S A D R A J .

uvodnik: gdje je zapelo? Helena Bell: ROBOT Rickard Berghorn: DOBAR IVOT Philip K. Dick: KRISTALNA KRIPTA Miha Remec: KUA Aliette de Bodard: URANJANJE Nina Kiriki Hoffman: TROFEJNE SUPRUGE E. M. Forster: STROJ SE ZAUSTAVLJA Daniel F. Galouye: IZLJEV sirius books (7) Izvadak iz romana Savez kapetana Vorpatrila Ivan Lutz: PRESAVRENI SVIJET

.

uvodnik: gdje je zapelo? Trebalo mi je gotovo devetnaest godina da shvatim. Heureka,

otkrio sam toplu vodu! Raskrinkao sam alkemijsku tajnu kamena mudraca, dokopao se svetog grala zanata i to u sada podijeliti s vama (zvui kao spam i navlaenje, ali ne bojite se, ne traim nita}. Evo to sam dokuio nakon gotovo dva desetljea. Jedini odgovor na pitanje Kako pisati?, jest: Sjedne i pie. Znam da zvui otrcano, kao bezvezna frazetina pronikla iz usta nekog od naih politiara, ali, vjerujte mi, to je isti zen.

Papir ili tipkovnicu pred sebe i jednostavno odvrnite slavinu. Potoci rijei e izbiti iz vas i uskoro se pretvoriti u pravu poplavu koju ete teko obuzdati. Reenice i paragrafi e se pojavljivati, stranice se mnoiti i bit e vam se teko zaustaviti.

Okej, postoji i mala kvaka, kako to obino biva s razotkrivanjem 'velikih' tajni. Kad sve svoje neobuzdane misli kao crnilo izlijete na bijelo, bit e to kupus koji se jako teko moe provakati. Upravo tada zavrava avantura potaknuta eljom za pisanjem (laki dio} i poinje mukotrpan posao sreivanja teksta (puuuno tei dio}. Prijatelji i oni koji dijele sline interese vam oko toga mogu pomoi, ali ne zaboravite, autor mora sam sebi biti prvi urednik. Tek kada ono to ste napisali sami proitate (po mogunosti naglas) i zvui vam dobro, ne kripi, ne zapinje i ne spotiete se o kvrgave neloginosti, vaa pria je dozrjela u slatki plod.

Upravo u tom zahtjevnom i ne ba jednostavnom poslu sreivanja, oblikujete se u pisca. Zato vam to govorim? Pa, injenica je da ba nije najblistavija situacija u domaoj sf prozi, ako ne raunamo dva ili tri autora koji mazohistiki proizvode. to me udi. Uvijek je u doba kriza proliferacija sf-a bila neto to se podrazumijeva, a da se ima gdje ukoriiti priu, ima; nekoliko zbirki, dva asopisa, fanzini... plus sveprisutni Internet. Pa zato su nam onda zbirke ove godine prilino mrave? Gdje je zapelo? Ne znam, ali piem ovo kao upozorenje za sve nas. elim debele, fino ugojene knjige i asopise domae znanstvene fantastike.

Helena Bell: ROBOT Kratka pria Robot Helene Bell u utrci je za ovogodinju Nebulu. U trenutku kada budete ovo itali, mogue je da je i osvojila tu prestinu nagradu. Osim to pie sf, Bell se okuava u poeziji i strastveni je putnik.

Robot (2012}

Ponedjeljkom moe prati aluminijsko kuite i ostaviti ga na stranjem trijemu preko puta kante za reciklau; kuite od titana moe prati petkom ako obea da e ga izglancati do odlaska u crkvu; ne maltretiraj maku; nemoj izgubiti letke koje je moj mu donio iz bolnice; predloili su da ti dam ime, to kae na Fred?; nemoj jesti mrtvo meso s moje desne noge dok ne zaspim tako da ne ujem zujanje tvojih sjekutia oko kosti.

Ovo je slika svijeta sa kojeg si doao; ovo je kopija ugovora izmeu nae i njihove vlade; ovo je popis atributa koje tvrde da posjeduje, poslunost, odanost, niska do umjerena inteligencija; znatielja koja ti je ugraena iskljuivo u svrhu preivljavanja u nepoznatom; ovo je lista tvojih sastavnih dijelova; ovo je raun; ovo je garancija, u sluaju da te poelim vratiti; sa stranje strane tvog koljena na njihovom je pismu upisan tvoj serijski broj; na lecima je pisalo da e ga moda povremeno dodirivati, kao ploicu s imenom, ali ako ti naredim, da e prestati.

Ovo je popis kuanskih poslova koji se od tebe oekuju dok ne uklanja oboljelo tkivo; u ovom kutu sobe moe stajati dok ne radi; nemoj me gledati dok mijenja posteljinu, dok me pridrava na toaletu, dok zapisuje koliko lijekova sam uzela, je li mi uredna stolica, kako mi desni krvare uz zubalo koje stalno nosim.

Leci kau da si savren strvinar: potpuno samodovoljan, bez probave, bez otpada; kau da te mogu prikljuiti na utinicu i da e davati struju za cijelu kuu.

Ako ti je dosadno, moe polirati srebrninu; moe i premjetati namjetaj, navijati satove, upati korov iz vrta; moe itati bilo koju knjigu iz moje zbirke; moj mu tvrdi da nema prave svijesti, nego samo napredan set sofisticiranih

programiranih reakcija, ali ja sam vidjela kako ti se oi otvaraju po noi; vidjela sam kako zuri u daljinu kao da te neto od tamo zove.

Sva jela kuhaj na maslacu, inae ih neu pojesti; ne razgovaraj sa susjedima; ne razgovaraj s mojoj djecom, nisu tvoja; pazi da te nitko ne vidi kad otvorim vrata da pokupim potu; ne, tebi nita nee doi, tko uope zna da si tu?

Pomogni mi hodati po kui; pomogni mi obrisati mast sa tave - nemoj misliti da te ne vidim kako je pokuava oprati sapunom nakon mene.

Pomogni mi isplesti pulover za moju najdrau unuku, tamo gdje ide biti e hladno; ako mi bude drao ruke da ne drhte, dozvolit u ti da terorizira lanove mog brid kluba; nauit u te pravila: honer pokrij honerom; preko jaih do slabijih.

Pomogni mi izgovoriti rije arterioskleroza dok razgovaram s lijenikom; sjeti se pitanja koja mu moram postaviti; kad te pita, izrecitiraj mu listu mojih lijekova; ako eli, moemo rano krenuti pa moe sjediti u ekaonici s drugima poput nas dvoje.

Vidi li onog tamo?; tako e me nositi kad mi druga noga nestane u crnoj pjeni tvojih usta.

Lai mi o djeci; reci da su me zvali vie puta; mislim da im moda ne da do mene; mislim da se nada da u ih zaboraviti i staviti tebe u oporuku tako da sve bude tvoje jednom kad prodre cijelo moje tijelo.

Ovo su moje osobne stvari koje ne smije dirati; ovo su asopisi koje smije itati; ovo su novine koje ne smije itati; na lecima je pisalo da te ne zanima politika pa ti nisu potrebne; voljela bih da me ne gleda dok mi guta tetive, listove, koljena; Voljela bih da moe osjeati tako da zna to znai usamljenost.

Na lecima je pisalo da tvome tijelu trebam davati komplimente kako se mijenja: koa ti je poprimila votanu teksturu to nimalo ne prilii zlom robotu, kakav znam da jesi; tvoje zlaane oi svijetle poput krijesova koji se spremaju progutati savanu; dah ti mirie na movarni plin.

Ne ispravljaj me pred prijateljima; moram se paljivo

izboriti za kraljicu; znam koliko aduta je vani; znam kako se igra; ja sam razlog to si ovdje, zato si tako nezahvalan?

Evolucija je odlika ljudi i drugih visokih oblika ivota; ti nisi stvaran, nisi iv, promjene na tebi moda su spore i uporne, ali one su rezultat uzimanja mog mesa.

Leci tvrde da nisi niti ovjek niti izvanzemaljac i da ne posjeduje volju i namjeru; nisi pokvaren; ne smilja plan da me zamijeni, da obue moje haljine, zavede mog mua i obezvlasti moju djecu; ne razmilja, ne planira, nisi opasan; ovdje si radi moje ugode i trebam tvome svijetu zahvaliti to te poslao.

Nema obitelji; ti si proizvod, robot; nisi se rodio; nee umrijeti; ima samo onaj dom koji ti ja pruim i ono znanje koje ti ja udijelim.

Ovo su igrake i pisma koje sam slala djeci iz inozemstva, ovdje ih je moj mu savinuo kako bih mislila da su proitana.

Ovo je ormar za sve tvoje stvari; ovo mu je brava; ovo je klju; nemoj ga izgubiti, jedini je.

Ovako ljudi posru; ovako se briu poruke od ljudi sa kojima vie ne eli razgovarati; ovako se vraa u djetinjstvo hvatajui se za ljutnju i povrijeenost; ovako vrijea susjede a da zvui kao kompliment; ovako jede sladoled usred noi jer si star i nitko te ne gleda; ovako ignorira mua kad te zove sa trijema dok si ti u svom svijetu i ljulja se na ljuljaki, a noge ti nisu pojedene do koljena - opet si u svom svemirskom brodu, pronalazi nove planete, nove vrste, sklapa nove sporazume i ivi ivot kakav si uvijek mislio ivjeti bez posljedica i aljenja - nema greaka, nema kardiovaskularnih poremeaja - nisi domain vanzemaljskom robotu koji te ima namjeru prodrijeti.

Mislim da poinje liiti na mene; otimau; droljo; prodrljivi polutanu; nezahvalnie; udovitu; siroe; pijunu; dok ti to govorim osjeam tuu ruku kako mi pokree eljust.

Unuka mi je poslala poruku sa prikladnom dozom zahvalnosti za pulover - topao je i gusto spleten i sjaji se poput poliranog elika - tamo gdje ide hladno je za ljude i sada e joj biti ugodno; pita se hoe li postati slavna istraivaica; pita se da li sunce bljesne plavo prije nego nestane sa horizonta

dubokog svemira; ostavila sam poruku na ormariu u tvojoj sobi.

Morat e preuzeti moju korespondenciju; morat e umjesto mene otii u duan i kupiti avokado koji je tvrd pod prstima; nauit e napraviti zaprku; mome e muu dodirnuti rame kad vidi da e zaspati u crkvi; gledat e vijesti i rei mi kad krenu sljedei brodovi; na lecima pie da si sretan kada moe pomoi; jedina tvoja elja je da se asimilira u nau kulturu; tvoj ti dom ne nedostaje.

Kau da e prestati jesti kad mi preostane samo zdravo i dobro prokrvljeno meso; napravljen si za reciklau; meso koje si mi oduzeo pretvara se u energiju koja pokree ne znam to; ti si udo; ni za tisue godina nai znanstvenici nee shvatiti znanost koju su tvoji stvoritelji svladali.

Sanjam da nee prestati; da u se smanjiti na veliinu koarkake lopte i da e mi nositi glavu pod rukama; predstavit e se ljudima mojim imenom; rei e ljudima da je moj mu tvoj, moja djeca tvoja, moj dom da je tvoj dom; jednog e me dana staviti na otvoreni prozor i ja u pasti i otkoturati se u vrt, u polje i gledat u te iz daljine, plavim oima koje e sjeti u mraku dok se pravi da me trai.

Ne vjeruj laima koje moja djeca priaju o meni; nemoj misliti da nisam cijeli ivot naporno radila; nemoj misliti da ne primjeujem tvoje saaljenje dok sa plahte strue moju krv, kad mi da da se oslonim o tvoje noge dok obavljam nudu; postoji tisue naina da tijelo umre, da ivi, da se rodi, da se razvije; tisuu stvari koje znam da ne znam.

Jesam li ja za tebe samo meso? Majka, prijateljica, tiranin?; spava li, sanja li; uiva li u tome da me svaki dan ima sve manje i manje?

Prije mog odlaska u inozemstvo mu mi je ispriao priu zbog koje sam se bojala da neemo nita nai, da e nam misija biti neuspjena: vidjeti moemo samo ono to oekujemo; kad je Pizarro preplovio Atlantik, njegovi su brodovi liili na velike bijele ptice i tek kad je proetao plaom u oklopu sjajnom poput polirane koljke, tek su tada Inke shvatile da je ovjek.

Rickard Berghorn: DOBAR IVOT Osim to je globalno poznata po krimiima, suvremena vedska knjievnost daleko je kvalitetnija u anru strave i uasa, pogotovo to se kratkih pria tie. U Siriusu B imali smo tako ve prilike itati Vlak Susanne Samuelsson, a vjerujemo da je veina vampirskih fanova uivala u filmu Let the Right One in, snimljenom prema izvrsnom romanu Pustite me unutra Johna Ajvidea Lindqvista (hrvatsko izdanje Sysprint, 2010.). Pomalo zanemaren u tom valu ostao je Rickard Berghorn (1972.), pisac, izdava i prevoditelj te urednik ugaslog asopisa za stravu Minotauren, prvenstveno zato to se kao pisac usredotoio upravo na formu pripovijetke i prie. Slovei kao ponajbolji vedski pisac pria strave, Berghorn je osim u reenom asopisu objavljivao i u Jules Verne Magasinetu te u nekoliko antologija, a zajedno s Annikom Johansson napisao je i povijest knjievnosti strave pod naslovom Morkrets mastare ^Majstori tame, 2006.). Pria koju donosimo objavljena je u Minotaurenu te u antologiji pria strave Syner i natten 1 (None vizije 1) i pravi je mali biser anra; bez zombija ili vampira, dobar stari psiholoki horor. A znate li vedski, Rickardova promiljanja o anru, svijetu i inome moete itati na njegovom blogu Nymodernism.

Ett gott liv (2002.)

Svakog poslijepodneva ja se tako fino zavalim na kau i prstima gladim Myssino podatno krzno. Moe se slobodno rei da sam makoljubac iz nekoliko razloga. Oboavam kako svoje zadovoljstvo obznanjuju predenjem te i sam uivam ivei kao ta lijepa ivotinja. Moda sam dakle u prolom ivotu bio upravo maka?

ivot je u biti dobar. Nikada mi nita nije posebice nedostajalo. Priaju ljudi da je svijet u ruevinama i da zli Nijemci ivote kose kao to nai seljaci tuku slamu. Ali to se zbiva daleko od mojeg kunog praga. U mojem svijetu to ne znai ama ba nita.

Ja ne patim ak ni od slabovidnosti, ali koliko se sjeam, od nje nikad nisam ni mogao patitivid mi ne moe biti slab zato to uope ne vidim. Moj sin pomae mi kad god ustreba. I dobro nam je. Nitko se od nas dvojice ne ali.

ivimo prilino prikladno. Kuu i novac sam naslijedio. Moda gosti smatraju da su sobe namjetene hladno i bezlino te da po kui vrluda previe takora i mieva. Ali mene to uistinu ne smeta, a moj se sin, kao to rekoh, ne ali. On je ionako ovjek koji ne govori mnogo. No otac i sin ni ne trebaju

esto razgovarati. Uskoro e tri sata. Pitam se je li Johan zgotovio vafle. Kavu

je u svakom sluaju morao pristaviti. Dobar ivot jo je bolji uz popodnevnu kavu.

* * *

Moj oslonac Johankako bih ja bez njega? taman je navrio dvadeset godina. Svijet nije za njega, ali brine za kuanstvo i radi koliko moe. Naravno da bih elio da zna vie, da nije toliko bojaljiv i plaljiv pred drugima te da je dovoljno samopouzdan da nae posao, da bude pravi mukarac. No u mojoj razumnoj dobi ovjek se pomiri s injenicom da ne mogu svi biti najbolji. ( gro.zeraWorC )

Majka mu je umrla prije deset godina u sanatoriju u Hasslebyju. Laura se zvalapoznavao sam je itavog ivota jer su nam roditelji bili prijatelji. Ne znam zato je izmeu tih ostalih, potpunijih mladia odabrala mene, a povremeno bi i ona rekla isto. Ponekad jo uvijek u prsima osjetim ubod grinje savjesti. Trebao sam Johanu prepustiti brigu nad njom kad je poela onako strano kaljati, ali kad je on bio tako mlad.

U strpljivom iekivanju da joj kucne posljednji as, stisnula me za ruku i rekla:

Molim te, Gustave, pobrini se da nae djevojku. Novaca ima. A Johan je tek dijete."

Pomilovao sam je po obrazubio je uaren i pod prstima mi je treperio.

Ali, Lauro, duo moja, nita ti ne brini. Prava obitelj uvijek se snae. Bit e nama dobro. No najbolje bi dakako bilo da..." Suza mi je kanula iz oka zbog neizreenih rijei.

Uspomena na Lauru sada je poput ugodnog kunog duha to nam kuom i u mislima lebdi veerima. Ako s gornjeg kata neto zauti, skloniji smo zvukove objasniti Laurom nego kakvim miem ili takorom. Naravno da znamo da nije u pitanju duh, ali pomisao nas smiruje. U svakom sluaju, smiruje menene bih mogao rei misli li Johan isto.

I tako obiavamo sjediti u jesenskim veerima. Moj sin

napuni mi lulu i ita mi iz kakve bezopasne knjige, dok ja gladim Missy. Volio bih da se malo vie uivi i unese u itanje, ali ne moe se na ovom svijetu imati ba sve.

No mora se priznati da ivot nije uvijek mekani divan na kojem se moe rasprostrti i uivati. Moram vam ispriati kako je to bilo kada mi se ivot gotovo raspao na komadie. Jo se malice pokunjim kad se svega sjetim.

Poelo je moda jednog jutra kada sam Johana poslao u trgovinu. U biti mi je trebao napraviti postelju, oprati pod u mojoj sobi, nacijepati drva, pripremiti ruak i zakrpati mi arape, ali rekao sam mu da sve to moe napraviti i popodnepomislio sam kako je mlad i kako ionako nema pametnijeg posla. Vrata je za sobom zatvorio da su prozorska stakla zazveala. Vjerojatno je tog dana vjetar bio nesnosan.

Pola sata kasnije vratio se kui, mumljajui neto o racioniranju.

Novine piu o tome, rekao je. Nastupilo je vrijeme za bonove i ogranienu potronju."

Nema kave?" pitao sam ga. Samo stotinjak grama. Za itav mjesec." Zabrinuto sam pipkao svoju lulu. Za itav...? Ali kako, pobogu?" Pitanje je bilo, kao to se kae, retoriko, tako da nisam

oekivao odgovor. No shvatio sam tada da ak ni gospodin Andersson i njegov sin nee izbjei nedae ovoga svijeta.

A govori se o i o racionaliziranju ostale potronjemesa, vrhnja, eera i maslaca" rekao je Johan maloduno. Moda je ak i slegnuo ramenima.

Okrutna stvarnost nadola je poput amara. No pred sinom nisam smio ispasti shrvan.

Pa dobro onda" rekao sam. Kava e pripasti meni. A to se tie mesa, vrhnja, eera, maslaca i svega ostaloga, svjestan sam da dobar sin svojem ocu nee uskratiti pun eludac. Ja u uzeti dvije treine svega. Ti si mlad, Johane vama omladini ne treba mnogo."

Tada mi je bilo drago to sam slijep, jer ga nisam morao gledati u oi. Ponekad je bolno ustati za istinu i pravdu.

ekao sam.

Johane?" rekao sam nakon nekog vremena tiine. Idem van cijepati drva", rekao je odsjeno. Vrata su se potom otvorila i zatvorila. Ostadoh sam sa

svojim slijepim, skromnim ivotom.

* * *

I tako eto ivimo u doba racionalizirane potronje, u teko doba za vedsku. Kave ne bude dovoljno ak ni uz dvostruke bonove. To racionaliziranje osjetim; inae ne patim ni od nestaice mesa niti kruha, taj je teret stavljen na prava plea. Druge me stvari ove godine vie zabrinjavaju. Moj sin u selo odlazi u bilo koje doba dana i noi, a da ne znam zato. Poinjem sumnjati da se nalazi s kakvom enskom.

* * *

Laura je iznimka, ali ene su sposobne zapetljati inae dobro posloen ivot. Mukarac misli i djeluje odluno i neposredno, ali u enskom svijetu vrijede drugaija pravila i zakoni. Ne znam tono koji, ali mislim da to ni one same ne znaju. Bezopasna su one stvorenja, naravnojedino to ivot postane toliko zakuast s njima u blizini.

Osjeao sam se udno, gotovo da mi je pozlilo, ve i pri samoj pomisli da bi se moj sin mogao prodati kakvoj enski. Nije mu bilo dobro ovako kako jest? Moda i jest bio sretan s kakvom curom, ali ovo to dijelimo daleko je vrednije da bi se samo tako moglo odbaciti. Johan je bio mlad i nepromiljeni nesumnjivo da s vremena na vrijeme svatko mora kuati zabranjenog voa ali nije bio imun na bolje misli. Jer to je davalo razloga nadi.

Tko bi ona mogla biti? Moda kakva cura iz trgovine ili blagajnica iz pote. Osobno nisam vrlo upoznat sa seljanima, ali kladio bih se na trgovkinju. Zvuala je vrlo drago kad smo bili tamo, to god to znailo. Bilo tko moe zvuati drago.

Johan se ve mjesec dana udno ponaa. Ponekad bih za veerom primijetio kako se trudi neto mi rei.

Molim?" kazao bih.

Ma nita posebno", promumljao je on. Nadam se samo da emo uskoro imati vie hrane. Prokleti Hitler."

Primirio sam ga i rekao mu da se ne treba aliti dok god je najvaniji eludac u kuanstvu sit.

No sve sam se vie uznemiravao, hodajui iz jedne sobe u drugu i brojei otkucaje kuhinjskog sata kad god bi Johan otiao u selo. Nije li se ve trebao vratiti? I to u mu rei kad se vrati? Missy se takoer uznemirila te je otrila pande na okviru vrata, to inae nikada nije inila. ak su se i takori uznemirili, pomislio sam.

Puta me da te ekam itavo poslijepodne", rekao sam prijekorno kad je jedne veeri otvorio vrata.

Doveo sam prijateljicu", rekao je oprezno. Zove se Lena." Lena?" Netko mi je priao sigurnim korakom i primio mi ruku. Lena Persson. Inae radim u trgovini." Izvukao sam ruku iz njezine. A da?" rekao sam kratko. Ako elite kave... ovoga, au

mlijeka i pecivo, zamolite Johana da vas poslui." Okrenuo sam se elom nazad i sjeo pokraj gramofona u

dnevnom boravku. Mislili su da sam sluao ploe, ali glazba je bila taman dovoljno slaba da sam ih uo o emu razgovaraju u kuhinji. Johan je bio u smonici te je zatvorio vrata. Neko vrijeme nije se ulo nita.

Lena se zasmijuljila: Daj, nemoj tako." Johan je suspregnuo smijeh: Kako onda, ovako?" Lena se pravila strogom i zloestom: Puhne li mi u uho,

poludjet u! to misli da nas tvoj otac ne uje?" Neko vrijeme su utihnuli. Moda je najbolje da odemo", apnuo je Johan. Nije mu

bilo drago kad smo doli." Lena je sada bila istinski zla, a ja sam osjetio napadaj

bijesa kada mu je uzvratila aptom: "Nije li vrijeme da uini neto sa svojim ivotom? Ja ne bih htjela biti zajedno s tatinim siniem.

Ali kako e on brinuti za sebe?" Pa postoje domovi i slino. Onda bi i ti i on vidjeli svijeta." To je istina..."

Opet su utihnuli. Lena je bila odluna: Ve smo o tome razgovarali, zna i

sam." Johan joj nije odgovorio, on ne obiava odgovoriti kada mu

proturjei, ali shvatio sam kako je ena na njega ostavila dojam.

Bio sam toliko uzrujan da sam morao ustati kako bih mogao disati. A Johanpa on bi mi morao biti sin!

Duboko sam nekoliko puta udahnuo i naposljetku se uspio sabrati. Ovo nije valjalomorao sam poduzeti neto.

Idueg trenutka iskljuio sam gramofon i uputio se put kuhinje. Gotovo da sam osjetio kako su me ekali nakon to je glazba prestala.

Johane, sine moj, i Leno", rekao sam smijeei se. Oprostite ovome starkelji, ali malice sam se okirao. Ta morao sam i sam uvidjeti kako se omladina prije ili kasnije mora rijeiti obiteljskih veza. jer, ako sam dobro shvatio, vas dvoje ste zaljubljeni?"

Zamislio sam kako je Johan na ovo potonje pocrvenio. Lena je odgovorila za oboje:

Rado bismo se zaruiliuz vae odobrenje, dakako. Ali kad si u ovo vrijeme nitko ne moe priutiti prstenje..."

Ushieno sam pucnuo prstima. Prstenje...? Ali mi imamo prstenje! Moram samo razmisliti

gdje su, ali moj i Laurin zaruniki prsten moraju biti ovdje negdje. to kaete na subotu?"

Na subotu?" pitao je Johan. Da, u subotu naveer", nastavio sam oduevljeno.

Spremit emo slavlje, nas troje i vai roditelji. Lenoda proslavimo zaruke. Nita posebno, tek skromna proslava zaruka."

Lena se zarazila entuzijazmom te mi se priinilo da je zagrlila Johana.

Pa to bi bilo prekrasno." Zadovoljno sam se smijuckao u sebi. Vidimo se dakle u subotu u est sati", rekao sam.

* * *

Neduni golupii sjedili su na kauu i avrljali dok smo ekali. Povremeno bih plasirao kakav dobrohotan komentar, ali uglavnom sam sjedio i utke razmiljao. Sat je ubrzo otkucao est.

Ima li otac prstenje?" upitao me Johan. Bio je ivan, uo sam mu po glasu.

,,Oh, nema razloga za brigu", rekao sam i s razumijevanjem se nasmijao.

Zaulo se kucanje na vratima i oni ustanu poput vihora i otvore plaljivim roditeljima. Lena ih je oduevljeno dovukla do mene, ali tek nakon to im se moj sin pobrinuo za kapute.

Predstavljanje je proteklo uz stidljiv smijeh i bezazlene ale: Ah, pa da probam kako je to biti svekar."

Lenini roditelji sa sobom su donijeli bonove, ali bio sam velikoduan i gostima ponudio mjesenu porciju kave. Boljelo me ipak kad sam ih uo kako za stolom pijuckaju, sru i coku. No dobra namjera zahtijeva izvjesne rtve.

Razgovarali smo o openitim temama i upoznavali se. Roditelji su joj bili srameljiva eljad, ljudi koje se ne zamijeti, ali koji su dopadljivi jednom kad se s njima upozna. Govorili su briljivo i gotovo bojaljivo uljudno. No oni ionako ne bi trebali patiti.

Dakle", rekao sam sveano. Zato ne bismo preli u dnevni boravak?"

Prihvatili su moj prijedlog te smo napustili stol i sveano se okupili oko mene na kauu i na stolicama u susjednoj sobi. Na neki sam nain ja umjesto golupia postao arite drutvanca. Moda su osjeali kako imam neto vano za rei?

Da, kao otac loije polovice moda bih trebao izrei koju prikladnu rije."

Netko se nasmijao, povjerovavi kako je moje miljenje ala.

Dakle, veeg glupana od mojeg sina Johana neete pronai. Mislite da je u koli bio dobar uenik? Kao razredna budala barem je bio fenomen. Tukli su ga i veliki i malia pritom se nije usuivao braniti. Sjeam se onog poslijepodneva kad su ga ostali djeaci bacili na Ottossonovo gnojite... No o tome bi bilo neukusno razgovarati. A mislite li da je neto

nauio? Malo sutra! Moda plete dobro poput kakve bakice, niti se mogu poaliti na njegove slatke perece, a da tek vidite kako lijepo veze, no ljetos se jedne veeri vratio kui mokar kao pas. to se dogodilo, pitao sam ga. Naletio je eto na starog kolskog drugadimnjaarevog sinai naglavce se bacio u grabu da ga ovaj ne bi vidio. Eto to je moj sinnajobinija enskica

Odjednom sam se osjetio neopisivo sam u sobizamalo sam ih pitao jesu li jo tamo.

Ti... nevjerojatno koliko si pakostan" uo sam naposljetku.

Odvratni, pakosni starac." No glas nije bio odluan toliko koliko tvrdnja.

Draga moja Leno", rekao sam strpljivo. Johan doista nije nikakva prilika. Gle ovo."

Svukao sam papue i podigao ih. Johane, sine moj, hoe li uzeti papue i oprati ih?

Odavno ve nisu oprane." Prola je minuta vremena. Svi su drali dah. Zatresao sam

ih kako bih ga pourio. Pa?" I tada kao da se u sobi zaulo kako se u mojem sinu neto

prelomilo. Nesigurno mi je priao i naposljetku mi iz ruku istrgnuo papue.

Ba kao to sam i mislio", rekao sam zadovoljno. Glas koji se zatim uo govorio je vrlo umorno: Najbolje je... moda... da odemo..." rekao je Lenin otac. Tiho poput naih podstanara mieva iskrali su se u

predsoblje i uzeli kapute. Sluao sam kako Lenino jecanje jenjava dok su kriom odlazili niz put.

,,I ovo smo dakle rijeili", rekao sam, protrljavi ruke. Papue mogu priekati do sutra. A da mi napuni lulu i izvadi knjigu...?"

Ali nije to uinio. Umjesto toga povikao je neto to osjetljiva dua ne bi smjela ponoviti, izjurio hodnikom uza stube i vratima svoje sobe zalupio tako jako da su slike na zidovima zaklepetale. Oarano sam sluao mete. Gore je neto lupao te se potom bacio na posteljuuo sam kako su opruge

popustilenakon ega je sve utihnulo. Vjerojatno se prepustio cmizdrenju, ba kao kakva enskica.

Ostao sam dakle sam. Besciljno sam tumarao, mazio Missy i kopao po smonici. Presluao sam plou revijskog komiara Fridolfa Rhudina. U deset sati uspeo sam se na kat, svukao i legao na poinak.

Ne smijem nijekati da je nekoliko narednih dana bilo donekle nelagodno. Johan nos nije promolio iz sobe, ali u smonici sam sreom pronaao neto hrane, a vodu sam donio s pumpe, kreui se vrlo oprezno. Posebnu sam panju obraao na takore koji su miljeli smonicom sada kada je u kui bilo tako mirno. Ali usprkos svemu sam se snaao. Premda je Johan propustio toliko obroka da ga se ba ne bi moglo nazvati ugojenim.

Bila je vjerojatno veer etvrtog dana kada sam sjedio u kuhinji i puio lulu koju sam napunio sam, sluajui tapkanje takora po podu. Tada sam zauo neto za to ve izgubio nadu da u uti: otvorila su se vrata na gornjem katu. Ubrzo su zakripali i koraci na stubama. A kada su stigli do vrata kuhinje, neko vrijeme su oklijevali.

Johane?" zapitao sam se. No on je tek utke nastavio u smonicu, uzeo neto s

polica, priao ognjitu, upalio vatru i izvadio kavenik. Vrijeme je za zadnju kavu", rekao je on, moj sin. Nakratko sam nabrao obrve. Ali potom sam se zadovoljno

naslonio. Dobar si ti momak, usprkos svemu", konstatirao sam.

Svaka je rasprava sad zavrena. Ako si gladan, u smonici ima suhog kruha."

ivot je uistinu dobar. Ne mogu se gotovo ni na to poaliti. Johan brine za kuanstvo i svog uvaenog oca kao to i dolii. elio bih samo da mogu vidjeti koliko je dom postao njegovan i uredan. ak sam se i ja iznenadio koliko je djelotvoran moj prijekor bio. U zadnje vrijeme doputam mu samo etvrtinu obroka, tako da ja ni u emu ne oskudijevam.

Johan marljivo radi, to se ne moe porei. ak je uspio zamalo istrijebiti takore i mieveu zadnje vrijeme rijetko ih ujem. Svakog jutra po kui prazni miolovke koje je smjestio

u doslovno svaki mogui kutak. estit momak. Da sam Missy, zavidio bih mu koliko je predan lovu na takore. Pitam se samo to radi s krepanim ivinama.

A ne smijem se poaliti ni na njegovo kuhanje. ak je i u tome napredovao. Zasigurno je negdje pronaao nove recepte jer jela mi nisu poznata, a okus im je vrlo izvoran. Komadii mesa su manji, ali zato ih je vie. I vrlo su ukusni. Mislim da sam se ak i malice udebljao.

Johan je drag djeak. Nije svijet za njega, ali sada barem zna to se od njega oekuje.

Hrane ima toliko da Missy dajemo ostatke. A ona se oblizuje od zadovoljstva. Jedno vrijeme sam strahovao to i kako s hranom za nju, ali sada prede kao nikada ranije. Jednostavno osjeam njezinu ljubav spram svojeg dobroinitelja kada mi se zavue u krilo i tamo drhti. to je malice udno jer prije nije toliko voljela Johanovu kuhinju.

Zato bih se onda zabrinjavao zbog Hitlera, Staljina i za mnoge neznance na kontinentu?

Vie me zanima gdje se Missy djenula. Nisam je primijetio jo od jutros. Mislio sam zamoliti Johana da je potrai, ali on je itavo jutro u drvarnici. No pojavit e se ona, ne moram brinuti.

to Johan radi tamo vani? Ne cijepa drva, to je sigurno. Vie nemam strpljenja ekati ga, ve je prilino kasno. Danas mi je za veeru obeao pravu poslasticu. A eludac mi kruli.

Philip K. Dick: KRISTALNA KRIPTA Teko da vam o Philipu K. Dicku moemo rei neto to ne znate, ali sigurno ne znate da se prema prii Kristalna kripta trenutno producira kratki film

The Crystal Crypt (1954.)

"Panja, brodu Unutarnjih letova! Panja! Zapovjeeno vam je da se spustite na Kontrolnu postaju na Deimosu X zbog inspekcije. Panja! Morate se spustiti odmah!" Metalna kripa zvunika odjekivala je hodnicima velikog broda. Putnici su se nelagodno zgledali, mrmljajui i kiljei kroz prozorie u mrvicu pod njima, tokicu koja je bila marsovski kontrolni punkt, Deimos.

"to se dogaa?" upitao je jedan nervozni putnik jednog od pilota, koji je uurbano iao brodom da provjeri izlaznu komoru.

"Moramo se spustiti. Ostanite sjediti. Pilot je nastavio dalje.

"Spustiti? Ali zato? Svi su se pogledali. Iznad krupnog broda Unutarnjih letova bile su tri vitke marsovske goniteljske letjelice, spremne za moguu akciju. Kad se brod Unutarnjih letova krenuo sputati, letjelice su prile nie, paljivo se drei na maloj razdaljini.

"Neto se dogaa, rekla je jedna putnica ivano. "Gospode, mislila sam da smo najzad gotovi s tim Marsovcima. to sad?

"Ja ih ne krivim to nas hoe jo jednom pregledati, rekao je jedan zdepasti poslovni ovjek svojem pratitelju. "Na kraju krajeva, mi smo zadnji brod koji odlazi s Marsa na Zemlju. Imali smo sree to su nas uope pustili otii.

"Mislite li da e zbilja biti rata? rekao je jedan mladi curi u susjednom sjedalu. "Nee se ti Marsovci usuditi zaratiti, ne s naim orujima i proizvodnim mogunostima. Mi bismo mogli Mars srediti za mjesec dana. Sve su ovo prazne prie.

Cura ga je pogledala. "Nemojte biti toliko sigurni. Mars je oajan. Borit e se zubima i noktima. Ja sam bila na Marsu tri godine." Zadrhtala je. "Hvala nebesima to odlazim. Da-"

"Pripremite se za slijetanje! zauo se glas pilota. Brod se

poeo polako sputati prema malenom sletitu za nudu na slabo posjeenom mjesecu. Sve nie i nie. Zaulo se struganje uz nagli trzaj. Uslijedila je tiina.

"Spustili smo se, rekao je krupni poslovnjak. "Bolje im je da nita ne naprave! Zemlja e ih rastrgnuti ako prekre jedan od Svemirskih sporazuma.

"Molim vas ostanite na mjestima," zauo se glas pilota. "Nitko ne smije van broda, kau marsovske vlasti. Moramo ostati ovdje.

Nelagoda je ispunila brod. Neki od putnika su poeli nelagodno itati, drugi su zurili u pusto sletite, na rubu ivaca, gledajui kako se tri marsovska broda sputaju i iz njih izlaze naoruani ljudi.

Marsovski vojnici brzo su prelazili pistu, trkom se kreui prema njima.

Taj brod Unutarnjih letova bio je zadnji putniki brod koji je s Marsa krenuo prema Zemlji. Svi drugi brodovi su odavno otili, vraajui se na sigurno prije izbijanja neprijateljstava. Putnici su bili zadnji koji su otili, zadnji Zemljani koji naputaju pusti crveni planet, poslovnjaci, iseljenici, turisti, svi Zemljani koji nisu ve prije otili kui.

"to mislite da oni hoe? rekao je mladi curi. "Teko je shvatiti

Marsovce, zar ne? Prvo odobre brodu odlazak, puste nas da poletimo, a onda nam radiom narede da opet sletimo. Usput, moje ime je Thacher, Bob Thacher. Kad emo se ve zadrati ovdje-

Bona vrata su se otvorila. Razgovor je odjednom utihnuo i svi su se okrenuli. Marsovski asnik u crnoj odori, Provincijski Leiter, stajao je ocrtan bljetavim suncem, gledajui po brodu. Iza njega je bila grupa marsovskih vojnika, s orujem na gotovs.

"Ovo nee potrajati dugo," rekao je Leiter, ulazei u brod praen vojnicima. "Uskoro ete dobiti doputenje da nastavite s putovanjem.

Putnici su izdahnuli s olakanjem. "Vidi ga," proaptala je cura Thacheru. "Kako mrzim te

crne odore!"

"To je samo Provincijski Leiter, rekao je Thacher. "ne brinite. Laiter je zastao na trenutak, s rukama na bokovima, bezizraajno ih gledajui. "Naredio sam da va brod sleti da bi se mogla izvriti inspekcija svih osoba na njemu," rekao je. "Vi Zemljani zadnji ste koji odlazite s nae planete. Veinom ste obini i bezopasni - vi me ne zanimate. Zanima me da pronaem troje sabotera, troje Zemljana, dva mukarca i jednu enu, koji su poinili neopisivo djelo nasilja i unitenja. Reeno je da su pobjegli ovim brodom.

amor iznenaenja i negodovanja zauo se sa svih strana. Leiter je mahnuo vojnicima da ga prate du prolaza.

"Prije dva sata jedan marsovski grad je uniten. Nita nije ostalo, samo rupa u pijesku gdje je grad stajao. Grad i svi ljudi u njemu neobjanjivo su nestali. Cijeli jedan grad uniten u sekundi! Mars nee stati dok saboteri ne budu uhvaeni. A znamo da su na ovom brodu."

"Nemogue, rekao je zdepasti poslovnjak. "Ovdje nema nikakvih sabotera.

"Poet emo od vas, rekao je Leiter, prilazei njegovom sjedalu. Jedan od vojnika dodao mu je kockastu metalnu kutiju. "Ovo e nam uskoro rei govorite li istinu. Diite se, na noge.

ovjek je polako ustao, zajapuren. "ujte, vi..- "jeste li imali veze s unitenjem grada? Odgovorite! ovjek je ljutito progutao gvalju. "Ne znam nita o

unitenju nikakvog grada. I tovie-" "Govori istinu" rekla je metalna kutija ravnim glasom. "Sljedei." Leiter je krenuo niz prolaz. Jedan mravi, elavi ovjek nervozno se podigao. "Ne,

gospodine, rekao je, "ne znam nita o tome. "Govori istinu," potvrdila je kutija. "Sljedei! Ustanite!" Jedan po jedan, svi su ustajali, odgovarali, i s olakanjem

sjedali natrag. Konano je ostalo samo nekoliko ljudi koji nisu ispitani. Leiter je zastao, napeto ih promatrajui.

"Samo je petoro preostalo. To troje mora biti meu vama. Suzili smo izbor. Ruka mu je krenula do remena. Neto je bljesnulo, ipka blijede vatre. Podignuo je ipku, mirno je

uperivi u petoro putnika. "Dobro, prvi od vas. to zna o tom unitenju? Jesi li umijean u unitenje naeg grada?"

"Ne, nimalo," promrmljao je ovjek. "Da, on govori istinu," potvrdila je kutija. "Sljedei!" "Nita - ne znam nita. Nisam s time imao veze." "Istina," rekla je kutija. Brod je utihnuo. Troje ljudi je preostalo, jedan sredovjeni

mukarac i njegova supruga i njihov sin, djeak od dvanaestak godina. Stajali su u kutu, problijedjeli, zurei u Leitera, u ipku u njegovim tamnim prstima.

"Sigurno ste vi," protisnuo je Leiter prilazei im. Marsovski vojnici podigli su oruje. "Sigurno ste vi. Ti tamo, djeae. to zna o unitenju naeg grada? Odgovori!"

Djeak je odmahnuo glavom. Nita, apnuo je. Kutija je na trenutak zanijemila. "Govori istinu, konano

je oklijevajue izgovorila. "Sljedei! "Nita," promucala je ena. "Nita. "Istina. "Sljedei! "Ja nisam imao nita s unitenjem vaeg grada, rekao je

mukarac. "Gubite vrijeme." "To je istina," rekla je kutija. Leiter je dugo stajao, poigravajui se sa svojom ipkom.

Konano ju je zagurao natrag za pojas i mahnuo vojnicima da krenu prema izlaznoj komori.

"Moete nastaviti s putovanjem, rekao je. Krenuo je za vojnicima. Kod komore je zastao, gledajui natrag u putnike, smrknutog lica. "Moete ii - ali Mars nee dopustiti svojim neprijateljima da pobjegnu. Troje sabotera bit e uhvaeno. Kunem vam se. Zamiljeno je protrljao svoju tamnu vilicu. "To je udno. Bio sam siguran da su na ovom brodu.

Ponovo je hladno pogledao Zemljane. "Moda nisam bio u pravu. Dobro, nastavite! Ali zapamtite:

njih troje bit e uhvaeno, ma koliko godina trebalo za to. Mars e ih uhvatiti i kazniti! Kunem vam se!

Dosta dugo nitko nije progovorio. Brod je opet putovao

svemirom, s mlaznicama koje su se palile ravnomjerno, polako, pokreui putnike prema njihovoj planeti, prema kui. Iza njih su Deimos i crvena kugla Marsa postajali svakog trena sve manji i manji, nestajui u daljini.

Uzdah olakanja proirio se meu putnicima. "Koliko prazne prie," progunao je netko.

"Barbari! rekla je jedna ena. Nekoliko je putnika ustalo, kreui prolazom, prema

salonu i baru. Pored Thachera cura se digla na noge, prebacujui jaknu preko svojih ramena.

"ispriavam se, rekla je i prola pored njega. "Idete do bara? rekao je Thacher. "Bi li vam smetalo da

poem s vama? "Ne bi. Poli su za ostalima do salona, skupa hodajui prolazom.

"Znate, rekao je Thacher, "jo vam ni ime ne znam. "Zovem se Mara Gordon. "Mara? Lijepo ime. Odakle ste sa Zemlje? Sjeverna

Amerika? New York? "Bila sam u New Yorku, rekla je Mara. "New York je veoma

lijep. Bila je vitka i lijepa, s oblakom crne kose koji joj se slijevao niz vrat, uz konu jaknu.

Uli su u salon i neodluno stali. "Sjednimo za neki stol, rekla je Mara, gledajui putnike u

baru, uglavnom mukarce. "Moda onaj tamo. "Ali tamo ve sjedi netko, rekao je Thacher. Zdepasti

poslovnjak sjeo je za stol i naslonio svoj koveg s uzorcima na pod. "elimo li mi sjediti s njim?"

"Ma, u redu je, rekla je Mara, priavi stolu. "Moemo tu sjesti?" pitala je.

ovjek je podigao pogled, pridignuvi se. "Bilo bi mi zadovoljstvo, promrmljao je. Napeto je promatrao Thachera. "Meutim, uskoro e mi se pridruiti jedan prijatelj.

"Sigurna sam da e biti mjesta za sve," rekla je Mara. Sjela je, a Thacher joj je pridrao stolac. I on je sjeo, bacivi pogled na Maru i poslovnjaka. Njih dvoje gledali su se na tren kao da imaju neto zajedniko. Poslovnjak je bio sredovjean, rumen u luci, sivih oiju umornog izgleda. Ruke su mu bile istokane,

s izraenim venama. Trenutno je nervozno kuckao. "Ja sam Thacher, rekao mu je pruajui ruku. "Bob

Thacher. Kad emo ve neko vrijeme biti skupa, ba se moemo i upoznati.

ovjek ga je odmjerio pogledom. Polako je ispruio ruku. "Zato da ne? ja sam Erickson. Ralf Erickson.

"Erickson? nasmijeio se Thacher. "Meni izgledate kao komercijalist. Glavom je pokazao na koveg s uzorcima na podu. "Jesam li pogodio?

Erickson je zaustio da odgovori, ali ga je prekinulo komeanje. Mrav mukarac tridesetih godina priao je stolu, srdano ih gledajui blistavim oima. "Pa, krenuli smo, rekao je Ericksonu.

"Zdravo, Mara." Izvukao je stolac i brzo sjeo, sklopivi ruke ispred sebe na stolu. Primijetio je Thachera i na tren se osupnuo. "Ispriavam se, promrmljao je.

"Zovem se Bob Thacher," rekao je Bob. "Nadam se da ne prekidam neto. Pogledao je njih troje, Maru koja se ispitivaki zagledala u njega, zdepastog Ericksona s neutralnim izrazom lica i novopridolicu. "ujte, vas troje se znate? upitao je naglo.

Uslijedio je muk. Robotski posluitelj je beumno doklizao, spreman primiti

narudbe. Erickson se pridignuo. "Da vidimo, promrmljao je. "to emo popiti? Mara?

"Viski i vodu. "Ti, Jane?" Mravi se nasmijeio. "Isto." "Thacheru? "Din i tonik. "Meni isto viski i vodu, rekao je Erickson. Robotski

posluitelj je otklizao. Odmah se vratio s piima i stavio ih na stol. Svatko je uzeo svoje. "Pa," rekao je Erickson podiui svoju au. "Za na zajedniki uspjeh.

Svi su otpili, Thacher i njih troje, zdepasti Erickson, Mara nervoznih i budnih oiju i Jan, koji je tek doao. Opet su Mara i Erickson razmijenili pogled, toliko brzo da on to ne bi primijetio da nije gledao ba u nju.

"ime se vi bavite, g. Ericksone? pitao je Thacher. Erickson je pogledao u njega, pa u koveg s uzorcima na

podu. Progunao je: "Pa, kao to vidite, ja sam trgovaki putnik."

Thacher se nasmijeio. "Znao sam! Trgovca se uvijek moe prepoznati po kovegu s uzorcima. Uvijek mora imati sa sobom neto za pokazivanje. to prodajete, gospodine?

Erickson je zastao. Obliznuo je svoje debele usne, pogleda pod debelim vjeama praznog poput abljeg. Konano je dlanom protrljao usta i posegnuo dolje, podiui koveg s uzorcima. Postavio ga je na stol ispred sebe.

"No? rekao je. "Moda bismo mogli g. Thacheru i pokazati.

Svi su se zagledali u koveg za uzorke. Izgledao je kao obini koni koveg, s metalnom drkom i kopom za zatvaranje. "Postajem znatieljan, rekao je Thacher. "to je unutra? Svi ste tako napeti. Dijamanti? Ukradeni dragulji?"

Jan se krto, neveselo nasmijao. Erick, spusti ga. jo nismo dovoljno odmakli.

Glupost," progunao je Erick. "Izvukli smo se, Jane. "Molim te," proaptala je Mara. "ekaj, Erick. "Da ekam? Zato? emu? Toliko ste navikli na" "Erick, rekla je Mara. Klimnula je glavom prema

Thacheru. "Ne poznajemo ga, Erick. Molim te! "Pa Zemljanin je, zar ne?" rekao je Erickson. "Svi Zemljani

dre se skupa u ovakvim vremenima." Poeo je petljati s kopom kovega. Da, g. Thacheru. Ja sam trgovac. Mi smo trgovci, svi troje."

Znai, ipak se poznajete." "Da." Erickson je klimnuo glavom. Njegovo dvoje prijatelja

sjedilo je ukoeno, oborenog pogleda. "Da, znamo se. Evo, pokazat u vam ime se bavimo."

Otvorio je koveg. Izvadio je no za pisma, iljilo za olovke, pritiskiva za papir u obliku staklene kugle, kutiju pribadaa, klamericu, spajalice, plastinu pepeljaru i neke stvari koje Thacher nije mogao prepoznati. Poredao je stvari pred sebe na stol. Onda je zatvorio koveg.

"Vidim da se bavite uredskim materijalom, rekao je

Thacher. Prstom je dotaknuo no za pisma. "Fin kvalitetni elik. Izgleda mi kao vedski elik.

Erickson je klimnuo glavom, gledajui Thacherovo lice. "Ne ba impresivan posao, zar ne? Uredski materijal. Pepeljare, spajalice." Nasmijeio se.

"Oh" Thacher je slegnuo ramenima. "Zato da ne? To su potreptine modernog posla. Samo se pitam"

"to to?" "Pa, pitam se kako uope nalazite dovoljno muterija na

Marsu da vam se to isplati." Zastao je, razgledajui stakleni pritiskiva. Podignuo ga je, postavio prema svjetlu, zurei u ono unutra dok mu ga Erickson nije uzeo iz ruke i vratio u koveg. "I jo neto. Ako se vas troje poznajete, zato ste sjedili odvojeno kad ste se ukrcali?"

Svi su se zagledali u njega. I zato niste meusobno razgovarali dok nismo otili s

Deimosa? Nagnuo se prema Ericksonu, smijeei mu se. "Dva mukarca i ena. Vas troje. Sjedite odvojeno u brodu. Ne razgovarate, ne dok ne proemo kontrolnu toku. Razmiljam o onome to je Marsovac rekao. Troje sabotera. ena i dva mukarca." (CroWarez.org )

Erickson je stavio stvari natrag u koveg. Smijeio se, ali lice mu je bilo blijedo poput krede. Mara je zurila dolje, poigravajui se s kapljicom vode na rubu svoje ae. Jan je nervozno stiskao ruke, brzo trepui.

"Vi ste ono troje koje je Leiter ganjao, rekao je Thacher tiho. "Vi ste saboteri koji su unitili grad. Ali njihov detektor lai Zato vas nije uhvatio? Kako ste se tu provukli? A sad ste na sigurnom, iza kontrolne toke." Nasmijeio se, gledajui ih. "Vrag me odnio! A zbilja sam pomislio da ste trgovaki putnik, Ericksone. Ba ste me zavarali."

Erickson se malo opustio. "Pa, g. Thacheru, sve je to u dobru svrhu. Siguran sam da ni vi ba ne ljubite Mars, kao ni jedan Zemljanim I vidim da i vi odlazite skupa s nama."

"Tono," rekao je Thacher. "Vas troje sigurno imate jako zanimljivu priu." Pogledao je oko stola.

"Imamo jo koji sat putovanja. Ponekad je ba dosadno to putovanje Mars-Zemlja. Nema se to vidjeti, nema se to raditi

nego sjediti i piti u baru." Polako je podignuo pogled. "Biste li moda ispriali neto zanimljivo, da ostanemo budni?"

Jan i Mara pogledali su Ericksona. "Hajde, rekao je Jan. "On zna tko smo. Ispriaj mu i ostatak.

"Ba bi i mogao, rekla je Mara. Jan je odjednom ispustio uzdah olakanja. "Stavimo karte

na stol, skinimo sa sebe taj teret. Umoran sam od sakrivanja, pretvaranja"

"Svakako," rekao je Erickson velikoduno. "Zato ne? Zavalio se u sjedalicu, otkopavajui prsluk. "Svakako, g. Thacheru. Rado u vam ispriati jednu priu. A siguran sam da e biti dovoljno zanimljiva da vas odri budnim."

Trali su kroz umarke sasuenih stabala, skaui preko suncem sprenog marsovskog tla, tiho se kreui skupa. Uspeli su se malom uzvisinom, preko uskog grebena. Odjednom je Erick stao, bacivi se niice na tlo. Ostali su uinili isto, pruivi se na zemlju, pohlepno udiui zrak.

"Budite tiho, promrmljao je Erick. Malo se pridignuo. "Bez buke. Bit e Leitera u blizini, od sad nadalje. Ne smijemo riskirati."

Izmeu troje ljudi koji su leali u umarku mrtvih stabala i Grada bila je gola, ravna jalova pustinja, par kilometara sprenog pijeska. Ni stablo ni grm nisu remetili glatku, isuenu ravnicu. Tek bi povremeni povjetarac, suhi vjetar koji se vrtloio, uspuhao pijesak u male pijavice. Slab vonj je dopro do njih, gorak miris vreline i pijeska, donesen na vjetru.

Erick je pokazao. "Gle. Grad Tamo je." Zurili su, jo zadihani od tranja kroz stabla. Grad je bio

blizu, blie nego to su ga ikad prije vidjeli. Nikad mu se nisu toliko pribliili. Zemljane nikad nisu putali blizu velikih marsovskih gradova, centara marsovskog ivota. ak i u obinim vremenima, kad nije prijetio nadolazei rat, Marsovci su lukavo drali Zemljane podalje od svojih citadela, dijelom iz straha, dijelom iz dubokog, uroenog osjeaja neprijateljstva prema bjelokonim posjetiteljima ija komercijalna poduzea su im donijela potovanje, ali i omrznutost, u cijelom sustavu.

"Kako se vama ini?" rekao je Erick. Grad je bio ogroman, mnogo vei nego to su zamiljali po

crteima i maketama koje su tako paljivo prouavali u New Yorku, u uredima Ministarstva rata. Ogroman je bio, ogroman i ogoljen, crnih tornjeva koji su se dizali u nebo, nevjerojatno tankih stupova drevnog metala, stupova koji su stoljeima izdravali pod suncem i vjetrom. Oko Grada bio je zid od kamena, crvenog kamena, ogromnih cigala koje su tamo dovukli i ugradili robovi ranih marsovskih dinastija, pod bievima prvih velikih Kraljeva Marsa.

Drevni, suncem sasueni Grad, Grad usred puste ravnice, iza gajeva mrtvih stabala, Grad koji su rijetko vidjeli Zemljaniali Grad koji je prouavan na mapama i kartama svakog ratnog ureda na Zemlji. Grad koji je sadravao, uza sve drevno kamenje i arhaine kule, grupu koja je upravljala cijelim Marsom, Savjet Starijih Leitera, u crno odjevenih ljudi koji su upravljali i vladali eljeznom rukom.

Stariji Leiteri, dvanaest fanatinih i posveenih ljudi, crni sveenici, ali sveenici s blistavim ipkama vatre, detektorima lai, raketnim brodovima, intersvemirskim topovima, i jo mnogim stvarima o kojima je Senat Zemlje mogao samo nagaati. Stariji Leiteri i njima podreeni Provincijalni Leiteri Erick i dvoje iza njega zatomili su drhtaj.

"Moramo biti paljivi, ponovio je Erick. "Uskoro emo se kretati meu njima. Ako pogode tko smo, ili zato smo doli"

Otvorio je koveg koji je nosio, pogledavi na tren unutra. Onda ga je opet zatvorio, vrsto stiui ruku. "Hajdemo, rekao je. Polagano je ustao. "Vas dvoje stanite uz mene. Hou se uvjeriti da izgledate kako bi trebalo.

Mara i Jan brzo su zakoraili naprijed. Erick ih je kritiki prouavao dok su se njih troje polako sputali niz padinu, na ravnicu, prema streim crnim tornjevima Grada.

"Jane, rekao je Erick. "Primi je za ruku! Zapamti, oenit e se njom; ona je tvoja nevjesta. A marsovski seljaci jako cijene svoje nevjeste.

Jan je bio odjeven u kratke hlae i kaputi marsovskih poljodjelaca, s upletenim konopom vezanim oko struka, i eirom na glavi da ga zatiti od sunca. Koa mu je bila tamna, nanesenom bojom pretvorena u skoro bronanu.

"Odlino izgleda, rekao mu je Erick. Pogledao je Maru. Njezina crna kosa bila je vezana u punu, provuena kroz isuenu kost yukea. I njezino lice bilo je tamno, zatamnjeno i iscrtano ceremonijalnim pigmentskim bojama, sa zelenim i naranastim prugama preko obraza. Kroz ui su joj bile provuene naunice. Na nogama su joj bile cipelice od koe perruha, vrpcama vezane oko glenjeva, i nosila je duge prozirne marsovske hlae s jarkim alom vezanim oko struka. Meu njezinim malim dojkama visio je lanac kamenih kuglica, talisman za sreu u predstojeem braku.

"U redu, rekao je Erick. On je na sebi imao iroku sivu halju marsovskog sveenika, prljavu odjeu koja je trebala ostati na njemu cijeli ivot, da bude pokopana oko njega kad umre. "Mislim da emo proi strae. Trebalo bi na putu biti dosta jutarnjeg prometa."

Nastavili su hodati po tvrdom pijesku koji im je kripio pod nogama. Naspram obzora mogli su vidjeti tokice koje su se kretale, druge osobe koje idu prema Gradu, poljodjelce i seljake i trgovce, koji su nosili svoje usjeve i robu na trnicu.

"Eno kolica!" uskliknula je Mara. Pribliavali su se uskom putu, dvije pruge koloteine

urezane u pijesak. Marsovska hufa vukla je kolica, velikih bokova mokrih od znoja, jezika isplaenog. Na kolicima su bile naslagane bale tkanine, grube seoske tkanine, rukom tkane. Pogrbljeni seljak gonio je hufu.

"I eno. nasmijeeno je pokazala. Grupa trgovaca koji su jahali na manjim ivotinjama ila

je iza kolica, Marsovci u dugim haljama, lica skrivenih iza maski za pijesak. Na svakoj od ivotinja bio je zaveljaj, paljivo privezan konopom. A iza trgovaca, polagano tupkajui, bila je beskrajna povorka ratara i seljaka, nekih na kolima ili jaui, ali veina je ila pjeice.

Mara i Jan i Erick prikljuili su se redu ljudi, uvukavi se iza trgovaca. Nitko ih nije primijetio; nitko nije podigao pogled ni dao nekog znaka od sebe. Mar se nastavio kao i prije. Ni Jan ni Mara nisu rekli nita jedno drugom. Hodali su malo iza Ericka, koji je koraao s odreenim dostojanstvom, odreenim dranjem kakvo dolikuje njegovom poloaju.

Jednom je usporio, pokazujui gore u nebo. "Gle, promrmljao je, na marsovskom branskom dijalektu. "Vidite to?"

Dvije crne tokice lijeno su kruile. Marsovske patrolne letjelice, vojska koja motri na svaki nagovjetaj neuobiajenih aktivnosti. Rat sa Zemljom samo to nije izbio. Svaki dan, skoro svakog trena.

"Stii emo taman na vrijeme, rekao je Erick. "Sutra e biti prekasno. Zadnji brod otii e s Marsa."

"Nadam se da nas nita nee zaustaviti," rekla je Mara. "Hou doi doma kad zavrimo."

Prolo je pola sata. Pribliili su se Gradu, iji je zid rastao dok su hodali, uzdiui se sve vie i vie dok se nije inilo da zasjenjuje i samo nebo. Golemi zid, zid od vjenog kamena koji je stoljeima trpio vjetar i sunce. Grupa marsovskih vojnika stajala je na ulazu, jedinoj kapiji usjeenoj u kamen, gdje se ulazilo u Grad. Kako je koja osoba prolazila, vojnici su je pregledali, pipajui odjeu, provjeravajui teret.

Erick se napeo. Red je usporio do stajanja. "Uskoro e na nas doi red," promrmljao je. "Budite spremni.

"Nadajmo se da nee biti Leitera," rekao je Jan. "Vojnici nisu toliko strani.

Mara je zurila u zid i kule iza njega. Pod nogama im je tlo podrhtavalo, vibrirajui i tresui se. Mogla je vidjeti jezike plamena kako se diu iz tornjeva, od dubokih podzemnih tvornica i talionica Grada. Zrak je bio gust i pun ae. Mara je obrisala usta, kaljui.

"Evo idu, rekao je Erick tiho. Trgovci su pregledani i doputeno im je da prou do vrata,

ulaza kroz zid u Grad. Oni i njihove nijeme ivotinje ve su nestali unutra. Voa grupe vojnika nestrpljivo je mahnuo Ericku, pourujui ga.

"Hajde!" rekao je. "Bre to malo, stari. Erick je polako krenuo naprijed, ruku stisnutih uz tijelo,

gledajui dolje. "Tko si ti i kojim si poslom ovdje? pitao je vojnik, ruku na

bokovima, oruja labavo objeenog o pojas. Veina je vojnika ljenarila, naslanjajui se na zid, neki su ak uali u hladu.

Muhe su plazile po licu jednog koji je zaspao, s orujem na tlu pored sebe.

"Kojim poslom? promrmljao je Erick. "Ja sam seoski sveenik."

"Zato hoe ui u Grad? "Moram odvesti ovo dvoje pred matiara da ih vjena.

Pokazao je na Maru i Jana, koji su stajali iza njega. "Takav je Zakon koji su Leiteri donijeli.

Vojnik se nasmijao. Obiao je oko Ericka. "to ti je u toj torbi?

"Rublje. Prenoit emo ovdje. "Iz kog si sela? "Kranosa. "Kranos? Vojnik je pogledao svog kolegu. "Jesi ikad uo

za taj Kranos?" "Svinjac u zabiti. Vidio sam ga jednom kad sam bio u lovu. Voa vojnika klimnuo je Janu i Mari. Njih dvoje krenuli su

naprijed, drei se za ruke, stojei blizu jedno drugom. Jedan od vojnika stavio je ruku na Marino golo rame, okreui je.

"Lijepu e enicu dobiti," rekao je. "Dobra je, izgleda vrsto. Namignuo je, pohotno se iskezivi.

Jan ga je smrknuto pogledao. Vojnici su prasnuli u smijeh. "Dobro, rekao je voa Ericku. "Vas troje moete proi."

Erick je izvadio jednu malu kesu iz svoje halje i vojniku dao novi. Tada je njih troje ulo u tamni tunel ulaza, prolazei kroz kameni zid, i izlazei u sam Grad.

Bili su u Gradu! "Sad, apnuo je Erick. "Pourite." Oko njih je Grad tutnjio i ukao zvukom tisua ispuha i

strojeva od kojih su se tresle ploe pod njihovim nogama. Erick je poveo Maru i Jana u kut, uz niz skladita od cigle. Posvuda je bilo ljudi koji su urili tamo-amo, viui da nadjaaju buku, trgovaca, prodavaa, vojnika, uliarki. Erick se sagnuo i otvorio koveg koji je donio. Iz njega je brzo izvadio tri mala namotaja od finog metala, komplicirane upletene ice i kazaljke sastavljene u maleni stoac. Jan je uzeo jednog i Mara je uzela jednog. Erick je preostali stoac stavio pod svoju halju i opet zatvorio koveg.

"Zapamtite, zavojnice moraju biti zakopane tako da crta prolazi sreditem Grada. Moramo u trokut uhvatiti sredite, gdje je najvea koncentracija zgrada. Sjetite se karata! Paljivo promatrajte ulice i zakutke. Ne razgovarajte ni s kim ako to moete izbjei. Svatko od vas ima dovoljno marsovskog novca da se mitom izvue iz nevolje. Posebno se pazite lopova, i tako vam neba, nemojte se izgubiti.

Erick je prekinuo. Dvojica Leitera u crnom dolazili su du unutarnje strane zida, eui s rukama iza lea. Primijetili su trojku u kutu pored skladita i zastali.

"Idite, promrmljao je Erick. "I vratite se u sumrak. Mrko se nasmijeio. "Ili se nemojte nikad vratiti.

Svatko je krenuo na svoju stranu, hodajui bez osvrtanja. Leiteri su ih gledali kako odlaze. "Ba je zgodna bila ona mala nevjesta, rekao je jedan Leiter. "Ti brani imaju plemenite krvi, iz starih vremena."

"Sretan je onaj mladi seljak ija je, rekao je drugi. Nastavili su dalje. Erick je gledao za njima, jo uvijek se smijeei. Onda se prikljuio uskovitlanoj masi ljudi koja je neprekidno tekla ulicama Grada.

U suton su se sreli izvan vrata. Sunce samo to nije zalo, i zrak je postao rijedak i leden. Rezao je kroz odjeu poput noa.

Mara se skupila uz Jana, drhtei i trljajui svoje gole ruke. "Pa? rekao je Erick. "jeste li oboje uspjeli? Oko njih su trgovci i seljaci izlazili iz ulaza, naputajui

grad da se vrate svojim farmama i selima, kreui na dug put preko ravnice prema brdima. Nitko od njih nije primijetio drhteu curu i mladia i starog sveenika koji su stajali pokraj zida.

"Moja je gdje treba, rekao je Jan. "S druge strane Grada, na samom rubu. Zakopana uz jedan bunar.

"Moja je u industrijskom dijelu, proaptala je Mara cvokoui zubima. "Jane, daj mi neto da se ogrnem! Smrzavam se.

"Dobro, rekao je Erick. "Onda bi se te tri zavojnice trebale sresti tono u sreditu, ako su makete bile tone." Pogledao je u sve tamnije nebo. Zvijezde su se ve vidjele. Dvije tokice,

veernja ophodnja, polako su se kretale prema obzoru. "Pourimo. Samo to nije.

Prikljuili su se redu Marsovaca koji su ili putem, dalje od Grada. Iza njih je Grad nestajao u tamnim nijansama noi, i crni tornjevi su se gubili u tami.

Nijemo su hodali s ljudima sa sela dok se na obzoru nije ukazao ravan red mrtvih stabala. Tad su sili s puta i skrenuli prema stablima.

Skoro je vrijeme! rekao je Erick. Ubrzao je hod, nestrpljivo se osvrui na Jana i Maru.

"Hajde! urili su, kreui se kroz polumrak, sapleui se na

kamenje i opalo granje, uzbrdo na greben. Na vrhu je Erick zastao, stojei s rukama na bokovima, gledajui natrag.

"Pogledajte," promrmljao je. Grad. Zadnji put da emo ga ikad vidjeti ovako.

"Mogu li sjesti? pitala je Mara. "Noge me bole." Jan je povukao Ericka za rukav. "Brzo, Erick! Nije ostalo

jo mnogo vremena. Nervozno se nasmijao. "Ako sve bude u redu moi emo ga gledati koliko hoemozauvijek.

Ali ne ovako, promrmljao je Erick. unuo je, otvarajui koveg. Iz njega je izvadio cijevi i ice i sastavio ih na tlu, na samom vrhu grebena. Malena piramida od ice i plastike rasla je, oblikovana njegovim vjetim rukama.

Konano je progunao, diui se. "Dobro je. Je li uperena ravno na Grad? pitala je Mara nervozno,

gledajui piramidu. Erick je klimnuo glavom. "Da, postavljena je u skladu s

Zastao je, najednom se ukoivi. "Natrag! Vrijeme je! Brzo!" Jan je potrao niz drugu stranu grebena, dalje od Grada,

vukui Maru sa sobom. Erick je pourio za njima, jo se okreui prema udaljenim tornjevima, skoro izgubljenim u nonom nebu.

"Dolje. Jan se prostro niice, s Marom uz sebe, drhtavog tijela

pritisnu tog uz njegovo. Erick je sjeo na pijesak i suhe granice, jo uvijek provirujui. "Hou to vidjeti, protisnuo je. "udo. elim vidjeti"

Bljesak, zasljepljujua navala ljubiastog svjetla, osvijetlio je nebo. Erick je pokrio oi rukama. Bljesak je pobijelio, poveavajui se, irei se. Odjednom se zaula tutnjava, i jak vrui vjetar zapuhao je na njega, obarajui ga licem na pijesak. Vrui suhi vjetar dirao ih je i prio, a granice su buknule u plamen. Mara i Jan sklopili su oi, stisnuti jedno uz drugo.

"Boe promrmljao je Erick. Oluja je prola. Polako su otvorili oi. Po nebu je jo plesala

vatra, lebdei oblak iskri koji se poeo rasipati na nonom vjetru. Erick je nesigurno ustao, pomaui Janu i Mari da se dignu. Njih troje je stajalo, nijemo zurei u mranu pusto, crnu ravnicu, bez i rijei.

Grad je nestao. Konano se Erick okrenuo. "Taj dio je gotov, rekao je. "A

sad ostatak! Pomozi mi, Jane. Ovdje e za koji minut biti tisuu patrolnih brodova.

"Ve vidim jednog, rekla je Mara, pokazujui gore. Jedna tokica treptala je na nebu, tokica koja se brzo kretala. "Dolaze, Erick. Glas joj je drhtao od ledenog straha.

"Znam." Erick i Jan unuli su na tlo oko piramide od cijevi i plastike, rastavljajui je. Piramida je bila stopljena, zapekla poput rastaljenog stakla. Erick je drhtavim prstima otkidao komade s nje. Iz ostataka piramide izvukao je neto, neto to je podignuo visoko, pokuavajui ga razaznati u mraku. Jan i Mara prili su da bolje vide, oboje napeto gledajui uvis, skoro bez daha.

"Evo ga, rekao je Erick. "Tu je! U njegovoj ruci bila je kugla, malena prozirna kugla od

stakla. Unutar stakla neto se mrdalo, neto maleno i krhko, tornjeva skoro premalih da se vide, mikroskopsko, komplicirana mrea koja je plivala u staklu. Mrea tornjeva. Cijeli Grad.

Erick je stavio kuglu u koveg i zatvorio ga. "Hajdemo, rekao je. Poeli su trati natrag kroz stabla, putem kojim su prije proli.

"presvui emo se u autu," rekao je dok su trali. "Mislim da bismo trebali ostaviti ovu odjeu na sebi dok ne budemo u autu. Jo bismo mogli sresti nekoga."

"Bit e mi drago da opet navuem svoju odjeu," rekao je Jan. udno se osjeam u ovim hlaicama.

A to misli, kako je meni? prodahtala je Mara. "Smrznut u se u ovoj odjei, ono malo to je ima.

"Sve mlade nevjeste na Marsu tako su odjevene, rekao je Erick. vrsto je stiskao koveg dok su trali. "Mislim da ti ba dobro pristaje.

"Hvala," rekla je Mara, "ali zima mi je. "to misli da e oni pomisliti?" pitao je Jan. Pretpostavit

e da je Grad uniten, zar ne? To sigurno. "Da, rekao je Erick. "Bit e sigurni da je raznesen. Na to

moemo raunati. Ali bit e nam vraki bitno da oni to misle!" Auto bi trebao biti ovdje, tu negdje, rekla je Mara

usporavajui. "Ne. Malo dalje, rekao je Erick. "Iza onog brdaca tamo. U

jarku, kraj stabala. Teko je vidjeti gdje smo. "Da upalim neto? pitao je Jan. "Ne. Okolo moe biti patrola koje" Naglo je stao. Jan i Mara zastali su uz njega. "to poela

je Mara. Svjetlo je zablistalo. Neto se pomaklo u tami. Zauo se

zvuk. Brzo!" zaitao je Erick. Bacio se niice, odbacujui koveg

dalje od sebe, u grmlje. Napeto je ustao. Jedan lik pojavio se, kreui se u tamu, a iza njega dolazilo

je jo likova, ljudi, vojnici u odorama. Svjetlo je jarko bljesnulo, zasljepljujui ih. Erick je zamirio. Svjetlo se pomaklo s njega, palo na Maru i Jana, koji su utke stajali skupa, drei se za ruke. Onda je zatreptalo na tlo i okolo u krug.

Jedan Leiter iskoraio je naprijed, visok lik u crnom, s vojnicima iza sebe s orujem na gotovs. "Vas troje, rekao je beiter. "Tko ste? Ne miite se. Ostanite gdje ste."

Priao je Ericku, zapiljivi se u njega, bez izraza na svojem ta mnom marsovskom licu. Obiao je Ericka, razgledajui njegovu halju, njegove rukave.

"Molim" poeo je Erick drhtavim glasom, ali ga je Leiter prekinuo.

"Ja u govoriti. Tko ste vas troje? to radite ovdje? Da

ujem." "Mivraali smo se u svoje selo," promucao je Erick

oborenog pogleda, skrueno sklopljenih ruku. "Bili smo u Gradu, i sad idemo kui.

Jedan od vojnika neto je rekao u mikrofon. Iskljuio ga je i odloio.

"Doite sa mnom, rekao je Leiter. "Privest emo vas. Pourite.

"Privesti kamo? Natrag u Grad? Jedan od vojnika se nasmijao. "Grada vie nema, rekao

je. "Ostalo je samo toliko da bi stalo na dlan. "Ali to se dogodilo? pitala je Mara. "Nitko ne zna. Hajde, bre to malo! Neto se ulo. Jedan vojnik urno se pojavio iz tame.

"Stariji Leiter rekao je. "Dolazi ovamo. Opet je nestao. "Stariji Leiter. Vojnici su ekali, stojei u stavu mirno.

Trenutak kasnije Stariji Leiter zakoraio je na svjetlo, starac odjeven u crno, izboranog lica mravog i tvrdog, nalik ptici, oiju blistavih i budnih. Pogledao je s Ericka na Jana.

"Tko su ovi? strogo je upitao. "Seljaci koji se vraaju kui. "Ne, nisu. Ne stoje poput seljaka. Seljaci ne stoje

uspravnonemaju snage, slabo se hrane. Ovi nisu sa sela. I ja sam iz brda, pa znam.

Priao je blie Ericku, zapiljivi mu se u lice. "Tko si ti? Pogledaj mu obrazetaj se nikad nije brijao naotrenim kamenom! Neto ovdje nije u redu."

U rukama mu je zablistala ipka blijede vatre. "Grad je nestao, i s njim barem pola Savjeta Leitera. Jako je to udno, bio je bljesak, pa vrelina i onda vjetar. Ali nije bila fisija. Zbunjen sam. Najednom je Grad nestao. Nije ostalo nita osim udubine u pijesku.

"Privest emo ih, rekao je drugi Leiter. "Vojnici, okruite ih. Pobrinite se dat"

"Bjei! povikao je Erick. Udario je, izbijajui Starijem Leiteru ipku iz ruke. Svi su se rastrali, vojnici su vikali, bljeskali svjetiljkama, sudarali se u mraku. Erick je pao na koljena, oajniki pipajui po grmlju. Prsti su mu uhvatili

drku kovega i skoio je na noge. Na zemaljskom je doviknuo Mari i Janu.

"Brzo! Do auta! Trite! Krenuo je nizbrdo, sapleui se u tami. Mogao je uti vojnike iza sebe, vojnike koji tre i padaju. Jedno tijelo naletjelo je na njega i udario ga je. Negdje iza njega ulo se itanje, i dio padine buknuo je u plamen. Leiterova ipka

"Erick, doviknula je Mara iz tame. Potrao je prema njoj. Odjednom se poskliznuo, padajui na kamen. Zbrka i pucanje. Uzbueni glasovi.

"Erick, jesi to ti?" Jan ga je dohvatio, pomogao mu ustati. "Auto. Tamo je. Gdje je Mara?

"Ovdje sam, zauo se Marin glas. "Tu, pored auta. Svjetlo je bljesnulo. Jedno stablo buknulo je u plamen, i

Erick je osjetio kako mu vrelina pri lice. On i Jan probili su se do cure. Marina ruka dohvatila je njegovu u mraku.

"A sad auto, rekao je Erick. "Ako ga nisu nali." Kliznuo je niz padinu u jarak, pipajui u mraku, poseui i grabei ruku svojeg kovega. Poseui, poseui

Dotaknuo je neto hladno i glatko. Metal, metalna ruka vrata. Olakanje ga je preplavilo. "Naao sam ih! Jane, ulazi. Mara, doi. Gurnuo je Jana pored sebe, u auto. Mara se uvukla za Janom, stisnuvi svoje malo gipko tijelo uz njegovo.

"Stoj! doviknuo je glas iznad njih. "Nema svrhe sakrivati se u tom jarku. Uhvatit emo vas! Doite gore i"

Zvuk glasova bio je zaguen urlikom motora auta. Trenutak kasnije jurnuli su u tamu, auto se digao u zrak. Kronje stabala lomile su se i krile pod njima dok je Erick okretao auto as na jednu as na drugu stranu, izbjegavajui proganjajue stupove bijelog svjetla odozdo, zadnje bijesne hice dvojice Leitera i njihovih vojnika.

A onda su bili daleko, iznad stabala, visoko u zraku, stalno dobivajui na brzini, ostavljajui grupu Marsovaca daleko za sobom.

"Prema Marsportu," rekao je Jan Ericku. Tono?" Erick je klimnuo glavom. "Da. Spustit emo se izvan luke,

u brdima. Tamo se moemo presvui u svoju pravu odjeu, trgovaku odjeu. K vragutrebat e nam sree da stignemo

tamo na vrijeme da uhvatimo brod. "Posljednji brod, proaptala je Mara dok su joj se prsa

dizala i sputala. "to ako ne stignemo na vrijeme? Erick je pogledao koni koveg u svojem krilu. "Moramo

stii tamo, promrmljao je. "Moramo!" Dugo nitko nita nije rekao. Thacher je zurio u Ericksona.

Stariji ovjek bio je zavaljen u svoje sjedalo, lagano pijuckajui svoje pie. Mara i Jan su utjeli.

"Znai niste unitili Grad, rekao je Thacher. "Uope ga niste unitili. Smanjili ste ga i stavili u staklenu kuglu, u pritiskiva za papir. I sad ste opet trgovci, s kovegom uzoraka uredskog materijala!

Erickson se nasmijeio. Otvorio je koveg, posegnuo u njega i izvadio staklenu kuglu, pritiskiva za papir. Podignuo ju je, gledajui u nju. "Da, ukrali smo Grad od Marsovaca. Tako smo proli detektor lai. Bila je istina da mi ne znamo nita o unitenom Gradu.

"Ali zato? pitao je Thacher. "Zato ukrasti Grad? Zato ga jednostavno ne bombardirati?"

"Otkupnina, rekla je Mara gorljivo, zurei u kuglu svojim bljetavim tamnim oima. "Njihov najvei Grad, polovica njihovog SavjetaEricku u ruci!

Mars e morati uiniti to Zemlja zatrai, rekao je Erickson. "Sad e Zemlja moi zbilja pritisnuti sa svojim trgovinskim zahtjevima. Moda ak i ne bude rata. Moda Zemlja dobije to eli bez borbe. Jo uvijek se smijeei, stavio je kuglu natrag u koveg i zakljuao ga.

"Kakva pria" rekao je Thacher. "Kakav udesni postupak, smanjivanje veliine Cijeli Grad sveden na mikroskopske razmjere, zapanjujue. Nije ni udo to ste uspjeli pobjei. S takvom drskou, nitko vas ne bi mogao zaustaviti.

Pogledao je u koveg na podu. Pod njim su mlaznice umile i ravnomjerno vibrirale, dok se brod kretao svemirom prema udaljenoj Zemlji.

"Ostao nam je jo dobar komad puta, rekao je Jan. "uli ste nau priu, Thacheru. Zato nam ne ispriate svoju? ime se vi bavite? Kakav je va posao?

"Da," rekla je Mara. "to vi radite?

"to ja radim? rekao je Thacher. "Pa, ako elite, pokazat u vam." Posegnuo je pod svoju jaknu i izvukao neto. Neto to je blistalo i sjajilo se, neto tanko. ipku blijede vatre.

Njih troje zabuljilo se u nju. Polagano ih je obuzeo ok i munina.

Thacher je labavo drao ipku, mirno, uperivi je prema Ericksonu. "Znali smo da ste vas troje na ovom brodu, rekao je. "U to nije bilo sumnje. Ali nismo znali to se dogodilo s Gradom. Moja je teorija bila da Grad uope nije uniten, da mu se dogodilo neto drugo. Instrumenti Savjeta izmjerili su nagli gubitak mase u tom podruju, smanjenje jednako masi Grada. Nekako je Grad bio ukraden, a ne uniten. Ali nisam uspio uvjeriti ostale Savjetne Leitere u to. Morao sam vas sam slijediti."

Thacher se okrenuo i klimnuo glavom ljudima koji su sjedili za ankom. Oni su se odmah podigli i krenuli prema stolu.

"To vam je vrlo zanimljiv postupak. Mars e od toga imati velike koristi. Moda e to ak okrenuti razvoj dogaaja na nau stranu. Kad se vratimo u Marsport elim odmah poeti raditi na tome. A sad, ako biste mi, molim vas, dodali koveg

Miha Remec: KUA

Miha Remec (Ptuj, 1928.) je autor veliko broja zbirki pria, romana i drame od ega najvei dio spada u SF. Slovenski izuavatelj SF-a, Drago Bajt, stavlja Remca uz bok Zamjatinu, tiuxieyju i Orweliu, kao pisca antiutopijskih romana. Remec je jedini Slovenac koji je dva puta dobio nagradu SFera -1981. za svoj roman Prepoznavanje i 1987. za kratku priu Spomenik za Euridiku.

Hia (1993.)

Kua stoji na strmini i to na visini do koje ne bi dosegla povrina oceana i kad bi se otopio sav led na zemaljskim polovima. Uz to Kua uope nije potopiva.

Tamonja tla nisu trusna, stoga tu ni najgori potres ne bi mogao razoriti zdanja; izraena je kao samostojna oklopljena koljka koja nije usaena u tlo niti temeljena, ali lei na okruglim leitima, stalno zadravajui svoju teinu u razmjeru s tlom.

U tom podruju je klima krasna, sunce sja skoro svaki dan i spremnici na obodima Kue crpe sunevu snagu. Kua bi sauvala svoje djelovanje i bez sunevih zraka. U njenom sreditu neprestano tee geotermalno razlijevanje stanica i tako ona dobiva pogon za sve svoje dijelove.

Program kojeg izvodi Kua je, naime, opsean. U osvit jutra automatski otvori prozorske kapke i

posjetitelj bi kroz neprobojna stakla ugledao udesnu dolinu pod Kuom, obraslu praumom. Vidio bi bujno raslinje i cvijee u okolini; orijake paprati, crveni zeji trn i mesnate listove uvarkue s cvjetnim izraslinama.

Poslije otvaranja prozora Kua ispita vanjskim ticalima ozraje. Pri moguem zatrovanou zraka, kiselosti vlage i povienog stupnja zraenja zatvori krug Kunoga ozraja. Proiivai zadravaju svaku vrstu zatrovanosti izvana, zbog protuzranih obloga, pa ne prodre u unutarnjost nikakvo opasno zraenje. Zrakotvorne naprave su izraene tako da bi odravale za ivot potrebno unutarnje ozraje samo onda kada vani ne bi bilo dovoljno zraka.

Kua eka na posjetitelja. Stalno ponovo pripravlja hladnu i toplu vodu, koju alje po

neobraenim kristalnim cijevima i kad bi posjetitelj odvrnuo slavinu iz nje bi potekla bioloko i kemijski kvalitetna hladna ili topla voda. U kupaonici je stalno pripravljena mirisna biljna kupelj, Kua namjeta svjee otirae i ispire zahodsku koljku.

U ostavi Kua uva duboko zamrznutu hranu, pripravljenu za brzo otapanje, koju bi ponudila posjetitelju za upotrebu. ekaju ga tamo zamrznute staklenke s plemenitim piima: od ampanjca iz 1928. godine do plemenite melasnice pripravljene godine 3733., sve na volju posjetitelju.

Posjetitelja eka tamo postelja s vodenim jastukom, svjee presvuena s najfinijim lanenim plahtama i jorganom napunjenim pravim gujim perjem. U spavaonici mirie po crvenom boru.

Kua ima sredinji dnevni boravak, u kojem treperi nezaustavljivi kronometar koji odbrojava sekunde, minute, sate, dane, godine, stoljea i tisuljea, sve s tonou do tisuinke sekunde, sukladno atomskom satu na bazi cezija.

Tako Kua traje. Cijelo vrijeme ona automatski lovi vanjskim i unutarnjim

prijamnikom zvune i slikovne valove. Stalno dolazi iz zvunika udaljen prasak elektrinih smetnji u ozraju, a na zaslonu trepere ravnomjerne crte koje se iskrivljavaju kada vani divljaju oluje. Sve to Kua vjerno zapisuje na beskonane magnetske svitke, iako za tisuljee nije ulovila nijednoga svjesnoga znaka.

Ponekad Kua isproba unutarnje ozvuenje. Zauju se razne skladbe, snimljene na neunitivim ploama: cijelo glazbeno djelo ovjeanstva je zapisano na njima. Od takvih prilika cijela Kua bui u zvucima Beethovenove simfonije ili fonotonskih poskoica maestra Hun Fenga iz drugoga tisuljea.

Na zidovima u Kui vise s kristalom presvuene, i tako za sve vrijeme sauvane, slike maestra Leonarda da Vincija i Hieronymusa Boscha, do velikoga holografa Sakma Jedesa.

Po programu djelovanja isprobava Kua dubinsku projekciju. Tada se oko sjedala, namijenjenog posjetitelju, prikazuju trodimenzionalni kruni slikopisi i dvodimenzionalni filmovi iz starijih vremena. U dvorani za

projekciju bi lako posjetitelj upoznao naravi i navike ljudskog roda kroz tisuljea.

Pored toga su u Kui rasporeena razna iznenaenja: posvuda bi posjetitelj otkrivao predmete koje su ljudi u svojoj povijesti upotrebljavali: kamenu sjekiru, brusilo, zlatni depni sat koji vie ne pokazuje vrijeme, glazbenu kutiju iz sedamnaestoga stoljea, drugoga tisuljea, primitivno elektronsko raunalo iz dobe izuma ipa; otkrio bi ah, pil igraih karata i maginu kuglu Sejmonova, naao bi ukrase i nakite od prvih kamenih ogrlica do bisera i nakita iz kristala koji se prelijeva u duginim bojama.

Jo bolje bi bio posjetitelj iznenaen u podrumskim prostorima Kue, gdje je postavljena galerija znamenitih ena i mukaraca potonjega doba, koji sjede na postoljima, presvueni providnim slojem kristala, koji tijela uva od raspadanja. Tu sjedi u sjaju svoje uniforme Gvidon Arba, zapovjednik udruenih zemaljskih snaga, Arkadij Savski, osniva ekoloke zajednice prije katastrofe, pa Avra Ornom, svjetska ljepotica, pokazujui bujno nago tijelo i velike grudi, koje su oito znamenje pripadnosti vrsti sisavaca. Tu su jo drugi umjetnici, mudraci i velikani, koji svi sjede i nijemo gledaju preda se, kao uzorci ljudskog roda.

Zapravo je sva Kua uzorak, neunitiva zaliha ljudskih stvari i dosega u tisuljeima njihovog postojanja na Zemlji.

Kua je zatiena sa sedam zatitnih pregrada i svaka pregrada ima svoj kodni zasun. Kua ima sredinju memoriju i u njoj je utisnuta slika posjetitelja. Ta slika je klju: kada bi posjetitelj stao pred vrata, ona bi mu se odmah otvorila.

* * *

Tako je Kua tisuljeima ekala na posjet. Na atomskom satu je godite imalo ve petocifreni broj kad se je pred vratima, naposljetku, pojavio posjetitelj.

Kua ga je obuhvatila svojim vanjskim kamerama i prenijela njegovu sliku sredinjoj memoriji. Zatim je Kua posluala svoju memoriju: zatvorila je kapke prozora i vrata te provjerila sigurnost svih sedam zasuna.

ONO to se zaustavilo pred Kuom nije bio OVJEK.

Aliette de Bodard: URANJANJE

Aliette de Bodard je veinu svojih pria smjestila u alternativnu povijest svijeta u kojem dominira Azteko carstvo ili predkomunistika Kina. Pria The Jaguar House, in Shadow (2010.) je bila nominirana za Nebulu i Huga, a Shipbirth (2011.) za Nebulu. Pria Uranjanje, to je prvo pojavljivanje Aliette na stranicama Siriusa B takoer je nominirana za ovogodinju Nebulu.

Immersion (2012.)

Ujutro, vie nisi ba sigurna tko si. Stoji pred zrcalom - pomie se i drhti, odraava samo ono

to eli vidjeti - oi koje ti se ine preirokima, koa koja ti se ini suvie blijedom, neobian dalek miris to se iri ambijentalnim sustavom odjeljka i koji nije ni tamjan ni enjak ve neto drugo, neto neuhvatljivo to si neko znala.

Navukla si odjeu - ne preko svoje koe ve vani, gdje je bitno, tvoj avatar nosi plavo i crno i zlatno, otmjenu odjeu ene koja puno putuje i ima dobre veze. Na trenutak, dok se okree od zrcala, staklo treperi i izlazi iz fokusa; i u tebe zuri jedna druga ena, odjevena u bezlinu sivu haljinu, deblja i u svakom pogledu umanjena - stranac, daleka uspomena koja je prestala ita znaiti.

* * *

Quy Je bila na dokovima, promatrala nadolazee svemirske brodove. Mogla je, naravno, biti igdje na Postaji Dugovjenosti i zatraiti da se u njen ruter poalje prijenos s mree - i gledati, preko vidnog polja, spori ples brodova dok kliu u kapsulne jasle poput ptica promatranih unatrag. Ali bilo je neeg u stajanju u velikom holu svemirske luke - osjeaj bliskosti koji jednostavno nije mogla replicirati stajanjem u Vrtovima Zlatnog arana ili Hramu Aurnog Zmaja. Jer ovdje - ovdje, odvojena od jaslenih kapsula s par mjera metalnih ploa osjeala je kako balansira na rubu vakuuma, uronjena u hladnou i udiui neto to nije ni zrak ni kisik. Gotovo se mogla zamisliti bez korijena, napokon vraena u izvor svega.

Veina je brodova ovih dana bila Galaktika - pomislili

biste da e bivi vlasnici Dugovjenosti biti nezadovoljni nezavisnou postaje ali sad kad je rat bio gotov Dugovjenost je pruala lijep izvor zarade. Brodovi su dolazili; izbacivali su postojanu bujicu turista - oi previe okrugle i previe ravne; eljusti etvrtaste; lica nezdrave nijanse ruiaste, poput nedovoljno kuhanog mesa ostavljenog predugo na suncu. Hodali su lakom samouvjerenou ljudi s uranjaima; zastali bi se diviti predloenim atrakcijama na sekundu ili dvije prije nego bi nastavili dalje prema transportnoj postaji, gdje su se na udbenikom rongu cjenkali za prijevoz do preporuenih hotela - gnjusno poznat balet koji je Quy promatrala veinu svog ivota, mnotvo stranaca koji se sjate na postaju poput najezde stonoga ili pijavica.

Ipak, Quy ih je promatrala. Podsjeali su ju na vrijeme koje je provela na Prvoj, razvratni kolski dani provedeni u bunim barovima i divljim vikendima, pripreme za ispite u posljednji as, bezbrino vrijeme koje nikad vie nee iskusiti. Istovremeno je eznula za tim danima i mrzila se zbog te slabosti. Njeno obrazovanje na Prvoj, koje joj je trebalo biti put k viim slojevima drutva na postaji, donijelo joj je samo osjeaje odvojenosti od vlastite obitelji; rastuu samou, nezadovoljstvo i besciljnost koju nije mogla izrei.

Moda se itav dan ne bi pomakla - da nije zatreperio jedan znak, pojavio se preko njenog vidnog polja. Poruka od Drugog Ujaka.

Dijete." Lice mu je bilo blijedo i izmoreno, oi podcrtane crni krugovima, kao da se nije naspavao. Vjerojatno i nije - zadnji put kad ga je Quy vidjela bio je zatvoren u sobi s njenom sestrom Tam i pokuavao organizirati dostavu za vjenanje - petsto zimskih dinja, esto bavi najfinijeg ribljeg umaka s postaje Uspjeh. Vrati se u restoran."

Danas mi je dan odmora," rekla je Quy; zvualo je djetinjastije i sitniavije nego je namjeravala.

Lice Drugog Ujaka iskrivilo se u neem to je mogao biti osmijeh iako je imao vrlo malo smisla za humor. Oiljak koji je dobio u Ratu za nezavisnost bijelio se spram zrnate pozadine - micao naprijed i natrag, kao da ga jo uvijek boli. Znam, ali treba mi. Imamo vanog klijenta."

Galaktiar," rekla je Quy. To je bio jedini razlog zbog kojeg bi zvao nju a ne nekog od njene brae ili roaka. Jer obitelj je zbog nekog razloga smatrala da joj je njeno obrazovanje na Prvoj dalo uvid u nain na koji Galaktiari razmiljaju - barem neto korisno ako ne ve uspjeh kojem su se nadali.

Da. Bitan ovjek, glava lokalne trgovake tvrtke." Drugi se Ujak nije maknuo iz njena vidnog polja. Quyx je mogla vidjeti kako mu brodovi prolaze kroz lice, polako se poravnavaju s kapsulama, kako se rupa pred njima otvara poput orhideje. A znala je sve to se moglo znati o Bakinom restoranu, naposljetku, bila je Tamina sestra; i vidjela je raune, spori pad broja gostiju kako su oni uglaeniji odlazili u bolje dijelove postaje; poveanje broja tedljivih turista koji nemaju vremena za skupa jela pripravljena od najboljih sastojaka.

,,U redu," rekla je. Doi u."

* * *

Za dorukom, zuri u hranu rasprostru na stolu: kruh i dem i nekakva obojana tekuina - na trenutak se ne moe sjetiti, a onda se uranjai upale i podsjete te da se radi o kavi, posluenoj jakoj i crnoj, ba kako ju uvijek pije.

Da. Kava. Primakne alicu usnama - uranja te njeno obavijesti,

podsjeti gdje da ju uhvati, kako da ju podigne, kako da bude na sve mogue naine graciozna i elegantna, uvijek besprijekoran uzor.

Malo je jaka," kae tvoj mu, ispriava se. Promatra te s suprotne strane stola, izraz njegova lica ne moe protumaiti - i nije li to neobino, jer ne bi li trebala znati sve to se moe o izrazima lica - ne bi li uranja trebao imati sve o galaktiarskoj kulturi u svojoj bazi podataka, ne bi li te trebao obavijestiti? Ali neobino je tih i to te plai vie od iega. Uranjai nikad ne zakau.

Hoemo li poi?" kae tvoj mu - i, na trenutak, ne moe se sjetiti njegova imena a onda se sjeti - Galen, zove se Galen, po nekom lijeniku s Stare Zemlje. Visok je, tamnokos i blijede koe - avatar njegova uranjaa nije puno drugaiji od njegova

prava izgleda, avatari Galaktiara rijetko kad jesu. Ljudi poput tebe su oni koji se moraju najvie potruditi da se prilagode jer toliko toga privlai panju na tebe - izduene oi koje borama podsjeaju na moljce, tamnija koa, manji, nabijeniji oblik tijela koji vie podsjea na nangku nego vitku paprat. Ali nema veze: moe postati savrenom; moe staviti uranja i postati netko drugi, netko blijede puti i visok i prelijep.

Iako, zaista je prolo jako dugo otkad si skinula uranja, nisi li? To je samo prijedlog - suspendirani trenutak koji je ubrzo izbrisan uranjaevim tokom podataka, malim strelicama koje ti svraaju panju na kruh i kuhinju, i polirani metal stola - daju ti kontekst za sve, otvaraju svemir poput lotusova cvijeta.

Da," kae. Poimo." Jezik ti se spotakne preko rijei - ima struktura koju si trebala uporabiti, zamjenica koju si trebala izrei umjesto saete galaktiarske reenice. Ali nita ne dolazi i osjea se poput polja eerne trske nakon etve - izgorena, samo otri rubovi bez ikakve slatkoe iznutra.

*** Naravno, Drugi je Ujak inzistirao da si Quy uzme uranja

za potrebe razgovora - za svaki sluaj, rekao je, umirujue i diplomatski kao i uvijek. Problem je bio u tome to uranja nije bio tamo gdje ga je Quy zadnji put ostavila. Nakon to je poslala poruku ostatku obitelji najbolja informacija koju je Quy dobila bila je od Roaka Khanha, kojem se inilo da je vidio kako Tam prolazi kroz kabinu i skuplja svaki komad galaktiarske tehnologije koji moe nai. Trea Teta, koja je uhvatila Khanhovu poruku preko obiteljskog komunikacijskog kanala zacoktala je neodobravajue. Tam. To je curi uvijek glava u oblacima. Od snova nikad koristi."

Quy nije nita rekla. Njeni su se vlastiti snovi sasuili i umrli nakon to se vratila s Prve i pala na ispitu iz mandarinskog Dugovjenosti; ali bilo je dobro imati Tam uz sebe - imati nekog tko je gledao dalje od restorana, dalje od uskog kruga obiteljskih interesa. Osim toga, ako ona ne stane uza svoju sestru, tko e?

Tam nije bila u zajednikim prostorijama na gornjim katovima; Quy je bacila pogled na dizalo za Bakine zatvorene

sobe ali sumnjala je da bi Tam skupljala galaktiarsku tehnologiju samo kako bi odala poast Baki. Umjesto toga otila je izravno na donji kat, onaj koji su ona i Tam dijelile s ostalom djecom svoje generacije.

Bio je odmah pored kuhinje i inilo se da su se mirisi enjaka i ribljeg umaka zavukli posvuda - naravno, najmlaa je generacija uvijek dobivala donji kat, onaj koji je smrdio i bio ispunjen bukom legije konobarica koje odnose hranu u blagovaonicu.

Tam je bila tamo, sjedila u malom odjeljku koji je sluio kao zajednika prostorija tog kata. Rasprostrla je tehnologiju po podu - dva uranjaa (Tam i Quy su bile moda i jedine lanice obitelji koje su tako malo marile za uranjae da su ih putale posvuda), daljinski set za zabavu koji je putao neku emisiju o djeci koja tre po teraformiranim planetima i neto to Quy ba nije mogla identificirati jer je to Tam rastavila na male dijelove: lealo je na stolu poput ribe izvaene utrobe, samo komadi metala i optike.

Ali u nekom je trenutku Tam oito dojadio itav postupak jer je trenutno dovravala doruak, srkala patu iz posudice s juhom. Morala ju je uzeti iz kuhinjskih ostataka, jer Quy je poznavala taj miris, mogla je osjetiti estinu juhe na jeziku - Majina kuhinja, dovoljno jak miris da joj zakruli u elucu iako je dorukovala rolane riine kolaie.

Opet po starom, uzdahnula je Quy. Bi li mogla ne uzimati moj uranja za svoje pokuse, molim te?"

Tam se nije inila iznenaenom. Ne ini mi se da ga ba voli koristiti, starija sestro."

To ne znai da onda pripada tebi," rekla je Quy iako to nije bio pravi razlog. Nije joj smetalo da Tam posuuje njene stvari i ustvari bi joj bilo drago nikad vie ne staviti uranja - mrzila je osjeaj koji joj prua, blagi dojam sustava koji ti kopa po mozgu i trai najbolje tjelesne znakove koje ti moe dati. Ali bilo je trenutaka kada se od nje oekivao da nosi uranja: svaki put kad bi se bavila klijentom, bilo da konobari ili sudjeluje u pripremnom sastanku za vea dogaanja.

Tam, naravno, nije konobarila - bila je tako dobra u logistici i iem to se tie sustava postaje da je provodila veinu

vremena pred ekranom ili spojena na mreu. Seko?" rekla je Quy. Tam je odloila tapie pored posudice i napravila iroku

gestu rukama. ,,U redu. Evo ti ga. Uvijek se mogu svojim posluiti."

Quy je zurila u ureaje rasprostrte po stolu i postavila neizbjeno pitanje: Kako napreduje?"

Tam se bavila mrenim poveznicama i odravanjem mree unutar restorana; hobi joj je bila tehnologija. Galaktiarska tehnologija. Rastavljala bi stvari da vidi kako rade; zatim bih ih ponovno sloila. Njeno je bavljenje jedinicama za zabavu pomoglo restoranu u postavljanju ambijentalnih zvukova - staromodne rongovske glazbe za klijente Galaktiare, recitali najnovijih pjesama za lokalce.

Ali uranjae nije mogla svladati: te su spravice imale opaku zatitu. Mogli ste ih raspoloviti kako biste zamijenili bateriju ali nita vie od toga. Tam je zbog prethodnog pokuaja skoro ostala bez sposobnosti koritenja ruku.

Prema Taminom licu vidjelo se da nije spremna opet pokuati. Mora ii istom logikom."

Kao to?" pitala je Quy, ne mogavi si pomoi. Podigla je vlastiti uranja s stola, nabrzaka provjerila da li zaista ima njen serijski broj.

Tam je pokazala prema komponentama rasprostrtima po stolu. Umjetni Pisac Knjievnosti. Spravica koja pie lagane i zabavne romane."

To nije isto Quy se zaustavila i priekala Tamino objanjenje.

Uzima postojee kulturne norme i kombinira ih u suvislu, zadovoljavajuu priu. Poput ljudi koji si stvaraju vlastiti put u ivotu i bore se protiv tuinaca za vlasnitvo nad planetom, stvari koje nama na Dugovjenosti gotovo nita ne znae. Mislim, nikad nismo ni vidjeli planet." Tam je otro izdahnula - pogled joj je bio napola na Umjetnom Piscu Knjievnosti a napola na neem razvuenom preko vidnog polja. Ba kao to uranja uzima danu kulturu i dijeli ti ju u oblik s kojim se moe povezati: jezik, geste, obiaji, sve. Moraju imati istu arhitekturu."

jo uvijek nisam sigurna to eli s njima." Quy je stavila svoj uranja i namjetala tanku metalnu mreu oko glave sve dok nije sjela na mjesto. Stresla se kada se suelje sinkroniziralo s njenim mozgom. Pomakla je ruke, namjestila neke postavke nie od tvornikih - prokletinja se stalno vraala na tvornike postavke i nije vjerovala da je to sluajno. Okruila ju je treperava reetka: njen avatar, koji se polako uobliavao oko nje. Jo uvijek je mogla vidjeti prostoriju - reetka je bila blago providna - ali tako joj predaka, kako je mrzila taj osjeaj, kao da nije ba sasvim tamo. Kako izgledam?"

Uasno. Avatar ti izgleda kao da je umro ili tako neto." Ha ha ha," rekla je Quy. Njene je avatar bio bljei od nje i

vii: izgledala je prelijepo, slagala se veina klijenata. U tim je trenucima Quy bilo drago to ima avatar, kako ne bi mogli vidjeti gnjev na njenom licu. Nisi mi odgovorila na pitanje."

Tamine su oi zasjale. Sjeti se to sve nismo mogle uiniti. Ovo je najbolji komad tehnologije koji su nam Galaktiari ikad donijeli."

to ba i nije bilo neto, ali Quy to nije trebala rei na glas. Tam je tono znala to Quy misli o Galaktiarima i njihovim praznim obeanjima.

To je i njihovo oruje." Tam je gurnula jedinicu za zabavu. Ba kao i njihove knjige i njihovi holoi i njihove igre uivo. Njima je to super - postave uranjae na turistiku postavku i dobiju ba to im treba za navigiranje kroz strani okoli, od kojeg god idiota koji je napisao scenarij na rongu. Ali mi - mi ih oboavamo. Sve vrijeme nosimo uranjae na galakticarskoj postavi. Pretvaramo se da smo Galaktiari, jer oni guraju a mi smo dovoljno naivni da se damo gurnuti."

I misli da ti to moe popraviti?" Quy si nije mogla pomoi. Nije da ju je trebalo uvjeriti: na Prvoj nikad nije vidjela uranjae. Bili su stvar za turiste i ak i dok biste putovali izmeu gradova graani bi pretpostavili da znate dovoljno da se snaete. Ali postaje, njihove nekadanje kolonije bile su preplavljene uranjaima.

Tamine su oi zasjale, divlje poput oiju pobunjenika u povijesnim holoima. Ako ih uspijem rastaviti mogu ih

ponovno sastaviti i odspojiti logike krugove. Mogu nam dati jezik i alate pomou kojih se moemo koristiti uranjaima bez da nas progutaju."

Glava u oblacima, rekla je Trea Teta. Nitko nikad nije Tam optuio da razmilja o malim stvarima. Ili da ne postigne ono to je naumila, kad smo ve na temi. I svaka revolucija mora negdje poeti - nije li Rat za nezavisnost Dugovjenosti zapoeo zbog jedne pjesme i nepravednog zatvaranja pjesnika koji ju je napisao?

Quy je zakimala glavom. Vjerovala je Tam ali nije znala koliko. Ima pravo. Moram ii ili e me Drugi Ujak oderati. Vidim se kasnije, seko."

* * *

Dok koraa ispod golema luka restorana s svojim muem, baci pogled prema gore, prema kaligrafiji znaka. Uranja ti ju prevodi u Kuhinja Sestre Hai" i pone ti davati detaljnu pozadinsku priu restorana: menije i veinu preporuenih jela - dok hoda pored raznih stolova oznaava ti jela za koja misli da bi ti se mogla svidjeti, od rolanih riinih kolaia