socijalno-emocionalni razvoj djece
TRANSCRIPT
SOCIJALNI I EMOCIONALNI RAZVOJ U DOBI OD 12. DO 18. GODINE
Razvojna psihologija
Pisala: Edita Vuković
SADRŽAJ
UVOD………………………………………………………………………………….…3
1. PSIHOLOGIJA PUBERTETA…………………………………………………...4
2. SOCIJALNI I EMOCIONALNI RAZVOJ MLADIH OD 12. DO 18.
GODINE……………………………………………………………………….....5
2.1. Socijalne karakteristike…………………………………………………………..5
2.2. Emocionalne karakteristike………………………………………………………6
3. TINEJDŽERSKI KONFLIKTI…………………………………………………...8
4. IDENTITET………………………………………………………………………9
5. SAMOSTALNOST……………………………………………………………...10
6. BLISKOST………………………………………………………………………11
7. PRIJATELJSTVO……………………………………………………………….11
8. ODNOSI IZMEĐU DJEČAKA I DJEVOJČICA……………………………….12
9. KRITIČKI STAV ADOLESCENTA PREMA SAMOM SEBI I PREMA
ODRASLIMA……………………………………………………………………14
ZAKLJUČAK………………………………………………………………………..16
LITERATURA………………………………………………………………………17
2
UVOD
Adolescencija obuhvaća prelazni period od djetinjstva do relativne zrelosti.
Adolescenciju ne smijemo zamijeniti sa pubertetom. Pubertet je samo dio adolescencije.
Adolescencija kao prijelazno razdoblje od djetinjstva ka relativnoj zrelosti, pored spolne
zrelosti sadrži još i druge karakteristike lične zrelosti, koje u suvremenom društvu imaju
sve značajniju ulogu. Cijeli ovaj period autori dijele na manja razdoblja. Najprihvatljivija
je klasifikacija američkog psihologa E. Hurlock, koja razvojno doba dijeli na tri dijela:
a) predadolescencija (približno od desete do dvanaeste godine);
b) rana adolescencija (približno od trinaeste do šesnaeste godine;
c) kasna adolescencija (približno od sedamnaeste do dvadesete godine).
Prema klasifikaciji drugih autora predadolescencija bi odgovarala periodu prije puberteta,
rana adolescencija periodu puberteta, a kasna adolescencija mladalačkom periodu.
Dužina trajanja ovih perioda je samo približna i ne odnosi se na sve pojedince.1
Termin pubertet izveden je iz latinske riječi pubertas koja označava zrelost ili odraslost.
U djevojčica pubertet počinje između dvanaeste i četrnaeste godine, a traje oko tri
godine. U dječaka ta pojava nastupa nešto kasnije (tj. od trinaeste do petnaeste godine), a
spolno sazrijevanje traje dvije do četiri godine.
Pubertet je ono razdoblje u životu čovjeka u kojem on od spolno nerazvijenog bića
postaje spolno razvijeno biće. Zato je razumljivo da su prije puberteta, dok su spolne
žlijezde još nerazvijene i ne funkcioniraju, djeca u pogledu svoje spolnosti uglavnom još
neutralna, te da su dječaci i djevojčice jedni drugima slični u svom tjelesnom razvoju, po
svom ponašanju i u svojim stavovima.
Pubertet se smatra vremenom brzih i dubokih promjena – i tjelesnih i psihičkih. Početak
puberteta ovisi o naslijeđu, ali i o utjecaju okoline. .
U pubertetu se mijenja i ponašanje mladih. Brz tjelesni razvoj prati zamaranje,
rastresenost i drugi nepovoljni simptomi. Značajne su promjene koje se odvijaju na
području socijalnog i emocionalnog razvoja u tom periodu.2
1 Smiljanić-Čolanović,V.-Toličič,I. (1966), Dječja psihologija, Beograd, Zavod za izdavanje udžbenika SRS, str.191, 1922 Furlan, I. (1988), Čovjekov psihički razvoj, Zagreb, Školska knjiga, str. 134, 135
3
1. PSIHOLOGIJA PUBERTETA
Položaj mladih u periodu puberteta otežavaju nove dužnosti i zadaci koje im odrasli
postavljaju i u roditeljskom domu i još više u školi. Posljedica promjena i povećanja
obaveza je ne samo čest umor, već i nervozno reagiranje mladih, njihova veća
razdražljivost i povišena uzbudljivost. U mladih te dobi čest je osjećaj dosade. Naime,
aktivnosti kojima su se kao djeca bavili čine im se djetinjastima i glupima, a nove nisu
još usvojili i razvili.
Popratna je pojava puberteta i osjećaj nemira do kojeg dolazi zbog nesigurnosti, češćih
konfliktnih situacija, ako i zbog povećane emocionalnosti mladih.
U pubertetu treba istaknuti svojevrsnu sklonost općem negativizmu koji se kod mladih
javlja prema svemu što ih okružuje. Taj je negativizam češći kod djevojčica nego kod
dječaka. Dvije su najčešće manifestacije tog negativizma:
- Prva je želja za izolacijom. Dolazi do svađa s prijateljima, do raskida prijateljstava i do
željene osamljenosti.
- Druga je manifestacija pubertetskog negativizma neraspoloženje prema radu. Dosad
marljivo, pokretno i razigrano dijete postaje sada umorno, ponekad čak i apatično. Ono
radi što manje može. Radi kritika i prijekora odraslih zbog popuštanja u učenju, u mladih
se sve više javlja antagonizam prema roditeljima i nastavnicima, kao i prema odraslima
općenito.
Zanimljivo je da u to vrijeme dolazi i do pojave koja se može nazvati seksualnim
antagonizmom: djevojčice „mrze“ dječake a dječaci preziru djevojčice. U tom su
antagonizmu dječaci veoma aktivni: natežu se s djevojčicama, čupaju ih za kosu, dižu im
suknje, nabacuju se na njih grudama snijega, rugaju im se.
Zbog povišene emocionalnosti mladih u pubertetu kod njih često dolazi do naglih provala
smijeha, srdžbe, tuge, pa i neraspoloženja. Oni sada teže kontroliraju izražavanje tih
snažnih čuvstava. Stoga se o pubertetu i govori kao o razdoblju emocionalne labilnosti.
Među tim emocijama značajno je složeno čuvstvo zabrinutosti ili brige. Djevojčice su
zabrinute zbog svog izgleda, pitaju se kakve li će biti kada odrastu, hoće li se snaći u
društvu, itd. Slično je i s dječacima, samo što ta zabrinutost kod njih dolazi kasnije.
4
U to vrijeme može i kod dječaka i kod djevojčica doći do regresije u ponašanju. Zbog
opisanih teškoća u mladih te dobi se javlja nedostatak samopouzdanja, a to se očituje u
njihovom nesigurnom i kolebljivom ponašanju.
Za razdoblje puberteta karakteristično je i intenzivno maštanje mladih. Mnogo sadržaja
za to maštanje nalazi se u književnosti, u filmovima, televizijskim predstavama i sl.3
2. SOCIJALNI I EMOCIONALNI RAZVOJ MLADIH OD 12. DO 18. GODINE
2.1. Socijalne karakteristike
Između 12. i 15. godine starosti vršnjaci postaju glavni kriterij u oblačenju i ponašanju.
Mladi razvijaju svoja pravila ponašanja koja ispoljavaju u vanškolskim situacijama i zato
ovaj uzrast rado učestvuje u neformalnim đačkim organizacijama i grupama, u donošenju
odgovarajućih odluka i njihovom realiziranju.
Grupni procesi i grupna dinamika značajni su činitelji koji doprinose razvijanju socijalne
svijesti, osposobljavanju mladih da donose odluke, kreiraju organizacijske pretpostavke
za realiziranje odluka i preuzimanje odgovornosti ukoliko odluke nisu realizirane. Na taj
način djeca shvaćaju logiku društvenih odnosa, što je bitno za socijalno sazrijevanje.
Kod mladih u ovom periodu prisutna je želja da imaju prijatelje, da održavaju prisne veze
s njima i da jedni drugima povjeravaju najintimnije tajne. Posebno im je stalo da ostave
dobar utisak na vršnjake, roditelje i nastavnike. Ako to ne uspiju, ljute se, dolaze u sukob
sa sredinom i zbog toga se izlažu kritici vršnjaka, roditelja i nastavnika.
Većina rezultata istraživanja pokazuje da je snažniji utjecaj roditelja na vrijednosni
sistem i opću socijalnu kulturu, dok je utjecaj vršnjaka snažniji na prolazne oblike
ponašanja i na način oblačenja. Istraživanja (Britn – G.V.Brittain, 1968) pokazuju da je
utjecaj roditelja na razvoj onih osobina ličnosti koje imaju trajni karakter, dok je utjecaj
vršnjaka na trenutno ponašanje i potrebe puno veći.
Posebno je snažan utjecaj na socijalne stavove i ponašanje onih roditelja koji imaju
autoritet kod svoje djece i u obiteljima u kojima vlada međusobno razumijevanje i
3 Furlan,I. (1988), Čovjekov psihički razvoj, Zagreb, Školska knjiga, str.135-137
5
poštovanje. I nastavnici koji su prihvaćeni od strane učenika, koji su dobri stručnjaci i
cijenjeni ljudi, služe kao model identifikacije.
U početnoj fazi puberteta druženje se realizira sa osobama suprotnog pola. Kasnije
počinje druženje u mješovitoj grupi i prvi oblici polne ljubavi. Ranije se počinju družiti
sa osobom suprotnog pola, mada ne masovno, muškarci.
Mladi u adolescenciji stječu samostalnost, kod njih se postepeno izgrađuju moralna i
društvena svojstva, koja daju vidan uspon razvoju ličnosti, unose više reda u njihovo
ponašanje i pomažu im da odgovorno postavljaju ciljeve svojoj djelatnosti, angažiraju se
na njihovoj realizaciji i preuzimaju odgovornost za neispunjene obaveze.
Oni žele takav kolektiv i takvu organizaciju života i rada koji neće gušiti njihovu težnju
za samostalnošću i ograničavati individualnost, nego, naprotiv, koja će dozvoliti da se
njihova interesiranja, snage i sposobnosti nesmetano razvijaju.
Zbog teškoća koje se javljaju u razvoju (raznih trauma, negativnog utjecaja okoline) kod
mladih se javljaju ove negativne osobine: pesimizam, zavist, lijenost, hvalisanje,
buntovništvo, agresivnost, avanturizam, nevjerovanje u vlastite snage, razne vrste
negativnih strasti, pretjerana osjetljivost, razna zastranjivanja u vezi sa zadovoljavanjem
polne potrebe, sanjarenje, sujeta, agresija, cinizam, brutalnost, itd.
Zahvaljujući povoljnim općim uvjetima razvoja, javljaju se i ove pozitivne osobine:
sposobnost samopromatranja i samoprocjenjivanja, sposobnost kritičkog suđenja i
mišljenja, sposobnost upravljanja sobom, hrabrost, istinoljubivost, osjećanje za
pravednost i sl.4
2.2. Emocionalne karakteristike
Sa općim razvojem logično je da emocije postaju stabilnije, podobnije za kontrolu,
društveno prihvatljivije i manje je njihovo vanjsko ispoljavanje, a više unutarnje. Kod
mladih emocije duže traju, stabilnije su nego kod djece, nisu u prosjeku suviše izražene,
nisu pretjerano česte, izdiferencirane su i moguće ih je kontrolirati. S obzirom na
prisustvo raznih razvojnih problema, situacija koje izazivaju frustraciju, sukoba sa
okolinom i samim sobom, adolescent često ispoljava gnjev, kod njega se manifestira
4 Mandić,P. - Gajanović,N.(1991), Psihologija u službi učenja i nastave, Lukavac, Grafokomerc Tunjić, str.131-134
6
ljubomora (često zbog straha da ne izgubi voljenu osobu) i razne vrste strahova. Prednost
adolescenta je u tome što može da prikrije manifestiranje svojih emocija, što je u stanju
da ih kontrolira i ne dozvoli da njihovi izražaji ugrožavaju druge.
Čitav period adolescencije praćen je, manje ili više izraženom, brigom hoće li se sve
razvijati normalno u fizičkoj i psihičkoj sferi, anksioznošću kad postoje i neznatni
povodi, nezadovoljstvom nekim fizičkim odlikama i pogrešnom procjenom vlastite
ličnosti.
U ovom vremenu javlja se kriza identiteta. Zbog svega ovoga veliki broj mladih dolazi u
školu sa izrazitim osjećajem čudljivosti, sa izvjesnim znacima depresije i uznemirenosti.
Kod mladića se javlja više nego kod djevojaka agresija, sklonosti pravljenju nereda i
delikventnim oblicima ponašanja.
Najozbiljniji emocionalni problem adolescenata su depresivna stanja. Depresija se javlja
onda kad mladi ne uspijevaju u radu i kad osjećaju bespomoćnost. Najčešći simptomi
depresije su podcjenjivanje sebe, povremeni plač, pomisao na samoubojstvo i pokušaj
samoubojstva. U stanjima depresije javlja se sporost u mišljenju, siromaštvo u
aktivnostima, bezvoljnost i tjeskoba. Adolescenti koji pate od depresije nisu u stanju
vidjeti da im nedostaje sposobnost da učine napore da bi ostvarili neki cilj, pa izlaz traže
u negiranju značaja cilja koji bi trebalo da ostvare, u alkoholu ili uzimanja droga.
Značajna karakteristika adolescencije je sposobnost da voli drugu osobu i da prihvati
ljubav druge osobe. Ovo je period kad mladi imaju odgovarajuće kriterije u vezi sa
osobom koju vole, pokazuju respekt prema voljenoj osobi, spremni su da preuzmu
odgovornost za posljedice ljubavnih osoba i da se žrtvuju za drugu osobu. Ljubav je
značajan činitelj u procesu socijalizacije i humanizacije mladih, a ona ima, i terapeutsku
funkciju (Jersild, 1978). Njena je značajna uloga u procesu razvoja ljudskih odnosa i
ostvarivanja ljudske slobode u okviru zajedničkog života. Ljubav prati i ljubomora, koja
predstavlja kompleksno emocionalno stanje koje se može izražavati na različite načine
(otvoreno i prikriveno). Ljubomora može biti između djece, roditelja i djece, prijatelja,
ljubavnih parova itd. kad se ljubomora manifestira u snažnoj formi, onda imamo mržnju
jedne osobe prema drugoj, i tada su pedagoške mjere nužne.
Zdrava emocionalna sfera ličnosti je jedna od garancija normalnog razvoja i uspjeha u
životu. Jedno od područja emocionalnog života mladih koje može doprinositi njegovanju
7
emocija je doživljavanje radosti. Ako su mladi prihvaćeni i poštovani, ako im se da
prilika da uspiju u radu, ako vole i ako im se ljubav uzvraća, ako postoje mogućnosti da
im se nade ostvaruju i ako uživaju u aktivnostima koje obavljaju, postoje uvjeti da se
emocionalni život obogaćuje, da ljudsko postojanje dobije veći smisao, da kod čovjeka
dominira vjera u život, zadovoljstvo sobom i životom koji se živi. Ovim će se najbolje
osujetiti pojava usamljenosti, dosade i ravnodušnosti, koja je stalan pratitelj mladih.
U ovom periodu je posebno značajno osujetiti strah od neuspjeha javnog istupanja, strah
od škole, pojedinih nastavnika i predmeta, bolesti, smrti, i strah od budućnosti, kao i
strahove koji su preneseni iz djetinjstva.5
3. TINEJDŽERSKI KONFLIKTI
Tinejdžeri danas žive u svijetu koji njihovi roditelji u potpunosti ne prepoznaju i stoga im
ne mogu predstavljati modele. Sociološka i psihološka situacija roditelja i tinejdžera se
razlikuje, pa često dolazi do konflikata u obitelji. Iako svađe nastaju zbog sitnica (odjeća,
dužina kose, čišćenje), one često dobivaju simbolično značenje, budući da je riječ o
emancipaciji mladih i vlastitoj kontroli. Riječ je o tome da tinejdžeri vide sebe zrelijima
nego što to odrasli misle o njima.
Približno polovina svih mladih ima neki oblik problema koji se može nazvati
pubertetskim problemom. Jedna trećina pokazuje prolazne probleme, a oko jedna
četvrtina njih ne doživljava nikakve probleme.
Lagane depresije ili loše samoosjećanje javlja se kod oba spola, iako je djevojčicama
teže vladati svojim negativnim osjećajima ili ih one ne potiskuju u istoj mjeri kao što to
čine dječaci. Djevojčice, također, teže rješavaju svoje probleme jer uzroke problema
preuzimaju na sebe, smatraju da mogu kriviti same sebe i osjećaju se bespomoćne.
Dječaci radije svaljuju krivicu na nekog drugog ili na nešto drugo i pokušavaju nešto
riješiti u vezi sa svojom situacijom.
Važno je konstatirati da su za prebrođavanje puberteta, individualni faktori kao ličnost,
obiteljska pozadina i kognitivna sposobnost značajniji od spola.6
5 Mandić,P. - Gajanović,N. (1991), Psihologija u službi učenja i nastave, Lukavac, Grafokomerc Tunjić, str.134-1366 Hwang,P. – Nilsson,B. (2000), Razvojna psihologija, Sarajevo, Filozofski fakultet, str.264-266
8
4. IDENTITET
Bez osnovnog povjerenja, samostalnosti, inicijative i žudnje za aktivnošću (tj. ranijih
pozitivnih rješenja kriza) teško je razviti stabilan identitet tijekom tinejdžerske dobi.
Tinejdžerovo rješavanje krize ima utjecaja na ishod kasnijih kriza kao odraslog. Stvaranje
identiteta tijekom mladenačke dobi svodi se ne definiranje sebe samog kao jedinstvenog
bića i na razvoj identiteta. Ovo se odvija djelimično kroz povezivanje ranijih dječjih
identiteta, a djelimično stvaranjem novog identiteta odraslog.
Ključ pozitivnog rješenja mladenačke krize ostvaruje se interakcijom sa drugima, kako s
vršnjacima tako i sa odraslima. Druge osobe funkcioniraju kao ogledalo koje tinejdžeru
prenosi potrebnu informaciju za postizanje stabilne slike onoga tko on jeste ili bi trebao
biti. Samoosjećanje, samorespekt i samopouzdanje oblikuju se preko reakcija drugih.
Tinejdžeri su izloženi snažnom pritisku socijalne okoline. Različite kulture i socijalni
odnos određuju hoće li mladenačka dob trajati duže i biti ispunjena konfliktima ili će biti
relativno kratka i bez problema. Što više alternativa identiteta jedno društvo nudi, to će i
tinejdžersko doba biti turbulentnije. Osim toga, danas ovome treba dodati dvojbu i strah
pred budućnošću, što se odnosi na nezaposlenost, uništavanje čovjekove okoline,
prenaseljenost, te izvjestan broj drugih neprijatnosti.
Negativno rješenje mladenačke krize – pometnja identiteta- vodi ka nepovezanom i
nepotpunom poimanju sebe. Moguće su različite situacije, počevši od toga da osoba ne
zna u potpunosti tko je, pa do gotovo psihotičnih stanja pometnje.
„Normalnu“ pometnju karakteriziraju u velikoj mjeri samopouzdanje, anksioznost pri
donošenju odluka, anksioznost za postizanjem uspjeha, poteškoće u bliskim relacijama i
bojazan od seksualne disfunkcije.
Pošto su pitanja identiteta tako istaknuta za vrijeme adolescencije, također je važno i
samoosjećanje, kao i njegov razvoj. Obično se smatra da najmanje ¼ svih mladih ima
problema sa svojim samoosjećanjem i to se više odnosi na djevojčice nego na dječake.
Normalno smoosjećanje postaje stabilno na vrijeme,dok loše samoosjećanje u početku
puberteta vremenom se najčešće se poboljšava. Mlade sa slabim poimanjem sebe i lošim
9
samoosjećanjem rijetko primjećujemo, oni su relativno šutljivi, što znači da i roditelji i
nastavnici trebaju imati otvorene oči i kad je riječ o šutljivoj djeci.7
5. SAMOSTALNOST
Identitet i samostalnost dvije su trajno učestale teme tijekom čitavog života. Obično se
razlikuju tri različita aspekta samostalnosti. Prvi se odnosi na emocionalnu samostalnost
u bliskim relacijama, prije svega prema roditeljima. Relacija između roditelja i djece
prolazi tijekom života više puta kvalitativne promjene, između ostalog i u tome tko
odlučuje, kakav je utjecaj jednih na druge, koliko se često viđaju i u kolikoj su mjeri
ovisni jedni o drugima. Što je jedan tinejdžer emocionalno zreliji, utoliko većem stupnju
može on ili ona biti odrasla osoba u relaciji prema roditeljima.
Drugi aspekt samostalnosti odnosi se na postupke: sposobnost donošenja odluka i
njihovog provođenja. Što je tinejdžerova težnja za nezavisnošću od roditelja veća, to on
umjesto toga postaje zavisniji od grupe prijatelja.
Istinska samostalnost odnosi se, međutim, na relativnu nezavisnost, tako što su odluke i
izbori koje osoba čini, njegove vlastite. Iako on, naravno, dozvoljava okolini da utječe na
njega, odluka ili izbor treba doći iznutra. Tijekom tinejdžerskog doba znatno se
poboljšava sposobnost donošenja ličnih odluka, npr. procjenjivanja rizika,gledanja
unaprijed, odlaganja zadovoljenja potreba i uspoređivanja različitih alternativnih načina
postupanja jednih sa drugima.
Treći oblik samostalnosti odnosi se na vrednujuću autonomiju, razvijanje važećih normi
za moral,politiku i vjeru. Postoji više faktora koji olakšavaju ovaj oblik samostalnosti.
Mladi postaju sve sposobniji da apstraktno razmišljaju, što unapređuje više principijelne
osnove etičkih razmatranja. Oni usput dobivaju pomoć i od različitih oblika političkih i
vjerskih ideologija.8
6. BLISKOST
7 Ibid, str. 266, 2678 Ibid, str. 267-269
10
Bliskost je veoma bitna za mlade, bliskost u smislu bliske relacije koja se zasniva na
zajedništvu, solidarnosti i brizi. Identitet i bliskost pojmovi su koji idu zajedno. Riječ je
ovdje o zajedništvu, ali također i o individualnosti unutar zajedništva. Tinejdžeri najprije
moraju razviti svoj identitet pa tek onda mogu postati bliski s nekim drugim; u suprotnom
postoji opasnost da ih bliskost zaplaši time da će biti progutani od nekog drugog ljudskog
bića.
Jedan aspekt bliskosti odnosi se i na pojam emocionalnog vezivanja. Emocionalno
vezivanje znači stvaranje snažne i trajne emocionalne veze između djeteta s jedne
strane,te roditelja, braće/sestara i drugih osoba, s druge strane. Ovakva emocionalna veza
nastaje gotovo bez izuzetka, ali je ona različitog kvaliteta. Veza postoji i u tinejdžerskoj
dobi, a na njeno aktualno oblikovanje utječe način na koji je funkcionirala u ranom
djetinjstvu: ona pridonosi nastanku unutarnjeg radnog modela koji utječe na to koliko
mladi mogu biti sigurni i bliski u relaciji prema nekom drugom ljudskom biću. Osobe s
dobrim emocionalnim vezivanjem dobivaju, također, kako funkcionirajući tako i
pozitivan unutarnji radni model.
Mladi zadržavaju svoju ovisnost o svojim roditeljima, kao i svoje emocionalno vezivanje
prema njima. Ako dijete u tinejdžerskoj dobi pokazuje tendencije emocionalnog
vezivanja za roditelja, roditelj ne treba smjesta zahtijevati samostalnost već prihvatiti
ponašanje – i za roditelja je to, također, nešto što ga podsjeća na njegovu sponu prema
tinejdžeru.9
7. PRIJATELJSTVO
Tijekom mladenačkih godina prijateljstvo jača kroz uzajamne osjećaje i relacije. Prijatelji
imaju, između ostalog, i tu funkciju da održavaju krhki ego tijekom tinejdžerske dobi.
Bliskost je obostrana i često ekskluzivna kad je, osobito kod djevojčica, ograničena na
najboljeg prijatelja (ili prijateljicu), na prijateljstvo koje karakterizira otvorenost i
povjerljivost. To da je povjerljivi prijatelj gotovo uvijek istog spola, tipično je za
prijateljske relacije mladih. Nije česta pojava da prijatelji iz djetinjstva postaju i
mladenački prijatelji, ili da prijatelji iz tinejdžerskog doba često postaju prijatelji koje
9 Ibid, str.270
11
osoba zadržava i u odrasloj dobi. Najduže traju prijateljske relacije koje je neka osoba
stekla u, otprilike svojim 20-im godinama.
Grupa mladih je inače grupa koja se sastoji i od djevojčica i od dječaka i koja, uglavnom,
predstavlja socijalnu arenu. Tinejdžeri se tu sastaju, a ono što rade odvija se u grupi. I
mladi i odrasli reagiraju s velikom uzrujanošću na isključenje, što doprinosi da grupa ima
snažan utjecaj na pojedinca u vezi sa odijevanjem, vrednovanjem i modelom ponašanja.10
8. ODNOSI IZMEĐU DJEČAKA I DJEVOJČICA
Društveni razvoj također utječe na odnos između djevojčice i dječaka. I danas se
ponegdje događa da se u prvom redu međusobno druže djevojčice i dječaci koji
propadaju istom socijalnom sloju. Djevojčice, a i dječaci, teže da se vladaju u skladu sa
svojim položajem u društvu.
U jednom istraživanju za uzorak ispitivanja odnosa između dječaka i djevojčica uzeti su
svi ljubljanski srednjoškolci tijekom posljednje godine školovanja, kako iz gimnazija
tako i iz svih srednjih stručnih škola. Na pitanje koje pojave najviše osuđuju u odnosima
između mladića i djevojaka, dobiveni su , prema odgovarajućem metodološkom
postupku, slijedeći odgovori:
MLADIĆI ZAMJERE DJEVOJKAMA SLIJEDEĆE:
1. pijančenje,
2. pretjerano uljepšavanje,
3. materijalno iskorištavanje,
4. brzo „nasijedanje“ lijepim riječima,
5. zabavljaju se u isto vrijeme sa više mladića,
6. ponižavanje mladića,
7. pretjerana stidljivost
8. brbljivost i ogovaranje.
ŠTO SE NE SVIĐA DJEVOJKAMAU ODNOSIMA SA MLADIĆIMA:
1. polna nestrpljivost,
10 Ibid, str.269, 271
12
2. pijančenje,
3. varanje djevojaka,
4. podcjenjivanje djevojaka,
5. mladići se istovremeno zabavljaju sa više djevojaka,
6. u tim odnosima dječaci vode računa samo o svojim željama,
7. iskorištavanje djevojačkog povjerenja,
8. neučtivo ponašanje.
Utvrđeno je da je srazmjerno veliki broj adolescenata koji su već vezani za osobu
suprotnog pola, što kod mladića iznosi 71%, a kod djevojaka 75%.
Na pitanje što ih najviše privlači kod partnera suprotnog pola, dobiveni su slijedeći
odgovori:
DJEVOJKAMA SE KOD MLADIĆA DOPADA SLIJEDEĆE:
1. međusobno povjerenje,
2. vjernost,
3. inteligencija,
4. jednostavnost i skromnost,
5. spremnost da pomogne,
6. uglađeno ponašanje.
MLADIĆIMA SE KOD DJEVOJAKA DOPADA SLIJEDEĆE:
1. jednostavnost i skromnost,
2. međusobno povjerenje
3. vjernost,
4. druželjubivost
5. nježnost,
6. inteligencija.
To su naravno njihove ocjene. One potiču iz njihovog dubokog razmišljanja o tim
pitanjima, i, djelimično, iz njihovih vlastitih iskustava. Ali, ostaje otvoreno pitanje koliko
se u praksi pridržavaju tih svojih ocjena. Na ovom uzrastu je opće poznata dosljednost u
uvjerenju i postupcima. Veoma rado razmišljaju o sebi i o raznim etičkim pitanjima.
13
Razumije se da takvo raspravljanje ne smije biti jednostrano i nametljivo, nego više
razgovor. Adolescent mora imati utisak kako se njegovo mišljenje poštuje i cijeni.11
9. KRITIČKI STAV MLADIH PREMA SAMOM SEBI I PREMA ODRASLIMA
Kad mladić i djevojka na ovom uzrastu „osluškuju“ sami sebe i razmišljaju o sebi,
postaju često nezadovoljni sobom. Ako adolescent nije zadovoljan samim sobom to nije
samo zbog tjelesnih, nego prije svega i zbog duševnih osobina.
Već u doba puberteta počinje prvo kritičko ocjenjivanje samoga sebe. Ali, ta kritičnost se
ne odnosi samo na vlastitu ličnost nego postepeno obuhvaća i okolinu, naročito roditelje i
učitelje. U ovom razdoblju kritika je mnogo dublja. Ne zaustavlja se samo na vanjskom
ponašanju nego obuhvaća i psihološku pozadinu, ili motive koji utječu na takvo
ponašanje. Naime, adolescent vrlo brzo konstatira jesu li odgajatelji zaista takvi kakvi se
prikazuju njemu i drugim ljudima.
Pri kritičkom ocjenjivanju adolescent koristi već usvojene moralne norme. Vrlo je važan
način na koji je on usvojio te norme. Ako ih je preuzeo od odraslih na osnovu poštovanja
i vlastitog uvjerenja, njegov razvoj će poslije toga biti usmjeren na samouvjerenost i
nezavisnost. Ako ih je, međutim, uzeo od odraslih samo zbog zavisnosti i zato što se
morao podčiniti, iako nije bio uvjeren da je tako ispravno, neće se razvijati u pravcu
samokritičnosti. Jedino samokritičnost omogućuje shvaćanje razlike između vlastitog
ponašanja i utvrđenih i priznatih normi.
Ispitivanja su pokazala da se osjećanje odgovornosti razvija samo ako adolescent osjeti
krivicu kad se ne ponaša ispravno. Ovakvo osjećanje pojavljuje se samo kod onih
adolescenata koje su roditelji voljeli takve kakvi su i pozitivno ih ocjenjivali, dok roditelji
maloljetnih prestupnika manje iziskuju. Isto tako, nije dobro ako roditelji previsoko
cijene svoje dijete. Takvo dijete se obično smatra kao izuzetak u pogledu moralnih
obaveza. Otuđivanje adolescenta od roditelja i odgajatelja prouzrokuje ekstremnu
samouvjerenost. Adolescent postaje agresivan i počinje razne antisocijalne radnje.
11 Smiljanić-Čolanović,V.-Toličič,I. (1966), Dječja psihologija, Beograd, Zavod za izdavanje udžbenika SRS, str. 197, 198
14
Ispitivanja pokazuju da se osjećanje krivice ne razvija kod adolescenata koji nisu bili
voljeni. Stoga i nemaju unutrašnjih poticaja da samosvjesno otklone nedolične oblike
ponašanja i ocjenjivanja. Stoga nisu samokritični.
U adolescenciji naročito dolazi do izražaja samoodgoj. Time ne smije prestati utjecaj
roditelja i odgajatelja, ali svakako treba postepeno prepuštati djecu samim sebi. Roditelji
još uvijek moraju učestvovati u odgoju,samo adolescent mora imati osjećaj da je
samostalan i da se sam odgaja. Ovakav način odgoja je mnogo teži i neophodan u ovom
prijelaznom periodu.12
ZAKLJUČAK
12 Smiljanić-Čolanović,V.-Toličič,I. (1966), Dječja psihologija, Beograd, Zavod za izdavanje udžbenika SRS, str. 200-202
15
U periodu adolescencije zapažaju se pojačane emocionalne reakcije, koje se u djetinjstvu
ne pojavljuju u tako izrazitom obliku. Na naglašenu emocionalnu preosjetljivost
adolescenata utječu mnoge tjelesne promjene i socijalni faktori. Neravnoteža unutrašnjih
bioloških snaga prouzrokuje stalnu emocionalnu napetost i uznemirenost. Emocije
adolescenata dosta su stabilnije nego što su bile u djetinjstvu, osim toga su
izdiferencirane, podobnije za kontrolu i duže traju. U ovom periodu dolazi do
nerazumijevanja između adolescenata i odraslih, posebno roditelja i učitelja, što može
dovesti do otuđenja djece. Oni se sada više oslanjaju na društvo. Kod mladih u ovom
periodu prisutna je želja da imaju prijatelje, da održavaju prisne veze s njima i da jedni
drugima povjeravaju najintimnije tajne. Većina rezultata istraživanja pokazuje da je
snažniji utjecaj roditelja na vrijednosni sistem i opću socijalnu kulturu, dok je utjecaj
vršnjaka snažniji na prolazne oblike ponašanja i na način oblačenja.
Za ovaj period značajan je samoodgoj kojeg roditelji trebaju podržati, ali ipak i
učestvovati u odgoju i imati utjecaja na njega.
Mladi u adolescenciji stječu samostalnost, kod njih se postepeno izgrađuju moralna i
društvena svojstva, koja daju vidan uspon razvoju ličnosti, unose više reda u njihovo
ponašanje i pomažu im da odgovorno postavljaju ciljeve svojoj djelatnosti, angažiraju se
na njihovoj realizaciji i preuzimaju odgovornost za neispunjene obaveze.
Za ovaj period značajne su krize identiteta, koje mladi mogu uspješno riješiti ukoliko im
se stvori zdrava socio-emocionalna okolina.
Ključ pozitivnog rješenja mladenačke krize ostvaruje se interakcijom sa drugima, kako s
vršnjacima tako i sa odraslima. Druge osobe funkcioniraju kao ogledalo koje tinejdžeru
prenosi potrebnu informaciju za postizanje stabilne slike onoga tko on jeste ili bi trebao
biti.
LITERATRURA
16
1. Furlan, Ivan (1988), Čovjekov psihički razvoj, Zagreb, Školska knjiga
2. Hwang, Philip – Nilsson, Bjorn (2000), Razvojna psihologija, Sarajevo,
Filozofski fakultet
3. Mandić, Petar – Gajanović, Nedjeljka (1991), Psihologija u službi učenja i
nastave, Lukavac, Grafokomerc Tunjić
4. Smiljanić-Čolanović, Vera – Toličič, Ivan (1966), Dječja psihologija, Beograd,
Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije
17