smrt i prisilno progonstvo osmanskih muslimana tokom ... · napadnu osmansko carstvo i da...
TRANSCRIPT
Originalno izdanje ove mape s objašnjenjem na engleskom jeziku podržala je
Turska koalicija Amerike - The Turkish Coalition of America
http://www.tc-america.org
Izdavač ove mape na bosanskom jeziku je
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i meĎunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
http://www.institut-genocid.ba/
Prevod:
Hikmet Karčić
Tehnička obrada:
Sead Muhić
Emir Ašćerić
U proljeće 1912. godine, Grčka, Bugarska,
Srbija i Crna Gora dogovorile su se da
napadnu Osmansko carstvo i da protjeraju
Osmanlije iz Evrope. Problem za balkanske
zemlje je bio taj što su njihovi narodi bili u izrazitoj
manjini u osmanskoj Evropi. Na tom prostoru 51%
stanovništva činili su muslimani – najviše Albanci na
zapadu, a Turci na Istoku. Iako je popis zabilježio
stanovnike samo po vjeri, priroda stanovništva bila je
očigledna: 25% su činili pravoslavni Grci, jedan broj koji
je uključivao Srbe. 19% su činili pravoslavni Bugari,
uključujući i Makedonce.
Balkanske zemlje su znale da će muslimanska
većina stalno biti prijetnja za vladavinu manjine. Rješenje
je bilo iseljenje i pogrom muslimana.
Osmanska odbrana
Osmansku Evropu bilo je nemoguće odbraniti.
Granice su bile duge i nije ih bilo moguće odbraniti od
četiriju neprijatelja koji su mogli napasti sa bilo koje
strane. Vojno posmatrajući, mudar plan bi bio da se
Osmanlije povuku sa zapada, koncentrišu na istoku,
poraze jednog neprijatelja, možda Bugare, zatim se
okrenu na ostale. Osmanska vojska ovo nije mogla učiniti
jer bi to značilo napuštanje muslimanskog stanovništva.
Tokom 1877-78. godine, 34% Turaka je bilo protjerano iz
Bugarske, a 17% je umrlo. Smrtnost u regijama koje su
osvojile Srbija i Rumunija bila je i veća. Tokom 1912.
godine evropski muslimani su mogli očekivati sličan
tretman. Zbog toga su osmanske snage ostale na zapadu i
bile poražene.
Poraz
Prvi balkanski rat počeo je 8. oktobra 1912.
godine. Dvostruko nadjačane, Osmanlije su bile brzo
poražene. Samo su tri utvrĎena grada opstala: Yanya
(Ioannina, Janjina), Uskudar (Shkoder, Skader) i Edirne
(Jedrene). Svi ovi gradovi su pali u aprilu 1913. godine.
Osmanlije su uspjele odbiti Bugare na Čataldža liniji i
tako sačuvati Istanbul. Sve ostalo u osmanskoj Evropi je
izgubljeno.
Dana 16. juna 1913. godine, savezništvo
balkanskih zemalja se raspalo zbog podjele osvojene
teritorije. Osmanlije su iskoristile priliku nastalog sukoba
nekadašnjih saveznika i zauzele Edirne i Istočnu Trakiju
(današnju evropsku Tursku).
Vojnici i službenici
Procjenjuje se da je 125,000 osmanskih vojnika
poginulo tokom ovih ratova ili umrlo od bolesti i gladi.
Mnoge od ovih pogibija su direktni rezultat rata, mnogi
su, meĎutim, ubijeni od strane pobjednika. Turski
zarobljenici su ubijani. Naprimjer, Bugari su ubili
izmeĎu 500 i 600 zarobljenika u Staroj Zagori.
Braneći Edirne od bugarskih i srpskih trupa za više
od četiri mjeseca osmanski vojnici su doprinijeli
neuspjehu Bugara da zauzmu Istanbul, ali su platili
veliku cijenu za svoju posvećenost dužnosti. Kada se
Edirne konačno predalo, branioci su bili zatvoreni i
izgladnjeni do smrti.
Kao službenici starog poretka i potencijalne voĎe
otpora, osmanski službenici i lokalne voĎe su ciljano
ubijani: britanski konzul Lamb zapisao je: „Kroz
dijelove Kilkish (Kilkiš), Doiran (Dojran) i Ghevgheli
(Djevdjelija) skoro svi vodeći muslimani su ubijeni na
jedan ili drugi način, njihova imovina opljačkana ili
uništena a njihova imanja i stambene kuće uništene.
Njihove žene su izložene poniženju i često, gore.“ Na
ostalim mjestima je bilo slično.
Muslimanski civili
Brzina savezničkog osvajanja povećala je patnju
Turaka i Albanaca. Muslimani su ostajali u svojim selima
čekajući rezultate borbi. Nakon poraza Osmanlija, sela su
napadale gerilske bande a stanovnici su bježali. Napadani
opet na putu, neki bi uspjeli da stići relativne sigurnosti
u lukama poput Salonika (Solun) i Kavalla (Kavala) i
odatle bi uzimali brodove za Anadoliju čim bi osvajači
zauzeli luke. Opasnost bi se nastavljala. Izbjeglice su bile
relativno sigurne od direktnih napada u Solunu, gdje su
bili evropski konzulati, ali nisu bili sigurni od gladi i
bolesti dok su čekali na transport za njihovu novu
domovinu. Tu je u martu 1913. čekalo 30,000 izbjeglica.
U Kavali, s manjim stranim utjecajem, hiljade muslimana
je masakrirano.
Mnogi muslimani nisu bili u mogućnosti bježati,
jer su vojske blokirale puteve. Bilo je nemoguće putovati
preko kopna za Istanbul i dalje dok su Osmanlije i Bugari
vodili borbe kod Čataldže. Oni najčešće nisu mogli
stići do luka. Konzul Lamb izvještava: „Od nekih 15,000
muslimana koji su nastojali da pobjegnu do Kavale [iz
Drame] vjeruje se da je jedva pola uspjelo da stigne.
Narednih 8 do 10 dana, navedeno je da je put bio gusto
zatrpan razbacanim neukopanim tijelima.“ Mnogi su
krenuli na put, da bi bili natjerani da se vrate zbog
napada ili blokade prolaza od strane vojske ili gerilskih
trupa.
Mnogi mještani svoja sela nisu nikad napustili,
strahujući od putovanja ili ne htijući da napuste svoje
kuće. U mnogim selima nije bilo sigurnosti. Britanski
konzul Grieg u Manastiru (Bitola) napisao je: „Rat je
izazvao veliku nevolju u okrugu Manastira. Vjeruje se da
je oko 80% sela, naseljenih isključivo muslimanima, i
muslimanskih naselja s pomiješanim stanovništvom
opljačkano i djelimično ili u potpunosti uništeno, ili
oboje, širom kaza (područja) Manastira (Bitola),
Kirchevo (Kirčevo), Florina, Serfidje, Hailar, Kozhani
(Kožani), Elassona, Grevena, Naselich (Naselič) i
Kastoria. Izvještava se o značajnim nevoljama meĎu
kršćanima i muslimanima u okruzima Gorcha (Gorča) i
Dibra (Debar). Kasnija istraga će najvjerovatnije pokazati
da su paravojne trupe priključene protivničkim vojskama
i bandama ubica iz susjednih kršćanskih sela uglavnom
odgovorne za razaranja.“
Kao što Greig izvještava, kršćani su takoĎer patili,
naročito kada su savezništva pala a balkanske
zemlje počele da se bore jedne protiv drugih, uništavajući
neprijateljske kuće i prisiljavajući stanovnike da bježe i
umiru. MeĎutim Greig takoĎer zapisuje: „Nije se čulo
da su igdje kršćanski seljani u opasnosti od gladi.“
Situacija je bila slična u svim oblastima. Konzuli
su izvještavali da su Bugari uništili „praktično sva
muslimanska sela“ u mjestima koja su okupirali u Trakiji.
Srbi su uništili muslimanska sela na sjeveru Makedonije i
Albanije. Crnogorci su ostavili pustoš na sjeveru Albanije.
U svakoj oblasti mještanima su opljačkani stoka i
sjeme od čega su njihovi životi ovisili. Oni nisu imali
hrane a osvajači im ništa nisu obezbijedili, tako da su
gladovali. Evropski posmatrači su izvještavali o
ubistvima, razaranju i gladi iz cijele evropske Turske.
Oblast Serres primjer je odakle je hiljade muslimanskih
mještana pobjeglo. Kada su borbe prestale, novi
zvaničnici su im poručili da se mogu sigurno vratiti u
svoja sela. Po povratku, naišli su na uništene domove.
Okupili su se u gradovima kao što je Petrich (Petrič), gdje
ih je 200 ubijeno od strane Bugara. Dodatnih 1,200 je
ubijeno u Orman Čiftliku, 150 u Gjurgjevu (ĐurĎevo). Što
se tiče onih 364 koji su preživjeli u Petriču, nareĎeno im
je da se okupe u gradskim kasarnama; 260 je ubijeno
bajonetima. Šta se desilo sa ostalih 100 je nepoznato.
Oni su se vjerovatno priključili egzodusu u preostale
osmanske teritorije.
Krajem rata, preživjeli koji nisu mogli ranije da
napustiti osmansku Evropu, izbjegli su u istočnu Trakiju i
Anadoliju, noseći sa sobom ono što je ostalo od njihove
imovine. Njihova zemlja, kuće, radnje i većina domaćih
životinja su izgubljeni. Nikakva kompenzacija za to nije
plaćena.
Ljudski gubici
Niko nije brojao veliki broj umrlih u Albaniji.
Nije bilo poslijeratnih popisa da se može porediti broj
preživjelih sa prijeratnim stanovništvom. Izvan Albanije,
2.3 miliona muslimana je živjelo u osvojenim oblastima
osmanske Evrope prije balkanskih ratova. Već 1926.
godine, samo njih 870,000 je ostalo u svojoj domovini.
Ubrzo nakon balkanskih ratova, 414,000
muslimana se naselilo na teritoriju što je ostala od
Osmanskog carstva, kao što je prikazano na karti.
Dodatnih 399,000 je pristiglo do 1926. godine. * Svi,
osim malog broja, naselili su se u istočnu Trakiju i
zapadnu i centralnu Anadoliju. 632,000 odnosno 27%
muslimana osmanske Evrope je umrlo, što je najgori
civilni mortalitet od bilo kojeg u modernim evropskim
ratovima.
*Kalkulacije mortaliteta su objašnjene u: Justin
McCarthy, Death and Exile, Princeton, New Jersey:
Darwin, 1995, pp. 135-177. Broj umrlih se jedino može
procijeniti oduzimanjem preživjelih od originalnog
stanovništva. Pošto balkanske zemlje i Turska nisu vršile
popis do 1920-ih, neophodno je brojati stanovništvo u tom
periodu kako bi se došlo do broja umrlih. Ovo je imalo
mali utjecaj na broj umrlih, ali ono uključuje muslimanske
izbjeglice sa Balkana u periodu do datuma popisa.
Smrt i prisilno progonstvo osmanskih muslimana tokom balkanskih ratova 1912-1913. godine