je instrument u službi pojedinačnih interesa (Marx).Druga se koncepcija sastoji u tome da se u državi vidi instrument „regulacije društvenog“. Društvo je sposobno samo sebe organizirati na zadovoljavajući način. Ravnoteža među društvenim odnosima spontano proizvodi slobodno poduzetništvo. Država treba samo utvrditi „pravila igre“, tj. treba zakonski osigurati vlasništvo i konkurenciju (koncepcija liberalizma).Ove dvije koncepcije imaju neke važne zajedničke tačke. U oba slučaja država je instrument koji se izvana upliće u spontanu igru društvenih odnosa. No u svakom slučaju država je osumnjičena da podržava eksploatiranje jednih od drugih pojedinaca. Država je zlo, privremeno ili potrebno, ali ipak zlo.

2) KANTOVA KONCEPCIJA ŠKOLE?Kantova „Razmišljanja o odgoju“ omogućuju nam da odgovorimo na pitanje: kako autoritet može razviti slobodno rasuđivanje? „Razmišljanja“ opravdavaju disciplinu i školu kao ustanovu.Disciplina je opravdana, kažu nam „Razmišljanja“, u prirodi čovjeka da bude podložan neobuzdanim impulsima. Njegove želje su istovremeno višestruke, pa dijete može sebi nauditi ukoliko se njegovim potezima ne nametne neki red i neka mjera.one ga osim toga čine različitim od životinje, jer je životinja oidložna pravilima instikta. Osnovna funkcija reda koji odrasla osoba nameće djetetu jeste pariranje opasnosti koju ono predstavlja samom sebi. Za Kanta je čovjak stvorenje koje je nedovršeno, jer ne posjeduje instikt u strogom smislu. On upućuje na to da je priroda namijenila čovjeku da se sam dovrši. Čovjek, dakle, može graditi sam sebe. Znači mora upotrebljavati svoj razum i svoju slobodu. Kantova ideja jest da je škola mjesto dresure čiji je cilj izdvojiti vrijeme za razmišljanje. Navika koju dijete treba steći u tom smislu jest formalna navika. Bit nije toliko u onome što se od njega konkretno traži, već prije u tome da dijete zagospodari svojim spontanim potezima i da nauči općenito poštovati neki poredak. Disciplina, dakle, nije ropstvo. Zato je osnovna navika koje stičemo u školi navika rada. Raditi, dakle znači odreći se brzog zadovoljstva, prihvatiti obavljanje neke mukotrpne aktivnosti i odgoditi zadovoljenje želje za kasnije. Dijete treba naviknuti da organizira svoje vrijeme i svoje aktivnosti. Zbog toga se djeci u određenoj mjeri može pružiti vlastiti izbor rasporeda sati, pod uslovom da

uvijek poštuju ono što su sebi sama jednom zadala, odnosno treba ih prisiliti da poštuju vlastite odluke.

3) ZAKONSKI MODELI PEDAGOŠKOG AUTORITETA?Cilj školske discipline, ako je riječ o tome da treba odgojiti i obrazovati pojedince koji misle, jest nametanje strpljenja i odgoda bez kojih pojedinac jednostavno nema vremena razmišljati. Ona ga prisiljava da djeluje na organiziran i promišljen način. Ona i dalje podređuje dijete nekoj vlasti i usađuje mu navike podređivanja. Zar ga te navike ne čine od njega pasivnog podanika, naviknutog da se njime vlada umjesto da sudjeluje u donošenju odluka? I na ovo pitanje je Kant dao odgovor. On je od djeteta zahtijevao bezuslovnu poslušnost. To je ono što razlikuje dijete od adolescenta koji sluša odraslog zato što u njega ima povjerenja, znajući da se on tako ponaša s razlogom i iz iskustva. Dijete mora poštivati općenito red, prije svega vremenski red, a ne osobnu volju odraslog koji je u ostalom u školi podređen tim istim pravilima. „Učitelj ne smije pokazivati nikakvu naklonost, nikakvo davanje prednosti jednom djetetu pred ostalom djecom“, kaže Kant. Ono u ostalom dobro vidi da kao dijete ima svoje dužnosti, premda mu je malo teže uvidjeti da ih ima i kao čovjek.Možemo razabrati još jedan zakonski model autoriteta, svojstven školi. Taj se model može nazvati zakonskim prije svega što autoritet ne proizilazi iz sukobljavanja dviju osobnosti, već iz odnosa dviju funkcija čiju hijerarhiju određuju izričita pravila. U tom smislu, škola je predvorje savremenog društva. U tom društvu su društvene funkcije hijerarhizirane i međusobno povezane odnosima autoriteta. Autorite se ne vrši nad pojedincem kao takvim, već nad pojedincem u skladu s funkcijom koju obavlja. Zbog toga se od nekog nastavnika može tražiti samo ono što se traži od svih nastavnika koji se nalaze u istoj situaciji. Prisilama je podređena njegova funkcija, a pojedinac samo dok obavlja tu funkciu.Isto tako, u školi ni jedno dijete nije podređeno osobnim orisilama. Od njega sse ne može zahtijevta ništa osim onog što se zahtijeva od sve ostale djece. Obrnuto, moć nastavnika nije njegova osobna moć. Ta moć pripada samo njegovoj funkciji. Rezultat toga jest da se škola, kao i moderno društvo, zasniva na principu jednakosti svih pred zakonom ili pravilima. Činjenica da se od djeteta očekuju samo djela, dok mu se ostavlja sloboda da ima svoje misli i svoje osjećaje. Škola dakle mora suditi o djetetu po onome što ono čini, a ne po njegovoj psihologiji. Škola privremeno sklanja dijete od uticaja njegove porodične sredine. Porodična sredina mjesto je afektivnih odnosa, tj. mjesto sigurnosti, ali i jakih prisila. Kako škola s jedne strane djetetu nameće „objektivno“ ponašanje, kako mu s druge strane ne nadomješta porodične odnose drugim

afektivnim odnosima istog tipa, kako se ne miješa u intimnne sklonosti učenika sve dok se on pokorava pravilim ustanove, škola stvara neku vrstu „nečeg između“. U okviru škole, dijete djelimično izmiče i svojim roditeljima i učiteljima; u njemu se razvija zametak privatnog života.

4) KRITIČKE ANALIZE MICHELA FOUCAULTAAnalize koje je sproveo M.F. u svom radu „Nadzor i kazna“ ističu da postoji model discipline koji se može nazvati vojničkim. Disciplina koju opisuje F. proteže se na organizaciju društva općenito. Provodi se pomoću sitničavog kontroliranja ponašanja, kretanja i rasporeda sati. Ona isključuje razmišljanje podređenog: važne su samo brzina i djelotvornost. Onaj koji ima moć, taj razmišlja i planira: izvršilac je samo element u strategiji koju uopće ne mora shvatiti: njegova je jedina funkcija da bude što bolji zupčanik u zajedničkom mehanizmu. Ljudske mase (vojske) precizno su organizirane: ponašanje i kretanje svakog vojnika strogo su usklađeni s ponašanjem i kretanjem svakog drugog, tako da cijeli skup funkcionira kao divovski stroj, bez nepredvidivosti. Ovakva načela nalaze se i u organizaciji škola koje su u 18. i 19. stoljeću bile škole-uzori. Ovaj model ima privrednu funkciju. On omogućuje veću rentabilnost ljudskog rada, izvlačeći maksimum iz skupa pojedinačnih snaga. Nalazimo ih prije svega u tvornicama i zanatskim radionicama. Pokreti i promjene mjesta se nadziru i brižno su kodirani.Disciplina omogućuje nadzor nad velikim masama zahvaljujući organizaciji. Ustanova koja pruža model takve discipline jest zatvor; neprestalno držanje na oku svakog zatvorenika, tako da ni jedan zatvorenikov pokret ne može promaknuti oku čuvara. Čuvar ne može biti viđen iz ćelija. Stoga zatvorenici nikada ne znaju jesu li doista nadzirani. Znaju samo da to mogu uvijek biti. Budući da zna da je neprestalno na oku vlasti,pojedinac se na kraju navikne na samokontrolu. Zbog toga treba „individualizirati“ pojedince, dati svakome mjesto kojeg se mora držati i s kojim se na kraju počinje poistovjećivati.Taj se princip primjenjuje na školu. Učenik bi trebao da u svakoj situaciji osjeća da ga se može promatrati, naročito kad toga nije svjestan. To je ustvari fizički uslov razvoja nauke pedagogije i psihologije. Nagomilavanjem informacija o svakom pojedincu omogućuje da se pojedinac okarakterizira, da se razaberu njegove namjere ili načini ponašanja koji se mogu vrednovati u odnosu na „normalno“ ponašanje.Npr. nije više dovoljno da dijete zna tačno pisati; nego se povrh toga cijela operacija mora odvijati prema preciznim normama koje mu

propisuju i najmanju kretnju i stav koji treba zauzeti (kako mora sjediti i na kojoj udaljenosti od stola, kako treba držati ruke itd.).

5) TEMELJNE VRIJEDNOSTI SAVREMENOG DRUŠTVA Ova analiza omogućuje nam da ponovo razmotrimo problem usađivanja habitusa. To ćemo učiniti postavljanjem sljedeće hipoteze. U svim savremenim društvima postoje vrijednosti koje se nameću svima. Te vrijednosti su povezane sa središnjom vrijednosti rada: djelotvornost i ozbiljnost u vršenju funkcije, poštenje u razmjeni, poštivanje društvenih pravila bez kojih se svaka saradnja nemoguća, kao i orređeni smisao za jednakost, jer natjecanje i djelotvornost nemaju ni spola ni rase. Osim toga društveni pritisak koji se prenosi djelovanjem odgojno obrazovnog sistema, pojedincima nameće neku vrstu proračunske autonomije i smisao za solidarnost društvenih funkcija. Te su vrijednosti zajedničke u svim naprednim savremenim društvima. Ali budući da se svako moderno društvo razlikuje prema svojim historijskim tradicijama ono pojedincima takođe nameće i tradicionalne habituse, te unutar svakog društva, habituse svojstvene različitim društvenim klasama. Iz toga proizilazi pretpostavka: reprodukcija situacije prevlasti u stvari se zasniva na usađivanju tradicionalnih habitusa neke određene (vladajuće) klase djeci čije su tradicije možda i različite. Znači da su tradicionalni habitusi, oni koji su hijerarhizirani. Međutim i dakje stoji da se vrijednosti karakteristične za savremena društva nameću svima, prije svega zbog natjecateljske igre.

6) ODGOJ KAO SOCIJALIZACIJA I MORALIZACIJAU takvom okviru odgoj poprima političko značenje. Čin socijalizacije je: odgajatelj djeci usađuje poštivanje društvenih pravila, način ponašanja koji odgovara vrijednostima društva koje su podjednako tradicionalne i racionalne, proračunate. Ta je socijalizacija prvobitni odgoj, jer pojedincu nameće poštivanje univerzalnih pravila, a stoga i savladavanje svoje prirode i nasilja u njemu. Međutim, to nije cijeli odgoj, kao što ni društveni život nije cijeli ljudski život. Socijalizacija ima smisla samo ako pojedinac, bez obzira na pravila, dođe do njihovog promišljanja, do toga da se preispita njihov sadržaj, da o njima sudi. Kriterij tog prosuđivanja je moralni kriterij: to je kriterij jednakosti među ljudima kao razumnim bićima. Drugim riječima to je kriterij prirodnog prava.Odgajatelj dakle sudjeluje u društvenoj dresuri koja pojedincu nameće korektno ponašanje i poštivanje zakona. Ali svrha je odgoja da pojedinac nauči misliti, a prije svega da „shvati“ zašto se ovo zahtijeva, a zašto se ono što se zapravo od njega traži u dotičnom slučaju, ne bi smjelo zahtijevati.

7) KONZERVATIVNI ODGOJKoncepcija Hannah Arendt može se sažeti na sljedeći način: odgoj je u biti konzervativan. Svaki odgoj koji nije konzervativan jest reakcionaran.Odgoj ne smije biti konzervativan u društvenom smislu te riječi. Njegova funkcija nije da omogući elitama da sačuvaju svoju moć i svoje privilegije. Ali on mora sačuvati naslijeđe znanja i iskustava naslijeđenih od prošlosti i prenijeti ih novim generacijama. Pri tom su osnovna dve načela. S jedne strane djeca ne smiju činiti neku posebnu grupu, odvojenu od odraslih, pozvanu da upravlja sama sobom. Cilj odgoja jest da se djeca dovedu do zrelosti bića koja djeluju; dakle treba ih čuvati od neumoljivosti preuranjenog javnog života, odgajati ih u sigurnosti doma. Stvarati politički pseudoživot u razredu, navoditi djecu da upravljaju sama sobom, znači prerano ih tjerati da se pokazuju i da djeluju izložena pogledu ostalih. To znači smatrati dijete malim odraslim bićem, što je paradoksalno. Znači izložiti ga pritiscima koje nije sposobno podnijeti, pritiscima grupe, većine, javnog života. To bi značilo zatvoriti dijete u njegovu grupu, lišiti ga prirodnih odnosa sa odraslim, odnosa poučavanja i autoriteta koji mu omogućuju da naraste.S druge strane odgoj mora biti konzervativan upravo zato što je povezan s djelovanjem. Mora omogućiti mladim naraštajima da pronađu svoje mjesto u svijetu kako bi u njemu nešto započeli. Dužnost odgajatelja jeste da im prenese znanje, odnosno skup podataka i tradicija koji čini nasljeđe novih generacija. On na taj način ne lišava djecu njihove sposobnosti za inovaciju.Odgoj mora biti konzervativan upravo zato da bi sačuvao ono što je novo i revolucionarno u svakom djetetu; odgoj mora zaštititi tu novost i uvesti je kao novi poticaj u već stari svijet koji je s gledišta sljedeće generacije već zastario, ma koliko njegova djela bila revolucionarna.

8) GRAĐANSKA I POLITIČKA PRAVA, DRUŠTVENA PRAVAGrađanska i politička prava zahtijevaju da svi građani uživaju iste slobode. Ona omogućavaju odbranu individualne slobode u odnosu na državu. Društvena prava zahtijevaju smanjivanje nejednakosti situacija. Ona predpostavljaju da se država aktivno brinu o pojedincima, što implicira povećanje njezine moći, od čega slobode mogu imati štete. A. Renaut i L. Ferry nazvali su građanska i politička prava prava – slobode i društvena prava prava – obaveze.Može se tvrditi da ne postoji stvarna suprotnost između ta dva prava. I to iz 3 razloga:Prvi je vezan za moralno utemeljenje ljudskih prava

Drugi se pojavljuje ako preispitamo zamisao prema kojoj pojedinca treba braniti od države. Društvena su prava opasna jer povećavaju ugroženost pojedinca od vlasti. Treći razlog zbog kojeg povezujemo prava – slobode i prava – obaveze (građanska i politička sa društvenim pravima) svojstven je industrijaliziranim državama u kojima svi građani u principu imaju status radnika.