Hit Četrdeset osmo kolo svezak 284. Naslov izvornika Arthur Golden MEMOIRSOFAGEISHA © 1997 by Arthur Golden Arthur Golden Sjećanja jedne gejše S engleskoga prevela Maja Zaninović Nakladnik Znanje d.d. Ul. kralja Zvonimira 17, Zagreb Za nakladnika Branko Jazbec Lektorica NadaJakir Design omota Imago graphics Tehnički urednik Nikica Ostarčevlć Korektorica Marija Molnar Tisak Tiskara Znanje d.d., Zagrebačka 1, Zagreb -1998. znanje Jn Bilješka prevoditelja i Posvećeno mojoj ženi Trudy i mojoj djeci, Haysu i Tess

Jedne večeri u proljeće 1936., kad sam bio dječak od četrnaest godina, otac me odveo na neku plesnu predstavu u Kvotu. Sjećam se samo dviju stvari. Prva je da smo otac i ja bili jedini zapadnjaci u publici; tek smo nekoliko tjedana prije toga bili doselili iz Nizozemske, tako da se još nisam bio privikao na kulturnu izolaciju i još uvijek sam je jako osjećao. Druga je da mi je bilo drago što sam, nakon mjeseci intenzivnog učenja japanskog jezika, otkrio kako mogu razumjeti odlomke razgovora što su mi dopirali do ušiju. Što se pak tiče mladih Japanki koje su plesale na pozornici ispred mene, ne sjećam se ničeg osim neodreñene slike šarenili kimona. U svakom slučaju, nisam mogao ni slutiti da će u jednom tako dalekom vremenu i mjestu kao što je New York pedeset godina kasnije, jedna od njih postati mojom dobrom prijateljicom i diktirati mi svoja neobična sjećanja. Kao povjesničar uvijek sam na memoare gledao kao na izvor podataka. Memoari ne pružaju toliko podataka o piscu, koliko o njegovom svijetu. Oni se moraju razlikovati od ž ivotopisa po tome što pisac memoara nikad ne može postići perspektivu koju pisac ž ivotopisa posjeduje kao nešto samo po sebi razumljivo. Što se pak tiče autobiografije, ako tako nešto doista postoji, to je kao da pitamo zeca kako je to skakati kroz travu na livadi. Kako bi on to mogao znati? No, s druge strane, ako želimo čuti nešto o livadi, nitko nije u boljoj poziciji da nam to kaže - ukoliko pritom stalno drž imo na umu kako nam nedostaju sve one stvari koje zec nije bio u stanju uočiti. Govorim to sa sigurnošću sveučilišnog profesora koji na takvim razlučivanjima temelji svoju karijeru. A opet, moram priznati da su me sjećanja moje drage prijateljice Nitta Savuri na-

gnala da iznova razmislim o svojim gledištima. Istina je, ona nam osvjetljava taj vrlo tajnoviti svijet u kojem je ž ivjela, pruža nam zečji pogled na livadu, ako hoćete. Lako je moguće da ne postoje bolji zapisi o neobičnom ž ivotu gejša od ovih koje nam pruža Sayuri. Ali ona nam ostavlja i zapis o sebi, daleko potpuniji, točniji i fascinantniji od poduljeg poglavlja o njezinu ž ivotu u knjizi Blistavi dragulji Japana i od različitih članaka u revijama, objavljivanih tijekom godina. Čini se kako, barem u ovom neobičnom slučaju, nitko nije poznavao autoricu memoara bolje od nje same. To što se Savuri uzdigla do istaknutog položaja bio je velikim dijelom puki slučaj. Bilo je drugih žena koje su imale slične ž ivote. Ugledna Kato Yuki, gejša koja je zarobila srce Georgeu Morganu, nećaku J. Pierponta, i postala njegovom mladenkom u izbjeglištvu tijekom prvog desetljeća ovog stoljeća, možda je u neku ruku imala još neobičniji ž ivot od Savuri. Meñutim, samo je Savuri iznijela tako potpuno svjedočenje o svom ž ivotu. Dugo sam vremena mislio kako je njezina odluka da to učini jednostavno sretna slučajnost. Da je ostala u Japanu, njezin bi ž ivot bio odveć ispunjen i ne bi imala vremena razmišljati o prikupljanju svojih sjećanja. Meñutim, ž ivotne okolnosti navele su Savuri da 1956. godine iseli u Sjedinjene Države. Preostalih četrdeset godina svog ž ivota Savuri je ž ivjela u jednom od nebodera Waldorf Towers u središtu New Yorka, gdje je na trideset i drugom katu uredila za sebe elegantan apartman u japanskom stilu. Pa čak i tada njezin se ž ivot nastavio

odvijati istim grozničavim tempom. Kroz njezin je stan prošao velik broj japanskih umjetnika, intelektualaca i uglednih poslovnih ljudi - dapače i ministara, a naišao je i po koji gangster. Ja sam je upoznao tek 1985. preko jednog zajedničkog znanca. Kako sam se bavio proučavanjem japanske povijesti i kulture, susreo sam se već ranije s njezinim imenom, iako nisam gotovo ništa znao o njoj. Naše se prijateljstvo razvijalo i ona mi se sve više i više povjeravala. Jednog sam je dana upitao bi li ikad dopustila da se njezina priča objavi. “Pa, Jakob-san, možda i bih, ako je ti zapišeš”, odgovorila mi je. I tako smo započeli s radom. Savuri mi je jasno rekla kako bi više voljela diktirati svoja sjećanja, umjesto da ih sama zapisuje, jer, kako mi je objasnila, toliko je bila navikla pričati licem u lice da bi jedva znala misliti kad bi bila sama u sobi. Slož io sam se i ona mi je diktirala ovaj rukopis tijekom narednih osamnaest mjeseci. Nikad nisam bio svjesniji Savurinog kvotovskog narječja, u kojem se gejše nazivaju geiko, a za kimono se katkad kaže obebe, nego u trenutku kad sam se počeo pitati kako bih te nijanse prenio u prijevodu. Meñutim, od samog početka osjećao sam se uronjenim u njezin svijet. Osim u nekoliko prigoda, uvijek smo se nalazili uvečer: zbog dugogodišnje navike, to je bilo vrijeme kad je Savurin um bio najž ivahniji. Obično je voljela raditi u svom stanu, ali smo se povremeno nalazili i u zasebnoj prostoriji jednog japanskog restorana na Park aveniji, u kojem je Savuri bila poznata i ugledna gošća. Naši su razgovori trajali obično dva do tri sata. Iako smo sve snimali na magnetofon, njezina je tajnica takoñer bila nazočna kako bi kasnije mogla njezin iskaz prenijeti na papir, što je i činila s velikom točnošću. Ali Savuri nikad nije govorila magnetofonu ili svojoj tajnici, uvijek se

obraćala meni. Kad bi bila nesigurna gdje je zadnji put stala, ja sam bio taj koji bi je uputio. Smatrao sam sebe temeljem na kojem je počivao čitav pothvat i osjećao sam da njezina priča nikad ne bi bila ispričana da ja nisam uspio steći njezino povjerenje. Sad, meñutim, uviñam kako bi prava istina mogla ipak biti nešto drugo. Savuri je mene odabrala za svog pisara, to je istina, ali možda je čitavo vrijeme samo čekala da se ukaže pravi kandidat. Što nas dovodi do ključnog pitanja: zašto je Savuri željela ispričati svoj ž ivot? Gejše, doduše, ne polažu nekakvu formalnu zakletvu šutnje, ali se postojanje njihove profesije zasniva na tipično japanskom uvjerenju kako ono što se tijekom prijepodneva odvija u uredu i ono što se uvečer zbiva iza zatvorenih vrata nema nikakve veze jedno s drugim i mora zauvijek ostati odijeljeno i razdvojeno. Gejše jednostavno ne govore javno o svojim dož ivljajima. Poput prostitutki, svojih sestara niže klase, gejše su često u neobičnoj poziciji da znaju navlači li doista ova ili ona javna ličnost hlače prvo na jednu, pa na drugu nogu, kao i svi drugi ljudi. Vjerojatno tim leptiricama noći služ i na čast što smatraju kako je njihova uloga da u neku ruku predstavljaju osobe javnog povjerenja, ali u svakom slučaju, gejša koja iznevjeri to povjerenje, dovodi se u neodrž iv položaj. Savuri je svoju priču ispričala pod neuobičajenim okolnostima utoliko što nitko u Japanu više nad njom nije imao bilo kakve vlasti. Njezine su veze s domovinom već bile prekinute. To nam, barem djelomično, može objasniti zašto se više nije smatrala obveznom šutjeti, ali nam ne objašnjava zašto je odlučila govoriti. Bojao sam se postaviti joj to pitanje, jer što ako nakon preispitivanja vlastitih skrupula u vezi s time, promijeni mišljenje? Čak i

kad je rukopis već bio potpun, još uvijek sam oklijevao. Tek kad je primila pre- Prvo poglavlje! dujam od nakladnika, smatrao sam kako je slobodno mogu upitati: zašto je željela zapisati svoj ž ivot? “Što mi je drugo preostalo čime bih mogla ispuniti vrijeme ovih dana?” odgovorila mi je. Ostavljam čitatelju neka presudi jesu li njezini motivi doista bili tako jednostavni ili nisu. Iako je željela da njezin ž ivotopis bude zabilježen, Sayuri je ustrajala na nekoliko uvjeta. Htjela je da se rukopis objavi tek nakon njezine smrti i nakon smrti nekoliko muškaraca koji su zauzimali istaknuto mjesto u njezinu ž ivotu. Slučaj je htio da su svi oni umrli prije nje. Savuri je bilo veoma stalo do toga da njezina otkrića nikoga ne dovedu u neugodnu situaciju. Kad god je to bilo moguće, nisam mijenjao imena, premda je Savuri sakrila čak i preda mnom identitet odreñenih muškaraca poslu-ž ivši se običajem, prilično raširenim medu gejšama, prema kojem se klijente spominje samo nadimkom. Kad se čitatelj, na primjer, susretne s likom koji se zove gospodin Mećava, taj je nadimak dobio zbog peruti i ako pritom pomisli kako Savuri samo pokušava biti duhovita, pogrešno će protumačiti njezinu pravu namjeru.

Kad sam zamolio Savuri da mi dopusti služ iti se magnetofonom, samo sam se htio osigurati od mogućih pogrešaka njezine tajnice prilikom prepisivanja teksta. Meñutim, prošle godine, nakon njezine smrti, počeo sam se pitati nisam li možda imao još jedan motiv; naime, sačuvati njezin glas koji je posjedovao takvu izražajnost kakvu sam rijetko kad čuo. Obično je govorila tihim glasom, kao što bi čovjek očekivao od žene kojoj je profesija zabavljati muškarce. Ali kad bi mi željela ž ivo opisati neki prizor, njezin bi me glas naveo da pomislim kako je u sobi šest ili osam različitih osoba. Još uvijek pokatkad puštam uvečer njezine vrpce u svojoj radnoj sobi i teško mi je povjerovati kako više nije ž iva. JAKOB HAARHUIS Profesor japanske povijesti na Arnold Rusoff Collegeu Sveučilište New York ?l^^^^ Pretpostavimo da ti i ja sjedimo u nekoj tihoj sobi koja gleda na vrt, čavrljajući i pijuckajući iz šalica zeleni čaj, razgovarajući o nečem što se zbilo prije mnogo godina i ja ti kažem: “To poslijepodne kad sam srela tog i tog... bilo je najbolje poslijepodne u mom ž ivotu, ali istodobno i najgore.” Pretpostavljam da bi ti odlož io šalicu i rekao: “No, dakle, koje od toga? Najbolje ili najgore? Jer nikako nije moglo biti oboje!” U normalnim okolnostima ja bih se na to sama sebi nasmijala i slož ila se s tobom. Ali prava je istina kako je to popodne kad sam srela gospodina Tana-ku Ichiru doista bilo najbolje i najgore u mom ž ivotu. On mi se činio tako očaravajućim, čak je i zadah ribe na njegovim rukama bio neka vrsta parfema. Da ga nisam u-poznala, sigurna sam da nikad ne bih postala gejšom. Ja nisam bila roñena ni odgajana za gejšu u Kyotu. Rodila sam se kao kći siromašnog ribara iz malog

gradića Yoroida na obali Japanskog mora. U čitavom svom ž ivotu samo sam nekolicini ljudi ispričala nešto malo o Yoroidu, o kući u kojoj sam rasla, o svojoj majci i ocu ili o svojoj starijoj sestri - a sigurno nikad nikome nisam pričala o tome kako sam postala gejša ili kako je to biti gejša. Većina bi ljudi radije i dalje vjerovala kako su moja majka i baka bile gejše i kako sam ja započela s obukom iz plesa čim sam prestala sisati i tako dalje. U stvari, jednog dana prije mnogo godina, ulijevala sam šake u šalicu nekog čovjeka koji je slučajno spomenuo kako je proteklog tjedna bio u Yoroidu. Dakle, osjećala sam se onako kako se mora L osjećati ptica kad preleti ocean i naiñe na nekog tko poznaje njezino gnijezdo. Bila sam duboko potresena i nisam se mogla suzdržati da ne kažem: “Yoroido! Zaboga, to je mjesto u kojem sam odrasla!” Taj jadan čovjek! Na licu mu se odigrao čitav niz promjena. Pokušao se nasmiješiti, ali to nije baš dobro ispalo, jer nije mogao izbrisati s lica izraz šoka. “Yoroido?” rekao je. “Sigurno to ne misliš ozbiljno.” Ja sam odavno uvježbala osmijeh koji zovem svojim “No osmijehom”, zato što sliči na No masku sleñena izraza. Prednost je tog osmijeha što ga muškarci mogu tumačiti kako god hoće, pa možeš lako zamisliti koliko sam se često oslanjala na taj osmijeh. I tada sam odlučila kako je bolje da se posluž im tim osmijehom i, dakako, uspjelo je. Čovjek je duboko odahnuo, ispio nadušak šake koji sam mu natočila, a onda prasnuo u grohotan smijeh koji je, sigurna sam, bio više izraz olakšanja nego bilo čega drugoga. “Kakva pomisao!” rekao je i ponovo

se grohotom nasmijao. “Ti da si odrasla u onakvoj rupi kao što je Yo-roido. To bi bilo kao da čaj pripravljaš u kanti!” I nakon što se ponovo nasmijao, rekao je: “Eto, zašto si ti, Savuri--san, tako zabavna. Katkad me zamalo natjeraš da povjerujem u te tvoje male šale.” Ne sviña mi se baš misliti o sebi kao o šalici čaja pripravljenog u kanti, ali pretpostavljam da je to u neku ruku istina. Napokon, uistinu sam odrasla u Yoroidu, a nitko ne može reći da je to nekakvo čarobno mjesto. Gotovo nitko ne odlazi tamo. A što se pak tiče ljudi koji ondje ž ive, oni nikad nemaju prilike otići iz njega. Vjerojatno se pitaš kako se onda dogodilo da ja ipak odem iz Yoroida. Tu počinje moja priča. U našem malom ribarskom mjestu Yoroidu ž ivjela sam u “pijanoj kući”. Tako sam je ja nazvala. Stajala je blizu strme obale gdje je uvijek puhao vjetar s oceana. Meni se, kao djetetu, to činilo kao da se ocean strašno prehladio, 10 jer je stalno hripao i povremeno bi počeo silovito kihati; to jest, naglo bi se podigao vjetar i zrak bi bio pun vodenih kapljica. Zaključila sam kako se naša kućica sigurno uvrijedila zbog toga što joj ocean povremeno kiše u lice, pa se počela naginjati unatrag, jer se željela odmaknuti. Vjerojatno bi se bila srušila da moj otac nije otpilio daske s nekog razbijenog ribarskog broda i njima podupro krovne grede, zbog čega je kuća izgledala kao kakav pijani starac koji se oslanja na štaku. U toj pijanoj kući ja sam ž ivjela pomalo iskošenim ž ivotom. Zato što sam od najranijih godina bila jako slična majci, a gotovo uopće nisam sličila ocu ili starijoj sestri. Moja je majka govorila kako je to zato jer smo ona i ja stvorene sasvim iste. I doista smo obje imale čudne oči

kakve se gotovo nikad ne vide u Japanu. Umjesto da budu tamnosmeñe kao u svih drugih, oči moje majke bile su prozirno sive, a moje su bile iste takve. Kad sam bila jako mala, rekla sam majci kako mislim da je netko probušio rupu u mojim očima, pa je iz njih istekla sva tinta, što je njoj bilo jako smiješno. Gatari su rekli kako su njezine oči tako blijede zato što je u njezinoj ličnosti previše vode, toliko da su ostala četiri elementa jedva prisutna. I to je razlog, objasnili su, zašto su joj crte lica tako neskladne. Ljudi u selu često su govorili kako je ona trebala biti izrazito dražesna, jer su joj oba roditelja bila privlačna izgleda. No, breskva ima divan okus, a isto tako i gljiva, ali to dvoje ne ide. zajedno; to je bila strašna podvala koju je priroda izvela u njezinom slučaju. Imala je majčina napućena usta, ali očevu uglastu bradu, što je stvaralo dojam profinjene slike u preteškom okviru. A njezine su divne sive oči bile okružene gustim trepavicama koje su možda izgledale krasno na njezinom ocu, ali su njoj samo davale zaprepašteni izraz. Moja je majka uvijek govorila kako se udala za mog oca zato što je ona u svojoj ličnosti imala previše vode, a on u svojoj previše drva. Ljudi koji su poznavali moga oca odmah bi shvatili o čemu ona govori. Voda brzo teče s jednog mjesta na drugo i uvijek pronalazi neku pukotinu 11 kroz koju će se izliti. Drvo se, s druge strane, čvrsto drž i zemlje. U slučaju mog oca, to je bilo dobro, jer je on bio ribar, a čovjek s drvom u svojoj ličnosti osjeća se lagodno na moru. U stvari, moj se otac ugodnije osjećao na moru nego bilo gdje drugdje i nikad se nije previše udaljavao od njega. Mirisao je na more čak i nakon što bi

se okupao. Kad nije lovio ribu, sjedio bi na podu u našoj mračnoj prednjoj sobi i krpao mrežu. I da je mreža kojim slučajem bila nekakav usnuli stvor, on ga ne bi probudio tempom kojim je radio. On je, naime, sve radio tako sporo. Čak i kad bi dozvao izraz usredotočenosti, mogao si, za to vrijeme koliko bi mu trebalo da preuredi crte lica, otrčati vani i ispustiti vodu od kupanja. Lice mu je bilo jako naborano i on je u svaku boru tutnuo po neku brigu, tako da to, zapravo, nije više bilo njegovo lice, nego više nešto kao stablo s gnijezdima ptica na svakoj grani. Morao se stalno boriti da s time nekako iziñe na kraj i uvijek je izgledao iscrpljen od napora. Kad mi je bilo šest ili sedam godina, saznala sam nešto o svom ocu što dotad nisam znala.. Jednog sam ga dana upitala: “Tatice, zašto si ti tako star?” On je na to uzdigao obrve, tako da su izgledale kao mali, obješeni kišobrani nad njegovim očima. Potom je ispustio dugački uzdah, zatresao glavom i rekao: “Ne znam.” Kad sam se okrenula majci, ona mi je uputila pogled koji je značio da će mi ona odgovoriti na to pitanje drugom prigodom. Sljedećeg dana povela me bez riječi nizbrdo prema selu i skrenula na puteljak koji je vodio do groblja u šumi. Odvela me je do tri groba u kutu, s tri grobne oznake koje su bile mnogo više od mene. Na njima su, od vrha do dna, bili ispisani strogi, crni znakovi, ali ja tada još nisam dovoljno dugo odlazila u školu u našem malom mjestu da bih znala gdje jedan znak završava, a drugi počinje. Moja je majka pokazala na njih i rekla: “Natsu, žena Sakamota Minorua.” Sakamoto Minoru bilo je ime mog oca. “Umrla u starosti od dvadeset četiri godine, devetnaeste godine Meijija.” Zatim je pokazala na sljedeću oznaku: “Jinichiro, sin Sakamota Minorua, umro u starosti od šest godina, devetnaeste godine Meijija”, i na sljedeću, koja je nosila 12

identičan natpis, osim imena: Masao i starosti: tri godine. Trebalo mi je nešto vremena da shvatim kako je moj otac bio ranije oženjen, prije mnogo godina i kako mu je čitava obitelj pomrla. Nedugo potom vratila sam se ponovo do tih grobova i dok sam ondje stajala, otkrila sam kako je tuga nešto vrlo teško. Moje je tijelo bilo dva puta teže nego samo trenutak ranije, kao da su me ti grobovi vukli dolje k sebi. Uz toliku vodu i toliko drvo, njih je dvoje trebalo tvoriti dobru ravnotežu i dobiti djecu s ispravnom raspodjelom elemenata. Sigurna sam da su se iznenadili kad su na kraju dobili po jedno od oba vlastita elementa. Jer nisam samo ja toliko sličila majci da sam čak naslijedila njezine neobične oči; moja sestra Satsu bila je toliko slična ocu, koliko je to uopće bilo moguće. Satsu je bila šest godina starija od mene i dakako, budući da je bila starija, mogla je raditi poslove koje ja još nisam mogla. Ali Satsu je imala neobično svojstvo: sve je radila na takav način da je to izgledalo kao čista slučajnost. Na primjer, ako ste je zamolili da ulije juhu iz lonca na peći u zdjelu, ona bi to obavila, ali na takav način da bi se činilo kao da je pukom srećom pljusnula juhu u zdjelu. Jednom se čak porezala ribom i pritom ne mislim da je to učinila nožem kojim je čistila ribu. Nosila je iz sela ribu umotanu u papir i dok se uspinjala uzbrdo, riba je skliznula iz omota i pala joj niz nogu na takav način da joj je zarežala nogu jednom perajom. Naši su roditelji mogli imati još djece osim Satsu i mene, pogotovo zato što se otac nadao sinu koji bi s njim išao u ribolov. Ali kad je meni bilo sedam godina, moja se majka strašno razboljela od nečeg što je vjerojatno bio rak kostiju, premda u to vrijeme ja nisam imala pojma što joj je. Mogla je izbjeći bolove jedino kad bi spavala i

počela je to činiti onako kako to rade mačke, to jest, manje više stalno. Kako su prolazili mjeseci, ona je najveći dio vremena spavala i brzo bi počela ječati svaki put kad bi se pro- 13 budila. Ja sam znala da se nešto u njoj brzo mijenja, ali zbog toliko mnogo vode u njezinoj ličnosti, to me nije zabrinjavalo. Katkad bi u samo nekoliko mjeseci jako smršavila, ali bi jednako brzo ponovo ojačala. No, kad je meni bilo devet godina, počele su joj se isticati kosti lica i nikad se više nije udebljala. Nisam shvatila da voda istječe iz nje, zbog bolesti. Jer vidiš, baš kao što je morska trava prirodno natopljena vodom, ali postaje krhka kad se osuši, tako je moja majka gubila sve više od svog elementa. A onda sam jednog popodneva sjedila na neravnom podu naše mračne prednje sobe, pjevajući zrikavcu kojeg sam tog jutra našla, kad je pred vratima zazvao jedan glas. “Oi! Otvorite! Došao je dr. Miura!” Dr. Miura je u naše ribarsko selo dolazio jedanput tjedno i otkako se majka razboljela, nikad ne bi propustio popeti se uz brdo i pogledati kako je ona. Otac je tog dana bio kod kuće jer se spremala strašna oluja. Sjedio je na svom uobičajenom mjestu na podu s obje velike šake

zapetljane poput paukova u ribarsku mrežu. No zastao je na trenutak, pogledao me i podigao jedan prst. To je značilo kako želi da ja poñem otvoriti vrata. Dr. Miura je bio vrlo važan čovjek, odnosno tako smo mi mislili u našem malom mjestu. Studirao je u Tokvju i navodno je znao više kineskih znakova od bilo koga drugoga. On je bio odveć ponosan da bi primijetio stvora poput mene. Kad sam mu otvorila vrata, sazuo je cipele i prošao ravno pokraj mene u kuću. “Dakle, Sakamoto-san”, rekao je mome ocu, “volio bih ž ivjeti tako kao ti, po čitave dane biti na moru i loviti ribu. Kakva divota! A onda, kad je vrijeme loše, ti lijepo uzmeš dan odmora. Vidim da ti žena još spava”, nastavio je. “Baš šteta. Mislio sam kako bih je mogao pregledati.” “Oh?” reče otac. “Znaš, neće me biti idućeg tjedna. Možda bije mogao probuditi?” Ocu je trebalo dosta vremena da ispetlja ruke iz mreže, ali napokon je ustao. “Chiyo-chan”, rekao mi je, “donesi doktoru šalicu čaja.” U to je vrijeme moje ime bilo Chiyo. Tek mnogo godina kasnije ljudi će me poznavati pod imenom Savuri, koje sam dobila kad sam postala gejša. Otac je s doktorom otišao u drugu sobu gdje je ležala i spavala moja majka. Pokušala sam prisluškivati na vratima, ali čula sam samo majku kako ječi i ništa od onog što su njih dvojica govorili. Zaposlila sam se oko pripravljanja čaja i uskoro je doktor izišao iz majčine sobe, trljao je ruke i izgledao jako strogo. Otac je došao za njim i obojica su sjeli za stol u sredini sobe. “Došlo je vrijeme da ti nešto kažem, Sakamoto-san”, započeo je dr. Miura. “Trebao bi razgovarati s nekom od žena u selu. Možda s gospoñom Sugi. Zamoli je neka sašije lijepu, novu haljinu za tvoju ženu.” “Ja nemam novaca, doktore”,

rekao je otac. “Svi smo osiromašili u zadnje vrijeme. Shvaćam o čemu govoriš. Ali duguješ to svojoj ženi. Ne bi smjela u-mrijeti u toj poderanoj haljini koju ima na sebi.” “Znači, ona će uskoro umrijeti?” “Još nekoliko tjedana, možda. Ima strašne bolove. Smrt će za nju biti osloboñenje.” Nakon toga nisam više mogla čuti njihove glasove jer mi je uši ispunio šum poput ptičjih krila koja lepeću u paničnom strahu. Možda je to bilo moje srce, ne znam. Ali ako si ikad vidio pticu koja je uletjela u veliku dvoranu hrama i pokušava naći izlaz, pa, vidiš, tako je reagirao moj mozak. Nikad mi nije palo na pamet da moja majka neće jednostavno nastaviti biti bolesna. Neću reći da se nikad nisam pitala što bi se moglo dogoditi ako ona umre; razmišljala sam o tome, na isti način na koji sam razmišljala što bi bilo da našu kuću proguta zemlja u nekom potresu. Činilo mi se jedva mogućim da bi nakon takvog dogañaja još mogao postojati ž ivot. “Mislio sam da ću ja prvi umrijeti”, govorio je moj otac. “Ti si star, Sakamoto--san. Ali dobrog zdravlja. Mogao bi pož ivjeti još četiri ili pet godina. Ostavit ću ti još nešto onih pilula za tvoju ženu. Možeš joj dati i dvije odjednom, ako bude potrebno.” Razgovarali su još malo o pilulama, a onda je dr. Miura otišao. Otac je još dugo ostao šutke sjediti, leñima okrenut prema meni. Nije na sebi imao košulju, samo svoju mlohavu kožu i što sam ga više gledala, sve mi se više činio naprosto čudnom zbirkom oblika i tkiva. Kralježnica 14

15 t mu je bila staza od kvrga. Glava, s blijedim mrljama, mogla je biti kakva natučena voćka. Ruke su mu bile štapovi omotani starom kožom, obješeni o dvije izbočine. Ako majka umre, kako bih mogla nastaviti ž ivjeti s njime u ovoj kući? Nisam željela otići od njega, ali kad majka ode, kuća će biti jednako prazna bio on tu ili ne bio. Napokon otac prošapće moje ime. Otišla sam i kle-knula pokraj njega. “Nešto jako važno”, rekao je. Lice mu je bilo toliko sumornije nego obično, s očima koje su kolutale gotovo kao da je izgubio kontrolu nad njima. Pomislila sam da se bori kako da mi kaže da će majka uskoro umrijeti, ali je samo rekao: “Poñi u selo. Donesi nekoliko mirisnih štapića za oltar.” Naš sićušan budistički oltar stajao je na jednoj staroj drvenoj gajbi pokraj ulaza u kuhinju; to je bila jedina vrijedna stvar u našoj pijanoj kućici. Ispred grubo izrezbarenog lika Amide, Bude Zapadnog raja, stajale su male mrtvačke pločice s ispisanim budističkim imenima naših mrtvih predaka. “Ali oče... nisi htio ništa drugo?” Nadala sam se da će mi odgovoriti, ali on mi je samo pokretom ruke dao znak da poñem. Staza je od naše kuće prvo išla uz rub strme obale prije nego što bi skrenula prema selu. Nije bilo lako hodati po njoj u takve dane, ali sjećam se kako mi je bilo drago što mi žestoki vjetar skreće misli s onoga što me je mučilo. More je bjesnilo, valovi su bili poput kamenih oštrica, dovoljno oštrih da zarezu poput sječiva. Činilo mi se da se

cijeli svijet osjeća upravo onako kako sam se ja osjećala. Zar ž ivot nije ništa drugo do oluja koja stalno odnosi ono što je još samo trenutak ranije bilo tu i ostavlja za sobom tek nešto ogoljelo i neprepoznatljivo? Nikad mi ranije nije pala na pamet takva misao. Bježeći od nje, trčala sam niz stazu sve dok ispod sebe nisam ugledala mjesto. Yoroido je maleni gradić, smješten uz obalu, u jednoj maloj uvali. More je obično bilo posuto ribarskim brodicama, ali danas 16 sam ih vidjela samo nekoliko što su se vraćale kao i uvijek, izgledajući mi poput vodenih kukaca koji, odižući duge noge, hodaju po površini. Oluja se sad ozbiljno približ ila; čula sam njezin urlik. Ribari u uvali počeli su mi se gubiti iz vida iza zastora od kiše, a zatim su potpuno nestali. Mogla sam vidjeti kišu kako se uspinje uz padinu prema meni. Prve su me kapi udarile poput prepeličjih jaja i nakon nekoliko sekundi bila sam mokra kao da sam pala u more. Yoroido ima samo jednu cestu, koja vodi ravno do ulaznih vrata Japanske obalne kompanije za preradu ribe; uz cestu su bile nanizane kuće u kojima su prednje sobe služ ile kao prodavaonice. Potrčala sam preko ceste prema kući Okada, gdje se prodavala tekstilna roba, ali mi se tada nešto dogodilo; jedna od onih beznačajnih stvari s ogromnim posljedicama, kao kad se spotakneš i padneš pod vlak. Blatna je cesta bila skliska od kiše i ja sam se poskliznula. Pala sam naprijed, na jednu stranu lica. Pretpostavljam da sam od udarca bila ošamućena, jer se samo sjećam osjećaja utrnulosti i nečeg u ustima što sam željela ispljunuti. Čula sam glasove i osjetila kako su me okrenuli na leña; zatim su me podigli i ponijeli. Znala sam da me nose u Japansku obalnu kompaniju za

preradu ribe, jer sam osjetila kako me okružuje miris ribe. Čula sam plje-skavi zvuk kad su hrpu riba odgurnuli s jednog drvenog stola na pod i polož ili me na njegovu sluzavu ploču. Znala sam da sam mokra od kiše i krvava, da sam bosonoga i blatnjava i odjevena u seljačku nošnju. Ali nešto nisam znala: da je to trenutak koji će sve promijeniti. Jer u tom sam se stanju zatekla kako gledam gore u lice gospodina Tanake Ichira. Već sam mnogo puta ranije vidjela gospodina Tanaku u mjestu. On je ž ivio u jednom obližnjem, mnogo većem gradu, ali je svakog dana dolazio u Yoroido jer je njegova obitelj bila vlasnik Japanske obalne kompanije za preradu ribe. On nije nosio seljačku odjeću kao ribari, nego muški kimono, s kimono hlačama što su mu u mojim očima davale izgled samuraja s onih slika koje si možda vidio. Ko- 17 ža mu je bila glatka i napeta kao bubanj, jagodice su mu bile sjajni brežuljci, poput hruskave kože ribe pržene na žaru. Uvijek me je očaravao. Kad sam se na ulici s drugom djecom loptala vrećicom ispunjenom grahom i kad bi gospodin Tanaka slučajno izašao iz kompanije za preradu ribe, uvijek bih prekinula igru i gledala ga. Ležala sam na tom sluzavom stolu dok mi je gospodin Tanaka opipavao usnicu, povlačeći je nadolje prstima i o-krećući mi glavu amo-tamo. Odjednom je ugledao moje sive oči, koje su očarano zurile u njega; nisam se mogla pretvarati da ga ne gledam. Nije se podrugljivo nasmiješio, kako bi mi pokazao da se drsko ponašam, i nije skrenuo pogled kao da mu je svejedno u što gledam i što mislim. Zurili smo jedno u drugo jedan dugi trenutak -

toliko dug da su me od toga prošli srsi čak i ondje, u zagušljivom zraku kompanije za preradu ribe. “Ja tebe znam”, rekao je napokon. “Ti si kći starog Sakamota.” Premda sam bila dijete, znala sam da gospodin Tanaka vidi svijet oko sebe onakvim kakav stvarno jest, na njegovu licu nikad nisam vidjela zbunjeni izraz moga oca. Meni se činilo da on vidi sok koji se cijedi iz debla borova i krug svjetlosti na nebu gdje su oblaci prigušili sunce. On je ž ivio u vidljivom svijetu, čak i ako mu nije uvijek bilo drago biti u njemu. Znala sam da je zapažao stabla i blato i djecu na cesti, ali nisam imala nikakvog razloga misliti da je ikad zapazio mene. Možda su me zbog toga u očima zapekle suze kad mi se obratio. Gospodin Tanaka me uspravio u sjedeći položaj. Mislila sam da će mi reći neka odem, ali umjesto toga kazao mi je: “Nemoj gutati tu krv, djevojčice. Ukoliko ne želiš da ti se u želucu pretvori u kamen. Ja bih je na tvom mjestu ispljunuo na pod.” “Djevojačka krv, gospodine Tanaka?” rekao je jedan od ribara. “Ovdje, gdje donosimo ribu?” Ribari su jako praznovjerni, znaš. Posebno ne vole da žene imaju ikakve veze s njihovim ribarenjem Jedan je čovjek iz našeg sela, gospodin Yamamura, jednog jutra našao svoju kćer kako se igra u njegovom brodu. Išibao ju je i zatim je oprao brod sakeom i luž inom, toliko jakom da su se na daskama vidjele pruge gdje je luž ina izbijelila boju. Čak ni to nije bilo dovoljno, nego je doveo šintoi-stičkog svećenika da blagoslovi brodicu. Sve to samo zato što se njegova kći igrala tamo gdje on stavlja ulovljenu ribu. A sad gospodin Tanaka predlaže da ja ispljunem krv na pod prostorije u kojoj čiste ribu. “Ako se bojite da će njezina pljuvačka sprati nešto od ovih

ribljih crijeva”, rekao je gospodin Tanaka, “odnesite si ih doma. Ja toga imam napretek.” “Ne radi se o ribljem drobu, gospodine.” “Ja bih rekao da će njezina krv biti nešto najčistije što je palo na ovaj pod otkako smo ti i ja roñeni. Hajde”, rekao je, obraćajući se ovog puta meni. “Samo ti pljuni.” Sjedila sam ondje na onom sluzavom stolu i nisam znala što ću. Mislila sam kako bi bilo strašno ne poslušati gospodina Tanaku, ali nisam sigurna da bih doista bila smogla hrabrosti i pljunula da se u tom trenutku jedan od ribara nije nagnuo ustranu i pritisnuvši prstom jednu nosnicu, ispuhao nos na pod. Nakon što sam to vidjela, nisam više mogla podnijeti da ma i trenutak duže bilo što zadrž im u ustima i ispljunula sam krv, baš kao što mi je gospodin Tanaka rekao da učinim. Svi su se ribari s gañenjem udaljili osim pomoćnika gospodina Tanake, koji se zvao Sugi. Njemu je gospodin Tanaka rekao neka ode po doktora Miuru. “Ne znam gdje bih ga našao”, odgovorio je Sugi, a zapravo je htio reći, barem ja tako mislim, kako ga ne zanima da mi pomogne. Rekla sam gospodinu Tanaki da je doktor bio kod nas prije nekoliko minuta. “Gdje je tvoja kuća?” pitao me je gospodin Tanaka. “To je ona mala pijana kuća gore na grebenu.” “Kako to misliš...”pijana kuća”?” “To je ona kuća što je nagnuta na jednu stranu kao da je previše popila.” Činilo se da je gospodin Tanaka zbunjen mojim objašnjenjem. “Pa, Sugi, poñi prema Sakamotovoj pijanoj kući i potraž i doktora Miuru. Lako ćeš ga naći. Samo idi za krikovima što ih njegovi pacijenti ispuštaju kad ih bode onim svojim prstima.”

18 19 I I Mislila sam da će se gospodin Tanaka vratiti svome poslu nakon što je Sugi otišao, ali on je još dugo stajao uz stol i gledao me. Osjetila sam kako mi lice gori. Napokon je rekao nešto što se meni učinilo jako domišljatim. “Imaš patlidžan na licu, Sakamotova kćerkice.” Otišao je do jedne ladice i donio mi malo zrcalo da se pogledam. Usnica mi je bila otečena i modra, baš kao što je rekao. “Ali ono što bih stvarno želio znati”, nastavio je, “to je, odakle ti takve neobične oči i zašto nisi sličnija svome ocu?” “Oči su moje majke”, odgovorila sam mu. “Ali što se tiče mog oca, on je tako naboran da uopće ne znam kako zapravo izgleda.” “I ti ćeš jednog dana biti naborana.” “Ali neke su od njegovih bora tamo otkako postoji”, rekla sam. “Njegova je glava straga jednako stara kao i sprijeda, a tamo je glatka kao jaje.” “Trebala bi s više poštovanja govoriti o svom ocu”, rekao mije gospodin Tanaka. “Ali pretpostavljam daje to istina.” Zatim je rekao nešto, zbog čega mi je lice tako pocr-venjelo da sam sigurna kako su mi usnice naspram tog lica izgledale blijede. “Pa kako je onda jedan naborani, jajoglavi starac dobio tako lijepu kćer kao što si ti?” Otada su mi tijekom godina mnogo puta govorili da sam lijepa, češće nego se mogu i sjetiti. Premda, dakako, gejšama uvijek kažu da su lijepe, čak i onima koje to nisu. Ali kad mi je to rekao gospodin Tanaka, prije nego što sam ikada i čula da postoje gejše, gotovo sam mogla povjerovati da je to istina. Nakon što mi je dr. Miura očistio usnicu i nakon što sam kupila ocu mirisne štapiće po koje me je poslao, uputila

sam se kući krajnje uzbuñena. Mislim da u meni ne bi vladalo veće komešanje ni da sam bila mravinjak. Bilo bi mi lakše da su me sve emocije vukle u istom smjeru, ali nije bilo tako jednostavno. Nosile su me poput komadića papira na vjetru. Negdje izmeñu raznih misli o majci -negdje iza bola u usnici - ugnijezdila se nekakva ugodna misao koju sam uvijek iznova pokušavala izoštriti. Ticala se gospodina Tanake. Zastala sam na grebenu i zagledala se prema moru, na kojem su valovi i nakon oluje još uvijek izgledali kao kamene oštrice, a nebo je poprimilo smeñu boju blata. Provjerila sam gleda li me netko i onda sam, stišćući mirisne štapiće na grudi, izgovarala ime gospodina Tanake u vjetar, ponovo i ponovo, sve dok mi se nije učinilo da čujem glazbu u svakom slogu. Znam da to zvuči budalasto - i doista je bilo budalasto. Ali ja sam bila samo jedna mala, zbunjena djevojčica. Kad smo završili s večerom i kad je otac sišao u selo gledati druge ribare kako igraju japanski šah, Satsu i ja smo u tišini pospremile kuhinju. Pokušavala sam se sjetiti osjećaja koje je gospodin Tanaka izazvao u meni, ali u hladnoj tišini kuće taj se osjećaj izgubio. Umjesto toga, osjećala sam trajan, ledeni strah pri pomisli na majčinu bolest. Zatekla sam se kako se pitam koliko je vremena ostalo do trenutka kad će biti zakopana ondje na seoskom groblju, uz ostale članove obitelji moga oca. Što će nakon toga biti sa mnom? Kad majka umre, Satsu će preuzeti ulogu majke, pretpostavljala sam. Gledala sam sestru kako riba željezni lonac u kojem se kuhala juha, ali iako je lonac bio pred njom, iako su joj oči bile uperene u njega, bilo mi je jasno da ga ne vidi. Nastavila ga je ribati dugo nakon što je već bio čist. Napokon sam joj rekla: “Satsu--san, nije mi dobro.” “Izañi pred kuću i zagrij vodu za kupanje”, rekla mi je Satsu i mokrom rukom

odmaknula neposlušnu kosu s očiju. “Ne želim se kupati”, odgovorila sam. “Satsu, mamica će umrijeti.” “Ovaj je lonac napuknut. Gledaj!” “Nije”, rekla sam. “Taje crta oduvijek bila tu.” “A kako je onda voda istekla iz njega?” “Ti si je izlila. Gledala sam te.” Na trenutak je Satsu obuzeo nekakav snažan osjećaj; znala sam to jer se osjećaj ukazao na njezinu licu kao izraz krajnje začuñenosti; slično se dogañalo s mnogim njezinim osjećajima. Ali ništa mi više nije rekla. Samo je uzela lonac sa štednjaka i pošla prema vratima da ga baci. 20 21 i Drugo poglavlje Sljedećeg jutra, kako bih se rastresla od crnih misli, otišla sam se kupati u malom jezercu meñu skupinom borova nedaleko naše kuće. Seoska su djeca dolazila na to jezerce gotovo svakog jutra kad bi bilo lijepo vrijeme. Satsu bi takoñer ponekad došla, odjevena u grubu haljinu za kupanje koju je sama sašila od očeve stare ribarske odjeće. Haljina nije baš bila dobro sašivena, jer bi joj se objesila na grudima svaki put kad bi se Satsu sagnula i onda bi netko od dječaka povikao: “Gledajte! Vidi se planina Fuji!” Ali ona se unatoč svemu i dalje kupala u njoj. Oko podneva sam odlučila otići kući kako bih nešto pojela. Satsu je otišla mnogo ranije s mladim Sugijem, sinom pomoćnika gospodina Tanake. Ona se uz njega ponašala poput psića. Kad bi mladi Sugi pošao nekamo,

pogledao bi preko ramena dajući joj znak da krene za njim i ona bi uvijek poslušala. Nisam očekivala da ću je ponovo vidjeti prije večere, ali kad sam se približ ila kući, ugledala sam je na stazi ispred sebe kako stoji oslonjena leñima o jedno stablo. Da si ti vidio što se tamo dogañalo, vjerojatno bi odmah sve shvatio, ali ja sam bila samo mala djevojčica. Satsuina gruba haljina za kupanje bila joj je podignuta do ramena, a mladi se Sugi igrao s njezinim “planinama Fuji”, kako su to zvali dječaci. Otkako je majka počela pobolijevati, moja je sestra postala pomalo dežmekasta. Grudi su joj bile isto tako nepokorne kao i njezina kosa. Što me je najviše zapanjilo, činilo se da je upravo ta njihova nepokornost najviše oča- ravala mladog Sugija. Drmao ih je rukom i gurao ustra-nu, zatim ih gledao kako padaju natrag i smiruju se na njezinim prsima. Znala sam da ih ne bih smjela špijunirati, ali nisam znala što bih sa sobom dok čekam da se staza ispred mene oslobodi. A onda sam odjednom začula iza sebe jedan muški glas kako mi govori: “Chiyo-chan, zašto čučiš tu iza tog stabla?” S obzirom da sam imala devet godina, da sam se vraćala s kupanja u jezercu i da još nisam imala nikakvih oblika i oblina na svom tijelu koje bih od bilo koga trebala skrivati... no, lako je pogoditi što sam imala na sebi. Kad sam se okrenula, još uvijek čučeći na stazi i pokrivajući rukama svoju golotinju koliko sam mogla, preda mnom je stajao gospodin Tanaka. Mislila sam u zemlju propasti od srama. “Ono tamo je sigurno tvoja pijana kuća”, rekao je. “A ono tamo, to mi izgleda kao mladi Sugi. Bogme, izgleda jako zaposlen! Tko je ona djevojka s njime?” “Pa, gospodine Tanaka, to bi mogla biti moja sestra. Ja čekam da oni odu.”

Gospodin Tanaka okruž i rukama usta i vikne, a ja na to začujem mladog Sugija kako bjež i niza stazu. Moja je sestra, izgleda, takoñer pobjegla, jer mi je gospodin Tanaka rekao kako sad mogu slobodno otići kući i odjenuti se. “Kad vidiš tu svoju sestru”, rekao mi je, “hoću da joj ovo daš.” Dao mi je paketić omotan riž inim papirom, otprilike veličine riblje glave. “To su neke kineske trave”, rekao mi je. “Nemoj slušati doktora Miuru ako ti kaže da su te trave bezvrijedne. Neka tvoja sestra skuha od njih čaj i neka ga da vašoj majci, to će joj olakšati bol. To su vrlo dragocjene trave. Pripazite na svaku mrvicu.” “Ako je tako, gospodine, bolje da ja to radim. Moja sestra nije baš jako spretna u kuhanju čaja.” “Dr. Miura mi je rekao da ti je majka bolesna”, reče gospodin Tanaka. “Sad mi ti kažeš da tvoja sestra ne zna čak ni pripraviti čaj! Uz onako starog oca, što će biti s tobom, Chiyo-chan? Tko se i sad brine o tebi?” “Pa, zapravo se ovih dana sama brinem o sebi.” “Poznajem jednog čovjeka. On je sad stariji, ali kad 22 23 je bio dječak, otprilike tvojih godina, umro mu je otac. Već sljedeće godine umrla mu je i majka, a onda je njegov stariji brat pobjegao u Osaku i ostavio ga samog. Podsjeća malo na tebe, ne čini ti se?” Gospodin Tanaka me pogledao kao da mi kaže neka mu se ne usudim proturječiti. “Pa, ime tog čovjeka je

Tanaka Ichiro”, nastavio je. “Da, to sam ja... iako sam se tada zvao Morikashi Ichiro. Kad sam imao dvanaest godina uzela me k sebi obitelj Tanaka. A kad sam malo porastao, vjenčali su me sa svojom kćeri i posvojili. Sad pomažem voditi obiteljsku kompaniju za preradu ribe. I tako je, vidiš, sa mnom na kraju sve dobro završilo. Možda se nešto slično dogodi i tebi.” Zagledala sam se na trenutak u sijedu kosu gospodina Tanake i u bore na njegovom čelu što su sličile na pukotine u kori stabla. Učinio mi se najmudrijim i najučenijim čovjekom na svijetu. Vjerovala sam da on zna stvari koje ja nikad neću znati, da je otmjeniji nego što ću ja ikad biti i da je njegov modri kimono elegantniji od svega što ću ja ikad imati prilike nositi. Čučala sam pred njim gola u prašini, raščupane kose i prljava lica, s mirisom barske vode na kož i. “Mislim da mene nitko nikad ne bi htio posvojiti”, rekla sam. “Misliš? Ti si pametna djevojčica, zar ne? Nazvala si svoju kuću “pijana kuća”. Rekla si da glava tvog oca izgleda kao jaje!” “Ali doista izgleda kao jaje.” “Bilo bi glupo reći da ne izgleda. A sad, trči kući, Chiyo--chan”, rekao je. “Sigurno si gladna, zar ne? Možda tvoja sestra jede juhu, pa ti možeš leći na pod i srkati ono što ona prolije.” Od tog trenutka počela sam maštati o tome kako će me gospodin Tanaka posvojiti. Ponekad zaboravljam koliko sam patila u tom razdoblju. Pretpostavljam da bih se bila uhvatila bilo čega što bi mi pruž ilo utjehu. Kad bih bila žalosna, često bih se zatekla kako mi se u sjećanje vraća uvijek ista slika moje majke, iz vremena davno prije nego što je ujutro počela ječati od bolova. Ja sam tada imala četiri godine i bilo je vrijeme proslavljanja oboni blagdana, vrijeme u godini kad se u nas pozdravljaju

duhovi u-mrlih. Nakon što su se nekoliko večeri za redom obavljali obredi na groblju i palile vatre pred ulazima u kuće, kako bi pokazale put mrtvima, okupili smo se na završnu večernju svečanost u našem šintoističkom hramu na litici iznad zaljeva. Odmah iza ulaznih vrata u hram bila je čistina, te večeri ukrašena šarenim papirnatim lampionima obješenim o uzice razapete izmeñu stabala. Neko smo vrijeme majka i ja plesale s ostalim mještanima uz glazbenu pratnju jednog bubnja i jedne svirale, ali sam se ja na kraju umorila, pa me je odvela do ruba čistine i uzela me u krilo. Odjednom se s obale podigao vjetar i jedan se lampion zapalio. Gledale smo kako plamen liže uz uzicu; lampion je lebdeći počeo padati prema zemlji, sve dok ga vjetar ponovo nije dohvatio i on se zakotrljao kroz zrak ravno prema nama, ostavljajući za sobom trag zlaćane prašine koja se dizala prema nebu. Činilo se da se vatrena lopta smirila na tlu, ali onda smo je majka i ja vidjele kako se ponovo podiže na struji zraka i plovi ravno prema nama. Osjetila sam kako me majka ispušta, a onda se odjednom bacila rukama na vatru kako bi je raspršila. Na trenutak smo obje bile u oblaku iskri i plamenčića, ali su potom komadići vatre odlebdjeli meñu stabla i ondje se utrnuli i nitko nije stradao - čak ni moja majka. Otprilike tjedan dana kasnije, kad su već moja maštanja o usvojenju imala više nego dovoljno vremena da se razbu-jaju, došla sam jedno popodne kući i zatekla gospodina Tanaku kako sjedi sučelice mom ocu za malim stolom u našoj kući. Znala sam da razgovaraju o nečem ozbiljnom, jer me uopće nisu primijetili kad sam stupila u ulazni prostor. Ukočila sam se na mjestu kako bih čula što govore. “Onda, Sakamoto, što misliš o mom prijedlogu?” “Ne znam, gospodine”, odgovorio je moj otac. “Ne mogu

zamisliti da djevojčice igdje drugdje ž ive.” “Ja te razumijem, 24 25 ali njima će biti mnogo bolje, a i tebi. Samo se postaraj da sutra popodne doñu u selo.” Na to je gospodin Tanaka ustao, pripremajući se za odlazak. Ja sam se pretvarala kao da sam upravo stigla, kako bismo se sreli na vratima. “Razgovarao sam s tvojim ocem, Chiyo-chan”, rekao mi je. “Ja ž ivim s onu stranu grebena, u gradiću Senzuru. Senzuru je veći od Yoroida. Mislim da bi ti se svidio. Zašto ne biste ti i Satsu-san došle sutra tamo? Vidjet ćete moju kuću i upoznati moju kćerkicu. Možda ostanete preko noći? Samo na jednu noć, znaš, a onda ću vas ja opet vratiti kući. Što misliš o tome?” Rekla sam kako bi to bilo vrlo lijepo. I pretvarala sam se koliko god sam bolje umjela kako taj prijedlog nije ništa neobično. Meñutim, u mojoj glavi kao da se dogodila eksplozija. Misli su mi bile isprekidane i jedva sam ih u-spijevala povezati. Svakako je bila istina da se dio mene očajnički nadao da će me gospodin Tanaka posvojiti nakon majčine smrti, ali je drugi dio mene bio jako uplašen. Strašno me je bilo sram što sam ikad zamišljala kako bih mogla ž ivjeti bilo gdje osim u našoj pijanoj kući. Nakon što je gospodin Tanaka otišao, pokušala sam se zaokupiti poslovima u kuhinji, ali osjećala sam se pomalo kao Satsu, jer sam jedva nazirala stvari pred

sobom. Ne znam koliko je vremena prošlo. Nakon dužeg vremena čula sam oca kako šmrče i protumačila to kao znak da on plače, zbog čega mi se lice zažarilo od srama. Kad sam se napokon primorala pogledati prema njemu, vidjela sam da su mu ruke već zapletene u jednu od njegovih mreža, ali da stoji u vratima što su vodila u stražnju sobu gdje je majka ležala obasjana suncem pod ponjavom koja se zalijepila za nju poput druge kože. Idućeg dana, pripremajući se za sastanak s gospodinom Tanakom dolje u mjestu, oribala sam svoje prljave gležnjeve i natapala se neko vrijeme u našoj kadi, koja je ne- koć bila spremnik vruće vode jednog parnog motora što ga je netko ostavio u našem selu: gornji je dio bio otpiljen i unutrašnjost obložena drvetom. Dugo sam sjedila u toj kadi i gledala prema moru, osjećajući se vrlo samostalnom, jer ću danas prvi put vidjeti nešto od svijeta izvan našeg malog sela. Kad smo Satsu i ja stigle do Japanske obalne kompanije za preradu ribe, gledale smo ribare kako istovaruju svoj ulov na molu. Meñu njima je bio i naš otac, grabeći ribu svojim koščatim rukama i bacajući je u košare. U jednom je trenutku pogledao prema nama i zatim je obrisao lice rukavom košulje. Meni su nekako crte njegova lica izgledale još turobnije nego obično. Ribari su nosili košare pune ribe do zaprege gospodina Tanake i slagali ih u kola. Ja sam se popela na kotač kako bih gledala što rade. Ribe su većinom zurile staklastim očima, ali s vremena na vrijeme neka bi od njih otvorila usta, što je meni izgledalo poput tihog krika. Pokušala sam ih umiriti: “Vi sad idete u grad Senzuru, ribice! Sve će biti u redu.” Nisam vidjela kakva bi korist bila od toga da im se kaže istina.

Napokon je gospodin Tanaka izašao na cestu i rekao Satsu i meni neka se popnemo na kolsku klupicu i sjednemo do njega. Ja sam sjedila u sredini, dovoljno blizu da osjećam tkaninu njegova kimona uz svoju ruku. Nisam mogla spriječiti da mi zbog toga krv navali u lice. Satsu je gledala ravno u mene, ali na licu joj je bio uobičajeni zbunjeni izraz i činilo se da ništa ne primjećuje. Tijekom putovanja dobar sam dio vremena provela gledajući otraga na ribe - kako ih drmanje kola baca s jedne strane košare na drugu. Dok smo se uspinjali uz greben na izlasku iz Yoroida, kotač je prešao preko kamena i kola su se naglo nagnula na jednu stranu. Jedan je lubin ispao i udario o zemlju tako jako da ga je to vratilo u ž ivot. Gledati ga tako, kako se bacaka i hvata zrak, bilo je ipak više nego što sam mogla podnijeti. Okrenula sam se sa suzama u očima, i premda sam ih pokušala sakriti od gospodina Tanake, on ih je primijetio. Nakon što je 26 27 pokupio ribu s puta i nakon što su kola ponovo krenula, upitao me je zbog čega plačem. “Ta jadna riba!” rekla sam. “Ti si kao moja žena. Ribe su većinom mrtve kad ih ona vidi, ali ako mora skuhati raka ili bilo što drugo što je još ž ivo, oči joj zasuze i počne im pjevati.” Naučio me jednu pjesmicu - zapravo, gotovo molitvu - za koju sam pomislila kako ju je vjerojatno izmislila

njegova žena. Ona ju je pjevala rakovima, ali smo mi izmijenili riječi i pjevali je ribama: Suzuki yo suzuki! Jobutsu shite kure! Lubinčiću, o lubinčiću! Požuri se doseći stanje Bude! Potom me je naučio još jednu pjesmu, uspavanku, koju nikad dotad nisam čula. Pjevali smo je jednom iverku koji je otraga u kolima ležao sam u jednoj plitkoj košari, pomičući naokolo svoja dva, pucetima slična oka na plosnatoj glavi. Nemure yo, u karei yo! Niwa ya makiba ni Tori mo hitsuji mo Minna nemureba Hoshi wa modo kara Gin no hikari o Sosogu, kono yoru! Zaspi, dobri iverku! Kad već svi spavaju - Čak i ptice i ovce U vrtovima i poljima - Zvijezde će ove noći Prosipati svoju zlatnu svjetlost S prozora. Nekoliko trenutaka kasnije uspeli smo se na vrh grebena i ispod nas se ukazao gradić Senzuru. Dan je bio sumoran, sve je bilo u nijansama sivog. To je bio moj prvi pogled na svijet izvan Yoroida i pomislila sam kako nisam mnogo propustila. Vidjela sam krovove pokrivene slamom uz obalu zaljeva, meñu sumornim brežuljcima, a iza njih more boje metala, posuto krhotinama bjeline. Na kopnenoj strani, krajolik je mogao biti privlačan da nije bilo željezničkih tračnica što su se usijecale kroz njega poput ož iljka. Senzuru je uglavnom bio prljav, smrdljiv gradić. Čak se i iz mora dizao grozan zadah, kao da su sve ribe u njemu uginule i trule. Oko potpornih stupova mola plutali su komadi povrća poput meduza u našem malom zaljevu.

Brodice su bile oguljene, nekima su rebra bila napuknuta i doimale su se kao da su izašle iz bitke. Satsu i ja smo dugo sjedile na molu, sve dok nas gospodin Tanaka nije napokon pozvao u glavno sjedište Japanske obalne kompanije za preradu ribe i poveo nas niz jedan dugački hodnik. Hodnik nije mogao jače smrdjeti po ribljoj utrobi ni da smo se doista nalazili unutar neke ribe. Ali u dnu hodnika, na moje iznenañenje, ukazao se jedan ured koji je u mojim očima devetogodišnje djevojčice izgledao krajnje otmjeno. Na ulazu u ured Satsu i ja smo stajale bose na skliskom i mokrom kamenom podu. Ispred nas jedna je stuba vodila na uzdignutu platformu prekrivenu tatami strunjačama. Možda je to bilo ono što me se dojmilo: uzdignuti je pod davao svemu otmjeniju notu. U svakom slučaju, smatrala sam to najljepšom sobom koju sam ikad vidjela - premda me sad navodi na smijeh i sama pomisao da je ured veletrgovca ribom u malenom gradiću na Japanskom moru mogao na ikoga ostaviti takav dojam. Na uzdignutom je podu sjedila na jastuku neka stara žena koja je ustala kad nas je vidjela i došla do ruba platforme, te se tamo spustila na koljena. Bila je stara i na licu je imala zlovoljan izraz, a mislim da nikad nisi vidio nekoga tko bi se više vrpoljio od nje. Kad nije poravnavala kimono, brisala je nešto iz kutka oka ili se češkala po nosu, uzdišući čitavo vrijeme kao da silno žali što ima toliko toga što mora obaviti. 28 29

t Gospodin Tanaka joj je rekao: “Ovo je Chiyo-chan i njezina starija sestra, Satsu-san.” Ja sam se malo naklonila, a gospoña Mrdalo mi je na to odgovorila kimanjem glave. Potom je uzdahnula najdublje do sada i počela jednom rukom cupkati krastavi komadić kože na vratu. Ja bih bila rado skrenula pogled ustranu, ali su njezine oči zurile ravno u moje. “No dakle! Ti si, znači, Satsu-san?” rekla je. Ali još uvijek je gledala u mene. “Ja sam Satsu”, rekla je moja sestra. “Kad si roñena?” Činilo se da Satsu još uvijek nije načisto kojoj od nas ona govori, zato sam ja odgovorila umjesto nje. “Ona je roñena u godini krave”, rekla sam. Starica ispruž i ruku i potapše me prstima po licu. Meñutim, učinila je to na vrlo čudan način, tako da me je nekoliko puta bocnula prstima u bradu. Ali znala sam da me je mislila potapšati, jer joj je lice imalo ljubazan izraz. “Ova je prilično dražesna, zar ne? Tako neobične oči! I vidi se da je pametna. Pogledaj joj samo čelo.” Na to se opet okrenula mojoj sestri i rekla: “No, dakle. Godina krave, petnaest godina, planet Venera, šest, bijelo. Hmm... Priñi malo bliže.” Satsu posluša. Gospoña Mrdalo joj počne ispitivati lice, ne samo očima, nego i vršcima prstiju. Potrošila je mnogo vremena provjeravajući Satsuin nos iz raznih kutova, kao i uši. Na kraju joj je štipnula uske više puta i zagunñala, dajući time na znanje kako je s njom završila, te se potom okrenula meni. “Ti si godina majmuna. To mi je jasno čim te pogledam. Koliko ti imaš vode! Osam, bijelo, planet Saturn. I vrlo si ljupka djevojčica. Priñi bliže.” Sad je sa mnom počela raditi iste stvari, štipkala me za uši i tako dalje. Ja sam stalno mislila na to kako je tim

istim prstima grebala po krasti na vratu. Ubrzo je ustala i sišla dolje na kameni pod gdje smo mi stajale. Trebalo joj je nešto vremena da svoja iskrivljena stopala ugura u zori, ali se napokon okrenula gospodinu Tanaki i uputila mu pogled koji je on, čini se, odmah shvatio, jer je izišao iz sobe i za sobom zatvorio vrata. Gospoña Mrdalo na to razveže Satsuinu seljačku košulju i svuče je. Pomicala je malo amo-tamo Satsuine dojke, zavirila joj pod pazuha, zatim ju je okrenula i razgledavala joj leña. Ja sam bila u takvom šoku da sam se jedva uspijevala primorati da to gledam. Nije mi, dakako, bilo prvi put što vidim Satsu golu, ali način na koji je gospoña Mrdalo opipavala njezino tijelo činio mi se još ne-pristojnijim nego kad je Satsu podigla haljinu za kupanje za mladog Sugija. A onda, kao da ni to nije bilo dovoljno, gospoña Mrdalo povuče nadolje Satsuine gaće, premjeri je od glave do pete, potom je opet okrene licem prema sebi. “Iskorači iz gaća”, reče joj. Dugo nisam vidjela Satsuino lice toliko zbunjeno, ali iskoračila je iz gaća i ostavila ih na sluzavom kamenom podu. Gospoña Mrdalo ju je uhvatila za ramena i posjela na platformu. Satsu je bila potpuno gola; sigurna sam da nije imala pojma zašto mora tamo sjediti, baš kao ni ja. Ali nije imala kad misliti o tome jer joj je gospoña Mrdalo u hipu stavila ruke na koljena i raširila joj noge. I ne oklijevajući ni trenutka, posegnula joj rukom meñu noge. Nakon toga nisam više imala hrabrosti gledati. Mislim da se Satsu vjerojatno morala opirati jer je gospoña Mrdalo viknula na nju i istodobno sam čula glasan pljesak dlana po goloj kož i - to je gospoña Mrdalo udarila Satsu po nozi, kako sam kasnije zaključila po crvenoj mrlji na Satsuinom bedru. Gospoña Mrdalo je brzo bila gotova i rekla je Satsu neka se ponovo odjene. Dok se oblačila,

Satsu je glasno šmrcala. Možda je plakala, ne znam, nisam se usuñivala pogledati u nju. Zatim se gospoña Mrdalo ustremila na mene i u sekundi su i meni gaće bile oko koljena i ostala sam bez košulje, baš kao što se to malo prije dogodilo mojoj sestri. Ja nisam imala grudi koje bi starica mogla pomicati amo--tamo, ali mi je pogledala pod pazuha baš kao i njoj i o-kretala me, prije nego što me je posjela na platformu i strgnula mi gaće s nogu. Užasno me je bilo strah što će mi učiniti i kad mi je pokušala raširiti koljena, morala me pljesnuti po nozi, baš kao što je pljesnula Satsu, nakon 30 31 čega me je grlo počelo peći od suzdržanih suza. Gurnula mi je prst meñu noge i napravila nešto što sam ja osjetila kao uštip, tako bolan da sam kriknula. Kad mi je naredila da se ponovo obučem, osjećala sam se kao što se vjerojatno osjeća nasip dok zadržava čitavu jednu rijeku. Ali bojala sam se da ćemo se osramotiti pred gospodinom Ta-nakom ako Satsu ili ja počnemo plakati kao mala djeca. “Djevojke su zdrave”, rekla je starica gospodinu Tanaki kad je ponovo ušao u sobu, “i posve odgovaraju. Obje su netaknute. Starija ima previše drveta, ali mlaña ima puno vode. Uz to je i ljepušna, što vam se čini? Njezina starija sestra izgleda kraj nje kao seljančica!” “Siguran sam da su obje privlačne djevojke, svaka na svoj način”, odgovorio je gospodin Tanaka.

“Zašto ne bismo o tome porazgovarali dok vas budem pratio? Djevojke će me ovdje pričekati.” Kad je gospodin Tanaka zatvorio vrata za njima, o-krenula sam se i vidjela Satsu kako sjedi na rubu platforme i zuri gore prema stropu. Zbog oblika njezina lica suze su joj se skupile oko vrha nosnica i čim sam vidjela da ona plače, briznula sam u plač. Osjećala sam se krivom za ono što se dogodilo i obrisala sam joj lice krajem svoje seljačke košulje. “Tko je bila ta grozna žena?” upitala me je. “Sigurno nekakva gatara. Vjerojatno gospodin Tanaka želi saznati o nama što je više moguće...” “Ali zašto nas je razgledavala na takav užasan način!” “Satsu-san, zar ne shvaćaš?” rekla sam. “Gospodin Tanaka nas namjerava posvojiti.” Kad je to čula, Satsu je počela žmirkati kao da joj se mušica zavukla u oko. “O čemu to govoriš?” rekla je. “Gospodin Tanaka nas ne može posvojiti.” “Otac je tako star... i sad, kad nam se majka razboljela, mislim da se gospodin Tanaka brine što će biti s nama. Neće biti nikoga tko bi se o nama starao.” Satsu ustane, toliko ju je uznemirilo to što je čula. Ubrzo je počela škiljiti i vidjela sam kako se trudi samu sebe uvjeriti kako nas ništa neće odvesti iz naše pijane kuće. Istiskivala je iz glave riječi koje sam joj rekla kao što bi netko istiskivao vodu iz spužve. Polako joj se lice počelo opuštati i ponovo je sjela na rub platforme. Trenutak kasnije gledala je oko sebe po sobi kao da uopće nismo razgovarale. Kuća gospodina Tanake nalazila se na kraju jednog pu-teljka malo izvan grada. Šumarak borova oko nje ispunjavao je zrak isto tako jakim mirisom kao more na strmoj obali gdje je stajala naša kuća i kad sam pomislila na more i kako ću jedan miris zamijeniti drugim, osjetila

sam u sebi nekakvu strašnu prazninu i potrebu da se odmak-nem od nje, baš kao što se povlačiš s ruba neke litice nakon što si povirio u dubinu. Kuća je bila otmjenija od bilo koje u Yoroidu, s golemim strehama kao na našem mjesnom hramu. A kad je gospodin Tanaka stupio u svoj ulaz, ostavio je cipele tamo gdje je iz njih iskoračio, jer je jedna sluškinja došla i odlož ila ih na policu umjesto njega. Satsu i ja nismo imale cipele koje bismo odlož ile, ali baš kad sam se spremala ući u kuću, osjetila sam kako me je nešto blago udarilo u leña i jedna je borova šišarka pala na drveni pod meñu moje noge. Okrenula sam se i vidjela neku djevojčicu otprilike mojih godina i vrlo kratke kose kako se trčeći sakriva iza jednog stabla. Provirila je i nasmiješila mi se, otkrivajući trokut praznog prostora meñu prednjim zubima, a onda je otrčala dalje, osvrćući se preko ramena, pozivajući me da potrčim za njom. Možda će čudno zvučati, ali ja nikad dotad nisam dož ivjela iskustvo stvarnog upoznavanja s nekom djevojčicom. Naravno, poznavala sam djevojčice iz mog mjesta, ali mi smo zajedno rasle i nikad nije bilo potrebe za nečim što bi se moglo nazvati “upoznavanje”. Meñutim, od trenutka kad sam prvi put ugledala Kuniko - tako se zvala kćerkica gospodina Tanake - ona se tako prijateljski ponašala prema meni da sam pomislila kako mi ne bi bilo teško prijeći iz jednog svijeta u drugi. Njezina je odjeća bila mnogo otmjenija od moje i na nogama je imala zori, ali ja sam, kao prava djevojčica sa sela, bosonoga potrčala za njom u šumicu i dostigla je kod 32

33 neke vrste kućice za igru, napravljene od otpiljenih grana nekog sasušenog stabla. Ona je u njoj poslagala kamenje i šišarke kako bi napravila sobe. U jednoj od tih soba pretvarala se da mi poslužuje čaj u napukloj šalici; u drugoj smo se smjenjivale hraneći njezinu lutku, malog dječačića po imenu Taro, koji je zapravo bio samo platnena vrećica ispunjena zemljom. Taro voli nepoznate osobe, rekla je Kuniko, ali se užasno boji glista, a čudnom igrom slučaja, njih se bojala i Kuniko. Kad smo naišle na jednu, Kuniko me natjerala da je uhvatim i iznesem van prije nego što se jadni Taro rasplače od straha. Bila sam oduševljena mogućnošću da mi Kuniko bude sestra. U stvari, veličanstvena stabla i miris borova - pa čak i gospodin Tanaka - sve mi se to počelo činiti gotovo beznačajnim u usporedbi s time. Razlika izmeñu ž ivota ovdje, u kući obitelji Tanaka i ž ivota u Yoroidu bila je tako velika kao razlika izmeñu mirisa nečeg što se kuha i usta punih slasne hrane. Kad se smračilo, oprale smo ruke i noge na bunaru i ušle, te zauzele svoja mjesta na podu oko jednog četverou-glastog stola. Bila sam zadivljena kad sam vidjela kako se para iz jela koje ćemo jesti diže prema gredama stropa visoko iznad mene, dok nam iznad glave vise električna svjetla. Zapanjila me je jarko rasvijetljena soba. Nikad dotad nisam tako nešto vidjela. Ubrzo je posluga donijela večeru - usoljenog lubina na žaru, ukiseljeno povrće, juhu i kuhanu rižu - ali istog trenutka kad smo počeli jesti, svjetla su se ugasila. Gospodin Tanaka se nasmijao; to se, navodno, često dogañalo.

Sluge su na to zapalile lampione što su svuda naokolo visjeli na drvenim tronožnim stalci-ma. Dok smo jeli, nitko nije mnogo govorio. Ja sam očekivala da će gospoña Tanaka biti blistavo lijepa, ali ona je izgledala kao starija verzija Satsu, osim što se često smiješila. Nakon večere ona i Satsu su počele igrati igru go, a gospodin Tanaka je ustao i pozvao sluškinju neka mu donese kratki kimono kaput. Onda je gospodin Tanaka otišao, a malo zatim Kuniko me pokretom ruke pozvala da poñem za njom. Na vratima je navukla slamnate zori, te je i meni posudila jedan par. Pitala sam je kamo idemo. “Tiho!” rekla je. “Slijedit ćemo tatu. Ja to radim svaki put kad izañe. To je tajna.” Pošle smo uz puteljak i skrenule na glavnu ulicu prema gradu Senzuru, hodajući na stanovitoj udaljenosti iza gospodina Tanake. Već za nekoliko minuta, hodale smo meñu kućama grada, a onda me Kuniko uhvatila za ruku i povukla me niz jednu sporednu uličicu. Na kraju jednog kamenom popločanog prolaza izmeñu dvije kuće došle smo do nekog prozora pokrivenog zaslonima od papira, osvijetljenog svjetlom koje je unutra gorjelo. Kuniko je prislonila oko na jednu rupu u papiru, probušenu upravo na visini njezina oka. Dok je ona virila u sobu, čula sam iznutra smijeh i razgovor, te kako netko pjeva uz pratnju shamisena. Napokon se Kuniko odmaknula, tako da sam ja mogla proviriti kroz rupicu. Polovica sobe bila mi je skrivena slož ivim paravanom, ali sam mogla vidjeti gospodina Tanaku kako sjedi na strunjačama s još tri ili četiri muškarca. Neki starac koji je sjedio do njega pričao je kako je pridržavao ljestve nekoj mladoj ženi i virio joj pod haljinu - svi su se smijali, osim gospodina Tanake, koji je gledao ravno preda se, prema onom

dijelu sobe koji nisam mogla vidjeti. Jedna starija žena u kimonu donijela mu je čašu, koju je on držao u ruci dok mu je ona točila pivo. Gospodin Tanaka me se dojmio poput kakva otoka u moru, jer iako su svi ostali už ivali u starčevoj priči - čak i ta starija žena što je točila pivo - gospodin Tanaka je i dalje samo zurio prema drugom kraju stola. Maknula sam oko s rupe i upitala Kuniko kakva je to kuća. “To je čajana”, odgovorila mi je, “u kojoj gejše zabavljaju muškarce. Moj tata dolazi ovamo gotovo svake večeri. Ne znam zašto mu se to toliko sviña. Žene toče piće, a muškarci pričaju pričice - osim kad pjevaju. Na kraju su svi pijani.” Ponovo sam prislonila oko na rupicu, na vrijeme da zapazim jednu sjenu kako prelazi preko zida, a onda mi se u vidokrugu pojavila neka žena. Kosa joj je bila ukrašena visećim zelenim cvijetom vrbe i na sebi je imala ki- 34 35 Treće poglavlje i mono nježno ruž ičaste boje s bijelim cvjetovima posutim po njemu poput kolaža. Široki obi koji joj je bio svezan oko struka bio je narančaste i žute boje. Nikad dotad nisam vidjela tako elegantnu odjeću. Nijedna žena u Yoroi-du nije posjedovala nešto otmjenije od obične pamučne ili možda lanene haljine, s jednostavnim

tamnomodrim u-zorkom. Meñutim, za razliku od njezine odjeće, sama žena nije bila nimalo ljupka. Zubi su joj toliko stršali da ih usnice nisu potpuno pokrivale, a glava joj je bila toliko uska da sam se pitala nisu li joj možda glavu držali stisnutu izmeñu dvije daske dok je bila dojenče. Možda misliš da sam okrutna što ju opisujem tako nemilosrdnim riječima, ali činilo mi se čudnim što se gospodin Tanaka zakvačio očima za nju kao krpa za kuku, premda nitko ne bi za nju mogao reći da je ljepotica. On ju je nastavio gledati dok su se svi ostali smijali, a kad se ona spustila na koljena pokraj njega kako bi mu natočila još nekoliko kapi piva u čašu, pogled koji mu je uputila odavao je kako se njih dvoje vrlo dobro poznaju. Kuniko je još jednom provirila kroz rupicu, a onda smo se vratile njenoj kući i sjedile zajedno u kupki na rubu borove šumice. Nebo je bilo prepuno zvijezda, osim što su grane iznad mene zakrivale pola neba. Mogla sam ostati sjediti u kupki još mnogo duže, pokušavajući shvatiti sve što sam vidjela tog dana i promjene koje su me čekale... ali Kuniko je u vrućoj vodi uhvatila takva pospa-nost da su sluškinje ubrzo došle da nas izvuku iz kupke. Satsu je već hrkala kad smo Kuniko i ja legle na futo-ne pokraj nje, stisnute jedna uz drugu i zagrljene. U meni je rastao topli osjećaj zadovoljstva i šapnula sam Kuniko na uho: “Znaš da ću doći ž ivjeti ovdje s tobom?” Mislila sam da će ju ta vijest natjerati da otvori oči ili da se čak uspravi u sjedeći položaj. Ali nije ju trgnula iz drijemeža. Uzdahnula je i trenutak kasnije dah joj je bio topao i vlažan, ispunjen blagim šumovima sna. Kad smo se vratile kući, činilo se kao da se majčina bolest pogoršala u taj jedan dan koliko nas nije bilo. Ili se

samo radilo o tome da sam nakratko uspjela zaboraviti koliko je ona stvarno bolesna. Kuća gospodina Tanake mirisala je na dim i borove, a naša je mirisala na njezinu bolest, na način koji uopće nemam snage opisivati. Satsu je popodne radila u selu, tako da mi je gospoña Sugi došla pomoći okupati majku. Kad smo je iznijele iz kuće, prsni joj je koš bio širi od ramena i čak su joj i bjeloočnice bile mutne. Jedino što mi je pomagalo da izdrž im gledati je takvu, bilo je sjećanje na to kako sam se osjećala izlazeći s njom iz kupke, dok je još bila snažna i zdrava, kad se para dizala s naše bijele kože kao da smo dvije kuhane rotkvice. Teško mi je bilo zamisliti da bi ta žena, čija sam leña toliko puta ribala kamenom i čije mi se tijelo uvijek činilo čvršće i glatkije od Satsuinog, mogla umrijeti prije nego što ljetu doñe kraj. Te noći, dok sam ležala na svom futonu, pokušavala sam zamisliti čitavu tu zbunjujuću situaciju iz svakog kuta, ne bih li uvjerila samu sebe kako će sve, nekako, biti u redu. Kao prvo, pitala sam se kako možemo nastaviti ž ivjeti bez majke? Čak i ako prež ivimo i gospodin Tanaka nas posvoji, zar će moja vlastita obitelj prestati postojati? Na kraju sam zaključila kako gospodin Tanaka ne bi posvojio samo moju sestru i mene, nego i našeg oca. Napokon, nije mogao očekivati od oca da ž ivi sam. Obično nisam mogla zaspati dok ne bih samu sebe uvjerila kako je 36 37

to istina, a posljedica je toga bila da tih tjedana nisam mnogo spavala i jutra su mi bila nejasna od umora. Jednog takvog jutra na vrhuncu ljeta vraćala sam se s paketićem čaja iz sela kad sam iza sebe čula škripu šljunka. Pokazalo se da je to gospodin Sugi, pomoćnik gospodina Tanake, koji je trčao za mnom uz strmu stazu. Kad je stigao do mene, dugo mu je trebalo da povrati dah, dahtao je i držao se za slabine kao da je trčao čitavim putem od Senzura. Lice mu je bilo crveno poput raka i sjajno od znoja, iako dan još nije bio vruć. Napokon je rekao: “Gospodin Tanaka želi da ti i tvoja sestra... doñete dolje u selo... čim prije možete.” Čudila sam se kako to da otac jutros nije otišao u ribolov. Sad mi je postalo jasno: danas je taj dan. “A moj otac?” upitala sam. “Je li gospodin Tanaka rekao nešto za njega?” “Samo ti poñi kući, Chiyo-chan”, rekao mi je gospodin Sugi. “Idi po sestru.” Nije mi se to sviñalo, ali sam otrčala kući i zatekla oca kako sjedi za stolom i iz jedne pukotine u drvetu noktom kopa skorjelu prljavštinu. Satsu je stavljala tanke komadiće ugljena u peć. Činilo se kao da je njih dvoje čekalo da se dogodi nešto strašno. Rekla sam: “Oče, gospodin Tanaka hoće da Satsu-san i ja doñemo u selo.” Satsu bez riječi odveže pregaču i objesi je o klin pa iziñe kroz vrata. Otac ništa nije rekao, samo je nekoliko puta žmirnuo, zureći u mjesto na kojem je malo prije stajala Satsu. Onda je sporo spustio pogled na pod i kimnuo glavom. Čula sam majku kako u snu jauče u stražnjoj sobi. Satsu je već bila gotovo stigla do mjesta kad sam je sustigla. Već sam tjednima zamišljala ovaj dan, ali ni u jednom trenutku nisam očekivala da ću se ovako bojati.

Činilo se da Satsu ne shvaća kako bi ovaj silazak u mjesto mogao biti drugačiji od onog dan ranije. Čak se nije potrudila obrisati ugljenu prašinu s ruku i dok je odmicala pramen kose, ostao joj je na licu crni trag. Nisam htjela da je gospodin Tanaka takvu vidi, pa sam ispruž ila ruku da joj očistim lice kao što bi to učinila naša majka. Ona mi je odgurnula ruku. Ispred Japanske obalne kompanije za preradu ribe poklonila sam se i zaželjela dobro jutro gospodinu Tanaki, očekujući da će on biti veseo što nas vidi. Meñutim, njegovo je držanje bilo neobično hladno. Pretpostavljam da mi je to trebao biti prvi znak kako se stvari neće baš odvijati onako kako sam ja to zamišljala. Kad nas je poveo do svoje zaprege, zaključila sam kako nas želi odvesti svojoj kući, tako da njegova žena i kći budu prisutne kad nam kaže da će nas posvojiti. “Gospodin Sugi će sjediti sa mnom sprijeda”, rekao je, “pa se prema tome ti i Shizu--san smjestite otraga.” Upravo je tako rekao: “Shizu-san.” Pomislila sam kako je vrlo nepristojno od njega što ne zna ime moje sestre, ali ona, činilo se, nije to primijetila. Popela se u stražnji dio kola i sjela meñu prazne košare za ribu, oslonivši se jednim dlanom o sluzave daske. A onda je tom istom rukom otjerala muhu s lica, ostavljajući sjajni trag na obrazu. Ja nisam bila tako ravnodušna na sluz i krljušti kao Satsu. Ni o čemu drugom nisam mogla misliti nego o smradu i kako ću biti sretna kad stignemo do kuće gospodina Tanake i kad budem mogla oprati ruke, a možda čak i odjeću. Dok smo se vozili, Satsu i ja nismo izgovorile ni riječi, sve dok nismo došli na vrh brda iznad Senzura kad je ona odjednom rekla: “Vlak.”

Pogledala sam i vidjela u daljini vlak koji je išao prema gradu. Dim se valjao iza njega na način koji me je podsjetio na zmiju koja svlači svoju kožu. Ta mi se misao učinila zgodnom i pokušala sam je objasniti sestri, ali ona nije za to marila. Gospodinu Tanaki će se to svidjeti, pomislila sam, a i Kuniko. Odlučila sam im to ispričati kad stignemo do kuće. A onda sam shvatila da se uopće ne vozimo u smjeru kuće gospodina Tanake. Malo kasnije kola su se zaustavila na prašnom komadu zemlje uz željezničke tračnice, izvan grada. Tu je, meñu nagomilanim vrećama i sanducima, stajala gomila 38 39 ljudi. A tamo, malo po strani, stajala je gospoña Mrdalo s nekim muškarcem neobično uske grañe u krutom kimonu. Imao je meku crnu kosu, poput mačjeg krzna, i u jednoj je ruci držao uzicu s koje je visjela nekakva platnena torba. Činilo mi se da ne spada u Senzuru, pogotovo ne tamo, uz one seljake i ribare s onim njihovim sanducima te neku pogrbljenu staricu koja je nosila naprtnjaču sa slatkim krumpirima. Gospoña Mrdalo mu je nešto rekla i kad se on na to okrenuo i zapiljio u nas, odmah sam zaključila kako ga se bojim. Gospodin Tanaka nas je predstavio tom čovjeku, koji se zvao Bekku. Gospodin Bekku uopće ništa nije rekao,

samo se ispitljivo zagledao u mene i nekako zbunjeno pogledao Satsu. Gospodin Tanaka mu je rekao: “Doveo sam sa sobom iz Yoroida Sugija. Želite li da on poñe s vama? On poznaje djevojke, a ja ću se snaći bez njega dan ili dva.” “Ne, ne”, rekao je gospodin Bekku, odmahujući rukom. Ja sasvim sigurno nisam ovako nešto očekivala. Pitala sam kamo idemo, ali činilo se da me nitko nije čuo, pa sam sama smislila odgovor. Zaključila sam kako gospodin Tanaka vjerojatno nije bio zadovoljan onim što mu je gospoña Mrdalo rekla o nama i kako će nas ovaj čudno uzak čovjek, gospodin Bekku, sada odvesti nekamo gdje će nam potpunije proreci sudbinu. Nakon toga će nas opet vratiti gospodinu Tanaki. Dok sam se nastojala umiriti tim mislima, gospoña Mrdalo je s ljubaznim osmijehom na licu povela Satsu i mene niz zemljani peron. Kad smo otišle dovoljno daleko da nas drugi ne mogu čuti, osmijeh je nestao i ona nam reče: “A sad me slušajte. Vi ste obje zločeste djevojčice!” Osvrnula se naokolo kako bi provjerila da nas nitko ne gleda i potom nas je udarila rukom po tjemenu. Nije me zaboljelo, ali sam kriknula od iznenañenja. “Ako me nečim osramotite”, nastavila je, “platit ćete mi za to! Gospodin Bekku je strog, morate obratiti pozornost na ono što vam kaže! Ako vam kaže da se zavučete ispod sjedala u vlaku, to ćete i učiniti. Jasno?” Vidjela sam po izrazu na njezinu licu da joj moram odgovoriti ili će mi nanijeti bol. Ali bila sam toliko zaprepaštena da uopće nisam mogla govoriti. I baš kao što sam se i bojala, ona ispruž i ruku i počne me tako jako štipati za vrat da više nisam znala koji me dio tijela boli. Činilo mi se kao da sam upala u bačvu punu nekakvih

stvorova koji me posvuda grizu i čula sam samu sebe kako jecam. Odjednom sam shvatila da je kraj nas gospodin Tanaka. “Sto se ovdje dogaña?” upitao je. “Ako imate još nešto reći ovim djevojčicama, recite im to dok sam ja ovdje. Nemate nikakvog razloga tako postupati s njima.” “Sasvim sigurno ima još mnogo toga o čemu bismo morale razgovarati. Ali dolazi vlak”, odgovorila mu je gospoña Mrdalo. I to je bilo točno: vidjela sam kako vlak zakreće oko jednog zavoja na nevelikoj udaljenosti. Gospodin Tanaka nas povede natrag do perona gdje su seljaci i starice počeli skupljati svoje stvari. Ubrzo se vlak zaustavio pred nama. Gospodin Bekku se u svom krutom kimonu ugurao izmeñu Satsu i mene i, držeći nas za laktove, poveo nas u vagon. Čula sam kako je gospodin Tanaka nešto rekao, ali bila sam odveć zbunjena i uzrujana da bih ga razumjela. Nisam bila sigurna što je rekao. Možda je rekao: Matayo! “Doviñenja!” Ili: Matte yo! “Čekajte!” Ili možda čak: Ma... deyo!” Hajde, krenite!” Kad sam povirila kroz prozor, vidjela sam gospodina Tanaku kako se vraća do svojih kola i gospoñu Mrdalo kako tare ruke o svoj kimono. Trenutak kasnije moja sestra reče: “Chiyo-chan!” Zarila sam lice u dlanove i, iskreno rečeno, najradije bih bila od muke propala kroz pod vagona, da sam samo mogla. Jer dovoljno je bilo ono kako je Satsu izrekla moje ime, nije trebala ništa više reći. “Znaš li kamo idemo?” upitala me je.

40 41 Mislim da je ona samo htjela čuti da ili ne. Vjerojatno joj nije bilo važno kamo nas vode - samo dok netko zna što se dogaña. Ali, naravno, ja to nisam znala. Pitala sam uskog gospodina Bekkua, ali on nije obraćao pozornost na mene. Još je uvijek zurio u Satsu kao da nikad dotad nije vidio nešto slično njoj. Napokon je zgrčio lice od gañenja i rekao: “Ribe! Kakav smrad, zaudarate ijedna i druga!” Izvukao je češalj iz svoje platnene torbe i počeo ga grubo gurati kroz njezinu kosu. Sigurna sam da ju je boljelo, ali vidjela sam da ju još više boli gledati kako krajolik promiče iza prozora vlaka. Ubrzo su joj se kutovi usnica objesili prema dolje kao u malog djeteta i Satsu je počela plakati. Da me je udarila i vikala na mene, to me ne bi toliko boljelo, koliko me je boljelo gledati kako joj cijelo lice drhti. Ja sam kriva za sve. Neka stara seljanka, zubi-ju iskeženih kao u psa, došla je do nas i dala Satsu jednu mrkvu, a onda ju je upitala kamo ide. “Kvoto”, odgovorio je gospodin Bekku. Toliko sam se zabrinula kad sam to čula da više nisam imala snage pogledati svojoj sestri u oči. Čak je i gradić Senzuru izgledao kao daleko, udaljeno mjesto. Što se pak tiče Kvota, to mi je ime zvučalo isto toliko strano kao Hong Kong, ili čak New York, o kojem je jednom pričao doktor Miura. Koliko sam ja znala o Kvotu, tamo možda melju djecu za hranu psima. Proveli smo mnogo sati u tom vlaku bez ikakve hrane. Kad je gospodin Bekku izvukao iz svoje torbe smotani list lopoča i razmotao ga, otkrivajući grudu riže posutu

sezamom, to je svakako izazvalo moju pozornost. Meñutim, kad je uzeo rižu meñu koščate prste i gurnuo je u svoja zlobna mala usta, a da me pritom nije čak ni pogledao, činilo mi se da ni trenutka više neću moći izdržati to mučenje. Napokon smo sišli s vlaka u nekom velikom gradu, za koji sam ja pretpostavljala da je Kvoto, ali nakon nekog vremena u stanicu je ušao drugi vlak i mi smo ušli u njega. Taj nas je vlak odvezao u Kvoto. U njemu je bila mnogo veća gužva nego u onom prvom, tako da smo morali stajati. Kad smo napokon stigli, a već se bliž ila večer, čitavo me je tijelo boljelo i osjećala sam se kao što se vjerojatno osjeća kamen po kojemu je čitav dan udarao vodopad. Dok se vlak približavao kolodvoru, mogla sam vidjeti nešto od grada. Na svoje zaprepaštenje, vidjela sam kako se krovovi pružaju sve do podnož ja brda u daljini. Nisam mogla zamisliti da grad može biti tako golem. Sve do danas pogled na ulice i kuće iz vlaka često me podsjeti na strašan osjećaj praznine i straha koji me je obuzeo tog čudnog dana kad sam otišla iz svog doma. Tada je, oko 1930. godine, u Kvotu još bio u prometu priličan broj rikša. U stvari, toliko ih je stajalo poredano ispred kolodvora da mi se činilo kako u tom velikom gradu nitko nikamo ne ide pješice, samo u rikši - što, dakako, uopće nije odgovaralo istini. Možda ih je petnaest ili dvadeset stajalo oslonjeno na drške, dok su njihovi vozači čučali u blizini, pušeći ili jedući, a neki su čak ležali skvrčeni na prljavom pločniku i spavali. Gospodin Bekku nas je opet poveo držeći nas za lak-tove, kao da smo vjedra s vodom koje nosi s bunara. Vjerojatno je mislio da bih ja pobjegla kad bi me pustio, ali ne bih. Ma kuda da nas je vodio, meni je to bilo draže

nego naći se sama, bačena u taj golemi prostor ulica i kuća, koji mi je bio isto toliko stran kao i dno mora. Ukrcali smo se u jednu rikšu i stisnuli se na klupici s gospodinom Bekkuom izmeñu nas dvije. On je bio još koš-čatiji ispod tog svog kimona nego što sam pretpostavljala. Zavalili smo se na naslon kad je vozač podigao ručke, a gospodin Bekku je rekao: “Tominaga-cho, u Gionu.” Vozač ništa nije odgovorio, samo je povukao rikšu kako bi je pokrenuo s mjesta i zatim je počeo trčati ujednačenim korakom. Nakon što smo prošli jedno ili dva raskriž ja, skupila sam hrabrosti i upitala gospodina Bekkua: “Hoćete li nam, molim vas, reći kamo idemo?” Nije izgledalo kao da će mi odgovoriti, ali trenutak kasnije ipak je rekao: “U vaš novi dom.” Moje su se oči na to ispunile suzama. Čula sam kako Satsu plače s druge strane gospodina Bekkua i upravo 42 43 sam se i sama spremala glasno zajecati kad ju je gospodin Bekku iznenada udario i ona se glasno zagrcnula. Ugrizla sam se za usnicu i tako se brzo suspregnula od plakanja da mislim kako su se vjerojatno zaustavile i one suze koje su mi već klizile niz obraze. Ubrzo smo skrenuli na neku aveniju koja mi se učinila tako širokom kao čitavo naše mjesto Yoroido. Jedva sam

vidjela drugu stranu od mnoštva ljudi, bicikla, automobila i teretnjaka. Nikad dotad nisam vidjela automobil. Vidjela sam fotografije, ali sjećam se kako sam bila iznenañena njihovim... pa, okrutnim izgledom, tako su me se dojmili u mom strahu i strepnji, kao da su više smišljeni zato da ozlijede ljude, nego da im pomognu. Sva su moja osjetila bila napadnuta. Teretnjaci su tutnjali tako blizu nas da sam osjećala miris izgorene gume na njihovim kotačima. Čula sam nekakvu užasnu škripu: bio je to tramvaj koji je vozio po tračnicama postavljenim u sredini avenije. Umirala sam od straha dok se oko nas polako spuštao mrak, ali ništa me u ž ivotu nije toliko zapanjilo kao moj prvi pogled na gradska svjetla. Ja dotad čak nikad nisam vidjela električnu rasvjetu, osim prije početka one večere u kući gospodina Tanake. Ovdje su svi prozori na zgradama bili osvijetljeni, gore i dolje, a ljudi na pločnicima stajali su u krugovima žutog svjetla. Vidjela sam točkice svjetla kako se protežu u daljinu, do kraja avenije. Skrenuli smo u jednu drugu ulicu i tada sam, na drugom kraju mosta ispred nas, prvi put vidjela kazalište Minamiza. Imalo je tako otmjen krov od keramičkih pločica da sam pomislila kako je to nekakva palača. Napokon je rikša skrenula niz jednu usku ulicu s drvenim kućama. Kuće su bile tako nabijene jedna do druge da se činilo kao da dijele zajedničko pročelje, što je u meni ponovo izazvalo osjećaj izgubljenosti. Gledala sam žene u kimonima kako užurbano hodaju naokolo po toj maloj ulici. Izgledale su mi jako elegantne, premda su to, kako sam kasnije otkrila, većinom bile sluškinje. Kad smo stali ispred jednog ulaza, gospodin Bekku mi je rekao neka siñem. On je sišao za mnom i onda se, 44

kao da taj dan već nije bio dovoljno težak, dogodilo ono najgore od svega. Jer kad je Satsu takoñer pokušala izaći iz rikše, gospodin Bekku se okrenuo i gurnuo je natrag svojom dugačkom rukom. “Ostani tu”, rekao joj je. “Ti ideš nekamo drugamo.” Pogledala sam Satsu, Satsu je pogledala mene. Možda smo tada obje po prvi put u potpunosti shvatile što osjećamo jedna za drugu. Meñutim, to je potrajalo samo jedan trenutak, jer su mi se već sljedećeg trenutka oči tako ispunile suzama da sam jedva nešto vidjela. Osjetila sam kako me gospodin Bekku vuče natrag, čula sam ženske glasove i priličnu strku. Upravo sam se mislila baciti na pločnik kad su se Satsuina usta odjednom u čudu otvorila zbog nečeg što je ugledala u vratima iza mene. Nalazila sam se u uskom ulaznom prostoru, gdje je na jednoj strani bio starinski bunar, a na drugoj raslo nekoliko biljaka. Gospodin Bekku me je dovukao unutra i sad me osovio na noge. A tamo je, na stepenici iznad ulaznog prostora, upravo uvlačeći noge u lakirane zori, stajala neka izvanredno lijepa žena u kimonu koji je bio ljepši od bilo čega što sam ikad zamišljala u svojim maštanjima. Bila sam zadivljena kimonom one mlade, zubate gejše u gradiću Senzuru, ali ovaj je bio plav kao voda, s krivuda-vim linijama boje bjelokosti koje su oponašale riječnu struju. Svjetlucava, srebrnasta pastrva poskakivala je u struji, a površina je vode bila prošarana zlatnim krugovima gdje god ju je doticalo meko, zeleno lišće jednog stabla na obali. Uopće nisam sumnjala u to da je kimono satkan od čiste svile, baš kao i obi, ukrašen vezom u nijansama blijedozelene i žute boje. No, ta odjeća nije bila jedino što je na njoj bilo izvanredno; lice joj je bilo premazano nekakvom toplom bijelom bojom i sličilo je na oblak osvijetljen suncem. Njezina kosa,

očešljana u uzdignute režnjeve, sjala je poput laka i bila je pričvršćena ukrasima od izrezbarenog jantara i jednom ravnom kopčom, s koje su visjele uske srebrne rese što su se ljeskale i treperile svaki put kad bi pomaknula glavu. To je bio moj prvi susret s Hatsumomo. U to je vrijeme ona bila jedna od najslavnijih gejša u četvrti Gion, 45 premda, naravno, ja tada ništa nisam znala o tome. Bila je sitna, vrh njezine frizure jedva je dopirao do ramena gospodina Bekkua. Toliko sam bila zapanjena njezinom pojavom da sam zaboravila na pravila pristojnog ponašanja, iako ih tada još nisam ni znala, i zurila sam joj ravno u lice. Ona mi se smiješila, ali to nije bio ljubazan osmijeh. A onda je rekla: “Gospodine Bekku, možete li kasnije iznijeti smeće? Meni se žuri.” U ulazu nije bilo nikakvog smeća; ona je to govorila o meni. Gospodin Bekku je rekao kako misli da ima dovoljno mjesta i da će moći proći. “Možda vama ne smeta njezina blizina”, odgovorila je Hatsumomo. “Ali kad ja vidim smeće na ulici, prijeñem na drugu stranu.” Odjednom se u ulazu iza Hatsumomo pojavila jedna starija žena, visoka i kvrgava poput bambusova štapa. “Ne znam kako tebe itko može podnositi, Hatsumomo--san”, rekla je. Ali je pokretom ruke pokazala gospodinu Bekkuu neka me ponovo izvuče na ulicu, što je on i učinio. Nakon toga je nezgrapno sišla u ulazni prostor - jedan joj je kuk stršao uvis i otežavao joj je hodanje - te je otišla do jednog malenog ormarića na zidu. Izvadila je iz njega nešto što je meni izgledalo kao komadić kremena, zajedno s jednim kamenom pravokutna oblika poput onih na kojima ribari oštre noževe i postavila se iza

Hatsumomo, udarajući kremenom o kamen, tako da se malo jato iskrica prosulo po Hatsumominim leñima. Meni je to bilo potpuno nerazumljivo, ali, vidiš, gejše su još praznovjerni-je od ribara. Ni jedna gejša neće uvečer krenuti od kuće dok joj netko ne kresne kremenom iza leña, za sreću. Hatsumomo je nakon toga otišla, hodajući tako sićušnim koracima i tako neznatno remeteći donji rub kimona da se činilo kao da klizi. Ja tada nisam znala da je ona gejša, jer je Hatsumomo uvelike nadmašivala ono stvorenje koje sam nekoliko tjedana ranije vidjela u Senzuru. Zaključila sam kako je vjerojatno neka vrsta glumice. Svi smo je gledali kako lebdi niz ulicu, a onda me je gospodin Bekku predao onoj starijoj ženi u ulaznom prostoru. On se ponovo popeo u rikšu do moje sestre i vozač je podigao ručke. Meñutim, nisam vidjela kako odlaze, jer sam se srušila na pod u ulazu, lica oblivenog suzama. Ona se starija žena vjerojatno sažalila na mene, jer sam dugo ondje ležala i bolno jecala, a da me nitko nije dirao. Čak sam je čula kako utišava sluškinju koja je izišla iz kuće da joj nešto kaže. Napokon mi je prišla, pomogla mi da se uspravim na noge i obrisala mi lice rupčićem koji je izvukla iz rukava svog jednostavnog, sivog kimona. “Hajde, hajde, djevojčice. Ne moraš se toliko brinuti. Nitko te neće skuhati.” Govorila je istim čudnim naglaskom kao gospodin Bekku i Hatsumomo. To je toliko drugačije zvučalo od japanskog kakvim se govorilo u mom mjestu da sam ju jedva razumjela što mi govori. No, u svakom slučaju, to što mi je rekla bile su najljubaznije riječi koje sam tog dana čula, zato sam odlučila poslušati njezine savjete. Rekla mi je neka je zovem teticom. A onda me je pogledala ravno u lice i rekla grlenim

glasom: “Zaboga! Kakve neobične oči! Ti si doista ljupka djevojčica. Majka će biti oduševljena.” Ja sam odmah pomislila kako majka ove žene, ma tko ona bila, mora biti jako stara, jer je Tetičina kosa, čvrsto stegnuta u čvor na zatiljku, bila uglavnom sijeda, s tek po kojim zaostalim crnim pramenom. Tetića me je uvela kroz vrata i našla sam se na zemljanoj stazi izmeñu dvije nablizu postavljene zgrade u stražnjem dvorištu. Jedna je od njih bila mala kućica slična mojoj kući u Yoroidu - dvije sobe s podom od nabijene zemlje; pokazalo se kako je to nastamba za sluškinje. Druga je zgrada bila mala, elegantna kuća podignuta na potporne kamene blokove, tako da se mačka mogla zavući ispod nje. Staza koja je služ ila kao prolaz izmeñu te dvije zgrade nije bila natkrivena i kad sam podigla glavu, vidjela sam tamno nebo, što mi je davalo osjećaj da sam u nekom malenom selu, a ne u kući; pogotovo jer sam dolje, u dnu dvorišta vidjela još nekoliko drvenih kućica. Tada to nisam znala, ali to je bila vrlo tipična nastamba za taj dio Kvota. Kućice u dvorištu, iako su izgledale kao još jedna skupina malih kuća za stanovanje, bile su zapravo 46 47 samo jedna mala koliba koja je služ ila za zahode i skladište na dvije razine s ljestvama izvana. Čitava je nastamba bila smještena na prostoru manjem od kuće

gospodina Tanake i u njoj je ž ivjelo samo osam stanara. Odnosno, devet, sada kad sam ja stigla. Nakon što sam uočila čudan raspored svih tih malih kućica, zapazila sam elegantan izgled glavne kuće. U Yo-roidu su drvene kuće bile više sive nego smeñe i nagrizene solju zbog blizine mora. Ovdje su se drveni podovi i grede sjali pod žutim svjetlom električnih svjetiljaka. Iz predsoblja je vodilo nekoliko kliznih vrata od papira napetog na drvene okvire, te jedno stubište koje kao da se u-spinjalo ravno uvis. Jedna od tih vrata stajala su otvorena, tako da sam mogla vidjeti drveni ormarić s budističkim oltarom. Pokazalo se kako su te elegantne sobe namijenjene obitelji, uključujući Hatsumomo, iako, kako ću kasnije saznati, ona zapravo uopće nije bila član obitelji. Kad su članovi obitelji željeli izaći u dvorište, nisu se služ ili zemljanim prolazom koji je bio za poslugu, nego vlastitom galerijom od ulaštenog drveta koja se protezala uz postrani zid kuće. Čak su i zahodi bili odvojeni: jedan povišeni za obitelj i jedan niž i za poslugu. Većinu toga tek sam trebala otkriti, iako ću za dan, dva sve naučiti. Ali te sam večeri dugo stajala na zemljanoj stazi, ispunjena strahom, pitajući se kakvo je ovo mjesto kamo su me doveli. Tetića je otišla u kuhinju i tamo je nekome nešto govorila promuklim glasom. Nakon dosta vremena, netko je izišao. Pokazalo se da je to djevojčica otprilike mojih godina koja je nosila vjedro vode toliko teško da joj se gotovo pola vode izlilo na zemljani pod. Tijelo joj je bilo mršavo, ali je imala debeljuškasto i gotovo savršeno okruglo lice, tako da mi je izgledala kao lubenica na štapu. Mučila se s teškim vjedrom i jezik joj je virio iz usta baš kao što peteljka viri iz vrha buće. Kako sam ubrzo saznala, to joj je bila navada. Isplazila bi jezik dok bi miješala miso juhu ili dok bi grabila rižu u zdjelu,

čak i dok bi vezivala pojas na haljini. A lice joj je uistinu bilo tako debeljuškasto i blago, s tim jezikom svijenim poput peteljke na buci, da sam joj već za nekoliko dana nadjenula nadimak “Buča” i svi su je tako počeli zvati, čak i njezine mušterije, mnogo godina kasnije, kad je već bila gejša u Gionu. Kad je blizu mene spustila vjedro s vodom, Buča je uvukla jezik u usta, a onda je odmaknula pramen kose s lica i zatakla ga za uho dok me je mjerila pogledom od glave do pete. Mislila sam da će možda nešto reći, ali me je samo nastavila gledati kao da razmišlja jesam li jestiva ili nisam. Doista je izgledala gladna, ali se onda, napokon, nagnula prema meni i prošaptala: “Odakle si, zaboga, ti došla?” Nisam mislila da će nešto pomoći ako joj kažem da sam došla iz Yoroida, jer sam, budući da je govorila isto tako čudnim naglaskom kao i svi ostali, bila sigurna da joj ime moga sela neće ništa značiti. Zato sam samo rekla da sam upravo stigla ovamo. “Mislila sam da nikad neću vidjeti nekoga mojih godina”, rekla mi je. “Ali što je to s tvojim očima?” Upravo je tada Tetića izašla iz kuhinje i nakon što je potjerala Buču, pokupila je vjedro i jednu krpu, te me povela u dvorište. Obraslo mahovinom i sa stazom od kamenja koja je vodila do spremišta u stražnjem dijelu, dvorište je lijepo izgledalo, ali je užasno zaudaralo zbog zahoda u maloj šupi uz postrani zid. Tetića mi je rekla da se svučem. Bojala sam se da će mi napraviti nešto slično onom što mi je napravila gospoña Mrdalo, ali umjesto toga ona me je polila vodom po ramenima i istrljala me krpom. Zatim mi je dala jednu haljinu, koja je bila od grubo tkanog pamuka s vrlo jednostavnim tamnomodrim

uzorkom, ali je sasvim sigurno bila elegantnija od svega što sam ikad dotad imala na sebi. Jedna starica, za koju sam kasnije saznala da je kuharica, izašla je u prolaz s nekoliko postarijih sluškinja i sve su se zapiljile u mene. Tetića im je rekla kako će imati dovoljno vremena za buljenje i poslala ih je natrag odakle su došle. “A sad me slušaj, djevojčice”, rekla mi je Tetka kad smo ostale same. “Zasad još ne želim znati čak ni kako ti je ime. Zadnja 48 49 djevojčica koja je ovamo došla prije tebe nije se svidjela Majci i Bakici, tako da je ostala samo mjesec dana. Previše sam stara da bih učila nova imena dok one ne odluče hoće li te zadržati.” “Sto će se dogoditi ako me ne budu htjele?” pitala sam. “Bolje je za tebe da te zadrže.” “Mogu li vas pitati, gospoño... kakva je ovo kuća?” “Ovo je oki-ya”, odgovorila mi je. “To je kuća u kojoj ž ive gejše. Ako se budeš jako trudila, jednog ćeš dana i sama postati gejša. Ali nećeš ostati ovdje ni do idućeg tjedna ako me ne budeš pozorno slušala, jer će Majka i Bakica ubrzo sići da te pogledaju. A bolje će biti da im se svidi ono što budu vidjele. Moraš im se pokloniti koliko god dublje možeš i ne smiješ ih gledati u oči. Starijoj od njih dvije, onoj koju zovemo Bakica, još se nikad nitko nije svidio, zato neka te ne brine ono što će ti ona reći. Ako te nešto upita, nemoj joj, zaboga, ništa odgovoriti! Ja ću joj odgovoriti umjesto tebe. Važno je da ostaviš dobar

dojam na Majku. Ona nije tako loša, ali joj je samo jedno na pameti.” Nisam imala prilike saznati što je to, jer sam čula škripu iz smjera prednjeg predvorja i ubrzo su na galeriju dolebdjele dvije žene. Nisam se usuñivala pogledati u njih. Ali ono malo što sam mogla nazrijeti kutkom oka podsjetilo me na dva ljupka smotuljka svile koje nosi rijeka. Na trenutak su zastale na galeriji ispred mene, a onda su se spustile na koljena i poravnale kimona. “Umeko-san!” po-vikala je Tetića. Tako se zvala kuharica. “Donesi Bakici čaj.” “Neću čaja”, čula sam kako kaže jedan ljutiti glas. “Hajde, Bakice”, rekao je jedan promukliji glas, za koji sam zaključila da pripada Majci. “Ne moraš ga piti. Tetića samo želi da ti bude ugodno.” “Meni nikad ne može biti ugodno, s ovim mojim kostima”, zagunñala je starica. Čula sam kako je udahnula zrak kako bi još nešto rekla, ali se na to umiješala Tetića. “Ovo je nova djevojčica, Majko”, rekla je i blago me gurnula, što sam ja shvatila kao znak da se sada trebam pokloniti. Spustila sam se na koljena i poklonila tako duboko da me je zapahnuo miris ustajalog zraka koji je dopirao iz prostora ispod kuće. A onda sam ponovo začula Majčin glas. “Ustani i priñi bliže da te vidim.” Bila sam uvjerena da će mi još nešto reći kad sam joj prišla, ali ona je samo zavukla ruku u svoj obi i izvukla lulu s metalnom glavom i dugačkim drškom od bambusa. Polož ila ju je na pod galerije pokraj sebe, zatim je iz džepa u rukavu izvukla svilenu vrećicu i iz nje izvadila povelik prstovet duhana. Ugurala je duhan u lulu malim prstom tamnonarančaste boje poput pečenog slatkog krumpira, onda gurnula lulu u usta i pripalila je ž igicom iz male metalne kutijice.

Tek me je tada paž ljivije pogledala, puckajući dim iz one svoje lule, dok je starica pokraj nje uzdisala. Nisam se usuñivala gledati izravno u Majku, ali sam imala dojam da joj dim izlazi iz lica poput pare iz pukotina u zemlji. Toliko sam bila radoznala da nisam mogla spriječiti da mi oči nakratko pogledavaju prema njoj. Sto sam više vidjela, to sam više bila očarana. Njezin je kimono bio žut, oslikan nježnim grančicama s ljupkim zelenim i narančastim listićima; bio je od fine tanke svile, toliko nježne da je sličila na paučinu. Jednako me je zapanjio i njezin obi. On je takoñer bio od tanke svile, ali nešto gušće, hrñastih i smeñih boja i protkan zlatnim nitima. Sto sam više gledala njezinu odjeću, sve sam manje bila svjesna toga da stojim na zemljanoj stazi i svih onih mučnih misli o tome što je s mojom sestrom, i s majkom i ocem, i o tome što će biti sa mnom. Svaki je detalj kimona te žene bio dovoljan da me svojom ljepotom navede da zaboravim na sebe. A onda sam dož ivjela grubi šok: jer je lice iznad ovratnika tog elegantnog kimona bilo toliko u neskladu s tom odjećom da mi se činilo kao da sam gladila tijelo neke mačke i onda otkrila kako ima glavu buldoga. Žena je bila užasno ružna, premda mnogo mlaña od Tetiće. Pokazalo se da je Majka zapravo Tetičina mlaña sestra, iako su one jedna drugu zvale “Majko” i “Tetiće”, baš kao što su im se obraćali svi ostali u okiyi. Zapravo, one nisu bile prave sestre kao što smo bile Satsu i ja. Nisu se rodile u istoj obitelji, ali ih je Bakica obje posvojila. Toliko, sam bila omamljena dok sam ondje stajala, toliko mi je svakojakih misli prolazilo kroz glavu, da sam na

50 51 I kraju napravila upravo ono što mi je Tetića rekla da nikako ne smijem raditi. Zagledala sam se Majci ravno u oči. Kad sam to učinila, ona je izvadila lulu iz usta i brada joj se objesila poput zaklopca. I premda sam znala kako po svaku cijenu moram oboriti pogled, njezine su me čudne oči tako zaprepastile svojom ružnoćom da nisam mogla prestati zuriti u njih. Umjesto da budu bijele i čiste, njezine su bjeloočnice imale odvratnu žutu boju i podsjetile su me na zahod u koji se netko upravo pomokrio. Bile su uokvirene crvenim rubovima očnih kapaka, uz donji je kapak bila nakupljena mutna tekućina, a posvud oko očiju visjela je mlohava koža. Spustila sam pogled do njezinih usta koja su još uvijek bila otvorena. Sve su boje na njezinom licu bile zbrkane: rubovi očnih kapaka bili su crveni poput sirovog mesa, a desni i jezik bili su sivi. I da sve bude još strasnije, činilo se da je svaki od njezinih donjih zuba usidren u lokvici krvi. To je bila posljedica nekog manjka u prehrani tijekom proteklih godina, kako sam kasnije saznala, ali tada se nisam mogla oteti dojmu da je ona poput stabla koje je počelo gubiti lišće. Toliko me je zaprepastio cjelokupan dojam da sam, mislim, ustuknula korak natrag ili tiho uzviknula, ili na neki drugi način dala naslutiti što osjećam, jer me je ona odjednom upitala tim svojim hrapavim glasom: “U što si se to zagledala!” “Jako mije

žao, gospoño. Gledala sam vaš kimono”, odgovorila sam. “Mislim da nikad još nisam vidjela nešto slično.” Izgleda da sam pogodila pravi odgovor, ako je uopće postojao pravi odgovor, jer se ona na to kao malo nasmijala, premda je to više zvučalo kao kašalj. “Znači, sviña ti se, je li?” rekla je i nastavila je kašljati, ili smijati se; nisam mogla odrediti što je to zapravo. “A imaš li ti ikakvog pojma o tome koliko me je taj kimono stajao?” “Ne, gospoño.” “Više od tebe, u svakom slučaju.” U tom se trenutku pojavila sluškinja s čajem. Dok im je ona točila čaj u šalice, ja sam iskoristila priliku da kri-šom pogledam Bakicu. Dok je Majka bila pomalo gojazna, s kratkim prstima i debelim vratom, Bakica je bila stara i 52 sasušena. Bila je barem toliko stara kao moj otac, ali je izgledala kao da se godinama kiselila dok nije dosegla stanje koncentrirane zloće. Njezina me je sijeda kosa podsjetila na zamršene niti svile, jer sam joj kroz nju mogla vidjeti tjeme. A čak je i to tjeme djelovalo odbojno, jer je koža bila posuta crvenim i smeñim mrljama od starosti. Nije baš bila namrštena, ali su joj usta prirodno imala takav oblik koji je čitavom licu davao mrgodan izraz. Duboko je udahnula zraka, pripremajući se da nešto kaže, ali kad ga je ponovo ispustila, samo je promumljala: “Zar nisam rekla da ne želim čaj?” Zatim je uzdahnula, zatresla glavom i upitala: “Koliko imaš godina, djevojčice?” “Ona je godina majmuna”, odgovorila je Tetića umjesto mene. “Ona šašava kuharica je majmun”, rekla je Bakica. “Devet godina”, rekla je Majka. “Sto ti misliš o njoj, Tetiće?” Tetića je stala pred mene i gurnula mi glavu unazad da mi pogleda lice. “Ima mnogo vode.” “Divne oči”, rekla je

Majka. “Jesi li ih vidjela, Bakice?” “Meni ona izgleda šašava”, rekla je Bakica. “Uostalom, ne treba nam još jedan majmun.” “Oh, sigurna sam da imaš pravo”, rekla je Tetića. “Vjerojatno je baš takva kao što si rekla. Ali meni izgleda pametna i prilagodljiva, to se vidi po obliku ušiju.” “S toliko vode u svojoj ličnosti”, reče Majka, “vjerojatno može namirisati vatru prije nego što uopće počne gorjeti. Zar to ne bi bilo zgodno, Bakice? Ne bi se više morala brinuti da nam se ne zapali spremište sa svim našim kimonima.” Bakica se, kasnije sam doznala, više bojala vatre nego što se pivo boji žednog starca. “Uostalom, prilično je ljupka, ne čini ti se?” dodala je Majka. “U Gionu ima i previše ljupkih djevojaka”, rekla je Bakica. “Nama treba pametna, a ne ljupka djevojka. Ona Hatsumomo je Ijupkija od sviju, a pogledaj kakva je glupača!” Na to je Bakica, uz Tetičinu pomoć, ustala i otputila se natrag prema sobama. Iako moram reći, gledajući Te-tičin nezgrapan hod, zbog onih iskrivljenih kukova, teško bi se moglo reći koja je od njih lakše hodala. Ubrzo po- 53 Četvrto poglavlje i tom, čula sam kako vrata u prednjem predsoblju klize us-tranu i ponovo se zatvaraju, a onda se Tetića vratila k nama. “Jesi li ušljiva, djevojčice?” pitala me je Majka. “Nisam”, odgovorila sam. “Morat ćeš naučiti uljudnije govoriti. Tetke, budi tako dobra i odrež i joj kosu, za svaki slučaj.” Tetića pozove sluškinju i zatraž i škare. “No, djevojčice”, reče Majka, “sad si u Kvotu. Naučit ćeš slušati ili ćeš dobiti batine. A ovdje je Bakica zadužena za

batine, prema tome, zažalit ćeš. Moj ti je savjet: marljivo radi i nikad nemoj izaći iz okiye bez dopuštenja. Budi poslušna, nemoj nam praviti previše problema i možda ćeš za dva ili tri mjeseca početi učiti umijeća koja mora znati svaka gejša. Nisam te dovela ovamo da budeš sluškinja. Ako do toga doñe, izbacit ću te odavde.” Puckala je svoju lulu i zurila u mene. Nisam se usuñivala ni pomaknuti dok mi ona to ne kaže. Zatekla sam se kako mislim stoji li sad moja sestra ovako pred nekom drugom okrutnom ženom, u nekoj drugoj kući u ovom užasnom gradu. I odjednom mi se u glavi pojavila slika moje jadne, bolesne majke kako se, oslonjena na lakat na svom futonu, osvrće naokolo i pita se kamo smo nas dvije otišle. Nisam htjela da me Majka vidi kako plačem, ali su mi se oči napunile suzama prije nego što sam mogla smisliti kako da ih zaustavim. Pred mojim zamućenim pogledom Majčin je žuti kimono postajao sve nejasniji, dok se na kraju nije pretvorio u svjetlucave iskrice. A onda je Majka otpuhnula oblačić dima iz svoje lule i kimono je sasvim nestao. Mislim da se tijekom tih prvih nekoliko dana koje sam provela na tom čudnom mjestu ne bih gore osjećala ni da sam ostala bez ruku i nogu, a ne samo bez obitelji i doma. Nisam nimalo sumnjala u to da mi se ž ivot zauvijek promijenio. Ni o čemu drugom nisam mogla misliti nego o tome kako se smeteno i jadno osjećam i iz dana u dan sam se pitala kad ću ponovo vidjeti Satsu. Ostala sam bez oca, bez majke, čak i bez odjeće koju sam oduvijek nosila. Pa ipak me je, nakon tjedan ili dva, nekako najviše iznenadilo što sam, u stvari, sve to prež ivjela. Sjećam se jednog trenutka, dok sam u kuhinji brisala zdjele za rižu kad sam se odjednom osjetila tako izgubljenom da sam prekinula s poslom koji sam radila i dugo samo zurila u

svoje ruke: jedva sam mogla shvatiti da sam ta osoba koja briše zdjele stvarno ja. Majka mi je rekla da ću kroz nekoliko mjeseci moći početi s obukom, ako se pokažem marljivom i poslušnom. Kako sam saznala od Buče, započeti s obukom značilo je odlaziti u školu u jednom drugom dijelu Giona, gdje će me učiti takvim stvarima kao što su glazba, ples i ceremonija pripravljanja čaja. Sve djevojke koje su se spremale za gejše podučavane su u toj istoj školi. Bila sam sigurna da ću, kad mi napokon dopuste poći u školu, ondje naći Satsu i zato sam negdje pri kraju prvog tjedna mog boravka u okiyi odlučila biti poslušna kao krava na užetu, u nadi da će me Majka onda odmah poslati u školu. 54 55 Većinom sam radila jednostavne poslove. Ujutro sam morala smotati futone i spremiti ih u sanduke, očistiti sobe, pomesti zemljani prolaz i tako dalje. Katkad bi me poslali ljekarniku po mast za kuharičin svrab ili do avenije Shijo po riž ine kolačiće koje je Tetića osobito voljela. Srećom, najgori poslovi, kao na primjer, čišćenje zahoda, pripadali su u dužnosti jedne od starijih sluškinja. Meñutim, koliko god sam se trudila, nikako nisam uspijevala ostaviti onako dobar dojam kako sam se nadala, jer su mi svakog dana davali više posla nego što sam mogla obaviti, a taj je problem dobrim dijelom pogoršavala Bakica.

Briga o Bakici nije zapravo pripadala mojim dužnostima, barem prema onome kako mi ih je opisala Tetića. Ali kad bi me Bakica pozvala k sebi, nisam se mogla ne odazvati, jer je na hijerarhijskoj ljestvici u okiyi, ona ipak bila na najvišem mjestu. Na primjer, jednog sam se dana u-pravo spremala odnijeti Majci čaj gore u njezinu sobu, kad sam čula Bakicu kako viče: “Gdje je ta djevojka! Pošaljite je ovamo!” Morala sam spustiti pladanj za Majku i požuriti u sobu gdje je Bakica ručala. “Zar ne vidiš da je ovdje previše vruće?” rekla mi je kad sam kleknula pred njom i poklonila se. “Trebala si doći ovamo i otvoriti prozor.” “Oprostite, Bakice. Nisam znala da vam je vruće.” “Zar ne izgledam kao da mi je vruće?” Jela je rižu i nekoliko zrna ostalo joj je zalijepljeno za donju usnicu. Pomislila sam kako više izgleda zločesto, nego kao da joj je vruće, ali sam odmah otišla do prozora i otvorila ga. Čim sam to učinila, u sobu je uletjela muha i počela zujati oko hrane. “Što je to s tobom?” rekla je Bakica, mašući štapićima za jelo prema muhi. “Druge sluškinje ne puštaju muhe u sobu kad otvore prozor!” Ispričala sam joj se i rekla da idem po mahalicu za ubijanje muha. “Pa ćeš mi je pljesnuti u hranu? A ne, nećeš! Stajat ćeš ovdje dok sve ne pojedem i tjerati je od mene.” I tako sam morala stajati kraj nje dok je jela i slušati je kako mi priča o velikom kabuki glumcu Ichimuri Uzae- monu XIV, koji ju je uhvatio za ruku za vrijeme zabave gledanja mjeseca kad joj je bilo samo četrnaest godina. Kad sam napokon smjela otići, Majčin se čaj već sasvim ohladio, tako da joj ga nisam mogla odnijeti. I onda su se zbog toga na mene srdile i Majka i kuharica.

Zapravo, Bakica nije voljela biti sama. Cak i kad bi morala ići na zahod, natjerala bi Tetiću da stoji pred vratima i drž i je za ruku kako ne bi izgubila ravnotežu dok čuči. Smrad je bio toliko strašan da je jadna Tetića zamalo slomila vrat, pokušavajući odmaknuti glavu što dalje od otvorenih vrata. Ja nisam morala raditi tako gadne poslove, ali me je Bakica često pozivala da je masiram dok bi ona sićušnom srebrnom lopaticom čistila uši i ta je dužnost bila mnogo gora nego što ti se možda čini. Zamalo mi je došlo na povraćanje kad je prvi put razvezala haljinu i svukla je s ramena, jer joj je koža na vratu bila puna kvrga i žuta kao koža nekuhane kokoši. Kako sam kasnije čula, to joj se dogodilo zato što je u vrijeme dok je još bila gejša upotrebljavala jednu vrstu bjelila koje mi zovemo “kineska glina” i koje u sebi ima olova. Pokazalo se da je “kineska glina” uz to i otrovna, što je vjerojatno dijelom bilo uzrokom Bakičine stalne zlovolje. No, povrh toga je Bakica, dok je bila mlaña, često odlazila u toplice sjeverno od Kvota. To bi samo po sebi bilo u redu, ali olovno se bjelilo jako teško skidalo, a ostaci tog bjelila, pomiješani s nekom tvari u vodi toplih izvora, proizveli su spoj koji joj je uništio kožu. Bakica nije bila jedina kojoj se to dogodilo. Još tijekom prvih godina Drugog svjetskog rata mogle su se na ulicama Giona vidjeti neke starije žene s takvim kvrgavim, žutim vratovima. Jednog dana, nakon što sam već ž ivjela u okiyi otprilike tri tjedna, otišla sam mnogo kasnije nego obično na gornji kat pospremiti Hatsumominu sobu. Užasno sam se bojala Hatsumomo, iako sam je rijetko viñala, zbog toga što je ona bila vrlo zaposlena. Bojala sam se što bi se moglo dogoditi ako se s njom nañem nasamo i uvijek sam nasto-

57 jala očistiti njezinu sobu čim bi otišla iz okiye na satove plesa. Na nesreću, tog me je jutra Bakica zadržala svojim prohtjevima gotovo do podneva. Hatsumomina je soba bila najveća u okiyi, po površini veća od čitave moje kuće u Yoroidu. Nije mi bilo jasno zašto bi njezina soba trebala biti toliko veća od svih drugih, dok mi jedna od starijih sluškinja nije rekla kako su, iako je Hatsumomo sad bila jedina gejša u našoj okiyi, u prošlosti tu ž ivjele čak tri ili četiri gejše i sve su spavale zajedno u toj jednoj sobi. Hatsumomo je, doduše, ž ivjela sama, ali je pravila dovoljno nereda za četvero ljudi. Kad sam tog dana ušla u njezinu sobu, uz uobičajene razbacane ilustrirane revije i kistove rasute po prostirkama oko stolića za šminkanje, našla sam ogrizak od jabuke i praznu bocu od whiskeyja ispod stola. Prozor je bio otvoren i vjetar je vjerojatno oborio drveni okvir na koji je objesila kimono od protekle večeri, ili ga je možda srušila kad je pijana odlazila na počinak i nije se potrudila da ga podigne. Obično bi Tetića dotad već došla po kimono, jer se ona brinula za svu odjeću u okiyi, ali zbog nekog razloga, to još nije bila učinila. Baš kad sam uspravila stalak za kimono, odjednom sam čula kako iza mene netko povlači vrata ustranu i okrenuvši se, ugledala sam Hatsumomo. “Oh, to si ti”, rekla je. “Mislila sam da sam čula nekakvog mišića ili tako nešto. Vidim da si pospremala moju sobu! Znači, to mi ti uvijek ispremiješaš posudice sa šminkom? Zašto to radiš?” “Jako mi je žao, gospoño”, odgovorila sam. “Samo ih pomaknem kako bih ispod njih obrisala prašinu.” “Ali ako ih budeš dirala”, reče ona, “počet će smrdjeti na tebe. I onda će mi muškarci govoriti: “Hatsu-

momo-san, zašto smrdiš kao kakva neuka djevojka iz malog ribarskog sela?” Sigurna sam da si shvatila što sam ti rekla, zar ne? No ipak, hajde mi ponovi, za svaki slučaj. Zašto ne želim da diraš moju šminku?” Jedva sam se prisilila da to izgovorim. Ali sam na kraju rekla: “Zato što će početi smrdjeti na mene.” “Odlično! I što će muškarci reći?” “Reći će: “Oh, Hatsumomo--san, smrdiš baš kao kakva cura iz ribarskog sela.”“ “Hmmm... ne sviña mi se nešto u načinu na koji si to rekla. Ali dobro, neka ti bude. Ne shvaćam zašto vi, djevojke iz ribarskih sela, tako smrdite. Ona tvoja ružna sestra došla te je neki dan traž iti i smrdjela je gotovo isto tako grozno kao ti.” Do tog sam trenutka stajala pristojno oborene glave i gledala u pod, ali kad sam to čula, pogledala sam Hatsumomo ravno u lice, kako bih vidjela govori li istinu ili laže. “Izgledaš tako iznenañeno!” rekla je. “Zar ti nisam spomenula da je tvoja sestra bila ovdje? Htjela je da ti prenesem poruku o tome gdje ona stanuje. Vjerojatno hoće da doñeš po nju, pa da zajedno pobjegnete.” “Hatsumo-mo-san...” “Htjela bi da ti kažem gdje je ona? Pa, morat ćeš to zaraditi. Kad smislim kako, reći ću ti. A sad idi.” Nisam se usudila ne poslušati, ali prije nego što sam izišla iz sobe, zastala sam, misleći, valjda, da ću je ipak moći nagovoriti. “Hatsumomo-san, ja znam da me ti ne voliš”, rekla sam. “Kad bi bila toliko dobra da mi kažeš to što želim znati, obećavam da ti nikad više neću dosañivati.” Hatsumomo je izgledala jako zadovoljna kad je to čula i dok mi je prilazila, lice joj je blistalo od sreće. Moram priznati da još nikad nisam vidjela tako zapanjujuće

lijepu ženu. Katkad bi se muškarci na ulici zaustavili, izvadili cigaretu iz ustiju i jednostavno zurili u nju. Mislila sam da mi prilazi kako bi mi šapnula na uho poruku moje sestre, ali nakon što je trenutak nasmiješeno stajala nada mnom, Hatsumomo je zamahnula rukom i pljusnula me. “Jesam li ti rekla da iziñeš iz moje sobe?” rekla je. Previše sam bila zaprepaštena da bih znala što radim. Ali valjda sam se spotaknula dok sam izlazila iz sobe, jer sam se odjednom našla na podu u predvorju, s rukom na obrazu. U sljedećem trenutku vrata Majčine sobe kliznula su ustranu. “Hatsumomo!” viknula je Majka i pomogla mi da ustanem. “Što si to napravila maloj Chiyo?” “Opet je govorila kako će pobjeći, Majko. Zaključila sam kako će biti najbolje da je pljusnem u tvoje ime. Mislila sam kako ti vjerojatno imaš previše posla da bi se time bavila.” 58 59 Majka je pozvala sluškinju i zatraž ila neka joj donese nekoliko kriški svježeg džumbira, zatim me je uvela u svoju sobu i posjela me za stol, dok ona dovrši telefonski razgovor. Jedini telefon u okiyi s kojega se moglo zvati izvan Giona bio je na zidu njezine sobe i nitko se osim nje nije smio njime služ iti. Bila je odlož ila slušalicu na policu pokraj aparata i kad ju je ponovo uzela u ruku, tako ju je stisnula svojim kratkim prstima da sam mislila kako će je zgnječiti kao kakvu voćku, tako da će sok početi kapati po prostiračima. “Oprosti”, rekla je onim svojim

promuklim glasom u slušalicu. “Hatsumomo opet pljuska sluškinje.” Tijekom tih prvih tjedana koje sam provela u okiyi, osjećala sam nekakvu nerazumnu ljubav prema Majci, nešto poput onog što možda riba osjeća prema ribaru koji joj izvlači udicu iz usta. Vjerojatno je to bilo zato što sam je viñala samo nekoliko minuta na dan, koliko mi je bilo potrebno da počistim njezinu sobu. Nju se uvijek moglo naći ondje, posjednutu za stolom, obično s nekom od knjiga troškova i prihoda otvorenom pred sobom i s prstima na kuglicama od slonovače njezinog računala. Možda je uredno vodila te svoje knjige, ali je u svemu drugome bila još neurednija od Hatsumomo. Svaki put kad bi odlož ila svoju lulu, iz nje bi se otrusile mrvice pepela i duhana, a ona se ne bi potrudila da ih očisti. Nije trpjela da joj itko takne njezin futon, čak nije dopuštala ni da joj netko drugi mijenja plahte, tako da je cijela soba smrdjela po prljavim plahtama. A papirnata okna na prozorima bila su odvratno smeña zbog njezinog pušenja, tako da je čitava soba djelovala sumorno. Dok je Majka još uvijek razgovarala telefonom, došla je jedna od starijih sluškinja i donijela mi nekoliko kriški svježe narezanog džumbira da ih stavim na obraz po kojem me je Hatsumomo pljusnula. Šum otvaranja i zatvaranja vrata probudio je Majčinog malog psa, Takua, na-prasitog malog stvora spljoštene gubice. Njega su, čini se, zabavljale samo tri stvari u ž ivotu: lajati, hrkati i gristi ljude koji bi ga pokušali pogladiti. Kad je sluškinja ponovo otišla, Taku je došao i legao meni iza leña. To je bio jedan od njegovih trikova, volio se postaviti tako da ga slučajno nagazim kako bi me onda, čim se to dogodi, mogao ugristi. Već sam se počela osjećati kao miš uhvaćen u

vratima, našavši se tako izmeñu Majke i Takua, kad je napokon Majka spustila slušalicu i sjela za stol. Zurila je u mene onim svojim žutim očima i na kraju mi rekla: “A sad me slušaj, djevojčice. Možda si čula Hatsumomo kako laže. Meñutim, ako se ona može izvući laž ima, to još ne znači daje isto to dopušteno i tebi. Dakle, da čujem... zašto te je pljusnula?” “Htjela je da odem iz njezine sobe, Majko”, odgovorila sam joj. “Strašno mije žao.” Majka me je natjerala da to ponovim na način kako se govori u Kvotu, što je meni bilo jako teško. Kad je napokon zaključila da sam to dovoljno dobro izgovorila, nastavila je: “Mislim da tebi nije sasvim jasno što je tvoj posao ovdje u okiyi. Svi mi ovdje mislimo samo na jedno: kako ćemo pomoći Hatsumomo da postigne što veći u-spjeh kao gejša. Čak i Bakica. Možda ona tebi izgleda kao čangrizava starica, ali i ona zapravo provodi dane smišljajući na koji bismo način mogli pomoći Hatsumomo.” Nisam imala pojma o čemu to ona govori. Da budem iskrena, mislim da joj čak ni neku staru, prljavu krpu ne bi uspjelo uvjeriti kako se Bakica trudi nekome pomoći, na bilo koji način. “Pa ako se netko tako važan kao što je Bakica po čitav dan trudi kako bi našoj Hatsumomo olakšala posao, onda ti je valjda jasno koliko se tek ti moraš truditi.” “Da, Majko, nastavit ću se truditi koliko god mogu.” “Ne želim nikad više čuti da si uzrujala Hatsumomo. Vidiš kako joj se ona druga djevojčica uspijeva uklanjati s puta, tako možeš i ti.” “Da, Majko... ali mogu li nešto pitati prije nego što odem? Pitala sam se zna li netko možda gdje je moja sestra. Nadala sam se da bih joj mogla poslati pisamce.” Majka je imala čudna usta, prevelika za svoje lice i gotovo stalno otvorena, ali sad je učinila nešto što dotad

nikad nisam vidjela: stisnula je zube kao da je željela da ih dobro pogledam. Ona se na taj način smiješila, ali ja to nisam shvatila, sve dok nije počela ispuštati onaj zvuk sli- 60 61 čan kašlju, što je kod nje, kako sam sad već znala, značilo da se smije.. “A zbog čega bih ti ja, zaboga, tako nešto rekla?” upitala je. Nakon toga se još nekoliko puta nasmijala tim svojim čudnim smijehom i potom je mahnula rukom prema meni, pokazujući mi da odem. Kad sam izišla iz sobe, Tetića me je već čekala u gornjem predsoblju s novim zadatkom. Dala mi je vjedro i poslala me da se popnem ljestvama i kroz zaklopna vrata izañem na krov. Tamo je na drvenim nogarima stajao spremnik za kišnicu. Kišnica iz tog spremnika služ ila je za ispiranje malog zahoda na katu blizu Majčine sobe, jer tada još nije bilo vodovoda, čak ni u kuhinji. Kako u zadnje vrijeme nije bilo kiše, zahod je počeo zaudarati. Moj je zadatak bio isprazniti vjedro u spremnik kako bi Tetića mogla dolje u zahodu nekoliko puta pustiti vodu. Pod podnevnim suncem, cijepovi na krovu bili su vrući kao tave i dok sam praznila vjedro, nisam iz glave mogla odagnati pomisao na hladnu vodu u jezercu iza naše kuće u Yoroidu, kamo smo se odlazili kupati. Još sam prije nekoliko tjedana plivala u tom jezercu, ali sada, dok sam stajala na krovu okiye, sve mi je to izgledalo tako daleko.

Tetića mi je doviknula da počupam korov izmeñu cijepova kad sam već gore. Pogledala sam na titravi vreli zrak nad gradom ispod mene i na brda koja su nas okruž ivala poput zidova zatvora. Negdje tamo, pod jednim od tih krovova, moja je sestra vjerojatno obavljala iste poslove kao i ja. Pomislila sam na nju kad sam nogom slučajno udarila vjedro, pa je voda iz njega pljusnula i potekla dolje na ulicu. Otprilike mjesec dana nakon mog dolaska u okiyu Majka mi je rekla kako je vrijeme da započnem s učenjem. Sljedećeg sam jutra trebala poći u školu zajedno s Bučom kako bi me ona predstavila učiteljima. A poslije će me Hatsumomo odvesti na nekakvo mjesto za koje nikad ni- 62 sam čula, a koje se zvalo “ured za registraciju” i onda ću, predvečer, smjeti gledati Hatsumomo kako se šminka i oblači kimono. To je bila tradicija u okijama, da mlade djevojke na prvi dan svog školovanja promatraju starije gejše kako se ureñuju za izlazak. Kad je Buča čula da me sutra treba voditi u školu, postala je jako nervozna. “Moraš se spremiti čim se probudiš”, rekla mi je. “Ako zakasnimo, možemo se odmah utopiti u kanalu...” Već sam primijetila kako Buča svako jutro trči iz o-kiye s očima još ljepljivim od sna i kako pritom često izgleda kao da je na rubu suza. U stvari, dok bi prolazila pokraj kuhinjskog prozora klepetajući svojim drvenim natikačama, katkad bi mi se učinilo da je čujem kako plače. Nije joj se baš sviñalo ići u školu; zapravo, uopće joj se nije sviñalo. Ona je došla u okiyu gotovo šest mjeseci prije mene, ali je u školu počela ići samo tjedan dana prije mog dolaska ili tako nekako. Kad bi se vratila

iz škole oko podneva, najčešće bi se odmah sakrila u sobu za sluškinje, kako je nitko ne bi vidio da plače. Sljedećeg sam se jutra probudila još ranije nego inače i prvi put sam obukla bijelu i modru haljinu učenice. To je bila obična haljina od nepodstavljenog pamuka, krojena poput ogrtača za kupanje i ukrašena dječjim kvadratiča-stim uzorkom. Uvjerena sam da nisam izgledala nimalo elegantnije od nekog gosta u svratištu na putu do kupaonice, ali nikad prije nisam na sebi imala nešto ni približno tako lijepo. Buča me je zabrinuto čekala u ulaznom predvorju. U-pravo sam se spremala uvući noge u natikače kad me je Bakica pozvala k sebi u sobu. “Ne!” šapnula je Buča i lice joj se objesilo poput otopljenog voska. “Opet ću zakasniti. Daj da jednostavno odemo, pravit ćemo se da je nismo čuli!” Ja bih bila rado pristala na to, ali Bakica je već stajala na vratima svoje sobe i srdito zurila u mene preko predvorja za goste. Na kraju me ipak nije zadržala duže od kojih deset ili petnaest minuta, ali do tada su Bučine oči 63 već bile pune suza. Kad smo napokon krenule, Buča je odmah počela tako brzo hodati da sam je jedva sustizala. “Ta je starica tako okrutna!” rekla je. “Nemoj zaboraviti uroniti ruke u zdjelu soli svaki put nakon što te natjera da joj masiraš vrat.” “Zašto bih to radila?” “Moja je majka znala reći: “Zlo se širi svijetom putem dodira.” A ja dobro znam da je to istina jer se moja majka jednog jutra na cesti slučajno očešala o jednog demona i zbog toga umrla. Ako ne očistiš ruke, pretvorit ćeš se u smežurani stari krastavac i izgledat ćeš isto kao Bakica.”

Kako smo Buča i ja bile istih godina i obje smo se nalazile u istoj situaciji, sigurna sam da bismo često razgovarale samo da smo za to imale prilike. Meñutim, naše su nam dužnosti oduzimale toliko vremena da smo jedva imale vremena za jelo, a Buča je ionako jela prije mene, jer je njezin položaj u okiyi bio za jedan stupanj viši od moga. Znala sam da je došla u okiyu samo šest mjeseci prije mene, kao što sam već spomenula. Ali inače nisam gotovo ništa znala o njoj. Zato sam je upitala: “Jesi li ti iz Kvota? Govoriš kao da si odavde.” “Rodila sam se u Sap-poru. Ali mi je majka umrla kad sam imala samo pet godina i otac me je poslao amo jednom stricu. Prošle je godine stric bankrotirao i sad sam ovdje.” “Zašto ne pobjegneš kući u Sapporo?” “Na mog je oca bačeno prokletstvo i prošle je godine umro. Ne mogu pobjeći. Nemam kamo otići.” “Kad nañem sestru”, rekla sam joj, “možeš poći s nama. Zajedno ćemo pobjeći.” S obzirom na to koliko je muke imala sa školom, mislila sam da će je moja ponuda razveseliti. Ali mi ništa nije odgovorila. Sad smo već stigle do avenije Shijo.To je bila ona ista avenija koja je bila tako prometna onog dana kad je gospodin Bekku dovezao Satsu i mene s kolodvora. Meñutim, ovako rano ujutro, vidjela sam samo jedan jedini tramvaj u daljini i tu i tamo ponekog biciklista. Kad smo prešle na drugu stranu, ušle smo u jednu usku ulicu i Buča se zaustavila, prvi put otkako smo izašle iz okiye. “Moj je stric bio vrlo dobar čovjek”, rekla je. “Evo što sam zadnje čula od njega, prije nego što me je poslao u okiyu. 64 “Neke su djevojke pametne, a neke su glupe”, rekao mi je. “Ti si draga djevojka, ali spadaš u one glupe. Sama nikad nećeš uspjeti u ž ivotu. Zato te šaljem na jedno

mjesto gdje će ti drugi govoriti što trebaš raditi. Slušaj i radi što ti kažu i uvijek ćeš imati nekoga tko će se starati o tebi.” Zato, Chiyo-chan, ako ti želiš sama krenuti u svijet, idi. Što se mene tiče, ja sam našla mjesto gdje ću provesti svoj ž ivot. Radit ću sve što budu traž ili od mene, samo da me ne otjeraju. Radije bih se bacila s neke litice, nego da proigram mogućnost da jednog dana postanem gejša kao Hat- sumomo.” Ovdje se Buča prekinula. Zagledala se u nešto na zemlji, iza mojih leña. “Oh, zaboga, Chiyo-chan”, rekla je, “zar ti ovo ne budi apetit?” Okrenula sam se i vidjela da stojimo pred ulazom u neku drugu okiyu. Na polici iza vrata stajao je minijaturni shinto oltar s jednim slatkim kolačićem od riže kao žrtvenim darom. Pitala sam se je li Buča u to gledala, ali onda sam vidjela da joj je pogled uperen na zemlju. Nekoliko paprati i malo mahovine uokvirivalo je stazu od kamenja koja je vodila do unutrašnjih vrata, ali ondje nisam vidjela ništa drugo. A onda mi je pogled pao na nešto drugo. Izvan ulaznih vrata, uza zid, ležao je drveni ražnjić s jednim jedinim preostalim komadićem pečene lignje. Te su štapiće s komadićima liganja podvečer pekli na žaru i prodavali ulični prodavači. Miris slatkog umaka kojim su podmazivali lignje bio je za mene pravo mučenje, jer su sluškinje poput nas dobivale samo rižu i ukiseljeno povrće za svaki obrok, te uz to jedanput na dan juhu i dva puta mjesečno mali komadić sušene ribe. Unatoč tome, ništa na tom komadiću lignje na zemlji nije u meni budilo apetit. Dvije su muhe dokono kruž ile po njemu kao da šetaju po parku. Buča je izgledala kao djevojčica koja bi se brzo udebljala kad bi za to imala prilike. Katkad bih čula kako joj u trbuhu krulji od gladi, što je zvučalo kao da se

otvaraju neka teška vrata. Ipak, nisam mislila da stvarno namjerava pojesti taj komadić lignje, sve dok nisam vidjela kako 65 se osvrće i gleda dolazi li netko. “Bučo”, rekla sam, “ako si gladna, uzmi radije ovaj riž in kolačić. Muhe su već prisvojile taj komadić lignje za sebe.” “Ja sam veća od njih”, odgovorila mi je. “Osim toga, bilo bi svetogrñe pojesti kolačić. To je žrtveni dar.” I nakon toga se prignula i podigla ražnjić. Istina je da sam ja odrasla na selu gdje su djeca kušala jesti sve što se micalo. I priznajem da sam jednom, kad mi je bilo četiri ili pet godina, pojela cvrčka, ali samo zato što me je netko na prevaru naveo da ga pojedem. Meñutim, gledati Buču kako stoji ondje s tim komadićem lignje na štapiću za koji se zalijepila prašina s ulice i po kojem hodaju muhe... Puhnula je da otjera muhe, ali one su se samo čvršće uhvatile nož icama, kako bi održale ravnotežu. “Bučo, ne možeš to jesti”, rekla sam. “To bi bilo isto kao da počneš lizati pločnik.” “Što fali pločniku?” odgovorila mi je. I na to se - ne bih to vjerovala da ju nisam vidjela svojim očima - spustila na koljena, isplazila jezik i dugačkim, sporim pokretom polizala pločnik. Zinula sam od zaprepaštenja. Kad se ponovo uspravila na noge, izgledala je kao da ni sama ne može povjerovati što je to učinila. Meñutim, obrisala je jezik dlanom, otpljunula nekoliko puta i potom uhvatila onaj komadić lignje zubima i skinula ga sa štapića. Izgleda da je lignja bila prilično ž ilava. Buča ju je žva-kala čitavim putem uz blagu uzbrdicu do drvenih ulaznih vrata škole. Osjetila sam nekakav čvor u želucu kad smo ušle, jer mi je.vrt izgledao strašno otmjen. Zimzeleno

grmlje i kvrgavi borovi okruž ivali su ukrasni ribnjak pun šarana. Preko najužeg dijela ribnjaka prelazio je kameni mostić. Dvije starice u kimonima stajale su na njemu, štiteći se od jutarnjeg sunca lakiranim suncobranima. Sto se pak tiče zgrada, tada to još nisam znala, ali sada znam da je ono što sam vidjela bio tek mali dio velikog školskog kompleksa. Masivna zgrada u pozadini bila je, zapravo, kazalište Kaburenjo, gdje su gejše Giona svakog proljeća izvodile Plesove stare prijestolnice. Buča se požurila do ulaza u jednu dugačku drvenu zgradu, za koju sam ja mislila da je nastamba za sluški- nje, ali se pokazalo da je to škola. Čim sam ušla u ulazni prostor, zapahnuo me jaki miris prženih listića čaja, od kojeg mi se još i danas zna stisnuti želudac, kao da sam opet u školi. Izula sam natikače i htjela sam ih odlož iti u najbliž i pregradak, ali me je Buča zaustavila; postojalo je nepisano pravilo u vezi s odlaganjem cipela. Buča je pripadala djevojkama na najnižoj ljestvici učeničke hijerarhije i zato se morala penjati, služeći se ostalim pregradcima kao ljestvama, kako bi svoje natikače stavila u jedan od gornjih pregradaka. Kako je ovo bio moj prvi dan u školi, moj je položaj bio još niž i od njezinog i ja sam svoje cipele morala odlož iti u pregradak iznad njezinog. “Pazi da ne staneš na neke od cipela dok se penješ”, rekla mi je Buča, premda je u pregradcima bilo samo nekoliko pari. “Ako ti se to dogodi i neka od djevojaka vidi što si učinila, izgrdit će te tako da će ti uši otpasti.” Unutrašnjost školske zgrade činila mi se tako stara i prašna kao kakva napuštena kuća. Na kraju dugačkog hodnika stajala je skupina od šest ili osam djevojaka. Srce mi je poskočilo kad sam ih vidjela, jer sam pomislila kako

bi jedna od njih mogla biti Satsu, ali kad su se okrenule da nas pogledaju, osjetila sam razočaranje. Sve su imale iste frizure mladih gejša početnica - ta se frizura zove ivareshinobu - i izgledale su kao da o Gionu znaju više nego što ćemo Buča i ja ikad znati. Negdje na polovici hodnika ušle smo u prostranu učionicu, ureñenu u tradicionalnom japanskom stilu. Na jednom je zidu visjela velika ploča s klinovima, o koje su bile obješene brojne male drvene daščice, a na svakoj je daščici crnim tušem bilo ispisano jedno ime. Ja tada još uvijek nisam znala dobro čitati i pisati. U Yoroidu sam ujutro odlazila u školu, a otkako sam došla u Kyoto, svako sam popodne jedan sat učila s Teticom, ali unatoč tome, mogla sam pročitati tek nekoliko imena. Buča je otišla do ploče, izvadila iz plitke kutije na podu daščicu sa svojim imenom i objesila je na prvi slobodni klin. Ta je ploča, naime, služ ila kao neka vrsta prijavnog popisa. Nakon toga smo otišle u nekoliko drugih razreda, gdje se Buča na isti način prijavila za druge satove. Tog je 66 67 jutra imala četiri sata - shamisen, ples, ceremoniju čaja i način pjevanja koji mi zovemo nagauta. Buča je bila tako nesretna što je u svim razredima bila posljednja koja se prijavila da je počela nervozno gužvati rub svoje haljine kad smo krenule iz škole na doručak u okiyu. Ali upravo kad smo navlačile natikače, ugledale smo jednu

djevojčicu naših godina kako hita kroz vrt, raščupana i uzrujana. Buča se malo smirila nakon što je nju vidjela. Pojele smo zdjelicu juhe i vratile se u školu što smo brže mogle, kako bi Buča mogla kleknuti u stražnji dio razreda i sastaviti svoj shamisen. Ako nikad nisi vidio shamisen, taj će ti instrument možda izgledati čudno. Neki ga zovu japanskom gitarom, ali shamisen je, zapravo, mnogo manji od gitare i ima tanki drveni vrat s tri velika ključa za ugañanje ž ica na vrhu. Tijelo mu je mala drvena kutija prekrivena napetom mačjom kožom, poput bubnja. Čitav se instrument može rastaviti i slož iti u kutiju ili torbu, pa se onda tako rastavljen prenosi s mjesta na mjesto. U svakom slučaju, Buča je sastavila svoj shamisen i isplazivši jezik počela ga ugañati, ali, na žalost, moram reći da nije imala sluha i tonovi su joj plesali gore dolje poput čamca na valovima, nikako ne nalazeći mjesto na kojem bi zapravo trebali biti. Ubrzo se razred napunio djevojkama sa shamisenima, koje su klečale na podu, uredno rasporeñene poput čokoladnih bombona u kutiji. Ja sam stalno gledala u vrata, nadajući se da će jedna od djevojaka koje su ulazile biti Satsu, ali uzalud sam se nadala. Trenutak kasnije ušla je učiteljica. To je bila jedna sitna starica kriještavog glasa. Ime joj je bilo Učiteljica Mizumi i tako smo joj se obraćali. Ali njezino prezime Mi-zumi zvuči vrlo slično riječi nezumi koja znači “miš”, pa smo je iza njezinih leña zvali Učiteljica Nezumi - Učiteljica Miš. Učiteljica Miš kleknula je na jastučić licem okrenuta razredu i ni najmanje se nije trudila izgledati ljubazno. Kad su joj se učenice zajednički naklonile i jednoglasno joj

zaželjele dobro jutro, ona se samo srdito zagledala u njih, ne prozborivši ni riječi. Napokon je pogledala na ploču na zidu i prozvala prvu učenicu. Ta je prva učenica, čini se, imala o sebi vrlo visoko mišljenje. Graciozno je otklizala do prednjeg dijela učionice, poklonila se učiteljici i počela svirati. Nakon što ju je slušala minutu ili dvije, Učiteljica Miš ju je prekinula i izrekla svakojake neugodne primjedbe na njezino sviranje, a onda je oštrim pokretom zatvorila lepezu i mahnula djevojci neka ode. Djevojka joj se zahvalila, ponovo se naklonila i vratila se na svoje mjesto, a Učiteljica Miš je potom prozvala sljedeću učenicu. To se tako nastavilo više od jednog sata, a onda je učiteljica napokon prozvala Buču. Vidjela sam da je Buča nervozna, i doista, čim je počela svirati, sve je krenulo naopako. Prvo ju je Učiteljica Miš prekinula i uzela joj shamisen kako bi ga sama ugodila. Zatim je Buča opet pokušala svirati, ali su se učenice počele meñusobno pogledavati, jer nitko nije mogao prepoznati što to ona pokušava odsvirati. Učiteljica je glasno udarila dlanom o stol i naredila im da gledaju ravno preda se, a zatim je složenom lepezom udarala ritam kako bi ga se Buča mogla držati. Kako ni to nije pomoglo, učiteljica je počela učiti Buču kako će pravilno držati trzalicu. Gotovo joj je iščašila sve prste, barem se meni tako činilo, pokušavajući je natjerati da na propisan način uhvati trzalicu. Na kraju je i od toga odustala i s gañenjem pustila da trzalica padne na prostirač. Buča ju je podigla i vratila se na svoje mjesto sa suzama u očima. Nakon toga sam saznala zašto se Buča toliko brinula da ne bude posljednja na prijavnoj ploči. Jer sad je ona raščupana djevojčica koja se žurila u školu kad smo mi odlazile na doručak izišla pred razred i naklonila se.

“Nemoj uzalud tratiti vrijeme pokušavajući biti uljudna!” za-kričala je na nju Učiteljica Miš. “Da si jutros malo ranije ustala, stigla bi na vrijeme da nešto naučiš.” Djevojčica se ispričala i počela svirati, ali učiteljica uopće nije obraćala pozornost na nju. Samo je rekla: “Ti 68 69 voliš dokasna spavati. Kako očekuješ od mene da te nešto naučim kad se nisi u stanju potruditi da na vrijeme stigneš u školu i propisno se prijaviš kao sve druge djevojke? Vrati se na svoje mjesto. Ne želim se s tobom gnjaviti.” Poduka je završila i Buča me je povela naprijed, te smo se obje poklonile pred učiteljicom. “Učiteljice, dopustite mi da vam predstavim Chiyo”, rekla je Buča, “i da vas zamolim da s njom budete strpljivi, jer ona ima vrlo malo dara za glazbu.” Buča me nije pokušavala uvrijediti: jednostavno, tada su ljudi tako govorili kad su htjeli biti uljudni. Moja bi me vlastita majka predstavila učiteljici istim riječima. Učiteljica Miš dugo nije ništa rekla, samo me je mjerila pogledom, a onda rekla: “Ti si pametna djevojka. Dovoljno mi je da te pogledam pa da to vidim. Možda možeš svojoj starijoj sestri pomoći u učenju.” Naravno, ona je mislila na Buču. “Stavi svakog jutra svoje ime na ploču što ranije možeš”, rekla mi je. “Ne brbljaj u razredu. Ne podnosim brbljanje! I stalno gledaj

preda se. Ako se toga budeš držala, trudit ću se da te podučim kako najbolje umijem.” I nakon toga nas je otpustila. U stankama izmeñu satova, dok smo čekale u hodnicima, stalno sam pogledom traž ila Satsu, ali je nisam našla. Počela sam se brinuti kako je možda nikad više neću vidjeti i toliko sam se rastuž ila da je jedna učiteljica pred početak sata utišala ostale djevojke i upitala me: “Ti tamo! Što je s tobom?” “Oh, ništa, gospoño. Samo sam se slučajno ugrizla za usnicu”, odgovorila sam. I kako bih potvrdila da ne lažem - zbog djevojaka koje su zurile u mene - čvrsto sam zagrizla usnicu i okusila krv. Na moje veliko olakšanje, ostali Bučini satovi nisu bili tako mučni kao onaj prvi. Na satu plesa, na primjer, sve su učenice istodobno vježbale iste pokrete, tako da se nitko nije posebno isticao. Buča nikako nije bila najgora plesačica i u njezinim je pokretima bilo čak neke nezgrapne ljupkosti. Sat pjevanja bio je nešto tež i, zato što nije imala sluha, ali i tu su djevojke vježbale u zboru, pa je Buča mogla prikriti svoje greške tako što je široko otvarala usta, pretvarajući se kao da pjeva punim glasom, a zapravo je samo tiho pjevušila. Nakon svakog svog sata predstavila bi me učiteljici. Jedna me je od njih upitala: “Ti ž iviš u istoj okiyi kao i Buča, zar ne?” “Da, gospoño”, rekla sam, “u okiyi Nitta”, jer je Ba-kičino, Majčino i Tetičino prezime bilo Nitta. “To znači da ž iviš s Hatsumomo-san.” “Da, gospoño. Hatsumomo je zasad jedina gejša u našoj okiyi.” “Potrudit ću se da te naučim pjevati”, rekla mi je, “ako uspiješ ostati ž iva!”

I na to se nasmijala kao da je to što je rekla nekakva sjajna šala i poslala nas kući. 70 71 i Peto poglavlje Tog me je popodneva Hatsumomo odvela u Ured za registraciju četvrti Gion. Očekivala sam nešto veličanstveno, ali pokazalo se da je to samo nekoliko tatamijima prekrivenih polumračnih soba na prvom katu jedne školske zgrade, ispunjenih stolovima i velikim službenim knjigama te groznim smradom od cigareta. Jedan nas je pisar pogledao kroz maglicu dima i pokretom glave poslao nas u stražnju sobu. Tamo je za stolom prepunim papira sjedio najdeblji muškarac kojeg sam ikad vidjela u svom ž ivotu. Tada to nisam znala, ali on je nekoć bio sumo hrvač i doista, da je izašao van i udario svom tež inom u zgradu, vjerojatno bi se svi ti stolovi srušili s povišenih tatami platforma i pali na pod. Iako nije bio dovoljno dobar hrvač da bi, kao neki, zadržao hrvačko ime nakon što se prestao boriti, ipak je volio da ga zovu tim imenom, a ono je glasilo Awajiumi. Neke su gejše nestašno skraćivale to ime u Awaji, što mu je postalo nekom vrstom nadimka. Čim smo ušle u sobu, Hatsumomo ga je počela zavoditi. Prvi put sam je vidjela da to radi. Rekla mu je: “Awa-ji-san!” Ali kako je to izgovorila, ne bi me iznenadilo da joj je usred riječi ponestalo daha, jer zvučalo je otprilike ova-ko:”Awaaa-jii-saaaannnnnnn!”

Zvučalo je kao da ga prekorava. Kad je čuo njezin glas, Awajiumi je odlož io pero i debeli su mu se obrazi pomakli prema ušima, što je značilo da se smiješi. “Mmm... Hatsu-momo-san”, rekao je, “ako postaneš još ljepša, ne znam što ću učiniti!” Glas mu je zvučao poput glasnog šapta, jer sumo hrvači često imaju uništene glasnice zbog toga što jedan drugog udaraju glavom u grlo. Iako je bio golem poput vodenog konja, Awajiumi se vrlo elegantno odijevao. Na sebi je imao kimono kaput s tankim prugicama i kimono hlače. Njegov je posao bio da pazi na to da sav novac koji protječe kroz Gion odlazi kamo treba, a jedan je rukavac te rijeke novca tekao ravno u njegov džep. Time ne mislim reći da je krao, to je jednostavno bio način na koji je sustav funkcionirao. Budući da je Avvajiumi bio na tako važnom položaju, svaka je gejša imala koristi od toga da udovoljava njegovim željama, zbog čega se za njega govorilo kako isto toliko vremena provodi izvan svoje elegantne odjeće, koliko i u njoj. Njih dvoje je dugo čavrljalo i napokon mu je Hatsumomo rekla kako me je došla upisati u školu. Do tada me Avvajiumi nije pravo ni pogledao, ali je na to okrenuo svoju golemu glavu. Trenutak kasnije ustao je i gurnuo ustranu jedan od papirnatih zaslona na prozoru, kako bi u sobu ušlo više svjetla. “Ha, mislio sam da me oči varaju”, rekao je. “Trebala si mi ranije reći kakvu si ljupku djevojčicu dovela sa sobom. Te njezine oči... imaju boju zrcala!” “Zrcala?” rekla je Hatsumomo. “Zrcalo nema boje, Awaji-san.” “Naravno da ima. To je iskričavo siva. Kad ti gledaš zrcalo, vidiš samo sebe, ali ja umijem zapaziti lijepu boju kad naiñem na nju.” “Zbilja? Pa, meni ta boja nije tako lijepa. Jednom sam vidjela

mrtvaca kojega su izvukli iz rijeke i njegov je jezik bio upravo takve boje kao njezine oči.” “Možda si ti naprosto previše lijepa da bi mogla uočiti ljepotu negdje drugdje”, rekao je Avvajiumi, otvarajući veliku knjigu i uzimajući pero u ruku. “U svakom slučaju, hajde da je upišemo. Dakle... Chiyo, je li tako? Reci mi svoje puno ime, Chiyo, i mjesto roñenja.” Onog trenutka kad mi je to rekao, meni se u glavi pojavila slika Satsu kako zuri gore u Awajiumija, zbunjena i ustrašena. Satsu je sigurno bila ovdje; ako sam se ja morala zapisati, sigurno je to morala i ona. “Moje je prezime Sakamoto”, rekla sam. “Roñena sam u gradiću koji se 72 73 zove Yoroido. Možda ste čuli za njega, gospodine, kad ste upisivali moju stariju sestru Satsu?” Mislila sam da će Hatsumomo biti bijesna, ali začudo, činilo mi se da joj je gotovo drago što sam postavila to pitanje. “Ako je starija od tebe, onda se već trebala registrirati”, rekao je Avrajiumi. “Ali nije bila kod mene. Mislim da ona uopće nije u Gionu.” Sad sam shvatila zašto se Hatsumomo smiješila, ona je unaprijed znala što će mi Awajiumi odgovoriti. Ako sam iole sumnjala u to je li stvarno razgovarala s mojom sestrom kako je tvrdila, sad je svaka sumnja nestala. U Kvotu su postojale još i neke druge četvrti gejša, iako

sam ja o njima vrlo malo znala. Satsu je bila u nekoj od njih i ja sam čvrsto odlučila da je pronañem. Kad sam se vratila u okiyu, Tetića me je čekala da me odvede u javno kupalište, nekoliko kuća dalje. Odlazila sam već tamo, ali samo sa starijim sluškinjama koje bi mi obično dale ručnik i komadić sapuna i zatim bi čučnule na popločani pod i počele se prati, ostavljajući me da se sama operem. Tetića je bila mnogo ljubaznija, kleknula je iza mene i oribala mi leña. Iznenadila sam se što ne pokazuje nikakvog srama: puštala je da joj se njezine cjevaste dojke slobodno njišu kao da su nekakve boce. Čak me je nekoliko puta slučajno udarila u rame jednom od njih. Nakon kupanja odvela me natrag u okiyu i obukla me u prvi svileni kimono u mom ž ivotu, izrazito modre boje sa zelenom travom oko donjeg ruba i jarkožutim cvjetovima preko rukava i prsiju. Potom me je povela uza stube do Hatsumomine sobe. Prije nego što smo ušle u sobu, strogo me je upozorila kako ne smijem smetati Hatsumomo, niti učiniti išta što bi je moglo naljutiti. Tada to nisam shvatila, ali sada vrlo dobro znam zbog čega je bila tako zabrinuta. Jer, vidiš, kad se gejša ujutro probudi, ona je kao i svaka druga žena. Lice joj je masno od sna i ima neugodan dah. Istina je da joj je kosa savršeno očešljana čak i dok s mukom otvara oči, ali u svakom drugom pogledu, ona je žena kao i svaka druga i ni po čemu nije gejša. Tek kad sjedne pred zrcalo kako bi se briž ljivo našminkala, pretvara se u gejšu. Time ne mislim samo na činjenicu da tada počinje izgledati kao gejša. U tom trenutku ona počinje i misliti kao gejša. Unutra, u sobi, Tetića me uputila da sjednem malo podalje, od Hatsumomo, iza njenih leda, tako da joj mogu

vidjeti lice u malom zrcalu na stoliću za šminkanje. Ona je klečala na jastuku, odjevena u pamučni ogrtač, čvrsto zategnut preko ramena, i držala u ruci oko šest različitih kistova za šminkanje. Neki su od njih bili široki poput lepeze, dok su drugi izgledali kao štapići za jelo s kratkim repićem od mekih dlačica na jednom kraju. Napokon se okrenula prema meni i pokazala mi kistove. “Ovo su moji kistovi”, rekla je. “A sjećaš se ovoga?” Izvadila je iz ladice u stoliću za šminkanje staklenu posudicu s bjelilom i za-mahala njome po zraku. “Ovo je bjelilo za koje sam ti rekla da ga ne smiješ dirati.” “Nisam ga dirala”, odgovorim. Hatsumomo je na to onjušila nekoliko puta zatvorenu posudicu i rekla: “Da, mislim da nisi.” Zatim je odlož ila posudicu s bjelilom i uzela tri štapića pigmenta, te mi ih pokazala, držeći ih na dlanu. “Ovo su sjenila. Smiješ ih pogledati.” Uzela sam jedan štapić. Bio je otprilike veličine malog prsta novoroñenog djeteta, ali tvrd i gladak, tako da nije ostavio nikakav trag na mojoj kož i. Jedan mu je kraj bio umotan u tanku srebrnu foliju koja je mjestimice otpala od pritiska prstiju pri uporabi. Hatsumomo vrati natrag štapiće boje i pokaže mi na dlanu nešto što je meni izgledalo kao grančica drveta iz-gorena na jednom kraju. “Ovo je lijep komadić suhog drveta paulovnije”, rekla je, “za iscrtavanje obrva. A ovo je vosak.” Izvadila je iz papira dva napola potrošena komada voska i pruž ila ih prema meni da ih pogledam. “A sad, što misliš zašto sam ti sve ovo pokazala?” “Kako bih razumjela kako se stavlja šminka”, odgovorila sam. “Ne-

74 75 besa, ne! Pokazala sam ti to da shvatiš kako u tome nema nikakve čarolije. Kakva šteta! Jer to znači da sama šminka neće biti dovoljna da jadnu Chiyo pretvori u nešto lijepo.” Hatsumomo se okrene zrcalu i tiho pjevušeći otvori posudicu s blijedožutom kremom. Možda mi nećeš vjerovati kad ti kažem da je ta krema bila napravljena od sla-vujeva izmeta, ali to je istina. U to je vrijeme ta krema za lice bila vrlo popularna meñu gejšama, jer se smatralo da je jako dobra za kožu, ali bila je strašno skupa, tako da je Hatsumomo stavila samo nekoliko točkica oko očiju i usta. Zatim je otkinula komadić voska, smekšala ga meñu prstima i utrljala ga u kožu lica, a nakon toga i u kožu vrata i prsiju. Zatim je dugo i briž ljivo otirala ruke o krpu, a onda je zamočila jedan od plosnatih kistova u zdjelicu s vodom i trljala njime po bjelilu dok nije dobila gustu, bijelu pastu poput razmočene krede. Njome je namazala lice i vrat, ostavljajući oči i dio oko usta i nosa nenamaza-nima. Ako si kad vidio dijete u maski od papira s izrezanim rupama, onda možeš točno zamisliti kako je Hatsumomo izgledala dok nije smočila neke manje kistove i u-potrijebila ih da njima popuni rupe. Nakon toga je izgledala kao da je pala licem u sanduk s riž inim brašnom, jer joj je čitavo lice bilo sablasno bijelo. Izgledala je kao demon kakav je i bila, ali sam ja ipak umirala od ljubomore i srama. Jer znala sam da će kroz jedan ili dva sata, muškarci s divljenjem zuriti u to lice, a ja ću “još uvijek biti ovdje u okiyi, znojna i neugledna izgleda.

Sad je navlaž ila štapiće boje i utrljala sjenku rumenila u obraze. Već tijekom prvih mjesec dana mog boravka u okiyi mnogo sam puta imala prilike vidjeti Hatsumomo potpuno našminkanu i svaki put bih pogledavala prema njoj koliko god sam mogla, a da pritom ne ispadnem nepristojna. Primijetila sam da na lice stavlja raznovrsne nijanse rumenila, ovisno o boji kimona koji ima na sebi. U tome nije bilo ničeg neobičnog, ali tek sam mnogo godina kasnije shvatila da je Hatsumomo uvijek odabirala mnogo jaču nijansu rumenila od drugih gejši. Ne znam zašto je to radila, osim ako nije htjela navesti ljude da pomisle na krv. Meñutim, Hatsumomo nije bila glupa, točno je znala kako će istaknuti svoju ljepotu. Kad je završila s nanošenjem rumenila, još uvijek nije imala obrve i usnice. Ali na trenutak je ostavila lice takvo, poput kakve bizarne bijele maske, i zamolila je Tetiću da joj namaze bjelilom stražnji dio vrata. Moram ti reći nešto o vratovima u Japanu, ako to ne znaš. Naime, japanski su muškarci, u pravilu, vrlo osjetljivi na ženski vrat i grlo, baš kao što su zapadnjački muškarci osjetljivi na ženske noge. To je razlog zbog kojeg gejše zabacuju ovratnike svojih kimona tako nisko da se pogledu otkriva gornji dio kralježnice; pretpostavljam da neka žena u Parizu zbog istog razloga oblači kratku suknju. Tetića je na stražnji dio Hatsumomina vrata naslikala kistom crtež koji se zove sanbon-ashi - “tri noge”. Time se postiže vrlo dramatičan učinak, jer imaš osjećaj kao da golu kožu gejšina vrata gledaš kroz šiljaste vrške bijele ograde. Dugo mi je trebalo dok sam shvatila erotičnost tog crteža za muškarce, ali na neki način, to je kao kad žena viri kroz prste. U stvari, gejše ostavljaju uski pojas gole kože neposredno uz liniju kose, čime se još više naglašava

izvještačenost našminkana lica pa ono podsjeća na masku kakvu glumci nose u No drami. Kad muškarac sjedi pokraj gejše i gleda njezino našminkano lice, postaje još svjesniji gole kože, skrivene ispod te maske. Dok je Hatsumomo ispirala kistove, pogledala je nekoliko puta moj odraz u zrcalu. Napokon je rekla: “Znam što misliš. Misliš kako ti nikad nećeš biti tako lijepa. Pa, vidiš, to je apsolutno točno.” “Mogu te obavijestiti”, rekla je Tetića, “kako neki ljudi smatraju Chiyo-san vrlo dražesnom.” “Neki ljudi vole smrad trule ribe”, odgovorila joj je Hatsumomo. I zatim nam je naredila da izañemo iz sobe kako bi se mogla presvući u pothaljinu. Izašla sam s Teticom u hodnik, gdje je gospodin Bek-ku čekao kraj jednog visokog zrcala. Izgledao je sasvim isto kao onog dana kad je Satsu i mene doveo u Kvoto. Već sam prvih dana svog boravka u okiyi saznala kako 76 77 odvoñenje djevojaka iz roditeljske kuće uopće nije njegovo pravo zanimanje: on je bio garderobijer, a to znači da je svaki dan dolazio u okiyu i pomagao Hatsumomo u složenom procesu odijevanja rakošnog kimona. Haljina koju će Hatsumomo nositi te večeri visjela je na stalku pokraj visokog zrcala. Tetića ju je gladila i namještala, sve dok Hatsumomo nije izašla iz sobe u pot-haljini divne hrñaste boje s uzorkom tamnožutog lišća.

Ono što se potom zbivalo tada mi je izgledalo prilično zbrkano, ali kimono je komplicirani kostim i može zbuniti svakog tko nije na njega navikao. Meñutim, način na koji se nosi vrlo je logičan, ako se pravilno protumači. Kao prvo, moraš znati kako postoji velika razlika izmeñu kimona neke kućanice i kimona gejše. Kad neka kućanica oblači kimono, ona upotrebljava svakojake jastučiće kako bi spriječila da joj se haljina neprivlačno nabire u struku i zbog toga joj tijelo na kraju dobiva savršeno cilindričan oblik poput drvenog stupa u hramu. Meñutim, gejša tako često oblači kimono da joj jastučići gotovo uopće nisu potrebni i nabiranje za nju ne predstavlja nikakav problem. Obje započinju oblačenje tako da sa sebe svuku ogrtač za šminkanje i oko golih bokova omotaju komad svile - mi to zovemo koshimaki, “ogrtač za bokove”. Nakon toga slijedi potkošulja kratkih rukava, koja se vezuje trakicama u struku i zatim mali, oblikovani jastučići za bokove, s trakama pomoću kojih se učvršćuju na željenom mjestu. U slučaju Hatsumomo, s njezinim tijelom tradicionalne ljepote, uskih bokova i vitke linije, i njezinim iskustvom u nošenju kimona, nisu bili potrebni nikakvi jastučići. Sve je ovo skriveno pogledu kad je žena potpuno odjevena. Meñutim, sljedeći komad odjeće, pothaljina, nije zapravo uopće donja odjeća. Kad gejša izvodi ples, katkad čak i dok hoda ulicom, može podignuti rub kimona lijevom rukom kako joj ne bi smetao. Time otkriva potha-ljinu sve do koljena i tako, znaš, materijal i uzorJs pot-haljine mora biti u skladu s kimonom. U stvari, vidi se i ovratnik pothaljine, baš kao što se muškarcu u zapadnjač-

kom odijelu vidi ovratnik košulje. Jedna od Tetičinih dužnosti u okiyi bilo je prišivanje čistog svilenog ovratnika na pothaljinu koju Hatsumomo namjerava tog dana nositi i skidanje ovratnika sljedećeg jutra radi pranja. Gejše početnice nose crveni ovratnik, ali Hatsumomo, naravno, nije bila početnica, njezin je ovratnik bio od bijele svile. Kad je Hatsumomo izašla iz svoje sobe, imala je na sebi sve te komade odjeće koje sam ti opisala, iako smo mi vidjeli samo pothaljinu, vezanu vrpcom oko pasa. Uz to je na nogama imala bijele čarapice koje mi zovemo tabi i koje se kopčaju sa strane sitnim pucetima kako bi bile pripijene uz nogu. U tom je trenutku bila spremna za gospodina Bekkua koji će dovršiti njezino odijevanje. Kad bi ga vidio kako radi, odmah bi ti bilo jasno zbog čega je, zapravo, bila potrebna njegova pomoć. Kimono je uvijek iste duž ine, bez obzira tko ga nosi, tako da se uvijek, osim ako neka žena nije izuzetno visoka, suvišak tkanine mora slož iti ispod pojasa. Kad bi gospodin Bekku podvio tkaninu kimona na struku i pričvrstio je vrpcom, nigdje ne bi bilo ni najmanjeg nabora. Ako bi se ipak negdje pojavio kakav nabor, on bi povukao tkaninu ovdje ili ondje i na-bor bi nestao. Kad bi završio svoj posao, kimono bi uvijek savršeno pratio linije tijela. No, glavni je zadatak garderobijera bilo vezivanje obija, što uopće nije tako jednostavno kako možda zvuči. Obi poput ovog koji je nosila Hatsumomo duž inom odgovara dvostrukoj visini odraslog muškarca, a širok je kao ženska pleća. Kad je omotan oko struka, pokriva dio tijela od prsne kosti do ispod pupka. Većina onih koji ništa ne znaju o kimonu misle kako se obi jednostavno vezuje na leñima kao kakva uzica, ali ništa ne može biti dalje od istine. Potrebno je pola tuceta vrpčica i kopči da bi obi stajao kako treba, a za pravilno oblikovanje čvora

nužno je upotrijebiti i nekoliko jastučića. Potrajalo je nekoliko minuta dok je gospodin Bekku vezao Hatsumomin obi. Kad je završio, na debeloj i teškoj tkanini obija nije se mogao primijetiti ni najmanji nabor. Ja nisam mnogo razumjela od svega toga što sam tog dana vidjela na hodniku ispred Hatsumomine sobe: činilo 78 79 mi se kao da gospodin Bekku grozničavom brzinom vezuje vrpce i podvija tkaninu dok Hatsumomo samo stoji raširenih ruku i gleda se u zrcalu. Umirala sam od zavisti dok sam je gledala. Njezin je kimono bio od brokata u nijansama smeñe i zlatne boje. Ispod struka dvije su srne u smeñim bojama jeseni njuškale jedna drugu, a iza njih su zlatne i hrñaste mrlje tvorile uzorak otpalog lišća na šumskom tlu. Obi je bio boje šljive s utkanim srebrnim nitima. Tada to nisam znala, ali taj je kimono vjerojatno stajao više nego što je neki policajac ili sitni trgovac mogao zaraditi u godinu dana. A ipak, da si vidio Hatsumomo dok je ondje stajala i ogledavala se u zrcalu, pomislio bi kako sav novac na svijetu ne bi bio dostatan da bilo koju drugu ženu učini tako blistavo lijepom. Sad joj je još jedino preostalo da do kraja dovrši šminkanje i stavi ukrase u kosu. Pošla sam s Teticom za Hatsumomo natrag u njezinu sobu, gdje je ona kleknula ispred stolića za šminkanje i izvadila malenu lakiranu kutijicu s rumenilom za usnice. Za taj je dio šminkanja Hatsumomo upotrijebila jedan mali kist. U to je vrijeme

bila moda ostaviti gornju usnicu nenašminkanu, zbog čega se donja usnica doimala punijom. Bjelilo izaziva svakovrsne neobične privide: kad bi gejša premazala rumenilom čitavu površinu usnica, usta bi joj izgledala kao dvije velike kriške tunjevine. Stoga je većina gejši sklonija obliku napućenih usnica, donekle sličnom cvijetu ljubice. Ukoliko gejša već nema usnice takva oblika, a to je prilična rijetkost, gotovo će uvijek rumenilom ocrtati okruglija usta nego što ih stvarno ima. Ali, kao što rekoh, tada je bilo u modi namazati samo donju usnicu i Hatsumomo je upravo to učinila. Potom je uzela onu grančicu paulovnije koju mi je ranije pokazala i zapalila je ž igicom. Nakon što je drvo nekoliko sekundi gorjelo, ugasila je plamen, ohladila izgore-ni vršak meñu prstima i ponovo se okrenula zrcalu da njime iscrta obrve. Pougljenjelo je drvo ostavljalo trag divno meke sive boje. Nakon toga je otišla do ormara i odabrala nekoliko ukrasa za kosu, uključujući jedan od kornjačevine i jedan neobičan grozd bisera na dugačkoj igli. Kad ih je namjestila u kosu, nanijela je malo parfema na zatiljak i zataknula plosnatu drvenu bočicu s parfemom u obi, za slučaj da joj kasnije ponovo zatreba. Potom je još u obi stavila lepezu, a u desni rukav rupčić. I nakon svega toga, okrenula se i pogledala dolje u mene. Na licu je ponovo imala onaj jedva primjetan osmijeh koji je imala ranije dok se gledala u zrcalu, te je čak i Tetića morala uzdahnuti od divljenja, toliko je Hatsumomo prekrasno izgledala u tom trenutku. 80

81 i Šesto poglavlje Bez obzira što je bilo tko od nas mislio o Hatsumomo, ona je u našoj okiyi bila nešto poput carice, jer je zarañivala novac od kojeg smo svi ž ivjeli. A svaka bi se carica jako rasrdila kad bi, vraćajući se kasno noću kući, zatekla svoju palaču u mraku i sve sluge kako spavaju. Drugim riječima, kad bi se Hatsumomo vratila kući previše pijana da raskopča svoje čarapice, netko je morao biti tu da to učini umjesto nje, a ako bi bila gladna, na pamet joj ne bi palo da odšeta do kuhinje i sama nešto pripravi: na primjer, umeboshi ochazuke, svoju omiljenu poslasticu od riže preostale od ručka, začinjene mariniranim kiselim šljivama i natopljene vrelim čajem. Zapravo, u tome naša okiya nije bila nikakav izuzetak. Dužnost da dočeka gejšu kad se vrati kući, da se pokloni pred njom i zaželi joj dobrodošlicu, dopala bi uvijek najmlañu od “kukuljica”, kako su često zvali pripravnice za gejše. A od trenutka kad sam počela odlaziti u školu za gejše, najmlaña kukuljica u našoj okiyi bila sam ja. Davno prije ponoći, Buča i dvije starije sluškinje duboko bi spavale na svojim futonima prostrtim po drvenom podu samo metar ili dva daleko od ulaznog predvorja, ali ja sam morala ostati klečati u predvorju, boreći se sa snom, katkad čak i do dva sata ujutro. Bakičina je soba bila blizu, a ona je spavala kraj upaljenog svjetla i odškrinutih vrata. Pruga svjetla koja je padala preko mog praznog futona potaknula je u meni sjećanje na onaj dan kad su

Satsu i mene, ne tako davno, odvodili iz našeg sela i kad sam povirila u stražnju sobu u našoj kućici kako bih pogledala majku koja je tamo spavala. Otac je objesio ribarsku mrežu preko prozora s papirnatim oknima kako bi zamračio sobu, ali to je sobu činilo tako sumornom da sam odlučila otvoriti jedan prozor, a kad sam to učinila, pruga blještavog sunčevog svjetla pala je preko majčina futona i obasjala njezinu blijedu i tako mršavu ruku. Gledajući žućkasto svjetlo iz Bakičine sobe na svom futonu... pitala sam se je li moja majka još ž iva. Nas dvije smo bile toliko slične i bila sam sigurna da bih nekako osjetila da je umrla, ali naravno, nisam osjetila ništa što bih mogla protumačiti kao znak, bilo da je ž iva ili mrtva. Jedne noći, kad su već počele jesenske hladnoće, u-pravo sam zadrijemala oslonjena o jedan stup kad sam čula kako netko gura ustranu vanjska vrata. Hatsumomo bi bila strašno ljuta kad bi me našla kako spavam, zato sam se brzo trgnula i pokušala, što sam bolje mogla, sakriti pospanost. Meñutim, kad su se otvorila unutrašnja vrata, iznenadila sam se ugledavši nekog muškarca koji je na sebi imao tradicionalni, široki radnički kaputić, zavezan na boku i seljačke hlače, iako uopće nije izgledao kao radnik ili seljak. Kosa mu je bila nauljena i zalizana po najnovijoj modi, a kratko ošišana brada davala mu je izgled intelektualca. Muškarac se prignuo i obuhvatio mi glavu rukama kako bi me bolje pogledao. “Hej, ti si ljupka djevojčica”, rekao mi je tihim glasom. “Kako se zoveš?” Bila sam uvjerena da je on nekakav zanatlija, premda mi nije bilo jasno zbog čega bi došao tako kasno. Bojala sam ga se, ali sam uspjela izgovoriti svoje ime, a on je na to ovlaž io jezikom vršak prsta i taknuo me njime po obrazu,

kako bi mi skinuo otpalu trepavicu, pokazalo se. “Je li Yoko još uvijek ovdje?” upitao je. Yoko je bila jedna mlada žena koja je svakog dana, od sredine poslijepodneva do kasno u noć, sjedila u našoj služ inskoj sobi. U to su vrijeme sve okiye i čajane u Gionu bile povezane privatnim telefonskim sustavom i moglo bi se reći da je Yoko imala više posla od bilo koga u našoj okiyi, javljajući se nar telefon i upisujući Hatsumomine angažmane za bankete i za- 82 83 bave, katkad i po šest mjeseci ili godinu dana unaprijed. Obično Hatsumomina večer ne bi prethodnog jutra bila do kraja popunjena obvezama, pa bi cijelu večer i dalje stizali pozivi vlasnica čajana, čiji su gosti željeli da Hatsu-momo navrati ako ima vremena. Meñutim, večeras telefon nije često zvonio i pomislila sam kako je Yoko vjerojatno zadrijemala, baš kao i ja. Onaj muškarac nije pričekao da mu odgovorim, nego mi je pokretom ruke pokazao da šutim i otišao zemljanim prolazom do služ inske sobe. Čula sam Yoko kako se ispričava, jer je doista bila zaspala, a potom je dugo razgovarala s nekim na centrali. Povezali su je s nekoliko čajana dok napokon nije pronašla Hatsumomo i ostavila joj poruku da je kabuki glumac Onoe Shikan stigao u grad. Ja to tada nisam znala, ali Onoe Shikan nije bio stvarna osoba, to je ime samo služ ilo kao šifra.

Nakon toga Yoko se pokupila i otišla kući. Nije izgledala zabrinuta zbog toga što je onaj muškarac ostao čekati u služ inskoj sobi i stoga sam odlučila da ne kažem nikome ništa. To je, pokazalo se, bila pametna odluka, jer kad se Hatsumomo pojavila dvadesetak minuta kasnije, zastala je u ulaznom predvorju i rekla: “Još ti nisam pokušala otežati ž ivot. Ali ako ikad spomeneš da je ovamo došao nekakav muškarac ili čak da sam se ja prije svršetka večeri vratila kući, to će se promijeniti.” Stajala je nada mnom dok je to govorila i kad je posegnula u rukav za nečim, vidjela sam čak i u onom polumraku u predvorju kako su joj podlaktice rumene kao da joj je vruće. Otišla je u služ insku sobu i zatvorila vrata za sobom. Čula sam kratak, prigušen razgovor i zatim je u okiyi zavladala tišina. Povremeno mi se činilo da čujem tiho jecanje ili uzdisanje, ali ti su zvukovi bili tako tihi da nisam mogla biti sigurna. Neću reći da sam znala što oni tamo rade, ali sjetila sam se svoje sestre kako je podigla haljinu za kupanje za mladog Sugija. I osjetila sam takvu mješavinu gañenja i znatiželje da čak i da sam smjela otići iz predvorja, mislim da za to ne bih imala snage. Hatsumomo i njezin ljubavnik - pokazalo se da je on kuhar u obližnjem restoranu, specijaliziranom za jela s tjesteninom - dolazili su u okiyu otprilike jedanput tjedno i zatvarali se u služ insku sobu. Uz to su se još u neko drugo vrijeme sastajali na drugim mjestima. Yoko je često morala prenositi poruke i ja bih to ponekad čula. Sve su sluškinje znale što Hatsumomo radi i činjenica da nitko nije o tome rekao ni riječi Majki, Tetići ili Bakici, pokazuje koliku je vlast ona imala nad svima nama. Hatsumomo bi zasigurno imala velikih neprilika, više zbog toga što uopće ima ljubavnika, nego zbog toga što

ga dovodi u o-kiyu. Naime, vrijeme koje je provodila s njime nije donosilo nikakav prihod, štoviše sprječavalo ju je da kroz to vrijeme zarañuje novac na zabavama u čajanama. Osim toga, svaki bi imućan muškarac, koji bi eventualno pokazao zanimanje za skupu, dugotrajniju vezu s njome, sigurno promijenio svoje mišljenje o njoj, pa čak i odustao od takve veze, kad bi saznao da se ona sastaje s nekakvim kuharom. Jedne večeri, baš kad sam se vraćala iz dvorišta, kamo sam otišla kako bih se napila vode iz bunara, čula sam kako netko silovito gura vanjska vrata ustranu tako da su s glasnim treskom udarila o dovratak. “Dakle, Hat-sumomo-san”, čula sam jedan duboki glas, “sve ćeš ih probuditi...” Nikad nisam stvarno razumjela zašto se Hatsumomo izlaže takvom riziku i dovodi ljubavnika u okiyu, iako je nju vjerojatno upravo to uzbuñivalo. Meñutim, nikad dosad nije bila toliko nemarna i stvarala toliku buku. Požurila sam se do svog mjesta u predvorju i klekla sekundu prije nego što se Hatsumomo pojavila u unutrašnjem predvorju s dva paketa umotana u laneni papir. Ubrzo je za njom došla neka druga gejša, toliko visoka da se morala prignuti dok je prolazila kroz niska vrata. Kad se uspravila i pogledala dolje u mene, usta su joj izgledala neprirodno velika i teška za njezino dugačko lice. Nitko ne bi za nju mogao reći da je lijepa. “Ovo je naša glupa niža 84 85

sluškinja”, rekla je Hatsumomo. “Mislim da ima ime, ali možeš je slobodno zvati “Mala gospoñica Glupača”.” “No, Mala gospoñice Glupačo”, rekla je visoka gejša. “Zašto ne odeš i ne doneseš svojoj velikoj sestri i meni nešto za piće?” Duboki glas koji sam malo prije čula bio je njezin, a ne Hatsumomina ljubavnika, kako sam u prvi tren pomislila. Hatsumomo je obično voljela piti jednu posebnu vrstu sakea koji se zove amakuchi, jer je vrlo lagan i sladak. Ali amakuchi se peče samo zimi i mi smo, izgleda, potrošili sve zalihe. Stoga sam u dvije čaše natočila pivo i donijela ih u predsoblje. Hatsumomo je s prijateljicom već bila otišla u dvorište i sad su stajale na zemljanom prolazu u drvenim natikačama. Vidjela sam da su obje pijane, a Hatsumomina je prijateljica imala prevelika stopala za naše male drvene natikače, tako da je svaki njezin nezgrapan korak kod obje izazivao salve smijeha. Možda se sjećaš da je uz vanjski zid kuće vodila povišena drvena galerija. Hatsumomo je upravo odlož ila one pakete na tu drvenu galeriju i spremala se razmotati jedan od njih, kad sam im ja donijela pivo. “Nisam raspoložena za pivo”, rekla je i, prignuvši se, izlila obje čaše u prostor ispod kuće. “Ja jesam”, rekla je njezina prijateljica, ali već je bilo kasno. “Zašto si prolila i moje pivo?” “Oh, šuti, Korin!” rekla je Hatsumomo. “Ionako si dosta popila. Radije gledaj ovo, umrijet ćeš od sreće kad to vidiš!” I Hatsumomo raz-veže uzice kojima je bio zatvoren omot od lanena papira jednog od ona dva paketa i raširi preko drvenog poda galerije jedan prekrasan kimono u nekoliko nijansi prašno-zelene boje s motivom vinove loze crvenih listova. Tkanina je bila uistinu predivna koprenasto tanka svila, premda se takva tkanina nosi ljeti i sigurno nije prikladna za jesensko

vrijeme. Hatsumomina se prijateljica Korin toliko zadivila tom kimonu da je naglo udahnula zrak i za-grcnula se vlastitom slinom, što je kod obje ponovo izazvalo prasak smijeha. Zaključila sam kako je sad pravi trenutak da se ispričam i povučem. Ali Hatsumomo me zaustavi: “Nemoj još otići, Mala gospoñice Glupačo.” Potom se ponovo okrenula svojoj prijateljici i rekla: “Vrijeme je da se malo zabavimo, Korin-san. Pogodi, čiji je ovo kimono!” Korin je još uvijek kašljala i gušila se, a kad je napokon mogla govoriti, reče: “Kad bi bar bio moj!” “Ali nije. Ovaj kimono pripada ni više, ni manje nego onoj gejši koju ti i ja mrzimo više od bilo koga drugoga na svijetu.” “Oh, Hatsumomo... ti si genije. Ali kako si uspjela doći do Satokina kimona?” “Kakva Satoka! Nije ona ta o kojoj govorim. Ja govorim o... gospoñici Savršenstvu!” “O kome?” “O gospoñici “Ja-sam-toliko-bolja-od-tebe”... eto o kome!” Nastala je duga stanka, a onda je Korin uzviknula: “Mameha! Oh, zaboga, to je Mamehin kimono. Nije mi jasno kako ga odmah nisam prepoznala! Kako si samo uspjela doći do rvjega?” “Prije nekoliko dana ostavila sam nešto u kazalištu Kaburenjo nakon probe”, objašnjavala je Hatsumomo. “I kad sam se vratila po to, čula sam kako odozdo, iz podruma, dopire nekakav zvuk poput jecanja. Pomislila sam: “Nije valjda! Kako je to zabavno!” I kad sam se odšuljala dolje i upalila svjetlo, što misliš koga sam vidjela tamo na podu, slijepljene kao dva zrna riže?” “Ne mogu vjerovati! Mamehu?” “Ne budi blesava. Ona je previše ukočena za tako nešto. Tamo je bila njezina sluškinja s čuvarom kazališta. Znala sam da će sve učiniti samo da je ne tuž im i kasnije sam otišla do nje i rekla joj da želim ovaj Mamehin kimono. Počela je

plakati kad je shvatila koji joj kimono opisujem.” “A stoje s ovim drugim?” upita Korin, pokazujući na drugi paket na galeriji, još uvijek nerazmotan. “Natjerala sam je da taj kimono kupi za svoje vlastite novce i sad je moj.” “Za njezine vlastite novce?” začudi se Korin. “Koja to sluškinja ima dovoljno novaca da može kupiti kimono?” “Pa, ako ga nije kupila za svoje novce, kao što je rekla, ne želim znati odakle ga je nabavila. U svakom slučaju, sad će ga Mala gospoñica Glupača odnijeti u spremište.” “Hatsumomo-san, ja ne smijem ulaziti u spremište”, odmah sam rekla. “Ako želiš saznati gdje je tvoja starija sestra, nemoj me tjerati da večeras bilo što dvaput govorim. Smislila sam nešto za tebe. Na- 86 87 kon toga mi možeš postaviti jedno pitanje i ja ću ti odgovoriti.” Neću reći da sam joj vjerovala, ali Hatsumomo je imala moć da mi oteža ž ivot na koji god joj se način prohtije. Nisam imala drugog izbora nego da je poslušam. Polož ila mi je na ruke kimono umotan u laneni papir i povela me do spremišta u dvorištu. Onda je otvorila vrata i uz glasni škljocaj okrenula prekidač na zidu. Ugledala sam police pune plahti i jastuka, kao i više zaključanih škrinja i nekoliko složenih futona. Hatsumomo me zgrabila za ruku i pokazala na ljestve pričvršćene uz vanjski zid. “Kimona su tamo gore”, rekla je.

Popela sam se uz ljestve i odgurnula ustranu drvena vrata na vrhu. U potkrovlju spremišta nije bilo polica kao u donjem dijelu. Zidovi su bili prekriveni crvenim, lakiranim drvenim kutijama, naslaganim gotovo do stropa. Izmeñu ta dva zida od kutija vodio je uski prolaz s po jednim otvorom pokrivenim zaslonom od papira na oba kraja, zbog zračenja. I ovaj je prostor bio jarko rasvijetljen kao i onaj dolje, samo što je svjetlo ovdje bilo još mnogo jače, tako da sam, kad sam ušla unutra, mogla pročitati crne znakove, urezane u prednje stijenke kutija. Pročitala sam riječi kao što su Kata-Komon, Ro - “Crtež i izvedeni šablonom, rijetko tkana tanka svila” i Kuromontsuki, A-wase - “Svečane haljine s crnim ukrasima, podstavljene”. Iskreno govoreći, tada još nisam razumjela sve znakove, ali sam uspjela pronaći kutiju na kojoj je bilo Hatsumomi-no ime; bila je u najgornjem redu. Namučila sam se dok sam je skinula, ali sam napokon polož ila novi kimono preko nekoliko drugih, takoñer umotanih u laneni papir i vratila kutiju tamo gdje sam je našla. Iz čiste znatiželje, otvorila sam na brzinu još jednu kutiju i vidjela da je do vrha ispunjena s možda čak petnaest kimona, a kad sam podignula poklopce još nekoliko drugih kutija, vidjela sam da su i one pune. Sad mi je bilo jasno zašto se Bakica toliko bojala požara. Zbirka kimona u ovom spremištu vrijedila je vjerojatno dva puta više nego čitav Yoroido i Sen-zuru zajedno. A kako sam kasnije saznala, najvrjedniji su primjerci bili na čuvanju negdje drugdje. Njih su nosile samo gejše početnice, pa kako ih Hatsumomo više nije mogla nositi, stajali su spremljeni u jednom iznajmljenom trezoru dok ponovo ne zatrebaju. Kad sam se spustila u dvorište, vidjela sam da je Hatsumomo u meñuvremenu donijela iz svoje sobe

kamen za pravljenje tuša, štapić tuša i kaligrafski kist. Pomislila sam da želi napisati nekakvo pisamce i gurnuti ga meñu nabo-re kimona kad ga ponovo slož i. Kapnula je na bunaru malo vode na kamen za pravljenje tuša i sad je sjedila na galeriji i trljala štapićem tuša o kamen. Kad je smjesa bila dovoljno gusta i crna, umočila je kist i zagladila vršak na kamenu, kako bi sav tuš ostao u kistu i ništa ne bi kapalo. Onda mi ga je stavila u ruku, privukla mi ruku iznad onog divnog kimona i rekla: “Vježbaj kaligrafiju, mala Chiyo.” Taj kimono koji je pripadao gejši koja se zvala Mame-ha - za koju ja do tada nikad nisam čula - bio je pravo umjetničko djelo. Vijugajući od donjeg ruba do struka dizala se prekrasna loza napravljena od više debelo lakiranih niti konca, skupljenih zajedno i prišivenih za tkaninu. Bila je dio tkanine, ali meni je do te mjere izgledala kao prava loza koja tamo raste da sam imala osjećaj kao da je mogu, ako želim, uhvatiti prstima i otkinuti je poput vri-ježe iznikle iz zemlje. Lišće što je raslo iz nje izgledalo je kao da blijedi i polako se suši na jesenskom vjetru, te čak već pomalo žuti. “Ne mogu to učiniti, Hatsumomo-san!” povikala sam. “Kakva šteta, malo moje zlato”, rekla mi je njezina prijateljica. “Jer ako ti Hatsumomo mora to još jednom reći, izgubit ćeš mogućnost da pronañeš svoju sestru.” “Oh, šuti, Korin. Chiyo zna da mora napraviti to što sam joj rekla. Napiši nešto, gospoñice Glupačo. Meni je svejedno što ćeš napisati.” Kad je kist prvi put dotaknuo tkaninu, Korin je od uzbuñenja zacvilila i probudila jednu od starijih sluškinja, te je ova provirila u hodnik u spavaćici koja joj je neuredno visjela i glave omotane maramom. Hatsumomo je srdito udarila nogom i zgrbila se kao mačka spremna na

88 89 skok, što je bilo dovoljno da se sluškinja žurno vrati na svoj futon. Korin nije bila zadovoljna s onih nekoliko nesigurnih poteza koje sam ja povukla preko prašnozelene svile, pa me je Hatsumomo uputila gdje ću potegnuti kistom i kakav ću znak napraviti. Ti znakovi nisu imali nikakvog smisla, Hatsumomo je na svoj način pokušavala biti u-mjetnicom. Nakon toga je ponovo slož ila kimono u laneni papir i zavezala uzice. Zatim su se ona i Korin vratile u prednje predvorje i navukle svoje lakirane zorije. Kad su otvorile ulična vrata, Hatsumomo mi je nalož ila da ih slijedim. “Hatsumomo-san, ako odem iz okiye bez dopuštenja, Majka će se jako srditi i...” “Ja ti dajem dopuštenje”, prekinula me je Hatsumomo. “Moramo vratiti kimono, zar ne? Nadam se da me ne namjeravaš pustiti da te čekam.” I tako mi ništa drugo nije preostalo nego da navučem natikače i poñem za njima niz prolaz do ulice koja je vodila uz obalu uske rječice Shirakawe. U to su vrijeme ulice i uličice u Gionu još uvijek bile popločene kamenjem. Hodale smo tako po mjesečini neko vrijeme, pokraj žalosnih trešanja s granama obješenim nad tamnom vodom i napokon prešle preko jednog drvenog mosta u dio Giona, u kojem još nikad nisam bila. Obala rječice bila je od kamena, većinom obraslog mahovinom. Uzduž ozidane obale nizale su se stražnje strane čajana i okiya, tvoreći neku vrstu zida. Zasloni od trske kojima su

bili zaklonjeni prozori rezali su svjetlo u uske trake koje su me podsjetile na tanke rezance ukiseljene rotkvice, koje je kuharica tog dana narezala za ručak. Čula sam smijeh muškaraca i gejši. U jednoj se čajani, čini se, zbivalo nešto jako smiješno, jer je svaki novi val smijeha bio glasniji od prethodnog, sve dok se zvuk smijeha napokon nije izgubio i čulo se samo zveckanje shamisena s neke druge zabave. Na trenutak sam lako mogla zamisliti kako je Gion za neke ljude veselo mjesto. Stalno sam se pitala nije li možda Satsu na nekoj od tih zabava, iako mi je Awajiumi u prijavnom uredu rekao kako ona uopće nije u Gionu. Hatsumomo i Korin su se ubrzo potom zaustavile pred jednim drvenim vratima. “Odnijet ćeš ovaj kimono gore na kat i predat ćeš ga ondje sluškinji”, rekla mi je Hatsumomo. “Ili ako gospoñica Savršenstvo sama otvori vrata, možeš ga predati njoj. Nemoj ništa reći, samo ga predaj. Mi ćemo biti ovdje dolje i gledat ćemo te.” I na to mi je stavila omot s kimonom u ruke, a Korin je otvorila vrata. Ulaštene stube vodile su gore u mrak. Toliko sam drhtala od straha da sam se jedva uspela do polovice stuba i dalje nisam mogla. Onda sam čula Korin kako mi odozdo dovikuje glasnim šaptom: “Produž i, mala! Nitko te neće pojesti, osim ako se ne vratiš dolje s tim kimonom. U tom slučaju bismo nas dvije to mogle učiniti. Je li tako, Hatsumomo-san?” Hatsumomo je na to glasno uzdahnula, ali ništa nije rekla. Korin je piljila gore u mrak, pokušavajući nazrijeti gdje sam, ali Hatsumomo, koja je jedva dopirala Korin do ramena, uopće nije obraćala pozornost na nju, samo je stajala s jednim prstom u ustima i grizla nokat. Pa čak i tada, unatoč mom silnom strahu, nisam mogla a da ne zapazim koliko je Hatsumomo izuzetno lijepa. Bila je o-

krutna poput pauka, ali izgledala je ljupkije, stojeći ondje i grizući nokat, nego što većina gejša izgleda dok poziraju za fotografiju. A kontrast izmeñu nje i njezine prijateljice Korin bio je tako velik kao da staviš dragulj uz kakav kamen s ceste. Korin se doimala kao da joj je neudobno pod kompliciranom frizurom s lijepim ukrasima i činilo se kao da se stalno spotiče o svoj kimono. Hatsumomo je, naprotiv, nosila kimono kao da joj je to druga koža. Kad sam stigla do odmorišta na vrhu stuba, kleknula sam u mraku i zazvala: “Oprostite, molim!” Pričekala sam, ali ništa se nije dogodilo. “Glasnije!” naredila mi je Korin. “One te ne očekuju.” Ponovo sam zazvala: “Oprostite!” “Samo malo!” čula sam iznutra neki prigušeni glas i ubrzo vrata kliznu u stranu. Djevojka koja je klečala s druge strane nije bila starija od Satsu, ali mršava i nervozna poput ptice. Pruž ila sam joj kimono u omotu od lanenog papira. Ona se jako iznenadila i zgrabila je omot gotovo očajničkim pokretom. “Tko je to, Asami-san?” čula sam odnekud iz sta- 90 91 na jedan glas. S mjesta na kojem sam klečala vidjela sam jedan jedini upaljeni papirnati lampion na starinskom stalku pokraj futona pripremljenog za spavanje. Futon je bio za gejšu Mamehu, vidjela sam to po izglačanim plahtama i elegantnom svilenom pokrivaču, kao i po

jastuku takamakura - “visokom jastuku”, istom onakvom kakav je imala Hatsumomo. To zapravo uopće nije bio jastuk, nego drveni stalak s tapeciranom udubinom za vrat. Jedino su tako gejše mogle spavati, a da ne pokvare komplicirane frizure. Sluškinja nije odgovorila, ali je rastvorila omot oko kimona što je tiše mogla i naginjala ga ovamo i onamo kako bi uhvatila odraz svjetla. Kad je ugledala šare tuša koje su ga nagrdile, oštro je udahnula zrak i rukom pokrila usta. Suze su joj gotovo trenutno oblile lice, a onaj glas je ponovo zazvao: “Asami-san! Tko je to?” “Oh, nitko, gospoñice!” viknula je sluškinja. Bilo mi ju je užasno žao dok sam je gledala kako brzo suši suze rukavom. Kad je ispruž ila ruku da zatvori vrata, na trenutak sam ugledala njezinu gospodaricu. Odmah sam vidjela zašto je Hatsumomo zvala Mamehu “gospoñica Savršenstvo”. Lice joj je bilo savršeno ovalno, kao u lutke, glatko i nježno kao od porculana, čak i bez šminke. Išla je prema vratima, pokušavajući nazrijeti štogod u mraku na stubištu, ali je sluškinja brzo povukla vrata i više je nisam vidjela. Kad sam se sljedećeg jutra nakon škole vratila u okiyu, otkrila sam da su se Majka, Bakica i Tetića zatvorile u svečanu primaću sobu u prizemlju. Bila sam sigurna da govore o kimonu i doista, čim je Hatsumomo ušla u okiyu, jedna je sluškinja otišla obavijestiti Majku, koja je na to izišla u predvorje i zaustavila Hatsumomo na stubama. “Jutros su ovdje bile Mameha i njezina sluškinja”, rekla je. “Oh, Majko, znam što ćeš reći. Užasno mi je žao zbog tog kimona. Pokušala sam zaustaviti Chiyo da ga ne poša-ra tušem, ali već je bilo kasno. Sigurno je mislila da je to moj kimono! Ne znam zbog čega me je ona toliko zamrzi-

la od trenutka kad je stigla ovamo... Kad samo pomislim da je uništila tako prekrasan kimono samo da mene povrijedi!” U meñuvremenu je i Tetića došepala do predvorja. Po-vikala je: “Matte mashita!” Ja sam razumjela riječi, one znače: “Čekali smo te!” Ali nisam imala pojma što je Tetića time mislila. U stvari, to je s njezine strane bilo vrlo domišljato, jer te riječi publika ponekad dovikuje velikim zvijezdama kad se pojave na sceni u nekoj kabuki predstavi. “Tetiće, zar možda hoćeš reći kako sam ja imala nekakve veze s uništavanjem tog kimona?” upitala je Hatsumomo. “Zašto bih to napravila?” “Svi znaju koliko ti mrziš Mamehu”, rekla je Tetića. “Ti mrziš svakog tko je u-spješniji od tebe.” “Hoćeš reći kako tebe izuzetno volim, Tetiće, budući da si ti tako neuspješna?” “Ne dopuštam da se tako razgovara”, reče Majka. “Slušaj me, Hatsumomo. Ne misliš valjda da je itko toliko glup da bi povjerovao u tvoju priču. Ne dopuštam takvo ponašanje u ovoj okiyi, čak ni tebi. Ja poštujem Mamehu. Ne želim nikad više čuti da se dogodilo nešto slično. A što se tiče kimona, netko će ga morati platiti. Ja ne znam što se noćas dogodilo, ali nema dvojbe o tome u čijoj je ruci bio kist. Sluškinja je vidjela djevojčicu kako to radi. Djevojčica će platiti”, zaključila je Majka i ponovo stavila lulu u usta. Sad je Bakica izašla iz sobe i pozvala sluškinju da joj donese bambusov štap. “Chiyo ima dovoljno dugova”, rekla je Tetića. “Ne vidim zašto bi još morala plaćati i Hatsu-momine dugove.” “Dovoljno smo pričali o tome”, rekla je Bakica. “Djevojčica će dobiti batine i morat će platiti cijenu uništenog kimona i to je sve. Gdje je taj štap?” “Ja ću je istući”, rekla je Tetića. “Neću da se tebi opet upale zglobovi, Bakice. Doñi sa mnom, Chiyo.”

Pričekala je da sluškinja donese bambusov štap i zatim me povela u dno dvorišta. Toliko je bila srdita da su joj nosnice bile još šire nego obično, a oči su joj se nadule poput stisnutih pesnica. Otkako sam došla u okiyu, stalno sam pazila da izbjegnem bilo što što bi moglo dovesti do batina. Odjednom me je obuzela vrućina i jedva sam vi- 92 93 t djela stazu od kamenja pod nogama. Meñutim, umjesto da me počne tući, Tetića je oslonila štap o zid spremišta, do-šepala do mene i tiho mi rekla: “Sto si to napravila Hat-sumomo? Ona je čvrsto odlučila da te uništi. Mora postojati nekakav razlog i ja hoću znati što je to.” “Kunem ti se, Tetiće, ona je takva prema meni od prvog dana. Ne znam što sam joj napravila.” “Bakica može govoriti za Hatsumomo da je glupača, ali vjeruj mi, ona nije nikakva glupača. Ako ti želi upropastiti karijeru, onda će to i učiniti. Što god to bilo, čime si je naljutila, moraš s time prestati.” “Ali ništa joj nisam napravila, Tetiće, kunem ti se.” “Nikad joj ne smiješ vjerovati, čak ni kad ti pokušava pomoći. Već ti je natovarila takav dug da ga možda nikad nećeš uspjeti otplatiti.” “Ne razumijem...” rekla sam, “kakav dugi” “Hatsumomina mala šala s tim kimonom stajat će te više novca nego što uopće možeš zamisliti. Eto, to je taj dug.” “Ali... kako ću ja to platiti?” “Kad počneš raditi kao gejša, vraćat ćeš okiyi dug za taj kimono i za sve ostalo što duguješ - hranu koju jedeš, školu, doktora ako se razboliš. Sve to sama plaćaš. Što

misliš zašto Majka po čitave dane sjedi u svojoj sobi i upisuje brojke u one svoje knjiž ice? Duguješ okiyi čak i novac koji je Majka platila za tebe kad te je uzela.” Tijekom svih ovih mjeseci u Gionu razmišljala sam o tome kako je nekakav novac sigurno prešao iz ruke u ruku prije nego što smo moja sestra i ja odvedene od kuće. Često sam mislila na onaj razgovor izmeñu gospodina Ta-nake i mog oca, koji sam prisluškivala i na to kako je gospoña Mrdalo rekla za Satsu i mene da “odgovaramo”. S užasom sam se pitala je li gospodin Tanaka zaradio na tome što nas je pomogao prodati i koliko smo stajale. Ali nikad nisam ni pomislila da ću ja morati nadoknaditi taj novac. “Dugo ćeš otplaćivati te svoje dugove”, nastavila je Tetića. “A nikad ih nećeš otplatiti ako završiš poput mene, kao propala gejša. Zar želiš takvu budućnost?” Meni je u tom trenutku bilo prilično svejedno kakva će biti moja budućnost. “Ako želiš upropastiti svoj ž ivot i izglede u Gionu, postoji više načina kako to možeš po- stići”, rekla mi je Tetića. “Možeš pokušati pobjeći. Nakon toga Majka će te početi smatrati lošom investicijom i prestat će ulagati novac u nekoga tko bi u bilo kojem trenutku mogao nestati. To će značiti kraj podukama, a bez školovanja ne možeš postati gejša. Ili možeš pokušati omrznuti učiteljicama, pa ti one neće htjeti pomoći kad ti bude potrebno. Ili možeš izrasti u ružnu ženu poput mene. Ja nisam bila ružna djevojčica kad me je Bakica kupila od mojih roditelja, ali nisam dobro ispala i Bakica me je zbog toga zamrzila. Jednom me je tako istukla zbog nečeg što sam učinila da mi je slomila kuk. Nakon toga više nisam mogla biti gejša. Zato ću te radije sama istući nego da dopustim da te Bakica uzme u svoje ruke.”

Odvela me je do galerije i natjerala me da legnem na trbuh. Bilo mi je svejedno hoće li me istući ili neće; činilo mi se da ništa ne može još više pogoršati moju situaciju. Svaki put kad bi mi se tijelo trznulo pod štapom, zajauka-la sam toliko glasno koliko sam se usuñivala i zamišljala sam Hatsumomino lijepo lice kako mi se smiješi. Kad je završila s batinama, Tetića me je ostavila ležati na galeriji. Gušila sam se u suzama. Ubrzo sam osjetila kako drveni pod galerije podrhtava pod nečijim koracima, uspravila sam se u sjedeći položaj i vidjela iznad sebe Hatsumomo. “Chiyo, bila bih ti jako zahvalna da mi se makneš s puta.” “Obećala si da ćeš mi reći gdje mogu naći svoju sestru, Hatsumomo”, rekla sam joj. “Točno!” Prignula se tako da joj je lice bilo uz moje. Pomislila sam da će mi reći kako još nisam dovoljno učinila i kako moram pričekati da smisli što bih još trebala učiniti. Ali nije bilo tako. “Tvoja je sestra u jednoj jorou-ya koja se zove Tatsuvo”, rekla mi je, “u četvrti Miyagawa-cho, južno od Giona.” Kad mi je to rekla, gurnula me je malo nogom i ja sam sišla s galerije kako bih joj se maknula s puta. 94 95 i Sedmo poglavlje Nikad dotad nisam čula riječ jorou-ya; zato sam odmah sljedeće večeri iskoristila priliku kad je Tetića odlož ila pladanj s priborom za šivanje na pod predvorja i pozvala me da joj pomognem pospremiti konce i krpice, te je upitala: “Tetke, stoje to jorou-ya?”

Tetića mi nije odgovorila, šutke je nastavila namatati konac. “Tetiće?” ponovila sam. “To je mjesto na kojem će Hatsumomo završiti jednog dana, ako ikad dobije ono što zaslužuje”, rekla je. Nije mi se činilo da je pripravna reći nešto više i tako mi nije drugo preostalo nego da prekinem s ispitivanjem. Premda mi nije odgovorila na moje pitanje, nekako sam dobila dojam da Satsu možda pati još više od mene. I tako sam počela misliti o tome kako ću se iskrasti do tog mjesta Tatsuvo čim mi se za to ukaže prilika. Na nesreću, dio moje kazne zbog Mamehina kimona bila je i zabrana izlaska iz okiye u sljedećih pedeset dana. Smjela sam ići u školu, ako je Buča išla sa mnom, ali nije mi više bilo dopušteno obavljati nabavu. Mogla sam, pretpostavljam, u bilo kojem trenutku istrčati kroz vrata, da sam htjela, ali nisam bila toliko luda da napravim takvu glupost. Kao prvo, nisam bila sigurna da li bih znala pronaći put do tamo. A što je još gore, čim bi otkrili da me nema, poslali bi gospodina Bekkua ili nekog drugog da me potraž i. Jedna mlada sluškinja pobjegla je nekoliko mjeseci prije iz susjedne okiye i već su je sljedećeg jutra doveli natrag. Tako su je tukli sljedećih nekoliko dana da je bilo strašno slušati njezino zapomaganje. Ponekad sam gurala prste u uši jer to više nisam mogla slušati. Zaključila sam kako nemam izbora: moram pričekati da proñe tih pedeset dana pritvora. U meñuvremenu sam se usredotočila na to da smišljam kako ću se osvetiti Hatsumomo i Bakici za njihovu okrutnost. Hatsumomo sam se osvetila tako što sam skupljala izmet golubova kad bi mi nalož ili da ga očistim s kamene staze u dvorištu i stavljala ga u njezinu kremu za lice. Ta je krema već sadržavala izmet slavuja, kako sam ranije spomenula,

stoga joj možda time nisam ništa naškodila, ali barem sam imala osjećaj nekakve moralne naknade. Bakici sam se osvetila tako da sam krpom za pranje zahoda protrljala unutrašnju stranu ovratnika njezine haljine za spavanje i jako me je veselilo kad sam ju vidjela kako s čuñenjem njuška po sebi, iako joj nije palo na pamet da se presvuče. Ubrzo sam otkrila kako me je kuharica odlučila dodatno kazniti zbog dogañaja s kimonom, iako to nitko od nje nije traž io: ukinula mi je, naime, porcije sušene ribe koje smo dobivali dvaput mjesečno. Nisam se mogla dosjetiti kako da joj se zbog toga osvetim, sve dok je jednog dana nisam vidjela kako s batićem za meso u ruci ganja po hodniku jednog miša. Doznala sam da mrzi miševe više od kakve mačke. Stoga sam skupljala mišji izmet ispod kuće i rasipala ga tu i tamo po kuhinji. Čak sam jednog dana uzela štapić za jelo i probušila rupu u dnu jedne vreće s rižom, tako da je u potrazi za miševima morala povaditi sve stvari iz kuhinjskih ormarića. Dok sam jedne večeri čekala Hatsumomo, čula sam kako je zazvonio telefon i Yoko je malo kasnije izišla iz sobe i otišla na kat. Kad se vratila dolje, nosila je u rukama Hat-sumomin shamisen, rastavljen i spakiran u lakirani kov-čež ić. “Morat ćeš ovo odnijeti u čajanu Mizuki”, rekla mi je. “Hatsumomo je izgubila okladu i mora odsvirati jednu pjesmu na shamisenu. Ne znam koji je vrag ušao u nju, 96 97

ali neće svirati na shamisenu koji imaju u čajani. Ja mislim da se jednostavno izvlači jer već godinama nije ni taknula shamisen.” Yoko očito nije znala da ja imam zabranu izlaska iz okiye, što zapravo nije bilo nikakvo čudo. Njoj je rijetko kad bilo dopušteno izaći iz služ inske sobe kako ne bi slučajno propustila neki važan poziv, a ni inače nije ni na koji način sudjelovala u ž ivotu okiye. Uzela sam od nje shamisen, a ona je obukla gornji kimono, spremajući se za odlazak kući. Nakon što mi je objasnila kako ću doći do čajane Mizuki, navukla sam cipele u ulaznom predvorju, napeta od straha da će me netko zaustaviti. Sluškinje i Buča, čak i tri starije žene, duboko su spavale, a Yoko će za nekoliko minuta otići kući. Činilo mi se kako napokon imam priliku otkriti što se dogodilo s mojom sestrom. Čula sam grmljavinu iznad glave i zrak je mirisao na kišu. Zato sam hitala ulicama mimo skupina muškaraca i gejši. Neki su mi od njih dobacivali čudne poglede, jer je u to vrijeme još bilo muškaraca i žena u Gionu koji su zarañivali za ž ivot kao nosači shamisena. No, to su obično bili starci i starice, nikad djeca. Ne bi me čudilo da je netko od ljudi kraj kojih sam prošla pomislio kako sam negdje ukrala shamisen i kako sad pokušavam pobjeći. Kad sam stigla do čajane Mizuki, počela je padati kiša, ali je ulaz u čajanu bio tako otmjen da se nisam usuñivala ući. U tamno drvo zidova iza malih zastora što su visjeli preko vrata bila je utrljana topla narančasta boja. Staza od uglačanog kamena vodila je do jedne goleme vaze u kojoj su bile aranž irane iskrivljene grane javora s jarkocrvenim jesenskim lišćem. Napokon sam skupila hrabrosti i prošla kroz zastore. Nedaleko od one vaze otvarao se na jednoj strani široki ulaz, popločan grubo

poliranim pločama od granita. Sjećam se kako sam bila zaprepaštena što sva ta ljepota koju sam vidjela nije bila čak ni ulaz u čajanu, nego tek put do ulaza. Svaki je detalj odavao profinjenu eleganciju, kao što je i trebalo biti, jer, iako to tada nisam znala, prvi put sam vidjela jednu od najekslu-zivnijih čajana u čitavom Japanu. A čajana u Japanu nije mjesto gdje se pije čaj, to je mjesto kamo muškarci odlaze kako bi ih zabavljale gejše. Čim sam stupila nogom na ulazni put, preda mnom su se otvorila vrata. Jedna mlada sluškinja klečala je na povišenom podu iza vrata i gledala dolje u mene; zacijelo je čula kloparanje mojih drvenih natikača po kamenim pločama. Bila je odjevena u lijepi modri kimono s jednostavnim sivim uzorkom. Još prije godinu dana pomislila bih za nju da je mlada gazdarica te otmjene palače, ali nakon ovih mjeseci koje sam provela u Gionu, odmah sam vidjela da je njezin kimono, premda ljepši od bilo kojeg u Yo-roidu, odveć jednostavan za jednu gejšu ili gazdaricu čajane. I dakako, njezina je frizura takoñer bila obična. Ipak, bila je mnogo elegantnija od mene i gledala je dolje u mene pogledom punim prijezira. “Na stražnji ulaz”, rekla je. “Hatsumomo je molila da...” “Na stražnji ulaz!” ponovila je sluškinja i zatvorila vrata, ne čekajući odgovor. Kiša je sad još jače padala i ja sam se, više trčeći nego hodajući, uputila niz uski prolaz uz bočni zid čajane. Kad sam stigla do stražnjeg ulaza, vrata su se otvorila i ista je sluškinja klečala s unutrašnje strane. Nije rekla ni riječi, samo je uzela shamisen iz mojih ruku. “Gospoñice”, rekla sam, “mogu li vas nešto pitati?... Možete li mi reći gdje je četvrt Miyagawa-cho?” “Zašto hoćeš ići tamo?” “Moram odande nešto donijeti.”

Ona me je čudno pogledala, ali mi je ipak rekla da idem uz rijeku dok ne proñem kazalište Minamiza i naći ću se u četvrti Miyagawa-cho. Odlučila sam ostati pod zabatima čajane dok ne prestane padati kiša. Dok sam tako stajala i osvrtala se oko sebe, otkrila sam da se kroz proreze u ogradi pokraj mene vidi jedno krilo zgrade. Primakla sam glavu jednom prorezu i preko lijepog vrta ugledala stakleni prozor. Kroz prozor se vidjela elegantna prostorija s podom prekrivenim tatami strunjačama, okupana u narančastom svjetlu, u kojoj je skupina muškaraca i gejša sjedila oko stola punog šalica sakea i čaša piva. Meñu njima je bila i Hatsumomo, kao i neki starac mutnih očiju koji je, čini se, u- 98 99 pravo pričao nekakvu pričicu. Hatsumomo se zbog nečeg smješkala, iako je bilo očigledno da se ne smješka starčevoj pričici. Stalno je pogledavala prema gejši koja je bila leñima okrenuta prema meni. Odjednom sam se sjetila one večeri kad sam prvi put virila u čajanu s malom Ku-niko, kćeri gospodina Tanake, i počeo me obuzimati onaj isti osjećaj tež ine koji sam tako davno osjetila pred grobovima prve obitelji moga oca, kao da me zemlja vuče k sebi. Jedna mi je misao bubrila u glavi, zauzimajući sve više prostora, sve dok je više nisam mogla zanemarivati. Željela sam pobjeći od nje, ali nisam mogla spriječiti da mi ta misao ovlada umom, baš kao što

vjetar ne može sam sebe spriječiti da puše. Odmaknula sam se od ograde, ču-čnula na kamenu stubu ulaza oslonivši se leñima o vrata i počela plakati. Nisam mogla prestati misliti na gospodina Tanaku. On me je odveo od majke i oca, prodao me u ropstvo, prodao moju sestru u nešto još gore. Ja sam za njega mislila da je ljubazan, smatrala sam ga tako profinjenim, svjetskim čovjekom. Kako sam bila glupa i djetinjasta! Nikad se više neću vratiti u Yoroido, odlučila sam. Ili ako se jednom ipak vratim, otići ću samo zato da bih gospodinu Tanaki rekla koliko ga mrzim. Kad sam na posljetku ustala i obrisala suze mokrim rukavom, kiša se pretvorila u sitnu kišicu, poput maglice. Kamene ploče uličice zlatno su se presijavale, odražavajući svjetlost uličnih svjetiljaka. Krenula sam natrag kroz četvrt Tominaga-cho prema kazalištu Minamiza s njegovim golemim krovom od glaziranih pločica, zbog kojeg sam onog dana kad sam se na putu od kolodvora do okiye provezla tuda u rikši s gospodinom Bekkuom i Satsu, pomislila kako je to sigurno nekakva palača. Sluškinja u čajani Mizuki rekla je da idem uz rijeku dok ne proñem kazalište Minamiza, ali ulica je završavala pred kazalištem. Zato sam krenula ulicom iza kazališta. Nakon što sam prošla raskriž ja s nekoliko poprečnih ulica, našla sam se u području bez uličnih svjetiljaka i gotovo bez ljudi. Tada to nisam znala, ali ulice su bile puste zato što je to bilo u vrijeme velike ekonomske krize. U bilo koje drugo vrijeme četvrt Miyagawa-cho bila bi još ž ivlja od Giona. No, te mi se večeri činila jako tužnim mjestom - što je, mislim, zapravo uvijek i bila. Drvena su pročelja sličila Gionu, ali ovdje nije bilo stabala, nije bilo ljupke rječice Shirakawa, nije bilo otmjenih ulaza. Jedino je svjetlo

dolazilo od žarulja u otvorenim vratima, gdje su stare žene sjedile na niskim stoličicama, a uz njih su, vani, na ulici, često stajale skupine od po dvije, tri žene za koje sam ja mislila da su gejše. Bile su odjevene u slična kimona kao gejše i imale su slične ukrase u kosi, ali im je obi bio svezan sprijeda, umjesto na leñima. Ja to nikad dotad nisam vidjela i nisam shvaćala što to znači, ali to je bila oznaka prostitutki. Žena koja mnogo puta tijekom noći mora skidati i ponovo vezivati pojas, ne može se gnjaviti vezivanjem uzica na leñima. Uz pomoć jedne od tih žena pronašla sam Tatsuvo u jednoj slijepoj uličici, u kojoj su se nalazile još samo tri druge kuće. Sve su bile označene pločama s natpisima blizu ulaza i uopće ti ne mogu opisati kako sam se osjećala kad sam vidjela natpis “Tatsuvo”, samo mogu reći da me je obuzela takva vrućina da mi se činilo da ću eksplodirati. U vratima Tatsuva sjedila je na stoličici neka starica i razgovarala s jednom mnogo mlañom ženom na stoličici u kući preko puta, premda je, zapravo, čitavo vrijeme govorila samo starija žena. Sjedila je oslonjena o dovratak u sivoj haljini što joj se objesila i djelimično rastvorila na grudima, a na nogama je imala zori. Njezine su zori bile od grubo pletene slame, onakve kakve se nose u Yoroidu, nimalo slične lijepim lakiranim zorijima kakve je nosila Hatsumomo. Uz to su staričine noge bile bose, umjesto da budu dolično odjevene u uske, svilene tabi. A ipak je te svoje noge s neravnim noktima ispruž ila pred sobom kao da se ponosi njihovim izgledom i svakako želi da ih svatko primijeti. “Još tri tjedna, znaš, i više se ne vraćam”, gjovo-rila je. “Gospodarica misli da ću se vratiti, ali neću. Žena moga sina lijepo će se brinuti o meni. Ona nije baš jako pametna, ali je marljiva. Jesi li je kada upoznala?” “Ako jesam, onda se ne sjećam”,

odgovorila je mlaña žena s druge strane ulice. “Neka djevojčica hoće razgovarati s tobom. Zar je ne vidiš?” 100 101 Na to me je starica prvi put pogledala. Ništa nije rekla, samo je kimnula glavom kao znak da me sluša. “Molim vas, gospoño”, rekla sam, “imate li ovdje jednu djevojku po imenu Satsu?” “Nemamo nikakvu Satsu”, odgovorila mi je. Mene je to toliko potreslo da nisam znala što bih dalje rekla, a uz to je starica odjednom ž ivnula, jer je neki muškarac prošao kraj mene i uputio se prema ulazu. Nadigla se malo sa stoličice i nekoliko se puta naklonila s rukama na koljenima, govoreći: “Dobro došli!” Kad je muškarac ušao, ponovo se namjestila na stoličicu i ispruž ila noge. “Zašto si još uvijek ovdje?” upitala me je. “Rekla sam ti da nemamo nikakvu Satsu.” “Kako ne, imate”, rekla je mlaña žena s druge strane ulice. “Vašu Yukiyo. Njezino je ime prije bilo Satsu, zar se ne sjećaš?” “Možda”, odgovorila je starica. “Ali za ovu djevojčicu kod nas nema nikakve Satsu. Neću valjda badava sebi stvarati nevolje.” Nisam znala što je time htjela reći, sve dok ona mlaña žena nije promrmljala kako joj izgledam kao da kod sebe nemam ni sena. I to je bilo točno. Jedan sen - stoti dio jena - u to je vrijeme još bio u uporabi, premda se za jedan sen nije mogla kupiti ni prazna šalica. Otkako sam došla u Kvoto, nikad u rukama nisam imala nikakav

novac. Kad sam obavljala kupovine, uvijek sam traž ila da kupljenu robu zapisu na račun okiye Nitta. “Ako želite novaca”, rekla sam, “Satsu će vam platiti.” “Zašto bi ona platila da razgovara s djevojčicom kao što si ti?” “Ja sam njezina mlaña sestra.” Ona mi mahne rukom da priñem bliže, a kad sam došla do nje, uhvatila me za ramena i zavrtjela. “Pogledaj ovu malu”, rekla je onoj ženi preko puta. “Zar ona tebi izgleda kao mlaña sestra naše Yukiyo? Kad bi naša Yu-kiyo bila tako ljupka, mi bismo bili najposjećenija kuća u gradu! Ti si laž ljivica, eto što si ti.” I s tim riječima lagano me odgurne prema ulici. Priznajem da me je bilo strah. Ali odluka da nañem Satsu bila je jača od straha; sad kad sam već bila ovdje nisam htjela otići samo zato jer mi ta žena ne vjeruje. Stoga sam se okrenula, poklonila se pred njom i rekla: “Ispričavam se ako vam izgledam kao laž ljivica, gospoño. Ali nisam. Yukiyo je moja sestra. Kad biste bili toliko ljubazni i rekli joj da je Chiyo ovdje, ona će vam platiti koliko traž ite.” Čini se da sam pogodila što je trebalo reći, jer se starica okrenula onoj mlañoj ženi preko puta. “Poñi ti gore umjesto mene. Ionako večeras nemaš posla. Osim toga, opet me boli vrat. Ja ću ostati ovdje i paziti na ovu djevojčicu.” Mlaña je žena ustala sa stoličice, prešla preko ulice i ušla u Tatsuyo. Čula sam je kako se penje uz stepenice. Napokon je ponovo izašla i rekla: “Yukiyo ima mušteriju. Kad bude gotova, netko će joj reći da siñe dolje.” Starica me nakon toga poslala da čučnem u dno ulaza, u sjenu, tamo gdje me nitko neće vidjeti. Ne znam koliko je vremena prošlo, ali sve sam se više brinula da će netko u

okiyi primijetiti da me nema. Imala sam opravdanje zbog čega sam izišla iz okiye, iako će se Majka svejedno srditi na mene, ali nisam imala nikakvu ispriku zbog čega sam se tako dugo zadržala. Napokon je iz kuće izašao neki muškarac, čačkajući zube čačkalicom. Starica je ustala da mu se nakloni i zahvali mu na posjetu. A onda sam začula najljepši od svih zvukova koje sam čula otkako sam došla u Kyoto. “Zvali ste me, gospoño?” Bio je to bio Satsuin glas. Skočila sam na noge i potrčala do vrata na kojima je stajala. Koža joj je izgledala blijeda, gotovo siva, iako je to možda bilo zbog kričavo žutih i crvenih boja na njezinom kimonu. A usta su joj bila premazana jarkocrvenim ru-žem kakav je upotrebljavala Majka. Upravo je vezivala pojas, sprijeda, kao i one žene koje sam vidjela na putu ovamo. Osjetila sam takvo olakšanje i takvu radost što je vidim da sam se jedva suzdržala da joj ne poletim u zagrljaj, a i ona je kriknula i pokrila usta rukom. “Gospodarica će se ljutiti na mene”, rekla je starica. “Odmah ću se vratiti”, rekla joj je Satsu i ponovo ušla u Tatsuyo. Brzo se vratila i spustila nekoliko novčića starici na dlan, a ona joj 102 103

je na to rekla da me odvede u praznu sobu u prizemlju. “Ako čuješ da kašljem”, dodala je, “to znači da dolazi gospodarica. Ajde, požuri se.” Ušla sam za Satsu u polumračno ulazno predvorje Tatsuva. Svjetlo je bilo više smeñe nego žuto i zrak je smrdio po znoju. Ispod stubišta su bila jedna klizna vrata koja su iskočila iz okvira. Satsu ih silom odmakne ustra-nu i s mukom ih ponovo zatvori za nama. Stajale smo u malenoj tatami sobici sa samo jednim prozorom zastrtim papirnatim zaslonom. Izvana je prodiralo toliko svjetlosti da sam vidjela Satsuin obris, ali joj nisam mogla razaznati crte lica. “Oh, Chiyo”, rekla je i podigla ruku da se počeše po licu. Odnosno, učinilo mi se u onom mraku da se češe po licu. Trebalo mi je trenutak ili dva da shvatim kako ona plače. A kad sam to shvatila, nisam više mogla zadržati vlastite suze. “Tako mi je žao, Satsu!” rekla sam joj. “Za sve sam ja kriva.” Nekako smo prišle jedna drugoj, spotičući se u mraku, i napokon smo se zagrlile. Ni o čemu drugom nisam mogla misliti nego kako je moja sestra postala mršava. Ona me je gladila po kosi i to me je sjetilo na majku, pa su mi suze oblile obraze kao da sam gurnula glavu pod vodu. “Tiho, Chiyo-chan”, šapnula mi je Satsu. Sad kad joj je lice bilo blizu mojega, osjetila sam joj u dahu nekakav oštar miris. “Dobit ću batine ako te gospodarica ovdje nañe. Zašto si tek sada došla?” “Oh, Satsu, oprosti! Znam da si bila u mojoj okiyi...” “Prije nekoliko mjeseci.” “Žena s kojom si razgovarala pravo je čudovište. Nije mi htjela prenijeti tvoju poruku sve do nedavno.” “Ja moram pobjeći, Chiyo. Ne mogu više ovdje ostati.” “Ja ću ići s tobom!” “Imam gore željeznički red vožnje skriven pod tata-mijem. Krala sam pomalo novac kad god sam mogla. Skupila sam dovoljno da isplatim gospoñu Kishino. Ona

dobije batine svaki put kad neka djevojka pobjegne. Ako joj prvo ne platim, neće me pustiti.” “Tko je ta... gospoña Kishino?” “Ona starica na vratima. Ona takoñer odlazi odavde. Ne znam tko će doći mjesto nje. Ne mogu više čekati! Ovo je užasno mjesto. Ne- moj dopustiti da ikad završiš na ovakvom mjestu, Chiyo! A sad, bolje idi. Gospodarica bi se mogla pojaviti svakog trenutka.” “Ali, čekaj. Kad ćemo bježati?” “Pričekaj tu u kutu i šuti. Ja moram otići gore.” Poslušala sam je. Dok sam je čekala, čula sam kako starica na ulazu pozdravlja nekog muškarca i zatim njegove teške korake uza stube iznad moje glave. Ubrzo je netko užurbano sišao niza stube i vrata sobice su se otvorila. Na trenutak me je uhvatila panika, ali sam onda vidjela da je to Satsu, blijeda poput krede. “Utorak. Pobjeći ćemo u utorak kasno navečer, za pet dana. Moram ići gore, Chiyo. Traž i me jedan muškarac.” “Ali, čekaj, Satsu. Gdje ćemo se naći? U koje vrijeme?” “Ne znam... ujedan sat ujutro. Ali ne znam gdje.” Predlož ila sam da se nañemo u blizini kazališta Mina-miza, ali je Satsu mislila da bi nas tamo lako mogli naći. Slož ile smo se da se nañemo na drugoj strani rijeke, točno nasuprot kazališta. “Moram sada ići”, rekla je. “Ali, Satsu... što ako ne budem mogla izaći iz okiye? Ili ako se ne nañemo?” “Samo budi tamo, Chiyo! Ja ću imati samo tu jednu priliku. Čekala sam najduže što sam mogla. Moraš sad otići, prije nego što se gospodarica vrati. Ako te nañe ovdje, možda više nikad neću moći pobjeći.” Toliko sam joj toga htjela reći, ali me ona izvela u predvorje i s naporom ponovo zatvorila vrata. Ja bih ostala ondje i gledala je kako se uspinje stubama, ali je u to došla ona starica s ulaza, zgrabila me za mišicu i izvukla me kroz vrata na mračnu ulicu.

Trčala sam čitavim putem natrag i uzdahnula sam s olakšanjem kad sam vidjela da je okiya isto onako tiha kao kad sam izašla. Ušuljala sam se unutra i kleknula u polu-mračnom ulaznom predvorju, sušeći znoj s čela i vrata rukavom haljine i pokušavajući vratiti dah. Upravo sam se malo smirila, uvjerena kako sam se uspjela vratiti prije nego što je itko otkrio da me nema. Ali onda sam pogleda- 104 105 la na vrata služ inske sobe i vidjela da nisu do kraja zatvorena: otvor je bio upravo toliko širok da se kroz njega mogla provući ruka. Sledila sam se. Nitko nikad nije tako ostavljao ta vrata. Vrata su se obično do kraja zatvarala, osim kad bi bilo jako vruće. Dok sam gledala u ta vrata, bila sam sigurna da sam iznutra čula nekakvo šuškanje. Nadala sam se da je to štakor, jer ako nije bio štakor, onda su to opet Hatsumomo i njezin ljubavnik. Poželjela sam da nisam otišla u Miyagawa-cho. Tako sam to jako željela da mislim kako bi se vrijeme, kad bi to bilo moguće, počelo vrtjeti unatrag, tjerano snagom moje želje. Ustala sam i odšuljala se na zemljani prolaz dok mi se u glavi vrtjelo od straha, a grlo mi je bilo suho kao komad prašnjave zemlje. Kad sam došla do vrata služ inske sobe, približ ila sam glavu otvoru i zapiljila se unutra. Nisam mnogo mogla razaznati. Yoko je ranije te večeri, zbog vlažnog vremena, zapalila ugljen u metalnoj

grijalici u podu. Sad je unutra ostalo još samo nekoliko poluugašenih žeravica i u tom slabom svjetlu vidjela sam nešto blijedo i sitno kako se trza. Zamalo sam kriknula kad sam to vidjela, jer sam bila sigurna kako je to štakor koji miče glavom gore-dolje dok nešto gricka. Na moj užas, čak sam čula vlažne, mljackave zvukove njegovih usta. Činilo se kao da stoji na nečemu, nisam mogla razaznati na čemu. Prema meni su bila ispružena dva smotka nečega što mi se činilo kao namotana tkanina, tako da sam pomislila kako se štakor progurao izmeñu njih, razmičući ih dok je išao za onim što je grizao. Jeo je nešto što je vjerojatno Yoko ostavila u sobi. Upravo sam htjela zatvoriti vrata, jer sam se bojala da bi mogao izaći u prolaz na kojem sam stajala, kad sam začula ženski glas kako glasno uzdiše. A onda, odjednom, iza onog mjesta gdje je štakor grickao, podigla se jedna glava i ravno u mene je gledala Hatsumomo. Odskočila sam od vrata. Ono što mi se činilo kao dva smotka tkanine bile su njezine noge. A štakor uopće nije bio štakor. To je bila blijeda ruka njezinog ljubavnika koja je provirivala iz rukava njegova kaputića. “Što je to?” čula sam glas njezina ljubavnika. “Je li netko pred vratima?” “Nije ništa”, šapnula je Hatsumomo. “Netko je tamo.” “Ne, nema ni- koga”, uvjeravala ga je Hatsumomo. “Pomislila sam da sam nešto čula, ali nema nikoga.” Uopće nisam sumnjala u to da me je Hatsumomo vidjela. Ali očigledno, iz nekog razloga, nije to željela reći svome ljubavniku. Požurila sam se natrag u predvorje i kleknula na svoje mjesto, osjećajući se smrvljenom kao da je preko mene prešao tramvaj. Još sam neko vrijeme čula uzdahe i šumove iz služ inske sobe, a onda su zvukovi prestali. Kad su Hatsumomo i

njezin ljubavnik napokon izašli u hodnik, on se zagledao ravno u mene. “Ova je djevojčica u predvorju”, rekao je. “Nije bila tu kad sam došao.” “Oh, ne obraćaj pozornost na nju. Ona je noćas bila zločesta i izašla je iz okiye premda to nije smjela. Kasnije ću se s njom obračunati.” “Znači, ipak nas je netko špijunirao. Zašto si mi lagala?” “Koichi-san”, rekla je Hatsumomo, “noćas si tako loše raspoložen.” “Ti se uopće nisi iznenadila kad si je vidjela. Čitavo si vrijeme znala da je ona tu.” Hatsumomin je ljubavnik srditim koracima došao u prednje predvorje i bijesno se zagledao u mene prije nego što je sišao u ulazni prostor. Ja sam gledala u pod, ali sam osjetila kako mi se lice jarko zacrvenjelo. Hatsumomo je žurno prošla pokraj mene kako bi mu pomogla navući cipele. Čula sam je kako mu govori na način kako je još nikad nisam čula govoriti, molećivim, gotovo plačnim glasom. “Koichi-san, molim te”, rekla je, “smiri se. Ne znam što ti je večeras! Doñi sutra opet...” “Ne želim te sutra vidjeti.” “Mrzim kad me toliko puštaš čekati. Naći ću se s tobom gdje god ti kažeš, makar i na dnu rijeke.” “Ja se nemam gdje s tobom sastati. Moja žena ionako motri na svaki moj korak.” “Onda doñi opet ovamo. Imamo služ in-sku sobu...” “Aha, ako voliš da se šuljaju oko tebe i da te špijuniraju! Pusti me već jednom da odem, Hatsumomo. Hoću ići kući.” “Molim te, nemoj se ljutiti na mene, Koichi-san. Ne znam zašto si takav! Reci mi da ćeš opet doći, pa makar to i ne bude sutra.” “Jednog se dana neću više vratiti”, odgovorio joj je on. “Od početka sam ti to govorio.” 106

107 Čula sam klizanje vanjskih vrata kad su se otvorila i zatim ponovo zatvorila, a onda se malo kasnije Hatsumo-mo vratila u prednje predvorje i okrenuta prema hodniku neko je vrijeme zurila u prazno. Napokon se okrenula prema meni i obrisala vlažne oči. “Pa, mala Chiyo”, rekla je. “Otišla si posjetiti onu svoju ružnu sestru, zar ne?” “Molim te, Hatsumomo-san”, rekla sam. “I onda si se vratila ovamo kako bi mene špijunirala!” Hatsumomo je to izgovorila tako glasno da se jedna od starijih sluškinja probudila, pridigla se na jedan lakat i pogledala u nas. Hatsumomo je viknula na nju: “Lezi i spavaj, glupačo stara!”, na što je sluškinja zatresla glavom i ponovo legla. “Hatsumomo-san, učinit ću što god zatraž iš od mene”, rekla sam. “Ne bih htjela imati neprilika s Majkom.” “Jasno da ćeš napraviti što god zatraž im. To uopće nije predmet razgovora! A već si se uvalila u neprilike.” “Morala sam izaći da tebi odnesem shamisen.” “To je bilo prije više od jednog sata. Otišla si potraž iti svoju sestru i dogovorila si se s njom da zajedno pobjegnete. Zar misliš da sam glupa? I onda si se vratila ovamo da mene špijuniraš!” “Molim te, oprosti mi”, rekla sam. “Nisam znala da si ti unutra! Mislila sam daje...” Htjela sam reći kako sam mislila da sam vidjela štakora, ali sam onda pomislila kako se njoj to neće svidjeti. Zurila je neko vrijeme u mene, a onda otišla gore u svoju sobu. Kad je ponovo sišla, držala je nešto u šaci. “Htjela bi pobjeći sa svojom sestrom, je li tako?” rekla je. “Pa, ja mislim da je to odlična ideja. Sto prije odeš iz o-kiye, to bolje za mene. Neki ljudi misle da nemam srca, ali to nije točno. Dirljivo je kad pomislim kako se ti i ona debela krava spremate pobjeći i pokušati negdje

započeti novi ž ivot, same samcate na svijetu! Sto se brže pokupiš odavde, to bolje za mene. Ustani.” Ustala sam, premda sam se bojala što će mi napraviti. Hatsumomo mi je pokušala tutnuti pod pojas ono što je držala u ruci, ali kad je koraknula prema meni, ja sam ustuknula. “Gledaj”, rekla je i otvorila šaku. U ruci je imala nekoliko presavijenih novčanica; i premda ne znam koliko je tu točno bilo novaca, to je u svakom slučaju bilo više nego što sam ikad u ž ivotu vidjela. “Donijela sam ovo iz svoje sobe za tebe. Ne trebaš mi se zahvaljivati. Samo uzmi. Oduž it ćeš mi se time što ćeš otići iz Kvota i što te nikad više neću vidjeti.” Tetića mi je rekla kako ne smijem vjerovati Hatsumomo čak ni kad mi nudi pomoć. Ali kad sam se prisjetila koliko me Hatsumomo mrzi, shvatila sam kako ona zapravo ne pomaže meni, nego sebi, jer me se željela riješiti. Ostala sam mirno stajati kad je ispruž ila ruku i gurnula mi novac pod pojas. Osjetila sam kako mi njezini staklasti nokti dotiču kožu. Zatim me je okrenula i čvršće svezala pojas kako novac ne bi skliznuo, a onda je učinila nešto vrlo čudno. Ponovo me okrenula prema sebi i počela me milovati po glavi, gledajući me gotovo majčinskim pogledom. Već je sama pomisao da bi Hatsumomo mogla biti ljubazna prema meni bila tako čudna da sam se osjećala kao da se nekakva otrovna zmija umiljava oko mene poput mačke. A onda mi je odjednom, prije nego što sam uopće naslutila što će učiniti, zavukla ruke u kosu i, bijesno stisnuvši zube, zahvatila jedan veliki pramen i povukla ga tako snažno da sam kriknula i srušila se na koljena. Nisam shvaćala što se dogaña, ali me je Hatsumomo brzo opet povukla na noge i povela me uz stepenice, potežući me svako malo

za kosu. Srdito je vikala na mene, a ja sam vriskala tako glasno da me ne bi začudilo da smo probudili cijelu ulicu. Kad smo došle gore, Hatsumomo je počela lupati po Majčinim vratima i zvati je da izañe. Majka se vrlo brzo pojavila na vratima, vezujući pojas i srdito zureći u nas. “Što je to s vas dvije!” rekla je. “Moj nakit!” rekla je Hatsumomo. “Ova glupa, glupa djevojčica!” I počela me tući. Nisam mogla ništa drugo do sklupčati se na podu i vikati na nju da prestane dok je napokon Majka nije uspjela nekako obuzdati. U meñuvremenu je i Tetića izašla iz sobe i priključila nam se na hodniku. “Oh, Majko”, rekla je Hatsumomo, “kad sam se večeras vraćala u okiyu, učinilo mi se da vidim malu Chiyo u dnu prolaza kako razgovara s 108 109 nekim muškarcem. Nisam dalje o tome mislila, jer sam znala da to ne može biti ona, budući da si joj zabranila izlaziti iz okiye. Ali kad sam došla u svoju sobu, zatekla sam svoju kutiju za nakit u neredu i požurila sam se natrag dolje. Vidjela sam kako Chiyo predaje nešto onom muškarcu. Pokušala je pobjeći, ali sam je uhvatila!” Majka dugo ništa nije rekla, samo me je gledala. “Onaj muškarac je pobjegao”, nastavila je Hatsumomo, “ali mislim da mu je Chiyo prodala nešto mog nakita kako bi došla do novaca. Ona se sprema pobjeći iz okiye, Majko, eto, što ja mislim... i to nakon što smo bili tako dobri prema njoj!” “U redu, Hatsumomo”, rekla je Majka.

“Dovoljno si rekla. Poñi s Teticom u svoju sobu i pogledaj što ti nedostaje.” Kad sam ostala sama s Majkom, pogledala sam gore u nju s poda na kojem sam klečala i prošaptala: “Majko, to nije istina... Hatsumomo je bila u služ inskoj sobi sa svojim ljubavnikom. Srdita je zbog nečega i sad se iskaljuje na meni. Ja joj ništa nisam ukrala!” Majka ništa nije rekla. Nisam čak bila sigurna je li me uopće čula. Hatsumomo je ubrzo izašla iz sobe i rekla kako nema broša koji je običavala nositi na obiju. “Moj smaragdni broš, Majko!” ponavljala je i pritom plakala kao prava glumica. “Prodala je moj smaragdni broš onom užasnom čovjeku! To je bio moj brošl Kako se samo usudila ukrasti tako nešto od mene!” “Pretraž i djevojčicu”, rekla je Majka. Kad sam bila mala, moglo mi je biti oko šest godina, gledala sam jednom kako pauk plete mrežu u jednom kutu naše kuće. Još nije bio do kraja ispleo svoju mrežu, a već se u nju zapleo jedan komarac. Pauk isprva uopće nije obraćao pozornost na njega; mirno je nastavio dovršavati mrežu i tek kad ju je dovršio, prišuljao se jadnom komarcu na svojim dugim nogama i ubrizgao mu otrov. Dok sam sjedila ondje na drvenom podu i gledala Hatsumomo kako mi prilazi i pruža prema meni svoje tanke prste, postalo mi je jasno da sam se ulovila u mrežu koju je ona isplela za mene. Nisam mogla objasniti Majci otkuda mi 110 novac koji sam nosila u pojasu. Kad je Hatsumomo izvukla novac, Majka joj ga je uzela i prebrojila novčanice. “Glupa si što si prodala smaragdni broš za tako malo novaca”, rekla mi je. “Pogotovo zato što će te stajati mnogo više da kupiš novi.”

Tutnula je novac u pojas na svojoj spavaćici i zatim rekla Hatsumomo: “Dovela si noćas u okiyu ljubavnika.” Hatsumomo se trgnula kad je to čula, ali je bez oklijevanja uzviknula: “Otkuda ti takva pomisao, Majko?” Nastala je duga stanka, a onda je Majka rekla Tetići: “Drž i joj ruke.” Tetića je prišla Hatsumomo s leña i uhvatila je za mišice, a Majka je rastvorila Hatsumomin kimono na bedrima. Mislila sam da će se Hatsumomo opirati, ali nije. Gledala je u mene ledenim pogledom dok je Majka zadigla njezin kashimaki i rastavila joj koljena. Zatim joj je gurnula ruku meñu noge i kad ju je ponovo izvukla, prsti su joj bili mokri. Neko je vrijeme trljala palcem vrhove prsli-ju i potom prinijela ruku nosu. Nakon toga je povukla ruku unatrag i ošamarila Hatsumomo preko lica, ostavljajući joj na kož i vlažan trag. 111 i Osmo poglavlje Hatsumomo nije bila jedina koja se srdila na mene idućeg jutra, jer Majka je nalož ila da se sljedećih šest tjedana svim sluškinjama ukine sušena riba za kaznu što su dopustile da Hatsumomo dovodi ljubavnika u okiyu. Mislim da se sluškinje ne bi mogle jače srditi na mene čak ni da sam im vlastitim rukama ukrala hranu ispred nosa, a Buča se gorko rasplakala kad je čula za Majčin nalog. Ali, da budem iskrena, nije mi bilo tako strašno, kako možda misliš, što su me svi poprijeko gledali i što je Majka mojim dugovima dodala cijenu jednog broša za obi koji nikad nisam vidjela, ni dotaknula. Što mi je ž ivot

u okiyi bio tež i, to je čvršća bila moja odluka da pobjegnem odatle. Ne vjerujem da je Majka stvarno povjerovala da sam ukrala broš, premda je spremno kupila novi broš na moj račun kako bi zadovoljila Hatsumomo. Meñutim, nije nimalo dvojila o tome da sam izašla iz okiye premda nisam smjela, jer joj je Yoko to potvrdila. Mislila sam da ću u-mrijeti kad sam saznala kako je Majka naredila da se vanjska vrata odsad moraju zaključavati, kako ne bih mogla ponovo izaći. Kako ću sad pobjeći iz okiye? Samo je Tetića imala ključ, a ona ga je nosila obješena oko vrata čak i kad bi spavala. Uz to mi je, kao dodatna mjera opreza, oduzeta dužnost noćnog dežuranja u predvorju i sad je to radila Buča, koja je morala buditi Tetiću da otključa vrata kad bi se Hatsumomo vratila kući. Svaku sam noć ležala budna na svom futonu, pokušavajući nešto smisliti, ali došao je i ponedjeljak, dan uoči onog dana koji smo Satsu i ja odredile za bijeg, a ja još uvijek nisam znala kako ću se izvući iz okiye. Tako sam klonula duhom da sam jedva imala snage obavljati poslove po kući, i sluškinje su me stalno korile što samo vučem krpu po podu kad bi me poslale da ga ulaštim i što potežem metlu za sobom kad bi me poslale da počistim zemljani prolaz. U ponedjeljak popodne dugo sam se zadržala u dvorištu pretvarajući se kao da čupam korov, a zapravo sam samo čučala na kamenim pločama i zamišljeno zurila pred sebe. Jedna me je sluškinja poslala da operem pod u služ inskoj sobi gdje je Yoko sjedila kraj telefona i tada se dogodilo nešto neobično. Iscijedila sam na pod krpu punu vode, ali umjesto da voda krene prema vratima kako sam očekivala, potekla je prema jednom

kutu u dnu sobe. “Vidi, Yoko”, rekla sam. “Voda teče uzbrdo.” Naravno, voda nije stvarno tekla uzbrdo, meni se to samo tako činilo. Toliko me je to iznenadilo da sam naci-jedila još malo vode i gledala je kako teče u kut. A onda... zapravo, ne mogu točno reći kako se to dogodilo, ali zamislila sam sebe kako tečem uza stube na gornji kat i odatle uz ljestve i kroz zaklopna vrata na krov, pokraj cisterne. Krov! Toliko sam bila zapanjena kad sam se toga sjetila da sam potpuno zaboravila na sve oko sebe i kad je zazvonio telefon, toliko sam se prestrašila da umalo nisam kriknula. Nisam bila sigurna što ću napraviti kad stignem na krov, ali ako uspijem pronaći nekakav način da se odatle spustim na zemlju, možda ću se ipak uspjeti naći sa sestrom. Uvečer sljedećeg dana izvela sam veliku predstavu sa zije-vanjem kad sam pošla na spavanje i bacila sam se na fu-ton kao vreća riže. Svatko tko me je gledao pomislio bi da sam u sekundi zaspala, no zapravo sam bila i te kako budna. Dugo sam mirno ležala, misleći o našoj kućici u Yoroidu i pitajući se kakav će se izraz pojaviti na očevu 112 113 licu kad podigne pogled sa stola i ugleda me na vratima. Vjerojatno će mu se one vrećice ispod očiju objesiti i počet će plakati ili će mu se usta razvući u onaj čudni oblik koji je kod njega značio da se smješka. Nisam se

usuñivala tako jasno zamisliti majku; već je sama pomisao da ću je ponovo vidjeti dostajala da mi se oči ispune suzama. Napokon su se sluškinje smjestile na svoje futone pokraj moga i Buča je zauzela svoj položaj u predvorju. Slušala sam Bakicu kako recitira sutre, što je ona činila svake večeri prije spavanja. Zatim sam je promatrala kroz poluotvorena vrata dok se presvlačila u spavaćicu. Uža-snula sam se kad je pustila da joj haljina sklizne s ramena jer ju još nikad nisam vidjela potpuno golu. To sad više nije bila samo pureća koža na vratu i ramenima, čitavo me je njezino tijelo podsjetilo na hrpu zgužvane odjeće. Izgledala mi je nekako neobično jadno dok je nespretno petljala rukama rastvarajući složenu spavaćicu koju je u-zela sa stola. Sve je na njoj visjelo, čak i izdužene bradavice na dojkama koje su sličile na obješene vrhove prstiju. Što sam je duže gledala, sve sam više osjećala kako se i njoj, u tom njezinom zamagljenom, staračkom duhu, ponekad javljaju misli o njezinim roditeljima, koji su je vjerojatno prodali kao malu djevojčicu, baš kao što mene opsjedaju misli o mom ocu i majci. Možda je i ona izgubila sestru. Nikad dotad nisam o Bakici razmišljala na taj način. Zatekla sam se kako razmišljam je li ona u djetinjstvu bila slična meni. Nije važno što je ona sad zločesta starica, a ja samo nesretna djevojčica. Zar loš način ž ivota ne bi svakog učinio zločestim? Dobro se sjećam kako me je jednog dana u Yoroidu jedan dječak gurnuo u grm prepun trnja pokraj jezerca. Dok sam se borila da se iskoprcam iz trnja uhvatio me je takav bijes da bih bila u stanju gristi. Ako me je nekoliko minuta bola moglo dovesti do takvog bijesa, što bi tek učinile godine patnje? Čak se i kamen može udubiti ako ga dovoljno dugo udaraju kapi kiše.

Da se već nisam bila odlučila na bijeg, sigurna sam da bi me uhvatio smrtni strah pri pomisli na patnje koje me vjerojatno očekuju u Gionu. Sigurno bi me na kraju pret- vorile u staricu sličnu Bakici. Ali tješila sam se mišlju kako ću već sutra moći početi zaboravljati čak i uspomene na Gion. Već sam znala kako ću doći do krova, ali kako ću sići s njega na ulicu... to mi je bilo sasvim nejasno. Neće mi preostati drugo nego da okušam sreću u mraku. Pa čak i ako uspijem sići, a da se pritom ne ozlijedim, čak i ako uspijem doći do ulice, to će biti tek početak. Koliko god da je ž ivot u Gionu bio težak, ž ivot nakon bijega sigurno će biti još tež i. Svijet je naprosto previše okrutan; kako ću u njemu uspjeti opstati? Ležala sam na svom fu-tonu obuzeta tjeskobom i pitala se hoću li doista imati snage za sve to... ali Satsu će me čekati. Ona će znati što trebamo napraviti. Prošlo je prilično vremena dok se Bakica napokon nije smirila u svojoj sobi. Do tada su sluškinje već glasno hrkale. Pretvarala sam se kao da se u snu okrećem na svom futonu i krišom sam pokušavala vidjeti što radi Buča, koja je nedaleko od vrata klečala na podu. Nisam joj mogla dobro razaznati lice, ali imala sam dojam da ju hvata drijemež . Prvotno sam zamislila da pričekam da ona zaspi, ali sam u meñuvremenu izgubila pojam o vremenu, a osim toga, Hatsumomo se svakog trenutka mogla vratiti. Sjela sam na futon što sam tiše mogla, misleći kako ću, ako me netko primijeti, jednostavno otići u zahod i ponovo se vratiti u sobu. Ali nitko me nije gledao. Haljina koju sam trebala ujutro obući ležala je složena na podu pokraj futona. Uzela sam je i krenula ravno uza stube.

Zastala sam pred vratima Majčine sobe i neko vrijeme osluškivala. Ona obično nije hrkala, tako da ništa nisam mogla zaključiti po tišini koja je vladala u sobi, osim da nije razgovarala telefonom, niti ispuštala bilo kakvu drugu vrstu šumova. U stvari, u sobi ipak nije vladala potpuna tišina, jer je njezin mali psić Taku hripao u snu. Što sam duže slušala, njegovo mi je hripljivo disanje sve više zvučalo kao da netko izgovara moje ime: “CHI-yo! CHI--yo!” Nisam se bila spremna pokušati iskrasti iz okiye sve dok ne budem sigurna da Majka spava, zato sam odlučila malo odgurnuti vrata i proviriti unutra. Ako je budna, 114 115 jednostavno ću reći kako mi se učinilo da me zove. Poput Bakice, Majka je takoñer spavala s upaljenom svjetiljkom na stolu, pa sam tako, kad sam provirila kroz odškrinuta vrata, jasno vidjela njezine ispucane tabane kako vire ispod plahti. Taku joj je ležao izmeñu stopala i njegove su se male grudi dizale i spuštale, ispuštajući onaj hripavi zvuk koji mi je zvučao kao moje ime. Ponovo sam zatvorila vrata i preobukla se u hodniku na katu. Jedino što mi je još nedostajalo bile su cipele; a uopće mi nije padalo na pamet da bjež im bosa, po čemu možeš zaključiti koliko sam se promijenila od ljeta. Da Buča nije klečala u prednjem predsoblju, uzela bih par drvenih cipela kojima smo se služ ile za hodanje po zemljanom prolazu. Ovako sam uzela cipele koje su

služ ile za odlazak u zahod na katu. Te cipele nisu bile čvrste, imale su samo jedan poprečni kožni remenčić koji ih je držao na nozi. Sto je još gore, bile su mi prevelike, ali nisam imala drugog izbora. Nakon što sam tiho zatvorila za sobom zaklopna vrata, ugurala sam spavaćicu pod cisternu, a zatim sam se uspjela nekako uspentrati do sljemena krova i objašiti ga. Neću se pretvarati da me nije bilo strah; glasovi ljudi na ulici ispod mene činili su mi se nekako jako udaljeni. Ali nisam mogla tratiti vrijeme na strah, jer mi se činilo kako bi svakog trenutka neka od sluškinja, ili čak Tetića ili Majka, mogle izviriti kroz zaklopna vrata u potrazi za mnom. Navukla sam cipele na ruke kako ih ne bih ispustila i počela se pomicati naprijed po sljemenu krova, što se pokazalo mnogo tež im no što sam mislila. Crjepovi su bili tako debeli da su na mjestu gdje su se preklapali gotovo tvorili malu stepenicu i pri svakom bi mom bržem pokretu zaštropotali, pomičući se pod mojom tež inom. Svaki je zvuk bio pojačan jekom s okolnih krovova. Trebalo mi je nekoliko minuta samo da doñem do kraja krova naše okiye. Krov susjedne zgrade bio je malo niž i od našeg. Spustila sam se na njega i na trenutak zastala, tražeći put kojim bih se mogla spustiti na ulicu, ali usprkos mjesečini, ispod sebe sam vidjela samo neprozirni mrak. Krov je bio odveć visok i strm da bih pokušala naslijepo skliznuti s njega. Nisam uopće bila sigurna da će sljedeći krov biti bolji i počela me pomalo hvatati panika. Ali nastavila sam puzati preko krovova dok se, već blizu križanja s poprečnom ulicom, nisam našla iznad jednog širokog dvorišta. Ako se uspijem dovući do oluka, mogla bih se niz njega spustiti na nižu zgradu, za

koju sam mislila kako je vjerojatno kupaonica. Odatle sam se lako mogla spustiti u dvorište. Nije mi se sviñalo spustiti se usred neke nepoznate kuće. Bila sam sigurna kako je to takoñer okiya, sve su kuće u našoj ulici bile okiye. Vrlo je vjerojatno i tu netko čekao kraj ulaznih vrata na povratak gejše i sigurno će me zgrabiti kad pokušam istrčati na ulicu. A što ako su vrata zaključana kao kod nas? Ne bih uopće ni razmišljala o tome da krenem tim putem da sam imala nekakvu drugu mogućnost. Meñutim, silazak s krova činio mi se ovdje sigurnijim od svega što sam dosad vidjela. Dugo sam sjedila na sljemenu, osluškujući i pokušavajući razabrati ima li koga dolje u dvorištu. Jedino što sam čula bio je smijeh i razgovori s ulice. Nisam imala pojma na što ću naići u dvorištu kad se spustim, ali sam zaključila kako je bolje da okušam sreću prije nego što netko u mojoj okiyi otkrije da me nema. Da sam mogla naslutiti koliko će ono što sam se spremala učiniti našte-titi mojoj budućnosti, okrenula bih se na tom sljemenu koliko god bih brže mogla i pohitala natrag odakle sam došla. Ali nisam imala pojma što stavljam na kocku. Bila sam samo dijete koje je mislilo da je na pragu velike pustolovine. Prebacila sam nogu preko sljemena, tako da sam na trenutak visjela na kosini krova, jedva se uspijevajući pridržavati za sljeme. S osjećajem panike shvatila sam da je krov strmiji nego što sam pretpostavljala. Pokušala sam se uspentrati natrag, ali to više nije bilo moguće. Kako sam na rukama imala cipele, nisam se mogla uhvatiti za sljeme, nego samo zakvačiti zglobovima. Znala sam da sad više nemam izbora, jer se nikad više neću uspjeti popeti

116 117 natrag, ali činilo mi se da ću, čim se pustim, skliznuti niz krov i neću se više moći zaustaviti. Takve su mi misli jurile kroz glavu, ali prije nego što sam mogla odlučiti kako ću se prestati držati sljemena, sljeme je prestalo držati mene. Isprva sam klizila nadolje sporije nego što sam očekivala, što je u meni probudilo nadu da ću se moći zaustaviti na mjestu gdje se krov izravnava u strehu. Ali sam onda nogom istrgnula jedan crijep koji je uz užasan štropot skliznuo dolje i razbio se u dvorištu. Zatim mi je ispala jedna cipela i skliznula pokraj mene. Čula sam tihi prasak kad je pala u dvorište, a zatim sam začula nešto mnogo gore - zvuk koraka s drvene galerije koji se kretao prema dvorištu. Mnogo sam puta vidjela muhe kako stoje na zidu ili stropu kao da stoje na podu. Ne znam jesu li im to omogućavale ljepljive noge ili mala tež ina, ali kad sam čula kako netko dolje hoda, odlučila sam da nekako moram naći načina da se zalijepim za krov poput muhe, i to odmah. Inače ću za nekoliko sekundi ležati dolje u dvorištu. Pokušala sam se zabiti u krov, prvo nožnim prstima, zatim koljenima i laktovima. Na kraju sam, u očajničkom pokušaju da se nekako zadrž im na krovu, napravila najveću glupost - maknula sam cipelu i s druge ruke i pokušala se dlanovima zalijepiti za cijepove. Vjerojatno su mi dlanovi bili mokri od znoja, jer umjesto da usporim klizanje, ono se počelo ubrzavati čim sam dlanovima dotaknula krov. Čula sam samu sebe kako uz

šištavi zvuk skližem niz kosinu, a onda, odjednom, poda mnom više nije bilo krova. Na trenutak, ništa nisam čula, samo zastrašujuću, praznu tišinu. Dok sam padala, imala sam vremena uobličiti u glavi jednu misao: zamislila sam ženu kako izlazi u dvorište i gleda dolje u razbijeni crijep, a onda podiže glavu i vidi mene kako joj padam s neba ravno na glavu, ali dakako, to se nije dogodilo. Ja sam se u padu okrenula i bočno pala na zemlju. Bila sam toliko prisebna da podignem ruku i zaštitim glavu, ali je udarac o zemlju bio ipak toliko jak da me je omamio. Ne znam gdje je žena stajala i je li uopće bila u dvorištu kad sam pala s neba. Ali morala me je vidjeti kako padam, jer dok sam polu-svjesna ležala na zemlji, čula sam je kako govori: “Nebesa! Kiša djevojčica!” Dakle, ja bih bila najradije skočila na noge i pobjegla, ali nisam mogla. Čitava mi je jedna strana tijela bila uronjena u bol. Polako sam postala svjesna toga kako uza me kleče dvije žene. Jedna je stalno nešto ponavljala, ali nisam mogla razabrati što govori. Nešto su govorile, a onda su me podigle s mahovine i posjele me na drvenu galeriju. Sjećam se samo jednog djelića njihova razgovora. “Kažem vam, gospoño, pala je s krova.” “Zašto je, zaboga, nosila sa sobom cipele za zahod? Jesi li se popela gore da bi išla na zahod? Čuješ li me? Kakvoj si se samo opasnosti izlož ila! Imaš sreće da se sva nisi polomila kad si pala!” “Ona vas ne čuje, gospoño. Pogledajte joj oči.” “Naravno da me čuje. Reci nešto, djevojčice!” Ali ja ništa nisam mogla reći. Samo sam mislila na to kako će me Satsu čekati na obali rijeke nasuprot kazališta Minamiza, a ja se neću pojaviti.

Poslali su sluškinju da kuca na vrata svih kuća u ulici dok ne otkrije odakle sam došla, dok sam ja ležala skvrčena u stanju šoka. Plakala sam bez suza i pridržavala ruku koja me užasno boljela, kad sam osjetila kako me netko poteže na noge i šamara po licu. “Glupa, glupa djevojčice!” rekao je neki glas. Tetića je stajala preda mnom, drhteći od bijesa, a onda me uhvatila za ruku i izvukla me iz te okiye i nastavila me vući za sobom niz ulicu. Kad smo došle do naše okiye, prislonila me uz drvena vrata i ponovo me pljusnula. “Jesi li svjesna što si napravila?” rekla mije, ali joj ja nisam mogla odgovoriti. “Gdje ti je bila pamet! No, sad si sve pokvarila... nisi mogla napraviti veću glupost! Glupa, glupa djevojčice!” Nisam mogla zamisliti da se Tetića može toliko rasr-diti. Uvukla me u dvorište i bacila na trbuh na pod galeri- 118 119 je. Ja sam se tada ozbiljno rasplakala jer sam znala što mi se sprema. Samo, umjesto da me udara s pola snage kao što je to ranije učinila, Tetića mi je ovog puta izlila kantu vode preko haljine kako bi udarci više pekli i zatim me istukla štapom tako jako da nisam mogla disati. Kad me je prestala tući, bacila je štap na zemlju i okrenula me na leña. “Sad više nikad nećeš biti gejša”, vikala je. “Upozorila sam te da ne činiš takvu pogrješku! A sad ti više ni ja, ni bilo tko drugi ne može pomoći!”

Nisam više čula ništa od onog što mi je još govorila jer su njezin glas zaglušili strašni krikovi. Malo dalje od nas, Bakica je tukla Buču što nije bolje pazila na mene. Kako se pokazalo, pri padu u ono dvorište, slomila sam ruku. Ujutro je došao liječnik i odveo me u obližnju kliniku. Bilo je već kasno poslijepodne kad su me doveli natrag u okiyu s rukom u gipsu. Još uvijek me je strašno boljela, ali me je Majka odmah pozvala u svoju sobu. Dugo je samo sjedila i zurila u mene, gladeći Takua jednom rukom, a drugom pridržavajući lulu u ustima. “Znaš li koliko sam za tebe platila?” upitala me je na posljetku. “Ne znam, gospoño”, odgovorila sam. “Ali reći ćete mi kako ste platili više nego što vrijedim.” Neću reći da je bilo pristojno tako odgovoriti. U stvari, mislila sam da će me Majka zbog toga pljusnuti, ali bilo mi je svejedno. Činilo mi se da ništa u mom ž ivotu neće više biti kako valja. Majka je stisnula zube i nekoliko se puta kratko nasmijala onim svojim čudnim smijehom što je sličio na kašalj. “Što se toga tiče, potpuno si u pravu!” rekla je. “I pola jena bilo bi više nego što vrijediš. No, oduvijek sam mislila da si ti pametna djevojčica. Ali nisi dovoljno pametna da znaš što je dobro za tebe.” Ponovo je neko vrijeme šutke puckala lulu, a onda je rekla: “Platila sam za tebe sedamdeset pet jena, eto koliko. Onda si upropastila onaj kimono, pa si ukrala broš i sad si slomila ruku, tako da ću tvojim dugovima dodati još i troškove liječenja. Tu su još troškovi prehrane i školovanja, a jutros sam čula od gospodarice Tatsuva u četvrti Miyagawa-cho da je pobjegla tvoja starija sestra. Ona se bila zaduž ila kod mene i još mi nije vratila dug. A sad kaže kako mi ga uopće neće vratiti! Pridodat ću i taj

dug tvojim dugovanjima, ali kakve koristi od toga? Ti mi već duguješ više nego što ćeš mi ikad moći vratiti.” Znači, Satsu je pobjegla. Čitav sam se dan pitala je li uspjela pobjeći i sad sam dobila odgovor. Željela sam se veseliti zbog nje, ali nisam mogla. “Pretpostavljam da bi mi kao gejša mogla otplatiti dug za kakvih deset ili petnaest godina”, nastavila je Majka, “dakako, ukoliko bi imala uspjeha. Ali tko bi više ulož io makar i jedan sen u djevojčicu koja bjež i od kuće?” Nisam znala kako bih joj na bilo što od toga odgovorila, stoga sam joj samo rekla kako mi je žao. Do tada je bila prilično ljubazna sa mnom, ali kad sam to rekla, odlož ila je lulu i toliko isturila bradu - od srdžbe, pretpostavljam - da mi je izgledala poput kakve ž ivotinje koja se sprema napasti. “Žao ti je, je li? Bila sam glupa što sam uopće u tebe ulagala novac. Ti si vjerojatno najskuplja sluškinja u cijelom Gionu! Da mogu prodati tvoje kosti i tako naplatiti dug, sad bih ti ih iščupala iz tijela!” Nakon toga me je poslala van iz sobe i ponovo gurnula lulu u usta. Usnice su mi drhtale kad sam izišla iz sobe, ali sam se suzdržala od plača, jer je vani, na odmorištu stajala Hatsumomo. Gospodin Bekku je čekao da joj do kraja sveže obi, dok je Tetića, s rupčićem u ruci, stajala ispred nje i piljila joj u oči. “Dakle, sve se razmazalo”, govorila je Tetića. “Ništa više ne mogu učiniti. Morat ćeš prestati s tim tvojim plakanjem i iznova se našminkati.” Znala sam zašto Hatsumomo plače. Njezin je ljubavnik prekinuo s njom jer ga više nije mogla dovoditi u o-kiyu. Saznala sam to prethodnog jutra i bila sam sigurna da će Hatsumomo mene okriviti zbog toga. Pokušala sam sići niz stube prije nego što me spazi, ali već je bilo kasno. Zgrabila je rupčić iz Tetičine ruke i mahnula mi da pri-

120 121 ñem. Morala sam je poslušati, premda to nisam željela. “Pusti Chiyo na miru”, rekla joj je Tetića. “Vrati se lijepo u svoju sobu i završi sa šminkanjem.” Hatsumomo joj nije odgovorila, nego me povukla za sobom u svoju sobu i zatvorila vrata. “Provela sam dane i dane pokušavajući odlučiti na koji ću ti način upropastiti ž ivot”, rekla mi je. “Ali sad, kad si pokušala pobjeći, pri-štedjela si mi trud i sama si to učinila! Ne znam je li bih zbog toga trebala biti zadovoljna. Više bi me veselilo da sam te ja uništila.” Iako je to bilo krajnje nepristojno s moje strane, samo sam se naklonila pred njom i bez riječi izašla iz sobe. Mogla me je udariti zbog toga, ali je samo izašla za mnom na hodnik i rekla: “Ako te zanima kako to izgleda provesti čitav ž ivot kao sluškinja, porazgovaraj malo s Teticom! Vas dvije ste već kao dva kraja iste uzice. Ona ima slomljeni kuk, a ti imaš slomljenu ruku. Možda ćeš jednog dana, baš kao i ona, i ti početi izgledati kao muškarac!” “Samo naprijed, Hatsumomo”, rekla joj je Tetića. “Pokaž i nam svoj poznati neodoljivi šarm.” Čitavu sam tu užasno hladnu zimu provela pitajući se što je sa Satsu, s mojom majkom, s ocem. Dok bih noću ležala na svom futonu, ispunjena strepnjom, osjećala bih u sebi neku strašnu prazninu kao da se čitav svijet pretvorio u nekakvu golemu dvoranu bez ljudi. Kako bih se utješila, sklapala sam oči i zamišljala kako hodam

stazom uz obalu u Yoroidu. Tako sam je dobro poznavala da sam se mogla zamisliti na njoj tako ž ivo kao da sam doista pobjegla sa Satsu i vratila se kući. U mislima sam hitala prema našoj pijanoj kućici držeći Satsu za ruku, iako je nikad ranije nisam držala za ruku, znajući da ću za koji trenutak ponovo biti s ocem i majkom. U tim svojim maštanjima nikad nisam stigla do kuće; možda sam se previše bojala onog što bih tamo mogla zateći i, uostalom, već je samo hodanje stazom bilo dovoljno da me utješi. A onda bih, u jednom trenu, začula neku od sluškinja kako kašlje ili bih čula Bakicu kako uz glasni uzdah pušta vjetar i u sekundi bi nestalo mirisa mora, grumenje zemlje na stazi pod mojim nogama ponovo bi se pretvorilo u plahte na mom futonu i našla bih se opet na početku, bez ičega na svijetu osim svoje osamljenosti. Kad sam imala pet ili šest godina i kad još nisam ni čula za Kvoto, poznavala sam jednog dječaka koji se zvao No-boru. Sigurna sam da je to bio dobar dječak, ali imao je neugodan zadah i valjda su ga zato svi izbjegavali. Kad god bi Noboru nešto rekao, druga su djeca na to obraćala otprilike isto toliko pozornosti kao da je zacvrkutala nekakva ptičica ili zakreketala kakva žaba i jadni bi Noboru često na to sjeo na zemlju i zaplakao. U razdoblju nakon mog propalog pokušaja bijega, shvatila sam kako se Noboru morao osjećati, jer nitko nije govorio sa mnom osim da mi izda kakav nalog. Majka se oduvijek prema meni odnosila kao da sam za nju tek puki oblačić dima, jer je ona zaokupljena važnijim stvarima. Ali sad su se sve sluškinje, kao i kuharica i Bakica, počele na isti način odnositi prema meni.

• Kad je došlo proljeće, u parku Maruvama procvale su trešnje i čitav je Kvoto pričao samo o tome. Hatsumomo je imala tijekom dana više posla nego inače, zbog brojnih vrtnih zabava u čast trešnjeva cvijeta. Zavidjela sam joj na takvom ž ivotu, gledajući je kako se priprema za izlazak svako poslijepodne. Ja sam se već prestala nadati da će Satsu krišom doći jedne noći i odvesti me odavde ili da ću na neki drugi način dobiti nekakve vijesti o svojoj obitelji u Yoroidu. A onda, jednog jutra, dok su se Majka i Tetića spremale povesti Bakicu na piknik ispod rascvalih trešanja, sišla sam s kata u prizemlje i na podu prednjeg predvorja vidjela jedan paket. Bila je to kutija, otprilike dugačka kao moja ruka, uvezana iskrzanom špagom. Znala sam da me se to ne tiče, ali kako nikog nije bilo u blizini, otišla sam do kutije pročitati ime i adresu, ispisane debelim potezima kista na poklopcu. Pročitala sam: 122 123 Sakamoto Chiyo kod Nitta Kayoko Gion Tominaga-cho grad Kvoto, okrug Kvoto Dugo sam zapanjeno stajala s rukom na ustima i sigurna sam da su mi oči bile okrugle i velike poput šalica. Ispod poštanskih maraka bila je ispisana adresa gospodina Tanake kao adresa pošiljatelja. Nisam imala pojma što je unutra, ali kad sam vidjela ime gospodina Tanake... možda će ti se to činiti smiješno, ali iskreno sam se ponadala da je on uvidio kako je pogriješio što me je

poslao na ovo užasno mjesto i da mi šalje nešto što će me osloboditi. Ne mogu zamisliti kako bi ikakav paket mogao neku malu djevojčicu osloboditi ropstva i to mi je čak i tada bilo teško zamisliti. Ali iskreno sam vjerovala kako će se nekako moj ž ivot stubokom izmijeniti kad otvorim taj paket. Prije nego što sam mogla smisliti što ću napraviti, na stubama se pojavila Tetića i rekla mi da se maknem od paketa, premda je na njemu pisalo moje ime. Željela sam sama otvoriti paket, ali je ona zatraž ila da joj donesu nož kojim će prerezati uzicu, a zatim je polako, ne žureći se, razmotala grubi papir. Ispod njega je bila platnena vreća zašivena debelim ribarskim koncem. Jedna omotnica s mojim imenom na njoj bila je uglovima prišivena za platno. Tetića je prvo nožem razrezala konce i skinula pismo, a onda je rasparala vreću i izvukla jednu kutiju od tamnog drveta. Uzbuñeno sam čekala da vidim što je unutra, ali kad je Tetića skinula poklopac, odjednom sam osjetila kako mi je tijelo otežalo kao da je od olova. Jer unutra su, meñu naborima bijelog platna, ležale male mrtvačke pločice koje su nekoć stajale na oltaru u našoj pijanoj kućici. Dvije od njih, koje nikad dotad nisam vidjela, izgledale su novije od ostalih i na njima su bila nepoznata budistička imena ispisana znakovima koje nisam znala pročitati. Bojala sam se čak i samoj sebi postaviti pitanje zašto mi je gospodin Tanaka poslao te pločice. Tetića je ostavila kutiju s uredno poslaganim pločicama na podu i izvukla pismo iz omotnice. Stajala sam on- dje, ispunjena strahom, ne usuñujući se čak ni misliti i činilo mi se kao da Tetića beskrajno dugo čita ono pismo. Napokon je duboko uzdahnula, primila me za mišicu i

odvela u primaću sobu. Ruke su mi se tresle u krilu dok sam klečala kraj stola, vjerojatno od napora da potisnem strašne misli koje su mi navirale. Ali možda je to što mi je gospodin Tanaka poslao mrtvačke pločice zapravo dobar znak. Možda je to značilo da će se moja obitelj doseliti u Kvoto, da ćemo zajedno kupiti novi oltar i postaviti pločice ispred njega? Ili je možda Satsu traž ila da ih pošalju meni, jer se ona namjeravala vratiti u Kvoto? A onda me je Tetića prekinula u tim razmišljanjima. “Chiyo, pročitat ću ti nešto što ti piše neki čovjek po imenu Tanaka Ichi-ro”, rekla je glasom koji je zvučao nekako neobično duboko i sporo. Mislim da sam potpuno prestala disati dok je ona polako raširila papir na stolu. Draga Chiyo! Prošla su dva godišnja doba otkako si otišla iz Yoroida i stabla će se ubrzo osuti novim cvjetovima. Cvijeće što niče na mjestima gdje je prošlogodišnje svenulo podsjeća nas na smrt koja nas sve čeka jednog dana. Kao netko tko je i sam nekoć bio siroče, ova ponizna osoba žali što te mora obavijestiti o strašnom teretu koji moraš nositi. Šest tjedana nakon što si otišla otpočeti novi ž ivot u Kyotu, završile su patnje tvoje štovane majke, a samo nekoliko tjedana nakon nje, i tvoj štovani otac otišao je s ovog svijeta. Ova ponizna osoba duboko žali zbog tvog gubitka i nada se da će te utješiti to što možeš biti sigurna da su tijela oba tvoja štovana roditelja ukopana na seoskom groblju. Pogrebni su obredi održani za njih u Hoko-ji hramu u Sen-zuru, a žene u Yoroidu govorile su za njih sutre. Ova ponizna osoba vjeruje da su oba tvoja štovana roditelja našla svoje mjesto u raju. Školovanje pripravnice za gejšu teško je i naporno. Meñutim, ova ponizna osoba ispunjena je divljenjem prema onima koje uspiju prerasti patnje i postati ve-

124 125 like umjetnice. Prije nekoliko godina posjetio sam Gi-on i imao sam čast gledati proljetne plesove, te poslije prisustvovati jednoj zabavi u čajani i to je iskustvo ostavilo na mene dubok dojam. Donekle mi pruža o-sjećaj zadovoljstva spoznaja da je za tebe, Chiyo, pronañeno utočište na ovome svijetu i da nećeš biti primorana trpjeti godine nesigurnosti. Ova ponizna osoba dovoljno je dugo ž ivjela da vidi kako odrastaju dvije generacije djece i zna kako se rijetko u gnijezdu neke obične ptice pojavi labud. Labud koji bi ostao ž ivjeti na roditeljskom stablu, uginuo bi, zato oni koji su lijepi i nadareni moraju nositi teret traženja vlastitog puta. Tvoja sestra Satsu prošla je kroz Yoroido krajem protekle jeseni, ali je odmah ponovo pobjegla sa sinom gospodina Sugija. Gospodin Sugi se od sveg srca nada da će ponovo vidjeti sina za svog ž ivota i zato te moli da ga odmah obavijestiš ako ti se sestra javi. Najsrdačnije te pozdravlja, Tanaka Ichiro Mnogo prije nego što je Tetića završila s čitanjem ovog pisma, meni su suze počele teći kao voda kad prekipi iz lonca. Jer bilo bi dovoljno strašno saznati da mi je umrla majka ili da mi je umro otac. Ali saznati u jednom jedinom trenutku da su oboje umrli i ostavili me, te da je i sestra za mene zauvijek izgubljena... osjećala sam se kao da mi je mozak razbijena vaza koja se više ne može sastaviti. Iako

je oko mene bila soba, osjećala sam se izgubljenom u potpunoj praznini. Sigurno misliš kako sam bila krajnje naivna kad sam se uporno nadala da bi moja majka mogla pož ivjeti toliko mjeseci. Ali ja sam, zapravo, imala tako malo toga čemu sam se mogla nadati i stoga sam, pretpostavljam, bila spremna uhvatiti se za bilo što. Tetića je bila vrlo dobra prema meni dok sam se pokušavala pribrati. Stalno mi je ponavljala: “Izdrž i, Chiyo, izdrž i. To je jedino što bilo tko od nas može učiniti na ovome svijetu.” Kad sam napokon opet mogla govoriti, zamolila sam Tetiću da postavi pločice negdje gdje ih ja neću moći vidjeti i da moli u moje ime, jer bi to za mene bilo odveć bolno. Ali ona je to odbila i rekla mi je kako bih se trebala sramiti što sam uopće pomislila na to da okrenem leña vlastitim precima. Pomogla mi je postaviti pločice na jednu policu uz dno stubišta, gdje ću svako jutro moći moliti pred njima. “Nemoj ih nikad zaboraviti, Chiyo-chan”, rekla mi je. “Oni su sve što ti je ostalo od djetinjstva.” 126 127 i Deveto poglavlje Pred moj šezdeset i peti roñendan jedna mi je prijateljica poslala članak koji je nasla u nekim novinama i koji je nosio naslov “Dvadeset velikih gejši u prošlosti Giona”. Ili je možda bilo trideset velikih gejši, ne sjećam se više.

No, tu je bilo moje ime, na popisu, uz malu noticu o mom ž ivotu, uključujući podatak da sam se rodila u Kvotu, što, dakako, nije bilo točno. Uvjeravam te da nije točno ni to da sam bila jedna od dvadeset velikih gejši; neki ljudi teško razlučuju ono što je stvarno veliko od onog o čemu su jednostavno čuli govoriti. U svakom slučaju, ja bih bila s veseljem pristala na to da završim makar i kao loša i nesretna gejša, kao tolike druge sirote djevojke, samo da mi gospodin Tanaka nikad nije napisao ono pismo u kojem mi javlja kako su mi roditelji umrli i kako vjerojatno nikad više neću vidjeti svoju sestru. Sigurno se sjećaš kako sam ti rekla da je ono poslijepodne kad sam upoznala gospodina Tanaku bilo najbolje i najgore poslijepodne u mom ž ivotu. Vjerojatno ti ne trebam objašnjavati zašto je bilo najgore, ali možda se pitaš kako sam mogla zamišljati da bi ikad od toga moglo doći ikakvo dobro. Istina je da mi dotad gospodin Tanaka nije donio ništa osim patnje, ali on je istodobno zauvijek izmijenio moje obzore. Mi ž ivimo svoj ž ivot kao voda koja teče nizbrdo, krećući se manje ili više u istom pravcu dok ne pljusnemo u nešto što nas prisili promijeniti smjer. Da nikad nisam upoznala gospodina Tanaku, moj bi ž ivot bio jednostavni potočić koji teče od naše pijane kućice do oce- ana. Gospodin Tanaka je sve to izmijenio kad me je poslao u veliki svijet. Ali odlazak u svijet ne mora nužno značiti da si zauvijek napustio dom. Bila sam u Gionu već više od šest mjeseci kad sam primila pismo gospodina Ta-nake, a ipak, kroz čitavo to vrijeme, ni u jednom trenutku nisam prestala vjerovati kako ću jednog dana pronaći negdje bolji ž ivot s barem jednim dijelom moje obitelji. Samo je polovica mene ž ivjela u Gionu, druga je polovica ž ivjela u snovima o povratku kući. Zato snovi

mogu biti tako opasni: oni tinjaju poput prigušene vatre, a ponekad se vatra rasplamsa i potpuno nas proguta. Ostatak proljeća i čitavo ljeto nakon tog pisma osjećala sam se izgubljenom poput djeteta na jezeru u magli. Dani su se osipali jedan za drugim, zbrkani i nejasni. Sjećam se samo nekih isječaka i stalnog osjećaja nesreće i straha. Jedne sam hladne večeri, kad je već stigla i zima, dugo sjedila u služ inskoj sobi i promatrala snijeg kako tiho pada u malo dvorište okiye. Zamišljala sam oca kako kašlje za praznim stolom u pustoj kući i majku, toliko mršavu da joj tijelo jedva pritišće futon. Oteturala sam u dvorište, pokušavajući pobjeći od dubokog osjećaja tuge, ali naravno, nikad ne možemo pobjeći od tuge koju nosimo u sebi. A onda, u rano proljeće, punih godinu dana nakon tih strašnih vijesti o mojoj obitelji, nešto se dogodilo. Opet je bio travanj i trešnje su ponovo bile u punom cvatu; možda je bilo upravo u dan godinu dana nakon pisma gospodina Tanake. Imala sam tada već blizu dvanaest godina i počela sam pomalo izgledati kao žena, premda je Buča još uvijek izgledala kao djevojčica. Izrasla sam gotovo do svoje pune visine. Tijelo će mi još godinu ili dvije ostati mršavo i kvrgavo poput grančice, ali mi je lice već počelo gubiti djetinjastu mekoću, izoštrilo se oko brade i jagodičnih kostiju, te se proširilo u gornjem dijelu, dajući mojim očima njihov pravi bademasti oblik. Muškarci na ulici, koji su me do tada primjećivali otprilike koliko i nekakvog goluba, odjednom su me počeli gledati dok bih prolazila. Bilo mi je čudno što sam odjednom postala predmetom pozornosti, nakon što me tako dugo nitko nije primjećivao.

128 129 U svakom slučaju, jednog jutra u travnju, probudila sam se negdje pred zoru iz jednog vrlo čudnog sna o bradatom muškarcu. Brada mu je bila tako velika i gusta da su mu crte lica bile potpuno nejasne, kao da ih je netko izbrisao s filma. Stajao je preda mnom i govorio nešto čega se nisam sjećala, a onda je odjednom uz glasni tresak odgurnuo ustranu papirnati zaslon s prozora pokraj njega. Probudila sam se misleći da sam čula nekakvu buku u sobi. Ali sluškinje su uzdisale u snu. Buča je tiho ležala, a široko joj se lice tromo objesilo na jastuku u dubokom snu. Sve je izgledalo kao i obično, ali sam se ja osjećala nekako čudno promijenjena. Imala sam osjećaj kao da gledam svijet koji je nekako drugačiji od onog što sam ga gledala jučer uvečer, gotovo kao da kroz onaj prozor što se otvorio u mom snu, virim odnekud u taj izmijenjeni svijet. Nikako nisam mogla sebi objasniti što to znači. Ali sam nastavila misliti o tome dok sam tog jutra mela kamenu stazu u dvorištu, sve dok mi u glavi nije počelo zujati, što se obično dogaña kad ti jedna ista misao kruž i u glavi i nema kamo otići, baš kao pčela uhvaćena u staklenku. Ubrzo sam odlož ila metlu i sjela na zemljani prolaz, gdje mi je hladni zrak što je strujao ispod kuće ugodno hladio leña. A onda mi je iznenada palo na pamet nešto što se zbilo prvih dana mog boravka u Kvotu i što sam otada bila potpuno zaboravila. Samo jedan ili dva dana nakon što su me odvojili od moje sestre, poslali su me jedno popodne da operem neke krpe u dvorištu, kad je odjednom dolepršao

nekakav noćni leptir i sjeo mi na ruku. Maknula sam ga s ruke očekujući da će odletjeti, ali je on poletio poput kamenčića preko dvorišta i pao na zemlju. Nisam znala je li već mrtav pao s neba ili sam ga ja ubila, ali me je ta mala smrt duboko dirnula. Divila sam se šarama na njegovim krilima, a onda sam ga zamotala u jednu od krpa koje sam prala i sakrila ga ispod kuće. Potpuno sam na to bila zaboravila, ali čim sam se sjetila te zgode, zavukla sam se ispod kuće i traž ila dok ga nisam našla. Toliko se toga promijenilo u mom ž ivotu, čak i moj izgled, ali kad sam razmotala leptirov mrtvački pokrov, on je bio isto onako iznenañujuće lijep kao onog dana kad sam ga pokopala. Činilo se kao da je odjeven u haljinu prigušenih sivih i smeñih tonova, poput onog kimona koji je Majka nosila kad bi uvečer odlazila igrati mah-jong. Sve je na njemu izgledalo savršeno lijepo i tako apsolutno nepromijenjeno. Ako je samo ta jedna stvar ostala ista kao onih prvih dana u Kvotu... Kad sam to pomislila, u glavi mi je zahučalo kao da je zapuhao orkan. Pomislila sam kako smo, taj leptir i ja, dvije suprotne krajnosti. Moj je ž ivot bio nesiguran poput rijeke koja stalno mijenja tok, dok je leptir bio poput kamena, ostajući uvijek isti. Dok sam to mislila, pruž ila sam ruku kako bih prstom dotaknula njegova baršunasta krila, ali kad sam ga dotakla vrhom prsta, odjednom se pretvorio u hrpicu prašine, bez ikakvog zvuka i najednom, ne ostavljajući mi trenutak u kojem bih vidjela kako se osipa. Toliko me je to zapanjilo da sam kriknula. Ono hučanje u mojoj glavi odjednom je prestalo, imala sam osjećaj kao da sam ušla u središte orkana. Pustila sam da leptirov mrtvački pokrov i hrpica pepela padnu na zemlju i tek sam tada shvatila ono što me je mučilo čitavo jutro. Ustajali zrak je izvjetrio. Prošlost je ostala iza mene. Moji

su roditelji mrtvi i ja to nisam mogla promijeniti. Ali pretpostavljam da sam tih godinu dana i ja bila mrtva. A moja sestra... da, ona je takoñer otišla, ali ja sam još uvijek tu. Možda to tebi zvuči zbrkano, ali imala sam osjećaj kao da sam se okrenula u suprotni smjer, tako da više nisam okrenuta natrag, prema prošlosti, nego naprijed, prema budućnosti. I sad sam se suočila s pitanjem: kakva će biti moja budućnost? Čim se to pitanje uobličilo u mojoj glavi, bila sam apsolutno sigurna, kao nikad u ž ivotu, da će mi se tog dana ukazati nekakav znak. Zato je onaj bradati muškarac u mome snu otvorio prozor. On mi je govorio: “Pripazi na ono što će ti se ukazati. Jer kad to otkriješ, to će biti tvoja budućnost.” Nisam imala vremena razmišljati dalje o tome, jer me je upravo tada zazvala Tetića: “Chiyo, doñi ovamo!” 130 131 Dakle, hodala sam tim zemljanim prolazom kao u transu. Ne bi me iznenadilo da je Tetića rekla: “Hoćeš znati što te čeka? U redu, slušaj...” No, ona mije samo pruž ila dva ukrasa za kosu na komadu bijele svile. “Uzmi ovo”, rekla je. “Samo nebo zna što je Hatsumomo noćas izvodila, vratila se u okiyu s tuñim ukrasima za kosu. Sigurno je popila više sakea nego obično. Poñi je potraž iti u školi, pitaj je čije je ovo i vrati to pravoj vlasnici.”

Kad sam uzela ukrase, Tetića mi je dala još i komad papira s popisom drugih stvari koje sam trebala obaviti i rekla mi je da se vratim čim sve to obavim. Možda tebi ne zvuči tako čudno da se netko može vratiti kući s tuñim ukrasima za kosu, ali za gejšu je to, zapravo, isto kao da se vratila kući u tuñem donjem rublju. Jer, vidiš, zbog svoje komplicirane frizure, gejša ne pere kosu svakog dana. Prema tome, ukras za kosu smatra se vrlo intimnim predmetom. Tetića ih čak nije htjela dodirnuti, zato ih je držala na komadu svile. Umotala ih je u svilu prije nego što mi ih je predala, tako da su izgledali isto kao onaj zamotuljak s mrtvim leptirom što sam ga držala u rukama prije nekoliko minuta. Dakako, znak ne znači ništa ako ga ne znaš protumačiti. Stajala sam tamo i zurila u zamotuljak svile u Tetičinim rukama, sve dok mi ona nije rekla: “Nebesa, uzmi to već jednom!” Kasnije, dok sam išla prema školi, razmotala sam svilu kako bih bolje pogledala ukrase. Jedan je bio češalj od crnog laka u obliku zalazećeg sunca, s cvjetićima naslikanim zlatnom bojom oko vanjskog ruba, a drugi štapić od svijetlog drveta s kuglicom jantara na vrhu, pričvršćenom izmeñu dva bisera. Čekala sam ispred školske zgrade dok nisam čula u-darac zvona koji je označio svršetak sata. Ubrzo su kroz vrata nagrnule djevojke u svojim bijelim i modrim haljinama. Hatsumomo je prije spazila mene nego ja nju i prišla mi je s jednom drugom gejšom. Možda se pitaš zašto je ona uopće bila u školi, budući da je već bila vrsna ple- šačica i sigurno je znala sve što jedna gejša treba znati. Meñutim, čak su i najpoznatije gejše nastavljale polaziti naprednu poduku iz plesa tijekom čitave svoje karijere,

neke od njih čak i nakon što bi prešle pedeset ili šezdeset godina. “Gle, gle”, rekla je Hatsumomo svojoj prijateljici. “Mislim da je ovo korov. Vidi, kako je visok!” To je bio njezin način da mi se naruga što sam toliko narasla, jer sam sad bila za prst viša od nje. “Poslala me je Tetića, gospoño”, rekla sam, “da saznam čije ste ukrase za kosu noćas ukrali.” Smiješak na Hatsumominom licu naglo se ugasi. Istr-gnula mi je zamotak iz ruke i razmotala svilu. “Pa, ovo nije moje...” rekla je. “Odakle ti to?” “Oh, Hatsumomo--san!” rekla je druga gejša. “Zar se ne sjećaš? Ti i Kanako povadile ste ukrase iz kose dok ste igrale onu glupu igru sa sucem Uwazumijem. Kanako je vjerojatno otišla kući s tvojim ukrasima, a ti s njezinima.” “Fuj, odvratno”, rekla je Hatsumomo. “Što misliš, kad je Kanako zadnji put oprala kosu? U svakom slučaju, njezina je okiya odmah do tvoje. Odnesi joj te ukrase, hoćeš? Reci da ću poslije doći po svoje i neka ih ne pokušava zadržati.” Druga gejša uzme zamotak s ukrasima i ode. “Oh, nemoj još otići, mala Chiyo”, zadržala me je Hatsumomo. “Hoću ti nešto pokazati. Vidiš onu mladu djevojku tamo, onu što upravo izlazi kroz vrata. Zove se Ichikimi.” Pogledala sam Ichikimi, ali Hatsumomo nije ništa više rekla o njoj. “Ne poznajem je”, rekla sam. “Ne, jasno da je ne poznaješ. Ona nije ništa posebno. Malo je priglupa i nezgrapna kao da je bogalj. No, mislila sam da će te možda zanimati kako će ona ipak biti gejša, a ti nećeš.” Mislim da mi Hatsumomo nije mogla reći ništa okrutnije od toga. Već sam godinu i pol bila osuñena na mučan ž ivot sluškinje. Činilo mi se da je preda mnom ž ivot što sliči dugačkoj stazi koja nikud ne vodi. Neću reći da sam željela postati gejša, ali sasvim sigurno nisam željela ostati sluškinja. Dugo sam ostala stajati u vrtu škole, gledajući djevojke mojih godina kako ž ivahno

čavrljajući prolaze pokraj mene. One su samo išle kući na ručak, ali u 132 133 mojim su očima išle s jednog važnog zadatka na drugi, njihov je ž ivot imao svrhu, dok su mene čekali tako tričavi zadaci kao što je ribanje kamenih ploča u dvorištu. Kad se vrt ispraznio, odjednom sam se zabrinula da nije to možda znak koji sam čekala: ostale će mlade djevojke u Gionu otići dalje i napredovati u ž ivotu, a ja ću ostati tu gdje sam. Ta me je pomisao toliko prestrašila da nisam više mogla ostati tamo u vrtu, onako sama. Pošla sam niz aveniju Shijo i skrenula prema rijeci Kamo. Golemi transparenti na kazalištu Minamiza najavljivali su za to popodne izvedbu kabuki drame Shibaraku, a to je jedna od naših najslavnijih drama, premda ja tada ništa nisam znala o kabukiju. Mnoštvo se ljudi uspinjalo stepenicama prema ulazu u kazalište. Meñu muškarcima u zapadnjačkim odijelima ili kimonima, nekoliko se gejša isticalo jarkim bojama svojih kimona poput jesenskog lišća na tamnoj vodi rijeke. Ovdje sam ponovo vidjela kako ž ivot, bučan i pun uzbuñenja, prolazi mimo mene. Pobjegla sam s avenije u jednu sporednu ulicu koja je vodila do rječice Shirakavve, ali i tu su muškarci i gejše žurili mimo mene i svačiji mi se ž ivot činio ispunjen nekom svrhom i ciljem. Kako bih odagnala te bolne misli, okrenula sam se rječici, ali - kako okrutno! - čak je i Shirakawa tekla s ciljem, prema rijeci Kamo i odatle u

zaljev Osaka i Unutrašnje more. Činilo se da me posvud čeka ista poruka. Srušila sam se na niski kameni zid uz obalu rječice i gorko zaplakala. Osjećala sam se kao kakav napušteni otok usred oceana, otok bez prošlosti, ali i bez budućnosti. Mislila sam da sam tako duboko utonula u svoju tugu da do mene više ne može stići ljudski glas dok nisam začula jedan muški glas kako govori: “Zaboga, dan je previše lijep za toliku tugu.” Obično neki muškarac na ulicama Giona ne bi zapazio djevojčicu poput mene, pogotovo ako bi cmizdrila i pravila budalu od sebe. Ukoliko bi me ipak primijetio, sigurno mi se ne bi obratio, osim da mi naredi neka mu se maknem s puta ili nešto slično. Meñutim, ovaj se muškarac nije samo potrudio da mi nešto kaže, nego mi je uz to rekao nešto ljubazno. Obratio mi se onako kako bi se o- bratio nekoj mladoj ženi iz ugledne obitelji, možda kćeri nekog svog dobrog prijatelja. Na trenutak mi se u duhu ukazao svijet posve drugačiji od onog koji sam oduvijek poznavala, svijet u kojem su prema meni postupali pravedno, čak ljubazno, svijet u kojem očevi nisu prodavali svoje kćeri. Buka i komešanje onog mnoštva ljudi oko mene s ciljem i svrhom u ž ivotu kao da je odjednom prestala, odnosno barem sam je ja prestala biti svjesna. A kad sam se podigla da pogledam muškarca koji mi se obratio, imala sam osjećaj kao da sam svu svoju tugu i nesreću ostavila iza sebe na onom zidu. Rado ću ti ga pokušati opisati, ali ne mogu se sjetiti drugog načina nego da ti ispričam o jednom stablu na rubu strme obale u Yoroidu. To je stablo, zbog vjetra, bilo glatko poput onih komada drveta što ih more izbaci na obalu, a kad mi je bilo četiri ili pet godina, jednog sam dana otkrila na njemu lice muškarca. To jest, otkrila sam

na deblu jedan glatki komad poput tanjura, s dvije oštre izbočine na krajevima što su sličile na jagodične kosti. Te su izbočine bacale sjene koje su podsjećale na očne duplje, a ispod njih je jedna blaža izbočina podsjećala na nos. Čitavo je to lice bilo malo ukošeno na jednu stranu i ispitlji-vo me gledalo, izgledalo mi je kao lice čovjeka koji s isto toliko sigurnosti zna svoje mjesto na ovome svijetu kao što to zna neko stablo. Bilo je nečeg duboko zamišljenog u tom licu i ja sam zamišljala da sam pronašla lice Bude. Muškarac koji mi se obratio tamo na ulici imao je isto takvo široko, spokojno lice. Štoviše, crte lica bile su mu tako glatke i vedre, imala sam osjećaj kao da će mirno tamo stajati sve dok ja ne prestanem biti tužna. Mogao je imati oko četrdeset pet godina, a sijeda mu je kosa bila glatko začešljana prema natrag. Ali nisam mogla dugo gledati u njega. Činio mi se tako otmjenim da sam pocrve-njela i skrenula pogled. Dva mlaña muškarca stajala su uz njega s jedne strane, dok mu je s druge strane stajala jedna gejša. Čula sam kako mu gejša tiho kaže: “Zaboga, ona je samo sluškinja! Valjda je udarila nožnim palcem o nešto dok je trčala ku- i ;. 134 135 ili

piti neku stvar po koju su je poslali. Sigurna sam da će ubrzo naići netko tko će joj pomoći.” “Kad bih barem i ja imao takvu vjeru u ljude kao ti, Izuko-san”, odgovorio joj je muškarac. “Predstava bi trebala početi za koji trenutak. Doista, predsjedniče, mislim da ne biste više trebali tratiti vrijeme...” Hodajući ulicama Giona i obavljajući razne zadatke na koje bi me poslali, često sam čula kako muškarce oslovljavaju takvim titulama kao što je “šef odjela” ili povremeno “potpredsjednik”. Ali rijetko kad sam čula da se nekome obraćaju s “predsjedniče”. Obično su muškarci koje su tako oslovljavali bili ćelavi i namršteni, te bi bahato koračali ulicom praćeni jatom niž ih službenika koji su žurili za njima. Ovaj je muškarac preda mnom bio toliko drugačiji od uobičajenog predsjednika da je čak i tako neiskusnoj djevojčici kakva sam bila ja odmah bilo jasno kako njegova kompanija ne može biti neka strašno važna kompanija. Predsjednik neke važne kompanije nikad se ne bi zaustavio da porazgovara sa mnom. “Hoćeš reći kako je ostati ovdje i pomoći ovoj djevojčici puko traćenje vremena”, rekao je predsjednik. “O, ne”, rekla je gejša. “Radi se više o tome da nemamo vremena. Možda smo već zakasnili na prvi prizor.” “Dakle, Izuko-san, sigurno si i sama nekoć bila u ovakvom stanju u kakvom je sad ova djevojčica. Ne možeš tvrditi da je ž ivot gejše uvijek lak. Mislio bih da bi ti prva...” “Ja sam bila kao ona? Predsjedniče, ne mislite valjda... da sam se ovako sramotila na javnom mjestu?” Predsjednik se na to okrene onoj dvojici mladih muškaraca i zamoli ih neka odvedu Izuko u kazalište. Oni se naklone i odu, a predsjednik ostane sa mnom. Dugo me je gledao, ali mu se ja nisam usudila uzvratiti pogled. Napokon sam rekla: “Molim vas, gospodine, istina je ono

što ona kaže. Ja sam samo glupa djevojčica... molim vas, nemojte zbog mene kasniti u kazalište.” “Ustani na trenutak”, rekao mi je. Nisam se usuñivala ne poslušati ga, iako nisam imala pojma što hoće. Kako se pokazalo, on je samo izvukao rupčić iz džepa i obrisao mi s lica zrnce pijeska koje mi se tu zalijepilo kad sam plakala na zidu. Dok sam mu bila tako blizu, osjetila sam miris talka na njegovoj glatkoj kož i i to me je sjetilo onog dana kad je nećak Cara Taisha došao u naše selo. On je samo izišao iz automobila i prošetao se do zaljeva i natrag, kimajući glavom ljudima koji su klečali pred njim, odjeven u prvo zapadnjačko odijelo koje sam ikad vidjela, jer ja sam ga krišom pogledala, iako je to bilo zabranjeno. Sjećam se i toga da su mu brkovi bili uredno podrezani, za razliku od dlaka na licima muškaraca u našem selu, koje su rasle kako su htjele, poput korova uz cestu. Nikad dotad nije u naše selo došla bilo kakva važna ličnost. Mislim da smo se svi osjećali dotaknuti njegovom veličinom i dostojanstvom. U ž ivotu se ponekad susrećemo sa stvarima koje nismo u stanju razumjeti, jer nikad nismo vidjeli ništa slično. Carev je nećak ostavio na mene takav dojam - i sada predsjednik. Kad mi je obrisao s lica pijesak i suze, uhvatio me za bradu i podigao mi glavu. “Eto... ti si lijepa djevojka i nemaš se čega sramiti”, rekao je. “A ipak me se bojiš pogledati. Netko je bio okrutan prema tebi... ili je možda ž ivot bio okrutan.” “Ne znam, gospodine”, rekla sam, premda sam, dakako, vrlo dobro znala. “Nitko od nas ne nalazi u ovom svijetu onoliko ljubaznosti koliko bi nam trebalo”, rekao mi je i na trenutak prižmirio kao da mi želi reći neka ozbiljno razmislim o tome što mi je rekao.

Ja sam više od svega željela još jednom vidjeti glatku kožu njegova lica, njegovo široko čelo i očne kapke poput listića mramora iznad blagih očiju, ali izmeñu nas je postojao takav jaz, s obzirom na njegov i moj društveni položaj. Ipak sam na posljetku dopustila da mi oči na trenutak polete gore, ali sam odmah pocrvenjela i tako brzo skrenula pogled da on možda nije ni primijetio da sam susrela njegov pogled. Ali kako bih opisala ono što sam u tom kratkom trenutku vidjela? Gledao me je kao što neki glazbenik gleda svoj instrument trenutak prije nego što će na njemu zasvirati, s razumijevanjem i potpunim pozna- 136 137 vanjem. Osjećala sam kako mi može zaviriti u dušu, kao da sam dio njega. Kako bih voljela biti instrument na kojem će on svirati! Trenutak kasnije zavukao je ruku u džep i nešto izvadio. “Voliš li više slatku šljivu ili višnju?” upitao me je. “Molim, gospodine? Mislite... jesti?” “Malo prije sam prošao pokraj prodavača struganog leda prelivenog sirupom. Ja sam to prvi put kušao kad sam već bio odrastao, ali bih sigurno už ivao u tome dok sam bio dijete. Uzmi ovaj novčić i kupi sebi tu poslasticu. Uzmi i moj rupčić, tako da poslije možeš obrisati lice”, rekao je. I zatim je stavio novčić posred rupčića, napravio od rupčića smotuljak i pruž io mi ga.

Od trenutka kad sam prvi put čula predsjednikov glas, zaboravila sam na to da traž im znak koji će mi reći kakva će biti moja budućnost. Meñutim, kad sam vidjela taj smotuljak u njegovoj ruci, toliko sličan onom smotuljku s mrtvim leptirom, shvatila sam da sam napokon našla znak koji sam traž ila. Uzela sam smotani rupčić i zahvalila mu dubokim naklonom, a pokušala sam mu i reći koliko sam mu zahvalna, iako sam sigurna da moje riječi nisu izrazile svu puninu mojih osjećaja. Nisam mu se zahvaljivala za novčić, čak ni za to što se zaustavio da mi pomogne. Zahvaljivala sam mu se za... pa, za nešto, što ni sad nisam sigurna mogu li objasniti. Sto mi je pokazao kako na svijetu postoji još nešto osim okrutnosti, pretpostavljam. S bolom u srcu gledala sam ga kako odlazi; ali to je bio nekakav ugodan bol, ako tako nešto postoji. Hoću reći, tužan si kad vidiš da se završava najuzbudljivija večer u tvom ž ivotu, ali i zahvalan što si to dož ivio. U tom kratkom susretu s predsjednikom, ja sam se od izgubljene djevojčice suočene sa ž ivotom u kojem je ne očekuje ništa osim praznine, promijenila u djevojku čiji ž ivot ima svrhu. Možda se čini čudnim da jedan slučajan susret na ulici može dovesti do takve promjene. Ali ponekad je ž ivot takav, zar ne? A ja stvarno mislim, da si bio tamo sa mnom i vidio ono što sam ja vidjela, osjetio ono što sam ja osjetila, isto bi se dogodilo i s tobom. Kad mi se predsjednik izgubio iz vida, požurila sam se natrag uz ulicu, tražeći prodavača slatkog leda. Dan nije bio osobito topao i nije mi se jeo strugani led, ali kupovanjem slastice još ću malo produž iti susret s predsjednikom. I tako sam kupila papirnati tuljac s nastruganim ledom prelivenim sirupom od višanja i otišla ponovo sjesti na onaj isti zidić. Okus sirupa činio mi se nekako iznenañujuće bogat, ali mislim da je to bilo samo

zato što su mi svi osjeti bili izoštreni. Da sam gejša kao ona Izuko, pomislila sam, neki bi takav muškarac možda provodio vrijeme u mom društvu. Nikad nisam mislila da bih mogla zavidjeti gejšama. Naravno, doveli su me u Kvoto kako bih to postala, ali sve do sada mislila sam samo na to kako bih pobjegla. Sad sam shvatila nešto što sam bila previdjela: smisao nije u tome da postanem gejša, nego da budem gejša. Postati gejša... pa, to baš i nije nekakav ž ivotni cilj. Ali biti gejša... sad sam na to gledala kao na stepenicu koja me vodi do nečeg drugog. Ako je moja procjena bila točna, predsjednik vjerojatno nije imao više od četrdeset pet godina. Mnoge su gejše postigle golemi u-spjeh do svoje dvadesete godine. Ona gejša Izuko vjerojatno nema više od dvadeset i pet godina. Ja sam još uvijek dijete, tek sam trebala navršiti dvanaest godina... ali za dvanaest godina imat ću dvadeset i četiri. A predsjednik? On tada neće imati više godina nego što ih gospodin Tanaka ima već sada. Novčić koji sam dobila od predsjednika vrijedio je mnogo više nego što mi je bilo potrebno za običan tuljac struganog leda. U ruci sam stiskala sitniš koji mi je prodavač vratio - tri novčića različitih veličina. Prvo sam pomislila kako ću ih zauvijek sačuvati, ali sam onda shvatila kako ih mogu upotrijebiti za nešto mnogo važnije. Pohitala sam do avenije Shijo i trčala sve do njezina kraja na istočnom rubu Giona, gdje se nalazio gionski hram. Uspela sam se stubama, ali se nisam usudila proći ispod golemih dvokatnih ulaznih vrata natkrivenih krovom sa širokom strehom, nego sam ih zaobišla. Prešla sam dvorište posuto šljunkom, uspela se uz još jedan niz

138 139 Deseto poglavlje i stuba i ušla kroz torii vrata u samo svetište. Tu sam ubacila one novčiće u kutiju za milodare, premda bi mi ti novčići dostajali za bijeg iz Giona, i potom sam, pljesnuvši tri puta rukama i naklonivši se, objavila svoju prisutnost bogovima. Čvrsto sam stisnula oči i sklopila ruke, moleći bogove neka mi dopuste da nekako postanem gejša. Otr-pjet ću napore školovanja, otrpjet ću sve muke, samo neka mi se pruž i prilika privući pozornost nekog muškarca kao što je predsjednik. Kad sam otvorila oči, još uvijek sam čula buku prometa s avenije Higashi-Oji. Krošnje stabala šumjele su pod naletom vjetra kao i trenutak ranije. Ništa se nije promijenilo. A jesu li bogovi čuli moju molitvu, ja to nisam mogla znati. Mogla sam samo spremiti predsjednikov rupčić u rukav svog kimona i ponijeti ga sa sobom u o-kiyu. Jednog jutra nekoliko mjeseci kasnije, dok sam odlagala ro pothaljine - one od lagane svile za ljeto - i iznosila hitoe potkošulje - one bez podstave, koje se nose u rujnu, dočekao me u ulaznom predsoblju takav užasan smrad da sam ispustila naramak odjeće koju sam nosila. Smrad je dolazio iz Bakičine sobe. Otrčala sam na kat po Tetku jer sam odmah znala da se moralo dogoditi nešto strašno. Tetića je šepajući sišla dolje što je brže mogla i kad je

ušla u sobu, našla je Bakicu mrtvu na podu, a umrla je na jako čudan način. Bakica je u svojoj sobi imala jedinu električnu grijalicu u okiyi. Palila ju je svake noći, osim u doba ljetnih vrućina. Sad, kad je došao rujan i kad smo se spremali ljetne pothaljine zamijeniti jesenskima, Bakica ju je ponovo počela upotrebljavati. To ne znači da je zahladilo: mi mijenjamo odjeću prema kalendaru, a ne prema stvarnoj temperaturi, a Bakica je na isti način upotrebljavala grijalicu. Bila je upravo nerazumno vezana za tu grijalicu, valjda zato što je tolike noći u svom ž ivotu provela smrzavajući se od hladnoće. Ujutro bi obično omotala ž icu oko grijalice i gurnula je uza zid. Tijekom vremena vrući je metal otopio izolaciju, tako da je gola ž ica došla u dodir s grijalicom i čitava je grijalica bila pod naponom. Policija nam je rekla da je Bakica, čim ju je dotaknula tog jutra, odmah izgubila svijest, a možda ju je struja odmah i ubila. Kad se srušila na pod, pala je licem na vreli metal grijalice. Odatle onaj strašan 140 141 smrad. Srećom, ja ju nisam vidjela, samo sam joj kroz vrata vidjela noge, koje su izgledale poput tankih grana omotanih zgužvanom svilom. Sljedećih tjedan ili dva, kao što možeš zamisliti, imali smo strašno puno posla, ne samo oko temeljitog čišćenja kuće, jer u šintoizmu ništa nije toliko nečisto kao smrt,

nego i oko pripremanja kuće: postavljanja svijeća, plitica s hranom kao žrtvenom ponudom, vješanja lampiona na ulazu, postavljanja stolića za čaj, pladnjeva za novac koji su donosili posjetitelji, i tako dalje. Toliko smo imali posla da se kuharica jedne večeri razboljela i morali smo pozvati liječnika, ali se pokazalo da joj je pozlilo samo zbog toga što prethodne noći nije spavala više od dva sata, što čitav dan nije sjela i što je pojela samo jednu zdjelicu prazne juhe. Iznenadila sam se kad sam vidjela kako Majka gotovo rastrošno troši novac, naručujući čitanje sutri za Bakicu u hramu Chion-in, naručujući od pogrebnika lotosove aranžmane; sve to usred najveće ekonomske krize. Isprva sam mislila kako takvo njezino ponašanje svjedoči o njezinim dubokim osjećajima prema Bakici, ali sam kasnije shvatila o čemu se, zapravo, radi: naime, praktički će cijeli Gion proći kroz našu okiyu, svi će doći iskazati Bakici posljednji put svoje poštovanje, a zatim će, krajem tjedna, prisustvovati pogrebu. Majka se nije smjela pred njima osramotiti. Kroz nekoliko je dana doista čitav Gion prošao kroz našu okiyu, odnosno barem se tako činilo, a svakom je posjetitelju trebalo ponuditi čaj i slatkiše. Majka je zajedno s Teticom, primala vlasnice čajana i gospodarice okiya, kao i niz sluškinja koje su poznavale Bakicu, zatim trgovce, vlasuljare i frizere, većinom muškarce, te dakako, brojne gejše. Starije su gejše poznavale Bakicu iz vremena kad je i ona radila kao gejša, dok mlañe nikad nisu ni čule za nju; one su dolazile iz poštovanja prema Majci ili u nekim slučajevima zato što su na neki način bile povezane s Hatsumomo. Moj je posao u toj sveopćoj gužvi bio otpratiti posjetitelje do primaće sobe, gdje su ih čekale Majka i Tetića. Radilo

se o samo nekoliko koraka, ali ne bi bilo dolično pustiti posjetitelje da sami odlaze do sobe, a osim toga morala sam pamtiti kojem licu pripada koji par obuće, jer je moja dužnost bila odnijeti cipele u služ insku sobu kako ne bi zakrčile ulazni prostor i potom ih ponovo iznijeti u pravom trenutku. Isprva sam imala teškoća. Nisam mogla piljiti gostima u oči, jer bi to bilo nepristojno, a kratak pogled na njihova lica nije mi bio dostatan. No, ubrzo sam se dosjetila kako samo trebam dobro pogledati kakav tko ima kimono. Drugog ili možda trećeg popodneva, vrata su kliznula ustranu i ušao je jedan kimono, koji mi se odmah učinio ljepšim od svih koje sam vidjela na našim gošćama. Bio je dolično taman: jednostavna crna haljina s ukrasnim simbolom, ali su zelene i zlatne trave uz donji rub izgledale tako bogato da sam pomislila kako bi ribarske žene i kćnri u Yoroidu bile zadivljene kad bi ovako nešto vidjele. Gošća je došla u pratnji sluškinje, što me je navelo na pomisao kako je to neka vlasnica čajane ili gospodarica okiye, jer vrlo je malo gejša moglo sebi priuštiti takav trošak. Dok je ona gledala u mali shinto oltar u našem ulazu, krišom sam joj pogledala lice. Savršeni oval njenog lica odmah me je podsjetio na jedan crtež tušem u Tetičinoj sobi koji je prikazivao kurtizanu iz razdoblja Heian od prije tisuću godina. Nije bila tako blistavo lijepa kao Hatsumomo, ali su joj crte lica bile tako savršeno oblikovane da sam se osjetila još beznačajnijom nego inače. I odjednom sam shvatila tko je ta žena. Gejša Mameha, vlasnica onog kimona koji sam uništila jer me je Hatsumomo na to natjerala. Premda ja, zapravo, nisam bila kriva za to što se dogodilo s tim kimonom, dala bih haljinu koju sam imala na sebi samo da se ne moram s njom susresti. Spustila

sam glavu kako bih sakrila lice dok sam nju i njezinu sluškinju vodila do primaće sobe. Nisam mislila da će me prepoznati, jer sam bila sigurna da mi nije vidjela lice kad sam 142 143 I došla vratiti kimono, a čak i da me je vidjela, otada su prošle dvije godine. A sluškinja koja je sada bila s njom nije bila ona ista mlada žena koja je preuzela od mene kimono i kojoj su se oči ispunile suzama. Ipak, odahnula sam kad sam se napokon mogla nakloniti i ostaviti ih u primaćoj sobi. Kad su se dvadeset minuta kasnije Mameha i njezina sluškinja spremale za odlazak, donijela sam im cipele i stavila ih na stepenicu u ulaznom prostoru, još uvijek pognute glave i još uvijek jednako nervozna kao i ranije. Kad je sluškinja odgurnula vrata, ponadala sam se da je kraj mojim mukama. Meñutim, umjesto da izañe, Mameha je ostala stajati u ulazu. To me je zabrinulo i bojim se da mi mozak nije baš najbolje saobraćao s očima, jer iako sam znala kako to ne bih smjela raditi, podigla sam glavu i pogledala je. Užasnula sam se kad sam vidjela da Mameha gleda u mene. “Kako se zoveš, djevojčice?” upitala me je glasom koji se meni učinio vrlo strogim. Rekla sam joj da se zovem Chiyo. “Ustani, Chiyo. Htjela bih te pogledati.” Poslušala sam je, ali da sam mogla natjerati svoje lice da se stisne u kuglicu i nestane, kao kad progutaš valju-

šak, sigurno bih to učinila. “Hajde, pusti da te pogledam!” rekla je Mameha. “Drž iš se kao da brojiš prste na nogama.” Podigla sam glavu, ali ne i oči, na što je Mameha nestrpljivo uzdahnula i nalož ila mi da je pogledam. “Kakve neobične oči!” rekla je. “Mislila sam da mi se pričinilo. Što bi ti rekla, Tatsumi, kakva je to boja?” Njezina se sluškinja vrati u ulazni prostor i pogleda me. “Sivo-plava, gospoño”, odgovorila je. “Točno bih to i ja rekla. Dakle, što misliš, koliko djevojaka u Gionu ima ovakve oči?” Nisam znala pita li Mameha to mene ili Tatsumi, ali ni ona ni ja nismo odgovorile. Mameha me je gledala s nekakvim čudnim izrazom na licu, kao da se usredotočila na nešto, tako mi se činilo. A onda se, na moje veliko olakšanje, ispričala i otišla. Bakičin je pogreb bio tjedan dana kasnije; dan i sat pogreba odredio je gatar. Nakon pogreba smo ponovo uredili okiyu, ali uz neke promjene. Tetića se preselila dolje, u Bakičinu sobu, dok je Buča, koja je uskoro trebala započeti svoj pripravnički staž kao gejša, dobila bivšu Tetičinu sobu. Uz to su tijekom sljedećeg tjedna stigle dvije nove sluškinje, obje srednjih godina i vrlo energične. Možda se čini čudno što je Majka uzela nove sluškinje sada kad nas je zapravo bilo manje u okiyi, ali u stvari, okiya je uvijek imala manje posluge nego što je trebalo, jer Bakica nije podnosila da se po kući mota puno ljudi. I još jedna, posljednja promjena: Buča je osloboñena svih kućnih poslova. Umjesto toga morala je sve svoje vrijeme provoditi u vježbanju raznih vještina o kojima ovisi uspjeh gejše. Obično se djevojkama nije davalo

mnogo prilike za vježbanje, ali sirota je Buča sporo učila i ako je ikad itko trebao dodatno vrijeme za vježbu, onda je to bila ona. Bilo mi ju je teško gledati kako svaki dan kleči na galeriji i satima vježba shamisen dok bi joj jezik izvirivao iz kuta usana kao da pokušava polizati obraz. Nasmiješila bi mi se svaki put kad bi nam se susreli pogledi i uopće je, moram reći, bila mila i dobroćudna djevojka. Ali ja sam već teško nosila breme strpljenja, čekajući da se u mom ž ivotu otvore neka vratašca koja se možda nikad neće otvoriti, a koja bi sigurno predstavljala jedinu priliku koja će mi se ikad pruž iti. A sad sam morala gledati kako se nekome drugome širom otvaraju vrata u budućnost. Katkad bih noću izvadila rupčić koji mi je dao predsjednik i ležala bih na futonu udišući miris talka. Očistila bih um od svega ostalog i usredotočila bih se na njegovu pojavu i osjećaj toplog sunca na mom licu i tvrdog kamenog zidića na kojem sam sjedjela onog dana kad sam ga upoznala. On je bio moj bodhisatva s tisuću ruku koji će mi pomoći. Nisam znala kako će njegova pomoć doći do mene, ali sam se molila da doñe. Pred kraj prvih mjesec dana nakon Bakičine smrti, jedna od novih sluškinja došla je k meni jednog popodne- s i 144 145

va i rekla mi kako imam posjet. Vrijeme je bilo neuobičajeno toplo za listopad i čitavo mi je tijelo bilo vlažno od znoja nakon što sam starim, ručnim usisivačem čistila ta-tamije u novoj Bučinoj sobi koja je još donedavno bila Te-tičina. Buča je imala naviku krijumčariti u sobu kolačiće od riže, tako da je sobu često trebalo temeljito čistiti. O-brisala sam se mokrim ručnikom što sam brže mogla i požurila dolje, gdje me je na ulazu čekala neka mlada žena u kimonu sluškinje. Kleknula sam i poklonila joj se. Tek kad sam je drugi put pogledala, vidjela sam da je to sluškinja koja je prije nekoliko tjedana pratila Mamehu kad je Mameha došla u našu okiyu izraziti sućut. Ražalostila sam se kad sam je prepoznala. Bila sam sigurna da me čekaju nekakve neprilike. Meñutim, kad mi je mahnu-la da siñem u ulazni prostor, navukla sam cipele i pošla za njom na ulicu. “Šalju li te ponekad u grad nešto obaviti, Chiyo?” upitala me je. Toliko je vremena prošlo od mog pokušaja bijega da me više nisu držali zatočenu u okiyi. Nisam imala pojma zašto me to pita, ali sam joj potvrdno odgovorila. “Odlično”, rekla je. “Pobrini se da te pošalju u grad sutra popodne u tri sata, a ja ću te čekati kod malog mosta na Shirakavvi” “Dobro, gospoño”, rekla sam, “ali smijem li pitati zašto?” “Sutra ćeš saznati”, odgovorila mi je i malo nabrala nos te sam pomislila kako me zadirkuje. Nije mi bilo nimalo drago što Mamehina sluškinja hoće da nekamo idem s njom, vjerojatno k Mamehi, mislila sam, koja će me grditi zbog onog kimona. No, ipak sam sutradan nagovorila Buču da me pošalje obaviti nešto što zapravo nije bilo potrebno obaviti. Buča se bojala da bi zbog toga mogla imati neprilika, ali je pristala kad sam joj obećala da ću joj se nekako oduž iti. I tako me je u tri popodne zazvala iz dvorišta: “Chiyo-san, hoćeš li, molim

te, otići u grad i kupiti mi nove ž ice za shamisen i nekoliko kabuki revija?” Rekli su joj da čita kabuki revije zbog obrazovanja. Zatim je, još glasnije, dodala: “Je li to u re- 146 du, Tetiće?” Tetića nije odgovorila, jer je otišla gore na kat malo prileći. Izašla sam iz okiye i pošla uz Shirakawu do mostića koji je u strmom luku prelazio rječicu i vodio u dio Giona koji se zove Motoyoshi-cho. Kako je vrijeme bilo lijepo i toplo, prilično je mnogo muškaraca i gejša šetalo uz obalu, diveći se tužnim trešnjama kojih su grane visjele nad površinom vode. Dok sam čekala Mamehinu sluškinju kraj mostića, promatrala sam jednu skupinu stranih turista koji su došli vidjeti slavnu četvrt Gion. To nisu bili prvi stranci koje sam vidjela u Kvotu, ali su mi ovi izgledali čudno: žene su imale velike noseve i jarko obojenu kosu, a muškarci su bili tako visoki i samopouzdano su koračali, udarajući petama o pločnik. Jedan je od muškaraca pokazao rukom na mene i rekao nešto na nekom stranom jeziku, na što su se svi okrenuli i pogledali me. Meni je bilo toliko neugodno da sam se pretvarala kako sam našla nešto na pločniku, jer sam tako mogla čučnuti i sakriti se od njihovih pogleda. Napokon je stigla Mamehina sluškinja i baš kao što sam se bojala, povela me preko mosta i uz obalu do onih istih vrata gdje su mi Hatsumomo i Korin predale kimono i poslale me s njime uza stube. Činilo mi se strašno nepravedno što ću ponovo imati neprilika zbog tog kimona -i to nakon toliko vremena. No, kad je sluškinja odgurnula vrata, popela sam se gore kroz sivi polumrak stubišta. Kad smo stigle na vrh stuba, ostavile smo obuću

pred vratima i ušle u stan. “Chiyo je ovdje, gospoño!” povikala je sluškinja. Čula sam Mamehu kako dovikuje iz stražnje sobe: “U redu, hvala, Tatsumi!” Sluškinja me povela do jednog stola pokraj otvorenog prozora i ja sam tu kleknula, pokušavajući prikriti nervozu. Ubrzo je došla jedna druga sluškinja i donijela mi čaj, jer, kako se pokazalo, Mameha nije imala jednu, nego dvije sluškinje. Ja sasvim sigurno nisam očekivala da će mi posluž iti čaj i zapravo, tako nešto nisam dož ivjela još od one večere u kući gospodina Tanake prije nekoliko go- 147 dina. Naklonila sam se da joj zahvalim i srknula nekoliko gutljaja, kako ne bih ispala nepristojna. Nakon toga sam još dugo tamo sjedila i čekala, osluškujući šum vode izvana, jer je tu Shirakawa prelazila preko umjetno sagrañenih stepenica u njezinu koritu. Mamehin stan nije bio velik, ali je zato bio izvanredno elegantan, zastrt tatami strunjačama koje su očigledno bile nove, jer su imale žućkastozeleni sjaj i mirisale na slamu. Ako si ikad pozornije pogledao tatami strunjaču, vjerojatno si primijetio da je opšivena tkaninom, obično je to samo tamna pamučna ili lanena traka, ali ove su bile opšivene svilom sa zlatnim i zelenim uzorkom. U jednoj udubini u zidu nedaleko od stola visio je svitak ispisan prekrasnim znakovima. Kasnije sam saznala da je taj svitak Mamehi poklonio slavni kaligraf Matsudaira Koichi. Ispod njega, na niskom drvenom postolju, aranžman ras-cvalih grana svibe uzdizao se iz plitke posude nepravilna oblika i raspucale glazure duboko crne boje. Meni se ta posuda učinila čudnom, ali zapravo ju je Mamehi

poklonio nitko drugi nego Yoshida Sakuhei, veliki majstor setoguro stila u keramici, koji je proglašen Živućim nacionalnim blagom u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Napokon je Mameha izišla iz stražnje sobe, odjevena u prekrasan žućkasti kimono s uzorkom vode oko donjeg ruba. Okrenula sam se na tatamiju prema njoj i poklonila joj se do zemlje dok je ona dolebdjela preko sobe do stola, spustila se na koljena sučelice meni, srknula čaj koji joj je sluškinja posluž ila i zatim rekla: “Onda... Chiyo, zar ne? Zašto mi ne ispričaš kako si uspjela izaći iz okiye? Sigurna sam da gospoña Nitta ne voli kad joj sluškinje obavljaju privatne poslove usred dana?” Uopće nisam očekivala ovakvo pitanje. U stvari, nisam se mogla sjetiti što bih rekla, premda sam znala da je nepristojno ne odgovoriti na pitanje. Mameha je samo sr-kala čaj i gledala u mene s dobroćudnim izrazom na svom savršeno ovalnom licu. “Ti misliš da ću te grditi. Ali mene samo zanima jesi li se dolaskom ovamo izlož ila neprilikama.” Osjetila sam veliko olakšanje kad sam to čula. “Ne, gospoño”, odgovorila sam. “Poslali su me po ž ice za sha-misen i kabuki revije.” “Oh, fino, ja toga imam koliko hoćeš”, rekla je Mameha i pozvala sluškinju, te joj nalož ila da donese ž ice i revije i stavi ih na stol ispred mene. “Po-nesi to sa sobom kad budeš odlazila pa te nitko neće pitati gdje si bila. A sad mi nešto reci. Kad sam došla u vašu okiyu izraziti sućut, vidjela sam još jednu djevojku tvojih godina.” “To je sigurno bila Buča. Je li imala jako okruglo lice?” Mameha me upita zašto tu djevojku zovem Buča i kad sam joj odgovorila, nasmijala se. “Ta djevojka, Buča”, nastavila je, “kako se ona slaže s Hatsumomo?” “Pa,

gospoño”, odgovorila sam, “rekla bih da Hatsumomo njoj poklanja isto toliko pozornosti koliko i nekom listu koji je dolepršao u dvorište.” “Kakva pjesnička usporedba... list koji je dolepršao u dvorište. Odnosi li se Hatsumomo i prema tebi tako?” Otvorila sam usta da joj odgovorim, ali zapravo, nisam znala što bih rekla. Gotovo ništa nisam znala o Mamehi, a ne bi bilo pristojno govoriti loše o Hatsumomo pred bilo kime izvan naše okiye. Mameha je izgleda naslutila što mislim jer je rekla: “Ne moraš mi odgovoriti. Vrlo dobro znam kako se Hatsumomo odnosi prema tebi: otprilike kao zmija prema svom sljedećem obroku.” “Ako smijem pitati, gospoño, tko vam je to rekao?” “Nitko mi nije rekao”, odgovorila je. “Hatsumomo i ja poznajemo se otkako je meni bilo šest, a njoj devet godina. Kad tako dugo promatraš nevaljale postupke nekog stvora, nije teško pogoditi što će napraviti.” “Ne znam što sam učinila da me ona toliko mrzi”, rekla sam. “Hatsumomo nije teško razumjeti, ona je kao mačka. Mačka je sretna dok lež i na suncu i dok naokolo nema drugih mačaka. Ali ako pomisli da se netko šulja oko njezine zdjelice s hranom... Je li ti netko pričao o tome kako je Hatsumomo otjerala mladu Hatsuoki iz Giona?” Rekla sam da mi nitko to nije ispričao. “Kako je samo Hatsuoki bila lijepa djevojka”, počela je pričati Mameha. 148 149

“I moja draga prijateljica. Njih su dvije bile sestre. To znači da ih je obje podučavala ista gejša - velika Tomi-hatsu, koja je tada već bila stara žena. Tvoja Hatsumomo nikad nije voljela mladu Hatsuoki, a kad su obje postale gejše pripravnice, nije mogla podnijeti da joj je ona suparnica. I tako je počela po Gionu širiti priču kako su Hatsuoki zatekli jedne noći u nekoj uličici u vrlo nedoličnoj situaciji s jednim mladim policajcem. U tome, dakako, nije bilo ni mrvice istine. Da je Hatsumomo jednostavno išla naokolo i pričala tu priču, nitko joj ne bi vjerovao. Svi su znali koliko je ljubomorna na Hatsuoki. Zato je to izvela ovako: kad bi god naišla na nekoga tko je puno popio, neku gejšu, ili neku sluškinju, ili čak nekog muškarca u posjetu Gionu, svejedno koga, šapćući bi ispričala tu priču o Hatsuoki na takav način da se ta osoba sljedećeg jutra uopće ne bi sjećala da je to čula od Hatsumomo. Ubrzo je time tako naškodila ugledu jadne Hatsuoki, da ju je, uz pomoć još nekoliko sitnih podvala, lako otjerala iz Giona.” Na neki čudan način, bilo mi je lakše kad sam čula da je Hatsumomo još prema nekome bila tako čudovišno zla kao prema meni. “Ona ne može podnijeti suparnice”, nastavila je Mameha. “Zato se tako ponaša prema tebi.” “Hatsumomo sasvim sigurno ne vidi u meni suparnicu, gospoño”, rekla sam. “Ja njoj mogu biti suparnica koliko nekakva mlaka vode može biti suparnicom oceanu.” “Možda je tako u čajanama. Ali unutar okiye... Ne čini ti se čudno što gospoña Nitta još uvijek nije posvojila Hatsumomo? Okiya Nitta vjerojatno je najbogatija okiya u Gionu, a nema nasljednika. Kad bi usvojila Hatsumomo, gospoña Nitta ne bi samo riješila problem nasljedstva, nego bi i sva Hatsumomina zarada u potpunosti pripala okiyi i gospoña Nitta joj ne bi od toga morala dati ni jedan sen. A Hatsumomo je vrlo uspješna gejša! Čovjek bi pomislio da

će ju gospoña Nitta, koja toliko voli novac, odavno posvojiti. Ako to ipak nije učinila, vjerojatno za to ima dobar razlog, ne čini ti se?” Ja nikad dosad nisam o tome razmišljala, ali slušajući Mamehu bila sam sigurna da točno znam koji je to razlog. “Posvojiti Hatsumomo”, rekla sam, “značilo bi pustiti tigra iz kaveza.” “Upravo tako. Sigurna sam da gospoña Nitta vrlo dobro zna kakvom bi se posvojenom kćeri Hatsumomo pokazala - takvom koja bi našla načina da nju istjera iz okiye. Uostalom, Hatsumomo je poput djeteta, nema nimalo strpljenja. Ja mislim da ona ne bi uspjela održati na ž ivotu čak ni cvrčka u kavezu. Za godinu, dvije, vjerojatno bi rasprodala zbirku kimona i prestala raditi. Eto, mala Chiyo, to je razlog zašto te Hatsumomo toliko mrzi. Što se tiče te druge djevojke, Buče, pretpostavljam da se Hatsumomo ne brine previše da bi gospoña Nitta mogla nju posvojiti.” “Mameha-san”, rekla sam, “sigurno se sjećate onog vašeg upropaštenog kimona...” “Hoćeš mi reći kako si ti bila ta koja ga je umrljala tušem.” “Ovaj... da, gospoño. I premda sam sigurna da vi znate kako je sve to smislila Hatsumomo, iskreno se nadam da ću vam jednog dana moći pokazati koliko mi je žao zbog toga.” Mameha je dugo zamišljeno gledala u mene. Nisam imala pojma što misli, sve dok nije rekla: “Ako želiš, smiješ mi se ispričati.” Odmaknula sam se od stola i poklonila se do poda, ali prije nego što sam imala prilike nešto reći, Mameha me prekine. “To bi bio ljupki naklon kad bi ti bila seljanka koja je prvi put došla u Kvoto”, rekla je. “Ali budući da želiš izgledati kultivirano, moraš to napraviti ovako. Pogledaj mene; odmakni se još dalje od stola. U redu, na

koljenima si, a sad ispruž i ruke i vršcima prstiju dodirni strunjaču ispred sebe. Samo vršcima prstiju, ne cijelom šakom. Prsti ne smiju biti rašireni, još uvijek vidim razmak meñu njima. Vrlo dobro, stavi ih na strunjaču... ruke drž i jednu uz drugu... tako! Sad to izgleda ljupko. Nakloni se što niže možeš, ali vrat mora ostati savršeno ravan, nemoj pustiti da ti glava tako pada. I nemoj se, zaboga, oslanjati na ruke, izgledat ćeš kao muškarac! Tako je dobro. Sad to smiješ ponoviti.” I tako sam se još jednom poklonila pred njom i rekla joj kako mi je jako žao što sam sudjelovala u uništavanju njezinog lijepog kimona. “To je doista bio lijepi kimono, 150 151 zar ne?” rekla je. “No, sad ćemo sve to zaboraviti. Hoću znati zašto više ne ideš u školu za gejše. Tvoje su mi učiteljice rekle da si lijepo napredovala, a onda si odjednom prestala dolaziti na satove. Ti bi trebala ostvariti uspješnu karijeru u Gionu. Zašto bi gospoña Nitta prekinula tvoje školovanje?” Ispričala sam joj o svojim dugovima, uključujući njezin kimono i onaj broš za koji me je Hatsumomo optuž ila da sam ga ukrala. No, kad sam zašutjela, Mameha se zagledala u mene hladnim pogledom. Napokon je rekla: “Tu ima još nešto što si mi prešutjela. S obzirom na dugove, gospoñi Nitti bi bilo samo još više stalo do toga da posta-neš uspješna gejša. Sigurno joj nikad nećeš vratiti dugove ako ostaneš sluškinja.”

Ja sam na to vjerojatno posramljeno oborila pogled, jer kad je Mameha ponovo progovorila, činilo se kao da mi čita misli. “Pokušala si pobjeći, je li tako?” “Da, gospoño”, priznala sam. “Imala sam jednu sestru. Razdvojili su nas, ali smo uspjele pronaći jedna drugu. Trebale smo se sastati jedne noći kako bismo zajedno pobjegle... ali sam onda ja pala s krova i slomila ruku.” “S krova! Šališ se. Zar si se popela gore kako bi bacila zadnji pogled na Kvoto?” Objasnila sam joj zašto sam se popela na krov. “Znam da je glupo to što sam napravila”, rekla sam nakon toga. “Sad Majka više ne želi ulož iti ni jedan sen u moje školovanje, jer se boji da bih opet mogla pokušati pobjeći.” “Ne radi se samo o tome. Kad neka djevojka pobjegne, to je sramota za gospodaricu njezine okiye. Tako se na to gleda ovdje u Gionu. “Zaboga, ona nije u stanju spriječiti čak ni vlastite sluškinje da ne pobjegnu od nje.” Otprilike tako nekako. Nego, što ti sada kaniš učiniti, Chiyo? Ne izgledaš mi kao djevojka koja želi provesti čitav ž ivot kao sluškinja.” “Oh, gospoño... dala bih ne znam što kad bih mogla popraviti svoje pogrješke”, rekla sam. “Otada je prošlo više od dvije godine. Tako sam strpljivo čekala i stalno sam se nadala da će mi se ukazati nekakva prilika.” “Strpljivo čekanje ne odgovara tvojoj prirodi. Vidim da u tvojoj ličnosti ima mnogo vode. Voda nikad ne čeka. Ona mijenja oblik i zaobilazi stvari, pronalazi tajne puteve kojih se nitko drugi ne bi sjetio; kakvu sićušnu rupicu u krovu ili u dnu kutije. Voda je nedvojbeno najpromjenljivi-ji od pet elemenata. Ona može otplaviti zemlju, ugasiti vatru, može čak izlokati i odnijeti komad metala. Pa čak ni drvo, koje je prirodni komplement vode, ne može prež ivjeti ako ga voda ne hrani. A ti se u

svom ž ivotu ipak nisi oslonila na tu skrivenu snagu, je li tako?” “Pa, gospoño, zapravo mi je voda koja teče dala ideju za bijeg preko krova.” “Sigurna sam da si ti pametna djevojčica, Chiyo, ali ne mislim da je to bio najpametniji trenutak u tvom ž ivotu. Mi koji u svojim ličnostima imamo vodu ne odabiremo kamo ćemo teći. Možemo samo teći tamo kamo nas nosi krajolik našeg ž ivota.” “Pretpostavljam da sam ja kao rijeka koja je došla do brane, a ta je brana Hatsumomo.” “Da, to je vjerojatno točno”, rekla je Mameha mirno me gledajući. “Samo, rijeka katkad može podlokati branu.” Otkako sam došla u njezin stan, stalno sam se pitala zašto me je Mameha pozvala. Već sam zaključila kako to ne može imati nekakve veze s onim kimonom, ali tek su mi se sad oči otvorile i vidjela sam ono što mi je cijelo vrijeme bilo ravno pod nosom. Mameha se sigurno pomoću mene kanila osvetiti Hatsumomo. Meni je bilo jasno da su njih dvije suparnice, zašto bi joj inače Hatsumomo uništila kimono? Nema sumnje, Mameha je samo čekala pravi trenutak i sad je, činilo se, smatrala kako je došao taj trenutak. Meni je odredila ulogu korova koji guši druge biljke u vrtu. Ako ne griješim, ona se nije htjela samo osvetiti, ona se htjela zauvijek riješiti Hatsumomo. “U svakom slučaju”, nastavila je Mameha, “ništa se neće promijeniti dok ti gospoña Nitta ne dopusti nastaviti sa školom.” “Nemam mnogo nade”, rekla sam, “da bih je ikad mogla nagovoriti na to.” “Nemoj se zasad brinuti o tome kako ćeš je nagovoriti. Brini se o tome kako ćeš pronaći pravi trenutak za to.” Ja sam svakako dosad naučila mnoge lekcije od ž ivota, ali ništa nisam naučila o strpljenju, čak ni toliko da

152 153 II bih shvatila što je Mameha mislila time da moram pronaći pravi trenutak. Rekla sam joj kako sam spremna već sutra razgovarati s Majkom, ako me ona može podučiti što bih joj trebala reći. “Slušaj me, Chiyo, posrtanjem kroz ž ivot nećeš daleko stići. Moraš naučiti kako ćeš pronaći pravo vrijeme i pravo mjesto za svaku stvar. Miš koji želi prevariti mačku neće jednostavno istrčati iz rupe svaki put kad mu se to prohtije. Zar ti ne znaš kako ćeš provjeriti svoj almanah?” Ne znam jesi li ti ikad vidio neki almanah. Ako ga otvoriš i jednostavno listaš, učinit će ti se prepun složenih tabela i nejasnih znakova. Gejše su vrlo praznovjerne, kao što sam već rekla. Tetića i Majka, čak i kuharica i sluškinje, rijetko su kad donosile odluku o makar i tako jednostavnoj stvari kao što je kupovanje novih cipela, a da prije toga ne bi pogledale u almanah. Meñutim, ja to još nikad u ž ivotu nisam učinila. “Nije onda nikakvo čudo što su te zadesile tolike nesreće”, rekla je Mameha. “Hoćeš reći da si pokušala pobjeći, a nisi prije toga provjerila je li to tvoj sretan dan?” Rekla sam joj da je moja sestra odlučila kad ćemo bježati. Mameha me pitala sjećam li se datuma i uspjela sam se sjetiti nakon što sam zajedno s njom pogledala u kalendar: to je bio zadnji utorak u listopadu 1929. godine, samo nekoliko mjeseci nakon što su moju sestru i mene odveli od kuće. Mameha je nalož ila sluškinji da joj donese almanah za tu godinu i zatim je, nakon što me je upitala koji sam znak

- godina majmuna - provela izvjesno vrijeme provjeravajući i usporeñujući različite tabele, kao i stranicu na kojoj su općenito bili prikazani moji izgledi za taj mjesec. Napokon mi je pročitala sljedeće: ““Razdoblje vrlo loših izgleda. Po svaku cijenu treba izbjegavati nepotrebnu, neobičnu hranu i putovanja.”“ Tu je zastala i pogledala me. “Čuješ? Putovanja. Nakon toga kaže da još moraš izbjegavati sljedeće stvari... da vidimo... “kupanje tijekom sata pijetlova”, “nabavu nove odjeće”, “započinjanje novih pothvata” i slušaj ovo: “promjenu boravišta”“. Tu je Mame- ha zaklopila knjigu i zapiljila se u mene. “Jesi li pripazila na bilo koju od tih stvari?” Mnogi ljudi sumnjaju u takvu vrstu gatanja, ali da si vidio što se zatim dogodilo, to bi ti sigurno raspršilo svaku sumnju. Mameha me je zapitala za Satsuin znak i pogledala što u almanahu piše za nju. “Dakle”, rekla je nakon što je neko vrijeme listala po knjizi, “ovdje piše: “Sretan dan za male promjene.” Možda to nije bio najbolji dan za tako ambiciozan pothvat kao što je bijeg, ali je sigurno bio bolji od ostalih dana tog i idućeg tjedna.” A onda je došlo nešto iznenañujuće: “Dalje kaže: “Dobar dan za putovanje u smjeru Ovna”“, pročitala je Mameha. I kad je izvukla kartu i pronašla na njoj Yoroido, naše je rodno selo doista ležalo sjeveroistočno od Kvota, što je smjer koji odgovara zodijačkom znaku Ovna. Satsu je provjerila almanah. Vjerojatno je to učinila kad me je na nekoliko minuta ostavila čekati u onoj sobici pod stubištem u kući Tatsuvo. I svakako je imala pravo što je to učinila, jer ona je uspjela pobjeći, a ja nisam. U tom sam trenutku počela shvaćati koliko sam bila nesvjesna ne samo u planiranju bijega, nego u svemu. Nikad nisam shvaćala kako je sve meñusobno usko

povezano. Ne mislim samo na zodijak. Mi, ljudska bića, samo smo dio nečeg mnogo većeg. Hodajući putem možda ćemo zgaziti nekog kukca ili jednostavno izazvati gibanje zraka zbog čega će neka muha završiti tamo kamo inače nikad ne bi otišla. Pa ako uzmemo taj isti primjer i zamislimo sebe u ulozi insekta, a širi kozmos u našoj prethodnoj ulozi, postat će nam jasno kako svaki dan na nas utječu sile nad kojima nemamo nikakva nadzora, baš kao što nekakav jadni kukac nema nadzor nad divovskim stopalom koje se spušta na njega. I što nam preostaje? Moramo na sve moguće načine pokušati razumjeti kretanje kozmosa oko nas i u skladu s time podesiti vrijeme svoga djelovanja, tako da se ne borimo protiv struje, nego se krećemo zajedno s njom. Mameha je ponovo uzela almanah i ovog mi je puta pročitala povoljne dane u nekoliko sljedećih tjedana koji 154 155 Jedanaesto poglavlje i će biti pogodni za značajne promjene. Upitala sam je li bih trebala pokušati razgovarati s Majkom jednog od tih dana i što bih točno trebala reći. “Ne kanim pustiti tebe da s njom razgovaraš”, rekla mi je. “Ona će te odmah odbiti. Da sam ja na njenom mjestu, ja bih te takoñer odbila! Koliko ona može procijeniti, u Gionu nema gejše koja bi bila voljna postati tvojom starijom sestrom.”

Rastuž ila sam se kad sam to čula. “Ako je to tako, Mameha-san, što bih onda trebala učiniti?” “Vrati se u okiyu, Chiyo”, rekla mi je, “i nikome ne spominji da si sa mnom razgovarala.” Nakon toga mi je uputila pogled koji je značio kako se sad trebam nakloniti, ispričati i otići, što sam i učinila. Toliko sam bila zbunjena da sam zaboravila uzeti kabuki revije i ž ice za shamisen koje mi je Mameha spremila. Njezina je sluškinja morala trčati s time za mnom sve do kraja ulice. Trebala bih ti objasniti što je Mameha mislila pod “starijom sestrom”, premda sam u to vrijeme i sama jedva nešto o tome znala. Kad je neka djevojka napokon spremna započeti karijeru kao pripravnica, potrebno joj je da uza se ima neku iskusniju gejšu koja će je voditi. Mameha je spomenula Hatsumominu stariju sestru, veliku Tomihat-su, koja je već bila u poodmaklim godinama kad je podučavala Hatsumomo, ali starije sestre ne moraju uvijek biti toliko starije. Svaka gejša može biti starija sestra mlañoj djevojci; dovoljno je da je barem jedan dan ranije postala gejša. Kad se dvije djevojke odluče povezati kao sestre, izvodi se obred sličan vjenčanju. Nakon toga, one se smatraju gotovo rodbinski vezanima, čak zovu jedna drugu “starija sestro” i “mlaña sestro”, baš kao prave sestre. Ima slučajeva da neka gejša ne shvaća svoju ulogu onako ozbiljno kako bi trebala, ali starija sestra koja savjesno obavlja svoju dužnost postaje najvažnija osoba u ž ivotu mlade gejše. Dužnost starije sestre ne ograničava se samo na to da poduči mlañu kako će na pravi način smijehom prikriti zbunjenost kad joj neki muškarac ispriča neku škakljivu šalu ili kako će odabrati kvalitetan vosak za podlogu ispod šminke. Starija se sestra mora

takoñer pobrinuti da njezina mlaña sestra privuče pozornost onih ljudi koji će joj biti od koristi. Stoga će je voditi sa sobom i predstaviti je vlasnicama svih uglednijih čajana u Gionu, čovjeku koji 156 157 I izrañuje vlasulje za priredbe u kazalištu, kuharima u svim važnijim restoranima i tako dalje. Već je to, svakako, dosta posla. Meñutim, ti posjeti i predstavljanja raznim ljudima u Gionu tijekom dana samo su polovica onog što starija sestra mora napraviti. Jer Gion je poput blijede zvijezde koja zablista punom ljepotom tek nakon zalaska sunca. Uvečer starija sestra mora na zabave voditi sa sobom mlañu sestru, kako bi je predstavila svojim mušterijama i zaštitnicima koje je upoznala tijekom godina. Reći će im: “Oh, jeste li se upoznali s mojom mlañom sestrom Tom-i-tom? Molim vas, potrudite se zapamtiti njezino ime, jer ona će postati velika zvijezda! I dopustite joj da navrati do vas kad sljedeći put posjetite Gion.” Naravno, malo je muškaraca spremno platiti prilično veliku svotu novaca kako bi večer proveli čavrljajući s nekom četrnaestogodišnjom djevojčicom, tako da taj čovjek vjerojatno neće pozvati gejšinu mlañu sestru prilikom sljedećeg posjeta. Ali starija sestra i vlasnica čajane nasta-vljat će mu je nuditi, sve dok ju ne pozove. Ako se pokaže kako mu se ona zbog nečeg ne sviña... no, to je onda druga priča, ali inače, vjerojatno će s vremenom postati njezinim

zaštitnikom i bit će mu vrlo draga, baš kao što mu je bila draga njezina starija sestra. Preuzimanje dužnosti starije sestre često sliči nošenju vreće riže s jednog kraja grada na drugi. Jer osim što je mlaña sestra ovisna o starijoj, kao što je putnik ovisan o vlaku koji ga vozi, uz to još starija sestra mora snositi odgovornost za njezino ponašanje. Jedini je razlog zbog kojeg se neka uspješna gejša izlaže tolikom trudu u tome što uspjeh mlade pripravnice svima u Gionu donosi koristi. Naravno, kao prvo, sama pripravnica ima od toga koristi jer joj uspjeh omogućuje s vremenom otplatiti vlastite dugove, a ako ima sreće, završit će kao ljubavnica nekog imućnog muškarca. Starija sestra ima koristi jer dobiva dio zarade mlañe sestre, kao i vlasnice čajana u kojima djevojka zabavlja mušterije. Pa čak i vlasuljar, dućan koji prodaje ukrase za kosu, dućan sa slasticama gdje će pripravnica kupovati poklone za svoje zaštitnike... Oni mo- žda neće izravno dobivati dio njezine zarade, ali će svakako imati koristi od toga što se pojavila još jedna uspješna gejša koja privlači ljude da doñu u Gion i ondje troše novac. Može se slobodno reći kako za mladu pripravnicu u Gionu sve ovisi o njezinoj starijoj sestri. No, malo koja od njih može na bilo koji način utjecati na to tko će biti njezina starija sestra. Neka poznata gejša sigurno neće ugroziti svoj ugled prihvaćanjem djevojke koja joj se čini nezanimljivom i za koju misli da se neće svidjeti njezinim mušterijama. S druge strane, gospodarica neke okiye, koja je ulož ila mnogo novaca u školovanje odreñene pripravnice, neće sjediti skrštenih ruku i samo čekati da se pojavi neka nezanimljiva gejša i ponudi se da pripravnicu uzme za mlañu sestru. Stoga svaka uspješna

gejša dobiva mnogo više molbi nego što može prihvatiti. Neke može odbiti, ali neke ne može... što je vjerojatno razlog zašto je Majka mislila, kao što je Mameha rekla, kako ni jedna gejša u Gionu ne bi pristala preuzeti ulogu moje starije sestre. U prvo vrijeme, kad sam tek došla u okiyu, Majka je vjerojatno računala na to da će Hatsumomo postati mojom starijom sestrom. Premda je Hatsumomo bila žena koja bi svojim ugrizom otrovala pauka, svaka bi pripravnica bila sretna kad bi je ona izabrala za mlañu sestru. Hatsumomo je već bila starija sestra najmanje dviju poznatih mladih gejša. I nije ih mučila kao mene, nego se lijepo ponašala. Ona ih je sama odabrala, zbog novaca koje će joj donijeti. Meñutim, u mom slučaju, računati na to da će mi Hatsumomo pomoći i zatim se zadovoljiti s onih nekoliko jena koliko bi joj to moglo donijeti, bilo je kao računati na nekog psa da će otpratiti mačku niz ulicu i pritom je ne ugristi u prvom mračnom prolazu. Dakako, Majka je mogla prisiliti Hatsumomo da se prihvati dužnosti moje starije sestre, ne samo zato što je Hatsumomo ž ivjela u okiyi, nego i zato što je Hatsumomo imala samo nekoliko vlastitih kimona i ovisila je o kolekciji okiye. Ali mislim da nikakva sila na svijetu ne bi natjerala Hatsumomo da me pravilno poduči. Sigurna sam da bi me onog 158 159

dana kad bi od nje zatraž ili da me odvede u čajanu Mizu-ki i predstavi vlasnici, umjesto u čajanu, odvela na obalu rijeke i rekla: “Rijeka Kamo, jesi li upoznala moju mlañu sestru?” A zatim bi me gurnula u vodu. Što se pak tiče toga da me prihvati neka druga gejša... pa, to bi značilo zamjeriti se Hatsumomo. Malo je gejša u Gionu imalo dovoljno hrabrosti za to. Kasno jednog prijepodneva, nekoliko tjedana nakon mog razgovora s Mamehom, upravo sam služ ila čaj Majci i jednoj gošći u primaćoj sobi kad je Tetića odgurnula vrata. “Oprosti što te prekidam”, rekla je, “ali možeš li se na trenutak ispričati, Kayoko-san.” Majka se, zapravo, zvala Kavoko, ali smo rijetko kad čuli da joj se netko u okiyi obraća imenom. “Imamo na vratima jednu gošću.” Majka se nasmijala onim svojim kašljucavim smijehom. “Izgleda da ti je danas dosadno, Tetiće”, rekla je, “kad si mi osobno došla najaviti gošću. Sluškinje ionako ljenčare, a sad si još i ti počela raditi njihov posao.” “Mislila sam da će ti biti draže ako ti ja kažem da nam je u posjet došla Mameha”, rekla je Tetića. Ja sam se već bila počela brinuti da od onog što mi je Mameha govorila na kraju neće biti ništa. Ali kad sam čula da se ona odjednom pojavila na vratima naše okiye... dakle, krv mi je tako navalila u lice da sam se osjećala kao žarulja koju je netko upravo upalio. Jedan dugi trenutak u sobi je vladala tišina, a onda ju je prekinula Majčina gošća: “Pa, Mameha-san! Ja ću se sad oprostiti, ali samo ako mi obećaš da ćeš mi sutra ispričati o čemu se, zapravo, radi.” Iskoristila sam priliku i kliznula iz sobe kad je Majka pošla ispratiti gošću. Potom sam u predvorju za goste čula Majku kako Tetići kaže nešto što nikad nisam mislila

da bi ona mogla reći. Istresla je lulu u pepeljaru koju je donijela sa sobom iz primaće sobe i kad mi ju je dodala da je ispraznim, rekla je: “Tetiće, molim te, doñi ovamo i po- pravi mi frizuru.” Nikad dotad nisam primijetila da se ona iole brine o svom izgledu. Istina je, elegantno se odijevala. Ali baš kao što joj je soba bila puna lijepih predmeta, a ipak, usprkos tome, beznadno sumorna, tako se i ona odijevala u dragocjene tkanine, ali su joj oči bile uljaste kao komadi stare, usmrdjele ribe... a što se tiče kose, poklanjala joj je toliko pozornosti koliko kakva lokomotiva dimnjaku: to je jednostavno bilo nešto što joj se slučajno nalazi na glavi. Dok je Majka primala gošću na ulazu, ja sam u slu-ž inskoj sobi čistila pepeljaru. I pritom sam se toliko upi-njala ne bih li čula što Mameha i Majka govore da me ne bi začudilo da sam nategnula sve mišiće u ušima. Prvo je Majka rekla: “Oprosti što sam te pustila čekati, Mameha-san. Ukazala si nam veliku čast svojim posjetom!” Onda je Mameha rekla: “Nadam se da ćete mi oprostiti što sam došla ovako iznenada, gospoño Nitta.” Ili neku sličnu dosadnu uljudnost. Potom su neko vrijeme nastavile izmjenjivati uljudne fraze. Sav moj trud oko os-luškivanja isplatio mi se otprilike kao nekom čovjeku koji s mukom vuče neku škrinju uzbrdo, a onda otkrije kako je puna kamenja. Na posljetku su se kroz predvorje za goste zaputile prema primaćoj sobi. Ja sam toliko očajnički željela saznati o čemu će razgovarati da sam zgrabila jednu krpu i počela laštiti pod predvorja. Tetića mi inače ne bi dopustila da to radim dok je u primaćoj sobi neka gošća, ali ovog je puta ona bila isto toliko zaokupljena

osluškivanjem kao i ja. Kad je sluškinja donijela čaj, Tetića se odmaknula ustranu kako je ne bi vidjeli iz sobe i pobrinula se da vrata ostanu mrvicu odškrinuta, kako bi bolje čula. Ja sam tako pozorno osluškivala čavrljanje u sobi da sam potpuno zaboravila na sve oko sebe i odjednom sam pred sobom ugledala okruglo Bučino lice kako zuri ravno u mene. Ona je takoñer laštila pod, premda sam to već ja radila i premda ona više nije morala raditi kućne poslove. “Tko je Mameha?” šapćući me je upitala. 160 161 Očito je čula sluškinje kako pričaju meñu sobom, vidjela sam ih kako su se okupile na zemljanom prolazu uz galeriju. “Ona je Hatsumomina suparnica”, odgovorila sam šapćući. “Ono je bio njezin kimono, onaj za koji me je Hatsumomo natjerala da ga pošaram tušem.” Izgledalo je kao da će me Buča još nešto pitati, ali smo tada čule kako Mameha kaže: “Gospoño Nitta, nadam se da ćete mi oprostiti što vas smetam u poslu, ali željela bih s vama nakratko porazgovarati o vašoj sluškinji Chiyo.” “Oh, ne”, reče Buča i pogleda me u oči kako bi mi pokazala koliko joj je žao što ću opet imati neprilika. “Naša Chiyo zna ponekad biti malo dosadna”, rekla je Majka. “Nadam se da te nije gnjavila.” “Ne, ne, ni govora”, rekla je Mameha. “Nego, primijetila sam da posljednjih nekoliko tjedana ne dolazi

u školu. Tako sam se navikla naletjeti na nju s vremena na vrijeme u hodniku... Baš jučer sam odjednom pomislila kako je sigurno teško bolesna! Nedavno sam upoznala jednog izvrsnog liječnika, hoćete li da ga zamolim neka navrati do vas?” “To je jako ljubazno od tebe”, rekla je Majka, “ali ti sigurno misliš na neku drugu djevojku. Nisi se mogla sretati s Chiyo u školskom hodniku. Ona već dvije godine nije bila u školi.” “Mislimo li na istu djevojku? Prilično ljepuškasta, s iznenañujućim sivoplavim očima?” “Ona doista ima neobične oči. Ali valjda u Gionu postoje dvije takve djevojke... Tko bi to rekao!” “Pitam se je li moguće da su prošle dvije godine otkako sam je posljednji put tamo vidjela”, reče Mameha. “Možda je ostavila na mene tako snažan dojam da mi se čini kao da je to bilo nedavno. Ako smijem pitati, gospoño Nitta... je li ona zdrava?” “O, da. Zdrava je poput mladog stabla i jednako tako neposlušna, moram reći.” “A ipak ne ide više u školu? Kako čudno!” “Sigurna sam da se jednoj mladoj, popularnoj gejši kao što si ti čini kako je Gion mjesto u kojem se lako zarañuje novac. Ali nije tako, znaš, ovo su teška vremena. Ne mogu si priuštiti ulagati novac u bilo koga. Čim sam shvatila koliko je Chiyo neprikladna...” “Uvjerena sam da mislimo na dvije različite djevojke”, reče Mameha. “Ne mogu zamisliti da bi jedna oštroumna poslovna žena kao što ste vi, gospoño Nitta, mogla za Chi-yo reći daje “neprikladna”...” “Jesi li sigurna da se ta djevojka zove Chiyo?” upita Majka.

Ni jedna od nas tri u predsoblju nije to znala, ali dok je to govorila, Majka je ustala od stola i pošla prema vratima sobe. Kad je trenutak kasnije odgurnula vrata, našla se pred Tetičinim uhom. Tetića se mirno odmaknula kao da se ništa nije dogodilo, a Majci je, pretpostavljam, odgovaralo da se i ona pravi kao da je to u redu, jer je samo pogledala prema meni i rekla: “Chiyo-chan, doñi malo unutra.” Dok sam zatvorila vrata iza sebe i kleknula na tatami kako bih se poklonila, Majka se već ponovo namjestila iza stola. “Ovo je naša Chiyo”, rekla je. “To je upravo ona na koju sam mislila!” rekla je Mameha. “Kako si, Chiyo-chan? Drago mi je što izgledaš tako zdrava! Baš sam rekla gospoñi Nitti kako sam se već zabrinula zbog tebe. Ali izgleda da si dobro.” “O, da, gospoño, vrlo dobro”, rekla sam. “Hvala, Chiyo”, rekla je Majka. Ponovo sam se poklonila, namjeravajući se ispričati i povući, ali još se nisam do kraja uspravila na noge kad Mameha reče: “Ona je doista vrlo ljupka djevojka, gospoño Nitta. Moram reći, neko sam vrijeme pomišljala na to da vas zamolim za dopuštenje da je uzmem za svoju mlañu sestru. Ali sada, kad je prekinula školovanje...” Majka se, izgleda, zaprepastila kad je to čula jer je baš prinosila ustima šalicu s čajem i ruka joj je zastala na 162 163

pola puta. Ostala je tako ukočena, s podignutom šalicom, čitavo vrijeme dok sam ja izlazila iz sobe. Već sam gotovo stigla do mjesta u predsoblju na kojem sam ostavila krpu, kad je napokon progovorila. “Tako popularna gejša kao što si ti, Mameha-san... ti bi mogla dobiti bilo koju pripravnicu u Gionu za svoju mlañu sestru.” “To je točno, često mi nude razne djevojke. Ali ja već više od jjodinu dana nisam prihvatila neku novu mladu sestru. Čovjek bi mislio da će se mušterije prorijediti zbog ove strašne krize, ali zapravo, ja još nikad nisam imala toliko posla. Pretpostavljam da bogati ostaju bogati, čak i u ovakvim vremenima.” “A zabava im je potrebnija nego ikada”, slož i se Majka. “Ali, govorila si...” “Da, što sam ono govorila? No dobro, nije važno. Ne smijem vas više zadržavati. Drago mi je da je Chiyo, na kraju krajeva, sasvim zdrava.” “Vrlo zdrava, da. Ali ostani još koji trenutak, Mameha-san, ako nemaš ništa protiv. Govorila si o tome kako si gotovo pomišljala na to da Chiyo uzmeš za mlañu sestru?” “No da, ali ona sad već tako dugo ne pohaña satove...” odgovori Mameha. “Uostalom, sigurna sam da ste vi imali dobrih razloga za takvu odluku, gospoño Nitta. Ne bih se usudila sumnjati u ispravnost vaše procjene.” “Tužno je na kakve nas teške odluke primorava ovo vrijeme krize. Jednostavno, nisam više bila u stanju plaćati njezino školovanje! Meñutim, ako ti misliš da ona obećava, Mameha-san, sigurna sam da bi ti se obilato vratio svaki novčić koji bi eventualno odlučila ulož iti u njezinu budućnost.” Majka je pokušavala iskoristiti situaciju. Ni jedna gejša nikad nije plaćala satove poduke za svoju mlañu sestru.

“Kad bi bar to bilo moguće”, rekla je Mameha, “ali uz ovu strašnu krizu...” “Možda bih ipak mogla pronaći načina da joj platim školovanje”, rekla je Majka. “Iako je Chiyo pomalo tvrdo- glava i toliko mi je dužna da često mislim kako bi me zapanjilo ako bi mi ikad to uspjela vratiti.” “Tako dražesna djevojka? Mene bi zapanjilo kad vam ne bi uspjela vratiti dugove.” “Uostalom, nije sve u novcu, zar ne?” reče Majka. “Čovjek bi jednoj takvoj djevojci kao što je Chiyo želio pomoći koliko može. Možda bi se našlo načina kako da još malo ulož im u nju... samo za školovanje, jasno. Ali što bi se time dobilo?” “Sigurna sam da su njezini dugovi veliki”, reče Mameha. “Ali unatoč tome, vjerujem da će ona sve to otplatiti do svoje dvadesete godine.” “Do dvadesete godine!” usklikne Majka. “Mislim da to nije uspjelo ni jednoj djevojci u Gionu. A s obzirom na ovu krizu...” “Da, istina je, kriza je.” “Meni se, u svakom slučaju, naša Buča čini sigurnijom investicijom”, reče Majka. “Napokon, u slučaju Chiyo, s tobom kao starijom sestrom, njezini će se dugovi najprije još više povećati prije nego što se počnu smanjivati.” Majka nije time mislila samo na školarinu, nego i novac koji će morati davati Mamehi. Gejša takvog ugleda obično uzima veći dio zarade mlañe sestre, nego što bi uzela neka manje uspješna gejša. “Mameha-san, ako imaš još malo vremena”, nastavila je Majka, “možda bi htjela razmisliti o jednom prijedlogu. Ako velika Mameha kaže da će Chiyo otplatiti svoje dugove do dvadesete godine, kako onda ja mogu u to sumnjati? Naravno, djevojka kao Chiyo ne

može uspjeti ako se o njoj ne stara neka starija sestra kao što si ti, a s druge strane, sredstva kojima raspolaže naša mala okiya već su i sad rastegnuta do krajnjih granica. Ja ti nikako ne mogu ponuditi takav udio u zaradi na koji si ti navikla. Najbolje što ti mogu ponuditi bila bi polovica tvog uobičajenog dijela.” “Ja upravo razmatram nekoliko vrlo velikodušnih ponuda”, odgovorila je Mameha. “Ako već odlučim uzeti 164 165 I mlañu sestru, ne mogu si priuštiti da to radim za manje novaca nego obično.” “Nisam još završila, Mameha-san”, reče Majka. “Evo mog prijedloga. Istina je da ti ne mogu ponuditi više od polovice uobičajenog udjela. Ali ako Chiyo doista otplati svoje dugove do dvadesete godine, kao što predviñaš, isplatit ću ti sav novac za koji si dotad ostala prikraćena plus dodatnih trideset posto. Tako ćeš, na kraju, zaraditi više novaca.” “A ako Chiyo navrši dvadeset godina, a nije otplatila sve dugove?” upita Mameha. “Zao mi je što to moram reći, ali u tom slučaju, ulaganje se neće isplatiti ni tebi, ni meni. Okiya ti neće moći platiti novac koji ti duguje.” Nastala je tišina, a onda je Mameha uzdahnula. “Ja se slabo razumijem u brojke, gospoño Nitta. Ali ako sam dobro razumjela, vi od mene traž ite da se prihvatim nečeg što vi smatrate nemogućim, za manji postotak od

uobičajenog. Mnogo je djevojaka u Gionu koje imaju izgleda postati uspješne gejše i koje mogu prihvatiti za mlañe sestre bez ikakvog rizika. Žao mi je, ali moram odbiti vašu ponudu.” “Imaš pravo”, reče Majka. “Trideset posto je malo. Nudim ti dvostruko, ako uspiješ.” “Ili ništa, ako ne uspijem.” “Molim te, nemoj tako na to gledati. Svakako ćeš dobivati dio onoga što Chiyo zaradi. Samo što ti okiya neće moći isplatiti razliku.” Bila sam sigurna da će Mameha odbiti. Umjesto toga, rekla je: “Htjela bih prvo saznati koliko Chiyo doista duguje okiyi.” “Idem po knjige”, rekla je Majka. Ne znam kako je dalje tekao razgovor, jer je u tom trenutku Tetići bilo dosta moga prisluškivanja i poslala me u 166 grad s popisom stvari koje sam morala obaviti. Čitavog tog poslijepodneva bila sam tako nemirna kao kakva hrpa kamenja tijekom zemljotresa, jer naravno, nisam imala pojma kako će to završiti. Ako se Majka i Mameha ne budu mogle dogovoriti, čitavog ću ž ivota ostati sluškinja, baš kao što kornjača uvijek ostaje kornjača. Kad sam se vratila u okiyu, Buča je klečala na galeriji i proizvodila grozne zvukove na svom shamisenu. Izgledala je jako vesela kad me je ugledala, i pozvala me k sebi. “Smisli neku izliku da odeš Majci u sobu”, rekla mi je. “Cijelo popodne sjedi unutra i prebire po svom računalu. Sigurno će ti nešto reći. A onda se odmah moraš vratiti i moraš mi sve ispričati!”

Pomislila sam kako je to dobra ideja. Jedna od stvari koje sam morala kupiti bila je krema za kuharičin svrab, ali su mi u ljekarni rekli kako im je trenutačno ponestalo te kreme. I tako sam odlučila otići gore i ispričati se Majci što sam se bez toga vratila u okiyu. Njoj će to, naravno, biti svejedno, ona vjerojatno nije ni znala da su me po to poslali. Ali to će mi posluž iti kao izlika da uñem u njezinu sobu. Pokazalo se da je Majka slušala jednu humorističnu emisiju na radiju. Kad bih inače zbog nečega došla k njoj u takvim trenucima, obično bi mi samo mahnula da uñem i nastavila bi slušati radio listajući svoje poslovne knjige i puckajući lulu. Danas je, na moje iznenañenje, ugasila radio i zaklopila knjigu računa čim me je vidjela. Poklonila sam joj se i kleknula ispred stola. “Primijetila sam da si laštila pod u predvorju dok je Mameha bila ovdje”, rekla mi je. “Da nisi možda pokušavala prisluškivati o čemu govorimo?” “Ne, gospoño. Primijetila sam jednu ogrebotinu na podu. Buča i ja smo se trudile da je učinimo manje primjetnom.” “Nadam se da ćeš biti bolja gejša nego što si laž ljivi-ca”, rekla je i počela se smijati, ali nije izvadila lulu iz usta, tako da je nehotice puhnula kroz držak i mrvice pe- 167 pela i duhana izletjele su iz metalne glave. Neke su mrvice duhana još gorjele kad su joj pale na kimono. Odlož ila je lulu na stol i počela dlanom udarati po sebi dok nije bila sigurna da ih je sve ugasila. “Dakle, Chiyo, ovdje si u okiyi više od godinu dana”, rekla je. “Više .od dvije godine, gospoño.”

“Cijelo to vrijeme jedva sam te primjećivala. I onda danas doñe takva gejša kao što je Mameha i kaže mi da hoće biti tvoja starija sestra! Kako bih to, zaboga, trebala shvatiti?” Kako se meni činilo, Mamehu je više zanimala mogućnost da naškodi Hatsumomo, nego da meni pomogne. Ali to, dakako, nisam mogla reći Majci. Upravo sam se spremala reći kako nemam pojma zašto se Mameha zanima za mene, ali prije nego što sam dospjela zaustiti, vrata sobe su se otvorila i čula sam Hatsumomin glas: “Oprosti, Majko, nisam znala da koriš sluškinju!” “Ona neće još dugo biti sluškinja”, reče joj Majka. “Danas smo imali posjet koji bi te mogao zanimati.” “Da, čujem daje došla Mameha i izvukla našeg malog klena iz akvarija”, odvrati Hatsumomo. Ušla je u sobu i kleknula ispred stola na takav način da sam se brzo morala maknuti kako bih joj napravila mjesta. “Zbog nekog razloga”, reče Majka, “Mameha misli da će Chiyo otplatiti sve svoje dugove do dvadesete godine.” Hatsumomo se okrene prema meni. Da si je vidio kako se smiješi, rekao bi da je to majka koja s obožavanjem gleda svoje dijete. Ali ona je tim osmijehom popratila ove riječi: “Pa, Majko, možda, ako je prodaš nekoj javnoj kući...” “Dosta, Hatsumomo. Nisam te pozvala da bih slušala takve stvari. Hoću znati čime si u zadnje vrijeme izazvala Mamehinu srdžbu.” “Možda sam toj ukočenoj gospoñici pokvarila dan kad sam prošetala kraj nje ulicom, ali osim toga, ništa joj drugo nisam napravila.” “Ona ima nešto na umu. Voljela bih znati što je to.”

“Nema u tome nikakve tajne, Majko. Ona misli da mi se može osvetiti preko ove male glupače.” Majka nije ništa odgovorila; činilo se da razmišlja o onom što je Hatsumomo rekla. Na posljetku reče: “Možda ona stvarno misli da će Chiyo biti uspješnija gejša od naše Buče i želi na njoj zaraditi. Tko joj to može zamjeriti?” “Oh, Majko... Mameha ne treba Chiyo da bi zaradila. Zar misliš da je slučajno odlučila potratiti vrijeme na djevojku koja eto, pukim slučajem ž ivi sa mnom u istoj okiyi? Mameha bi vjerojatno pristala na vezu s tvojim psom kad bi mislila da će joj to pomoći da mene otjera iz Giona.” “Daj, Hatsumomo. Zašto bi te ona htjela otjerati iz Giona?” “Zato što sam ljepša od nje. Zar joj treba bolji razlog? Želi me poniziti time što će svima govoriti: “Oh, molim, upoznajte moju novu mlañu sestru. Ona ž ivi u istoj okiyi s Hatsumomo, ali djevojka je takav dragulj da su je povjerili meni, a ne njoj.”“ “Ne mogu zamisliti Mamehu da se tako ponaša”, reče Majka, gotovo šapćući. “Ako misli da će od Chiyo stvoriti uspješniju gejšu od Buče”, nastavila je Hatsumomo, “jako će se iznenaditi. Ali drago mi je da će Chiyo odjenuti u kimono i pokazivati je naokolo. To je savršena prilika za Buču. Zar nikad nisi gledala mače kako napada klupko vune? Buča će biti mnogo bolja gejša nakon što naoštri zube na ovoj ovdje.” Majci se, izgleda, to svidjelo, jer su joj se kutovi usnica uzdignuli u neku vrstu osmijeha. “Nisam ni slutila kako će ovo biti divan dan”, rekla je. “Kad sam se jutros probudila, imala sam u okiyi dvije beskorisne djevojke. Sad će se one boriti da dokažu koja

je bolja... a u tome će ih voditi dvije najpoznatije gejše u Gionu!” I i 168 169 i Dvanaesto poglavlje Već sljedećeg popodneva Mameha me pozvala k sebi. Ovog je puta sjedila za stolom i čekala na mene kad je sluškinja odgurnula vrata. Pripazila sam na to da se propisno poklonim prije ulaska u sobu, te da potom odem do stola i ondje se ponovo poklonim. “Mameha-san, ne znam što vas je navelo na ovu o-dluku...” rekla sam joj, “ali ne mogu vam reći koliko sam vam zahvalna...” “Nemoj mi već sada zahvaljivati”, prekinula me je. “Ništa se još nije dogodilo. Radije mi ispričaj što ti je gospoña Nitta rekla nakon mog jučerašnjeg posjeta.” “Pa”, odgovorila sam, “mislim da je Majka pomalo zbunjena, nije joj jasno zašto ste baš mene odabrali... a moram priznati da to ni meni nije jasno.” Nadala sam se da će mi možda nešto reći, ali nije. “Što se tiče Hatsumo- mo...* “Nemoj tratiti vrijeme misleći na ono što ona kaže. Unaprijed znaš da će biti presretna ako ne uspiješ, baš kao i gospoña Nitta.”

“Ne razumijem zašto bi Majka željela da ne uspijem”, rekla sam, “s obzirom da će zaraditi više novaca ako uspijem.” “Ali će meni dugovati gomilu novaca ako ti otplatiš dugove do svoje dvadesete godine. Vidiš, jučer sam s njom sklopila neku vrstu oklade”, objašnjavala mi je Mameha dok nam je sluškinja posluž ivala čaj. “Ja se nikad ne kla- dim ako nisam sigurna da ću dobiti okladu. No, ako hoćeš da ti budem starija sestra, moraš znati da ja imam vrlo stroga pravila.” Očekivala sam da će mi reći koja su to pravila, ali ona se namršteno zagledala u mene i rekla: “Chiyo, zbilja moraš prestati tako puhati u čaj. Izgledaš kao kakva seljančica! Ostavi ga na stolu dok se ne ohladi toliko da ga možeš piti.” “Oprostite”, rekla sam. “Nisam bila svjesna što radim.” “Vrijeme je da postaneš svjesna svega što radiš, gejša mora paziti na to kakav dojam ostavlja. Dakle, kao što sam rekla, moja su pravila vrlo stroga. Kao prvo, očekujem da činiš ono što ti kažem bez ikakva pogovora ili sumnji. Znam da nisi uvijek slušala Hatsumomo i gospoñu Nittu. Možda ti to smatraš opravdanim, ali ako mene pitaš, trebala si biti poslušnija i možda bi izbjegla sve ove neprilike.” Bila je u pravu. Svijet se otada umnogome promijenio, ali kad sam ja bila dijete, djevojku koja nije slušala starije brzo bi naučili gdje joj je mjesto. “Prije nekoliko godina”, nastavila je Mameha, “prihvatila sam dvije nove mlañe sestre. Jedna se doista trudila, ali druga je popustila. Dovela sam je ovamo u ovaj stan i rekla sam joj kako neću više podnositi da od mene pravi budalu, ali ništa nije pomoglo. Sljedećeg sam

joj mjeseca rekla neka sebi nañe neku drugu stariju sestru.” “Mameha-san, obećavam da se tako nešto nikad neće dogoditi”, rekla sam. “Zahvaljujući vama, osjećam se kao brod koji se napokon otisnuo na more. Nikad sebi ne bih oprostila da vas razočaram.” “No, da, sve je to lijepo, ali ne radi se samo o tome da marljivo učiš. Morat ćeš paziti na to da ti Hatsumomo nešto ne podvali. I nemoj, zaboga, učiniti ništa što bi još više povećalo tvoje dugove. Nemoj čak ni razbiti neku šalicu!” Obećala sam da neću, ali kad sam pomislila na mogućnost da mi Hatsumomo opet nekako podvali, moram 170 171 priznati... pa, nisam znala kako bih se mogla obraniti ako pokuša. “Još nešto”, nastavi Mameha. “Sve o čemu ti i ja razgovaramo mora ostati meñu nama. Nikad ne smiješ bilo što od toga reći Hatsumomo. Čak i ako smo samo razgovarale o vremenu, shvaćaš? Ako te bude pitala, moraš joj odgovoriti: “Oh, Hatsumomo-san, Mameha-san nikad ne kaže nešto zanimljivo! Čim mi nešto kaže, ja to odmah zaboravim. Ona je tako užasno dosadna!”“ Rekla sam Mamehi da sam shvatila.

“Hatsumomo je pametna”, upozoravala me je Mameha. “Ako joj samo nešto natukneš, iznenadit ćeš se koliko će ona iz toga uspjeti pogoditi.” Odjednom se nagnula prema meni i srdito me upitala: “0 čemu ste vas dvije jučer razgovarale kad sam vas vidjela zajedno na ulici?” “Ništa, gospoño!” I premda je nastavila ljutito zuriti u mene, toliko me je prepala da nisam mogla ništa više reći. “Kako to misliš, ništa? Bolje ti je da mi odgovoriš, glupačo, inače ću ti noćas kad zaspiš uliti tuš u uho!” Trebalo mi je trenutak ili dva da shvatim kako Mameha pokušava oponašati Hatsumomo. Nije ju baš dobro oponašala, ali sad, kad sam shvatila što radi, odgovorila sam: “Ozbiljno, Hatsumomo-san, Mameha-san uvijek govori nekakve užasno dosadne stvari! Nikad ništa od toga ne mogu zapamtiti. Jednostavno, sve se odmah istopi kao pahuljice snijega. Jesi li sigurna da si nas vidjela kako razgovaramo? Jer ako smo uopće razgovarale, ja se toga jedva mogu sjetiti...” Mameha je još neko vrijeme nastavila sa svojim lošim oponašanjem Hatsumomo i na kraju mi je rekla da sam se dobro držala. Za razliku od nje, ja nisam u to bila uvjerena. Izdržati ispitivanje Mamehe, čak i kad se pokušava ponašati kao Hatsumomo, ipak je nešto sasvim drugo nego pretvarati se licem u lice s Hatsumomo. U one dvije godine otkako je Majka prekinula moje, školovanje, zaboravila sam gotovo sve što sam naučila. A nisam puno ni naučila, jer su mi misli bile zaokupljene drugim stvarima. Stoga, kad sam se vratila u školu nakon što je Mameha pristala preuzeti ulogu moje starije sestre, osjećala sam se kao da tek počinjem učiti.

Imala sam tada već dvanaest godina i bila sam visoka gotovo kao Mameha. Možda ti se čini da sam u neku ruku bila u prednosti zato što sam bila starija, ali uvjeravam te da nije bilo tako. Većina djevojaka počele su s podukom mnogo ranije, neke od njih u tradicionalnoj dobi od tri godine i tri dana. Tih nekoliko djevojaka koje su počele tako rano, bile su većinom kćeri gejša i bile su odgajane tako da su ceremonija čaja i ples za njih predstavljali dio svakodnevnog ž ivota, kao što je to za mene bilo plivanje u jezercu iza naše kuće. Znam da sam ti već opisala kako je izgledao sat podu-ke iz shamisena kod učiteljice Mišice. Ali gejša mora naučiti mnogo raznih vještina, osim shamisena. U stvari, “gei” u riječi “gei-sha” znači vještine, umijeća, tako da gejša zapravo znači “ona koja zna umijeća” ili “umjetnica”. Prvi je sat ujutro bila poduka iz malog bubnja koji mi zovemo tsutsumi. Možda se pitaš zašto bi se gejša trebala gnjaviti s učenjem sviranja na bubnjevima, ali odgovor je vrlo jednostavan. Na nekom banketu ili bilo kakvom neslužbenom skupu u Gionu, gejša obično pleše samo uz pratnju shamisena i možda jedne pjevačice. Ali za scenske izvedbe, kao što je priredba Plesovi stare prijestolnice koja se izvodi svakog proljeća, šest ili više sviračica shamisena okuplja se u ansambl, a prate ih različite vrste bubnjeva i japanska svirala koju mi zovemo fue. I tako, vidiš, gejša se mora isprobati na svim tim instrumentima, iako će joj učiteljice s vremenom savjetovati jedan ili dva na kojima će posebno raditi. Kao što rekoh, prvi je sat bila poduka iz tsutsumija koji se svira klečeći, kao uostalom i svi ostali instrumenti koje smo učili. Tsutsumi se razlikuje od ostalih bubnjeva po tome što se drž i na ramenu i udara rukom, dok se

172 173 veći, okama, drž i na bedrima, a najveći od svih, taiko, stoji pobočke na postolju i po njemu se udara debelim palicama. Možda se nekome čini da je bubanj instrument koji može svirati svako dijete, ali, zapravo, za svaki od njih postoji poseban način udaranja, kao na primjer, za veliki taiko ruka se postavlja dijagonalno preko grudi i palica se zamahuje prema natrag, preko nadlanice, što zovemo u-chikomi ili udarimo jednom rukom, te istodobno podižemo drugu, što se zove sarashi. Postoje još i drugi načini i svaki od njih proizvodi drugačiji zvuk, ali je za to potrebno mnogo vježbanja. Osim toga, orkestar je postavljen tako da ga svi vide, zato svaki pokret mora biti graciozan, lijep i izveden istodobno s pokretima drugih svirača. Naučiti proizvesti pravi zvuk samo je polovica posla, druga je polovica naučiti to raditi na pravi način. Nakon bubnjeva slijedio je sat iz japanske svirale, a nakon toga iz shamisena. Metoda podučavanja uglavnom je uvijek bila ista. Prvo bi učiteljica nešto odsvirala, zatim bi učenice to pokušale ponoviti. Ponekad je to zvučalo kao orkestar ž ivotinja iz zoološkog vrta, ali to se ipak rijetko dogañalo, jer su učiteljice pazile na to da počnu s najjednostavnijim stvarima. Tako je, na primjer, na mom prvom satu iz svirale, učiteljica odsvirala samo jednu notu i zatim smo mi, jedna za drugom, pokušale to ponoviti.

No, makar se radilo samo o jednoj noti, učiteljica je još uvijek za svaku od nas imala mnogo prigovora. “Ti tamo, spusti taj mali prst, nemoj ga držati u zraku. A što je s tobom, zar tvoja svirala smrdi? No, molim, zašto onda tako mrštiš nos!” Učiteljica svirale, kao i većina drugih učiteljica, bila je vrlo stroga i mi smo se, prirodno, bojale napraviti neku pogrješku. Za nju nije bilo ništa neobično da nekoj jadnoj djevojci otrgne sviralu iz ruke i udari je njome po ramenu. Nakon bubnjeva, svirale i shamisena, obično je slijedio sat pjevanja. U Japanu gejše često pjevaju na zabavama, a zabave su, naravno, ono zbog čega muškarci dolaze u Gion. Ali čak i ako neka djevojka nema sluha i nikad je neće pozvati da pjeva pred drugim ljudima, ona ipak mora 174 učiti pjevanje, kako bi bolje razumjela ples. Jer plesovi se najčešće izvode na pjesme koje pjeva neka pjevačica, prateći samu sebe na shamisenu. Postoji mnogo različitih vrsta pjesama, mnogo više nego što bih ti mogla nabrojiti, ali mi smo na našim satovima učili pet vrsta. Neke su bile popularne balade, neke opet dugačke arije iz kabuki predstava koje su pričale neku priču, dok su treće opet bile kao nekakve kratke glazbene poeme. Ne bi imalo smisla da ti pokušam opisivati te pjesme. Mogu ti samo reći ovo: dok su meni mnoge od njih zvučale upravo čarobno, strancima je, čini se, to više sličilo na kričanje mačaka u dvorištu hrama, nego na glazbu. Istina je da tradicionalni japanski način pjevanja uk- ? ljučuje mnogo treperenja glasom i zvuk se često proizvodi tako duboko u grlu da izlazi kroz nos,

umjesto kroz usta. Ali stvar je samo u tome na kakav si zvuk navikao. Na svim tim satovima glazba i ples bili su samo dio onog što smo učile. Jer djevojka koja je svladala sve vještine još uvijek neće ostaviti dobar dojam na zabavama ako se ne zna lijepo držati i ponašati. Zbog toga su učiteljice uvijek ustrajale na pristojnom ponašanju i lijepom držanju učenica, čak i kad su se samo žurile do zahoda. Na satu shamisena, na primjer, učiteljica bi nas ispravljala ako se ne bismo služ ile krajnje uljudnim izrazima ili ako bismo govorile nekim provincijskim narječjem, a ne onako kako se govori u Kvotu, a isto tako bi nas ukorila ako smo sjedile opuštenih ramena ili hodale velikim, teškim koracima. U stvari, prijekori koje smo dobivale ako bismo loše svirale ili ne bismo naučile riječi neke pjesme, nisu bili ni upola tako oštri kao grdnje kojima bi bila izložena ona djevojka koja bi u školu došla prljavih noktiju ili bi neu-ljudno odgovorila ili nešto slično. Ponekad, kad smo sa strancima razgovarale o svom školovanju, znali su me pitati: “Dobro, a kad su vas učili aranž irati cvijeće?” Odgovor je: nikad. Gejša koja bi sjela pred muškarca i pokušala ga zabavljati aranž iranjem cvijeća, vjerojatno bi uskoro otkrila kako je on polož io glavu na stol i zaspao. Moraš zapamtiti da je gejša u prvom 175 redu zabavljačica i izvoñačica. Mi ćemo, doduše, naliti čaj muškarcu kojeg zabavljamo, ali nikad nećemo otići po još jednu porciju ukiseljenog povrća. U stvari, naše nas sluškinje tako dobro služe i maze da se mi gotovo i ne znamo brinuti same za sebe ili držati svoje sobe u

redu, a pogotovo ne znamo ukrasiti cvijećem sobu u čajani. Zadnji je sat prijepodnevne obuke bio posvećen ceremoniji čaja. O tome je napisano mnogo knjiga, zato neću o tome podrobnije govoriti. Ali, u osnovi, ceremoniju čaja izvode jedna ili dvije osobe koje sjede ispred gostiju i pripravljaju čaj na tradicionalan način, služeći se prekrasnim šalicama, metlicama od bambusa i tako dalje. Gosti takoñer sudjeluju u ceremoniji, jer moraju na odreñeni način držati šalicu i piti iz nje po strogo odreñenom pravilu. Ako misliš da ceremonija čaja jednostavno znači sjesti i popiti šalicu čaja... pa, prije bih to mogla usporediti s plesom koji se izvodi u klečećem položaju ili čak s meditacijom. Čaj se pravi od čajnih listića smrvljenih u prah, na koji se, uz miješanje bambusovim metlicama, dolijeva vrela voda, sve dok se ne dobije pjenušava zelena mješavina koju mi zovemo macha i koja je vrlo nepopularna meñu strancima. Priznajem da izgleda kao zelena sapunica i da ima gorak okus na koji se treba naviknuti. To je vrlo važan dio školovanja gejše. Nije nimalo neobično da zabava koju netko prireñuje u privatnoj kući započne kratkom ceremonijom čaja. A gostima koji dolaze u Gion gledati sezonske plesove prvo će posluž iti čaj koji su pripravile gejše. Moja je učiteljica ceremonije čaja bila mlada žena od otprilike dvadeset i pet godina koja se, kako sam kasnije doznala, nije baš proslavila kao gejša, ali je toliko bila opsjednuta ceremonijom čaja da ju je podučavala kao da je svaki pokret apsolutna svetinja. Ubrzo sam počela cijeniti taj sat poduke zbog njezina entuzijazma, a moram reći kako je to ujedno bio najljepši mogući završetak dugog i napornog prijepodneva. U razredu je uvijek

vladala tako smirena i vedra atmosfera. Ceremonija čaja još uvijek za mene predstavlja ugodu i osvježava me poput dobro prospavane noći. 176 Ono što školovanje jedne gejše čini tako napornim nisu samo vještine koje mora naučiti, nego i činjenica da nema ni trenutka slobodnog vremena. Nakon što čitavo prijepodne provede u školi, od nje se očekuje da tijekom popodneva i večeri obavlja sve one kućne poslove koje je obavljala i ranije. A unatoč tome, noću ne spava više od tri do pet sati. Tijekom tih godina školovanja, da sam se mogla podijeliti u dvije osobe, obje bi imale posla preko glave. Kako bih bila zahvalna Majci da me je, kao Buču, oslobodila kućnih poslova, ali s obzirom na njezinu okladu s Mamehom, vjerujem da nikad nije ozbiljno razmišljala o mogućnosti da mi pruž i više slobodnog vremena za vježbanje. Neke od mojih dužnosti preuzele su sluškinje, ali najčešće me je još uvijek čekalo više posla nego što sam mogla obaviti, a uz to se od mene očekivalo da svako popodne najmanje jedan sat vježbam shamisen. Zimi su Buču i mene tjerali da očvrsnemo ruke uranjanjem u ledenu vodu sve dok ne bismo vriskale od bolova, a zatim bi nas poslali da vježbamo vani, na dvorištu. Znam da to zvuči strašno okrutno, ali tako se to tada radilo. U stvari, to mi je doista pomoglo da bolje sviram. Jer, vidiš, trema pred nastup na pozornici oduzme ti svu osjetljivost iz prstiju, a kad si već naviknut svirati s rukama ukočenim i bolnim od hladnoće, trema više ne predstavlja toliki problem. U početku smo Buča i ja zajedno vježbale shamisen svakog popodneva, odmah nakon što bismo sat vremena provele s Teticom koja nas je podučavala čitanju i pisanju. Tetića nas je obje učila japanski od prvog dana

kad sam stigla u okiyu i uporno je zahtijevala da se lijepo ponašamo. Ali dok smo zajedno vježbale shamisen, sjajno smo se zabavljale. Ako bismo se glasno smijale, Tetića ili jedna od sluškinja izišle bi van da nas ukore, ali ako nismo galamile i nismo prekidale sviranje dok smo razgovarale, mogle smo nesmetano provesti jedan sat u prijateljskom druženju. A onda, jednog popodneva, dok mi je Buča pomagala svladati tehniku legata, pred nama se pojavila Hatsumo-mo. Uopće nismo čule kad je ušla u okiyu. 177 “Gle, pa to je Mamehina buduća mala sestrica!” rekla mi je. Dodala je ono “buduća” jer Mameha i ja nećemo službeno postati sestre sve dok ja ne dobijem status gejše pripravnice. “Mogla sam te nazvati malom glupačom”, nastavila je, “ali nakon ovog što sam upravo vidjela, mislim da ću to radije sačuvati za Buču.” Sirota Buča spustila je na to shamisen u krilo baš kao što pas spusti rep meñu noge. “Jesam li nešto pogriješila?” upitala je. Nisam trebala gledati u Hatsumomo, jasno sam si mogla predočiti kako joj je lice buknulo od srdžbe. Užasno me je bilo strah što će se sad dogoditi. “Baš ništa!” rekla je Hatsumomo. “Samo nisam znala da si toliko ljubazna.” “Žao mi je, Hatsumomo”, reče Buča. “Pokušavala sam pomoći Chiyo...”. “Chiyo ne želi tvoju pomoć. Kad bude trebala pomoć, otići će svojoj učiteljici. Zar je ta tvoja glava uistinu samo jedna velika, prazna tikva?”

I Hatsumomo uštipne Buču za usnicu tako jako da joj je shamisen skliznuo s krila na drveni pod galerije, gdje smo sjedile, i odatle na zemljani prolaz. “Ti i ja moramo malo porazgovarati”, rekla joj je Hatsumomo. “Pospremi shamisen, a ja ću stajati ovdje da ne napraviš još koju glupost.” Kad ju je Hatsumomo pustila, sirota se Buča spustila dolje, pokupila shamisen i počela ga rastavljati. Tužno me je pogledala, a ja sam pomislila da će se možda smiriti. Meñutim, usnice su joj počele drhtati, a onda joj se i cijelo lice počelo tresti kao zemlja prije potresa i odjednom je ispustila dijelove shamisena na pod galerije i stavila ruku na usnicu, koja je već počela otjecati, dok su joj se suze kotrljale niz obraze. Hatsumomino se lice razblaž ilo kao kad se srdito nebo odjednom razvedri. Okrenula se prema meni sa zadovoljnim osmijehom. “Morat ćeš sebi naći drugu prijateljicu”, rekla je. “Nakon što porazgovaram s Bučom, neće joj više pasti na pa- 178 met da s tobom progovori makar i jednu riječ. Je li tako, Bučo?” Buča potvrdno kimne glavom, jer nije imala drugog izbora, ali ja sam vidjela koliko joj je zbog toga žao. Nikad više nismo zajedno vježbale shamisen. Ispričala sam Mamehi tu zgodu kad sam je sljedeći put posjetila u njezinu stanu. “Nadam se da si ozbiljno shvatila Hatsumomine riječi”, upozorila me Mameha. “Ako Buča ne smije razgovarati s tobom, ne smiješ ni ti razgovarati s njom. Samo ćeš joj prouzročiti neprilike, a osim toga, ona će morati ispričati Hatsumomo sve što joj kažeš. Dosad si joj mogla vjerovati, ali sad više ne smiješ.”

Tako sam se rastuž ila kad sam to čula da dugo nisam mogla ništa reći. Napokon sam kazala: “Pokušavati prež ivjeti u istoj okiyi s Hatsumomo izgleda mi kao kad svinja pokušava prež ivjeti u klaonici.” Ja sam mislila na Buču kad sam to rekla, ali Mameha je, čini se, zaključila kako mislim na sebe. “Potpuno si u pravu”, rekla je. “Možeš se obraniti jedino tako da posta-neš uspješnija od nje i daje izguraš.” “Ali svi kažu da je ona jedna od najpopularnijih gejša. Ne mogu zamisliti da bih ikad mogla biti popularnija od nje.” “Ja nisam rekla popularnija”, odgovorila mi je Mameha. “Rekla sam uspješnija. Nije sve u tome da ideš sa zabave na zabavu. Ja ž ivim u prostranom stanu i imam dvije sluškinje, dok Hatsumomo, koja vjerojatno odlazi na isto toliko zabava kao i ja, i dalje ž ivi u okiyi Nitta. Kad kažem uspješna, onda mislim na gejšu koja je stekla neovisnost. Sve dok gejša ne prikupi vlastitu zbirku kimona, ili ne postane usvojena kći neke okiye, što je otprilike isto, uvijek će biti u nečijoj vlasti. Ti si vidjela neke od mojih kimona, zar ne? Što misliš, kako sam došla do njih?” “Mislila sam da si možda bila usvojena kći neke okiye prije nego što si preselila u ovaj stan.” 179 “Ja sam doista ž ivjela u jednoj okiyi do prije pet godina. Ali gospodarica te okiye ima roñenu kćerku i nikad ne bi posvojila još jednu.” “Onda, ako smijem pitati... jesi li sve to sama kupila?” “Sto ti misliš, Chiyo, koliko zarañuje jedna gejša! Kompletna zbirka kimona ne znači dvije ili tri haljine za svako godišnje doba. Nekim su muškarcima posjeti

Gionu dio svakodnevnog ž ivota. Dosadilo bi im kad bi te iz večeri u večer gledali u istom kimonu.” Vjerojatno mi se na licu vidjelo koliko sam zbunjena, jer se Mameha nasmijala. “Razvedri se, Chiyo-chan, postoji odgovor za tu zagonetku. Moj je danna darež ljiv i on je kupio najveći dio moje zbirke. Eto, zašto sam ja uspješnija od Hatsumomo. Ja imam jednog imućnog muškarca koji je moj danna. Ona već godinama nema nikoga.” Dovoljno sam dugo ž ivjela u Gionu da ponešto znam o tome što znači riječ danna. To je izraz koji žena upotrebljava za svog muža, odnosno tako je bilo u moje vrijeme. Ali kad gejša kaže “moj danna”, ona ne govori o mužu. Gejše se nikad ne udaju. Ili, ako se udaju, prestaju biti gejše. Vidiš, ponekad nakon zabave s gejšom, nekim muškarcima nije dovoljno koketiranje i počnu željeti nešto više od toga. Neki se zadovolje posjetom takvim mjestima kao što je četvrt Miyagawa-cho, gdje će dodati miris vlastitog znoja neugodnom zadahu onih kuća koje sam vidjela one večeri kad sam pronašla Satsu. Drugi će skupiti hrabrosti da zamagljenih očiju šapnu gejši na uho pitanje koliko bi iznosio njezin “honorar”. Gejša niže klase rado će pristati na takav aranžman, nju vjerojatno veseli svaki prihod do kojeg može doći. Takva se žena može predstavljati kao gejša i može biti kao takva registrirana u pri-javnom uredu, ali mislim da bi prvo trebao pogledati kako pleše, koliko dobro svira shamisen i koliko zna o ceremo- 180 niji čaja, prije nego što zaključiš je li ili nije prava gejša. Prava gejša nikad ne bi okaljala svoj ugled pristajanjem na jednonoćne aranžmane.

Neću reći da gejša nikad ne popusti nekom privlačnom muškarcu. Ali to je njezina privatna stvar. Gejše su podložne strasti kao i svi ljudi i prave iste pogrješke. Ona koja se izlož i takvom riziku može se samo nadati da to nitko neće otkriti. Jer time ne stavlja samo na kocku svoj ugled, nego, što je još važnije, svoj položaj u vezi sa svojim dannom ako ga ima. Osim toga, izlaže se srdžbi žene koja upravlja njezinom okiyom. Gejša koja odluči prepustiti se svojoj strasti može se izlož iti takvom riziku, ali to sigurno neće učiniti za novac koji lako može zaraditi na dopušteni nacm. I tako, vidiš, gejše prvog ili drugog ranga u Gionu ne mogu se kupiti za jednu noć, ni u kojem slučaju. Ali ako je neki odgovarajući muškarac zainteresiran za nešto više - ne samo za jednu noć, nego za mnogo duže vrijeme - i ako je voljan ponuditi za to odgovarajuće uvjete, no, u tom će slučaju gejša rado prihvatiti takav aranžman. Zabave i slično, sve je to lijepo, ali pravi se novac u Gionu stječe ako imaš nekog tko je tvoj danna, a gejša koja ga nema - kao što je to bilo s Hatsumomo - sliči na uličnu mačku lutalicu bez gospodara koji će je hraniti. Čovjek bi očekivao da će u slučaju tako lijepe žene kao što je Hatsumomo veliki broj muškaraca biti voljan ponuditi se da joj budu danna i uvjerena sam da je mnogo njih to i učinilo. U stvari, ona je čak neko vrijeme imala svoga dannu. Meñutim, kasnije je nekako naljutila vlasnicu svoje glavne čajane Mizuki i ona je svima koji su se o njoj raspitivali govorila kako Hatsumomo nije slobodna, po čemu su oni vjerojatno zaključivali kako ona već ima nekog dannu, iako ga, zapravo, više nije imala. Time što je pokvarila svoj odnos s vlasnicom čajane, Hatsumomo je najviše naškodila samoj sebi. Kako

je bila vrlo popularna, zarañivala je dovoljno novaca da Majka s njom bude zadovoljna, ali kao gejša bez svog danne nije mogla zaraditi dovoljno da postane neovisna i zauvijek se iseli iz okiye. A 181 I nije se mogla jednostavno registrirati u nekoj drugoj čajani gdje bi joj vlasnica bila sklonija pomoći naći novog dan-nu, jer ni jedna od vlasnica drugih čajana nije željela pokvariti svoje odnose s Mizuki. Dakako, neka prosječna gejša neće se naći u takvoj stupici. Ona će se svim silama truditi šarmirati muškarce u nadi da će jedan od njih s vremenom otići vlasnici čajane da se raspita o njoj. Prilično često ta raspitivanja ne dovedu ni do čega, jer kad vlasnica počne ispitivati mogućeg kandidata, otkrije se kako on nema dovoljno novaca ili se može dogoditi da se on sam povuče kad mu vlasnica natukne kako bi trebao gejši darovati kakav skupocjeni kimono kao izraz dobre volje. No, ako se pregovori - koji mogu potrajati tjednima - uspješno privedu kraju, dotična gejša i njezin novi danna obavljaju ceremoniju kojom potvrñuju svoj odnos, baš kao što to rade dvije gejše kad postaju sestre. U većini slučajeva ta će veza potrajati kakvih šest mjeseci ili nešto duže, jer, dakako, muškarcima tako brzo dosadi biti uvijek s istom gejšom i zažele se promjene. Uvjeti dogovora vjerojatno će uključivati i obvezu jrema kojoj danna mora otplatiti dio gejšinih dugova i podmiriti svakog mjeseca veći dio njezinih ž ivotnih troškova, recimo, troškove kupovanja šminke i možda dio troškova za satove poduke, te eventualno troškove liječenja. Takve stvari. Povrh svih tih

golemih troškova, on će joj još uvijek plaćati njezinu uobičajenu naknadu po satu za vrijeme koje provodi s njime, baš kao svaka druga mušterija. Samo što će on imati prava na odreñene “povlastice”. To bi bili uvjeti dogovora za jednu prosječnu gejšu. Meñutim, neka vrhunska gejša, kakvih je u Gionu bilo možda tridesetak ili četrdesetak, očekivat će mnogo više od toga. Kao prvo, njoj uopće ne bi padalo na pamet da ugrozi svoju reputaciju nizom danna. Takva gejša ima samo jednog ili dva danne u cijelom svom ž ivotu. Osim toga, njezin joj danna mora, uz to što plaća sve njezine ž ivotne troškove, uključujući troškove registracije, poduke, prehrane, davati obilan džeparac, mora financirati njezine plesne nastupe i kupovati joj kimona i nakit. A kad je s njom, neće joj plaćati uobičajenu naknadu po satu, nego više od toga, kao izraz dobre volje. Mameha je svakako bila jedna od vrhunskih gejši, u stvari, kako sam s vremenom saznala, ona je vjerojatno bila jedna od dvije ili tri najpoznatije gejše u čitavom Japanu. Možda si čuo za slavnu gejšu Mametsuki koja je imala ljubavnu vezu s japanskim premijerom uoči Prvog svjetskog rata, što je dovelo do pravog malog skandala. Ona je bila Mamehina starija sestra, zbog čega obje imaju ono “Mame” u imenu. Običaj je da mlaña sestra izvede svoje ime iz imena starije sestre. Već je i to što joj je starija sestra bila Mametsuki bilo dovoljno da Mamehi osigura uspješnu karijeru. Meñutim, početkom dvadesetih godina, japanska je Putnička agencija otpočela svoju prvu meñunarodnu reklamnu kampanju. Na reklamnim plakatima bila je prekrasna fotografija pa-gode hrama Toji u jugoistočnom dijelu

Kvota, s rascvalim trešnjevim stablom na jednoj strani i ljupkom mladom gejšom pripravnicom na drugoj. Mlada je gejša izgledala stidljivo, graciozno i očaravajuće profinjeno. To je bila Mameha. Premalo je reći da je Mameha postala slavna. Taj je plakat bio izložen u svim velikim gradovima širom svijeta i nosio je natpis “Posjetite Zemlju izlazećeg sunca”; na raznim jezicima, ne samo engleskom, nego i njemačkom, francuskom, ruskom i... oh, na još mnogim drugim jezicima za koje ja nikad nisam ni čula. Mamehi je tada bilo samo šesnaest godina, ali se odjednom našla zasuta pozivima da se upozna sa svakim državnim poglavarom koji je došao u Japan i svakim aristokratom iz Engleske i Njemačke i svakim milijunašem iz Sjedinjenih Država. Ona je točila šake velikom njemačkom književniku Thomasu Mannu, koji joj je kasnije preko tumača ispričao nekakvu dugačku, dosadnu priču koja je potrajala gotovo čitav sat, kao i Charlieju Chaplinu i Sun Yat-senu, te kasnije Erne-stu Hemingwayju, koji se napio i rekao joj kako ga njezine lijepe crvene usnice na bijelom licu podsjećaju na krv na i I 182 183 M.

snijegu. Otada je Mameha postala još slavnija po svojim naveliko reklamiranim plesnim nastupima u kazalištu Kabukiza u Tokvju, kojima je obično prisustvovao premijer i veliki broj drugih uglednika. Kad je Mameha objavila svoju namjeru da me uzme za svoju mlañu sestru, ja o svemu tome gotovo ništa nisam znala i dobro je da nisam znala. Vjerojatno bi me to ispunilo takvim strahopoštovanjem da bih se u njezinoj prisutnosti ukočila i samo preplašeno drhtala. Mameha je bila toliko ljubazna da me tog dana posjedne pred sebe i ispriča mi najveći dio ovoga što sam ti upravo rekla. Kad je bila sigurna da sam sve razumjela, rekla je: “Nakon što te prvi put predstave kao gejšu na nekoj zabavi, bit ćeš gejša pripravnica do svoje osamnaeste godine. Nakon toga će ti trebati neki danna ako želiš otplatiti dugove. Neki vrlo imućan muškarac. Moj će posao biti pobrinuti se da do tada svi u Gionu saznaju za tebe, ali ti se moraš potruditi da postaneš što bolja plesačica. Ako do svoje šesnaeste godine ne uspiješ postati barem plesačica petog reda, ništa od onog što ja mogu učiniti za tebe neće ti pomoći i gospoña Nitta će dobiti okladu.” “Ali Mameha-san”, rekla sam, “ne shvaćam kakve veze ples ima s time.” “Ples je vrlo važan”, odgovorila mi je. “Ako pogledaš malo tko su najuspješnije gejše u Gionu, vidjet ćeš da je svaka od njih plesačica.” Ples je najcjenjenija od svih vještina koje mora savladati jedna gejša. Samo se najljepše i najperspektivnije gejše potiče da postanu plesačice i jedino se možda ceremonija čaja može po bogatstvu tradicije usporediti s plesom. Škola plesa Inoue, koje se drže gejše u Gionu,

proizišla je iz kazališta no. Kako je no drevna umjetnost koja je oduvi- jek už ivala zaštitu carskog dvora, plesačice Giona smatraju svoj stil plesanja profinjenijim od škole plesa koju podučavaju u četvrti Pontocho na drugoj obali rijeke, a koja svoje korijene vuče iz habukija. Ja sam osobno veliki ljubitelj kabukija i imala sam sreću da su neki od najslavnijih kabuki glumaca ovog stoljeća bili moji prijatelji. Ali kabuki je relativno mlada umjetnost, nastala je tek u osamnaestom stoljeću. I uvijek se smatrala popularnom umjetnošću, kazalištem za obične ljude, a ne za carski dvor. Pontocho ples se jednostavno ne može usporediti s gionskom školom plesa Inoue. Sve gejše pripravnice moraju učiti plesati, ali kako rekoh, učitelji će samo one najljepše i one koje najviše obećavaju poticati da se usavrše u plesu i postanu prave plesačice, a ne samo sviračice shamisena ili pjevačice. Zato je Buča, s onim svojim mekim, okruglim licem, toliko vremena provodila u vježbanju shamisena, jer ona, na žalost, nije bila izabrana za plesačicu. Sto se mene tiče, ja nisam bila tako izuzetno lijepa kao Hatsumomo da mi ne bi ostavili drugog izbora nego da plešem. Kako mi se činilo, ja sam mogla postati plesačica samo ako dokažem svojim učiteljima da sam se spremna truditi koliko god to bude potrebno. Meñutim, zahvaljujući Hatsumomo, moja je poduka iz plesa loše počela. Moja je učiteljica bila jedna žena od otprilike pedeset godina koju su svi zvali Trtica, jer joj se mlohava koža na vratu skupljala na sredini ispod brade tako da je sličila na kokošju stražnjicu. Trtica je mrzila Hatsumomo kao i većina ljudi u Gionu. Hatsumomo je to vrlo dobro znala i što misliš, stoje učinila? Otišla je do nje

- što ja znam jer mi je učiteljica Trtica sama to ispričala nekoliko godina kasnije - i rekla: “Učiteljice, smijem li vas zamoliti za jednu uslugu? Imam na oku jednu djevojku iz vašeg razreda, za koju mislim da je vrlo nadarena. Bila bih vam vrlo zahvalna kad biste mi rekli što vi mislite o njoj. Njezino je ime Chiyo i doista mi je jako, jako draga. Zauvijek ću biti vaš dužnik ako se posebno potrudite oko nje.” 184 185 i hiNakon toga, Hatsumomo nije ništa više trebala reći, jer se učiteljica Trtica uistinu “posebno potrudila” kako se Hatsumomo i nadala. Ja, zapravo, nisam loše plesala, ali me je Trtica odmah počela isticati kao primjer kako se nešto ne smije raditi. Na primjer, sjećam se kako nam je jednog jutra pokazivala pokret u kojem se jedna ruka ovako prinosi prsima i pritom se udari nogom o pod. Mi smo sve zajedno trebale ponoviti taj pokret, ali kako smo bile početnice, to je zvučalo kao da si po podu prosuo vreću graha jer ni jedna noga nije udarila o pod u istom trenutku kad i neka druga. Uvjeravam te da ja to nisam nimalo lošije izvela od drugih, ali je Trtica došla do mene i dok joj je ta kokošja stražnjica ispod brade podrhtavala od srdžbe, prvo je nekoliko puta lupila skupljenom lepezom o svoje bedro, a onda je zamahnula i udarila me njome po glavi. “Ne udaramo nogom u bilo kojem trenutku”, rekla je. “I ne trzamo bradom.”

Škola plesa Inoue zahtijeva savršeno bezizražajno lice, poput no maske. Ali ukoriti me da sam trznula bradom dok se njezina vlastita brada trese od srdžbe... dakle, ja sam bila na rubu suza jer me je udarila, ali sve su druge učenice prasnule u smijeh. Trtica je, dakako, mene okrivila zbog toga i naredila mi da za kaznu izañem iz razreda. Ne znam što bi bilo sa mnom da Mameha nije na posljetku otišla do nje i pomogla joj shvatiti što se zapravo dogodilo. Koliko god da je Trtica mrzila Hatsumomo prije toga, sigurna sam da ju je zamrzila još više kad je saznala kako ju je Hatsumomo nasamarila. Drago mi je što mogu reći da joj je toliko bilo žao zbog dotadašnjeg postupka prema meni da sam joj ubrzo postala jedna od najdraž ih učenica. Neću reći da sam imala priroñenog dara za ples ili za bilo što drugo, ali sam zasigurno bila spremna uporno raditi dok ne postignem cilj. Od onog proljetnog dana kad sam susrela predsjednika na ulici, svim srcem sam čeznula za prilikom da postanem gejša i pronañem za sebe mjesto u svijetu. Sad kad mi je Mameha pruž ila tu priliku, čvrsto sam je odlučila iskoristiti. Ali u prvih šest mjeseci mog školovanja osjećala sam se toliko pritisnuta teretom svih tih poduka i dužnosti u okiyi, kao i svojih velikih očekivanja, da sam mislila kako nikad neću uspjeti. A onda sam počela otkrivati male trikove koji su mi pomagali da lakše svladavam svoje zadaće. Na primjer, dosjetila sam se kako ću vježbati shamisen dok odlazim u nabavu. Hodajući ulicom vježbala bih u glavi pjesmu i pritom zamišljala pomake lijeve ruke na vratu shamisena i udarce trzalicom po ž icama. Zahvaljujući tome, kad bih napokon polož ila instrument u krilo, mogla sam ponekad sasvim dobro odsvirati neku pjesmu koju sam prije toga

samo jednom pokušala svirati. Neki su ljudi mislili da sam učila pjesme bez vježbanja, ali sam ja, zapravo, marljivo vježbala hodajući ulicama i uličicama Giona. Služ ila sam se jednim drugim trikom kako bih zapamtila balade i druge pjesme koje smo učili u školi. Još od djetinjstva bila sam u stanju čuti neku pjesmu samo jednom i sjetiti je se prilično dobro sljedećeg dana. Ne znam zašto, valjda jednostavno imam takav nekakav čudan mozak. I tako sam počela uvečer prije spavanja zapisivati riječi na komad papira. Kad bih se ujutro probudila, dok mi je mozak još bio svjež i prijemljiv, pročitala bih to još prije nego što bih se pomakla s futona. Obično bi to bilo dovoljno, ali s melodijom je bilo teže. Zato sam počela zamišljati slike koje su me podsjećale na glazbu. Na primjer, grana koja pada sa stabla podsjećala bi me na zvuk bubnja, a potočić koji preskače preko kamena podsjetio bi me na pritiskanje ž ice na shamisenu kako bi se dobila viša nota. Tako sam u glavi zamišljala pjesmu kao šetnju krajolikom. Ali, naravno, najveći je i najvažniji izazov bio ples. Mjesecima sam iskušavala razne trikove, ali mi oni nisu mnogo pomogli. A onda se Tetića jednog dana razbjesnje- 186 187 la na mene jer sam prosula čaj na časopis koji je čitala. Najčudnije je bilo to da sam upravo u trenutku kad me je napala razmišljala o njoj s velikim simpatijama. Zbog toga

su me njezine grdnje strašno rastuž ile i počela sam misliti na svoju sestru, koja bez mene ž ivi negdje u Japanu, na majku, za koju sam se nadala da je našla svoj mir u raju i na oca koji je tako spremno pristao na to da nas proda i završi svoj ž ivot u samoći. Dok su mi te misli prolazile kroz glavu, osjetila sam kako mi je čitavo tijelo postalo nekako čudno teško. Uspela sam se na kat do sobe u kojoj smo Buča i ja spavale - Majka me je tamo preselila odmah nakon Mamehina posjeta. Umjesto da legnem na ta-tami i prepustim se plaču, podigla sam ruku i širokim je pokretom prinijela grudima. Ne znam zašto sam to učinila, to je bio pokret iz jednog plesa koji smo to jutro učili u školi i koji mi se činio vrlo tužnim. U isto vrijeme pomislila sam na predsjednika i koliko bi mi ž ivot bio lakši kad bih se mogla osloniti na nekog muškarca poput njega. Dok sam promatrala svoju ruku kako klizi kroz zrak, učinilo mi se kako mekoća tog pokreta izražava moje osjećaje tuge i čežnje. Pokret moje ruke bio je pun dostojanstva; nije sličio treperenju lista koji pada sa stabla, nego nekakvom velikom brodu koji klizi po moru. Pretpostavljam da sam pod “dostojanstvom” mislila na nekakvo samopouzdanje ili sigurnost, koje ne može poljuljati neki zapuh vjetra ili nalet vala. Zapravo sam tog popodneva otkrila kako se u trenucima kad osjećam tu nekakvu čudnu tež inu u tijelu mogu kretati s mnogo dostojanstva. A ako bih zamislila da me odnekud promatra predsjednik, moji bi pokreti postali tako puni dubokih osjećaja da se katkad činilo kao da svaki pokret predstavlja nekakvu kratku komunikaciju s njime. Tako je okret tijela s glavom malo nagnutom na jednu stranu mogao značiti pitanje: “Gdje ćemo danas zajedno provesti dan, predsjedniče?” Kad bih ispruž ila ruku i otvorila lepezu, govorila bih mu kako sam zahvalna

što me je počastio svojom prisutnošću. A kad bih malo kasnije, u plesu, ponovo zatvorila lepezu, time bih mu rekla kako mi u ž ivotu ništa nije važnije od želje da njemu ugodim. Trinaesto poglavlje i U proljeće 1934., više od dvije godine nakon što sam ponovo započela školovanje, Hatsumomo i Majka odlučile su kako je došlo vrijeme da Buča bude prvi put predstavljena kao gejša pripravnica. Naravno, meni o tome nitko ništa nije rekao, jer je Buci bilo zabranjeno govoriti sa mnom, a Majka i Hatsumomo bi vjerojatno i samu pomisao na tako nešto smatrale nepotrebnim traćenjem vremena. Otkrila sam to tek kad je Buča jednog dana rano popodne otišla iz okiye i vratila se predvečer s frizurom mlade gejše, takozvanom momoivare, što znači “raspolovljena breskva”. Kad sam je ugledala kako ulazi u predvorje, osjetila sam mučninu od razočaranja i ljubomore. Kad bi nam se sreli pogledi, ona bi jedva izdržala djelić sekunde: vjerojatno je znala kakav učinak ima na mene njezino promicanje u status gejše. S kosom tako lijepo začešljanom u visokom luku iznad čela, umjesto da joj, kao dotad, bude jednostavno svezana na zatiljku, izgledala je kao odrasla mlada žena, usprkos svom, još uvijek dječjem licu. Godinama smo ona i ja zavidjele starijim djevojkama na tako elegantnoj frizuri. Sad će Buča započeti karijeru kao gejša, dok ću ja i dalje ići u školu i čak je neću moći ispitivati o njezinom novom ž ivotu. A onda je došao dan kad je Buča, prvi put u odjeći gejše pripravnice, otišla s Hatsumomo u čajanu Mizuki na ceremoniju koja će ih povezati kao sestre. S njima su

otišle Majka i Tetića, ali ja nisam bila uključena. Ipak sam zajedno s njima stajala u predvorju za goste kad je Buča, 188 189 uz pomoć sluškinja, sišla niz stepenice. Na sebi je imala veličanstveni crni kimono sa znakom okiye Nitta i obi boje šljive, protkan zlatnim nitima. Lice joj je po prvi put bilo premazano bjelilom. Čovjek bi očekivao da će s ukrasima u kosi i žarko crvenih usnica izgledati ljupko i ponosno, ali meni se činila prije svega zastrašenom. Jedva je hodala, odjeća gejše pripravnice doista je nezgrapna. Majka je stavila Tetići u ruke fotografski aparat i naredila joj da iziñe na ulicu i slika Buču dok joj po prvi put u ž ivotu krešu kremenom iza leña za sreću. Mi smo se ostale sti-snule u ulaznom prostoru kako nas se ne bi vidjelo na slici. Sluškinje su pridržavale Buču za ruke dok je uvlačila stopala u visoke drvene natikače koje mi zovemo okobo i koje predstavljaju dio odore gejše pripravnice. Zatim je Majka stala iza Buče i zauzela pozu kao da kreše kremenom, iako je to uvijek radila Tetića ili jedna od sluškinja. Kad je fotografija napokon bila snimljena, Buča je zatetu-rala nekoliko koraka i osvrnula se prema okiyi. Ostali su već krenuli za njom da je isprate, ali ona je gledala u mene s izrazom koji kao da je govorio kako joj je žao što je ovako ispalo. Kad se uvečer vratila u okiyu, Buča je službeno imala novo ime, od sada će se zvati gejša Hatsumivo. “Hatsu” u njezinu imenu dolazilo je od Hatsumomo i premda joj je

trebalo pomoći što je nosila ime izvedeno iz imena tako popularne gejše kao što je Hatsumomo, na kraju to ipak nije tako ispalo. Tijekom čitave njezine karijere, vrlo je malo ljudi znalo njezino službeno ime, svi su je, vidiš, i dalje jednostavno zvali Buča, kako smo je oduvijek zvali. Jedva sam čekala da ispričam Mamehi o Bučinom ulasku u status gejše pripravnice. Meñutim, ona je bila još više zauzeta nego inače, putujući često u Tokyo po zahtjevu svoga danne, tako da se nismo vidjele blizu šest mjeseci. Još je nekoliko tjedana prošlo dok je napokon našla vremena da me pozove u svoj stan. Kad sam ušla unutra, sluškinja je iznenañeno uzdahnula, a kad je trenutak ka- snije Mameha došla iz stražnje sobe, ona je takoñer slično reagirala. Nisam shvaćala o čemu se radi. A kad sam se spustila na koljena kako bih se poklonila Mamehi i rekla joj kako sam počašćena što je opet vidim, ona uopće nije obraćala pozornost na mene. “Zaboga, Tatsumi, zar je prošlo toliko vremena?” upitala je sluškinju. “Jedva je prepoznajem.” “Drago mi je da ste to rekli, gospoño”, odgovorila je Tatsumi. “Ja sam mislila da nešto nije u redu s mojim očima.” Slušala sam ih i čudila se o čemu one to govore. Ali očito sam se u tih šest mjeseci otkako se nismo vidjele promijenila više nego što sam toga bila svjesna. Mameha mi je rekla neka okrenem glavu na jednu, pa na drugu stranu i stalno je ponavljala: “Zaboga, postala je prava mlada žena!” U jednom mi je trenutku Tatsumi čak rekla neka ustanem i podignem ruke kako bi mi svojim rukama izmjerila struk i bokove i potom je rekla: “Pa, nema sumnje, kimono će ti pristajati poput čarape.” Sigurna sam da mi je htjela napraviti kompliment, jer je na licu imala ljubazan izraz dok je to govorila.

Na posljetku je Mameha zamolila Tatsumi da me odvede u stražnju sobu i odjene u pravi kimono. Ja sam došla u plavo-bijelom pamučnom kimonu u kojem sam tog jutra bila u školi, ali me je Tatsumi preobukla u kimono od modre svile s uzorkom u obliku sićušnih kotača crvene i jarkožute boje. To nije bio najljepši kimono na svijetu, ali kad sam se pogledala u visokom zrcalu dok mi je Tatsumi vezivala oko pasa intenzivno zeleni obi, zaključila sam kako, uz izuzetak jednostavne frizure, lako mogu proći kao kakva gejša pripravnica koja se sprema za odlazak na zabavu. Ponosno sam izišla iz sobe i mislila sam da će Mameha opet iznenañeno uzdahnuti ili nešto slično. Meñutim, ona je samo ustala, zataknula rupčić u rukav kimona i pošla ravno k vratima, gdje je navukla par zelenih, lakiranih zori natikača i pogledala me preko ramena. “No?” rekla je. “Ideš ili ne ideš?” 190 191 Nisam imala pojma kamo idemo, ali sam bila oduševljena što će me na ulici vidjeti s Mamehom. Sluškinja je stavila pred mene par lakiranih zori natikača svijetlosive boje. Nataknula sam ih i krenula za Mamehom niz mračno stubište. Kad smo izišle na ulicu, neka je starija žena usporila korak kako bi se naklonila Mamehi, a onda se, gotovo nastavljajući isti pokret, okrenula i naklonila meni. Nisam znala što bih mislila o tome, jer dosad me gotovo nikad nitko nije primjećivao na ulici.

Sunce mi je udaralo u oči tako da nisam mogla razabrati poznajem li je možda. Ali uzvratila sam joj naklon i ona je otišla. Pomislila sam kako je to vjerojatno neka od mojih učiteljica, ali trenutak kasnije dogodila se ista stvar, ovog puta bila je to jedna mlada gejša kojoj sam se često divila, ali koja me nikad dotad nije ni pogledala. Išle smo ulicom i gotovo je svatko tko je prošao kraj nas rekao nešto Mamehi ili joj se barem naklonio i nakon toga pozdravio i mene, kimanjem glavom ili takoñer naklonom. Ja sam nekoliko puta zastala da uzvratim naklon i zbog toga sam zaostala korak ili dva za Mamehom. Ona je vidjela da imam problema i odvela me u jednu mirnu uličicu da mi pokaže kako treba hodati. Moj je problem u tome, objasnila mi je, što nisam naučila pokretati gornji dio tijela neovisno o donjem. Kad se trebam nekome nakloniti, ja zaustavim noge. “Usporavanjem hoda iskazuje se poštovanje”, rekla je. “Što više usporiš, to veće poštovanje izražavaš. Možeš se sasvim zaustaviti kad pozdravljaš neku od svojih učiteljica, ali ni za koga drugoga ne usporavaj korak više nego što je nužno, jer nikad nećeš nikamo stići. Hodaj ujednačenim korakom kad god to možeš, malim koracima, tako da ne odižeš rub kimona. Kad žena hoda, mora ostavljati dojam valova koji prelaze preko pješčanog spruda.” Hodala sam gore-dolje po uličici, pokušavajući hodati tako kako mi je Mameha opisala, gledajući u noge kako bih vidjela rub kimona. Kad je Mameha bila zadovoljna mojim hodom, nastavile smo dalje. Većina pozdrava, otkrila sam, mogla se svrstati u jedan od dva jednostavna obrasca. Kad smo susretale mlade 192

gejše, one bi obično usporile korak ili se čak potpuno zaustavile i pozdravile bi Mamehu dubokim naklonom, na što bi Mameha odgovorila ponekom ljubaznom riječju i lakim naklonom glave, a onda bi mlada gejša pomalo zbunjeno pogledala mene i nesigurno mi se naklonila, na što bih ja odgovorila dubljim naklonom, jer ja sam po godinama i po položaju bila mlaña od svake žene koju smo susreli. Kad bi nam u susret došla neka starija žena ili žena srednjih godina, Mameha bi se gotovo uvijek prva naklonila, na što bi joj žena s poštovanjem uzvratila naklon, ali se ne bi tako duboko naklonila kao Mameha, a mene bi prvo odmjerila pogledom od glave do pete i tek onda bi lagano kimnula glavom. Ja sam na to kimanje glavom uvijek odgovarala najdubljim naklonom koji sam mogla izvesti bez zaustavljanja. Tog sam popodneva ispričala Mamehi novosti o Buci i nakon toga sam se mjesecima nadala da će reći kako je došlo vrijeme da i ja postanem gejša pripravnica. Meñutim, prošlo je proljeće i ljeto, a da ona ništa slično nije rekla. Za razliku od Buče, koja je sad ž ivjela uzbudljivim ž ivotom, ja sam i dalje imala samo školu i dužnosti u kući i nekoliko dana u tjednu, kakvih petnaestak ili dvadesetak minuta popodne s Mamehom. Katkad smo sjedile u njezinu stanu i ona bi me podučavala nečemu što sam trebala znati, ali najčešće bi me odjenula u neki od svojih kimona i vodila me sa sobom po Gionu dok bi obavljala nabavu ili odlazila do svog gatara ili vlasuljara. Čak i kad bi padala kiša i kad ona ne bi imala nikakvog posla u gradu, šetale smo pod lakiranim kišobranima i obilazile trgovine, raspitujući se je li stigla nova pošiljka parfema iz Italije ili je li gotov neki kimono koji je poslala na popravak, premda je trebao biti gotov tek za tjedan dana.

Isprva sam mislila da me vodi sa sobom kako bi me naučila takvim stvarima kao što je pravilno držanje, jer me je stalno udarala po leñima zatvorenom lepezom, govoreći mi da se uspravim te ponašanju prema drugim ljudima. Činilo se da Mameha svakoga poznaje i nikad ne bi propustila uputiti osmijeh i po koju ljubaznu riječ čak i 193 najskromnijoj sluškinji, jer je vrlo dobro znala kako svoj uzvišeni položaj duguje ljudima koji o njoj imaju visoko mišljenje. Meñutim, jednog dana dok smo izlazile iz jedne knjižare, odjednom sam shvatila što to ona zapravo radi. Nije imala nikakvog posebnog razloga da ode u knjižaru, do vlasuljara ili u papirnicu. Ništa od onog što bi kupila nije bilo osobito važno, osim toga, mogla je po to poslati jednu od sluškinja. Sve je te sitne poslove obavljala sama kako bi nas ljudi u Gionu vidjeli zajedno. Odlagala je moj ulazak u status gejše pripravnice jer je svima željela dati dovoljno vremena da me zapaze. Jednog sunčanog listopadskog popodneva izašle smo iz Mamehina stana i zaputile se niz obalu Shirakawe, gledajući kako požutjelo lišće otpada s trešnjevih stabala i pada na površinu rijeke. Mnogo je ljudi šetalo uz rijeku zbog istog razloga i, kao što se moglo očekivati, svi su pozdravljali Mamehu. I gotovo uvijek, kad bi pozdravili Mame-hu, pozdravili bi i mene. “Postaješ prilično poznata, ne čini ti se?” upitala me je. “Mislim da bi svi ovi ljudi pozdravljali i neku ovcu kad bi hodala uz Mamehu-san.” “Pogotovo ovcu”, rekla je. “To bi bilo tako neobično. Ali ozbiljno, čujem da se mnogi raspituju o djevojci s divnim sivim očima. Nisu još zapamtili tvoje ime, ali to nije važno. Ionako se nećeš još dugo zvati Chiyo.”

“ Hoće li Mameha-san reći...” “Hoću reći da sam razgovarala s Waza-sanom”, to je bio njezin gatar, “i on je predlož io treći dan u studenome kao pogodan dan za tvoj prvi pripravnički nastup.” Zaustavila se da me pogleda, a ja sam stajala ukopana u mjestu poput kakvog stabla, s očima velikim kao dva riž ina keksa; nisam uzviknula, ni pljesnula rukama, ali bila sam toliko sretna da nisam mogla govoriti. Na posljetku sam se ipak pribrala, poklonila se i zahvalila Ma-mehi. 194 “Bit ćeš sjajna gejša”, reče ona, “ali bit ćeš još bolja ako promisliš malo o tome što govoriš očima.” “Nisam uopće bila svjesna da bilo što govorim očima”, odgovorila sam. “Oči su najizražajniji dio ženskog tijela, poglavito u tvom slučaju. Stani ovdje malo, pokazat ću ti što mislim.” Mameha ode iza ugla, ostavljajući me samu u pustoj uličici. Trenutak kasnije ponovo se pojavi i proñe mimo mene, gledajući ustranu. Imala sam osjećaj kao da se boji što bi se moglo dogoditi ako me pogleda. “Dakle, da si muškarac, što bi mislila?” upita me. “Mislila bih da ste se toliko usredotočili na to da me ne pogledate da niste u stanju misliti ni o čemu drugome.” “A zar nije moguće da sam se samo zagledala u tragove kišnih kapi na pločniku uz kuće?” “Čak i da je tako, opet bih mislila da me izbjegavate pogledati.” “To je upravo ono što sam mislila. Djevojka s divnim profilom nikad neće slučajno okrenuti profil muškarcu i poslati mu pogrješnu poruku. Ali muškarci će zapažati

tvoje oči i zamišljati da im njima šalješ poruke, čak i kad to ne budeš činila. Sad me opet dobro gledaj.” Mameha ponovo ode iza ugla i ovog se puta vrati s očima uprtim u zemlju, koračajući nekako odsutno, zaneseno. Kad mi se približ ila, podigla je pogled i na trenutak se susrela s mojim pogledom, a onda je brzo opet oborila oči. Moram reći, osjetila sam električni udar; da sam bila muškarac, pomislila bih kako je na trenutak popustila snažnim osjećajima koje se trudila prikriti. “Ako ja mogu reći takve stvari ovako običnim očima kao što su moje”, rekla mi je, “pomisli koliko tek toga ti možeš reći svojim očima. Ne bi me iznenadilo kad bi ti natjerala nekog muškarca da se onesvijesti nasred ulice.” “Mameha-san!” uzviknula sam. “Kad bih imala moć navesti nekog muškarca da se onesvijesti, sigurno bih to dosad primijetila.” 195 “Čudim se da nisi. No, dobro, hajdmo se onda dogovoriti da ćeš biti spremna postati gejša pripravnica kad uspiješ jednim letimičnim pogledom natjerati nekog muškarca da stane u mjestu.” Toliko sam željela postati gejšom pripravnicom da bih sigurno pokušala čak i da me je izazvala neka pogledom pokušam srušiti neko stablo. Zamolila sam je neka bude ljubazna i hoda sa mnom dok ja izvodim pokuse na nekoliko muškaraca i ona je rado pristala na to. Prvo smo naišle na jednog tako starog muškarca da je uistinu izgledao kao kimono pun kostiju. On je sporo išao ulicom uz pomoć štapa, a naočale su mu bile tako prljave da me ne bi začudilo da je udario o ugao kuće. On me uopće nije primijetio, te smo nastavile hodati prema aveniji

Shijo. Ubrzo sam ugledala dva poslovna čovjeka u zapadnjačkim odijelima, ali ni s njima nisam bila bolje sreće. Mislim da su prepoznali Mamehu ili su jednostavno mislili da je ona ljepša od mene, jer su u svakom slučaju, gledali samo u nju. Već sam mislila odustati kad sam ugledala jednog mladog dostavljača od kojih dvadeset godina, s pladnjem punim kutija za dostavljanje ručkova. U to su vrijeme mnogi restorani u Gionu dostavljali ručkove i popodne bi slali dostavljače da pokupe prazne kutije. Obično bi dostavljači te kutije slagali u sanduke koje bi nosili u rukama ili privezane za bicikl, ne znam zašto ih je taj mladić nosio na pladnju. U svakom slučaju, bio je negdje na pola ulice i hodao je prema meni. Vidjela sam kako Mameha gleda ravno u njega, a onda mi je rekla: “Natjeraj ga da ispusti pladanj.” Još sam bila u nedoumici šali li se Mameha ili govori ozbiljno kad je odjednom skrenula u jednu pokrajnu ulicu i nestala. Ne vjerujem da jedna djevojčica od četrnaest godina, ili uostalom, žena bilo koje dobi, može pogledati nekog mladića na odreñeni način i natjerati ga da ispusti ono što nosi; pretpostavljam da se takve stvari dogañaju samo u knjigama i na filmu. Ne bih stoga ni pokušala da nisam 196 primijetila dvije stvari. Prvo, mladić me je već gledao kao što gladna mačka gleda miša, a drugo, većina ulica u Gionu nema pločnika, ali ova ga je imala i mladić je hodao kolnikom blizu rubnika. Ako proñem tako blizu njega da mora zakoračiti na pločnik i ako se pritom spotakne o rubnik, možda će ispustiti pladanj. Počela sam tako što sam hodala očiju uprtih u kolnik ispred sebe, a onda sam pokušala ono isto što je Mameha prije

nekoliko trenutaka izvela sa mnom. Podigla sam pogled i dopustila da mi se oči na trenutak susretnu s očima mladića, a onda brzo skrenula pogled. Ponovila sam to još jednom nakon nekoliko koraka. Ali on je ovog puta tako intenzivno zurio u mene da je vjerojatno potpuno zaboravio na pladanj koji je nosio i na rubnik kraj njegovih nogu. Kad smo se već sasvim približ ili jedno drugom, neprimjetno sam promijenila smjer tako da neće moći proći pokraj mene ako ne stupi na pločnik i onda sam ga pogledala ravno u oči. On mi se pokušao maknuti i, baš kao što sam se nadala, noge su mu se spetljale na rubniku i pao je na bok, a kutije su se razletjele po pločniku. Dakle, nisam se mogla suzdržati, prasnula sam u smijeh! I drago mi je što mogu reći da se i mladić počeo smijati. Pomogla sam mu skupiti kutije i nasmiješila mu se, na što mi se on poklonio dublje nego što mi se neki muškarac ikad dotad poklonio i potom je otišao svojim putem. Trenutak kasnije susrela sam Mamehu koja je sve to vidjela. “Mislim da si već toliko spremna koliko ti je potrebno”, rekla je. I na to me je povela preko glavne avenije do stana Waza-sana, svog gatara, te zatraž ila od njega da pronañe najpovoljnije dane za sve dogañaje koji će prethoditi mom prelasku u status pripravnice: odlazak u hram gdje ću bogovima objaviti svoje nakane, odlazak vlasuljaru koji će mi po prvi put napraviti frizuru gejše pripravnice i obred kojim ćemo Mameha i ja postati sestre. Te noći nisam oka sklopila. Ono za čime sam tako dugo čeznula, napokon će se dogoditi i oh, kako mi se želudac 197 Četrnaesto poglavlje i

grčio od uzbuñenja! Dlanovi su mi se znojili već pri samoj pomisli na to kako ću se u divnoj odjeći kojoj sam se toliko divila pojaviti u sobi punoj muškaraca. Svaki put kad bih pomislila na to, osjetila bih kako mi se nekakva slatka napetost uspinje od koljena prema grudima. Zamišljala sam se u čajani, kako guram ustranu vrata tatami sobe. Muškarci okreću glave da me pogledaju i, dakako, meñu njima vidim predsjednika. Ponekad sam zamišljala kako je samo on u sobi i nije odjeven u zapadnjačko odijelo, nego u japansku odjeću koju muškarci oblače kad se uvečer opuštaju. U svojim prstima, glatkim poput naplavlje-nog drveta, drž i šalicu za šake; više od bilo čega na svijetu željela sam mu natočiti šake i osjetiti na sebi njegov pogled. Premda sam imala samo četrnaest godina, činilo mi se kao da sam već ž ivjela dva ž ivota. Moj novi ž ivot još uvijek nije pravo započeo, iako je moj stari ž ivot završio prije dosta vremena. Prošlo je već nekoliko godina otkako sam saznala tužne vijesti o svojoj obitelji i bila sam zapanjena koliko se promijenio krajolik moga duha. Svi znamo kako neki zimski prizor, premda jednog dana prekriven snijegom, sa stablima zaogrnutim bijelim šalovima, postaje neprepoznatljiv kad doñe proljeće. Ali nikad nisam mislila da se to isto može dogoditi u nama. Kad sam čula što se dogodilo s mojom obitelji, kao da me je prekrio snježni pokrivač. No, s vremenom se ledeni pokrov otopio i otkrio krajolik koji nikad dotad nisam vidjela, pa čak ni zamišljala. Ne znam, možda će to tebi zvučati besmisleno, ali uoči mog prelaska u status gejše pripravnice ja sam sličila vrtu u kojem cvijeće tek počinje gurati svoje glavice iz zemlje, tako da se još ne

može znati kako će vrt izgledati. Svaka je ž ilica u meni nabujala od uzbuñenja, a u tom vrtu mog duha, točno u središtu, stajao je kip. Bila je to slika gejše kakvom sam željela postati. Čula sam kako onaj tjedan tijekom kojeg se neka mlada djevojka priprema za ulazak u status gejše pripravnice u-sporeñuju s preobrazbom gusjenice u leptira. To je ljupka metafora, ali nikako mi nije jasno kako je netko došao na takvu ideju. Gusjenica se samo mora omotati u kukuljicu i neko vrijeme drijemati, dok je u mojem slučaju to bio najzamorniji tjedan koji sam ikad prož ivjela. Najprije su me odveli da mi kosu očešljaju u frizuru “raspolovljena breskva”, koju sam već spominjala, to jest, na način kako su počešljane gejše pripravnice. Gion je u to vrijeme imao priličan broj frizera, a Mamehin je radio u jednoj užasno pretrpanoj prostoriji iznad ribljeg restorana. Morala sam gotovo puna dva sata čekati na red, zajedno sa šest ili osam gejša koje su klečale naokolo unutar sobe i vani na odmorištu ispred vrata. Unutra se, žao mi je što to moram reći, gotovo nije moglo disati od smrada prljave kose. Komplicirane frizure tadašnjih gejša zahtijevale su toliko truda i novaca da ni jedna gejša nije odlazila frizeru češće od jedanput tjedno ili još rjeñe, a pri kraju tog razdoblja nije više pomagao nikakav parfem. Kad sam napokon došla na red, prvo me je frizer postavio iznad jednog velikog umivaonika u takav položaj kao da će mi odrezati glavu. Zatim mi je izlio na glavu kantu vode i počeo mi ribati glavu sapunom. Zapravo, “ribati” je previše blag izraz, jer su mi njegovi prsti obrañivali kožu glave kao što poljodjelac obrañuje zemlju motikom. Kad sada razmišljam o tome, jasno mi je zašto je

198 199 to činio. Perut je veliki problem za gejše, jer malo što izgleda tako neprivlačno i stvara dojam nečistoće. Frizer je, dakle, imao najbolje namjere, ali nakon nekog vremena, glava mi je bila toliko izgrebana da sam se gotovo rasplakala od bola. Na posljetku mi je rekao: “Slobodno plači ako ti se plače. Sto misliš, zašto sam te stavio iznad umivaonika?” Valjda je mislio kako je rekao nešto jako duhovito, jer se nakon toga glasno nasmijao. Kad mu je dojadilo grebati me noktima po glavi, po-sjeo me na strunjače i počeo mi vući kroz kosu drveni češalj, sve dok me svi vratni mišići nisu zaboljeli od natezanja glave u suprotnom smjeru. Napokon je zaključio da je kosa dobro raščešljana i učešljao mi u kosu kameliji-no ulje, što joj je dalo prekrasan sjaj. Već sam pomislila da je najgore prošlo, kad je uzeo komad voska. I moram ti reći da usprkos kamelijinom ulju koje je trebalo olakšati postupak i vrućem grijaču koji je omekšavao vosak, kosa i vosak nikako ne idu zajedno. Doista se može reći kako se po tome vidi koliko su ljudska bića civilizirana kad jedna djevojčica pristaje sjediti i pustiti nekog odraslog muškarca da joj učešljava vosak u kosu, a da pritom ne urla i ne plače, nego tek s vremena na vrijeme ispusti poneki tihi jecaj. Kad bi to

pokušao napraviti nekom psu, tako bi te izgrizao da bi mogao gledati kroz rupe na ruci. Kad mi je na posljetku kosa bila jednolično navošte-na, frizer mi je prebacio natrag prednju polovicu kose i slož io je navrh glave u veliki čvor nalik na jastučić za pribadače. Kad bi se taj jastučić za pribadače pogledao sa stražnje strane, u sredini se vidio prorez, kao da je raspolovljen, odatle je i potekao naziv frizure: “raspolovljena breskva”. Premda sam takvu frizuru nosila niz godina, nikad mi nije palo na pamet nešto što mi je tek kasnije objasnio jedan muškarac. Taj čvor, koji ja zovem “jastučić za pribadače”, oblikuje se omatanjem kose oko komada tkanine. Straga, u prorezu, tkanina ostaje vidljiva i može biti bilo koje boje, tkanja ili uzorka, ali u slučaju gejše pripravnice, barem nakon jednog odreñenog trenutka u njezinu ž ivotu, uvijek je crvena svila. I tako mi je taj muškarac rekao jedne večeri: “Većina tih nevinih djevojčica nema pojma koliko je stvarno izazovna ta frizura “raspolovljena breskva”! Zamisli da hodaš iza neke mlade gejše i po glavi ti se motaju svakakve zločeste misli o tome što bi joj sve volio raditi, a onda ugledaš na njezinoj glavi taj oblik raspolovljene bre-skve kroz koji se vidi velika crvena mrlja... Što ti misliš o tome?” Dakle, ja o tome ništa nisam mislila i to sam mu rekla. “Gdje ti je mašta!” rekao mije. Trenutak kasnije sinulo mi je na što misli i tako sam se zacrvenjela da je on prasnuo u smijeh. Na povratku do okiye nije mi više bilo važno što mi je moja jadna koža na glavi izgrebana poput glinene posude nakon što je lončar obradi oštrim nožem. Svaki

put kad bih uhvatila svoj odraz u nekom izlogu, osjetila bih se kao netko koga se mora ozbiljno shvatiti; nisam više bila djevojčica, nego mlada žena. Kad sam stigla u okiyu, Tetića me natjerala da se okrećem pred njom i rekla mi je svakakve ljubazne riječi. Čak ni Buča nije mogla odoljeti da ne obiñe jednom zadivljeno oko mene, iako bi se Hatsumomo ljutila da je za to znala. A što misliš, kako je reagirala Majka? Propela se na prste kako bi sve dobro pogledala -što joj nije mnogo pomoglo jer sam ja već tada bila viša od nje, i počela prigovarati kako bi bilo bolje da sam otišla Hatsumominom frizeru. Svaka je mlada gejša isprva ponosna na svoju frizuru, ali je već za tri ili četiri dana počinje mrziti. Jer, vidiš, ako se djevojka vrati iscrpljena kući od frizera i prilegne da se malo odmori, stavljajući glavu na jastuk kao što je to uvijek dosad radila, frizura će se spljoštiti i izgubiti oblik. I onda, čim se probudi, morat će iznova otići frizeru. Zato 200 201 mlade gejše pripravnice moraju naučiti spavati na novi način. Ne mogu više spavati na jastuku, nego na nečem što se zove takamakura, o čemu sam već ranije nešto rekla. To zapravo nije jastuk, nego više kao neko sedlo za oslanjanje vrata. Većinom je obloženo tkaninom ispunjenom pljevom, ali unatoč tome imaš osjećaj kao da si glavu oslonio na kamen. Lež iš tako na futonu, s glavom u zraku i misliš da je sve u redu, dok ne zaspiš, ali kad se

probudiš, vidiš da si se nekako pomakla i da ti je glava pala na strunjaču, tako da ti je frizura pokvarena baš kao da si spavala na jastuku. Tetića mi je pokušala pomoći tako da je stavila pladanj s riž inim brašnom na strunjaču ispod moje kose. No, svaki put kad bi mi glava u snu pala natrag, utonula bi u riž ino brašno koje bi se zalijepilo na vosak i uništilo mi frizuru. Već sam gledala Buču kako prolazi te muke. Sad je bio red na meni. Neko vrijeme, svakog sam se jutra budila s upropaštenom frizurom i potom morala čekati u redu kod frizera da me ponovo izmuči. Svako poslijepodne tog iscrpljujućeg tjedna Tetića me oblačila od glave do pete u odjeću gejše pripravnice i tjerala me da hodam gore-dolje po zemljanom prolazu kako bih stekla izdrž ljivost. U početku sam se jedva mogla micati i stalno sam se bojala da ću se izvrnuti na leña. Mlade se djevojke, naime, odijevaju mnogo kićenije od starijih gejša, što znači ž ivlje boje i upadljivije tkanine, ali i duž i obi. Zrela žena nosi obi vezan na leñima u uredan mali čvor u obliku kutije koji mi zovemo “bubanj”, što ne zahtijeva mnogo tkanine. Djevojke ispod dvadeset godina vežu obi na gizdaviji način. A u slučaju gejše pripravnice čvor obija ima upravo dramatične razmjere: to je takozvani darari-obi ili “viseći obi”, svezan visoko, gotovo u visini lopatica, dok mu krajevi vise do malo iznad poda. I ma koliko da je kimono ž ivih boja, obi je gotovo uvijek još upadljivije obojen. Kad neka gejša pripravnica hoda ulicom ispred tebe, neće ti upasti u oči njen kimono, nego dugački obi jarkih boja, a od kimona ćeš vidjeti samo mali rub preko ramena i sa strane. Kako bi se postigao takav učinak, obi

mora biti tako dugačak da razmotan dopire od jednog kraja sobe do drugog. Ali hodanje ne otežava duž ina obija, nego njegova tež ina, jer je gotovo uvijek napravljen od teškog svilenog brokata. Zadihat ćeš se već ako ga smotanog nosiš uz stepenice, onda možeš zamisliti kako je nositi ga na sebi: široka, debela traka steže te u pasu poput jedne od onih strašnih zmija, a tež ina čvora i obješeni krajevi vuku te prema natrag tako da imaš osjećaj kao da ti je netko privezao na leña golemi kovčeg. Da stvar bude još gora, kimono je sam za sebe takoñer težak, s dugačkim, obješenim rukavima. Ne mislim tu na uobičajeno širok rukav koji visi ispod ruke. Možda si primijetio kako kad neka žena u kimonu podigne ruke, tkanina ispod ruku tvori nešto kao obješeni džep. Taj je džep ili furi, kako mi to zovemo, na kimonu gejše pripravnice osobito dugačak. Ako djevojka ne pazi, vući će joj se po zemlji, a kad pleše, sigurno će se spotaknuti o rukave ako ih ne namota oko podlaktica. Mnogo godina kasnije jedan se slavni znanstvenik sa sveučilišta u Kvotu napio jedne noći i rekao nešto o odjeći gejše pripravnice što mi se duboko urezalo u sjećanje. “Mandrila iz središnje Afrike mnogi smatraju najgizdavi-jim primatom”, rekao je. “Ali ja vjerujem da se ipak ni jedna vrsta primata ne može svojim bojama i gizdavošću mjeriti s gejšama pripravnicama u Gionu.” Napokon je došao dan kad smo Mameha i ja trebale obaviti ceremoniju posestrimstva. Ustala sam rano i okupala se, a ostatak jutra provela sam u odijevanju. Tetića mi je pomogla oko završnih detalja šminkanja i ureñivanja kose. Zbog voska i bjelila na licu, imala sam čudan osjećaj kao da su mi obrazi potpuno utrnuli; kad bih prstima dotaknula lice, osjećala sam samo nejasni

pritisak. Toliko sam puta to napravila da mi je Tetića na kraju morala 202 203 I li i, popravljati šminku. Kad sam se poslije pogledala u zrcalo, dogodilo mi nešto jako čudno: znala sam da sam ja osoba koja kleči pred toaletnim stolićem, ali ja sam bila i ova potpuno nepoznata djevojka koja me je gledala iz zrcala. Čak sam ispruž ila ruku da je dodirnem. Bila je blistavo našminkana u stilu gejše. Usnice su joj bile poput crvenog cvijeta na licu bijelom kao kreda s tek neznatnom sjenkom rumenila na obrazima. Kosa joj je bila ukrašena svilenim cvjetovima i grančicama neoljuštene riže. Bila je o-djevena u svečani crni kimono sa znakom Nitta okiye. Kad sam se napokon uspjela uspraviti na noge, izišla sam u predsoblje i zapanjeno zurila u svoj odraz u visokom zrcalu. Izvezeni zmaj ovijao se oko donjeg dijela mog kimona, od ruba haljine do sredine bedra. Griva mu je bila istkana od niti lakiranog crvenog konca. Pandže i zubi bili su od srebra, a oči od zlata, pravog zlata. Nisam mogla zaustaviti suze koje su mi navirale u oči i morala sam zuriti gore u strop, kako bih spriječila da mi ne poteku niz obraze. Prije nego što sam izašla iz okiye, uzela sam rupčić koji mi je dao predsjednik i zataknula ga u obi, za sreću. Tetića me je otpratila do Mamehina stana, gdje sam izrazila Mamehi svoju zahvalnost i obećala joj da ću je

uvijek poštovati. Zatim smo sve tri otišle do gionskog hrama, gdje smo Mameha i ja pljesnule rukama i objavile bogovima kako ćemo se uskoro vezati sestrinskom vezom. Ja sam ih molila neka budu blagonakloni prema meni u idućim godinama, a zatim sam sklopila oči i zahvalila im što su mi ispunili ono za što sam ih molila prije tri i pol godine: da mi se ispuni želja da postanem gejša. Ceremonija posestrimstva trebala se održati u čajani Ichiriki, nedvojbeno najpoznatijoj čajani u čitavom Japanu. Uz nju je vezan dio povijesti Japana, dijelom i zbog toga što se jedan slavni samuraj skrivao u njoj početkom 18. stoljeća. Ako si ikad čuo priču o četrdeset sedam roni-na, koji su osvetili smrt svog gospodara i nakon toga izvršili obredni čin samoubojstva - seppuku, pa, vidiš, njihov se voña skrivao u čajani Ichiriki dok je smišljao plan osve- te. Najuglednije čajane u Gionu većinom se ne mogu vidjeti s ulice, vidljivi su samo jednostavni ulazi, ali Ichiriki je uočljiva poput jabuke na stablu. Nalazi se na jednom istaknutom uglu avenije Shijo, okružena glatkim zidom boje marelice, natkrivenim vlastitim krovom od glaziranih pločica. Meni je izgledala poput palače. Ovdje su nam se pridruž ile dvije od ostalih Mamehi-nih mlañih sestara i Majka. Kad smo se svi okupili u vanjskom vrtu, jedna nas je sluškinja povela kroz ulazno predvorje i niz jedan lijepi, krivudavi hodnik do male tatami sobe u stražnjem dijelu. Ja još nikad nisam bila u tako elegantnim prostorima. Svaki je komad drveta bio uglačan do sjaja, svaki je ožbukani zid bio savršeno gladak. Osjetila sam slatkasti, prašnjavi miris kuroyakija, “uglje-nocrnog”, jedne vrste parfema koji se pravi od pougljenje-log drveta smrvljenog u fini, sivi prah. To je

vrlo staromodan parfem. Čak je i Mameha, a nisi mogao naći tradicionalniju gejšu od nje, davala prednost nekim više zapadnjačkim mirisima. Ali sav onaj kuroyaki kojim su se mirisale tolike generacije gejša, uvukao se u zidove stare čajane i još uvijek se osjećao u zraku. Ja i sad čuvam jednu drvenu tubicu tog mirisa i svaki put kad ga omi-rišem, vidim se ponovo u čajani Ichiriki. Sama ceremonija, kojoj je prisustvovala i vlasnica čajane, nije trajala duže od deset minuta. Jedna je sluškinja donijela pladanj s nekoliko šalica sakea i Mameha i ja smo zajedno pile. Prvo sam ja srknula tri gutljaja iz jedne šalice i potom predala šalicu Mamehi, koja je takoñer srknula tri gutljaja. To smo učinile s tri različite šalice i time je ceremonija bila završena. Više nisam bila Chiyo, odsad sam bila gejša početnica Savuri. Tijekom prvih mjesec dana pripravničkog staža mladu gejšu nazivaju “početnicom” i ne smije plesati, ni zabavljati goste ako uz nju nije njezina starija sestra, te zapravo uglavnom promatra i uči. Sto se pak tiče imena Savuri, Mameha se dugo savjetovala sa svojim gatarom prije nego što ga je odabrala. Jer, vidiš, nije sve u zvučnosti imena; jako je važno i značenje znakova, kao i broj poteza kistom kojima se ime 204 205 ispisuje, jer postoji sretan i nesretan broj poteza. Moje novo ime sastavljeno je od “sa”, što znači “zajedno”, “yu” za zodijački znak Kokoši, što je protuteža ostalim

elementima u mojoj ličnosti i “ri”, što znači “razumijevanje”. Na žalost, sve kombinacije koje su uključivale neki dio Ma-mehina imena, gatar je proglasio za nepovoljne. Smatrala sam da je Sayuri divno ime, ali ipak mi je bilo čudno što više nisam Chiyo. Nakon ceremonije otišle smo u drugu sobu na ručak. Jele smo “crvenu rižu”, odnosno rižu pomiješanu s crvenim grahom. Jedva sam se prisiljavala nešto pojesti, osjećala sam se nekako čudno uznemirena i nimalo slavljenički. Vlasnica čajane me je nešto upitala i kad sam čula kako me zove “Sayuri”, o-djednom sam shvatila što me muči. Činilo se kao da je djevojčica Chiyo, ona mala djevojčica koja je bosonoga trčala od jezerca do svoje pijane kućice, prestala postojati. Osjećala sam da ju je uništila ova nova djevojka, Savuri, sjajnog bijelog lica i crvenih usnica. Mameha je zamislila da će me tijekom ranih popodnevnih sati provesti kroz Gion i predstaviti raznim vlasni-cama čajana i gospodaricama okiya s kojima je ona imala poslovne ili prijateljske odnose. Ali nismo krenule odmah nakon ručka. Prvo me je odvela u jednu od soba u čajani i zamolila me da sjednem. Naravno, gejša u kimonu nikad ne “sjedi”; ono što mi zovemo sjedenjem, drugi bi ljudi vjerojatno nazvali klečanjem. U svakom slučaju, nakon što sam se spustila u sjedeći položaj, Mameha je iskrivila lice u grimasu i nalož ila mi da to ponovo napravim. Odjeća na meni bila je tako nezgrapna da sam tek nakon više pokušaja uspjela pravilno sjesti. Mameha mi je dala jedan ukrasni privjesak u obliku tikvice i pokazala mi kako ću ga nositi na obiju. Kako je tikvica prazna i lagana, smatralo se da umanjuje tež inu tijela i mnoge su se nespretne mlade

početnice oslanjale na to da će ih njezino djelovanje sačuvati od pada. Mameha je neko vrijeme razgovarala sa mnom, a onda, upravo kad smo se spremale otići, zamolila me da joj natočim čaja. Čajnik je bio prazan, ali mi je ona rekla neka se pretvaram kao da ga natačem. Htjela je vidjeti kako ću pridržavati rukav da mi ne smeta dok to radim. Mislila sam da točno znam što ona hoće i trudila sam se kako bih to dobro izvela, ali Mameha nije bila zadovoljna. “Kao prvo”, rekla je, “kome to točiš?” “Vama!” odgovorila sam. “Zaboga, ne moraš se truditi da na mene ostaviš dojam. Zamisli da sam netko drugi. Dakle, jesam li muškarac ili žena?” “Muškarac”, rekla sam. “Pa dobro, onda. Sad mi ponovo natoči čaj.” Poslušala sam je i Mameha je gotovo slomila vrat pokušavajući viriti u rukav dok sam držala ispruženu ruku. “Kako ti se to sviña?” upitala me je. “Jer upravo će se to dogoditi ako drž iš ruku tako visoko.” Pokušala sam iznova uliti čaj u šalicu držeći ruku malo niže. Ovog je puta Mameha odglumila zijevanje, a onda se okrenula od mene i započela razgovor s nekom zamišljenom gejšom koja joj je tobože sjedila s druge strane. “Mislim da mi želite reći kako sam vam dosadna”, rekla sam joj. “Kako mogu biti dosadna dok točim čaj?” “Možda ne želiš da ti zavirujem u rukav, ali to ne znači da se moraš držati ukočeno! Muškarca zanima samo jedno. Vjeruj mi na riječ, shvatit ćeš i previše brzo o čemu govorim. U meñuvremenu, usreći ga tako što ćeš

ga navesti da pomisli kako mu dopuštaš vidjeti dio svog tijela koji nitko drugi ne može vidjeti. Ako se neka pripravnica drž i tako kao što si se ti malo prije držala, ta da mu toči čaj kao što bi to učinila sluškinja, jadnik će odmah izgubiti svaku nadu. Pokušaj iznova, ali mi prvo pokaž i ruku.” Povukla sam rukav kimona iznad lakta i pokazala joj ruku. Mameha mi je uzela ruku s obje svoje i pogledala je sa svih strana. “Imaš divnu ruku i lijepu kožu. Moraš se pobrinuti da je svaki muškarac koji sjedi uz tebe barem jedanput vidi.” 206 207 t I tako sam nastavila s pokušajima sve dok Mameha nije zaključila kako uspijevam dovoljno odmaknuti rukav kako bih pokazala ruku, a da to što radim ne izgleda previše očito. Izgledala bih smiješno kad bih zadigla rukav do lakta: trik je bio u tome da se pravim kao da ga samo odmičem kako mi ne bi smetao, ali ga pritom povučem dva ili tri prsta iznad ručnog zgloba, dopuštajući onome kome točim čaj da mi vidi podlakticu. Mameha mi je rekla kako je donja strana najljepši dio ruke i zato uvijek moram paziti da čaj natačem tako da mi muškarac vidi donju, a ne gornju stranu podlaktice. Zatim mi je rekla da još jednom natočim čaj, ali da se ovog puta pravim kao da ga točim vlasnici čajane Ichiriki. Napravila sam isto što i prije i Mameha je ponovo razvukla lice u grimasu.

“Zaboga, ja sam žena”, rekla je. “Zašto mi pokazuješ ruku na taj način? Valjda me hoćeš rasrditi.” “Rasrditi?” “A što bih drugo mogla pomisliti? Pokazuješ mi kako si ti lijepa i mlada, dok sam ja već stara i izborana. Osim ako namjerno ne želiš biti vulgarna...” “Zašto bi to bilo vulgarno?” “Zašto bi se inače toliko trudila da mi pokažeš donju stranu podlaktice? Mogla si mi isto tako pokazati taban ili unutrašnju stranu bedra. Ako ti letimično ugledam neki dio ruke, to je u redu. Ali ne možeš mi je namjerno gurati pod nos!” Natočila sam joj čaja još nekoliko puta dok nisam naučila kako ću to izvesti na čedniji i primjereniji način. Nakon toga je Mameha objavila kako smo sad spremne poći zajedno u šetnju Gionom. Do tada sam već nekoliko sati nosila na sebi tešku odoru gejše pripravnice. Sad sam još morala pokušati hodati ulicama Giona u cipelama koje mi zovemo okobo. To su prilično visoke natikače, napravljene od drva, s lijepim, lakiranim jezicima koji ih pridržavaju za nogu. Mnogi ih ljudi smatraju osobito elegantnima zato što se sužavaju prema dnu, tako da je donji dio za polovicu už i od gornjeg. Meñutim, bilo mi je u njima jako teško hodati gracioznim koracima. Činilo mi se kao da su mi za noge privezali cijepove. Svratile smo u možda dvadesetak različitih okiya i čajana, iako smo u većini njih provele samo nekoliko minuta. Obično bi nam sluškinja otvorila vrata i Mameha bi je uljudno zamolila da pozove gospodaricu, a zatim, kad bi došla gospodarica, Mameha bi joj rekla: “Željela bih vam predstaviti svoju novu mlañu sestru Savuri”,

nakon čega bi se duboko naklonila i dodala: “Molim za vašu naklonost, gospodarice.” Potom bi gospodarica i Mameha malo pročavrljale i mi bismo se oprostile. Na nekoliko su nas mjesta pozvali unutra i posluž ili nam čaj, ali se nismo zadržavale duže od otprilike pet minuta. Ja sam izbjegavala piti čaj i samo bih navlaž ila usnice. Najteže je od svega naučiti ići na zahod u jednom od ovih svečanih kimona, a ja uopće nisam bila sigurna da sam dovoljno svladala to umijeće. Bilo kako bilo, u roku od jednog sata toliko sam se umorila da sam se jedva suzdržavala da glasno ne jaučem dok smo hodale ulicom. No, mi smo nastavile obilazak. Pretpostavljam da je tada u Gionu bilo možda trideset ili četrdeset prvorazrednih čajana i oko stotinu ili nešto više onih nešto niže klase. Dakako, nismo ih sve mogle posjetiti. Otišle smo u petnaest ili šesnaest onih u kojima je Mameha obično zabavljala goste. Sto se pak tiče okiya, njih je sigurno bilo na stotine, ali mi smo obišle samo nekoliko onih s kojima je Mameha održavala prijateljske ili poslovne odnose. Nešto iza tri sata popodne završile smo s obilaskom. Ja bih se najradije bila vratila u okiyu i spavala do sutra ujutro. Ali Mameha je imala planove već za tu istu večer. Trebala sam se po prvi put pojaviti kao gejša početnica na jednoj zabavi. “Idi i okupaj se”, rekla mi je. “Mnogo si se znojila i šminka ti se razmazala.” 208 209

-Jtt Bio je, naime, topao jesenski dan, a uz to sam bila izložena velikim naporima. Kad sam se vratila u okiyu, Tetića mi je pomogla da se svučem i zatim se sažalila na mene i pustila me da odspavam pola sata. Ponovo sam bila u njezinoj milosti, sad kad su moje glupe pogrješke bile iza mene i kad se činilo da me čeka još sjajnija budućnost od Bučine. Probudila me nakon tog kratkog odmora i ja sam, što sam brže mogla, otišla do obližnjeg kupatila. Oko pet sati već sam bila potpuno odjevena i našminkana. Bila sam strašno uzbuñena, kao što možeš i zamisliti, jer godinama sam promatrala Hatsumomo, a odnedavna i Buču, kako lijepe i dotjerane odlaze iz okiye kasno popodne ili uvečer i sad je napokon došao red na mene. Prigoda kojoj sam te večeri prvi put trebala prisustvovati bio je banket u hotelu Kansai International. Banketi su ukočene, službene večere na kojima gosti sjede rame uz rame uza zidove velike tatami sobe, poredani otprilike u obliku slova U, a ispred njih, na malim stolićima, postavljeni su pladnjevi s jelima. Gejše, koje su tu da ih zabavljaju, kreću se kroz sredinu sobe, unutar tog slova U što ga tvore gosti i stolići s jelom, i provode samo po nekoliko minuta klečeći ispred svakog gosta kako bi mu natočile šake i malo pročavrljale. To se ne bi baš moglo nazvati uzbudljivim dogañajem, a moja je uloga, kao početnice, bila još manje uzbudljiva od Mamehine. Čitavo sam je vrijeme pratila kao sjena. Svaki put kad bi se ona predstavila nekom gostu, ja bih to takoñer učinila, naklonivši se vrlo duboko i govoreći: “Moje je ime Savuri, ja sam početnica i molim vas da mi nešto ne

zamjerite.” Nakon toga ništa više nisam govorila i nitko meni ništa nije rekao. Pred kraj banketa sluškinje su otvorile vrata na jednom kraju sobe i Mameha je, zajedno s jednom drugom gejšom, izvela ples Chi-yo no Tomo, “Vječno prijateljstvo”. To je ljupka priča o dvije odane prijateljice koje se nakon dugo vremena ponovo susreću. Većina je muškaraca sjedi- la i čačkala zube tijekom plesa, svi su oni bili direktori nekakve velike kompanije koja je proizvodila gumene ventile, ili nešto slično, koji su se jednom godišnje okupljali u Kvotu na svečanoj večeri. Mislim da ni jedan od njih nije razlikovao ples od tumaranja nekog mjesečara. Ali ja sam bila očarana. Gejše u Gionu uvijek se služe lepezom kao plesnim rekvizitom, a Mameha je posebno vješto izvodila pokrete lepezom. Prvo je zatvorila lepezu i okrećući se u krugu, graciozno je njome izvodila lelujave pokrete iz zgloba, predočujući rijeku koja protječe. Zatim ju je otvorila i lepeza se pretvorila u šalicu u koju joj je njezina partnerica ulila šake. Kao što sam rekla, ples je bio divan, baš kao i melodija koja ga je pratila, a koju je jedna strašno mršava gejša sa sitnim, vodenastim očima svirala na sha-misenu. Službeni banket u pravilu nikad ne traje duže od dva sata, pa smo tako u osam već bile ponovo na ulici. Upravo sam se okretala prema Mamehi da joj zahvalim i zaželim laku noć, kadli ona reče: “No, mislila sam te poslati u krevet, ali sad mi se činiš tako puna energije. Ja idem u čajanu Komoriva. Doñi sa mnom da po prvi put okusiš ozračje ležerne zabave. Ionako bi bilo dobro da te što prije počnemo pokazivati naokolo.”

Nisam joj mogla reći da sam previše umorna i da mi se ne ide, pa sam tako progutala ono što sam doista osjećala i krenula za njom niz ulicu. Usput mi je objasnila kako tu zabavu prireñuje čovjek koji vodi Nacionalno kazalište u Tokvju. On poznaje sve važne gejše u gotovo svim četvrtima gejša u Japanu i premda će vjerojatno biti vrlo srdačan prema meni kad me Mameha predstavi, ne smijem očekivati da će mi pokloniti mnogo pozornosti. Ja moram samo paziti na to da uvijek izgledam ljupko i zainteresirano. “Pripazi samo da se ne dogodi ništa što bi te na neki način osramotilo”, upozorila me je. Ušle smo u čajanu i sluškinja nas je odvela do jedne sobe na katu. Jedva sam se usudila pogledati unutra kad je Mameha kleknula i odgurnula vrata, ali sam uspjela 210 211 zapaziti sedam ili osam muškaraca koji su, zajedno s možda četiri gejše, sjedili na jastucima oko jednog stola. Poklonile smo se i ušle u sobu, te potom kleknule na strunjače da za sobom zatvorimo vrata - naime, to je način na koji gejša ulazi u sobu. Prvo smo pozdravile ostale gejše, kako me je Mameha unaprijed podučila, zatim domaćina i nakon toga ostale goste. “Mameha-san!” rekla je jedna gejša. “Stigla si u pravi čas da nam ispričaš priču o vlasuljaru Konda-sanu.” “Oh, zaboga, uopće se ne sjećam te priče”, odgovorila je Mameha i na to su se svi počeli smijati. Nisam shvaćala

što je u tome smiješno. Mameha me je povela oko stola i kleknula pokraj domaćina. Ja sam kleknula uz nju. “Gospodine direktore, dopustite mi da vam predstavim svoju novu mlañu sestru”, rekla je. To su bile riječi nakon kojih sam se ja trebala nakloniti, reći svoje ime, zamoliti direktora da mi nešto ne zamjeri i tako dalje. On je bio nervozan čovjek, izbuljenih očiju i krhka tijela kao da ima pileće kosti. Nije me ni pogledao, samo je stresao pepeo s cigarete u gotovo prepunu pepeljaru pokraj sebe i rekao: “Kakva je to priča o vlasuljaru Konda-sanu? Djevojke to spominju čitavu večer, a nijedna neće ispričati priču.” “Časna riječ, ne znam!” odgovori Mameha. “To znači”, dobaci jedna gejša, “da ju je sram to ispričati. Pa, ako ona neće, pretpostavljam da ću morati ja.” Muškarcima se, izgleda, svidio taj prijedlog, ali je Mameha samo uzdahnula. “Ja ću u meñuvremenu dati Mamehi šalicu sakea da smiri ž ivce”, rekao je direktor, isprao svoju vlastitu šalicu u zdjeli vode na sredini stola, ta je zdjela bila tu upravo zbog toga, i pruž io je Mamehi. “Dakle”, započela je priču ona druga gejša, “taj je momak, Konda-san, najbolji vlasuljar u Gionu, odnosno barem svi tako kažu. I Mameha-san godinama odlazi k njemu. Ona uvijek mora imati sve najbolje, znate. Samo je pogledajte i vidjet ćete daje tako.” 212 Mameha napravi grimasu kao da se, tobože, srdi. “Svakako se najljepše srdi”, reče jedan muškarac. “Tijekom svake predstave”, nastavi gejša, “vlasuljar je iza pozornice kako bi pomogao kod promjene kostima. Cesto se dogodi da, dok gejša svlači jedan kimono i

oblači drugi, nešto sklizne tu i tamo i odjednom... obnažena dojka! Ili... negdje izviri malo dlaka! Dogodi se, znate. No, bilo kako bilo...” “A ja sam sve ove godine radio u banci”, reče jedan muškarac. “Hoću biti vlasuljar!” “Ima on dosta posla, nemojte misliti da samo zuri u gole ženske. Bilo kako bilo, Mameha-san uvijek izigrava nekakvu čednost i presvlači se iza paravana...” “Pusti da ja to ispričam”, prekine je Mameha. “Ti to tako pričaš da će ljudi svašta misliti o meni. Nisam izigravala nikakvu čednost. Konda-san je uvijek zurio u mene kao da ne može dočekati sljedeću promjenu kostima i zato sam traž ila da donesu paravan. Čudim se da Konda-san nije očima izbušio rupe u paravanu, koliko se naprezao da nešto vidi.” “Zašto mu nisi dopustila da tu i tamo nešto spazi”, prekine je direktor. “Sto bi te koštala takva mala ljubaznost?” “Nikad nisam tako o tome mislila”, reče Mameha. “Potpuno ste u pravu, gospodine direktore. Kakve može biti štete od jednog letimičnog pogleda? Možda biste nam ga vi sada htjeli priuštiti?” Svi su u sobi prasnuli u smijeh. Upravo kad se smijeh počeo stišavati, direktor ustane i počne razvezivati pojas na svom kimonu, što je izazvalo novi val smijeha. “Učinit ću to”, rekao je direktor Mamehi, “samo ako mi ti uzvratiš na isti način...” “Ja to nisam ponudila”, odgovori Mameha. “Nisi nimalo velikodušna.” “Velikodušne osobe ne postaju gejše”, reče Mameha. “One postaju zaštitnici gejša.” 213

“Onda ništa”, reče direktor i ponovo sjedne. Moram reći da mi je laknulo što je odustao, jer, premda se činilo da se svi ostali silno zabavljaju, meni je bilo neugodno. “Gdje sam ono stala?” reče Mameha. “No da, zatraž ila sam jednog dana da donesu paravan i mislila sam da će to biti dovoljno da me zaštiti od Konda-sana. Meñutim, kad sam se u jednom trenutku žurila natrag sa zahoda, nigdje ga nisam mogla naći. Uhvatila me panika, jer mi je trebala perika za sljedeću točku, ali sam ga na kraju ipak našla kako sjedi na jednoj škrinji uza zid; izgledao je nekako slab i sav je bio mokar od znoja. Pomislila sam da možda nema nekih tegoba sa srcem! Imao je moju periku kraj sebe i kad me je ugledao, ispričao se i pomogao mi da je stavim. Kasnije, tog istog popodneva, uručio mi je jedno pisamce...” Mamehin glas utihne. Na posljetku, jedan od muškaraca upita: “Onda? Što ti je napisao?” Mameha pokrije oči rukom. Bilo joj je previše neugodno nastaviti priču i to je kod svih ostalih ponovo i-zazvalo smijeh. “No, dobro, ja ću vam reći što je napisao”, javi se ona gejša koja je započela priču. “Počinjalo je otprilike ovako: “Najdraža Mameha. Ti si najljupkija gejša u čitavom Gio-nu” i tako dalje. “Nakon što skineš neku periku, ja je uvijek milujem i drž im je u radionici kako bih tijekom dana mogao povremeno zariti lice u nju i osjetiti tvoj miris. Meñutim, kad si danas otrčala na zahod, pruž ila si mi najljepše trenutke mog ž ivota. Dok si bila unutra, ja sam se sakrio kraj vrata i na zvuk tog divnog žubora, ljepšeg od vodopada...”“ Muškarci su se toliko smijali da je gejša morala pričekati da se smire.

“ "... i na zvuk tog divnog žubora, ljepšeg od vodopada, sav sam se ukrutio i ukočio tamo gdje ja žuborim...”“ “Nije tako rekao”, prekine je Mameha. “Napisao je: “na zvuk tog divnog žubora, ljepšeg od vodopada, nabujao sam i nabrekao, znajući da je tvoje tijelo u tom trenutku obnaženo...”“ 214 “I onda joj je rekao”, preuzme priču ona gejša, “kako poslije nije mogao stajati na nogama od uzbuñenja. I kako se nada da će jednog dana opet iskusiti takav trenutak sreće.” Dakako, svi su se smijali. Ja sam se takoñer pretvarala da mi je to smiješno. U stvari, teško mi je bilo vjerovati da su ti muškarci, koji su platili prilično mnogo novaca kako bi došli ovamo i sjedili okruženi ženama u prekrasnim, skupim kimonima, doista željeli slušati priče kakve su djeca u Yoroidu pričala na obali jezerca. Ja sam zamišljala kako ću zadivljeno slušati razgovore o književnosti, kabukiju ili nečem sličnom. Naravno, u Gionu je bilo i takvih zabava. No, slučajno se dogodilo da moja prva zabava bude od ove druge, djetinjastije vrste. Čitavo to vrijeme muškarac pokraj mene trljao je rukama zajapureno lice i uopće nije pratio priču. Sad se zagledao u mene i napokon upitao: “Sto je to s tvojim očima? Ili sam ja jednostavno previše popio?” On je svakako previše popio, premda sam mislila kako ne bi bilo pristojno da mu to kažem. Ali prije nego što sam dospjela išta odgovoriti, njegove su se obrve počele trzati i on se počeo tako žestoko češati po glavi da mu se po ramenima prosuo mali oblak snijega. Pokazalo se da su njega u Gionu zbog užasne peruti zvali “Gospodin Mećava”. Činilo se da je zaboravio svoje pitanje, ili

možda nije ni očekivao odgovor, jer me je sad upitao koliko imam godina. Rekla sam mu da imam četrnaest godina. “Ti si najstarija četrnaestogodišnjakinja koju sam ikad vidio. Evo, uzmi”, rekao mi je i pruž io mi svoju praz nu šalicu. , “Oh, ne, hvala, gospodine”, rekla sam, “ja sam samo početnica...” Tako me je Mameha podučila da moram reći, ali me gospodin Mećava nije slušao. Nastavio je držati šalicu u zraku, sve dok je nisam uzela, a onda je dohvatio bocu sa sakeom da mi natoči. Ja nisam smjela piti šake, jer se gejša pripravnica, pogotovo dok je početnica, mora doimati djetinjasto. Meñutim, nisam ga mogla ne poslušati. Pruž ila sam šalicu pre- 215 I ma njemu, ali se on još jednom počešao po glavi prije nego što je natočio šake i ja sam s užasom primijetila kako je nekoliko krpica peruti uletjelo u moju šalicu. Gospodin Mećava je natočio šalicu do vrha i rekao: “Sad to lijepo popij. Hajde. To ti je prva od mnogih.” Nasmiješila sam mu se i polako počela podizati šalicu prema ustima, jer nisam znala što bih drugo mogla učiniti, kad mi je Mameha, hvala nebesima, pritekla u pomoć. “Ovo je tvoja prva zabava, Sayuri. Ne bi bilo dobro da se napiješ”, rekla je, premda je to zapravo govorila gospodinu Mećavi. “Samo smoči usnice i to će ti biti dosta.”

Poslušala sam je i smočila sam usne sakeom. Kažem da sam smočila usnice, a zapravo sam ih tako čvrsto stisnula da sam se gotovo ozlijedila i onda sam nagnula šalicu dok nisam osjetila da mi je tekućina doprla do kože. Potom sam brzo spustila šalicu na stol i rekla: “Mmm! Fino!” dok sam istodobno rukom posegnula u obi i izvadila rupčić. Laknulo mi je kad sam posušila rupčićem naušnice, a gospodin Mećava, na sreću, ništa nije primijetio jer je previše bio zaokupljen zurenjem u šalicu koju sam ostavila na stolu. Trenutak kasnije, dohvatio ju je s dva prsta i izlio u sebe, a zatim je ustao i ispričao se da mora otići na zahod. Od gejše pripravnice se očekuje da muškarca prati do zahoda i natrag, ali to nitko ne očekuje od početnice. Ako u sobi nema ni jedne pripravnice, muškarac će obično sam otići do zahoda ili će ga ponekad otpratiti neka gejša. Meñutim, gospodin Mećava je stajao tamo i zurio dolje u mene, sve dok nisam shvatila kako čeka na mene. Ja se nisam snalazila u čajani Komoriva, ali gospodin Mećava je sam znao put do zahoda. Išla sam za njim niz hodnik i onda smo skrenuli iza ugla. On je stao ustranu, čekajući da mu ja otvorim vrata. Nakon što sam ponovo zatvorila vrata za njim, čekala sam ga u hodniku i čula sam kako se netko uspinje uza stube, ali nisam na to o-braćala pozornost. Gospodin Mećava je ubrzo izišao i vratili smo se natrag u sobu. Kad sam ušla, vidjela sam da nam se u meñuvremenu pridruž ila još jedna gejša i jedna pripravnica. Bile su leñima okrenute vratima, tako da im nisam vidjela lica dok sam išla za gospodinom Mećavom oko stola i ponovo zauzela svoje mjesto. Možeš misliti kako sam se zaprepastila kad sam ih vidjela, jer tamo, s druge strane stola, sjedila je jedina žena koju sam po

svaku cijenu željela izbjeći. Bila je to Hatsumomo - smiješila mi se - a kraj nje je sjedila Buča. 216 217 i Petnaesto poglavlje Hatsumomo se smiješila kad je bila sretna, kao i svi ljudi, a ona je bila najsretnija kad bi se spremala nekome nanijeti patnju. Zato je na licu imala tako divan osmijeh kad je rekla: “Oh, zaboga! Kakva neobična slučajnost. S nama je jedna početnica! Zbilja ne bih smjela ispričati ostatak te priče, jer bi sirotici moglo biti neugodno.” Nadala sam se da će se Mameha ispričati i odvesti me sa sobom. Ali ona mi je samo uputila zabrinuti pogled. Vjerojatno je mislila kako bi ostaviti Hatsumomo samu s ovim muškarcima bilo isto kao da pobjegneš od kuće koja gori; pametnije je ostati i pokušati nadzirati štetu. “Ozbiljno, ja mislim da ništa nije teže nego biti početnica”, govorila je Hatsumomo. “Slažeš se, Bučo?” Buča je sad bila gejša pripravnica; ona je svoj početnički staž prošla prije šest mjeseci. Pogledala sam je u nadi da će mi pokazati kako suosjeća sa mnom, ali ona je samo zurila u stol s rukama u krilu. Budući da sam je tako dobro poznavala, znala sam da mala bora iznad korijena nosa znači da je uzrujana. “Da, gospoño”, rekla je.

“To je tako teško razdoblje u ž ivotu”, nastavila je Hatsumomo. “Još se sjećam kako je meni bilo teško... Kako se zoveš, mala početnice?” Srećom, nisam morala odgovoriti, jer se umiješala Mameha. “Svakako si točno rekla da je to razdoblje bilo teško za tebe, Hatsumomo-san. Doduše, ti si bila nespretnija od drugih.” “Ja hoću čuti ostatak priče”, javio se jedan muškarac. “I zbuniti jadnu početnicu koja nam se upravo pridruž ila?” reče Hatsumomo. “Ispričat ću vam to samo ako mi obećate da nećete misliti na ovu jadnu djevojku dok me budete slušali. Nastojte zamisliti neku drugu djevojku.” Hatsumomo je bila genijalna u svojoj zloći. Možda muškarci nisu do tada zamišljali kako se ta priča dogodila meni, ali sad će zacijelo to misliti. “Da vidimo, gdje sam stala?” započne Hatsumomo. “Ah, da. Dakle, ta početnica koju sam spomenula... ne mogu se sjetiti njezina imena, ali bih je morala nekako nazvati kako je ne biste zamijenili s ovom siroticom. Reci mi, mala početnice... kako ti je ime?” “Savuri, gospoño”, odgovorila sam. A lice mi je bilo tako zajapureno od straha da me uopće ne bi začudilo da mi se sva šminka otopila i počela mi kapati u krilo. “Savuri. Kako dražesno! Nekako mi ne pristaje uz tebe. No dobro, nazvat ćemo početnicu iz ove priče “Mayu-ri”. Dakle, jednog sam dana hodala s Mavuri avenijom Shijo, na putu do okiye njezine starije sestre. Puhao je užasan vjetar, onakav od kojeg se tresu prozori, a jadna Mavuri nije imala mnogo iskustva s kimonom. Ona sama nije bila teža od lista, a ti veliki rukavi, znate, mogu biti kao jedra.

Upravo smo se spremale prijeći preko ulice kad je Mavuri nestala i samo sam negdje iza sebe čula slabašni glasić, nešto kao “Ah... ah”, ali sasvim slabašno...” Tu se Hatsumomo okrenula prema meni. “Moj glas nije dovoljno visok”, reče. “Da čujem kako bi ti to rekla. “Ah...ah...”“ Što sam mogla učiniti? Pokušala sam koliko sam bolje mogla proizvesti taj zvuk koji je ona traž ila. “Ne, ne, mnogo više.... oh, nije važno!” Hatsumomo se okrene muškarcu do sebe i reče mu ispod glasa: “Mala 218 219 nije jako bistra, zar ne?” Zašutjela je na trenutak i zatre-sla glavom pa zatim nastavila: “Bilo kako bilo, kad sam se okrenula, vidjela sam da vjetar nosi jadnu Mavuri niz ulicu gotovo do raskriž ja, dok ona bespomoćno maše rukama i nogama, tako da je sličila na kukca kojeg je netko okrenuo na leña. Zamalo mi je puknuo obi od smijeha, ali onda je ona odjednom zateturala s pločnika ravno na prometno raskriž je, baš kad je prolazio jedan automobil. Na svu sreću, udarac ju je odbacio na poklopac motora! Noge su joj poletjele u zrak... i onda, ako to možete zamisliti, vjetar joj je podigao kimono i... no da, ne trebam vam reći što se dogodilo.” “Dapače, moraš!” reče jedan od muškaraca. “Zar nemate nimalo mašte?” odgovorila mu je. “Vjetar joj je podigao kimono do preko bokova. Ona nije htjela da je ljudi vide golu i zato se, u želji da sačuva čednost,

pokušala preokrenuti i na kraju se našla raskrečenih nogu i s intimnim dijelom tijela pritisnutim o vozačko staklo, ravno ispred nosa vozaču...” Naravno, muškarci su se histerično previjali od smijeha, uključujući direktora, koji je udarao šalicom sakea po stolu tako daje zvučalo poput mitraljeza i na kraju rekao: “Zašto se meni nikad ne dogaña nešto slično?” “Dakle, gospodine direktore”, reče mu Hatsumomo. “Djevojka je bila samo početnica! Taj vozač nije mogao bogzna što vidjeti. Hoću reći, možete li zamisliti kako gledate u intimni dio tijela ove djevojke na drugoj strani stola?” Mislila je na mene, naravno. “Ona se vjerojatno ne razlikuje od bebe u pelenama.” “Djevojčicama katkad počnu rasti dlake već u jedanaestoj godini”, dobaci jedan muškarac. “Koliko ti imaš godina, mala Sayuri-san?” upita me Hatsumomo. “Četrnaest, gospoño”, odgovorila sam, trudeći se da mi glas zvuči krajnje uljudno. “Ali ja sam prilično odrasla četrnaestogodišnjakinja.” Muškarcima se to svidjelo i Hatsumomin je osmijeh postao pomalo ukočen. “Četrnaest?” rekla je. “Savršeno! I naravno, nemaš nikakvih dlaka...” “O da, imam. I to puno!” Podigla sam ruku i potapšala se po kosi. Po svemu sudeći, to je bio pametan potez, premda se meni nije činio osobito pametnim. Muškarci su se smijali još više nego što su se smijali Hatsumominoj priči. I Hatsumomo se takoñer smijala, jer, pretpostavljam, nije željela da izgleda kao da se njoj smiju. Kad se smijeh stišao, Mameha i ja smo se oprostile. Nismo još ni zatvorile vrata iza sebe kad smo čule kako se

Hatsumomo takoñer ispričava što ona i Buča moraju otići. Stigle su nas na stepenicama. “Hej, Mameha-san”, rekla je Hatsumomo, “ovo je zbilja bilo zabavno! Ne znam zašto nismo češće zajedno na zabavama!” “Da, bilo je zabavno”, odgovori Mameha. “Už ivam pri pomisli što nas još čeka u budućnosti!” I nakon toga me zadovoljno pogleda. Ona je už ivala pri pomisli da će vidjeti Hatsumominu propast. Te noći, nakon što sam skinula šminku i okupala se, stajala sam u predvorju za goste odgovarajući Tetići na njezina pitanja o proteklom danu, kad je Hatsumomo ušla s ulice i postavila se ispred mene. Obično se nije tako rano vraćala, ali čim sam joj vidjela lice, shvatila sam kako se vratila samo zato da se suoči sa mnom. Čak nije imala na licu onaj svoj uobičajeni okrutni osmijeh, nego su joj usnice bile tako čvrsto stisnute da je izgledala gotovo ružna. Samo je jedan trenutak stajala tako preda mnom, a onda je zamahnula rukom i pljusnula me. Zadnje što sam vidjela prije nego što me je udarila bili su njezini stisnuti zubi poput dvije niske bisera. Toliko sam bila zgranuta da se ne sjećam što se dogodilo neposredno poslije te ćuške. Ali izgleda da se Tetića s 220 221

njom porječkala, jer sljedeće što sam razabrala bile su Hat-sumomine riječi: “Ako me ta djevojka ponovo javno osramoti, s už itkom ću joj opaliti ćušku i s druge strane!” “Kako sam ja vas osramotila?” upitala sam je. “Vrlo dobro si znala što sam mislila kad sam rekla kako vjerojatno nemaš dlaka, ali si od mene napravila budalu. Zapamtit ću ti to, mala Chiyo. Uskoro ću ti vratiti, obećavam ti.” Nakon toga, činilo se kao da se Hatsumomina srdžba naglo stišala i ona ponovo iziñe iz okiye na ulicu, gdje je Buča čekala da joj se pokloni i poslušno poñe za njom. Ispričala sam to Mamehi sljedećeg popodneva, ali ona je to prilično ravnodušno saslušala. “U čemu je problem?” rekla je. “Nije ti ostavila modricu na licu, hvala nebesima, a nisi valjda očekivala da će biti oduševljena načinom na koji si joj uzvratila?” “Samo me brine što bi se moglo dogoditi kad idući put naletimo na nju”, rekla sam. “Ja ću ti reći što će se dogoditi. Okrenut ćemo se i otići. Domaćin će se možda iznenaditi kad nas vidi kako odlazimo sa zabave na koju smo netom došle, ali bolje i to nego da pruž imo Hatsumomo priliku da te ponovo ponizi. Uostalom, ako naletimo na nju, to bi na neki način mogla biti sreća.” “Stvarno ne vidim kako bi to za nas mogla biti sreća.” “Ako nas Hatsumomo primora da iziñemo iz nekoliko čajana, svratit ćemo na više zabava i to je sve. Na taj ćeš način u kraćem roku obići više mjesta u Gionu i brže postati poznata.” Umirilo me Mamehino samopouzdanje. U stvari, kad smo kasnije krenule u Gion, očekivala sam da ću, kad te noći skinem šminku, vidjeti kako mi lice šija od

zadovoljstva nakon duge večeri. Prvo smo svratile na zabavu pri- reñenu u čast jednog mladog filmskog glumca koji je izgledao kao da nema više od osamnaest godina, ali na glavi nije imao ni jedne jedine dlačice, čak nije imao ni trepavica, ni obrva. On je nekoliko godina kasnije postao vrlo slavan zbog načina na koji je umro. Izvršio je samoubojstvo mačem, nakon što je ubio jednu mladu konobaricu u Tokvju. U svakom slučaju, činio mi se jako čudnim dok nisam primijetila kako me stalno pogledava. Tako sam dugo izolirano ž ivjela u okiyi da moram priznati kako mi je godilo njegovo zanimanje. Ostale smo ondje više od sata i Hatsumomo se nije pojavila. Učinilo mi se da bi se moji snovi o uspjehu možda doista mogli ostvariti. Zatim smo otišli na zabavu koju je priredio rektor sveučilišta u Kvotu. Mameha je odmah počela razgovarati s nekim znancem kojeg dugo nije vidjela i ostavila me da se sama snalazim. Jedino slobodno mjesto za stolom bilo. je pokraj nekog starca u umrljanoj bijeloj košulji koji je, izgleda, bio jako žedan, jer je stalno pio pivo iz visoke čaše i odmicao bi je s ustiju samo da bi se podrignuo. Kleknula sam kraj njega i upravo sam mu se htjela predstaviti kad sam čula kako se otvaraju vrata. Očekivala sam da ću vidjeti sluškinju koja donosi novu rundu pića, ali su ondje u predvorju klečale Hatsumomo i Buča. “Oh, zaboga!” čula sam kako Mameha kaže čovjeku s kojim je razgovarala. “Je li tvoj sat točan?” “Vrlo točan”, odgovorio joj je. “Podešavam ga svako poslijepodne prema satu na kolodvoru.”

“Bojim se da Sayuri i ja nemamo drugog izbora nego biti nepristojne i otići. Trebale smo još prije pola sata biti najednom drugom mjestu!” I na to smo obje ustale i kliznule iz sobe upravo u trenutku kad su Hatsumomo i Buča ulazile. Na izlasku iz čajane Mameha me uvukla u jednu praznu tatami sobu. U nejasnom polumraku nisam joj mogla razabrati crte, samo lijepi ovalni oblik lica i raskošnu krunu od kose. Ako ja nju ne mogu vidjeti, onda ni ona ne može vidjeti mene, pomislila sam i dopustila da mi se lice 222 223 objesi od očaja i razočaranja, jer mi se činilo da nikad neću uspjeti pobjeći od Hatsumomo. “Što si danas rekla toj groznoj ženi?” pitala me Ma-meha. “Baš ništa, gospoño!” “Kako nas je onda našla?” “Ni ja nisam znala da ćemo doći ovamo”, rekla sam. “Kako sam joj onda mogla bilo što reći?” “Moja sluškinja zna sve moje dogovore, ali ne mogu zamisliti... No dobro, sad idemo na jednu zabavu za koju gotovo nitko ne zna. Naga Teruomi je prošlog tjedna postavljen za novog dirigenta Tokijske filharmonije. Došao je u grad danas popodne, kako bi svima pruž io priliku da mu se dive. Nemam baš veliku želju otići tamo, ali... barem se nećemo sresti s Hatsumomo.”

Prešle smo preko avenije Shijo i skrenule u jednu usku uličicu ispunjenu mirisom sakea i prženih slatkih krumpira. Kroz jarko osvijetljene prozore na prvom katu dopirali su do nas odjeci veselog smijeha. Ušle smo u čajanu i jedna nas je sluškinja odvela do sobe na katu gdje smo zatekle dirigenta, nauljene i zalizane rijetke kose, kako ukočeno sjedi i srdito gladi prstima šalicu sa sakeom. Ostali muškarci u sobi igrali su s dvije gejše igru u kojoj onaj koji izgubi mora popiti šalicu sakea, ali se dirigent nije želio uključiti u igru. Razgovarao je neko vrijeme s Ma-mehom i onda je zamolio neka mu nešto otpleše. Ali mislim da ga ples zapravo nije zanimao, to je samo bio zgodan način da prekine igru s ispijanjem sakea i potakne goste da se opet počnu baviti njime. Baš kad je sluškinja donijela shamisen jednoj od one dvije gejše, još i prije nego što je Mameha dospjela zauzeti pozu, vrata su se otvorila i... sigurna sam da znaš što ću reći. Njih su dvije bile poput pasa kojih se nismo mogle osloboditi. Opet su se pojavile Hatsumomo i Buča. Trebao si vidjeti kako su se Mameha i Hatsumomo nasmiješile jedna drugoj. Gotovo bi pomislio da su už ivale u nekoj zajedničkoj, prisnoj šali, a zapravo je Hatsumomo, sigurna sam, už ivala u tome što nam je uspjela ući u trag, a Mameha... pa, mislim da je u njenom slučaju osmijeh samo bio dobar način kako da prikrije srdžbu. Gledala sam je kako pleše i zapazila raširene nosnice i srdito isturenu bradu. Nije se čak ni vratila za stol nakon plesa, nego je odmah rekla dirigentu: “Hvala vam što ste nam dopustili da navratimo! Bojim se daje jako kasno... Savuri i ja moramo sada otići...” Ne mogu ti opisati kakvo sam zadovoljstvo vidjela na Hatsumominom licu dok smo za sobom zatvarale vrata.

Krenula sam za Mamehom niza stube. Ona se zaustavila na posljednjoj stepenici i čekala. Napokon je jedna mlada sluškinja, ista ona koja nas je ranije odvela do sobe na katu, dotrčala u predvorje za goste da nas isprati. “Kako je težak ž ivot sluškinje!” rekla joj je Mameha. “Vjerojatno ima toliko stvari koje želiš, a plaća je tako mala. Ali reci, kako ćeš potrošiti novac koji si upravo zaradila?” “Nisam zaradila nikakav novac, gospoño”, odgovorila je sluškinja. Ali po tome kako je nervozno gutala slinu vidjelo se da laže. “Koliko ti je novaca obećala Hatsumomo?” Sluškinja odmah obori pogled. Tek sam tada shvatila što Mameha misli. Kako smo kasnije saznale, Hatsumomo je doista podmitila barem jednu sluškinju u svakoj u-glednijoj čajani u Gionu. One su trebale nazvati Yoko, djevojku koja se u našoj okiyi javljala na telefon, svaki put kad bismo se u čajani pojavile Mameha i ja. Naravno, mi tada još nismo znale da je u to upletena Yoko, ali je Mameha točno pretpostavila da je sluškinja u ovoj čajani na neki način poslala poruku Hatsumomo. Ta mlada sluškinja nije od srama mogla pogledati Mamehu. Svaki put kad bi joj Mameha podigla bradu, njezine su oči i dalje bile okrenute prema dolje kao da su od olova. Kad smo izišle iz čajane, čule smo Hatsumomin glas koji je dopirao do nas kroz prozor iznad naših glava, jer to je bila tako uska uličica da je u njoj odzvanjao svaki zvuk. 224 225

“Da, a kako joj je bilo ime?” govorila je Hatsumomo. “Savuko”, rekao je neki muški glas. “Ne, nije Savuko. Savuri”, ispravio ga je drugi muški glas. “Mislim da je to ta”, rekla je Hatsumomo. “Ali zbilja, to je tako neugodno... ne smijem vam to reći! Izgleda mi draga djevojka...” “Nisam uspio steći nekakav dojam”, rekao je neki muškarac. “Ali vrlo je ljupka.” “Tako neobične oči!” rekla je jedna gejša. “Znaš što mi je jedan muškarac rekao neki dan o njezinim očima?” rekla je Hatsumomo. “Rekao mi je kako njezine oči imaju boju zgaženih crva.” “Zgaženih crva... dakle, još nikad nisam čula da netko tako opisuje neku boju.” “Pa, reći ću vam što sam htjela reći o njoj”, nastavila je Hatsumomo, “ali mi morate obećati da to nećete nikome drugom ispričati. Ona ima nekakvu bolest, tako da su joj grudi kao u kakve starice, obješene i naborane, ozbiljno, nešto strašno! Vidjela sam je jednom u kupalištu...” Mi smo bile zastale dolje da čujemo što Hatsumomo govori, ali kad smo to čule, Mameha me lagano gurnula i otišle smo zajedno niz uličicu. Kad smo izašle na aveniju, Mameha je dugo stajala i gledala gore-dolje po ulici te napokon rekla: “Pokušavam smisliti kamo bismo sad mogle otići, ali... ne mogu se ničega sjetiti. Ako nas je ta žena našla ovdje, onda nas može naći bilo gdje u Gionu. Najbolje je da se vratiš u okiyu, Savuri, dok ne smislimo nekakav novi plan.” Jednog popodneva tijekom Drugog svjetskog rata, nekoliko godina nakon ovih dogañaja o kojima ti sada

pričam, na jednoj zabavi ispod grana javora, neki je časnik izvadio pištolj iz navlake i polož io ga na slamnatu prostirku kako bi se preda mnom napravio važan. Sjećam se kako me se dojmila ljepota tog pištolja. Metal je imao nekakav mutan sivi sjaj, zaobljeni su dijelovi bili glatki i savršeni. Ulašteno drvo drška pištolja imalo je lijepe šare. Ali kad sam pomislila na pravu svrhu tog predmeta dok sam slušala časnikove priče, uopće mi se više nije činio lijep, nego se pretvorio u nešto monstruozno. Isto se to u mojim očima dogodilo s Hatsumomo, nakon što je već na samom početku zakočila moju karijeru gejše. Naime, nikad je dosad nisam smatrala čudovištem. Ali sam joj oduvijek zavidjela na njezinoj ljepoti, a sad je to prestalo. Umjesto da svake večeri prisustvujem svečanim večerama ili odlazim na deset do petnaest zabava, što bi bilo normalno, bila sam prisiljena sjediti u okiyi i vježbati plesanje ili shamisen kao da se u zadnjih godinu dana ništa nije promijenilo u mom ž ivotu. Kad bi Hatsumomo, ureñena za izlazak, prolazila hodnikom pokraj mene s licem namazanim bjelilom što se sjalo iznad tamnog kimona poput mjeseca na noćnom nebu, uvjerena sam da bi i sljepac bio zadivljen njezinom ljepotom. Meñutim, ja sam osjećala samo mržnju i čula vlastitu krv kako mi šumi u ušima. U sljedećih nekoliko dana Mameha me je nekoliko puta pozvala k sebi. Svaki put sam se nadala da će mi reći kako je smislila na koji ćemo način nadmudriti Hatsumomo, ali me je ona samo slala da za nju obavim poslove koje nije mogla povjeriti sluškinjama. Upitala sam je jednog popodneva ima li ikakvog pojma što će biti sa mnom.

“Na žalost, Savuri, ti si trenutačno prognanica”, odgovorila mi je. “Nadam se da si odlučnija nego ikad u želji da uništiš tu opaku ženu! Meñutim, dok ne smislim nekakav plan, nema nikakvog smisla da te vučem naokolo sa sobom po Gionu.” Dakako, bila sam razočarana kad sam to čula, ali Mameha je bila potpuno u pravu. Hatsumomo mi je svojim porugama mogla nanijeti veliku štetu u očima muškaraca, pa čak i žena, stoga mi je bilo pametnije sjediti kod kuće. 226 227 Srećom, Mameha je s vremena na vrijeme ipak uspijevala pronaći za mene zabave kojima sam mogla prisustvovati bez straha od Hatsumominih podvala. Hatsumomo mi je, doduše, zatvorila vrata Giona, ali mi nije mogla prepriječiti put u svijet izvan Giona. Kad bi Mameha imala kakav angažman izvan Giona, često bi me pozvala da je pratim. Tako smo jednom otputovale vlakom na jedan dan u Kobe, gdje je Mameha prerezala vrpcu na otvorenju jedne nove tvornice. Drugom me je prigodom povela sa sobom kad ju je bivši predsjednik kompanije “Nippon telefon i telegraf” pozvao na obilazak Kvota u limuzini. Taj me se izlet duboko dojmio, jer sam prvi put imala prilike vidjeti golemi grad izvan granica naše male četvrti Gion, a uz to sam se prvi put vozila u automobilu. Uopće nisam znala u kakvim su očajnim uvjetima neki ljudi ž ivjeli tih godina dok se nismo

provezli obalom rijeke južno od grada i vidjeli prljave žene kako doje djecu ispod stabala uz željezničke tračnice i muškarce u otrcanim slamnatim sandalama kako čuče meñu korovom. Ne mogu reći da sirotinja nikad nije dolazila u Gion, ali malokad smo mogli vidjeti takve bijednike kao što su bili ovi izgladnjeli seljaci koji si nisu mogli priuštiti čak ni pranje u javnom kupalištu. Nikad nisam mislila da ja, robinja koju terorizira zla Hatsumomo, už ivam u relativnom obilju tijekom tih godina velike ekonomske krize. Tog dana sam to shvatila. Jednog sam se dana negdje pred podne vratila kući iz škole i našla pisamce u kojem je pisalo neka pokupim svoju šminku i požurim u Mamehin stan. Kad sam stigla tamo, zatekla sam gospodina Ichodu, koji je bio garderobi-jer poput gospodina Bekkua, kako u stražnjoj sobi pomaže Mamehi vezati obi pred visokim zrcalom. “Brzo se našminkaj”, rekla mije Mameha. “Pripremila sam ti u drugoj sobi kimono koji ćeš obući. “ Mamehin je stan bio golem za gionske standarde. Uz glavnu sobu, veličine šest tatamija, imala je još dvije ma- nje sobe, garderobu, koja je ujedno služ ila i kao soba za sluškinje, te sobu u kojoj je ona spavala. Ondje, u njezinoj spavaćoj sobi, na futonu presvučenom svjež im plahtama, ležao je kimono s pripadajućim komadima odjeće koje je poslagala njezina sluškinja. Začudio me je futon. Mameha očigledno nije prošle noći spavala na tim plahtama jer su bile bez ijednog nabora i bijele poput snijega. Pitala sam se što bi to trebalo značiti dok sam se presvlačila u pamučni kimono za šminkanje koji sam donijela sa sobom. Kad sam započela sa šminkanjem, Mameha mi je objasnila zašto me pozvala. “Barun je došao u grad”, rekla je. “Dolazi ovamo na ručak. Hoću da te upozna.”

Nisam još imala prilike spomenuti baruna, ali čovjek o kojem je govorila Mameha bio je barun Matsunaga Tsu-nevoshi, njezin danna. U Japanu danas više nemamo barune i grofove, ali smo ih imali u razdoblju prije Drugog svjetskog rata, a barun Matsunaga svakako je pripadao meñu najbogatije. Njegova je obitelj upravljala velikom bankom, jednom od najvećih u Japanu, i bila vrlo utjecajna u financijskom svijetu. Zapravo je njegov stariji brat naslijedio naslov baruna, ali on je ubijen u atentatu koji je izvršen na njega dok je bio ministar financija u vladi premijera Inukaija. Nakon bratove smrti, Mamehin je danna, koji je tada već imao više od trideset godina, naslijedio ne samo naslov baruna, nego i svu bratovu imovinu, uključujući veliko imanje u Kvotu, nedaleko Giona. Najveći je dio vremena boravio u Tokvju, zbog poslova, ali i zbog jednog drugog razloga; naime, mnogo godina kasnije saznala sam da je imao još jednu ljubavnicu u četvrti Aka-saka, tokijskoj četvrti gejša. Nije bilo mnogo muškaraca koji su bili dovoljno bogati da si mogu priuštiti i jednu gejšu kao ljubavnicu, ali je barun Matsunaga Tsunevoshi imao čak dvije. Sad, kad sam znala da će Mameha provesti popodne s barunom, postalo mi je jasnije zašto su na futonu u njezinoj spavaćoj sobi bile svježe plahte. Brzo sam se presvukla u odjeću koju je Mameha priredila za mene, svijetlozeleni potkimono i žuto-hrñavo- 228 229

I smeñi kimono s uzorkom borovih stabala oko donjeg ruba. Upravo kad sam izašla iz sobe, jedna od sluškinja vratila se iz obližnjeg restorana s velikom lakiranom kutijom u kojoj je bio ručak za baruna. Hrana je bila složena u zdjelice i na tanjure isto onako kako bi je posluž ili u restoranu. Najveća je posuda bila plitica od lakiranog drveta s dvije soljene ribe ayu, pečene na žaru i osovljene na trbuhe, kao da zajedno plivaju u rijeci. Uz njih su ležala dva, na pari kuhana račića, od one vrste koji se jedu cijeli. Stazica od soli krivudala je uz rub plitice, naznačavajući pijesak preko kojeg su račići prešli. Nekoliko trenutaka kasnije stigao je barun. Provirila sam kroz otvor uz okvir kliznih vrata i vidjela ga kako stoji u ulaznom prostoru odmah iza vrata dok mu Mame-ha odvezuje cipele. Prvi me je dojam naveo da pomislim na badem ili neku drugu vrstu orašastog ploda, jer je bio nizak i vrlo okrugao i nekako su mu držanje i izraz oko očiju odražavali stanovitu tež inu. U to su vrijeme brade bile u modi i barun je na licu imao nekoliko dugačkih, mekih pramenova koji su valjda trebali predstavljati bradu, ali su meni više sličili na tanke rezance morskih algi koje ponekad stavljaju na zdjele s rižom kao začin. “Oh, Mameha... totalno sam iscrpljen”, čula sam ga kako kaže. “Mrzim duga putovanja vlakom!” Napokon je izvukao noge iz cipela i sitnim, hitrim koracima prešao preko sobe. Ranije tog jutra, Mamehin je garderobijer prenio iz spremišta na drugom kraju hodnika jedan debelo tapecirani naslonjač i perzijski tepih, te ih postavio uz prozor. Barun je otišao tamo i sjeo, ali što se dogañalo poslije ne mogu reći, jer je Mamehina sluškinja došla do mene, naklonila mi se u znak isprike i tiho povukla vrata dok se nisu sasvim zatvorila.

Ostala sam u Mamehinoj maloj garderobi čitav sat ili više dok je sluškinja ulazila i izlazila poslužujući ručak. Povremeno sam čula mrmorenje Mamehina glasa, ali je uglavnom govorio barun. U jednom sam trenutku pomi slila da se naljutio na Mamehu, ali slušajući dalje, shvatila sam da se samo tuž i na nekog čovjeka koji ga je razljutio 230 jer ga je ispitivao o osobnim stvarima. Napokon je objed završio, sluškinja je iznijela šalice od čaja i Mameha me je pozvala u sobu. Otišla sam do baruna i kleknula pred njim; bila sam jako nervozna jer nikad dotad nisam u-poznala nekog plemića. Poklonila sam mu se i zamolila ga da mi nešto ne zamjeri. Mislila sam da će mi nešto reći. Meñutim, on se osvrtao naokolo po sobi i činilo se da me je jedva primijetio. “Mameha”, rekao je, “što se dogodilo s onim pergamentom koji je nekoć visio u ovom alkovu? Na njemu je bio nekakav crtež tušom, mnogo bolji od ovoga što je sada tamo.” “Na ovom pergamentu koji sada tamo visi, barune, nalazi se pjesma Matsudaire Koichija, ispisana njegovom rukom. Ta je pjesma tu već blizu četiri godine.” “Četiri godine? Zar nije tu visio onaj crtež tušom kad sam prošli mjesec bio ovdje?” “Nije... ali u svakom slučaju, barun me gotovo tri mjeseca nije počastio svojim posjetom.” “Nije onda čudo što sam toliko iscrpljen. Uvijek kažem kako bih trebao više vremena provoditi u Kvotu, ali... no da, uvijek jedna stvar vuče drugu i vrijeme proleti. Daj da pogledam taj crtež o kojem sam govorio. Ne mogu vjerovati da sam ga zadnji put vidio prije četiri godine.” Mameha pozove sluškinju i zamoli je neka iz ormara donese pergamentni svitak. Ja sam dobila zadatak da ga

razmotam. Ruke su mi toliko drhtale da mi je ispao kad sam ga podigla kako bih ga pokazala barunu. “Pazi, djevojko!” rekao mije. Toliko mi je bilo neugodno da sam i nakon što sam mu se naklonila i ispričala, nastavila pogledavati prema njemu kako bih vidjela srdi li se na mene. Dok sam držala svitak, on je više gledao u mene nego u crtež . Ali pogled mu nije bio prijekoran. Kad sam nakon nekog vremena shvatila kako je u pitanju radoznalost, osjetila sam još jaču nelagodu. 231 “Ovaj je crtež mnogo ljepši od tog pergamenta koji sad drž iš u alkovu, Mameha”, rekao je. Ali činilo se da još uvijek zuri u mene i nije ni pokušao skrenuti pogled kad sam ga na trenutak pogledala. “Kaligrafija je danas tako zastarjela i staromodna”, nastavio je. “Trebala bi to maknuti i ponovo objesiti ovaj krajobraz.” Mameha nije imala izbora, morala je poslušati baruna i čak se pritom uspjela držati kao da misli kako je to odlična ideja. Kad smo sluškinja i ja skinule i smotale pergament s pjesmom i objesile crtež , Mameha me je pozvala k stolu da natočim barunu čaj. Kad bi nas netko gledao odnekud odozgor, vidio bi kako nas troje, Mameha, barun i ja, tvorimo mali trokut. Ali dakako, razgovarali su samo barun i Mameha, a ja nisam ništa drugo radila nego klečala ondje, osjećajući se poput goluba u gnijezdu sokolova. Kako sam ikad mogla zamišljati sebe dovoljno vrijednom da zabavljam takvu vrstu muškaraca kakve je Mameha zabavljala; ne samo ovako uzvišene aristokrate kao što je barun, nego i muškarce poput predsjednika. Čak i onaj direktor

kazališta od prije neku večer... jedva me je i pogledao. Neću reći da sam ranije mislila kako sam vrijedna praviti društvo barunu, ali sad sam još jednom shvatila kako sam samo jedna priprosta, neuka djevojčica iz ribarskog sela. Ako Hatsumomo uspije u svom naumu, onemo-gućit će me da ikad išta postignem i svi će muški posjetitelji Giona zauvijek ostati izvan mog dohvata. Sudeći prema situaciji u kojoj sam se nalazila, moglo se dogoditi da možda nikad više ne sretnem baruna, a ni predsjednika. Zar nije bilo moguće da me Mameha, shvativši koliko je beznadan moj položaj, ostavi da venem zaboravljena u o-kiyi poput kakvog odbačenog kimona koji je tako privlačno izgledao u dućanu, prije kupnje? Barun se nagne, počela sam primjećivati kako je on prilično nervozan čovjek, i zagrebe prstom neku mrlju na Mamehinom stolu. Podsjetio me je na mog oca onog dana kad sam ga zadnji put vidjela, kad je noktima vadio prljavštinu iz pukotina na stolu. Pitala sam se što bi on mislio da me vidi kako klečim ovdje u Mamehinu stanu, odjevena u skupocjenu o- djecu kakvu on nikad u ž ivotu nije ni vidio, u društvu s jednim barunom i najslavnijom gejšom u Japanu. Nisam bila vrijedna nalaziti se u takvom okruženju. A onda sam postala svjesna veličanstvenog svilenog kimona na svom tijelu i imala sam osjećaj da ću se ugušiti u ljepoti. U tom mi se trenutku ljepota učinila nečim bolno melankoličnim. 232 233

i Šesnaesto poglavlje Jednog popodneva, kad smo Mameha i ja prelazile preko mosta na aveniji Shijo kako bismo u četvrti Pontocho kupile nove ukrase za kosu, jer se Mamehi nisu sviñali dućani s ukrasima za kosu u Gionu, ona se odjednom zaustavila. Neka stara teglenica prolazila je u tom trenutku ispod mosta i ja sam pomislila kako je Mameha zastala zbog oblaka crnog dima, ali se taj tren okrenula prema meni s izrazom na licu koji mi nije bio sasvim jasan. “Što je, Mameha-san?” upitala sam je. “Pa, mogu ti baš i reći, jer ćeš to ionako čuti od nekog drugog”, rekla je. “Tvoja mala prijateljica Buča osvojila je pripravničku nagradu i očekuje se da će je osvojiti i drugi put.” Mameha je govorila o nagradi za gejše pripravnice koje su tijekom proteklog mjeseca najviše zaradile. Možda ti izgleda čudno što je postojala takva nagrada, ali za nju je bilo i te kako valjanog razloga. Poticanje pripravnica u nastojanju da postignu što je moguće veću zaradu pomaže im da se razviju u takve gejše koje će u Gionu najviše cijeniti, to jest u gejše koje će ostvarivati veliku zaradu ne samo za sebe, nego i za sve oko sebe. Mameha je više puta dosad rekla kako predviña da će se Buča s mukom probijati nekoliko godina i na kraju postati jedna od onih gejša koje imaju nekolicinu vjernih mušterija, od kojih ni jedna nije imućna, i tek poneki rijetki angažman mimo toga. To je bila tužna slika i meni je bilo drago čuti da Buci ide bolje nego što je Mameha predviñala. Istodobno sam osjetila kako mi se želudac steže od strepnje. Buča

je sad izgleda postala jedna od najpopularnijih pripravnica u Gionu, dok za mene gotovo nitko ne zna. Kad sam počela razmišljati kakve bi to moglo imati posljedice za moju budućnost, iskreno ti kažem, zacrnilo mi se pred očima. Najčudnije je u vezi s Bučinim uspjehom to, razmišljala sam stojeći ondje na mostu, što je uspjela nadmašiti jednu prekrasnu mladu djevojku koja se zvala Raiha i koja je nekoliko mjeseci zaredom osvajala nagrade. Njezina je majka bila poznata gejša, a otac joj je pripadao jednoj od najuglednijih japanskih obitelji koja je raspolagala s gotovo neograničenim bogatstvom. Kad god bi Raiha prošla pokraj mene, osjećala bih se kao što se jednostavna girica mora osjećati kad kraj nje prolebdi srebrnasti losos. Kako je Buci uspjelo nju nadmašiti? Hatsumomo ju je svakako gurala od prvog dana i tjerala je da što više radi, toliko da je Buča u zadnje vrijeme počela mršaviti i jedva je još sličila onoj nekadašnjoj bucmastoj djevojčici. Ali bez obzira koliko se Buča zalagala i trudila, zar je stvarno mogla postati popularnija od Raihe? “Oh, hajde, molim te”, rekla je Mameha, “nemoj biti tako tužna. Trebala bi se veseliti!” “Istina je, sebično se ponašam”, rekla sam. “Nisam to mislila. One će obje skupo platiti tu nagradu. Za pet godina nitko se više neće sjećati tko je Buča.” “Meni se čini”, rekla sam, “da će je se svi sjećati kao djevojke koja je nadmašila Raihu.” “Nitko nije nadmašio Raihu. Buča je možda zaradila najviše novaca prošli mjesec, ali Raiha je još uvijek najpopularnija pripravnica u Gionu. Doñi, objasnit ću ti.” Odvela me je u jednu čajanu u četvrti Pontocho i posjela me kraj sebe.

U Gionu, objašnjavala mi je Mameha, neka popularna gejša uvijek može mlañoj sestri osigurati bolju zaradu od bilo 234 235 koga drugoga ako je voljna riskirati vlastitu reputaciju. To je povezano s načinom na koji se zaračunava ohana, odnosno “naknada za cvijeće”. U stara vremena, prije stotinu ili više godina, svaki put kad bi neka gejša došla na neku zabavu, vlasnica čajane zapalila bi mirisni štapić koji gori jedan sat i koji se zove ohana, što znači “cvijet”. Gejšina je naknada ovisila o tome koliko je mirisnih štapića izgorjelo do trenutka kad je otišla iz čajane. U Gionu je cijenu jednog ohana oduvijek odreñivao ured za registraciju. U vrijeme kad sam ja bila pripravnica cijena je bila tri jena, što je otprilike bila cijena dvije boce sakea. To se možda čini mnogo, ali neka nepopularna gejša koja zarañuje jedan ohana po satu ž ivi prilično bijedno. Vjerojatno većinu večeri provodi sjedeći uz grijalicu sa žeravicom, čekajući da je netko angaž ira, a čak i kad ima posla, ne može zaraditi više od deset jena na noć, što joj nije dosta ni da otplati dugove. S obzirom na golemo bogatstvo koje se slijeva u Gion, ona sliči insektu koji traž i ostatke mesa na oglodanim kostima, za razliku od Hat-sumomo ili Mamehe koje su poput lavica što se goste lovinom, ne samo zato što svake noći imaju ispunjenu satnicu, nego i zato što one mnogo više zaračunavaju za svoje usluge.

Hatsumomo, na primjer, nije zaračunavala po jedan ohana na sat, nego po jedan ohana svakih petnaest minuta. A Mameha... no da, njoj nije bilo ravne”u Gionu: ona je naplaćivala po jedan ohana svakih pet minuta. Naravno, ni jedna gejša ne zadržava sve što zaradi, čak ni Mameha. Čajana uzima svoj dio, zatim jedan mnogo manji dio odlazi udruženju gejša. Jedan dio dobiva gej-šin garderobijer i tako to ide redom dalje, uključujući naknadu nekoj okiyi koja joj vodi knjige i zapisuje angažmane. Na kraju joj vjerojatno ostaje tek malo više od polovice onog što je zaradila. No, to je još uvijek golema svota u usporedbi sa zaradom neke nepopularne gejše, koja iz dana u dan tone u sve dublju bijedu. Evo kako neka gejša kao Hatsumomo može omogućiti svojoj mlañoj sestri da izgleda kao da ima više uspjeha nego što ga doista ima. Kao prvo, neka popularna gejša uvijek je dobrodošla na gotovo svakoj zabavi i na mnoge od njih svratit će samo na pet minuta. Ljudi koji prireñuju zabavu rado će joj platiti njezinu naknadu, čak i ako ih samo doñe pozdraviti, jer znaju da će im se ona, prigodom njihova sljedećeg posjeta Gionu, vjerojatno pridruž iti za stolom i dopustiti im da neko vrijeme už ivaju u njezinu društvu. S druge strane, jedna obična pripravnica nikako se ne može tako ponašati. Njezina je zadaća, razvijati poznanstva i odnose s mušterijama. Dok ne navrši osamnaest godina i ne postane punopravna gejša, ne može ni pomišljati na to da leti sa zabave na zabavu. Mora se zadržati najmanje jedan sat ili više i tek onda smije nazvati okiyu kako bi saznala gdje se nalazi njezina starija sestra kako bi joj se mogla pridruž iti i biti predstavljena drugoj skupini gostiju. Dok njezina popularna starija sestra može tijekom večeri obići čak i

do dvadeset zabava, pripravnica vjerojatno neće stići na više od pet. Ali Hatsumomo se nije toga držala. Vodila je Buču sa sobom kamo god je išla. Sve dok ne navrši šesnaest godina, pripravnica može zaračunati pola ohana na sat. Ako Buča ostane na zabavi samo pet minuta, domaćin zabave plaća isto kao da je ostala puni sat. S druge strane, nitko ne očekuje da će Buča ostati samo pet minuta. Gosti vjerojatno nisu zamjerili Hatsumomo što je jednu večer, ili čak i dvije, dovela svoju mlañu sestru samo u kratki posjet. Ali nakon nekog vremena sigurno su se počeli čuditi zašto se ona uvijek nekud žuri i zašto njezina mlaña sestra ne ostaje s njima kako se to očekuje od jedne pripravnice. I tako, vidiš, Bu-čina je zarada mogla biti velika, možda čak tri ili četiri ohana na sat. Ali će ona to sigurno platiti gubitkom ugleda, baš kao i Hatsumomo. “Hatsumomino ponašanje samo pokazuje koliko joj je očajnički stalo do toga da nas pobijedi”, zaključila je Mameha. “Učinit će bilo što samo da Buča ispadne uspješna. Jasno ti je zašto to radi, zar ne?” 236 237 “Nisam baš sigurna, Mameha-san.” “Ona hoće da Buča izgleda uspješna kako bi ju gospoña Nitta posvojila. Ako Buča postane kći okiye, budućnost joj je osigurana, a time i Hatsumomi. Na posljetku, Hatsumomo je Bučina sestra, gospoña Nitta je sigurno ne bi izbacila na ulicu. Razumiješ što ti govorim?

Ako gospoña Nitta posvoji Buču, nikad se nećeš osloboditi Hatsumomo... osim ako tebe ne izbace iz okiye.” Osjetila sam se onako kako se valjda osjećaju morski valovi kad im oblaci oduzmu toplinu sunca. “Nadala sam se da ću vidjeti kako se za kratko vrijeme pretvaraš u popularnu mladu pripravnicu”, nastavila je Mameha, “ali se Hatsumomo uplela i sve nam je pokvarila.” “Istina je!” “Pa, barem učiš na ispravan način zabavljati muškarce. Imala si sreće što si upoznala baruna. Doduše, nisam još pronašla način kako ćemo onemogućiti Hatsumomo, ali da budem iskrena...” Naglo se prekinula. “Da, gospoño?” upitala sam. “Oh, nije važno, Savuri. Bila bih luda da ti otkrijem što smišljam.” Uvrijedila sam se kad sam to čula. Mameha je to, izgleda, odmah osjetila, jer je brzo dodala: “Ti s njom ž iviš pod istim krovom, je li tako? Ako nešto izlaneš, ona će to sigurno doznati.” “Žao mi je, Mameha-san, za sve čime sam zavrijedila vaše loše mišljenje o meni”, rekla sam joj. “Zar uistinu mislite da bih otrčala u okiyu i sve izbrbljala Hatsumomo?” “Mene ne brine što bi ti mogla učiniti. Miševi ne završe u mačkinu želucu zato što trče tamo gdje mačka spava i tresu je da se probudi. Ti vrlo dobro znaš koliko je Hatsumomo lukava. Jednostavno ćeš morati imati povjerenja u mene, Savuri.” “Da, gospoño”, odgovorila sam, jer što sam zapravo drugo mogla reći.

“Nešto ću ti ipak reći”, rekla je Mameha i nagnula se malo naprijed, kako se meni učinilo, napeta od uzbuñenja. “Nas dvije ćemo u sljedeća dva tjedna otići na zabavu na jedno mjesto gdje nas Hatsumomo nikad neće naći.” “Smijem li pitati kamo?” “Naravno da ne smiješ! Neću ti reći ni kada. Samo, budi spremna. Saznat ćeš sve što trebaš znati kad za to doñe vrijeme.” Kad sam se tog poslijepodneva vratila u okiyu, sakrila sam se gore na katu kako bih prelistala almanah. U sljedeća dva tjedna nekoliko se dana isticalo povoljnim izgledima. Jedan je bio iduća srijeda, naznačena kao povoljan dan za putovanje prema zapadu; pomislila sam kako me Mameha možda kani povesti nekamo izvan grada. Drugi je bio ponedjeljak iza toga, koji je slučajno bio i tai-an, najpovoljniji dan budističkog šestodnevnog tjedna. Napokon, sljedeća nedjelja nosila je vrlo čudno predviñanje: “Ravnoteža dobrog i lošeg može otvoriti vrata sudbini.” Ovo mi je zvučalo najzanimljivije od svega. U srijedu nisam dobila nikakvu poruku od Mamehe. Nekoliko dana kasnije pozvala me je da popodne doñem k njoj u stan, u dan koji je moj almanah naznačavao kao nepovoljan - ali je samo htjela porazgovarati sa mnom o promjeni satnice u školi. Nakon toga je prošao čitav tjedan, a da mi se nije javila. I onda, u nedjelju, oko podneva, čula sam kako se otvaraju vrata okiye i brzo sam odlož ila shamisen na pod galerije, gdje sam proteklih sat vremena, ili tako nekako, sjedila i vježbala, te sam požurila do ulaza. Očekivala sam da ću vidjeti jednu od Mamehi-nih sluškinja, ali to je bio samo pomoćnik ljekarnika koji je donio ljekovite kineske trave

za Tetičin artritis. Jedna od naših starih sluškinja preuzela je paket i ja sam se već mislila vratiti svom shamisenu kad sam primijetila kako dostavljač pokušava privući moju pozornost. Držao je u jednoj ruci komadić papira tako da sam to samo ja mogla 238 239 vidjeti. Naša je sluškinja već počela zatvarati vrata kad se on obratio meni: “Ispričavam se što vas gnjavim, gospoñice, ali možete li ovo baciti u smeće?” Sluškinji se to učinilo čudno, ali ja sam uzela papir i tobože sam ga bacila u smeće u služ inskoj sobi. Na papiru je bila nepotpisana poruka, napisana Mamehinim rukopisom. “Traž i od Tetiće dozvolu da izañeš. Reci joj da imam nekakvog posla za tebe u svom stanu i nastoj svakako doći prije jedan sat popodne. Pazi da nitko drugi ne sazna kamo ideš.” Sigurna sam da su Mamehine mjere opreza bile pametne i potrebne, ali Majka je ručala kod prijateljice, a Hatsumomo i Buča već su otišle na neku popodnevnu zabavu. U okiyi su ostale samo Tetića i sluškinje. Otišla sam ravno u njezinu sobu i zatekla je kako prostire debeli pamučni pokrivač preko svog futona, pripremajući se za popodnevni odmor. Stajala je drhteći od zime u svom ogrtaču za spavanje dok sam joj govorila kako bih morala izaći. Čim je čula da me Mameha zove, nije ju uopće zanimao razlog. Samo je mahnula rukom i zavukla se pod pokrivač.

Kad sam stigla u Mamehin stan, ona se još nije bila vratila s neke prijepodnevne zabave, ali me je sluškinja uvela u garderobu da mi pomogne sa šminkanjem i kasnije je donijela kimono što ga je Mameha pripremila za mene. Navikla sam se nositi Mamehina kimona, premda je to, zapravo, bilo neuobičajeno; jedna gejša nikad ne posuñuje kimona iz svoje kolekcije nekoj pripravnici. Dvije prijateljice mogu zamijeniti kimona za jednu ili dvije večeri, ali malokad će neka starija gejša pokazati toliku ljubaznost prema nekoj mladoj djevojci. U stvari, za Mamehu je to značilo priličnu gnjavažu, jer kako ona nije više nosila ta kimona s dugačkim rukavima, morala je svaki put slati sluškinju u skladište. Cesto sam se pitala ne očekuje li ona možda da joj za to nekako platim. Kimono koji mi je pripremila za taj dan bio je najljepši od svih koje mi je dotad posudila: od narančaste svile, sa srebrnim slapom koji se od koljena nadolje slijevao u sivoplavo more. Kroz slap su provirivale smeñe stijene, a u podnož ju su ležale naplavljene kvrgave grane, izvezene lakiranim koncem. Ja to nisam znala, ali taj je kimono bio čuven u Gionu i ljudi su ga, čim bi ga vidjeli, odmah povezivali s Mamehom. Dopustivši mi da ga nosim, Mameha je dopustila da se na mene prenese nešto od njezine aure. Nakon što mi je gospodin Ichido svezao obi - hrñastih i smeñih tonova, protkan zlatnim nitima - dovršila sam šminkanje i umetnula ukrase u kosu. Zataknula sam u obi predsjednikov rupčić - koji sam donijela sa sobom iz okiye kako sam to često činila i zatim stala pred visoko zrcalo, zadivljeno zureći u svoj odraz. Već sam bila zapanjena ljepotom kimona koji je Mameha odabrala za mene, ali još sam se više začudila kad se ona, po povratku u stan, presvukla u jedan prilično jednostavan

kimono u boji planinskog krumpira, posut svijetlosivim, kosim crticama. Preko njega je vezala obi s jednostavnim uzorkom crnih dijamanata na modroj pozadini. I u tako jednostavnoj odjeći zadržala je neupadljiv sjaj i eleganciju bisera, ali dok smo zajedno hodale ulicom, žene koje su pozdravljale Mamehu, gledale su u mene. Kod gionskog hrama ušle smo u rikšu i vozile se otprilike pola sata do neke četvrti u Kvotu koju nikad dotad nisam vidjela. Usput mi je Mameha objasnila kako ćemo prisustvovati egzibicijama sumo hrvača kao gošće Iwamu-ra Kena, osnivača električne kompanije Iwamura iz Osa-ke. Igrom slučaja, ta je kompanija proizvela onu grijalicu koja je usmrtila Bakicu. Iwamurina desna ruka i direktor kompanije, Nobu Toshikazu, takoñer će biti tamo. Nobu je bio ljubitelj sumo borbi i pomogao je organizirati današnju priredbu. “Moram te upozoriti”, rekla mi je Mameha, “da Nobu... pomalo čudno izgleda. Ostavit ćeš sjajan dojam ako se budeš lijepo ponašala kad ga upoznaš.” I na to me je 240 241 pogledala kao da mi hoće reći kako će biti strašno razočarana ako to ne bude tako. Što se pak tiče Hatsumomo, nismo se trebale brinuti zbog nje. Sve su ulaznice već tjednima bile rasprodane. Napokon smo izašle iz rikše pred sveučilištem. Mameha me je povela niz jednu zemljanu stazu obrubljenu niskim borovima. Oko nas su se na obje strane nizale zgrade

zapadnjačkog stila s prozorima razdijeljenim u mala, četverouglasta staklena okna, spojena uskim drvenim okvirima. Nisam bila svjesna toga koliko je Gion za mene postao novi dom, sve dok nisam primijetila kako se ovdje, na sveučilištu, osjećam poput uljeza. Svud oko nas bili su glatko izbrijani mladići, kose očešljane na razdjeljak a neki su nosili naramenice kojima su pridržavali hlače. Činilo se da smo im nas dvije izgledale vrlo egzotično, jer bi zastali i promatrali nas dok smo prolazile, te su čak zbijali šale na naš račun. Ubrzo smo prošle kroz nekakva željezna vrata, zajedno s gomilom ostalih posjetitelja, uglavnom starijih muškaraca, premda je meñu njima bilo i dosta žena, uključujući i nekoliko gejša. U Kvotu postoji nekoliko mjesta gdje se sumo egzibicije mogu održavati u zatvorenom prostoru, a jedno od tih mjesta bila je i stara dvorana na sveučilištu. Ta zgrada danas više ne postoji, ali i tada je pristajala uz ostale zgrade zapadnjačkog stila oko nje kao što neki sasušeni starac u kimonu pristaje u skupinu zapadnjački odjevenih poslovnih ljudi. Sličila je na veliku kutiju, s krovom koji je nekako izgledao prilično nesiguran, tako da me je sve zajedno podsjećalo na lonac pokriven neodgovarajućim poklopcem. Golema vrata na jednoj strani bila su tako izvijena da se drvo nadulo iznad željeznih sipki kojima su daske bile pričvršćene. Sve me je to toliko podsjetilo na moju pijanu kućicu da sam se na trenutak rastuž ila. Dok sam se uspinjala stubama, primijetila sam dvije gejše koje su dolazile preko dvorišta pokrivenog šljunkom i naklonila sam im se. One su mi uzvratile kratkim naklonom glave i nešto su meñusobno komentirale. To mi se učinilo čudno, sve dok ih nisam bolje pogledala. Srce mi 242

se spustilo u pete: jedna je od tih žena bila Hatsumomina prijateljica Korin. Ponovo sam joj se naklonila, sad kad sam je prepoznala i skupila sam svu snagu da joj se nasmiješim. Čim su me prestale gledati, prišapnula sam Ma-mehi: “Mameha-san! Upravo sam vidjela jednu Hatsumomi-nu prijateljicu!” “Nisam znala da Hatsumomo uopće ima prijateljicu.” “Ova se zove Korin. Tamo je... odnosno, bila je tamo malo prije, s jednom drugom gejšom.” “Poznajem Korin. Zašto se toliko brineš zbog nje? Što ona može učiniti?” Nisam joj na to znala odgovoriti. Ali ako Mamehu to nije zabrinulo, onda nema razloga da se ja dalje zbog toga brinem. Moj je prvi dojam o dvorani bio slika golemog, praznog prostora što se diže sve do krova, osvijetljenog zrakama sunca što su dopirale kroz prozore visoko iznad naših glava i ispunjenog žamorom i dimom s priručnih peći ispred dvorane, na kojima su prž ili slatke riž ine kolačiće s misto premazom od povrća. U središtu je stajala platforma na kojoj će se hrvači boriti, natkrivena krovom u stilu šintoističkog hrama. Jedan je svećenik hodao oko platforme, pjevajući blagoslove i tresući svoj posvećeni štap ukrašen presavijenim trakama papira. Mameha me je povela do povišenih loža u prvom redu, gdje smo izule natikače i ispred njih nastavile hodati po uskom drvenom prolazu u našim čarapama s odvojenim palcem. Naši su domaćini bili u tom redu, ali ja nisam imala pojma tko su oni, sve dok nisam ugledala nekog muškarca kako maše rukom Mamehi, odmah sam znala da je to Nobu. Bilo mi je jasno zašto me je Mameha unaprijed upozorila na njegov izgled. Već s ove daljine

koža njegova lica podsjećala je na rastopljenu svijeću. U nekom trenutku u svom ž ivotu on je očito pretrpio strašne opekline, čitava je njegova pojava djelovala tako tragično da nisam mogla ni zamisliti užasne patnje koje je morao 243 podnijeti. Već sam se čudno osjećala zbog susreta s Korin, a sad sam se počela brinuti neću li pri susretu s Nobuom možda nehotice napraviti neku glupost, a da uopće neću biti svjesna što sam napravila. Dok sam hodala iza Mame-he, nisam gledala Nobua, nego sam se radije usredotočila na nekog elegantnog muškarca koji je sjedio kraj njega na istom tatamiju i na sebi je imao muški kimono s tankim prugicama. Od prvog trenutka kad sam ugledala tog čovjeka, osjetila sam kako me obuzima nekakav čudan mir. On je razgovarao s nekim u drugoj lož i, tako da sam mu mogla vidjeti samo zatiljak. Ali tako mi se činio poznatim da sam na trenutak bila potpuno zbunjena. Znala sam samo to da taj čovjek nekako ne pripada u ovu dvoranu. Odjednom, prije nego što sam mogla naslutiti nekakvu vezu, u glavi mi se pojavila slika tog čovjeka kako se okreće prema meni na ulici u mom rodnom selu... I onda sam shvatila da je to gospodin Tanaka! Promijenio se na neki način koji ne bih bila mogla opisati. Gledala sam ga kako podiže ruku da zagladi svoju sijedu kosu i uočila sam graciozni pokret prstiju. Zašto me je tako čudno umirivao pogled na njega? Možda sam bila tako zbunjena što ga vidim da uopće nisam znala što zapravo osjećam. Napokon, ako sam ikoga mrzila na ovom svijetu, onda je to bio gospodin Tanaka, podsjetila sam samu sebe. Neću kleknuti kraj

njega i reći: “Ah, gospodine Tanaka, kako sam počašćena što vas vidim! Što vas je dovelo u Kvoto?” Umjesto toga, naći ću načina da mu pokažem svoje stvarne osjećaje, premda se to sigurno ne uklapa u obrazac pristojnog ponašanja jedne gejše pripra-vnice. Zapravo, zadnjih nekoliko godina nisam više gotovo uopće mislila na gospodina Tanaku. Ali još uvijek sam dugovala samoj sebi pokazati se na neki način neljubaznom: proliti mu, na primjer, šake po hlačama umjesto da mu ga ulijem u šalicu. Nasmiješit ću mu se, jer sam se bila obvezna smiješiti, ali to će biti onakav smiješak kakav sam tako često vidjela na Hatsumominu licu i zatim ću reći: “Oh, gospodine Tanaka, taj jaki vonj po ribama... već me to što sjedim ovdje kraj vas ispunjava nostalgi- jom!” Kako će ga to pogoditi! Ili možda ovo: “Zaboga, gospodine Tanaka, izgledate... gotovo otmjeno!” Iako je, zapravo, kad sam ga sad gledala, a u meñuvremenu smo se već sasvim približ ile lož i, doista izgledao otmjeno, otmjenije nego što bih ikad mogla pretpostaviti. Mameha je u-pravo ulazila u ložu i spuštala se na koljena kako bi se naklonila. U tom trenutku on je okrenuo glavu i po prvi put sam ugledala široko lice i istaknute jagodične kosti... te iznad svega, očne kapke, tako zategnute u kutovima očiju, tako plosnate i glatke. I odjednom se sve oko mene utišalo, kao da je on bio vjetar koji je zapuhao, a ja oblak koji je taj vjetar nosio. Bio mi je poznat, naravno, poznatiji na neki način nego moj vlastiti odraz u zrcalu. Ali to uopće nije bio gospodin Tanaka. To je bio predsjednik.

244 245 i Sedamnaesto poglavlje Ja sam predsjednika vidjela samo tijekom jednog kratkog trenutka u svom ž ivotu, ali otada sam mnoge trenutke provela zamišljajući u mašti njegovu pojavu. On je bio nešto poput pjesme od koje sam jednom čula samo neke dijelove, ali koja mi se otada stalno vrti u glavi. Iako su se, naravno, tijekom vremena note malo izmijenile, na primjer, zamišljala sam da ima više čelo i nisam zapamtila da mu je kosa tako gusta. Kad sam ga ugledala, na trenutak nisam bila sigurna je li to doista predsjednik, ali obuzeo me je takav blaženi osjećaj da sam bez imalo dvojbe shvatila kako sam ga ponovo našla. Dok je Mameha pozdravljala dvojicu muškaraca, ja sam stajala iza nje, čekajući da na mene doñe red da im se naklonim. Što ću ako mi, kad progovorim, glas zacvili kao mokra krpa po ulaštenom podu? Nobu je, s onim svojim tragično unakaženim licem, gledao u mene, ali nisam bila sigurna je li me predsjednik uopće primijetio. Previše sam se sramila da bih ga se usudila pogledati. Kad je Mameha zauzela svoje mjesto i zagladila kimono preko koljena, vidjela sam da me predsjednik promatra pogledom koji sam ja protumačila kao znatiželju. Osjetila sam kako su mi noge ledene, jer mi je sva krv navalila u lice. “Predsjedniče Iwamura... direktore Nobu”, rekla je Mameha, “ovo je moja nova mlaña sestra Savuri.” Sigurna sam da si čuo za slavnog Iwamuru Kena, osnivača električne kompanije Ivvamura. A vjerojatno si čuo

i za Nobua Toshikazua. Sasvim sigurno u Japanu nikad nisu postojali slavniji poslovni partneri od njih dvojice. Bili su kao stablo i korijenje, kao hram i ulazna vrata ispred njega. Čak sam i ja, djevojčica od četrnaest godina, čula za njih. Ali nikad ni u snu nisam pomislila da bi onaj muškarac kojeg sam srela na obali Shirakawe mogao biti I-wamura Ken. No, spustila sam se na koljena i naklonila se obojici, izgovarajući uobičajene riječi: kako ih molim da mi nešto ne zamjere i tako dalje. Kad sam to obavila, ustala sam i otišla kleknuti na prazno mjesto izmeñu njih dvojice. Nobu se upustio u razgovor s nekim muškarcem pokraj sebe, dok je predsjednik sjedio s rukom oko prazne šalice za čaj na plitici koju je držao na koljenima. Mameha mu je počela nešto govoriti, a ja sam dohvatila mali čajnik i odmaknula rukav da mi ne smeta. Na moje zaprepaštenje, predsjednikove su oči odlutale do moje podlaktice. Dakako, jako me je zanimalo da sama pogledam što je vidio. Možda zbog nedovoljnog svjetla u dvorani, koža na donjoj strani moje podlaktice sjala se mutnim sjajem bisera i imala je boju slonovače. Nikad mi se dotad ni jedan dio mog tijela nije učinio tako lijepim. Bila sam vrlo svjesna činjenice da se predsjednikove oči ne miču, a sve dok mi bude gledao ruku, ja je sigurno neću odmaknuti. A onda je Mameha odjednom zašutjela. Pomislila sam da je prestala govoriti zato što je predsjednik promatrao moju ruku umjesto da nju sluša. Ali sam onda shvatila o čemu se radi. Čajnik je bio prazan. Štoviše, bio je prazan već kad sam ga dohvatila. Trenutak ranije osjećala sam se kao kakva slavna gejša, ali sad sam brzo spustila čajnik i promrmljala ispriku. Mameha se nasmijala. “Vidite, predsjedniče, kakva je to

odlučna djevojka”, rekla je. “Da je u tom čajniku ostala makar ijedna kapljica čaja, Savuri bije iscijedila.” “To je svakako prekrasan kimono koji tvoja mlaña sestra ima na sebi, Mameha”, rekao je predsjednik. “Sjećam li se točno da sam ga viñao na tebi u vrijeme kad si ti bila pripravnica?” 246 247 II Da je u meni postojala i mrvica sumnje o tome je li ovaj čovjek doista predsjednik koji mi je poklonio svoj rupčić, potpuno bi je nestalo nakon što sam čula taj poznati ljubazan ton njegova glasa. “To je moguće”, rekla je Mameha. “Ali predsjednik me je tijekom svih ovih godina vidio u toliko različitih kimona, ne mogu vjerovati da bi ih se svih mogao sjećati.” “Pa, ja nisam drugačiji od ostalih muškaraca. Ljepota uvijek ostavlja dubok dojam. Što se pak tiče sumo hrvača, oni mi svi izgledaju isti.” Mameha se nagne ispred predsjednika i došapne mi: “Predsjednik zapravo hoće reći kako on nije osobiti ljubitelj sumo borbi.” “Slušaj, Mameha”, reče predsjednik, “ne pokušavaš me valjda ocrniti pred Nobuom...” “Ali predsjedniče, Nobu-san već godinama zna što vi mislite o sumo hrvačima!” “Svejedno. Savuri, je li ovo tvoj prvi susret sa sumom?”

Ja sam samo čekala na bilo kakvu izliku da počnem s njim razgovarati, ali jedva da sam dospjela udahnuti zrak kad smo se svi trgnuli jer se zgrada zatresla od strahovitog treska. Sve su se glave okrenule i u dvorani je zavladala tišina, ali to su se samo zatvorila jedna od divovskih vrata. Trenutak kasnije čuli smo škripu ovjesa i vidjela sam kako se zatvaraju i druga vrata, koja su gurala dva hrvača. Nobuova je glava bila okrenuta od mene u profil i nisam mogla odoljeti a da malo bolje ne pogledam te strašne ož iljke na njegovu obrazu i vratu, kao i unaka-ženo uho. Onda sam primijetila da je rukav njegova kaputa prazan. Toliko sam bila zaokupljena da do tada uopće nisam primijetila kako mu je rukav presavijen napola i pričvršćen za rame dugačkom, srebrnom iglom. Mogu ti odmah ispričati, ako to već nisi znao, da je Nobu kao mladi poručnik Japanske mornarice bio teško ranjen u bombardiranju u okolici Seoula 1910. godine, u vrijeme kad je Japan anektirao Koreju. Ja nisam ništa znala o njegovom herojstvu kad sam ga upoznala, iako je tu priču znao čitav Japan. Da se nije udruž io s predsjednikom i s vremenom postao direktor kompanije Iwamura, vjerojatno bi bio zaboravljen kao toliki ratni heroji. No, ovako su njegove teške rane učinile priču o njegovu uspjehu još zanimljivijom, tako da se to dvoje često spominjalo zajedno. Ja ne znam mnogo o povijesti, jer su nas u našoj maloj školi podučavali samo vještinama, ali mislim da je Japan dobio protektorat nad Korejom nakon rusko-japan-skog rata, te ju je nekoliko godina kasnije odlučio pripojiti svom rastućem carstvu. Sigurna sam da se to Korejanci-ma nije svidjelo. Nobu je otišao tamo u sklopu manjih vojnih snaga kako bi stvari držao pod nadzorom. Kasno

jednog poslijepodneva pratio je svog zapovjednika prilikom posjeta nekom selu u blizini Seoula. Upravo su se vraćali do mjesta gdje su ostavili privezane svoje konje, kad je na njihovu patrolu izvršen napad. Kad su čuli zvižduk granate, zapovjednik se pokušao spustiti u jarak, ali on je bio star čovjek i kretao se brzinom kakvom se lupar pomiče niz stijenu. Trenutak prije udara granate još je traž io oslonac za nogu. Nobu se bacio preko njega da ga zaštiti, ali je starac to pogrješno shvatio i pokušao ponovo ispuzati iz jarka. S mukom je podigao glavu; Nobu mu je pokušao gurnuti glavu k zemlji, no u to je udarila granata i ubila zapovjednika, a Nobua teško ranila. Kasnije te godine morali su mu amputirati lijevu ruku iznad lakta. Kad sam prvi put vidjela prazan rukav, nehotice sam preplašeno odvratila pogled. Nikad dotad nisam vidjela nekog osakaćenog čovjeka, premda, kad sam bila mala jedan je pomoćnik gospodina Tanake izgubio vrh prsta dok je čistio ribu. U Nobuovom slučaju, mnogi su smatrali kako je činjenica da nema ruke najmanji od njegovih problema, zato što mu je lice izgledalo kao velika otvorena rana. Teško je opisati kako je izgledao i vjerojatno bi s moje strane bilo okrutno kad bih uopće tako nešto pokušala. Samo ću ti ponoviti što je jednom jedna gejša rekla o njemu: “Svaki put kad pogledam to lice, pomislim na raspucanu koru slatkog krumpira pečenog na žaru.” 248 249

Kad su oba golema ulaza bila zatvorena, ponovo sam se okrenula predsjedniku kako bih mu odgovorila na njegovo pitanje. Kao pripravnica, mogla sam šutke sjediti i glumiti cvjetni aranžman ako sam to htjela, ali ja nikako nisam htjela propustiti priliku koja mi se ukazala. Ako uspijem ostaviti u njegovu sjećanju makar i najslabiji trag, ne jači od traga što bi ga dječja nož ica ostavila na praš-nom podu, to će ipak biti nekakav početak. “Predsjednik je pitao je li ovo moj prvi susret sa sumom”, rekla sam. “Doista prvi put prisustvujem ovakvoj priredbi i bila bih zahvalna za svako objašnjenje koje bi mi predsjednik ljubazno htio dati.” “Ako želiš znati što se dogaña”, dobaci Nobu, “bolje razgovaraj sa mnom. Kako se zoveš, pripravnice? Nisam te dobro čuo zbog galame.” Tako mi se teško bilo okrenuti od predsjednika, kao što bi se nekom gladnom djetetu bilo teško okrenuti od tanjura s hranom. “Zovem se Savuri, gospodine”, odgovorila sam. “Ti si Mamehina mlaña sestra, zašto se onda ne zoveš Mame i još nekako?” nastavio je Nobu. “Zar to nije jedna od vaših šašavih tradicija?” “Da, gospodine. Ali kako je otkrio gatar, sva su se imena koja počinju s “Mame” pokazala nepovoljnima za mene.” “Gatar”, prijezirno reče Nobu. “On ti je odabrao ime?” “Ja sam ga odabrala”, umiješala se Mameha. “Gatar ne bira imena, on nam samo kaže jesu li prihvatljiva.” “Ah, Mameha”, odgovori joj Nobu, “valjda ćeš jednog dana odrasti i prestati slušati te budale.” “Dakle, Nobu-san”, reče predsjednik, “kad bi te netko čuo kako govoriš, rekao bi da nema suvremenijeg

čovjeka u Japanu. A ja ne poznajem nikoga tko bi više vjerovao u sudbinu od tebe.” “Svatko ima svoju sudbinu. Ali kome je potrebno odlaziti gataru kako bi to saznao? Zar odlazim kuharu kako bih saznao da sam gladan?” odgovorio mu je Nobu. “U svakom slučaju, Savuri je dražesno ime, premda dražesna imena i dražesne djevojke ne idu uvijek zajedno.” Već sam pomislila kako će sad reći nešto kao: “Kakvu si samo ružnu mlañu sestru uzela, Mameha!” ili nešto slično. Meñutim, na moje veliko olakšanje on je rekao: “Ovo je slučaj kad ime odgovara djevojci. Čini mi se da bi ona čak mogla postati ljepša od tebe, Mameha!” “Nobu-san! Ni jednoj ženi nije drago čuti da ona nije najljepše stvorenje na svijetu.” “A tebi pogotovo, je li tako? No, bolje ti je da se pri-vikneš na to. Ona ima posebno lijepe oči. Okreni se prema meni, Savuri, da ih još jednom pogledam.” Nisam mogla gledati u strunjaču, jer mi je Nobu htio vidjeti oči. Ali nisam mogla ni zuriti u njega, jer bi to izgledalo previše drsko. Zato sam klizila pogledom naokolo kao po ledu, dok na posljetku nisam zaustavila pogled negdje otprilike u visini njegove brade. Da sam mogla spriječiti svoje oči da bilo što vide, sigurno bih to učinila, jer je Nobuovo lice izgledalo kao neuspjela glinena skulptura. Moraš imati na umu kako ja tada ništa nisam znala o tragičnim dogañajima koje je prež ivio. Pitala sam se što mu se to moglo dogoditi i osjetila sam kako me prož ima onaj strašan osjećaj tež ine. “Tvoje se oči doista ljeskaju na nekakav neobičan i iznenañujući način”, rekao je.

U tom su se trenutku otvorila jedna mala vrata i kroz njih je ušao neki muškarac u izuzetno svečanom kimonu i s visokom crnom kapom na glavi. Izgledao je kao da je sišao s neke slike na kojoj je naslikan prizor s carskog dvora. Krenuo je niz središnji prolaz, predvodeći procesiju golemih hrvača, tako visokih da su se morali prignuti kako bi prošli kroz vrata. “Sto znaš o sumo hrvanju, djevojčice?” upitao me je Nobu. “Samo to da su hrvači golemi poput kitova, gospodine”, odgovorila sam. “Ima u Gionu jedan čovjek koji je nekoć bio sumo hrvač.” 250 251 I “Sigurno misliš na Awajiumija. On sjedi tamo gore, vidiš.” I onom svojom jedinom rukom, Nobu pokaže na drugi red loža, gdje je sjedio Awajiumi i smijao se nečemu, a kraj njega je klečala Korin. Vjerojatno me je spazila, jer mi se kratko nasmiješila, a zatim se nagnula i nešto rekla Awajiumiju, koji je na to pogledao prema nama. “On nikad nije bio osobit hrvač”, nastavio je Nobu. “Volio je udarati protivnike ramenom. Nikad time nije ništa postigao, budala, ali je zato mnogo puta slomio ključnu kost.” Dosad su već svi hrvači ušli u dvoranu i stajali su poredani oko platforme. Najavljivač je izvikivao redom njihova imena i oni su se, jedan po jedan, uspinjali na

platformu i postavili u krug, licima okrenuti prema publici. A onda, dok su ponovo izlazili iz dvorane kako bi se gledateljima mogli predstaviti hrvači iz protivničke skupine, Nobu mi je rekao: “Ovaj krug naznačen uzetom predstavlja borilište. Prvi kojega gurnu preko užeta ili koji dodirne platformu bilo čime osim stopalima, gubi borbu. To možda zvuči lako, ali kako bi se osjećala da moraš pokušati gurnuti jednog od tih divova preko užeta?” “Pa, mogla bih mu doći iza leña s drvenim čegrtaljka-ma”, odgovorila sam, “i nadati se da ću ga dovoljno prestrašiti da iskoči iz kruga.” “Uozbilji se”, rekao mi je Nobu. Neću tvrditi da je to što sam rekla bilo jako pametno, ali to je bio moj prvi pokušaj da se našalim s nekim muškarcem. Toliko me je posramio da nisam znala što bih rekla. Na to se predsjednik nagnuo prema meni. “Nobu-san se nikad ne šali kad je u pitanju sumo”, tiho mi je rekao. “Ja se nikad ne šalim s tri najvažnije stvari u ž ivotu”, reče Nobu. “To su: sumo, poslovi i rat.” “Nebesa, mislim da je to neka vrsta šale”, reče Ma-meha. “Bi li to trebalo značiti kako sami sebi proturječite?” “Kad bi promatrala neku bitku”, obrati se Nobu meni, “ili kad bi, recimo, sjedila usred nekog poslovnog sastanka, bi li razumjela što se dogaña?” Nisam bila sigurna što on time hoće reći, ali sam po tonu njegova glasa osjetila kako od mene očekuje odrečan odgovor. “Oh, ne, ništa ne bih razumjela”, odgovorila sam. “Upravo tako. Prema tome, ne možeš očekivati da razumiješ sumo. I zato, možeš se smijati Mamehinim

malim šalama ili pak slušati mene i naučiti što sve ovo znači.” “On već godinama pokušava mene nešto naučiti”, tiho mi dobaci predsjednik, “ali ja sam jako loš učenik.” “Predsjednik je čovjek brilijantna uma”, objasni Nobu. “Loš je učenik suma zato što ga ne voli. Ni danas ne bi bio ovdje da nije velikodušno prihvatio moj prijedlog da kompanija Iwamura bude pokrovitelj ove priredbe.” Dosad su obje skupine završile ceremoniju ulaska u borilište. Uslijedile su još dvije ceremonije, po jedna za svakog od dvojice jokozuna. Yokozuna je najviši sumo rang, “slično kao Mamehina pozicija u Gionu”, objasnio mi je Nobu. Nisam imala razloga sumnjati u njegove riječi, ali kad bi Mamehi za ulazak na neku zabavu trebalo makar i polovicu vremena koliko je ovim jokozunama trebalo da uñu u borilište, sigurno je nitko nikad više ne bi pozvao. Drugi je od ove dvojice bio nizak i imao je vrlo dojmljivo lice, nimalo mlohavo, nego kao isklesano od kamena, s vilicama koje su me podsjetile na četverouglasti pramac^fibarske brodice. Publika mu je tako bučno klica-la da sam morala pokriti uši. Njegovo je ime bilo Miya-givama i ako išta znaš o sumo hrvanju, bit će ti jasno zašto su mu toliko klicali. “On je najveći hrvač kojega sam ikad vidio”, rekao mi je Nobu. Neposredno pred početak borbi, najavljivač je pročitao popis nagrada. Jedna je od nagrada bila znatna svota novca koju je davao Nobu Toshikazu, direktor kompanije I-wamura. Nobu se rasrdio kad je to čuo i rekao: “Budala! 252

253 Novac ne dajem ja, nego kompanija Iwamura. Ispričavam se, predsjedniče. Pozvat ću nekoga da kaže najavljivaču neka ispravi pogrješku.” “Nema nikakve pogrješke, Nobu. S obzirom na to koliko ti dugujem, to je najmanje što mogu učiniti.” “Predsjednik je odveć velikodušan”, reče Nobu. “Vrlo sam zahvalan.” I govoreći to, pruž i predsjedniku šalicu, zatim ulije šake u njegovu i u svoju šalicu, te ih zajedno ispiju. Kad su prvi hrvači ušli u borilište, očekivala sam da će borba odmah početi. Meñutim, oni su najprije pet minuta ili tako nekako bacali sol po borilištu i u polučučnju naginjali tijelo na jednu stranu i podizali jednu nogu visoko u zrak te je potom s treskom spuštali na tlo. S vremena na vrijeme, prijeteći bi se postavili jedan prema drugome, zureći si srdito u oči, ali baš kad bih pomislila da će krenuti u napad, jedan bi se od njih uspravio i odšetao da zagrabi još jednu šaku soli. Napokon, kad to uopće nisam očekivala, došlo je do sraza. Tresnuli su svom snagom jedan o drugoga i pograbili se za tkaninu omotanu oko slabina, ali gotovo u trenu, jedan je gurnuo drugoga tako da je ovaj izgubio ravnotežu i borba je završila. Publika je pljeskala i vikala, ali je Nobu samo zatresao glavom i rekao: “Bijedna tehnika.” Tijekom borbi koje su slijedile meni se činilo da mi je jedno uho povezano s mozgom, a drugo sa srcem, jer sam s jedne strane slušala što mi Nobu govori, a dosta je toga uistinu bilo zanimljivo. Ali mi je s druge strane glas

predsjednika, koji je razgovarao s Mamehom, stalno odvlačio pozornost. Prošlo je otprilike jedan sat ili nešto više, a onda mi je pogled privuklo micanje neke jake boje u Awajiumijevoj lož i. To je bio cvijet od narančaste svile u kosi žene koja se namještala u klečeći položaj. Prvo sam pomislila da je to Korin i da se presvukla u drugi kimono. Ali sam onda vidjela da to uopće nije Korin, to je bila Hatsumomo. Vidjeti je tu gdje je nisam očekivala... stresla sam se kao da me je udarila električna struja. Bila sam sigurna kako je samo pitanje vremena kad će pronaći neki način da me ponizi, čak i ovdje, u ovoj golemoj dvorani i meñu stotinama ljudi. Nije mi bilo važno što će napraviti budalu od mene pred tolikim ljudima, ako doista do toga doñe, ali nisam mogla podnijeti pomisao da ću ispasti glupo pred predsjednikom. Osjetila sam takvu vrućinu u grlu da sam se jedva uspijevala pretvarati kako slušam Nobua koji mi je počeo govoriti nešto o dvojici hrvača koji su upravo ulazili u borilište. Kad sam pogledala Mamehu, ona je trznu-la očima prema Hatsumomo i zatim rekla: “Predsjedniče, oprostite, moram se načas ispričati. A sve mi se čini kako bi i Savuri to željela učiniti.” Pričekala je dok Nobu nije završio sa svojom pričom i onda je krenula, a ja sam pošla za njom. “Oh, Mameha-san... ona je pravi demon”, rekla sam. “Korin je otišla prije više od sata. Sigurno je potraž ila Hatsumomo i poslala je ovamo. Trebala bi se, zapravo, osjećati polaskanom što Hatsumomo ulaže toliko napora samo da bi tebe mučila.” “Ne mogu podnijeti da ovdje napravi budalu od mene pred... pa, pred tolikim ljudima.” “Ali ako ti napraviš nešto što će ona smatrati smiješnim, ostavit će te na miru, ne čini ti se?”

“Molim vas, Mameha-san... nemojte me tjerati da se sramotim.” Prešle smo preko dvorišta i kad smo se trebale uspeti stubama u zgradu gdje su bili zahodi, Mameha me povela dalje niz jedan natkriveni prolaz. Kad smo se dovoljno u-daljile da nas nitko ne može čuti, tiho mi je počela govoriti. “Nobu-san i predsjednik godinama su moje sjajne mušterije i zaštitnici. Nobu doista može biti grub prema onima koje ne voli, ali je zato prijateljima vjeran poput vazala feudalnom gospodaru i nikad nećeš upoznati nekoga kome možeš tako vjerovati kao njemu. Misliš da Hatsumomo umije cijeniti takve odlike? Ona u Nobuu vidi samo... “gospodina Guštera”. Tako ga ona zove. “Mameha- 254 255 ?**%. ? t -san, vidjela sam te sinoć s gospodinom Gušterom! Oh, zaboga, izgledaš nekako sva pjegava. Mislim da se njegov izgled prenosi na tebe.” Takve mi stvari zna govoriti. Dakle, čuj, ne tiče me se što ti možda sada misliš o Nobu--sanu. S vremenom ćeš uvidjeti koliko je to dobar čovjek. Meñutim, lako je moguće da će te Hatsumomo pustiti na miru ako misli da se on tebi jako sviña.”

Nisam znala što bih na to odgovorila. Nisam čak još bila ni sigurna što to Mameha traž i od mene. “Nobu-san je veći dio popodneva razgovarao s tobom i objašnjavao ti sumo hrvanje”, nastavila je. “Svakome tko vas je gledao, moglo se učiniti kako ga ti obožavaš. Sad još malo odglumi za Hatsumomo. Navedi je neka pomisli kako te je on očarao više od bilo koga u tvom ž ivotu. Njoj će se to činiti užasno smiješno. Vjerojatno će htjeti da što duže ostaneš u Gionu kako bi ona to dalje mogla pratiti.” “Ali, Mameha-san, kako ću navesti Hatsumomo da povjeruje kako sam njime očarana?” “Ako to ne znaš izvesti, onda te ja ničemu nisam naučila”, odgovorila mi je. Kad smo se vratile u našu ložu, Nobu je opet razgovarao s jednim muškarcem u susjednoj lož i. Nisam ga mogla prekidati, zato sam se pretvarala kako pozorno promatram hrvače u borilištu koji su se pripremali za borbu. Publika se počela dosañivati, Nobu nije bio jedini koji je razgovarao. Čeznula sam za tim da se okrenem predsjedniku i upitam ga sjeća li se jednog dana prije nekoliko godina kad je ljubazno tješio jednu zaplakanu djevojčicu... ali naravno, nikad se to ne bih usudila. Osim toga, kad bi Hatsumomo vidjela da me on zanima, to bi za mene moglo imati katastrofalne posljedice. Uskoro se Nobu okrene meni i reče: “Ove su borbe dosadne. Kad u borilište izañe Miyagiyama, onda ćemo vidjeti pravo hrvanje.” Pomislila sam kako mi se sad ukazuje prilika da počnem glumiti zaljubljenost. “Ali ovo što smo dosad vidjeli bilo je tako dojmljivo!” rekla sam. “A sve što mi je direk- tor Nobu ljubazno tumačio bilo je tako zanimljivo da mi je teško zamisliti kako još nismo vidjeli ono najbolje.”

“Ne budi smiješna”, rekao je Nobu. “Nitko od ovih hrvača ne zaslužuje biti u istom borilištu s Miyagiya-mom.” Preko njegova ramena mogla sam vidjeti Hatsumomo u udaljenoj lož i. Ona je čavrljala s Awajiumijem i činilo se da uopće ne gleda prema meni. “Znam da se može činiti smiješnim takvo pitanje”, rekla sam, “ali kako jedan tako mali hrvač kao što je Miya-giyama može biti najveći?” I da si mi vidio lice, mislio bi da me ništa na svijetu ne zanima više od toga. Osjećala sam se glupo, pretvarajući se da me toliko zaokuplja nešto tako trivijalno, ali svatko tko nas je gledao sa strane mislio bi da mi jedno drugom otkrivamo najdublje tajne svojih duša. Sa zadovoljstvom sam primijetila kako je Hatsumomo upravo u tom trenutku okrenula glavu prema meni. “Miyagiyama samo izgleda mali, zato što su ostali puno deblji od njega”, tumačio mi je Nobu. “Ali on je vrlo osjetljiv kad je u pitanju njegova visina i tež ina. Prije nekoliko godina novine su objavile točne podatke o tome, ali se on toliko uvrijedio da je natjerao jednog prijatelja da ga daskom udari po glavi, a nakon toga se prežderao slatkih krumpira i nalio vode, te otišao u redakciju da im dokaže kako nisu u pravu.” Ja bih se vjerojatno, zbog Hatsumomo, nasmijala bilo čemu što bi mi Nobu rekao. Meñutim, doista mi je bilo smiješno zamisliti Miyagiyamu kako stišće oči i čeka da ga daska tresne po glavi. Zadržala sam tu sliku u glavi i smijala se toliko nesputano koliko sam se usudila i ubrzo se Nobu takoñer počeo smijati. Mora da smo u Hatsumo-minim očima izgledali kao najbolji prijatelji, jer sam vidje-,, la kako je pljesnula rukama od už itka. Ubrzo sam se dosjetila kako bih se mogla pretvarati da je Nobu zapravo predsjednik: zanemarila bih njegovu

grubost kad bi mi se obraćao i pokušavala bih umjesto toga zamisliti predsjednikov blagi glas. Postupno sam po- 256 257 stigla da mogu gledati u njegove usnice i umjesto ružnog crvenila i ož iljaka, zamišljati kako gledam predsjednikove usne i kako u svakoj nijansi njegova glasa čujem odraz njegovih osjećaja prema meni. U jednom sam se trenutku toliko už ivjela u to da se ne nalazim u bučnoj dvorani, nego da klečim kraj predsjednika u nekoj tihoj sobi, da sam se osjetila tako blaženom kao još nikad u ž ivotu. Poput lopte bačene u zrak, koja kao da na trenutak nepomično visi u zraku prije nego što padne na zemlju, osjećala sam se uzdignutom u stanje bezvremene tišine. Kad bih se osvrnula po dvorani, vidjela sam samo ljepotu golemih greda i osjećala miris riž inih kolačića. Mislila sam kako će to stanje zauvijek potrajati, ali sam onda u nekom trenutku rekla nešto čega se uopće ne sjećam i Nobu me je grubo ukorio: “O čemu to govoriš? Samo budala može smisliti nešto tako glupo!” Smiješak mi je nestao s lica prije nego što sam to mogla spriječiti, kao da su mi usnice držale rastegnute nekakve uzice i onda ih je netko naglo prerezao. Nobu me je gledao ravno u oči. Hatsumomo je, doduše, bila daleko, ali bila sam sigurna da nas promatra. A onda mi je palo na pamet kako će gotovo svatko kad vidi neku mladu

gejšu pripravnicu da očima punim suza gleda u muškarca do sebe, protumačiti to kao znak zaljubljenosti. Mogla sam na Nobuov grubi prijekor odgovoriti isprikom, ali sam u-mjesto toga zamislila da me je to predsjednik tako oštro prekorio i usnice su mi gotovo odmah počele drhtati. Oborila sam glavu i odglumila naglašeno djetinjastu reakciju. Na moje iznenañenje, Nobu je rekao: “Povrijedio sam te, zar ne?” Nije mi bilo teško izvesti teatralno šmrcanje. Nobu je dugo ostao zagledan u mene i onda je rekao: “Ti si dražesna djevojka.” Sigurna sam da je kanio još nešto reći, ali u tom je trenutku Miyagiyama ušao u dvoranu i dvorana se prolomila od urlika gomile. Miyagiyama i drugi hrvač, koji se zvao Saiho, dugo su se kočoperili pred publikom, grabeći sol i rasipajući je po borilištu ili udarajući nogama kako to rade sumo hrvači. Svaki put kad bi se u polučučnju postavili sučelice jedan drugomu, podsjetili bi me na dvije nagnute stijene koje će se svakog trenutka prevaliti. Uvijek se činilo da se Miya-givama malo više naginje naprijed od Saiha, koji je bio viši od njega i mnogo tež i. Pomislila sam: kad se napokon sudare, jadni će Miyagiyama sigurno odletjeti natrag, jer nisam mogla zamisliti da bi itko mogao odvući Saiha preko granica borilišta. Već su osam ili devet puta zauzimali pozicije, a da nijedan od njih nije krenuo u napad, a onda mi je Nobu šapnuo: “Hataki komi! Upotrijebit će hataki komi. Samo mu prati oči.” Poslušala sam ga i primijetila kako Miyagiyama uopće ne gleda u Saiha. Mislim da se Saihu nije sviñalo što ga on tako ignorira, jer je bijesno zurio u svog protivnika poput

kakve divlje ž ivotinje. Imao je tako goleme vilice da mu je glava oblikom podsjećala na planinu, a lice mu se počelo crvenjeti od srdžbe. “Sad neće više dugo trajati”, šapnuo mi je Nobu. I doista, kad su sljedeći put čučnuli u poziciju, Saiho je napao. Po tome kako se Miyagiyama nagnuo naprijed, čovjek bi očekivao da će se svom tež inom baciti na Saiha. Umjesto toga, on je iskoristio žestinu Saihova napada da se ponovo uspravi na noge. U djeliću sekunde okrenuo se oko osi poput okretnih vrata i udario rukom Saiha po šiji. Saiha je njegova tež ina toliko povukla naprijed da je sličio na čovjeka koji pada niza stube. Miyagiyama ga je svom snagom gurnuo i Saiho je preletio preko užeta koje mu je bilo pred nogama. Na moje zaprepaštenje, to brdo od čovjeka proletjelo je ravno preko ruba platforme i tresnulo u prvi red loža. Gledatelji su nastojali pobjeći, ali kad je sve bilo gotovo jedan se muškarac pridigao držeći se za grudi i hvatajući zrak, jer ga je Saiho ramenom pribio o zemlju. Borba nije trajala duže od sekunde. Saiho se vjerojatno osjećao ponižen porazom, jer se od svih hrvača koji 258 259 Osamnaesto poglavlje i su tog dana izgubili najkraće naklonio publici i izišao je iz dvorane dok je gomila još uvijek uzbuñeno vikala.

“Taj se zahvat”, objasnio mi je Nobu, “zove hataki komi.” “Zar to nije prekrasno”, rekla je Mameha tiho, gotovo kao u zanosu. Nije čak ni dovršila rečenicu. “Što je prekrasno?” upitao ju je predsjednik. “Ovo što je Miyagiyama upravo napravio. Nikad nisam vidjela nešto slično.” “Jesi, sigurno si vidjela. Hrvači stalno upotrebljavaju takve manevre.” “No, ovo me je, u svakom slučaju, potaklo na razmišljanje...” reče Mameha. Kasnije, kad smo se vraćale u Gion, Mameha se u rikši uzbuñeno okrenula prema meni. “Onaj mi je sumo hrvač dao sjajnu ideju”, rekla je. “Hatsumomo još uopće nije toga svjesna, ali upravo smo je izbacili iz ravnoteže. I neće to čak ni shvatiti, sve dok ne bude prekasno.” “Imate nekakav plan? Oh, Mameha-san, molim vas, recite mi što ste smislili!” “Zar si i na trenutak pomislila da ću ti reći?” odgovorila mi je. “Neću ništa reći čak ni svojoj sluškinji. Ti se samo pobrini da se Nobu-san nastavi zanimati za tebe. Sad sve ovisi o njemu i o još jednom čovjeku.” “Kojem?” “Jednom kojega još nisi upoznala. A sad nećemo više razgovarati o tome. Ionako sam ti, vjerojatno, već previše rekla. Velika je stvar što si danas upoznala Nobu-sana. On bi mogao postati tvoj spasitelj.” Moram priznati da mi se smučilo kad sam to čula. Ako će već netko biti moj spasitelj, onda sam htjela da to bude predsjednik i nitko drugi. Sad kad sam znala tko je predsjednik, počela sam još iste večeri čitati sve stare novine u nadi da ću pročitati nešto o njemu. U tjedan dana skupila sam u svojoj sobi takvu

hrpu novina da me je Tetića pogledala kao da mi nisu sve daske na broju. Doista sam našla njegovo ime u nizu članaka, ali samo usput spomenuto i ništa mi od toga nije govorilo ono što sam stvarno željela saznati o njemu. Ipak, nastavila sam skupljati svaku reviju koju bih našla kako strši iz košare za smeće, sve dok jednog dana nisam iza jedne čajane slučajno naišla na čitavu hrpu starih novina, svezanih uzicom. Meñu njima je bio i jedan ilustrirani časopis od prije dvije godine, u kojem je bio veliki članak o kompaniji Iwamura. Čini se daje kompanija u travnju 1931. godine slavila dvadesetu godišnjicu osnutka. Čak me i sad zapanjuje kad mislim o tome, jer to je, naime, bilo istog mjeseca kad sam ja srela predsjednika na obali Shirakawe; da sam samo tada zavirila u revije, svugdje bih vidjela njegovo lice. Sad kad sam znala koji datum trebam traž iti, uspjela sam s vremenom prikupiti još mnogo članaka o toj obljetnici. Većinu sam pronašla u hrpi starih stvari, pobacanih nakon smrti jedne stare bake koja je ž ivjela u okiyi na drugoj strani naše uličice. Predsjednik se rodio 1890. godine, otkrila sam, što je značilo da je, kad sam ga prvi put vidjela, usprkos sijedoj kosi, imao tek nešto više od četrdeset godina. Ja sam tog dana stekla dojam kako on mora biti predsjednik neke 260 261 beznačajne kompanije, ali pogriješila sam. Elektrika Iwa-mura nije bila tako velika kao Elektrika Osaka, njezina

glavna suparnica u zapadnom Japanu, kako se navodilo u svim člancima. Ali su zato predsjednik i Nobu, zbog svog proslavljenog partnerstva, bili mnogo poznatiji u javnosti od šefova nekih mnogo većih kompanija. U svakom slučaju, kompanija Iwamura smatrala se suvremenijom i už ivala je veći ugled. Sa sedamnaest godina predsjednik se zaposlio u jednoj maloj električnoj kompaniji u Osaki. Ubrzo je postao nadzornik ekipe radnika koji su postavljali pogonske instalacije u tvornicama na tom području. U to je vrijeme rasla potražnja za uvoñenjem električne rasvjete u kućanstva i urede, te je predsjednik, koji se u svoje slobodno vrijeme bavio inovacijama, izmislio dodatak koji je omogućavao stavljanje dviju žarulja u grlo predviñeno za samo jednu žarulju. Direktor kompanije, meñutim, nije želio proizvoditi taj dodatak i tako je predsjednik 1912., u svojoj dvadeset drugoj godini i ubrzo nakon što se oženio, otišao odatle i osnovao vlastitu kompaniju. Godinu, dvije, novoosnovana je kompanija jedva prež ivljavala, ali je onda 1914. godine dobila ugovor za postavljanje električnih instalacija u novosagrañenoj zgradi u vojnoj bazi u Osaki. Nobu je tada još bio u vojsci, budući da je kao ratni vojni invalid teško mogao naći zaposlenje izvan vojske. On je dobio zadatak da od strane vojske nadzire radove koje obavlja nova i još nepoznata kompanija Iwamura. Ubrzo su on i predsjednik postali dobri prijatelji i kad mu je presjednik iduće godine ponudio zaposlenje u svojoj kompaniji, Nobu je prihvatio. Što sam više čitala o njihovoj suradnji, sve sam jasnije shvaćala koliko su njih dvojica stvarno dobro pristajali jedan drugome. Uz gotovo sve članke bila je objavljena ista fotografija, na kojoj predsjednik, u modernom odijelu od debele vunene tkanine s prslukom, drž i u ruci

keramičko grlo za dvije žarulje, koje je bilo prvi proizvod kompanije Iwamura. Izgleda kao da mu je to netko upravo stavio u ruku i on ne zna pravo što bi s time. Usta su mu malo otvorena, tako da mu se vide zubi i zuri u fotografski aparat gotovo prijetećim pogledom, kao da se sprema gañati fotografa tim svojim izumom. Nobu, za glavu niž i od predsjednika, stoji uz njega u stavu mirno, s onom jednom rukom ispruženom uz nogu i stisnute šake. On na sebi ima sivi kaput i crne hlače s tankim prugicama. Lice unakaženo ož iljcima potpuno je bezizražajno, a oči djeluju nekako pospano. Predsjednik, možda zbog razlike u visini i prerano osijedjele kose, gotovo izgleda kao Nobuov otac, premda je zapravo samo dvije godine stariji od njega. U člancima se navodilo kako je predsjednik bio odgovoran za planiranje i razvoj, dok je Nobu upravljao kompanijom. On je bio manje izložen javnosti i djelovao je u pozadini, ali je svoj posao obavljao tako dobro da je predsjednik mnogo puta javno izjavio kako bez njegova sposobna u-pravljanja kompanija nikad ne bi prevladala nekoliko kriza kroz koje je prošla. Početkom dvadesetih godina Nobu je uspio privući skupinu ulagača i spasiti kompaniju od propasti. “Nikad mu neću moći uzvratiti za sve ono što je učinio za kompaniju”, više je nego jednom rekao predsjednik Iwamura, kako su navodili autori članaka. Nekoliko je tjedana prošlo, a onda je stigla poruka da me Mameha sutradan popodne očekuje u svom stanu. Dotad sam se već navikla na dragocjena kimona koja bi Mame-hina sluškinja obično priredila za mene, ali kad sam došla i počela se presvlačiti u jedan kimono od teže, jesenske svile u grimiznoj i žutoj boji, s uzorkom otpalog lišća rasutog po polju zlatnožute trave, neugodno sam se

iznenadila kad sam na stražnjoj strani suknje otkrila rupu dovoljno veliku da se kroz nju provuku dva prsta. Mameha se još nije bila vratila kući, zato sam uzela kimono i otišla s njime njezinoj sluškinji. “Tatsumi-san”, rekla sam, “otkrila sam nešto vrlo neugodno... ovaj je kimono upropašten.” “Nije upropašten, gospoñice. Treba ga pokrpati, to je sve. Gospoña ga je jutros posudila iz jedne okiye u našoj ulici.” 262 263 “Sigurno nije znala da je poderan”, rekla sam. “A s obzirom na to da sam joj već uništila jedan kimono, sigurno će pomisliti...” “Oh, ona zna da je poderan”, prekinula me Tatsumi. “U stvari, potkimono je takoñer poderan, na istom mjestu.” Već sam bila obukla svijetložuti potkimono i kad sam posegnula rukom otraga, napipala sam rupu u predjelu bedara i uvjerila se da Tatsumi ima pravo. “Jedna je pripravnica prošle godine slučajno zapela za čavao”, nastavila je Tatsumi. “Ali gospoña mi je jasno rekla kako želi da odjenete baš taj kimono.” Ništa mi nije bilo jasno, ali sam poslušala Tatsumi. Kad je Mameha napokon užurbano uletjela u stan, otišla sam k njoj da je upitam o tome dok je ona popravljala šminku. “Rekla sam ti da će prema mom planu dva muškarca biti važna za tvoju budućnost”, rekla mi je. “Nobua si upoznala prije nekoliko tjedana. Drugi je muškarac dosad

bio izvan grada, ali ćeš ga, uz pomoć tog poderanog kimona, uskoro upoznati. Onaj sumo hrvač dao mi je sjajnu ideju! Jedva čekam da vidim kako će Hatsumomo reagirati kad se ti vratiš iz mrtvih. Znaš što mi je neki dan rekla? Nije mi se mogla dovoljno zahvaliti što sam te odvela na sumo borbe. Rekla je kako joj se isplatio sav trud koji je ulož ila kako bi došla tamo kad te je vidjela kako s obožavanjem zuriš u “gospodina Guštera”. Sigurna sam da će te pustiti na miru kad budeš s njime, jedino će možda navratiti kako bi vas malo gledala. U stvari, što više budeš govorila o Nobuu pred njom, to bolje, ali ne smiješ spomenuti ni riječi o ovome muškarcu kojega ćeš upoznati danas popodne.” Osjetila sam kako me hvata mučnina kad sam to čula, iako sam pokušala izgledati kao da se veselim, jer vidiš, muškarac se nikad neće upustiti u intimni odnos s gejšom koja je bila ljubavnica nekog njegovog bliskog suradnika. Prije nekoliko mjeseci slušala sam jednog popod-neva u kupalištu neku mladu ženu kako pokušava utješiti jednu drugu gejšu koja je upravo saznala da će njezin novi danna postati poslovni partner muškarca o kojem je sanjala. Dok sam je gledala kako plače, nisam ni pomislila da ću se i ja jednog dana naći u tom položaju. “Gospoño”, rekla sam, “smijem li nešto pitati? Uključuje li vaš plan mogućnost da Nobu-san jednog dana postane moj danna?” Mameha je spustila kist kojim je nanosila šminku i pogledala me pogledom koji bi, na časnu riječ, zaustavio vlak. “Nobu-san je divan čovjek. Hoćeš li mi ti to reći kako bi se sramila kad bi ti on bio danna?” upitala me je. “Ne, gospoño, nisam to mislila. Samo sam se pitala...”

“Odlično. Onda ti imam reći samo dvije stvari. Prvo, ti si jedna apsolutno nepoznata djevojčica od četrnaest godina. Imat ćeš mnogo sreće ako kao gejša ikad stekneš dovoljan status da bi takav čovjek kao što je Nobu uopće pomislio na to da se ponudi biti tvoj danna. Drugo, Nobu--san nikad još nije našao neku gejšu koja bi mu se dovoljno svidjela da je uzme za ljubavnicu. Ako ti budeš prva, očekujem od tebe da se osjećaš vrlo polaskanom.” Krv mi je navalila u lice i osjetila sam takvu vrućinu u obrazima da sam pomislila kako ću se zapaliti. Mameha je potpuno u pravu: što god da se dogodi sa mnom u godinama koje dolaze, morat ću se smatrati izuzetno sretnom ako uspijem privući pozornost takvog muškarca kao što je Nobu. Ali ako je Nobu izvan mog dohvata, onda mi je predsjednik gotovo apsolutno nedohvatljiv. Otkako sam ga ponovo susrela na sumo egzibicijama, počela sam misliti o raznim mogućnostima koje bi mi se mogle pruž iti u ž ivotu. Ali sad, nakon ovih Mamehinih riječi, činilo mi se kao da se utapam u oceanu tuge. Na brzinu sam dovršila s odijevanjem i Mameha me povela niz ulicu do okiye gdje je ž ivjela do prije šest godina kad se napokon osamostalila. Na vratima nas je pozdravila jedna vremešna sluškinja, mljackajući ustima i tresući glavom. 264 265

“Nazvale smo bolnicu prije nešto vremena”, rekla je. “Doktor danas ide kući u četiri sata. A sad je već blizu pola četiri.” “Nazvat ćemo ga prije nego što krenemo, Kazuko-san”, odgovorila joj je Mameha. “Sigurna sam da će me pričekati.” “Nadam se. Bilo bi grozno ostaviti jadnu djevojku da krvari.” “Tko krvari?” prestrašeno sam upitala, ali me je sluškinja samo pogledala i uzdahnula, te nas je povela uz stepenice do tijesnog malog predvorja na katu. U prostoru koji je otprilike bio veličine dvije tatami strunjače, stajale su okupljene, osim Mamehe, mene i sluškinje koja nas je dovela, još tri mlade žene i jedna visoka, mršava kuharica u uškrobljenoj pregači. One su me tri žene zabrinuto gledale, ali je kuharica prebacila jedan ručnik preko ramena i počela oštriti nož kakvim se ribama režu glave. Osjetila sam se kao tuna koju su upravo isporučili trgovcu, jer mi je postalo jasno da ću ja biti djevojka koja krvari. “Mameha-san...” rekla sam. “Čekaj, Savuri, znam što ćeš reći”, prekinula me je Mameha, što je bilo zanimljivo, jer ja ni sama nisam znala što ću reći. “Prije nego što sam postala tvojom starijom sestrom, zar mi nisi obećala da ćeš me u svemu slušati?” “Da sam znala kako se to odnosi i na to da mi izrežu jetru...” “Nitko ti neće izrezati jetru”, prekinula me je kuharica tonom koji me je, valjda, trebao umiriti, ali nije. “Savuri, samo ćemo ti malo zarezati kožu”, rekla je Mameha. “Samo malo, tako da možeš otići u bolnicu i upoznati stanovitog doktora. Sjećaš se čovjeka kojeg sam ti spominjala? On je doktor.”

“Zar se ne bih mogla jednostavno pretvarati da me boli trbuh?” Ja sam bila krajnje ozbiljna kad sam to rekla, ali su ostali, izgleda, smatrali da se šalim, jer su se svi počeli smijati, čak i Mameha. “Savuri, mi ti svi želimo dobro”, rekla je Mameha. “Moramo te samo malo porezati, tek toliko da te doktor pristane pogledati.” U to je kuharica završila s oštrenjem noža i prišla mi je tako mirno kao da će mi pomoći sa šminkanjem, osim što je u ruci držala nož . Kazuko, ona stara sluškinja koja nas je dočekala, uhvati ovratnik mog kimona s obje ruke i odmakne mi ga s vrata. Počela me hvatati panika, ali se na sreću uplela Mameha. “Zarezat ćemo joj nogu”, rekla je. “Ne nogu”, usprotivila se Kazuko. “Vrat je mnogo erotičniji.” “Molim te, Savuri, okreni se i pokaž i Kazuko gdje ti je poderan kimono”, uputila me je Mameha. Učinila sam kako mi je rekla, a ona nastavi: “Dakle, Kazuko-san, kako ćemo objasniti ovu rupu u kimonu ako je rana na vratu, a ne na nozi?” “Kakve to ima veze jedno s drugim?” odgovorila joj je Kazuko. “Djevojka ima poderan kimono i posjekotinu na vratu.” “Ne znam o čemu to Kazuko toliko brblja”, uplela se kuharica. “Mameha-san, ti mi samo reci gdje hoćeš da ju zarezem i ja ću tako napraviti.” Uvjerena sam kako mi je trebalo laknuti kad sam to čula, ali nekako nije. Mameha pošalje jednu od mladih sluškinja po štapić crvenog pigmenta koji se upotrebljava za ocrtavanje

usnica i kroz rupu u kimonu hitro utrlja štapićem oznaku visoko na stražnjoj strani bedra. “Moraš je točno tu zarezati”, reče kuharici. Otvorila sam usta, ali prije nego što sam mogla išta reći, Mameha me ušutka: “Ti samo lezi i budi mirna, Savuri. Ako nas još budeš zadržavala, jako ću se naljutiti.” Lagala bih kad bih rekla da sam je drage volje poslušala, ali, naravno, nisam imala izbora. I tako sam legla na plahtu prostrtu po drvenom podu i stisnula oči, dok mi je Mameha povukla kimono gotovo do bokova. 266 267 “Zapamti, ako rana treba biti dublja, možeš još jednom zarezati”, rekla je kuharici. “Zato počni s najplićim rezom koji možeš napraviti.” Ugrizla sam se za usnicu kad sam na kož i osjetila vrh noža. Bojim se da sam čak i malo zacviljela, premda nisam sasvim sigurna. U svakom slučaju, osjetila sam mali pritisak, a onda sam čula kako Mameha kaže: “Ne toliko plitko. Jedva si prorezala gornji sloj kože.” “To sad sliči na usnice”, rekla je Kazuko kuharici. “Urezala si crtu kroz sredinu crvene oznake i sve skupa sliči na usnice. Doktor će se smijati.” Mameha se slož ila s Kazuko i obrisala je oznaku, nakon što ju je kuharica uvjerila kako će i bez toga znati naći pravo mjesto. Sekundu kasnije ponovo sam osjetila pritisak noža.

Ja nikad nisam mogla gledati krv. Sjećaš se kako sam se onesvijestila kad sam razrezala usnicu onog dana kad sam upoznala gospodina Tanaku. Prema tome, možeš zamisliti kako sam se osjećala kad sam okrenula glavu i vidjela kako mi niz nogu vijuga potočić krvi na ručnik koji mi je Mameha držala uz bedro. Potpuno sam se izgubila i ne sjećam se ničeg što se poslije toga dogodilo: ni kako su me smjestili u rikšu, ni vožnje kroz grad. Došla sam k sebi tek kad smo se približ ili bolnici i kad me je Mameha uhvatila za bradu i počela mi okretati glavu lijevo-desno kako bi me natjerala da se priberem. “Slušaj me, Sayuri! Sigurna sam da su ti bezbroj puta rekli kako je za pripravnicu najvažnije ostaviti povoljan dojam na druge gejše, jer su one te koje će joj pomoći u karijeri i kako se ne treba brinuti o tome što o njoj misle muškarci. Sad to sve zaboravi! Ništa od toga ne vrijedi u tvom slučaju. Tvoja budućnost ovisi o dvojici muškaraca, kao što sam ti rekla, a sad ćeš se sresti s jednim od njih. Moraš na njega ostaviti dobar dojam. Slušaš me?” “Da, gospoño, svaku riječ”, promrmljala sam. “Kad te upita kako si porezala nogu, odgovorit ćeš da si u kimonu pokušala ići na zahod i onda si pala na nešto oštro. Uopće ne znaš što je to bilo jer si se onesvijestila. Izmisli kakve god hoćeš pojedinosti, samo pripazi na to da to zvuči jako djetinjasto. I kad uñemo unutra, ponašaj se bespomoćno. Da vidim kako ćeš to izvesti.” Zabacila sam glavu unazad i okrenula oči prema gore. Pretpostavljam da sam se, zapravo, stvarno tako osjećala, ali Mameha nije bila nimalo zadovoljna. “Nisam rekla da glumiš mrtvaca. Rekla sam da se drž iš bespomoćno. Ovako.”

Mameha namjesti lice u pomalo smućeni izraz, kao da nije sigurna kamo bi pogledala i prinese ruku obrazu kao da osjeća laku nesvjesticu. Natjerala me je da ju oponašam sve dok napokon nije bila zadovoljna. Počela sam glumiti kad mi je vozač rikše pomogao doći do ulaza u bolnicu. Mameha je hodala uza me, potežući i namještajući moj kimono kako bih izgledala što privlačnije. Ušle smo kroz okretna drvena vrata i zatraž ile direktora bolnice; Mameha je rekla da nas on očekuje. Na posljetku nas je jedna bolničarka odvela niz nekakav dugački hodnik do jedne prasne sobe s drvenim stolom i jednostavnim, slož ivim paravanom koji je zakrivao prozor. Dok smo čekale, Mameha je skinula ručnik koji mi je zamotala oko noge i bacila ga u koš za otpatke. “Zapamti, Sayuri”, gotovo je prosiktala, “hoćemo da se doktoru prikažeš kao nevina i bespomoćna djevojčica. Zavali se i pokušaj izgledati slabašno.” To mi nije bilo teško. Trenutak kasnije vrata su se otvorila i u sobu je ušao doktor Rak. Naravno, on se nije doista tako zvao, ali da si ga vidio, sigurna sam da bi i tebi palo na pamet isto ime, jer su mu ramena bila uzdignuta i laktovi su mu toliko stršili ustranu da ne bi bolje oponašao raka čak ni da je to posebno vježbao. Štoviše, u hodu je gurao jedno rame prema naprijed, doimljući se baš kao rak kad se kreće postrance. Imao je brkove i bilo mu je jako drago što vidi Mamehu, premda je to pokazao više izrazom iznenañenja u očima, nego osmijehom. Doktor Rak je očito bio uredan i metodičan čovjek. Kad je zatvarao vrata, prvo je okrenuo kvaku kako brava

268 269 II ne bi škljocnula i potom je još jednom gurnuo vrata da provjeri jesu li zatvorena. Zatim je iz džepa na kaputu izvadio jednu kutiju i otvorio je oprezno kao da bi se nešto iz nje moglo prosuti, ali su u kutiji bile samo druge naočale. Kad je promijenio naočale, ponovo je vratio kutiju u džep i zagladio kaput rukama. Na posljetku se zapiljio u mene i kratko kimnuo glavom, na što mu je Mame-ha rekla: “Tako mi je žao što vas gnjavim, doktore. Ali pred Sayuri je tako lijepa budućnost, a sad je na nesreću po-rezala nogu! S obzirom na ož iljak koji bi joj mogao ostati i na mogućnost infekcije, mislila sam kako ste vi jedina osoba u koju mogu imati povjerenja.” “Pametno”, reče doktor Rak. “A sad bih možda mogao, pogledati ozljedu?” “Bojim se, doktore, da Savuri uhvati slabost čim vidi krv. Možda bi bilo najbolje kad bi se ona okrenula i pustila vas da sami pogledate ranu. Porezala se na stražnjoj strani bedra.” “Shvaćam. Možda biste je zamolili da legne potrbuške na stol za preglede?” Nije mi bilo jasno zašto to meni nije rekao, ali kako bih izgledala poslušna, pričekala sam da mi Mameha prenese što doktor traž i od mene. Potom mi je doktor zadi-gnuo kimono gotovo do bokova i uzeo nekakvu krpu i nekakvu smrdljivu tekućinu, te mi njome istrljao bedro, a onda mi je rekao: “Sayuri-san, hoćete li biti tako ljubazni da mi ispričate kako ste se ozlijedili?”

Duboko sam uzdahnula, pomalo pretjerano, glumeći slabost što sam bolje umjela. “Ovaj, jako mi je neugodno”, počela sam, “ali istina je da sam danas... pila puno čaja...” “Savuri je nedavno postala pripravnicom”, umiješala se Mameha. “Vodila sam je naokolo po Gionu i predstavljala je ljudima. Prirodno, svi su nas pozivali da uñemo i popijemo čaj.” “Da, mogu zamisliti”, reče doktor. “U svakom slučaju”, nastavila sam, “odjednom sam osjetila da moram... ovaj, znate...” “Ispijanje velikih količina čaja može dovesti do jake potrebe za pražnjenjem mjehura”, reče doktor. “Oh, hvala. U stvari... to je bilo više od “jake potrebe”, jer sam se bojala da će mi, ako još malo čekam, sve oko mene početi izgledati žuto, ako shvaćate što hoću reći...” “Samo ispričaj doktoru što se dogodilo”, prekine me Mameha. “Ispričavam se”, rekla sam. “Samo sam htjela reći kako sam uistinu nužno morala na zahod... toliko nužno da kad sam napokon stigla do njega... ovaj, mučila sam se s kimonom i valjda sam izgubila ravnotežu. Kad sam pala, udarila sam nogom o nešto oštro. Ne znam što je to bilo. Mislim da sam se onesvijestila.” “Čudno je kako niste ispraznili mjehur dok ste ležali u nesvijesti”, reče doktor. Ja sam čitavo to vrijeme ležala na trbuhu podignute glave da ne pokvarim šminku i govorila sam pred sebe dok je doktor gledao u moj zatiljak. Ali kad je doktor izrekao ovu primjedbu, osvrnula sam se preko ramena koliko sam mogla i pogledala Mamehu. Srećom, ona je brže od mene mislila, jer je rekla:

“Savuri je htjela reći kako je izgubila ravnotežu dok je ustajala iz čučećeg položaja.” “Shvaćam”, reče doktor. “Porezali ste se na nešto vrlo oštro. Možda ste pali na komad stakla ili metala.” “O da, osjetila sam daje nešto jako oštro”, rekla sam. “Oštro kao nož !” Doktor Rak nije više ništa rekao, ali je tako čistio ranu kao da želi ispitati koliko mi bola može nanijeti, a zatim je uzeo još one smrdljive tekućine i oprao mi cijelu nogu od tragova sasušene krvi. Na posljetku mi je rekao kako na posjekotinu treba samo stavljati ljekovitu mast i zavoj, te me podučio kako ću to raditi idućih nekoliko dana. Potom mi je navukao kimono preko nogu i opet paž ljivo spremio naočale kao da misli kako će se slomiti ako ne postupa s njima krajnje oprezno. “Žao mi je da ste poderali tako lijep kimono”, rekao je. “Ali mi je u svakom slučaju drago što sam vas imao 270 271 t prilike upoznati. Mene uvijek zanimaju nova lica i Mame-ha-san to dobro zna.” “Oh, ne, doktore, meni je drago što sam vas imala prilike upoznati”, odgovorila sam. “Možda ću vas uskoro jedne večeri vidjeti u čajani I-chiriki.” “Iskreno govoreći, doktore”, rekla je na to Mameha, “Savuri je... nešto kao artikl od posebne vrijednosti, kao što, sigurna sam, možete i sami zamisliti. Već ima previše

obožavatelja da bi se u tome znala snaći, zato je nastojim držati podalje od čajane Ichiriki. Možda bismo vas mogle posjetiti u čajani Shirae?” “Da, to bi i meni bilo draže”, rekao je doktor Rak. Potom je opet izveo čitav ritual sa zamjenom naočala kako bi mogao pogledati u neku knjiž icu koju je izvukao iz džepa. “Ja ću tamo biti... čekajte da vidim... prekosutra uvečer. Nadam se da ćemo se vidjeti.” Mameha mu je obećala da ćemo sigurno navratiti i nakon toga smo otišle. U rikši na povratku u Gion, Mameha mi je rekla da sam to dobro izvela. “Ali, Mameha-san, ja nisam ništa napravila!” “Oh? A kako onda objašnjavaš ono što smo vidjele doktoru na čelu?” “Ja nisam vidjela ništa osim drvenog stola koji mi je bio pod nosom.” “Recimo samo da je doktoru dok ti je čistio nogu, čelo bilo orošeno znojem kao da smo usred ljeta. A soba čak nije bila ni zagrijana, je li tako?” “Mislim da nije.” “No, onda!” Nisam bila sigurna o čemu ona govori, niti zašto me je zapravo odvela tom doktoru. Meñutim, nisam je mogla pitati, jer mi je već jasno stavila na znanje da mi neće reći što je smislila. A onda, kad smo već bili na aveniji Shijo i ponovo ulazili u Gion, Mameha se odjednom prekinula usred nečega o čemu je pričala. “Znaš, ovaj kimono doista nekako posebno ističe tvoje oči, Savuri. Te boje, grimizna i žuta... uz njih tvoje oči izgledaju kao da su od srebra! Oh, nebesa, ne mogu vjerovati da se toga nisam ranije sjetila. Vozaču!”

povikala je. “Predaleko smo otišle. Zaustavite ovdje, molim vas.” “Rekli ste mi: Gion, Tominaga-cho, gospoño. Ne mogu stati ovdje nasred mosta.” “Možete nas ovdje pustiti da siñemo ili nas možete odvesti do kraja mosta i onda nas ponovo vratiti na drugu stranu. Zbilja mi se ne čini da bi to imalo nekog smisla.” Vozač na to spusti drške rikše i nas dvije siñemo. Biciklisti su nam srdito zvonili dok su prolazili kraj nas, ali Mamehu to nije ni najmanje uzbuñivalo. Pretpostavljam da je toliko bila sigurna u svoj položaj u svijetu da nije mogla ni zamisliti kako bi nekoga moglo smetati što smo zakrčili promet. Mirno i ne žureći se, vadila je novčić po novčić iz svoje svilene torbice dok nije vozaču odbrojila točan iznos, a onda me je povela natrag preko mosta u smjeru odakle smo došle. “Idemo u atelijer Uchide Kosabura”, objavila je. “On je sjajan slikar i sigurna sam da će mu se svidjeti tvoje oči. On je ponekad malo... rastresen, moglo bi se reći. I u njegovom je atelijeru uvijek nered. Možda će potrajati neko vrijeme dok primijeti tvoje oči, ali ti samo nastoj gledati tako da ih mora zapaziti.” Išla sam za Mamehom kroz pokrajne ulice sve dok nismo došle do neke male uličice. Na kraju te uličice stajala su crvena šintoistička ulazna vrata, umanjene veličine, stisnuta izmeñu dvije kuće. Ušle smo kroz njih i prošle pokraj nekoliko malih paviljona do nekih kamenih stuba meñu drvećem obojenim blistavim jesenskim bojama. Zrak je u tom malom, vlažnom tunelu ispod krošnji bio hladan poput vode, tako da mi se činilo kao da tim stubama ulazimo u neki sasvim drugi svijet. Čula sam nekakav šum koji me je podsjetio na šum morskih valova koji za-

272 273 tpljuskuju obalu, ali kako se pokazalo, to je samo bio neki čovjek koji je metlom boje čokolade uklanjao vodu s naj-gornje stube. “Zaboga, Uchida-san!” rekla je Mameha. “Zar nemaš sluškinju koja bi ti to radila?” Muškarac na vrhu stuba stajao je u suncu i kad se okrenuo da pogleda dolje prema nama, sumnjam da je mogao razabrati nešto više od nejasnih oblika pod granama stabala. Ja sam ga, meñutim, dobro vidjela i mogla sam uočiti njegov prilično čudan izgled.U jednom kutu usta imao je golem madež kao da mu je tu ostao priljepljen komadić hrane, a obrve su mu bile tako guste i čupave da se činilo kao da su to dvije gusjenice koje su ispuzale iz njegove kose i tu zaspale. Sve je na njemu bilo neuredno, ne samo njegova sijeda kosa, nego i kimono, koji je izgledao kao da je u njemu prospavao noć. “Tko je to?” upitao je. “Uchida-san! Nakon toliko godina još uvijek mi ne prepoznaješ glas?” “Tko ste da ste, ako me želite rasrditi, dobro ste počele. Nisam raspoložen i ne želim da me itko smeta! Bacit ću ovu metlu na vas ako ne kažete tko ste.” Kako je srdito izgledao, ne bih se iznenadila da je odgrizao onaj madež i ispljunuo ga na nas. Ali Mameha se mirno nastavila uspinjati stubama, a ja sam je slijedila, premda sam se držala točno iza nje, kako bi metla pogodila nju, a ne mene.

“Zar tako pozdravljaš goste, Uchida-san?” upitala je kad je izašla na svjetlo. Uchida se žmirkajući zagledao u nju. “A, to si ti. Ne možeš jednostavno reći tko si, kao sav pošteni svijet? Drž i, uzmi ovu metlu i počisti stube. Nitko neće ući u moju kuću dok ne zapalim mirisni štapić. Još je jedan od mojih miševa krepao i unutra smrdi kao u lijesu.” Mameha se na sve to samo smiješila i pričekala je da se on udalji, a onda je metlu prislonila uz deblo. “Jesi li kada imala čir?” upitala me je šapćući. “Kad Uchida nije zadovoljan nečim što je naslikao, postane ova- ko grozno čangrizav. Moraš ga natjerati da prasne, baš kao što moraš prorezati čir i nakon toga je sve opet u redu. Ako mu ne pruž iš neki razlog da se može izvikati, počet će piti i postat će još gori.” “Zar on drž i miševe kao kućne ljubimce?” upitala sam je, takoñer šapćući. “Rekao je da je još jedan od njegovih miševa uginuo.” “Nebesa, ne. Samo ostavlja naokolo štapiće tuša, pa ih miševi grickaju i uginu od otrovanja. Dala sam mu kutiju da u njoj drž i štapiće, ali ih on i dalje ostavlja razbacane po sobi.” Upravo su se tada Uchidina vrata djelomice otvorila, jer ih je bio zatvorio za sobom kad je ušao unutra. Izule smo natikače i ušle. Atelijer je bio jedna jedina velika prostorija, ureñena kao seljačka kuća. Vidjela sam štapiće kako gore u jednom kutu, ali to zasad još ništa nije pomagalo, jer me je smrad po uginulim miševima udario u lice takvom snagom kao da mi je netko prilijepio komad vlažne gline na nos. Prostorija je bila neurednija od Hatsumo-mine sobe u najgorem izdanju. Posvuda su ležali dugački kistovi, neki od njih slomljeni ili izgriženi,

kao i velike drvene ploče s nedovršenim, crno-bijelim crtež ima. Usred svega toga nalazio se neraspremljen futon s plahtama u-mrljanim tušom. Pomislila sam kako je Uchida vjerojatno sav zamrljan od tuša i kad sam se okrenula da to provjerim, on me upita: “Što gledaš?” “Uchida-san”, reče Mameha, “dopusti da ti predstavim moju mlañu sestru Savuri. Došla je sa mnom čak iz Giona kako bi imala čast da te upozna.” U stvari, to “čak iz Giona” nije uopće bilo daleko, ali u svakom slučaju, ja sam kleknula na strunjače i obavila uobičajeni ritual dubokog naklona i molbe da mi Uchida nešto ne zamjeri, premda nisam bila sigurna je li on čuo i jednu riječ od onog što mu je Mameha rekla. “Sve je bilo dobro do ručka”, rekao je Uchida, “a onda, pogledaj što se dogodilo!” Prešao je preko sobe i podi- 274 275 gao jednu dasku. Za nju je čavlićima bio pričvršćen crtež neke žene s leña, glave okrenute ustranu i s kišobranom u ruci - osim što je očigledno neka mačka zakoračila u tuš i zatim prešla preko crteža, ostavljajući savršene otiske šapa. Krivac je u tom trenutku, smotan u kuglicu, spavao na hrpi prljave odjeće. “Donio sam ga ovamo zbog miševa, a sad vidi ovo!” nastavio je Uchida. “Najradije bih ga izbacio van.” “Oh, ali otisci šapa su tako lijepi”, rekla je Mameha. “Ja mislim da je s njima slika još bolja. Što ti misliš Sayu-ri?”

Ja nisam bila sklona reći bilo što, jer mi se činilo kako je Uchidu silno uzrujala Mamehina primjedba. Ali sam onda shvatila kako ona pokušava “prerezati čir”, kako se izrazila. I tako sam pokušala da mi glas zvuči oduševljeno i rekla: “Iznenañena sam kako ti otisci lijepo izgledaju! Ja mislim da taj mačak ima umjetničkog dara.” “Znam zašto ga ti ne voliš”, dodala je Mameha. “Ljubomoran si na njega zato stoje tako talentiran.” “Ljubomoran, ha?” reče Uchida. “Taj mačak nije nikakav umjetnik. On je jedan opaki demon, eto što je!” “Oprosti, Uchida-san”, reče Mameha. “Tako je kako ti kažeš. Ali reci, kaniš li možda baciti tu sliku? Jer ako ćeš je baciti, ja bih je rado uzela. Baš bi dražesno izgledala u mom stanu, zar ne, Savuri?” Kad je Uchida to čuo, strgnuo je sliku s daske i rekao: “Sviña ti se, ha? Baš dobro, dobit ćeš od mene dva dara!” Onda je poderao sliku u dva komada i gurnuo ih Mamehi u ruke: “Ovo ti je jedan! I ovo ti je drugi! A sad van iz moje kuće!” “Voljela bih da to nisi napravio”, reče Mameha. “Po mom mišljenju, to je bilo najljepše što si ikad napravio.” “Van!” “Oh, Uchida-san, ne mogu sad otići. Kakva bih to bila prijateljica kad ti ne bih ovdje malo pospremila prije nego što odem.” Na to Uchida izjuri iz kuće, ostavljajući za sobom ši-i rom otvorena vrata. Gledale smo kako je bijesno udario nogom metlu koju je Mameha ostavila oslonjenu o stablo i ,????"? kako se poskliznuo i umalo pao kad je počeo silaziti niz mokre stube. Nas dvije smo sljedećih pola sata čistile i ? “;”?” • pospremale atelijer, a onda se Uchida vratio mnogo bolje i raspoložen, baš kao stoje Mameha

prorekla. Doduše, ja to ] još uvijek ne bih nazvala vedrim raspoloženjem, a k tome a je imao naviku stalno grickati onaj madež u kutu usana, !(, što mu je davalo zabrinut izraz. Mislim da mu je bilo neugodno zbog onog prijašnjeg ponašanja, jer nas se nije usuñivao pogledati. Ubrzo je postalo jasno da ovako uopće neće zapaziti moje oči i stoga mu je Mameha rekla: “Ne čini ti se da je Savuri uistinu ljupka? Jesi li se uopće potrudio da je pogledaš?” Pomislila sam kako je to s Mamehine strane već bio očajnički potez, ali je Uchido samo preletio pogledom preko mene kao kad rukom pometeš mrvicu sa stola. Mameha je izgledala duboko razočarana. Popodnevno je svjetlo već počelo slabiti i obje smo ustale da se oprostimo. Ona mu se naglašeno kratko naklonila dok se pozdravljala s njime. Kad smo izašle, nisam mogla odoljeti da ne zastanem i malo už ivam u zalasku sunca koji je nebo iza u-daljenih brda obojio čarobnim nijansama hrñaste i ruž ičaste boje kao najljepši kimono; još čudesnije od toga, jer ti ni u najveličanstvenijem kimonu ruke neće žariti narančastim odsjajem. A u odbljesku ovog zalaza sunca moje su ruke izgledale kao da su umočene u neko tekuće svjetlo što se prelijeva u svim duginim bojama. Podigla sam ruke i zagledala se u njih. “Mameha-san, pogledaj”, rekla sam joj, ali ona je mislila da govorim o zalazu sunca i nezainteresirano se o-krenula prema njemu. Uchida je nepomično stajao u vratima i s izrazom duboke usredotočenosti na licu provlačio rukom kroz sijedu kosu. Ali nije gledao zalaz sunca. Gledao je mene. Ako si ikad vidio slavnu sliku Uchide Kosabura na kojoj je mlada žena u kimonu, obuzeta zanosom i blista-

276 277 vih očiju... pa, Uchida je od samog početka tvrdio kako je ideju za tu sliku dobio tog popodneva, gledajući mene. Ja mu to nikad nisam vjerovala. Ne mogu zamisliti da bi tako divna slika mogla doista proizaći iz prizora jedne obične djevojčice, djetinjasto zagledane u vlastite ruke o-basjane zalazećim suncem. Devetnaesto poglavlje i Taj mjesec začudnih dogañaja, u kojem sam prvo ponovo srela predsjednika i potom upoznala Nobua, doktora Raka i Uchidu Kosabura, doveo me je do toga da se osjećam poput kućnog zrikavca koji je napokon uspio pobjeći iz svog kaveza od pletene slame. Po prvi put, nakon bogzna koliko vremena, mogla sam uvečer leći u krevet vjerujući kako ipak neću zauvijek ostati neprimijećena poput kapljice čaja na strunjači. Još uvijek mi ništa nije bilo jasno: ni Mamehin plan, ni kako će me on dovesti do toga da postanem uspješnom gejšom, ni hoće li me uspješna karijera gejše ikad dovesti do predsjednika. Ali svake sam noći ležala na svom futonu i pritiskala na lice njegov rupčić, prož ivljavajući uvijek iznova svaki pojedini trenutak svog susreta s njime. Bila sam poput zvona u hramu koje dugo odzvanja nakon udarca bata. Prošlo je nekoliko tjedana a da ništa nismo čule od bilo kojeg od tih muškaraca i već smo se počele zabrinjavati. No, jednog je jutra napokon neki tajnik iz kompanije Iwamura nazvao čajanu Ichiriki i zatraž io moje društvo za

tu večer. Mamehu je ta vijest oduševila, jer se nadala da poziv dolazi od Nobua. Ja sam takoñer bila oduševljena, samo što sam se ja nadala da poziv dolazi od predsjednika. Kasnije tog dana rekla sam Tetići, u Hatsumo-minoj nazočnosti, kako ću zabavljati Nobua i kako je molim da mi pomogne odabrati kimono. Zapanjila sam se kad nam se Hatsumomo pridruž ila da nam i ona pomogne. Da nas je odnekud sa strane promatrao neki stranac, 278 279 sigurna sam da bi za nas pomislio kako smo blisko povezana i sretna obitelj. Hatsumomo se ni jednom nije narugala niti dobacivala sarkastične primjedbe i doista nam je pomagala. Mislim da je Tetića bila isto toliko začuñena kao i ja. Na kraju smo se sve tri slož ile oko jednog prašno-zelenog kimona s uzorkom lišća u srebrnoj i cinober boji, uz koji smo odabrale sivi obi protkan zlatnim nitima. Hatsumomo je obećala da će navratiti kako bi me vidjela s Nobuom. Te sam večeri kleknula u hodniku čajane Ichiriki, osjećajući kako me je čitav moj dotadašnji ž ivot vodio do ovog trenutka. Osluškivala sam zvuk prigušenog smijeha, pitajući se je li neki od tih glasova predsjednikov, a kad sam otvorila vrata i ugledala njega na čelu stola i Nobua leñima okrenutog prema meni... toliko me očarao predsjednikov smiješak, iako se, zapravo, radilo samo o zaostatku malopreñašnjeg smijeha, morala sam napregnuti svu snagu kako bih se suzdržala da mu ne

uzvratim osmijehom. Prvo sam pozdravila Mamehu, potom nekoliko drugih gejša u sobi i na posljetku šestoricu ili sedmoricu muškaraca. Kad sam ustala iz klečećeg položaja, otišla sam ravno do Nobua, jer sam znala da to Mameha očekuje od mene. Meñutim, vjerojatno sam kleknula bliže nego što sam toga bila svjesna, jer je on odmah srdito tresnuo svoju šalicu sa sakeom na stol i malo se odmaknuo. Ispričala sam mu se, ali se on nije ni osvrnuo na mene, a Mameha se samo namrštila. Ostatak večeri provela sam osjećajući se prilično nesretno. Kasnije, kad smo zajedno odlazile sa zabave, Mameha mi je rekla: “Nobu-san se lako rasrdi. U buduće moraš više paziti na to da ga ne razdraž iš.” “Žao mi je, gospoño. Očigledno, nisam mu tako draga kao što ste mislili...” “Oh, draga si mu, ne brini. Da mu se ne sviña tvoje društvo, ti bi danas otišla kući u suzama. Njegov je temperament ponekad sličan vreći punoj šljunka, ali on je na svoj način dobar čovjek, vidjet ćeš.” Istog tjedna, kompanija Iwamura ponovo me pozvala u čajanu Ichiriki, i još mnogo puta tijekom idućih tjedana, a poziv nije uvijek uključivao Mamehu. Ona me upozorila da ne ostajem predugo, kako ne bih ostavila dojam da nemam nikakvih drugih poziva i tako bih se uvijek nakon otprilike jednog sata ispričala i otišla, kao da idem na neku drugu zabavu. Dok bih se oblačila za te večeri, Hatsumomo bi često natuknula kako će svratiti, ali nikad se nije pojavila. A onda me je jednog popodneva, sasvim neočekivano, obavijestila kako ima nešto slobodnog vremena te večeri i kako će sasvim sigurno doći. Bila sam pomalo nervozna zbog toga, kao što možeš zamisliti, ali situacija mi se učinila još gorom kad sam

došla u Ichiriki i otkrila da je Nobu odsutan. Ta je zabava imala najmanji broj uzvanika od svih kojima sam dotad prisustvovala: osim mene, tu su bile još samo dvije gejše i četvorica muškaraca. Sto ako Hatsumomo doñe i zatekne me kako zabavljam predsjednika bez Nobua? Nisam još dospjela smisliti što ću učiniti kad su vrata kliznula u stranu i meni se želudac zgrčio od strepnje, jer je pred vratima, u hodniku, klečala Hatsumomo. Zaključila sam kako mi je jedini izlaz da se pretvaram kako mi je dosadno, kao da me ne zanima ničije društvo osim Nobuova. Možda bi to bilo dovoljno da me spasi te večeri, ali srećom, nekoliko minuta kasnije stigao je Nobu. Hatsumomin se ljupki osmijeh pojačao istog trenutka kad je Nobu ušao u sobu, sve dok joj usnice nisu postale još izrazitije crvene i nabubrjele poput kapljica krvi nanizanih uz rubove rane. Nobu se smjestio za stolom, a Hatsumomo me odmah, majčinskim tonom, ponukala da odem do njega i natočim mu šake. Otišla sam i namjestila se pokraj njega, pokušavajući pokazivati sve znakove očara-nosti. Svaki put kad bi se nasmijao, na primjer, podigla bih na kratko pogled prema njemu kao da ne mogu odoljeti želji da ga pogledam. Hatsumomo je bila oduševljena i tako nas je otvoreno promatrala da čak nije izgledala svjesna činjenice da su oči svih muškaraca uperene u nju, ili je, što je vjerojatnije, jednostavno bila naviknuta na to. 280 281

Te je večeri bila čarobno lijepa, kao što je to, uostalom, uvijek bila; jedan mladić na drugom kraju stola gotovo ništa drugo nije radio nego palio cigaretu za cigaretom i gledao u nju. Čak je i predsjednik, koji je sjedio držeći otmjeno meñu prstima šalicu sa sakeom, povremeno kri-šom pogledavao prema njoj. Pitala sam se jesu li muškarci doista toliko zaslijepljeni ljepotom da bi se osjećali povlaštenima prož ivjeti ž ivot s nekim stvarnim demonom ako bi to bio lijepi demon. Odjednom mi se u mašti ukazala slika predsjednika kako kasno uvečer ulazi u predvorje za goste u našoj okiyi kako bi se tamo sastao s Hatsumomo, te se, držeći šešir u ruci, smiješi dolje na mene, dok drugom rukom otkopčava kaput. Nisam vjerovala da bi on ikad mogao biti toliko očaran njezinom ljepotom da ne bi primijetio tragove okrutnosti koji su povremeno izlazili na vidjelo. Meñutim, u jedno sam bila sasvim sigurna: kad bi Hatsumomo ikad naslutila moje osjećaje prema njemu, vjerojatno bi ga pokušala zavesti, ako ni zbog čega drugoga, onda samo zato da meni nanese bol. Odjednom mi se učinilo nužnim navesti Hatsumomo da ode sa zabave. Znala sam da je došla kako bi gledala “ljubav što se raña”, kako je ona to nazvala, pa sam odlučila pokazati joj to što je došla vidjeti. Počela sam time što sam vršcima prstiju stalno dodirivala vrat ili kosu, kao da sam tobože zabrinuta za svoj izgled. Kad sam pritom slučajno okrznula jedan od ukrasa u kosi, pala mi je na pamet jedna ideja. Pričekala sam da netko ispriča kakvu šalu, a onda sam se, smijući se i popravljajući prstima frizuru, nagnula prema Nobuu. Zapravo je, priznajem, moralo izgledati čudno što toliko petljam oko frizure, jer je kosa bila učvršćena voskom i malo je bilo vjerojatno da bi se nešto moglo pomaknuti. No, ja sam kanila olabaviti jedan od ukrasa, vodopad

žutih i narančastih cvjetova šafrana od svile, i pustiti ga da padne Nobuu u krilo. Meñutim, drvena igla koja je držala ukras u kosi bila je zabodena dublje nego što sam očekivala, a kad sam je napokon u-spjela izvući toliko da ukras sklizne iz kose, odbio se od Nobuovih grudi i pao na tatami meñu njegove prekrižene noge. Gotovo su svi primijetili što se dogodilo, ali činilo se da nitko ne zna što bi trebalo učiniti. Bila sam zamislila kako ću posegnuti rukom u njegovo krilo i uzeti ukras glumeći djevojački stid, ali nisam imala hrabrosti staviti ruku meñu njegove noge. Nobu ga je sam pokupio i držeći za iglu, polako ga vrtio meñu prstima. “Potraž i mladu sluškinju koja me dočekala na vratima”, rekao mi je. “Reci joj da želim onaj paketić koji sam donio.” Poslušala sam i kad sam se vratila u sobu, svi su čekali da vide što će se dogoditi. Nobu je još uvijek držao meñu prstima iglu mog ukrasa za kosu tako da su se cvjetovi njihali iznad stola i nije se ni pomakao da uzme paketić kad sam mu ga pruž ila. “Htio sam ti to dati kasnije, kad budeš odlazila. Ali izgleda da je sudbina odredila da ti to dam sada”, rekao je i pokretom glave prema paketiću dao mi znak da ga otvorim. Bilo mi je strašno neugodno jer su me svi gledali, ali sam razmotala papir i otvorila malu drvenu kutiju koja je bila unutra. U kutiji je, na jastučiću od satena ležao jedan prekrasno izrañen ukrasni češalj u obliku polukruga, blistavo crvene boje i ukrašen šarenim cvjetićima. “Našao sam ga prije nekoliko dana u trgovini antikvitetima”, rekao je. Predsjednik se sjetno zagledao u kutiju s ukrasnim češljem na stolu i pokrenuo je usnice, ali iz njih u prvi čas nije izišao nikakav zvuk, sve dok se nije nakašljao i

pročistio grlo, a onda je nekako čudno tužnim glasom rekao: “Doista, Nobu-san, nisam imao pojma da si ti tako sentimentalan.” Hatsumomo se digla od stola i ja sam već pomislila kako sam je se uspjela riješiti, ali na moje iznenañenje, ona je došla i kleknula uz mene. Nisam znala što bi to imalo značiti sve dok nije izvadila češalj iz kutije i briž ljivo mi ga zatakla u kosu, iznad velike punñe. Pruž ila je ruku i Nobu joj je dao moj ukras od svilenih cvjetova, te mi je i njega briž ljivo ponovo vratila u kosu, kao majka djetetu. Zahvalila sam joj se malim naklonom. 282 283 I “Pogledajte, zar ovo nije najljupkije stvorenje koje ste ikad vidjeli?” značajno je upitala Nobua. Zatim je teatralno uzdahnula, kao da su ovi trenuci bili nešto najromantičnije što je ikad dož ivjela a onda se ispričala i otišla, kao što sam se i nadala. Samo se po sebi razumije da se muškarci mogu meñusobno razlikovati kao ukrasno grmlje koje cvate u različito doba godine. Jer iako su Nobu i predsjednik, činilo se, pokazali zanimanje za mene već nekoliko tjedana nakon natjecanja u sumo hrvanju, prošlo je više mjeseci i još uvijek nismo dobile nikakvu poruku bilo od doktora Raka, bilo od Uchide. Mameha je odlučno tvrdila kako trebamo čekati da se oni sami jave, radije nego da pronañemo nekakav izgovor i ponovo odemo do njih, ali

na kraju više nije mogla izdržati i otišla je jednog popodneva vidjeti što je s Uchidom. Otkrila je kako je ubrzo nakon našeg posjeta Uchidi-nog mačka ugrizao jazavac i mačak je u roku od nekoliko dana uginuo od infekcije. Uchida je nakon toga zapao u jedno od svojih dugotrajnih razdoblja opijanja. Mameha ga je nekoliko dana posjećivala kako bi ga razvedrila. Kad joj se učinilo da se njegovo raspoloženje napokon počelo mijenjati, obukla me je u kimono ledenoplave boje s rubom izvezenim raznobojnim vrpcama, našminkala me na zapadnjački način, “samo da naglasi kutove”, kako je rekla, i poslala me k njemu s jednim bisernobijelim mačićem koji ju je morao stajati tko zna koliko novaca. Mislila sam da je mačić prekrasan, ali Uchida ga je jedva pogledao, samo je sjedio i piljio u mene, okrećući glavu amo-tamo. Nekoliko dana kasnije pozvao me je da mu poziram u atelijeru. Mameha me upozorila da šutim i ne pokušavam s njim razgovarati, te je sa mnom, kao pratnju, poslala sluškinju Tatsumi, koja je čitavo popodne provela drijemajući u jednom kutu dok je Uchida grozničavo miješao boje i stalno me premještao s jednog mjesta na drugo, povlačeći svaki put nekoliko poteza po riž inu papiru prije nego što bi me ponovo premjestio. Kad bi putovao naokolo po Japanu i gledao slike koje je Uchida naslikao tijekom te zime, kao i tijekom nekoliko idućih godina dok sam mu ja služ ila kao model - kao na primjer sliku koja visi u sobi za konferencije Sumitomo banke u Osaki, jedno od njegovih malobrojnih sačuvanih ulja, možda bi ti se činilo kako je to za mene bilo zanimljivo iskustvo. U stvari, ništa nije moglo biti dosadnije od toga. Većinom se sve svodilo na to da sam otprilike jedan sat ili nešto više provela sjedeći u

neudobnom položaju. Najviše mi je ostalo u sjećanju kako sam stalno bila žedna, jer mi Uchida nikad nije ponudio da nešto popijem. Čak i kad bih donijela sa sobom čaj, on bi posudu s čajem odnio u drugi kraj sobe kako mu ne bi odvlačila pozornost. Slijedeći Mamehine upute, nikad nisam progovorila ni riječi, čak ni jednog užasno hladnog poslijepodneva usred veljače kad sam vjerojatno trebala nešto reći, ali nisam. Uchida je sjeo preda me i zurio mi u oči, žvačući onaj madež u kutu usta. Imao je pregršt štapića boje i nešto vode koja se stalno ledila, ali ma koliko je puta mrvio i miješao boje u različite kombinacije plave i sive, ni jednom nije bio potpuno zadovoljan i svaki put bi izišao pred vrata i prolio smiješanu boju u snijeg. Što je više buljio u mene, postajao je sve srditiji i na posljetku me poslao kući. Nije mi se javio više od dva tjedna i kasnije sam saznala da se kroz to vrijeme ponovo opijao. Mameha se ljutila na mene što sam dopustila da do toga doñe. Što se pak tiče doktora Raka, on nam je onog puta kad sam ga prvi put vidjela gotovo obećao da ćemo se naći u čajani Shirae, ali otada je prošlo već šest tjedana, a od njega nije stigla nikakva poruka. Kako su dani prolazili, Mameha je postajala sve zabrinutija. Ja još uvijek ništa nisam znala o tome na koji način ona kani Hatsumomo izbaciti iz ravnoteže, osim da čitav njezin plan visi poput vrata na dva ovjesa, od kojih je jedan Nobu, a drugi doktor Rak. Nisam mogla dokučiti kakvu zamisao ima s U-chidom, ali mi se činilo da je to nekakva zasebna ideja; u svakom slučaju, nešto što nije od središnje važnosti. 284

285 Napokon, krajem veljače, Mameha je slučajno srela doktora Raka u čajani Ichiriki i saznala kako je on sve ovo vrijeme bio zauzet otvaranjem jedne nove bolnice u Osaki. Sad, kad je glavni dio posla bio iza njega, nadao se obnoviti poznanstvo sa mnom u čajani Shirae idućeg tjedna. Sjećaš se kako mu je Mameha rekla da ću biti preplavljena pozivima ako se pojavim u čajani Ichiriki, zato nas je doktor Rak pozvao da mu se pridruž imo u čajani Shirae. Dakako, Mameha je na taj način, zapravo, htjela izbjeći Hatsumomo, ali unatoč tome, dok sam se pripremala za ponovni susret s doktorom, nisam se nekako mogla osloboditi nelagodnog osjećaja da bi nas Hatsumomo ipak mogla pronaći. Meñutim, kad sam ugledala čajanu Shirae, umalo nisam prasnula u smijeh, jer to je nedvojbeno bilo mjesto koje bi Hatsumomo po svaku cijenu nastojala zaobići. Podsjetila me je na mali uveli cvijetak na stablu punom raskošnih cvjetova. Gion je nastavio uspješno poslovati i tijekom tih posljednjih godina ekonomske krize, ali čajana Shirae, koja nikad nije bila osobito uspješna, samo je još dublje potonula. Jedini razlog zbog kojeg je tako imućan čovjek kao što je bio doktor Rak još uvijek dolazio u tu čajanu bio je taj što on nije oduvijek bio bogat. U njegovim mlañim godinama, Shirae je vjerojatno bila najbolja čajana koju je on sebi mogao priuštiti. Zato kad je napokon postao dobrodošao gost u čajani Ichiriki, to još nije značilo da može potpuno prekinuti svaku vezu s čajanom Shirae. Kad muškarac nañe ljubavnicu, neće odmah trčati da se razvede od žene.

Te večeri u čajani Shirae ja sam točila šake dok je Mameha pričala neku priču, a doktor Rak čitavo to vrijeme sjedio s isturenim laktovima, tako da je ponekad čak gurnuo laktom Mamehu ili mene, na što bi se okrenuo i kimnuo glavom u znak isprike. On je bio šutljiv čovjek, otkrila sam. Najveći je dio vremena zurio u stol kroz svoje okrugle naočale i s vremena na vrijeme, gurnuo bi pod brkove komadić sirove ribe, mi to zovemo sashimi, pokretom koji bi me podsjetio na kakvog dječaka koji sakriva nešto pod strunjaču. Kad smo te večeri napokon izašle iz čajane, mislila sam da nismo bile uspješne i da ga nećemo često viñati, jer bilo bi normalno očekivati da muškarac koji je tako malo už ivao tijekom neke večeri neće željeti ponovo doći u Gion. Meñutim, novi je poziv doktora Raka stigao već sljedećeg tjedna i zatim gotovo svakog tjedna tijekom narednih mjesec dana. Sve se glatko odvijalo s doktorom dok ja jednog popodne-va sredinom ožujka nisam napravila jednu glupost i zamalo upropastila sav Mamehin trud i briž ljivo planiranje. Sigurna sam da su mnoge mlade djevojke upropastile svoje ž ivotne šanse time što su odbile učiniti nešto što se od njih očekivalo ili što su bile nepristojne prema nekom važnom muškarcu ili kakvim sličnim nepromišljenim postupkom, meñutim, moja je pogrješka bila toliko beznačajna da uopće nisam ni bila svjesna toga da sam išta napravila. To se zbilo u okiyi u vremenu od otprilike jedne minute, malo poslije ručka jednog hladnog dana dok sam klečala na drvenoj galeriji i vježbala shamisen. Hatsumomo je prolazila pokraj mene na putu do zahoda. Da sam na nogama imala cipele, spustila bih se dolje na zemljani prolaz i maknula joj se s puta. Ovako sam se samo mogla

s mukom uspraviti na noge iz klečećeg položaja, jer su mi ruke i noge bile potpuno ukočene od hladnoće. Da sam bila brža, Hatsumomo vjerojatno ne bi došla na ideju da mi nešto kaže. Meñutim, dok me je gledala kako se podižem na noge, rekla je: “Njemački veleposlanik dolazi u grad, ali Buča je zauzeta i ne može ga zabavljati. Zašto ne zamoliš Mamehu neka sredi da ti uskočiš na Bučino mjesto?” Nakon toga se nasmijala kao da je već sama pomisao da bih ja mogla zabavljati tako važnu ličnost isto toliko apsurdna kao i pomisao da bi netko japanskom caru ponudio zdjelicu ž i- ra. Posjet njemačkog veleposlanika izazvao je prilično uzbuñenje u Gionu. U tom su razdoblju, 1935. godine, u Njemačkoj došli na vlast novi ljudi i premda se ja nisam 286 287 i “ ? razumjela u politiku, znala sam da se Japan u zadnje vrijeme udaljava od Sjedinjenih Država i da želi ostaviti povoljan dojam na novog njemačkog veleposlanika. U Gionu su se svi pitali kome će pripasti čast da ga zabavlja tijekom njegova najavljena posjeta. Kad mi se Hatsumomo obratila, trebala sam posramljeno pognuti glavu i izvesti čitavu predstavu oko toga kako je moj ž ivot jadan u usporedbi s Bučinim. No, ja sam slučajno prije toga baš razmišljala o tome koliko

su se moji izgledi popravili i kako Mameha i ja uspješno skrivamo njezin plan pred Hatsumomo, kakav god on bio. Moj je prvi poriv bio da se nasmiješim, ali sam uspjela zadržati ukočeno lice poput maske i jako sam bila zadovoljna što se nisam odala. Hatsumomo me je čudno pogledala; trebala sam odmah shvatiti kako joj se nešto mota po glavi. Brzo sam stupila ustranu i ona je prošla. I time je ta mala zgoda bila završena, barem sam ja tako mislila. A onda smo za nekoliko dana Mameha i ja ponovo otišle u čajanu Shirae, gdje nas je čekao doktor Rak. Ali kad smo odgurnule ulazna vrata, vidjele smo Buču kako navlači natikače i upravo se sprema otići. Zgranula sam se kad sam ju vidjela, pitala sam se kako je, zaboga, dospjela ovamo. A onda se u ulaznom predvorju pojavila Hatsumomo i sve mi je postalo jasno: Hatsumomo nas je nekako nadmudrila. “Dobra večer, Mameha-san”, rekla je Hatsumomo. “I, gle, tko je to s tobom! Mala pripravnica koja je neko vrijeme bila tako draga doktoru.” Sigurna sam da je Mameha bila isto toliko iznenañena kao i ja, ali nije to pokazala. “Zaboga, Hatsumomo--san”, rekla je, “jedva sam te prepoznala... ali moram reći, stvarno dobro podnosiš godine!” Hatsumomo nije doista bila stara, imala je samo dvadeset osam ili dvadeset devet godina. Mislim da je Mameha samo pokušala na brzinu smisliti nešto zlobno, čime bi je bocnula. 288 “Pretpostavljam da ste došle vidjeti doktora”, nastavila je Hatsumomo. “Kakav zanimljiv čovjek! Samo, nadam se da će mu još uvijek biti drago što vas vidi. Pa, zbogom.” Hatsumomo je izgledala dobro raspoložena

dok je odlazila, ali sam u odsjaju ulične svjetiljke na Bučinu licu razabrala izraz tuge. Mameha i ja smo bez riječi izule natikače; ni ona, ni ja nismo znale što bismo rekle. Turobno ozračje čajane Shirae činilo se te noći gustim poput vode u ribnjaku. Zrak je vonjao na staru šminku, a u kutovima soba boja je otpadala s vlažnih zidova. Bila bih dala ne znam što, samo da se mogu okrenuti i otići. Kad smo otvorile vrata iz hodnika, vidjele smo vlasnicu čajane kako pravi društvo doktoru Raku. Ona bi se obično zadržala još nekoliko minuta nakon našeg dolaska, vjerojatno kako bi doktoru mogla naplatiti vrijeme koje je provela s njime. Meñutim, večeras se ispričala čim smo mi ušle i nije nas ni pogledala dok je prolazila kraj nas. Doktor Rak je sjedio leñima okrenut prema nama, pa smo preskočile formalni pozdrav i odmah mu se pridruž ile za stolom. “Izgledate umorni, doktore”, rekla mu je Mameha. “Kako se osjećate večeras?” Doktor Rak nije odmah odgovorio. Samo je vrtio čašu s pivom na stolu ispred sebe da nekako utroši vrijeme, premda je on bio krajnje djelotvoran čovjek i nikad ne bi uzalud tratio ni sekunde, ako se to ikako dalo izbjeći. “Da, umoran sam”, na posljetku je rekao. “Nisam baš raspoložen za razgovor.” I na to je iskapio ostatak piva i ustao, spremajući se za odlazak. Mameha i ja smo se pogledale. Kad je došao do vrata, okrenuo se prema nama i rekao: “Ne sviña mi so kad se pokaže da su me varali ljudi u koje sam imao |M>vjerenja.” I nakon toga je izašao, ne zatvorivši vrata za sobom. Mameha i ja smo ostale klečati, bile smo odveć zaprepaštene da bismo mogle bilo što reći. Napokon je

Mameha ustala i zatvorila vrata. Kad se vratila za stol, prvo je klcknula i zagladila kimono, a onda je srdito stisnula oči i 289 upitala me: “U redu, Savuri. Da čujem što si zapravo rekla Hatsumomo?” “Mameha-san, zar nakon tolikog truda? Obećala sam vam da neću učiniti ništa čime bih ugrozila svoje šanse.” “Doktor te je očito odbacio kao praznu vreću. Sigurna sam da za to postoji nekakav razlog... ali nećemo ga otkriti dok ne saznamo što mu je Hatsumomo večeras rekla.” “Kako bismo to mogle saznati?” “Buča je bila ovdje. Moraš s njom razgovarati.” Uopće nisam bila sigurna da će Buča htjeti sa mnom razgovarati, ali rekla sam da ću pokušati i Mameha se, izgleda, time zadovoljila. Ustala je i pripremila se za odlazak, ali ja se nisam pomakla s mjesta, sve dok se ona nije okrenula da vidi što je sa mnom. “Mameha-san”, rekla sam, “smijem nešto pitati? Sad Hatsumomo zna da sam ja provodila vrijeme s doktorom i vjerojatno shvaća razlog. Doktor Rak sigurno zna razlog. Vi ga znate. Možda ga čak zna i Buča! Samo ja ništa ne znam. Biste li bili toliko ljubazni da mi objasnite svoj plan?” Mameha me pogledala kao da joj je doista žao što sam je to upitala. Jedan dugi trenutak gledala je svud naokolo, samo ne u mene, ali je na posljetku duboko uzdahnula i ponovo kleknula kraj stola kako bi mi rekla ono što sam htjela znati. “Ti vrlo dobro znaš”, počela je, “da te Uchida-san gleda očima umjetnika. Ali doktora zanima nešto drugo, a isto

tako i Nobua. Znaš li što znači izraz “jegulja beskućnica”?” Nisam imala pojma o čemu govori i to sam joj rekla. “Pa, muškarci na sebi imaju... neku vrstu “jegulje”“, rekla je. “Žene to nemaju. Ali muškarci imaju. To se nalazi...” “Mislim da znam o čemu govorite”, prekinula sam je, “ali nisam znala da se to zove jegulja.” “Zapravo, to nije jegulja”, nastavila je Mameha. “Ali ako se pravimo da je to jegulja, puno ćeš lakše shvatiti ovo što ću ti reći. Prema tome, misli o tome na taj način. Evo o čemu se radi: ta jegulja čitav ž ivot traž i sebi dom, a što misliš, što žene imaju u sebi? Spilje, u kojima jegulje vole boraviti. Ta špilja, to je mjesto iz kojega jednom mjesečno dolazi krv, kad “oblaci prekriju mjesec”, kako mi ponekad znamo govoriti.” Bila sam dovoljno odrasla da shvatim što Mameha time misli, jer sam već nekoliko godina prož ivljavala taj prolazak oblaka preko mjeseca. Kad mi se to prvi put dogodilo, uhvatio me užasan strah; ne bih se bila više prestrašila ni da sam kihnula i odjednom u rupčiću ugledala komadiće mozga. Mislila sam da umirem, sve dok me Tetića nije našla kako perem krvavu krpu i objasnila mi kako je krvarenje jednostavno dio onog što znači biti žena. “Možda ne znaš ovo o jeguljama”, nastavila je Mameha, “one ljubomorno čuvaju svoj teritorij. Kad nañu špilju koja im se sviña, neko se vrijeme vrpolje u njoj kako bi se uvjerile... ovaj, kako bi se uvjerile da je to zgodna špilja, pretpostavljam. A kad zaključe da je špilja udobna, označe je kao svoj teritorij... pljuvanjem. Jesi razumjela?” Da mi je Mameha jednostavno rekla to što mi je pokušavala predočiti, sigurna sam da bih bila šokirana,

ali barem bi mi bilo lakše shvatiti o čemu se radi. Tek mnogo godina kasnije, otkrila sam da mi je Mameha doslovce ponovila objašnjenje koje je ona čula od svoje starije sestre. “Sad dolazi nešto što će ti se možda činiti jako čudno”, rekla je, kao da ovo što je dosad rekla nije bilo čudno. “Muškarcima se to zapravo sviña raditi. U stvari, jako im se sviña. Ima muškaraca koji gotovo i ne rade ništa drugo nego čitavog ž ivota tragaju za raznim špiljama u koje će pustiti svoje jegulje. Posebno im se sviña ona ženska špilja u kojoj nikad dotad nije bila nijedna druga jegulja. Razumiješ? Mi to zovemo “mizuage.”“ “Sto zovemo “mizuage”?” “Kad muška jegulja prvi put istražuje žensku špilju. To zovemo mizuage.” 290 291 Dakle, mizu znači “voda”, age znači “podići” ili “polož iti”, prema tome, izraz mizuage zvuči kao da ima nekakve veze s podizanjem vode ili polaganjem nečega na vodu. Ako staviš tri gejše u jednu sobu, svaka će ti od njih iznijeti drugačije objašnjenje odakle dolazi taj izraz. Nakon što je Mameha završila s objašnjavanjem, ja sam samo bila još više zbunjena, ali sam se pravila kao da u tome vidim nekakav smisao.

“Pretpostavljam da možeš pogoditi zašto doktor voli dolaziti u Gion”, nastavila je Mameha. “On zarañuje mnogo novaca od svoje bolnice. Osim novca koji mu je potreban za uzdržavanje obitelji, sve ostalo troši na mizuage. Možda će te zanimati podatak da si ti baš onakva mlada djevojka kakve on najviše voli. Ja to dobro znam, jer sam ja bila jedna od njih.” Kako sam kasnije saznala, otprilike godinu ili dvije prije mog dolaska u Gion, doktor Rak je platio rekordnu cijenu za Mamehin mizuage, možda sedam ili osam tisuća jena. To danas možda ne zvuči mnogo, ali u ono vrijeme to je bila svota koju je čak i netko kao Majka, koja je jedino mislila o novcu i kako da ga se domogne, mogao vidjeti samo jednom ili dvaput u ž ivotu. Mamehin je mizuage dijelom bio tako skup zbog toga što je ona već bila slavna, ali postojao je još jedan razlog, kako mi je objasnila tog popodneva. Dva vrlo imućna muškarca nadmetala su se meñusobno tko će ponuditi višu cijenu za njezin mizuage. Jedan je bio doktor Rak. Drugi, neki poslovni čovjek koji se zvao Fujikado. Obično se muškarci ne natječu na takav način: oni se svi meñusobno poznaju i radije će se dogovoriti oko takvih stvari. Meñutim, Fujikado je ž ivio na drugom kraju Japana i tek je povremeno dolazio u Gion. Zato mu je bilo svejedno hoće li uvrijediti doktora Raka. S druge je pak strane doktor Rak, koji je tvrdio kako u sebi ima plemićke krvi, mrzio ljude koji su se uzdigli vlastitim radom, kao stoje to bio Fujikado, premda je i sam, najvećim dijelom, stekao bogatstvo i ugled vlastitim rukama. Kad je Mameha na sumo natjecanju primijetila No-buovo zanimanje za mene, odmah je pomislila kako je No-

bu sličan Fujikadu; postigao je uspjeh zahvaljujući vlastitim sposobnostima i bio odbojan ljudima kao što je doktor Rak. S obzirom na činjenicu da me je Hatsumomo ganjala naokolo kao što neka domaćica ganja žohara, ja se svakako nisam mogla nadati da ću postati slavna kao što je bila Mameha te tako postići visoku cijenu za svoj mizuage. Meñutim, ako se dovoljno svidim toj dvojici muškaraca, oni bi se mogli početi meñusobno nadmetati, što bi me dovelo u jednako povoljan položaj da novcem od mizuagea otplatim dugove kao da sam bila uspješna i popularna pri-pravnica. Na to je Mameha mislila kad je govorila o “izbacivanju iz ravnoteže” Hatsumomo. Hatsumomo je zlobno už ivala u Nobuovom zanimanju za mene, a pritom nije shvaćala kako će njegova naklonost vrlo vjerojatno podići cijenu mog mizuagea. Očevidno, morali smo ponovo privući doktora Raka. Ako on ne bude u igri, Nobu može ponuditi za moj mizuage koliko ga bude volja, to jest, ako uopće pokaže zanimanje za to. Ja nisam u to bila previše sigurna, ali me je Mameha uvjeravala kako ni jedan muškarac neće gajiti prijateljski odnos s petnaestogodišnjom pripravnicom ako mu nije na pameti njezin mizuage. “Možeš se kladiti da ono što ga privlači nisu razgovori s tobom”, rekla je. Pokušala sam se pretvarati kao da me to nije uvrijedilo. 292 293 i Dvadeseto poglavlje

Kad sad pogledam unatrag, vidim da je taj razgovor s Ma-mehom promijenio moj pogled na svijet. Prije toga, ništa nisam znala o mizuageu, bila sam još uvijek naivna djevojčica koja nije mnogo znala o ž ivotu. Ali nakon tog razgovora, počela sam shvaćati zbog čega muškarci poput doktora Raka troše toliko novaca i vremena u Gionu. Kad to jednom shvatiš, ne možeš to ponovo zaboraviti. Više nisam mogla misliti o doktoru Raku na isti način kao ranije. Kasnije te večeri čekala sam u svojoj sobi u okiyi da začujem zvuk Hatsumominih i Bučinih koraka na stubama. Već je bio jedan sat ujutro, ili još kasnije, kad su se napokon vratile kući. Čula sam kako je Buča umorna po načinu kako su joj dlanovi pljeskali po stubama, jer ona se ponekad uspinjala strmim stepenicama na sve četiri, poput psića. Prije nego što je zatvorila vrata njihove sobe, Hatsumomo je pozvala jednu od sluškinja i zatraž ila da joj donese pivo. “Ne, čekaj”, dodala je. “Donesi dvije boce. Hoću da Buča pije sa mnom.” “Molim vas, Hatsumomo-san”, čula sam kako se Buča buni. “Radije bih popila pljuvačku.” “Čitat ćeš mi na glas dok ja pijem, pa prema tome možeš usput malo popiti. Osim toga, mrzim kad su ljudi previše trijezni. To je odvratno.” Nakon toga sluškinja siñe. Kad se ponovo vraćala uza stube, čula sam kako čaše zveckaju na pladnju što ga je nosila. Dugo sam sjedila oslonjena uhom o vrata svoje sobe, slušajući Buču kako čita članak o nekom novom kabuki glumcu. Napokon je Hatsumomo posrćući izišla u hodnik i otvorila vrata gornjeg zahoda.

“Bučo!” čula sam je kako dovikuje. “Zar ti se ne jedu rezanci?” “Ne, gospoño.” “Izañi na ulicu i pokušaj pronaći prodavača. Kupi i sebi jednu zdjelicu, neću jesti sama.” Buča uzdahne i siñe niz stepenice, ali ja sam prvo morala pričekati da se Hatsumomo vrati u sobu i tek sam se onda odšuljala dolje. Ne bih možda uspjela dostići Buču, ali ona je bila toliko umorna da se vukla ulicom otprilike takvom brzinom kakvom se mulj cijedi niz kosinu i s otprilike isto toliko svrhe. Kad sam je napokon dostigla, preplašeno me je pogledala i pitala me što se dogodilo. “Ništa se nije dogodilo”, odgovorila sam, “samo... očajnički mi je potrebna tvoja pomoć.” “Oh, Chiyo-chan”, odgovorila mi je, mislim da me je još samo ona tako zvala, “nemam vremena! Pokušavam naći rezance za Hatsumomo, a ona će me natjerati da ih i ja jedem. Bojim se da ću se pobljuvati po njoj.” “Bučo, jadnice”, rekla sam. “Izgledaš kao led kad se počne topiti.” Lice joj se objesilo od umora i činilo se kao da ju tež ina odjeće vuče prema zemlji. Rekla sam joj neka sjedne negdje, a ja ću potraž iti prodavača i donijeti joj rezance. Bila je tako umorna da se uopće nije bunila, samo mi je pruž ila novac i sjela na jednu klupu na obali Shira-kawe. Trebalo mi je dosta vremena da pronañem prodavača, ali sam ga napokon našla i vratila se s dvije zdjelice vrućih rezanaca. Buča je duboko spavala, zabačene glave i otvorenih usta kao da lovi kišne kapi. Bilo je oko dva sata ujutro i na ulici je još uvijek bilo ljudi. Jedna skupina

294 295 muškaraca hihotala se gledajući usnulu Buču kao da je to nešto najmješnije što su vidjeli u zadnjih nekoliko tjedana, a moram priznati, doista je bilo neobično vidjeti gejšu pri-pravnicu u svečanoj odjeći kako hrče na klupi. Kad sam odlož ila zdjelice s rezancima, probudila sam je što sam nježnije mogla i rekla: “Bučo, silno te želim zamoliti za jednu uslugu, ali... bojim se da nećeš biti sretna kad čuješ što traž im od tebe.” “Nije važno”, odgovorila mi je. “Ionako nema više ničeg zbog čega bih bila sretna.” “Ti si večeras bila prisutna kad je Hatsumomo razgovarala s doktorom. Bojim se da bi taj razgovor mogao ugroziti čitavu moju budućnost. Hatsumomo mu je sigurno rekla nekakvu laž o meni, jer me doktor više ne želi vidjeti.” Koliko god sam mrzila Hatsumomo i željela saznati što je učinila, odmah sam požalila što sam pokrenula razgovor o tome. Buča je bila toliko nesretna da je čak i taj mali dodatni pritisak s moje strane za nju bio previše. Istog su joj se časa niz široke obraze počele kotrljati suze, kao da ih je godinama skupljala u sebi. “Nisam znala, Chiyo-chan!” rekla je, petljajući prstima ispod obija u potrazi za rupčićem. “Nisam imala pojma!” “Misliš, nisi znala što će Hatsumomo reći? Ali kako je to itko mogao znati?” “Nije to. Nisam znala da itko može biti tako zao! Ja to ne razumijem... Ona to radi bez ikakvog razloga, samo da nekome nanese zlo. A najgore je od svega to što misli da

joj se ja divim i da želim biti ista takva. A ja je mrzim! Nikad nikoga nisam toliko mrzila.” Žuti je rupčić jadne Buče ubrzo postao sav umrljan od razmazane šminke. Ako je ranije sličila kocki leda koja se počinje topiti, sad je sličila na mlaku vode. “Bučo, molim te, poslušaj me”, rekla sam. “Ne bih to traž ila od tebe kad bi postojala bilo kakva druga mogućnost da to saznam. Ali ne želim se ponovo naći u situaciji da ž ivot provodim kao sluškinja, a to će se dogoditi ako Hatsumomo uspije u onom što je naumila. Neće se smiriti dok se ne nañem poput žohara pod njezinom nogom. Hoću reći, zgnječit će me ako mi ti ne pomogneš da joj uma-knem!” Buci je to bilo smiješno i obje smo se počele smijati. I tako, dok jadna Buča nije znala bi li plakala ili se smijala, ja sam joj uzela rupčić iz ruke i pokušala malo popraviti razmazanu šminku. Bila sam toliko dirnuta što ponovo vidim onu staru Buču koja mi je nekoć bila prijateljica da su se i meni oči ispunile suzama i bacile smo se jedna drugoj u zagrljaj. “Oh, Bučo, potpuno ti se razmazala šminka”, rekla sam joj kad smo se isplakale. “Nije važno”, rekla je. “Reći ću Hatsumomo da mi je na ulici prišao nekakav pijanac i protrljao mi lice svojim rupčićem, a ja nisam mogla ništa jer sam u rukama nosila zdjelice s rezancima.” Nisam mislila da će išta više reći, ali je ona, nakon stanke, duboko uzdahnula. “Ja ti želim pomoći, Chiyo-san”, rekla je, “ali predugo sam se zadržala. Hatsumomo će me doći traž iti ako ne požurim natrag. A ako nas nañe zajedno...”

“Moram ti samo postaviti nekoliko pitanja. Reci mi, kako je Hatsumomo saznala da ja zabavljam doktora u čajani Shirae?” “Ah, to”, rekla je Buča. “Ona te je pokušala zadirkivati prije nekoliko dana u vezi s njemačkim veleposlanikom, ali tebe kao da uopće nije diralo to što ti je govorila. Kad te je vidjela tako smirenu, odmah je pomislila kako ste ti i Mameha sigurno smislile nekakav plan. Otišla je Awajiumiju u ured za registracije i pitala ga u kojim si čajanama zaračunavala svoje vrijeme. Kad je čula da je Shirae jedna od njih, lice joj je dobilo onaj zlobni izraz i iste smo večeri počele odlaziti tamo traž iti doktora. Dvaput smo otišle uzalud, a onda smo ga napokon našle.” Vrlo je malo imućnih muškaraca zalazilo u čajanu Shirae. Zato je Hatsumomo odmah pomislila na doktora 296 297 Raka. Postupno sam počela shvaćati kako je on u Gionu na glasu kao “specijalist za mizuage”. Čim joj je on došao na pamet, Hatsumomo je vjerojatno odmah pogodila što to Mameha smjera. “Sto mu je rekla večeras? Kad smo ušle u sobu nakon što ste vi otišle, doktor uopće nije htio govoriti s nama.” “Pa”, rekla je Buča, “neko su vrijeme čavrljali o svemu i svačemu, a onda je Hatsumomo odglumila kako ju je tobože nešto podsjetilo na jednu priču. I počela je: “U mojoj okiyi ima jedna mlada pripravnica koja se zove Sayu-ri...” Kad je doktor čuo tvoje ime... kažem ti, trgnuo

se kao da ga je ubola pčela. I rekao: “Ti je poznaješ?” Na što mu je Hatsumomo odgovorila: “Naravno da je poznajem, doktore. Pa ž ivi sa mnom u istoj okiyi\” Nakon toga je rekla još nešto, čega se ne sjećam, i onda: “Ne bih smjela govoriti o Sayuri jer... pa, ja joj zapravo pomažem prikriti jednu važnu tajnu.”“ Sledila sam se kad sam to čula. Bila sam sigurna da je Hatsumomo smislila nekakvu groznu laž . “Bučo, kakvu je to tajnu izmislila?” “Pa, nisam sigurna jesam li dobro shvatila. Nije mi se uopće činilo nešto jako važno. Rekla mu je kako postoji neki mladić koji ž ivi u blizini naše okiye, ali da nam Majka strogo zabranjuje da imamo dečke. Rekla je kako se ti i taj dečko jako volite i kako joj nije teško lagati za tebe kad je to potrebno, jer smatra da je Majka u tome previše stroga. Rekla je kako vas čak pušta da provedete neko vrijeme zajedno u njezinoj sobi kad Majke nema u okiyi. A onda je rekla nešto kao: “Oh, ali... zbilja vam to nisam smjela reći, doktore! Sto ću ako to nekako doñe Majci do ušiju, nakon što sam se toliko namučila pomažući Savuri da nitko ne sazna tu tajnu!” Meñutim, doktor je rekao kako joj je zahvalan što mu je to ispričala i kako će to što je čuo sigurno zadržati za sebe.” Mogla sam zamisliti koliko je Hatsumomo už ivala u svojoj maloj spletki. Upitala sam Buču je li bilo još nečega, ali ona je rekla da nije. Zahvalila sam joj se nekoliko puta što mi je pomogla i rekla joj kako mi je žao što je ovih zadnjih nekoliko godina ž ivjela kao Hatsumomina robinja. “Mislim da je to urodilo i nekim dobrom”, odgovorila je Buča. “Majka je baš prije nekoliko dana odlučila da me posvoji. I tako bi se možda ipak na kraju mogao ostvariti

moj san o domu u kojem ću mirno moći prož ivjeti svoj ž ivot.” Osjetila sam grč u želucu kad sam to čula, premda sam joj rekla kako se veselim zbog nje. I doista, bilo mi je drago zbog nje, ali sam isto tako dobro znala kako je mogućnost da Majka posvoji mene, a ne nju, važan dio Ma-mehina plana. Sutradan, u njezinom stanu, ispričala sam Mamehi što sam saznala. Čim je čula ono o mom navodnom dečku, počela je s gañenjem tresti glavom. Ja sam već i sama naslutila što je Hatsumomo time htjela postići, ali mi je ona sad objasnila kako je Hatsumomo na lukav način navela doktora Raka na pomisao da je neka “jegulja” već istraž ivala moju “špilju”, da se tako izrazim. Još ju je više uzrujala vijest o Bučinom usvojenju. “Pretpostavljam”, rekla je, “da imamo još nekoliko mjeseci vremena prije nego što se to dogodi. A to znači da je došlo vrijeme za tvoj mizuage, Savuri, bez obzira jesi li za to spremna ili nisi.” Još istog tjedna Mameha je otišla u dućan sa slatkišima i naručila za mene kolačiće od riže koje mi zovemo ekubo, što na japanskom znači “jamica”. Tako ih zovemo jer na vrhu imaju jamicu s malenim crvenim krugom u sredini, što neki ljudi smatraju prilično dvosmislenim. Mene su uvijek podsjećali na male jastučiće, blago udubljene kao da je na njima spavala neka žena i zamazala ih rumenilom za usne, jer je možda bila previše umorna da prije 298 299

spavanja očisti šminku. Bilo kako bilo, kad neka gejša pri-pravnica postane dostupna za mizuage, ona kutije s tim ekubo kolačićima poklanja muškarcima koji je često pozivaju na svoje zabave. Većina pripravnica poklanja najmanje po tucet takvih kutija, možda i mnogo više, ali ja ću ih moći pokloniti samo Nobuu i doktoru, ako budemo imale sreće. Ja sam, dakako, bila tužna što neću te kolačiće pokloniti predsjedniku, ali s druge strane, čitava mi se stvar činila tako neukusnom da mi nije bilo previše žao što on neće u to biti uključen. S Nobuom je sve išlo lako. Vlasnica čajane Ichiriki zamolila ga je da jedne večeri doñe malo ranije, pa smo se Mameha i ja našle s njime u jednoj maloj sobi koja je gledala na ulazno dvorište. Ja sam mu se zahvalila na pažnjama koje mi je ukazivao, jer on je u zadnjih šest mjeseci bio izvanredno ljubazan prema meni: povrh toga što me je često pozivao da ga zabavljam čak i kad predsjednik nije bio s njime, donosio mi je raznovrsne darove, osim onog ukrasnog češlja koji mi je poklonio one večeri kad je došla Hatsumomo. Nakon što sam mu se zahvalila, uzela sam kutiju s ekubo kolačićima, umotanu u neizbi-jeljeni papir i uvezanu grubom uzicom, naklonila se i gurnula kutiju preko stola prema njemu. On ju je primio, a Mameha i ja smo mu se još nekoliko puta zahvalile na ljubaznosti, neprestano se klanjajući, tako da mi se već vrtjelo u glavi. Ta mala ceremonija nije dugo trajala i No-bu je izišao iz sobe, noseći kutiju u onoj svojoj

jednoj ruci. Kasnije, kad sam ga zabavljala na njegovoj zabavi, nije to ni jednom spomenuo. Zapravo, činilo mi se kako mu je zbog svega toga pomalo neugodno. Doktor Rak je, dakako, bio nešto sasvim drugo. Za početak Mameha je morala obići sve glavne čajane u Gio-nu i moliti njihove gazdarice da ju obavijeste ako se doktor pojavi kod njih. Čekale smo nekoliko noći, a onda je stigla poruka da se pojavio u čajani Yashino kao gost jednog drugog čovjeka. Požurila sam do Mamehina stana da se presvučem i potom krenula u Yashino s kutijom ekubo kolačića zamotanom u komad svile. Yashino je bila jedna nova čajana, sagrañena potpuno u zapadnjačkom stilu. Sobe su bile na svoj način elegantne, s tamnim gredama i tako dalje, ali soba u koju su mene uveli te večeri imala je umjesto tatami strunjača i stolova okruženih jastučićima, tvrdi drveni pod pokriven perzijskim tepihom, stolić za kavu i nekoliko debelo tapeciranih stolaca. Moram priznati, uopće mi nije palo na pamet sjesti na jedan od tih stolaca, nego sam čekala Ma-mehu klečeći na tepihu, iako mi je tvrdi pod užasno žuljao koljena. Još sam bila u tom položaju kad je pola sata kasnije ona ušla u sobu. “što to radiš?” rekla mi je. “Ovo nije japanska soba. Sjedni na jedan od ovih stolaca i pokušaj izgledati kao da ti je udobno.” Učinila sam kako mi je rekla. Ali kad je ona sjela na drugi stolac nasuprot meni, vidjela sam da se osjeća isto toliko nelagodno kao i ja. Zabava kojoj je prisustvovao doktor, održavala se u susjednoj sobi. Mameha ga je već neko vrijeme zabavljala. “Stalno mu natačem pivo, kako bi bio prisiljen otići na zahod”, rekla mi je. “Kad doñe do toga, ja ću ga

sačekati u hodniku i zamoliti ga neka svrati ovamo. Moraš mu odmah dati ekubo. Ne znam kako će on na to uzvratiti, ali to nam je jedina šansa da popravimo štetu koju nam je nanijela Hatsumomo.” Mameha je nakon toga otišla, a ja sam još dugo čekala u onom stolcu. Bilo mi je vruće i bojala sam se da će mi znoj od vrućine i nervoze otopiti bjelilo i pretvoriti mi lice u nešto slično zgužvanoj plahti na futonu nakon prospavane noći. Pokušavala sam se nečim zabaviti kako bih smanjila nervozu, ali jedino sam mogla s vremena na vrijeme ustati i na brzinu provjeriti šminku u zrcalu koje je visjelo na zidu. Napokon sam začula glasove, zatim kucanje na vratima i nakon toga Mameha širom otvori vrata. “Izvolite, doktore, uñite, samo na trenutak”, rekla je. Vidjela sam doktora Raka kako stoji u polumraku hodnika, izgledao je strogo kao oni stari portreti koje možeš 300 301 vidjeti u predvorjima banaka. Piljio je u mene kroz svoje okrugle naočale. Nisam bila sigurna što bih trebala napraviti; da sam klečala na strunjačama, sad bih mu se naklonila, stoga sam kleknula na tepih i pozdravila ga na isti način, premda sam bila sigurna da Mameha neće biti zadovoljna što sam tako postupila. Mislim da me doktor nije ni pogledao.

“Radije bih se vratio na zabavu”, rekao je. “Ispričavam se.” “Savuri vam je nešto donijela, doktore”, zaustavila ga je Mameha. “Uñite, molim vas, samo na trenutak.” Pokretom ruke pozvala ga je da uñe u sobu i odvela ga do jednog od tapeciranih stolaca. Potom je, valjda, zaboravila što mi je ranije govorila, jer smo sad obje klečale na tepihu, svaka s jedne strane doktorovih koljena. Uvjerena sam da je doktoru godilo gledati dvije tako raskošno odjevene žene kako mu kleče pod nogama. “Žao mi je što vas nisam vidjela nekoliko dana”, rekla sam mu. “Ali kao da je već zatoplilo. čini mi se kao da je prošlo čitavo jedno godišnje doba!” Doktor mi ništa nije odgovorio, samo je nastavio piljiti u mene. “Molim vas, primite ove ekubo, doktore”, rekla sam i naklonivši se, postavila kutiju na stol, blizu njegove ruke. On je stavio obje ruke u krilo, kao da hoće reći kako mu ne pada na pamet dotaknuti kutiju. “Zašto mi to daješ?” Mameha se umiješa. “Oprostite, doktore. Ja sam navela Savuri da povjeruje kako bi vam bilo drago primiti od nje ekubo. Nadam se da nisam pogriješila?” “Pogriješila si. Možda ti ne poznaješ ovu djevojku tako dobro kao što misliš. Ja tebe uistinu cijenim, Mameha--san, ali ne služ i ti na čast što mi je preporučaš.” “Oprostite, doktore”, rekla je Mameha. “Nisam imala pojma da vi tako mislite. Imala sam dojam da vam je Savuri vrlo draga.” “U redu. Sad kad smo sve razjasnili, idem natrag na zabavu.” 302

“Ali smijem vas nešto pitati? Je li vas Savuri nekako uvrijedila? Čini mi se da ste se tako neočekivano promijenili.” “Sasvim sigurno me je uvrijedila. Rekao sam ti da me vrijeña kad me ljudi varaju.” “Sayuri-san, srami se što si prevarila doktora!” ukorila me je Mameha. “Sigurno si mu rekla nešto što si znala da nije istina. Što si mu to rekla?” “Ne znam!” odgovorila sam koliko god sam bezazleni-je mogla. “Ukoliko se ne radi o onom prije nekoliko tjedana, kad sam mu rekla kako je zatoplilo, a zapravo nije...” Mameha me je kratko pogledala; mislim da joj se to nije svidjelo. “To vi raščistite meñu sobom”, rekao je doktor. “Mene se to ne tiče. A sad me, molim vas, ispričajte.” “Ali, doktore, prije nego što odete”, zadržavala ga je Mameha, “recite, ne radi li se možda o nekakvom nesporazumu? Savuri je poštena djevojka i nikad ne bi nekog svjesno prevarila. Pogotovo nekog tko je bio tako ljubazan prema njoj.” “Predlažem ti da je upitaš o dečku iz susjedstva”, odgovori joj doktor. Laknulo mi je što je napokon spomenuo pravi razlog. Doktor je bio tako rezerviran čovjek, da me ne bi iznenadilo da je odbio govoriti o tome. “Znači, u tome je problem!” uzviknula je Mameha. “Sigurno ste razgovarali s Hatsumomo.” “Ne vidim zašto bi to bilo važno”, odgovori doktor. “Ona tu priču širi po Gionu. U tome nema ni trunke istine! Otkako je Savuri dobila važnu ulogu u Plesovima stare prijestolnice, Hatsumomo se svim silama trudi da je osramoti.”

Priredba Plesovi stare prijestolnice predstavljala je Hvake godine najvažniji dogañaj u Gionu. Premijera je trebala biti za samo šest tjedana, početkom travnja. Sve su plesne uloge podijeljene još prije nekoliko mjeseci i ja bih 303 bila počašćena da su neku od njih dodijelili meni. Moja je učiteljica čak natuknula takvu mogućnost, ali koliko sam znala, zasad sam jedino trebala svirati u orkestru i uopće se nisam trebala pojaviti na pozornici. Mameha je to izričito traž ila, kako nastupom na pozornici ne bih još više izazvala Hatsumomo. Kad me je doktor pogledao, nastojala sam izgledati kao netko tko će plesati neku značajnu ulogu i tko je već dosta dugo upoznat s tom činjenicom. “Žao mi je što to moram reći, doktore, ali Hatsumomo je poznata laž ljivica”, nastavila je Mameha. “Nije preporučljivo vjerovati onome što ona kaže.” “Prvi put to čujem.” “Nikome nije ni na kraj pameti da vam to kaže”, odgovori mu Mameha tihim glasom kao da se doista boji da je netko ne čuje. “Meñu gejšama ima toliko onih koje ne govore istinu! Zato ni jedna ne želi biti prva koja će neku drugu optuž iti da laže. Ali, ili vam ja sada lažem, ili je Hatsumomo lagala kad vam je ispričala tu priču. Vi morate odlučiti koju od nas bolje poznajete i kojoj više vjerujete.” “Ne shvaćam zašto bi Hatsumomo izmišljala takve priče samo zato što je Sayuri dobila ulogu u predstavi.” “Sigurno ste upoznali Hatsumominu mlañu sestru Buču. Hatsumomo se nadala da će Buci pripasti uloga koju je

dobila Savuri. A ja sam dobila ulogu koju je Hatsumomo željela za sebe! Ali sve to sad nije važno, doktore. Ako sumnjate u Savurino poštenje, potpuno vas shvaćam što se nećkate prihvatiti od nje ekubo.” Doktor je dugo šutke sjedio i gledao u mene. Na posljetku je rekao: “Zamolit ću jednog od liječnika u bolnici daje pregleda.” “Ja bih vam željela izaći u susret koliko god više mogu”, rekla je Mameha, “ali teško bih je mogla nagovoriti na to, budući da još niste pristali ponuditi se kao zaštitnik za njezin mizuage. Ako sumnjate u njezino poštenje... pa, Savuri će pokloniti ekubo mnogim muškarcima. Sigurna sam da će većina njih biti sumnjičava prema pričicama koje čuju od Hatsumomo.” Činilo se da je to napokon postiglo učinak koji je Mameha željela postići. Doktor Rak je neko vrijeme šutke sjedio. Na posljetku je rekao: “Zbilja ne znam što bi bilo ispravno učiniti. Prvi put se nalazim u tako neobičnom položaju.” “Molim vas, prihvatite ekubo, doktore i zaboravimo Hatsumomine ludosti.” “Često sam slušao o nepoštenim djevojkama koje namjeste mizuage u ono doba u mjesecu kad je muškarca lako prevariti. Samo, ja sam liječnik, znaš, mene ne možete lako prevariti.” “Ali nitko vas ne pokušava prevariti!” Doktor je još trenutak ostao sjediti, a onda je ustao i, uzdignutih ramena i isturenih laktova, izišao iz sobe. Ja sam bila toliko zaokupljena klanjanjem da nisam stigla gledati je li uzeo ekubo kolačiće ili nije, ali na sreću, kad sam pogledala na stol nakon što su on i Mameha otišli, vidjela sam da ih više ondje nema.

Kad je Mameha govorila o mojoj ulozi u predstavi, mislila sam da je ona to izmislila kao objašnjenje zašto Hatsumomo širi laž i o meni. Stoga možeš zamisliti kako sam se idućeg dana iznenadila kad sam saznala da je zapravo govorila istinu. Odnosno, ako još i nije sasvim bilo istina, Mameha je tvrdila kako će zasigurno biti istina do kraja tjedna. U to vrijeme, sredinom tridesetih godina, u Gionu je radilo vjerojatno čak sedam ili osam stotina gejši, a kako je u proljetnoj priredbi Plesova stare prijestolnice moglo sudjelovati samo njih šezdeset, borba za uloge razorila bi svake godine mnoga prijateljstva. Mameha nije govorila istinu kad je doktoru rekla kako je preotela ulogu od Hatsumomo: ona je, naime, bila jedna od malog broja gejši kojima je svake godine bila zajamčena solo uloga. Meñu- 304 305 Dvadeset prvo poglavlje i tim, doista je bila istina da je Hatsumomo očajnički željela vidjeti Buču na pozornici. Ne znam odakle joj pomisao da je to ostvarivo, jer premda je Buča dobila pripravničku nagradu i još neke počasti, nikad se nije isticala u plesu. Bilo kako bilo, nekoliko dana prije nego što sam predala doktoru kutiju s ekubo kolačićima, jedna

je sedamnaestogodišnja pripravnica koja je dobila solo ulogu u predstavi, pala niza stube i povrijedila nogu. Sirota je djevojka bila očajna, ali su sve ostale pripravnice bile spremne iskoristiti njezinu nesreću i uskočiti na njezino mjesto. Ta je uloga na kraju pripala meni. Ja sam tada imala samo petnaest godina i nikad još nisam plesala na pozornici, što ne znači da nisam bila spremna. Budući da sam tolike večeri ostajala u okiyi, umjesto da trčim sa zabave na zabavu poput svih ostalih pripravnica, Tetića mi je često svirala shami-sen kako bih mogla vježbati plesanje. To je bio razlog zbog čega su me, sa samo petnaest godina, već bili promaknuli u jedanaesti rang, iako vjerojatno nisam imala više dara za ples od drugih djevojaka. Štoviše, da me Mameha nije toliko skrivala od javnosti zbog Hatsumomo, mogla sam već prethodne godine dobiti ulogu u predstavi. Obavijestili su me da sam dobila ulogu sredinom ožujka, tako da mi je za probe ostalo samo oko mjesec dana. Na sreću, moja mi je učiteljica plesa željela pomoći i često je radila sa mnom popodne, izvan uobičajenih proba. Majka nije odmah saznala što se dogodilo, Hatsumomo joj to, naravno, nije htjela reći, nego tek nekoliko dana kasnije, iz govorkanja svojih prijateljica s kojima je igrala mah--jong. Kad se vratila u okiyu, upitala me je li istina da sam dobila ulogu. Potvrdila sam, na što je ona otišla u svoju sobu s takvim izrazom zaprepaštenja na licu kao da je upravo vidjela svog psića Takua kako zbraja nizove brojki u njezinim knjigama. Naravno, Hatsumomo je pucala od bijesa, ali Mame-hu to nije zabrinjavalo. Kako je rekla, došao je trenutak da izbacimo Hatsumomo iz borilišta. 306

Jednog kasnog popodneva, otprilike tjedan dana nakon toga, Mameha mi je prišla u pauzi proba i vidjela sam da je zbog nečeg vrlo uzbuñena. Izgleda da joj je barun prethodnog dana onako, kao uzgred, spomenuo kako za kraj idućeg tjedna priprema zabavu za izvjesnog kreatora kimona Arashina. Barun je posjedovao jednu od najpoznatijih zbirki kimona u Japanu. Najvećim se dijelom zbirka sastojala od antiknih komada, ali je s vremena na vrijeme barun kupovao još i poneke osobito lijepe primjerke rada ž ivućih umjetnika. Odluka da otkupi jedan Arashinov kimono navela ga je na zamisao da priredi zabavu. “Kad mi je barun to spomenuo, pomislila sam kako mi to ime, Arashino, zvuči nekako poznato”, rekla mi je Mameha, “ali se u prvi čas nisam mogla sjetiti otkuda ga znam. On je jedan od Nobuovih najboljih prijatelja! Shvaćaš kakve nam to pruža mogućnosti? Nisam se toga sjetila sve do danas, ali nagovorit ću baruna da na tu svoju zabavu pozove Nobua i doktora. Uvjerena sam da se njih dvojica neće svidjeti jedan drugome. Kad doñe do nadmetanja za tvoj mizuage, možeš biti sigurna da ni jedan od njih dvojice neće ostati po strani, znajući kakav plijen može dopasti onome drugome.” Bila sam užasno umorna, ali kako nisam željela razo-i čarati Mamehu, oduševljeno sam zapljeskala rukama i re-! kla kako sam joj vrlo zahvalna što je smislila tako lukav plan. I doista mislim kako je to lukavo smislila, ali naj- 307 većim mi se dokazom lukavosti činila njezina uvjerenost kako će bez teškoća nagovoriti baruna da tu dvojicu muškaraca pozove na zabavu. Očevidno, oni će obojica

rado prihvatiti poziv, Nobu zato što je barun bio jedan od investitora u kompaniju Iwamura, iako ja to tada nisam znala, a u doktorovu slučaju... pa, doktor je sebe smatrao pomalo aristokratom, premda je vjerojatno imao tek jednog opskurnog pretka s nešto plemićke krvi, stoga će se on smatrati obveznim prisustvovati bilo kakvom dogañaju na koji ga poziva barun. Meñutim, nije mi bilo jasno zbog čega bi barun pristao pozvati bilo jednog, bilo drugog. Nobu mu se nije sviñao; vrlo je malo bilo onih koji Nobua nisu smatrali odbojnim. A što se tiče doktora Raka, barun ga uopće nije poznavao i mogao je isto tako pozvati nekog prolaznika s ulice. No, Mameha je, u to sam se već uvjerila, bila vrlo vješta kad je nekoga trebalo na nešto nagovoriti. Pozivi su dogovoreni i čak je uspjela nagovoriti moju nastavnicu plesa da me iduće subote oslobodi proba kako bih i ja mogla otići na zabavu. Zabava je trebala početi rano popodne i završiti večerom, iako smo Mameha i ja trebale stići kad zabava već bude u tijeku. Tako je već bilo oko tri sata popodne kad smo se napokon ukrcale u rikšu i krenule prema barunovom imanju, koje se nalazilo u podnož ju brda u sjeveroistočnom dijelu grada. To je bio moj prvi posjet jednom tako luksuznom posjedu i bila sam prilično zapanjena onim što sam vidjela, jer ako zamisliš pozornost koja se poklanja podrobnostima pri izradi kimona, dakle, ista je takva pozornost bila primjetna u ureñenju i brizi za imanje na kojem je barun ž ivio. Glavnu je kuću sagradio još njegov djed, ali je vrtove, koji su me se dojmili poput goleme prostirke od tkanine ukrašene raskošnim šarama, zamislio i odnjegovao njegov otac. Navodno su kuća i vrtovi uvijek bili u odreñenom neskladu, sve dok barunov stariji brat nije godinu dana prije nego što je poginuo u atentatu, premjestio ribnjak i napravio vrt mahovine, kroz koji je

staza od kamenih ploča vodila od paviljona za promatranje mjeseca do jednog krila kuće. Crni labudovi klizili su po površini ribnjaka, tako ponosna dr- !”.? žanja da si se osjećao posramljenim što si samo obično, nezgrapno ljudsko biće. Trebale smo započeti s pripremanjem ceremonije čaja kojoj će se muškarci priključiti kada budu spremni, stoga sam se začudila kad smo prošle kroz glavni ulaz i nismo se uputile prema uobičajenom čajnom paviljonu, nego ravno do obale ribnjaka, gdje smo se ukrcale u jedan brodić. Brodić je bio veličine uske sobe. Najveći je dio bio otvoren i imao je drvene klupe postavljene uz rub, ali se na jednom kraju uzdizao mali, natkriveni paviljon s platformom prekrivenom tatami strunjačama. Čak je imao i zidove od papirnatih paravana koji su bili odmaknuti ustranu radi zraka, a u samom je središtu bio četverouglasti drveni otvor ispunjen pijeskom, koji je služ io kao ognjište na kojem je Mameha zapalila ugljene brikete kako bi zagrijala vodu u elegantnom željeznom čajniku. Dok je ona bila zabavljena vatrom, ja sam pokušala biti od koristi slažući sve što nam je potrebno za ceremoniju. Već sam bila prilično nervozna, a onda se Mameha, nakon što je stavila čajnik na vatru, okrenula prema meni i rekla: “Ti si pametna djevojka, Savuri. Ne trebam ti govoriti što će biti s tobom ako doktor Rak ili Nobu izgube zanimanje za tebe. Ne smiješ dopustiti da ijedan od njih pomisli kako ukazuješ preveliku pozornost onomu drugomu. Ali, naravno, malo ljubomore neće ništa škoditi. Sigurna sam da ćeš to znati izvesti.” Ja nisam bila toliko sigurna, ali znala sam da ću, u svakom slučaju, morati pokušati.

Prošlo je pola sata dok barun i njegovih deset gostiju nisu izišli iz kuće i polako se uputili prema brodiću, zastajkujući svako malo kako bi se iz različitih kutova divili pogledu na brda. Kad su se ukrcali u brodić, barun nas je, odgurujući brod motkom, dovezao nasred ribnjaka. Mameha je pripravila čaj, a ja sam dijelila gostima šalice s i”-ajem. Nakon toga smo pošle u šetnju kroz vrtove zajedno s muškarcima i ubrzo smo došli do jedne drvene platforme i/.nad vode, gdje je nekoliko sluškinja rasporeñivalo jastu- 308 309 I t ke na kojima će muškarci sjediti i stavljalo pladnjeve s bocama toplog sakea. Namjerno sam klekla pokraj doktora Raka i upravo sam pokušavala smisliti što bih mu rekla kad mi se, na moje iznenañenje, on prvi obratio. “Je li ona posjekotina na bedru lijepo zarasla?” upitao me. Moraš znati da je sad već bio ožujak, a ja sam po-sjekla nogu još u studenom. U meñuvremenu sam doktora Raka vidjela više puta nego što mogu nabrojiti, prema tome, doista ne znam zašto je toliko čekao da me to upita i zašto mi je to pitanje postavio upravo tada, pred toliko ljudi. Na sreću, mislim da ga nitko nije čuo, zato sam spustila glas dok sam mu odgovarala.

“Hvala lijepa, doktore. Uz vašu pomoć, potpuno je zarasla.” “Nadam se da nije ostao veliki ož iljak”, rekao je. “O ne, samo sićušna neravnina, zbilja.” Mogla sam tu prekinuti razgovor o tome i možda mu natočiti šake ili promijeniti temu, ali sam slučajno primijetila kako prstom jedne ruke gladi palac druge. Znala sam da je doktor čovjek koji ništa ne radi bez razloga. Ako, dakle, gladi palac na taj način i pritom misli na moju nogu... no da, odlučila sam kako bi bilo glupo promijeniti temu. “Nije to nekakav pravi ož iljak”, nastavila sam. “Katkad, dok se kupam, prijeñem preko njega prstima i... zapravo, to je kao nekakva malena uzvisina. Otprilike ovakva.” Prešla sam kaž iprstom preko zgloba na prstu druge ruke i potom sam pruž ila doktoru prst da i on to učini. Podigao je ruku, ali je onda oklijevajući zastao. Nakratko me je pogledao u oči. Zatim je povukao ruku i pogladio zglob vlastitog prsta. “Takva je posjekotina trebala zacijeliti bez ikakvog traga”, rekao je. “Pa, možda nije toliko velika kao što sam rekla. Na-pokon, moja je noga, vidite, jako... ovaj, osjetljiva. Dovolj-no je da mi na nogu padne kapljica kiše, sva se stresem!” Neću se praviti kao da je išta od toga imalo nekakvog smisla. Ož iljak neće izgledati veći samo zato jer je noga osjetljiva i uostalom, kad sam to zadnji put osjetila kapljice kiše na goloj nozi? Ali sad kad sam shvaćala stvarni razlog doktorova zanimanja za mene, pretpostavljam da sam, napola s gañenjem, a napola očarana, pokušavala pogoditi što mu je na umu. Bilo kako bilo, doktor je pročistio grlo i nagnuo se prema meni: “A... jesi li vježbala?”

“Vježbala?” “Posjekla si se kad si izgubila ravnotežu dok si... no da, znaš što mislim. Svakako ne želiš da se to opet dogodi. Prema tome, pretpostavljam da si vježbala. Samo, kako se vježbaju takve stvari?” Nakon što je to rekao, zavalio se unazad i sklopio oči. Bilo mi je jasno da od mene očekuje duž i odgovor, a ne samo riječ ili dvije. “Pa, možda ćete misliti da sam šašava, ali svake večeri...”, započela sam, a onda sam morala nešto smisliti. Stanka se oduljila, ali doktor ni na trenutak nije otvorio oči. Sličio mi je na ptića u gnijezdu koji čeka majčin kljun. “Svake večeri”, nastavila sam, “prije nego što uñem u kupku, vježbam održavanje ravnoteže u različitim pozicijama. Katkad drhtim od struje hladnog zraka na goloj kož i, ali tako provedem pet ili možda deset minuta.” Doktor pročisti grlo, što sam ja shvatila kao dobar znak. “Prvo održavam ravnotežu na jednoj, a onda na drugoj nozi. Ali nezgoda je u tome...” Do tog je trenutka barun, koji nam je sjedio sučelice, razgovarao s drugim gostima, ali sad je završio s time što je govorio i nastala je tišina. Moje su sljedeće riječi odzvonile tako jasno kao da sam ih izgovorila s govornice. “... kad na sebi nemam ni krpice...” Hitro sam pokrila usta rukama, ali prije nego što sam mogla smisliti što da učinim, barun je uskliknuo. “Nebesa!” rekao je. “Ne znam o čemu vas dvoje razgovarate, ali 310

311 sasvim sigurno zvuči mnogo zanimljivije od ovog o čemu mi pričamo!” Svi su se muškarci na to nasmijali. Nakon toga je doktor bio toliko ljubazan i objasnio im je umjesto mene o čemu se radi. “Sayuri-san je prošle godine došla k meni s ranom na nozi”, rekao je. “Ranila se kad je pala. Zato sam joj preporučio neka vježba održavanje ravnoteže.” “Doista je marljivo vježbala”, dodala je Mameha. “Ova je odjeća mnogo nezgrapnija nego što izgleda.” “Neka je onda skine!” uzviknuo je jedan od muškaraca, iako se, dakako, samo šalio i svi su se nasmijali. “Slažem se!” rekao je barun. “Ionako mi nikad nije bilo jasno zašto se žene uopće gnjave s kimonom. Ništa nije ljepše od žene koja na sebi nema nikakvu odjeću.” “To nije istina kad se radi o kimonu koji je kreirao moj dobri prijatelj Arashino”, reče Nobu. “Čak ni njegova kimona nisu tako lijepa kao ono što skrivaju”, reče barun i pokuša odlož iti šalicu sa sakeom na platformu, ali je pritom dosta toga prolio. Nije baš bio pijan, premda je očigledno zavirio u šalicu dublje nego što sam ja to od njega očekivala. “Nemojte me pogrješno shvatiti”, nastavio je. “Ja mislim da je ono što Arashino radi prekrasno. Da tako ne mislim, on ne bi sad sjedio ovdje do mene, je li tako? Ali ako me pitate što mi je draže gledati, neki kimono ili golu ženu... no, da!” “Nitko to ne pita”, reče Nobu. “Ja bih osobno volio čuti na čemu Arashino u zadnje vrijeme radi.”

Meñutim, Arashino nije imao prilike odgovoriti, jer se barun, koji je upravo srkao šake, gotovo zagrcnuo od žurbe da ga prekine. “Mmm... samo malo”, rekao je. “Zar nije točno da svaki muškarac na svijetu voli gledati golu ženu? Odnosno, želiš li ti, Nobu, reći kako te ne zanima golo žensko tijelo?” “Ja to nisam rekao”, odgovori Nobu. “Rekao sam da mislim kako je vrijeme poslušati na kojim je stvarima Arashino u zadnje vrijeme radio.” 312 “O da, to i mene zanima, naravno”, reče barun. “Ali, znaš, mene zbilja fascinira to što smo mi muškarci, ma koliko bili naizgled različiti, ispod kože svi potpuno isti. Ne možeš se pretvarati, Nobu-san, da si ti iznad toga. Mi znamo da to nije istina, zar ne? Trenutačno ovdje nema ni jednog muškarca koji ne bi platio prilično mnogo novaca samo da može gledati Sayuri kako se kupa. Ha? Priznajem, to je nešto o čemu ja maštam. Ali daj, molim te! Nemoj se praviti da u tome nisi isti kao ja.” “Sayuri je tek pripravnica”, umiješala se Mameha. “Možda bismo je, siroticu, trebali poštedjeti ovakvog razgovora.” “Ni govora!” usprotivio se barun. “Sto prije vidi svijet onakvim kakav stvarno jest, to bolje za nju. Mnogi se muškarci prenavljaju kako ne ganjaju ženske zbog toga da bi im zašli pod suknje, ali slušaj me, Sayuri, postoji samo jedna vrsta muškaraca! I kad smo već kod te teme, evo još nešto što trebaš imati na umu: svaki je od ovih muškaraca koji ovdje sjede danas u nekom trenutku pomislio koliko bi už ivao u tome da te vidi golu. Što ti misliš o tome?”

Ja sam sjedila s rukama u krilu, zurila u drveni pod platforme i pokušavala izgledati čedno. Morala sam nekako uzvratiti na ovo što je barun rekao, poglavito zato što su svi zamuknuli, ali prije nego što sam uspjela smisliti što ću reći, Nobu mi je ljubazno priskočio upomoć. Odlož io je šalicu sa sakeom i ustao. “Ispričavam se, barune, ali ne znam doći do zahoda”, rekao je. Naravno, time je, prema ustaljenom običaju, pozvao mene da ga otpratim. Ni ja nisam znala put do zahoda, ali sam jedva dočekala priliku da se udaljim. Kad sam ustala, jedna se sluškinja ponudila da mi pokaže put i povela me oko ribnjaka |dok je Nobu išao za nama. Kad smo ušli u kuću, uputila me da odem do kraja inog dugačkog hodnika opločenog svijetlim drvetom, s prozorima na jednoj strani. Na drugoj strani, obasjani suncem, stajali su stakleni ormarići u kojima su bili iz- 313 loženi razni vrijedni predmeti. Htjela sam povesti Nobua do kraja hodnika, ali je on zastao kod jednog ormarića u kojem je bila izložena zbirka starih mačeva. Nobu se pravio da gleda izloške, ali je uglavnom bubnjao prstima po staklu i povremeno bi silovito puhnuo kroz nos, jer je još uvijek bio vrlo ljut. Ja sam, takoñer, bila uznemirena onim što se dogodilo. Ali sam mu ujedno bila zahvalna što me je izbavio iz neugodne situacije i nisam znala kako bih mu to rekla. Kod sljedećeg ormarića, u kojem su bile izložene male netsuke izrezbarene figurice od slonovače, upitala sam ga sviñaju li mu se antikviteti. “Misliš, takvi kao što je barun? Ni najmanje.”

Barun nije bio osobito star. Zapravo, bio je puno mlañi od Nobua. Ali znala sam što misli: mislio je kako je barun zaostatak iz feudalnog doba. “Ispričavam se”, rekla sam, “ja sam mislila na antikvitete koji su ovdje izloženi.” “Kad gledam one mačeve tamo, mislim na baruna. Kad gledam ove netsuke ovdje, onda opet mislim na njega. On podupire našu kompaniju i ja mu mnogo dugujem. Ali ne volim tratiti vrijeme misleći na njega kad to nije nužno potrebno. Jesam li odgovorio na tvoje pitanje?” Naklonila sam mu se kao odgovor na to, a on se potom hitrim korakom zaputio niz hodnik, tako da sam jedva uspjela stići prva do zahoda kako bih mu otvorila vrata. Kasnije, kad smo se vratili do obale ribnjaka, sa zadovoljstvom sam zapazila da se društvo počelo razilaziti. Samo će nekoliko muškaraca ostati na večeri. Ispratila sam, zajedno s Mamehom, ostale goste do glavnog ulaza gdje su ih čekali njihovi vozači. Kad smo naklonom pozdravile posljednjeg od onih koji su odlazili, okrenule smo se i u-gledale jednog od barunovih slugu kako čeka da bi nas odveo u kuću. Idućih smo sat vremena Mameha i ja provele u služ in-skim odajama, gdje su nam posluž ili divnu večeru, izme- 314 ñu ostalog i tai no usugiri - poput papira tanke kriške morske ribe deverike, lepezasto poslagane na keramički tanjur u obliku lista, uz koje se služ i umak ponzu. Ja bih svakako už ivala u tim finim jelima da Mameha nije bila tako neraspoložena. Pojela je tek nekoliko zalogaja ribe i potom je samo sjedila, zureći kroz prozor u sumrak. Nešto u izrazu njezina lica navelo me je na pomisao kako bi ona najradije otišla natrag do ribnjaka i tamo bi,

možda, sjedila i grizla usnice, zureći srdito u sve tamnije nebo. Pridruž ili smo se barunu i preostalim gostima u sobi koju je barun zvao “mala soba za bankete” kad su oni već bili na pola večere. Zapravo bi u tu malu sobu za bankete lako stalo dvadesetak ili čak dvadeset i pet gostiju, a kako je većina gostiju otišla, ostali su samo gospodin Arashino, Nobu i doktor Rak. Kad smo ušle, njih četvorica jeli su u potpunoj tišini. Barun je bio toliko pijan da mi se činilo kao da mu oči u dupljama pljuskaju naokolo. Upravo kad je Mameha pokušavala započeti razgovor, doktor Rak dva puta prevuče ubrusom preko brade i ispriča se, ustajući da ode na zahod. Otpratila sam ga do istog hodnika kroz koji smo Nobu i ja ranije prošli. Sad, kad se vani smračilo, jedva sam nazirala predmete u staklenim ormarićima jer su se svjetla u stropu odbijala o staklo. Meñutim, doktor je zastao kod ormarića s mačevima i pomicao je glavu amo-tamo dok nije pronašao kut iz kojeg ih je mogao vidjeti. “Ti se svakako izvrsno snalaziš u barunovoj kući”, rekao je. “Oh, ne, gospodine, osjećam se prilično izgubljenom u ovako velikoj palači. Znala sam vas dovesti ovamo samo zato jer sam kroz ovaj hodnik prošla ranije s Nobu-sa-nom.” “Siguran sam da je on samo projurio kroz njega”, reče doktor. “Takav čovjek kao što je Nobu nije dovoljno senzibilan da bi mogao cijeniti predmete izložene u ovim ormarićima.” Nisam znala što bih na to rekla, a doktor me značajno pogleda i nastavi: 315

t “Ti još ne poznaješ svijet, ali s vremenom ćeš naučiti kako se moraš čuvati ljudi koji su toliko arogantni da prihvate poziv takvog čovjeka kao što je barun i zatim razgovaraju s njim na onako nepristojan način kao što je to Nobu učinio danas popodne.” Ja sam mu na to odgovorila naklonom i kad je postalo jasno kako doktor ne kani ništa više reći, povela sam ga niz hodnik prema zahodu. Kad smo se vratili u malu sobu za bankete, našli smo muškarce zauzete razgovorom, zahvaljujući nenametljivoj vještini Matnehe koja se sad povukla u pozadinu i točila im šake. Ona mi je često govorila kako se uloga gejše katkad svodi na to da samo promiješa juhu. Ako si ikad primijetio kako se miso začini slegnu poput oblaka na dno zdjelice, ali se brzo podignu nakon samo nekoliko kružnih pokreta štapićima, shvatit ćeš o čemu je govorila. Ubrzo je razgovor skrenuo na temu kimona i potom smo svi krenuli niz stube do barunova podzemnog muzeja. Uza zidove su stajali golemi ugrañeni ormari u kojima je visjela barunova zbirka kimona. Barun je sjeo na stolac u sredini sobe, s laktovima na koljenima, još uvijek mutnih očiju, i nije rekao ni riječi dok nam je Mameha pokazivala zbirku. Svi smo se slož ili kako je najveličan-stveniji kimono u zbirci onaj zamišljen da oponaša krajobraz grada Kobea, koji lež i na strmoj padini brda što se spušta u more. Krajolik je započinjao na ramenima s oblacima i modrim nebom; koljena su predstavljala obronke, a ispod njih suknja se produžavala u dugačku povlaku prikazujući plavozelenu površinu mora, prošaranu prekrasnim zlaćanim valovima i sićušnim brodicama.

“Mameha”, oglasio se barun, “mislim da bi trebala obući taj kimono za moju zabavu gledanja procvalih trešanja idućeg tjedna u Hakoneu. To bi bio pravi dogañaj, ne misliš?” “Ja bih to jako voljela”, odgovori Mameha. “Ali kao što sam već neki dan napomenula, neću moći ove godine prisustvovati zabavi.” 316 Vidjela sam da je to ozlovoljilo baruna, jer su mu se obrve spustile kao kad se zatvore prozori. “Kako to misliš? Tko te je to angaž irao da mu ne možeš otkazati?” “Ništa mi ne bi bilo draže nego doći na vašu zabavu, barune. Ali na žalost, samo ove godine, to neće biti moguće. Imam zakazan posjet liječniku koji se poklapa sa zabavom.” “Posjet liječniku? Što to, zaboga, znači? Doktori uvijek mogu promijeniti termin. Sutra to promijeni i budi na mojoj zabavi kao svake godine.” “Ispričavam se”, odgovori Mameha, “ali ja sam, uz barunov pristanak, dogovorila taj posjet još prije nekoliko tjedana i ne mogu sad mijenjati termin.” “Ne sjećam se da sam ti dao bilo kakav pristanak! Uostalom, ne radi se o tome da ti je potreban pobačaj ili tako nešto...” Nastao je dugi muk, ispunjen nelagodom. Mameha je samo namještala rukave svog kimona, dok smo mi ostali bili tako tihi da se jedino čulo hripavo disanje gospodina Arashina. Primijetila sam kako se Nobu, koji se dotad držao po strani, okrenuo da vidi barunovu reakciju. “No, dobro”, napokon reče barun. “Valjda sam zaboravio, sad kad si to spomenula... Svakako ne možemo dopustiti da nam naokolo trče mali baruni, je li

tako? Ali zbilja, Mameha, ne vidim zašto me nisi mogla podsjetiti na to negdje nasamo...” “Ispričavam se, barune.” “Uostalom, ako ne možeš doći u Hakone, što se može! A što je s vama ostalima? To će biti prekrasna zabava, na mom posjedu u Hakoneu, idućeg tjedna. Morate svi doći! Svake godine prireñujem tu zabavu kad su trešnje u punom cvatu.” Doktor i Arashino nisu mogli prihvatiti poziv zbog drugih obveza. Nobu ništa nije rekao, ali kad je barun i dalje ustrajao, odgovorio mu je: “Barune, ne mislite valjda ozbiljno da bih prešao čitav put do Hakonea kako bih gledao u procvale trešnje.” 317 “Ah, trešnje su samo izlika za zabavu”, odvrati barun. “Uostalom, nije važno. S nama će biti vaš predsjednik. On dolazi svake godine.” Nije me iznenadilo što sam se zbunila kad je spomenuo predsjednika, jer sam cijelo to popodne povremeno mislila na njega. Osjetila sam se na trenutak kao da je barun otkrio moju tajnu. “Nije mi drago što nitko od vas neće doći”, nastavi barun. “Tako smo se lijepo zabavljali dok Mameha nije počela govoriti o stvarima koje nije smjela spominjati u javnosti. No dobro, Mameha, bit ćeš propisno kažnjena. Nisi više pozvana na moju zabavu ove godine. Štoviše, hoću da mi u zamjenu pošalješ Savuri.”

Mislila sam da se barun šali, ali priznajem, odmah sam pomislila kako bi bilo divno šetati s predsjednikom kroz vrtove prekrasnog imanja i znati kako u blizini nema ni Nobua, ni doktora Raka, pa čak ni Mamehe. “To je odlična ideja, barune”, rekla je Mameha, “ali na žalost, Savuri je zauzeta probama.” “Gluposti”, reče barun. “Očekujem da je vidim na zabavi. Zašto mi se moraš suprotstaviti svaki put kad nešto traž im od tebe?” Nije izgledao uistinu srdit, a na žalost, zato što je bio toliko pijan, prilično je slinio. Pokušao je slinu obrisati nadlanicom, ali ju je samo razmazao po dugoj crnoj bradi. “Zar ne možeš prihvatiti barem nešto što te molim?” nastavio je. “Hoću da Savuri doñe u Hakone. Mogla bi lijepo odgovoriti: “Da, barune,” pa da završimo s time.” “Da, barune.” “Odlično”, reče barun. Ponovo se zavalio u svom stolcu i izvukao iz džepa rupčić da obriše bradu. Bilo mi je žao Mamehe. Ali bilo bi premalo reći da sam bila uzbuñena zbog toga što ću prisustvovati baruno-voj zabavi. Svaki put kad bih na to pomislila dok smo se u rikši vozile natrag u Gion, osjetila bih kako mi uši gore. Užasno me je bilo strah da će Mameha to primijetiti, ali ona je samo zurila van i nije progovorila ni riječi sve dok već gotovo nismo stigle pred kuću, a onda se okrenula prema meni i rekla: “Savuri, u Hakoneu moraš biti jako oprezna.” “Da, gospoño, bit ću oprezna”, odgovorila sam. “Stalno moraš imati na umu kako je pripravnica kojoj neposredno predstoji mizuage, poput jela na stolu. Ni jedan ga muškarac neće htjeti uzeti ako načuje da ga je neki drugi muškarac možda već zagrizao prije njega.”

Nisam je imala hrabrosti pogledati nakon što je to rekla. Bilo mi je jasno kako pritom misli na baruna. 318 319 i Dvadeset drugo poglavlje 1 Ja u to vrijeme uopće nisam znala gdje je Hakone, iako sam uskoro saznala da je u istočnom Japanu, prilično u-daljen od Kvota. Ali me je čitav taj tjedan pratio vrlo ugodan osjećaj važnosti, svaki put kad bih se sjetila kako me > jedan tako ugledan čovjek kao što je barun pozvao da do-putujem iz Kvota na njegovu zabavu. U stvari, jedva sam uspijevala prikriti uzbuñenje kad sam napokon sjela na svoje mjesto u lijepom vagonu drugog razreda, dok je gospodin Ichoda, Mamehin garderobijer, sjeo na mjesto do prolaza, kako se nitko ne bi usudio pokušati razgovarati sa mnom. Ja sam se pretvarala kao da ubijam vrijeme čitajući nekakav žurnal, ali sam zapravo samo okretala stranice, jer sam čitavo vrijeme kutkom oka gledala kako ljudi, prolazeći mimo nas, usporavaju korak kako bi me promotrili. Otkrila sam kako už ivam u pozornosti koju sam izazivala, ali kad smo malo iza podneva stigli u Shi-zuoku i dok smo stajali na peronu, čekajući vlak za Hakone, odjednom sam osjetila kako se u meni podiže val nelagode. Čitav sam dan sprečavala da mi to dopre do svijesti, ali sad mi se u glavi jasno ukazala

vlastita slika kako tijekom jednog drugog putovanja vlakom stojim na jednom drugom peronu, tada s gospodinom Bekkuom, onog dana kad su me, zajedno sa sestrom, odveli od kuće. Sram me je priznati koliko sam se tijekom proteklih godina trudila odagnati iz glave svaku misao na Satsu, oca, majku i našu pijanu kućicu na klisuri iznad mora. Bila sam poput djeteta koje skriva glavu u vreću. Dan za danom, jedino što 320 sam oko sebe vidjela bio je Gion, tako da sam s vremenom počela misliti kako je Gion sve i kako ništa drugo na svijetu nije važno osim Giona. Ali sad, kad sam se našla izvan Kvota, vidjela sam kako ž ivot većine ljudi nema nikakve veze s Gionom i nisam mogla prestati misliti o onom drugom ž ivotu kojim sam nekoć ž ivjela. Tuga je vrlo neobičan osjećaj, tako smo bespomoćni kad se s njome suočimo. To je nešto poput prozora koji se otvara po vlastitoj volji. Soba se hladi, a mi možemo samo bespomoćno drhtati. Meñutim, prozor se svaki put otvori malo manje, pa još manje i jednog se dana pitamo gdje je nestao. U kasno prijepodne sljedećeg dana, u malo svratiste s pogledom na planinu Fuji, u kojem sam odsjela, došao je barunov vozač i odvezao me jednim od barunovih automobila do ljetnikovca na jezeru, okruženog prekrasnim šumama. Kad se automobil zaustavio na kružnom prilazu i kad sam izašla iz njega u sjajnom kostimu gejše pri-pravnice iz Kvota, mnogi su se od barunovih gostiju okrenuli i zurili u mene. Meñu njima sam zapazila i priličan broj žena, neke u kimonima, a neke u haljinama zapadnjačkog stila. Kasnije sam saznala da su to uglavnom bile gejše iz Tokvja, od Tokvja smo,

naime, bili udaljeni samo nekoliko sati vožnje vlakom. A onda se pojavio i sam barun, približavajući se dugačkim koracima stazom što je izlazila iz šume, u društvu nekolicine drugih muškaraca. “No, dakle, to je ono što smo svi čekali!” rekao je. “Ovo je ljupko biće Savuri iz Giona, a jednog će je dana vjerojatno zvati “velika Savuri iz Giona”. Takve oči kao njene nikad više nećete vidjeti, uvjeravam vas. A pričekajte samo dok vidite kako se kreće... Pozvao sam te ovamo, Savuri, kako bi te svi ovi muškarci imali prilike gledati, pred tobom je, dakle, važan posao. Moraš svud naokolo lunjati, unutar kuće, dolje uz jezero, kroz šumu, posvuda! Hajde sad, kreni i počni raditi!” Počela sam lutati naokolo po imanju, baš kao što je barun traž io od mene, mimo trešnjevih stabala otežalih od cvjetova, klanjajući se tu i tamo gostima i nastojeći da ne bude previše uočljivo kako se stalno ogledavam za pred- 321 sjednikom. Nisam daleko stigla, jer bi me nakon svakih nekoliko koraka zaustavio ovaj ili onaj muškarac, uzvikujući: “Nebesa! Gejša pripravnica iz Kvota!” I zatim bi izvukao fotografski aparat i traž io od nekog u blizini da nas slika ili bi me pak odveo do malog paviljona za promatranje mjeseca na jezeru ili do nekog drugog mjesta kako bi me pokazao prijateljima - baš kao da im pokazuje nekakvo pretpovijesno stvorenje koje je uhvatio u mrežu. Mameha me je upozorila da će svi biti očarani mojim izgledom, jer doista, ne postoji ništa što bi se moglo mjeriti s pojavom gejše pripravnice iz Giona. Istina je da u boljim četvrtima gejši u Tokvju, kao što su, na primjer, Shim-bashi i Akasaka, djevojka mora ovladati

tradicionalnim vještinama ako želi postići status pripravnice. Meñutim, mnoge su od tokvjskih gejši u to vrijeme bile vrlo modernih shvaćanja, što se vidjelo i po tome kako su se baruno-vim imanjem šetale u zapadnjačkoj odjeći. Činilo se kao da barunova zabava traje i traje. Sredinom popodneva već sam bila praktički izgubila svaku nadu da ću naći predsjednika. Otišla sam u kuću potraž iti neko mjesto gdje bih se mogla odmoriti, ali čim sam stupila u ulazno predvorje, protrnula sam. Preda mnom je bio on, upravo je izlazio iz jedne tatami sobe, razgovarajući s nekim drugim muškarcem. Pozdravili su se, a onda se predsjednik okrenuo prema meni. “Sayuri!” rekao je. “Kako te je barun samo uspio domamiti čak ovamo? Nisam znao da ti poznaješ baruna.” Znala sam da moram maknuti pogled s njega, ali to je bilo tako teško, kao da izvlačim čavle iz zida. Kad sam napokon uspjela, naklonila sam se i rekla: “Mameha-san me je poslala da je zamijenim. Tako mi je drago što imam čast vidjeti predsjednika.” “Da, i meni je drago što tebe vidim; reći ćeš mi što misliš o nečemu. Doñi, pogledaj što sam barunu donio na dar. U napasti sam da odem s time kući i da ga ostavim bez poklona.” Pošla sam za njim u tatami sobu, osjećajući se poput papirnatog zmaja na uzici. Nalazila sam se tu, u Hako- neu, tako daleko od svega što sam poznavala, nasamo s muškarcem na kojega sam mislila više nego na bilo koga drugoga i već me je sama ta činjenica ostavljala bez daha. Dok je išao ispred mene, morala sam se diviti kako se ležerno kreće u svom zapadnjačkom odijelu. Mogla sam ispod tkanine hlača uočiti oblinu mišića potkoljenice, pa čak i udubinu u dnu leña poput usjekline

na mjestu gdje se razdvaja korijenje stabla. Uzeo je nešto sa stola i ispruž io ruku prema meni da to pogledam. U prvi mah pomislila sam da je to nekakav ukrašeni komad zlata, ali kako se pokazalo, bila je to, zapravo, jedna antikna kutija za kozmetiku što ju je predsjednik kupio za baruna. Kutija je, objasnio mi je predsjednik, bila djelo umjetnika Ara-te Gonrokua iz edo razdoblja. Oblikom je podsjećala na jastuk i bila je lakirana zlatnim lakom, te oslikana mekim crnim siluetama ždralova u letu i zečeva u skoku. Kad mi ju je stavio u ruke, tako me je zabljesnula ljepotom da mi se presjekao dah. “Misliš da će se kutija svidjeti barunu?” upitao me je. “Naišao sam na nju prošlog tjedna i odmah sam pomislio na baruna, ali...” “Predsjedniče, kako uopće možete pomisliti da bi mu se mogla ne svidjeti?” “Oh, taj čovjek ima tolike vrijedne zbirke. Vjerojatno će mu se ovo učiniti trećerazrednim.” Uvjeravala sam predsjednika kako nitko ne bi mogao tako misliti o ovoj kutiji i kad sam mu je vratila, on ju je ponovo zamotao u komad svile i kimnuo glavom prema vratima, pokazujući mi neka poñem za njim. U ulazu sam mu pomogla navući cipele. Dok sam mu vrstima prstiju usmjeravala stopalo, uhvatila sam se kako zamišljam da .smo zajedno proveli popodne i da je još pred nama duga večer. Ta me je pomisao toliko zanijela da uopće ne znam koliko je vremena prošlo dok se nisam ponovo osvijestila. Predsjednik nije pokazivao nikakve znakove nestrpljivosti, ali meni je bilo strašno neugodno i tako sam se spetljala kad sam pokušala brzo navući svoje okobo natikače da mi je na kraju trebalo dvostruko više vremena nego obično.

322 323 Poveo me je niz stazu do jezera, gdje smo našli baruna kako sjedi na prostirci ispod trešnjeva stabla s tri to-kvjske gejše. Svi su ustali na noge, premda je barun imao malo poteškoća. Lice mu se osulo crvenim mrljama od pi-ća tako da je izgledao kao da ga je netko štapom udarao po licu. “Predsjedniče!” uzviknuo je barun. “Tako mije drago što ste došli na moju zabavu, uvijek me veseli kad me posjetite, jeste li to znali? Ta vaša korporacija upravo nezaustavljivo raste, zar ne? Je li vam Savuri rekla da je Nobu došao na moju zabavu u Kvotu prošlog tjedna?” “Čuo sam sve o toj zabavi od Nobua, koji se, uvjeren sam, držao kao i uvijek.” “Doista”, reče barun. “Pravi mali čudak, zar ne?” Ne znam što je barun time mislio, jer je on bio manji od Nobua. Činilo se da se predsjedniku nije svidjela ta primjedba, jer su mu se oči stisnule gotovo do proreza. “Hoću reći”, nastavio je barun, ali ga je predsjednik prekinuo. “Došao sam se zahvaliti i oprostiti, ali prije toga, imam nešto za vas.” I na to mu je predao kutiju. Barun je bio previše pijan da bi bio sposoban odmotati svilu i pruž io je kutiju jednoj od gejša koja je to učinila mjesto njega. “Kakva prekrasna stvarčica!” reče barun. “Svi tako mislite, zar ne? Čak bi se moglo reći da je ljepša od tog prelijepog stvorenja koje stoji uz vas, predsjedniče.

Poznajete li Savuri? Ako ne, dopustite mi da vas upoznam.” “Oh, mi se dobro poznajemo, Savuri i ja”, odgovori mu predsjednik. “Koliko dobro, predsjedniče? Dovoljno da bih vam morao zavidjeti?” Barun se nasmijao vlastitoj šali, ali mu se nitko nije u tome pridruž io. “Uostalom, ovaj me je velikodušni dar sjetio kako i ja imam nešto za tebe, Savuri. Ali ne mogu ti to dati dok ove druge gejše ne odu, jer će me onda traž iti da to dam i njima. Zato ćeš morati ostati sve dok svi ostali ne odu kući.” “Barun je odveć ljubazan”, rekla sam. “Ali ja zbilja ne želim dosañivati.” 324 “Vidim da te je Mameha već naučila sve odbijati. Samo me sačekaj u ulaznom predvorju nakon što gosti odu. Vi je nagovorite umjesto mene, predsjedniče, dok vas bude pratila do automobila.” Da barun nije bio toliko pijan, sigurna sam da bi se sjetio kako treba sam ispratiti predsjednika. Ali pozdravili su se i ja sam pošla za predsjednikom natrag prema kući. Kad mu je vozač otvorio vrata automobila, naklonila sam se i zahvalila mu na njegovoj ljubaznosti. Spremao se ući u kola, a onda se zaustavio. “Savuri”, započeo je, a onda kao da nije bio siguran kako bi nastavio. “Što ti je Mameha rekla o barunu?” “Ne baš mnogo, gospodine. Ili barem... nisam sigurna na što predsjednik misli.” “Je li Mameha dobra starija sestra? Govori li ti ono što trebaš znati?” “O da, predsjedniče. Mameha mi je pomogla više nego što to mogu reći.”

“No, da”, rekao je, “ja bih, na tvom mjestu, bio na oprezu kad bi mi takav čovjek kao što je barun odlučio nešto dati.” Nisam se mogla sjetiti što bih mu na to odgovorila, pa sam samo rekla nešto kao: barun je ljubazan što me se uopće sjetio. “Aha, jako ljubazan, sigurno. Ti se samo čuvaj”, rekao je i na trenutak se pozorno zagledao u mene, a onda je ušao u kola. Sljedećih sat vremena provela sam šećući i obilazeći ono malo preostalih gostiju, prisjećajući se uvijek iznova svega što mi je predsjednik rekao. Umjesto da se brinem zbog njegova upozorenja, bila sam zanesena činjenicom da je tako dugo sa mnom razgovarao. U stvari, uopće nisam razmišljala o sastanku s barunom, sve dok se napokon nisam našla potpuno sama u ulaznom predvorju dok se vani spuštao sumrak. Uzela sam si slobodu da odem u jednu od susjednih tatami soba, gdje sam kleknula i čekala, gledajući u vrt kroz veliki stakleni prozor. 325 Prošlo je deset ili petnaest minuta, a onda je barun žustrim korakom ušao u ulazno predvorje. Zabrinula sam se čim sam ga vidjela, jer na sebi nije imao ništa osim pamučnog kućnog ogrtača. U jednoj je ruci držao ručnik i njime je trljao one dugačke crne dlake na svom licu koje su trebale predstavljati bradu. Očigledno je upravo izišao iz kupke. Ustala sam i naklonila mu se. “Sayuri, zamisli kakva sam ja budala!” rekao mi je. “Previše sam popio.” To je svakako bilo istina. “Zaboravio sam da me ti čekaš! Nadam se da ćeš mi oprostiti kad vidiš što sam spremio za tebe.”

Krenuo je niz hodnik prema unutrašnjosti kuće, očekujući da ću ga ja slijediti. Ali ja se nisam makla s mjesta, misleći na Mamehine riječi kako je gejša pripravnica neposredno pred mizuage poput jela serviranog na stolu. Barun se zaustavi. “Doñi!” rekao je. “Oh, barune. Ne smijem, zbilja. Dopustite mi da vas ovdje čekam.” “Imam nešto što bih ti želio dati. Doñi sa mnom u moje odaje i tamo lijepo sjedni, nemoj se ponašati kao glupa djevojčica.” “Ali, barune”, rekla sam, “ne mogu se ponašati drugačije nego kao glupa djevojčica kad to jesam!” “Sutra ćeš opet biti pod Mamehinim nadzorom, u redu? Ali ovdje te nitko ne nadzire.” Da sam imala barem mrvicu zdravog razuma, u tom bih se trenutku zahvalila barunu što me je pozvao na svoju prekrasnu zabavu i rekla bih mu kako mi je jako žao što zbog mene mora svog vozača i kola slati do svratišta. Ali čitava je situacija nekako sličila na san... pretpostavljam da sam bila u šoku. Jedino čega sam bila potpuno svjesna bio je užasan strah. “Doñi, pravit ćeš mi društvo dok se oblačim”, rekao je. “Jesi li popila puno sakea danas popodne?” Jedan dugi trenutak ništa nisam rekla. Osjećala sam kako mi je lice potpuno bez izraza, kako mi jednostavno visi s glave. 326 “Ne, gospodine”, uspjela sam na kraju propentati. “Tako sam i mislio. Ja ću ti dati da piješ koliko god budeš htjela. Doñi.” “Barune”, rekla sam, “molim vas, sigurna sam da me očekuju u svratištu.”

“Da? Tko te očekuje?” Nisam mu na to odgovorila. “Pitao sam, tko te očekuje? Ne shvaćam zašto se tako ponašaš. Hoću ti nešto pokloniti. Bi li radije da odem i donesem to ovamo?” “Zbilja se ispričavam”, rekla sam. Barun je samo zurio u mene. “Čekaj ovdje”, na posljetku je rekao i otišao u stražnji dio kuće. Ubrzo se ponovo pojavio s nekakvim plosnatim zamotuljkom u lanenom papiru. Već sam iz daljine vidjela da je to kimono. “No, evo”, rekao mi je, “kad već ustraješ na tome da se ponašaš kao glupa djevojčica, otišao sam i donio sam ti dar. Jesi li sad zadovoljna?” Još jednom sam se ispričala. “Vidio sam koliko si se neki dan divila ovoj haljini. Želim ti je pokloniti”, rekao je. Barun spusti zamotak na stol i razveže uzice. Mislila sam da će unutra biti onaj kimono s panoramom Kobea i, da budem iskrena, to me je u isti mah veselilo i zabrinjavalo, jer nisam imala pojma što ću s tako dragocjenom haljinom, ni kako ću Mamehi objasniti da mi ju je barun poklonio. Meñutim, kad je barun otvorio zamotak, vidjela sam umjesto tog kimona nekakvu prekrasnu tamnu tkaninu s lakiranim nitima i srebrnim vezom. On je izvadio kimono i podigao ga, držeći ga za ramena. Tom je kimonu bilo mjesto u muzeju, napravljen je u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kako mi je rekao barun, za nećakinju posljednjeg shoguna, Tokugawu Yoshinobua. Na njemu su srebrne ptice letjele preko noćnog neba iznad tajanstvenog krajolika s tamnim drvećem i stijenama što su se uzdizale s donjeg ruba haljine. 327

“Moraš sada doći sa mnom i probati ga”, rekao mi je barun. “Hajde, nemoj biti glupa djevojčica! Ja imam velikog iskustva u vezivanju obija. Presvući ćeš se opet u svoj kimono i nitko ništa neće primijetiti.” Ja bih bila rado dala ovaj kimono koji mi je barun nudio za nekakav izlaz iz ove situacije. Ali barun je bio čovjek kojemu se čak ni Mameha nije usuñivala odbiti poslušnost. Ako ona nije imala načina usprotiviti se njegovim željama, kako sam to mogla ja? Osjećala sam da gubi strpljenje, a samo nebo zna da je barun doista bio ljubazan prema meni otkako sam postala pripravnicom: dopuštao bi da ga poslužujem za vrijeme ručka i dozvolio je Mamehi da me povede na onu zabavu na njegovom imanju u Kvotu. I sad mi je opet ukazao ljubaznost, nudeći mi ovaj zapanjujuće lijepi kimono. Pretpostavljam da sam na kraju zaključila kako nemam drugog izbora nego da ga poslušam i snosim posljedice, kakve god one bile. Zagledala sam se u pod od srama i s istim onim osjećajem nestvarnosti koji me je pratio čitavog tog dana, pustila sam da me uhvati za ruku i povede kroz hodnike do svoga stana. Neki je sluga u jednom trenutku izišao u hodnik, ali se odmah naklonio i povukao, čim nas je ugledao. Barun čitavo vrijeme nije progovorio ni riječi i šutke me je uveo u jednu prostranu tatami sobu, u kojoj je čitav jedan zid bio obložen zrcalima. To je, očevidno, bila njegova garderoba. Uza suprotni zid stajali su ormari sa zatvorenim vratima. Meni su se ruke tresle od straha, no ako je to barun i primijetio, nije ništa rekao. Postavio me je pred zrcala i podigao mi ruku do svojih usana. Mislila sam da će mi poljubiti ruku, ali on ju je samo prislonio uz dlakavo lice i učinio nešto vrlo čudno: odmaknuo mi je rukav iznad ručnog zgloba i ponjušio mi kožu. Njegova me je brada po-škakljala po podlaktici, ali nekako to nisam uistinu

osjećala. Činilo mi se da uopće ništa ne osjećam, kao da sam zakopana ispod slojeva straha, zbunjenosti i užasa... A onda me je barun trgnuo iz šoka time što mi je stupio iza leña i posegnuo rukama oko mojih grudi kako bi mi ra- zvezao obijime. To je uzica koja pridržava teški obi da ne spuzne naniže. Na trenutak me obuzela panika, jer sad sam znala da me barun namjerava razodjenuti. Pokušala sam nešto reći, ali su mi se usta tako nezgrapno micala da ih nisam mogla kontrolirati, a barun je, osim toga, zašištao, ušu-tkavajući me kao malo dijete. Pokušala sam ga zaustaviti rukama, ali mi ih je on odgurnuo i napokon je uspio raz-vezati obijime. Zatim je koraknuo unatrag i dugo se mučio s razvezivanjem čvora visoko na leñima, meñu lopaticama. Preklinjala sam ga neka mi ne skida obi, premda mi je grlo bilo tako suho da sam najprije nekoliko puta uzalud pokušavala protisnuti bilo kakav glas, ali me on nije slušao i ubrzo je počeo odmotavati široki obi, obilazeći rukama oko mog struka. Vidjela sam kako se predsjednikov rupčić odvaja od razmotane tkanine i leprša prema podu. Trenutak kasnije, barun je pustio obi da padne na pod oko mojih nogu i razvezao mi datejime, pojas oko struka ispod obija. S užasom sam osjetila kako mi se kimono rastvara na struku. Ovila sam ga oko sebe rukama, ali mi je barun silom rastavio ruke. Nisam više imala snage gledati u zrcalo. Posljednje što sam vidjela prije nego što sam zatvorila oči bile su njegove ruke koje su mi uz šuškanje tkanine svlačile s ramena teški kimono. Činilo se da je barun izvršio svoju nakanu, odnosno neko me vrijeme nije dalje razodijevao. Osjetila sam njegove ruke na struku, kako miluju tkaninu moje pothalji-ne. Kad sam na posljetku ponovo otvorila oči, on

je stajao iza mene i mirisao mi kosu i vrat. Oči su mu bile uprte u zrcalo, usredotočene, činilo mi se, na pojas kojim je bila pričvršćena pothaljina. Svaki put kad bi mu se prsti pomaknuli, pokušavala sam ih zaustaviti snagom volje, ali sam ubrzo osjetila kako mi poput pauka gmižu preko trbuha i u sljedećem su trenutku počeli petljati i natezati pojas pothaljine. Nekoliko sam ga puta pokušala zaustaviti, ali mi je barun svaki put odgurnuo ruke kao što je to učinio i ranije. Napokon je razvezao pojas, te ga pustio da mu sklizne iz prstiju i padne na pod. Noge su mi drhtale i 328 329 zamaglilo mi se pred očima kad je uhvatio rubove pot-haljine i počeo ih rastvarati. Nisam se mogla suzdržati i još jednom sam ga zgrabila za ruke. “Nemoj se toliko brinuti, Sayuri!” šapnuo mi je barun. “Neću ti učiniti ništa što ne bih smio. Samo te hoću gledati, shvaćaš? U tome nema ničeg lošeg. Svaki bi muškarac to učinio.” Sjajne dlake na njegovu licu škakljale su me po uhu dok je to govorio, tako da sam morala okrenuti glavu u stranu. On je to, valjda, shvatio kao neku vrstu pristanka, jer su mu ruke postale nestrpljivije. Rastvorio mi je pot-haljinu. Osjetila sam njegove prste na rebrima, gotovo su me škakljali dok se mučio da mi razveže uzice potkošulje. Još trenutak i uspio je. Bilo mi je nepodnošljivo zamišljati što bi sad barun mogao vidjeti, zato sam, premda mi je

lice bilo okrenuto ustranu, pokušavala kutkom oka uhvatiti sliku u zrcalu. Potkošulja mi je visjela rastvorena, izlažući pogledu dugačku prugu gole kože po sredini prsiju. Sad su se barunove ruke spustile do mojih bokova i pokušavale su razvezati moj koshimaki. Vjerojatno sam, kad sam jutros nekoliko puta omotala koshimaki oko sebe, zategnula tkaninu u pojasu čvršće nego što je bilo potrebno. Barun se mučio tražeći kraj, ali nakon što je nekoliko puta snažno povukao tkaninu, uspio ju je olabaviti i izvući čitav taj dugački komad svile ispod moje potkošulje. Dok mi je svila klizila uz kožu, začula sam kako mi iz grla izlazi nekakav zvuk sličan jecaju. Posegnula sam rukama za koshimakijem, ali ga je barun povukao izvan mog dosega i bacio na pod. Zatim mi je polako, kao da poteže pokrivač s usnulog djeteta, rastvorio potkošulju dugačkim, sporim pokretom i suzdržana daha, kao da otkriva nekakav veličanstveni spomenik. Osjetila sam kako me grlo peče, što je bio znak da sam na rubu plača, ali nisam mogla podnijeti pomisao da bi me barun mogao vidjeti ne samo golu, nego još i kako plačem. Zadržala sam nekako suze na samom rubu vidnog polja i tako se usredotočila na svoj odraz u zrcalu da mi se na trenutak učinilo kao da je vrijeme stalo. Nikada dotada nisam sebe vidjela tako potpuno golu. Doduše, još sam na nogama imala čarapice, ali sam se s tako široko rastvorenom pot-košuljom osjećala izloženijom nego što sam se to osjećala potpuno razodjevena u kupalištu. Promatrala sam barunove oči kako klize preko mog odraza u zrcalu, zadržavajući se nešto duže na pojedinim mjestima. Prvo je još jače rastvorio potkošulju kako bi jasnije vidio obrise struka. Zatim je spustio pogled prema tamnoj

sjenci koja se raz-bujala na meni otkako sam došla u Kvoto. Tu su mu se oči dugo zadržale, ali su se napokon počele polako uspinja-ti: prešle su mi preko trbuha, preko rebara, do dva kruž ića boje šljive, prvo su se zaustavile na jednoj strani, zatim na drugoj. Onda je barun odmaknuo jednu ruku, pa mi je potkošulja prekrila tu stranu tijela. Što je radio s rukom, ne mogu reći, ali više je nisam vidjela.U jednom sam trenutku osjetila paniku, jer sam ugledala kako mu iz ogrtača proviruje golo rame. Ne znam što je radio, i premda bih sada mogla s prilično točnosti nagañati, draže mi je ne misliti o tome. Jedino znam da sam u jednom trenutku postala vrlo svjesna njegova vrućeg daha na mom vratu. Nakon toga nisam više ništa vidjela. Zrcalo se pretvorilo u srebrnastu maglicu, jer više nisam mogla zadržati suze. Nakon odreñenog vremena, barunovo se disanje ponovo usporilo. Meni je koža bila vruća i znojna od straha, tako da sam, kad je napokon ispustio iz ruku moju potkošulju, osjetila zrak oko sebe gotovo kao povjetarac. Ubrzo sam shvatila kako sam sama u sobi; barun je izišao a da to uopće nisam primijetila. Sad, kad je otišao, očajnički sam se žurila ponovo odjenuti i počela sam klečeći skupljati odjeću s poda takvom grozničavom užurbanošću da mi se pred očima ukazala slika izgladnjelog djeteta koje grabi otpatke hrane. Odjenula sam se što sam bolje mogla, petljajući drhtavim rukama. Meñutim, dok nije bilo nikog tko bi mi pomogao, mogla sam samo omotati koshimaki i stegnuti oko sebe potkošulju, te je učvrstiti pojasom. Čekala sam pred zrcalom, zureći pomalo zabrinuto u razmazanu šminku.

330 331 Bila sam spremna čekati i čitav sat ako bude potrebno. Meñutim, barun se pojavio već nakon nekoliko minuta, u ogrtaču čvrsto stegnutom pojasom preko pozamašnog trbuha. Bez riječi mi je pomogao obući kimono i pričvrstio mi je datejime jednako vješto kao što bi to učinio gospodin Ichoda. Dok je držao u rukama moj dugački obi, slažući ga u kolute preko ruke kako bi ga lakše omotao oko mene, osjetila sam kako me prož ima strašan osjećaj. U prvi mah nisam to umjela razjasniti, ali taj se osjećaj nastavio polako širiti kroz mene kao što se mrlja širi preko tkanine i ubrzo sam shvatila što to znači. Osjećala sam da sam napravila nešto strašno. Nisam htjela plakati pred barunom, ali nisam se mogla suzdržati, uostalom, on me ni jednom nije pogledao u oči otkako se vratio u sobu. Pokušala sam zamisliti kako sam jednostavno kuća na kiši dok su mi se suze slijevale niz lice. Meñutim, barun je ipak morao primijetiti da plačem, jer je na trenutak izišao iz sobe i vratio se s rupčićem na kojem je bio njegov mo-nogram. Rekao mi je neka ga zadrž im, ali sam ga ja, nakon što sam se njime posluž ila, ostavila na stolu. Ubrzo me je odveo u prednji dio kuće i ostavio me ondje bez riječi. Nakon nekog vremena došao je jedan sluga, noseći u ruci antikni kimono ponovo zamotan u

laneni papir. Pruž io mi ga je uz naklon i potom me ispratio do barunova automobila. Tiho sam plakala na stražnjem sjedalu automobila čitavim putem do svratišta, ali se vozač pravio kao da to ne vidi. Nisam više plakala zbog onog što mi se dogodilo. Sad mi je na pameti bilo nešto što me je još više plašilo, naime, što će se dogoditi kad gospodin Ichoda vidi moju umrljanu šminku i zatim, dok mi bude pomagao da se razodjenem, loše vezan obi, te na kraju, kad razmota onaj paket, skupocjeni dar koji sam donijela sa sobom. Obrisala sam lice predsjednikovim rupčićem prije nego što sam izišla iz kola, ali to nije mnogo pomoglo. Gospodin Ichoda me je samo pogledao i počeo se če-šati po bradi kao da mu je potpuno jasno što se dogodilo. Dok mi je gore u sobi odvezivao obi, upitao me je: “Je li te barun razodjenuo?” “Ispričavam se”, odgovorila sam. “Razodjenuo te je i gledao te u zrcalu. Ali se nije zabavljao s tobom. Nije te dirao, ni legao na tebe, je li tako?” “Nije, gospodine.” “Onda je sve u redu”, rekao je gospodin Ichoda zureći ravno pred sebe. Nakon toga nismo više o tome progovorili ni riječi. 332 333 i Dvadeset treće poglavlje

Neću reći da su mi se emocije stalož ile do sljedećeg jutra kad se vlak zaustavio na peronu kolodvora u Kvotu. Napokon, kad baciš kamen u ribnjak, Voda još dugo treperi i nakon što je kamen potonuo na dno. Meñutim, kad sam sišla niz drvene stube što su vodile s perona, s gospodinom Ichodom na korak iza mene, dož ivjela sam takav šok da sam neko vrijeme sve drugo zaboravila. Ondje je, u staklenom ormariću, bio izložen plakat za proljetnu priredbu Plesovi stare prijestolnice i ja sam se zaustavila da ga pogledam. Preostalo je još dva tjedna do početka održavanja priredbe. Plakat je postavljen prethodnog dana, vjerojatno dok sam ja šetala barunovim imanjem u nadi da ću naići na predsjednika. Svake je godine ples obrañivao odreñenu temu, kao na primjer, “Boje četiriju godišnjih doba u Kvotu” ili “Slavni odlomci iz Bajke o Heike”. Ove je godine tema bila: “Svjetlost izlazećeg sunca”. Slika na plakatu, koji je, dakako, napravio Uchida Kosaburo, autor gotovo svakog plakata za tu priredbu još od 1919. godine - prikazivala je jednu gejšu pripravnicu u divnom narančastom i zelenom kimonu kako stoji na drvenom mostiću izdignutom u luk iznad vode. Bila sam iscrpljena od dugog puta, jer sam u vlaku vrlo malo spavala, stoga sam neko vrijeme stajala kao omamljena pred plakatom, zureći u divne zelene i zlatne boje pozadine i tek sam tada obratila pozornost na djevojku u kimonu. Ona je gledala ravno u blistavo svjetlo izlazećeg sunca i imala je iznenañujuće sivoplave oči. Morala sam se uhva- titi za ogradu da ne padnem. Ja sam bila ta djevojka koju je Uchida naslikao na tom mostu! Dok smo se vozili od kolodvora do okiye, gospodin I-choda je pokazivao rukom na svaki plakat kraj kojega smo prošli, čak je zatraž io od vozača rikše da skrene s

puta kako bismo vidjeli čitav zid od tih plakata na zgradi stare robne kuće Daimaru. Vidjeti sebe tako izloženu na svakom koraku nije me toliko oduševilo koliko bih mislila da će me oduševiti, jer stalno mi je pred očima bila ta jadna djevojka s plakata kako stoji ispred zrcala dok joj postariji muškarac razvezuje obi. No, u svakom slučaju, očekivala sam da će me u sljedećih nekoliko dana zasuti čestitkama sa svih strana, ali ubrzo sam iskusila kako takva počast uvijek ima svoju cijenu. Još otkako je Mameha sredila da dobijem ulogu u predstavi, naslušala sam se svakojakih neugodnih primjedbi na svoj račun. Nakon ovog plakata sve je postalo još gore. Na primjer, sljedećeg jutra kad sam pozdravila jednu pripravnicu, koja se još prošlog tjedna vrlo prijateljski ponašala, ona je okrenula glavu. Što se pak tiče Mamehe, otišla sam je posjetiti u njezinu stanu, gdje se oporavljala i otkrila sam da je tako ponosna kao da je ona na plakatu. Nije joj, doduše, bilo drago što sam bila u Hakoneu, ali činilo se da joj je još uvijek jednako stalo do mog uspjeha, začudo, možda još i više. Neko vrijeme sam se brinula hoće li možda gledati na onaj moj grozan dož ivljaj s barunom kao na izdaju. Pretpostavljala sam da joj je gospodin Ichoda sigurno sve ispričao... ali ako i jest, ona to nikad nije spomenula. A nisam ni ja. Dva tjedna kasnije održana je premijera. Tog prvog dana, u garderobi kazališta Kaburenjo, mislila sam da ću se gotovo raspuknuti od uzbuñenja jer mi je Mameha rekla kako će u publici biti predsjednik i Nobu. Dok sam se šminkala, stavila sam predsjednikov rupčić ispod ogrtača za šminkanje, na golu kožu. Kosa mi je bila čvrsto povezana

334 335 tsvilenom trakom zbog perika koje ću nositi i kad sam se vidjela u zrcalu bez tog uobičajenog okvira kose oko lica, otkrila sam u obrazima i oko očiju kutove koje nikad dotad nisam vidjela. Možda će ti se činiti čudnim, ali kad sam shvatila da me može iznenaditi oblik vlastitog lica, odjednom sam spoznala kako ništa u ž ivotu nije tako jednostavno kako zamišljamo. Sat kasnije stajala sam s ostalim pripravnicama kraj pozornice, spremna za nastupni ples. Sve smo bile odjevene u identična žutocrvena kimona s narančastim i zlatnim obijima, tako da je svaka od nas izgledala kao treperava slika sunčane svjetlosti. Kad je glazba započela s prvim udarcem bubnjeva i zvečanjem svih shamisena, pa kad smo izašle plešući usklañeno poput niske bisera, ispruženih ruku, držeći meñu prstima raširene lepeze, nikad se još nisam toliko osjećala dijelom neke cjeline kao tada. Nakon nastupne točke požurila sam gore da se pre-svučem. Ples u kojem sam se trebala pojaviti kao solo plesačica zvao se “Jutarnje sunce na valovima” i pričao je o djevojci koja jednog jutra pliva u moru i zaljubljuje se u začaranog dupina. Moj je kostim bio prekrasan ruž ičasti kimono s crtežom vode u sivoj boji, a u rukama sam držala vrpce plave svile koje su simbolizirale mreškanje vode iza mene. Začaranog princa-dupina plesala je jedna gejša koja se zvala Umiyo, dok su druge gejše imale uloge vjetra, sunčane svjetlosti i kapljica vode, a nekoliko je pri-pravnica u dnu pozornice, u crnim i

modrim kimonima, predstavljalo dupine koji dozivaju natrag svoga princa. Promjena kostima obavljena je tako brzo da mi je još ostalo nekoliko minuta vremena za virenje u gledalište. Pošla sam za zvukom udaraca o bubnjeve i našla se u uskom, mračnom hodniku iza jedne od dviju loža s glazbenicima, postavljenih na obje strane pozornice. Nekolicina drugih gejša i pripravnica već su se navirivale kroz proreze u kliznim vratima. Pridruž ila sam im se i uspjela pronaći predsjednika i Nobua koji su sjedili jedan do drugoga, premda mi se činilo da je predsjednik Nobuu prepu- stio bolje mjesto. Nobu je napeto zurio prema pozornici, ali me je iznenadilo kad sam opazila kako je predsjednik gotovo zaspao. Tada se glazba promijenila i ja sam shvatila kako je to početak Mamehina nastupa, te sam otišla na drugi kraj hodnika odakle se kroz proreze mogla vidjeti pozornica. Gledala sam Mamehu samo nekoliko minuta, ali dojam koji je na mene ostavio njezin ples nikad nije izblije-dio. Većina plesova Inoue škole priča neku priču, a ovaj se ples, nazvan “Dvorjanin se vraća svojoj ženi”, temeljio na jednoj kineskoj pjesmi o nekom dvorjaninu koji već dugo održava ljubavnu vezu s jednom od dvorskih dama u carskoj palači. Jedne se noći dvorjaninova žena sakrije u vrtovima palače kako bi otkrila gdje to njezin muž provodi svoje noći. Napokon, u zoru, promatra iz grmlja svoga muža kako se oprašta od ljubavnice, ali se, zbog noći provedene na strašnoj hladnoći, razboli i ubrzo potom umire. Za našu je proljetnu priredbu mjesto radnje preneseno u Japan, ali je priča ostala ista. Mameha je plesala ženu koja umire od prehlade i slomljenog srca, dok je gejša

Kanako igrala ulogu njezina muža, nevjernog dvorjanina. Promatrala sam ples od trenutka kad se dvorjanin oprašta od svoje ljubavnice. Već je sama scenografija, osvijetljena blagim svjetlom zore, ljepotom poticala nadahnuće, dok je zvučnu pozadinu prizora tvorio spori ritam shamisena poput otkucaja srca. Dvorjanin je izveo ljupki ples zahvale ljubavnici za noć koju su proveli zajedno, a onda je krenuo prema svjetlosti izlazećeg sunca kako bi za nju ugrabio njegovu toplinu. To je bio trenutak kad je Mameha počela plesati svoju tužaljku na jednoj strani pozornice, skrivena od pogleda svoga muža i njegove ljubavnice. Ne znam je li na mene djelovala ljepota Mamehina plesa ili same priče, ali odjednom me je obuzela takva tuga kao da sam ja bila žrtvom te okrutne prijevare. Pri kraju plesa pozornica se ispunila jarkim svjetlom sunca. Mameha je otišla do jednog malog gaja otplesati jednostavni prizor smrti. Ne mogu ti reći što je bilo poslije toga. Previše su me bili svladali osjećaji i nisam više mogla gledati, a osim 336 337 toga, morala sam se vratiti iza pozornice kako bih se pripremila za svoju točku. Dok sam čekala meñu kulisama, imala sam čudan o-sjećaj kao da na meni lež i tež ina čitave kazališne zgrade, jer ja sam, dakako, tugu oduvijek osjećala kao nekakvu čudnu tež inu. Dobra plesačica često za nastup oblači čara-pice koje su joj za jedan broj premalene, tako da

stopalima može osjetiti spojeve dasaka na pozornici. Meñutim, dok sam tamo stajala i pokušavala prikupiti snagu za nastup, osjećala sam se pritisnuta tolikom tež inom da nisam samo osjećala spojeve dasaka, nego i svaku nit tkanja svojih čarapica. Napokon sam začula svoju glazbu i šuštanje kostima ostalih plesačica koje su hitrim koracima prolazile pokraj mene i izlazile na pozornicu, ali se teško mogu sjetiti bilo čega nakon toga. Sigurna sam da sam podignula ruke sa sklopljenom lepezom i blago svinutim koljenima - jer to je bila pozicija u kojoj sam izlazila na scenu. Nitko mi kasnije nije prigovorio da sam napravila neku pogrješku, ali ja se jedino sjećam kako sam gledala u svoje ruke, zadivljena sigurnošću i ujednačenošću njihovih pokreta. Marljivo sam vježbala taj ples i pretpostavljam da je to bilo dovoljno. Jer, iako mi je mozak bio potpuno prazan, otplesala sam svoju ulogu bez ikakvih poteškoća i bez treme. Na svakoj idućoj predstavi do kraja tog mjeseca, uvijek sam se na isti način pripremala za nastup: usredotočila bih se u mislima na ples “Dvorjanin se vraća svojoj ženi” sve dok ne bih osjetila kako se na mene sliježe tež ina tuge. Ljudska bića posjeduju zadivljujuće svojstvo stjecanja navika: svaki put kad bih u duhu dozvala sliku Ma-mehe kako pleše svoju sporu tužaljku, skrivena od pogleda muža i njegove ljubavnice, nisam više mogla spriječiti da me prožme osjećaj tuge, baš kao što ti ne bi mogao spriječiti da ti u nos uñe miris jabuke koju netko reže na stolu ispred tebe. 338 Jednog dana tijekom posljednjeg tjedna održavanja priredbi, Mameha i ja zadržale smo se u garderobi u

razgovoru s drugim gejšama. Kad smo izašle iz kazališta očekivale smo da vani neće više biti nikoga, i doista, gomila se bila razišla. Ali kad smo se našle na ulici, iz jednog je automobila izašao vozač u odori i otvorio stražnja vrata. Upravo kad smo prolazile mimo automobila, pred nas je stupio Nobu. “Ah, Nobu-san”, rekla je Mameha, “već sam se počela brinuti da vam više nije stalo do Savurina društva! Svakog smo se dana ovog proteklog mjeseca nadale da ćete se javiti...” “Vi se tuž ite da sam vas pustio čekati? Ja vas čekam ovdje pred kazalištem već skoro jedan sat.” “Jeste li upravo izašli s predstave?” upita Mameha. “Savuri je prava zvijezda.” “Ni od kuda nisam upravo izašao”, odgovori Nobu. “Predstava je završila prije punih sat vremena. Imao sam dovoljno vremena obaviti jedan telefonski razgovor i poslati vozača u središte grada da nešto preuzme za mene.” Nobu udari šakom po prozoru automobila, preplašivši jadnog vozača tako da mu je pala kapa s glave. Vozač spusti prozor i doda Nobuu malenu vrećicu zapadnjačkog stila, napravljenu od nekakvog materijala koji je izgledao kao srebrna folija. Nobu se okrene prema meni, na što sam se ja duboko naklonila i rekla kako sam sretna što ga vidim. “Ti si vrlo nadarena plesačica, Sayuri. Ja ne dajem darove bez razloga”, reče Nobu, premda mislim da to uopće nije bila istina. “Vjerojatno me zato Mameha i ostali u Gionu ne vole toliko kao druge muškarce.” “Nobu-san!” prekori ga Mameha. “Tko je ikad tako nešto rekao?”

“Znam ja vrlo dobro kakve ste vi gejše. Sve dok vam muškarac donosi darove, voljne ste trpjeti svakakve gluposti.” Nobu ispruž i prema meni ruku s vrećicom. 339 \ “Zaboga, Nobu-san”, rekla sam, “kakvu ćete glupost sada vi traž iti od mene da otrpim?” Naravno, šalila sam se, ali Nobu to nije shvatio kao šalu. “Zar nisam upravo sada rekao kako ja nisam kao drugi muškarci?” zarežao je. “Zašto vi gejše nikad ne vjerujete ništa od onoga što vam kažem? Ako želiš ovaj paketić, bolje ga uzmi, prije nego što se predomislim.” Zahvalila sam mu se i primila vrećicu, a on je ponovo udario šakom o prozor automobila. Vozač je iskočio iz kola kako bi mu otvorio vrata. Klanjale smo se sve dok automobil nije zašao iza ugla, a onda me je Mameha odvela natrag u vrt kazališta, gdje smo sjele na kamenu klupu uz ribnjak sa šaranima i povirile u vrećicu koju mi je Nobu dao. Unutra je bila samo jedna malena kutijica, zamotana u zlatni papir i uvezana crvenom vrpcom. Otvorila sam je i našla jednostavni dragulj: rubin velik kao koštica breskve. Blistao je u suncu iznad ribnjaka kao golema kapljica krvi. Dok sam ga obrtala meñu prstima, odbljesak svjetla skakao je s jedne fa-sete na drugu. Osjećala sam svaki od tih skokova u svojim grudima. “Vidim koliko si uzbuñena”, reče Mameha, “i jako mi je drago zbog tebe. Ali nemoj previše už ivati u tom poklonu. Bit će još dragulja u tvom ž ivotu, Savuri, obilje dragulja, rekla bih. Ali nikad ti se više neće pruž iti

ovakva prilika. Odnesi ovaj rubin u okiyu i daruj ga Majci.” Gledala sam taj lijepi dragulj i svjetlo što je prolazilo kroz njega bojeći mi ruke u ruž ičasto i mislila na Majčine bolesno žute oči s rubovima kapaka boje krvavog mesa... pa, činilo mi se da je darovati njoj taj dragulj isto kao da jazavca obučeš u svilu. Ali, dakako, morala sam poslušati Mamehu. “Kad joj ga budeš predavala”, nastavila je Mameha, “moraš biti posebno umiljata i reći: “Majko, meni stvarno nije potreban takav dragulj i bila bih počašćena kad biste ga pristali uzeti. Ja sam vam prouzročila toliko nevolja tijekom godina.” Ali nemoj reći ništa više od toga, jer će pomisliti kako pokušavaš biti zajedljiva.” 340 Dok sam kasnije u svojoj sobi mrvila štapić tuša kako bih napisala pisamce zahvale Nobuu, postupno me je obuzimala sve jača zlovolja. Da je Mameha zatraž ila taj rubin za sebe, drage volje bih ga dala... ali darovati ga Majci! S vremenom mi je Nobu postao drag i bilo mi je žao što će njegov skupi poklon pripasti takvoj ženi. No, pritom sam vrlo dobro znala kako ga nikad ne bih mogla dati da sam ga kojim slučajem dobila od predsjednika. Bilo kako bilo, završila sam pisamce i otišla do Majčine sobe. Ona je sjedila u polumraku, milujući psića i pušeći. “Što hoćeš?” upitala me je. “Upravo sam se spremala zatraž iti da mi donesu čaj.” “Ispričavam se što vam smetam, Majko. Danas popodne, kad smo Mameha i ja izlazile iz kazališta, vani me je čekao direktor Nobu Toshikazu...” “Čekao je Mamehu-san, hoćeš reći.” “Ne znam, Majko. Ali donio je dar za mene. Prekrasan dar, ali ja ne znam što bih s time.”

Htjela sam reći kako bih bila počašćena kad bi ga ona uzela, ali me Majka nije više slušala. Odlož ila je lulu na stol i uzela mi kutiju iz ruke prije nego što sam joj je dospjela ponuditi. Ponovo sam pokušala razjasniti stvar, ali je Majka samo okrenula kutiju i pustila da joj rubin padne meñu masne prste. “Što je ovo?” upitala je. “To je dar koji sam dobila od direktora Nobua. Mislim na Nobua Toshikazua, direktora kompanije Iwamura Elektrika.” “Misliš da ne znam tko je Nobu Toshikazu?” Ustala je i otišla do prozora, te odmaknula ustranu zaslon od papira i podigla rubin prema zraci kasnog popodnevnog sunca. Radila je ono isto što sam ja radila u kazališnom vrtu: okretala je dragulj meñu prstima i gledala kako iskra prelazi s jedne fasete na drugu. Napokon je opet navukla zaslon na prozor i vratila se do stola. “Sigurno nisi dobro razumjela. Je li te zamolio da ovo predaš Mamehi?” 341 “Pa, Mameha je bila sa mnom.” Vidjela sam da Majčin um u tom trenutku sliči na raskriž je na kojem vlada prometna gužva. Spustila je rubin na stol i počela puckati onu svoju lulu. Činilo mi se kao da je svaki oblačić dima po jedna njezina zbrkana misao koju otpušta u zrak. Na posljetku mi je rekla: “Tako znači, Nobu Toshikazu pokazuje zanimanje za tebe, je li?” “On mi već neko vrijeme ukazuje čast pozornošću koju mi poklanja.”

Ona je na to spustila lulu na stol takvom gestom kao da kaže kako od tog trenutka razgovor postaje mnogo ozbiljniji. “Nisam te dovoljno pomno nadzirala kao što sam trebala”, rekla je. “Ako si imala nekakve dečke, sad je trenutak da mi to kažeš.” “Ja nikad nisam imala nikakvog dečka, Majko.” Ne znam je li mi vjerovala ili nije, ali mi je ipak rekla neka idem. Još uvijek joj nisam stigla ponuditi da zadrž i rubin, onako kako me je Mameha podučila. Pokušavala sam se sjetiti kako bih joj to rekla. Meñutim, kad sam pogledala prema stolu na kojem je ležao rubin, ona je sigurno mislila kako ga hoću zatraž iti natrag. Dohvatila ga je i stisnula u šaku prije nego što sam imala vremena bilo što reći. Napokon se to dogodilo, jednog popodneva samo nekoliko dana kasnije. Mameha je došla u okiyu i odvela me u pri-maću sobu kako bi mi rekla da je počelo nadmetanje za moj mizuage. Ona je upravo tog jutra primila poruku vlasnice čajane Ichiriki. “Nikako mi ne odgovara što se to dogaña upravo sada”, rekla je, “jer danas popodne moram otputovati u To-kyo. Ali nećeš me trebati. Znat ćeš kad u igru uñu velike svote, jer će se tada početi dogañati razne stvari.” “Ne razumijem”, rekla sam. “Kakve stvari?” 342 “Svakojake”, odgovorila je i otišla, a da čak nije ni popila čaj. Nije je bilo tri dana. Isprva mi je srce počelo tući svaki put kad bih čula kako se približava neka sluškinja. No, dva su dana prošla bez ikakvih novosti. A onda, trećeg dana, Tetića mi je prišla u hodniku i rekla mi kako Majka želi da doñem gore u njezinu sobu.

Tek što sam stupila nogom na prvu stubu, čula sam klizanje nekih vrata i odjednom Buča sleti niz stepenice. Sišla je poput vode izlivene iz vjedra, tako brzo da su joj noge jedva doticale stube i negdje na polovici zapela je prstom jedne ruke o ogradu. Moralo ju je jako boljeti jer je kriknula i na dnu stuba zastala, držeći drugom rukom ruku s povrijeñenim prstom. “Gdje je Hatsumomo?” upitala je, očevidno trpeći bol. “Moram je naći!” “Meni se čini da si se dovoljno gadno povrijedila”, rekla joj je Tetića. “Misliš da doista moraš naći Hatsumomo kako bi te ona još gore povrijedila?” Buča je izgledala strašno uzrujana i to ne samo zbog prsta, ali kad sam je pitala o čemu se radi, samo je pohitala do ulaza i izašla iz okiye. Majka je sjedila za stolom kad sam ušla u njezinu sobu. Počela je puniti lulu, ali se onda predomislila i odlož ila je na stol. Na vrhu police u kojoj je držala svoje knjige računa stajao je jedan lijepi sat europskog stila, pokriven staklenim zvonom. Majka je stalno pogledavala prema njemu, ali prošlo je nekoliko dugih minuta, a ona mi još uvijek nije rekla ni riječi. Na posljetku sam ja prva progovorila: “Ispričavam se što vas smetam, Majko, ali rekli su mi da me želite vidjeti.” “Doktor kasni”, rekla je. “Pričekat ćemo da on doñe.” Mislila sam da govori o doktoru Raku, da to on dolazi u okiyu kako bi razgovarao o pripremama za moj mizuage. Nisam tako nešto očekivala i počela sam osjećati bockanje u trbuhu. Majka je kratila vrijeme tapšući Takua, kojemu je to brzo dojadilo i počeo je tiho režati. 343

Napokon smo ćule kako sluškinje pozdravljaju nekoga u ulaznom predvorju i Majka siñe. Kad se nakon nekoliko minuta vratila, nije sa sobom dovela doktora Raka, nego nekog mnogo mlañeg muškarca zaglañene sijede kose, koji je u ruci nosio kožnu torbu. “To je ta djevojka”, rekla mu je Majka. Naklonila sam se mladom doktoru, na što mi je on, isto tako, uzvratio naklonom. “Gospoño”, obratio se Majci, “gdje ćemo...” Majka mu reče kako će soba u kojoj se nalazimo sasvim dobro posluž iti. Po tome kako je zatvorila vrata znala sam da će se dogoditi nešto neugodno. Počela mi je odvezivati obi i slagati ga na stol. Zatim mi je svukla kimono s ramena i objesila ga na vješalicu u kutu. Stajala sam u svojoj žutoj pothaljini, trudeći se ostati smirenom kako god sam znala, ali mi je Majka u sljedećem trenutku počela razvezivati pojas koji je pridržavao pothaljinu. Nisam mogla izdržati i zgrabila sam pojas rukama, ali mi je ona odgurnula ruke ustranu na isti način na koji je to učinio barun, što je u meni izazvalo osjećaj mučnine. Nakon što mi je skinula pojas, posegnula je rukom ispod pot-haljine i povukla moj koshimaki, što me je opet podsjetilo na Hakone. Nimalo mi se to nije svidjelo, ali umjesto da mi rastvori pothaljinu kao što je to učinio barun, Majka ju je ponovo omotala oko mene i rekla mi neka legnem na strunjače na podu. Doktor je kleknuo do mojih nogu i nakon što mi se ispričao, rastvorio mi je pothaljinu tako da su mi noge bile gole. Mameha mi je ispričala nešto malo o tome kako izgleda mizuage, ali sad ću, izgleda - tako mi se činilo -naučiti nešto više. Je li nadmetanje završeno i je li ovaj mladi doktor na kraju izašao iz njega kao pobjednik? Što je s doktorom Rakom i Nobuom? Čak mi je u jednom trenutku proletjelo kroz glavu kako Majka možda

namjerno nastoji Mamehi pokvariti planove. Mladi mi je doktor namjestio noge i posegnuo meñu njih rukom koja je, primijetila sam, bila uska i glatka poput predsjednikove. O-sjetila sam se tako poniženom i izloženom da sam rukama 344 pokrila lice. Željela sam stisnuti noge, ali bojala sam se učiniti bilo što što bi otežalo postupak i produljilo to mučno iskustvo. I tako sam ležala čvrsto stisnutih očiju, zadržavajući dah. Osjećala sam se kao što se mali Taku morao osjećati kad se gušio nakon što je progutao iglu, pa mu je Tetića držala otvorene čeljusti, a Majka gurala prste u grlo. U jednom mi se trenutku učinilo da mi je doktor obje ruke gurnuo meñu noge, ali ih je onda napokon izvukao i pokrio me pothaljinom. Kad sam otvorila oči, vidjela sam ga kako briše ruke u nekakvu krpu. “Djevojka je netaknuta”, rekao je. “No, to je dobra vijest!” odgovorila je Majka. “A hoće li biti mnogo krvi?” “Ne bi uopće smjelo biti krvi. Samo sam je vizualno pregledao.” “Ne, mislim za vrijeme mizuage.” “To ne mogu reći. Uobičajena količina, rekao bih.” Kad se mladi sjedokosi doktor oprostio i otišao, Majka mi je pomogla da se odjenem i nalož ila mi neka sjednem za stol. Zatim me je, bez ikakvog upozorenja, uhvatila za usku i tako jako povukla da sam kriknula. Držala me je tako, potežući mi glavu uvis, dok je nije privukla blizu svoje i pritom je govorila: “Ti si vrlo skupocjena roba, djevojčice. Podcijenila sam te. Imam sreće što se ništa nije dogodilo. Ali možeš biti sigurna u to da ću te ubuduće pomnije nadzirati. Ono što

neki muškarac želi od tebe, morat će skupo platiti. Je li ti to jasno?” “Da, gospoño!” Naravno, odgovorila bih joj potvrdno na bilo kakvo pitanje, s obzirom na to kako me je vukla za uho. “Ako nekome daš badava to za što bi morao platiti, time ćeš prevariti okiyu. Dugovat ćeš novaca i ja ću ih, budi sigurna, uzeti od tebe. I ne govorim samo o ovome!” Govoreći to, Majka je proizvela odvratan zvuk - trljajući prstima o dlan. “Muškarci će plaćati za to”, nastavila je. “Ali plaćat će i za to da samo ćaskaju s tobom. Ako te ikad uhvatim 345 kako se iskradaš na sastanak s nekim muškarcem, makar da bi s njim malo porazgovarala...” Završila je rečenicu tako da me je još jednom snažno povukla za uho i nakon toga me napokon pustila. S mukom sam hvatala zrak. Kad sam osjetila da mogu ponovo govoriti, rekla sam: “Majko... ništa nisam napravila čime bih vas mogla naljutiti!” “Zasad još nisi. Ako si pametna, nikad ni nećeš.” Pokušala sam se ispričati i povući, ali mi je Majka nalož ila da ostanem. Tuckala je lulom, iako je bila prazna, a kad ju je napunila i pripalila, rekla je: “Odlučila sam se. Tvoj će se status ovdje u okiyi ubrzo promijeniti.” Njezine su me riječi uznemirile i pokušala sam nešto reći, ali me Majka zaustavila. “Idućeg ćemo tjedna ti i ja obaviti jednu ceremoniju. Nakon toga ti ćeš biti moja kći, baš kao da sam te rodila.

Odlučila sam te posvojiti. Jednog dana okiya će pripasti tebi.” Nisam znala što bih rekla i ne sjećam se mnogo od onog što se nakon toga dogañalo. Majka je nastavila govoriti, rekla mi je kako ću se, kao kći okiye, kroz neko vrijeme preseliti u veću sobu, onu u kojoj su sada Buča i Hat-sumomo, a one će prijeći u manju sobu, u kojoj sam ja bila do sada. Ja sam je tek napola slušala, sve dok mi polako nije doprla do svijesti spoznaja kako me sad, nakon što me Majka pokćeri, Hatsumomo neće više moći tiranizirati. Mameha je to od početka planirala, a ipak, nikad nisam stvarno vjerovala da bi se to moglo dogoditi. Majka je nastavila sa svojom govorancijom. Gledala sam njezinu obješenu usnu i požutjele oči. Bila je, doduše, odvratna žena, ali ću kao kći te odvratne žene biti zaštićena i izvan Hatsumomina domašaja. Usred svega toga vrata su se odjednom odmaknula ustranu i pred njima je, u predvorju, stajala Hatsumomo. “Što hoćeš?” upita Majka. “Imam posla.” “Gubi se”, naredi mi Hatsumomo. “Hoću razgovarati s Majkom.” “Ako želiš sa mnom razgovarati”, reče joj Majka, “možeš zamoliti Savuri neka bude tako ljubazna i izañe iz sobe.” “Budi tako ljubazna, Sayuri, i izañi iz sobe”, sarkastično je ponovila Hatsumomo. I tada, po prvi put u ž ivotu, odgovorila sam joj bez straha da će me zbog toga kazniti. “Izaći ću ako Majka tako želi”, rekla sam joj. “Majko, hoćeš li biti tako ljubazna i natjerati malu gospoñicu Glupaču da ode i ostavi nas same?” reče Hatsumomo.

“Prestani toliko gnjaviti!” rekla joj je Majka. “Uñi unutra i reci što želiš.” Hatsumomo se to nije svidjelo, ali je ipak ušla u sobu i sjela kraj stola. Bila je na pola puta izmeñu Majke i mene, ali još uvijek dovoljno blizu da me zapahne miris njezina parfema. “Sirota Buča je malo prije dotrčala do mene sva izvan sebe”, počela je. “Obećala sam joj da ću razgovarati s tobom. Rekla mi je nešto vrlo čudno. Rekla je: “Oh, Hatsumomo! Majka se predomislila!” Ali ja sam joj rekla kako sumnjam da bi to moglo biti istina.” “Ne znam na što je mislila. Ja se u zadnje vrijeme sasvim sigurno nisam ni o čemu predomislila.” “Točno sam joj to i ja rekla, rekla sam joj kako ti nikad ne bi pogazila riječ. Ali, Majko, uvjerena sam da bi se ona mnogo bolje osjećala kad bi joj ti to rekla.” “Kad bih joj što rekla?” “Kako se nisi predomislila i kako ju još uvijek kaniš posvojiti.” “Odakle joj ta ideja? Nisam se mogla predomisliti jer ja nju uopće nisam ni kanila posvojiti.” Strašno me je zaboljelo kad sam to čula, jer nisam mogla da se u tom času ne sjetim kako je Buča uzrujano sletjela niz stubište... a nije ni čudo, jer sad joj nitko više nije mogao reći što će biti s njom. Hatsumomo je na licu 346 347

imala onaj osmijeh koji ju je činio sličnom kakvoj skupocjenoj porculanskoj figurici, ali Majčine su je riječi pogodile poput kamena. Pogledala me pogledom punim mržnje. “Znači, istina je! Namjeravaš nju posvojiti. Zar se ne sjećaš, Majko, kako si rekla da ćeš posvojiti Buču? Još si me zamolila da joj to kažem!” “Ne tiče me se što si ti rekla Buci. Osim toga, nisi Bučino pripravništvo vodila onako dobro kako sam to od tebe očekivala. Neko je vrijeme dobro zarañivala, ali u zadnje vrijeme...” “Obećala si, Majko”, reče joj Hatsumomo tonom koji me je prestrašio. “Ne budi smiješna! Znaš da već godinama razmišljam o tome da posvojim Savuri. Zašto bih odjednom promijenila mišljenje i posvojila Buču?” Vrlo dobro sam znala da Majka laže. Sad je otišla toliko daleko da se okrenula prema meni i rekla: “Sayuri-san, kad sam prvi put povela s tobom razgovor o tome da bih te mogla posvojiti? Možda prije godinu dana?” Ako si ikad vidio mamu mačku kako svoje mlade uči loviti, način na koji grabi i trga bespomoćnog miša, pa, osjećala sam kao da mi Majka nudi priliku da naučim kako ću postati ista kao ona. Trebala sam samo slagati i reći: “Oh, da, Majko, mnogo puta ste mi to spomenuli!” Time bih napravila prvi korak prema tome da jednog dana i sama postanem takva žutooka starica, zatvorena u nekakvu sumornu sobu s knjigama računa. Meñutim, nisam mogla stati na stranu Majke, baš kao što nisam mogla stati na stranu Hatsumomo. Zurila sam u pod kako ih ne bih morala pogledati i samo sam rekla kako se ne sjećam.

Na Hatsumominu su se licu pojavile crvene mrlje od srdžbe. Ustala je i otišla do vrata, ali ju je Majka zaustavila. “Za tjedan dana Savuri će biti moja kći”, rekla je. “Do tada moraš naučiti odnositi se prema njoj s poštovanjem. Kad siñeš dolje, zamoli jednu od sluškinja da donese čaj za Savuri i mene.” Hatsumomo se lagano naklonila i izašla iz sobe. “Majko”, rekla sam, “jako mi je žao što sam prouzročila tolike nevolje. Sigurna sam da Hatsumomo nije u pravu kad govori o vašim nakanama da posvojite Buču, ali... smijem li vas nešto pitati? Je li moguće da nas posvojite obje, Buču i mene?” “Oh, ti sad odjednom znaš nešto o tome kako se vode poslovi, je li?” odgovorila mi je. “Hoćeš me učiti kako ću upravljati okiyoml” Nekoliko minuta kasnije sluškinja je donijela pladanj na kojem je bio čajnik i šalica - ne dvije šalice, nego samo jedna. Majci je to, izgleda, bilo svejedno. Natočila je čaj u šalicu i polako ga pijuckala, zureći u mene onim svojim očima obrubljenim crvenim kapcima. 348 349 i Dvadeset četvrto poglavlje Kad se Mameha sutradan vratila s puta i saznala da me je Majka odlučila posvojiti, nije mi se činila tako sretnom kao što sam očekivala. Doduše, zadovoljno je kimnula

glavom, ali nije se nasmiješila. Upitala sam je da li stvari možda ipak nisu ispale drugačije nego što se ona nadala. “O ne, nadmetanje izmeñu doktora Raka i Nobua prošlo je točno onako kako sam se nadala”, odgovorila mi je, “i konačna je svota pozamašna. Čim sam to saznala, znala sam da će te gospoña Nitta sigurno posvojiti. Bila sam presretna!” To je ono što mi je rekla. Ali, kako mi je postupno postalo jasno tijekom sljedećih godina, istina je bila nešto sasvim drugo. Kao prvo, nadmetanje se uopće nije odvijalo izmeñu doktora Raka i Nobua. Na kraju je ispalo da su se nadmetali doktor Rak i barun. Ne mogu ni zamisliti kako se Mameha zbog toga osjećala, ali sigurna sam da je to bio razlog zbog kojeg je jedno kraće vrijeme naglo postala tako hladna prema meni i zašto mi je prešutjela što se stvarno dogodilo. Time ne mislim reći da Nobu uopće nije bio uključen. On se žestoko nadmetao prvih nekoliko dana, sve dok svota nije premašila 8000 jena. A i kad je na kraju odustao, vjerojatno to nije učinio zbog toga što su iznosi postali previsoki. Mameha je od početka znala da Nobu može nadmašiti bilo čiju ponudu ako to želi. Problem koji nije predvidjela bio je u tome što Nobua nije previše zani- mao moj mizuage. Samo je odreñeni tip muškaraca pripravan tratiti vrijeme i novac u utrci za mizuageom, a pokazalo se kako Nobu nije jedan od njih. Možda se sjećaš kako mi je Mameha nekoliko mjeseci ranije govorila kako se ni jedan muškarac neće truditi njegovati prijateljstvo s nekom petnaestogodišnjom pripravnicom ako ga ne zanima njezin mizuage. I kako mi je u tom istom razgovoru rekla: “Možeš se kladiti da ga ne privlači razgovor s tobom.” Možda je bila u pravu što se tiče

mojih konverzacij-skih sposobnosti, ne znam, ali bez obzira što je to na meni privlačilo Nobua, to nije bio moj mizuage. Što se pak tiče doktora Raka, on je bio čovjek koji bi vjerojatno prije izvršio tradicionalno samoubojstvo nego što bi dopustio da mu netko poput Nobua preotme mizuage. Dakako, nakon prvih nekoliko dana doktor se zapravo nije više nadmetao s Nobuom, ali on to nije znao, a vlasnica čajane Ichiriki odlučila je da mu to ne kaže. I tako, kad bi razgovarala s njime telefonom, rekla bi mu otprilike ovako: “Oh, doktore, upravo sam primila vijest iz Osake i ovaj, stigla je jedna ponuda od pet tisuća jena.” Vjerojatno je primila vijest iz Osake, iako možda od svoje sestre, jer vlasnica Ichirikija nikad nije voljela govoriti čiste laž i. Ali kad je u istom dahu spomenula Osaku i novu ponudu, doktor Rak je prirodno zaključio kako je ponudu poslao Nobu, iako ju je, zapravo, poslao barun. Barun je, opet, vrlo dobro znao da mu je suparnik doktor, ali njemu je to bilo svejedno. Želio je taj mizuage za sebe i durio se poput dječarca kad je počeo slutiti kako bi mogao izgubiti. Kasnije mi je jedna gejša prepričala što joj je otprilike u to vrijeme govorio. “Jesi li čula što se dogaña?” upitao ju je barun. “Pokušavam dogovoriti jedan mizuage, ali mi se u to stalno petlja nekakav nesnosni doktor. Samo jedan muškarac može biti istraž ivač neistraženih područja, a ja želim biti taj muškarac! Samo, što da radim? Taj ludi doktor izgleda ne shvaća da su brojke kojima se razbacuje stvarni novac!” Kako su iznosi postajali sve viši i viši, barun je počeo govoriti kako će možda odustati. Meñutim, brojka se već

350 351 bila toliko približ ila novom rekordu da je vlasnica Ichiri-kija odlučila potaknuti nadmetanje tako što će zavarati baruna kao što je već zavarala doktora. Obavijestila ga je telefonom kako je “drugi gospodin” dao vrlo visoku ponudu, a onda je dodala: “Meñutim, mnogi ljudi vjeruju kako se radi o čovjeku koji nije spreman ići dalje od toga.” Sigurna sam da je bilo ljudi koji su to mislili za doktora, ali vlasnica Ichirikija nije bila jedna od njih. Ona je znala da će, kad barun dade svoju zadnju ponudu, doktor sigurno ponuditi više. Na kraju je doktor Rak pristao platiti 11.500 jena. To je bila najveća svota ikad dotad isplaćena za neki mizuage u Gionu, a možda i u bilo kojoj četvrti gejša u Japanu. Moraš imati na umu da je u to doba jedan sat gejšinih usluga stajao oko 4 jena, te da je cijena nekakvog ekstravagantno skupog kimona iznosila 1500 jena. Prema tome, iako to možda ne izgleda mnogo, to je bilo više nego što je, recimo, jedan radnik mogao zaraditi u godinu dana. Ja, moram priznati, ne znam mnogo o novcu. Većina se gejša ponosi time što uza se nikad nemaju novaca, one obično kamo god idu, sve stavljaju na račun. Ja čak i sada, ovdje u New Yorku, još uvijek tako ž ivim. Kupujem u trgovinama gdje me poznaju i gdje prodavači ljubazno zapisu stvari koje želim. Kad krajem mjeseca stignu računi, moja draga sekretarica obavlja plaćanje umjesto mene. 1 tako, vidiš, ja ti nikako ne bih mogla reći koliko novaca trošim, ni koliko je bočica parfema skuplja od kakve ilustrirane revije. Stoga sam ja možda posljednja

osoba na svijetu koja bi umjela objasniti nešto u vezi s novcem. Meñutim, htjela bih ti prenijeti nešto što mi je jednom rekao jedan moj bliski prijatelj, a on je sigurno znao o čemu govori, jer je tijekom šezdesetih bio zamjenik ministra financija u Japanu. Cesto se dogaña, rekao je, da gotovina jedne godine vrijedi manje nego što je vrijedila prije godinu dana, te je zato Mamehin mizuage 1929. godine zapravo stajao više od mojeg 1935. godine, iako je za moj plaćeno 11.500 jena, dok je za njezin plaćeno sedam ili osam tisuća jena. 352 Naravno, ništa od toga nije bilo važno tada kad je prodan moj mizuage. Za ljude u Gionu ja sam postavila novi rekord koji je ostao nepremašen sve do 1951. godine kad se pojavila Katsumivo, po mom mišljenju, jedna od najvećih gejši dvadesetog stoljeća. No, prema mom prijatelju zamjeniku ministra financija, Mameha je držala stvarni rekord sve do šezdesetih. Meñutim, bez obzira je li pravi rekord pripadao meni ili Katsumivo ili Mamehi ili čak Mamemitsu, devedesetih godina prošlog stoljeća, možeš zamisliti kako su Majku počeli svrbjeti njezini debe-ljuškasti dlanovi kad je čula za rekordan iznos. Nije ni potrebno posebno napominjati kako me je zbog toga posvojila. Naknada za moj mizuage bila je više nego dostatna da njome pokrije sve moje dugove. Da me nije posvojila, nešto bi od tog novca došlo u moje ruke, a možeš misliti koliko bi se grizla zbog toga. Kad sam postala kći okiye, moji su dugovi prestali postojati, jer su prešli na okiyu. Meñutim, okiyi je išla i sva moja zarada, ne samo tada, u trenutku mog mizuagea, nego od tada pa zanavijek. Ceremonija je održana sljedećeg tjedna. Ime su mi već promijenili u Sayuri, a sad sam dobila i novo prezime.

Nekoć, u našoj pijanoj kućici na obali mora, zvala sam se Sakamoto Chiyo. Sad sam se zvala Nitta Savuri. Meñu svim značajnim trenucima u ž ivotu neke gejše, mizuage svakako zauzima visoko mjesto. Moj se mizuage zbio početkom srpnja 1935. kad mi je bilo petnaest godina. Sve je počelo popodne, kad smo doktor Rak i ja ispili šake tijekom ceremonije koja nas je meñusobno povezala. Razlog za ovu ceremoniju bio je u tome što će doktor Rak, unatoč tome što će sam mizuage kratko trajati, ostati do kraja svog ž ivota moj mizuage zaštitnik - što mu, meñutim, nije davalo nikakve posebne povlastice, shvaćaš. Ceremonija je obavljena u čajani Ichiriki, u nazočnosti Majke, Tetiće i Mamehe. Prisutni su bili još i vlasnica 353 čajane i gospodin Bekku, moj garderobijer - jer je garde-robijer uvijek uključen u ceremonije takve vrste, kao osoba koja zastupa interese gejše. Ja sam bila odjevena u najsvečaniju odoru gejše pripravnice: crni kimono s pet kruna i crvenu pothaljinu, jer je crveno boja novih početaka. Mameha me podučila da se moram držati vrlo ozbiljno, kao da nemam ni mrvice smisla za humor. S obzirom na to koliko sam bila nervozna i ustrašena, uopće mi nije bilo teško izgledati ozbiljno dok sam hodala niz hodnik u čajani Ichiriki s dugom povlakom svečanog kimona oko nogu. Nakon ceremonije svi smo otišli na večeru u restoran Kitcho. Večera je takoñer protekla u ozbiljnom raspoloženju, a ja sam malo govorila i još manje jela. Dok smo sjedili za večerom, doktor Rak je vjerojatno već

počeo misliti o onome što će doći kasnije, a ipak, nikad još nisam vidjela muškarca kojemu se na licu čitala takva smrtna dosada. Ja sam, kako bih izgledala što nevinije, čitavo vrijeme držala oči oborene, ali kad bih krišom bacila pogled na njega, svaki put bih ga vidjela kako zuri u stol kroz one svoje naočale kao čovjek koji sjedi na nekakvom do-sadnom poslovnom sastanku. Kad je večera završila, gospodin Bekku se odvezao sa mnom u rikši do jednog lijepog svratišta u vrtovima hrama Nanzen-ji. On je ranije tog dana već bio tamo kako bi u susjednoj sobi slož io moju odjeću. Pomogao mi je svući svečani kimono i obući jedan jednostavniji, s obijem koji nije trebalo podstavljati jastučićima pri vezivanju čvora, jer bi to bilo nespretno za doktora. Kad sam bila potpuno odjevena, uhvatila me je takva nervoza da mi je gospodin Bekku morao pomoći da se vratim u svoju sobu i namjestim blizu vrata, gdje ću čekati na doktora. Kad me je tamo ostavio, osjetila sam užasan strah kao da me čeka operacija u kojoj će mi izvaditi bubrege ili jetra ili tako nešto. Ubrzo je stigao doktor Rak i zamolio me da mu naručim šake dok se on okupa u kupaonici koja je bila smještena uz sobu. Mislim da je možda očekivao kako ću mu 354 pomoći da se razodjene, jer mi je dobacio čudan pogled. Meñutim, moje su ruke bile potpuno sleñene i ukočene, mislim da ništa ne bih s njima mogla napraviti. Nakon nekoliko minuta, izašao je iz kupaonice u kimonu za spavanje i odgurnuo ustranu vrata prema vrtu, te smo sjeli na mali drveni balkon, pijuckajući šake i slušajući zvukove cvrčaka i potočića ispod nas. Ja sam prolila šake po svom kimonu, ali doktor to nije primijetio. Zapravo, činilo se kao da malo toga primjećuje, osim što mi je

pokazao rukom na ribe što su se praćakale u obližnjem ribnjaku kao da nikad još nisam tako nešto vidjela. Dok smo sjedili na balkonu, jedna je sluškinja došla u sobu i razmotala oba naša futona, slož ivši ih jedan uz drugi. Napokon me je doktor ostavio na balkonu i ušao unutra. Pomakla sam se tako da sam kutkom oka mogla promatrati što radi. Izvadio je iz svog kovčega dva bijela ručnika i polož io ih na stol, namještajući ih ovako i onako, sve dok napokon nisu ležali točno kako je želio. Isto je napravio s jastucima na jednom futonu, a onda je došao do vrata balkona i tamo stajao, sve dok nisam ustala i pošla za njim u sobu. Dok sam još uvijek stajala, skinuo mi je obi i rekao mi neka se udobno smjestim na jednom od futona. Meni se sve činilo toliko čudnim i zastrašujućim da mi, što god napravila, nikako nije moglo biti udobno. Ali legla sam poleñuške i podmetnula ispod vrata jastuk punjen grahom. Doktor mi je rastvorio kimono i zatim je dugo razve-zivao i olabavljivao svaki komad donje odjeće, napredujući korak po korak, trljajući mi noge rukama, što mi je, pretpostavljam, trebalo pomoći da se opustim. To je prilično dugo trajalo, ali je na posljetku dohvatio ona dva bijela ručnika koja je ranije pripremio. Rekao mi je neka uzdi-gnem bokove i razastro ih je ispod mene. “To će upiti krv”, rekao mi je. Dakako, mizuage često prati odreñena količina krvi, ali meni nitko nije točno objasnio zbog čega. Da sam bilo što znala o tome, sigurno bih šutjela ili čak zahvalila doktoru što je tako paž ljivo polož io ručnike, a ovako sam izla-nula: “Kakva krv?” Glas mi je malo zapištao kad sam to 355

rekla, jer mi je grlo bilo sasvim suho. Doktor Rak mi je na to počeo tumačiti kako “himen”, iako ja nisam imala pojma što bi to moglo biti, često krvari kad se razdere... te ovo, te ono... mislim da me je sve to toliko prestrašilo da sam se od straha malo podigla s futona, jer mi je doktor polož io ruku na rame i nježno me gurnuo natrag. Sigurna sam da bi takav razgovor svakom muškarcu uništio apetit za ono što je trebalo slijediti, ali doktor nije bio taj tip muškarca. Kad je završio s tumačenjem, rekao mi je: “Ovo je drugi put što ću imati prilike uzeti uzorak tvoje krvi. Mogu li ti pokazati?” ! Već sam zapazila da nije došao samo s malom kožnom putnom torbom, nego i s nekakvim malim drvenim san-dučićem. Sad je otišao do ormara i iz hlača izvukao prsten s ključevima te otključao sandučić. Donio ga je do futona i rastvorio ga po sredini, tako da je izgledao kao kakav samostojeći izlog. Na obje su strane bile male police s malim staklenim tubicama, koje su bile zatvorene čepovima i pričvršćene omčicama. Na najnižoj polici ležalo je nekoliko instrumenata, kao na primjer, škarice i pincete, ali je sav ostali prostor u sandučiću bio ispunjen tim staklenim tubicama, bilo ih je možda čak četrdeset ili pedeset. Osim nekoliko praznih na gornjoj polici, u svim ostalima nalazilo se nešto, ali ja nisam imala pojma što je to. Tek kad je doktor donio svjetiljku sa stola, vidjela sam etikete na vrhu svake tubice, označene imenima gejša. Vidjela sam meñu ostalima i Mamehino ime, kao i ime velike Mame-kichi. Vidjela sam još mnogo drugih poznatih imena, uključujući ime Hatsumomine prijateljice Korin. “Ova”, reče doktor izvukavši jednu od tubica, “pripada tebi.” Pogrješno mi je napisao ime, upotrijebio je drugačiji znak za “ri” u Savuri. Meñutim, u tubici je bila neka sa-

sušena stvar koja me je podsjetila na ukuhanu šljivu, iako je bila smeñasta, a ne ljubičasta. Doktor je izvukao čep i pincetom to izvukao iz tubice. “Ovo je komadić vate koji sam natopio tvojom krvlju”, rekao je, “onda kad si razrezala nogu, sjećaš se. Obično ne 356 čuvam krv svojih pacijenata, ali... ti si mi se jako svidjela. Nakon što sam spremio ovaj uzorak, odlučio sam da ću ja biti tvoj mizuage zaštitnik. Mislim da ćeš se slož iti sa mnom kako će to biti neobično zanimljivo, neću samo imati uzorak tvoje krvi uzet prigodom mizuagea, nego i uzorak uzet iz posjekotine na nozi mnogo mjeseci prije toga.” Prikrila sam gañenje, a doktor mi je nastavio pokazivati sadržaj drugih tubica, uključujući Mamehinu. U njezinoj nije bio komadić vate, nego mala krpica bijele tkanine umrljane nečim hrñastim što se prilično stvrdnulo. Doktor Rak je izgledao očaran tim svojim uzorcima, ali ja... pa, ja sam iz pristojnosti okrenula lice prema sandučiću, ali kad me doktor nije gledao, brzo sam skretala pogled na nešto drugo. Na posljetku je zatvorio taj svoj sandučić i odlož io ga ustranu, a onda je skinuo naočale i stavio ih na stol. Uplašila sam se da to znači kako sad dolazi onaj trenutak i doista, doktor Rak mi rastavi noge i klečeći se namjesti izmeñu njih. Mislim da mi je srce kucalo tako brzo kao srce miša. Kad je doktor razvezao pojas svog kimona za spavanje, stisnula sam oči i podignula ruku da pokrijem usta, ali sam u posljednji trenutak odustala kako ne bih ostavila loš dojam i spustila sam je blizu glave. Doktorove su ruke neko vrijeme kopale naokolo po meni, što je bilo vrlo neugodno i bolno, vrlo slično onome

što mi je prije nekoliko tjedana radio onaj mladi doktor sijede kose. Zatim se spustio tako da mu je tijelo bilo sasvim iznad mojega. Upotrijebila sam svu snagu volje kako bih stvorila neku vrstu mentalne barijere izmeñu sebe i doktora, ali to mi nije pomoglo da ne osjetim na unutrašnjoj strani bedra meki udarac doktorove “jegulje”, kako je to nazvala Mameha. Svjetiljka je još uvijek bila u-paljena i ja sam pogledom pretraž ivala sjene na zidu ne bih li pronašla nešto što bi mi odvratilo misli od onog što se dogaña, jer se doktor sad gurao u mene tako snažno da mi se glava pomakla na jastuku. Nisam znala što bih s rukama, pa sam zgrabila jastuk i još čvršće stisnula oči. 357 Ubrzo je iznad mene nastala nekakva velika aktivnost, a istodobno sam i u sebi osjećala svakovrsne pokrete. Mora da je bilo dosta krvi, jer se u zraku osjećao neugodan, metalni vonj. Stalno sam samu sebe podsjećala na to koliko je doktor platio za ovu povlasticu i sjećam se da sam u jednom trenutku pomislila kako se nadam da on u tome už iva više od mene. Ja sam osjećala otprilike toliko už itka, koliko bih už ivala da mi netko turpijom straže bedro do krvi. Napokon je, pretpostavljam, jegulja beskućnica označila svoj teritorij i doktor se svalio na mene svom tež inom, mokar od znoja. Nimalo mi se nije sviñalo što mi je tako blizu, pa sam se pravila kao da imam teškoća s disanjem, nadajući se da će se maknuti s mene. On se dugo nije micao, ali se onda odjednom uspravio na koljena i opet se počeo vrlo poslovno ponašati. Nisam ga gledala, ali nisam mogla spriječiti da kutkom oka ne zapazim kako se obrisao jednim od onih ručnika ispod

mene. Svezao je pojas svog kimona i nataknuo naočale, ne primijetivši malu mrlju krvi na rubu jednog stakla, te me je počeo brisati izmeñu nogu onim ručnicima, komadićima vate i sličnim stvarima, baš kao da smo opet u nekoj od bolničkih ordinacija. Do tada mi se već stišala najgora bol i moram priznati da sam ležeći tamo, čak i s tako izdajnički raširenim nogama, gotovo opčarano gledala kako otvara svoj drveni sandučić i vadi iz njega škare. Odrezao je komadić krvavog ručnika i ugurao ga, zajedno s komadićem vate kojom me je brisao, u staklenu tubicu s mojim pogrješno ispisanim imenom. Zatim se formalno naklonio i rekao: “Najljepša hvala.” Ja mu nisam mogla uzvratiti naklon jer sam ležala, ali to nije bilo ni važno, jer je doktor odmah ustao i ponovo otišao u kupaonicu. Uopće nisam bila svjesna koliko sam se bila zadihala od nervoze. Sad, kad je sve prošlo i kad sam napokon opet mogla doći do daha, vjerojatno sam izgledala kao kakav pacijent usred operacije, ali sam osjetila takvo olakšanje da sam se nasmiješila. Nešto mi se u čitavom tom dož ivljaju činilo beskrajno smiješnim i što sam više mislila o tome, činilo mi se sve smješnijim, tako da sam se na kraju počela smijati. Morala sam paziti da se ne smijem glasno, jer je doktor bio u susjednoj prostoriji. Ali kad pomislim da je to izmijenilo čitav tijek mog budućeg ž ivota? Zamišljala sam vlasnicu čajane Ichiriki kako napeto telefonira Nobuu i barunu dok je još trajalo nadmetanje, sav taj novac potrošen na to, sav taj trud. Kako bi mi se tek sve ovo činilo čudno da je umjesto doktora bio Nobu, budući da sam Nobua počela smatrati svojim prijateljem. Nisam željela ni misliti kako bi to bilo s barunom.

Dok je doktor još bio u kupaonici, pokucala sam na vrata sobe gospodina Bekkua. Jedna je sluškinja požurila promijeniti plahte, a gospodin Bekku mi je pomogao da se presvučem u kimono za spavanje. Kasnije, kad je doktor zaspao, ponovo sam ustala i tiho se okupala. Mameha mi je rekla kako moram cijelu noć ostati budna, za slučaj da se doktor probudi i nešto zatraž i. No, iako sam se trudila ostati budna, na kraju me svladao san. Ipak, ujutro sam se uspjela probuditi dovoljno rano, tako da sam se imala vremena urediti prije nego što me doktor vidi. Poslije doručka, ispratila sam doktora do ulaznih vrata svratišta i pomogla mu navući cipele. Neposredno prije odlaska, doktor mi se zahvalio za proteklu noć i dao mi nekakav mali zamotuljak. Nagañala sam je li to dragulj, onakav kakav mi je dao Nobu, ili komadić krvavog ručnika od prošle noći! Meñutim, kad sam napokon skupila hrabrosti i otvorila zamotak u svojoj sobi, unutra sam našla paketić kineskih trava. Nisam znala što bih s time dok mi gospodin Bekku nije rekao kako trebam svaki dan pripraviti čaj od tih trava, jer ću tako spriječiti trudnoću. “Nemoj ih rasipati, te su trave vrlo skupe”, rekao mi je. “Ali nemoj ni previše škrtariti. Koliko god su skupe, još uvijek su jeftinije od pobačaja.” Čudno je i teško mi je to objasniti, ali nakon mog mizua-gea čitav mi se svijet činio nekako drugačijim. Odjednom 359 358 mi se Buča, koja to još nije prošla, činila neiskusnom i djetinjastom, iako je bila starija od mene. Majka i Tetića

su to, naravno, prošle, baš kao i Hatsumomo i Mameha, ali sam ja bila svjesna te nove, posebne veze meñu nama vjerojatno mnogo više od njih. Pripravnice koje su prošle kroz mizuage drugačije češljaju kosu, a ispod punñe, u-mjesto šarene, nose crvenu svilenu vrpcu. Neko sam vrijeme toliko bila usredotočena na to koje pripravnice nose crvenu vrpcu, a koje šarenu, da gotovo ništa drugo nisam primjećivala dok bih hodala ulicom ili dok bih s ostalim djevojkama stajala u hodnicima naše male škole. Počela sam osjećati poštovanje prema onima koje su prošle kroz mizuage, dok sam se prema onima drugima osjećala kao iskusna žena. Sigurna sam da se sve pripravnice na sličan način o-sjećaju izmijenjene iskustvom mizuagea. Ali kod mene se nije radilo samo o tome da sam počela drugačije gledati svijet oko sebe. Promijenio se, naime, i moj svakodnevni ž ivot, zato što je Majka počela drugačije gledati na mene. Dosad si već sigurno shvatio kako je ona bila osoba koja je primjećivala samo ono na što je mogla prikvačiti etiketu s cijenom. Dok bi hodala ulicom, mozak joj je, vjerojatno, radio poput računala: “Oh, evo male Yukiyo, čija je glupost njezinu jadnu stariju sestru stajala blizu sto jena prošle godine! Gle, dolazi Ichimitsu, sigurno je jako zadovoljna koliko njezin novi danna troši na nju.” Da je Majka šetala uz Shirakavvu nekog lijepog proljetnog dana, kad gotovo možeš vidjeti kako se ljepota cijedi s grana rascva-lih trešnjevih stabala, vjerojatno ništa od toga ne bi vidjela - ukoliko ne bi... što ja znam... smišljala kako bi mogla zaraditi prodajom tih stabala, ili tako nešto. Prije mog mizuagea, mislim da je Majci bilo sasvim svejedno što mi Hatsumomo stvara probleme u Gionu. Međutim, sad kad sam na sebi nosila etiketu s visokom cijenom, nisam ju trebala ni zamoliti da nešto učini, sama

je prekinula Hatsumomino spletkarenje. Vjerojatno joj je samo rekla: “Hatsumomo, ako tvoje ponašanje bude stvaralo probleme Savuri i stajalo ovu okiyu novaca, ti ćeš to 360 platiti!” Otkako se moja majka razboljela, život mi je doista bio težak, međutim, sad mi se za neko vrijeme život upadljivo pojednostavio. Neću reći da se nisam više osjećala umornom ili razočaranom, u stvari, gotovo sam stalno bila umorna. Život u Gionu sigurno nije zabava i odmor za žene koje u njemu zarađuju za život. Ali u svakom slučaju, za mene je predstavljalo veliko olakšanje što se više nisam morala bojati Hatsumomo. I moj život unutar okiye također je postao gotovo ugodan. Kao posvojena kći jela sam kad sam htjela. Prva sam odabirala kimono, nisam više morala čekati da Buča prvo odabere kimono za sebe, a čim bih ga odabrala, Tetića bi se odmah bacila na posao, preuređujući obrube do odgovarajuće širine i pri-šivajući ovratnik na pothaljinu, prije nego što bi i dotakla Hatsumomin kimono. Zbog svega toga bilo mi je svejedno što me Hatsumomo gleda s ogorčenjem i mržnjom. Ali me je strašno boljelo kad bi Buča prošla pokraj mene zabrinuta lica i kad bi odvraćala pogled ustranu čak i kad bismo se slučajno našle licem u lice. Uvijek sam dosad imala osjećaj da bi naše prijateljstvo nastavilo rasti da se između nas nisu ispriječile okolnosti. Sad više nisam imala taj osjećaj. Nakon što je obavljen moj mizuage, doktor Rak je gotovo potpuno nestao iz mog života. Kažem “gotovo”, jer premda Mameha i ja nismo više odlazile u čajanu Shirae

kako bismo ga zabavljale, povremeno sam ga sretala na drugim zabavama u Gionu. Međutim, baruna nikad više nisam srela. Tada još nisam znala za ulogu koju je barun odigrao u podizanju cijene za moj mizuage, ali kad sad razmišljam o tome, mogu shvatiti zašto Mameha nije željela da se ponovo sretnemo. Ja bih se vjerojatno u njegovoj prisutnosti osjećala isto toliko neugodno koliko bi Mame-hi bilo neugodno što sam ja tamo. U svakom slučaju, ne mogu se pretvarati kako mi je bilo krivo što više ne viđam ijednog od njih dvojice. No, postojao je jedan muškarac kojega sam silno željela ponovo vidjeti i mislim da ti ne moram reći kako govo- 361 rim o predsjedniku. On nije igrao nikakvu ulogu u Mame-hinom planu, stoga nisam očekivala da će se moj odnos s njim promijeniti ili prekinuti samo zato što je moj mizua-ge sada bio iza mene. Ipak, moram priznati da sam osjetila veliko olakšanje kad sam nekoliko tjedana kasnije saznala da su nazvali iz kompanije Ivramura i da ponovo traže moje društvo. Kad sam te večeri stigla u čajanu, zatekla sam tamo obojicu, predsjednika i Nobua. Ranije bih sigurno odmah sjela uz Nobua, ali sad kad me je Majka posvojila, nisam više morala o njemu misliti kao o svom spasitelju. Slučajno je upravo mjesto uz predsjednika bilo slobodno i ja sam, vrlo uzbuđena, otišla kleknuti pokraj njega. Predsjednik je bio vrlo srdačan prema meni dok sam mu točila šake i zahvalio mi se, podižući šalicu u zrak prije nego što je počeo piti, ali me čitave večeri nije ni pogledao. Međutim, kad god bih pogledala prema No-buu, vidjela bih kako zuri u mene

kao da sam ja jedina osoba u društvu čije je prisutnosti svjestan. Ja sam svakako znala što to znači čeznuti za nekim; zato sam se prije nego što je zabava završila, potrudila otići do njega i provesti neko vrijeme s njime. Nakon toga sam uvijek pazila na to da ga ne zanemarim. Prošlo je otprilike mjesec dana, i tijekom jedne zabave slučajno sam spomenula Nobuu kako je Mameha dogovorila moj nastup na jednom festivalu u Hiroshimi. Nisam bila sigurna da me sluša dok sam mu to govorila, ali već sljedećeg dana, kad sam se vratila u okiyu sa satova podu-ke, našla sam u svojoj sobi novi drveni putni kovčeg koji mi je on poslao na dar. Kovčeg je bio mnogo elegantniji od onog koji sam posudila od Tetiće za odlazak na barunovu zabavu u Hakone. Užasno me je bilo sram što sam mislila da mogu jednostavno odbaciti Nobua sad kad više nije bio bitan za bilo kakav plan koji je Mameha možda smišljala za mene. Napisala sam mu pismo zahvale i rekla kako se unaprijed veselim što ću mu se moći i osobno zahvaliti idućeg tjedna, na velikoj zabavi koju je kompanija Ivramura pripremala nekoliko mjeseci unaprijed. Ali dogodilo se nešto čudno. Nekoliko dana prije zabave primila sam poruku kako moja prisutnost neće biti po- 362 trebna. Kako mi je rekla Yoko, telefonistica u našoj okiyi, ona je imala dojam da je zabava otkazana. Ja sam slučajno ionako morala te večeri otići u čajanu Ichiriki, zbog jedne druge zabave. Upravo kad sam kleknula u hodniku kako bih otvorila vrata, primijetila sam kako se otvaraju vrata velike sobe za bankete na kraju hodnika i iz sobe je izašla jedna mlada gejša koja se zvala Katsue. Prije nego što je za sobom zatvorila vrata, čula sam nekog muškarca kako

se smije i bila sam sigurna da je to predsjednik. Začuđena time ustala sam i požurila za Katsue kako bih je dostigla prije nego što ode iz čajane. “Oprosti što ti smetam”, rekla sam, “ali jesi li ti upravo izašla sa zabave kompanije Iwamura?” “Da, zabava je u punom jeku. Unutra je najmanje dvadeset pet gejši i blizu pedeset muškaraca...” “A... jesu li tamo predsjednik Iwamura i Nobu-san?” upitala sam je. “Nobu nije. Navodno je jutros otišao kući jer mu nije bilo dobro. Bit će mu žao što je propustio zabavu. Ali predsjednik je tu, zašto pitaš?” Promrmljala sam nešto, ne sjećam se što, i ona je otišla. Sve do tog trenutka uvijek sam nekako zamišljala da predsjednik cijeni moje društvo isto toliko koliko i Nobu. Sad sam se morala pitati nije li to bila samo moja iluzija i nije li Nobu jedini kome je stalo do mene. 363 i Dvadeset peto poglavlje Mameha je, doduše, već dobila okladu s Majkom, ali je još uvijek imala veliki ulog u mojoj budućoj karijeri. Stoga je tijekom sljedećih nekoliko godina radila na tome da moje lice učini poznatim svim svojim najboljim mušterijama, a također i ostalim gejšama u Gionu. U to se vrijeme još uvijek nismo bili do kraja izvukli iz velike ekonomske krize i svečani banketi nisu bili tako česti kako bi to Mameha željela. No, vodila me je na mnoge neslužbene skupove, ne samo zabave u čajanama, nego i na izlete u kupališta, turističke izlete, na kabuki predstave i tako dalje. Za vrijeme ljetnih vrućina kad su svi bili krajnje opušteni, ta su ležerna okupljanja često bila vrlo zabavna, čak i za nas koje smo na tim zabavama morale

raditi kao zabavljačice. Na primjer, skupina muškaraca odlučila bi ponekad poći na plovidbu brodićem niz rijeku Kamo, piti šake i močiti noge u vodi. Ja sam bila previše mlada da bih se priključila pijankama i često bi me dopao posao struganja leda za sladoled, ali to je ipak bila ugodna promjena. Nekih večeri bogati poslovni ljudi ili plemići organizirali bi zabave s gejšama samo za sebe. Proveli bi večer plešući i pjevajući, pijući s gejšama, često i do ranih jutarnjih sati. Sjećam se kako je jednom takvom prigodom domaćinova supruga stajala na vratima i uručivala nam na odlasku omotnice s darežljivom napojnicom. Mamehi je dala dvije omotnice i zamolila je da drugu preda gejši Tomizuru koja je “otišla ranije zbog glavobolje”, kako je rekla. Zapravo je vrlo dobro znala, kao i mi, da je Tomizu- 364 ru ljubavnica njezina muža i da je otišla s njim u drugo krilo kuće kako bi zajedno proveli noć. Mnogim su raskošnim zabavama u Gionu prisustvovali slavni umjetnici, pisci i kabuki glumci, tako da su te zabave katkada bile vrlo uzbudljivi događaji. Međutim, žao mi je što ti moram reći da je prosječna zabava s gejšama nešto mnogo prozaičnije. Obično je domaćin šef o-djela neke male kompanije, dok je počasni gost najčešće jedan od njegovih dobavljača ili možda neki službenik kojega je upravo unaprijedio ili neka slična osoba. Svako malo, neka bi me dobronamjerna gejša upozorila kako je moja dužnost kao pripravnice, uz to što se moram truditi da ljupko izgledam, tiho sjediti i slušati razgovore u nadi da ću jednog dana i sama znati voditi vješte i pametne razgovore. No, većina razgovora koje sam slušala na tim zabavama nisu mi se uopće činili jako

vještima, ni pametnima. Neki bi se muškarac, recimo, okrenuo gejši do sebe i rekao: “Doista je neobično zatoplilo, ne čini ti se?” A gejša bi na to odgovorila nešto kao: “Oh, da, jako je toplo!” Onda bi počela s njim igrati igru “tko gubi, pije” ili bi pokušala navesti sve muškarce da zapjevaju i ubrzo bi onaj muškarac koji je s njom razgovarao bio previše pijan da bi se sjetio kako se ne zabavlja onako dobro kako se nadao. Što se mene tiče, ja sam to uvijek smatrala žalosnim traćenjem novca i vremena. Ako je neki muškarac došao u Gion da se opusti i zabavi, a na kraju mu večer prođe u nekakvoj djetinjstoj igri kao što je papir-škare-ka-men... pa, po mom mišljenju, bolje bi mu bilo da je ostao kod kuće i igrao se sa svojom djecom ili unucima, koji su, uostalom, sigurno pametniji od ove jadne, priglupe gejše uz koju je imao nesreću sjediti. S vremena na vrijeme, međutim, imala sam čast slušati neku gejšu koja je doista znala vješto voditi konverzaciju, a Mameha je svakako bila jedna od njih. Iz njezinih sam razgovora uistinu mnogo naučila. Na primjer, ako bi njoj neki muškarac rekao: “Toplo je, ne čini ti se?” ona je imala spremno barem tucet raznih odgovora. Ako bi muškarac bio neki razvratni starac, odgovorila bi mu: “To- 365 pio? Možda vam se to samo čini zbog toliko lijepih žena oko vas!” Ili ako se radilo o nekom arogantnom mladom poslovnom čovjeku koji se doimao kao da ne zna svoje pravo mjesto, razoružala bi ga ovakvim odgovorom: “O-vdje ste s pola tuceta najboljih gejši u Gionu, a vi mislite o

vremenu.” Jednom sam je promatrala kad je klečala kraj nekog jako mladog muškarca koji nije mogao imati više od devetnaest ili dvadeset godina i koji vjerojatno ne bi ni bio na zabavi s gejšama da domaćin nije bio njegov otac. Naravno, mladić nije znao što bi rekao, ni kako bi se ponašao prema gejšama i sigurna sam da je bio jako nervozan, ali ipak se hrabro okrenuo Mamehi i rekao: “Toplo je, zar ne?” Ona je na to spustila glas i odgovorila mu otprilike ovako: “Zbilja, imate potpuno pravo. Trebali ste me vidjeti jutros kad sam izašla iz kupke! Obično kad sam potpuno gola, osjećam se svježe i opušteno. Međutim, jutros mi je koža bila prekrivena sitnim kapljicama znoja, posvuda, na bedrima, na trbuhu i... ovaj, na raznim drugim mjestima.” Kad je taj jadni mladić spustio šalicu sa sakeom na stol, prsti su mu drhtali. Sigurna sam da tu zabavu s gejšama nije zaboravio do kraja života. Ako me pitaš zašto je većina zabava tako dosadna, mislim da za to postoje dva razloga. Prvo, samo to što je neku djevojčicu prodala njezina obitelj pa su je od ranih godina odgajali da bude gejša, ne znači da će ona ispasti pametna ili da će imati što zanimljivo reći. I drugo, isto to vrijedi i za muškarce. Ako je neki muškarac zaradio dovoljno novaca da dođe u Gion i potrati ga kako god mu se svidi, to još ne znači da je zabavno biti s njime u društvu. U stvari, mnogi su muškarci naviknuti da se svi prema njima odnose s mnogo poštovanja. Sjedit će namršteni, s rukama na koljenima i to je otprilike sve što su spremni učiniti u smislu zabavljanja. Jednom sam slušala Mame-hu kako je provela čitav sat pričajući svakojake pričice nekom muškarcu koji ju ni jednom nije

čak ni pogledao, nego je samo gledao ostale u sobi dok je ona govorila. Začudo, upravo je to bilo ono što je želio i otada je uvijek tražio Mamehu kad bi došao u Gion. Nakon još dvije godine zabava i izleta, pritom sam čitavo to vrijeme i dalje odlazila na satove poduke i sudjelovala u plesnim priredbama kad god je to bilo moguće, prešla sam iz statusa pripravnice u status gejše. To se dogodilo u ljeto 1938. kad sam navršila osamnaest godina. Mi tu promjenu statusa zovemo “preokretanjem ovratnika”, zato što pripravnica nosi crveni, a gejša bijeli ovratnik. Premda kad bi vidio neku pripravnim i gejšu jednu uz drugu, njihovi bi ovratnici bili posljednje što bi na njima zapazio. Pripravnica bi te, odjevena u raskošni kimono s pretjerano širokim rukavima i s obješenim dugačkim krajevima obija, vjerojatno podsjetila na kakvu japansku lutkicu, dok bi ti gejša, možda, izgledala jednostavnije odjevena, ali svakako ženstvenija. Dan kad sam ja preokrenula svoj ovratnik bio je jedan od najsretnijih dana u Majčinu životu, odnosno barem je izgledala zadovoljnija nego što sam je ikad vidjela. Tada to nisam shvaćala, ali sad mi je posve jasno što joj je bilo na pameti. Vidiš, za razliku od pripravnice, gejša je muškarcu na raspolaganju za nešto više od pukog točenja čaja, dakako, pod odgovarajućim uvjetima. Zbog moje veze s Mamehom i moje popularnosti u Gionu, moja je pozicija bila takva da je Majka imala više nego dovoljno razloga za oduševljenje, oduševljenje je, naime, u njezinu slučaju bila tek druga riječ za novac. Otkako živim u New Yorku naučila sam što riječ “gejša” stvarno znači za većinu zapadnjaka. S vremena na vrijeme predstavili bi me na nekoj elegantnoj zabavi ovoj ili onoj mladoj ženi u skupocjenoj haljini i nakitu. Kad bi čula da

sam ja nekoć bila gejša u Kvotu, namjestila bi usta u neku vrstu osmijeha, iako joj se kutovi usnica ne bi posve uzdignuli, onako kako bi trebali. Naime, ne bi znala što bi rekla! Potom bi teret konverzacije pao na muškarca ili ženu koji su nas predstavili jednu drugoj - jer ja nikad 366 367 nisam naučila dobro engleski, ni nakon svih ovih godina. Naravno, u takvim situacijama nije imalo mnogo smisla ni pokušavati, jer ta bi žena stalno mislila: “Za Boga miloga... ja razgovaram s prostitutkom...”. Trenutak kasnije, iz neugodne bi je situacije spasio njezin pratilac, imućan muškarac dobrih trideset ili četrdeset godina stariji od nje. Pa, vidiš, često sam se pitala zašto ona ne može osjetiti koliko smo nas dvije, zapravo, slične. Jer nju izdržava muškarac, a u moje su vrijeme mene također izdržavali muškarci. Sigurna sam da ima mnogo stvari koje ja ne znam o tim mladim ženama u skupim haljinama, ali često imam osjećaj da bi se bez tih imućnih muževa ili ljubavnika mnoge od njih borile da nekako prežive i možda ne bi imale tako uzvišeno mišljenje o sebi. Dakako, isto to vrijedi za vrhunske gejše. Može neka gejša ići sa zabave na zabavu i uživati popularnost kod velikog broja muškaraca, sve je to lijepo i krasno, ali da bi doista postala vrhunska gejša apsolutno joj je potreban danna. Čak i Mameha, koja se proslavila bez ičije pomoći, zahvaljujući reklamnoj kampanji, ubrzo bi izgubila svoju

poziciju i postala samo jedna od mnogih gejši da barun nije pokrivao troškove za unapređivanje njezine karijere. Samo tri tjedna nakon što sam preokrenula ovratnik, Majka je došla k meni jednog dana dok sam na brzinu ručala u primaćoj sobi i sjela s druge strane stola, puckajući lulu. Ja sam do tada čitala neku reviju, ali sam prestala iz pristojnosti - iako se isprva činilo kao da mi Majka nema bogzna što reći. Nakon nekog vremena odložila je lulu i rekla: “Ne bi smjela jesti to žuto ukiseljeno povrće. Od njega će ti istrunuti zubi. Vidiš što se dogodilo s mojima.” Nikad mi nije palo na pamet da Majka vjeruje kako je ukiseljeno povrće krivo za loše stanje njezinih zubi. Na- } kon što me je pustila da dobro razgledam unutrašnjost “ njezinih usta, ponovo je uzela lulu i otpuhnula oblačić di- > ma. “Tetića voli žuto ukiseljeno povrće, gospođo”, rekla sam, “a njezini su zubi u redu.” I “Koga je briga za Tetičine zube? Ona ne zarađuje novac time što ima lijepa mala usta. Reci kuharici da ti to više ne daje jesti. Uostalom, nisam došla ovamo razgovarati o ukiseljenom povrću. Došla sam ti reći da ćeš sljedećeg mjeseca u ovo vrijeme imati svog dannu.” “Dannu ? Ali, Majko, ja imam samo osamnaest godina...” “Hatsumomo nije imala dannu dok nije navršila dvadesetu. I naravno, to nije dugo potrajalo... Trebala bi biti sretna.” “Oh, jesam, sretna sam. Ali, zar to neće zahtijevati mnogo vremena ako hoću da danna bude zadovoljan sa mnom? Mameha misli kako bih prvo trebala učvrstiti svoju reputaciju, samo još nekoliko godina.”

“Mameha! Što ona zna o poslovima? Kad budem htjela znati kad se treba hihotati na zabavama, otići ću nju pitati.” Danas su mlade djevojke, čak i u Japanu, navikle skočiti od stola i vikati na svoje majke, ali u moje doba, mi smo se naklonile, rekle: “Da, gospođo”, i ispričale se što smo je uzrujale i ja sam točno tako postupila. “Prepusti poslovne odluke meni”, nastavila je Majka. “Samo bi budala propustila takvu ponudu kakvu mi je uputio Nobu Toshikazu.” Srce mi je zamalo prestalo kucati kad sam to čula. Pretpostavljam kako je bilo očigledno da će se Nobu jednog dana ponuditi za mog dannu. Napokon, već je prije nekoliko godina dao svoju ponudu za moj mizuage, a otada je češće od bilo kojeg drugog muškarca tražio moje društvo. Ne mogu se pretvarati da nisam pomišljala na takvu mogućnost, ali to još ne znači da sam ikad vjerovala kako će moj život doista krenuti tim tijekom. Onog dana kad sam prvi put srela Nobua na sumo takmičenju, moj je almanah prorekao: “Ravnoteža dobrog i lošeg može otvoriti vrata sudbini.” Otada nije prošao ni jedan dan, a da na ovaj ili onaj način nisam na to pomislila. Dobro i loše... pa, to su bile Mameha i Hatsumomo, to što me je Majka 368 posvojila i mizuage koji je do toga doveo, te naravno, predsjednik i Nobu. Ne želim reći da mi je Nobu bio mrzak. Sasvim suprotno. Ali postati njegovom ljubavnicom značilo bi zauvijek se oprostiti od nade da bi predsjednik jednom mogao ući u moj život.

Majka je morala primijetiti nešto od šoka koji su prouzročile njezine riječi - u svakom slučaju, bila je nezadovoljna mojom reakcijom. No, prije nego što je mogla nešto reći, čule smo zvukove iz hodnika kao da netko pokušava prigušiti kašalj, a trenutak kasnije u vratima se pojavila Hatsumomo. Držala je u ruci zdjelicu riže, što je bilo vrlo nepristojno - nikako nije smjela otići s time od stola. Kad je progutala, prasnula je u smijeh. “Majko!” rekla je. “Zar hoćete da se udavim?” Očito je prisluškivala naš razgovor dok je ručala. “Tako, dakle, Nobu Toshikazu će biti danna slavne Sayuri”, nastavila je. “Kako je to slatko!” “Ako si došla reći nešto korisno, onda reci”, rekla joj je Majka. “Hoću”, ozbiljno je odgovorila Hatsumomo, ušla u sobu i kleknula pokraj stola. “Sayuri-san, ti možda nisi toga svjesna, ali jedna od stvari koje se zbivaju između gejše i njenog danna može dovesti do toga da gejša ostane trudna, shvaćaš? A muškarci se jako uzrujaju ako im ljubavnica rodi dijete nekog drugog. Zato ti moraš biti jako oprezna, jer ako dijete slučajno bude imalo dvije ruke poput nas ostalih, Nobu će odmah znati kako to ne može biti njegovo dijete!” Hatsumomo je očito mislila kako je njezina mala šala jako smiješna. “Možda bi ti trebala odrezati jednu ruku, Hatsumomo”, rekla joj je Majka, “ako bi te to učinilo tako uspješnom kao što je Nobu Toshikazu.” “A vjerojatno bi pomoglo i kad bi mi lice izgledalo ovako!” smiješeći je odgovorila Hatsumomo i nagnula svoju zdjelicu riže da nam pokaže što je unutra. Jela je rižu pomiješanu s crvenim grahom adzuki i na određen odvra-

370 tan način, ta je mješavina doista izgledala poput opečene kože. Kako je popodne odmicalo, počela sam osjećati vrtoglavicu i nekakvo čudno zujanje u glavi, te sam ubrzo otišla do Mamehina stana kako bih s njom porazgovarala. Sjedila sam za njezinim stolom, pijuckajući rashlađeni čaj od ječma - jer bilo je doba ljetnih vrućina - i pokušavajući sakriti od nje kako se osjećam. Doći do predsjednika bila je jedina nada koja me je držala tijekom čitavog razdoblja priprema za gejšu. Ako me u životu ne čeka ništa više od Nobua, plesnih priredbi i beskrajnog niza večeri u Gionu, nije mi jasno zbog čega sam se toliko mučila. Mameha je već dovoljno dugo čekala da čuje zbog čega sam došla, ali kad sam spustila čašu s čajem na stol, bojala sam se da će me glas izdati ako pokušam govoriti. Još sam se nekoliko trenutaka pokušavala pribrati, a onda sam napokon progutala slinu i uspjela izgovoriti: “Majka mi kaže kako ću za mjesec dana vjerojatno imati svog dannu.” “Da, znam. I to će biti Nobu Toshikazu.” Ja sam se u međuvremenu toliko usredotočila na to da se suzdržim od plača da više uopće nisam mogla govoriti. “Nobu-san je dobar čovjek”, rekla je Mameha, “i ti si mu jako draga.” “Da, ali Mameha-san... ne znam kako bih to rekla... to nije ono što sam ja zamišljala!” “Kako to misliš? Nobu-san je uvijek bio ljubazan prema tebi.” “Ali Mameha-san, ja ne želim ljubaznost!”

“Ne? Mislila sam da svi to želimo. Možda hoćeš reći kako želiš nešto više od ljubaznosti. Ali ti nisi u poziciji da tako nešto tražiš.” Naravno, Mameha je potpuno bila u pravu. Kad sam je čula kako to govori, suze su mi jednostavno probile 371 I krhki zid koji ih je zadržavao i sa strašnim osjećajem srama, položila sam glavu na stol i pustila ih da se izliju iz mene. Mameha ništa nije govorila sve dok se nisam isplakala i ponovo pribrala. “A što si ti očekivala, Savuri?” upitala me je. “Nešto više od toga!” “Shvaćam da ti je možda donekle teško gledati No-bua. Ali...” “Mameha-san, ne radi se o tome. Nobu-san je dobar čovjek, kao što ste rekli. Samo...” “Samo, ti bi željela da tvoja sudbina bude slična sudbini Shizue. Jesam li pogodila?” Shizue nije bila neka osobito popularna gejša, ali su je svi u Gionu smatrali najsretnijom ženom na svijetu. Ona je već trideset godina bila ljubavnica jednog ljekarnika. Taj ljekarnik nije bio bogat, a ni ona nije bila neka ljepotica, ali mogao si pretražiti cijeli Kvoto i ne bi našao dvoje ljudi koji su toliko uživali biti jedno s drugim kao oni. Kao i obično, Mameha je bila bliže istini, nego što sam ja to željela priznati. “Savuri, ti imaš osamnaest godina”, nastavila je.”Ni ti, ni ja ne možemo znati kakva će biti tvoja sudbina. Možda to nikad nećeš znati! Sudbina nije uvijek nešto poput zabave

na kraju večeri. Ponekad nije ništa drugo do mučno probijanje kroz život, dan za danom.” “Ali, Mameha-san, to je tako okrutno!” “Da, okrutno je”, rekla je. “Ali nitko ne može pobjeći od svoje sudbine.” “Molim vas, ne radi se o tome da ja želim pobjeći od svoje sudbine, ni o bilo čemu sličnom. Nobu-san je dobar čovjek, baš kao što kažete. Znam da bih mu morala biti zahvalna što se zanima za mene, ali... ima toliko drugih stvari o kojima sam sanjala.” “I bojiš se da će, kad te jednom Nobu takne, sve to postati neostvarivo? Zbilja, Savuri, što si ti mislila, kakav je život gejše? Nismo postale gejše kako bi nam život bio sretan. Postale smo gejše zato što nismo imale drugog izbora.” “Oh, Mameha-san... molim vas... zar je to doista bilo toliko nerazumno što sam se stalno nadala da ću možda jednog dana...” “Mlade djevojke uvijek u srcu nose svakojake nerazumne nade. Nade su kao ukrasi za kosu. Djevojke žele nositi previše ukrasa. Kad ostare, izgledaju glupo ako nose čak i samo jedan.” Čvrsto sam odlučila kako neću ponovo dopustiti da me osjećaji nadvladaju. Uspjela sam zadržati suze, iako mi je nekoliko njih orosilo obraze poput kapljica soka na deblu. “Mameha-san”, rekla sam, “imate li vi... snažnih osjećaja prema barunu?” “Barun je meni bio dobar danna.” “Da, naravno, to je točno, ali osjećate li vi nešto prema njemu kao muškarcu? Hoću reći, neke gejše imaju

nekakvih dubljih osjećaja prema svojim dannama, zar ne?” “Barunu pogoduje veza sa mnom, a meni je vrlo korisna veza s njime. Kad bi u našim odnosima bilo strasti... pa, strast može brzo prijeći u ljubomoru ili čak mržnju. Ja sebi sasvim sigurno ne mogu priuštiti da se neki moćan muškarac ljuti na mene. Godinama sam se mučila izboriti se za mjesto u Gionu, ali ako me neki moćan muškarac odluči uništiti, pa, on će to učiniti! Ako želiš biti uspješna, Savuri, moraš nastojati da osjećaji muškaraca budu pod tvojim nadzorom. Baruna je ponekad teško podnositi, ali on ima mnogo novaca i ne boji se trošiti. I, hvala nebesima, on ne želi djecu. Nobu će svakako predstavljati priličan izazov za tebe. On je i previše siguran u ono što hoće. Ne bi me iznenadilo da on od tebe očekuje više nego što barun očekuje od mene.” “Ali Mameha-san, što je s vašim osjećajima? Mislim, zar nikad nije postojao neki muškarac...” Htjela sam je pitati je li ikad neki muškarac probudio u njoj osjećaj strasti. Ali vidjela sam kako je njezina raz-draženost zbog mojih pitanja, koja je dotad bila samo pupoljak, odjednom buknula u punom cvatu. Uspravila se s rukama u krilu i mislim da me je upravo htjela ukoriti, 372 373 ali sam joj se odmah ispričala zbog tako nepristojnog pitanja i ona se na to ponovo smirila.

“Ti i Nobu imate en, Savuri, i tome ne možeš pobjeći”, rekla je. Ja sam čak i tada znala da je ona u pravu. En je karmička veza koja traje čitav život. Danas, čini se, ljudi vjeruju kako je njihov život u potpunosti stvar izbora, ali u moje doba, mi smo se smatrali komadima gline u kojima su zauvijek ostali utisnuti otisci prstiju svakog tko ih je ikad dotaknuo. Nobuov je dodir ostavio dublji otisak na meni od većine drugih. Nitko ne bi mogao reći hoće li on biti moja konačna sudbina, ali ja sam oduvijek osjećala taj en među nama. Nobu će uvijek negdje biti prisutan u krajoliku mog života. Ali zar je doista moguće da je sada preda mnom najteža od svih lekcija koje sam naučila u životu? Zar ću doista morati uzeti sve svoje nade, jednu po jednu, i spremiti ih tamo gdje ih nitko nikad više neće vidjeti, gdje ih čak ni ja neću nikad više vidjeti? “Vrati se u okiyu, Savuri”, rekla mi je Mameha. “Pripravi se za večer koja je pred tobom. Kad treba preboljeti razočaranje, nema ničeg boljeg od rada.” Podigla sam pogled prema njoj u nakani da ju još jednom, posljednji put zamolim za pomoć, ali kad sam vidjela izraz na njezinu licu, predomislila sam se. Ne znam o čemu je razmišljala, ali činilo se kao da zuri u nekakav beskrajno prazan prostor, a na njezinom su se savršeno ovalnom licu ukazali nabori od naprezanja oko kutova očiju i oko usta. Zatim je ispustila teški uzdah i pogledala u šalicu čaja pred sobom s izrazom gorčine u očima, ili se barem tako meni činilo. ipak, kad sam se trudila pronaći makar i jednu stvar koja će mi nešto značiti nakon što Nobu postane moj danna, s tugom moram priznati kako nisam uspijevala. Jedne večeri dok sam klečala uz stol u čajani Ichiriki,

pokušavajući ne misliti na to kako se jadno osjećam, odjednom mi se u glavi pojavila slika djeteta izgubljenog u snježnoj šumi, a kad sam podigla glavu i pogledala sjedokose muškarce koje sam zabavljala, oni su mi toliko sličili na stabla pokrivena snijegom da sam se u jednom strašnom trenutku osjetila kao da sam jedino živo biće na cijelom svijetu. Jedine zabave na kojima sam uspijevala samu sebe uvjeriti kako moj život možda još uvijek ima nekakvu svrhu, ma koliko neznatnu, bile su zabave za vojnike. Već tada, 1938. godine, svi smo se navikli na dnevna izvješća o ratu u Mandžuriji i stvari poput takozvane Kutije s ručkom Izlazećeg sunca - to je bila kutija riže s mariniranom šljivom u sredini koja je izgledala točno kao japanska zastava - što nas je svakodnevno podsjećalo na naše vojnike na prekomorskom ratištu. Časnici japanske vojske i mornarice generacijama su dolazili u Gion da se opuste. Međutim, sad su nam počeli govoriti, suznih očiju, nakon sedme ili osme šalice sakea, kako im ništa toliko ne pomaže održati moral koliko ti posjeti Gionu. Vjerojatno vojnici uvijek tako govore ženama s kojima razgovaraju. Ali pomisao da ja, iako samo jedna obična mlada djevojka iz ribarskog sela - doista mogu nešto važno učiniti za domovinu... Neću se pretvarati da su te zabave olakšale moje patnje, ali su mi doista pomogle, podsjećajući me koliko su te moje patnje, zapravo, sebične. Žena koja živi u nekoj otmjenoj kući može se ponositi svim svojim lijepim stvarima, ali onog trenutka kad začuje praskanje vatre, vrlo će brzo odlučiti što joj je od toga

najvrjednije. U danima nakon razgovora s Mamehom, ja sam doista imala osjećaj kako mi život nestaje u požaru, a Prošlo je nekoliko tjedana i onda, jedne večeri, u hodniku čajane Ichiriki, Mameha natukne kako je došlo vrijeme da naplati svoju okladu s Majkom. Vjerojatno se sjećaš da su se njih dvije kladile oko toga hoće li moji dugovi biti vraćeni prije nego što navršim dvadeset godina. Dakako, kako su se stvari u međuvremenu razvijale, svi su dugovi već bili namireni, iako sam tek imala osamnaest godina. 374 375 “Sad kad si preokrenula ovratnik”, rekla je Mameha, “ne vidim nikakvih razloga zašto bih duže čekala.” Tako je rekla, ali mislim da je istina bila složenija. Mameha je znala da Majka mrzi poravnavati dugove i da će joj to biti još mrskije kad ulozi narastu. Moja će zarada znatno porasti kad dobijem dannu. Majka će sigurno s vremenom samo još ljubomornije čuvati svoje prihode. Stoga je Mameha smatrala kako je najbolje pokupiti čim prije ono što joj Majka duguje, a natezanja oko buduće zarade ostaviti za kasnije. Nekoliko dana nakon toga pozvali su me dolje u pri-maću sobu naše okiye i tamo sam našla Mamehu i Majku kako sjede sučelice za stolom i ćaskaju o tome kakvo je vrijeme toga ljeta. Uz Mamehu je sjedila jedna sjedokosa

žena koja se zvala gospođa Okada, koju sam već više puta srela. Ona je bila gospodarica okiye u kojoj je Mameha nekoć živjela i još uvijek je vodila brigu o Mamehinim prihodima i rashodima, a Mameha joj je za tu uslugu davala dio svoje zarade. Nikad je dosad nisam vidjela tako ozbiljnu - zurila je u stol i uopće nije sudjelovala u razgovoru. “Tu si!” dočekala me Majka. “Tvoja nas je starija sestra ljubazno došla posjetiti, a dovela je sa sobom i gospođu Okada. Svakako si im dužna uzvratiti ljubaznost i pridružiti nam se.” Uto se oglasi gospođa Okada, zadržavajući i dalje pogled na stolu. “Gospođo Nitta, kao što vam je Mameha možda spomenula kad je s vama razgovarala telefonom, ovo je više poslovan, nego društveni posjet. Nema nikakve potrebe da nam se Sayuri pridružuje. Sigurna sam da ona ima drugog posla.” “Zahtijevam da se prema vama odnosi s doličnim poštovanjem”, odgovori Majka. “Pridružit će nam se za stolom tih nekoliko minuta koliko ćete se zadržati.” Tako sam se namjestila na podu pokraj Majke, a potom je sluškinja došla poslužiti čaj. Nakon toga Mameha reče: “Sigurno ste ponosni na to kako vam je kći uspješna, gospođo Nitta. Njezina zarada prelazi sva očekivanja! Slažete se sa mnom?” 376 “Pa sad, što ja znam o vašim očekivanjima, Mameha--san?” rekla je Majka. Zatim je stisnula zube i nasmijala se onim svojim čudnim smijehom, pogledavajući u svaku od nas kako bi provjerila divimo li se njezinoj domišljatosti. Nitko se nije nasmijao, a gospođa Okada je samo namjestila naočale i pročistila grlo. Na kraju je Majka

dodala: “Što se pak tiče mojih očekivanja, nikako ne bih rekla da ih je Savuri premašila.” “Kad smo prije niz godina razgovarale o njezinim izgledima”, reče Mameha, “imala sam dojam da je vi ne cijenite mnogo. Čak ste mi s prilično oklijevanja dopustili da preuzmem njezino školovanje.” “Oprostite, ali nisam bila sigurna je li pametno stavljati Savurinu budućnost u ruke nekoga izvan okiye”, odgovori Majka. “Napokon, znate, mi imamo našu Hatsu-momo.” “Ah, dajte, molim vas, gospođo Nitta!” nasmijala se Mameha. “Hatsumomo bi prije zadavila ovu jadnu djevojku, nego što bi je pripremila za gejšu!” “Ja priznajem da Hatsumomo zna biti svojeglava. Ali kad zapazite djevojku koja se donekle razlikuje od drugih, kao što je to slučaj sa Savuri, morate biti sigurni da ste u pravom trenutku donijeli pravilnu odluku, takvu kao što je bio naš dogovor, Mameha-san. Pretpostavljam da ste danas došli srediti račune?” “Gospođa Okada je bila tako ljubazna i popisala je brojke”, odgovori Mameha. “Bila bih vam zahvalna kad biste ih pogledali.” Gospođa Okada popravi naočale i izvuče iz torbe pokraj svojih koljena knjigu računa. Mameha i ja smo šutke sjedile dok ju ona nije otvorila na stolu i počela Majci objašnjavati nizove brojaka. “Čekajte, ove brojke koje pokazuju Savurinu zaradu prošle godine”, prekinula ju je Majka. “Nebesa, kad bismo barem imali toliko sreće koliko vi mislite da je imamo! Te su brojke više od ukupne zarade naše okiye.” “Da, brojke su stvarno impresivne”, rekla je gospođa Okada, “ali ja uistinu vjerujem da su to točni iznosi. Bri- 377

"iđ žljivo sam sve provjerila prema knjigama gionskog Ureda za registraciju.” Majka je na to stisnula zube i nasmijala se, pretpostavljam zato što joj je bilo neugodno da je ulovljena u laži. “Možda nisam dovoljno brižljivo vodila knjige kao što sam trebala”, rekla je. Nakon deset ili petnaest minuta dvije su se žene napokon složile oko brojke koja je trebala predstavljati moju zaradu otkako sam postala gejša pripravnica. Gospođa Okada je iz svoje torbe izvukla malo računalo i neko je vrijeme hitro pomicala kuglice i računala, zapisujući brojke na praznoj stranici u svojoj knjizi. Napokon je ispisala konačnu brojku i podcrtala je. “Evo, to je iznos na koji Mameha ima pravo.” “S obzirom na to koliko je Mameha-san pomogla našoj Savuri”, reče Majka, “uvjerena sam kako zaslužuje još i više. Na žalost, prema našem dogovoru, Mameha je pristala uzimati samo polovicu onog što bi gejša njezina položaja obično tražila, sve dok Savuri ne otplati svoje dugove. Sad kad su dugovi otplaćeni, Mameha naravno ima pravo dobiti i drugu polovicu, tako da će na kraju ubrati puni iznos.” “Kako sam ja shvatila, Mameha je doista pristala na polovicu naknade”, reče gospođa Okada, “ali s tim da će joj na kraju biti isplaćen dvostruki iznos. Zbog toga je pristala preuzeti rizik. Da Savuri nije uspjela pokriti svoje dugove, Mameha ne bi primila ništa više od polovice uobičajene naknade. Ali Savuri je uspjela i Mameha ima pravo na dvostruki iznos.”

“Zbilja, gospođo Okada, možete li zamisliti da bih ja pristala na takve uvjete?” reče Majka. “Svi u Gionu znaju kako brižljivo baratam novcima. Svakako je točno da je Mameha pomogla našoj Savuri. Ja joj ni u kom slučaju ne mogu platiti dvostruko, ali bih joj predložila dodatnih deset posto. To mi se čini velikodušnim, ako tako smijem reći, s obzirom da naša okiya nikako nije u mogućnosti nesmotreno se razbacivati novcem.” Riječ žene Majčina položaja trebala je biti dovoljno jamstvo, i da je u pitanju bio bilo tko drugi, a ne Majka, to bi sigurno bilo tako. Ali, kako je ona očigledno odlučila lagati... pa, jedan dugi trenutak u sobi je vladao opći muk. Gospođa Okada je na posljetku rekla: “Gospođo Nitta, dovodite me u težak položaj. Točno se sjećam što mi je Mameha rekla.” “Naravno da se sjećate”, rekla je Majka. “Samo, Mameha je iz tog razgovora zapamtila jedno, a ja drugo. Nama sad treba treća strana, a srećom, ona je ovdje s nama. Savuri je, doduše, tada bila samo djevojčica, ali ona se prilično dobro snalazi s brojkama.” “Sigurna sam da Savuri ima odličnu memoriju”, odvratila je gospođa Okada. “Međutim, ne bi se moglo reći kako ona u tome nema nikakvog osobnog interesa. Napokon, ona je kći okiye.” “Da, to je točno”, reče Mameha i to je bilo prvo što je progovorila nakon dugo vremena. “Ali ona je poštena djevojka. Ja sam spremna prihvatiti ono što ona kaže, pod uvjetom da to prihvati i gospođa Nitta.” “Naravno da ću prihvatiti”, rekla je Majka i odložila lulu. “Onda, Savuri, tko je u pravu?” Da sam mogla birati što mi je draže: pasti s krova i slomiti ruku, onako kako mi se to dogodilo dok sam bila

dijete, ili sjediti u toj sobi dok im ne odgovorim to što su me pitale, bez oklijevanja bih odmarširala uz stepenice i popela se na krov. Od svih žena u Gionu, Mameha i Majka imale su najviše utjecaja na moj život, a bilo mi je jasno da ću jednu od njih naljutiti. Točno sam znala što je istina, ali s druge strane, morat ću nastaviti živjeti s Majkom u okiyi. Naravno, Mameha je za mene učinila više od bilo koga drugoga u Gionu. Nisam mogla jednostavno stati na Majčinu stranu, protiv nje. “Onda?” upita me Majka. “Koliko se sjećam, Mameha je doista prihvatila pola naknade. Ali ste vi, Majko, pristali da joj na kraju isplatite dvostruku zaradu. Žao mije, ali ja sam to tako zapamtila.” Nastala je stanka, a onda Majka reče: “No da, nisam više mlada kao nekad. Ovo nije prvi put da me je sjećanje prevarilo.” 378 379 ?JU “Svi mi s vremena na vrijeme imamo takvih problema”, tješila ju je gospođa Okada. “Dakle, gospođo Nitta, što ste ono rekli o dodatnih deset posto koje želite ponuditi Mamehi? Pretpostavljam da ste mislili deset posto na dogovoreni dvostruki iznos.” “Kad bih barem bila u mogućnosti tako nešto učiniti”, odgovori Majka.

“Ali malo prije ste to ponudili. Sigurno se niste mogli tako brzo predomisliti?” Gospođa Okada nije više gledala u stol, sad je zurila ravno u Majku. Nakon dugog trenutka šutnje, nastavila je: “Pustimo to zasad. Ionako smo dovoljno napravile za jedan dan. Predlažem da se nađemo jednom drugom prigodom kako bismo izračunale konačni iznos, slažete li se?” Majka je na licu imala strogi izraz, ali se lagano naklonila u znak pristanka i zahvalila im što su došle. “Sigurno ste jako zadovoljni što će Sayuri uskoro imati svoga dannu”, rekla je gospođa Okada, spremajući računalo i knjigu računa u torbu. “A tek joj je osamnaest godina! Tako mlada poduzima jedan tako ozbiljan korak.” “Mameha bi bila dobro učinila da je i sama našla dannu u tim godinama”, odgovori Majka. “Osamnaest godina je malo rano za većinu djevojaka”, reče Mameha, “ali sigurna sam da je gospođa Nitta u Savurinom slučaju donijela ispravnu odluku.” Majka je trenutak puckala svoju lulu i piljila u Mame-hu preko stola. “Mameha-san, moj ti je savjet da se držiš podučavanja Savuri kako će ljupko preokretati očima. Kad su u pitanju poslovne odluke, to bi mogla prepustiti meni.” “Nikad se ne bih usudila raspravljati s vama o poslovima, gospođo Nitta. Uvjerena sam da je ono što vi odlučite najbolje za Savuri... Ali, smijem li nešto pitati? Je li istina da je Nobu Toshikazu poslao najvelikodušniju ponudu?” “Njegova je ponuda jedina. Pretpostavljam da je samim tim i najvelikodušnija.”

“Jedina? Kakva šteta... Kad se više muškaraca natječe može se postići mnogo bolji dogovor. Zar vi ne mislite tako?” “Kao što sam rekla, Mameha-san, možeš meni prepustiti poslovne odluke. Ja već imam jedan vrlo jednostavan plan kako ću s Nobuom Toshikazuom dogovoriti povoljne uvjete.” “Ako nemate ništa protiv”, rekla je Mameha, “vrlo rado bih čula što to imate na umu.” Majka odloži lulu na stol. Mislila sam da će ukoriti Mamehu, ali je u stvari rekla: “Da, voljela bih ti izložiti svoj plan, sad kad si to spomenula. Mogla bi mi pomoći. Mislila sam kako bi Nobu Toshikazu vjerojatno bio da-režljrviji kad bi saznao da je grijalica kompanije Iwamura ubila našu Bakicu. Slažeš se?” “Oh, ja se slabo razumijem u poslove, gospođo Nitta.” “Možda biste ti ili Savuri trebale to onako usput spomenuti u razgovoru kad ga sljedeći put vidite. Dati mu na znanje kakav je to strašan udarac bio za sve nas. Mislim da će nam on željeti nadoknaditi taj gubitak.” “Da, sigurna sam daje to dobra ideja”, reče Mameha. “Ali sam ipak razočarana... imala sam dojam da je još netko pokazao zanimanje za Savuri.” “Sto jena je sto jena, bilo da dolazi od ovog ili onog muškarca.” “To bi svakako bilo točno u većini slučajeva”, odvrati Mameha. “Ali muškarac na kojeg ja mislim bio bi general Tottori Junnosuke...” Ja sam na tom mjestu prestala slušati što su njih dvije govorile jer sam počela shvaćati kako me Mameha pokušava spasiti od Nobua. Sasvim sigurno to nisam očekivala. Ne znam što ju je navelo da se ipak odluči na to da mi pomogne, je li mi možda na taj način htjela zahvaliti

što sam se usprotivila Majci i stala na njezinu stranu... Naravno, postojala je mogućnost da ona to uopće ne radi zbog mene, nego zbog nekog svog vlastitog cilja. U glavi mi je zujalo od svih tih misli, a onda sam osjetila kako me Majka lupka drškom lule po ruci. 380 381 “Onda?” pitala je. “Molim, gospođo?” “Pitala sam te poznaješ li generala?” “Srela sam ga nekoliko puta, Majko”, odgovorila sam. “On često dolazi u Gion.” Ne znam zašto sam tako odgovorila. Zapravo, srela sam generala više od nekoliko puta. On je svakog tjedna dolazio na zabave u Gion, iako uvijek kao gost nekoga drugoga. Bio je onižeg rasta, u stvari, niži od mene. Ali nije bio takva osoba koju si mogao previdjeti, kao što ne bi mogao previdjeti strojnicu. Kretao se odsječnim koracima i vječno je pušio, jednu cigaretu za drugom, tako da su oko njega uvijek bili oblačići dima. Jedne večeri, kad se malo podnapio, jako je dugo sa mnom razgovarao o različitim činovima u vojsci i bilo mu je silno smiješno što sam ih ja stalno brkala. Njegov je vlastiti čin bio sho-jo, što znači “mali general” - to je najniži generalski čin - a meni se, onako neukoj, činilo kako to nije bogzna što. Možda se on iz skromnosti predstavljao manje važnim, a ja sam bila dovoljno glupa da mu povjerujem. Mameha je sad Majci govorila kako je general upravo dobio novo imenovanje. Postavili su ga na čelo nečeg što

se zvalo “vojna opskrba” - iako se taj posao, prema onom kako ga je Mameha opisala, nije mnogo razlikovao od o-dlaska kućanice na tržnicu. Ako su, na primjer, vojsci nedostajali jastučići za štambilje, generalov je posao bio nabaviti toliko jastučića koliko je potrebno i po što povoljnijoj cijeni. “Zahvaljujući svom novom položaju”, nastavila je Mameha, “general po prvi put može sebi priuštiti ljubavnicu. A prilično sam sigurna da ga zanima Sayuri.” “Što to meni znači ako je pokazao zanimanje za nju?” odgovorila je Majka. “Vojnici nikad ne skrbe za gejšu onako kako to rade plemići ili poslovni ljudi.” “To je možda točno, gospođo Nitta. Ali ja mislim da bi se generalov novi položaj mogao pokazati vrlo korisnim za okiyu.” i 382 “Gluposti! Ja se mogu sama starati o okiyi, ne treba mi ničija pomoć. Potrebni su mi samo stalni dobri prihodi, a to je baš ono što mi jedan vojnik ne može pružiti.” “Mi smo u Gionu dosad imali sreću”, reče Mameha. “Ali ako se rat nastavi, nestašice će pogoditi i nas.” “Sigurna sam da hoće ako se rat nastavi”, odgovori Majka. “Međutim, ovaj će se rat završiti za šest mjeseci.” “A kad završi, pozicija vojske bit će čvršća nego ikada. Gospođo Nitta, nemojte zaboraviti da je general Tottori čovjek koji nadzire sveukupne vojne zalihe. Nitko u Japanu nije u boljem položaju od njega da vam pribavi sve što želite, bilo da se rat produži ili ne. On odobrava svaku pošiljku koja prolazi kroz japanske luke.” Kako sam kasnije saznala, to što je Mameha govorila o generalu nije bilo sasvim točno. On je upravljao samo

jednim od pet velikih administrativnih područja. Ali kako je po starješinstvu nadvisivao ljude koji su upravljali ostalim područjima, to se na kraju svodilo na isto. U svakom slučaju, trebao si vidjeti Majčinu reakciju na ove Mamehi-ne riječi. Gotovo si mogao vidjeti kako joj mozak radi dok je razmišljala o koristi koju bi mogla imati od generala. Pogledala je na čajnik i lako sam mogla zamisliti kako razmišlja: “Pa, dosad još nisam imala problema s nabavljanjem čaja, još ne... premda, cijena mu je doista porasla...” A zatim je - premda vjerojatno uopće nije bila svjesna što radi, uvukla ruku u obi i popipala vrećicu s duhanom, kao da provjerava koliko ga je još ostalo. Sljedećih je tjedan dana Majka obilazila Gion i nazivala telefonom svakoga tko joj je nešto mogao reći o generalu Tottoriju. Toliko je time bila zaokupljena da bi se ponekad, kad bih joj se obratila, činilo kao da me uopće ne čuje. Mislim da joj je glava bila toliko ispunjena mislima da joj je mozak sličio na lokomotivu koja vuče previše vagona. Tijekom tog razdoblja ja sam i dalje viđala Nobua kad god bi došao u Gion i nastojala sam se ponašati prema 383 Dvadeset šesto poglavlje i njemu kao da se ništa nije promijenilo. On je vjerojatno očekivao da ću postati njegovom ljubavnicom sredinom srpnja. Svakako, i ja sam to očekivala, ali došao je kraj srpnja, a njegovi pregovori nisu izgleda doveli ni do kakvog rezultata. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana više sam puta zapazila kako me začuđeno promatra. A onda je

jedne večeri pozdravio vlasnicu čajane Ichiriki na najosor-niji način koji sam ikad kod njega vidjela: prošao je kraj nje, a da nije čak ni kimnuo glavom. Vlasnica Ichirikija oduvijek je cijenila Nobua kao gosta i dobacila mi je pogled u kojem sam u isti mah vidjela iznenađenje i zabrinutost. Kad sam se pridružila zabavi koju je Nobu priređivao, nisam mogla previdjeti znakove srdžbe, titranje mišića u čeljusti i grčevite pokrete kojima je ulijevao šake u usta. Nisam mu mogla zamjeriti što se ljuti. Mislila sam kako me vjerojatno smatra bezdušnom jer sam na sve njegove ljubaznosti uzvratila nehajem. Snuždila sam se razmišljajući o tome i tek me je zveket šalice za šake silovito spuštene na stol trgnuo iz tog raspoloženja. Kad sam podigla pogled, vidjela sam da me Nobu promatra. Oko njega su se gosti smijali i zabavljali, ali on je sjedio očiju uprtih u mene, izgubljen u mislima baš kao što sam to i ja bila trenutak ranije. Bili smo poput dviju mokrih mrlja usred goruće žeravke. 384 Tijekom rujna te godine, dok je meni još uvijek bilo osamnaest godina, obavila sam s generalom Tottorijem u čajani Ichiriki ceremoniju ispijanja sakea. To je bila ista ceremonija koju sam prvo obavila s Mamehom kad je ona postala mojom starijom sestrom i kasnije s doktorom Rakom, neposredno pred mizuage. Tjednima nakon toga svi su čestitali Majci na tako probitačnoj vezi. Prve večeri nakon ceremonije otišla sam po generalovu naputku u malo svratiste Suruva sjeverozapadno od Kvota, koje je imalo samo tri sobe. Ja sam se do tada već toliko navikla na raskoš i luksuz da me je zaprepastila otrcana unutrašnjost svratišta Suruva. Soba je vonjala po plijesni, a tatami su bili tako naduveni i natopljeni vlagom da se činilo kao da uzdišu dok sam hodala po njima. U

jednom kutu žbuka se odronila sa zida blizu poda. Čula sam kako u susjednoj sobi neki starac glasno čita nekakav novinski članak. Što sam duže ondje klečala, sve me je više obuzimala mrzovolja, tako da sam osjetila pravo olakšanje kad je napokon stigao general, iako on, nakon što sam ga pozdravila, nije učinio ništa više nego upalio radio, sjeo i pio pivo. Nakon nekog vremena sišao je u prizemlje kako bi se okupao. Kad se vratio u sobu, odmah je svukao kimono i hodao je naokolo potpuno gol, sušeći ručnikom kosu, s onim okruglim trbuščićem što mu se ispupčio pod prsima i velikim busenom dlaka ispod njega. Ja nikad dotad nisam vidjela golog muškarca i generalova obješena straž- 385 njica izgledala mi je gotovo komično. Ali kad se okrenuo licem prema meni, moram priznati da mi je pogled odmah otišao tamo gdje... pa, gdje je trebala biti njegova “jegulja”. Nešto se tamo mlohavo njihalo, ali tek kad je general legao na leđa i naložio mi da se svučem, to nešto se počelo dizati iz dubina prema površini. On je bio tako čudna mala gruda od čovjeka, ali mi je bez ikakvog srama govorio što da radim. Bojala sam se da ću morati pronalaziti načine kako da mu ugodim, ali na kraju se pokazalo kako sam samo trebala izvršavati njegove zapovijedi. U tri godine koliko je prošlo od mog mizuagea, zaboravila sam kakav me je užasan strah spopao kad je doktor na posljetku legao na mene. Sad sam se sjetila toga, ali začudo, nisam toliko osjećala strah, koliko nekakvo neodređeno gađenje. General je ostavio upaljen radio, a također i svjetla, kao da je želio biti

siguran da ću jasno vidjeti svaki detalj te sumorne sobe, sve do mrlje od vode na stropu. Kako su prolazili mjeseci gađenja je nestalo i moji su se sastanci s generalom, dva puta tjedno, pretvorili u neugodnu rutinu. Katkad sam se pitala kako bi to izgledalo s predsjednikom i da ti pravo kažem, pomalo me je bilo strah da bi mi to i s njime moglo biti isto tako gadljivo kao s doktorom i generalom. A onda se dogodilo nešto što me je natjeralo da na sve to počnem drugačije gledati. Nekako u to vrijeme, u Gion je počeo redovito dolaziti Yasuda Akira, čija je slika bila u svim novinama, jer je konstruirao nekakvo novo svjetlo za bicikl. Još ga nisu primali u Ichiriki, a vjerojatno si on ne bi mogao ni priuštiti tako ekskluzivnu čajanu, ali svakog je tjedna provodio tri ili četiri večeri u maloj čajani Tatematsu, u četvrti Tominaga-cho, nedaleko naše okiye. Prvi put sam se s njime susrela na jednom banketu u proljeće 1939. kad mi je bilo devetnaest godina. Bio je mnogo mlađi od ostalih muškaraca oko sebe - vjerojatno nije imao više od trideset godina - tako da mi je upao u oči čim sam ušla u sobu. Zapazila sam u njemu onu istu vrstu dostojanstva kojoj sam se divila kod predsjednika. Učinio mi se vrlo privlačnim dok je sjedio ondje zavrnutih rukava košulje i bez sakoa, koji je nemarno bacio na pod iza sebe. Promatrala 386 sam trenutak nekog starca blizu njega koji je štapićima prinosio ustima komadić pirjanog tofua, a već je unaprijed rastvorio usta koliko god je mogao, imala sam dojam da gledam nekakva široko otvorena vrata kroz koja polako prolazi kornjača. Nasuprot tome, gotovo me je obuzela slabost kad sam vidjela kako Yasuda-san

svojom skladnom, mišićavom rukom stavlja komadić pirjanog mesa među senzualno razdvojene usnice. Krenula sam na uobičajeni obilazak kruga gostiju, pozdravljajući svakog od prisutnih muškaraca i kad sam došla do njega i predstavila mu se, on mi je rekao: “Nadam se da ćeš mi oprostiti.” “Oprostiti? Zašto, što ste učinili?” upitala sam ga. “Bio sam jako nepristojan”, odgovorio je. “Nisam te mogao prestati gledati otkako si ušla.” Ne razmišljajući, posegnula sam u obi za kutijicom za posjetnice od brokata, diskretno izvukla jednu posjetnicu i dodala je njemu. Gejše uvijek nose sa sobom posjetnice, baš kao što to čine poslovni ljudi. Moje su posjetnice bile od debelog rižinog papira i vrlo male, upola manje od uobičajenih posjetnica, a na njima su kaligrafskim znakovima bile ispisane samo dvije riječi: “Gion” i “Savuri”. Kako je bilo proljeće, nosila sam posjetnice ukrašene rascvalom grančicom šljive u pozadini. Yasuda joj se trenutak divio prije nego što ju je gurnuo u džepić na košulji. Imala sam osjećaj da nikakve riječi ne bi mogle biti izražajnije od ove jednostavne male međuigre, stoga sam mu se naklonila i otišla do sljedećeg gosta. Od tog dana Yasuda-san me je počeo svakog tjedna pozivati u čajanu Tatematsu da ga zabavljam. Nikad nisam imala toliko slobodnih termina da bih mogla udovoljiti svim njegovim pozivima. Međutim, otprilike tri mjeseca nakon našeg prvog susreta, donio mi je jednog popodneva na dar jedan kimono. Osjetila sam se silno polaskanom, premda kimono, zapravo, nije bio osobito otmjen - bio je napravljen od svile loše kvalitete i pomalo kričavih boja, s otrcanim uzorkom cvijeća i leptira. Htio je

da ga uskoro jedne večeri odjenem i ja sam mu to obećala. 387 ; Međutim, kad sam se te noći vratila u okiyu, Majka je vidjela kako nosim nekakav zamotak i otela mi ga iz ruku kako bi ga pogledala. Podrugljivo se nasmijala kad je vidjela kimono i rekla mi je kako ne može dopustiti da me netko vidi u tako ružnoj odjeći. I već ga je idućeg dana prodala. Kad sam saznala što je učinila, rekla sam joj, onoliko smjelo koliko sam se usudila, kako je taj kimono bio darovan meni, a ne okiyi i kako ga ona nije smjela prodati. “Svakako, to je bila tvoja haljina”, odgovorila mi je. “Ali ti si kći okiye. Sve što pripada okiyi, pripada i tebi, ali i obratno.” Toliko sam nakon toga bila srdita na Majku da se nisam mogla prisiliti čak ni da je pogledam. Sto se pak tiče Yasude-sana, koji me je želio vidjeti u tom kimonu, njemu sam rekla kako zbog motiva leptira i cvijeća takav kimono mogu odjenuti samo u rano proljeće, a kako je sad već bilo ljeto, morat će pričekati gotovo godinu dana da ga vidi na meni. Njega to, čini se, nije mnogo pogodilo. “Sto je godina dana?” rekao je, gledajući me svojim prodornim pogledom. “Ja bih čekao i mnogo dulje, ovisno o tome što čekam.” Bili smo sami u sobi i Yasuda-san odloži čašu s pivom na stol na takav način da sam se zacrvenjela. Posegnuo je za mojom rukom i ja sam mu dopustila da je uzme, očekujući da je samo želi zadržati trenutak među obje svoje i da će je zatim pustiti. Ali, na moje iznenađenje, on ju je brzo

prinio ustima i počeo mi strasno ljubiti unutrašnju stranu doručja, tako da sam osjetila slabost sve do koljena. Ja o sebi mislim da sam poslušna žena i sve do tada uglavnom sam radila ono što bi mi naložile Majka ili Ma-meha, pa čak i Hatsumomo, kad nisam imala drugog izbora. Međutim, osjetila sam takvu kombinaciju srdžbe na Majku i čežnje za Yasuda-sanom da sam bez oklijevanja odlučila učiniti upravo ono što mi je Majka izričito zabranila. Zamolila sam ga da se nađe sa mnom u ponoć u toj istoj čajani i nakon toga sam ga ostavila. Malo prije ponoći vratila sam se u čajanu i razgovarala s jednom mladom sluškinjom. Obećala sam joj upravo 388 nepristojno mnogo novaca ako se pobrine za to da Yasu-da-san i ja nesmetano provedemo pola sata u jednoj od soba na katu. Ja sam već bila tamo, čekajući u mraku, kad je sluškinja odgurnula vrata i Yasuda-san ušao u sobu. Bacio je svoj fedora šešir na strunjače i podigao me na noge prije nego što je sluškinja dospjela zatvoriti vrata. Kad sam pritisnula svoje tijelo o njegovo, to mi je pružilo takav osjećaj zadovoljstva kao što bi mi ga pružilo jelo nakon dugog gladovanja. Koliko god se on stiskao snažno uz mene, ja sam se još snažnije stiskala uz njega. Nekako me nimalo nije šokiralo kad sam zapazila kako mu ruke vješto pronalaze put kroz odjeću do moje kože. Neću tvrditi kako nisam iskusila ni jedan od onih nezgrapnih trenutaka kakve sam se već navikla doživljavati s generalom, ali ih sasvim sigurno nisam primjećivala na isti način. Moji susreti s generalom podsjećali su me na dane kad sam se kao dijete penjala na stablo kako bih s vrha ubrala određeni list. Sve se svodilo na pažljive pokrete i podnošenje neugodnosti dok napokon ne

dosegnem cilj. Međutim, s Yasuda-sanom osjećala sam se poput djeteta koje neobuzdano trči niz brijeg. Nešto kasnije, kad smo iscrpljeni ležali jedno uz drugo na strunjačama, odmaknula sam krajeve njegove košulje i položila mu ruku na trbuh kako bih osjetila ritam disanja. Nikad dotad u svom životu nisam osjećala takvu bliskost s nekim drugim ljudskim bićem, iako nismo progovorili ni riječi. Tek tada sam shvatila: jedno je ležati mirno na futo-nu za doktora ili generala. S predsjednikom bi bilo nešto sasvim drugo. Nekim se gejšama uvelike promijenio svakodnevni život nakon što su dobile dannu, ali ja sam jedva primjećivala nekakvu promjenu. Još sam uvijek uvečer obilazila Gion kao što sam to radila proteklih nekoliko godina. Katkad sam popodne odlazila na izlete, uključujući i neke vrlo neobične, kao jednom kad sam pratila nekog muškarca koji je išao posjetiti brata u bolnicu. Ali što se tiče određenih 389 promjena koje sam očekivala - prominentnih plesnih reci-tala koje bi financirao moj danna, darežljivih poklona koje bih od njega dobivala, možda čak dan ili dva plaćenog odmora - pa, ništa se od toga nije ostvarilo. Bilo je točno onako kako je Majka rekla. Vojnici nisu o svojim gejšama vodili brigu onako kako su to činili poslovni ljudi ili aristokrati. No, premda je general unio malo promjena u moj život, svakako se pokazalo točnim da je za okiyu veza s njime bila od neprocjenjive vrijednosti, barem s Majčine točke gledišta. On je plaćao velik dio mojih troškova, kao što to

jedan danna obično radi - uključujući moje satove poduke, godišnju registraciju, troškove liječenja i... oh, uopće ne znam što je još plaćao - valjda i račune za nove čarapice. Ali važnije je bilo to što mu je njegov novi položaj upravitelja vojne opskrbe omogućavao sve ono što je Mameha navela, tako da je bio u stanju činiti nam takve usluge kakve nam ne bi mogao činiti ni jedan drugi danna. Na primjer, Tetića se razboljela u ožujku 1939. Strašno smo se zabrinuli za nju, a ni liječnici joj nisu mogli pomoći, međutim, nakon jednog telefonskog razgovora s generalom, u okiyu je došao jedan važan liječnik iz vojne bolnice Kamigvo okruga i pribavio joj lijekove koji su je izliječili. I tako, premda me general nije slao u Tokyo na nastupe u plesnim recitalima, niti mi je poklanjao dragulje, nitko nije mogao reći da naša okiya nije od njega imala velike koristi. Redovito nam je slao pakete čaja i šećera, čak i čokolade, koja je već i u Gionu postala prava rijetkost. A naravno, Majka se i te kako prevarila kad je mislila da će rat završiti za šest mjeseci. Nitko od nas to tada ne bi vjerovao, ali sve nestašice koje smo počeli osjećati bile su tek početak dugih, mračnih godina pred nama. Tijekom te jeseni kad je general postao moj danna, Nobu me je prestao pozivati na zabave, na kojima sam ga tako često zabavljala. Ubrzo sam shvatila da je potpuno prestao dolaziti u čajanu Ichiriki. Nije mi bilo jasno zbog če- 390 ga, osim ako nije želio izbjeći susret sa mnom. Zabrinuto uzdišući, vlasnica Ichirikija je priznala kako sam vjerojatno u pravu. Za Novu godinu poslala sam Nobuu čestitku, kao i ostalim svojim zaštitnicima, ali nije mi

odgovorio. Sad mi je lako osvrnuti se na to vrijeme i mirno reći kako su prošli mnogi mjeseci, ali tada sam zbog toga osjećala veliku tjeskobu. Osjećala sam da sam se ogriješila o čovjeka koji je bio ljubazan prema meni - i kojeg sam počela smatrati svojim prijateljem. Povrh toga, kako me Nobu više nije pozivao, prestali su me pozivati i na zabave kompanije Iwamura, što je značilo da više gotovo uopće nisam imala prilike vidjeti predsjednika. Naravno, predsjednik je nastavio redovito posjećivati Ichiriki, iako Nobu više nije dolazio. Vidjela sam ga jedne večeri kako tiho kori nekog mladog službenika u hodniku, mašući nalivperom kako bi podcrtao svoje riječi, ali nisam se usudila smetati i nisam otišla do njih kako bih ga pozdravila. Jedne druge večeri, jedna ga je mlada pripravnica zabrinuta izgleda - zvala se Naotsu i imala je jako isturenu donju čeljust, tako da su joj donji zubi bili ispred gornjih - upravo pratila do zahoda, kad me je on ugledao. Ostavio je Naotsu i prišao mi. Razmijenili smo uobičajene uljudne fraze. Učinilo mi se da u njegovom jedva primjetnom osmijehu naslućujem onu vrstu prikrivenog ponosa kakav osjećaju roditelji kad gledaju svoju djecu. Prije nego što je otišao, rekla sam mu: “Predsjedniče, ako se slučajno neke večeri pokaže kako bi dobro došla prisutnost još jedne ili dvije gejše...” To je s moje strane bilo jako drsko, ali na moje veliko olakšanje, vidjela sam da se predsjednik nije uvrijedio. “To je odlična ideja, Savuri”, rekao je. “Tražit ću tebe.” Ali prolazili su tjedni, a on me nije pozvao. Jedne večeri krajem ožujka svratila sam na jednu vrlo živahnu zabavu koju je načelnik policijske uprave u Kvotu priređivao u čajani Shunju. Predsjednik je također bio ondje i upravo je gubio igru “tko gubi, pije”. Sjedio je u košulji, razvezane kravate i izgledao prilično iscrpljeno. Za-

391 pravo, načelnik je izgubio većinu rundi, kako sam doznala, ali je bolje podnosio alkohol od predsjednika. “Tako mi je drago da si došla, Savuri”, rekao mi je predsjednik. “Moraš mi pomoći. U velikoj sam nevolji.” Kad sam vidjela glatku kožu njegova lica osutu crvenim mrljama i gole ruke kako izviruju iz raskopčanih rukava košulje, odmah sam se se sjetila Yasuda-sana one noći u čajani Tatematsu. Na sekundu mi se učinilo kako su svi oko nas nestali, a ostalo samo nas dvoje te sam pomislila kako bih se sada, dok je u ovakvom pripitom stanju, mogla nagnuti prema njemu, sve dok me njegove ruke ne zagrle i dok se njegove usnice ne pritisnu o moje. Čak sam na trenutak osjetila stid što tako jasno pokazujem svoje misli da je predsjednik morao shvatiti o čemu mislim... ali ako je naslutio što sam mislila, nije to ničim pokazao. Mogla sam mu pomoći samo tako da se s ostalim gejšama dogovorim da usporimo tempo igre. Činilo se da mi je predsjednik zahvalan zbog toga i kad je igra napokon završila, dugo je sjedio i razgovarao sa mnom, ispijajući čašu za čašom vode kako bi se otrijeznio.Na posljetku je izvukao iz džepa rupčić, posve isti kao onaj koji sam ja nosila zataknut u svoj obi, te je obrisao znoj sa čela i za-gladio svoju čvrstu kosu prije nego što me upitao: “Kad si posljednji put razgovarala sa svojim starim prijateljem Nobuom?” “Nisam ga već dugo vidjela, predsjedniče”, odgovorila sam. “Zapravo, imam dojam da se Nobu-san možda ljuti na mene.”

Predsjednik je gledao dolje u svoj rupčić i pažljivo ga ponovo slagao. “Prijateljstvo je nešto vrlo dragocjeno, Savuri”, rekao je. “Ne smije ga se odbaciti.” Sljedećih nekoliko tjedana često sam razmišljala o tim njegovim riječima. A onda, jednog dana krajem travnja, dok sam se šminkala za svoj nastup u priredbi Plesovi stare prijestolnice, prišla mi je jedna mlada pripravnica 392 koju sam jedva poznavala. Odložila sam kist, očekujući da će me zamoliti za neku uslugu - jer naša okiya još uvijek nije oskudijevala u mnogo čemu čega su se ostali u Gionu odavno morali odreći. Međutim, ona je rekla: “Ispričavam se što vam smetam, Sayuri-san, moje je ime Takazuru. Pitala sam se biste li mi možda htjeli pomoći. Znam da ste nekoć bili dobra prijateljica Nobu-sa-na...” Nakon što sam se mjesece i mjesece pitala što je s njim i osjećala se strašno posramljenom zbog onog što sam napravila, već mi se samo to što sam čula njegovo ime kad se tome ni najmanje nisam nadala učinilo kao da sam otvorila kapke na prozorima i osjetila struju svježeg zraka. “Moramo pomagati jedna drugoj kad god to možemo, Takazuru”, rekla sam. “A ako se radi o nekom problemu s Nobu-sanom, onda sam posebno zainteresirana. Nadam se da je on dobro.” “Da, dobro je, gospođo, odnosno barem tako mislim. On zalazi u čajanu Awazumi u istočnom Gionu. Je li vam poznata ta čajana?” “O da, poznata mi je”, rekla sam. “Ali nisam znala da je Nobu posjećuje.” “Da, gospođo, prilično često”, odgovorila mi je Takazuru. “Ali... mogu vas nešto pitati, Sayuri-san? Vi ga odavno

poznajete i... ovaj, Nobu-san je dobar čovjek, zar ne?” “Takazuru-san, zašto to mene pitaš? Ako provodiš vrijeme u njegovom društvu, onda sigurno znaš je li dobar ili nije!” “Sigurna sam da vam to zvuči glupo. Ali ja sam tako zbunjena! On me traži svaki put kad dođe u Gion i moja starija sestra kaže kako se svaka djevojka može samo nadati da joj takav čovjek postane stalna mušterija. A sad je ljuta na mene jer sam se više puta rasplakala pred njim. Znam da to ne bih smjela, ali ne mogu čak ni obećati da se neću ponovo rasplakati!” “Okrutan je prema tebi, zar ne?” 393 Umjesto odgovora jadna je Takazuru stisnula drhtave usnice i u sekundi su joj se počele skupljati suze na rubovima očnih kapaka, toliko obilate da se činilo kako njene male okrugle oči gledaju u mene sa dna dviju mlaka. “Nobu-san ponekad nije svjestan koliko njegove riječi grubo zvuče”, rekla sam joj. “Ali ti si mu sigurno draga, Takazuru-san. Zašto bi inače uvijek tražio tebe?” “Ja mislim da me on traži samo zato jer sam ja netko prema kome može biti zao”, odgovorila je. “Jednom mi je, doduše, rekao kako mi kosa čisto miriše, ali je onda odmah dodao kako je to ugodna promjena.” “Čudno je da ga ti tako često viđaš”, rekla sam. “Ja se već mjesecima nadam da ću ga negdje sresti.” “Oh, molim vas, nemojte, Sayuri-san! On već kaže kako se ja ni u čemu ne mogu mjeriti s vama. Ako vas ponovo vidi, još će gore misliti o meni. Znam da vas ne bih trebala gnjaviti svojim problemima, gospodo, ali... mislila

sam da vi možda znate što bih mogla napraviti da mu ugodim. On voli zanimljive razgovore, ali ja nikad ne znam što bih rekla. Svi mi kažu da nisam jako bistra.” U Kvotu su ljudi odgojeni da tako govore o sebi, ali učinilo mi se da ova sirota djevojka možda govori istinu. Ne bi me iznenadilo da je Nobu na nju gledao kao što tigar gleda na drvo na kojem može oštriti svoje pandže. Nisam se mogla sjetiti ničeg što bi joj pomoglo i na kraju sam joj predložila neka pročita knjigu o nekom povijesnom događaju koji Nobu smatra zanimljivim, pa mu je zatim prepričava dio po dio svaki put kad ga vidi. Ja sam se i sama time služila s vremena na vrijeme, jer ima muškaraca kojima je najdraže zavaliti se poluzatvorenih očiju, mutnih od sakea i slušati zvuk ženskog glasa. Nisam bila sigurna hoće li se to pokazati uspješnim kod Nobua, ali mi je Takazuru bila beskrajno zahvalna na savjetu. Sad kad sam znala gdje mogu naći Nobua, čvrsto sam odlučila otići tamo i vidjeti ga. Jako mi je bilo žao što sam 394 ga naljutila, a osim toga, naravno, bez njega možda nikad više neću vidjeti predsjednika. Sasvim sigurno nisam željela Nobuu nanijeti bol, ali mislila sam kako bih možda, kad se sretnemo, mogla naći nekakvog načina da obnovimo naše prijateljstvo. Problem je bio u tome što nisam ??”.”, mogla doći u Awazumi nepozvana, jer s tom čajanom nisam imala nikakav formalni dogovor. I tako sam na kraju odlučila prošetati uvečer pokraj te čajane kad god mi to bude moguće, u nadi da ću jednom naletjeti na Nobua kad bude ulazio u čajanu. Prilično sam dobro poznavala njegove navike i mogla sam otprilike proračunati vrijeme kad bi mogao stići.

Držala sam se tog plana osam ili devet tjedana. A onda, napokon, spazila sam ga jedne večeri kako izlazi iz limuzine u mračnom prolazu ispred mene. Znala sam da je to on, jer je prazan rukav prikopčan na ramenu davao njegovoj silueti karakterističan oris. Kad sam se približila, vozač mu je upravo pružao njegovu torbu za spise. Zastala sam ispod ulične svjetiljke u prolazu i glasno uzdahnula, nastojeći da to zazvuči kao izraz radosnog iznenađenja. Nobu je pogledao prema meni, baš kao što sam se nadala. “Vidi, vidi”, rekao je. “Čovjek ponekad zaboravi kako ljupko može izgledati jedna gejša.” Izgovorio je to tako nemarnim tonom da nisam bila sigurna zna li uopće da sam to ja. “Dakle, gospodine, po glasu bih rekla da je to moj stari prijatelj Nobu-san”, rekla sam. “Ali vi ne možete biti Nobu, jer imam dojam da je on potpuno nestao iz Giona!” Vozač je zatvorio vrata i nas dvoje smo šutke stajali dok automobil nije otišao. “Tako sam sretna”, rekla sam, “što napokon opet vidim Nobu-sana! A doista imam sreće što Nobu-san ne stoji na svjetlu, nego u sjenci.” “Ponekad zbilja nemam pojma o čemu govoriš, Sayu-ri. Sigurno si to naučila od Mamehe. Ili je to nešto čemu podučavaju sve gejše.” “Budući da Nobu-san stoji u sjenci, ne mogu vidjeti srditi izraz na njegovu licu.” 395 “Shvaćam”, reče on. “Ti, dakle, misliš da se ljutim na tebe?” “A što drugo mogu misliti kad moj stari prijatelj nestane i mjesecima ga ne vidim? Pretpostavljam da ćete mi reći

kako niste mogli dolaziti u Ichiriki jer ste imali previše posla.” “Zašto to kažeš na takav način kao da to nikako ne bi moglo biti istina?” “Zato što slučajno znam da ste često dolazili u Gion. Ali nemojte me pitati odakle to znam. Neću vam to reći ako se ne pristanete prošetati sa mnom.” “U redu”, rekao je Nobu. “Budući da je večer tako ugodna...” “Oh, Nobu-san, nemojte tako reći. Bilo bi mi mnogo draže kad biste rekli: “Budući da sam sreo staru prijateljicu koju tako dugo nisam vidio, ništa me ne bi više veselilo, nego da se s njom prošetam.”“ “Prošetat ću se s tobom”, rekao je. “A ti možeš zamišljati kakve god hoćeš razloge zbog kojih to činim.” Lagano sam se naklonila u znak pristanka i krenuli smo niz prolaz prema parku Maruvama. “Ako Nobu-san želi da povjerujem kako se ne ljuti na mene”, rekla sam, “trebao bi se ljubaznije ponašati, a ne kao leopard koji se mjesecima nije do sita najeo. Nije čudo da vas se jadna Takazuru tako boji...” “Znači, razgovarala je s tobom”, reče Nobu. “No da, kad mi ne bi toliko išla na živce...” “Ako vam se ne sviđa, zašto uvijek baš nju tražite kad dođete u Gion?” “Ja ju nikad nisam tražio, niti jednom! Nju mi stalno nagurava njezina starija sestra. Nije mi drago što si me uopće podsjetila na nju. A sad ćeš iskoristiti priliku što si me slučajno srela i pokušat ćeš me posramiti i natjerati daju počnem smatrati simpatičnom!” “Zapravo, Nobu-san, naš susret uopće nije bio slučajan. Ja već tjednima šetam tom uličicom kako bih vas srela.” 396

To je, izgleda, natjeralo Nobua da se zamisli, jer smo neko vrijeme nastavili hodati u tišini. Na posljetku je rekao: “To me uopće ne bi trebalo iznenaditi. Ti si oduvijek bila lukava spletkašica.” “Nobu-san! A što sam drugo mogla napraviti?” pobunila sam se. “Mislila sam da ste potpuno nestali. Nikad ne bih ni saznala gdje vas mogu naći da mi Takazuru nije došla sva u suzama kako bi mi se potužila na vas.” “No da, bio sam prilično grub prema njoj, pretpostavljam. Ali ona nije pametna kao ti, a ni tako lijepa, što se toga tiče. Ako misliš da se srdim na tebe, potpuno si u pravu.” “Smijem li pitati što sam to učinila da tako razljutim svog starog prijatelja?” Na to je Nobu stao i okrenuo se prema meni s izrazom duboke tuge u očima. Osjetila sam kako me zapljuskuje val nježnosti prema njemu, kakvu sam osjetila prema vrlo malom broju muškaraca u svom životu. Mislila sam na to koliko mi je nedostajao i kako sam se teško ogriješila prema njemu. Ali premda se sramim to priznati, nježnost koju sam osjećala bila je pomiješana sa sažaljenjem. “Nakon znatnih napora”, rekao je, “uspio sam napokon otkriti identitet tvog danna.” “Nobu-san me je samo trebao pitati. Ja bih mu to drage volje rekla.” “Ne vjerujem ti. Vi ste gejše najšutljivija skupina ljudi koju znam. Raspitivao sam se po Gionu tko je tvoj danna i, jedna za drugom, sve su se pravile kao da ne znaju. Nikad ništa ne bih saznao da nisam pozvao Michizono da me zabavlja jedne večeri, bili smo samo nas dvoje.” Michizono, koja je u to vrijeme imala oko pedeset godina, bila je neka vrsta legende u Gionu. Nije bila

lijepa, ali ponekad je umjela raspoložiti čak i Nobua, već samim tim kako bi namrštila nosić dok bi ga pozdravljala. “Igrali smo igru “tko izgubi, pije” i ja sam stalno dobivao, sve dok se jadna Michizono nije prilično napila. Mogao sam je pitati bilo što, sve bi mi rekla.” 397 “Koliko truda!” rekla sam. “Koješta. Bilo mi je vrlo ugodno u njezinom društvu. Uopće nije bilo naporno. Ali hoćeš da ti nešto kažem? Izgubio sam svako poštovanje prema tebi, sad kad znam da je tvoj danna jedan čovječuljak u uniformi kojeg nitko ne cijeni.” “Nobu-san govori kao da sam ja mogla birati tko će biti moj danna. Ja jedino mogu birati kimono koji ću obući. A čak i to...” “Znaš li zašto su tom čovjeku dali uredski posao? Zato što mu se nitko ne usuđuje povjeriti neku doista važnu dužnost. Ja dobro poznajem vojsku, Sayuri. Njega ne cijene čak ni oni koji su mu neposredno nadređeni. Mogla si se isto tako vezati za nekog prosjaka! Doista, nekoć si mi bila vrlo draga, ali...” “Nekoć? Zar više nisam?” “Ja ne volim budale.” “Kako su to okrutne riječi! Ili me samo pokušavate rasplakati? Oh, Nobu-san! Zar sam ja budala zato što je moj danna netko koga vi ne cijenite?” “Ah, gejše! Čovjek s vama stvarno može izgubiti živce. Stalno zavirujete u one svoje almanahe i govorite: “Oh, danas ne smijem hodati u smjeru istoka, jer moj horoskop kaže da će mi to donijeti nesreću!” Ali kad se radi o

nečem što će imati posljedica na čitav vaš život, jednostavno o-krenete glavu.” “Prije bih rekla da zatvaramo oči pred onim što ionako ne možemo spriječiti.” “Je li? Pa, vidiš, saznao sam dosta toga one večeri kad sam napio Michizono. Ti si kći okiye, Savuri. Nemoj se praviti kao da nemaš nikakvog utjecaja. Tvoja je dužnost upotrijebiti sav utjecaj koji imaš ako ne želiš jednostavno plutati kroz život kao krepana riba, trbuhom nagore niz rijeku.” “Kad bih bar mogla vjerovati kako je život doista nešto više od rijeke koja nas nosi trbuhom prema gore.” “No, dobro, ako je život rijeka, još uvijek možeš birati hoćeš li biti u ovom dijelu ili u onom, je li tako? Voda se 398 stalno dijeli i razlijeva. Ako se sudaraš, koprcaš i boriš, ako iskoristiš svaku prednost koja ti se pruži...” “Ah, to je svakako sjajan savjet, ako imate nekakve prednosti.” “Ako se potrudiš da ih potražiš, svagdje ćeš ih naći! U mom slučaju, čak i kad nemam ništa drugo osim, što ja znam, nekakve izgrižene koštice od breskve ili tako nešto, neću propustiti da je nekako ne iskoristim. Kad dođe trenutak da je bacim, pobrinut ću se da je bacim na nekoga tko mi se ne sviđa!” “Nobu-san, je li vi to meni savjetujete da počnem bacati koštice od breskve?” “Nemoj se s time šaliti, ti vrlo dobro znaš o čemu govorim. Nas dvoje smo vrlo slični, Savuri. Ja znam da mene zovu “gospodin Gušter” i slično, dok si ti najljupkije stvorenje u Gionu. Ali kad sam te prvi put vidio prije toliko godina na onom sumo natjecanju -

koliko si onda imala godina, četrnaest? - odmah sam vidio da si sposobna djevojčica, čak i tada.” “Uvijek sam mislila da Nobu-san ima o meni bolje mišljenje nego što stvarno zaslužujem.” “Možda imaš pravo. Mislio sam da si pametnija, Savuri. A pokazalo se da ne shvaćaš čak ni to gdje leži tvoja sudbina. Kako si svoju sudbinu mogla vezati za takvog čovjeka kao što je general! Ja bih se pošteno starao za tebe, znaš. Pobjesnim pri samoj pomisli na to! Kad taj general ode iz tvog života, neće ti ostaviti ništa po čemu ćeš ga se moći sjećati. Zar tako namjeravaš potratiti mladost? Žena koja se ponaša kao budala nije drugo nego budala, ne čini ti se?” Ako učestalo trljamo tkaninu, brzo će se izlizati, a mene su Nobuove riječi tako oštro strugale da više nisam bila u stanju zadržati onu besprijekornu lakiranu površinu koja mi je, kako me je Mameha uvijek savjetovala, trebala služiti kao zaklon iza kojeg ću se skrivati. Srećom, stajala sam u sjenci, jer bila sam sigurna da bi me Nobu još više prezirao kad bi vidio koliko su me zaboljele njego- 399 ve riječi. Međutim, valjda me je izdala šutnja, jer me je onom svojom jednom rukom uhvatio za rame i malo me okrenuo, samo toliko da mi svjetlost padne na lice. A kad me je pogledao u oči, duboko je uzdahnuo, što je meni u prvi mah zazvučalo kao uzdah razočaranja. “Zašto mi se činiš toliko starijom nego što jesi, Sayu-ri?” rekao je nakon trenutka šutnje. “Ponekad zaboravim da si još uvijek tako mlada. Sad ćeš mi reći da sam bio previše grub.”

“Ne mogu očekivati da se Nobu-san ponaša ikako drugačije nego kao Nobu-san”, rekla sam. “Ja vrlo loše reagiram na razočaranje, Sayuri. Trebala bi to znati. Bez obzira jesi li me iznevjerila zato što si odveć mlada ili zato što nisi žena kakvom sam te zamišljao... iznevjerila si me u svakom slučaju, zar nisi?” “Molim vas, Nobu-san, plaši me kad mi govorite takve stvari. Ja ne znam da li bih ikad mogla živjeti prema tim mjerilima kojima se vi služite kad donosite sud o meni...” “A koja su to mjerila, zapravo? Očekujem od tebe da kroz život ideš otvorenih očiju! Ako uvijek imaš na umu svoju sudbinu, na svaki ćeš trenutak u životu gledati kao na priliku da se malo više približiš svome cilju. Od neke glupe djevojčice kao što je Takazuru ne bih očekivao takvu razinu svijesti, ali...” “Zar mi Nobu-san ne govori čitavu večer kako sam glupa?” “Ti valjda znaš da me ne treba slušati kad sam ljutit.” “Znači, Nobu-san se više ne ljuti. Hoće li onda doći u Ichiriki da me vidi? Ili me pozvati da se vidimo negdje drugdje? U stvari, večeras mi se nikamo ne žuri. Mogla bih i sad doći unutra ako me Nobu-san pozove.” Dosad smo već napravili puni krug i ponovo smo stajali ispred ulaza u čajanu. “Neću te pozvati”, odgovorio mi je i odgurnuo ulazna vrata. Nisam se mogla suzdržati, ispustila sam veliki uzdah kad sam to čula. Zovem to velikim uzdahom, jer je u nje- mu bilo sadržano mnogo manjih uzdaha, uzdah razočaranja, uzdah frustracije, uzdah tuge... i ne znam čega još. “Oh, Nobu-san”, rekla sam, “ponekad vas je tako teško razumjeti.”

“Mene je vrlo lako razumjeti, Sayuri”, odgovorio je. “Ne volim da mi pred oči stavljaju ono što ne mogu imati.” Prije nego što sam dospjela bilo što reći, ušao je u čajanu i povukao za sobom vrata. 400 401 i Dvadeset sedmo poglavlje Tijekom ljeta 1939. godine, toliko sam bila zaokupljena angažmanima na zabavama, povremenim susretima s generalom, plesnim nastupima i sličnim obvezama da sam se ujutro, kad bih se dizala sa svog futona, često osjećala poput kante pune čavala. Obično bih do sredine poslije-podneva uspjela zaboraviti na umor, ali sam se često pitala koliko zarađujem svim tim naporima. Nisam, međutim, stvarno očekivala da ću to ikad saznati, stoga sam se zgranula kad me je Majka jedno popodne pozvala u svoju sobu i rekla mi kako sam u proteklih šest mjeseci više zaradila ja sama, nego Hatsumomo i Buča zajedno. “Što znači da je vrijeme”, rekla je, “da zamijenite sobe.” Možda misliš kako mi je to bilo drago čuti, ali baš i nije. Ovih proteklih nekoliko godina Hatsumomo i ja uspijevale smo nekako živjeti pod istim krovom tako što smo se jedna drugoj uklanjale s puta. Međutim, ja sam na nju i dalje gledala kao na uspavanog, ali ne i poraženog tigra. Hatsumomo na ovu Majčinu odluku sigurno neće gledati kao na puku “zamjenu soba”, ona će to shvatiti kao da sam joj ja oduzela njezinu sobu.

Kad sam te večeri vidjela Mamehu, ispričala sam joj što mi je Majka rekla i spomenula kako se bojim da bi to moglo ponovo rasplamsati vatru mržnje u Hatsumomo. “Ah, što, to je u redu”, odgovorila je Mameha. “Ta žena neće priznati konačni poraz sve dok ne vidimo krv. A to još nismo vidjele. Pružimo joj priliku, da vidimo u kakvu će se nevolju ovog puta uvaliti.” Idućeg je dana Tetića već rano ujutro došla na kat kako bi odredila način na koji ćemo se preseliti. Prvo je mene odvela u Hatsumominu sobu i objavila kako jedan određeni kut odsad pripada meni: mogla sam tu staviti što god sam htjela i nitko to nije smio ni dirnuti. Potom je odvela Hatsumomo i Buču u moju manju sobu i odredila sličan prostor za njih dvije. Sad smo samo trebale prenijeti sve svoje stvari i preseljenje će biti obavljeno. Ja sam se odmah tog popodneva dala na posao, prenoseći svoje stvari preko hodnika. Voljela bih kad bih mogla reći da sam prikupila zbirku lijepih predmeta kakvu je Mameha sigurno već imala u mojim godinama, ali raspoloženje nacije uvelike se promijenilo. Vojna je vlada nedavno zabranila kozmetičke preparate i trajne ondulacije kao nepotreban luksuz, premda smo mi gejše u Gionu, kao igračke moćnih muškaraca, još uvijek manje više radile što smo htjele. Ekstravagantni darovi, međutim, gotovo su posve nestali, tako da sam tijekom godina skupila samo nekoliko pergamentnih svitaka, nešto kamenja za pravljenje tuša i zdjela, kao i zbirku stereoskopskih fotografija slavnih krajolika, koje sam, zajedno s prekrasnom srebrnom spravicom kroz koju su se te snimke promatrale, dobila na dar od kabuki glumca Onoea Yoegorea XVII. Bilo kako bilo, prenijela sam sve te stvari preko hodnika, zajedno sa šminkom, donjim

rubljem, knjigama i ilustriranim revijama - i naslagala ih u kut. Ali prošla je i večer sljedećeg dana, a Hatsumomo i Buča nisu još ni počele preseljavati svoje stvari. Na povratku sa satova poduke trećeg dana odlučila sam da ću, ukoliko Hatsumomine bočice i kreme još uvijek budu na stoliću za šminkanje, zamoliti Tetiću da mi pomogne. Kad sam došla na vrh stuba, iznenadila sam se vidjevši vrata Hatsumomine i moje sobe otvorena. Bočica bjelila ležala je razbijena na podu hodnika. Nešto nije bilo u redu, a kad sam ušla u svoju sobu, vidjela sam i što. Hatsumomo je sjedila za mojim malim stolom, pijuckajući 402 403 iz omanje čaše nešto što je sličilo na vodu - i čitala jednu bilježnicu, moju bilježnicu! Od gejša se očekuje da budu diskretne, zato ćeš se možda začuditi kad čuješ da sam prije više godina, dok sam još bila pripravnica, otišla jedno popodne u papirnicu i kupila jednu prekrasnu knjigu s praznim stranicama kako bih u nju zapisivala događaje iz svog života. Nisam bila toliko glupa da bih zapisivala stvari koje gejša nikako ne smije odati. Pisala sam samo o svojim mislima i osjećajima. Kad sam htjela zapisati nešto o nekom određenom muškarcu, smislila bih za njega tajno ime. Tako sam, na primjer, Nobua zvala “gospodin Tsu”, jer je ponekad znao prezirno uzviknuti nešto stoje zvučalo kao “Tsu!”. A predsjednika sam zvala “gospodin Haa”, jer je jednom prigodom duboko udahnuo i zatim

polako ispustio zrak na takav način da je to zazvučalo kao “haa”, a ja sam ga zamislila kako se budi pokraj mene i to kaže, tako da je to, naravno, ostavilo na mene snažan dojam. Ali ni u jednom trenutku nisam mislila da će itko osim mene ikad vidjeti to što sam zapisala. “Gle, Sayuri, tako mi je drago što te vidim!” rekla je Hatsumomo. “Čekala sam te da ti kažem koliko sam uživala u tvom dnevniku. Neke od stvari koje si zapisala zbilja su jako zanimljive... a i stil ti je, zapravo, dražestan! Nisam baš oduševljena kaligrafijom, ali...” “A jesi li slučajno primijetila nešto zanimljivo što sam napisala na prvoj stranici?” “Mislim da nisam. Da vidimo... “Osobno”. No, eto, to je dobar primjer za ono što sam rekla o tvojoj kaligrafiji.” “Hatsumomo, molim te ostavi tu bilježnicu na stolu i izađi iz moje sobe.” “No, zbilja! Šokirana sam tvojim ponašanjem, Savuri. Ja ti samo hoću pomoći! Poslušaj malo i vidjet ćeš. Na primjer, zašto si za Nobua Toshikazua odabrala ime “gospodin Tsu”? Uopće mu ne pristaje. Trebala si ga zvati “gospodin Plik” ili možda “gospodin Jednoruki”. Slažeš se? Možeš to promijeniti ako želiš i uopće ne moraš reći kako je to moja ideja.” “Ne znam o čemu govoriš, Hatsumomo. Uopće nisam pisala o Nobuu.” Hatsumomo je uzdahnula, kao da hoće reći kakva sam nespretna lažljivica i zatim je počela listati dnevnik. “Ako se ovo što si napisala ne odnosi na Nobua, hoću da mi odmah kažeš ime čovjeka na kojeg se to odnosi. Čekaj malo... ah, evo: “ponekad vidim kako se lice gospodina Tsua zažari od srdžbe kad primijeti da neka gejša zuri u njega. Ali ja ga mogu gledati koliko hoću i njemu je to,

čini se, drago. Mislim da njegova sklonost prema meni proizlazi iz osjećaja da se meni izgled njegove kože i činjenica da nema jednu ruku ne čini nečim tako čudnim i zastrašujućim kao što se to čini tolikim drugim djevojkama.” Dakle, pretpostavljam da mi hoćeš reći kako poznaješ još nekoga tko izgleda sasvim isto kao Nobu. Ja mislim da bi ih trebala međusobno upoznati! Zamisli samo kako bi se njih dvojica lijepo slagali.” Dok je ona to govorila, mene je obuzela duboka utu-čenost, ne znam to bolje opisati. Jer jedno je saznati da su sve tvoje tajne odjednom razotkrivene, ali kad je do toga dovela tvoja vlastita nesmotrenost... pa, ako sam u tom trenutku željela nekoga prokleti, proklela bih samu sebe što sam uopće došla na ideju da pišem dnevnik i što sam ga držala ondje gdje ga je Hatsumomo mogla naći. Trgovac koji ostavlja otvorene prozore dućana, ne može se ljutiti na kišu koja mu je uništila robu. Otišla sam do stola kako bih uzela dnevnik, ali Hatsumomo ga je stisnula na grudi i ustala. Drugom je rukom dohvatila čašu u kojoj sam ja mislila da je voda. Međutim, kako sam joj sad bila blizu, osjetila sam miris sa-kea. To uopće nije bila voda. Hatsumomo je bila pijana. “Savuri, ti, naravno, želiš da ti vratim tvoj dnevnik i ja ću ti ga, naravno, vratiti”, rekla je. Ali dok je to govorila zaputila se prema vratima. “Problem je u tome što još nisam sve pročitala. Zato ću ga uzeti sa sobom u svoju sobu... osim ako ne želiš da ga odnesem Majci. Sigurna sam da će joj biti drago vidjeti što si o njoj napisala.” Spomenula sam već razbijenu bočicu bjelila na podu hodnika. To je bilo tipično za Hatsumomo: napravila bi

404 405 nered i ne bi se čak ni potrudila pozvati sluškinje. Ali sad, kad je izišla iz moje sobe, dobila je što je zaslužila. Vjerojatno je zaboravila na razbijenu bočicu zato što je bila pijana; u svakom slučaju, stala je ravno na krhotine stakla i tiho kriknula. Vidjela sam kako je na trenutak pogledala stopalo i grčevito udahnula, ali je potom nastavila hodati. Osjetila sam kako me hvata panika kad je ušla u svoju sobu. Pomislila sam na to da joj silom pokušam istrgnuti dnevnik... a onda sam se sjetila onoga što je Mame-ha shvatila na turniru sumo hrvača. Potrčati za Hatsumomo bila bi očekivana reakcija. Bolje je pričekati i pustiti je neka se opusti, misleći kako je pobijedila, i onda, kad to ne bude očekivala, uzeti dnevnik. To mi se činilo dobrom idejom.... dok se nisam sjetila kako bi ga ona mogla sakriti nekamo gdje ga nikad neću naći. Ona je dotle već zatvorila vrata. Otišla sam do njih i tiho zazvala: “Hatsumomo, žao mi je ako se činilo da se ljutim. Smijem li ući?” “Ne smiješ”, odgovorila je. Svejedno sam odgurnula vrata. Soba je bila u užasnom neredu, jer je Hatsumomo, pripremajući se za selidbu, stavljala stvari kamo god je stigla. Dnevnik je ležao na stolu, a Hatsumomo je držala ručnik na stopalu. Nisam imala pojma kako ću joj odvući pozornost, ali nisam imala namjere izaći iz sobe bez dnevnika.

Hatsumomo je, doduše, bila opaka poput vodenog štakora, ali nije bila glupa. Da je bila trijezna, ne bih je ni pokušavala nadmudriti. Ali s obzirom na njezino stanje u tom trenutku... pogledala sam naokolo po podu, po kojem su bile neuredno pobacane hrpe donjeg rublja, bočice parfema i razne druge stvari. Vrata ormara bila su širom otvorena, kao i mali sef u kojem je držala nakit: neki su komadi nakita ležali na podu ispred sefa, kao da je ranije jutros sjedila tamo i pila, isprobavajući nakit. Jedan mi je komad upao u oči, tako jasno kao prva zvijezda na tamnom nebu. Bio je to smaragdni obi broš, onaj isti za koji me je Hatsumomo prije nekoliko godina optužila da sam joj ga 406 ukrala one noći kad sam je zatekla s ljubavnikom u slu-žinskoj sobi. Nisam očekivala da ću ga ikad više vidjeti. Otišla sam ravno do ormara i prignula se da ga uzmem s poda, gdje je ležao između drugih komada nakita. “Odlična ideja!” rekla je Hatsumomo. “Ukradi neki komad mog nakita. Da ti pravo kažem, dobro će mi doći gotovina koju ćeš mi za to morati platiti.” “Baš mi je drago da nemaš ništa protiv!” odgovorila sam. “Koliko ću ti gotovine morati platiti za ovo?” Govoreći to otišla sam do stola i pokazala joj broš. Njezin je blistavi osmijeh naglo izblijedio, kao što tama u dolini izblijedi kad se sunce podigne iznad brda. U tom trenutku, dok je Hatsumomo ošamućeno sjedila, jednostavno sam drugom rukom posegnula prema stolu i uzela svoj dnevnik. Nisam imala pojma kako će Hatsumomo reagirati, ali izašla sam iz sobe i zatvorila vrata. Pomislila sam da odmah odem Majci i pokažem joj što sam našla, ali

dakako, nisam mogla otići tamo s dnevnikom u ruci. Što sam brže mogla, otvorila sam vrata ormara s kimonima za tekuću sezonu i ugurala dnevnik između dva kimona omotana svilenim papirom. Za to mi je trebalo samo nekoliko sekundi, ali sam čitavo vrijeme osjećala u leđima trnce od napetosti i straha, bojala sam se da bi Hatsumomo mogla svakog časa otvoriti vrata sobe i vidjeti što radim. Nakon što sam ponovo zatvorila vrata ormara, pohitala sam u svoju sobu i počela otvarati i zatvarati ladice toaletnog stolića kako bi Hatsumomo stekla dojam kako sam tu sakrila dnevnik. Kad sam izašla u hodnik, ona je stajala na vratima svoje sobe i gledala me s jedva primjetnim osmijehom, kao daju čitava ta situacija zabavlja. Ja sam nastojala izgledati zabrinuto, što mi nije bilo teško, i otišla sam s brošem u Majčinu sobu, te ga bez riječi položila na stol. Majka je odložila ilustriranu reviju koju je čitala, uzela broš i podigla ga prema svjetlu, razgledavajući ga s divljenjem. “Prekrasan komad”, rekla je, “ali danas se ne može za njega puno dobiti na crnoj burzi. Nitko nije spreman dati mnogo novca za ovakvu stvarčicu.” 407 “Sigurna sam da će vam Hatsumomo za njega i te kako dobro platiti”, rekla sam. “Sjećate se onog broša koji sam joj ja navodno ukrala prije nekoliko godina, onog što ste ga nadodali mojim dugovanjima? To je taj broš. Upravo sam ga našla na podu ispred njezinog sefa s nakitom.” “Znaš što, Majko”, reče Hatsumomo, koja je u međuvremenu ušla u sobu i sad je stajala iza mene, “mislim da Sayuri ima pravo. To je broš koji sam izgubila!

Odnosno, barem tako izgleda. Mislila sam da ga nikad više neću vidjeti!” “Da, nije lako nešto naći ako si stalno pijan”, rekla sam. “Da si samo malo bolje pregledala sef.” Majka je spustila broš na stol i srdito se zagledala u Hatsumomo. “Našla sam ga u njezinoj sobi”, reče Hatsumomo. “Sakrila gaje u toaletni stolić.” “Zašto si joj kopala po toaletnom stoliću?” upita Majka. “Nisam ti to htjela reći, Majko, ali Sayuri je ostavila nešto na svom stolu i ja sam joj htjela pomoći, htjela sam to sakriti. Znam da sam to odmah morala donijeti tebi, ali... vidiš, ona piše dnevnik. Pokazala mi ga je prošle godine. Zapisala je neke vrlo ružne stvari o izvjesnim muškarcima i... moram ti reći, Majko, ima nekih dijelova u kojima piše o tebi.” Pomislila sam da jednostavno izjavim kako to nije istina, ali sve to sad ionako nije bilo važno. Hatsumomo je bila u nevolji i što god rekla, ništa neće promijeniti situaciju. Prije deset godina, kad je okiya živjela od njezine zarade, vjerojatno me je mogla optužiti za što god je htjela. Mogla je tvrditi kako sam pojela tatami strunjače u njezinoj sobi i Majka bi mojim dugovima dodala cijenu novih strunjača. Ali sad se napokon situacija izmijenila: Hatsumomina brilijantna karijera sličila je suhom listu na grani, dok je moja cvjetala. Ja sam bila kći okiye i okiyina glavna gejša. Mislim da Majku uopće nije ni zanimalo što je od svega toga istina. “Nema nikakvog dnevnika, Majko”, rekla sam. “Hatsumomo izmišlja.”

“Izmišljam, je li?” odgovori Hatsumomo. “Sad ću otići po njega i dok ga Majka bude čitala, možeš joj ponovo reći kako sam to izmislila.” Hatsumomo ode u moju sobu, a Majka pođe za njom. Hodnik je izgledao grozno. Hatsumomo nije samo razbila bočicu s bjelilom i zatim stala na nju, nakon toga je još ostavila tragove bjelila i krvi preko cijelog gornjeg predvorja, a što je još gore, ostavila ih je na tatami strunjačama u svojoj sobi, u Majčinoj sobi, a sada i u mojoj sobi. Kad sam s vrata pogledala u svoju sobu, vidjela sam je kako kleči uz moj toaletni stolić i kako, poražena izgleda, polako zatvara ladice. “O kakvom to dnevniku ona govori?” upitala me Majka. “Ako postoji nekakav dnevnik, sigurna sam da će ga Hatsumomo naći”, odgovorila sam. Na to Hatsumomo složi ruke u krilu i kratko se nasmije, kao da je sve to bila nekakva igra u kojoj sam je ja lukavo nadigrala. “Hatsumomo”, rekla joj je Majka, “platit ćeš Savuri cijenu broša za koji si je optužila da ti ga je ukrala. Osim toga, ne želim u okiyi imati tatamije uprljane krvlju. Zamijenit ćemo ih na tvoj trošak. Ovaj te je dan skupo stajao, a tek je prošlo podne. Da pričekam još malo sa zbrajanjem ukupne svote, za svaki slučaj, ako možda kaniš još nešto izvesti?” Ne znam je li Hatsumomo čula što joj je Majka rekla. Odveć je bila zaokupljena zurenjem u mene s izrazom kakav nisam bila navikla vidjeti na njezinu licu. Da si me upitao dok sam još bila mlada koji je događaj značio prekretnicu u mojim odnosima s Hatsumomo, rekla bih ti da je to bio moj mizuage. Ali premda me je

408 409 mizuage doista, da se tako izrazim, podigao na visoku policu, gdje me Hatsumomo nije više mogla dohvatiti, mogle smo nastaviti živjeti jedna kraj druge sve do starosti, da se ništa drugo nije dogodilo među nama. Zato je prava prekretnica, kako sam u međuvremenu shvatila, bio onaj dan kad je Hatsumomo pročitala moj dnevnik i kad sam našla broš za koji me optužila da sam joj ga ukrala. Kako bih ti objasnila što mislim, dopusti da ti ispričam nešto što je tijekom jedne večeri u čajani Ichiriki ispričao admiral Yamamoto Isoroku. Ne mogu se hvaliti da sam dobro poznavala admirala Yamamota - kojega obično nazivaju ocem Japanske carske mornarice - ali imala sam čast prisustvovati nizu zabava na kojima je on bio jedan od gostiju. Admiral je bio sitan čovjek, ali nemoj zaboraviti da je štap dinamita također malen. Zabave bi uvijek postale bučnije nakon admiralova dolaska. Te je večeri on s jednim drugim gostom upravo ispijao zadnju rundu u igri “tko gubi, pije”, a dogovor je bio da će onaj koji izgubi igru otići u najbližu ljekarnu i kupiti prezervativ - samo zbog toga da bi otrpio neugodnost, shvaćaš, ni zbog čega drugoga. Naravno, admiral je pobijedio, na što su mu svi nazočni počeli klicati i pljeskati. “Sva sreća da niste vi izgubili igru, admirale”, rekao mu je jedan od njegovih pobočnika. “Zamislite jadnog

ljekarnika kad bi podigao glavu i vidio admirala Yamamota ispred pulta!” Svima se to činilo jako smiješno, ali je admiral odgovorio kako ni u jednom trenutku nije sumnjao u to da će pobijediti. “Ah, dajte, molim vas, admirale!” rekla je jedna gejša. “Svatko ponekad gubi! Čak i vi!” “Pretpostavljam da je točno kako svatko ponekad gubi”, rekao je admiral. “Ali meni se to nikad ne događa.” Možda su neki ljudi u sobi smatrali to arogantnom izjavom, ali ja nisam bila jedna od njih. Meni se admiral doista činio kao čovjek navikao pobjeđivati. Napokon ga je netko upitao koja je tajna njegova uspjeha. “Ja nikad ne nastojim poraziti čovjeka s kojim se borim”, objasnio je admiral. “Nastojim razoriti njegovo samopouzdanje. Duh zamagljen sumnjom ne može se usredotočiti na put do pobjede. Dva su protivnika ravnopravna, istinski ravnopravna, samo kad obojica posjeduju jednako samopouzdanje.” Iako mislim da to tada nisam do kraja shvatila, u Hat-sumomin se duh, nakon one naše svađe oko dnevnika, počela uvlačiti sumnja. Shvatila je kako Majka više ni pod kakvim okolnostima neće stati na njezinu stranu protiv mene i stoga je sličila na tkaninu izvađenu iz topla ormara i izvješenu vani, na otvorenom, gdje će je vjetar, kiša i hladnoća postupno uništiti. Kad bi me Mameha čula da ovako tumačim ono što se dogodilo, sigurno bi se pobunila i rekla kako se ona s tim nikako ne slaže. Njezino se mišljenje o Hatsumomo razlikovalo od mojega. Ona je vjerovala da je Hatsumomo žena sklona samouništavanju i da je mi samo trebamo

malo gurnuti prema onom putu kojim će ona u svakom slučaju krenuti. Možda je Mameha imala pravo, ne znam. Istina je da se Hatsumomo u godinama nakon mog mi-zuagea postupno razboljela od nekakve bolesti karaktera, ako tako nešto postoji. Nije, na primjer, više mogla obuzdavati svoju sklonost piću, kao ni napade okrutnosti. Sve dok joj se život nije počeo osipati, Hatsumomo se uvijek služila okrutnošću s nekom svrhom, baš kao što samuraj ne izvlači mač da bi njime nasumce mahao, nego da pogubi neprijatelja. Međutim, u ovom razdoblju svog života, Hatsumomo je izgleda prestala razlikovati neprijatelja od prijatelja i katkad bi udarila čak i na Buču. Na zabavama bi povremeno počela vrijeđati muškarce koje je došla zabavljati. I još nešto: nije više bila tako lijepa kao nekoć. Koža joj je bila poput voska i lice joj je postalo nekako podbuhlo. Ili sam je možda samo ja tako vidjela. Stablo može izgledati jednako lijepo kao i uvijek, ali kad jednom zapaziš na njemu nametnike i vrške grana smeđe od bolesti, čini ti se kao da je čak i deblo izgubilo nešto od svoje veličanstvene ljepote. 410 411 Svatko zna da je ranjeni tigar opasna zvijer i stoga je Ma-meha ustrajala na tome da u sljedećih nekoliko tjedana slijedimo Hatsumomina večernja kretanja Gionom. Ma-meha ju je dijelom na taj način željela držati na oku, jer ni

jednu od nas ne bi iznenadilo da je Hatsumomo potražila Nobua kako bi mu prepričala sadržaj moga dnevnika i otkrila mu moje potajne osjećaje prema “gospodinu Haa”, kojega bi Nobu vjerojatno odmah prepoznao kao predsjednika. No, što je još važnije, Mameha joj je željela učiniti život nepodnošljivim. “Kad želiš slomiti dasku”, rekla je, “nije dovoljno da napukne po sredini, to je samo prvi korak. Uspjet ćeš tek ako skačeš po njoj svom težinom gore-dolje, dok ne pukne u dva komada.” I tako je svake večeri, osim kad bi imala neki dogovor koji nije mogla propustiti, Mameha dolazila podvečer u našu okiyu i čekala da izađe kroz vrata iza Hatsumomo. Mameha i ja nismo uvijek mogle ostati zajedno, ali obično je barem jedna od nas uspijevala dio večeri slijediti Hatsumomo kamo god je išla. Nakon što smo to prvi put napravile, Hatsumomo se pravila kao da ju to zabavlja. Ali pri kraju četvrte večeri zurila je u nas bijesno kroz polusti-snute oči i teškom je mukom uspijevala zvučati vedro dok bi čavrljala s muškarcima koje je bila dužna zabavljati. A onda se, početkom sljedećeg tjedna, naglo okrenula u jednoj uličici i došla nam u susret. “Da vidimo”, rekla je. “Psi slijede svoje vlasnike. A vas dvije hodate za mnom i njuškate li, njuškate. Prema tome, pretpostavljam kako želite da se prema vama odnosim kao prema psima! Hoćete da vam pokažem što radim sa psima koji mi se ne sviđaju?” I s tim riječima zamahnula je rukom da udari Mame-hu po glavi. Ja sam vrisnula i to je, izgleda, natjeralo Hatsumomo da zastane i razmisli što radi. Zurila je trenutak u mene očima koje su plamtjele od srdžbe, a onda se vatra u njima ugasila i ona se udaljila. Svi su u uličici primi-

412 jetili što se dogodilo i nekoliko nam je ljudi prišlo kako bi upitalo Mamehu je li sve u redu. Ona ih je umirila i rekla im kako se ništa nije dogodilo, a zatim je tužnim glasom dodala: “Jadna Hatsumomo! Ipak je istina ono što je doktor rekao. Ona stvarno gubi razum.” Naravno, doktor je bio izmišljen, ali su Mamehine riječi postigle učinak kakav je željela. Ubrzo se Gionom proširio glas kako je liječnik proglasio Hatsumomo duševno poremećenom. Godinama je Hatsumomo bila vrlo bliska prijateljica slavnog kabuki glumca Banda Shojira VI. Shojiro je bio, kako mi kažemo, onna-gata, to jest uvijek je igrao ženske uloge. Jednom je u intervjuu za novine rekao kako je Hatsumomo najljepša žena koju je ikad vidio i kako na pozornici često oponaša njezine pokrete kako bi lik koji igra učinio zavodljivijim. Prema tome, možeš zamisliti da ga je Hatsumomo odlazila posjetiti svaki put kad bi došao u Kvoto. Jednog poslijepodneva saznala sam da će Shojiro kasnije te večeri doći na neku zabavu u četvrti gejša Ponto-cho, na drugoj riječnoj obali, nasuprot Gionu. Čula sam to dok sam pripremala ceremoniju čaja za jednu skupinu mornaričkih časnika na dopustu. Čim je ceremonija čaja završila, požurila sam natrag u okiyu, ali se Hatsumomo već bila odjenula i iskrala. Sad je ona radila ono isto što sam ja nekoć radila: odlazila je ranije kako je nitko ne bi slijedio. Svakako sam htjela ispričati Mamehi što sam čula i otišla sam ravno u njezin stan. Na nesreću, kako mi je rekla njezina sluškinja, Mameha je izašla pola sata ranije “na molitvu”. Točno sam znala o čemu se radi. Mameha je otišla u jedan mali hram na

istočnom rubu Giona kako bi se pomolila pred tri malena jizo kipića koja je tamo dala postaviti. Jizo, vidiš, predstavlja izraz štovanja za dušu umrlog djeteta, a u Mamehinu slučaju, radilo se o tri djeteta koje je pobacila na barunov zahtjev. Da se radilo o 413 bilo čemu drugome, bez oklijevanja bih je otišla potražiti, ali nisam joj mogla smetati u takvim trenucima i osim toga, možda joj ne bi bilo drago da uopće znam kako je otišla tamo. Zato sam je ostala čekati u njezinu stanu i dopustila sam Tatsumi da mi kroz to vrijeme posluži čaj. Napokon se Mameha vratila, pomalo umorna izgleda. Nisam htjela odmah započeti razgovor o onom što sam doznala, nego smo prvo neko vrijeme ćaskale o predstojećem Festivalu era, u kojem je Mameha trebala igrati Damu Murasaki Shikibu, autoricu Bajke o Genjiju. Na posljetku me je Mameha pogledala s osmijehom iznad šalice smeđeg čaja - Tatsumi je upravo pržila listiće čaja kad sam ja došla - i tada sam joj rekla što sam tog popodneva otkrila. “Savršeno!” rekla je. “Hatsumomo će se opustiti i misliti kako nas se oslobodila. Uz pažnju kojom će je Shojiro sigurno obasuti tijekom zabave, osjećat će se kao preporođena. A onda ćemo ući mi poput kakva groznog smrada iz uličice i pokvariti joj večer.” S obzirom na to kako me je Hatsumomo godinama okrutno mučila i koliko sam je mrzila, pretpostavljam da sam trebala biti oduševljena takvim planom. Ali, dogovaranje o tome kako ćemo natjerati Hatsumomo da pati, nije mi, nekako, predstavljalo toliko zadovoljstvo koliko bih očekivala. Odjednom mi se u glavi javilo sjećanje na jedno jutro dok sam još bila mala, kad sam se

kupala u jezercu blizu naše pijane kućice i odjednom osjetila nekakvo bolno žarenje u ramenu. Jedna me osa ubola i borila se da izvuče žalac iz moje kože. Ja sam bila previše zaokupljena vriskanjem, ali jedan od dječaka izvukao je osu i držao je za krila na jednom kamenu oko kojeg smo se svi okupili kako bismo odlučili na koji ćemo je način ubiti. Mene je rame užasno boljelo i sigurno nisam osjećala ni- kakve simpatije prema osi. A ipak sam u grudima osjećala neku čudnu slabost zbog spoznaje da to sićušno stvorenje koje se koprcalo u dječakovim prstima ne može učiniti ništa kako bi se spasilo smrti od koje ga dijeli tek nekoliko trenutaka. Istu sam vrstu sažaljenja osjećala prema Hatsumomo. Onih večeri dok smo je pratile u stopu kroz 414 Gion, sve dok se ne bi prije vremena vratila u okiyu samo da pobjegne od nas, osjećala sam se gotovo kao da je mučimo. Bilo kako bilo, oko devet sati te večeri, prešle smo rijeku i ušle u četvrt Pontocho. Za razliku od Giona, koji obuhvaća veliko područje s mnogo ulica, Pontocho je samo jedna jedina, duga i uska ulica koja se proteže uz obalu rijeke. Ljudi je zovu “jeguljin ležaj” zbog njezina oblika. Jesenska je večer bila pomalo prohladna, ali se Shojirova zabava unatoč tome održavala na otvorenom, na drvenoj verandi koja se nadvijala iznad rijeke. Nitko nije na nas obratio mnogo pozornosti kad smo ušle kroz staklena vrata. Veranda je bila prekrasno rasvijetljena papirnatim lampionima, a rijeka se zlatno ljeskala, obasjana svjetlima nekog restorana na suprotnoj obali. Svi su slušali Shojira koji je svojim pjevuckavim glasom upravo pričao neku pričicu, ali si zato trebao vidjeti kako

se Hatsumomino lice skiselilo kad nas je ugledala. Nehotice sam se sjetila na-gnječene kruške koju sam dan ranije držala u ruci, jer je među svim onim veselim licima, Hatsumomino lice izgledalo kao kakva grozna masnica. Mameha je kleknula na strunjaču odmah pokraj Hatsumomo, što mi se učinilo vrlo hrabrim postupkom. Ja sam kleknula na drugom kraju verande, uz nekog starca blagog lica, koji je, kako sam kasnije otkrila, bio Tachiba-na Zensaku, svirač japanske citre koju mi zovemo koto i čije već izgrebane ploče još uvijek čuvam. Te sam večeri također otkrila da je Tachibana slijep. Bez obzira na to s kakvim sam ciljem došla na tu zabavu, sa zadovoljstvom bih bila čitavu večer provela čavrljajući s njime, tako je bio zanimljiv i mio čovjek. Ali jedva smo počeli razgovarati kad su svi odjednom prasnuli u smijeh. Shojiro je bio izvanredan pantomimičar. Tanak poput vrbove šibe, s elegantnim prstima kojima je izvodio spore pokrete i dugačkim licem koje je mogao pomicati u svim smjerovima - bio bi u stanju zavarati čopor majmuna i navesti ih da povjeruju kako je on jedan od njih. U tom je trenutku oponašao gejšu pokraj sebe, ženu pedesetih go- 415 dina. Svojim ženskastim pokretima, napućenim ustima, prevrtanjem očima - toliko ju je uspješno oponašao da nisam znala bih li se smijala ili samo zaprepašteno sjedila s rukama na ustima. Već sam ga gledala na pozornici, ali ovo je bilo još bolje. Tachibana se nagnuo prema meni i prošaptao: “Što radi?” “Oponaša jednu stariju gejšu pokraj sebe.”

“Ah”, reče Tachibana. “To je Ichiwari.” I potom me lagano lupnuo nadlanicom kako bi me natjerao da ga pogledam. “Direktor kazališta Minamiza”, rekao je i ispružio mali prst ispod stola, tako da nitko ne vidi. U Japanu, vidiš, mali prst podignut uvis znači “ljubavnik” ili “ljubavnica”. Tachibana mi je htio reći kako je ona starija gejša, za koju je rekao da se zove Ichiwari, ljubavnica direktora kazališta Minamiza. U stvari, direktor je također bio prisutan i smijao se glasnije od sviju. Malo kasnije, još uvijek usred svoje pantomime, Shoji ro je odjednom gurnuo prst u nos. Na to su se svi stali tako gromoglasno smijati da si mogao osjetiti kako po drhtava pod verande. Ja to tada nisam znala, ali kopanje nosa bila je dobro poznata navada gejše Ichiwari. Ona se zacrvenjela poput raka kad je to vidjela i pokrila je lice i rukavom kimona, a Shojiro je, prilično podnapit, to od- i mah ponovio. Ovog puta su se svi suzdržano nasmijali, samo je Hatsumomo, čini se, smatrala kako je to uistinu I smiješno, jer u tom je trenutku Shojiro prešao granicu smiješnog i postao okrutan. Napokon je direktor kazališta rekao: “No, no, Shojiro-san, ostavi nešto energije za su trašnju predstavu! Uostalom, zar ne znaš da kraj tebe sje di jedna od najvećih plesačica u Gionu? Predlažem da je zamolimo neka nam nešto otpleše.” \ Dakako, direktor je govorio o Mamehi. ; “Nebesa, ne. Ne želim sad gledati nikakvo plesanje”, odgovorio je Shojiro. Kad sam ga u kasnijim godinama bolje upoznala, shvatila sam kako je on čovjek koji uvijek želi biti u središtu pozornosti. “Osim toga, baš se dobro zabavljam.” 416 “Shojiro-san, ne smijemo propustiti priliku da gledamo slavnu Mamehu”, rekao je direktor, ovog puta bez trunke

humora. Nekoliko se gejša složilo s njim i napokon je Shojiro pristao da je zamoli neka nešto otpleše, iako je to učinio nadurena lica poput kakva dječaka. Ja sam već vidjela kako se Hatsumomo ozlovoljila. Natočila je šake u Shojirovu šalicu, a on u njezinu. Izmijenili su dugačke poglede, kao da kažu kako su im sad pokvarili zabavu. Potrajalo je nekoliko minuta dok je jedna sluškinja otišla po shamisen i dok ga je jedna od gejša ugodila i pripremila se za sviranje. Onda je Mameha zauzela mjesto ispred stražnjeg zida verande i otplesala nekoliko vrlo kratkih plesova. Gotovo bi se svatko složio s tvrdnjom da je Mameha vrlo ljupka, ali vrlo bi malo ljudi reklo da je ljepša od Hatsumomo, prema tome ne znam točno što je privuklo Shojirovu pozornost. Možda je to bilo zbog sakea koji je popio, a možda zbog Mamehina izvanrednog plesanja, jer Shojiro je i sam bio plesač. Bilo kako bilo, kad se Mameha vratila stolu, Shojiro se doimao prilično zanesen njome i pozvao ju je da sjedne uz njega. Kad je sjela, natočio joj je šake i okrenuo leđa Hatsumomo kao da je nekakva anonimna pripravnica, tek jedna od njegovih brojnih obožavateljica. Dakle, Hatsumomina su se usta stvrdnula i oči su joj se suzile na otprilike polovinu svoje uobičajene veličine. Što se pak tiče Mamehe, još je nikad nisam vidjela da tako napadno očijuka s nekim kao što je to sad radila sa Shojirom. Glas joj je postao visok i tih, a oči su joj hitro lijetale s njegovih grudi do lica i ponovo natrag. S vremena na vrijeme prešla bi prstima preko grla kao da joj je neugodno zbog mrlja rumenila koje su joj se tamo pojavile. Zapravo, uopće nije pocrvenjela, ali je tako uvjerljivo glumila da si se trebao pozorno zagledati kako bi vidio da je sve to gluma. A onda je jedna od gejša upitala Shojira je li mu se javlja Bajiru-san.

“Bajiru-san me je ostavio!” odgovorio je Shojiro krajnje dramatičnim tonom. Ja nisam imala pojma o kome to Shojiro govori, ali mi je stari svirač kota, Tachibana, ljubazno prišapnuo kako je 417 “Bajiru-san” engleski glumac Basil Rathbone, premda meni tada ni to nije ništa značilo. Prije nekoliko godina Shojiro je otputovao u London i tamo je postavio na scenu jednu kabuki predstavu. Glumac Basil Rathbone toliko je bio zadivljen predstavom da se, uz pomoč tumača, između njih dvojice razvilo svojevrsno prijateljstvo. Premda je Shojiro obasipao pažnjom žene poput Hatsumomo ili Ma-mehe, to ništa ne mijenja na činjenici da je bio homoseksualac, a nakon puta u Englesku stalno se šalio kako mu je okrutna sudbina odredila da pati slomljena srca, jer Ba-jiru-sana ne zanimaju muškarci. “Tako je tužno gledati kako umire ljubav”, tiho je rekla jedna gejša. Svi su se nasmijali, osim Hatsumomo, koja je nastavila bijesno zuriti u Shojira. “Razlika između mene i Bajiru-sana je u ovome. Pokazat ću vam”, reče Shojiro, te ustane i zamoli Mamehu ; da dođe s njim. Odveo ju je na jednu stranu prostorije gdje su imali više mjesta. “Kad ja radim svoj posao, onda izgledam ovako”, rekao je. I zatim se ležernim koracima prošetao s jednog kraja sobe na drugi, mašući gipko iz doručja lepezom i pomičući glavu lijevo-desno kao daje lopta na njihalki. “A Bajiru-san, kad radi, izgleda ovako.” Tu Shojiro-san zgrabi Mamehu i trebao si vidjeti zaprepašteni izraz njezina lica kad ju je nagnuo unatrag prema podu,

glumeći strastveni zagrljaj te joj osuo lice poljupcima. Svi su počeli klicati i pljeskati. To jest, svi osim Hatsumomo. “Što radi?” tiho me je upitao Tachibana. Mislila sam da ga nitko nije čuo, ali prije nego što sam dospjela odgovoriti, Hatsumomo glasno poviče: “Pravi od sebe budalu! Eto, što radi.” “Ah, Hatsumomo-san”, reče Shojiro, “pa ti si ljubomorna! “ “Jasno da je ljubomorna!” reče Mameha. “Sad nam morate pokazati kako ćete se pomiriti. Hajde, Shojiro-san. Nemoj se sramiti! Moraš joj dati isto toliko poljubaca koliko si meni dao! Inače ne bi bilo pošteno! I na isti način!” Shojiro se morao pomučiti, ali ipak je na kraju uspio povući Hatsumomo na noge. A onda ju je, uz glasne uzvike ohrabrenja ostalih gostiju, dohvatio u zagrljaj i nagnuo je prema natrag. Sekundu kasnije naglo se uspravio s bolnim uzvikom i uhvatio se za usnicu. Hatsumomo ga je ugrizla, ne toliko jako da bi ga raskrvarila, ali dovoljno jako da se trgne od bola. Stajala je pred njim, očiju stisnutih od srdžbe i iskeženih zubi, a onda je zamahnula rukom i pljusnula ga. Mislim da joj je šake koji je popila zamutio vid, jer ga je udarila po glavi, a ne po licu. “Što se dogodilo?” upitao me je Tachibana. Njegove su riječi jasno odjeknule u tišini sobe kao da je netko za-mahao zvoncem. Nisam mu odgovorila, ali kad je čuo Shojira kako tiho jeca i Hatsumomin soptavi dah, sigurna sam da mu je sve bilo jasno. “Hatsumomo-san, molim te”, rekla je Mameha, govoreći mirnim glasom koji se u toj situaciji doimao krajnje neobično, “učini mi uslugu... pokušaj se smiriti.”

Ne znam jesu li Mamehine riječi proizvele baš onakav učinak kakvom se ona nadala ili je Hatsumomin um već bio poremećen. U svakom slučaju, bacila se na Shojira i počela ga udarati gdje god je stigla. Mislim da je u tom trenutku na neki način bila luda. Nije izgledalo kao da je dobila slom živaca, činilo se kao da joj je duh prekinuo svaku vezu s bilo čime. Direktor kazališta naglo je ustao od stola i požurio do njih kako bi Hatsumomo odvukao od Shojira. Nekako usred svega toga, Mameha se izvukla iz sobe i vratila se malo kasnije s vlasnicom čajane. Do tada je direktor kazališta već zgrabio Hatsumomo s leđa i držao je. Mislila sam da je kriza prošla, ali sad je Shojiro dreknuo na Hatsumomo, tako glasno da smo čuli jeku njegova glasa kad se odbio o pročelja zgrada u Gionu, na drugoj obali. “Čudovište!” vrisnuo je. “Ugrizla si me!” Ne znam što bi itko od nas napravio da vlasnica čajane nije bila tako pribrana. Tiho je umirivala Shojira i istodobno dala znak direktoru kazališta neka izvede Hatsumomo. Kako sam kasnije saznala, on je nije samo odveo u i i 418 419 unutrašnjost čajane, nego ju je odvukao dolje i izbacio na ulicu.

Te se noći Hatsumomo uopće nije vratila u okiyu. Kad se sljedećeg dana napokon pojavila, zaudarala je kao da je bljuvala i kosa joj je bila u neredu. Majka ju je odmah pozvala u svoju sobu i dugo ju je tamo zadržala. Nekoliko dana kasnije Hatsumomo je otišla iz okiye u jednostavnoj pamučnoj haljini koju joj je dala Majka i raspuštene kose, kako je nikad dotad nisam vidjela. Nosila je torbu sa svojim stvarima i nakitom i nije se ni od koga od nas oprostila, jednostavno je izašla na ulicu. Nije otišla dobrovoljno - Majka ju je izbacila. U stvari, Mameha je vjerovala kako se Majka već godinama pokušavala riješiti Hatsumomo. Bez obzira je li to stvarno bila istina ili nije, sigurna sam da je Majci bilo drago što ima jedna usta manje koja mora hraniti, budući da Hatsumomo nije više zarađivala kao nekad, a do hrane se sve teže dolazilo. Da Hatsumomo nije bila toliko čuvena po svojoj zloći, možda bi ju neka okiya rado prihvatila, čak i nakon onog što je napravila Shojiru. Ali ona je bila kao čajnik koji i u dobre dane opeče ruku svakog tko mu se približi. Svi su u Gionu to znali. Ne znam točno što se kasnije događalo s Hatsumomo. Nekoliko godina nakon svršetka rata čula sam da zarađuje za život kao prostitutka u četvrti Miyagawa-cho. Sigurno nije ondje dugo ostala, jer te večeri kad sam to čula o njoj, jedan se muškarac na toj istoj zabavi kleo kako će je naći i platiti za njezine usluge, ako je stvarno prostitutka. Doista ju je tražio, ali je nigdje nije mogao naći. Vjerojatno je s vremenom dokrajčila život prekomjernim opijanjem. Ne bi bila prva gejša koja je tako završila. Baš kao što se netko privikne na to da ima kljastu nogu, tako smo se svi mi u okiyi bili navikli na Hatsumomo.

Mislim da nitko od nas nije do kraja shvaćao na koje nas je sve načine tlačila njezina prisutnost, sve dok nije 420 otišla i dok se okiya nije počela polako oporavljati. Čak i kad bi Hatsumomo samo spavala u svojoj sobi, sluškinje su bile svjesne da je ona tamo i da će ih prije ili kasnije početi zlostavljati. Živjele su u onoj vrsti napetosti kao kad hodaš preko zaleđenog ribnjaka i znaš da bi led svakog časa mogao puknuti. Što se pak tiče Buče, mislim da je ona postala ovisnom o svojoj starijoj sestri, te se na neki način osjećala izgubljenom bez nje. Ja sam već prije Hatsumomina odlaska postala najdragocjenijom imovinom okiye, ali i meni je trebalo vremena da se odviknem nekih navada koje sam stekla zbog Hatsumomo. Svaki put kad bi me neki muškarac čudno pogledao, uhvatila bih se kako razmišljam je li mu možda Hatsumomo ispričala nešto ružno o meni i nisam se toga mogla osloboditi još dugo nakon njezina odlaska. Kad bih se u okiyi uspinjala stubama na kat, još uvijek sam gledala u pod, od straha da ću na vrhu stuba naći Hatsumomo kako samo čeka koga će napasti. Ne mogu ti reći koliko sam puta stala na zadnju stubu, podigla pogled i tek tada odjednom shvatila kako nje više nema i nikad je više neće biti. Znala sam da je otišla, ali mi se ipak činilo kao da je prazno predvorje zadržalo nešto od njezine prisutnosti. Čak i sada, kad sam već žena u godinama, ponekad dok podižem brokatni zastorčić sa zrcala na mom toaletnom stoliću, na sekundu pomislim hoću li je možda ugledati u zrcalu kako mi se podrugljivo smješka. 421

i Dvadeset osmo poglavlje Mi u Japanu nazivamo godine od velike ekonomske krize do završetka Drugog svjetskog rata kurotani - dolina mraka, to razdoblje kad su toliki ljudi živjeli poput djece čije su glave potonule pod valovima. Kao što je to često slučaj, mi u Gionu patili smo manje od ostalih. Dok je, na primjer, većina Japanaca živjela u mračnoj dolini već od početka tridesetih godina, nas je u Gionu još uvijek grijalo nešto sunca. Sigurna sam da ti ne moram objašnjavati zašto: žene koje su imale golemu sreću biti ljubavnicama kabinetskih ministara i mornaričkih zapovjednika prenosile su nešto od te svoje sreće drugima. Moglo bi se reći kako je Gion bio poput kakvog jezera visoko u planini koje se punilo vodom iz nepresušnih izvora. Na nekim je mjestima dotjecalo više vode nego na drugima, ali je svaka kap dizala ukupnu razinu jezera. Zahvaljujući generalu Tottoriju naša je okiya bila mjesto na kojem je voda obilato dotjecala u jezero. Tijekom nekoliko godina situacija oko nas postajala je sve gora i gora, ali još dugo nakon što je uvedeno smanjenje opskrbe, mi smo nastavili dobivati redovite isporuke hrane, čaja, platna, čak i takve luksuzne robe kao što su kozmetički preparati i čokolada. Mogli smo sve te stvari zadržati za sebe i živjeti iza zatvorenih vrata, ali Gion nije takva sredina. Majka je dijelila veliki dio onoga što smo dobivali i smatrala je to pametno potrošenim sredstvima, ne zato što je bila velikodušna, naravno, nego zato što smo svi bili poput paukova zguranih na istoj mreži. Ponekad su nam 422

ljudi dolazili tražiti pomoć i mi smo im je drage volje pružali, kad god smo mogli. Jednom je, na primjer, u jesen 1941., policija uhvatila jednu sluškinju s kutijom u kojoj je bilo deset puta više kupona za hranu nego što je njezina okiya trebala imati. Njezina ju je gospodarica poslala k nama da je sakrijemo, dok ona ne nađe načina kako će je poslati na selo - jer, naravno, svaka je okiya u Gionu stvarala zalihe kupona, a što je okiya bila bolja, to ih je obično više imala. Poslala ju je k nama, a ne nekome drugome, zato što je general Tottori naredio vojnoj policiji da nas ne uznemiravaju. I tako, vidiš, premda je čitav Gion bio planinsko jezero puno vode, mi smo bile ribe koje su plivale u najtoplijoj struji. Kako je Japan nastavio sve dublje tonuti u mrak, na posljetku je došao trenutak kad se ugasila i posljednja zraka svjetla na kojoj smo se dotad uspijevali grijati.To se dogodilo u jednom trenutku, rano poslijepodne jednog dana u prosincu 1942. godine, nekoliko tjedana prije Nove godine. Upravo sam doručkovala, odnosno jela svoj prvi obrok toga dana, jer sam čitavo jutro pomagala u čišćenju okiye i pripremama za Novu godinu, kad je s ulaza zazvao neki muški glas. Pomislila sam kako je to vjerojatno neki dostavljač i nastavila sam jesti, ali me je trenutak kasnije prekinula sluškinja i obavijestila me kako jedan vojni policajac traži Majku. “Vojni policajac?” rekla sam. “Reci mu da je Majka izašla.” “Rekla sam, gospođo. On je rekao da onda hoće razgovarati s vama.” Kad sam ušla u predvorje, policajac je upravo svlačio čizme u ulaznom prostoru. Vjerojatno bi većini ljudi laknulo već kad bi vidjeli da mu je pištolj još uvijek u kožnoj navlaci, ali kao što rekoh, naša je okiya sve do

tada živjela u drugačijim okolnostima. Obično bi se policajac ponašao još ljubaznije od većine ostalih posjetilaca i is- 423 pričavao bi se što nas je možda uzrujao svojim dolaskom. Ali ovaj je svlačio čizme... dakle, na taj je način htio pokazati kako kani ući, bez obzira hoćemo li ga pozvati unutra ili nećemo. Naklonila sam se i pozdravila ga, ali on me je samo kratko pogledao kao da mi hoće reći kako će se kasnije pozabaviti sa mnom. Napokon je nategnuo čarape i skinuo kapu, a onda je ušao u predvorje i rekao kako želi pogledati naš povrtnjak. Samo tako, bez i jedne riječi isprike što nas uznemirava. Vidiš, u to je vrijeme već gotovo svatko u Kvotu, a vjerojatno i posvuda u Japanu, pretvorio svoje ukrasne vrtove u povrtnjake - to jest, svatko osim nas. General Tottori nas je opskrbljivao dovoljnim količinama hrane, tako da nismo morale prekopati naš vrt i mogle smo i dalje uživati u mahovini, cvijeću i patuljastom javoru u kutu dvorišta. Kako je bila zima, nadala sam se da će policajac pogledati dijelove tla na kojima su biljke povenule i istrunule, pa će pomisliti kako smo sadile tikvice i slatki krumpir između ukrasnih nasada. I tako sam ga povela u dvorište i ništa nisam rekla, samo sam ga gledala kako je kleknuo i prstima opipavao zemlju. Pretpostavljam da je htio provjeriti je li zemlja prekopavana zbog sadnje. Tako sam očajnički pokušavala smisliti što bih rekla da sam izlanula prvo što mi je palo na pamet. “Zar vas ova zemlja poprašena snijegom ne podsjeća na more posuto

pjenom?” On mi nije odgovorio, samo se ukočeno u-spravio i upitao koje smo povrće sadili. “Gospodine”, odgovorila sam, “jako mi je žao, ali nismo imale prilike bilo što zasaditi. A sad, kad je zemlja tvrda i smrznuta...” “Dakle, vaša nas je mjesna zajednica točno obavijestila!” rekao je, skidajući kapu. Zatim je iz džepa izvukao komad papira i počeo mi čitati dugački popis prekršaja koje je počinila naša okiya. Ne mogu se ni sjetiti što je sve tamo bilo navedeno, stvaranje zaliha pamučnih materijala, neizvršavanje naredbe o predaji metalnih i gumenih predmeta za potrebe ratne industrije, nepropisno koriš- 424 tenje kupona za opskrbu, sve takve stvari. Istina je da smo sve to radili, baš kao i svaka druga okiya u Gionu. No naš je zločin, pretpostavljam, bio to što smo imali više sreće od većine drugih, te što smo uspjeli preživjeti duže i u boljem stanju od svih ostalih, osim nekih rijetkih iznimaka. Srećom po mene, Majka se upravo tada vratila. Činilo se kao da se uopće nije iznenadila što vidi vojnog policajca, u stvari, ponašala se prema njemu uljudnije nego što se ikad ponašala prema bilo kome. Vrata su bila zatvorena, ali mogla sam ih čuti kako dugo razgovaraju. U jednom trenutku, kad je izašla iz sobe nešto uzeti, povukla me je ustranu i rekla mi: “General Tottori je jutros stavljen u pritvor. Bolje požuri i sakrij naše najvrednije stvari ili ćemo sutra ostati bez njih.” Nekoć u Yoroidu znala bih se okupati u jezercu u hladne proljetne dane i zatim bih ležala na stijenama pokraj

jezera, upijajući toplinu sunca. Ako bi sunce nestalo iza oblaka, kao što se često događalo, hladni bi se zrak ovio oko mene poput metalnog oklopa. Onog trenutku kad sam saznala za generalovu nesreću, stojeći tamo u ulaznom predvorju okiye, obuzeo me isti osjećaj. Kao da je naglo nestalo sunca, možda zauvijek, a ja sam osuđena da mokra i gola stojim na ledenom zraku. U roku od tjedan dana nakon posjeta onog policajca, naša je okiya ostala bez svih onih stvari kojih su se druge obitelji odavno morale odreći, kao na primjer, zaliha hrane, donjeg rublja i tako dalje. Dotad smo uvijek mi bili Mamehin glavni izvor paketića čaja, kojima je potom, pretpostavljam, kupovala druge usluge. Ali sad su njezine zalihe bile obilnije od naših, tako da je ona postala naš izvor za dobavljanje potrebnih namirnica. Pred kraj mjeseca mjesna je zajednica počela konfiscirati velik dio naše keramike i pergament-nih svitaka, koje bi zatim prodavali na takozvanoj “sivoj burzi”, trgovini ispod ruke koja se razlikovala od “crne 425 burze”. Na crnoj burzi su se nabavljale takve stvari kao gorivo, namirnice, metalni predmeti i tako dalje, uglavnom sve ono što je bilo racionirano i čime je bilo zabranjeno trgovati. Siva je burza bila bezazlenija, na njoj su kućanice prodavale svoje dragocjenosti kako bi došle do gotovine. U našem slučaju, međutim, nama su stvari oduzimane i prodavane ne samo zbog potrebe, nego i za kaznu, tako da je sav dobiveni novac odlazio drugima. Predsjednica mjesne zajednice, gospodarica susjedne okiye, uvijek je duboko žalila kad bi nam dolazila uzimati stvari. Međutim, vojna je policija izdala takvu naredbu i nitko tu ništa nije mogao, morali su slušati.

Ako su prve godine rata sličile na uzbudljivo putovanje morem, moglo bi se reći da smo sredinom 1943. svi shvatili kako su valovi previsoki za naš brod. Mislili smo da ćemo se svi utopiti, a mnogima se to doista dogodilo. Nismo samo iz dana u dan sve bjednije živjeli, nego smo se, mislim, iako se to nitko nije usuđivao priznati, svi počeli brinuti kakav će biti konačni ishod rata. Nitko se više nije zabavljao, mnogi su ljudi, čini se, smatrali kako ne bi bilo domoljubno dopustiti si bilo kakvu šalu i veselje. Jedino što sam čula u tom razdoblju, a što je donekle sličilo na šalu, bila je rečenica koju je jedne večeri izrekla gejša Raiha. Mjesecima smo slušale glasine kako vojna vlada namjerava zatvoriti sve četvrti gejša u Japanu, a u zadnje smo vrijeme počele shvaćati kako će se to doista dogoditi. Sve smo se pitale što će biti s nama, kad se odjednom javila gejša Raiha. “Ne možemo tratiti vrijeme na razmišljanje o takvim stvarima”, rekla je. “Ništa nije toliko crno kao budućnost, osim možda prošlosti.” Tebi to možda ne zvuči smiješno, ali mi smo se te večeri smijale sve dok nam suze nisu pošle na oči. Uskoro će se četvrti gejša doista zatvoriti. Kad se to dogodi, nas će sigurno poslati na rad u tvornice. Kako bi donekle mogao stvoriti sliku o tome što je značilo raditi u tvornici, dopusti mi da ti ispričam što se dogodilo s Hatsumomi-nom prijateljicom Korin. 426 Protekle se zime njoj dogodila katastrofa koje se svaka gejša u Gionu najviše bojala. Jedna je sluškinja, koja se u njezinoj okiyi brinula za kupaonicu, pokušala zapaliti stare novine kako bi ugrijala vodu i izgubila je nadzor nad vatrom. Čitava je okiva izgorjela u požaru, zajedno sa

zbirkom kimona. Korin je završila kao radnica u jednoj tvornici u južnom dijelu grada, gdje je montirala leće na uređaje za izbacivanje bombi iz zrakoplova. Sljedećih je mjeseci povremeno dolazila u Gion da nas posjeti i sve smo bile užasnute kad smo vidjele koliko se promijenila. Nije samo svaki put izgledala sve nesretnija: sve smo iskusile nesreću ili smo barem bile na nju pripravljene. Ali uz to je kašljala, štoviše, kašalj je postao sastavni dio nje, kao što je pjesma sastavni dio ptice, a koža joj je potamnjela kao da ju je namakala u tušu - naime, ugljen koji se koristio u tvornicama bio je vrlo loše kakvoće, tako da je sve unutar i oko tvornica bilo prekriveno čađom. Jadna je Korin morala raditi dvostruku smjenu, a za hranu je dobivala jednom dnevno zdjelicu slabe juhe s nekoliko rezanaca ili vodenastu rižinu kašu, pomiješanu s korama krumpira. Možeš, prema tome, zamisliti koliko smo se bojale tvornice. Osjećale smo zahvalnost svakog jutra kad bismo se probudile i otkrile kako Gion još nije zatvoren. A onda, jednog snježnog jutra u siječnju, stajala sam u redu pred dućanom držeći u ruci bonove za rižu, kad je trgovac iz susjednog dućana provirio kroz vrata i viknuo u hladni zrak: “Dogodilo se!” Svi smo se međusobno pogledali. Ja sam bila ukočena od hladnoće i bilo mi je svejedno o čemu on to govori, jer sam na sebi imala samo svoju seljačku odjeću i preko nje prebačen debeli šal - nitko više nije danju oblačio kimono. Napokon gejša ispred mene očisti rukom snijeg s obrva i upita ga o čemu to govori. “Nije valjda završio rat?” upitala je. “Vlada je objavila zatvaranje četvrti gejša”, odgovorio je trgovac. “Sve se morate sutra ujutro javiti u ured za registraciju.”

427 Jedan smo dugi trenutak nijemo slušale zvuk radija koji je dopirao iz njegova dućana. A onda su se vrata sa štropotom zatvorila i ponovo se nije čulo ništa osim tihog šuštanja snijega koji je padao. Pogledala sam očajna lica drugih gejša oko mene i shvatila da sve mislimo isto. Koji , će nas od muškaraca koje smo poznavale spasiti rada u tvornicama? Iako je general Tottori bio moj danna sve do prethodne godine, ja ni u kom slučaju nisam bila jedina gejša koja ga je poznavala. Morala sam stići do njega prije drugih. Bila sam preslabo odjevena za tako hladan dan, ali gurnula sam bonove natrag u džep svojih seljačkih hlača i odmah krenula prema sjeverozapadnom dijelu grada. Govorkalo se kako general živi u svratištu Suruva, onom istom u kojem sam se toliko godina sastajala s njim dva puta tjedno. Stigla sam tamo otprilike za jedan sat ili nešto više, lica i ruku opečenih hladnoćom i prekrivena snijegom. No, kad sam pozdravila vlasnicu svratišta, ona se prvo zagledala u mene, zatim se naklonila u znak ispričavanja i rekla kako nema pojma tko sam ja. “To sam ja, gospodarice... Sayuri! Došla sam razgovarati s generalom.” “Sayuri-san... nebesa! Nikad nisam mislila da ću vas vidjeti tako odjevenu, izgledate kao žena kakvog seljaka.” Odmah me je uvela unutra, ali nije me htjela najaviti generalu dok me prvo nije odvela na kat i obukla mi je dan svoj kimono. Čak je potrošila nešto svoje šminke koju je uspjela sačuvati i malo me našminkala, kako bi me ge neral prepoznao kad me vidi. “,

Kad sam ušla u sobu, general Tottori je sjedio za sto- ; lom i slušao nekakvu dramsku emisiju na radiju. Njegov s se pamučni kimono rastvorio, otkrivajući pogledu koščata prsa i rijetke sijede dlake. Jasno sam mogla vidjeti da su : njegove teškoće u ovih proteklih godinu dana bile daleko i gore od mojih. Napokon, bio je optužen za strašne zločine - nemar, nesposobnost, zlouporabu položaja i tako dalje; neki su ljudi smatrali kako je imao veliku sreću što je 428 izbjegao zatvor. Jedne su mu novine čak pripisale krivnju za poraze naše mornarice na Južnom Pacifiku, jer nije nadzirao pošiljke brodovima. Pa ipak, neki ljudi bolje podnose teškoće od drugih, a ja sam već na prvi pogled vidjela kako je njega teško pritisnuo teret ove protekle godine: kosti su mu izgledale nekako starački krhke pa čak mu je i lice izgledalo pomalo izobličeno. Ranije je uvijek vonjao na ukiseljeno povrće. Sad, kad sam mu prišla i duboko se naklonila, osjetila sam kako iz njega izbija kiseli vonj nekakve druge vrste. “Vrlo dobro izgledate, generale”, rekla sam, iako je to, naravno, bila laž. “Kako mi je drago što vas ponovo vidim!” General ugasi radio. “Ti nisi prva koja me je potražila”, reče. “Ne mogu ti pomoći, Savuri.” “Ali ja sam se tako žurila! Ne mogu zamisliti da je netko uspio stići ovamo prije mene!” “U posljednjih tjedan dana posjetila me je gotovo svaka gejša koju sam ikad upoznao, ali ja više nemam utjecajnih prijatelja. Uostalom, ne znam zašto bi gejša tvog položaja tražila pomoć od mene. Ti uživaš simpatije tolikih utjecajnih ljudi.”

“Uživati simpatije i imati prave prijatelje koji su voljni pomoći, to su dvije vrlo različite stvari”, odgovorila sam. “Da, imaš pravo. Uostalom, kakvu si pomoć došla tražiti od mene?” “Bilo kakvu, generale. Mi ovih dana ni o čemu drugome ne govorimo nego kako će nam jadan biti život u tvor- nici.” “Život će biti jadan za one koje budu imale sreće. Ostale neće ni doživjeti kraj rata.” “Ne razumijem.” “Uskoro će početi padati bombe”, odgovori general. “Možeš biti sigurna da će ih najviše pasti na tvornice. Ako želiš živa dočekati kraj rata, bolje nađi nekoga tko te može skloniti na nekakvo sigurno mjesto. Na žalost, ja nisam taj. Ja sam već iskoristio sav utjecaj koji sam imao.” 429 Nakon toga, general se raspitao za Majčino zdravlje, pa za Tetičino i ubrzo se potom oprostio sa mnom. Tek sam mnogo kasnije doznala što je mislio time da je iskoristio utjecaj koji je imao. Vlasnica Suruve imala je mladu kćer, general ju je preko svojih veza uspio poslati u jedan manji grad na sjeveru Japana. Na povratku do okiye shvatila sam kako je došlo vrijeme da nešto poduzmem, ali nisam znala što. Činilo mi se kako već i jednostavna zadaća obuzdavanja vlastite panike prelazi moje snage. Navratila sam u stan u kojem je Mameha sada živjela - naime, njezina je veza s barunom bila okončana prije nekoliko mjeseci i ona se preselila u jedan mnogo manji stan. Mislila sam kako će mi ona možda znati reći što da poduzmem, ali nju je također uhvatila panika, gotovo isto toliko koliko i mene.

“Barun ne želi ni prstom maknuti da mi pomogne”, rekla mi je, blijeda od straha. “Nisam uspjela doći do drugih muškaraca na koje sam računala. Bolje se sjeti nekoga, Savuri, i otiđi što prije do njega.” Kako sam već više od četiri godine izgubila svaku vezu s Nobuom, odmah mi je bilo jasno da ne mogu otići k njemu. A što se tiče predsjednika... pa, iako bih vrlo rado iskoristila bilo kakvu izliku da samo malo s njim porazgo-varam, nikad ga ne bih mogla moliti za uslugu. Koliko god me je srdačno pozdravljao kad bismo se slučajno susreli u hodniku neke čajane, nisam bila pozivana na njegove zabave, čak ni kad su pozivane mnogo beznačajnije gejše. Osjećala sam se povrijeđenom zbog toga, ali što sam mogla učiniti? U svakom slučaju, čak i kad bi mi predsjednik želio pomoći, novine su u posljednje vrijeme bile pune članaka o njegovim svađama s vojnom vladom. On je očigledno i sam imao previše problema. I tako sam ostatak popodneva provela hodajući ulicama po užasnoj hladnoći, obilazeći čajane i raspitujući se o ljudima koje nisam vidjela tjednima, čak mjesecima. Ni jedna od vlasnica čajana nije mi znala reći gdje bi ih mogla naći. 430 Te večeri čajana Ichiriki bila je vrlo zaposlena nizom oproštajnih zabava. Bilo je zanimljivo vidjeti kako su pojedine gejše reagirale na vijest o zatvaranju Giona. Neke su izgledale slomljena duha, druge su se doimale poput kipova Buddhe - smirene i lijepe, ali prekrivene koprenom tuge. Ne mogu reći kako sam ja izgledala, ali mozak mi je radio poput računala. Toliko sam bila zaokupljena smišljanjem planova - kojem bih se

muškarcu mogla obratiti i kako ću to izvesti - da sam jedva čula kako mi jedna sluškinja govori da me traže u jednoj drugoj sobi. Mislila sam da me poziva neka skupina muškaraca, ali me je ona povela na kat i niz jedan hodnik u stražnji dio čajane. Otvorila je vrata jedne male tatami sobe u kojoj nikad dotad nisam bila. A ondje, sam za stolom s čašom piva, sjedio je Nobu. Prije nego što sam mu se dospjela nakloniti ili bilo što progovoriti, rekao je: “Razočarala si me, Savuri.” “Zaboga! Nisam imala čast biti u vašem društvu četiri godine, Nobu-san, i već sam vas, u prvoj sekundi, razočarala. Što sam to tako brzo uspjela pogriješiti?” “Kladio sam se sam sa sobom kako ćeš zinuti kad me vidiš.” “Ako hoćete čuti istinu, toliko sam iznenađena da se ne mogu maknuti!” “Uđi unutra i pusti sluškinju neka zatvori vrata. Ali prvo joj reci da donese još jednu čašu i još piva. Nas dvoje moramo nečemu nazdraviti.” Učinila sam kako mi je rekao i potom sjela na začelje stola, tako da je njegov ugao bio između nas. Osjećala sam njegove oči na sebi gotovo kao da me njima dodiruje. Po-crvenjela sam kao da mi obraze žari toplina sunca, jer već sam bila zaboravila kakav je to laskavi osjećaj kad ti se netko divi. “Vidim ti na licu određenu uglatost koju nikad ranije nisam vidio”, rekao mi je. “Nemoj mi reći da gladuješ kao svi ostali. To nikad ne bih očekivao kod tebe.” “Nobu-san i sam izgleda nešto mršaviji.” 431

“Ja imam dovoljno hrane, samo nemam vremena jesti.” “Drago mi je čuti da barem imate posla.” “To je najčudnije što sam ikad čuo. Kad vidiš nekoga tko je uspio ostati živ sklanjajući se od metaka, zar ti prvo padne na pamet kako ti je drago što je imao čime ispuniti vrijeme?” “Nadam se da Nobu-san time ne misli kako mu je život uistinu u opasnosti...” “Nitko me ne pokušava ubiti, ako to misliš. Ali ako je kompanija Iwamura moj život, onda da, doista sam u strahu za svoj život. A sad mi reci ovo: što se dogodilo s tvojim dannom?” “General je dobro i živi onako kako svi živimo, pretpostavljam. Kako je ljubazno od vas što pitate za njega.” “Oh, ja to uopće ne pitam iz ljubaznosti.” “Njemu ovih dana vrlo malo ljudi želi dobro. Ali da promijenimo temu. Nobu-san, trebam li zaključiti da ste vi iz noći u noć dolazili ovamo u Ichiriki i skrivali se od mene u ovoj neobičnoj sobi na katu?” “Ovo je zbilja neobična soba, zar ne? Ja mislim da je jedina u čitavoj čajani koja ne gleda na vrt. Ako otvoriš ove papirnate zaslone, vidjet ćeš da gleda na ulicu.” °. “Nobu-san izgleda dobro poznaje ovu sobu.” “Zapravo, ne. Prvi put sam ovdje.” Napravila sam grimasu kad je to rekao, kako bih pokazala da mu ne vjerujem. “Misli što hoćeš, Savuri, ali doista nikad nisam bio u ovoj sobi. Mislim da je to spavaća soba za goste koji žele prespavati u čajani, ako se slučajno pojavi neki takav gost. Vlasnica je bila tako ljubazna da mi dopusti uzeti ovu sobu kad sam joj objasnio zašto sam došao.” “Kako tajanstveno... Znači, došli ste s nekim ciljem. Hoću li saznati o čemu se radi?”

“Čujem sluškinju kako se vraća s pivom”, reče Nobu. “Saznat ćeš kad ona ode.” 432 Vrata se otvore i sluškinja stavi na stol pladanj s pivom. Pivo je tih dana predstavljalo veliku rijetkost, stoga je bio pravi doživljaj gledati žutu tekućinu kako se diže u čaši. Kad je sluškinja otišla, podigli smo čaše, a Nobu je rekao: “Došao sam nazdraviti tvom dannil” Kad sam to čula, spustila sam čašu. “Nobu-san, moram reći, danas ima vrlo malo stvari kojima se bilo tko od nas može veseliti. Ali trebalo bi mi nekoliko tjedana da uopće počnem naslućivati zašto biste vi željeli počastiti zdravicom moga dannu.” “Trebao sam se određenije izraziti. Nazdravljam gluposti tvoga dannel Prije četiri godine rekao sam ti kako je on bezvrijedan čovjek i on je dokazao da sam bio u pravu. Ne misliš tako?” “Zapravo... on više nije moj danna.” “To je baš ono o čemu govorim! A čak i da jest, ne bi ništa mogao za tebe učiniti, je li tako? Ja znam da će se Gion zatvoriti i da vas je sve zbog toga uhvatila panika. Jutros me je u ured nazvala izvjesna gejša... neću je imenovati... ali zamisli! Pitala me je mogu li joj naći posla u kompaniji Iwamura.” “Ako smijem pitati, što ste joj odgovorili?” “Nema posla ni za koga, jedva ga ima i za mene. Čak bi i predsjednik ubrzo mogao ostati bez posla i završiti u zatvoru ako ne počne izvršavati naloge vlade. Uvjerio ih je kako nemamo mogućnosti proizvoditi bajunete i čahure za metke, ali sad traže od nas da pravimo nacrte za lovačke avione! Daj, reci, lovačke avione? Mi

proizvodimo kućanske aparate! Katkad mi zbilja nije jasno što ti ljudi misle.” “Nobu-san bi trebao tiše govoriti.” “Tko će me čuti? Tvoj general?” “Kad već spominjete generala”, rekla sam, “doista sam danas otišla k njemu kako bih ga zamolila za pomoć.” “Imaš sreće da je još bio živ i da te je mogao primiti.” 433 “Zar je bio bolestan?” “Nije. Ali će se jednog dana ubiti ako bude imao hrabrosti.” “Molim vas, Nobu-san, ne govorite tako.” “Nije ti pomogao, je li tako?” “Ne, rekao mi je kako je već iskoristio sav utjecaj koji je imao.” “Za to mu sigurno nije trebalo mnogo vremena. Zašto to malo utjecaja nije sačuvao za tebe?” “Nisam ga vidjela više od godinu dana...” “Mene nisi vidjela više od četiri godine. A ja sam sačuvao za tebe najvažniji dio svog utjecaja. Zašto me nisi ranije potražila?” “Ali ja sam mislila da se vi čitavo ovo vrijeme ljutite na mene. Pa pogledajte se, Nobu-san! Kako sam mogla doći k vama?” “Kako si mogla ne doći? Ja te mogu spasiti od rada u tvornici. Imam za tebe savršeno sklonište. I vjeruj mi, doista je savršeno, kao gnijezdo za ptičicu. Ti si jedina kojoj ću ga dati, Sayuri. A neću ti ga dati dok se ne nakloniš preda mnom do poda i ne priznaš mi koliko si pogriješila u vezi s onim što se dogodilo prije četiri

godine. I te kako si u pravu kad kažeš da se ljutim na tebe! Možda ćemo oboje umrijeti prije nego što se ponovo vidimo. Ja sam izgubio možda jedinu šansu koju sam imao. I nije bilo dovoljno što si me odgurnula, potrošila si najljepše godine svog života na budalu, na čovjeka koji čak nije bio u stanju platiti svoj dug domovini, a kamo li tebi. A mirno živi dalje kao da ništa nije skrivio!” Možeš misliti kako sam se osjećala, jer Nobu je bio čovjek koji je riječima gađao kao kamenjem. Nije se radilo samo o riječima i njihovu značenju, nego o načinu kako ih je govorio. Najprije sam čvrsto odlučila da neću plakati, bez obzira što mi bude govorio, ali ubrzo mi je palo na pamet kako Nobu možda baš očekuje od mene da se ra-splačem. I to je bilo tako lako, kao pustiti komadić papira da mi isklizne iz prstiju. Suze su mi klizile niz obraze, a svaku sam od njih isplakala zbog drugog razloga. Bilo je toliko toga što sam trebala oplakati, činilo mi se. Plakala sam zbog Nobua, zbog sebe, plakala sam jer nisam znala što će biti sa svima nama. Plakala sam čak i zbog generala, i zbog Korin, koja je sva posijedjela i osušila se od života u tvornici. I zatim sam napravila ono što je Nobu tražio od mene. Odmaknula sam se od stola i poklonila mu se duboko, do poda. “Oprostite mi što sam bila tako nerazumna”, rekla sam. “Oh, uspravi se, molim te. Dovoljno mi je ako mi kažeš da nećeš opet napraviti istu pogrješku.” “Neću.” “Svaka sekunda koju si provela s tim čovjekom bila je uzalud potraćena! A zar ti nisam rekao kako će se upravo

to dogoditi? Možda si sad dovoljno naučila da u buduće znaš kako moraš slijediti svoju sudbinu.” “Slijedit ću svoju sudbinu, Nobu-san. Ja ništa drugo i ne tražim od života.” “To mi je drago čuti. A kamo te vodi tvoja sudbina?” “Čovjeku koji upravlja kompanijom Iwamura”, odgovorila sam. Dakako, ja sam mislila na predsjednika. “Tako je”, rekao je Nobu. “A sad, dođi da popijemo pivo.” Navlažila sam usta - previše sam bila uzrujana i rastrojena da bih osjećala žeđ. Nakon toga mi je Nobu ispričao kakvo je to gnijezdo pripremio za mene. To je bio dom njegova dobra prijatelja Arashina Isamua, kreatora kimona. Ne znam sjećaš li ga se, on je bio gost na onoj zabavi na barunovom imanju prije mnogo godina, onoj na kojoj su bili Nobu i doktor Rak. Kuća gospodina Arashina, koja mu je služila i kao radionica, nalazila se na sprudovima rijeke Kamo, oko pet kilometara uzvodno od Giona. Donedavno, on je sa svojom ženom i kćeri izrađivao prekrasna kimona u Yuzen stilu, kojima se proslavio. U zadnje vrijeme, međutim, svi su kreatori kimona morali šivati padobrane - jer oni su, na kraju krajeva, bili vični raditi sa 434 435 svilom. To je bio posao koji sam brzo mogla naučiti, rekao je Nobu, a obitelj Arashino će me rado primiti.

Nobu će osobno srediti sve potrebne formalnosti s vlastima. Napisao je adresu gospodina Arashina na komadić papira i dao mi ga. Rekla sam Nobuu kako sam mu zahvalna i ponovila sam to više puta. On je svaki put izgledao sve zadovoljniji sobom. Baš kad sam mu htjela predložiti da se prošeta sa mnom po netom napadalom snijegu, on je pogledao na sat i ispio zadnji gutljaj piva. “Savuri”, rekao mi je, “ne znam kad ćemo se opet vidjeti, ni kako će izgledati svijet kad se ponovo sretnemo. Možda ćemo oboje do tada vidjeti mnogo strahota i užasa. Ali svaki put kad osjetim potrebu da se podsjetim na to kako na svijetu postoji ljepota i dobrota, mislit ću na tebe.” “Nobu-san! Možda ste trebali otići u pjesnike!” “Ti vrlo dobro znaš da nema ničeg pjesničkog u meni.” “Znače li vaše očaravajuće riječi da se spremate otići? Nadala sam se da ćemo se zajedno prošetati po snijegu.” “Previše je hladno za šetnju. Ali možeš me ispratiti dolje, do izlaza., pa ćemo se ondje oprostiti.” Pošla sam za njim niza stube i čučnula sam u ulaznom prostoru kako bih mu pomogla navući cipele. Zatim sam uvukla noge u visoke drvene geta natikače koje sam nosila zbog snijega i ispratila Nobua na ulicu. Ranijih bi godina Nobua čekao vozač s automobilom, ali sad su samo vladini dužnosnici imali automobile, jer gotovo nitko više nije mogao doći do benzina. Predložila sam mu da ću ga otpratiti do tramvaja. “Ne želim u ovom trenutku tvoje društvo”, odgovorio mi je. “Idem na sastanak s našim direktorom prodaje u Kvotu. Glava mi je i bez tebe puna briga.” “Nobu-san, moram reći da mi se više sviđa kako ste se oprostili sa mnom gore u sobi.”

“Ako je tako, drugi put ostani gore.” Naklonila sam se i poželjela mu zbogom. Većina muškaraca vjerojatno bi se u nekom trenutku osvrnula, ali Nobu je samo odgacao kroz snijeg do ugla, skrenuo na aveniju Shijo i nestao mi iz vida. U ruci sam držala cedulju koju mi je dao, s adresom gospodina Arashina. Shvatila sam da ju tako čvrsto stežem među prstima da bih je, kad bi to bilo moguće, sigurno smrvila. Nije mi bilo jasno zbog čega sam toliko nervozna i uplašena. Ali nakon što sam trenutak zamišljeno zurila u pahuljice snijega koji je još uvijek padao, pogledala sam na duboke otiske No-buovih stopala u snijegu i imala sam osjećaj da znam što je to zbog čega mi se srce steže. Kad ću opet vidjeti Nobua? Ili predsjednika? Ili uopće Gion? Već su me jednom, dok sam bila dijete, otrgnuli od moga doma. Pretpostavljam da je uspomena na te strašne godine izazvala u meni tako duboki osjećaj osamljenosti. 436 437 i Dvadeset deveto poglavlje Možda misliš da bi mi, zato što sam bila uspješna mlada gejša, vjerojatno netko drugi priskočio u pomoć, čak i da Nobu nije to učinio. Ali gejša u nevolji nije baš dragulj koji leži na pločniku i koji bi svatko rado pokupio. Svaka se od stotina gejša u Gionu borila da pronađe nekakvo gnijezdo u koje će se skloniti u tim posljednjim tjednima rata i samo je nekolicina imala sreću da ga nađe. I tako,

vidiš, svakog sam dana koji sam proživjela s obitelji Arashino sve jasnije osjećala koliko dugujem Nobuu. Shvatila sam koliko stvarno imam sreće u proljeće sljedeće godine kad sam saznala da je gejša Raiha poginula tijekom bombardiranja Tokvja fosfornim bombama. To je bila ona ista Raiha koja nas je sve nasmijala svojom dosjetkom kako ništa nije sumornije od budućnosti, osim prošlosti. Ona i njezina majka bile su ugledne gejše, a otac joj je bio iz jedne glasovite trgovačke obitelji; mislili smo kako će, od svih nas, Raiha najvjerojatnije živa dočekati kraj rata. U trenutku pogibije, navodno je čitala neku knjigu jednom od svojih malih nećaka na očevu imanju u tokvjskoj četvrti Denenchofu i sigurna sam da se osjećala tako sigurnom kao nekoć u Kvotu. Čudnom igrom slučaja, u tom je istom zračnom napadu poginuo i veliki sumo hrvač Miyagiyama. Oboje su živjeli relativno udobno. A s druge strane, Buča, koja mi se činila tako bespomoćnom, uspjela je preživjeti rat, iako je tvornica leća u predgrađu Osake, u kojoj je radila, bombardirana pet ili šest puta. Te sam godine naučila kako ništa nije toliko ne- 438 predvidljivo kao to tko će preživjeti u ratu, a tko neće. Mameha je preživjela, radeći u jednoj maloj bolnici u o-krugu Fukui kao pomoćna bolničarka, ali je njezinu sluškinju Tatsumi ubila strašna bomba koja je pala na Naga-saki, a njezin je garderobijer, gospodin Ichoda, umro od srčanog napada tijekom jedne vježbe civilne zaštite. S druge strane, gospodin Bekku je radio u jednoj mornaričkoj bazi u Osaki, a ipak je nekako uspio ostati živ. Kao i general Tottori, koji je nastavio živjeti u svratištu Savuri sve do svoje smrti sredinom pedesetih godina, a

isto je tako preživio i barun - premda je, na žalost, u prvim godinama savezničke okupacije, izvršio samoubojstvo utaplja-njem u jednom od svojih prekrasnih ribnjaka, nakon što su mu oduzeli plemićki naslov i najveći dio imovine. Mislim da se nije mogao suočiti sa svijetom u kojem više nije mogao udovoljiti svakom svom hiru. Što se pak tiče Majke, ni u jednom trenutku nisam sumnjala u to da će ona preživjeti rat. Zahvaljujući svojoj visokorazvijenoj sposobnosti da izvuče korist iz tuđe nevolje, ona se tako prirodno uklopila u sivo tržište kao da se čitavog života ničim drugim nije bavila i ne samo da nije osiromašila, nego se još više obogatila kupujući i prodajući obiteljske dragocjenosti drugih ljudi. Svaki put kad bi gospodin Arashino odlučio prodati neki kimono iz svoje zbirke kako bi došao do nešto gotovine, molio bi me da stupim u vezu s Majkom, kako bi mu ga ona prodala. Jer, vidiš, mnoga su kimona koja su se tih godina prodavala u Kvotu prošla kroz njezine ruke. Vjerojatno se gospodin Arashino nadao kako će se Majka odreći svoje zarade od prodaje i zadržati njegov kimono nekoliko godina dok ga on ne bude mogao otkupiti od nje - ali kad je došlo do toga, Majka ih nikad nije uspijevala pronaći - odnosno barem je tako govorila. Arashinovi su bili vrlo ljubazni prema meni tijekom godina koje sam provela u njihovoj kući. Danju sam zajedno s njima šivala padobrane. Noću sam, uz njihovu kćer i unu- 439 ka, spavala na futonima koje bismo uvečer razmotali po podu radionice. Imali smo jako malo ugljena, pa smo

palili prešano lišće - ili stare novine, časopise, sve do čega smo mogli doći - kako bismo se ugrijali. Dakako, hrane je bilo sve manje, ne možeš ni zamisliti što smo se sve navikli *”; jesti: mahune soje čime se obično hranila stoka i nešto odvratno, što se zvalo nukapan, a radilo se od rižinih po-sija, prženih u tijestu od pšeničnog brašna i vode. Imalo je okus kao da žvačeš staru, osušenu kožu, premda sam sigurna da bi koža vjerojatno bila ukusnija. Vrlo rijetko bismo uspjeli nabaviti malo krumpira ili slatkih krumpira, sušenu kitovinu, kobasice od tuljanova mesa i katkad, sardine, koje mi Japanci nikad nismo smatrali pogodnima za bilo kakvu drugu uporabu, osim kao gnojivo. Tih sam godina tako smršavila da me u Gionu nitko ne bi prepoznao. Bilo je dana kad bi Arashinov mali unuk Juntaro plakao od gladi; obično bi u takve dane gospodin Arashino odlučio prodati još koji kimono iz svoje zbirke. Bio je to, kako ga mi Japanci zovemo, “život od luka” - guliš ga sloj po sloj i cijelo vrijeme plačeš. Jedne noći u proljeće 1944., samo tri ili četiri mjeseca nakon što sam došla u kuću obitelji Arashino, doživjeli smo prvu zračnu uzbunu. Nebo je bilo vedro i puno zvijezda, tako da smo jasno vidjeli obrise bombardera koji su tutnjali iznad naših glava, kao i zvijezde koje su padale u obratnom smjeru - tako nam je to izgledalo - naime, doli-jetale su sa zemlje i rasprskavale se oko golemih zrakoplova. Bojali smo se da ćemo čuti strašan zvižduk bombi i vidjeti Kvoto kako nestaje u plamenu, a da se to dogodilo, naši bi životi završili, bilo da smo poginuli ili ostali živi -jer Kvoto je tako delikatan kao krilo noćnog leptira: jednom smrvljen, nikad se ne bi oporavio kao što su se oporavili Osaka, Tokyo i toliki drugi gradovi. Međutim, bombarderi su samo preletjeli iznad

nas, ne samo te, nego i svake druge noći. Mnogih smo večeri gledali kako se mjesec crveni od požara u Osaki i katkada smo vidjeli pepeo kako leti zrakom kao suho lišće, čak i ovdje, u Kvotu, pedeset kilometara od Osake. Možeš zamisliti koliko sam strahovala za predsjednika i Nobua, jer je sjedište njihove 440 kompanije bilo u Osaki, a njih dvojica su imali kuće u oba grada, Osaki i Kvotu. Pitala sam se, također, što je s mojom sestrom Satsu, ma gdje da se nalazila. Mislim da nikad toga nisam bila potpuno svjesna, ali od onog tjedna kad je pobjegla, stalno sam negdje, šćućurenu u nekom udaljenom zakutku svog duha, nosila u sebi vjeru da će se naši životni putevi jednog dana ponovo sastati. Mislila sam da će mi možda poslati pismo na okiyu Nitta ili da će možda doći u Kvoto i potražiti me. A onda mi je jednog popodneva dok sam s Juntarom šetala uz obalu rijeke, bacajući kamenje u vodu, odjednom palo na pamet kako se Satsu nikad neće vratiti u Kvoto da me potraži. Sad, kad sam i sama siromašno živjela, shvaćala sam kako za nju takvo daleko putovanje do Kvota, zbog bilo kojeg razloga, jednostavno ne dolazi u obzir. Uostalom, čak i kad bi došla i kad bismo se srele negdje na ulici, vjerojatno se ne bismo prepoznale. A što se pak tiče mog maštanja o tome da će mi napisati pismo... pa, opet sam se osjetila kao glupa mala djevojčica: zar mi je doista trebalo toliko godina da shvatim kako Satsu nema načina saznati za ime okiye Nitta? Nije mi mogla pisati sve da je i htjela, osim ako ne bi prvo pisala gospodinu Tanaki, a ona to nikad ne bi učinila. Dok je mali Juntaro nastavio veselo bacati kamenje u vodu, ja sam čučnula kraj njega, zagrabila vodu jednom rukom i pustila je da mi se cijedi

po licu, smješkajući mu se i praveći se da to radim kako bih se rashladila. Izgleda da mi je prevara uspjela, jer Juntaro uopće nije primijetio kako sa mnom nešto nije u redu. Nesreća je poput jakog vjetra. Time ne mislim samo na to da nas zadržava u mjestu i ne da nam da odemo kamo bismo inače možda otišli. Ona također trga i odnosi od nas sve, osim onog što se ne može otrgnuti, tako da se nakon nje vidimo onakvima kakvi stvarno jesmo, a ne kakvi bismo možda željeli biti. Kći gospodina Arashina, na primjer, izgubila je u ratu muža i nakon toga se sva predala brizi za sina i šivanju padobrana za vojnike. Činilo se da je to dvoje jedino za što živi. I dok je postupno sve više mršavila, točno si znao na što odlazi svaki gram njezine težine. Kad je rat završio, uhvatila se za to dijete kao da 441 je on rub hridine, jedino što je drži da ne padne na stijene u provaliji ispod nje. Kako sam ja već jednom preživjela nedaće, ono što sam u tom razdoblju naučila o sebi činilo mi se kao nešto što sam već jednom znala, ali sam gotovo posve zaboravila - naime, kako ispod elegantne odjeće i duhovitih razgovora moj život uopće nije složen, nego sasvim jednostavan kao kamen koji pada na zemlju. Za mene je sve što sam radila i što mi se događalo u proteklih deset godina imalo samo jednu svrhu: postići da me predsjednik zavoli. Iz dana u dan gledala sam brzake rijeke Kamo kako pro-tječu preko sprudova ispod radionice i ponekad bih bacila u vodu laticu cvijeta ili slamku, znajući da će ih voda odnijeti do Osake, prije

nego što završe u moru. Zamišljala sam kako će predsjednik, možda, sjedeći za svojim pisaćim stolom, pogledati jedno popodne kroz prozor, ugledati tu laticu ili tu slamku i možda će pomisliti na mene. Ali ubrzo mi je pala na pamet uznemirujuća misao. Možda će predsjednik to vidjeti, iako sam sumnjala da bi se to moglo dogoditi, ali čak i da vidi u rijeci moju laticu i zavali se u stolac, razmišljajući o sto stvari koje bi mu pogled na tu laticu mogao dozvati u pamet, možda ja neću biti jedna od njih. On je često bio ljubazan prema meni, to je istina, ali on je jednostavno bio ljubazan čovjek. Ni jednom mi ni najmanjim znakom nije pokazao kako je u meni prepoznao djevojčicu koju je jednom utješio i ničim nije pokazivao kako primjećuje da je meni stalo do njega ili da o njemu mislim. Jednog sam dana shvatila nešto što je na neki način bilo još bolnije od moje nagle spoznaje kako najvjerojatnije nikad više neću vidjeti svoju sestru. Prethodnu sam noć provela premećući u glavi jednu uznemirujuću misao: po prvi put sam se upitala što će se dogoditi ako mi čitav život prođe, a da predsjednik ne pokaže posebno zanimanje za mene. Ujutro sam brižljivo prelistala svoj almanah, u nadi da ću naći nekakav znak koji kaže kako neću proživjeti život bez ikakve svrhe. Osjećala sam se tako potištenom da je to čak primijetio i gospodin Arashino i po- slao me po šivaće igle u jedan dućan udaljen trideset minuta hoda. Na povratku, dok sam dokono šetala uz cestu u sumraku, zamalo me nije pregazio jedan vojni kamion. Nikad dotad nisam bila tako blizu smrti. Tek sam sljedećeg jutra primijetila kako me je almanah opominjao neka ne putujem u smjeru Štakora, a to je upravo bio

smjer kojim sam išla do dućana - ja sam tražila samo nekakav znak o predsjedniku i nisam primijetila upozorenje. To me je iskustvo podučilo koliko je opasno usredotočiti se samo na ono što nije tu. Što ako dođem do kraja života i shvatim kako sam iz dana u dan očekivala čovjeka koji nikad nije došao? Kako će biti nepodnošljivo tužno shvatiti da nikad nisam pravo okusila hranu koju sam jela, niti doista vidjela mjesta na kojima sam bila, jer sam stalno mislila samo na predsjednika, puštajući da mi život protječe u nepovrat. A opet, ako prestanem misliti na njega, što mi ostaje od života? Postat ću poput plesačice koja se od djetinjstva priprema za predstavu u kojoj nikad neće nastupiti. Rat je za nas završio u kolovozu 1945. Gotovo će ti svatko tko je tada živio u Japanu reći kako je to bio najcrnji trenutak u dugoj mračnoj noći rata. Naša domovina nije bila samo poražena, bila je uništena - a time ne mislim samo na bombe, ma koliko da su bile strašne. Kad je tvoja zemlja izgubila rat i kad u nju nagrne okupacijska vojska, osjećaš se kao da su te izveli na stratište vezanih ruku i natjerali te da klekneš, pa sad čekaš na udarac krvnikova mača. Godinu dana ili nešto više, ni jednom nisam čula da se netko smije - osim malog Juntara, koji ionako ništa nije shvaćao. A kad bi se Juntaro nasmijao, njegov bi mu djed odmah mahnuo rukom neka ušuti. Često sam primijetila kako muškarci i žene koji su u to vrijeme bili djeca nose u sebi nekakvu duboku ozbiljnost - u njihovom je djetinjstvu bilo premalo smijeha. Kad je stiglo proljeće 1946. svima nam je postalo jasno da ćemo preživjeti kušnje poraza. Čak je bilo i takvih

442 443 koji su vjerovali da će se Japan jednog dana obnoviti. Sve priče o američkim vojnicima koji će silovati i ubijati pokazale su se netočnima, u stvari, postupno smo shvatili da su Amerikanci općenito neobično ljubazni. Jednog se dana kroz naše područje provezla skupina njihovih vojnika u teretnjacima. Stajala sam uz cestu i promatrala ih, zajedno s drugim ženama iz susjedstva. Tijekom godina koje sam proživjela u Gionu navikla sam sebe smatrati stanovnicom jednog zasebnog svijeta, koji me je odvajao od ostalih žena i, u stvari, toliko sam se svih tih godina osjećala izdvojenom da sam se rijetko kad pitala kako žive druge žene - čak i žene onih muškaraca koje sam zabavljala. A sad sam tu stajala u poderanim radnim hlačama i neuredne, opuštene kose. Nekoliko se dana nisam okupala, jer smo oskudijevali s gorivom i nismo mogli grijati vodu svaki dan. U očima američkih vojnika koji su prolazili pokraj nas u teretnjacima nisam se razlikovala od ostalih žena oko mene, a kad razmislim o tome, po čemu bi se i moglo reći da sam bila drugačija? Ako više nemaš lišće, koru i korijen, možeš li se i dalje nazivati stablom? “Ja sam seljanka”, govorila sam samoj sebi, “uopće više nisam gejša.” Pogledala sam svoje ruke i vidjela koliko su ogrub-jele - bio je to zastrašujući osjećaj. Kako bih odvratila misli od svojih strahova, ponovo sam se zagledala u teretnja-ke pune vojnika. Zar to nisu oni isti američki vojnici koji su nas učili mrziti, oni isti koji su bombardirali naše gradove tako užasnim

bombama? Sad su se vozili kroz naše susjedstvo, bacajući slatkiše djeci. U roku od godinu dana nakon predaje, gospodina Arashi-na su ponovo potaknuli da se počne baviti kreiranjem kimona. Kako ja nisam ništa znala o kimonima, osim kako ih treba nositi, moja je zadaća bila provoditi dane u podrumu ispod radionice i ložiti vatru ispod kotlova u kojima se kuhala boja. To je bio grozan posao, dijelom zbog toga što nismo mogli kupovati ugljen ili drva, nego samo tadon, što je nekakva vrsta ugljene prašine povezane ka- 444 tranom - ne možeš ni zamisliti smrad koji se širio naokolo kad bi to gorjelo. S vremenom me je žena gospodina Arashina naučila skupljati određeno lišće, peteljke i koru stabala od kojih sam sama pravila boju, što ti možda zvuči kao da sam na neki način bila promaknuta na bolji posao. U stvari, to je doista mogao biti bolji posao da neki od tih materijala - nikad nisam uspjela otkriti koji - nije imao čudno djelovanje na moju kožu. Moje nježne ruke plesačice, koje sam nekoć njegovala najfinijim kremama, sad su se počele ljuštiti poput suhih vanjskih lupina luka i imale su takvu boju kao da su prekrivene modricama. Tijekom tog razdoblja - nagnana vjerojatno osjećajem osam-ljenosti - upustila sam se u kratku ljubavnu vezu s jednim mladim majstorom koji je šivao tatami strunjače i zvao se Inoue. Činio mi se prilično naočit: imao je meke obrve poput dvije mrlje tuša na nježnoj koži lica i savršeno glatke usnice. Tijekom nekoliko tjedana, po nekoliko puta svakog tjedna, iskrala bih se noću u radionicu i pustila ga unutra. Uopće nisam bila svjesna groznog izgleda svojih ruku sve dok jedne noći vatra pod

kotlovima s bojom nije bila toliko jaka da smo se mogli vidjeti. Kad je Inoue ugledao moje ruke, nije mi više dopuštao da ga dodirujem! Kako bi mi se koža na rukama malo oporavila, gospodin Arashino mi je tijekom ljeta dao zadatak da skupljam paukovu travu. Sok cvijeta ove trave upotrebljava se za slikanje na svili, nakon čega se crtež prekriva škrobom i svila uranja u boju. Ova trava obično raste uz jezera i ribnjake tijekom kišnog razdoblja. Mislila sam kako će to biti ugodan posao, te sam jednog jutra u srpnju krenula s naprtnjačom, očekujući da ću uživati u svježem, suhom danu, ali sam ubrzo otkrila kako su to krajnje prepredeni cvjetovi. Koliko sam mogla ocijeniti, angažirali su za svoje saveznike svakog živog kukca u Japanu. Svaki put kad bih otkinula rukovet cvjetova, napale bi me čitave divizije komaraca i krpelja, a da stvar bude još gora, jednom sam stala na nekakvu odvratnu malu žabu. Nakon što sam se patila tjedan dana skupljajući te cvjetove, prešla sam na posao za koji sam mislila da će biti lakši: gnječila sam ih u 445 preši kako bih iz njih istisnula sok. Međutim, ako nikad nisi osjetio smrad tog soka... ukratko, bila sam sretna kad sam se krajem tjedna ponovo vratila kotlovima s bojom. Svih sam tih godina naporno radila. A svake noći kad bih legla na počinak, mislila sam na Gion. Sve su se četvrti gejša u Japanu ponovo otvorile već nekoliko mjeseci nakon predaje, ali ja se nisam mogla vratiti prije nego što me Majka pozove. Ona je sasvim lijepo živjela od prodaje kimona, umjetničkih predmeta i samurajskih mačeva američkim vojnicima. Tako su ona i Tetića zasad ostale živjeti na malom seljačkom imanju zapadno od

Kvota, gdje su otvorile dućan, dok sam ja nastavila živjeti i raditi u obitelji Arashino. Budući da je Gion bio udaljen samo nekoliko kilometara, možda misliš da sam često odlazila tamo u posjete. Međutim, u tih pet godina koliko sam provela s Arashino-vima, otišla sam u Gion samo jednom. To je bilo jednog poslijepodneva u proljeće, otprilike godinu dana nakon svršetka rata, kad sam se vraćala iz okružne bolnice Ka-migyo, gdje sam podigla lijek za malog Juntara. Prošetala sam niz aveniju Kavvaramachi do križanja s avenijom Shi-jo i tu prešla preko mosta u Gion. Zgranula sam se kad sam uz obalu rijeke vidjela čitave obitelji kako čuče pod improviziranim nadstrešnicama, živeći u krajnjoj bijedi. U Gionu sam prepoznala niz gejša, iako one mene, dakako, nisu prepoznale, a ja im se nisam obraćala, želeći jednom vidjeti Gion očima nekoga tko ne pripada četvrti. Međutim, jedva sam nešto vidjela od Giona dok sam polako šetala ulicama, jer su mi se pred očima stalno ukazivale uspomene iz prošlosti. Kad sam hodala uz Shirakawu, mislila sam na brojna popodneva kad sam ovuda šetala s Mamehom. Malo dalje od mjesta na kojem sam stajala bila je klupa, na kojoj smo Buča i ja sjedile sa zdjelicama rezanaca one noći kad sam je molila da mi pomogne. Nedaleko odavde bila je uličica u kojoj me je Nobu korio što sam uzela generala za svog dannu. Otišla sam pola ulice dalje do ugla avenije Shijo gdje sam onog mladog dostavljača natjerala da ispusti pladanj s kutijama. Na svim 446

tim mjestima osjećala sam se kao da stojim na pozornici dugo nakon što je predstava završila, kad se tišina slegne na prazno kazalište poput snježnog pokrivača. Otišla sam do naše okiye i s čežnjom zurila u veliki željezni kračun na vratima. Kad sam bila zatvorena unutra, željela sam izaći van. Sad se moj život tako izmijenio i našavši se pred zakračunatim vratima, željela sam ponovo biti unutra. A opet, bila sam odrasla žena i slobodno sam mogla, ako sam to željela, tog trenutka otići iz Giona i nikad se više ne vratiti. Jednog užasno hladnog popodneva u studenom, tri godine nakon svršetka rata, grijala sam ruke nad kotlovima s bojom u podrumu radionice, kad mi je gospođa Arashino došla reći kako me netko želi vidjeti. Po izrazu njezina lica vidjela sam da se ne radi o nekoj ženi iz susjedstva. Ali možeš zamisliti kako sam se iznenadila kad sam došla do vrha stepenica i ugledala Nobua. Sjedio je u radionici s gospodinom Arashinom, držeći u ruci praznu šalicu od čaja, kao da već duže vrijeme tako sjedi i ćaska. Kad me je ugledao, gospodin Arashino je ustao. “Imam nekog posla u susjednoj sobi, Nobu-san”, rekao je. “Vas dvoje možete ovdje razgovarati. Uistinu mi je drago što ste nas došli vidjeti.” “Ne zavaravaj se, Arashino”, odgovori Nobu. “Došao sam vidjeti Savuri.” Meni se to činilo neljubazno i nimalo smiješno, ali se gospodin Arashino nasmijao kad je to čuo i zatvorio je vrata radionice za sobom. “Mislila sam da se čitav svijet promijenio”, rekla sam. “Ali očito nije tako, jer Nobu-san je ostao isti kao što je uvijek bio.”

“Ja se nikad ne mijenjam”, rekao je. “Ali nisam ovamo došao ćaskati. Hoću znati što je s tobom.” “Ništa, što bi bilo? Zar Nobu-san nije dobivao moja pisma?” 447 “Ti pišeš pisma kao da pišeš pjesme! Pišeš samo o “divnom žuboru vode” ili sličnim glupostima.” “Dakle, Nobu-san, više neću potratiti na vas ni jedno pismo!” “Ni nemoj, ako je to ono što ti zoveš pismom. Zašto mi ne možeš jednostavno napisati ono što me zanima, kao na primjer, kad ćeš se vratiti u Gion? Svaki mjesec nazivam Ichiriki i pitam za tebe, a vlasnica mi samo niže jednu izliku za drugom. Već sam mislio da ću te naći kako boluješ od nekakve strašne bolesti. Mršavija si nego što si bila, rekao bih, ali izgledaš mi prilično zdrava. Sto te je zadržalo?” “Ja svakako mislim na Gion svakog dana.” “Tvoja se prijateljica Mameha vratila još prije godinu dana. Čak se i Michizono, onako stara, pojavila istog dana kad se Gion otvorio. Ali mi nitko nije mogao reći zašto se Savuri ne vraća.” “Ako hoćete istinu, ja o tome ne odlučujem. Čekam da Majka ponovo otvori okiyu. Ja se isto toliko želim vratiti koliko me Nobu-san želi vidjeti ondje.” “Onda nazovi tu svoju majku i reci joj da je vrijeme. Strpljivo sam čekao ovih šest mjeseci. Zar nisi shvatila što sam ti govorio u svojim pismima?”

“Kad ste napisali kako želite da se vratim u Gion, mislila sam da hoćete reći kako se nadate da ćete me tamo uskoro vidjeti.” “Ako kažem da te želim ponovo vidjeti u Gionu, onda hoću reći da spakiraš torbe i kreneš. Ne shvaćam, uostalom, zašto moraš čekati na tu svoju majku! Ako njoj nije doprlo do mozga kako je vrijeme da se vrati, onda je glupača!” “Malo bi ljudi našlo lijepih riječi za nju, ali uvjeravam vas, ona nije glupača. Nobu-san bi joj se možda čak i divio, kad bi je bolje upoznao. Ona vrlo lijepo živi od prodaje suvenira američkim vojnicima.” “Vojnici neće uvijek biti ovdje. Ti joj reci kako tvoj dobar prijatelj Nobu želi da se vratiš u Gion.” I na to 448 dohvati onom svojom jednom rukom nekakav mali paketić i baci ga na strunjače blizu mene. Ni riječi nije rekao, samo je pijuckao svoj čaj i gledao me. “Sto to Nobu-san baca na mene?” upitala sam. “To je dar koji sam ti donio. Otvori.” “Ako Nobu-san meni daje dar, prvo moram donijeti svoj dar za njega.” Otišla sam do kuta prostorije, gdje sam držala kovčeg sa svojim stvarima i potražila sam lepezu koju sam odavno odlučila pokloniti Nobuu. To se možda čini malim poklonom za čovjeka koji me je spasio od života u tvornici. Ali za gejšu su lepeze kojima se služimo u plesu nešto poput svetih predmeta - a ovo nije bila obična lepeza plesačice, nego ona koju sam dobila od svoje učiteljice kad sam dostigla stupanj shiso u školi plesa Inoue. Nikad još nisam čula da se neka gejša odvojila od

takve lepeze - a to je upravo bio razlog zbog kojeg sam je odlučila dati njemu. Umotala sam lepezu u komad pamučne tkanine i vratila se do mjesta gdje sam klečala kako bih mu je predala. Začudio se kad je razmotao tkaninu, baš kao što sam i znala. Pokušala sam mu objasniti kako sam najbolje u-mjela zašto mu želim pokloniti tu lepezu. “To je ljubazno od tebe”, rekao je, “ali ja nisam vrijedan takvog dara. Pokloni je nekome tko se više razumije u ples od mene.” “Ne postoji nitko drugi kome bih je dala. Ona je dio mene i ja je dajem Nobu-sanu.” “U tom slučaju, zahvalan sam ti na tom daru i čuvat ću ga kao dragocjenost. A sad otvori ono što sam ti donio.” Zamotan u papir i vezan uzicom, umotan u nekoliko slojeva novina, unutra je bio kamen veličine šake. Sigurna sam da sam u najmanju ruku izgledala jednako začuđena tim kamenom kao što je Nobu izgledao začuđen mojim darom. Kad sam malo bolje pogledala, vidjela sam da to nije kamen, nego komad betona. 449 “Držiš u ruci komad ruševina naše tvornice u Osaki”, rekao mi je Nobu. “Od naše četiri tvornice, dvije su razorene. Postoji opasnost da čitava kompanija neće preživjeti sljedećih nekoliko godina. I tako, vidiš, ako si ti meni dala dio sebe u toj lepezi, pretpostavljam da se može reći kako sam i ja tebi poklonio dio sebe.” “Ako je to dio Nobu-sana, onda ću to čuvati kao najveću dragocjenost.” “Nije to nikakva dragocjenost. To je komad betona! Hoću da mi pomogneš pretvoriti taj komad betona u prekrasan dragulj koji će pripasti tebi.”

“Ako Nobu-san zna kako se to radi, onda ga lijepo molim neka mi to kaže i svi ćemo biti bogati!” “Imat ću za tebe u Gionu jedan zadatak. Ako stvar uspije onako kako se nadam, naša će kompanija za godinu dana ili tako nekako opet stati na noge. Kad te zamolim da mi vratiš taj komad betona i kad ti u zamjenu za njega poklonim dragulj, napokon će doći trenutak kad ću ja postati tvoj danna.” Kad sam to čula, koža mi je naglo postala hladna poput stakla, ali nisam to pokazala. “Kako to tajnovito zvuči, Nobu-san. Nešto što^”a mogu poduzeti kako bih pomogla kompaniji Iwamura?” “To je gadan zadatak. Neću ti lagati. Tijekom posljednjih dviju godina prije zatvaranja Giona jedan je čovjek po imenu Sato bio čest gost na zabavama guvernera okruga. Hoću da se vratiš kako bi ga zabavljala.” Morala sam se nasmijati kad sam to čula. “Zbog čega bi to bilo tako strašno? Ma koliko taj čovjek bio mrzak Nobu-sanu, sigurna sam da sam zabavljala još i gore ljude od njega.” “Kad bi ga se mogla sjetiti, bilo bi ti jasno zašto je to tako strašan zadatak. Taj je čovjek iritantan, ponaša se kao svinja. Kaže mi kako uvijek sjeda za stol tako da može zuriti u tebe. Ti si jedino o čemu govori - kad govori, jer uglavnom samo sjedi. Možda si vidjela kako ga spominju u novinama prošlog mjeseca - upravo je imenovan za zamjenika ministra financija.” 450 “Zaboga!” rekla sam. “Mora da je jako sposoban.” “Oh, postoji petnaestak ili više ljudi koji nose taj naslov. Znam da je sposoban nalijevati u sebe šake, to je jedino što sam vidio da radi. Tragično je što budućnost jedne velike

kompanije kao što je naša ovisi o takvom čovjeku! Živimo u strašnom vremenu, Savuri.” “Nobu-san! Ne smijete govoriti takve stvari.” “A zašto, molim te? Nitko me neće čuti.” “Ne radi se o tome tko će vas čuti. U pitanju je vaš stav! Ne biste smjeli tako misliti.” “Zašto ne bih smio? Kompanija nikad nije bila u goroj situaciji. Čitavo vrijeme rata predsjednik se opirao nalozima vlade. Kad je napokon pristao surađivati, rat je već bio gotovo završio i ništa od onog što smo mi proizveli, ni jedna jedina stvar, nije stiglo do bojišta. Ali je li to spriječilo Amerikance da Iwamuru proglase za zaibatsu, baš kao i Mitsubishi. To je apsurdno. U usporedbi s Mitsu-bishijem, mi smo bili poput vrapca koji gleda lava. A prijeti nam nešto još gore od toga: ako ih ne uspijemo uvjeriti u našu nevinost, Iwamura će biti konfiscirana i sva njezina imovina rasprodana kako bi se platila ratna odšteta! Pred dva tjedna rekao bih da nam se ne može dogoditi ništa gore od toga, ali sad su imenovali tog tipa Satoa da Amerikancima podnese svoje mišljenje o našem slučaju. Amerikanci misle kako su mudro postupili time što su imenovali Japanca za taj posao. Pa, meni bi bilo draže da su taj posao dali nekom psu, nego tom čovjeku!” Nobu je naglo prekinuo svoju tiradu. “Sto je to, zaboga, s tvojim rukama?” Otkako sam došla iz podruma, nastojala sam skrivati ruke koliko sam god mogla. Međutim, Nobu ih je očigledno nekako uspio vidjeti. “Gospodin Arashino me ljubazno zaposlio na pravljenju boja.” “Nadajmo se da on zna kako se te mrlje uklanjaju s kože”, reče Nobu. “Ne možeš se takva vratiti u Gion.” “Nobu-san, moje su ruke najmanji problem. Ja uopće nisam sigurna mogu li se vratiti u Gion. Učinit ću sve što 451

mogu kako bih nagovorila Majku, ali doista, ja o tome ne odlučujem. Uostalom, sigurna sam da ima mnogo drugih gejša koje će vam rado pomoći...” “Nema nikakvih drugih gejša! Čuj me, odveo sam neki dan zamjenika ministra Satoa u čajanu s još nekoliko drugih ljudi. On čitav sat nije progovorio ni riječi, a onda je napokon pročistio grlo i rekao: “Ovo nije Ichiriki.” Ja sam mu na to rekao: “Ne, nije. To ste točno pogodili.” On je zaroktao kao svinja i onda rekao: “Sayuri zabavlja u Ichirikiju.” A ja sam mu na to rekao: “Ne, gospodine ministre. Kad bi ona uopće bila u Gionu, odmah bi došla ovamo i zabavljala nas. Ali rekao sam vam - ona nije u Gionu!” On je onda uzeo svoju šalicu za šake...” “Nadam se da niste prema njemu bili tako neuljudni kao što sad pričate”, rekla sam. “Možeš se kladiti da sam bio baš takav! Ne mogu podnijeti tog čovjeka duže od pola sata. Nakon toga ne odgovaram više za ono što kažem. Upravo zbog toga želim da ti budeš tamo! I nemoj mi sad opet reći kako ti o tom ne odlučuješ. Duguješ mi toliko i ti to vrlo dobro znaš. Uostalom... volio bih i sam imati prilike provesti neko vrijeme s tobom...” “I ja bih voljela provoditi vrijeme u društvu s Nobu--sanom.” “Samo nemoj kada dođeš donijeti sa sobom bilo kakve iluzije.” “Nakon ovih zadnjih nekoliko godina, sigurna sam da mi ni jedna nije više ostala. Međutim, ima li Nobu-san nešto posebno na umu?” “Nemoj očekivati od mene da ti postanem danna za mjesec dana, to mislim. Dok se Iwamura ne oporavi, nisam u poziciji tako nešto ponuditi. Jako sam bio zabrinut

za izglede kompanije. Ali iskreno ću ti reći, Sayuri, budućnost me manje brine otkako sam opet tebe vidio.” “Nobu-san! Kako ste ljubazni!” “Ne budi smiješna. Ja ti ne pokušavam laskati. Naše su sudbine povezane. Ali nikad neću postati tvojim dan- nom ako se Iwamura ne oporavi. Možda je oporavak kompanije jednostavno sudbinski određen, baš kao naš prvi susret.” Tijekom posljednjih godina rata naučila sam ne razmišljati više o tome što mi je suđeno, a što nije. Često sam ženama iz susjedstva govorila kako nisam sigurna hoću li se ikad više vratiti u Gion - ali zapravo sam čitavo vrijeme znala da ću se vratiti. Ondje me je čekala moja sudbina - ili kako god to hoćeš nazvati. Ovih sam prošlih godina naučila zaustaviti vodu u svojoj ličnosti tako što sam je pretvorila u led, moglo bi se reći. Samo sam tako, zaustavljajući prirodan tok svojih misli, mogla podnijeti čekanje. Sad kad sam čula Nobua kako govori o mojoj sudbini... dakle, osjetila sam kako je razbio led u meni i iznova mi probudio čežnju. “Nobu-san”, rekla sam, “ako je važno ostaviti dobar dojam na zamjenika ministra Satoa, možda biste trebali zamoliti predsjednika da i on bude nazočan kad ga budete zabavljali.” “Predsjednik ima puno posla.” “Ali ako je ministar važan za budućnost kompanije...” “Ti se samo brini o tome kako ćeš se što prije vratiti. Ja ću se brinuti o tome što je najbolje za kompaniju. Bit ću jako razočaran ako krajem mjeseca ne budeš u Gionu.”

Nobu ustane, spremajući se za odlazak, jer se morao vratiti u Osaku prije noći. Otpratila sam ga do ulaza kako bih mu pomogla obući kaput i cipele, te sam mu stavila na glavu šešir. Kad sam sve to obavila, on je dugo stajao i šutke me gledao. Mislila sam da će mi reći kako sam lijepa - jer je imao običaj tako nešto reći kad bi se ovako, bez razloga, zagledao u mene. “Zaboga, Savuri, zbilja izgledaš kao seljanka!” rekao je. Lice mu je bilo namršteno kad se okrenuo prema vratima i izašao. 452 453 i Trideseto poglavlje Te iste noći, dok su Arashinovi spavali, pisala sam Majci koristeći se svjetlom što ga je bacao ražareni tadon ispod kotlova s bojom. Je li moje pismo postiglo pravi učinak ili se Majka već bila spremala ponovo otvoriti okiyu, ne znam, ali tjedan dana kasnije pred vratima kuće Arashi-novih zazvala je neka starica i kad sam otvorila vrata, ugledala sam Tetiću. Obrazi su joj bili upali jer je izgubila zube, a bolesno siva boja kože podsjetila me na komad sirove ribe ostavljen na tanjuru preko noći. Ali vidjela sam da je još uvijek snažna: donijela je u jednoj ruci torbu s ugljenom, a u drugoj torbu s hranom u znak zahvale Arashinovima što su bili tako dobri prema meni. Sljedećeg sam se dana sva u suzama, oprostila i vratila u Gion, gdje sam se, zajedno s Majkom i Teticom, dala na posao oko sređivanja kuće. Kad sam pogledala naokolo

po okiyi, kroz glavu mi je prošla misao kako nas kuća kažnjava što smo je godinama ostavile pustu. Potrošile smo četiri ili pet dana samo na najgore probleme: brisanje prašine koja se posvud slegla poput guste koprene; pecanje ostataka glodavaca iz bunara; čišćenje Majčine sobe na katu, u kojoj su ptice razderale tatami strunjače i povadile slamu da sagrade gnijezda u niši. Na moje iznenađenje, Majka je radila isto toliko koliko i mi, dijelom zato što smo si mogle priuštiti samo kuharicu i jednu odraslu sluškinju, premda smo imale i jednu djevojčicu koja se zvala Etsuko. Ona je bila kći čovjeka na čijem su imanju Majka 454 i Tetića zadnjih godina živjele. Kao da me je Etsuko trebala podsjetiti na to koliko je godina prošlo otkako su me kao devetogodišnju djevojčicu doveli u Kvoto; ona je također imala devet godina. Činilo mi se da me gleda s isto toliko straha kao što sam ja nekoć gledala Hatsumomo, iako sam joj se smješkala kad god sam mogla. Bila je visoka i mršava kao metla i imala je dugu kosu koja se vijorila za njom dok bi trčala za poslom. A lice joj je bilo usko kao zrno riže, tako da se nisam mogla oteti pomisli kako će i nju, baš kao nekoć mene, baciti u lonac pa će nabubriti i postati bijela i slasna, pogodna za konzumiranje. Kad smo okiyu pospremili toliko da se u njoj opet moglo živjeti, krenula sam u obilazak Giona kako bih se javila ljudima. Počela sam s Mamehom, koja je sad živjela u jednosobnom stanu iznad jedne ljekarne u blizini gion-skog hrama. Otkako se prije godinu dana vratila, nije više imala dannu koji bi joj plaćao veći stan. Zgranula se kad me je ugledala - zbog istaknutih ličnih kosti, rekla je.

Iskreno rečeno, ja sam se isto toliko zgranula kad sam nju vidjela. Prekrasni oval lica ostao je isti, ali joj je vrat izgledao nekako žilav i previše starački za njezine godine. Najčudnije je bilo što bi povremeno stezala usta kao kakva starica, jer su joj se zubi - premda nisam na njima vidjela nikakvu promjenu - u jednom razdoblju tijekom rata prilično bili rasklimali i još uvijek su je boljeli. Dugo smo razgovarale, a onda sam je upitala što misli, hoće li se u proljeće ponovo davati Plesovi stare prijestolnice. Naime, predstave se nisu održavale već čitav niz godina. “Oh, zašto ne?” rekla je. “Glavna bi tema mogla biti “Ples u rijeci”!” Ako si ikad posjetio neke toplice ili kakvo slično mjesto i ako su te tamo zabavljale žene koje izigravaju gejše, a zapravo su prostitutke, onda ćeš shvatiti Mamehinu šalu. Žena koja pleše “Ples u rijeci” zapravo izvodi neku vrstu striptiza. Pretvara se kao da ulazi u postupno sve dublju vodu i pritom stalno podiže kimono kako ne bi smočila rub, sve dok muškarci napokon ne ugledaju ono 455 na što su čekali, te joj počnu dobacivati uzvike odobravanja i nazdravljati jedan drugom šalicama sakea. “Uz sve ove američke vojnike u Gionu”, nastavila je, “znanje engleskog će ti više koristiti od plesa. Uostalom, kazalište Kaburenjo je pretvoreno u kyabarei.” Ja nikad dotad nisam čula tu riječ, koja je izvedena iz riječi “kabare”, ali sam ubrzo saznala što znači. Još dok sam živjela u obitelji Arashino, čula sam priče o američkim vojnicima i njihovim bučnim zabavama. Ipak

sam se zgrozila kad sam kasnije tog popodneva zakoračila u ulazni prostor jedne čajane i vidjela - umjesto uobičajenog niza muških cipela ispod stube u predvorju - neurednu gomilu vojničkih čizama, od kojih mi je svaka izgledala veća od Majčinog pokojnog psića Takua. U prednjem ulaznom predvorju prvo što sam vidjela bio je jedan Amerikanac u donjem rublju koji se zavlačio ispod police u niši, dok su ga dvije gejše, hihoćući, pokušavale odatle izvući. Kad sam vidjela crne dlake na njegovim rukama i prsima, pa čak i na leđima, imala sam osjećaj da nikad nisam vidjela nešto tako odvratno. Izgleda da je izgubio odjeću u igri “tko gubi, pije” i sad se pokušavao sakriti, ali je uskoro pustio da ga žene izvuku za ruke i odvedu natrag niz hodnik i kroz jedna vrata. Kad su ušli, čula sam iznutra zvižduke i povike odobravanja. Otprilike tjedan dana nakon povratka, napokon sam bila spremna pojaviti se opet kao gejša. Provela sam dan žureći se od frizera gataru, namačući ruke kako bih uklonila posljednje ostatke boje i pretražujući čitav Gion u potrazi za šminkom. Sad kad sam se već bližila tridesetoj, od mene se više nije očekivalo da mažem lice bjelilom, osim u posebnim prigodama. Ipak sam tog dana provela pola sata za toaletnim stolićem, isprobavajući različite nijanse zapadnjačkog pudera kako bih nekako prikrila koliko sam omršavila. Kad je došao gospodin Bekku i pomagao mi da se odjenem, mala je Etsuko stajala i gledala kao što sam ja nekoć gledala Hatsumomo, a zapanjeni pogled u njezinim očima uvjerio me je više od bilo čega što sam vidjela u zrcalu kako doista ponovo izgledam kao gejša. 456

Kad sam napokon te večeri izašla, čitav je Gion bio prekriven divnim snijegom, toliko suhim da ga je i najla-ganiji vjetar odnosio s krovova. Na sebi sam imala kimono šal i nosila sam lakirani kišobran, tako da sam zasigurno bila jednako neprepoznatljiva kao i onog dana kad sam posjetila Gion odjevena kao seljanka. Prepoznala sam samo oko polovice gejša koje sam susrela. Lako je bilo pogoditi koje su od njih živjele u Gionu prije rata, jer bi se te gejše u prolazu uljudno kratko naklonile, čak i ako me ne bi prepoznale. Ostale se nisu toliko trudile, samo bi kim-nule glavom. Vidjevši kako na ulicama tu i tamo ima vojnika, bojala sam se što ću naći kad dođem u Ichiriki. No, u ulaznom sam prostoru vidjela uredno poredane ulaštene crne cipele kakve nose časnici, a čajana mi se, začudo, činila tiša nego u ono vrijeme kad sam bila pripravnica. Nobu još nije bio stigao - odnosno, barem nisam od njega vidjela nikakvog traga - ali su mene odmah uveli u jednu od velikih soba u prizemlju rekavši da će mi se on ubrzo pridružiti. Inače bih obično čekala u dijelu za poslugu na kraju hodnika, gdje sam mogla ogrijati ruke i pijuckati čaj, jer ni jedna gejša ne voli da je muškarac zatekne besposlenu. Ali nije me smetalo čekati Nobua - osim toga, godilo mi je što mogu provesti nekoliko minuta sama u takvoj sobi. Bila sam gladna ljepote ovih pet godina, a ta bi te soba zapanjila svojom profinjenom ljepotom. Zidovi su bili prekriveni svijetložutom svilom koja je svojom teksturom davala sobi svojevrstan karakter i u meni stvarala osjećaj kao da me cijelu obuhvaća, onako kao što ljuska jajeta obuhvaća jaje. Očekivala sam da će Nobu doći sam, ali kad sam ga napokon začula na hodniku, bilo mi je jasno da je sa sobom doveo zamjenika ministra Satoa. Kao što sam rekla, nije me smetalo da me Nobu nađe kako čekam, ali

mislila sam kako bi bilo katastrofalno pružiti ministru razlog da pomisli kako sam nepopularna. Stoga sam hitro kliznula kroz druga vrata u susjednu, praznu sobu. Kako se pokazalo, to mi je dalo priliku da slušam Nobua kako pokušava biti ljubazan. 457 Ili “Zar ovo nije krasna soba, gospodine ministre?” rekao je. Čula sam kratki roktaj umjesto odgovora. “Tražio sam je posebno za vas. Ona slika u zen stilu doista je nešto sjajno, ne mislite?” Zatim je, nakon duge šutnje, dodao: “Da, tako je lijepa noć. Oh, jesam li vas već pitao jeste li kušali posebnu vrstu sakea što ga čajana Ichiriki sama proizvodi?” To se i dalje tako nastavilo, dok se Nobu vjerojatno osjećao poput slona koji pokušava izigravati leptira. Kad sam na posljetku izišla u hodnik i pojavila se na vratima, vidljivo mu je laknulo. Imala sam prilike prvi put pogledati ministra tek nakon što sam mu se predstavila i kleknula kraj stola. Uopće mi nije izgledao poznat, iako je tvrdio kako je sate i sate proveo zureći u mene. Ne znam kako sam ga uspjela zaboraviti, jer je doista upadao u oči svojim izgledom: nikad nisam vidjela nekoga tko bi se više mučio tegleći naokolo sa sobom svoje lice. Bradu je stalno držao pritisnutu o ključnu kost kao da nije u stanju podignuti glavu, a donja mu je čeljust bila tako isturena da se činilo kao da sam sebi puše u nos. Nakon što mi je kratko kimnuo glavom i rekao svoje ime, prošlo je dugo vremena dok sam ponovo od njega čula nekakav drugi

zvuk osim roktanja, jer je on izgleda gotovo na sve odgovarao na taj način. Trudila sam se svim silama zametnuti razgovor, a onda nas je izbavila sluškinja koja je donijela pladanj sa sa-keom. Natočila sam šake u ministrovu šalicu i zapanjeno gledala kako ga izlijeva izravno u donji dio usta na isti način kao da ga izlijeva u slivnik. Na trenutak je zatvorio usta, pa ih potom ponovo otvorio i šake je nestao, a da se pritom nije mogao vidjeti nikakav uobičajeni znak gutanja kao kod drugih ljudi. Zapravo, uopće nisam bila sigurna je li progutao to što je ulio u usta, sve dok mi nije ponovo pružio praznu šalicu. To se tako nastavilo daljnjih petnaestak minuta ili nešto više, dok sam se ja trudila navesti ministra da se malo oslobodi pričajući mu pričice i šale i postavljajući mu nekoliko pitanja. Ubrzo sam pomislila kako tako nešto mož- 458 da uopće nije moguće. Ni jedan njegov odgovor nije bio duži od jedne riječi. Predložila sam mu igru “tko gubi, pije”, čak sam ga pitala voli li pjevati. Najduži razgovor što smo ga vodili u prvih pola sata počeo je njegovim pitanjem znam li plesati. “O da, naravno. Želi li ministar da za njega otplešem jedan kratki ples?” “Ne”, odgovorio je. I to je bio kraj razgovora. Ministar nije volio gledati ljude u oči, ali je svakako volio proučavati hranu koju jede, kako sam otkrila kad je sluškinja donijela večeru za njega i Nobua. Prije nego što bi bilo što stavio u usta, ministar bi prvo podigao zalogaj štapićima do visine nosa i piljio u njega, okrećući ga na sve strane. Ako ne bi prepoznao to što je držao, upitao bi

mene što je to. “To je komadić slatkog krumpira prokuhanog u umaku od soje i šećeru”, rekla sam mu kad mi je pokazao nešto narančasto. Zapravo, nisam imala pojma je li to slatki krumpir, kriška kitove jetre ili što drugo, ali nisam mislila da bi ministar bio zadovoljan kad bih to rekla. Malo kasnije, kad .ni je pokazao komadić marinirane govedine, odlučila sam se našaliti. “Oh, to je komadić marinirane kože”, rekla sam mu. “To je specijalitet kuće! Pravi se od kože slona. Prema tome, trebala sam reći “komadić marinirane slonovske kože”.” “Slonovske kože?” “Hajde, gospodine ministre, valjda znate da se šalim! To je komadić govedine. Zašto tako brižljivo razgledate svaki zalogaj? Zar mislite da će vam ovdje poslužiti pseće meso ili tako nešto?” “Ja sam jeo pseće meso, znate”, rekao mi je. “To je jako zanimljivo. Ali večeras nemamo to na jelovniku. Prema tome, nemojte više gledati u štapiće.” Ubrzo smo počeli igrati igru “tko gubi, pije”. Nobu mrzi tu igru, ali se prestao buniti kad sam mu grimasom naredila da ušuti. Možda nismo trebali pustiti ministra da toliko puta izgubi, jer kad smo mu kasnije pokušavali 459 objasniti pravila jedne druge, slične igre koju on nikad nije igrao, oči su mu počele plivati u očnim dupljama poput čepova na uzburkanom moru. Odjednom je ustao i zaputio se u jedan kut sobe. “Čekajte, gospodine ministre”, rekao mu je Nobu, “kamo zapravo želite ići?”

Ministar mu je odgovorio tako da se podrignuo, što se meni činilo vrlo rječitim odgovorom, jer bilo je jasno kako će se svakog časa pobljuvati. Nobu i ja smo pritrčali da mu pomognemo, ali on je već pritisnuo ruku na usta. Da je bio vulkan, već bi se pušio, prema tome nismo imali drugog izbora, nego odgurnuti staklena vrata prema vrtu i pustiti ga da se pobljuje na snijeg. Možda se zgražaš pri pomisli da netko bljuje u jedan od tih rafinirano uređenih vrtova, ali ministar sigurno nije bio prvi koji je to učinio. Mi se gejše obično trudimo odvesti takve ljude dolje do zahoda, ali katkad nam to ne uspije. Ako kažemo jednoj od sluškinja da je jedan gost upravo posjetio vrt, one točno znaju što to znači i odmah to dolaze počistiti. Nobu i ja smo nastojali koliko smo mogli zadržati ministra koji je klečao u vratima s glavom obješenom iznad snijega. No, usprkos našim naporima, on se uskoro počeo rušiti prema snijegu, glavom naprijed. Pokušala sam ga gurnuti ustranu, tako da barem padne u snijeg koji još nije pobljuvan. Ali ministar je bio krupan i težak kao goveđa polovica. Uspjela sam ga jedino u padu okrenuti na bok. Meni i Nobuu nije preostalo drugo nego da se obeshrabreno pogledamo, dok je ministar potpuno nepokretan ležao pred nama u dubokom snijegu kao kakva otpala grana. “Dakle, Nobu-san”, rekla sam, “nisam znala da će vaš gost biti tako zabavan.” “Mislim da smo ga ubili. I ako me pitaš, mislim da je to zaslužio. Kakav nepodnošljiv čovjek!” “Zar se vi tako ponašate prema svojim poštovanim gostima? Morate ga izvesti na ulicu i hodati s njim dok se ne razbudi. Hladnoća će mu koristiti.” 460

“Već leži u snijegu. Zar to nije dovoljno hladno?” “Nobu-san!” rekla sam prijekorno. I čini se da nisam više ništa trebala reći, jer je Nobu uzdahnuo i sišao onako u čarapama dolje u vrt kako bi pokušao ministra vratiti svijesti. Dok se on time bavio, ja sam otišla naći sluškinju koja bi mu mogla pomoći, jer mi je bilo jasno kako Nobu s onom jednom rukom ne može sam odvući ministra natrag u čajanu. Nakon toga sam otišla po suhe čarape za obojicu muškaraca i upozorila sam jednu sluškinju da će trebati počistiti vrt kad mi odemo. Kad sam se vratila u sobu, Nobu i ministar ponovo su sjedili za stolom. Možeš zamisliti kako je ministar izgledao - i zaudarao. Morala sam mu svojim rukama svući mokre čarape s nogu, ali sam se držala na udaljenosti dok sam to radila. Čim sam završila s time, ministar se izvalio na strunjače i trenutak kasnije, ponovo izgubio svijest. “Mislite da nas može čuti?” šapnula sam Nobuu. “Ja mislim da nas on ne čuje ni kad je pri svijesti”, reče Nobu. “Jesi li ikad u životu srela većeg kretena od njega?” “Nobu-san, tiho!” šapnula sam. “Mislite li da se on stvarno večeras dobro zabavio? Hoću reći, jeste li ovako nešto imali na umu kad ste ga pozvali?” “Nije važno što sam ja imao na umu. Važno je što je on imao na umu.” “Nadam se da to ne znači da ćemo sljedećeg tjedna morati sve ovo ponoviti.” “Ako je ministar zadovoljan današnjom večeri, onda sam i ja zadovoljan.” “Nobu-san, zbilja! Vi sasvim sigurno niste bili zadovoljni. Izgledali ste tako nesretni kako vas već dugo

nisam vidjela. A s obzirom na stanje u kojem je ministar, možemo pretpostaviti da ovo ni njemu nije bila najljepša večer u životu...” “Ne možeš ništa pretpostavljati kad je ministar u pitanju.” “Sigurna sam da bi njemu bilo ljepše ako bi ozračje bilo... nekako svečanije. Slažete se?” 461 “Dovedi drugi put još nekoliko gejša ako misliš da će to pomoći”, reče Nobu. “Ponovo ćemo doći iduće subote. Pozovi svoju stariju sestru.” “Mameha je svakako vješta, ali ministra je tako teško zabavljati. Trebala bi nam neka gejša koja bi, što ja znam, bila jako bučna! Koja bi svima skretala pozornost na sebe. Zapravo, sad kad razmišljam o tome... čini mi se da bismo trebali još jednog gosta, ne samo još jednu gejšu.” “Ja za to ne vidim nikakvog razloga.” “Ako ministar bude zaokupljen pićem i povremenim potajnim pogledima prema meni, a vi budete stalno mislili na to kako vam on beskrajno ide na živce, večer nam neće ispasti osobito svečano”, rekla sam. “Iskreno rečeno, Nobu-san, mislim da biste možda sljedeći put trebali sa sobom povesti predsjednika.” Možda se pitaš jesam li čitavo vrijeme planirala kako da večer dovedem do tog trenutka. Svakako je točno da sam se više od svega nadala kako će mi povratak u Gion omogućiti da nekako nađem načina da budem s predsjednikom. Nije se radilo toliko o tome da sam čeznula sjediti s njim ponovo u istoj sobi, nagnuti se povremeno prema njemu i došapnuti mu neku primjedbu, osjetiti miris njegove kože. Ako bi takvi

trenutni užici bili sve što mi život može pružiti, onda bi mi bilo bolje da jednom zauvijek ugasim taj izvor blistavog svjetla u svom životu i počnem se privikavati na tamu. Možda me je doista život, kako se barem sada činilo, iznova vraćao Nobuu. Nisam bila toliko nerazumna da zamišljam kako mogu promijeniti tijek sudbine. Ali isto tako nisam mogla odustati od posljednjeg tračka nade. “Razmišljao sam o tome da dovedem predsjednika”, odgovori Nobu. “Ministar ima o njemu vrlo visoko mišljenje. Ali, ne znam, Savuri. Već sam ti rekao. On ima puno posla.” Ministar se trgnuo na strunjačama kao da mu je netko zabio iglu u stražnjicu i malo-pomalo, uspio se uspraviti u sjedeći položaj. Nobuu se toliko gadilo gledati njegovu uprljanu odjeću da me je poslao neka dovedem neku 462 sluškinju s mokrim ručnikom. Nakon što je sluškinja očistila ministrov kaput i ponovo nas ostavila same, Nobu reče: “Dakle, gospodine ministre, ovo je stvarno bila divna večer! Sljedećeg ćemo se puta još bolje zabaviti, jer nećete imati prilike pobljuvati samo mene, nego i predsjednika i još možda jednu ili dvije gejše povrh toga!” Jako sam se razveselila kad je Nobu spomenuo predsjednika, ali se nisam usudila reagirati. “Meni se sviđa ova gejša”, rekao je ministar.”Ne treba mi još jedna!” “Njezino je ime Savuri i bolje vam je da ju tako zovete, inače neće više htjeti doći. A sad, ustanite, gospodine ministre. Vrijeme je da nas dvojica krenemo kući.”

Otpratila sam ih do ulaza, gdje sam im pomogla obući kapute i cipele i zatim sam ih gledala kako su se otputili kroz snijeg. Ministar je toliko teturao da bi se zabio ravno u okvir vanjskih vrata da ga Nobu na vrijeme nije uhvatio za lakat i izveo ga na ulicu. Kasnije te iste noći svratila sam s Mamehom na jednu zabavu punu američkih vojnika. Kad smo mi stigle, njihov tumač nije više bio ni od kakve koristi, jer su ga toliko tjerali da pije da je već bio mrtav pijan, ali svi su časnici prepoznali Mamehu. Malo me je iznenadilo kad su svi počeli pjevuckati i mahati rukama, pokazujući joj kako bi željeli da im nešto otpleše. Očekivala sam da ćemo svi tiho sjediti i gledati je, ali čim je počela plesati, nekoliko je časnika ustalo i počelo skakutati oko nje, pokušavajući je pratiti. Da mi je netko unaprijed rekao kako će se to dogoditi, vjerojatno ne bih baš bila sigurna da će mi se to sviđati, ali kad sam ih vidjela... pa, prasnula sam u smijeh i moram priznati da se već dugo nisam tako zabavljala. Na kraju smo počeli igrati jednu igru u kojoj smo se Mameha i ja smjenjivale na shamisenu, a američki su časnici plesali oko stola. Kad bismo prestale svirati, svi su se mo- 463 rali požuriti na svoja mjesta, a onaj koji bi zadnji sjeo, morao je za kaznu popiti čašu sakea. Usred zabave rekla sam Mamehi kako je čudno što se svi tako dobro zabavljaju, a ne govore isti jezik, dok sam ranije te večeri bila na zabavi s Nobuom i jednim drugim Japancem i bilo nam je sve prije nego zabavno. Ona me je na to malo ispitivala o toj zabavi.

“Troje ljudi svakako može ponekad biti premalo za zabavu”, rekla je nakon što sam joj ispričala što se dogodilo, “pogotovo ako je Nobu loše raspoložen.” “Predložila sam mu da sljedeći put dovede predsjednika. I trebala bi nam još jedna gejša, što misliš? Neka glasna i smiješna.” “Da”, reče Mameha, “možda ću ja navratiti...” Začudilo me je u prvi mah kad sam to čula. Jer zbilja, nitko na svijetu ne bi Mamehu opisao kao “glasnu i smiješnu”. Upravo sam joj htjela iznova objasniti što mislim, kad je, čini se, i ona shvatila kako je došlo do nesporazuma i dodala: “Da, mene bi zanimalo malo navratiti... ali ako hoćeš nekoga tko je glasan i smiješan, pretpostavljam da bi trebala porazgovarati s tvojom starom prijateljicom Bučom.” Otkako sam se vratila u Gion, posvuda sam se susretala s uspomenama na Buču. U stvari, čim sam ponovo prekoračila prag okiye, sjetila sam se kako se tu u predvorju za goste ukočeno oprostila sa mnom na dan kad je vlada zatvorila Gion, kratkim naklonom kakav je bio propisan za posvojenu kći okiye. Stalno sam mislila na nju tog tjedna dok smo čistile kuću. U jednom trenutku, dok sam pomagala sluškinji brisati prašinu s drvenine, sjetila sam se kako je tu, na galeriji, vježbala shamisen. Pogled na prazno mjesto gdje bi obično sjedila ispunio me osjećajem duboke tuge. Zar je doista prošlo toliko vremena otkako smo nas dvije bile djevojčice? Pretpostavljam da sam jednostavno mogla izbaciti takve misli iz glave, ali nikad se zapravo nisam pomirila s razočaranjem koje sam osjećala zbog toga što se naše prijateljstvo prekinulo. Vjerovala sam da je to skrivilo grozno suparništvo koje nam 464

je nametnula Hatsumomo. Naravno, moje posvojenje zadalo je konačni udarac našem prijateljstvu, ali ja se ipak nisam mogla odhrvati osjećaju kako je dijelom krivnja na meni. Buča je uvijek bila dobra prema meni. Mogla sam naći nekakvog načina da joj se za to zahvalim. Začudo, nije mi palo na pamet potražiti Buču, sve dok Mameha to nije predložila. Nisam uopće dvojila o tome da će naš prvi susret biti ispunjen nelagodom, ali sam ostatak te noći premetala tu misao u glavi i na kraju sam zaključila kako će Buci možda ipak biti drago da je uve-dem u otmjenije krugove, jer će to značiti promjenu od uobičajenih vojničkih zabava. Sad, nakon što je prošlo toliko godina, možda bismo mogle početi krpati naše pokvareno prijateljstvo. Gotovo ništa nisam znala o tome gdje i kako Buča živi, osim da se vratila u Gion. Zato sam otišla do Tetiće kojoj je ona pisala prije nekoliko godina. Pokazalo se da je Buča u tom pismu molila neka joj dopuste vratiti se kad okiya ponovno bude otvorena, jer inače neće imati kamo otići. Tetića bi pristala na to, ali Majka je odbila, s obrazloženjem kako je Buča loša investicija. “Sada živi u jednoj jadnoj maloj okiyi u četvrti Hana-mi-cho”, rekla mi je Tetića. “Ali nemoj se slučajno sažaliti na nju i dovesti je u posjet ovamo. Majka je neće htjeti primiti. Uostalom, mislim da ti ne bi bilo pametno ići s njom razgovarati.” “Moram priznati”, rekla sam, “uvijek sam se loše o-sjećala zbog onog što se dogodilo između nje i mene...” “Ništa se nije dogodilo među vama. Buča je zakazala, a ti si uspjela. U svakom slučaju, njoj ovih dana uopće ne ide loše. Čujem da je vrlo omiljena među Amerikancima. Ona je pomalo sirova, znaš, a njima baš to odgovara.”

Još istog popodneva prešla sam preko avenije Shijo do četvrti Hanami-cho i našla tu jadnu malu okiyu o kojoj mi je Tetića govorila. Ako se sjećaš Hatsumomine prijateljice 465 i toga kako je njezina okiya izgorjela u požaru u najgorim danima rata... pa, taj je požar dijelom zahvatio i susjednu okiyu i to je bila kuća u kojoj je Buča sada živjela. Vanjski su zidovi na cijeloj jednoj strani bili nagorjeli, a dio krova koji je izgorio bio je provizorno pokriven drvenim daskama. Pretpostavljam da je u nekim dijelovima Tokvja ili Osake to mogla biti najbolje očuvana kuća u cijelom susjedstvu, ali ovdje, u središtu Kvota, doista je upadala u oči. Jedna mlada sluškinja odvela me u primaću sobu koja je vonjala na vlažni pepeo i vratila se nešto kasnije sa šalicom slabog čaja. Dugo sam čekala dok Buča napokon nije sišla i odgurnula vrata. Jedva sam je nazirala u mračnom hodniku pred vratima, ali već me je sama spoznaja da je ona tu ispunila takvim osjećajem topline da sam ustala od stola kako bih otišla do nje i zagrlila je. Međutim, ona je ušla u sobu, odmah kleknula i tako mi se ukočeno naklonila kao da sam Majka. To me je iznenadilo, ali sam se zaustavila. “Zaboga, Bučo... to sam samo ja!” rekla sam. Uopće me nije htjela gledati; oči su joj stalno bile uprte u strunjače kao da je kakva sluškinja koja čeka naredbe.

Osjetila sam duboko razočaranje i vratila se na svoje mjesto za stolom. Kad smo se zadnji put vidjele u posljednjim godinama rata, njezino je lice bilo još uvijek okruglo i bucmasto kao u danima djetinjstva, samo nešto tužnijeg izraza. Otada se mnogo promijenila. Ja to tada nisam znala, ali nakon zatvaranja tvornice leća u kojoj je radila, Buča je više od dvije godine živjela u Osaki kao prostitutka. Činilo mi se kao da su joj se usta smanjila - možda zato što ih je držala čvrsto stisnuta, ne znam. I premda joj je lice još uvijek bilo široko, bucmasti su se obrazi istopili, što je njezinom izgledu dalo notu određene suhonjave elegancije koja me je zapanjila. Time ne mislim reći da je Buča postala ljepotica ravna Hatsumomo ili bilo što slično tome, ali joj se na licu vidjela određena ženstvenost koje ranije nije bilo. “Sigurna sam da si proživjela teške godine, Bučo”, rekla sam, “ali divno izgledaš.” 466 Ništa mi nije odgovorila na to. Samo je neznatno naklonila glavu kako bi mi pokazala da me je čula. Čestitala sam joj na popularnosti i pokušala je pitati o tome kako živi otkako je rat završio, ali ona je i dalje zurila pred sebe tako bezizražajna lica da sam požalila što sam uopće došla. Nakon jedne duže, nelagodne šutnje, napokon je progovorila. “Jesi li došla ovamo samo zbog ćaskanja, Savuri? Jer ja ti nemam što reći, ništa što bi tebe zanimalo.” “Zapravo”, rekla sam, “nedavno sam se vidjela s No-buom Toshikazuom i... u stvari, Bučo, on povremeno dovodi u Gion jednog čovjeka. Mislila sam da bi ti možda

bila toliko ljubazna da nam pomogneš zabavljati tog čovjeka.” “Ali si, naravno, promijenila mišljenje sad kad si me vidjela.” “Ne, nisam”, rekla sam, “ne znam zašto to kažeš. No-bu Toshikazu i predsjednik - mislim, Iwamura Ken... predsjednik Iwamura - bili bi ti vrlo zahvalni kad bi nam se pridružila. Kako vidiš, radi se o nečem sasvim jednostavnom.” Buča je trenutak ostala šutke klečati, zagledana u strunjače ispred sebe. “Ja sam prestala vjerovati da je bilo što u životu “sasvim jednostavno”“, na posljetku je rekla. “Znam da ti misliš za mene da sam glupa...” “Bučo!” “...ali ja mislim kako ti vjerojatno imaš nekakav drugi razlog koji mi nećeš reći.” Izrekavši to, lagano se naklonila, što se meni učinilo vrlo zagonetnim. Nisam znala znači li taj naklon kako se ispričava zbog onog što je rekla ili se sprema otići. “Pa, pretpostavljam da imam jedan drugi razlog”, rekla sam. “Iskreno govoreći, nadala sam se da bismo nakon svih ovih godina možda opet mogle biti prijateljice, kao što smo nekoć bile. Toliko smo toga zajedno proživjele... uključujući Hatsumomo! Čini mi se kako bi bilo prirodno da se ponovo počnemo družiti.” 467 Trideset prvo poglavlje i Buča ništa nije odgovorila. “Predsjednik Iwamura i Nobu priređuju ponovo večeru za ministra ove subote u čajani Ichiriki”, rekla sam. “Ako

nam se odlučiš pridružiti, bit će nam drago da te ondje vidimo.” Donijela sam joj na dar jedan paketić čaja i sad sam razmotala svilenu tkaninu u kojoj sam ga donijela i stavila ga na stol. Dok sam ustajala, pokušala sam smisliti nešto lijepo što bih joj rekla na odlasku, ali ona je izgledala tako začuđeno da sam zaključila kako je najbolje da ne kažem više ništa. 468 U ovih pet ili nešto više godina otkako sam zadnji put vidjela predsjednika, čitala sam s vremena na vrijeme u novinama o teškoćama kroz koje je prolazio - ne samo o njegovom neslaganju s vojnom vladom u posljednjim godinama rata, nego i o borbi koju je vodio s okupacijskim vlastima oko moguće konfiskacije kompanije. Ne bi me iznenadilo da su ga sve te nevolje postarale. Na jednoj fotografiji koju sam našla u novinama Yomiuri, vidjela sam mu oko očiju bore od stalnih briga, slične onima kakve je imao jedan susjed gospodina Arashina-koji je stalno piljio u nebo u strahu od bombardera. U svakom slučaju, kako se približavala subota, stalno sam samu sebe podsjećala kako Nobu nije do kraja odlučio hoće li dovesti predsjednika ili neće. Mogla sam se samo nadati. U subotu sam se rano probudila i kad sam odmaknula papirnati zaslon s prozora, vidjela sam kako o okna udara hladna kiša. U uličici ispod prozora jedna se mlada sluškinja upravo dizala s pločnika, a po njezinoj sam odjeći vidjela kako se sad nije prvi put okliznula na zaleđenoj kaldrmi. Dan je bio tako tmuran i turoban da me je bilo strah pogledati što piše u mom almanahu. Oko podneva temperatura se još više spustila, tako da sam

mogla vidjeti svoj dah dok sam ručala u primaćoj sobi, a kapljice ledene kiše i dalje su uporno kuckale o prozore. Mnoge su zabave te večeri otkazane zbog poledice i Tetića je pod-večer nazvala Ichiriki kako bi provjerila hoće li se zabava kompanije Ivvamura ipak održati ili neće. Vlasnica čajane 469 joj je rekla kako su telefonske linije s Osakom u prekidu i kako joj ništa ne može reći. I tako sam se okupala i odjenula te krenula prema čajani Ichiriki, držeći pod ruku gospodina Bekkua, koji je na nogama imao gumene galoše što ih je posudio od svog mlađeg brata, garderobijera u četvrti Pontocho. Kad smo stigli u čajanu, ondje smo zatekli pravi kaos. Popucale su vodovodne cijevi u služinskom dijelu i sve su sluškinje imale posla preko glave, tako da ni jednu od njih nisam uspjela dozvati. Stoga sam sama otišla niz hodnik do sobe u kojoj smo Nobu i ja zabavljali ministra prošlog tjedna. Nisam stvarno očekivala da ću ikoga tamo naći, s obzirom da su Nobu i predsjednik morali doputovati čak iz Osake - a i Mameha je bila na putu ovih dana i lako je bilo moguće da se nije mogla vratiti u Kvoto. Prije nego što sam odgurnula vrata, klečala sam trenutak zatvorenih očiju, pritiščući rukom želudac kako bih smirila živce. O-djednom mi se učinilo da je hodnik nekako previše tih. Iz sobe se nije čuo ni najmanji žamor. S teškim osjećajem razočaranja shvatila sam kako je soba zacijelo prazna. Već sam mislila ustati i otići, kad sam ipak odlučila poviriti unutra za svaki slučaj i kad sam otvorila vrata, ondje, za stolom, držeći s obje ruke nekakav časopis, sjedio je predsjednik gledajući me preko

gornjeg ruba naočala. Toliko sam se iznenadila kad sam ga vidjela da nisam mogla govoriti. Napokon sam uspjela reći: “Nebesa, predsjedniče! Tko vas je ostavio tako potpuno samog? Gospodarica će biti jako ljuta.” “Ona je ta koja me je ostavila”, reče predsjednik i zaklopi časopis. “Već sam se pitao što se s njom dogodilo.” “Nisu vam čak dali ni piće. Dopustite da vam donesem šake.” “Isto mi je to rekla i gospodarica. Ako sad odeš, nećeš se ni ti više vratiti i ja ću čitavu večer morati čitati ovaj časopis. Radije bih da mi ostaneš praviti društvo.” Govoreći to, predsjednik je skinuo naočale i dok ih je spremao u džep, zagledao se u mene kroz polustisnute oči. 470 Kad sam se uspravila na noge i pošla prema predsjedniku, odjednom mi se ta prostrana soba s blijedožutim svilenim zidovima počela činiti malenom, jer mislim da ni jedna soba ne bi bila dovoljno velika da u nju stane sve ono što sam u tom trenutku osjećala. To što sam ga nakon toliko vremena ponovo vidjela, probudilo je nešto očajničko u meni. Iznenadila sam se što osjećam tugu, a ne veselje kakvo sam zamišljala da ću osjetiti. Pokatkad me je u zadnje vrijeme hvatao strah da je predsjednik možda tijekom rata naglo ostario, kao što se to dogodilo s Teti-com. Već sam s vrata primijetila da su mu bore oko očiju oštrije nego što sam ih zapamtila. I koža oko usta malo mu se opustila, premda mi se činilo da to daje stanovito dostojanstvo njegovoj energičnoj bradi. Pogledala sam ga ispod oka dok sam se namještala u

klečeći položaj ispred stola i otkrila sam da me još uvijek gleda bez ikakvog izraza na licu. Spremala sam se započeti razgovor, ali je predsjednik prvi progovorio. “Još si uvijek vrlo lijepa žena, Savuri.” “Zaboga, predsjedniče”, odgovorila sam, “više vam nikad neću vjerovati ni riječi. Morala sam provesti pola sata uz toaletni stolić kako bih nekako sakrila upale obraze.” “Siguran sam da si ovih proteklih nekoliko godina pretrpjela gore stvari od gubitka nekoliko kilograma. Ja sigurno jesam.” “Predsjedniče, ako vam ne smeta da o tome govorim... čula sam od Nobu-sana ponešto o teškoćama s kojima se sučeljava vaša kompanija...” “No da, nema potrebe da o tome govorimo. Ponekad uspijevamo prebroditi nevolje samo zato što stalno mislimo na to kakav bi svijet mogao biti kad bi nam se ikad ispunili naši snovi.” Uputio mi je tužan osmijeh koji se meni učinio tako lijepim da sam se potpuno izgubila zureći u savršeni polumjesec njegovih usnica. “Evo ti prilike da upotrijebiš svoj šarm i promijeniš temu”, rekao je. 471 Nisam stigla ni zaustiti kad su se otvorila vrata i u sobu je ušla Mameha te odmah za njom i Buča. Iznenadila sam se kad sam vidjela Buču; nisam očekivala da će doći. Što se pak tiče Mamehe, ona se očigledno upravo vratila iz Nagove i požurila ravno u Ichiriki, misleći kako strašno kasni. Nakon što je pozdravila predsjednika i zahvalila mu se za nekakvu uslugu koju joj je učinio prije tjedan dana, prvo što je upitala bilo je zašto još nema No-bua i ministra. Predsjednik je priznao kako se i on to pita.

“Kakav je ovo bio neobičan dan”, rekla je Mameha, govoreći gotovo za sebe, činilo se. “Vlak je čitav sat stajao pred ulazom u kvotsku postaju, a mi nismo mogli sići s njega. Dva su mladića na kraju iskočila kroz prozor. Mislim da se jedan od njih ozlijedio. A onda, kad sam malo prije stigla u Ichiriki, činilo se kao da nikoga nema. Sirota Buča potpuno je izgubljeno lunjala hodnicima! Predsjedniče, vi poznajete Buču, zar ne?” Ja sve do sada nisam pravo pogledala Buču, ali sad sam vidjela da na sebi ima jedan izvanredan pepeljastosivi kimono, koji je ispod struka bio posut blistavim zlatnim točkicama koje su zapravo bile izvezene krijesnice, dok su u pozadini bile naslikane planine i voda, obasjani mjesečinom. Ni moj, ni Mamehin kimono nisu se mogli s njime usporediti. Izgleda da je i predsjednik bio zadivljen tim kimonom, koliko i ja, jer je zamolio Buču da ustane i prošeta pred njim. Ona je to učinila vrlo skromno i samo se jednom okrenula oko sebe. “Zaključila sam kako ne mogu doći u takvo mjesto kao što je Ichiriki u takvom kimonu kakav obično nosim”, rekla je. “Većina onih koje ima moja okiya nisu osobito elegantni, premda to Amerikanci, čini se, ne primjećuju.” “Da nisi prema nama bila tako iskrena, Bučo”, rekla joj je Mameha, “mogli smo misliti kako je taj kimono dio tvoje uobičajene garderobe.” “Šalite se? Nikad u životu nisam na sebi imala tako lijepu haljinu. Posudila sam je iz jedne okiye u našoj ulici. Ne možete ni zamisliti koliko očekuju da im za to platim, ali ja jednostavno nemam toliko novaca, pa je, prema tome, to ionako svejedno, zar ne?” 472

Vidjela sam da predsjednika zabavlja ovaj razgovor -jer gejše nikad nisu pred muškarcima govorile o tako vulgarnim stvarima kao što je cijena nekog kimona. Mameha se okrenula prema njemu kako bi mu nešto rekla, ali ju je Buča prekinula. “Mislila sam da će večeras ovdje biti nekakva velika zvjerka.” “Možda si mislila na predsjednika”, reče Mameha. “Ne čini ti se da je on “velika zvjerka”?” “On najbolje zna je li velika zvjerka ili nije. Ne trebam mu ja to reći.” Predsjednik pogleda Mamehu i tobože iznenađeno uzdigne obrve. “Uostalom, Savuri mi je govorila o nekakvom drugom tipu”, nastavila je Buča. “Treba doći Sato Noritaka, Bučo”, reče predsjednik. “On je novi zamjenik ministra financija.” “Ah, znam ja Satoa. Izgleda kao kakav veliki krmak.” Svi smo se nasmijali. “Zbilja, Bučo”, rekla joj je Mameha, “što ti svašta izlaneš!” Upravo su tada vrata sobe kliznula ustranu i u sobu su ušli Nobu i ministar, zacrvenjeni od hladnoće. Iza njih je ušla sluškinja s pladnjem na kojem je bila boca sakea, šalice i razne delikatese za prismakanje uz piće. Nobu je stajao, grleći se onom svojom jednom rukom oko prsa i udarajući smrznutim nogama o pod, ali je ministar jednostavno protutnjao pokraj njega i sjeo za stol. Zagroktao je na Buču i trznuo glavom ustranu, naređujući joj da se makne kako bi se on mogao ugurati do mene. Obavljena su upoznavanja, a onda je Buča rekla: “Hej, ministre, kladim se da se vi mene ne sjećate, ali ja o vama puno toga znam.” Ministar ulije u usta šalicu sakea koju sam mu upravo natočila i dobaci Buci pogled koji se meni učinio prilično mrkim.

“Tko bi rekao?” reče Mameha. “Reci nam nešto od toga.” “Znam da ministar ima mlađu sestru koja je udana za gradonačelnika Tokvja”, reče Buča. “I znam da je nekoć učio karate i da je jednom slomio ruku.” 473 Ministar je izgledao iznenađen, iz čega sam zaključila kako to mora biti točno. “Vidite, ministre, ja poznajem djevojku koju ste vi nekoć poznavali”, nastavila je Buča. “Nao Itsuko. Radile smo zajedno u tvornici u predgrađu Osake. Znate što mi je rekla? Rekla mi je da ste vas dvoje nekoliko puta radili “one stvari”.” Uplašila sam se da će se ministar naljutiti, ali njegov se izraz lica naprotiv smekšao i činilo mi se da na njemu vidim tračak ponosa. “To je bila zgodna cura, ta Itsuko”, rekao je, gledajući Nobua s prikrivenim osmijehom. “Zaboga, gospodine ministre”, reče Nobu. “Nikad ne bih rekao da ste vi takav ljubavnik.” Njegove su riječi zvučale iskreno, ali vidjela sam kako jedva prikriva gađenje. Predsjednikove se oči na trenutak susretnu s mojima, njega je sve ovo, čini se, zabavljalo. Trenutak kasnije vrata se otvore i tri sluškinje unesu u sobu večeru za muškarce. Ja sam bila malo gladna i morala sam skrenuti pogled sa žute kreme od jaja, pomiješane s ginko orasima i poslužene u prekrasnim zelenka-stožutim zdjelicama. Kasnije su se sluškinje vratile s tanjurima na kojima su bile tropske ribe pržene na žaru, složene na podlozi od borovih iglica. Nobu je sigurno primijetio koliko sam gladna, jer je uporno

zahtijevao da okušam hranu. Nakon toga je predsjednik ponudio zalogaj Mamehi, a zatim i Buci, ali je Buča odbila. “Ne bih tu ribu takla ni za što na svijetu”, rekla je. “Ne želim je čak ni gledati.” “Zašto, što ne valja na toj ribi?” upitala je Mameha. “Ako vam kažem, smija^ ćete mi se.” “Reci, Bučo”, potaknuo ju je Nobu. “Zašto bih vam rekla? To je velika, dugačka priča, a ionako mi nitko neće vjerovati.” “Velika lažljivica!” dobacila sam joj. Time, zapravo, nisam rekla Buci kako mislim da je lažljivica. Nekoć, prije zatvaranja Giona, znali smo se igrati jednu igru koju smo zvali “veliki lažac” ili lažljivica, ovisno o tome tko je sudjelovao u igri. Igra se sastojala od toga da je svatko morao ispričati dvije priče od kojih je samo jedna bila istinita. Nakon toga su ostali suigrači morali pogoditi koja je priča istinita, a koja lažna, i onaj tko ne bi pogodio, morao je za kaznu popiti čašu sakea. “Neću se igrati”, odgovori mi Buča. “Onda nam samo ispričaj tu priču o ribi”, reče Mameha. “Ne moraš ispričati još i drugu priču.” Buča nije izgledala previše sretna zbog toga, ali kad smo se Mameha i ja srdito zagledale u nju, ipak je počela pričati. “Oh, pa dobro. Evo, o čemu se radi. Ja sam rođena u Sapporu i tamo je živio jedan stari ribar koji je jednog dana uhvatio nekakvu ribu čudna izgleda koja je mogla govoriti.” Mameha i ja smo se na to pogledale i prasnule u smijeh. “Samo se vi smijte”, rekla je Buča, “ali to je živa isti- na.”

“Samo ti nastavi, Bučo. Mi te slušamo”, rekao joj je predsjednik. “Dakle, dogodilo se to da je ribar uzeo ribu da je očisti, a ona se počela glasati i to je zvučalo baš kao da govori neki čovjek, samo što ribar nije mogao razumjeti što to ona govori. Pozvao je nekoliko drugih ribara pa su je i oni neko vrijeme slušali. Ubrzo je riba bila već gotovo na izdisaju zato što je tako dugo bila izvan vode i ribari su odlučili da više neće odugovlačiti, nego će je ubiti. Međutim, upravo se tada među njih progurao neki starac i rekao kako on može razumjeti svaku riječ, jer riba govori ruski.” Svi smo prasnuli u smijeh, čak je i ministar malo za-roktao. Kad smo se utišali, Buča je rekla: “Znala sam da mi nećete vjerovati, ali to je živa istina!” “Hoću znati što je ta riba govorila”, reče predsjednik. “Bila je već skoro mrtva, zato je nekako kao... šaptala. I kad se starac nagnuo nad nju i prislonio uho uz njezine usnice...” 474 475 “Ribe nemaju usnice!” umiješala sam se. “U redu, prislonio je uho uz... kako god to zovete”, nastavila je Buča. “Uz rubove ribljih usta. A riba je rekla: “Reci im neka me slobodno očiste. Nemam više zbog čega živjeti. Ona tamo riba koja je malo prije izdahnula bila je moja žena.”“

“Znači, ribe održavaju vjenčanja!” reče Mameha. “Imaju žene i muževe!” “To je bilo prije rata”, dobacila sam. “Nakon rata si više ne mogu priuštiti vjenčanja i brakove. Samo plivaju naokolo i traže posao.” “Ovo se dogodilo mnogo godina prije rata”, rekla je Buča. “Davno, davno prije. Čak i prije nego što se rodila moja majka.” “Kako onda znaš da je sve to istina?” upitao ju je Nobu. “Riba ti to sigurno nije rekla.” “Ta je riba odmah tada uginula! Kako mi je mogla bilo što reći kad se ja još nisam bila rodila? Osim toga, ja ne znam ruski.” “U redu, Bučo”, rekla sam joj, “znači, ti vjeruješ daje i ova predsjednikova riba jedna od tih riba koje govore.” “Nisam to rekla. Ali izgleda točno tako. Ne bih je jela da baš umirem od gladi.” “Ako se ti tada još nisi bila rodila”, reče predsjednik, “i čak se ni tvoja majka još nije bila rodila, otkud znaš kako je ta riba izgledala?” “Vi znate kako izgleda predsjednik vlade, je li tako?” odgovori Buča. “A jeste li se kad upoznali s njime? U stvari, vi vjerojatno jeste. Čekajte, sjetit ću se nekog boljeg primjera. Evo, znate kako izgleda car, iako nikad niste imali čast vidjeti ga izbliza!” “Predsjednik je imao čast, Bučo”, reče joj Nobu. “Znate što hoću reći. Svi znaju kako car izgleda. To hoću reći.” “Postoje fotografije cara”, reče Nobu. “Ti nisi mogla vidjeti fotografiju te ribe.” 476

“Ta je riba slavna u kraju u kojem sam ja odrasla. Majka mi je pričala o njoj i kažem vam, izgleda točno kao ta stvar tamo na stolu!” “Hvala nebesima za ljude kao što si ti, Bučo”, reče predsjednik. “U usporedbi s tobom, svi mi izgledamo beskrajno dosadni.” “Pa, to je moja priča. Neću ispričati još jednu. Ako se vi hoćete igrati “velikog lašca”, neka počne netko drugi.” “Ja ću početi”, reče Mameha. “Evo moje prve priče. Kad sam imala otprilike šest godina, otišla sam jednog jutra izvući vodu iz bunara u našoj okiyi kadli čujem nekog muškarca kako pročišćava grlo i kašlje. Ti su zvukovi dolazili iznutra, iz bunara. Probudila sam gospodaricu o-kiye i ona je došla do bunara kako bi to poslušala. Kad smo svjetiljku nagnule nad bunar, ništa nismo mogle vidjeti, ali smo ga i dalje čule, sve dok nije izašlo sunce. Onda su zvukovi prestali i nikad ih više nismo čule.” “Druga je priča istinita”, reče Nobu, “premda je još uopće nisam čuo.” “Morate čuti obje priče”, nastavila je Mameha. “Evo druge. Jednom sam s nekoliko drugih gejša otišla na zabavu u kuću Akite Masaichija.” To je bio jedan čuveni poslovni čovjek koji se silno obogatio prije rata. “Nakon što smo satima pjevali i pili, Akita-san je zaspao na strunjačama, a jedna od gejša odvela nas je sve u susjednu sobu i pokazala nam veliku škrinju punu pornografskih slika svake vrste. Među njima je bilo i umjetničkih slika, drvoreza, uključujući neke koji su nosili potpis slavnog Hiroshigea...” “Hiroshige nikad nije radio pornografske slike”, prekinula ju je Buča. “O da, Bučo, radio ih je”, reče predsjednik. “Ja sam vidio neke od njih.”

“A bilo je i raznih slika europskih muškaraca i žena”, nastavila je Mameha, “kao i nekoliko kolutova filma.” “Dobro sam poznavao Akitu Masaichija”, rekao je predsjednik. “On ne bi imao pornografsku zbirku. Ona prva priča je istinita.” 477 “Dakle, stvarno, predsjedniče”, reče Nobu. “Zar vjerujete u priču o bunaru iz kojeg dopire glas muškarca?” “Ne moram ja to vjerovati. Važno je samo da Mameha misli kako je to istina.” Buča i predsjednik dali su svoje glasove za priču o bunaru. Ministar i Nobu glasovali su za pornografiju. Što se mene tiče, ja sam te priče već ranije čula i znala sam da je istinita ona o muškarcu u bunaru. Ministar je spremno prihvatio kaznu i ispio čašu sakea, ali je Nobu stalno gunđao, zato smo ga natjerali da on bude sljedeći pripovjedač. “Neću se igrati te glupe igre”, rekao je. “Igrat ćete se ili ćete za kaznu ispiti čašu sakea u svakom krugu”, rekla mu je Mameha. “No dobro, hoćete dvije priče, ispričat ću vam dvije priče”, rekao je. “Evo prve. Imam jednog malog bijelog psa koji se zove Kubo. Jedne noći sam se vratio kući i njegova je dlaka bila potpuno plava.” “Ja to vjerujem”, rekla je Buča. “Sigurno ga je oteo nekakav demon.” Nobu ju je pogledao kao da uopće ne može zamisliti da Buča to ozbiljno govori. “Sljedeće se noći to ponovilo”, oklijevajući je nastavio, “samo što mu je sad dlaka bila jarkocrvena.”

“Sasvim sigurno su to bili demoni”, rekla je Buča. “Oni vole crvenu boju. To je boja krvi.” Nobu je počeo pokazivati jasne znakove srditosti kad je to čuo. “Evo moje druge priče. Prošlog tjedna sam jednog jutra tako rano otišao u ured da sam došao prije svoje tajnice. U redu, koja je priča istinita?” Naravno, svi smo odabrali tajnicu, osim Buče, koja je za kaznu morala popiti čašu sakea. Pazi, ne šalicu, čašu. Ministar ju je natočio za nju, dodavajući kap po kap, sve dok nije bila do vrha puna i čak se površina sakea malo ispupčila preko ruba. Buča je morala prvo malo otpiti prije nego što ju je mogla uzeti u ruku. Zabrinula sam se gledajući je s tom čašom, jer njoj nije trebalo puno da se napije. 478 “Ne mogu vjerovati da ona priča sa psom nije istinita”, rekla je nakon što je ispraznila čašu. Činilo mi se da već čujem kako joj se počinje plesti jezik. “Kako ste mogli tako nešto izmisliti?” “Kako sam to mogao izmisliti? Pravo je pitanje kako si ti to mogla povjerovati. Psi ne mogu odjednom postati plavi. Ili crveni. I ne postoje nikakvi demoni.” Ja sam bila sljedeća na redu. “Ovo je moja prva priča. Jedne noći, pred dosta godina, kabuki glumac Yoegoro se jako napio i rekao mi kako me je on oduvijek smatrao lijepom.” “Ta priča nije istinita”, reče Buča. “Ja poznajem Yoe-gora.” “Sigurna sam da ga poznaješ. Ali bilo kako bilo, rekao mi je da me smatra lijepom i otada mi je povremeno pisao pisma. U jednom kutu svakog pisma zalijepio bi jednu malu, kovrčavu crnu dlaku.”

Predsjednik se na to nasmijao, ali se Nobu naglo u-spravio i srdito rekao: “Ti glumci, zbilja. Kakav nepodnošljiv soj ljudi!” “Ne razumijem. Sto misliš s tim “kovrčava crna dlaka”?” upitala je Buča, ali sam po izrazu njezina lica vidjela kako zna odgovor. Svi su zašutjeli, čekajući drugu priču. Meni je ta priča bila na umu otkako smo počeli igrati tu igru, iako sam je se bojala ispričati i uopće nisam bila sigurna je li s moje strane pametno što ću to ispričati ili nije. “Jednom dok sam još bila dijete”, započela sam, “jako sam se rastužila jednog dana i otišla sam na obalu Shira-kawe i tamo se rasplakala...” Kad sam počela pričati o tome, osjetila sam gotovo kao da pružam ruku preko stola kako bih dotaknula ruku predsjednika. Naime, činilo mi se kako se nikome u sobi ta priča neće činiti neobičnom, ali će predsjednik znati koliko je ona intimna - odnosno, barem sam se tome nadala. Osjećala sam se kao da razgovaram s njime, prisnije nego ikad dosad i dok sam govorila, osjećala sam kako sva 479 I gorim od vrućine. Podigla sam na kratko pogled, očekujući da ću zateći predsjednika kako me upitno gleda. Međutim, činilo se da on uopće ne obraća pozornost na mene. Odjednom sam se osjetila taštom, poput djevojke koja afektirano hoda ulicom, misleći kako je svi gledaju, a onda najednom otkrije kako na ulici nema nikoga.

Sigurna sam da je ovog puta svima u sobi dojadilo čekati da napokon nastavim, jer mi je Mameha rekla: “No? Hajde, nastavi.” Buča je također nešto promrmljala, ali ju nisam razumjela. “Ispričat ću vam jednu drugu priču”, rekla sam. “Sjećate se gejše Okiachi? Ona je poginula u jednoj nezgodi tijekom rata. Mnogo godina prije toga razgovarale smo jednog dana i ona mi je rekla kako se oduvijek boji da će joj na glavu pasti nekakva teška drvena kutija i usmrtiti je. I točno se to dogodilo. Sanduk pun metalnog otpada pao je s police ravno na nju.” Toliko sam bila zaokupljena svojim osjećajima da sam tek sada shvatila kako nijedna od mojih priča nije istinita. Obje su bile samo djelomično istinite, ali to me nije previše zabrinjavalo, jer većina ljudi vara u ovoj igri. Stoga sam pričekala da predsjednik odabere jednu priču - odabrao je onu o Yoegoru i kovrčavoj crnoj dlaki - i objavila sam da je on pogodio. Ovog su puta Buča i ministar za kaznu popili šake. Nakon toga je došao red na predsjednika. “Meni ovakve igre baš ne leže”, rekao je. “Za razliku od vas gejši koje ste tako vješte u laganju.” “Predsjedniče!” ukorila ga je Mameha, ali, naravno, samo se šalila. “Zabrinut sam za Buču, zato ću nastojati da moje priče budu što jednostavnije. Jer ako će morati popiti još jednu čašu sakea, nisam siguran da će to moći podnijeti.” Buča je doista već počela gledati ukriž. Čak mislim da nije ni slušala predsjednika, sve dok on nije izgovorio njezino ime. “Samo pozorno slušaj, Bučo. Evo moje prve priče. Večeras sam došao na jednu zabavu u čajanu Ichiriki. A evo

480 druge. Prije nekoliko dana u moj je ured ušla jedna riba -ne, zaboravi to. Ti bi čak mogla povjerovati da postoje ribe koje hodaju. Što kažeš na ovu. Prije nekoliko dana, otvorio sam ladicu svog stola i iz nje je iskočio jedan čovječuljak u uniformi i počeo plesati i pjevati. U redu, koja je od ove dvije priče istinita?” “Ne očekujete valjda da ću povjerovati kako vam je nekakav čovjek iskočio iz ladice”, odgovorila je Buča. “Samo odaberi jednu priču. Koja je istinita?” “Ona druga. Ne sjećam se više što je to bilo.” “Trebali bismo, predsjedniče, sada vas natjerati da za kaznu popijete čašu sakea”, rekla je Mameha. Kad je Buča čula riječi “za kaznu” i “čašu sakea”, vjerojatno je pomislila kako je opet pogriješila, jer prije nego što se itko od nas snašao, zgrabila je čašu i ispila je do polovice i moram reći, prilično je loše izgledala. Predsjednik je to prvi primijetio i uzeo joj čašu iz ruke. “Ti nisi kišni oluk, Bučo”, rekao joj je. Ona je tupo zurila u njega, stoga ju je upitao čuje li ga. “Možda vas čuje”, rekao je Nobu, “ali vas sigurno ne vidi.” “Dođi, Bučo”, reče predsjednik. “Odvest ću te kući. Ili ću te odvući ako drugačije neće ići.” Mameha se ponudila da će mu pomoći i zatim su njih dvoje zajedno izveli Buču, ostavljajući Nobua i ministra sa mnom. “Pa, gospodine ministre, kako vam se svidjela današnja večer?” Mislila sam da je ministar isto toliko pijan kao Buča, ali je na moje iznenađenje promrmljao kako je večer bila vrlo ugodna. “Uistinu ugodna”, dodao je, kimajući

glavom nekoliko puta kako bi to potvrdio. Zatim je pružio prema meni svoju šalicu za šake, tražeći da mu je napunim, ali se Nobu nagnuo i uzeo mu je iz ruke. 481 i Trideset drugo poglavlje Cijele te zime i idućeg proljeća Nobu je nastavio dovoditi ministra u Gion jednom ili čak dva puta tjedno. S obzirom na to koliko su vremena provodili zajedno tijekom tih mjeseci, čovjek bi mislio da će ministar s vremenom shvatiti kako Nobu prema njemu osjeća sklonost kakvu šiljak za led osjeća prema komadu leda, ali ukoliko mu je to doprlo do mozga, nije to ničim pokazao. Iskreno rečeno, činilo mi se kako ministar uopće nije čovjek koji mnogo toga primjećuje oko sebe, osim dvije stvari: klečim li ja pokraj njega i je li mu šalica puna sakea. Njegova mi je odanost ponekad otežavala život: ako bih ministru posvećivala previše pozornosti, Nobu bi postao razdražljiv i ona strana njegova lica na kojoj je imao manje ožiljaka zacrvenjela bi se od srdžbe. Zbog toga je prisutnost predsjednika, Mamehe i Buče bila za mene tako dragocjena. Oni su igrali ulogu slame u sanduku sa staklom. Naravno, meni je predsjednikova prisutnost bila dragocjena i zbog drugih razloga. Češće sam ga viđala tih mjeseci nego svih onih godina prije toga i s vremenom sam shvatila kako ona slika o njemu koju sam dozivala u pamet dok bi noću ležala na svom futonu, ne odgovara njegovom stvarnom izgledu, barem ne u potpunosti. Na primjer, uvijek sam zamišljala da su mu očni kapci glatki i

gotovo bez trepavica, dok su, u stvari, bili obrubljeni gustim, mekim trepavicama što su sličile na male četkice. Usta su mu, također, bila mnogo izražajnija nego što sam to ikad ranije zapazila - zapravo, toliko izražajna da je 482 često slabo uspijevao prikriti osjećaje. Kad mu je nešto bilo smiješno, a nije to želio pokazati, ja bih ipak primijetila kako mu podrhtavaju kutovi usnica. Ili kad bi se duboko zamislio - premećući, možda, u glavi kakav problem koji je iskrsnuo tijekom dana - dohvatio bi katkad šalicu za šake i vrtio je među prstima, a usta bi mu otvrdnula tako da bi mu se s obje strane usjekle duboke bore sve do brade. Kad bi se tako zanio u misli, osjećala sam se slobodnom otvoreno zuriti u njega. S vremenom mi se nešto u tim stisnutim ustima i dubokim borama počelo činiti neizrecivo privlačnim. Činilo mi se da to pokazuje koliko on temeljito razmišlja o stvarima i koliko ga drugi ljudi ozbiljno shvaćaju. Jedne večeri dok je Mameha pričala nekakvu dugačku priču, potpuno sam se prepustila zurenju u predsjednika i tek kad sam se napokon osvijestila, shvatila sam kako bi svakome tko me je možda promatrao moralo izgledati čudno što to radim. Srećom, ministrove su oči već bile zamagljene od pića, a Nobu je nešto žvakao i nabadao po tanjuru svojim štapićima, ne obraćajući uopće pozornost bilo na Mamehu, bilo na mene. Međutim, Buča me je, činilo se, čitavo vrijeme promatrala. Kad sam je pogledala, vidjela sam joj na licu osmijeh za koji nisam bila sigurna kako bih ga protumačila. Jedne večeri potkraj veljače, Buča nije mogla doći u Ichiri-ki jer se razboljela od gripe. Predsjednik je također kasnio i tako smo Mameha i ja provele oko sat vremena

same s Nobuom i ministrom. Na kraju smo odlučile plesati, više zbog vlastite zabave, nego zbog njih. Nobu nije bio osobit ljubitelj plesa, a ministra ples uopće nije zanimao. Moram reći, ni mi nismo gorjele od želje za plesom, ali nismo se mogle sjetiti ničeg boljeg čime bismo prikratile vrijeme. Prvo je Mameha izvela nekoliko kratkih plesnih točaka, dok sam je ja pratila na shamisenu. Nakon toga smo se zamijenile. Upravo kad sam zauzela početnu pozu za svoj prvi ples - gornji dio tijela je bočno izvijen, tako da lepeza gotovo dotiče pod, a druga je ruka ispružena ustra- 483 ti nu - vrata su se otvorila i ušao je predsjednik. Pozdravili smo ga i ja sam pričekala da se on smjesti za stolom. Bilo mi je jako drago što je došao, jer iako sam znala da me je gledao na pozornici, nikad me nije vidio da plešem u ovako intimnom okruženju. Isprva sam kanila izvesti jedan kratki ples koji se zove “Treperenje jesenskog lišća”, ali sam se sad predomislila i zamolila Mamehu da umjesto toga svira “Okrutnu kišu”. Priča sadržana u plesu “O-krutna kiša” govori o jednoj mladoj ženi koja je duboko dirnuta time što je njezin ljubavnik svukao sa sebe kapu-tić kimona kako bi je zaštitio od kiše, jer zna da je on, u stvari, začarani duh koji će se rastopiti ako se smoči. Moje su me učiteljice često hvalile kako umijem lijepo izraziti osjećaj tuge mlade žene, a u dijelu plesa kad sam se trebala sporo spustiti na koljena, gotovo mi se nikad nije događalo da mi noge drhte kao što se znalo

događati većini plesačica. Vjerojatno sam to već spominjala, ali u plesovima Inoue škole izraz lica jednako je važan kao i pokreti nogu ili ruku. Zato, premda bih bila rado tijekom plesa koji put bacila pogled na predsjednika, morala sam držati oči propisno usmjerene i ni jednom ga nisam uspjela pogledati. Umjesto toga, kako bih unijela u ples što više o-sjećaja, usredotočila sam se na najtužniju situaciju koje sam se mogla sjetiti, te sam zamislila kako moj danna nije sa mnom u sobi - pritom nisam zamislila predsjednika, nego Nobua. Čim sam do kraja uobličila tu zamisao u glavi, odjednom je sve oko mene otežalo i objesilo se prema zemlji. Vani, u vrtu, kišne su kapi padale sa streha krova poput teških staklenih kuglica. Čak se činilo kako i strunjače pritišću pod sobe svojom težinom. Sjećam se da sam mislila kako ne plešem zato da bih izrazila tugu mlade žene koja je izgubila svog natprirodnog ljubavnika, nego vlastitu bol koju bih osjetila kad bi iz mog života zauvijek nestalo nešto do čega mi je naročito stalo. Zatekla sam se kako mislim i na svoju sestru Satsu te sam plesom pokušala izraziti gorčinu naše vječne razdvojenosti. Pri kraju plesa osjećala sam se gotovo svladana tugom, ali doista nisam bila pripremljena za ono što sam ugledala kad sam se okrenula i pogledala predsjednika. 484 On je sjedio na uglu stola bližem meni i tako ga, slučajno, nitko osim mene nije mogao vidjeti. Prvo mi se učinilo da je osupnut, jer su mu oči bile široko rastvorene. Ali baš kao što bi mu ponekad zatitrali uglovi usana kad bi se trudio sakriti osmijeh, tako sam ih sad vidjela kako titraju, ali od napora da sakrije drugačije osjećaje. Nisam mogla biti sigurna, ali imala sam dojam da su mu oči teške od

suza. Gledao je prema vratima i pravio se kao da češka nos kako bi prstom mogao obrisati kutove očiju, zatim je zagladio obrve kao da su one uzrok zbog kojeg mu suze oči. Bila sam tako potresena njegovom tugom da sam se na trenutak osjetila gotovo potpuno izgubljenom. Vratila sam se za stol, a Mameha je počela razgovarati s Nobuom. Malo kasnije predsjednik ih je prekinuo pitanjem: “Gdje je Buča večeras?” “On, bolesna je, predsjedniče”, odgovorila je Mameha. “Kako to misliš? Zar uopće neće doći?” “Ne, neće doći”, reče Mameha. “I dobro je da je ostala kod kuće s obzirom daje dobila želučanu gripu.” Mameha je nastavila razgovor s Nobuom. Vidjela sam kako je predsjednik pogledao na sat i zatim je, još uvijek pomalo nesigurnim glasom, rekao: “Mameha, morat ćeš me ispričati. Ni ja se večeras ne osjećam najbolje.” Nobu je rekao nešto smiješno baš kad je predsjednik odgurnuo vrata i svi su se nasmijali. Ali meni se u glavi javila misao koja me je uplašila. Ja sam svojim plesom pokušala izraziti bol zbog nečije odsutnosti. Time sam svakako sebe rastužila, ali i predsjednika, a je li moguće da je on pritom mislio na Buču - koja je, na kraju krajeva, stvarno večeras bila odsutna? Nisam mogla zamisliti da je bio na rubu plača zbog Bučine bolesti ili bilo čega sličnog, ali možda sam uzburkala u njemu neke skrivenije, složenije osjećaje. Znala sam samo to da je nakon mog plesa predsjednik upitao gdje je Buča, te da je otišao kad je čuo da je bolesna. Teško mi je bilo povjerovati u to. Da sam 485

kojim slučajem otkrila kako predsjednik gaji osjećaje prema Mamehi, ne bi me to iznenadilo. Ali Buča? Kako bi predsjednik mogao čeznu ti za nekim tako... pa, tako ne-profinjenim? Možda misliš kako bi se svaka razumna žena nakon toga prestala uzalud nadati. Ja sam doista neko vrijeme svakodnevno odlazila gataru i brižljivije nego inače proučavala svoj almanah, tražeći nekakav znak koji bi mi rekao da li bih se trebala pokoriti svojoj, kako se činilo, neizbježnoj sudbini. Dakako, mi Japanci živjeli smo tada u desetljeću zgaženih nada. Ne bi me iznenadilo da su i moje nade umrle, baš kao što su umrle nade tolikih drugih ljudi. Ali s druge strane, bilo je mnogo onih koji su vjerovali da će se naša zemlja jednog dana ponovo uzdignuti, a svi smo znali da se to nikad neće dogoditi ako se pomirimo s time da zauvijek živimo u ruševinama. Svaki put kad bih u novinama pročitala reportažu o nekoj maloj radionici, koja je, recimo, prije rata proizvodila nekakve dijelove za bicikl i sad je opet u punom pogonu, kao da rata nije ni bilo, rekla bih samoj sebi: ako čitav naš narod ima snage izaći iz mračne doline u kojoj se našao, onda svakako postoji nada da ću i ja uspjeti izaći iz svoga mraka. Od ožujka pa nadalje, tijekom cijelog proljeća, Mameha i ja bile smo zaokupljene pripremama za priredbu Plesovi stare prijestolnice, koja se te godine postavljala na scenu prvi put nakon zatvaranja Giona u posljednjim godinama rata. Slučajno su predsjednik i Nobu također bili vrlo zaposleni tih mjeseci i samo su dva puta doveli ministra u Gion. A onda, jednog dana u prvom tjednu lipnja, stigla je poruka da me kompanija Iwamura poziva neka dođem u čajanu Ichiriki u ranim večernjim satima. Ja sam već imala jedan angažman dogovoren prije nekoliko tjedana

koji nisam mogla propustiti i tako, kad sam napokon otvorila vrata kako bih se pridružila zabavi, kasnila sam pola sata. Na moje iznenađenje, umjesto uobičajene skupine oko stola, u sobi sam našla samo Nobua i ministra. 486 Odmah sam vidjela da je Nobu ljutit. Ja sam, naravno, mislila da se ljuti što sam ga pustila da toliko vreme: na sam pravi društvo ministru - premda, istini za volju, njih dvojica su jedan drugom “pravili društvo” otprilike isto toliko koliko vjeverica pravi društvo kukcima koji žive s njom na istom stablu. Nobu je kuckao prstima po stolu, s izrazom duboke zlovolje na licu, a ministar je stajao kraj prozora i gledao u vrt. “U redu, gospodine ministre!” reče Nobu kad sam se smjestila kod stola. “Dosta ste gledali grmlje kako raste. Zar ćemo čitavu večer ovdje sjediti i čekati na vas?” Ministar se trgnuo i lagano se naklonio u znak isprike, prije nego što je zauzeo svoje mjesto na jastuku koji sam za njega pripremila. Obično mi je bilo teško smisliti što bih mu rekla, ali večeras mi je bilo lakše, budući da ga tako dugo nisam vidjela. “Gospodine ministre”, rekla sam, “zar vam se više ne sviđam?” “Ha?” rekao je ministar i čak je uspio namjestiti lice u izraz iznenađenja. “Niste me došli vidjeti više od mjesec dana! Je li to zato što je Nobu-san bio neljubazan i nije vas dovodio u Gion toliko često koliko je trebao?” “Nobu-san nije neljubazan”, odgovorio je ministar. Potom je otpuhnuo nekoliko puta u nos i dodao: “Ionako sam već previše tražio od njega.”

“Nije neljubazan, a nije vas doveo više od mjesec dana? To sasvim sigurno nije ljubazno od njega. Moramo toliko toga nadoknaditi.” “Aha”, umiješao se Nobu, “većinom propuštene pijanke.” “Zaboga, kako je Nobu-san večeras čangrizav. Je li takav bio čitavu večer? A gdje su predsjednik, Mameha i Buča? Zar nam se oni neće pridružiti?” “Predsjednik večeras nije mogao doći”, odgovori Nobu. “Za ostale ne znam. One su tvoja briga, a ne moja.” Trenutak kasnije otvorila su se vrata i dvije su sluškinje unijele večeru za muškarce. Trudila sam se da im 487 pravim društvo dok su jeli - to jest, prvo sam neko vrijeme pokušavala navesti Nobua na razgovor, ali on nije bio razgovorljiv; zatim sam pokušala navesti ministra da nešto kaže, ali naravno, lakše bih istisnula riječ-dvije iz iver-ka na žaru koji mu je bio na tanjuru. I tako sam na kraju odustala i samo sam brbljala o svemu što bi mi palo na pamet, dok se nisam počela osjećati kao kakva starica koja priča sa svojim psima. Čitavo sam vrijeme obojici obilato točila šake. Nobu nije puno pio, ali mi je ministar svaki put zahvalno pružao svoju šalicu. Baš kad se u ministro-vim očima pojavio onaj staklasti pogled, Nobu je, kao da se upravo probudio, odlučno spustio svoju šalicu na stol, obrisao usta ubrusom i rekao: “U redu, gospodine ministre, za večeras je dosta. Vrijeme je da krenete kući.” “Nobu-san!” rekla sam. “Imam dojam da se vaš gost tek počeo zabavljati.”

“Dovoljno se zabavljao. Za promjenu ga šaljemo kući ranije, hvala budi nebesima. Hajdemo, gospodine ministre! Vaša žena će vam biti zahvalna.” “Ja nisam oženjen”, rekao je ministar. Ali već je natezao čarape i pripremao se ustati. Povela sam Nobua i ministra kroz hodnik do ulaza i pomogla ministru navući cipele. Još je uvijek bilo vrlo malo taksija, jer se benzin nije slobodno prodavao, ali je sluškinja pozvala jednu rikšu i pomogla ministru da se popne. Već sam primijetila da se pomalo čudno ponaša, ali te je večeri držao oči uprte u koljena i nije se čak ni oprostio. Nobu je ostao u ulazu, srdito zureći u noć kao da promatra oblake kako se skupljaju, iako je večer bila vedra. Kad je ministar otišao, rekla sam mu: “Nobu-san, što je to zaboga s vama dvojicom?” On* me je s gađenjem pogledao i vratio se u čajanu. Našla sam ga u sobi kako kucka šalicom za šake po stolu. Pomislila sam da želi piti, ali mi nije odgovorio kad sam ga upitala, a boca je ionako bila prazna. Čekala sam neko vrijeme, misleći da mi želi nešto reći, ali sam na kraju ipak prva progovorila. 488 “Pogledajte se samo, Nobu-san. Imate između očiju boru duboku kao jarak.” On je na to malo opustio mišiće oko očiju, tako da se bora razišla. “Nisam više tako mlad kao što sam bio, znaš”, rekao mi je. “Što bi to trebalo značiti?” “To znači da su se neke bore ustalile i neće nestati samo zato jer ti kažeš da bi trebale nestati.” “Postoje dobre i loše bore, Nobu-san. Nemojte to zaboraviti.”

“Ni ti nisi više tako mlada kao što si nekoć bila, znaš.” “Sad ste me još počeli vrijeđati! Još ste u gorem raspoloženju nego što sam se bojala. Zašto ovdje nema nikakvog akohola? Očito bi vam dobro došlo jedno piće.” “Ne vrijeđam te. Samo iznosim činjenice.” “Postoje dobre i loše bore i postoje dobre i loše činjenice”, odgovorila sam mu. “Loše je činjenice najbolje izbjegavati.” Potražila sam sluškinju i zatražila neka donese pladanj s whiskeyjem, vodom i malo sušene hobotnice, jer sam se sjetila kako Nobu nije gotovo ni taknuo svoju večeru. Kad je pladanj stigao, natočila sam scotch u čašu, dolila vode i stavila to pred njega. “Evo”, rekla sam, “pravite se daje to lijek i popijte.” Otpio je gutljaj, ali vrlo mali. “Do dna”, rekla sam. “Pit ću onako kako ja hoću.” “Kad liječnik naredi pacijentu da popije lijek, pacijent popije lijek. Hajde, popijte to!” Nobu iskapi čašu, ali me nije htio gledati dok je pio. Ja sam mu odmah ponovo natočila i rekla mu neka i to popije. “Ti nisi liječnik!” rekao mi je. “Pit ću tempom koji meni odgovara.” “Dajte, dajte, Nobu-san. Svaki put kad otvorite usta, uvalite se u goru nevolju. Što je pacijent bolesniji, to više lijekova mora popiti.” 489 “Neću te poslušati. Mrzim piti sam.” “U redu, ja ću vam se pridružiti”, rekla sam. Stavila sam u čašu nekoliko kockica leda i pružila čašu Nobuu da mi natoči. Na licu mu se ukazao mali osmijeh kad mi je uzeo čašu iz ruke - svakako prvi osmijeh koji sam te večeri

vidjela - i brižljivo mi je ulio dva puta više scotcha nego što sam ja njemu natočila, te je na to samo pljusnuo malo vode. Ja sam onda uzela njegovu čašu, izlila je u zdjelu nasred stola i ponovo je napunila s isto toliko scotcha koliko je on ulio meni - uz mali dodatak, za kaznu. Dok smo pili nisam se mogla suzdržati da ne pravim grimase: za mene je piti whiskey otprilike isto takav užitak kao da srcem vodu iz jarka pokraj ceste. Pretpostavljam da su te grimase imale povoljan učinak na Nobua, jer je nakon toga bio mnogo manje mrzovoljan. Kad sam došla do daha, rekla sam: “Ne znam što vam je večeras. A i ministru, što se toga tiče.” “Ne spominji mi tog čovjeka! Već sam ga počeo zaboravljati, a ti si me sad opet podsjetila na njega. Znaš što mi je rekao prije nego što si došla?” “Nobu-san”, rekla sam, “moja je dužnost da vas razveselim, željeli vi piti ili ne. Gledali ste iz večeri u večer ministra kako se opija. Sad je vrijeme da se vi napijete.” Nobu me je opet zlovoljno pogledao, ali je uzeo čašu, premda s izrazom čovjeka koji ide na stratište i dugo je gledao u nju prije nego što ju je iskapio. Potom ju je spustio na stol i protrljao oči nadlanicom kao da pokušava razbistriti pogled. “Sayuri”, rekao je, “moram ti nešto reći. Čut ćeš za to prije ili kasnije. Prošlog smo tjedna ministar i ja razgovarali s vlasnicom čajane Ichiriki. Raspitivali smo se o mogućnosti da ministar postane tvoj danna.” “Ministar?” rekla sam. “Nobu-san, ne shvaćam. Je li to vi želite?” “Jasno da ne želim. Ali ministar nam je neizmjerno pomogao i nisam imao izbora. Okupacijske su se vlasti spremale donijeti konačnu presudu protiv Iwamura Elek-

490 trike, znaš. Konfiscirali bi nam kompaniju. Pretpostavljam da bismo predsjednik i ja morali naučiti miješati cement ili tako nešto, jer nam ne bi bilo dozvoljeno da se ikad više bavimo svojim poslom. Međutim, ministar ih je primorao da iznova razmotre naš slučaj i uspio ih je uvjeriti kako je postupak prema nama bio previše oštar. A to je istina, znaš.” “A Nobu-san ipak naziva ministra svakakvim imenima”, rekla sam. “Meni se čini...” “On zaslužuje da ga nazovem bilo kojim imenom koje mi padne na pamet! Meni se on ne sviđa, Sayuri. Još manje mi se sviđa što znam da mu dugujem zahvalnost.” “Shvaćam”, rekla sam. “Znači, mene ćete dati ministru zato...” “Nitko te ne pokušava dati ministru. On ionako nema dovoljno novaca da bi bio tvoj danna. Ja sam ga naveo da povjeruje kako bi kompanija Iwamura bila voljna plaćati - što, naravno, nije istina. Ja sam unaprijed znao odgovor, inače ne bih ni razgovarao s vlasnicom čajane. Ministar je bio strašno razočaran, znaš. Na trenutak mi se gotovo sažalio.” Ništa od ovog što je Nobu govorio nije bilo smiješno. Ali ipak sam se morala nasmijati, jer mi se odjednom pred očima ukazala slika ministra kao mog danne, kako se na-ginje sve niže i niže nad mene s onom svojom isturenom čeljusti, sve dok odjednom ne počne otpuhivati svoj dah u moj nos. “Ah, znači, tebi je to smiješno?” reče Nobu. “Zbilja, Nobu-san... ispričavam se, ali kad zamislim ministra...”

“Ja ga ne želim zamišljati! Dovoljno mi je to što sam morao sjediti kraj njega i razgovarati s vlasnicom Ichiriki-ja.” Natočila sam Nobuu još jedno piće, a on je natočio meni. Nimalo mi se nije pilo, soba mi se već činila ispunjena maglicom. Ali Nobu je podigao čašu i ja nisam imala drugog izbora nego piti zajedno s njim. Nakon što je iska- 491 Bi. pio čašu, obrisao je ubrusom usta i rekao: “Strašno je biti živ u ovom vremenu, Savuri.” “Nobu-san, mislila sam da pijemo kako bismo se razvedrili.” “Mi se svakako odavno poznajemo, Savuri. Možda... petnaest godina! Je li to točno?” rekao je. “Ne, nemoj odgovoriti. Hoću ti nešto reći i ti ćeš mirno sjediti i slušati. Odavna sam ti to htio reći i sad je napokon došlo vrijeme za to. Nadam se da me slušaš, jer ću to reći samo jednom. Evo: ja baš previše ne volim gejše, ti to već vjerojatno znaš. Ali oduvijek sam mislio kako ti, Savuri, nisi sasvim ista kao ostale.” Pričekala sam trenutak da Nobu nastavi, ali nije. “Je li to sve što mi je Nobu-san htio reći?” upitala sam. “Pa, zar to ne ukazuje na to da sam trebao za tebe činiti svakakve stvari? Na primjer... ha! Na primjer, trebao sam ti kupovati nakit.” “Kupovali ste mi nakit. U stvari, uvijek ste bili prema meni i odveć ljubazni. Prema meni - jer sasvim sigurno niste ljubazni prema svakome.” “Pa, trebao sam ti kupiti više toga. Uostalom, to nije ono o čemu govorim. Nije mi lako objasniti što mislim.

Pokušavam ti reći kako sam napokon shvatio kakva sam budala. Smijala si se malo prije na pomisao da ti ministar bude danna. A pogledaj mene: jednoruki muškarac, s kožom poput - kako me ono zovu, gušter?” “Oh, Nobu-san, ne smijete tako govoriti o sebi...” “Napokon je došao taj trenutak. Godinama sam čekao. Morao sam čekati da prođe ta tvoja glupost s generalom. Svaki put kad bih te zamislio s njime... no da, ne želim uopće misliti na to. I taj glupi ministar, kako mu je to samo palo na pamet! Jesam li ti ispričao što mi je večeras rekao? To je najgore od svega. Nakon što je saznao da neće postati tvoj danna, dugo je tu sjedio kao da je od zemlje i na posljetku mi je rekao: “Mislio sam da ste mi rekli kako mogu biti Savurin danna.” Nikad mu tako nešto nisam rekao! “Učinili smo što smo mogli, gospodine 492 ministre i nije nam uspjelo”, odgovorio sam mu. Onda je on rekao: “A ne biste mogli dogovoriti samo jednom?” Rekao sam mu: “Što bih vam trebao dogovoriti samo jednom? Da budete Savurin danna samo jednom? Mislite, jednu večer?” A on je na to kimnuo glavom! Dakle, rekao sam mu: “Slušajte, gospodine ministre! Dovoljno je strašno ići gazdarici čajane i predložiti čovjeka kao što ste vi za dannu takvoj ženi kao što je Savuri. Učinio sam to samo zato jer sam znao da se to neće ostvariti. Ali ako mislite...”“ “Niste mu to rekli!” “Nego što nego jesam. Rekao sam: “Ali ako mislite da bih dogovarao za vas da provedete s njom nasamo makar samo četvrtinu sekunde... Zašto biste ju vi imali? Uostalom, ne mogu ja s njom raspolagati, je li tako? Kako vam pada na pamet da bih otišao k njoj i postavio joj takvo

pitanje!”“ “Nobu-san, nadam se da se ministar nije previše uvrijedio s obzirom na sve što je učinio za kompaniju Iwamu- ra.” “Čekaj malo. Ne dozvoljavam da misliš kako sam nezahvalan. Ministar nam je pomogao zato što mu je bio posao da nam pomogne. Ponašao sam se prema njemu lijepo svih ovih mjeseci i neću sada prestati. Ali to ne znači da moram odustati od onoga na što sam čekao više od deset godina i prepustiti to njemu! Sto bi bilo da sam došao k tebi kao što je tražio? Bi li rekla: “U redu, Nobu-san, učinit ću to za vas”?” “Molim vas... Kako vam mogu odgovoriti na takvo pitanje?” “Lako. Samo mi reci kako nikad ne bi tako nešto napravila.” “Ali, Nobu-san, ja vama toliko dugujem... Ako biste me zamolili za uslugu, ne bih vas mogla lako odbiti.” “No, to je nešto novo! Jesi li se promijenila, Savuri, ili je uvijek postojao dio tebe o kojem ja ništa nisam znao?” “Ja sam često mislila kako Nobu-san ima pretjerano visoko mišljenje o meni...” 493 154-_ “Ja nikad krivo ne procijenim ljude. Ako ti nisi onakva žena kakva mislim da jesi, onda ni ovaj svijet nije ono što sam mislio da jest. Hoćeš reći da bi razmišljala o tome da se podaš čovjeku kao što je ministar? Zar nisi svjesna toga da na ovom svijetu postoji ispravno i pogrešno, dobro i zlo? Ili si prevelik dio svog života provela u Gionu?”

“Nebesa, Nobu-san... godinama vas nisam vidjela tako bijesnog...” Izgleda, nisam mogla ništa gore reći, jer je Nobuovo lice odjednom buknulo od srdžbe. Zgrabio je čašu i tako njome tresnuo o stol da je puknula, a kockice leda su se razletjele po stolu. Nobu je okrenuo ruku da pogleda prugu krvi na dlanu. “Oh, Nobu-san!” “Odgovori mi!” “Ne mogu se u ovom času ni sjetiti što ste me pitali... molim vas, moram otići po nešto za vašu ruku...” “Bi li se podala ministru, bez obzira tko bi to tražio od tebe? Ako si takva žena koja bi tako nešto učinila, hoću da ovog časa izađeš iz sobe i da nikad više ne pokušaš sa mnom razgovarati!” Nisam mogla shvatiti kako se ova večer razvila u tako opasnu situaciju, ali mi je bilo savršeno jasno kako mu mogu dati samo jedan odgovor. Očajnički sam željela otrčati po ručnik kako bih mu oprala i previla ruku - krv mu je već curila po stolu - ali je on gledao u mene s takvom žestinom da se nisam usudila ni maknuti. “Nikad tako nešto ne bih učinila”, rekla sam. Mislila sam da će ga to smiriti, ali on je nastavio bijesno zuriti u mene još jedan dugi, zastrašujući trenutak. Napokon je odahnuo i polako se opustio. “Idući put progovori prije nego što se moram porezati kako bih dobio odgovor.” Požurila sam iz sobe kako bih našla vlasnicu čajane. Ona je došla s nekoliko sluškinja koje su sa sobom donijele zdjelu vode i ručnike. Nobu joj nije dopustio zvati liječnika, a istini za volju, posjekotina nije bila tako strašna kako sam se bojala. Kad je gazdarica otišla sa sluškinja- 494

ma, Nobu je bio neobično tih. Pokušala sam započeti razgovor, ali on nije pokazivao nikakvo zanimanje za bilo što od onog što sam govorila. “Prvo vas ne mogu smiriti”, napokon sam mu rekla, “a sad vas ne mogu natjerati da progovorite. Ne znam je li bih vas tjerala da još pijete ili je problem u tome što ste se već napili.” “Dovoljno smo popili, Sayuri. Vrijeme je da odeš i do-neseš mi onaj kamen.” “Kakav kamen?” “Onaj koji sam ti dao prošle jeseni. Onaj komad betona od naše srušene tvornice. Idi i donesi ga.” Osjetila sam kako sam se sva ohladila kad sam to čula - jer vrlo sam dobro znala što mi govori. Došlo je vrijeme da se Nobu ponudi za mog dannu. “Oh, časna riječ, toliko sam popila, ne znam je li uopće mogu hodati!” rekla sam. “Možda bi mi Nobu-san dopustio da to donesem sljedeći put kad se vidimo?” “Donijet ćeš ga noćas. Što misliš, zašto sam ostao nakon što je ministar otišao? Idi i donesi ga, ja ću te ovdje čekati.” Pomislila sam na to da pošaljem neku sluškinju, ali znala sam da joj ne bih mogla objasniti gdje će ga naći. I tako, s nešto teškoća, oteturala sam niz hodnik, uvukla noge u cipele i otpljuskala - tako mi se činilo, s obzirom na onoliku količinu alkohola u meni - kroz ulice Giona. Kad sam došla u okiyu, otišla sam u svoju sobu i našla taj komad betona, umotan u komad svile i zaguran u dno police u mom ormaru. Odmotala sam ga i ostavila svilu na podu, iako ne znam točno zašto. Kad sam izašla iz sobe, Tetića me je presrela u predsoblju - vjerojatno me je čula kako se spotičem i došla je vidjeti što se to događa - te me upitala zašto nosim u ruci taj kamen.

“Nosim ga Nobu-sanu, Tetiće”, rekla sam. “Molim vas, spriječite me.” “Pijana si, Sayuri. Sto te je to spopalo večeras?” “Moram mu ga vratiti. I.... oh, za mene više nema života ako to učinim. Molim vas, ne dajte mi da odem...” 495 Trideset treće poglavlje i “Pijana i plače. Gora si od Hatsumomo! Ne možeš takva iz kuće.” “Onda, molim vas, nazovite Ichiriki. I recite im neka kažu Nobu-sanu da neću doći. Hoćete?” “Zašto Nobu-san čeka da mu doneseš kamen?” “Ne mogu to objasniti, ne mogu...” “Nije ni važno. Ako te on čeka, morat ćeš otići”, rekla mi je i za ruku me odvela natrag u sobu, gdje mi je obrisala lice mokro od suza i popravila šminku. Ja sam potpuno omlitavila dok je ona to radila, tako da mi je morala poduprijeti bradu kako mi se glava ne bi klimala. Na kraju je izgubila strpljenje i zgrabila mi glavu u obje ruke te mi oštro zapovjedila neka budem mirna. “Nadam se da te nikad više neću vidjeti ovakvu, Sa-vuri. Samo nebo zna što te je spopalo.” “Ja sam glupača, Tetiće.” “Večeras se u svakom slučaju tako ponašaš”, odgovorila mi je. “Majka će se jako ljutiti ako si učinila nešto zbog čega si izgubila sklonost Nobu-sana.” “Još nisam”, rekla sam. “Ali ako se možete sjetiti bilo čega što bi...” “Tako se ne govori”, prekinula me je Tetića. I nije više progovorila ni riječi dok nije završila sa šminkanjem.

Vratila sam se u Ichiriki, držeći taj teški kamen s obje ruke. Ne znam je li doista bio tako težak ili su moje ruke otežale od pića. Ali kad sam se ponovo pridružila Nobuu u sobi, osjećala sam da sam iscrpjela svu snagu koju sam imala. Da mi je počeo govoriti o tome kako ću postati njegova ljubavnica, nisam sigurna je li bih bila u stanju obuzdati svoje osjećaje. Stavila sam kamen na stol. Nobu ga je uzeo i držao ga u ruci ovijenoj ručnikom. “Nadam se da ti nisam obećao ovako veliki dragulj”, rekao je. “Toliko novaca ipak nemam. Ali postale su moguće neke stvari koje ranije nisu bile moguće.” Naklonila sam se i pokušala sam pritom ne izgledati nesretno. Nobu mi nije trebao tumačiti što to znači. 496 Te iste noći ležala sam na svom futonu dok se soba okretala oko mene. Odlučila sam biti poput ribara koji satima strpljivo svojom mrežom vadi ribu iz mora. Svaki put kad mi u glavu naiđu misli o predsjedniku, izgrabit ću ih iz sebe i grabit ću ponovo i ponovo, sve dok ih sve ne istrijebim. To bi, sigurna sam, bio pravi način, da sam ga uspjela primijeniti. Ali kad bi mi se javila prva misao na njega, nikad je ne bih uspjela uhvatiti prije nego što bi dobila zamah i odnijela me upravo tamo, odakle sam prognala svoje misli. Mnogo bih puta zaustavila samu sebe i rekla: nemoj misliti na predsjednika, misli na Nobua. I onda bih, vrlo promišljeno, sastavljala u mašti sliku svog susreta s Nobuom negdje u Kvotu. Ali nešto bi uvijek krenulo krivo. Na primjer, zamislila bih da se s Nobuom susrećem na mjestu na kojem sam često zamišljala susret s predsjednikom... i u hipu bih se ponovo izgubila u mislima o predsjedniku.

Tjednima sam se tako mučila pokušavajući se iz temelja promijeniti. Ponekad, kad bih se neko vrijeme oslobodila misli o predsjedniku, počela bih se osjećati kao da se poda mnom otvorio ponor bez dna. Izgubila sam apetit i nisam mogla jesti čak ni čistu juhu u zdjelici koju bi mi mala Etsuko donosila kasno noću. Onih nekoliko puta kad sam jasno uspjela usredotočiti misli na Nobua, obuzela bi me nekakva tupost, tako da uopće ništa nisam osjećala. Dok bih se šminkala, lice mi je visjelo poput kimona na vješalici. Tetića mi je rekla da izgledam kao duh. Odla- 497 žila sam na zabave i bankete kao i obično, ali sam tamo samo šutke klečala s rukama u krilu. Znala sam da se Nobu sprema ponuditi za mog dan-nu i svakog sam dana čekala da ta vijest stigne do mene. Međutim, tjedni su se sporo vukli, a od Nobua nije bilo ni glasa. A onda, jednog vrućeg popodneva krajem lipnja, gotovo punih mjesec dana nakon što sam mu vratila onaj komad betona, Majka mi je donijela novine dok sam sjedila za ručkom i otvorila ih da mi pokaže članak pod naslovom: “Iwamura Elektrika osigurala financijsku potporu Mitsubishi banke.” Očekivala sam da će se u članku spominjati Nobu i ministar, te svakako predsjednik, ali članak je uglavnom navodio obavijesti kojih se više ne mogu ni sjetiti. Koliko se sjećam, pisalo je da su okupacijske vlasti promijenile klasifikaciju Iwamura Elektrike od... ne sjećam se - od nekakve klase u nekakvu drugu klasu. Što je značilo, kako se dalje objašnjavalo u članku, da je kompaniji ukinuto ograničenje prema kojem nije smjela sklapati ugovore, tražiti zajmove i tako dalje. Slijedilo je nekoliko odlomaka o kamatama i kreditima, te

na kraju o velikom zajmu koji je kompaniji dan ranije odobrila Mitsubishi banka. S mukom sam dočitala članak do kraja jer je bio pun brojaka i poslovnih izraza. Kad sam završila, pogledala sam Majku, koja je klečala s druge strane stola. “Situacija kompanije Iwamura u potpunosti se preokrenula”, rekla je. “Zašto mi to nisi rekla?” “Majko, ja jedva nešto razumijem od ovog što sam upravo pročitala.” “Ne čudi me što nam se Nobu Toshikazu nije zadnjih dana javljao. Sigurno znaš da se on ponudio za tvog dan-nu. Mislila sam ga odbiti. Tko bi htio muškarca čija je budućnost nesigurna? Sad vidim zašto si mi se činila tako odsutnom ovih nekoliko tjedana! Pa, sad se možeš opustiti. Napokon će se to dogoditi. Svi znamo kako ti je Nobu drag i koliko si bila vezana za njega svih ovih godina.” Nastavila sam gledati u stol kao prava poslušna kći. Ali sigurna sam da sam izgledala žalosno, jer je Majka nakon male stanke dodala: 498 “Ne smiješ biti tako bezvoljna kad te Nobu pozove u krevet. Možda nešto nije u redu s tvojim zdravljem. Poslat ću te liječniku čim se vratiš iz Amamija.” Jedino mjesto tog imena za koje sam čula bio je jedan mali otok nedaleko Okinawe; nisam mogla zamisliti da je Majka mislila na taj otok. Međutim, kako mi je potom objasnila, vlasnicu Ichirikija nazvala je upravo tog jutra kompanija Iwamura u vezi s izletom na otok Amami krajem tjedna. Pozvali su mene, Mamehu i Buču, te još jednu gejšu čijeg se imena Majka nije mogla sjetiti. Trebale smo krenuti u petak popodne.

“Ali Majko... to nema nikakvog smisla”, rekla sam. “Izlet na dva dana u jedno tako udaljeno mjesto? Samo putovanje brodom traje jedan dan.” “Nećete se voziti brodom. Kompanija Iwamura je za sve vas sredila da letite zrakoplovom.” U sekundi sam zaboravila sve svoje brige zbog Nobua i naglo sam se uspravila kao da me je netko ubo iglom. “Majko!” rekla sam. “Ja nikako ne mogu letjeti zrakoplo- vom.” “Ako budeš sjedila u zrakoplovu i stvar se digne u zrak, neće ti drugo preostati!” odgovorila mije. Vjerojatno je mislila kako je to što je rekla jako smiješno, jer su joj se ramena zatresla od onog njezinog kašljucavog smijeha. Kad je još uvijek takva nestašica benzina zrakoplovi sigurno ne mogu letjeti, zaključila sam i odlučila da se više ne brinem. - Međutim, to me je umirilo samo do sljedećeg dana kad sam razgovarala s vlasnicom Ichirikija. Izgleda da su neki američki časnici na Okinawi letjeli nekoliko puta mjesečno na dopust u Osaku. Obično bi se zrakoplov vraćao prazan, a onda bi za nekoliko dana ponovo došao po njih. Kompanija Iwamura dogovorila je da nas prevezu u oba smjera na povratnim letovima kad zrakoplov leti prazan. Išli smo na Amami samo zato što se nudila ta mogućnost, inače bismo vjerojatno otputovali u neke to- 499 pliće i ne bismo se trebali bojati hoćemo li se živi vratiti kući. Posljednje što mi je rekla vlasnica Ichirikija bilo je: “Sretna sam što ćeš ti morati u tome letjeti, a ne ja.” U petak ujutro krenuli smo u Osaku vlakom. Osim gospodina Bekkua, koji je išao s nama do aerodroma

kako bi nam se našao pri ruci oko prtljage, skupina se sastojala od Mamehe, Buče, mene i jedne postarije gejše koja se zvala Shizue. Shizue je bila iz četvrti Pontocho, a ne iz Giona i imala je sijedu kosu i ružne naočale, te je zbog toga izgledala još starija nego što je doista bila. Što je još gore, posred brade imala je duboki usjek, tako da joj je brada sličila na dvije dojke. Gledala nas je kao što visoki cedar gleda na korov koji raste u njegovom podnožju. Većinom je zurila kroz prozor vagona, a svako malo bi otvorila kopču na svojoj narančastocrvenoj torbici kako bi iz nje izvadila bombon, te bi nas pritom pogledala kao da joj nije jasno zbog čega mora trpjeti našu prisutnost. Od kolodvora u Osaki do aerodroma vozili smo se u malom autobusu koji nije bio mnogo veći od običnog automobila, a vozio je na ugljen i bio jako prljav. Napokon, nakon nešto više od jednog sata, iskrcao nas je kraj jednog srebrnastog zrakoplova s dva velika propelera na krilima. Nimalo me nije utješio pogled na sićušni kotač na kojem je ležao rep, a kad smo ušle unutra, pod je bio tako jako nagnut da sam bila sigurna kako je nešto na tom zrakoplovu polomljeno. Muškarci su se već bili ukrcali; sjedili su na sjedalima u dnu zrakoplova i vodili poslovne razgovore. Osim predsjednika i Nobua, tu je bio i ministar, te jedan stariji čovjek, za kojeg sam kasnije saznala da je direktor podružnice Mitsubishi banke. Kraj njega je sjedio neki muškarac od kojih tridesetak godina, s identičnom rascijepljenom bradom kakvu je imala Shizue i s isto tako debelim naočalama. Pokazalo se da je Shizue dugogodišnja ljubavnica direktora banke i da je to njihov sin.

Sjele smo u prednji dio zrakoplova i ostavile muškarce njihovim dosadnim razgovorima. Ubrzo sam čula kaš-ljucanje motora i zrakoplov je zadrhtao... a kad sam po- 500 gledala kroz prozor, vidjela sam da se golemi propeler počeo okretati. U nekoliko sekundi njegova su se sabljasta krila, uz strašno brujanje, počela strelovito okretati tako reći na nekoliko centimetara od moga lica. Bila sam uvjerena da će se otkinuti, uletjeti kroz stijenku zrakoplova i prerezati me na pola. Mameha me je posjela uz prozor jer je mislila da će me pogled kroz prozor umiriti kad se jednom dignemo u zrak, ali je sad, kad je vidjela propeler, odbila sa mnom zamijeniti mjesta. Buka motora još se više pojačala i zrakoplov se poskakujući pokrenuo vozeći po aerodromu, skrećući tu i tamo. Napokon je buka dosegla zastrašujući vrhunac i pod zrakoplova se nagnuo prema natrag. Nakon još nekoliko sekundi čuli smo udarac i počeli se dizati u zrak. Tek kad je zemlja već bila daleko ispod nas, netko nam je napokon rekao kako udaljenost do odredišta iznosi sedam stotina kilometara i kako će let trajati blizu četiri sata. Kad sam to čula, oči su mi se zacaklile od suza i svi su mi se počeli smijati. Navukla sam na prozor zastore i pokušala se smiriti čitajući nekakav časopis. Prošlo je dosta vremena i Mameha je, u sjedalu do mene, već spavala kad sam podigla glavu i ugledala Nobua kako stoji u prolazu. “Sayuri, jesi li dobro?” upitao me je, govoreći tiho da ne probudi Mamehu. “Mislim da me Nobu-san još nikad nije tako nešto pitao”, rekla sam. “Mora daje posebno dobro raspoložen.” “Budućnost se još nikad nije činila tako puna obećanja!”

Mameha se promeškoljila i Nobu nije više ništa rekao, nego je produžio dalje niz prolaz do zahoda. Prije nego što je otvorio vrata, osvrnuo se natrag prema onom dijelu zrakoplova gdje su sjedili muškarci. Na trenutak sam ga vidjela iz jednog kuta, iz kojeg sam ga rijetko kad vidjela i koji mu je davao izgled duboke koncentracije. Kad je bacio kratak pogled prema meni, pomislila sam kako je možda naslutio da mene moja budućnost isto toliko ispunjava brigom, koliko njega njegova ispunjava nadom. Kad sam mislila o tome, učinilo mi se čudno koliko 501 me Nobu malo razumije. Naravno, gejša koja očekuje ra- ; zumijevanje od svog danne sliči mišu koji očekuje suosjećanje od zmije. Uostalom, kako bi me Nobu uopće mogao razumjeti kad me poznaje jedino kao gejšu koja brižljivo skriva svoju pravu ličnost? Predsjednik je bio jedini muškarac kojeg sam zabavljala kao gejša Sayuri, a koji me je prije toga poznavao kao Chiyo - iako mi je bilo čudno razmišljati o tome na taj način, jer mi to nikad ranije nije palo na pamet. Sto bi Nobu učinio da me je on onog dana našao na obali Shirakawe? Sigurno bi jednostavno prošao pokraj mene... i koliko bi mi život bio lakši da se tako dogodilo. Ne bih provodila noći žudeći za predsjednikom. Ne bih povremeno navraćala u parfimerije samo da osjetim miris talka u zraku i podsjetim se na miris njegove kože. Ne bih se mučila pokušavajući u mašti dočarati sliku sebe i njega na nekom nepoznatom mjestu. Ako me možda sad kaniš upitati zašto sam to činila, odgovorit ću ti: zašto zrela kaki jabuka ima tako sladak okus? Zašto drvo koje gori ima takav miris?

Ali eto, opet sam se upustila u te misli, poput djevojčice koja pokušava rukama uhvatiti miša. Zašto ne mogu prestati misliti o predsjedniku? Kad su se malo kasnije otvorila vrata zahoda i svjetlo se ugasilo, bila sam sigurna da mi se na licu jasno vidi patnja. Nisam mogla podnijeti da me Nobu takvu vidi, zato sam oslonila glavu na prozor i pravila se da spavam. Kad je prošao, otvorila sam oči i otkrila da sam glavom razmaknula zastore, tako da sam sad gledala van, po prvi put otkako smo poletjeli s piste. Ispod nas se pružao pogled na beskraj modrog oceana, prošaran mrljama zelene boje poput zada u ukrasima za kosu koje je Mameha ponekad nosila. Nikad nisam zamišljala ocean posut zelenim mrljama. Kad sam ga gledala sa strme obale u Yoroidu uvijek je imao boju škriljevca. Ovdje se pružao sve do crte nalik na napetu nit vune, gdje je počinjalo nebo. Pogled koji mi se pružao nije bio nimalo zastrašujući, nego neopisivo divan. Čak je i nejasni krug propelera bio na svoj način lijep, a srebrno krilo zrakoplova doimalo se veličan- 502 stveno, ukrašeno onim simbolima što su ih nosili američki ratni zrakoplovi. Kako je bilo čudno gledati ih ovako, sjećajući se vremena od prije samo pet godina. Vodili smo s njima nemilosrdan rat kao neprijatelji, a sada? Mi smo se odrekli svoje prošlosti; to je bilo nešto što sam ja vrlo dobro shvaćala, jer sam i sama to učinila. Kad bih samo mogla naći načina da se odreknem svoje budućnosti... A onda mi se u duhu pojavila zastrašujuća slika: vidjela sam sebe kako režem sudbinsku sponu koja me spajala s Nobuom i gledam ga kako pada u beskraj oceana ispod mene.

Hoću reći, to nije bila samo neka pomisao ili neka vrsta sanjarenja. Hoću reći kako sam u tom trenutku o-djednom točno shvatila kako to trebam izvesti. Naravno, nisam kanila Nobua stvarno baciti u ocean, ali sam jasno shvatila, tako jasno kao da mi se u mozgu otvorio nekakav prozor, što mogu učiniti da zauvijek raskinem svoju vezu s njim. Nisam željela izgubiti njegovo prijateljstvo, ali u mojim naporima da dođem do predsjednika, Nobu je bio prepreka koju ni na koji način nisam uspijevala zaobići. Međutim, mogla sam ga dovesti do toga da izgori u plamenu vlastite srdžbe - on mi je sam rekao kako to mogu postići one noći u Ichirikiju prije nekoliko tjedana, samo trenutak nakon što je porezao ruku. Ako sam takva žena koja bi se podala ministru, rekao je, onda želi da izađem iz sobe i nikad više neće sa mnom razgovarati. Takav me je osjećaj obuzeo kad sam o tome mislila... kao nakon krize u bolesti, kad počne padati temperatura. Cijelo mi je tijelo bilo vlažno od znoja. Bilo mi je drago što Mameha još uvijek spava, jer bi se ona sigurno začudila kad bi me vidjela kako dahćem i prstima brišem znoj sa čela. To čega sam se sjetila, hoću li doista to moći izvesti? Ne mislim na sam čin zavođenja ministra, vrlo dobro sam znala da to mogu obaviti. To će biti kao da idem liječniku na injekciju. Okrenut ću glavu i nakon nekog vremena sve će biti gotovo. Ali hoću li moći tako nešto napraviti Nobuu? Na kakav ću mu se strašan način odužiti za svu njegovu ljubaznost. U usporedbi s većinom muškaraca ko- 503 je gejše godinama moraju trpjeti, Nobu je vjerojatno vrlo poželjan danna. Ali hoću li moći podnijeti život u kojem su

zauvijek ugašene sve moje nade? Tjednima sam se pokušavala uvjeriti kako mogu tako živjeti, no, da li bih to stvarno mogla? Pomislila sam kako možda sada shvaćam kako je Hatsumomo postala tako nemilosrdno okrutna i kako je Bakica postala tako zla. Pa čak i Buča, koja je tek navršila trideset godina, već godinama u sebi nosi gorčinu razočaranja. Jedino što je mene dosad od tog sačuvalo bila je nada, a hoću li sada moći učiniti nešto tako gnusno samo da bih održala tu nadu? Ne govorim o zavođenju ministra, govorim o iznevjeravanju Nobuova povjerenja. Nastavila sam se boriti s tim mislima sve do kraja leta. Nikad ne bih mogla zamisliti da sam sposobna smišljati takvu spletku, ali s vremenom sam počela gledati na pojedine korake koje moram napraviti kao na poteze u igri šaha: odvući ću ministra u stranu u svratištu - ne, ne u svratištu, na nekom drugom mjestu - i prevarom nekako navesti Nobua da naleti na nas... ili bi možda bilo dovoljno da to čuje od nekoga drugoga? Možeš zamisliti kako sam bila iscrpljena pri kraju leta. Vjerojatno sam izgledala duboko zabrinuta dok smo izlazili iz zrakoplova, jer mi je Mameha stalno ponavljala kako je let prošao i kako sam sad napokon sigurna. Stigli smo u svratiste otprilike jedan sat prije zalaska sunca. Ostali su se divili sobi u kojoj ćemo svi spavati, ali ja sam bila toliko uzrujana da sam se samo mogla pretvarati kako joj se divim. Soba je bila vrlo prostrana, kao najveća soba u čajani Ichiriki i vrlo lijepo namještena u japanskom stilu, s tatami strunjačama i ulaštenim drve-tom. Jedan od dužih zidova sobe bio je sav od stakla - to su bila vrata prema vrtu punom čudesnih tropskih biljaka od kojih su neke imale lišće zamalo veliko kao odrastao

čovjek. Natkrivena staza vodila je kroz vrt do obale jedne rječice. Kad smo smjestili prtljag, svi smo bili spremni za o-dlazak na kupanje. Od uprave svratišta dobili smo složive paravane koje smo namjestili u sredini sobe kao neku vr- 504 stu kabine. Presvukli smo se u pamučna kimona i otputili se natkrivenim stazama kroz raskošno zelenilo do izvora termalne vode na drugom kraju svratišta. Ulaz za muškarce bio je pregradom odvojen od ulaza za žene i postojali su odvojeni prostori za pranje popločani keramičkim pločicama. Ali nakon što smo uronili u tamnu vodu termalnog izvora i odmaknuli se od ruba pregrade, ponovo smo bili svi zajedno, muškarci i žene. Direktor banke stalno se šalio s Mamehom i sa mnom, govoreći nam kako želi da mu jedna od nas donese određeni oblutak ili grančicu ili nešto slično iz šume koja je dopirala do ruba izvora - smisao te šale, dakako, bio je u tome što nas je htio vidjeti gole. Njegov je sin čitavo to vrijeme bio udubljen u razgovor s Bučom i nije nam trebalo dugo da shvatimo zašto. Bučine su prilično velike grudi stalno izranjale na površinu vode, dok je ona kao i uvijek veselo brbljala, potpuno nesvjesna toga što se događa. Možda ti se čini čudno što smo se svi zajedno kupali, muškarci i žene, i što smo kasnije svi kanili spavati u istoj sobi. Ali, zapravo, gejše se redovito tako ponašaju sa svojim najboljim mušterijama - ili je barem to bio običaj u moje vrijeme. Dakako, ni jedna gejša koja drži do svog ugleda neće nikad dopustiti da se nađe u sličnoj situaciji sama s nekim muškarcem koji nije njezin danna. Ali kupati se ovako bezazleno u skupini, dok tamne vode

izvora prikrivaju naša gola tijela... to je nešto sasvim drugo. A što se tiče zajedničkog spavanja, u japanskom čak postoji poseban izraz za to - zakone, to jest “riblje spavanje”. Ako zamisliš skuše nabacane na gomilu u košari, pretpostavljam da će ti biti jasno značenje tog izraza. Ovakvo kupanje u skupini bilo je bezazleno, kako rekoh. Ali to ne znači da se neka ruka ne bi ponekad pri-krala tamo gdje ne smije i ta je misao bila vrlo prisutna u mojoj glavi dok sam se namakala u toploj vodi izvora. Da je Nobu bio čovjek koji voli zadirkivati, mogao je doplivati do mene i onda me, nakon što bismo neko vrijeme ćaskali, odjednom zgrabiti za bok ili... pa, bilo gdje, istini za volju. Uobičajeni bi sljedeći korak bio da ja vrisnem, na 505 što bi se Nobu nasmijao i sve bi se završilo na tome. Ali Nobu nije bio takav tip muškarca. Neko je vrijeme bio u vodi, razgovarajući s predsjednikom, a sad je sjedio na jednom kamenu samo s nogama u vodi i jednim malim ručnikom oko bokova, te nije obraćao pozornost na nas ostale, nego je odsutno trljao batrljak svoje ruke i zamišljeno piljio u vodu. Sunce je sad već bilo zašlo i gotovo se bilo smračilo, ali je Nobu sjedio u svjetlu jednog papirnatog lampiona. Nikad ga dotad nisam vidjela tako izloženog. Ožiljci, za koje sam mislila da su mu bili najgori na jednoj strani lica, bili su jednako tako strašni na onom ramenu ispod kojeg mu je bila amputirana ruka - iako mu je drugo rame bilo prekrasno glatko, kao jaje. I kad sam pomislila da razmišljam o tome da ga iznevjerim... On će misliti kako sam to učinila samo zbog jednog razloga, nikad neće shvatiti pravu istinu.

Nisam mogla podnijeti pomisao na to da bih ga mogla povrijediti ili uništiti njegovo poštovanje prema meni. Uopće nisam bila sigurna hoću li imati snage izvesti ono što sam naumila. Sutradan poslije doručka, svi smo pošli u šetnju kroz tropsku šumu do obližnje kamenite obale oceana gdje se rječica što je tekla uz naše svratiste ulijevala u more preko slikovitog malog slapa. Dugo smo ondje stajali, diveći se ljepoti krajolika, i kad smo se već svi spremali otići, predsjednik se jedva uspio otrgnuti od tog čarobnog prizora. Na povratku sam hodala pokraj Nobua koji je još uvijek bio vedar i raspoložen kao rijetko kada. Kasnije smo obišli otok u vojnom kamionu koji je u stražnjem dijelu imao pričvršćene klupe, te smo vidjeli banane i ananas na stablu i prekrasne ptice. S vrha planine ocean je izgledao kao zgužvani pokrivač tirkizne boje s tamnomodrim mrljama. Tog popodneva smo prošetali prašnim ulicama malog mjesta i ubrzo došli do jedne stare drvene zgrade s kosim krovom pokrivenim slamom koja nam je izgledala kao nekakvo skladište. Na kraju smo otišli straga gdje se Nobu 506 popeo uz kamene stube i kad je otvorio vrata na uglu zgrade, svjetlo sunca palo je na prasnu pozornicu od dasaka. Očito je to nekoć bilo skladište, ali je zatim pretvoreno u mjesno kazalište. Kad sam prvi put ušla unutra, nisam ništa naročito mislila. Ali kad su se vrata zalupila, a mi ponovo izašli na ulicu, opet me je uhvatio onaj osjećaj krize, jer mi se u glavi pojavila slika kako ležim ondje na daščanom podu s ministrom, a vrata se djelomično otvaraju i na nas pada mlaz sunčevog svjetla. Ne bismo se imali gdje sakriti, Nobu bi nas morao vidjeti.

Umnogome je upravo to bilo mjesto kakvo sam tražila i samo se napola nadala da bih ga mogla naći. Ali nisam tada sve ovo mislila, zapravo, nisam uopće ništa mislila, više sam se borila da nekako sredim misli. Imala sam osjećaj da mi misli cure kao riža iz poderane vreće. Dok smo se uspinjali uzbrdo na povratku do svratišta, morala sam malo zaostati kako bih iz rukava izvukla rupčić. Svakako je bilo vruće tamo na cesti, jer nam je popodnevno sunce sjalo ravno u lice. Ja nisam bila jedina koja se znojila. Međutim, Nobu se vratio do mene i upitao me jesam li dobro. Kako mu nisam mogla odmah odgovoriti, nadala sam se da će zaključiti kako se znojim zbog napornog uspona. “Čitavo ovo vrijeme ne izgledaš dobro, Sayuri. Možda si trebala ostati u Kvotu.” “Ali kad bih imala prilike vidjeti ovaj prekrasan otok?” “Siguran sam da nikad dosad nisi bila ovako daleko od kuće. Odavde je do Kvota isto toliko koliko od Kvota do Hokaida.” Ostali su već nestali iza zavoja ispred nas. Preko No-buova ramena mogla sam vidjeti strehe svratišta kako proviruju iz gustog raslinja. Htjela sam mu nešto odgovoriti, ali su mi duh ponovo zaokupile one misli koje su me rastužile već u zrakoplovu, to jest kako me Nobu uopće ne razumije. Kvoto nije moj dom, ne u onom smislu kako je to Nobu, čini se, mislio; to nije mjesto gdje sam odrasla i od kojeg se nikad nisam udaljavala. I u tom času, dok sam piljila u njega na vrelom suncu, odlučila sam da uči- 507

nim to čega sam se bojala. Iznevjerit ću Nobua, premda i sad stoji tu i gleda me tako ljubaznim pogledom. Ugurala sam rupčić u rukav drhtavom rukom i potom smo se bez riječi nastavili uspinjati prema svratištu. Kad sam ušla u sobu, predsjednik i Mameha su već sjedili za stolom pripremajući se odigrati partiju igre go protiv direktora banke, uz kojega su Shizue i njihov sin sjedili kao kibici. Staklena su vrata bila otvorena i ministar je oslonjen na lakat zurio u vrt, guleći prstima vanjski ovoj kratkog komada trske koji je donio sa sobom sa šetnje. Očajnički sam se bojala da Nobu ne počne razgovarati sa mnom, jer onda ne bih mogla pobjeći, ali on je otišao ravno do stola i počeo razgovarati s Mamehom. Još nisam smislila kako ću namamiti ministra da ode sa mnom do kazališta, a još manje sam znala kako ću izvesti da nas Nobu ondje zatekne. Možda bi Buča povela Nobua u šetnju ako je zamolim? Nisam mislila da mogu Mamehu zamoliti za tako nešto, ali Buča i ja smo zajedno provele dio djetinjstva i premda je ja ne bih nazvala sirovom kao što ju je nazvala Tetića, u njoj je doista postojala određena crta prostote, stoga se neće toliko zgroziti nad onim što sam nakanila. Morat ću je izričito uputiti da Nobua dovede u kazalište, jer malo je vjerojatno da bi mogli nabasati na nas tamo pukim slučajem. Neko sam vrijeme klečala zamišljeno gledajući suncem obasjani vrt i priželjkujući da mogu opušteno uživati u ljepoti tropskog popodneva. Stalno sam se pitala jesam li pri zdravoj pameti kad se ovako nešto spremam učiniti, ali premda su me mučile stanovite dvojbe, to nije bilo dovoljno da me spriječi u provođenju moga plana. No, očigledno se ništa neće dogoditi dok ne uspijem odvući ministra ustranu, ali pritom nisam smjela na sebe privući

ničiju pozornost. Ministar je nešto ranije zatražio od sluškinje da mu donese užinu i sad je sjedio, s pladnjem među nogama, ulijevajući u sebe pivo i ubacujući štapićima u usta komadiće usoljene utrobe liganja. Možda se tebi gadi čak i pomisliti na takvo jelo, ali uvjeravam te da ćeš usoljene utrobe liganja naći ne samo u barovima i restorani- 508 ma u Japanu, nego i ovdje u New Yorku. To je bila omiljena poslastica moga oca, ali meni se oduvijek pri pogledu na to dizao želudac. Čak mi je bilo teško gledati ministra kako to jede. “Gospodine ministre”, tiho sam mu rekla, “biste li željeli da vam pokušam naći nekakvu ukusniju zakusku?” “Ne”, odgovorio mi je, “nisam gladan.” Moram priznati da sam se na to upitala zašto onda uopće jede. Mameha i Nobu odšetali su kroz stražnja vrata zaokupljeni razgovorom, a ostali, uključujući Buču, stajali su okupljeni oko go ploče na stolu. Izgleda da je predsjednik upravo napravio nekakvu glupu pogrješku i svi su se smijali. Činilo mi se da mi se sad pruža prilika. “Ako jedete samo zato što vam je dosadno, gospodine ministre”, rekla sam, “zašto vi i ja ne bismo malo razgledali svratiste? Ja sam to čitavo vrijeme željela, ali dosad nismo imali vremena.” Nisam čekala da mi odgovori, nego sam ustala i izašla iz sobe. Odahnula sam kad je on trenutak kasnije došao u hodnik da mi se pridruži. Šutke smo išli hodnikom dok nismo došli do ugla gdje sam vidjela kako niotkuda nitko ne dolazi prema nama. “Oprostite, gospodine ministre”, rekla sam, “ali... kako bi bilo da se nas dvoje prošetamo dolje do mjesta?” Izgledao je silno zbunjen tim mojim prijedlogom.

“Ostalo nam je još jedan sat ili nešto više do mraka”, nastavila sam, “a ja sam se sjetila nečeg što bih voljela još jednom pogledati.” Nakon duge stanke, ministar reče: “Moram prvo na zahod.” “Dobro, to je u redu”, rekla sam mu. “Vi obavite to što trebate i kad budete gotovi, pričekajte me ovdje, na ovom mjestu, pa ćemo se zajedno prošetati. Nemojte nikamo ići dok ne dođem po vas.” Činilo se da se ministar slaže s time. Nastavio je hodnikom prema zahodu, a ja sam krenula natrag prema sobi. Osjećala sam se kao u nekoj maglici - sad kad sam 509 stvarno počela izvršavati svoj naum - i kad sam prislonila ruku na vrata da ih odgurnem ustranu, prsti su mi bili tako utrnuli da sam jedva osjetila kako nešto dodirujem. Buča više nije bila kod stola. Tražila je nešto u svom kovčegu. U prvi mah, kad sam pokušala govoriti, iz grla mi nije izašao nikakav zvuk. Morala sam se nakašljati i ponovo pokušati. “Oprosti, Bučo”, rekla sam. “Imaš trenutak vremena...” Nije izgledala kao da joj je drago što je prekidam, ali pustila je kovčeg onako u neredu i došla za mnom u hodnik. Povela sam je malo dalje od sobe, zatim sam se okrenula prema njoj i rekla: “Bučo, moram te zamoliti za jednu uslugu.” Pričekala sam malo, očekujući da ona kaže kako će biti sretna da mi pomogne, ali ona je samo stajala i gledala me. “Nadam se da se nećeš ljutiti što te to pitam...” “Pitaj”, rekla je. “Ministar i ja kanimo poći u šetnju. Odvest ću ga u ono staro kazalište i...”

“Zašto?” “Kako bismo mogli biti sami.” “Ti i ministar?” upitala je Buča s nevjericom. “Objasnit ću ti jednom drugom zgodom, ali evo što želim od tebe. Hoću da tamo dovedeš Nobua i... Bučo, ovo će ti se činiti jako čudno. Hoću da nas otkrijete.” “Kako to misliš, da vas “otkrijemo”?” “Hoću da pronađeš načina kako ćeš tamo odvesti Nobua i otvoriti ona stražnja vrata koja smo danas vidjeli, tako da...da nas on vidi.” Dok sam joj to govorila, Buča je kroz zelenilo spazila ministra kako čeka na drugoj natkrivenoj stazi. Okrenula je glavu prema meni i pogledala me. “Sto si to naumila, Savuri?” “Nemam ti sad kad objašnjavati. Ali užasno je važno, Bučo. Uistinu, čitava je moja budućnost u tvojim rukama. 510 Samo, molim te, pazi da ne dođe nitko drugi, samo ti i Nobu - nikako predsjednik, tako ti svega, ni bilo tko drugi. Odužit ću ti se na koji god način budeš htjela.” Jedan dugi trenutak, zamišljeno me je gledala. “Znači, opet je došlo vrijeme da ti Buča čini usluge, ha?” rekla je. Nisam bila sigurna što je time htjela reći, ali ona se nije potrudila objasniti mi samo se okrenula i otišla. Nisam bila sigurna je li Buča pristala da mi pomogne ili nije. Ali u tom sam trenutku jedino mogla otići liječniku na injekciju, da se tako izrazim, nadajući se da će se ona ipak pojaviti s Nobuom. Pridružila sam se ministru i zajedno smo se uputili prema gradiću.

Kad smo zaobišli zavoj i ostavili svratiste iza nas, sjetila sam se onog dana kad su me porezali po nozi i Mame-ha me odvela doktoru Raku. Tog sam popodneva osjećala kako mi prijeti nekakva opasnost koju nisam mogla do kraja razumjeti, a isto sam se tako osjećala i sada. Lice mi se tako žarilo u popodnevnom suncu kao da sam sjedila uz žeravnik hibachi a kad sam pogledala ministra, vidjela sam kako mu se znoj cijedi sa sljepoočica i obraza do vrata. Ako sve bude išlo po planu, uskoro će pritiskati taj vrat o mene... na tu pomisao izvukla sam iz obija lepezu i počela hitro mahati sve dok mi se ruka nije umorila, pokušavajući rashladiti kako sebe, tako i njega. Čitavo vrijeme neumorno sam brbljala, nastojeći održati razgovor, sve dok se nekoliko minuta kasnije nismo zaustavili pred starim kazalištem s krovom od slame. Ministar je izgledao kao da mu ništa nije jasno. Pročistio je grlo i pogledao u nebo. “Hoćete li na trenutak doći sa mnom unutra, gospodine ministre?” rekla sam. Činilo se da ne zna kako bi to protumačio, ali kad sam krenula stazom oko zgrade, poslušno je pošao za mnom. Popela sam se uz kamene stube i otvorila mu vrata. Samo je trenutak oklijevao i zatim je ušao unutra. Da 511 je ministar posjećivao Gion čitav svoj život, sigurno bi dosad shvatio što mi je na umu - jer gejša koja domami nekog muškarca na nekakvo samotno mjesto nedvojbeno stavlja na kocku svoj ugled, a jedna ugledna gejša, gejša prvog razreda, nikad to neće učiniti bez valjanog razloga. Međutim, ministar je samo stajao tamo iza vrata, u trokutu sunca, kao čovjek koji čeka autobus. Meni su se ruke toliko tresle dok sam sklapala lepezu i vraćala je ponovo

u obi da uopće nisam bila sigurna hoću li biti u stanju provesti do kraja to što sam započela. Bila mi je potrebna sva snaga koju sam imala za jednostavni pokret zatvaranja vrata, a kad sam ih zatvorila, našli smo se u polumraku jer je jedina svjetlost dopirala kroz pukotine ispod krova. Ministar je još uvijek nepokretno stajao, zagledan u hrpu slamnatih prostirki u jednom kutu pozornice. “Gospodine ministre...”, rekla sam. Glas mi je tako odjeknuo u praznoj maloj dvorani da sam odmah počela govoriti tiše. “Koliko sam razumjela, vi ste razgovarali o meni s vlasnicom Ichirikija. Je li to točno?” On je duboko udahnuo zrak, ali na kraju ništa nije rekao. “Gospodine ministre, ako mi dopuštate”, rekla sam, “htjela bih vam ispričati priču o jednoj gejši koja se zove Kazuvo. Ona više nije u Gionu, ali ja sam je nekoć dobro poznavala. Jedan vrlo važan čovjek - poput vas, gospodine ministre - upoznao je jedne večeri Kazuvo i toliko je uživao u njezinom društvu da je nakon toga svake večeri dolazio u Gion kako bi je vidio. Nakon nekoliko mjeseci, zatražio je da postane njezin danna, ali mu je vlasnica čajane, uz isprike, odgovorila kako to nije moguće. Taj je čovjek bio duboko razočaran, ali ga je onda Kazuvo jednog popodneva odvela na jedno skrovito mjesto gdje su mogli biti sami. Takvo mjesto kao što je, recimo, ovo prazno kazalište. I objasnila mu kako... iako ne može biti njezin danna...” Čim sam izgovorila ove posljednje riječi, ministrovo se lice izmijenilo kao dolina kad se raziđu oblaci i ukaže se 512 sunce. Nezgrapno je koraknuo prema meni. Meni je o-djednom počelo bubnjati u ušima. Nisam se mogla

zaustaviti, okrenula sam glavu i zatvorila oči. Kad sam ih ponovo otvorila, ministar mi je prišao tako blizu da smo se zamalo dodirivali, a onda sam osjetila njegovo znojno, go-jazno lice kako mi se prislanja uz obraz. Polako je približavao svoje tijelo mojemu, sve dok nismo bili stisnuti jedno uz drugo. Uzeo me je za ruke, vjerojatno da me povuče dolje na daske, ali sam ga zaustavila. “Pozornica je previše prašnjava”, rekla sam. “Morate donijeti jednu prostirku s one hrpe.” “Idemo tamo”, rekao je ministar. Ako legnemo na prostirke tamo u kutu, Nobu nas neće moći vidjeti u svjetlosti sunca koja će pasti na pozornicu kad se otvore vrata. “Ne, ne smijemo tamo”, rekla sam. “Molim vas, donesite prostirku ovamo.” Ministar je učinio što sam tražila i potom stao obješenih ruku uz tijelo, gledajući me. Sve do tog trenutka nekako sam napola očekivala da će nas nešto spriječiti, ali sad sam vidjela da se to neće dogoditi. Vrijeme kao da se usporilo. Kad sam iskoračila iz svojih lakiranih zori natikača i stala na prostirku, činilo mi se kao da to nisu moje noge, nego neke druge osobe. Gotovo u istom trenutku ministar je zbacio s nogu svoje cipele i pritisnuo se o mene, navlačeći s obje ruke čvor obija na mojim leđima. Nije mi jasno što je mislio, jer mi sigurno nije padalo na pamet da svučem kimono. Zaustavila sam ga. Kad sam se tog jutra oblačila, još uvijek sam se kolebala, ali kako bih za svaki slučaj bila pripravna, namjerno sam obukla jednu sivu pothaljinu koju nisam voljela - misleći kako će do večeri možda biti umrljana - i jedan sivoljubičasti i modri kimono od tanke svile, kao i neosjetljivi, srebrnasti obi. Što se pak tiče donjeg rublja, skratila sam koshimaki - “ovoj oko bokova” - tako što sam ga nekoliko puta podvila u struku,

kako se ministar, ukoliko ga ipak odlučim zavesti, ne bi previše mučio da nađe put do cilja. Kad sam mu odmaknula ruke, začu- 513 đeno me je pogledao. Valjda je mislio da ga zaustavljam i vidljivo je odahnuo kad sam se spustila na prostirku. To nije bio tatami, nego obična prostirka od pletene slame, tako da sam osjećala tvrdi pod ispod nje. Jednom sam rukom maknula ustranu kimono i pothaljinu, tako da su mi noge bile otkrivene do koljena. Ministar je još uvijek bio potpuno odjeven, ali je odmah legao na mene, pritisnuvši mi čvor obija tako bolno u leđa, da sam morala podignuti malo jedan bok kako bi mi bilo udobnije ležati. Glava mi je također bila okrenuta u stranu, jer mi je kosa bila očešljana u frizuru poznatu kao tsubushi shimada, s golemom punđom na zatiljku koju bih pokvarila ako bih legla na nju. U svakom slučaju, sve je skupa bilo prilično neudobno, ali neudobnost položaja nije bila ništa u usporedbi s nelagodom i strepnjom što sam osjećala. Odjednom sam se počela pitati gdje mi je bila pamet kad sam se odlučila dovesti u ovakvu situaciju. Ministar se pridigao na jednu ruku i počeo je drugom rukom petljati ispod o-bruba mog kimona, grebući me pritom noktima po bedrima. Ne razmišljajući što činim, stavila sam mu ruke na ramena u namjeri da ga odgurnem sa sebe... ali sam onda zamislila Nobua kao mog dannu i život bez nade koji bi me čekao, te sam odmah povukla ruke i spustila ih ponovo kraj sebe na prostirku. Ministrovi su se prsti koprcali uz moja bedra sve dalje i dalje; pokušala sam ih ne osjećati, ali to je bilo nemoguće. Kako bih nekako odvratila pozornost od tih prstiju, usredotočila

sam se na vrata. Možda će se sada otvoriti, dok još ministar ne uspije ništa napraviti, ali upravo kad sam to pomislila, čula sam zveket kopče njegova remena i zvuk povlačenja patenta na hlačama i trenutak kasnije, već se gurao u mene. Osjetila sam se nekako kao da sam ponovo petnaestogodišnja djevojčica, jer me je ono što sam osjećala podsjetilo na doktora Raka. Čak sam čula samu sebe kako jecam. Ministar se držao na laktovima, a lice mu je bilo iznad mojega. Mogla sam ga vidjeti samo kutkom jednog oka. Ovako izbliza, s onom svojom donjom čeljusti isturenom prema meni, izgledao mi je više kao nekakva životinja, nego kao ljudsko biće. A to čak i nije bilo ono najgore. Naime, zbog te istu- 514 rene čeljusti ministrova je donja usnica postala neka vrsta zdjelice u koju mu se slijevala slina. Ne znam je li to bilo zbog onih utroba liganja koje je pojeo, ali slina mu je bila nekako gusta i siva, tako da me je podsjetila na sluz što ostane na dasci nakon čišćenja ribe. Kad sam se tog jutra oblačila, zataknula sam straga u obi nekoliko listova rižinog papira od one vrste koja dobro upija tekućinu. Očekivala sam da ću ih trebati tek nakon što sve bude gotovo, jer će se ministar htjeti obrisati - to jest ako uopće odlučim izvesti svoj naum. Sad se činilo da će mi taj papir trebati mnogo ranije, kako bih obrisala lice od njegove sline. Međutim, njegova mi je težina previše pritiskala bokove da bih mogla zavući ruke u stražnji dio obija. Zadahtala sam nekoliko puta od napora dok sam pokušavala doprijeti do papira i bojim se da je ministar to shvatio kao izraz ushita - u svakom slučaju, naglo je pojačao tempo i sad se nakupljena slina u njegovoj donjoj usni počela bibati u takvim silovitim

valovima da gotovo nisam mogla vjerovati kako je još uvijek u usnici i nije se potokom izlila na mene. Međutim, mogla sam jedino stisnuti oči i čekati. Osjećala sam mučninu kao da ležim u malom čamcu na uzburkanom moru dok mi glava neprekidno udara o dno čamca. A onda, odjednom, ministar zaječi i ukoči se, a u istom se trenutku slina izlije na moje lice. Ponovo sam pokušala doprijeti do papira, ali je ministar sad mlitavo ležao na meni, dahćući kao da je upravo završio trku. Baš kad sam ga mislila odgurnuti sa sebe začula sam izvana zvuk struganja nogu. U sebi sam tako glasno vriskala od gađenja da je to gotovo ugušilo sve ostale zvukove oko mene. Ali sad, kad sam se ponovo sjetila Nobua, srce mi je iznova počelo silovito lupati. Još jednom sam čula zvuk struganja nogu, zatim nečije korake na kamenim stepenicama. Ministar, čini se, nije imao pojma što će mu se dogoditi. Podigao je glavu i okrenuo je prema vratima gotovo nezainteresirano kao da je očekivao da će tamo ugledati pticu. A onda su se vrata uz škripu otvorila i preplavilo nas je svjetlo sunca. Morala sam ški- 515 ljiti, ali sam uspjela nazrijeti dvije osobe na vratima. Jedna je bila Buča; došla je u kazalište baš kao što sam se nadala da će učiniti. Ali muškarac koji je stajao uz nju i piljio dolje prema pozornici uopće nije bio Nobu. Nisam imala pojma zašto je to napravila, ali Buča je, umjesto Nobua, dovela predsjednika. Trideset četvrto poglavlje i Jedva se mogu ičega sjetiti od onog što se zbivalo nakon što su se otvorila vrata - mislim da je sva krv istekla iz

mene, tako sam se sledila i obamrla. Znam da se ministar maknuo s mene ili sam ga, možda, ja odgurnula. Sjećam se, međutim, da sam plakala i pitala ga je li i on vidio isto što i ja, je li to zbilja na vratima bio predsjednik. Nisam uspjela vidjeti izraz na predsjednikovu licu, jer mu je sunce bilo iza leđa, a ipak, kad su se vrata ponovo zatvorila, nisam se mogla otresti dojma da sam na njegovu licu vidjela nešto od šoka koji sam sama osjetila. Nisam znala je li mu se doista na licu odražavao šok - i zapravo sam sumnjala u to. Ali kad osjećamo bol, čini nam se da vidimo patnju čak i u rascvjetalim stablima. Upravo sam tako i ja, kad sam vidjela predsjednika tamo na vratima ... pa, u tom bih trenutku vidjela odraz svoje patnje u svemu što bih pogledala. Uzmeš li u obzir da sam namamila ministra u to prazno kazalište upravo zato da sebe dovedem u opasnost -da bi se oštrica mača mogla spustiti na panj, ako tako mogu reći - sigurno ćeš shvatiti ako ti kažem da sam usred osjećaja zabrinutosti, straha i gađenja koji su me gotovo paralizirali, osjećala i određeni ushit. Trenutak prije nego što su se otvorila vrata, gotovo sam mogla osjetiti kako se moj život otvara preda mnom poput nabujale rijeke, jer nikad dotad nisam poduzela neki tako drastičan korak da bih izmijenila tijek vlastite budućnosti. Bila sam poput djeteta koje na vršcima prstiju hoda rubom strme 516 517 hridine što se nadvija nad morem. A ipak nekako nisam zamišljala da bi mogao naići golemi val, sručiti se na mene i odnijeti sve u nepovrat.

Kad su se moji kaotični osjećaji malo staložili, polako sam počela dolaziti k svijesti. Mameha je klečala uza me. Začudila sam se kad sam vidjela kako nisam više u starom kazalištu, nego ležim na tatami strunjači na podu neke male mračne sobe u svratištu. Nisam se mogla sjetiti da sam otišla iz kazališta, ali očevidno sam nekako došla do svratišta. Mameha mi je kasnije rekla da sam otišla vlasniku i zamolila ga za neku tihu sobu u kojoj bih se mogla odmoriti; on je vidio da mi nije dobro i nakon što me je odveo u sobu, otišao je po Mamehu. Srećom, Mameha je bila voljna povjerovati kako sam uistinu bolesna i ostavila me tamo. Kasnije, kad sam još uvijek omamljena i u užasnom strahu, krenula prema našoj sobi, vidjela sam ispred sebe Buču koja je upravo dolazila s jedne od natkrivenih staza. Zaustavila se kad me ugledala, ali umjesto da požuri do mene i da mi se ispriča, kako sam ja napola očekivala, zapiljila se u mene kao zmija u miša. “Bučo”, rekla sam, “molila sam te da dovedeš Nobua, a ne predsjednika. Ne razumijem...” “Da, Sayuri, tebi je sigurno teško razumjeti kad ti u životu nešto ne ispadne savršeno!” “Savršeno? Ništa se gore nije moglo dogoditi... jesi li me možda pogrješno razumjela?” “Ti stvarno misliš da sam glupa!” odgovorila mije. Bila sam zbunjena i šuteći sam stajala pred njom jedan dugi trenutak. “Mislila sam da si moja prijateljica”, napokon sam rekla. “I ja sam nekoć mislila da si ti moja prijateljica. Ali to je bilo davno.” “Govoriš kao da sam ti nanijela nekakvo zlo, Bučo, ali...”

“O ne, ti nikad ne bi tako nešto napravila, zar ne? Savršena gospođica Nitta Savuri! Pretpostavljam da se ne računa to što si zauzela moje mjesto kao kći okiye! Sjećaš se toga, Savuri? Nakon što sam se ja izložila opasnosti da ti pomognem s onim doktorom - kako li mu je već bilo ime. Nakon što sam riskirala da se Hatsumomo razbjesni na mene zato što sam ti pomogla! A ti si onda preokrenula situaciju i ukrala mi ono što je bilo moje. Sve sam se ove mjesece pitala zbog čega si me uvela na te zabave s ministrom. Pa, žao mi je što ti ovog puta nije uspjelo da me iskoristiš...” “Ali, Bučo”, prekinula sam je, “zar nisi mogla jednostavno odbiti? Zašto si morala dovesti predsjednika?” Buča se ukočeno uspravila. “Znam ja jako dobro što ti osjećaš prema njemu”, rekla je. “Kad god nitko ne gleda, oči su ti prilijepljene za njega kao buhe za psa.” Bila je tako ljuta da se ugrizla za usnicu, vidjela sam joj mrlju od ruža na zubu. Ona me je htjela povrijediti, shvatila sam, i to na najgori način kojeg se mogla sjetiti. “Ti si meni nešto oduzela, Savuri, prije mnogo godina. Sad si osjetila kako je to”, rekla je. Nosnice su joj bile raširene, a lice usplamtjelo od srdžbe poput goruće grane. Doimala se kao da je duh Hatsumomo sve ove godine čučao zatvoren u njoj i sad se napokon oslobodio. Ničega se ne sjećam od ostatka te večeri, osim nekih nejasnih slika i koliko sam strepila od svakog trenutka koji je preda mnom. Dok su ostali pili i smijali se, ja sam se mogla samo pretvarati kao da se smijem. Vjerojatno sam čitavu večer bila crvena u licu, jer mi je Mameha s vremena na vrijeme prislanjala ruku na vrat da vidi imam li temperaturu. Sjela sam što sam dalje mogla od predsjednika, tako da nam se pogledi nikako nisu mogli

sresti i uspjela sam provesti čitavu večer a da se ne nađem s njim licem u lice. Ali kasnije, kad su se svi već spremali na spavanje, izašla sam u hodnik upravo kad se on vraćao u sobu. Trebala sam mu se maknuti s puta, ali tako me je bilo sram da sam mu se kratko naklonila i projurila pokraj njega, i ne pokušavajući prikriti koliko sam nesretna. 518 519 Bila je to mučna večer i samo mi je još nešto od nje ostalo u sjećanju. U jednom trenutku, kad su svi već spavali, odlunjala sam iz svratišta, još uvijek kao u nekoj omaglici, i odjednom sam se našla na hridinama uz obalu oceana. Zurila sam u mrak ispred sebe i slušala buku valova što su se razbijali o stijene ispod mene. Grmljavina oceana sličila mi je na gorku tužaljku. Činilo mi se da ispod svega vidim okrutnost koju dotad nisam primjećivala - kao da su stabla i vjetar, pa čak i stijene na kojima sam stajala, kao da je sve oko mene bilo u savezu s mojom neprijateljicom iz djevojačkih dana, Hatsumomo. Činilo mi se da mi se vjetar ruga svojim zavijanjem, da stabla podrugljivo njišu svoje grane prema meni. Je li doista moguće da se rijeka mog života zauvijek razdvojila? Izvukla sam predsjednikov rupčić iz rukava, jer sam ga te večeri uzela sa sobom u krevet da se po posljednji put njime utješim. Obrisala sam suze s lica i podigla ga da vijori na vjetru. Već sam se spremila pustiti ga da odleti u mrak kad sam se sjetila malih mrtvačkih

pločica koje mi je gospodin Tanaka poslao prije toliko godina. Uvijek moramo sačuvati nešto što će nas podsjećati na one koji su nas napustili. Mrtvačke pločice u okiyi bile su sve što je ostalo od mog djetinjstva. Predsjednikov će rupčić biti jedino što će ostati od ostatka mog života. Po povratku u Kvoto prvih nekoliko dana nosila me struja uobičajenih poslova i dužnosti. Nisam imala izbora, morala sam se šminkati i odlaziti u čajane na zabave za koje su me angažirali kao da se baš ništa nije promijenilo. Stalno sam samu sebe podsjećala na ono što mi je Mameha jednom rekla - kako za razočaranje nema boljeg lijeka od rada - ali nisam primijetila daje meni bilo kako pomogao. Svaki put kad bih otišla u Ichiriki, sjetila bih se kako će me Nobu uskoro tamo pozvati kako bi mi rekao da je napokon sve dogovoreno. S obzirom na to koliko je bio zaposlen proteklih nekoliko mjeseci, očekivala sam da se neko vrijeme neće javljati - možda tek za tjedan ili dva. Međutim, u srijedu ujutro, tri dana nakon što smo se vratili iz Amamija, dobila sam poruku da je kompanija Iwa-mura nazvala čajanu Ichiriki i da me očekuju te večeri. Kasno popodne odjenula sam žuti kimono od tanke svile sa zelenom pothaljinom i obijem duboko modre boje, protkanim zlatnim nitima. Tetića me uvjeravala kako divno izgledam, ali kad sam se pogledala u zrcalu, vidjela sam pred sobom poraženu ženu. Dakako, bilo je trenutaka u prošlosti kad sam se prije nego što bih krenula iz okiye, osjećala nezadovoljna svojim izgledom, ali sam često uspijevala pronaći na sebi barem nešto što bi mi te večeri davalo osjećaj sigurnosti. Na primjer, u određenoj naran-častožutoj pothaljini uvijek bi mi oči bile

više plave, nego sive, bez obzira koliko sam bila umorna. Ali te su mi večeri obrazi bili izrazito upali - iako sam stavila na njih zapadnjačko rumenilo i puder baš kao što sam to obično činila - i čak mi se činilo da mi se frizura nekako naheri-la. Nisam se mogla sjetiti ničeg drugog čime bih malo popravila svoj izgled, nego da zamolim gospodina Bekkua neka mi iznova sveže obi i neka ga podigne za širinu prsta kako bih uspravnijim držanjem barem malo umanjila dojam potištenosti. Prvi mi je posao te večeri bio banket što ga je jedan američki pukovnik priređivao u čast novog guvernera za područje Kvota. Banket se održavao na bivšem posjedu obitelji Sumitomo, gdje je sad bio smješten glavni stožer 7. divizije američke vojske. Zaprepastila sam se kad sam vidjela koliko je lijepog kamenja u vrtu bilo premazano bijelom bojom i kako su tu i tamo na stabla prikucane ploče s natpisima na engleskom - koje ja, naravno, nisam znala pročitati. Kad je banket završio, otišla sam u Ichiriki i jedna me sluškinja odvela na kat, u onu istu neobičnu malu sobu gdje sam se našla s Nobuom one noći kad je Gion zatvoren. To je bilo mjesto gdje sam saznala za utočište koje mi je našao kako bi me sačuvao od ratnih opasnosti, prema tome, činilo se posve prikladnim da tu proslavimo činjenicu da će on postati moj danna - premda će za mene to biti sve prije nego slavlje. Kleknula sam za 520 521

jedan kraj stola tako da će Nobu sjediti okrenut licem niši. Pazila sam da sjednem tako da on može natočiti šake onom svojom jednom rukom, a da mu pritom ne smeta stol, jer će mi sigurno htjeti natočiti piće nakon što mi priopći kako je sve dogovoreno. Za Nobua će to biti divna večer. Učinit ću sve što mogu da mu je ne pokvarim. Uz prigušena svjetla i crvenkasti odsjaj zidova boje čaja, soba se zapravo doimala sasvim ugodno. Zaboravila sam vrlo karakterističan miris te sobe - kombinaciju prašine i ulja za laštenje drveta - ali kad sam ga sad ponovo osjetila, to mi je u sjećanje vratilo neke podrobnosti one večeri s Nobuom od prije nekoliko godina, kojih se inače nikad ne bih sjetila. Imao je rupe na obje čarape, sjetila sam se, a kroz jednu mu je izvirivao uski palac s uredno obrezanim noktom. Zar je otada doista prošlo samo pet i pol godina? Činilo mi se kao da je u međuvremenu došla i prošla čitava jedna generacija: toliki ljudi koje sam nekoć poznavala nisu više bili među živima. Je li to život kojemu sam se vratila? Kako je točno ono što je Mameha jednom rekla: mi ne postajemo gejšama zato da bi nam život bio sretan, postajemo gejšama zato što nemamo drugog izbora. Da je moja majka poživjela, ja sam sad i sama mogla biti žena i majka u nekom ribarskom selu i Kvoto bi za mene bio daleko mjesto kamo se odvozi ulovljena riba - i zar bih zbog toga stvarno nešto izgubila? Nobu mi je jednom rekao: “Mene je vrlo lako razumjeti, Sayuri. Ne volim da preda mnom drže stvari koje ne mogu imati.” Možda sam ja ista kao on: čitavog svog života u Gionu zamišljala sam pred sobom predsjednika, a sad ga ne mogu imati. Nakon kakvih deset ili petnaest minuta čekanja, počela sam se pitati hoće li Nobu uopće doći. Znala sam da to ne bih smjela raditi, ali položila sam glavu na stol da se malo

odmorim, jer sam zadnjih noći vrlo loše spavala. Nisam zaspala, ali sam neko vrijeme lebdjela između sna i jave, utonula u neki neodređeni osjećaj tuge i jada. A onda sam, čini se, usnula i sanjala jedan vrlo čudan san. Mislila sam da čujem tihe, udaljene udarce o bubanj, po- tom šištanje vode iz slavine, a onda sam na ramenu osjetila predsjednikovu ruku. Znala sam da je to predsjednikova ruka, jer kad sam podigla glavu sa stola da pogledam tko me to dira, on je bio tamo. Udarci o bubanj bili su njegovi koraci, šištanje je bilo zvuk vrata odgurnutih ustranu. I sad je stajao nada mnom, a iza njega je čekala jedna sluškinja. Naklonila sam se i ispričala mu se što sam zaspala. Toliko sam bila smetena da na trenutak nisam znala jesam li stvarno budna ili sanjam, ali to nije bio san. Predsjednik je upravo sjedao na jastuk koji sam bila pripremila za Nobua, a Nobua nigdje nije bilo. Dok je sluškinja stavljala na stol bocu sakea i šalice, javila mi se jedna strašna misao. Je li mi predsjednik došao reći da je Nobu stradao u nekakvoj nesreći ili da mu se dogodilo nešto strašno? Inače, zašto Nobu ne bi došao? Htjela sam to pitati predsjednika, ali je upravo tada vlasnica čajane provirila u sobu. “Zaboga, predsjedniče”, rekla je, “nismo vas tjednima vidjeli!” Vlasnica je uvijek bila ljubazna prema gostima, ali sam po napetosti u njezinu glasu vidjela da joj je nešto drugo na umu. Vjerojatno se čudila gdje je Nobu, kao i ja. Dok sam ja točila predsjedniku šake, vlasnica je došla i klekla kraj stola. Zaustavila mu je ruku prije nego što je otpio iz šalice i nagnula se da omiriše šake. “Zbilja, predsjedniče, nikad mi neće biti jasno zašto više volite ovaj šake od ostalih vrsta”, rekla je. “Danas popodne otvorili smo neke posude i moram reći, već

godinama nismo imali tako dobar šake. Sigurna sam da će ga Nobu-san s užitkom okušati kad dođe.” “Siguran sam da bi uživao u njemu”, reče predsjednik. “Nobu zna cijeniti dobre stvari. Ali on večeras neće doći.” Uplašila sam se kad sam to čula, ali sam zadržala pogled na stolu. Vidjela sam da se i vlasnica iznenadila, po tome kako je brzo promijenila temu. “No, dobro”, rekla je, “uostalom, ne čini li vam se da Savuri večeras čarobno izgleda?” 522 523 “Dakle, gospodarice, a kada to Savuri nije čarobno izgledala?” odvrati predsjednik. “Kad smo već kod toga... dopustite mi da vam pokažem nešto što sam donio.” Predsjednik stavi na stol nekakav mali zamotak umotan u modru svilu; nisam primijetila da ga je držao u ruci kad je ušao u sobu. Razvezao je svilu i izvadio jedan kratki, debeli svitak pergamenta, te ga počeo razmotavati. Pergament je bio raspucan od starosti, a na njemu su živim bojama bili naslikani - u minijaturi - prizori s carskog dvora. Ako si kada vidio neki takav svitak, onda znaš da ga možeš razmotati preko cijele sobe i razgledati čitav kompleks dvora, od vanjskih ulaznih vrata na jednom kraju, do carske palače na drugom kraju. Predsjednik je sjedio držeći svitak pred sobom i premotavao ga je s jednog graničnog štapa na drugi -

prelazeći preko prizora pijanki i plemića u igri s loptom, u podvrnutim kimonima, pričvršćenim među nogama - dok nije došao do neke mlade žene u prekrasnom kimonu s dvanaest slojeva koja je klečala ispred carevih odaja. “Onda, što kažete na ovo!” rekao je. “To je doista prekrasan svitak”, rekla je vlasnica čajane. “Gdje gaje predsjednik samo našao?” “Oh, to sam davno kupio. Ali pogledajte ovu ženu. Zbog nje sam ga kupio. Ništa ne primjećujete na njoj?” Vlasnica se zapiljila u sliku, a predsjednik je potom okrenuo svitak prema meni. Slika mlade žene, iako nije bila veća od malo većeg novčića, bila je tako precizno naslikana da se razaznavao svaki detalj. Isprva to nisam primijetila, ali njezine su oči bile svijetle... a kad sam malo bolje pogledala, vidjela sam da su sivoplave. To me je odmah podsjetilo na slike koje je Uchida naslikao kad sam mu ja pozirala. Pocrvenjela sam i promrmljala nešto o tome kako je to doista lijepi svitak. Vlasnica mu se također još malo divila, a onda je rekla: “Dakle, ostavit ću vas same. Poslat ću vam malo rashlađenog, svježeg sakea o kojem sam vam govorila. Osim ako ne mislite da bih ga trebala sačuvati za Nobu-sana kad sljedeći put navrati?” “Nemojte se truditi”, odgovorio je predsjednik. “Nama je dobar i ovaj ovdje.” “Nobu-san je... dobro, nadam se?” “O, da”, rekao je predsjednik. “Sasvim dobro.” j Laknulo mi je kad sam to čula, ali me je istodobno obuzeo strašan sram. Ako predsjednik nije došao kako bi mi donio vijesti o Nobuu, onda je došao zbog nekog drugog razloga - vjerojatno da me ukori zbog onog što sam napravila. Ovih proteklih nekoliko dana nakon povratka u Kvoto, trudila sam se da ne mislim na to što je

on tamo morao vidjeti: ministra sa spuštenim hlačama, mene s golim nogama koje mi izviruju iz neurednog kimona... Kad je vlasnica čajane izlazila iz sobe, zvuk koji se čuo kad je za sobom zatvorila vrata učinio mi se kao zvuk mača koji izlazi iz korica. “Molim, predsjedniče, smijem li reći”, počela sam, trudeći se koliko sam mogla da mi glas ne zadrhti, “kako je moje ponašanje na Amamiju...” “Znam na što misliš, Savuri. Ali nisam došao ovamo da od tebe tražim ispriku. Šuti malo i slušaj. Hoću ti ispričati nešto što se dogodilo prije dosta godina.” “Predsjedniče, tako sam zbunjena”, uspjela sam izgovoriti. “Molim vas, oprostite, ali...” “Nemoj ništa govoriti, samo slušaj. Ubrzo ćeš shvatiti zašto ti to pričam. Sjećaš li se jednog restorana koji se zvao Tsumivo? Zatvoren je negdje potkraj Velike krize, ali... no, da, nije važno, ti si tada bila još vrlo mlada. Bilo kako bilo, jednog dana prije dosta godina - prije osamnaest godina, da budem precizan - otišao sam tamo na ručak s nekoliko svojih suradnika. S nama je bila i jedna gejša po imenu Izuko, iz četvrti Pontocho.” Odmah sam prepoznala ime Izuko. “Ona je u to vrijeme bila vrlo omiljena”, nastavio je predsjednik. “Slučajno smo ranije završili s ručkom i ja sam predložio da se putem do kazališta prošetamo uz o-balu Shirakawe.” Dok je on to govorio, ja sam izvukla predsjednikov rupčić iz obija i sad sam ga, bez riječi, rasprostrta po stolu 524

525 i zagladila, tako da se jasno vidio njegov monogram. Tijekom godina u jednom se kutu pojavila mrlja i tkanina je malo požutjela, ali ga je predsjednik, čini se, odmah prepoznao. Zašutio je i uzeo rupčić sa stola. “Odakle ti to?” “Predsjedniče”, rekla sam, “svih sam se ovih godina stalno pitala znate li da sam ja ona djevojčica s kojom ste razgovarali. Vi ste mi dali taj rupčić tog popodneva kad ste išli u kazalište gledati dramu Shibaraku. Dali ste mi i jedan novčić...” “Hoćeš reći... da si još dok si bila pripravnica znala kako sam ja taj čovjek koji je s tobom razgovarao?” “Prepoznala sam predsjednika čim sam ga vidjela na onom natjecanju sumo hrvača. Zapravo, zapanjena sam da je predsjednik mene zapamtio.” “Pa, možda bi se morala katkad pogledati u zrcalo, Savuri. Posebno onda kad su ti oči vlažne od suza, jer one tada postanu... ne mogu to objasniti. Osjećao sam kao da ti kroz njih vidim dušu. Znaš, ja sam dobar dio svog života proveo s ljudima koji nikad nisu bili do kraja iskreni sa mnom, a onda se preda mnom pojavila djevojčica koja me nikad dotad nije vidjela, a ipak mi je dopustila da joj zavirim u dušu.” Onda se predsjednik odjednom prekinuo. “Nisi se nikad pitala zašto je Mameha postala tvoja starija sestra?” upitao me je. “Mameha?” začudila sam se. “Kakve Mameha ima veze s time?” “Zbilja ne znaš, zar ne?” “Što, predsjedniče?”

“Savuri, ja sam zamolio Mamehu da preuzme brigu o tebi. Pričao sam joj o lijepoj djevojčici s iznenađujućim sivim očima koju sam sreo i zamolio sam je da ti pomogne ako ikad naiđe na tebe negdje u Gionu. Rekao sam da ću joj nadoknaditi sve troškove ako bude potrebno. I ona te je doista srela, samo nekoliko mjeseci kasnije. Prema ono- 526 me što mi je tijekom godina ispričala, ti sigurno nikad ne bi postala gejša da ti ona nije pomogla.” Gotovo mi je nemoguće opisati kakav su učinak na mene imale te predsjednikove riječi. Uvijek sam mislila da su Mamehine pobude bile osobne prirode - da sebe i Gion oslobodi Hatsumomo. Sad kad sam znala pravi razlog, da je preuzela starateljstvo nada mnom zbog predsjednika... pa, pomislila sam kako ću morati ponovo razmotriti sve što mi je govorila i pokušati otkriti pravo značenje njezinih riječi. Ali nije se samo Mameha odjednom promijenila u mojim očima; i ja sam nekako sama sebi izgledala drugačijom. Kad mi je pogled pao na ruke koje sam držala u krilu, vidjela sam ih kao ruke koje je stvorio predsjednik. Osjećala sam ushićenje, bojazan i zahvalnost, sve u isti mah. Odmaknula sam se od stola kako bih mu se naklonila i izrazila mu svoju zahvalnost, ali prije nego što sam to učinila, morala sam mu nešto reći. “Predsjedniče, oprostite, ali tako bih voljela da ste mi u nekom trenutku, prije mnogo godina, ispričali o... svemu ovome. Ne mogu vam opisati koliko bi to meni značilo.” “Postoji razlog zbog kojega ti to nisam mogao ispričati, Savuri, zbog kojega sam i od Mamehe morao tražiti da ti ništa ne kaže. To ima veze s Nobuom.”

Kad sam čula Nobuovo ime, sve je u meni zamrlo -jer činilo mi se da shvaćam u kojem smjeru predsjednik vodi ovaj razgovor. “Predsjedniče”, rekla sam, “znam da sam se pokazala nevrijednom osobom koja ne zaslužuje vašu dobrotu. Ovog proteklog vikenda, kad sam...” “Priznajem, Savuri”, prekinuo me je predsjednik, “mnogo sam razmišljao o onome što se dogodilo na Ama-miju.” Osjećala sam da me gleda, ali nisam mu imala snage uzvratiti pogled. “Htio bih o nečemu s tobom porazgovarati”, nastavio je. “Cijeli dan razmišljam kako da ti to izložim. Stalno 527 mislim na nešto što se dogodilo prije mnogo godina. Siguran sam da ima i boljih načina kako da ti objasnim to što mislim, ali... nadam se da ćeš shvatiti što ti pokušavam reći.” Zastao je kako bi svukao kaput od odijela i složio ga pokraj sebe na strunjaču. Osjetila sam miris njegove uškrobljene košulje i to me je podsjetilo na posjete generalu u svratištu Suruya i njegovu sobu u kojoj se često osjećao miris glačanja. “U vrijeme kad je Iwamura Elektrika još bila mlada kompanija”, započeo je, “upoznao sam jednog čovjeka koji se zvao Ikeda i koji je radio za jednog od naših kooperanata na drugom kraju grada. On je bio pravi genije u rješavanju problema u vezi s uvođenjem električnih instalacija. Kad smo imali kakvih teškoća s instalacijama, posudili bismo ga na jedan dan i sve bi bilo sređeno. A onda, jednog popodneva, kad sam se žurio

kući s posla, slučajno sam ga sreo u jednoj ljekarni. Rekao mi je kako se sjajno osjeća jer je upravo dao otkaz na poslu. Kad sam ga upitao zašto je to učinio, rekao mi je: “Došlo je vrijeme da dam otkaz. I dao sam ga.” Naravno, odmah sam mu ponudio posao kod nas. Nakon nekoliko tjedana, ponovo sam ga upitao: “Ikeda-san, zašto ste dali otkaz na svom bivšem poslu?” Odgovorio mi je: “Gospodine Iwamura, godinama sam želio raditi u vašoj kompaniji. Ali vi mi nikad niste ponudili da radim za vas. Uvijek ste me pozivali kad ste imali nekih problema, ali me nikad niste pozvali da dođem kod vas raditi. Onda sam jednog dana shvatio kako me nikad i nećete pozvati, jer ne želite uzeti radnika svom kooperantu i time ugroziti svoj poslovni odnos s njime. Mogao sam jedino prvo dati otkaz i tako vam pružiti priliku da me zaposlite. I tako, dao sam otkaz.”“ Znala sam da predsjednik čeka da nešto kažem, ali nisam se usuđivala bilo što reći. “Dakle”, nastavio je, “mislio sam kako je možda tvoj sastanak s ministrom nešto kao Ikedin otkaz. A reći ću ti zašto mi je to palo na pamet. Na tu me je misao navelo nešto što je Buča rekla nakon što me je odvela do kaza- lišta. Bio sam strašno ljut na nju i zahtijevao sam da mi kaže zašto je to učinila. Najprije nije uopće htjela govoriti. A onda je rekla nešto što mi se u prvi mah činilo potpuno besmisleno. Rekla je kako si je ti zamolila da dovede No-bua.” “Predsjedniče, molim vas”, započela sam nesigurno, “napravila sam strašnu pogrješku...” “Prije nego što još nešto kažeš, samo želim znati zašto si to napravila. Možda si mislila da time činiš kompaniji

Ivvamura nekakvu... uslugu. Ne znam. Ili si možda ministru dugovala nešto o čemu ja ništa ne znam.” Pretpostavljam da sam nehotice zatresla glavom, jer je predsjednik odmah prestao govoriti. “Užasno me je sram, predsjedniče”, uspjela sam na kraju izgovoriti, “ali... moje su pobude bile u potpunosti osobne prirode.” Nakon duže stanke predsjednik je uzdahnuo i pružio prema meni šalicu. Natočila sam mu šake s osjećajem da to nisu moje ruke, a on ju je iskapio i zadržao šake na trenutak u ustima prije nego što gaje progutao. Gledajući ga tako s trenutačno punim ustima, navelo me da pomislim za sebe kako sam samo prazna posuda, napukla od srama. “U redu, Savuri”, rekao je. “Reći ću ti točno zašto te to pitam. Ne bi mogla shvatiti zašto sam večeras došao ovamo, ni zašto sam se godinama odnosio prema tebi onako kako sam se odnosio ako prvo ne shvatiš prirodu mog odnosa s Nobuom. Vjeruj mi, ja bolje od bilo koga znam kako on ponekad može biti težak čovjek. Ali on je genije, u mojim očima on vrijedi više od čitave skupine drugih ljudi zajedno.” Nisam znala što bih učinila ili rekla, zato sam drhtavim rukama dohvatila bocu da mu natočim još sakea. Nije mi pružio šalicu i ja sam to protumačila kao vrlo loš znak. “Jednog dana, kad sam te tek vrlo kratko poznavao”, nastavio je, “Nobu ti je donio na dar jedan češalj i dao ti ga je pred svima koji su bili na toj zabavi. Sve do tog 528 529

trenutka nisam shvaćao koliko mu je stalo do tebe. Siguran sam da je bilo nekih drugih znakova, ali ja sam ih nekako jednostavno previdio. A kad sam shvatio kakvi su njegovi osjećaji, kad sam vidio kako te je gledao te večeri... pa, odmah mi je bilo jasno kako mu nikako ne mogu uzeti nešto što on, očevidno, toliko želi. To nije umanjilo moju skrb za tebe. U stvari, kako su godine prolazile, sve mi je teže bilo mirno slušati Nobua kako priča o tebi.” Malo je zastao i upitao me: “Savuri, slušaš li me?” “Naravno, predsjedniče, slušam.” “Ti to, dakako, ne možeš znati, ali ja sam Nobuov veliki dužnik. Istina, ja sam osnovao kompaniju, a on je moj namještenik. Ali kad je Ivvamura još bila prilično mala kompanija, zapali smo u velike novčane teškoće i zamalo smo morali prestati s radom. Ja nisam bio voljan odustati od pune kontrole i nisam htio slušati Nobua koji me je nagovarao da nađemo investitore kojima bismo za uzvrat dali udio u kompaniji. Na kraju je on pobijedio, iako je to na neko vrijeme prouzročilo razdor između nas - on mi je čak ponudio ostavku i ja sam je zamalo prihvatio. Ali, naravno, on je bio u pravu, a ne ja. Da nije bilo njega, sigurno bih izgubio kompaniju. Kako se možeš odužiti nekome za tako nešto? Znaš zašto ja imam naslov “predsjednik”, a ne “direktor”? Odustao sam od tog naslova kako bi ga Nobu prihvatio - iako ga je prvo pokušao odbiti. Zato sam, čim sam postao svjestan njegovih osjećaja prema tebi, odlučio sakriti svoje zanimanje za tebe i prepustiti te njemu. Život je bio tako

okrutan prema njemu, Sayuri. On je u svom životu upoznao tako malo ljubaznosti i dobrote.” Svih ovih godina otkako sam postala gejša, nikad ni na trenutak nisam uspijevala sebe uvjeriti kako predsjednik prema meni osjeća neko posebno poštovanje. A sad sam čula kako me je namijenio Nobuu... “Nikad mi nije bila namjera odnositi se tako ravnodušno prema tebi”, nastavio je. “Ali sigurno shvaćaš kako bi on, kad bi samo naslutio moje osjećaje, odmah odustao od tebe.” 530 Otkako sam izrasla u djevojku, sanjala sam o tome da će mi predsjednik jednog dana reći kako mu je stalo do mene. Ali sigurno nikad nisam zamišljala da će mi reći ono što želim čuti i odmah dodati kako je Nobu moja sudbina. Pa, možda će mi izmaknuti cilj kojem sam težila u svom životu, ali barem u ovom kratkom trenutku mogu ostvariti svoje maštarije o tome da budem s njim sama u sobi i da mu kažem koliko su duboki moji osjećaji prema njemu. “Molim vas, oprostite mi za ovo što ću vam reći”, u-spjela sam napokon skupiti snage da započnem. Pokušala sam nastaviti, ali je moje grlo odjednom odlučilo progutati - premda ne znam što sam gutala, osim ako to nije bila mala gruda emocija koje sam potisnula natrag u sebe jer za njih više nije bilo mjesta na mom licu. “Meni je Nobu jako drag, ali ono što sam napravila na Amamiju...” Morala sam zastati i pričekati da me prestane peći grlo, kako bih mogla nastaviti. “Ono što sam napravila na Amamiju, napravila sam zbog svojih osjećaja prema vama, predsjedniče. Svaki korak koji sam napravila u životu, još od vremena kad sam bila dijete

ovdje u Gionu, napravila sam s nadom da ću se tako približiti vama.” Kad sam to izrekla, kao da mi se sva toplina tijela popela u lice. Činilo mi se da ću poletjeti u zrak kao komadić pepela s ognjišta, ukoliko se ne usredotočim na nešto u sobi. Pokušala sam naći nekakvu mrlju na stolu, ali stol mi se već zamutio pred očima i nestao u maglici. “Pogledaj me, Savuri.” Htjela sam učiniti to što traži od mene, ali nisam mogla. “Kako je to čudno”, nastavio je predsjednik tihim glasom, gotovo kao da to govori za sebe, “ista žena koja me je kao djevojčica prije mnogo godina tako otvoreno gledala u oči, sada nema hrabrosti da me pogleda.” Možda je to trebao biti jednostavan zadatak - podignuti pogled i pogledati predsjednika - a ipak me nekako 531 ne bi bilo toliko strah ni da sam sama stajala na pozornici i da me gleda čitav Kvoto. Sjedili smo oko ugla stola, tako blizu da sam, kad sam napokon obrisala oči i podigla ih da ga pogledam, mogla vidjeti tamne krugove oko njegovih šarenica. Pitala sam se bih li možda trebala skrenuti pogled i nakloniti se, te mu ponuditi šake... ali nikakva gesta ne bi bila dovoljna da prekine napetost između nas. Dok sam to mislila, predsjednik je odmaknuo ustranu bocu i šalicu, te ispružio ruku i dohvatio ovratnik mog kimona da me privuče k sebi. U trenutku su nam lica bila tako blizu da sam osjetila toplinu njegove kože. Još uvijek sam se trudila shvatiti što mi se to događa - i što bih trebala učiniti ili reći. A onda me je predsjednik privukao još bliže i poljubio me.

Možda ćeš se iznenaditi kad čuješ da je to bilo prvi put u mom životu da me je netko stvarno poljubio. General Tottori je ponekad pritisnuo svoja usta o moja dok je bio moj danna, ali u tome nije bilo nikakve strasti. Sjećam se da sam se tada pitala nije li mu jednostavno bilo potrebno da negdje nasloni lice. Čak me je i Yasuda Akira - muškarac koji mi je kupio kimono i kojeg sam jedne noći zavela u čajani Tatematsu - sigurno barem dvanae-stak puta poljubio u vrat i lice, ali nikad nije svojim usnicama dotaknuo moje. Prema tome, možeš lako zamisliti kako mi se taj poljubac, prvi pravi poljubac u mom životu, učinio intimnijim od svega što sam ikad doživjela. Imala sam osjećaj da uzimam nešto od predsjednika i da mi on nešto daje, nešto intimnije od svega što mi je itko ikad dao. Osjetila sam izvjestan iznenađujući okus, jednako izrazit i sladak kao okus nekog voća, i kad sam ga osjetila, ramena su mi se opustila i trbuh ispupčio, jer mi je, zbog nekog razloga, dozvao u pamet tucet različitih prizora za koje mi uopće nije jasno zašto sam ih zapamtila. Pomislila sam na paru koja se podigla kad je kuharica u kuhinji naše okiye odmaknula poklopac s lonca u kojem se kuhala riža. U glavi mi se pojavila slika uličice koja je bila glavna ulica Pontocha kako sam je vidjela jedne večeri kad je bila puna čestitara nakon Kichisaburovog posljednjeg nastupa, 532 onog dana kad se povukao iz kabuki kazališta. Sigurna sam da sam mogla pomisliti i na stotine drugih stvari, jer činilo mi se da su se srušile sve ograde u mom duhu i sve su moje uspomene slobodno trčale naokolo. Ali se onda predsjednik odmaknuo od mene, držeći me jednom rukom oko vrata. Bio je tako blizu. Vidjela sam kako mu

usnice vlažno sjaje i još sam osjećala miris poljupca koji smo u-pravo prekinuli. “Predsjedniče”, rekla sam, “zašto?” “Što zašto?” “Zašto... sve? Zašto ste me poljubili? Maločas ste o meni govorili kao o daru za Nobu-sana.” “Nobu te više ne želi, Savuri. Ništa mu nisam oduzeo.” Smetena burom osjećaja, nisam sasvim razumjela što mi to govori. “Kad sam te vidio ondje u kazalištu s ministrom, imala si u očima isti pogled koji sam prije toliko godina vidio na obali Shirakavve”, rekao mi je. “Izgledala si tako očajna, kao da ćeš se utopiti ako te netko ne spasi. Nakon što mi je Buča rekla kako si ti taj prizor namijenila No-buovim očima, odlučio sam mu reći što sam vidio. A kad je on na to tako srdito reagirao... pa, ako ti nije mogao oprostiti to što si napravila, onda mi je bilo jasno kako on nikad nije stvarno bio čovjek kojega ti je sudbina odredila.” Jednog popodneva, davno, dok sam još bila dijete u Yoroi-du, jedan se dječak koji se zvao Gisuke popeo na stablo da odonud skoči u jezerce. Popeo se više nego što je trebao, voda nije bila toliko duboka. Ali kad smo mu rekli da ne skače, bilo ga je strah spustiti se dolje, jer su ispod stabla bile stijene. Ja sam otrčala u mjesto po njegova oca, gospodina Yamashitu, koji se tako smireno uspinjao uz brijeg da sam se pitala je li uopće shvatio u kakvoj je opasnosti njegov sin. Stupio je ispod stabla upravo kad je dječak 533 Trideset peto poglavlje i - koji nije znao da je dolje njegov otac - izgubio oslonac i pao. Gospodin Yamashita ga je uhvatio tako lako kao da

mu je netko bacio vreću u ruke i postavio ga na zemlju. Svi smo vriskali od radosti i skakali oko jezerca dok je Gisuke samo stajao i brzo treptao, a na trepavicama su mu se skupile sitne suze zaprepaštenja. Sad sam točno znala kako se Gisuke tada morao osjećati. I ja sam padala prema stijenama, a onda je predsjednik istupio naprijed i uhvatio me. Toliko me je svladao osjećaj olakšanja da čak nisam imala snage obrisati suze koje su mi se izlile iz kutova očiju. Njegov se oblik preda mnom pretvorio u nejasnu mrlju, ali vidjela sam da mi se približava i u sljedećem me je trenutku skupio rukama kao da sam pokrivač. Usnice su mu krenule ravno do malog trokuta kože na mjestu gdje se ovratnik mog kimona preklapao ispod vrata. A kad sam osjetila njegov dah na svome vratu i nestrpljivost kojom me je gotovo upijao u sebe, odjednom sam se sjetila jedne zgode od prije mnogo godina kad sam ušla u kuhinju naše okiye i zatekla jednu sluškinju kako se naginje nad slivnik, pokušavajući sakriti zrelu krušku koju je zagrizla, tako da joj se sok slijevao sve do vrata. Obuzela ju je takva želja za njom, rekla mi je i molila me da ništa ne kažem Majci. 534 Sada, skoro četrdeset godina kasnije, sjedim ovdje i prisjećam se te večeri s predsjednikom kao trenutka kad su u meni utihnule sve tužaljke. Od dana kad sam otišla iz Yoroida, stalno sam se bojala da će mi svaki okretaj životnog kotača donijeti na put novu prepreku, a dakako, u-pravo je strahovanje i borba bilo ono što mi je život činilo tako opipljivo stvarnim. Kad hodamo po stjenovitom dnu boreći se protiv struje, svako uporište poprima značenje nužnosti.

No, nakon što je predsjednik postao moj danna, život se smekšao i pretvorio u nešto mnogo ugodnije. Počela sam se osjećati kao stablo kojem se korijenje napokon probilo do plodnog, vlažnog tla duboko ispod površine. Nikad ranije nisam imala prilike misliti za sebe da sam sretnija od drugih, a ipak, sad sam to bila. Iako moram reći da sam, dugo živjela u tom stanju zadovoljstva prije nego što sam se, napokon, imala hrabrosti osvrnuti i priznati kako je pust i zdvojan bio moj raniji život. Da mi se život nije promijenio, uvjerena sam da ti ne bih mogla ispričati svoju priču, jer nitko od nas nije u stanju iskreno govoriti o vlastitom bolu, sve dok ga se ne oslobodimo. Onog popodneva kad smo predsjednik i ja zajedno ispili ceremonijalne šalice sakea u čajani Ichiriki, dogodilo se nešto čudno. Ne znam zašto, ali kad sam otpila gutljaj iz najmanje od triju šalica, pustila sam da mi se šake prelije preko jezika i jedna mi se kapljica izlila iz kuta usta. Na sebi sam imala crni kimono s pet kruna, sa zmajem 535 izvezenim zlatom i crvenim obrubom do visine bedara. Sjećam se da sam gledala tu kapljicu kako mi pada ispod ruke i kotrlja se niz crnu svilu na mom bedru dok se nije zaustavila na teškom, srebrnom vezu zmajevog zuba. U-vjerena sam da bi većina gejša smatralo prolijevanje sakea lošim znakom, ali meni se činilo kao da ta kapljica tekućine, koja je pala s mene kao suza, priča priču mog života. Pala je kroz prazan prostor, lišena bilo kakve kontrole nad svojom sudbinom, kotrljala se niz stazu od svile i nekako se zaustavila na zubima tog zmaja. Pomislila sam na latice koje sam bacala u rijeku Kamo

ispred radionice gospodina Arashina, zamišljajući da će već nekako naći put do predsjednika. Činilo se da su ga, na neki način, možda ipak našle. U svojim glupim nadama, koje su mi bile toliko drage otkako sam se zadjevojčila, uvijek sam zamišljala kako će mi život biti savršen ako jednom postanem predsjednikovom ljubavnicom. Djetinjasta misao, ali ja sam je nosila u sebi i kao odrasla. Trebala sam znati da tako nešto nije moguće. Koliko sam već puta morala učiti bolnu lekciju kako, premda priželjkujemo da nam bodlju izvuku iz tijela, iza nje ostaje oteklina koja ne prolazi? Odagnavši zauvijek Nobua iz svog života, nisam samo izgubila njegovo prijateljstvo, nego sam na kraju i samu sebe prognala iz Giona. Razlog je jednostavan; trebala sam unaprijed znati da će se to dogoditi. Muškarac koji osvoji nagradu koju priželjkuje njegov prijatelj sučeljava se s teškim izborom: ili mora sakriti osvojenu nagradu negdje gdje je njegov prijatelj nikad neće vidjeti - ako to može - ili se mora pomiriti s time da će stradati njihovo prijateljstvo. To je bio problem koji se postavio između Buče i mene - naše se prijateljstvo nikad nije oporavilo nakon mog posvojenja. I tako, premda su se pregovori između predsjednika i Majke ote-gli nekoliko mjeseci, na kraju je odlučeno da ja više neću raditi kao gejša. Sasvim sigurno nisam bila prva gejša ko- 536 ja je otišla iz Giona: osim onih koje su pobjegle, bilo je i takvih koje su se udale i napustile četvrt kao supruge, a neke su se opet povukle i otvorile vlastitu čajanu ili okiyu.

Što se mene tiče, ja sam se, međutim, našla uhvaćena u stupicu negdje na sredini. Predsjednik me je želio ukloniti iz Giona kako bih nestala iz Nobuova vidokruga, ali sigurno se nije kanio oženiti sa mnom, jer je već bio oženjen. Savršeno rješenje, ujedno rješenje koje je predsjednik predlagao, bilo bi, vjerojatno, kupiti mi čajanu ili svratiste -kamo Nobu nikad ne bi navraćao. Ali Majka nije bila voljna pustiti me da odem iz okiye. Naime, vidiš, ona ne bi imala nikakvih prihoda od mog odnosa s predsjednikom ako bih prestala biti članom obitelji Nitta. Zato je predsjednik na kraju pristao plaćati okiyi mjesečno znatnu svotu pod uvjetom da mi Majka dopusti prekinuti karijeru gejše. Nastavila sam živjeti u okiyi onako kako sam već godinama živjela, ali nisam više ujutro odlazila u školu, nisam više obilazila Gion kako bih izvršavala društvene obveze u posebnim prigodama i dakako, nisam uvečer o-dlazila u čajane zabavljati muškarce. Budući da sam željela postati gejša samo zato da osvojim predsjednika, vjerojatno nisam trebala imati nikakav osjećaj gubitka kad sam se povukla. Ali ipak, tijekom godina razvila sam brojna dragocjena prijateljstva, ne samo s drugim gejšama, nego i s mnogim muškarcima koje sam imala prilike upoznati. Doduše, nije mi bilo zabranjeno družiti se sa ženama samo zato što više nisam radila kao gejša, ali one koje u Gionu moraju zarađivati za život, nemaju puno vremena za druženje. Cesto bih osjetila ubod ljubomore kad bih vidjela dvije gejše kako žure na sljedeću zabavu, hihoćući se zbog nečega što se dogodilo na onoj s koje su dolazile. Nisam im zavidjela na nesigurnoj egzistenciji, ali sam im zavidjela na tom osjećaju očekivanja, kojeg sam se dobro

sjećala, da će im večer koja je pred njima donijeti nekakvo nestašno zadovoljstvo. Međutim, i dalje sam redovito viđala Mamehu. Našle bismo se na čaju barem nekoliko puta tjedno. S obzirom na sve što je ona činila za mene još od mog djetinjstva - 537 kao i na posebnu ulogu koju je odigrala u mom životu po želji predsjednika - možeš zamisliti u kolikoj sam se mjeri osjećala njezinim dužnikom. Jednog mi je dana u nekom dućanu slučajno došla u ruke jedna slika na svili iz osamnaestog stoljeća koja je prikazivala neku ženu kako jednu djevojčicu podučava kaligrafiji. Učiteljica je imala fino ovalno lice i tako je dobrohotno gledala djevojčicu da sam odmah pomislila na Mamehu i kupila sam joj tu sliku na dar. U kišno popodne, kad ju je objesila u svom turobnom stančiću, zatekla sam se kako osluškujem buku prometa s avenije Higashi-oji. Odjednom sam se sjetila, sa strašnim osjećajem gubitka, njezinog nekadašnjeg elegantnog stana i očaravajućeg šuma vode s malih umjetnih kaskada u koritu rječice Shirakawe što je dopirao kroz prozore. U to mi se vrijeme Gion činio poput prelijepog komada antikne tkanine, ali toliko se toga promijenilo. Sad su u Mamehi-nom jednosobnom stanu strunjače imale boju ustajalog čaja i mirisale su na pripravke od trava iz kineske ljekarne u prizemlju - toliko jako da su ponekad čak i njezina kimona odisala blagim ljekarničkim vonjem. Nakon što je objesila sliku na zid i neko joj se vrijeme divila, vratila se k stolu. Sjedila je obuhvaćajući prstima šalicu s čajem iz koje se dizala para i piljila je u nju kao da očekuje da će u njoj naći riječi koje je tražila. Iznenadila

sam se kad sam vidjela kako joj se na rukama počinju isticati tetive kao znak starenja. Napokon je, s prizvukom tuge, rekla: “Kako je čudno ono što nam donosi budućnost. Moraš pripaziti, Savuri, nikad nemoj previše očekivati.” Uvjerena sam kako je bila u pravu. Lakši bi mi bio život sljedećih godina da nisam uporno i dalje vjerovala kako će mi Nobu jednog dana oprostiti. Na kraju sam prestala zapitkivati Mamehu je li pitao za mene, previše me je boljelo vidjeti je gdje uzdiše i gleda me dugim, tužnim pogledom kao da mi govori kako joj je žao što sam tako glupa da se tome nadam. 538 U proljeće sljedeće godine nakon što sam mu postala ljubavnicom, predsjednik je kupio jednu luksuzno uređenu kuću u sjeveroistočnom dijelu Kvota i nazvao je Eishin-an - “Utočište sretne istine”. Kuća je bila namijenjena gostima kompanije, ali se predsjednik njome koristio više od bilo koga. Tu smo se sastajali tri ili četiri puta tjedno, katkad i češće, da zajedno provedemo večer. Kad bi imao naporan dan na poslu, dolazio bi tako kasno da je jedino želio ležati u vrućoj kupki i čavrljati sa mnom, a nakon toga bi zaspao. Međutim, najčešće bi dolazio u sumrak ili ubrzo potom, pa bismo razgovarali i gledali sluge kako pale lampione u vrtu dok bi on večerao. Obično bi, nakon dolaska, prvo neko vrijeme pričao o onome što se tog dana dogodilo na poslu. Pričao bi mi o nevoljama s nekim novim proizvodom ili o nekoj prometnoj nezgodi kompanijinog teretnjaka koji je prevozio rezervne dijelove ili o kakvoj sličnoj stvari. Naravno, ja sam rado sjedila i slušala, ali bilo mi je

savršeno jasno kako predsjednik ne priča te stvari zato što želi da ja to znam. Jednostavno je sve to čistio iz sebe, kao da izlijeva vodu iz kante. Stoga sam pažljivo slušala ton njegova glasa, a ne riječi koje je govorio, jer kao što se zvuk pojačava kako se kanta prazni, tako se njegov glas postupno umekšavao dok bi govorio. Kad bi se ukazao pravi trenutak, promijenila bih temu i ubrzo bismo prestali razgovarati o tako ozbiljnim stvarima kao što je posao i počeli bismo pričati o svemu drugome, kao recimo, o nečem što mu se dogodilo dok je tog jutra išao na posao ili o nekom filmu koji smo možda gledali tamo u Eishin-anu prije nekoliko večeri ili bih ja ispričala neku šaljivu pričicu koju sam čula od Mamehe, koja bi katkad došla tamo da s nama provede večer. U svakom slučaju, taj jednostavan proces: prvo čišćenja predsjednikova duha od problema i potom opuštanja uz ugodno ćaskanje, imao je isti učinak kakav voda ima na ručnik koji je otvrdnuo sušeći se na suncu. Kad bih mu neposredno nakon dolaska, brisala ruke vrućim ručnikom, prsti bi mu bili ukočeni poput grana. Nakon što bismo neko vrijeme razgovarali, omekšali bi i postali savitljivi kao da spava. 539 V _ Očekivala sam da će to biti moj život: zabavljanje pred sjednika uvečer i nastojanje da na bilo koji način ispunim vrijeme preko dana. Međutim, ujesen 1952. pratila sam predsjednika na njegovom putovanju u Sjedinjene Držav i On je već prije toga bio u Americi tijekom zime i nijedan drugi doživljaj u njegovom životu nije na njega ostavu> tako dubok dojam. Većina je Japanaca, na primjer, u tu

vrijeme imala električnu struju samo u određene sate, dok su svjetla u Americi gorjela danju i noću. I dok smo mi u Kvotu bili ponosni što je pod novog kolodvora bio od betona umjesto od staromodnih dasaka, podovi u američ kim željezničkim postajama bili su od pravog mramora Cak i u malim gradovima Amerike, kina su bila tako veličanstvena kao naše Narodno kazalište, rekao je predsjednik, a javni su zahodi posvuda bili besprijekorno cisti. Najviše ga je zadivilo što je svaka obitelj u Sjedinjenim Državama imala hladnjak, koji se mogao kupiti za prosječnu mjesečnu plaću običnog radnika. U Japanu je radniku za hladnjak trebalo petnaest mjesečnih plaća i malo je obitelji sebi moglo priuštiti tako zamašnu kupnju. U svakom slučaju, kao što rekoh, predsjednik mi je dopustio da ga pratim na njegovom drugom putovanju u Ameriku. Putovala sam sama vlakom do Tokyja, odakle smo potom zajedno letjeli na Havaje, gdje smo proveli nekoliko divnih dana. Predsjednik mi je kupio kupaći kostim - prvi u mom životu - i sjedila sam u njemu na plaži s kosom spuštenom niz leđa bas kao i drage žene oko mene. Havaji su me na čudan način podsjećali na Amami, bojala sam se da bi to isto moglo pasti na pamet predsjedniku, ali ako se i sjetio toga, nije ništa rekao. S Havaja smo otišli u Los Angeles i na kraju, u New York. Ništa nisam znala o Sjedinjenim Državama, osim onoga što sam vidjela u filmovima i mislim da nisam do kraja vjerovala kako stvarno postoje one goleme zgrade u N"ewYork Ci-tyju. Kad sam se napokon smjestila u svojoj sobi u hotelu Waldorf-Astoria i pogledala kroz prozor u te, poput planina visoke zgrade posvud oko mene, kao i na čiste, glatke ulice ispod mene, imala sam osjećaj da gledam svijet u 540

HI je sve moguće. Priznajem da sam očekivala kako <;u - icćati poput djeteta koje su odveli od majke, jer nikad ii. nisam putovala nikamo izvan Japana i nisam mo^la i misliti da se u jednom tako stranom okruženju kao što jr Nuw York neću osjećati uplašeno. Možda mi je pred-Hjcdiiikovo oduševljenje pomoglo da svom posjetu Americi pristupim s toliko dobre volje. On je uzeo zasebnu sobu, koja mu je uglavnom služila za poslovne razgovore, ali bi svake noći dolazio k meni u apartman. Cesto bih se noću probudila, nenaviknuta spavati u krevetu i kad bih se o-krenula, vidjela bih ga kako sjedi, u mraku, uz prozor s razmaknutim zastorima i zuri dolje u Park aveniju. Jednom me je, poslije dva sata ujutro, uzeo za ruku i odvukao do prozora kako bih pogledala dvoje mladih, odjevenih kao da se vraćaju s nekog bala, kako se ljube ispod ulične svjetiljke na uglu. Tijekom sljedeće tri godine još sam dva puta putovala s predsjednikom u Sjedinjene Države. Dok bi on obavljao poslove tijekom dana, moja sluškinja i ja odlazile smo u muzeje i restorane - čak i na balet, koji me je ushitio. Začudo, jedan od nekoliko japanskih restorana koje smo uspjeli naći, vodio je jedan kuhar kojega sam dobro poznavala u Gionu prije rata. Tijekom podnevnog odmora jednog dana, našla sam se u zasebnoj sobi u stražnjem dijelu njegova restorana, zabavljajući niz muškaraca koje godinama nisam vidjela - potpredsjednika japanske kompanije za telekomunikacije, novog japanskog konzula - koji je nekoć bio gradonačelnik Kobea, jednog profesora političkih znanosti sa Sveučilišta u Kvotu. Gotovo mi se činilo kao da sam opet u Gionu.

U ljeto 1956. predsjednik, koji je sa svojom ženom imao dvije kćeri, ali ne i sina, dogovorio je udaju svoje starije kćeri za jednog čovjeka koji se zvao Nishioka Minoru. Predsjednik je želio da Nishioka uzme obiteljsko prezime Iwamura i bude njegov nasljednik, ali se gospodin Nishioka u posljednjem trenutku predomislio i obavijestio pred- 541 sjednika kako se ne kani vjenčati s njegovom kćeri. To je bio vrlo hirovit, ali po predsjednikovu mišljenju, izvanredno sposoban mladić. Sljedećih je tjedan dana pa i više, predsjednik bio vrlo uzrujan i srdito bi se obrecnuo na poslugu i na mene, često bez i najmanjeg razloga. Nikad dotad nisam vidjela da se zbog bilo čega toliko uzrujava. Nitko mi nikad nije rekao zašto se Nishioka Minoru predomislio, ali to nije bilo ni potrebno. Tijekom prethodnog ljeta utemeljitelj jedne od najvećih osiguravajućih kompanija u Japanu skinuo je svog sina s mjesta predsjednika i predao kompaniju jednom mnogo mlađem čovjeku - svom nezakonitom sinu, kojemu je majka bila jedna tokvjska gejša. To je u to vrijeme izazvalo priličan skandal. Doduše, takve su se stvari događale u Japanu i ranije, ali se obično radilo o mnogo manjim poduzećima, obiteljskim radionicama kimona ili prodavaonicama slatkiša ili nečem sličnom. Vlasnik osiguravajuće kompanije opisao je novinarima svog starijeg sina kao “ozbiljnog mladog čovjeka, koji se po svojoj nadarenosti i sposobnosti, na žalost, ne može usporediti sa...” i zatim je naveo ime svog nezakonitog

sina, ne spominjući ni jednim slovom vezu između sebe i njega. Ali to nije bilo ni važno, svi su ionako vrlo brzo saznali istinu. Sad, ako zamisliš da je Nishioka Minoru, nakon što je već pristao na to da postane predsjednikovim nasljednikom, otkrio neke nove podatke - recimo, da je predsjednik nedavno dobio nezakonitog sina... pa, uvjerena sam kako bi u tom slučaju njegova odluka o odustajanju od dogovorenog vjenčanja bila posve razumljiva. Bilo je opće-poznato koliko je predsjednik žalio što nema sina i koliko je volio svoje kćeri. Moglo se, prema tome, očekivati da će isto toliko voljeti svog nezakonitog sina - dovoljno, možda, da se prije smrti predomisli i odluči njemu ostaviti kompaniju koju je stvorio? Što se pak tiče pitanja, jesam li ja doista rodila predsjedniku sina ili nisam... ako jesam, onda sasvim sigurno ne bih bila voljna o njemu previše govoriti, od straha da ne otkrijem javnosti njegov identitet. Tako nešto ne bi nikome koristilo. Po mom mišljenju, 542 najbolje je da ništa ne kažem. Sigurna sam da ćeš ine razumjeti. Otprilike tjedan dana nakon što je Nishioka Minoru raskinuo dogovor o vjenčanju, odlučila sam s predsjednikom povesti razgovor o jednoj vrlo osjetljivoj temi. Bili smo u Eishin-anu i sjedili nakon večere na verandi iznad vrta mahovine. Predsjednik je bio zamišljen i čitavu večer nije progovorio ni riječi. “Da li se Danna-sama možda sjeća”, započela sam, “da sam već spominjala kako se u zadnje vrijeme nekako čudno osjećam?”

Pogledala sam ga, ali nisam vidjela nikakvog znaka da me on uopće sluša. “Stalno mislim na čajanu Ichiriki”, nastavila sam, “i iskreno rečeno, počinjem shvaćati koliko mi nedostaje posao gejše.” Predsjednik je samo uzeo žličicu sladoleda i nakon toga je ponovo odložio žličicu na tanjurić. “Naravno, jasno mi je da se ne mogu vratiti u Gion. Međutim, pitam se, Danna-sama... bi li možda u New Yorku bilo mjesta za jednu malu čajanu?” “Ne znam o čemu govoriš”, rekao je predsjednik. “Ne vidim zbog čega bi željela otići iz Japana, za to nema nikakva razloga.” “Japanski poslovni ljudi i političari odlaze ovih dana u New York tako često kao kornjače u jezero”, odgovorila sam. “Ja većinu tih ljudi već godinama poznajem. Istina, za mene bi odlazak iz Japana bio velika promjena. Ali s obzirom da će Danna-sama sve više vremena provoditi u Sjedinjenim Državama...” Znala sam daje to točno, jer mi je već pričao o svojim planovima da u Americi otvori podružnicu svoje kompanije. “Nisam raspoložen za takve razgovore, Savuri”, započeo je. Mislim da je htio još nešto reći, ali ja sam nastavila kao da ga nisam čula. 543 “Kažu da dijete odgajano u dvije različite kulture često ima velikih teškoća”, rekla sam. “Stoga bi majka koja odlazi s djetetom u takvu zemlju kao što su Sjedinjene Države vjerojatno pametno učinila da se ondje stalno nastani.” “Savuri...”

“Što znači”, nastavila sam, “da žena koja bi donijela takvu odluku vjerojatno ne bi nikad više svoje dijete dovela natrag u Japan.” Sad je predsjedniku sigurno već postalo jasno što mu predlažem - da uklonim iz Japana jedinu prepreku njegovom posvajanju Nishioke Minorua kao budućeg nasljednika. Na trenutak je izgledao zatečen. A onda, vjerojatno pri pomisli da ću ga ostaviti, njegova se zlovolja raspu-knula kao jaje i u oku mu se pojavila jedna suza koju je uklonio kratkim treptajem, tako brzo kao što bi prignječio muhu. U kolovozu te iste godine preselila sam se u New York gdje sam otvorila vlastitu, vrlo malu čajanu za japanske poslovne ljude i političare na proputovanju kroz Sjedinjene Države. Dakako, Majka je pokušavala dokazati kako bi se bilo kakav poslovni pothvat koji bih ja započela u New Yorku trebao smatrati ogrankom okiye Nitta, ali predsjednik je odbio razgovarati o mogućnosti takvog dogovora. Majka je imala vlast nada mnom samo dok sam boravila u Gionu, ali sam odlaskom iz Japana raskinula svaku vezu s njom. Predsjednik je poslao do nje dvojicu svojih računovođa kako bi ju primorao da mi isplati svaki jen na koji sam imala pravo. Ne mogu se pretvarati da me tada, prije toliko godina, nije bilo strah kad su se vrata mog apartmana ovdje u Waldorf-Astoriji po prvi put zatvorila iza mene. Ali New York je uzbudljiv grad. Nije prošlo mnogo vremena i počela sam se u njemu osjećati kao kod kuće, barem isto toliko kao u Gionu. U stvari, kad sad razmišljam o tome, 544 uspomene na tolike lijepe tjedne koje sam ovdje provela s predsjednikom, učinile su ovaj dio mog života, ovdje u New Yorku, na neki način čak bogatijim od mog života u

Japanu. Moja mala čajana, na prvom katu jednog starog kluba u blizini Pete avenije, od samog je početka bila na svoj skroman način uspješna: čitav niz gejša iz Giona došlo je ovamo raditi za mene, čak i Mameha povremeno dolazi u kraći posjet. Ja sada tamo odlazim samo kad su u gradu neki bliski prijatelji ili stari znanci. Umjesto da radim u čajani kao gejša, provodim vrijeme na razne druge načine. Cesto se priključim nekoj skupini japanskih književnika ili slikara koji ovdje žive i s njima zajedno proučavam neko područje koje nas zanima - poeziju ili glazbu ili na primjer, povijest grada New Yorka, čime smo se bavili punih mjesec dana. Najčešće ručam s nekim prijateljem. A popodne klečim pred svojim toaletnim stolićem pripremajući se za odlazak na neku zabavu - ponekad je zabava ovdje, u mom vlastitom apartmanu. Kad podignem brokatni zastor sa svog zrcala, svaki put se prisjetim mliječnog mirisa bjelila koje sam tako često stavljala na lice u Gionu. Jako bih željela da mogu otići pogledati Gi-on, ali s druge strane, mislim da bi me ražalostilo kad bih vidjela koliko se sve promijenilo. Kad mi prijatelji donose fotografije sa svojih putovanja u Kvoto, često mislim kako se Gion nekako razvodnio i kako sliči loše održavanom vrtu, zaraslom u korov. Na primjer, nakon Majčine smrti prije dosta godina, okiya Nitta je srušena i sad je na tom mjestu jedna mala stambena zgrada od betona, s knjižarom u prizemlju i dva stana iznad nje. Kad sam ja došla u Gion, u njemu je radilo osam stotina gejša. Sada ih ima manje od šezdeset, s tek nekolicinom pripravnica, i njihov se broj smanjuje iz dana u dan - jer, dakako, tempo promjena nikad se ne usporava, ma koliko mi željeli vjerovati da će se usporiti. Kad je predsjednik posljednji put bio u New Yorku, otišli smo se

prošetati kroz Central Park. Slučajno smo počeli razgovarati o prošlosti i kad smo došli do jedne staze među borovima, predsjednik je naglo stao. Cesto mi je pričao o borovima u ulici u kojoj je odrastao u predgrađu Osake. Gledala sam 545 ga i znala sam da misli na te borove. Stajao je oslonjen krhkim rukama o štap i zatvorenih očiju udisao miris prošlosti. Uzdahnuo je. “Katkad mislim da je ono čega se prisjećam stvarnije od onog što vidim.” Kad sam bila mlađa, vjerovala sam kako strast sigurno hlapi s godinama, baš kao što šalica, ostavljena u sobi, postupno predaje svoj sadržaj zraku. Ali kad smo se vratili u moj stan, ispijali smo jedno drugo s toliko žudnje i gladi da sam se nakon toga osjećala ispražnjenom od svega onog što je predsjednik uzeo od mene i ispunjena onim što sam ja uzela od njega. Čvrsto sam usnula i sanjala kako sam na nekakvom banketu u Gionu i razgovaram s jednim starijim muškarcem koji mi objašnjava kako njegova žena, koju je veoma volio, nije doista mrtva, jer zadovoljstva iz vremena koje su proveli zajedno i dalje žive u njemu. Dok je on to govorio, ja sam iz zdjelice pila najukusniju juhu koju sam ikad okusila, svaki je mirisni gutljaj predstavljao neku vrstu osjetilne ekstaze. Počela sam osjećati kako me nitko od svih onih ljudi koje sam poznavala, a koji su u međuvremenu pomrli ili me ostavili, nije zapravo napustio, nego i dalje živi u meni, baš kao što supruga ovog čovjeka i dalje živi u njemu. Osjećala sam kao da sve njih ispijam s ovom juhom - svoju sestru Sat-su, koja je pobjegla i ostavila me

dok sam još bila mala, svog oca, majku, gospodina Tanaku s njegovim izokrenutim gledištima o dobroti, Nobua koji mi nikad nije mogao oprostiti, pa čak i predsjednika. Juha je bila puna svega do čega mi je u životu ikad bilo stalo, a dok sam je pila, riječi ovog čovjeka dirale su me ravno u srce. Probudila sam se u suzama koje su mi se slijevale niz sljepoočice i dohvatila sam predsjednikovu ruku, bojeći se da neću biti u stanju živjeti kad on umre i ostavi me. Jer on je tada već bio tako slab, čak i u snu, da sam se nehotice morala sjetiti svoje majke, u one davne dane u Yoroidu. A ipak, kad je doista umro, samo nekoliko mjeseci kasnije, shvatila sam kako me je ostavio na kraju svog dugog života isto tako prirodno kao što lišće pada sa stabla. 546 Ne mogu ti reći što je to što nas vodi kroz život, ali što se mene tiče, ja sam bila usmjerena prema predsjedniku kao što kamen mora pasti na zemlju. Kad sam razrezala usnicu i upoznala gospodina Tanaku, kad je moja majka umrla i kad su me tako okrutno prodali, sve je to bilo poput rijeke koja pada preko strmih stijena kako bi na kraju stigla do mora. Čak i sad, kad ga više nema, još uvijek je sa mnom u obilju mojih uspomena. Pričajući tebi svoje uspomene, ponovo sam proživjela svoj život. Istina je da me ponekad dok prelazim preko Park avenije odjednom uhvati čudan osjećaj koliko je neobično sve što me okružuje. Žuti taksiji što trubeći jure mimo mene, žene s torbama za spise koje izgledaju tako začuđene kad na uglu ulice vide malenu staru Japanku u kimonu. Ali, zapravo, zar bi mi se Yoroido činio manje neobičnim da se tamo vratim? Kao djevojčica mislila sam kako moj život nikad ne bi bio tako težak da me gospodin

Tanaka nije otrgnuo iz moje male pijane kućice. Ali sada znam da je naš svijet nestalan poput valova što se dižu na moru. Kakve god bile naše nedaće i pobjede, koliko god se mučili zbog njih, sve će se to tako brzo razliti u mlaku na pijesku, poput vodenastog tuša po papiru. 547 vv I I Zahvale i Premda su lik Savuri i njezina životna priča u potpunosti izmišljeni, povijesne činjenice svakodnevnog života gejša tridesetih i četrdesetih godina ovoga stoljeća to nisu. Dok sam provodio svoja opsežna istraživanja, jedna me je osoba zadužila više od sviju drugih. Mineko Iwasaki, jedna od vrhunskih gejša u Gionu tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, otvorila mi je vrata svog doma u Kvotu u svibnju 1992. i ispravljala moja pogrešna shvaćanja o životu gejša - iako su mi svi moji znanci, kako oni koji su nekoć živjeli u Kvotu, tako i oni koji su još uvijek bili tamo, rekli neka se ne nadam takvoj iskrenosti. Dok sam u zrakoplovu pokušavao osvježiti svoje znanje japanskog jezika, pribojavao sam se da bi Mineko, koju još nisam bio upoznao, mogla pričati sa mnom jedan sat o vremenu i proglasiti to obećanim razgovorom. Međutim, ona me povela u obilazak Giona, preuzimajući ulogu stručnog vodiča, te je zajedno sa svojim mužem Jinom i sestrama Yaet-chiyo i pokojnom Kuniko, strpljivo odgovarala na sva moja pitanja o ritualu gejšina života, sve do najintimnijih podrobnosti. Tijekom tog našeg druženja postala je i ostala mojom dobrom prijateljicom. Rado se sjećam posjeta njezine obitelji Bostonu i neobičnog osjećaja susreta dvaju različitih svjetova, što

smo ga osjetili moja žena i ja dok smo u svojoj dnevnoj sobi gledali tenis u društvu s našom novom prijateljicom, Japankom od kojih četrdeset i nešto godina, koja je slučajno bila i jedna od posljednjih gejša odgajanih u skladu s drevnom tradicijom. Mojoj prijateljici Mineko, za sve najljepša hvala. S Mineko me upoznala gospođa Reiko Nagura, dugogodišnja prijateljica i žena prodorne inteligencije iz generacije 549 moje majke, koja govori japanski, engleski i njemački, i to sva tri jezika jednako tečno. Ona je osvojila nagradu za kratku priču na engleskom jeziku još dok je bila brucošica na Bar-nardu, samo nekoliko godina nakon što je došla na studij u Sjedinjene Države i ubrzo se između nje i moje majke začelo doživotno prijateljstvo. Bliske prijateljske veze između naših obitelji prenose se sada već na četvrtu generaciju. Njezin mi je dom redovito bio sigurna luka prigodom mojih posjeta To-kyju i dugujem joj više nego što to mogu izraziti. Povrh svih ostalih ljubaznosti koje mi je ukazala, u nekoliko je navrata čitala moj rukopis i dala mi mnogo dragocjenih savjeta. Tijekom godina rada na ovom romanu, moja mi je žena Trudy pružala veću pomoć i potporu nego što sam imao prava očekivati. Osim beskrajnog strpljenja, spremnosti da sve ostavi i čita dijelove rukopisa kad god mi je bilo potrebno njezino oko, kao i njezine iskrenosti i krajnjeg obzira, dala mi je najveći dar koji mi je mogla dati: vjernost i razumijevanje. Robin Dresser iz izdavačke kuće Knopf onakva je vrsta urednika o kakvom sanja svaki pisac: vatren, pronicav,

predan svome poslu, uvijek spreman priskočiti u pomoć - i uz to duhovit i zabavan. Po toplini, izravnosti, profesionalnosti i šarmu, nitko se ne može usporediti s Leigh Feldman. Imam izuzetnu sreću što je ona moja agentica. Helen Bartlett, ti znaš da si učinila sve kako bi mi pomogla od samog početka. Hvala ti, a hvala i Denise Stewart. Veoma sam zahvalan svojoj dobroj prijateljici Sari La-schever na brižljivom čitanju rukopisa, velikodušnom zanimanju i mnogim promišljenim sugestijama i idejama. Teruko Craig ljubazno je provela sate razgovarajući sa mnom o svom životu školarke u Kyotu tijekom rata. Također sam zahvalan Lizi Dalby, jedinoj Amerikanki koja je ikad postala gejša, na njezinoj knjizi Geisha, koja uz to što priča o njezinim iskustvima u četvrti Pontocho, predstavlja ujedno antropološku studiju kulture gejša; ona mi je velikodušno posudila iz svoje osobne knjižnice niz korisnih japanskih i engleskih knjiga. Sljedeća je osoba kojoj se želim zahvaliti Kiharu Naka-mura, koja je pisala o svom životu gejše u tokyjskoj četvrti Shimbashi i koja je ljubazno provela jednu večer u razgovoru sa mnom tijekom mog istraživanja. 550 Zahvaljujem svom bratu Stephenu za pronicave primjedbe i suosjećajnu brigu. Robert Singer, kustos za japansko slikarstvo u Los Ange-les County Museum of Art, uložio je znatan trud kako bi mi za mog boravka u Kvotu pokazao iz prve ruke kako su nekoć živjeli plemići u tom gradu.

Bowen Dees, s kojim sam se upoznao u zrakoplovu, dopustio mi je da pročitam njegov neuređeni rukopis o doživljajima u Japanu tijekom savezničke okupacije. John Rosenfield me je podučio povijesti japanske umjetnosti onako kako to nitko drugi ne bi umio i pomogao mi je da se u divovskom Harvardu osjećam kao da sam u nekom malom koledžu. Zahvaljujem mu na njegovim korisnim savjetima tijekom čitavog mog rada na romanu. Barry Minsky me veoma zadužio dragocjenom ulogom koju je odigrao tijekom procesa stvaranja ove knjige. Uz to, za mnoge ljubaznosti koje mi je nemoguće nabrojiti, moju iskrenu zahvalnost zaslužuju: David Kuhn, Mer-ry White, Kazumi Aoki, Yasu Ikuma, Megumi Nakatani, David Sand, Yoshio Imakita, Mameve Medvved, pokojna Celia Millvvard, Camilla Trinchieri, Barbara Shapiro, Steve Weis-man, Yoshikata Tsukamoto, Carol Janeway iz Knopfa, Lvnn Pleshette, Denise Rusoff, David Schvvab, Alison Tolrnan, Li-dia Yagoda i Len Rosen.