slobod - espona.me · potonu „jugoprevoz“,trgovina i drvoprerada prosu se „agropolimlje“...

3| GODINA III | BROJ 6 | MART 2018. | BESPLATAN PRIMJERAKNOVASLOBODA

Bio sam mladNi dijete ni čovjek zreoUrednik Milo Kralj poslao me u IvangradI tu sam se sa radničkom klasom sreo

Vrijeme je drukčije biloU izvještaj sve nije moglo statiRadničkim samoupravljanjem se mjeriloSjećanje me u one dane vrati

Vrati me sjećanje u godine oneVrati mi slike udarničkog radaI „Jugoprevozove“ nove „Makove“ kamionePrevezli bi za čas čitavi teret grada

I sada čujem moćne sireneFabrike celuloze i papiraI autobuse vidim njeneRadnička klasa maršira

Težaci iz Vrbice,Trpezi i sa PoliceŠekulara,Štitara i Gornjih selaPut fabrika žure kao vojničke jediniceArmija cijela radničkih odijela

Inženjer Petar Čukić vodi me u nepoznatoKao na onaj svijet u rudarsku jamuDa vidim kako se kopa crno zlatoDok tamo neki mlate praznu slamu

Čedomir Babić,predsjednik opštine našeŠevrolet dobi noviDrumovi se od tog čuda od auta plašeKao da brod pravi krivim džadama plovi

Počeše potom štrajkovi radnikaRudnika Kožare i CelulozeBože i sad mi je pred očima slikaNiko ne zna kud nas kola voze

Potonu „Jugoprevoz“,Trgovina i DrvopreradaProsu se „Agropolimlje“ cijelloZa Hotelom „Berane“ plače i sadaZa Ciglanom „Rudeš“ i za „Bekovo“ odijelo

Ni Ćakove ćevapdžinice nemaBećova sahadžinica samo povremeno radiNiko ne zna šta nam sjutra spremaNe zna stari a ne zna ni mladi

Jednom davno zgazili mi sve smoJer ništa nam tad valjalo nijeI ja sada moran zovem tebe pjesmoTvoje sunce da nas bar na tren ogrije

UMJESTO Uvodnika

Osnivač i zdavač

D.O.O. „Media cilj“ Glavni i OdGOvOrni urednik

Saša Radunovićurednik fOtOGrafije Adem Ado Softićtehnički urednik Dejan Ćoracredakcija

Braho Adrović dr Mirko Jakovljević mr Amer Ramusović Milija PajkovićlektOr

Prof. Tanja Radunoviće- mail [email protected]

kOmpjuterska Obrada

Siniša Marjanović Štampa

IGP „PEGAZ“ Bijelo Poljetiraž

1000

Upisom u Evidenciju medija od strane Mini-starstva kulture Časopis „Nova Sloboda“ os-novala je Tanja Radunović. Prvi broj časopisa izašao je iz štampe 2016. godine. Časopis je upisan pod rednim brojem 777. Potpisanim ugovorom o preuzimanju osnivačkih prava, osnivač i izdavač časopisa postalo je D.O.O. „Media cilj“.

Časopis izlazi četiri puta godišnje.

VLADA CRNE GOREMinistarstvo za kulturu

Štampanje pomoglo Ministarstvo kulture u okviru projekta “Podrška razvoju

medijskog pluralizma”.

NOVASLOBODAGodina III, broj 6, mart 2018.

besplatan primjerak

Pismo iz radničke klase

Braho Adrović

5| GODINA III | BROJ 6 | MART 2018. | BESPLATAN PRIMJERAKNOVASLOBODA4 | GODINA III | BROJ 6 | MART 2018. | BESPLATAN PRIMJERAKNOVASLOBODA

INTERVJUINTERVJU

U januaru 2018, Društvo đaka Be-ranske gimnazije u Beogradu priredilo je portret Borislavu Boru Laliću, kao vrsnom novi-naru, s međunarodnom reputa-

cijom, i publicisti, što je bio povod za raz-govor.

Iz Vinicke ste u Beransku gimnaziju išli pješke. Kako pamtite te godine?

Sa nostalgijom i nezaboravom. Osam go-dina sam, i po suncu i po kiši, sniježnim prtinama i ledinama Gradinskog polja, tabanao tu „rutu“ – šest kilometara do gi-mnazije i toliko do kuće. Ali, tih kilometara je bilo više, jer mi, trčeći za krpenjačom i avanturama, nikada nijesmo išli prečicom.

Istina, u tom periodu, dvije poslednje godi-ne, išao sam u školu i biciklom, kada je bilo u voznom stanju.

I sada, kao i u proteklim godinama, a proš-lo ih je puno, ponekada krenem tom neza-boravnom stazom, istina, ne više pješke. Još me vuče ona zavičajna nostalgija, isto kao što uvijek kad krenem ka Vinickoj, pro-đem pored onog našeg gimnazijskog hra-ma, odakle sam krenuo u svijet.

A u rodnoj kući u Vinickoj, već skoro dvije decenije niko ne živi. Moji roditelji Draško i Božana, nijesu više tamo. Kao što sam u svim proteklim godinama, dok su bili živi, gdje god da sam bio u svijetu, hitao ka Vi-nickoj, i sada me vuče da tamo što češće

krenem. Ali, u tom starom, dragom domu, odavno se ne loži vatra. Dočeka me tuga samoće, pa su se tako prorijedili i moji do-lasci.

No, svejedno, još se držim zavičaja, još mi je na umu ona stara kineska izreka: „Put-niče, pazi da ti se dok putuješ svijetom ne ugasi svijetlo zavičaja. Ako ti se to desi, ni-kada nećeš progledati.” Lijepo to kaže Du-šan Kostić: „Ova brda, Komovi i Lim učinili su od mene čudo.“

Šta vam je ostalo u sjećanju i duši iz gimnazijskih dana? Profesori? Školski drugovi? Snovi, nade?

Mnogo toga i puno njih. Znate, kada čo-vjek dođe u moje godine, a nanizalo ih se

Borislav Lalić, Beranac u društvu Fidela Kastra

U plejadi velikih novinara bivše SFRJ jedno od počasnih mjesta, sigurno, zauzima Bori-slav Boro Lalić. Izvještavao je iz sjedišta UN-a, ali i sa pregovora u Dejtonu. Družio se sa generalom Torihosom Omarom, razgovarao sa legendarnom La Pasionarijom, svađao se, mirio i pušio cigarete sa bivšim kubanskim liderom, Fidelom Kastrom. Životni put Lalića započeo je u Beranama, a obrazovni u čuvenoj Beranskoj gimnaziji.

puno, kad mine ona profesionalna ludnica, uzgredna poznanstva i protočna prijatelj-stva, kad splasnu životne ambicije i poli-tička talasanja, čovjek se sve više i sve če-šće vraća svom zavičaju i svojim školskim drugovima. To se i meni dešava. Na kraju krajeva, sam moj životni i profesionalni put krenuo je odavde – iz Vinicke i iz Beranske gimnazije. Odavde smo krenuli u osvajanje znanja, svijeta i života. Najviše, da ne ka-žem sve, ipak, dugujemo ovom kraju, na-šim roditeljima i našim profesorima.

Nikada, bilo gde da sam bio u svijetu, nije me napuštala ona davna i draga slika kako se, s jeseni, kolone đaka spuštaju pješke sa brda i naselja u dolinu Lima i slivaju se u učionice Beranske gimnazije. Isto kao što su mi duboko u sjećenju ostale one scene kako smo zadimljenim autobusima, praš-njavim drumom preko Rožaja i Tutina, grabili ka Raškoj da stignemo na noćni voz za Beograd. A tamo, u tom velikom gradu, počinjale su nove muke - kako da se onom strmom Balkanskom ulicom domognemo Zelenog Venca i da odatle stignemo do Studentskog grada.

I nijesmo se tu zaustavili. U mojoj genera-ciji maturanata iz 1957. godine bilo nas je 125 i niko nije posustao, niti odustao. Go-tovo svi, više od 95 odsto, završili smo fa-kultete. Valjda nas je i onda, kao i kasnije u životu, vuklo naprijed ono šta smo ponijeli iz ovog dragog kraja, iz naših roditeljskih domova i naše gimnazije. Tako smo i gradi-li svoje karijere i osvajali svijet. Naših ime-na nije bilo nigdje na onim „cnim listama“, koje su pratile ona prelomna, raspolućena i smutna vremena. I nije onaj naš školski drug, Mihailo Davidović, koji je svojevre-meno bio upravnik Centralnog zatvora u Beogradu, bio u prilici da se ikome od nas nađe u nevolji!

I kada se danas prisjetim onih školskih dana, a često mi se to desi, uvijek su mi na pameti imena mojih dragih profeso-ra i drugova: Veljka i Katarine Živković, nezaboravnog Banja Šaranovića, nepo-novljivog Milića Stojanovića, smernog i dobroćudnog Novaka Lutovca. Posebno mjesto u tim mojim prisjećanjima ima moj najbolji drug Milo Bošković. On, Banjo Ša-ranovic i ja, činili smo neku vrstu „literarne trojke“, koja se zanosila i sanjarila, naročito nas dvojica mlađih, o budućoj literarnoj karijeri. Nažalost, Banjo, sem dragih uspo-mena, nije za sobom mnogo toga ostavio, a Milo jeste – zbirke pjesama i roman „Moj-kovačka bitka“ – ali je i on prerano umro. A mene su od literature odnijele novinarske vode, u kojima plivam više od pola vijeka, mada se literarna žica jos održava u meni.

Završili ste Pravni fakultet u Beogradu, kako je došlo do toga da se opredijelite za novinarstvo?

U mojoj najnovijoj knjizi „Tragom moga pera“, napisao sam da sam maltene slučaj-no postao novinar. Nije baš tako. Slučajno sam ušao u Tanjug, ali je novinarstvo, a prije bih rekao pisanje, bilo moja davnaš-nja želja. Još u gimnazijskim danima sam počeo da pišem pjesme i priče, pa sam i

objavljivao ponešto u „Omladin-skom pokretu“, „Stvaranju“, a po-sle i u „Studentu“.

Ne znam, može se za to može tražiti objašnjenje i u tome da ljudi iz našeg kraja lako pišu, da je dolina Lima izbacila dosta poznatih i priznatih imena pisa-ne riječi: Radovan Zogović, Mi-hailo Lalić, Dušan Kostić, Čedo Vuković, Radonja Vešović, pa sve do onih nešto mlađih - Bogdana Šeklera, Miladina i Dala Ćulafića, Dobrašina Jelića… A tu su i novinari Momčilo Jojić, Vojo Đukić, Božo Kićo-vić, Miško Stojanović, Duško Jolić…

I kada sam jednom uzeo u ruke novinar-sko pero, kada me zahvatio demon novi-narske profesije, onda nije bilo povratka. To je opojna profesija. Čak se usuđujem da kažem da je to jedan od najljep-ših poslova kojim se čovek može baviti. Istina, ima puno razlo-ga da o novinarstvu ne mislim tako, da je to „pseći posao“, posao od jutra do sjutra, „šaranje po pije-sku“, koje će vrije-me da poravna do sljedećeg jutra, ali nikada nijesam

pomislio da odustanem. Za tih 45 godina, koliko sam bio aktivan novinar, nije bilo dana da nešto ne napišem, da ne poželim da odem do redakcije i dopisništva, da ne oslušnem onaj izazovni zvuk moje pisaće mašine. I nikada nijesam došao u iskušenje da kažem: „E, sad je dosta!” A kako i da ne volim tu profesiju? Zahvaljući njoj, zemlji i vremenu u kojem sam živio i radio, stigao sam do na kraj svijeta, sretao sam svjetske ličnosti, pokrivao važne događaje i o sve-mu tome pisao sa znakom ličnog pečata, tako da se ni danas ne bih odrekao nijed-nog svog rukopisa.

Vi ste rođak sa Mihailom Lalićem. Jeste li održavali rođačke odnose? Da li imate neku zanimljivost o susretima sa veli-kim piscem?

Mihailo nije bio samo moj rođak, nego i

prijatelj. Viđali smo se u Beogradu, a po-nakada smo zajadno odlazili na Bjelasicu, do Zekove Glave, a i do Lise i Komova. To sa Komom desilo se u ljeto 1968. godine. Odvezli smo se jednog dana, rano, mojom „folsikom“ na Štavnu, ispod Koma. A Mihai-lo mi veli: „Znaš, odavno nosim u sebi želju da se popnem na Kom.Volio bih da kročim gore prije no umrem.“

„Mislim da je danas kucnuo taj čas“, kažem, i ne misleći o riziku tog poduhvata.

„I ja bih rekao da jeste“ – kaže Mihailo, zagledan u sive klance Komova. Odlomi-smo sa bukve dvije močuge i krenusmo uz Kom. A predveče, tog istog dana, sretoh u Andrijevici Tora Ćulafića, koji me ljuti-to presječe i prekori: „Pa ti su lud! Otkud ti ideja da vučeš Mihaila u one komovske strovalije.“

Knjiga “Tragom moga pera” je dirljiva priča o novinarstvu„Knjiga Borislava Lalića „Tragom moga pera“ je nostalgična i dirljiva priča o tome šta je novinarstvo bilo, šta bi trebalo da bude i šta, nažalost, više nije. Onaj ko misli da se bavi ovom profesijom morao bi ovu knjigu imati u rukama. Ja sam je čitao, ne ispušta-jući je iz ruku do u sitne noćne sate, što baš i nije primjereno za moje godine“ – rekao je nedavno Miroslav Miško Stojanović, novinar „Politike“ na promociji Lalićeve knjige.

»

Sa Fidelom Kastrom u

Havani 1981

Borislav Lalić


INTERVJUINTERVJU„Da si kojim slučajem”, odgovaram mu, „imao priliku, kao što nijesi, da zajedno sa nama sjedneš na vrh Koma, ne bi tako pri-čao.“

Petnaestak godina kasnije, sreo sam Miha-ila u Beogradu. Bio sam došao na godišnji odmor iz Vašingtona, gde sam onda bio dopisnik.

„Slušam te na televiziji“, kaže mi on, uz onaj njegov sarkastičan smiješak, „slušam te kako krpiš onog njihovog Regana, kao da je predsjedsnik Šekulara, a ne velike Ame-rike…”

„Pa, znaš, Mihailo, kako ti je”, kažem ja. „Moje dopišnistvo se nalazi u onom nji-hovom Pres Bildingu, na tri ugla od Bijele kuće. I ja ponekada, popodne, izađem na onu livadu ispred Bijele kuće da prote-gnem noge. I uvijek se prisjetim: Kad su se ovom livadom Indijanci trkali na golim konjima, u Obodu su štpampali knjige… A uz to, Regan je bio i gori glumac od Pavla Vujisića…“

Bila je to za mene, svakako, prijatna opser-vacija, pogotovo što je dolazila od čovjeka koji je u davanju komplimenata bio jako škrt.

Kao inostrani dopisnik, prisustvovali ste mnogim važnim događajima, sretali ste poznate svjetske ličnosti. Šta vam je od svega toga najviše ostalo urezano u pamćenju?

Оva knjiga „Tragom moga pera“ zapravo je moj novinarski zavičaj, u njoj su nastanje-ni moji novinarski saputnici, ona izuzetna zbivanja, kojima sam prisustvovao, i živo-pisni krajevi kojima sam putovao.

Јedan od tih događaja bila je, recimo, ona tajna konferencija za štampu komunistič-kog lidera, Santjaga Karilja, u Madridu, u decembru 1976. godine. Bio sam na tom događaju među 13 stranih dopisnika, a bilo ih je tih dana 150 u Španiji. Nije ovo prostor da objasnim kako sam se tu na-šao, ali jeste prilika da kažem kako bih se jadno osjećao da sam uveče sa televizije i sutradan iz novina saznao da se to dogo-dilo. Ili, recimo, izvještavanje iz Dejtona. Za tri nedelje pregovora u toj vojnoj bazi nije bilo nijedne konferencije za štampu, sve se odvijalo iza zatvorenih vrata, a mo-rao sam svakog dana i svakog časa cijediti suvu drenovinu i javljati šta se dešava. A ljudi? Moram reći da je moju profesionalnu karijeru, a i mene lično, obogatilo poznan-stvo sa Fidelom Kastrom, sa kojim sam se svađao, mirio i družio, pušeći kubanske ci-gare, koje mi je poklanjao. U mojoj knjizi o

tom izuzetnom čovjeku, knjizi koja je inače završila u rukama 40.000 čitalaca, napisao sam, bez i trunke dileme: „Kubanska revo-licija je revolucija jednog čovjeka, Fidela Kastra.“

Imao sam profesionalnu sreću da budem dopisnik iz čarobnih krajeva svijeta, u ko-jima se čovjeku svašta dešavalo. Bio sam prvi jugoslovenski dopisnik iz Španije po-sle španskog građanskog rata, družio sam se sa „generalom sa Kanala“, Omarom To-rihosom, sve dok ga nijesu ubili, više puta sam razgovarao sa legendarnom La Pasi-onarijom, u njenom madridskom stanu.

Ili, putujem tako, u ljeto 1972. godine, pre-rijom sjevernog Meksika, a moj tamošnji poznanik, profesor Bendžamin Erera, kaže mi, sasvim iznenada: „Ovde živi i jed-na od udovica Panča Vilje, a ja već 20 go-dina tražim njegovu glavu, koju su ukrali iz njegovog groba i zakopali negdje na ovim utrinama.“ „Bože”, pomislio sam dok sam sutradan odlazio na razgovor sa Soledad de Vilja, „ kako su nedokučivi putevi novi-narski”. Idem, a, sa radija u kolima, slušam staru meksičku ariju: „Kad nastupa Pančo Vilja trebaju mu tri vagona, u dva vozi voj-ne trupe, a u prvom muda svoja…“ Ili onaj misteriozni Antonio Argedas, bivši mini-star iz Bolivije. Sreo sam ga u Meksiku, na početku 1970. godine. Tu se bio sklonio od agenata CIA. Ispricao mi je šokantnu priču o tome kako je ukrao i, negdje u Andima, sakrio odsječene ruke Če Gevare!

Bilo je i drugačijih susreta, pa i velikih ra-zočarenja. Jedno od njih je slučaj Havijera Solane. Upoznao sam ga, odmah po dola-sku u Španiju, 1976. godine. Sprijatelji smo se i često smo zajedno išli na demontraci-je španske ljevice protiv američkih vojnih baza u Španiji i protiv NATO pakta. Imali smo i svoju kafanu „Hikon“, u Kasteljani, gdje smo se nalazili posle demonstraci-ja. A onda, gle čuda, moj prijatelj, smjerni intelektualac i socijalista Havijer Solana, postaje generalni sekretar NATO-a i unaj-mljeni ratovođa, koji je prvi dao znak da počne bombardovanje Beograda, Srbije i Crne Gore. Bože, šta NATO, politika i ovo smutno vrijeme učiniše od čovjeka. I kako da zaboravim svoj susret sa Sergejem Ni-

kitićem Hruščovom, malim sinom velikog oca, kojeg sam sreo na Kapitol Hilu, dvije nedelje pošto se, sa američkim pasošem u džepu, zakleo nad američkim ustavom da će biti lojalan američki građanin!

Dobitnik ste dvije velike nagrade za novinarstvo. Šta mislite o nagradama u novinarstvu, kakav je vaš odnos prema njima?

U onoj groznici novinarske svakodnevice, nagrade su poslednje o čemu novinar mi-sli. O nagradama ne mislim najbolje. Toliko ih je da su devalvirane. Ponekad ne znaš da li postoje zbog onih koji su ih zaslužili, ili onih koji ih daju. Njih se jedino možda pri-sjete u čituljama i govornici na sahranama. Ja sam ih dobio dvije i obe su bile zvuč-ne: Godišnja nagrada Udruženja novinara Srbije „Svetrozar Marković“ i Nagrada za životno djelo Saveza novinara Jugosla-vije. Ali, nisam sa njima imao sreće. Ime Svetozara Markoćiva izgubilo se iz arsenala novinarskog nagrađivanja, a kad je riječ o

onoj drugoj nagradi, od nje nije ostalo ni-šta – niti ima više Jugoslavije, ni Saveza novinara one upokojene zemlje.

Vi ste novinar i književnik i mislim da ste pravi sagovornik da nam kažete kako vidite odnos novinarskog rada i književ-nog stvaranja?

Sjedio sam jedne noći u bašti hotela „Na-cional“, u Havani, sa Garsijom Markesom, svojim poznanikom iz Meksika i autorom romana „Sto godina samoće“. Išli smo tog dana u kuću Ernesta Hemingveja, na pe-riferiji Havane. „Hemingvej je nas novina-re“, kaže mi Gabo, kako smo Markesa zvali, „mnogo zadužio. On je svima nama, koji smo se bavili novinarstvom, dao nadu da će pisac, koji čuči u nama, jednog dana prohodati.“

Markes govori o „nama novinarima“, mada se slava „Sto godina samoće“, onda već bila prelila preko Anda. On je godinama jeo tvr-di novinarski hljeb, ali do kraja života nije

prestao da govori da je „prvo novinar, a tek onda pisac“. On je izgovorio i onu čuvenu rečenicu da je „novinarstrvo najljepša pro-fesija na svijetu i da se protiv toga ništa ne može.“

I Hemingvej je godinama bio novinar. No-vinari su bili i Ilja Erenburg, Džek London, Džon Rid, pa i naš Miloš Crnjanski. Novi-nari i pisci su rođaci, ali ne bih se usudio da kažem da su braća. Ovi prvi su pisci za jedan dan, njih melje vrijeme i gaze doga-đaji, pa čak i ako imaju spisateljskog dara za tako nešto, jednostavno nemaju vreme-na. A ostaviti novinarstvo i posvetiti se lite-raturi nije lako. Treba od nečega i živjeti. U mojim knjigama, koje su ipak publicistika, a ne literatura, kako moji prijatelji i kritiča-ri kažu, ima dosta literarne potke. Možda. No, ja se još nadam da ću stići da još nešto napišem.

Šta biste poručili mladom novinaru?

Ulazak u novinarstvo mladog čovjeka, ta-lentovanog i zaintresovanog za taj posao je „dar neba“, a sve ostalo je mukotrpan rad. I još nešto, jako važno. Onaj ko ne voli novi-narstvo najbolje da i ne ulazi u tu profesiju. Nažalost, danas i odavno nije tako. Većinu čine oni koji su tamo zalutali, koje je među novinare dovela zabluda da je to atraktivna i lukrativna profesija, da će napraviti kari-jeru i steći slavu, ili je reč o onima, koje su drugi tamo gurnuli da u redakcijama imaju svoje ljude. To su obično novinari činovni-ci i poslušnici, koje niko neće zapamtiti po njihovom peru.

Danas postoje razne škole i „akademije“ za novinare. Svakako, nikome neće na pamet pasti da potcjenjuje fakultetsko obrazova-nje novinara. To je imperativ i nužnost, ali to nije sve, to često nije dovoljno. Najviše i najbolje se uči u onoj svakodnevnoj redak-cijskoj ludnici, u kojoj se mladi novinari peku, kale i stasavaju u dobre profesional-ce. Ili nestaju.

Marko Jelić

Borislav Boro Lalić je rođen 1936, u Vinickoj, kraj Berana. Cijeli radni vijek proveo je u novinarstvu, od čega trideset pet godi-na u Novinskoj agenciji Tanjug, a godinu prije penzionisanja u listu „Večernje novosti“.

Izvještavao je iz Kube, Meksika, Španije, SAD i Ujedinjenih nacija.

Objavio je knjige: „Čudo u Španiji”, „Putnici bez povratne karte”, „Če Gevara”, „Fidel Kastro”, „Jedan čovek jedna revo-lucija”, „Đilas”, „Čovek od krompira” i „Tragom moga pera”.

Tokom plodnog novinarskog rada, intervjuisao je mnoge značajne svjetske ličnosti, a sa nekima se i družio. Dobitnik je godišnje nagrade Udruženja novinara Srbije „Svetozar Marko-vić“ i Nagrade za životno djelo Saveza novinara Jugoslavije. Pored toga što je član Udruženja novinara Srbije, član je i Udruženja književnika Srbije.

Karijera za divljenje

Sa La Pasionariom u Madridu, 1977. godine

Sa Fidelom Kastrom

6 | GODINA III | BROJ 6 | MART 2018. | BESPLATAN PRIMJERAKNOVASLOBODA

Iz gimnazijskih dana - sa dragim profesorom Veljkom Živanovićem

Hoćemo li uz Komove, Laliću? Mihailo Lalić i Boro Lalić

na Štavnoj, ispod Komova

TEMA BROJA TEMA BROJA

»

ODRŽANI LOKALNI IZBORI DONIJELI MALO NOVOG U ODNOSU NA PRETHODNO STANJE

Koalicija „Zdravo Berane“ i lista Demokratske Crne Gore imaju priliku da formiraju novu lokalnu vlast

Koaliciji „Da pobijedi Berane-Milo Đukanović- DPS-SD-BS“ nedostajalo 70-ak glasova da osvoji 18-i mandat. Koalicija „Zdravo Berane“ osvojila 14, a lista Demokratske Crne Gore 4 mandata. Na izborima učestvovalo devet izbornih lista. Izbore obilježila velika izlaznost. Opozicione partije optuživale DPS za postojanje mini izbornih štabova, a otkriveni štabo-vi u kojima su se nalazili njihovi aktivisti.

Danas u DPS-u za izborni poraz „pro-klinju“ Dontov količnik koji im nije išao na ruku, a upravo su se njemu

nadali, i za njih je to, kako navode, „ne-shvatljivo“ i nedostatak sreće. Tražeći u tome razloge za opravdanje, u pomoć prizivaju i rezultate sa nedavnih lokalnih izbora u Beogradu gdje je SNS sa nepu-nih 45 posto podrške osvojila 10 mandata više od potrebne većine, dok njima, ni 47 posto podrške nije bilo dovoljno da osvoje 18- i pobjednički mandat.

Možda u tim tvrdnjama i ima istine, ali ne treba zaboraviti na činjenice da sreću tre-ba zaslužiti i da ona prati hrabre. Da li su je oni ovog puta zaslužili? Ne!

Jer, za uspješan izborni dan nije dovoljna samo predizborna kampanja, pa se treba zapitati šta je lokalni DPS uradio u pret-hodne četiri godine da bi zaslužio to „zrn-ce sreće“? Odgovor je, ništa!

Po utisku koji je ostavio, od 1998. godine, Klub odbornika DPS-a imao je najslabi-ji učinak u prethodnom sazivu lokalnog parlamnta. Čime su to u prethodne če-tiri godine odbornici te partije zaslužili povjerenje građana? Skoro bez učešća u raspravama, bez ukazivanja na greške ili slabe poteze vlasti, građanima se nijesu predstavili kao dobra alternativa. Ćutali su i čekali da Velimir Bato Đurišić- bivši

odbornik vladajuće koalicije, ukazuje na greške izvršne vlasti!?

Predstavnici i aktivisti te partije „izgubili su se iz grada“, a time i od stvarnosti i kontak-ta sa građanima. Zatvoreni u podijeljene kružoke, lokalni DPS-ovci su raspisivanje izbora dočekali sa planovima kako da se što bolje pozicioniraju u partijskoj hijerar-hiji. Tako su i ušli u kampanju, tokom koje su morali, sa zapošljenim svim članovima svojih porodica, da traže glasove sirotinje i onih u čijim porodicama niko ne radi.

Kampanja im je ličila je na sve, osim na osmišljenu. Onakvu, kakvu bi trebalo da vodi najveća partija. Neubjedljivi i plašlji-vi javni nastupi i saopštenja, dio aktivista na terenu koji su „od.;oka“ procjenjivali „siguran glas“, pokazali su da „čuvena DPS mašina“, ako se osmišljeno, iskreno i hra-bro ne vodi, može da „zariba“. Čak toliko da ni resursi sa nivoa države, koje su beranski DPS-ovci imali, nijesu mogli da nadomje-ste propuste.

I pored pomenutog, DPS i koalicija su, ipak, imali šansu da na krilima imena no-sioca liste - Bogdana Fatića i razočarenja građana u vlast Koalicije „Zdravo Bera-ne“ osvoji većinu u beranskom lokalnom parlamentu. Imali i propustili. Najviše za-hvaljujući, upravo, aktuelnom poslaniku i predsjedniku OO DPS!

Na sreću oponenata, on nije shvatao da poštenje i moralnost ne predstavlja stra-tegiju, već srž politike. A, za izbore, Fatić, očigledno, nije imao strategiju kako do pobjede. On i svi u DPS-u, ispustili su ka-pital sa kojim su ušli u ovu političku bitku- činjenicu da je nosilac liste bio politički neoprljan i bez bilo kakvih hipoteka.

Strategijom „bez strategije“, nosilac liste i kompletan DPS, lutali su u birokratizova-nom radu partije. Bez pozitivne energije aktivista, bez želje „da se uđe u medijski rat“, sa strahom da ne budu „prozvani“ od političkih takmaca, Fatić i svi ostali u DPS-u, obogatili su političku teoriju. Dozvolili su Koaliciji „Zdravo Berane“ da, umjesto da odgovora na pitanja šta su radili četiri go-dine, njeni čelnici imaju inicijativu.

Iz tog razloga, ni Fatić ni bilo ko u DPS-u, ne bi smio ni da pomisli da su zaslužili osvojenih 8.000 glasova. Ne! Ako budu analizirali ostvarene rezultate, moraju zna-ti da to nijesu „njihovi glasovi“. Odlaskom Petnjice, pokazalo se već treći put, DPS je opozicionim partijama „uzeo“ oko 1000. glasova. No, problem je što su to glasovi onih koji bi podržali i druge koji bi mogli predstavljali alternativu beranskoj vlasti koja nije opravdala povjerenje ukazano joj prije četiri godine.

Na lokalnim izborima održanim 4. februara i 6. marta, Koalicija „Da pobijedi Berane- Milo Đuka-nović- DPS- SD- BS“ sa osvoje-nih 7.998 glasova najača je lista

u Beranama, ali joj je to bilo dovoljno da osvoji samo 17 mandata. Koalicija „Zdra-vo Berane“ sa povjerenjem zadobijenim od 6459 građana osvojila je 14, dok je lista Demokratske Crne Gore dobila glasove 1889 građana i sa četiri mandata ulazi u lokalni parlament.

Koalicija koju je predvodila Demokrat-ska partija socijalista (DPS) osvojila je za 1500 glasova više u odnosu na najbližeg pratioca. Koalicija „Zdravo Berane“, dobila je „ šamar“ od birača izgubivši skoro 2000 glasova i osvojivši četiri mandata manje u odnosu na izbore iz 2014. godine, ali zadr-žavši 14 koliko joj je dovoljno da sa parti-jom Alekse Bečića formira vlast. Pravi po-bjednik izbora su Demokrate koji su uspjeli da animiraju 1889 birača i tako postanu dio buduće najavljene vladajuće koalicije.

Ono što je pored rezultata obilježilo izbore, jeste činjenica da se do konačnih rezultata izbora došlo nakon prigovora DPS-a i po-navljanja glasanja na pet biračkih mjesta, kao i da je, po prvi put u Crnoj Gori, između izbornog dana i onog kada su izbori po-novljeni, prošlo mjesec dana (istina usljed bolesti jednog člana DIK-a). Ni to, takođe,

u istoriji crnogorskog parlamentarizma, do sad, nije zabilježeno.

Inače, prema preliminarnim rezultatima izbora održanim 4. februara, koaliciji „Da pobijedi Berane- Milo Đukanović- DPS- SD- BS“ nedostajalo je 70-ak glasova da osvoji lokalnu vlast, pa je „drugo poluvrijeme“, održano 6. marta, bilo dinamično kao i po-četkom februara.

Teško da su neki lokalni izbori nosili toliko naboja, kako je to bilo u Beranama. Prediz-bornu kampanju, dan izbora (i onih ponov-ljenih na pet biračkih mjesta), obilježile su optužbe i kontraoptužbe glavnih političkih aktera za postojanje mini štabova.

Nakon okončanja izbora, vrijedi se zapi-tati šta će nova lokalna vlast uraditi a da predstavlja poboljšanje i šta građani mogu očekivati u naredne četiri godine. Utisak je, malo toga dobrog! Zato, Beranci, srećna nova vlast! I neka je na zdravlje!

Saša Radunović

DPS proklinje „zlu sreću“ i Dontov količnik



TEMA BROJA TEMA BROJA

Izborna lista Demokratske Crne Gore jedini je, pravi, pobjednik lokalnih izbora u Be-ranama. Sa zadobijenom podrškom 1889 građana, Demokrate su osvojile četiri man-

data i u poziciji su da, nakon prvog učešća na lokalnim izborima, u značajnoj mjeri budu i dio vladajuće koalicije.

Kampanju im je bila najduža. I prije raspisiva-nja izbora, Demokrate su krenule na „teren“. Aktivisti su im u nekoliko krugova obišli kom-pletno područje opštine i to im se isplatilo 6. marta.

Istina, kampanja koju su vodili na terenu više je ličila na onu za predsjedničke izbore, nego za lokalne, ali su im u pomoć „priskakali“ čel-nici SNP-a i DF-a koji su svoje bivše i razoča-rane glasače ubjeđivali: „Ako nećete nas, glasajte za Demokrate“.

Uz to, tokom ponavljanja izbora na pet bi-račkih mjesta, svoju realnu snagu ojačali su glasovima drugih opozicionih partija, koje su javno pozvale svoje birače da ih podrže.

Tokom kampanje, Demokrate su mudro

izbjegavale medijsku konfrotaciju sa koalici-jom „Zdravo Berane“, fokusirajući kritiku na, u Beranama, opozicioni DPS, ostavljajući tako „otvorena vrata“ za sklapanje očekivane ko-alicije.

Tako će očekivanu postizbornu koaliciju ta partija politički dobro „naplatiti“. Uzeće neka od čelnih mjesta u lokalnoj upravi, dobiće ne-koliko sekretarijata i mjesta direktora javnih ustanova i preduzeća čiji je osnivač Opština. Pored toga, po dubini će zaposliti nekoliko desetina svojih aktivista, čime će dodatno osnažiti partijsku infratrukturu.

No, s druge strane, Demokrate će preuze-ti i odgovornost za budući razvoj Berana. Dočekaće ih ogroman dug i isto takav višak zaposlenih, javne ustanove i preduzeća pred stečajem. Kako će se kadrovi te partije snaći, ostaje da se vidi jer, osim priče i parola, sada će morati da pokažu i rezultate.

Ono što je već danas vidljivo, jeste da tokom dva izborna dana, 4. februara i 6. marta, nije-su demonstrirali principijelnost.

Dok su prvog dana „iz minuta u minut“ izlazili sa saopštenjima za javnost o, kako su navo-dili, porodičnim objektima u kojim se nala-ze mini štabovi DPS-a, nakon otkrivanja isto takvih štabova koalicije „Zdravo Berane“ 6. marta, oglasili su se jednom, a bolje bi bilo da nijesu ni tada.

Navodeći „da je režim ušao u posljednju fazu svoje diktature”, Novica Obradović- predsjednik OO ističe da je to pokazala “poli-tički motivisana policijska akcija upada u kuću bivše poslanice SNP-a, Danke Marko-vić, i njeno privođenje, zajedno sa njenom partijskom koleginicom i odbornicom Je-lenom Raković”. Tom prilikom, ni riječi o spi-skovima, novcu ili evidencijama, o čemu su politički “kukali” 4. februara. Tako nijesu po-kušali čak ni da maskiraju, pokazuje se, samo floskulu: “Pobjede, a ne podjele”.

A, takvo ponašanje ne predstavlja principijel-nost. Jer bez nje- principijelnosti, kao epilog, ostaju samo “Podjele”!

S. Radunović

Na lokalnim izborima u Beranama učestvovalo je devet izbornih lista: „Stranka pravde i pomirenja“, „Berane pobjeđuje- Milo Đukano-

vić- DPS- SD- BS“, „Aleksa Bečić- Demokra-te- Pobjede a ne podjele“, Nezavisna lista

„Riječ“, „Zorka Brakočević- Napredno Be-rane“, „Glas naroda za Berane“, „Koalicija SDP- Demos- dr Radovan Asanović“, „Pra-va je URA- dr Dragan Labudović- Berane za sve!“ i „Zdravo Berane“.

S.R.

Povodom prijavljivanja postojanja iz-bornih štabova DPS-a u kojima se, kako je navođeno, kupuju glasovi, dana 4. februara policija je provjeravala njiho-

ve navode nakon čega je izdato saopštenje iz Uprave policije.

Kako je saopšteno, policija će podnijeti pri-javu za lažno prijavljivanje protiv Demokrata nakon sto je provjerom na licu mjesta utvr-đeno da u dva beranska sela DPS ne kupuje

glasove.

“Preduzeli smo konkretne mjere, provje-rili navode i utvrdili da se radi o klasičnoj dezinformaciji, uznemiravanju građanja i lažnom prijavljivanju. Iz tog razloga, po-licija će preduzeti dalje mjere i podnijeti krivičnu prijavu protiv osoba koje su laž-no prijavile ovaj slučaj”, saopšteno je tada iz Uprave policije.

S. R.

Otkrivanje izbornih štabova SNP-a Demokrate ocijenile kao “policijsku torturu”

Da je režim ušao u posljednju fazu svoje diktature, nakon koje, ne-izostavno, slijedi njegovo pucanje po svim šavovima, pokazala je današnja politički motivisana policijska akcija upada u kuću bivše poslanice SNP-a, Danke Marković, i njeno privođenje, zajedno sa

njenom partijskom koleginicom i odbornicom Jelenom Raković, kazao je šestog marta Novica Obradović- predsjednik OO Demokratske Crne Gore.

“Demokrate ovo nedjelo najoštrije osuđuju. Represalije, gruba zloupo-treba „sile“ je nedemokratski metod djelovanja posljednjeg diktator-skog režima na tlu Evrope. I to sve u danu ponovljenih izbora u Berana-ma,” istakao je, između ostalog, Obradović.

S. R.

Povodom tvrdnji o kupovini glasova koju je 4. februara iznijela Demokrat-ska Crna Gora, iz DPS-a su odgovorili da su nadležni državni organi obavili

svoj posao i nijesu pronašli nikakve protivza-konite radnje te partije.

“Ovakva histerija crnogorskih Demagoga samo je proizvod nemogućnosti mirenja sa činjenicom da će danas doživjeti novi izborni poraz, vjerovatno najveći do sad. Očekujemo da će, kako se izborni dan bude približavao kraju, Demagozi po već oprobanom receptu i uz pomoć njima bli-skih medija pokušati da podignu tenzije i izazovu incidente. Zbog toga molimo građane da ne nasijedaju na ove informa-cije, već da iskoriste svoje biračko pravo i slobodno iskažu svoju političku volju i u Beranama i u Ulcinju”, navedeno je u saop-štenju DPS-a.

S. R.

“Zdravo Berane” optuživalo policiju da ometa izbore

Povodom otkrivanja izbornih štabova njihovih aktivi-sta, iz Koalicije “Zdravo Berane” su 6. marta saopštili da “predstavnici DPS-a u saradnji sa predstavnicima policijskih snaga na najbrutalniji način ometaju proces

glasanja i pokušavaju da utiču na izbornu volju”.

‘’Koalicija Zdravo Berane apeluje na Upravu policije da, umjesto upada u privatne posjede poštenih građana, pri-padnika naše koalicije, svoju energiju usmjere na aktiv-nosti prema kriminalcima koji se ovih dana slobodno še-taju ulicama našeg grada’’, navedeno je tada u saopštenju.

S. R.

Koalicija „Zdravo Berane“ proglasila je pobjedu u Beranama, mada je, pored DPS-a, veliki gubitnik izbora. Naravno, pobjedom se može smatrati samo to

što su neki od njih sačuvali ili će sačuvati svo-je fotelje.

Tokom kampanje čelnici te koalicije bili su svjesni koliko im je pala podrška kod građana i da su, od dana raspisivanja izbora, prisiljeni da vode kampanju ne samo za sebe, već i za budućeg koalicionog partnera- Demokrate.

Sa 6459 glasova „Zdravo Berane“ je za 1800 birača dobilo manju podršku od one koju su imali 9. marta 2014. godine, kada je i osvojila vlast. Samim tim, u lokalnom parlamentu će imati i četiri odbornika manje, pa će morati da formiraju koaliciju sa Demokratskom Cr-nom Gorom. Bez obzira na pad podrške, oni će, ipak, biti dio buduće vlasti.

Kako su uspjeli u tome?

Prvo treba reći, da bi ostvarili uspjeh, platili su žestoku cijenu, koja će tek u narednom periodu biti vidljiva. No, uspjeli su u svom naumu i treba im čestitati na tome.

Pored 320 onih koje su putem oglasa zapo-slili u prethodne četiri godine, ni raspisiva-nje izbora ih nije prekinulo u toj praksi. Na-

stavili su sa zapošljavanjem ili privremenim angažovanjem aktivista i tokom kampanje, što je inače zakonom zabranjeno, ali se na to nijesu obazirali, pa su tokom decembra i ja-nuara „udomili“ dodatnih više od 100 svojih partijaca. „Buknula je“ i dodjela socijala- jed-nokratnih pomoći građanima, pa su tokom kampanje intenzivirali svoju „humanost“.

Umjesto da govore šta su uradili u prethod-nom periodu, da se „pravdaju za dodatno za-pošljavanje i dodjele jednokratnih pomoći, te da saopšte šta planiraju da realizuju u na-redne četiri godine, zahvaljujući inferiornosti DPS-a, iz Koalicije „Zdravo Berane“ su svojim razočaranim glasačima govorili o „Onuru i Erolu i šta će oni politički uzeti ukoliko ko-alicija DPS- SD- BS osvoji vlast“. Tajni „kec iz rukava“ im je predstavljalo blefiranje upuće-nog poziva tužilaštvu da provjeri „spisak so-cijalaca iz 2012. godine“, mada su znali da je pravno taj proces završen prije šest godina.

Vodeći agresivnu, populističku kampanju, sa upućenim prijetnjama zaposlenim u lokalnoj upravi, te dodijeljenim posebnim zadacima za novozaposlene, koalicija je demonstrirala energiju koju DPS nije imao, kao i želju da se vlast sačuva, ma šta ona predstavljala u na-rednom periodu. Jednostavno, pobjedu su željeli više od političkih takmaca i, za razliku od njih, za nju su se „muški“ i borili. Imali su

više entuzijazma, demonstrirali su energiju i želju da uspiju, pa su vlast i zaslužili.

No, sada im predstoji nova „borba“. Prvo u krugu koalicije, jer pored SNP-a i DF-a, ko-aliciju čine još dva politička subjekta koja, sigurno, neće „za lijepe oči“ činiti vlast, a po-tom će stići ili su već i stigli zahtjevi novog koalicionog parnera- Demokrata.

Kako bi sačuvali dio vlasti, moraće da im ustupe brojne funkcije. Faktura je već ispo-stavljena. Ubrzo će se vidjeti i koliko će di-rektora javnih ustanova i preduzeća, kao i sekretarijata, te funkcionerskih mjesta tipa predsjednika Skupštine, potpredsjednika Opštine, administratora ili menadžera... mo-rati da prepuste partiji Alekse Bečića. Podra-zumijeva se i po dubini vlasti zapošljavanje članova te partije, čime će SNP i DF nastaviti da urušavaju svoju političku bazu, a da jačaju novog političkog „miljenika“. Tako će „Zdravo Berane“ platiti žestoku cijenu opstanku na vlasti.

U situaciji kada su, skoro, duplirali naslije-đeni dug, sa više od 400 novozaposlenih, sa javnim ustanovama i preduzećima koja su u prethodnom periodu doveli do situacije da im prijeti stečaj, toj koaliciji ne predstoji ni-malo lak period.

Koalicija „Zdravo Berane“ žestoko platila opstanak na vlasti

Demokrate su jedini pobjednik

DPS: Demagozi traže alibi za poraz

Učestvovalo devet lista

Prijava protiv Demokrata zbog lažnog prijavljivanja


RETROVIZOR RETROVIZOR

BERANSKI MEMENTO:

GLAVNA ULICA

Za vrijeme turske vladavine, od osnivanja Berana pa sve do 1912. godine, glavna beranska ulica se zvala GLAVNA ČARŠIJA. Nakon toga, od 1912. do 1918. promijenila je ime u ulica KRALJA NIKOLE da bi se, od ujedinjenja 1918.

pa do 1921. godine zvala ulica KRALJA PETRA OSLOBODIOCA. Po dolasku na vlast Aleksandra Karađorđevića ulica je dobila naziv KRALJA ALEKSANDRA PRVOG UJEDINITELJA i nosila ga je od 1921. pa sve do početka Drugog svjetskog rata i italijanske okupacije kada je promijenila ime u VIA VIKTORA EMANUELA DRUGOG, kako se zvala u periodu od 1941-1943. godine. Od oslobođenja Berana 21. jula 1943. ova ulica pune 4 godine nije imala zvanično ime, a 1947. dobila je naziv ulica MARŠALA TITA koji je nosila sve do 1994. Od tada pa do danas glavna beranska ulica nosi ime MOJSIJE ZEČEVIĆA.

Ali, uporedo sa tim nazivima, za svojih 156 godina ova 200 me-tara duga ulica imala je još dva nezvanična imena koja se nikada nijesu mijenjala i koja su se u internoj upotrebi zadržala sve do danas, a to su: “GLAVNA ULICA” i “KORZO”...

VRIJEME I LJUDI:

Mr ph MIOMIR LALIĆ (1928 - 1992)

Prvi specijalista medicinske bio-hemije u Ivan-gradu ali i na

čitavom sjeveru Crne Gore bio je mr ph MI-OMIR LALIĆ. Rođen je u Vinickoj kod Berana 13. maja 1928. godine. Osnovnu školu završio je u Trepči, gimnaziju u Beranama a studije farmacije u Zagrebu gdje je i upoznao svoju buduću suprugu Vidu, životnu saputnicu i saradnicu sa kojom je proveo čitav svoj radni i životni vijek.

Radio je u Higijen-skom zavodu u Peći a na poziv dr Nike La-bovića 1959. dolazi u Ivangrad odakle ide na specijalističke studije medicinske biohemi-je u Beograd da bi po povratku pri ivangrad-skom Medicinskom centru osnovao Biohemijsku laboratoriju na čijem se čelu nalazio sve do smrti 1992. Kao prvi specijalista medicinske biohemije svojom stručnošću, znanjem i iskustvom poma-gao je ostale zdravstvene ustanove u Polimlju i na sjeveru Crne Gore a pored stručnosti, humanosti i bogatog druš-tveno-političkog života ostao je upamćen i po izuzetnoj ljudskosti koju najbolje oslikava njegova životna maksima: „Što čovjek ima više škole mora da vodi više računa o svom ponašanju i poštuje svakog čovjeka, bez obzira na nivo nje-govog obrazovanja.“

Glavna beranska ulica 1928. godine

Omladinci FK “Ivangrad” 1970.

Vida i Miomir Lalić

Svečano otvaranje spomen kompleksa na Jasikovcu 13. jula 1977.

BERANSKI MEMENTO:

POŠTA

Prva POŠTA u Beranama nalazila se u Vakufskoj kući (Mesdžidu) još za vrijeme turske vladavine drugom polovinom devetnae-

stog i početkom dvadesetog vijeka. Od sredine dvadesetog vijeka u Bera-nama (Ivangradu) POŠTA je bila smje-štena u zgradi između hotela “Imperi-jal” (“Putnik”) i takozvane Grozdovače u centru grada, na mjestu nekadašnje prodavnice “Velike Plane”, pored “Pen-zionerske kafane”, da bi drugom po-lovinom dvadesetog vijeka bila izgra-đena nova zgrada POŠTE u Polimskoj ulici koja je prije par decenija renovira-na i proširena i u kojoj su i danas smje-šteni Pošta i Telekom Crne Gore.

VRIJEME I LJUDI:

SRETEN SREJO ZEČEVIĆĆ E L E N T A N O

Prvi ivangradski profesionalni pop rok, bluz i džez muzičar, poznat i afirmisan u evropskim razmjerama bio je bubnjar i vokalni solista SRETEN SREJO ZEČEVIĆ. Nadimak ĆELENTA-NO dobio je 1961. kad je Adriano Ćelentano lansirao svoj svjetski hit „Ventikvatro mile baći“ (24.000 poljubaca) koji je odmah „skinuo“ i izvodio na koncertima i festivalima

imitirajući na sceni Ćelentana čak i garderobom. Nakon bogate muzičke karijere tokom koje je nastupao kao bubnjar po klubovima Zapadne Evrope i SSSR-a, i teških povreda zadobijenih u saobraćaju u centru Beča vratio se u Ivangrad. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih osmislio je i vodio čuveni ivangradski festival pjevača amatera „Mikrofon je Vaš“ na kom je na-stupao i kao voditelj i kao bubnjar Starih znanaca pored tadašnjeg bubnjara Branka Zečevića. Bio je veliki profesionalac i kao muzičar i kao organizator, izuzetno cijenjen i poštovan među kolegama koji i danas njegovo ime izgovaraju sa posebnim pijetetom.

Sreten Srejo Zečević - ĆELENTANO

Čas predvojničke obuke u gimnaziji “Panto Mališić” u Ivangradu 1967.Olimpijska baklja ispred zgrade ivangradske Opštine na putu za Sarajevo i ZOI 1984.


S T A V PODSJEĆANJE

14 | GODINA II | BROJ 5 | DECEMBAR 2017. | BESPLATAN PRIMJERAKNOVASLOBODA

Nutricionisti savjetuju da se zdrav način ishrane zasniva, između ostalog, na tome da se hrana uzima u određe-no vrijeme a ne kada je čovjek gladan. Tako će čovjek sačuvati zdravlje. Ako bismo ovaj savjet primjenili na riješenost Crne Gore da bude dio Evropske unije to bi

značilo da se svakodnevno, gotovo u određeno vrijeme radi na po-glavljima pristupanja evropskoj porodici naroda. A kada se uporno i predano radi, uspjeh, tako bi trebalo, neće izostati. Tako su nam bar naši roditelji i učitelji govorili. U ovom slučaju princip napredo-vanja ka Evropskoj uniji po zaslugama zemalja ostaje važeći prin-cip, što bi trebalo da je i realno i pravično.

Nedavno je evropski komesar za proširenje Johanes Han bio u po-sjeti Crnoj Gori. Tom prilikom je predstavio Strategiju za evropsku perspektivu Zapadnog Balkana.

Crna Gora je zemlja koja je najviše odmakla u procesu pregovora pridruživanja Evropskoj uniji. Po ocjeni premijera Duška Marko-vića Crna Gora se već i ponaša kao članica. Potpuno prihvatanje evropskih vrijednosti kada je riječ o spoljnoj i bezbjednosnoj poli-tici, uspostavljanje i održavanje dobrosusjedskih odnosa, neke su osnove održive platforme za proširenje, kako za zemlje u procesu, tako i za EU. U Crnoj Gori je upravo tako i samim tim je jasno da smo dio Evrope i da samo formalno to treba i da se ozvaniči.

„Crna Gora i crnogorska Vlada ne lutaju između više opcija. Mi smo opredijeljeni za evropske vrijednosti i bez dileme evrop-skoj integraciji“, ističe premijer Marković, i dodaje da će Vlada biti posvećena daljim reformama, u svim ključnim oblastima. Među-tim, upravo te reforme moraju da se odraze i na uspješnije funkci-onisanje i sam rad na takozvanom „lokalu“, odnosno u opštinama. Ako govorimo o realizaciji projekata u infrastrukturi, vidi se veliki pomak. Bez boljeg saobraćajnog funkcionisanja, i ukupno bolje saobraćajne povezanosti, nema ni razvoja u drugim oblastima. Novo vrijeme i bolje saobraćajnice moraju da doprinesu boljem funkcionisanju i privrednih kompanija. To, nažalost, nije na očeki-vanom nivou. Razlozi su brojni, ali ovdje bismo mogli da ih sve-demo pod jedan, posljedice svjetske ekonomske krize. Za razloge pod dva, tri...drugom prilikom.

Sagledavajući ukupne potencijale, sjever Crne Gore ima moguć-nosti za dalji razvoj u svim oblastima. Ako bismo problematiku sveli na tumačenje funkcionisanja, recimo elektronskih portala u medijskoj sferi, vidjeli bismo da se posjetioci portala, uprkos bogatoj ponudi raznih emisija, oslanjaju na redakcijski predlog i ponudu. Potpuno pojednostavljeno, mada ima i takvih aktivnosti, Vlada bi mogla da ponudi, određene razvojne projekte koji bi se realizovali na opštinskim nivoima. Možda bi neko pomislio „još i to da radimo“, ali je činjenica da se bez podrške projektima od strane Vlade teško dolazi do realizacije i uspješnih rezultata. Kod nas je drugačije. Najprije se urade projekti pa se traži podrška Vlade, od-nosno, samo novac nedostaje. Opština Berane jedna je od onih koja može da bude nosilac ukupnog razvoja čitavog sjevera pa i

države. I to u svim oblastima. Vrijeme koje dolazi, svakako će dati odgovore i da li sam u pravu? Uostalom, na zvaničnom sajtu Vlade stoji da je šef Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori ambasador Aivo Orav istakao da je Strategija EU za Zapadni Balkan veoma povoljna po Crnu Goru, Vladu, opoziciju, civilno društvo i sve gra-đane a Crna Gora je prepoznata u Strategiji kao zemlja predvod-nica.

Dr Mirko Jakovljević- politikolog

Sveobuhvatne reformeU pravu je premijer Marković kada kaže da vrijeme pred nama mora da se iskoristi, ne samo za otvaranje tri preostala po-glavlja u prvoj polovini ove godine već za ukupnu dinamiku pregovora, uključujući zatvaranje poglavlja.

Dosadašnji rezultati koje je Crna Gora ostvarila na evrop-skom putu su odraz političke volje i društvenog konsenzusa za sprovođenjem sveobuhvatnih reformi u svim oblastima. Tome je Vlada u potpunosti posvećena.

POZITIVNE PORUKE VISOKIH PREDSTAVNIKA

Neophodan posvećen i svakodnevni rad na poglavljima

„Crna Gora i crnogorska Vlada ne lutaju između više opcija. Mi smo opredijeljeni za evropske vrijednosti i bez dileme evrop-skoj integraciji“, ističe premijer Duško Mar-ković.

Nošene željom za pismenošću, školo-vanje je, nekom tajanstvenom sna-gom, odvajkada privlačilo mlade naraštaje ovih krajeva. Posebno inte-resovanje postojalo je prema učitelj-

skom pozivu kao zanimanju koje je zamijenilo, dotadašnji tradicionalni, vojnički poziv. Kolika je ljubav postojala prema školovanju govore brojni pisani tragovi o prisustvu vasojevićkih đaka sa kraja XIX i početka XX vijeka, sačuvani gotovo u svim arhivima većih školskih centa-ra: Aleksincu, Beogradu, Zagrebu, Pakracu, Somboru, Kragujevcu, Nišu, Skoplju, kao i Bogoslovsko-učiteljskim školama u: Sremskim Karlovcima, Prizrenu, Reljevu kod Sarajeva, Cetinju, a u pojedinačnim slučajevima i u dru-gim evropskim zemljama: Rusiji, Turskoj, Nje-mačkoj, Švajcarskoj, Francuskoj.

Školovanju učiteljskog kadra naročito je dopri-nijelo otvaranje Pedagoškog odjeljenja pri Dr-žavnoj gimnaziji u Beranama 13. oktobra 1919. godine, koje je preraslo u Učiteljsku školu, for-miranu Kraljevim ukazom od 16. avgusta 1925. godine. Ova ustanova postojala je sve do njene lividacije 6. jula 1929. godine, a poslednja aktiv-nost sa učenicima završena je septembarskim ispitima iste godine. Tokom nepunih deset go-dina postojanja iz ove institucije poniklo je 499 učitelja/ica, od ogromnog prosvjetnog značaja za potrebe ovog kadra na prostorima Zetske oblasti i Južne Srbije (Makedonije) gdje su u najvećem broju raspoređivani na službu.

Naravno, iz vremena učiteljevanja u Beranama ostalo je dosta očuvanih fotografija đačkih dru-žina, odjeljenja, izleta, kolektiva profesora, ge-neracije maturanata, profesora, zgrade škole ...

Jedan poseban dokument, sačinjen iz pera ne-kadašnjeg đaka generacije Đeke Kljajića, pred-stavlja spisak maturanata poslednje generacije beranske Učiteljske škole, iz školske 1928/29. godine, koji uz dvije dopune, prilažemo u cje-lini, s obzirom na to da dokumentacija škole ne sadrži imena zadnje generacije u cjelini.

Priložena imena su data azbučnim redom: Anđić Milonja, Adžić Milan, Babić Batrić, Babović Kosto, Babović Miloš, Bajić Vučić, Barjaktarević Milić, Bogavac Veliša, Boga-vac Vukota, Bojović Bojo, Bojović Vukajlo, Bulatović Milivoje, Vasović Milisav, Vukadi-nović Risto, Vukićević Radosav, Vukićević Zorka, Vukićević Poleksija, Vuković Milan, Vulić Aleksandar, Golubović Magdalena-Ma-ga, Grubović Milorad, Guberinić Milenko, Guberinić Milutin, Dević Jovan, Delević Mi-lorad, Dubak Svetozar, Đolević Uroš, Đukić Aleksandar, Đurašković Rade, Đurašković Simo, Zečević Milorad, Zonjić Vaso, Zonjić Marko, Ivanović Vukajlo, Kićović Vukman, Kljajić Đeka, Lončarević Kovan, Ljubić Zorka, Marković Spaso, Medenica Novica, Mijović Golub, Milić Miro, Nedić Krsto, Nikolić Ra-doje, Novović Vukosav, Osmajlić Jovanka, Osmajlić Stanojka, Pajković Božina, Pantović Aleksandar-Leko, Petrović Branko, Popović Labud, Radević Vaso, Radnić Jagoš, Raičević Milivoje, Ralević Božidar, Ralević Radun, Sti-jović Boško, Stojković Milorad, Tomović Vla-do, Ćosović Milić, Ćulafić Aleksandar, Ćulafić Vukman, Cimbaljević Vučko, Čukić Ajkuna, Čukić Milić, Čukić M. Petar.

Tekst i foto: Zoran M. Zečević

ZA DESET GODINA POSTOJANJA NEKADAŠNJEG PEDAGOŠKOG ODJELJENJA I UČITELJSKE ŠKOLE U BERANAMA

Poniklo 499 učitelja

i učiteljica! Pedagoško odjeljenje pri Državnoj gimnaziji u Be-

ranama otvoreno je 13. oktobra 1919. godine. Kra-ljevim ukazom od 16. avgusta 1925. godine preraslo je u Učiteljsku školu koja je postojala do 6. jula 1929. godine. Formiranje odjeljenja, a potom Učiteljske škole, imalo je ogroman uticaj na opismenjavanje mladih. Za deset godina postojanja, iz te institucije je poniklo 499 učitelja/ica!

Generacija maturanata beranske Učiteljske škole iz školske 1927/28.

Generacija maturanata beranske Učiteljske škole iz školske 1928/29.


POGLEDI POGLEDI

Jedan od najplodnijih djelova Crne Gore, uoči Drugog svjetskog rata, bila je, upravo, beranska dolina! Varoš Be-rane je u to vrijeme uveliko smatrana za vazdušnu banju, a takođe i njeno

okruženje, koje je, uz to, bilo prava prirod-na radionica za proizvodnju zdrave hrane, pa je, recimo, po prinosu pšenice bila na prvom mjestu u Zetskoj banovini, a silos sa skladi-štenje usjeva bio je drugi po veličini!

Na žalost, po završetku Drugog sjetskog rata, novi vlastodršci su jurnuli iz sve snage da uni-šte sva ta prirodna bogatstva, najprije zbog neznanja, ali i radi lakšeg načina vladavine i pojačanog nadzora nad stanovništvom. Zato su se okrenuli kovhozima, sovhozima, loše ustanovljenim zemljoradničkim zadrugama ( čija je osnovica bila u popljačkanim kulač-kim imanjima i dobrima) i, konačno, su se sasvim posvetili industrijalizaciji, iako je svaki ozbiljniji ekonomista ili naučnik slične struke mogao da im ukaže da takav naum nije pa-metan i da neće dugo trajati. Takve pogrešne zamisli ostvarene su, na žalost, i u beranskoj dolini!

Prvi atak te vrste izvršen je na plodno i pozna-to Rudeško polje, u ataru Budimlje, na jednu od žitnica beranske doline, a sve te plodne površine okovane su u beton i pretvorene u Fabriku celuloze i papira, nešto docnije u Kožaru, kao i u preduzeće za preradu drveta! Na tom polju se, inače, nalazila istinska arheo-loška riznica, sa više velikih gromila (gomila), praistorijskih grobnica, koje su svjedočile o iskonskoj starosti našeg naroda, kao i sa ka-menim bedemima, ostacima starog naselja, i oni su tom prilikom, bez značajnijeg i valja-nog proučavanja i uništeni; sem toga, upravo na Rudešu, u čuvenom boju, ustaničko pravo-slavno stanovništvo doline i njenog zaleđa do nogu je potuklo, 1862. godine, znatno brojni-ju i bolje naoružanu tursku vojsku.

Tako se sada pod betonom nalaze uništeni praistorijski nalazi i grobovi, а pokušalo je i da se u zaborav i u taj betonsko-metalni oklop gurne i veličanstvena pobjeda nad tur-skom silom!

A koliko je dobra ta fabrika Celuloze i papi-ra donijela beranskom kraju očigledno je, itekako, danas, naročito onim koji umiju da prosuđuju i sami donose zaključke i svaka rasprava sa onima koji je okivaju u zvijezde je izlišna i nepotrebna! Naravno, treba uvažiti činjenicu da je mnogima od njih bilo i dobro, jer su se spustili sa sela, odvikli od težačkog rada, dobili stanove i mogli su jesti dva puta dnevno u velikom fabričkom restoranu, i to obilnu i masnu hranu sa dosta mesa. Među-tim, govoriti i pisati o tome kako je ta fabri-ka izgradila i držala Berane, ravno je bogo-huljenju, jer je poznato kako je i koliko ona potrovala prirodu, ali i ljude, izmijenila sastav stanovništva, a nikako ne treba i zaboraviti bolnu istinu - da je ona za sve vrijeme svojeg postojanja poslovala sa ogromnim gubicima, pa je, na kraju, pojela i samu sebe! Dva velika dimnjaka, koje su zidali poznati crnotravski neimari, iz kojih je svakodnevno kuljao otrov-ni dim, sada su samo dva ugašena vulkana, koja opominju na ogromnu ljudsku glupost za koju niko nikada nije krivično odgovarao! A rudeško polje, prepuno pšenice, prošarane crvenim makovima, često se pojavi u snovi-ma onih koji su bili za nekakav drugi razvitak beranske doline!

Meta drugog nasrtaja bio je Talum, velika plodna humusna površ, na lijevoj obali Lima, uz Bogavski lug. Na tom prostoru, koji je tre-bao da bude ogromna beranska bašta, vrt, odobreno је naseljavanje, bez ikakvog reda i poretka, a zbog nekih posebnih razloga, i tako smo ostali bez velike i obradive povr-šine.

Zatim se prešlo i na područje Škrljevice i Kamenjače, odnosno na gornji plato doline, gdje je i trebalo da nikne novo Berane, a gdje su bila naselja iz daleke prošlosti; zaletjelo se, dakle, na plodne površine sela Berana, koje je preimenovano u Beranselo, Doca, Lušca i Pešaca. Najprije je uništena površina Ba-labanda, i, tik uz svetinju manastir Đurđevi Stupovi, uz čudotvorno vrelo sa kojeg je i napajana dolina, ondašnje vlasti su napravi-le varoško smetlište. Danas, srećom, na tom mjestu nije smetlište, ali je niklo, umjesto na nekom drugom mjestu, izbjegličko naselje i slobodna i obradiva površina je otišla u ne-povrat!

A dolačke, lužačke plodne njive i oranice, koje su navodnjavane vodom dovedenom iz Bistrice, preko kojih je vodio i čuveni stari Kaluđerski jaz, pun upravo te bistričke vode, postale su preko noći aerodrom, koji je u nekoliko navrata korišten ranije, tokom rata, a poslije je pretvoren u sportski, pa docnije u putnički i, na kraju, u vojni. Toliko plodne zemlje koja je hranila mnogobrojne porodi-ce okovano je u betonsku pistu, a mnogima, naročito ako nijesu bili podobni vlastima, nije isplaćena ni približno odgovarajuća nado-knada za opljačkana imanja. Sem toga, južni obodni dio polja, gdje su bile kuće i imanja Lužačana i Pečičana je sasvim iseljen i poru-šen, kako se tada govorilo, radi bezbjednosti avio letova. Danas su na istom mjestu nikle nove kuće, bez građevinskih dozvola, a za-padna strana tog prostranstva, uz nekadaš-nju pistu je, takođe, načičkana sličnim građe-vinama. O tom aerodromu su pisali mnogi, a među njima i oni koji ga i nikada nijesu vidjeli, pa prema tome nijesu ni letjeli sa njega. Da su ikada boravili na njemu shvatili bi da to nije mjesto za aerodrom. Pista je bila upotreblji-va samo tokom kasnog proljeća i ljeti, a sve ostalo vrijeme bila je izvan upotrebe zbog loših vremenskih uslova, a osoblje koje je bilo

KAKO SU UNIŠTAVANE PLODNE POVRŠINE BERANSKE DOLINE POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA

Umjesto žitnice Crne Gore, Berane je postalo grad fabrika koje su „pojele sebe“

Nakon Drugog svjetskog rata komunistička vlast je u nekoliko ataka uništila plodno zemlji-šte na više lokacija pretvarajući ga u betonirane površine za izgradnju propalih fabrika, kao i stanova i kuća u koje su uselili nekadašnje domaćine pretvarajući ih u „proletere“.

zapošljeno u sklopu njega, dobijalo je plate, a da nije, znatni dio godine ni radilo. Zbog gubitaka i neisplativosti aerodrom je zatvo-ren za putnički saobraćaj, a kakvu je sudbinu doživio vojni, svjedoče bunkeri puni smeća, razrušena nova zdanja sa svim mogućim ras-položivim sadržajima, srušeni i polusrušeni hangari, ostaci namjerno zapaljenih građevi-na, skloništa za avione obrasla u žbunje, kao i prava velika bomba dovoljna da uništi dobar dio doline - više cisterni sa kerozinom, koje su ukopane u sred naselja. A kako je bilo žitelji-

ma u njegovom okruženju je posebna priča - nije se moglo živjeti kako treba od cjelod-nevne buke i stalne opasnosti.

Naravno, divno je da neka varoš ima i svoj ae-rodrom, istorija beranskog vazduhoplovstva je za svaki ponos, ali je on trebao da bude na Ravnim Njivama, na Šestarevcu i postojao bi i radio dan-danas, a ne u samom jezgru do-line. Za one neupućene - bila je predviđena, čak, i gradnja podzemnog dijela aerodroma ispod Gnjionika u Docu, pa i traka od lužačke

Paklene do obale Lima. Eto, kakvo je uništa-vanje bilo predviđeno pride! A da je probijen najobičniji putni pravac od Berana do Pod-gorice, preko Konjuha, s tunelom kroz Cari-ne, do glavnog grada bi se stizalo za manje od sat vremena - pa zatim do Golubovaca, a onda u bijeli svijet, a šta bi to značilo za naš krajolik, to je već posebna priča!

Sljedeći napad se zbio na ogromnu terasu u ataru Lušca, zvanu Ovsine, gdje je, u stvari, i bio prvi aerodrom i gdje je upriličen prvi aero miting uoči Drugog svjetskog rata. Umjesto ovsa i pšenice, vlasti su tu zasadile zasade ja-buka, i to u kraju gdje je i najviše vrsta tog voća, i to u evropskim razmjerama. Iz tog voćnjaka jabuke su puštane niz Lim, tajno na-veče, jer ih nijesu mogli, a niti umjeli prodati na zahtjevnom tržištu, a po cijelu noć je bilo opsadno stanje, jer su novopečeni stanov-nici beranske doline krali besomučno, tako da su tu brojne generacije dijela doseljenika učile kako se, sem drva i još ponečeg, krade i voće. Sada na tom mjestu, nakon povraćaja zemljišta nekadašnjim vlasnicima, jer niko nije imao razuma da zabrani prodaju, niču svakodnevno kuće i sve je manje obradivih površina.

Ista je sudbina zadesila još jedno značajno arheološko nalazište, Lisijevo polje, u Donjoj Ržanici, Pobjenike u istom mjestu, kao i bu-čičko Gradinsko polje, a ne treba ni zaboraviti jasikovačku površ. А njive zasijane, mahom, pšenicom, ali i kukuruzom i krompirima, koje su se pružale na prostranstvu zapadno od beranske Duge ulice, cijelom njenom duži-nom, uništene se i, bez ikakve potrebe, na-seljene.

Pitoma beranska dolina se i dalje, i to iz dana u dan, naseljava, usitnjavaju se posjedi i sve je manje obradivih površina. A ona je trebala, po svim pravilima da bude jedna od žitni-ca Crne Gore sa silosom, jedna od najvećih povrtarskih površina Crne Gore sa vodom za plavljenje iz Lima, Bistrice i ostalih rječica i pritoka; trebala je da sa komsko-bjelasič-ko-smiljevačkim-kaludarskim i šekularskim pašnjacima bude središte razvoja stočarstva, sa proizvodnjom i prodajom sira, skorupa, jarduma i zdravog mesa, da bude mjesto otkupa raznih ljekovitih trava i čajeva, pla-ninskih plodova, sa proizvodnjom prirodnih sokova, napitaka i džemova. Zanimljivo je da sada, tobože, o tome pišu i govore, upravo i potomci onih koji su i doveli do ovog stanja, kao i oni koje je za istinski razvoj uopšte nije ni briga, potpomognuti nekim udruženjima i organizacijama.

Ostaje da se nagađa da li će država nešto pre-duzeti po pitanju očuvanja onih malobrojnih preostalih obradivih površina beranske do-line? Kako sada izgleda teško je to očekiva-ti od onih koji nemilice uništavaju sve što mogu uništiti, ne razmišljajući o posledicama takvih postupaka.

Zato postoje dva načina spasa od ovog po-groma i pošasti - onaj prirodni, kada, upravo, priroda uzme zakon u svoje ruke, a i onaj da još uvijek prelijepi beranski krajolik zaprijeti osamostaljenjem, jer, uistinu, posjeduje sve uslove da bude svoj na svome!

Milija Pajković

Avio snimak beranske doline iz 1935. godine, koji su snimili izviđač potporučnik A. Mintas i pilot poručnik S. Vostrojakov, 21. marta u 10.30 ( foto arhiva: Zoran Zečević)

Avio snimak doline iz 1957. godine, foto kolekcija pilota Bata Lješevića (foto arhiva: Zoran Zečević i Milija Pajković)

Snimak beranske doline koji je snimio Milija Pajković 10.05. 2017. godine.


PROŠLOST PROŠLOST

Otomanska vlast je na prostoru Polimlja učvršćena do kraja XV vijeka. Učvršćivanje vlasti je pratila izgradnja novih ili obnav-ljanje starih gradova i tvrđava, u cilju for-miranja administrativno-upravnih i vojnih

centara. Grad Bihor (iznad današnje Bioče) je osvo-jen 1455. godine. Pljevlja su Turci preimenovali u Ta-sliddža (u prevodu Kamenica), slovenski naziv Bijelo Polje Turci su preveli na svoj jezik, pa se ovo mjesto u administrativnim i sudskim spisima javlja kao Ako-vo, mjesto koje se vremenom razvilo kao produžetak poznatijeg Nikolj-pazara. Ono se u toku XVII vijeka razvija u glavni trgovački centar Bihora, a već u XVIII vijeku ima status kasabe, palanke, varoši. Dokumenti iz 1707. i 1717. godine govore već o tvrđavi Akova, njenoj posadi i starješinskom kadru. Pravoslavni tr-govci privredno razvijene bjelopoljske čaršije imali su žive i razvijene trgovačke veze, baveći se trgovinom: voskom, kožom, vunom, stokom, krznom. Robu su otpremali na tržnice Skadra i Dubrovnika, a otuda donosili: oružje, odjeću, bakar. Računa se da su oni, tokom XVIII vijeka, donosili najmanje jednu desetinu vune uvezene u Dubrovnik.

Na teritoriji Gornjeg Polimlja javljaju se tri nahije: Budimlja (ili Komnin), Plav i Zla Reka (ili Zlorečica). Osnivanjem Skadarskog sandžaka, nahija Budimlja, pomenute nahije i nahija Komarani činile su Bihor. Krajem XVII vijeka nadležnost kadije u Prijepolju protezala se osim Budimlje i na nahiju Vraneš, dakle, Budimlja je pripadala tada Hercegovačkom a potom, početkom XVIII vijeka, Skadarskom sandžaku. Rožaj (Trgovište) se kao utvrđenje javlja još u prvoj polovini XVII vijeka, dok u XVIII vijeku predstavlja jako vojno utvrđenje sa velikom vojnom posadom, naročito to-kom austrijsko-turskog rata 1718-1739. godine. Grad Plav je podignut 1619. godine na mjestu gdje se kara-vanski put od Kotora za Metohiju ukrštao sa putem koji je vodio uz Lim, preko Prokletija za Skadar. Grad je izgrađen po naredbi centralnih organa Otoman-ske vlasti. U novopodignutu tvrđavu, čiju je gradnju

Crtice iz istorije P O L I M LJ A

Polimlje je predstavljalo prostor ratnih i socijalnih vrenja, pravac u koji dolaze ali i iz kog polaze migracije stanov-

ništva. Kroz cijeli XVIII vijek, i pored povremenih uspona, Osmanlijsko carstvo je lagano i neumit-

no propadalo. Osamnaesti vijek predstavlja za prostor Polimlja, Potarja i Peštera izra-

zito burnu epohu, ispunjenu ratovima, nemirima, migracijama stanovniš-

tva i nezaustavljivim procesom slabljenja Otomanske centralne

vlasti.

nadzirao bosanski Mustafa-paša, smještena je stalna vojna posada sa zadatkom da nad-zire i kontroliše nemirna okolna plemena u sjevernoj Albaniji i crnogorskim Brdima. Tvrđava Gusinje je podignuta 1611. godine, kasnije je proširivana, a u XVIII vijeku je imala stalnu vojnu posadu sa agama i kapetanom na čelu. Oko tvrđave, iz sela koje joj je graviti-ralo, vremenom se oformila varošica, zahva-ljujući pogodnosti položaja na karavanskom putu. Gusinje je tokom XVIII i XIX vijeka bilo ne samo vojno, već i političko-administrativ-no središte za čitavu oblast Gornjeg Polimlja, nadzirući prostor plemena Vasojevića.

Budimlja je od prvih dana osmanlijske vlada-vine bila centar istoimene nahije i kadiluka, ali i sjedište episkopije. Pominje se 1477. u sastavu Hercegovačkog sandžaka, u kadilu-ku sa središtem u Prijepolju. Nešto kasnije, pripojena je Prizrenskom sandžaku, da bi u XVII vijeku postala središte kadiluka. U izvori-ma iz XVI i XVII vijeka javlja se kao trg, pazar. Zadržavajući karakter manjeg naselja, ono se nikada nije razvilo do te mjere da bi dobilo status kasabe. Vremenom gubi raniji značaj i postepeno spada na obično seosko naselje. Prema podacima popisa iz 1582/83. godine, nahija Budimlja je imala 32 sela u kojima je bilo 530 domaćinstava, pet knezova i sedam muselima. Opis Kotoranina Marijana Bolice iz 1614. godine govori o malom broju isla-miziranog stanovništva na ovom prostoru. Islamizacija se naglo pojačala nakon 1690. godine, jer su na širenje islama u prorijeđe-nim bihorskim naseljima, zbog seobe pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem, imale veliki uticaj pojedine muslimanske po-rodice, doseljene u Bihor iz oslobođenih dje-lova Crne Gore i drugih krajeva preko Save i Dunava. Proces islamizacije užurbano se odvija u Bihoru i Koritima u XVII i XVIII vijeku, a često su, jedan pored drugog, čak i u istom domaćinstvu, živjeli rođaci obje vjere.

Evidentan je i proces naseljavanja, jačanje i teritorijalno širenje plemena Vasojevića sa prostora Lijeve Rijeke i naseljavanje u dolinu Lima, naročito tokom druge polovine XVIII vijeka. Proces naseljavanja ovako jakog i brojnog plemena doveo je do sukoba sa Kli-mentima i njihovog potiskivanja iz central-nog Polimlja. Odbrana Gornjeg i Srednjeg Polimlja od agresivnih nasrtaja i nasilnog useljavanja albanskih plemena, doprinijela je da Vasojevići ojačaju kao pleme i da se prošire na sjever, niz tok Lima, sve do rijeke Lješnice.

Po surovosti i razaranju u gornjem i srednjem toku Lima mogu se izdvojiti godine: 1737, 1738, 1768. i 1790. Pravoslavno stanovniš-tvo se masovno iseljavalo sa ovoga područja nakon ratnih 1737/38. godine. Naročito je krajem 1737. Hodaverdi-paša Mahmudbe-gović jako poharao Vasojeviće. Zabilježeno je da je nakon Bečkog rata, 1690. u Bijelom Polju „narod umirao od kuge u tolikom broju da živi nisu uspijevali da sahrane mrtve“. Nakon seobe pravoslavnog stanov-ništva sa ovih prostora, preostalo hrišćan-sko stanovništvo je bilo izloženo odmazdi i represalijama od strane Osmanlija. Tada je i crkva svetog Petra u Bijelom Polju pretvore-na u džamiju koja je prozvana Fehtija, ili „dža-mija pobjede“. Ova značajna crkva, poznata po Miroslavljevom jevanđelju, kao džamija je egzistirala sve do oslobođenja ovih kraje-va 1912. godine. Tih decenija, tačnije 1738. godine, manastir Šudikova u blizini Budimlje i Tifranske klisure, u kome je do tada postoja-la značajna prepisivačka škola, spaljen je od strane Osmanlija.

Velika pustošenja i razaranja dogodila su se 1768. od strane Kariman-paše Mahmudbe-govića koji je na ove krajeve udario sa oko 15.000 vojnika (što je bilo ravno ukupnom broju stanovnika ovoga prostora) iz tri prav-ca, opustošivši sela: Trepču, Trešnjevo, Za-

brđe i Slatinu, prodirući u Šekular, Dapsiće i Policu. I skadarski paša Bušatlija je 1790. godine poharao ove prostore. U Gornje Poli-mlje su arbanaški pljačkaški pohodi kretali iz svojih matičnih krajeva, ali su se bili utvrdili u selima: Zabrđu, Slatini i Trešnjevu, na teritori-ji današnje Andrijevice. Još 1708. napali su mnoge kuće u Bihoru i Trgovištu (Rožajama), pobivši mnoge žitelje i opljačkavši putnike koji su iz pravca Kosova putovali za Bosnu. Devet godina kasnije (1717), age tvrđava u Rožajama, Plavu, Bijelom Polju i Kolaši-nu, zajedno sa svojim ajanima, podnijeli su mahzar (odnosno predstavku) Porti u kome su molili da se uhvate pomenuti razbojnici i da se primjerno kazne. U izvorišnom dijelu Ibra, Rožajama i okolini, naseljavali su se Kuči, Klimenti i Hoti. Kuči su uglavnom zahvatali li-jevu, a Klimenti desnu stranu Ibra. Zato su ti krajevi i dobili u narodu imena poput: „Kučni-ja“ i „Latinija“ (jer su Klimenti po naseljavanju bili katoličke vjere). Zloupotrebe od strane tvrđavskih posada u ruralnim sredinama nastavljane su i sredinom vijeka. Tako su se svojim zulumima 1744. oglasili i predstavnici vlasti u Gusinju jer je kapetan tvrđave u kadi-luku Budimlji pismeno izvijestio Portu da su pojedinci iz povjerene mu tvrđave počeli da se odmetnički ponašaju.

Na ovako haotično stanje nadovezala se i ra-širena pojava samovolje i bezobirnosti lokal-nih turskih feudalaca i pripadnika upravnog i sudskog aparata. Migracije, etnički dodiri i miješanja stanovništva, kao i pojačana isla-mizacija uzrokovana nizom faktora – umno-gome su komplikovali ionako kompleksnu situaciju. Migracije Albanaca niz Polimlje i na Pešter, kao i prelazak i širenje plemena Vaso-jevića u Gornje Polimlje, predstavljaju bitne momente u pogledu usložnjavanja komplet-ne etničko-demografske slike ovih prostora. Poodmakli proces čitlučenja, nemiri, opšta socijalna nesigurnost, osionost lokalnih voj-nih i sudskih zvaničnika i anarhija – utrli su tako teren za opšti narodni ustanak, počet-kom narednog vijeka.

Dr Radenko Šćekić

ANDRIJEVICA 1905.godine.Gusinjski trgovci ispred Andrijinog hana

Redžepagića kula u Plavu

Centar Berana 1910. godine

IN MEMORIAM IN MEMORIAM

Napustio nas je, 20. marta 2018. go-dine, Gojko Perišin Kastratović (1938-2018), vrsni intelektualac, filmski i kulturni stvaralac, a kine-matografska djela koje je ostavio

za sobom neće dozvoliti i da umre.

I ovog puta i zauvijek ostaje njegova inpo-zantna životna, radna i profesionalna bio-grafija. Gojko Perišin Kastratović je rođen u Beranama 22. juna 1938. godine, gdje je završio osnovnu čkolu i gimnaziju. Fakultet dramskih umjetnosti završio je u Beogradu. Nakon završenog fakulteta neprekidno je radio na realizaciji brojnih filmskih i TV pro-jekata. Kao asistent, pomoćnik režisera i reži-ser II ekipe radio je na našim velikim filmskim ostvarenjima: „Bitka na Neretvi“, „Sarajevski

atentat“, „Čovjek koga treba ubiti“, „Veliki transport“. Bio je producent igranih filmova: „Mi nismo anđeli“, „Zaboravljeni“, „Kuća po-red pruge“, „Kako je propao rok en rol“, „Uvod u drugi život“, i dr.

Kastratović je režirao više dokumentarnih filmova, „Sili u inat“, „Jovan Tomašević“, dok je za film „Evanđelje zla“ dobio je specijalnu diplomu za „Najboljeg režisera debitanta na Festivalu dokumentarnog i kratkometraž-nog filma u Beogradu“, koji je održan 1974. godine. Režirao je igranu dokumentarnu tv dramu “Suđenje đeneralu Vešoviću”, bio je scenarista i režiser dokumentarne TV hro-nike “Crna Gora XX vijeka u filmskim doku-mentima, TV serije “To je Crna Gora”, serijal “Skadarsko jezero”, seriju “Crnogorska mitro-

polija”, TV seriju “Glasoviti crnogorski junaci”, serijal Dinastija Petrović Njegoš, “Tragom pi-smenosti”, i dr.

Gojko Kastratović je bio osnivač i prvi dire-ctor Crnogorske kinoteke, bio je pomoćnik direktora TV Titograd, pomoćnik direktora Avala filma, bio je član redakcije časopisa “Tokovi”.

Znajući da se Gojko Kastratović najbolje predstavlja na filmskom platnu i filmskim trakama, ima potrebe, ovih tužnih dana, reći i koju riječ – jer: „Na početku bješe logos - riječ“ - od koje kreću i filmske slike koje su proslavile gospodina Kastratovića.

A, ko je Gojko Kastratović? – pitanje koje po-stavljamo i koje ćemo postavljati i u ovom

trenutku i uvijek i davati odgovore. Odgo-vori: Vlasnik starog slovenskog imena, koje će opredijeliti njegove umjetničke vidike. Rođen neposredno prije Drugog svjetskog rata, nedovoljno dugo da bi pohađao Rat – a njegovim završetkom kreće u školu u kojoj će, na svim nivoima, biti briljantan, a jedna velika bitka iz Drugog rata biće sjajan biljeg njegove profesionalne karijere.

Godina 1969. i 175 minuta filma „Bitka na Neretvi“ koji je stvarao sa velikim Veljkom Bulajićem i ostalom filmskom ekipom otvo-rio mu je kapiju velikog filmskog dvorišta. Pa, ako nije mogao da bude učesnikom Drugog svjetskog rata, i da ga za to učešće ocjenjuju, ocjenjivali su ga za filmsko djelo iz toga rata – za „Bitku na Neretvi“. Tu ocje-nu davao je, niko drugi, do maršal J. B. Tito. I to na Brionima, u „biblioteci“ u kojoj nije bilo knjiga, jer kad se nazdravlja za veliko, savršeno djelo, onda nijesu potrebne knjige - nego dobro vino! Nazdravili su, a Maršal je rekao: „Savršeno!“, nižim činovima je ostalo samo da dugo aplaudiraju. Taj aplauz se čuje i danas, kao i rečenica iz filma: „Stan, Nere-tvo!“. Čuje kod svih koji su taj film gledali u vremenu koje je Vito Nikolić zvao „este-tikom oduševljenja“, a gledali su ga u svim svjetskim metropolama. Najveći izvozni produkt u kulturi SFRJ, za kojom se i danas kuka, i to najviše oni kojima je prošlost blizu, a stvarnost daleko. Znao je Gojko i umio da bude u velikim kulturnim projektima.

Riječ bitka obilježiće i kasnije stvaralaštvo Gojka Kastratovića. Ovoga puta bitka za Crnu Goru. U toj bitci, da biste pobijedi-li, nije bilo potrebno rušiti most. Naprotiv, trebalo ih je graditi, a u kulturi je to znalač-ki umio da uradi Gojko Kastratović, znajući kakvi „noseći stubovi“ tih mostova moraju biti. Ti mostovi ne povezuju strme obale, jer je kultura, znao je Gojko, velika ravnica sa za-talasanim brežuljcima.

U tom periodu nastaju njegovi filmovi i se-rije: „Luča mikrokozma“, „Lovćenska vila“, „Crna Gora XX vijeka u filmskim dokumen-tima“, „Tuđinci i izvanjci o Crnoj Gori“, „Gla-soviti crnogorski junaci“, „To je Crna Gora“, „Dinastija Petrović Njegoš“, serijal u kojem će svom svojom punoćom biti zaokružen crnogorski jezik.

Zavičajne teme našeg sugrađanina Gojka Kastratovića našle su mjesto u njegovom stvaralaštvu. Zavičajne i velike crnogorske teme: Vojvoda Miljan Vukov, Iguman Moj-sije Zečević, Pusta zemlja (Mihaila Lalića),..

Dvije velike rijeke obilježile su stvaralaštvo Gojka Kastratovića: Lim i Neretva. Na tim obalama žive oni koji cijene njegov stvara-lački opus. Podjednako i filmski i književ-ni. Čitaju se i citiraju njegove knjige, a bez njih se i ne može: „Filmografija crnogorske kinematografije i filmova o Crnoj Gori“, „Cr-nogorska kinematografija i filmovi o Crnoj Gori“, „Istorija crnogorskog filma“. Koliko samo Crne Gore u djelima Gojka Kastrato-vića. Taman onoliko da se bez Nje i bez njih ne može. A sa njima je sigurnije! One nam pružaju sve podatke o crnogorskom filmu i crnogorskim autorima od početaka filmske djelatnosti do kraja 2005. godine.

Cijeneći cjelokupan rad, Gojko Kastratović je nosilac dvije velike julske nagrade u Cr-noj Gori : 13-to julske i 21-julske. Mjeseca koji je dobio ime po Juliju Cezaru. Mjeseca u kojem su smješteni datumi koji su ponos savremene Crne Gore, i naš što su te nagra-de pripale Gojku Kastratoviću. Pripale su mu i nagrade „Ratko Đurović“ i „Ivangrad“, i druge. Imao je status istaknutog kulturnog stvaraoca. Bio je akademik DANU.

Kastratović je bio član Matice crnogor-ske, Crnogorskog PEN centra i Udruženja filmskih stvaralaca Crne Gore, kao i član Predsjedništva Saveza udruženja filmskih radnika SFRJ i član Skupštine i Predsjedništva Festivala jugoslovenskog igranog filma u Puli.

Berane se danas prepozna-ju i po umjetniku Gojku Ka-stratoviću, pa ima li veće časti za jedan grad od toga. Zbog toga veliko hvala, u ime svih nas, Gojku Kastratoviću što je veličanstveno pronosio slavu naših Berana i Crne Gore.

Crna Gora i Berane će morati i da-lje da se odužuju Gojku Kastratoviću. Zaslužio je ovaj vrsni filmski radnik, intelektualac, kulturni radnik, prijatelj, drug i Čovjek!

Već osjećamo neku prazninu u gra-du, u Beranama, njegovim i na-šim, jer je i u zavičaju imao svoje drugare, svoje teme, svoj kafić i pažljive slušaoce Čovjeka koji je nosio i dijelio svoje enciklope-dijsko znanje.

Odlaskom Gojka Kastratovi-ća na gubitku je naša uku-pna kultura, Crna Gora, Be-rane, porodica i prijatelji. Ostavio je djelo dovoljno da se ponosimo i sjećamo. Velikani, Gojko Kastrato-vić, nikada ne odlaze. Sa nama je svakodnevno

zahvaljujući svom impozantnom filmskom djelu. I ljudskom!

Vječno sjećanje na Gojka Kastratovića koji ovih dana odlazi kod svoje Olge, da režira u nekom drugom svijetu. Vjerujemo naklonje-nijem i pravednijem!

Glasni pozdrav svih nas: DOVIĐENJA, DRU-ŽE – DOVIĐENJA!

Prof. dr Draško Došljak

PREMINUO REDITELJ GOJKO KASTRATOVIĆ

NAŠ VELIKI GOJKO

„Jednom ću tako i u smrt da odem,

pa ako, slučajno, umrem – neka.“

Vito Nikolić

Berane se danas prepoznaju i po umjetni-ku Gojku Kastratoviću, pa ima li veće časti za jedan grad od toga. Zbog toga veliko hvala, u ime svih nas, Gojku Kastratoviću što je veli-čanstveno pronosio slavu naših Berana i Crne Gore. Crna Gora i Berane će morati i dalje da se odužuju Gojku Kastratoviću. Zaslužio je ovaj vrsni filmski radnik, intelektualac, kul-turni radnik, prijatelj, drug i Čovjek!



PRIČA

Stari Haremci, pa i oni nešto mladji kojima je djetinjstvo po-odavno ostalo za ledjima a proveli su ga na sokacima pod Jasikovcem, dobro se sjećaju da su za sankanje bile najpo-godnije tri strme haremske ulice koje su zimi od jutra do mraka odjekivale razdraganim dječijim kikotom i grajom.

Onu u donjim Haremima zvali su RAMINO BRDO po Rami Rugovcu iznad čije kuće su se nalazile česme i pored njih mala platforma kao idealna startna pozicija za sankanje. U gornjim Haremima, ulicu koja je počinjala od nekadašnje Rizvan begove, kasnije kule Tome Joksimovića, i prolazila pored kuća Gargovića djeca su zvala TOMINO BRDO, a treću i najpoznatiju, koja u centru Harema pored samog Doma izlazi na južnu kapiju Jasikovačkog groblja mnogi Haremci i danas zovu MULA HALITOVO BRDO. Ime je dobila po Mula Halitu Hadžiću čije se veliko dvorište sa sjeverne strane, duž čitave nizbrdice graničilo sa ovim najpoznatijim haremskim kliza-lištem i u čiju su se ogradu često zimi zakucavale razularene san-ke haremske dječurlije. U dnu dvorišta i danas stoji velika prazna kuća, medju starim Haremcima još uvijek poznata pod imenom Mula Halitova kula.

Mula Halit Hadžić (1869 - 1925), u nekim dokumentima poznat i pod prezimenom Pačariz, bio je imam u Bioči, Ivanju i u Haremskoj džamiji, a od 1922. godine službovao je i kao predsjednik Vakuf-skog odbora u Beranama. Početkom prošlog vijeka sa suprugom Pembom Hadrović dobio je dvije kćeri, mladju Hanifu i stariju Va-hidu koju je, vrlo mladu, dao za ženu svom prijatelju, beranskom muftiji Adem efendiji Softiću sa kim mu je rodila dva unuka, od kojih je mladji, Safet, izmedju ostalog bio i moj otac. Mula Halita su ubila iz zasjede četiri težaka iz Donje Ržanice na očigled kom-šija i porodice, dok je stajao u dvorištu pored ograde, na svega par metara od svog kućnog praga. Po prijavi očevidaca žandar-merija ih je brzo uhapsila ali ih je Poglavarstvo beranskog sreza u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca još brže osloborilo krivice zbog „nedostatka dokaza“ a slučaj ostavilo otvorenim „u evidenciji do pronalaska krivca“, evo već pune 93 godine.

Nakon ostavinskog postupka kuća je pripala kćerkama, a pošto je starija Vahida već bila zbrinuta u domu beranskog muftije, Mula Halitova kula sporazumno je dodijeljena maloljetnoj Hanifi koja

je nakon udaje za učitelja Ibrahima Mu-šovića iz Bijelog Polja kuću prodala po-ručniku beranske žandarmerije Petru Jakovljeviću. Pravo prezime Jakovljevića bilo je Lutovac ali ga je Petrov otac pro-mijenio odselivši se zbog krvne osvete u Srbiju. Medjutim, Petar je ipak odlučio da se vrati u Berane i zaposlio se u beran-skoj žandarmeriji. Desetak godina proži-vio je u Mula Halitovoj kuli u srećnom braku sa suprugom Stankom iz kog se izrodilo četvoro haremske dječice, koja su takodje ostala siročad onog trenut-ka kada je jednog ljetnjeg popodneva 1940. godine i njihov otac pogodjen u ledja iz zasjede i stropoštao se na beran-sku kaldrmu. Stanka Jakovljević ostala je udovica a svoje četvoro maloljetne djece odnjivila je u Haremima okružena pošto-vanjem, pažnjom i podrškom komšija Huremovića, Medjedovića, Ramusovića, Jašarovića i ostalih koji se i danas, u po-

znim godinama, sa nostalgijom sjećaju komšinice Stanke, njene tri kćeri i sina Boža.

Nakon Stankine smrti djeca su se raselila i šezdesetih godina kuću prodala porodici Pupović da bi pola vijeka kasnije, kula u kojoj se 120 godina radjalo, veselilo, živjelo, tugovalo i umiralo ponovo ostala prazna. Preživjela je sve balkanske i svjetske ratove i razara-nja, preživjela vijek pohara i nemira da bi po treći put zanijemila i ostala da samuje u tišini pod Jasikovcem.

Istoriju ovoga grada obilježili su mržnja i osveta, pakost i pohlepa, ali zahvaljujući prije svega ljudima poput Petra Jakovljevića koji je tokom renoviranja i uređivanja fasade sačuvao staru drvenu tablu sa podacima o prvom vlasniku i godini izgradnje ispisanu na sta-roosmanskom jeziku, tablu koju je nakon njih i porodica Pupovića prilikom dogradnje kuće pažljivo čuvala i održavala, i danas u Ha-remima postoji svjedočanstvo ljudskosti i medjusobnog poštova-nja na zidu nekadašnje stare kule ispod Jasikovačkog groblja, u ulici haremskog djetinjstva, zauvijek izgubljenog i zaboravljenog jedne davne zime negdje duboko u snijegu na Mula Halitovom brdu.

Tekst i foto: Adem Ado Softić

MULA HALITOVO BRDO

Mula Halitova kula i brdo

Natpis na Mula Halitovoj kuli u Haremima

slobod - espona.me · potonu „jugoprevoz“,trgovina i drvoprerada prosu se „agropolimlje“...

Documents