Pečenković, Vildana:

Smisao razumijevanja i/ili razumijevanje smisla Dizdareve „Poruke“

Slovo o Maku, Zbornik radova, Fhn, Mostar, 2013, str.229 – 241.

Smisao razumijevanja i/ili razumijevanje smisla Dizdareve „Poruke“

Razumjeti znači moći se vratiti na nešto. Tekstovi podložni razumijevanju ostaju

dostupni svakom novom razumijevanju i uvijek se iznova pokazuju i pojavljuju u različitim

perspektivama. Takav je slučaj i sa pjesmama Putevi i Poruka iz zbirke Kameni spavač

Maka Dizdara, od kojih prva otvara a druga zatvara jedinstven poetski krug. Bitna upućenost

njihovog razumijevanja je u referiranju na historiju i tradiciju, jer i historija i predaja u njoj

imaju primarno značenje. One predstavljaju materijalizirano pamćenje – nose duh prošlosti i

njihovo konotativno značenje briše granice vremena i postojanja. Poetski tekst ovdje se

prikazuje u svijetu u kojem je nastao i u određenim granicama, dozvoljava nam i da ga

iskustveno doživimo.

U bosanskohercegovačkoj književnosti, poezija Maka Dizdara predstavlja jedinstven

primjer povezanosti umjetnosti i stvarnosti, poezije i zemlje, tradicije i savremenosti, jezika i

čovjeka. Dizdareva dedikacija je estetski dozrela, spremna na opomenu i istinu o zemlji,

njenim ljudima i onim Drugima. U radu se analiziraju poetski putevi i poruke, te načini na

koje je izvršena internalizacija istih.

Ključne riječi: smisao, denotacija, internalizacija, razumijevanje, poruka

»Moramo razumjeti kako bismo vjerovali,

ali moramo vjerovati kako bismo razumjeli.«

(Paul Ricoeur)

Jedna od osnovnih značajki zbirke Kameni spavač, jeste da se ista može se čitati iz

više aspekata i promatrati sa različitih distanci, ali da njen osnovni diskurs uvijek ostaje

nepromijenjen. Spoj tradicije i savremenosti izbijaju iz svakog stiha i nude uvijek nova

tumačenja i interpretacije, tu ne postoje granice niti iscrpljene mogućnosti novog

interpretiranja. Ovo posebno dolazi do izražaja iz aspekta dinamičnog vremena koje prati ovu

zemlju i ove ljude, o kojem piše Dizdar, a koje se dešava i nama, danas i ovdje.

Pjesnička istina o historijskom i individualnom, postavlja pitanja koja muče

savremenog čovjeka – pitanja o postanku i identitetu, životu i smrti, sebi i drugom, te stoga i

ne čudi da zbirku otvara pjesma Putovi, a zatvara Poruka. Upravo u ovim dvjema pjesmama,

tematizira se i fenomen neuništivosti vrijednosti i pamćenja. Povijest se ne treba čitati kao

puka prošlost, budući da leži u istini sadašnjosti. (Arlt, 1996: 927) Energija kojom se poezija

opire prolaznosti jednaka je jačini Dizdarevog talenta i umijeća da ništavilo prevede u znak,

prolaznost u vječnost. Osjećanje historije je želja da se nadživi sadašnjost i dosegne

svevremensko, a u toj težnji za svevremenskim sadržana je i ona za općeljudskim u svakom

narodu i u svakom jeziku. Prijelomna vremena u kojima se dešavaju značajne promjene

obraćaju se prošlosti gledanjem u budućnost, prošlosti koja se želi osloboditi, jer samo

pamćenje dešavanja u prošlosti stoji na počecima svake nove kulture. Osjećanje historije kao

svijest o postojanju u vremenu koje nije samo današnje, nego je istovremeno i prošlo i

buduće, to je svijest da se stvara da bi se razlikovalo od do sada stvorenog. Dizdaru je uspjelo

ono što je u poeziji najteže - da uspostavi komunikaciju sa tradicijom, a kao u svakoj

komunikaciji, i u ovoj poetskoj, ukoliko izostane identifikacija sa pjesnikom ili lirskim

subjektom, nemoguće je izbjeći internalizaciju – prihvaćanje sadržaja i značenja poruke, jer

ista alterira u jednakom sistemu vrijednosti i vjerovanja.

Poezija je za Dizdara duhovna sublimacija kojom se pomiču granice zadate

konačnosti. “Umjetnost i ne komunicira ni o čemu drugome doli o ponovnom uključivanju

isključene percepcije u komunikaciju”. (Baecker 1996:98)

Inicijalni stihovi u pjesmi Putevi imaju važan značaj za razumijevanje cjelokupne

zbirke ali i Dizdarevog pjesništva:

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenuIdeš prema meni. I u jurišu

Smijući se i plačućiPred sobom

Sve čistišI ništiš

Pored toga što signalizira o metrici, jezičkoj organizaciji i sadržaju poetskog teksta,

početni stihovi daju emocionalni ključ za čitanje pjesme: ona u isto vrijeme i prkosi i

provocira, sluti i opominje. Lirski subjekt je lišen osobnosti – on je u isto vrijeme i pjesnik i

čitalac, i ja, i ti i on/ona. On je sveprisutan i svevremen, a što nas upućuje da „... novi smisao

ne nastaje po načelu mimeze, analogije i adekvacije s poznatim kulturnim smislovima, nego

po načelu očuđenja, kontrasta i kreacije ex nihilo, na ruševinama starih smislova.“ (Oraić

Tolić 1990: 55)

Početni stihovi pjesme Putevi, korespondiraju sa istima iz pjesme Poruka.

Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera

I srušiti do temelja moj grad

Blažen u sebi

Veleći

Uništen je on sad

I uništena je

Nevjerna

Njegova

Vjera

Ovo referiranje jednog iskaza na drugi, upućuje da se granice teksta sve više šire,

popuštaju liminalnosti i sve više se otvaraju prema kontekstu zbirke, ali i cjelokupnom

pjesništvu Maka Dizdara. Riječi u pjesmi dobivaju snagu izraza koji nadmašuje smisao

njihove poruke. One izriču, opominju, izražavaju i označavaju. Ovdje je poetska ustupila

mjesto referencijalnoj funkciji jezika, a posljednja se potčinila prvoj i na taj način stopila s

njom. „Usmerenost na poruku, kao takvu, dovođenje u fokus poruke, zarad nje same – to je

poetska funkcija jezika“ (Jakobson 1966: 294)

Vrijeme savremeno i vrijeme i tematika prošlosti, na ovaj se način udružuju i

projiciraju kao aktuelizacija, često sa nagovještajem novih vidika. Jednako se tako postupak

pjesnika može shvatiti i kao formalni izraz želje da se popuni praznina između prošlosti i

sadašnjosti i namjere da se prošlost ponovo ispiše u jednom sasvim novom kontekstu. Poezija

i pjesnik reproduciraju povijesnu stvarnost na način da je interpretiraju, rekonstruiraju i/ili

ponovo stvaraju.

Dizdareva poetska uloga je aktivistička, i on djeluje kako bi ostvario onu vrijednost,

koja će neminovno dovesti do izmjene kulture, svijeta.

I čudit ćeš se potom kad čuješ kako

Ponovno koracam

Tih po gradu

Opet te

Želeći

(Poruka)

U ovim autentičnim stihovima, sve osobno i referencijalno je uzdignuto na razinu

univerzalnoga i prenesenoga značenja. Sredina u kojoj lirski subjekt egzistira puna je apsurda

i protivrječnosti, ali je pjesnik toga svjestan, jer je i dalje opsjednut traganjem za istinom.

Zato Dizdar obično pretvara u uzvišeno, vršeći strogu selekciju motiva i lirskih slika.

Granica između unutrašnjeg i vanjskog nije čvrsta, i sve što postoji u jednom, postoji i

u drugom svijetu. Riječ je o jednoj stvarnost koja se ispoljava premiještajući se s jednog plana

na drugi, a taj proces redistribucije i razmjene vanjskog i unutrašnjeg jednak je i u životu i u

književnosti.

Jedinstvo svijeta i svega što nas okružuje, smisao postojanja i značenje vremena,

samo su neke od odrednica koje su slijedili moderni pjesnici. Još je Heidegger (1982: 121)

upućivao na jedinstvo „četvorstva“ u kojem jedno podrazumijeva drugo i jedno bez drugog ne

postoji. To su zemlja, nebo, božanstva i smrtnici: „ ... zemlja i nebo, božanstva i smrtnici –

sami po sebi oni pripadaju jedno drugom – delovi su jedne celine iznikle iz jednostavnosti

združenog četvorstva.“ Upravo pod Heidigerovim utjecajem svoju filozofsku hermeneutiku

stvara i Hans - Georg Gadamer, koji smatra da je temelj razumijevanja spajanje horizonata,

koje se događa između dvije perspektive, tekstualne i tumačeve, koje su u međusobnom

dijalogu, komunikaciji.

„Umjetničko djelo koje nešto kazuje suočava nas s nama samima. (…) Razumjeti što

nekomu umjetničko djelo kazuje stanovito je, dakle, susretanje sa samim sobom.“ (Gadamer

2002: 140)

Poezija postaje vodič kroz životne labirinte, jer ona vidi unaprijed i vodi u

nedosegnuto:

Ima puteva što su se ispružili pred namaBez javnog traga kolovoza

Bez voznog redaBez vremena

I roka. (Putevi)

Dizdareva poezija je pjesnikova artikulacija života, njegovog iskustva i saznanja.

Estetika alogičnih slika, kontrastne simbolike i poetskog brisanja prostora i vremena ali i

obnova tradicije, odrednice koje se nameću kao okviri pjesničkoj formi, čine se nedostatne, da

bi se u njih smjestila misao pjesnika kakav je bio Mak Dizdar.

Ulazeći u poetsku komunikaciju čitatelj je motiviran željom da stvori specifičan odnos

sa poetskim tekstom i stoga prihvaća isti pokušavajući dati vlastiti smisao i denotirati poruku:

Ti ne znaš s kimImaš posla

(Putevi)Lirski subjekt je sveznajući, a prostor neiskazanog otvara mogućnosti novog

ponavljanja, te se riječi poput jeke odbijaju i vraćaju subjektu:

Ne rekoh li ti već jednomDa o meni zaista ne znaš ništa

(Poruka)Emotivni naboj upravo je ostvaren ovim činom obraćanja. Koristeći se apostrofom,

Dizdar ovdje uprisutnjuje odusutnog i apstraktnog, čime se „prekoračuje konstitutivna

granica koja dijeli dva nesumjerljiva svijeta“ (Biti 1997: 11).

Poezija je našla svoj izraz u intimnoj komunikaciji, na osnovu čega je Thomas

Stearns Eliot i definisao liriku kao glas pjesnika koji govori sam sebi, ili ne govori nikome. U

pitanju je unutrašnja meditacija ili glas koji dolazi iz vana, bez obzira na mogućeg govornika

ili slušaoca. S tim će se složiti i Culler (2009) koji smatra da stvoreni lirski trokut omogućuje

subjektu jedino posredovani govor, govor o jednom preko govora o drugom i na kraju govor o

sebi.

Culler (1981: 142) apostrofu razlaže na nekoliko nivoa. Prvi je najjednostavniji nivo

apostrofa koji intenzivira iskazane emocije. Na drugoj razini apostrofi rane objekte konstituira

kao subjekte a na trećoj razini apostrofirajući subjekt zapravo konstituira samog sebe

upisujući se u književnu tradiciju, “glas zove da bi zvao, da bi uprizorio zvanje, da bi ponudio

slike svoje moći i tako uspostavio svoj identitet poetskog i proročkog glasa.”

Četvrta razina iz smjernice ja-on / ti – ja, razina kojom se koristio Dizdar u ovim

pjesmama, briše sve osim ja, čime se apostrofa suprotstavlja vremenskom predstavljanju

događaja, ona predstavlja pjesmu kao događaj, i smješta je u privremeno sada diskurzivnoga

vremena.

Mak Dizdar od čitatelja ne zahtijeva odaziv srca nego nešto poput posebne osjetljivosti

i odaziva mašte „…jer on mora razabrati i osjetiti iskustva i osjećaje koji ne pripadaju

svakidašnjici nego su svojstveni jedino umjetnosti odnosno pjesništvu.“ (Solar 2007: 67)

Ti ne znaš da put od tebe do mene

Nije isto što i put

Od mene

Do tebe

(...)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš

Ali nikako da nađeš istinski put

Do mene

(Putevi)

Prošlost se može ne samo ponavljati nego i vraćati u sadašnjost, a upravo se se po

svome odnosu prema prošlosti i tradiciji posebno po sposobnosti interiorizacije i poetske

rekonstrukcije zastarjelih kulturnih svjetova Dizdar izdvaja od autora koji su stvarali prije i

poslije njega. „Vrijeme sad više nije ponor koji se mora premostiti, zato što ono odvaja i

udaljuje, već je ono, uistinu, noseća osnova događanja u kojem se korijeni sadašnje. Stoga

vremensko odstojanje nije nešto što se mora prevazići. (..) već je ispunjeno kontinuitetom

porijekla i tradicije, u čijem svjetlu nam se prikazuje sva predaja“ (Gadamer 1978: 331).

Prolaznost se vremena stoga konceptualizira kao promjenjivost materijalnoga svijeta:

Kada učini ti se da cilj tvoje je/ Svrhi tvojoj najbliža –/ Znaj da jest/ I

tijelo to/ Njegovo/ Bilo/ Samo/ Častita/ Njegova/ Hiža/ Ti tijelo

njegovo tek uze // A tijelo to bijahu za njega –/ Zatvor njegov/ I

njegove/ Suze

(Poruka)

U ovim stihovima se čita sva širina duha koji teži transcendentalnom, duha koji se

izdiže iznad prizemnosti, nastojeći da spozna univerzalno. Poezija je nemjerljiva dubina

materije i širina duše, saznanje i nedoumica.

Mijenjajući relacije govora i šutnje te uspostavljajući ravnotežu između nemoći i

nade, Dizdar niže poetske slike kojima osadržava dinamiku prostora i vremena, obilježene

tragikom kolektivnog historijskog dešavanja:

Jer najmanje znaš da u svome žiću/ Najteža rvanja suI ratovi pravi / U samome / Biću

(Putevi)Autentično pjesničko iskustvo teži da dopre do samog iskustva bitisanja, a poezija

stvorena od riječi prevazilazi te iste riječi i progovara o istini. Poezija je nadilaženje vremena,

smatra Gadamer (1978: 333) „...i u njegovu je shvaćanju djelo ključno, te stoga mora biti

načina na koji će se uspostaviti komunikacija razumijevanja prošloga i sadašnjega, odnosno

sadašnje situacije recipiranja »smisla« djela iz prošlosti, a to bi se trebalo dogoditi upravo

zahvaljujući razumijevanju koje je povijesnodjelatni proces.“

Ukinućem historijske distance Dizdar aktualizira cjelokupno historijsko iskustvo,

neotuđivost vlastitog bića u uporišnim tačkama njegovog bitisanja. Povijest i tradicija se

mogu iskusiti jedino kroz tekstove, koji u svom postanku i sami jesu povijesni. „Tekstovi su

artefakti koji samo rijetko skrivaju uvjete svog postanka; kroz njih najčešće, više-manje,

jasno progovara određeni svijet, makar ga ponekad i teško datirali“ (Figal 1997: 15). Samo

tumačenje teksta je vrsta komunikacije, a dijalog podrazumijeva oživljavanje smisla.

U tom lancu komunikacije, koji započinje Dizdarevim enkodiranjem poruke, a

završava interpretacijom iste, dekodiranje je nasloženiji proces, koji zavisi od

čitatelja/recipijenta/primatelja poruke.

Shema br.1. Okviri poetske komunikacije

Shema br.1. povrđuje da u konkretnom slučaju, a kako navodi i Čarkić (2006: 32)

stepen informativnosti i komunikativnosti pjesničkog jezika, zavise od konkretnog autora,

konkretnog koda i konkretnog recipijenta.

U bosanskohercegovačkoj poeziji, autori su se na vrlo različite načine odnosili i prema

situiranju vlastitih tekstova u određeni povijesni trenutak. „ Izloženost, otvorenost, igra,

razgovor, stapanje horizonata, simboličnost... sve su to elementi koji obilježavaju

razumijevanje, a time i načine interpretacije u svrsi otkrivanja smisla. Svi su ti elementi

najproduktivnije izraženi u estetskom, umjetničkom djelu“. (Majić 2008)

Okvir pošiljatelja poruke Okvir primatelja poruke

Nemoguće je opisati sve aspekte jednog teksta. Umjetnička djelatnost, ima estetski

efekat, koji se prilagođava čitaocu i zavisi od njegovog senzibiliteta. U jednom trenutku se

dešava prazan prostor u kojem se tekst može ispisati/pokazati na sasvim nov način, a interpret

se na nov način artikulirati. Što je poetski tekst slojevitiji i višeznačniji, sve ga je teže sažeto

interpretirati.

„Tekstovi kojima treba interpretacija dopuštaju bezbroj istih, a svaka se razlikuje u

svojoj perspektivnoj posebnosti – „ time što se artikuliraju u jezičnoj različitosti i vlastitoj

višeznačnosti“ Figal 1997: 12).

Čak i više čitanja jednog te istog poetskog teksta sa izvjesnom vremenskom distancom

može donijeti, ne različito mišljenje, već čitanje iz različitih uglova, na način da svaki put, u

istom tekstu bude otkriveno i osvijetljeno nešto sasvim drugo. Poetski svijet je u tom smislu

otvoren „ ... da svaki pojedinac može da ga ponovo stvara kroz sopstvenu interpretaciju“

(Eko 2001: 6) jer interpretova sloboda, zapravo je sloboda teksta. Autentično Dizdarevo

pjesništvo je ono u kojem je sadašnjost prevaziđena, a u prošlosti je ostvarena prezentnost, ili

kako je to Pranjić (1986: 215) istakao: „On je umio da u prošlosti (i tradiciji) razaznade

dvogubost koja ne postade pogubnom: da je prošlost i ondašnjost i nazočnost u

suvremenosti“.

Kameni spavač u svojoj prezentnosti utemeljuje konstelacije prošlosti i sadašnjosti

pokazujući da iskustvo nije iscrpljeno onim što je samorazumljivo:

(Shvatam te:Čovjek si u u jednom prostoru i vremenu

Što živi tek sada i ovdjeI ne zna za bezgranični

Prostor vremenaU kojem se nalazim

PrisutanOd dalekog jučerDo dalekog sjutra

(Putevi)Iz ovih stihova, izvire osjećaj napuštenosti u jednom rasutom i necjelovitom svijetu.

Oni potvrđuju pravo na apsolutnost time što sežu preko svih povijesnih i vremenskih razlika.

Lirski subjekt nadmoćan je u odnosu na onog Drugog i prema tome što vidi unaprijed,

proročanski usmjeren na budućnost koja pretendira da bude prošlost:

Čekam teJer te znam

Doći ćeš opet jednog dana(...)Pa

Dođi

Navikao sam davno na tvoje pohode(Poruka)

U ovim stihovima čita se svojevrstan način nemirenja sa vlastitom sudbinom/

sudbinom naroda. Mogli bismo reći da se radi o novom, pjesničkom otkrivanju svijeta i

njegovim ponovnim prepoznavanjem.

„Poruka se stoga danas nužno čita kao anticipacija sa snagom proročanstva(...) I ma

koliko u nama kao svjedocima realizacije Makovog proročanstva ovi stihovi izazivaju gotovo

fizički bol svojom (p)ostvarenošću, oni ujedno signaliziraju svijest o vlastitom nepristajanju

na jednoznačnu ulogu žrtve.“ (Katnić-Bakaršić 2001)

Katnić – Bakaršić naglašava da je danas više nego ikad teško isključiti emotivan

odnos prema proročanskoj viziji Makovih stihova. Danas se dešava ovdje i sada, prije godinu,

pet, deset ili stotinu. Danas će biti i za nekoliko decenija – i to Makovo, Marinino, moje danas

i vaše, jednakom snagom potiče na afirmaciju istih stihova – ono je svevremensko i vječno.

„U tome i jest tajna posebne djelotvornosti pjesme: ma kako se od nje distancirali,

čitajući je mi padamo pod njen utjecaj, ulazimo u njezin svijet neopozivo, u duhu pogođeni

svime što se u tom svijetu događa. Svejedno kojim se zamjenicama pjesnik pri tom služi, on

uvijek govori istodobno (1) o sebi, (2) o nama, (3) o ljudima.“ (Pavletić 1995: 116)

Ovim ćemo potvrditi i stajalište Envera Kazaza (2008), koji ističe da se na horizontu

književne interpretacije otkrio novi Dizdar sa mnogostrukim vidovima poetskog kulturnog

sjećanja i mnogostrukim vidovima odnosa prema evropskoj i svjetskoj poetskoj tradiciji.

„...bosnocentrično i bošnjakocentrično čitanje Dizdara oslonjeno na ideološki

postavljen bogumilski mit konačno je palo pred teorijski upečatljivim poststrukturalističkim

horizontom novih čitanja.“

Otkrivamo novog Dizdara u jednom novom svijetu.Taj novi Dizdar sada piše o jednoj

zemlji koja može biti bilo kada i bilo gdje. Premda se lirska pjesma definira kao neposredni

izraz subjekta, koji ima karakterističan odnos prema riječima i u kojoj preovladavaju

refleksije i emocije, može se konstatirati da i lirska pjesma u nekim slučajevima ima fabulu,

pa se u njoj, ne samo da iznose reminiscencije na zbilju, nego i pripovijeda neki događaj.

Upravo je takav slučaj u Makovim pjesmama iz zbirke Kameni spavač, u kojima nesumnjivo

postoji priča, s početkom, sredinom i krajem, s poentom i likovima te svim obilježjima koje

ima svaki pripovijedni tekst. To je priča o čovjeku, o jednoj zemlji - jedna od najboljih koju

je u jezikom poezije ispričao Mak Dizdar.

„Značenje dela ne predstavlja ono što je autor imao na umu u određenom trenutku

stvaranja, niti ono što pisac smatra značenjem dovršenog dela, već ono što je on/ona

uspeo/uspela da otelotvori u delu.“ (Culler 2009: 80)

Ono je istovremeno subjektivni doživlja i odlika teksta, jer značenje je ograničeno, ali

kontekst je neograničen, uvijek podložan promjenama jer je pjesnička riječ „...kadra

uspostaviti konkretan odnos prema stvarima koje leže s onu stranu uzane staze određene

značenjskim kontekstom“ (Mukařovský 1999: 133). Upravo to je - iz razloga što taj krajnji

estetski efekat umjetničkog djela nikad nije siguran i ne može biti predvidiv - i najizazovniji

element umjetničkog stvaranja. Stoga ćemo se, na kraju i složiti sa Gadamerom (2003: 54) da

smisao umjetničkog djela počiva zapravo na tome da je ono tu“.

Između pjesama Putevi i Poruka, struji neprekidna borba srca i uma, razuma i

osjećanja, prošlosti i sadašnjosti. Sve je u isto vrijeme, već viđeno i nepredvidivo, proživljeno

i nedoživljeno. Stoga je razumijevanje prožeto uvijek napetom i nepredvidljivom igrom

različitosti i istosti, promjenljivim situacijama i načinima pristupa, i onim što se u njima

pokazuje kao stalno prezentno. Ova dinamičnost vidljiva je u metafori nezaustavljivog

kretanja: puteva, vojski, riječi, stihova...

Ono što je statično i što je ostalo poslije Dizdara, što će ostati i poslije nas su:

kamen/stećak, pamćenje i poezija – kao suština života i bića.

LITERATURA

1. Arlt, Kerstin (1996): »Razumijevanje u F. Schleirmachera i H.-G. Gadamera«,

Filozofska istraživanja 63/4

2. Baecker, Dirk (1996): “Die Adresse der Kunst” u Systemtheorie der Literatur,

(ur.) Fohrman J. – H. Müller, München

3. Biti, Vladimir (1997): Pojmovnik suvremene književne teorije, Zagreb

4. Culler, Jonathan (1981): „Apostrophe“, The pursuit of signs, Routledge,

London

5. Culler, Jonathan (2009): Teorija književnosti (Sasvim kratak uvod), Službeni

glasnik, Beograd

6. Čarkić, Milosav (2006): Stilistika stiha, Beograd

7. Dizdar, Mak (1996): Kameni spavač, Svjetlost, Sarajevo

8. Eko, Umberto (2001): Razgovor o kraju vremena, (prev. Vanja Lesić, Mirjana

Đukić-Vlahović), Narodna knjiga Alfa, Beograd

9. Figal, Günter (1997): Smisao razumijevanja, Matica Hrvatska, Zagreb

10. Gadamer, Hans-Georg (2003): Ogledi o filozofiji umjetnosti, AGM, Zagreb

11. Gadamer, Hans-Georg (2002) : Čitanka, MH, Zagreb

12. Gadamer, Hans-Georg (1978): Istina i metoda, Veselin Masleša, Sarajevo

13. Heidegger, Martin (1982): Mišljenje i pevanje, izabrao i preveo Božidar Zec,

Nolit, Beograd

14. Jakobson, Roman (1966): Lingvistika i poetika, Beograd

15. Katnić-Bakaršić, Marina (2011): „Kultura i pamćenje u Kamenom spavaču

Maka Dizdara“, Pregled, Časopis za društvena pitanja, br.1, Godište LII

16. Kazaz, Enver (2008): ‘Predslovo’, Slovo o Maku, Fondacija Mak Dizdar,

Sarajevo

17. Majić, Ivan (2008): „Gadamerova hermenutika – od filozofije slušanja prema

književno-teorijskoj praksi“, Filozofska istraživanja, Vol.28, No.3. Zagreb

18. Mukařovský,Jan (1999): Književne strukture, norme i vrijednosti, Matica

Hrvatska, Zagreb

19. Oraić Tolić, Dubravka (1990): Teorija citatnosti, Grafički zavod Hrvatske,

Zagreb

20. Pavletić, Vlatko (1995): Kako razumjeti poeziju, Školska knjiga, Zagreb

21. Pranjić, Krunoslav (1986): „Prošlost i predanje u Mehmedalije Maka

Dizdara“, Jezikom i stilom kroza književnost, Školska knjiga, Zagreb

22. Solar, Milivoj (2007): Književni leksikon, Matica Hrvatska, Zagreb