Slom neoapsolutizma

Neoapsolutizam označava razdoblje od završetka revolucije '48/'49 (uz pomoć Rusa) do Listopadske diplome '60. koje obilježava ukidanje autonomije svih habsburških povijesnih pokrajina i zemalja, kao i stečevina revolucije (svim austrijskim nasljednim zemljama, ali i Hrvatima koji su pomagali Habsburgovce kao i Mađarima koji su digli revoluciju). Otvoreni apsolutizam uveden je Silvestarskim patentom 31.12.'51 ukinućem Oktroiranog Ustava ('49.), dok od '59. kada umire Schwarzenberg (mup) možemo govoriti o otvorenom ili Bachovom apsolutizmu, po glavnom protagonisti i nasljendniku Schwarzengera – Alexandru Bachu (mup '49-'59).

Ostali protagonisti: Antun Schlimering (pravosuđe) i grof Leo Thun (bogoštovlje i nastava)

Neoapsolutizam je uveden da ojača položaj Monarhije u odnosu na druge europske sile, pa je u tom cilju provedena snažna centralizacija zemlje i stroga kontrola u cijeloj državi:

- ukinuti svi državni sabori- uvedena žandermerija- jedinstven birokratski (Bachovi husari), porezni i carinski sustav- reforma školstva- pojačan utjecaj Crkve u društvu- snažna germanizacija u nenjemačkim zemljama- ukidanje feudalnih odnosa- uvođenje Općeg građanskog zakonika (jednakost pred zakonom)- modernizacija sudstva, gospodarstva, uprave i školstva (s namjerom privrednog

uspona i učvršćenja centralizacije)

Promjene koje je Neoapsolutizam donio u Hrvatskim zemljama:- raspušteno Bansko vijeće i Hrvatski sabor (Jelačić i dalje ban, ali stvarnu vlast ima

Schwab)- banska vlada → „Carsko kraljevsko namjesništvo“- ukinuta samouprava županija, uvedeno oružništvo- '52 (otvoreni A.) – Hrvatska izjednačena sa ostalim austrijskim zemljama- zabranjena uoptreba hrvatske zastave- '54. - germanizacija = njemački službeni u školama i upravi- zabranjen oporbeni tisak, cenzura štampe (Carska vlada otkupila Gajeve „N.N“, on

i dalje urednik ali mu pada ugled, ali nije uživao povjerenje bečke vlade pa je čak i uhapšen zbog navodnih veleizdajničkih veza sa Srbijom)

- '54. – podjeljena na 5 okružja – RI, ZG, VŽ, OS, PŽ (a okružja na kotare)- zabranjeno javno okupljanje ljudi- definitivno ukinuto kmetstvo '53.- 11.12.'52 – Zagrebačka NADbiskupija (hrvatska Crkva neovisna o Ugarskoj) –

Zagreb postaje jedinstevni grad, nadbiskupsko središte, glavni grad i integracijsko središte svih Hrvata

- uređeno opće plaćanje poreza i jednakost pred zakonom- problem modernizacije u Hrvatskoj – teško jer je na rubu Monarhije i ne postoji

domaći građanski sloj a seljaštvo nije spremno za priključivanje u tržišno gospodarstvo

HRVATSKA I SLAVONIJA

- '53. Patent o zemljišnom rasterećenju – seljak postaje vlasnik selišne zemlje (njive i potkućnice), ali ne i izvanselišne zemlje (šume, vinogradi, pašnjaci). Materijalni položaj seljaka se pogoršao. Manja vlastelinstva ostaju bez redovitih primanja pa propadaju

- '56. – oskudica u stočnoj hrani, '57-'59. suša = porast cijena = GLAD- raspad obiteljskih zadruga = propast kućnog tkanja i vune, svilarstva ('59. bolest

dudova svilca)- '58. gradnja prve željeznice SISAK – ZAGREB – ZIDANI MOST da se Sisak

poveže sa glavnom magistralom BEČ-TRST čime se žitna trgovina htjela prebaciti na Trst što šteti Lujzijanskoj cesti

- IZVOZ IZ SLAVONIJE – drvo, žito, svinje, goveda (u U i A), dok izvoz potaše polako propada jer se zamjenjuje sodom u staklarstvu

- UVOZ iz AUSTRIJE (ukinute unutrašnje carine) pogađa domaći obrt- RIJEKA – centar industrije i brodogradnje (Krimski rat – Ri, Bakar, Kraljevica)

VOJNA KRAJINA- 7.5.'50. Osnovni krajiški zakon – obradiva zemlja postaje vlasništvo obiteljske

zadruge (gubi obilježje vojnog lena), ukinuta javna tlaka- '60. ukinuti cehovi

DALMACIJA

- prometno odsječena od zaleđa i okrenuta moru- ovčarstvo – najrazvijenije od svih hrvatskih zemalja- industrija i obrt – nerazvijeni- '57-'60 naglo se razvija svilarstvo- metalurgija – smađi kameni ugljen (padine Promine), sol (Ston, Pag, Rab)

ISTRA

- stočarstvo na Ćićariji- pomorstvo i brodogradnja – Lovran, Volosko, Mali Lošinj- solane – Kopar i Piran- Pula – ratna luka i brodogradilište ('56)

1858 = VRHUNAC KRIZE

- prazna državna blagajna – financijska politika apsolutističke vlade se vodila bezglavo (dug 2,4 mil forinti), a birokratski aparat guta ogromne svote novca – dolazi do financijske krize i prijetnje državnim bankrotom

- raste nezadovoljstvo naroda Monarhije – politički život je mrtav, narod nema organ putem kojeg bi mogao izraziti svoje želje jer je ukinuta autonomija županija

- jača nacionalna svijest zbog snažne germanizacije- poraz u bitkama kod Solferina i Marenga '59. (vs F i Sard. K.) – Austrija gubi

Lombardiju (Cavour tražio pomoć Napoleona 3)

PORAZ + KRIZA = APSOLUTIZAM PRED RASPADOM

- 15. 7. '59. – Franjo Josip uputio proglas narodima Monarhije kojim obećava poboljšanje, te otpušta Bacha

- prisilio vladu u Beču da navjesti sazivanje zemaljskih sabora i kontrolu nad državnim financijama i vojskom

5. 3. '60. – Franjo Josip saziva POJAČANO CAREVINSKO VIJEĆE u Beču koje se sastojalo od stalnog Carevinskog vijeća (predviđeno O.U. a '51. carskom odlukom postaje savjetodavno tijelo i dobiva važniju ulogu od onog koje je imalo Ministarsko vijeće), dakle sastoji se od tih stalnih savjetnika + 38 odličnika iz svih zemalja Monarhije

- Ambroz Vranicazny (HRV), đakovački biskup J.J. Strossmayer (SLA), Franco conte Borelli Vranski (DALM)

- predsjednik = nadvojvoda Rajner- zasjeda od 31.5. do 28.9. '60- car je zamislio da se P.C.V. bavi financijskim pitanjima, ali je ono

raspravljalo i o „organizaciji države“ → prihvatilo federalističko uređenje (temljeno na principu historijskih zemalja a ne na jezično- nacionalnom) s centralnim parlamentom

- VRANICAZY i STROSSMAYER – postavili zahtjev P.C.V.-u za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom; BORELLI – zahtjev za autonomijom Dalmacije (tada u Dalmaciji dolazi do pojave aneksionista i autonomaša1)

1 Autonomaši: pristaše dalmatinske autonomije, ometaju ostvarenje ciljeva HNP-a, u prvom desetljeću postojanja Dalmatinskog sabora imaju većinu u čemu im pomaže austrijska vlast

Na temelju prijedloga o federativnom uređenju Franjo Josip 20.10.1860. izdaje LISTOPADSKU DIPLOMU

- ukaz cara Franje Josipa I. kojim se, nakon razdoblja apsolutizma, u zemljama Austrijske Monarhije vraća ustavni poredak kojim je za cijelu državu uvedeno zajedničko zakonodavno tijelo. Zajednički poslovi = vanjska politika, trgovina, vojska i financije

- ovom diplomom vladar je svojim narodima vratio Ustav i ukinuo devetogodišnji apsolutizam

- diplomom je predviđeno da sve krunovine dobiju svoje sabore (dakle, predviđena si središnja tijela (CV i UCV) te zasebna zemaljaska za pojedine krunske zemlje)

- o zajedničkim poslovima raspravljati će C.V. u Beču koje će brojiti 100 članova (zajedno sa zastupnicima iz Hrv i Ugarske, dok će Uže C.V. (bez H i U) donositi zakone koji se ne važe u H i U

OŽIVLJAVANJE POLITIČKOG ŽIVOTA U HRVATSKOJ

- NARODNJACI2: Franjo Rački objavio spis „Jugoslavenstvo“ – ističe potrebu zajedničkog književnog jezika, te ujedinjenje D + H + Srpska Vojvodina (prije nego je ukinuta). Hrvatska bi trebala postati „Težište za prekosavsku braću“ i sudjelovati u rješavanju Istočnog pitanja. Slično je mislio i Strossmayer.

- 1.10.'60. – dnevnik „Pozor“ – počinje izlaziti nastavljajući tradicije ilirskog pokreta pod novim jugoslavenskim imenom – list narodnjaka kojeg financira Strossmayer a uređuje Rački

- PRAVAŠI3: Eugen Kvaternik4 također teži ujedinjenju hrvatskih zemalja i njihovoj neovisnosti od Ugarske pa se po tom pitanju obraća Beču '60. Ante Starčević5 (tada bilježnik Riječke županije) nije se u svemu slagao s Kvaternikom nego zastupa ideju personalne unije sa Austrijom i Ugarskom. Slovenske zemlje su i Kvaternik i Starčević smatrali hrvatskima

2 NARODNJACI: Strossmayer, Rački, Mrazović, Perkovac. Preuzeli nasljeđe ilirizma na kojem su počeli izgrađivati ideologiju jugoslavizma (kulturne suradnje svih Slavena)

3 PRAVAŠI: Starčević i Kvaternik; Za samostalnost i ujedinjavanje svih hrvatskih zemalja, protiv povezivanja sa A ili U, najmanje ih je u saboru, prvo glasilo „Zvekan“ humoristički list, prve novine „Hervatska“

4 Kvaternik – priznao zajedničke poslove za čitavu HM i ne odbacuje mogućnost povezivanja H+U

5 Starčević – Kraljevina Hrvatska mora biti suverena država koja ima ugovor sa Habsburškom dinastijom. „Bog i Hrvati“

BANSKA KONFERENCIJA (26.11.'60. – 17.1. '61.)

Franjo Josip I je ovlastio bana Josipa Šokčevića6 da obavi pripreme za Sabor koji se nije sastajao od '48.7 kada je odgođen.

- Radi pripreme izbora 1861. godine, održana je 1860. i 1861. banska konferencija čiji je zadatak bio donijeti novi izborni red, ali u unaprijed zadanim granicama određenima u Beču čija je namjera bila ojačati centralizaciju Monarhije, ali uz uvažavanje ustavnih prava kraljevina, pa tako i Trojedne, kojoj je pripadala ondašnja Hrvatska.

- Banska je konferencija u pripremi novoga izbornog reda uvažila sve naputke kralja, ali je ipak u Beč odaslala poruku u neslaganju s ograničenjem prava.

- Posljedice su bile takve da je izborni red iz 1861. vrijedio samo ze te izbore, a svojim je sadržajem zapravo bio značajno reduciran Izborni red iz 1848. godine.

- U revidiranom saborskom Izbornom redu iz 1848. godine smanjen je broj zastupnika sa 191 na 120 te su izostavljeni zastupnici iz hrvatsko-slavonske Vojne krajine i Kraljevine Dalmacije.

- Odredbe iz Izbornog reda 1848. o načinu izbora, o uvjetima koje mora zadovoljiti svaki kandidat za zastupnika, o glasovanju u Saboru, o trajanju zastupničkog mandata i o krijeposti izbornog reda doslovno su preneseni i u izborni red 1861. Mandat zastupnika trajao je koliko i trajanje sazvanog saborskog zasjedanja.

Radu konferencije jak pečat su dali Strossmayer i Mažuranić. Konferencija je zaključila da se vladaru podnese predstavka sa sljedećim željama:

1. ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom2. priključenje Hrvatskoj 3 istočna kotara u Istri (Volosko, Labin, Novigrad) zajedno

sa kvarnerskim otocima3. osnutak Hrvatske Dvorske Kancelarije kao upravne vlasti nezavisne od Ugarske4. proglašenje uredbe o županijama i imenovanje velikih župana5. PITANJE MEĐIMURJA – konferencija zakazala, nije se odazvala želji vladara da ona

argumentira stanovište Međimurja (koje je oružjem stečeno '48) glede njegova povijesnog prava da pripadne Hrvatskoj, već je to prepustila Hrvatskom Saboru

Franjo Josip I. je potvrdio:

1. PITANJE VELIKIH ŽUPANA – Imenovao velike župane: Strossmayera (VT žup), I. Kukuljevića (ZG žup), Lj.Vukotinovića (KŽ žup)

2. PITANJE ISTRE – prešutio3. PITANJE DALMACIJE – učinio ovisnim o sporazumu Banske Konferencije sa

predstavnicima Dalmacije4. PITANJE H.D.K. – Hrvatska dobila samo Privremeni dvorski disakterij na čelu

sa Ivanom Mažuranićem koji je 3.2.'62 preimenovan u Hrvatsko-slavosnku dvorku kancelariju s odsjecima za unutarnje poslove, pravosuđe i nastavu.

MAĐARI – pružaju otpor prema uvođenju centralnog parlamenta. Beč tada njihov otpor pokušava oslabiti novim ustupcima:

6 ban od '60, pozvao se u proglasu na djela bana Jelačića; uz kraljevo dopuštenje je potvrdio povratak hrvatskog jezika u škole i javnu upravu čime je otklonio prevlast njemačkog jezika.

7 Četrdesetosmaški je sabor "privremeno" raspušten iste godine, no ta je stanka potrajala sve do 1861. kada su održani drugi

neposredni izbori.

- krajem '60-e ukinuta je Srpska Vojvodina- 24.1.'61. odlukom Franje Josipa Međimurje je vraćeno Mađarskoj

U izmijenjenu obliku ustanova Banske konferencije iznova se javlja u 1860-ima. U razdoblju obnove ustavnoga stanja, a u vezi s pripremama za saziv Hrvatskoga sabora, ban J. Šokčević, uz dopuštenje Franje Josipa I., u studenome 1860. sazvao je konferenciju sastavljenu od 55 uglednih javnih djelatnika, koja je, s podužim prekidom, raspravljala do siječnja 1861. Konferencija je, uz ostalo, vladaru iznijela predstavku u kojoj je izrazila težnju za ujedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom i za priključenjem Hrvatskoj triju istarskih kotara (Volosko, Labin, Novigrad) i kvarnerskih otoka, želju za osnivanjem Hrvatske dvorske kancelarije kao najviše upravne vlasti, neovisne o Ugarskoj, te molbu za proglašenjem uredbe o županijama. God. 1862. Šokčević je ponovno sazvao Bansku konferenciju, koja je raspravljala o željezničkoj problematici. U veljači 1865., uoči otvaranja Sabora, koji nije sazivan od 1861., sazvana je još jednom Banska konferencija, ovaj put radi utvrđivanja izbornoga reda.

VELJAČKI PATENT 28.2.'61.

- patent Franje Josipa kojeg je izdao kao „tumač i provedbu“ i dopunu Listopadske diplome iz '60-e

- proizašao je iz centralističkih težnji ministra Antona Schmerlinga - Monarhiji se zapravo vratilo centralističko uređenje i vraćanje na apsolutizam s

pravom vladara na zakonodavnu sankciju i raspuštanje zakonodavnih tijela- time je suženo pravo Carevinskog vijeća pa mađarski i hrvatski predstavnici

otkazuju sudjelovanje u njegovu radu i u tome su ustrajali pa je Schmerling morao odstupiti.

- sklapanjem A-U Nagodbe 1867. patent (zakon) je postao bespredmetan

Sabor 1860. / „Veliki sabor Hrvatske“ / „najintelektualniji sabor“ 15.

travnja '61. -

Prije nego što se Sabor sastao 14. veljače '61. osnovano je KRALJEVSKO NAMJESNIČKO VIJEĆE na čelu sa banom (a još prije je sazvana i BANSKA KONFERENCIJA)

- = vlada za Hrvatsku i Slavoniju = upravlja političko-ekonomskim poslovima

REDUCIRANI SABORSKI IZBORNI RED IZ 21.2.'61

- izbori za prvi neposredno izabrani Sabor održali su se '48. (na temelju prvih izbornih pisanih pravila – „Saborskog izbornog reda“ kojeg je donijelo Bansko vijeće a proglasio ban Jelačić aktom banske naredbe)

- iako je hrvatski puk neposredno birao većinu svojih predstavnika u Sabor, izborno pravo je ipak ograničeno (imovinski cenzus, spol, obrazovanje...) pa je pravo glasa imalo oko 2,5% ukupnog muškog stanovništva unutar granica CIVILNE i VOJNE Hrvatske

- sabor '48 je „privremeno“ raspušten iste godine, ali je stanka potrajala sve do ovog sabora '61. – održani drugi neposredni izbori

- na BANSKOJ KONFERENCIJI, koja je sazvana radi pripreme izbora sa zadatkom da donese novi izborni red ali u unaprijed zadanim granicama određenima u Beču (da ojačaju centralizam Monarhije) ali uz uvažavanje ustavnih prava kraljevina¸pa tako i Trojedine kojoj je pripadala ondašnja Hrvatska.

- Banska konferencija je predlagala da se održi izborni red iz '48 (obuhvaćao i Krajinu, Dalmaciju, Rijeku i Međimurje) ali Franjo Josip odbija sudjelovanje KRAJIŠKIH ZASTUPNIKA (ne smiju sudjelovati i utjecati na saborsku djelatnost koja se njih ne tiče), dok je DALMACIJA trebala čekati odluke Dalmatinskog sabora ( u kojem su autonomaši zahvaljujući kurijalnom sistemu dobili većinu pa je D.s. odio poslati predstavnile za dogovor o ujedinjenu=, a MAĐIMURJE je (24.1.'61) priključeno Mađarskoj = ZATO IZBORNI RED IZ 21.2.'61 NE OBUHVAĆA KRAJINU, DALMACIJU i MEĐIMURJE, dok RIJEKA nije poslala niti jednog zastupnika jer je većina birača glasovala s „nessuno“ (=nitko). Naknadno su krajišnici pozvani u Sabor ali sa ograničenim sudjelovanjem u njemu. Također je pravo sudjelovanja oduzeto i nekim VIRILISTIMA (velikaši koji nemaju posjed u Trojedinoj Kraljevini pa prema tome ne pripadaju njenoj aristokraciji, ali zapravo da njihovi glasovi ne prevagnu u interesu Beča)

- sabor su sastavljali i VIRILISTI (banski pozvanici, crkveni velikodostojnici, veliki župani, aristokracija) koji su u sabor došli po pozivu (ostali izborom = NARODNI ZASTUPNICI)

- Banska je konferencija slijedila naputke kralja u pripremi novog izbornog reda, ali se ipak nije slagala sa ograničenjem prava – zbog toga je ovaj izborni red iz '61. vrijedio samo za te izbore, a u odnosu na '48. bio je znatno reduciran

1. smanjen je broj zastupnika (191 → 120)2. izostavljeni zastupnici iz hrv-slav Vojne Krajine i Kraljevine Dalmacije3. odredbe iz '48. o načinu izbora, uvjetima koje svaki kandidat za Sabor mora

ispunjavati, o glasovanju u Saboru, trajanju zastupničkog mandata (traje koliko i

trajanje sazvanog saborskog zasjedanja) i krijeposti izbornog reda doslovno su preneseni i u izborni red '61

VELJAČKI PATENT 28.2.'61.

- patent Franje Josipa kojeg je izdao kao „tumač i provedbu“ i dopunu Listopadske diplome iz '60-e

- proizašao je iz centralističkih težnji ministra Antona Schmerlinga - Monarhiji se zapravo vratilo centralističko uređenje i vraćanje na apsolutizam s

pravom vladara na zakonodavnu sankciju i raspuštanje zakonodavnih tijela- time je suženo pravo Carevinskog vijeća pa mađarski i hrvatski predstavnici

otkazuju sudjelovanje u njegovu radu i u tome su ustrajali pa je Schmerling morao odstupiti.

- sklapanjem A-U Nagodbe 1867. patent (zakon) je postao bespredmetan

ZADAĆE SABORA:

1. da predloži oblik državno-pravnog položaja Hrv i Slav u Monarhiji (u okviru Veljačkog patenta) pri čemu Sabor stoji na stajalištu personalne unije i u odnosu na Beč ali i Budimpeštu, dok je dvor želio bliže povezivanje Kraljevine sa svojim nasljednim zemljama

2. da formulira osnovna opravdanja za široku autonomiju sa značenjem državnosti3. da izmjeni apsolutističke modernizacije reforme i prilagodi ih interesima domaće

elite

DNEVNI RED:

- upravna, državnopravna i društvena pitanja

VLADAR JE NAREDIO SABORU DA RASPRAVI:- Odnos Trojedine Kraljevine sa Mađarskom- da pošalje zastupnike na krunidbu za kralja Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije- da se izabere 9 zastupnika za Carevinsko vijeće- da raspravi način budućeg izbora u središnje zakonodavno tijelo

ZASJEDANJE SABORA

- započelo 15. 4. '61. svečanom tradicionalnom instalacijom bana (Josip Šokčević?) čime je Franjo Josip priznao autonomiju Hrvatske i Slavonije što je potvrdio i slanjem abdikacijskih spisa Saboru koji su prethodili njegovom dolasku na vlast

- otvaranje sabora je otvorilo nadu u oživotvorenje moderne autonomije. Hrvatska državno-pravna ideologija se temeljila na plemićkoj tradiciji i na modernoj historiografiji (Kukuljevićeva knjižica Iura Regni). Temelj te ideologije bilo je uvjerenje da „ustav“ Trojedine Kraljevine ima pravni kontinuitet od vremena narodnih vladara. Dogma o hrvatskom državnom pravu (u odnosu na Ugarsku) se oslanjala na tvrdnju da su Hrvati dobrovoljno priznali Arpadoviće na izbor Habsburgovaca na Cetinskom saboru 1527. i na Pragmatičnoj sankciji 1712.

- dokazi državnosti: unutarnja uprava i zakonodavstvi, porezni i vojni poslovi (o kojima odlučuje staleški sabor), te financijska samostalnost koja je u adresi posebno istaknuta kao osnovni atribut državnosti

- s obzirom da na Saboru nisu bili predstavnici Dalmacije, Krajine i Rijeke, zastupnici su željeli izjavu o tome koje sve zemlje pripadaju državnom teritoriju Trojedine Kraljevine. Zato predstavka za povratak cjelokupnosti T.K. zahtjeva (na temelju historijskog prava) CIVILNU i VOJNU HRVATSKU i SLAVONIJU, DLAMACIJU (S Dubrovnikom, Kotorom i Kvarnerskim otocima),

DIO ŠTAJERSKE, DIO ISTRE i BiH. RIJEKA i PRIMORJE su (zbog mađarskih pretenzija) proglašene nerazdruživim dijelom T.K.

- na temelju „zaključka o cjelokupnosti T.K.“ saborska deputacija moli kralja da dopusti sudjelovanje KRAJINE na saboru, da se SENJ uključi u CIVILNU HRV i da se DALMACIJA (s D,K i k.o.) priključi HRVATSKOJ i SLAVONIJI, dok je sudjelovanje KRAJIŠNIKA kralj već odobrio.

TRI STRUJE NA SABORU1. NARODNJACI (Strossmayer, Rački, Matija Mrazović, Ivan Perkovc-urednik

„Prozora“, Makso Prica) – žele postići što širu autonomiju pa se snalaze između vladarevih centralističkih nastojanja i „jedinstvene mađarske države“; slabo liberalno građanstvo i dio katoličkog stanovništva

2. UNIONISTI (Julije Janković) – T.K. može postići autonomiju isključivo u što užem savezu s Mađarskom; zemljoposjedničko plemstvo

3. STARČEVIĆ i KVATERNIK (utemeljitelji buduće Stranke PRAVA) – za samostalnu Hrvatsku državu izvan okvira HM, s tim da je Kvaternik čak bio sklon odstupanju od ideje potupnog suvereniteta

- državno-pravno usmjerenje Sabora je posljedica djelatnosti NARODNJAKA i UNIONISTA (najprije su prevladale ideje Narodnjaka, a kasnije su Unionisti prešli u vodstvo jer su se zemljoposjednici pomamili da će zajedno sa mađarskim zemljoposjednicima postići uspješno prilagođavanje. Oni su odbijali svaki sporazum s vladarom na temelju V.P. zbog lošeg iskustva s apsolutizmom)

-