Wisława Szymborska

ŽIVOT NA LICU MJESTA Izabrao i priredio

Slavko Šantić

S poljskog preveli

Marina Trumić Slavko Šantić

Recenzenti

Ferida Duraković Marko Vešović

ŽIVOT NA LICU MJESTA

SMIŠLJAM SVIJET

Smišljam svijet, izdanje drugo, izdanje drugo, popravljeno, idiotima na smijeh, melanholicima na plač, ćelavima na češalj, psima na čizmu.

Ovo je poglavlje: Govor Zvijeri i Biljaka, gdje uz svaku vrstu imaš pripadajući rječnik. Čak i obično dobar dan razmijenjeno sa ribom -tebe, ribu i sve drugo učvršćuje u životu.

Ta, davno predosjećana, naglo u javi riječi improvizacija šume! Ta epika sova! Ti aforizmi ježa sastavljani kad smo uvjereni da samo spava!

Vrijeme (poglavlje drugo) ima pravo da se miješa u sve, bilo zlo ili dobro. Ipak - taj što drobi brda, premeće okeane i koji

7

prisustvuje kruženju zvijezda, neće imati ni najmanju vlast nad ljubavnicima, jer su suviše nagi, suviše zagrljeni, s nakostriješenom dušom, kao s vrapcem na ramenu.

Starost je samo moral uz život zločinca. Ah, dakle, svi su mladi! Patnja (poglavlje treće) ne vrijeđa tijelo. Smrt,

kad spavaš, dolazi.

A snivaćeš,

da uopće ne treba disati, da je tišina bez disanja dobra muzika, malen si kao iskra i gasiš se po taktu.

Smrt je samo takva. Više bola podnosio si držeći ružu u ruci i veći užas osjećao videći da je pahuljica pala na zemlju.

Svijet je samo takav. Samo tako živjeti. I umirati samo toliko. A sve drugo - to je kao Bah trenutno sviran na pili.

8

ZALJUBLJENI

Tako nam je tiho da čujemo pjesmu zapjevanu juče: "Ti ćeš poći gorom, ja dolinom..." Iako čujemo - ne vjerujemo.

Naš osmijeh nije maska tuge, a dobrota nije odricanje. Čak mnogo više no što vrijede žalimo one što se ne vole.

Tako smo začuđeni sobom, pa šta nas više začuditi može? Ni duga u noći. Ni leptir na snijegu.

A kada spavamo, u snu vidimo rastanak. Ali to je dobar san, ali to je dobar san, jer se od njega budimo.

9

KLJUČ

Bio je ključ i naglo nema ključa. Kako ćemo ući u kuću? Možda će neko naći ključ izgubljeni, pogledaće ga - i šta će s njim? Ide i u ruci ga prevrće kao komadić starog gvožđa.

S ljubavlju koju osjećam prema tebi, kad bi se to isto dogodilo, ne samo nama: čitavom svijetu nestala bi ta jedina ljubav. Za tuđim posegnuta ruka ni jedan dom neće otvoriti i biće samo forma, ništa više i neka rđa nad njom bjesni.

Ni iz karata, ni iz zvijezda, ni iz paunova krika

takav horoskop se ne čita.

10

MALI OGLASI

AKO IKO ZNA gdje je izgubljeno saosjećanje(uobrazilja srca) - neka se javi! neka se javi! Na sav glas nek o tome pjeva i igra kao da je izgubio razum, veseleći se pod sitnom brezom, kojoj se uvijek samo plače.

U Č I M ćutanje na svim jezicima metodom zagledanja u zvjezdano nebo, u čeljust sinantropusa, u skok cvrčka, u nokte novorođenčeta, u plankton, u pahuljicu snijega.

VRAĆAM SE ljubavi. Pažnja! Prilika! Na prošlogodišnjoj travi na prekomjernom suncu ležite, a vjetar igra (taj prošlogodišnji kolovođa vaših kosa).

Ponude pod: San.

11

POTREBNA JE osoba za oplakivanje staraca, koji po ubožištima umiru. Molim kandidature bez dokumenata i pismenih prijava. Papiri će biti pocijepani bez potvrda.

ZA O B E Ć A N J E muža moga, koji vas je obmanjivao bojama mnogoljudnog svijeta, žamorom njegovim, pjesmom iza prozora, psom iza zida: da nikad nećete biti sami u mraku i u tišini i bez daha - odgovarati ne mogu. Noć, udovica Dana.

12

CIRKUSKE ŽIVOTINJE

Pocupkuju po taktu medvjedi, skače lav kroz plameni obruč, majmun u žutoj tunici vozi bicikl, puca bič i trešti muzika, puca bič i njiše oči životinja, slon nosi bocu na glavi, igraju psi i oprezno korake mjere.

Stidim se veoma, ja - čovjek.

Rđavo se zabavljalo tog dana: prolamao se snažan aplauz, mada je ruka za bič duža bacala oštru sjenku na pijesku.

13

PRIJATELJIMA

Obeznanjeni u prostranstvima od zemlje do zvijezda, gubimo se u prostoru od zemlje do glave.

Međuplanetarno je od žalosti do suza. Na putu od laži do istine prestaješ biti mlad.

Zasmijavaju nas mlažnjaci, ta čvrstina tišine između leta i glasa - kao rekord svijeta.

Bilo je bržih letova. Njihov zakašnjeli glas trza nas iza sna tek nakon mnogo godina.

Razliježe se povik: Mi smo nevini! Ko to zove? Trčimo, prozore otvaramo.

Glas se naglo prekida. Iza prozora zvijezde padaju, kao malter sa zida poslije eksplozije.

14

REHABILITACIJA

Koristim se najstarijim pravom mašte i prvi put u životu dozivam mrtve, zagledam se u njihova lica, osluškujem korake, mada znam: ako je neko umro - umro je konačno.

Vrijeme je svoju glavu uzeti u ruke i reći joj: Jadni Joriče, gdje je tvoje neznanje, gdje je tvoje slijepo vjerovanje, gdje je tvoja nevinost, tvoje svećebitidobro, ravnoteža duha između provjerene i neprovjerene istine?

Vjerovala sam da su prevarili, da su nedostojni imena, jer korov se ruga s njihovih neznanih humki i gavrane oponašaju, mećavama se podsmijevaju - a to su, Joriče, bili lažni svjedoci.

Vječnost umrlih traje sve dotle dok im se sjećanjem plaća. Kolebljiva valuta. Nema dana da neko svoju vječnost ne izgubi.

Danas o vječnosti više znam: može se davati i uzimati. Ko je nazvan izdajicom - taj s imenom će svojim umrijeti.

Ta naša moć nad umrlima, neraspršenu traži važnost i da sud ne sudi noću, i da sudija ne bude nag.

15

Zemlja vri - to oni koji su već zemlja ustaju, grudvica po grudvica, pregršt po pregršt, izlaze iz ćutanja, vraćaju se imenima, sjećanju naroda, vijencima i pljesku.

Gdje je moja vlast nad riječima?

Riječi su pale na dno suze, riječi, riječi neupotrebljive za vaskrsavanje ljudi, opis mrtav kao slika pri bljesku magnezije. Čak ni na pola daha ne znam ih probuditi ja, Sizif predodređen za pakao poezije.

Idu k nama. I oštri kao dijamant - po vitrinama uglancanim sprijeda, po prozorima udobnih stanova, po crvenim naočarima, po staklenim mozgovima, srcima - tiho režu.

16

DVA MAJMUNA BRUEGLA

Ovako izgleda moj veliki maturski san: sjede na prozoru dva majmuna prikovana lancem, iza prozora leprša nebo i kupa se more.

Polažem istoriju ljudi. Mucam i gacam.

Majmun, zagledan u me, ironično sluša, drugi kao da drijema -a kad nakon pitanja nastane ćutanje, došaptava mi tihim zveketom lanca.

17

SAN LJETNE NOĆI

Već šuma u Ardenima svijetli. Ne približavaj mi se. Glupa, glupa, povela sam se za svijetom.

Jela sam hljeb, pila vodu, vjetar me ovio, kiša smočila. Zato me se čuvaj, idi. I zato zatvori oči.

Otiđi, otiđi, ali ne kopnom. Otplovi, otplovi, ali ne morem. Odlepršaj, odlepršaj, dobri moj, ali vazduh ne dotiči.

Gledajmo se zatvorenih očiju. Govorimo zatvorenih usta. Uzmimo se kroz debeli zid.

Malosmiješan smo mi par: umjesto mjeseca svijetli šuma, a lahor skida tvojoj dami radioaktivni plašt, Pirame.

18

ATLANTIDA

Postojali su ili nisu. Na ostrvu ili ne na ostrvu. Okean ili ne okean progutao ih ili nije.

Je li neko volio nekog? Je li se neko borio s kim? Događalo se sve ili ništa tamo ili ne tamo.

Gradova sedam je stajalo. Zar sigurno? Stajati vječno je htjelo. Gdje su dokazi?

Ne bjehu inteligentni, ne. Bjehu inteligentni, da.

Vjerovatni. Sumnjivi. Nezapamćeni. Neizvađeni iz zraka, vatre, vode, zemlje.

Nesadržani u kamenu, ni u kaplji kiše. Ne mogoše ozbiljno pozirati do opomena.

19

Meteor je pao.

To nije meteor.

Vulkan je buknuo.

To nije vulkan.

Neko je nešto vikao.

Niko ništa.

Na toj plus minus Atlantidi.

20

S NEOBAVLJENOG POHODA NA HIMALAJE

Aha, to su, dakle, Himalaji. Planine ustremljene ka mjesecu. Trenutak starta ovjekovječen na naglo rasporenom nebu. Probodena pustinja oblaka. Udar u ništa. Eho - bijela nemušt. Tišina.

Jeti, dole je srijeda, bukvar, hljeb i dva i dva su četiri, i kopni snijeg. Crvena jabuka presječena na četvero.

Jeti, ne događaju se kod nas samo zločini. Jeti, sve riječi ne osuđuju na smrt.

Nasljeđujemo nadu -dar zaborava. Vidjećeš kako ćemo roditi djecu na ruševinama.

Jeti, Šekspira imamo. Jeti, na violinama sviramo. Jeti, u sumrak palimo svjetlo.

21

Tu - ni mjesec, ni zemlja, i suze se lede. O, Jeti Polutvardovski, razmisli, vrati se!

Tako sam između četiri zida lavina dozivala Jetija, cupkajući da se zagrijem na snijegu, na vječnom.

22

NIŠTA DVA PUTA

Ništa se dva puta ne zbiva i ne zbude. I zbog toga rodili smo se bez vještine i umiremo bez rutine.

Makar bismo učenici bili najtuplji u školi svijeta, nećemo ponavljati nijedne zime, ni ljeta.

Nijedan dan se ne ponovi, nema dvije iste noći, dva ista poljupca, dva ista pogleda u oči.

Jučer, kada je tvoje ime neko kraj mene izgovorio glasno, bilo mi je kao da je ruža kroz otvoreni prozor ispala.

Danas, kada smo zajedno, okrenula sam lice prema zidu. Ruža? Kako izgleda ruža? Je li to cvijet? A možda kamen?

23

Zašto se ti, nesretni sate, s nepotrebnim miješaš strahom? Postojiš - dakle moraš proći. Prolaziš - dakle to je lijepo.

Nasmiješeni, zagrljeni pokušavamo se složiti, iako se razlikujemo kao dvije kapi čiste vode.

24

BUFFO

Najprije proći će naša ljubav, potom sto i dvjesta ljeta, potom ponovo bićemo zajedno:

komedijantka i komedijant, miljenici publike, odigrat će nas u teatru.

Mala farsa s kupletima, malo plesa, puno smijeha, dobar običajni potez i aplauz.

Bićeš neodoljivo smiješan na toj sceni, s tom ljubomorom, u toj kravati.

Moja glava vrtoglava, moje srce i kruna, glupo srce što puca i kruna što spada.

Mi ćemo se susretati, rastavljati, smijeh u sali, sedam rijeka, sedam gora medu sobom smišljati.

25

I kao da nam je malo stvarnih poraza i patnje - dotući ćemo se riječima.

A onda se pokloniti i tu će biti farsi kraj. Gledaoci će otići na spavanje zabavivši se do suza.

Oni će lijepo živjeti, oni će ljubav umilostiviti, tigar će im iz ruke jesti.

A mi uvijek takvi nekakvi, a mi u kapama sa zvončićima, njihovu barbarsku zvonjavu osluškujemo.

26

MUZEJ

Tu su tanjiri, al nema apetita. Tu je prstenje, al nema uzajamnosti već najmanje trista godina.

Tu je lepeza - gdje je rumenilo? Tu su mačevi - gdje je gnjev? I lutnja ni da se oglasi u pozni čas.

Iz nedostatka vječnosti skupljeno deset hiljada starih stvari. Prastari poslužitelj slatko drijema objesivši brke nad vitrinom.

Metali, glina, ptičje perce tiho trijumfuju u vremenu. Kikoće samo čioda žene iz Egipta.

Kruna je nadživjela glavu. Rukavica je izgubila dlan. Desna cipela pobijedila je nogu.

Što se mene tiče, vjerujte mi, živim. Moja trka s haljinom i dalje traje. Kakav samo otpor ona daje! Kako bi ona htjela da preživi!

27

OSTATAK

Ofelija je otpjevala sulude pjesme i sa scene izjurila uznemirena, je li se haljina izgužvala, je li na ramenima kosa padala kako treba?

Uza svu uvjerljivost, obrve od crnog očajanja pere i - kao rođena kći Polonijeva -lišće istrgnuto iz kose radi sigurnosti prebrojava. Ofelijo, meni i tebi neka Danska oprosti: poginuću u krilima, preživjeću u praktičnim kandžama. N O N O M N I S MORIAR od ljubavi.

28

RIJEČI

- LA POLOGNE? LA POLOGNE? Tamo je strašno hladno, zar ne? - pitala me i odahnula s olakšanjem. Jer se toliko tih zemalja nakupilo, da je u razgovoru klima najsigurnija.

- O, gospodo - hoću da joj odgovorim - pjesnici u mojoj zemlji pišu u rukavicama. Ne tvrdim da ih nikada ne skidaju; ako mjesec prigrije, onda da. U strofama sastavljenim od gromkih podhukivanja, jer samo to se probija kroz riku vihora, pjevaju o prostoj sudbini pastira foka. Klasici kopaju ledenicama mas­tila po ugaženim smetovima. Ostal i , dekadenti, plaču nad sudbinom zvjezdicama od snijega. Ko želi da se udavi mora imati sjekiricu za probijanje rupe u ledu. O, gospodo, o moja draga gospodo!

Tako želim da joj odgovorim. Ali, zaboravila sam kako se kaže foka na francuskom. Nisam sigurna ni za ledenicu, ni rupu u ledu.

- LA POLOGNE? LA POLOGNE? Tamo je strašno hladno, zar ne?

- PAS DU T O U T - odgovaram ledeno.

29

IZNENADNI SUSRET

Ljubazni smo veoma prema sebi, tvrdimo da je divno sresti se poslije toliko godina.

Naši tigrovi piju mlijeko. Naši jastrebi idu pješice. Naše ajkule tonu u vodi. Naši vuci zijevaju pred otvorenim kavezom.

Naše zmije trgnule su se od munja, majmuni od nadahnuća, pauni od perja. Slijepi miševi davno još odletjeli su iz naše kose.

Zaćutimo u pola rečenice bez spasa osmjehnuti. Naši ljudi ne znaju razgovarati sa sobom.

30

LOGOR GLADI KOD JASLA

Napiši to. Napiši. Običnim mastilom na običnom papiru: nisu im dali da jedu, svi su umrli od gladi. SVI. KOLIKO? TO JE VELIKA LIVADA. KOLIKO TRAVE DOLAZI NA J E D N O G A ? Napiši: ne znam. Istorija zaokružuje skelete do nule. Hiljadu i jedan to je još uvijek hiljada. Taj jedan, kao da ga uopće nema: izmišljeni plod, prazna kolijevka, bukvar otvoren ni za koga, vazduh koji se smije, kriči i raste, stepenište za pustoš koja se skuplja u vrtu, ničije mjesto u redu.

Mi smo na toj livadi, gdje se stajalo tijelom. A ona ćuti kao kupljeni svjedok. U suncu. Zelena. Tamo podalje šuma za žvakanje drveta, za piće pod korom -cjelodnevna porcija vidika, dok se ne oslijepi. U visini ptica, koja se po ustima pomicala sjenkom hranljivih krila. Otvarale su se vilice, udarao zub o zub.

31

Noću je na nebu blistao srp i žeo za sanjane hljebove. Iz pocrnjelih ikona nadlijetale su ruke, s praznim čašama među prstima. Na ražnju bodljikave žice njihao se čovjek. Pjevalo se sa zemljom u ustima. DIVNA PJESMA O T O M E DA RAT POGAĐA RAVNO U SRCE. Napiši kakva je ovdje tišina. DA.

32

AUTORSKA VEČER

Muzo, ne biti bokser znači ne biti uopće. Gorljivu publiku uskratila si nama. Dvanaest osoba je u sali. Vrijeme je da započnemo. Pola je došlo, jer kiša pada. Ostali su rodbina. Muzo.

Žene su rade onesvijestiti se u tu jesenju večer, učinit će to, ali samo na bokserskom meču. Danteovske scene samo su tamo. I u nebo uznošenje. Muzo.

Ne biti bokser, biti pjesnik, biti osuđen na teške norvide, radi nedostatka muskulature demonstrirati svijetu buduću školsku lektiru - u najsretnijem slučaju -o Muzo, o Pegaze, anđele konjski.

U prvom redu starčić slatko sanja, kako mu je žena, pokojnica, iz groba ustala i ispeći će starčiću kolač sa šljivama. Na vatri, ali nevelikoj, jer kolač će izgorjeti. Počinjemo čitanje. Muzo.

33

EPITAF

Ovdje leži starinska pogrbljena autorka nekoliko pjesama. Vječiti počinak podarila joj zemlja, iako truplo nije pripadalo nijednoj od književnih grupa. Ali ionako ničeg boljeg nema na grobu osim ove rimovanke, čička i sove. Prolaznice, izvadi iz tašne elektronski mozak i o sudbini Szymborske razmisli na trenutak.

34

Suviše sam blizu da bi usnio. Ne lepršam nad njim, ne bježim mu pod korijenje drveća. Suviše sam blizu. Ne mojim glasom pjeva riba u mreži. Ne s mojeg prsta cijedi se prsten. Suviše sam blizu. Veliki dom gori bez mene, dok zovem u pomoć. Preblizu da bi na mojoj kosi zvonilo zvono. Preblizu da bih mogla ući kao gost pred kojim se pomiču zidovi. Više nikad po drugi put neću umrijeti tako lako, tako sasvim izvan tijela, tako nesvjesno, kao nekad u njegovom snu. Suviše sam blizu, suviše blizu. Slušam pisak i vidim svjetlucavi sjaj te riječi, nepokretna u zagrljaju. On spava, u tom času dostupniji kasirici putujućeg cirkusa s jednim lavom, viđenoj jednom u životu, nego meni koja ležim kraj njega. Sada za nju raste dolina u njemu, rudolisna, zatvorena osniježenom gorom, u lazurnom vazduhu. Ja sam preblizu da bih mu pala s neba. Moj krik mogao bi ga samo probuditi. Jadna, ograničena do sopstvene ličnosti, a bila sam breza, bila gušterica, izlazila sam iz vremena i atlasa

mijenjajući boju svoje kože. Imala sam

35

moć gubljenja pred začuđenim očima, što je bogatstvo bogatstva. Suviše sam blizu,

suviše blizu da bi usnio. Izvlačim rame ispod glave spavača, utrnulo, puno mnogobrojnih iglica. Na vrhu svake od njih, za prebrojavanje, izgubljeni sjeli su anđeli.

36

NA BABILONSKOJ KULI

- KOLIKO JE SATI? - Da, srećna sam, i nedostaje mi samo zvonce na vratu, koje bi zvonilo nad tobom dok spavaš. - DAKLE, NE ČUJEŠ BURU? VJETAR JE

UDARIO U ZID, KULA JE ZIJEVNULA KAO LAV

VELIKIM VRATIMA NA ŠKRIPUĆIM ŠARKAMA. - Kako to,

zaboravio si? Imala sam na sebi običnu sivu haljinu, sa kopčanjem na ramenima. -I SMJESTA ZATIM N E B O SE RASPUKLO U BLJESKU. - Kako sam

mogla ući kad nisi bio sam? - NAGLO SAM UGLEDAO BOJE PRIJE NASTANKA POGLEDA. - Šteta što mi ne možeš obećati. - IMAŠ PRAVO,

TO JE S I G U R N O BIO SAN. - Zašto lažeš, zašto me oslovljavaš njenim imenom? Još je voliš? - O, DA, HTIO BIH DA OSTANEŠ SA MNOM.- Ne žalim, morala sam to predosjetiti. - J O Š MISLIŠ NA NJEGA? - Ali, ja ne plačem. -I TO JE SVE? - Nikoga kao tebe.

- BAR SI ISKRENA . - Budi miran, otići ću iz ovog grada. - BUDI MIRNA, OTIĆI ĆU ODAVDE. - Imaš tako lijepe ruke. -TO JE STARA PRIČA, OŠTRICA PREŠLA NE D O D I R U J U Ć I KOSTI. - Nema za što, moj dragi, nema za što. -NE ZNAM

I N E Ć U DA ZNAM KOLIKO JE SATI.

37

U RIJECI HERAKLITOVOJ

U rijeci Heraklitovoj

riba lovi ribe, riba čereči ribu oštrom ribom, riba gradi ribu, riba stanuje u ribi, riba bježi iz opkoljene ribe.

U rijeci Heraklitovoj riba voli ribu, tvoje oči - kaže - iskre kao ribe na nebu, hoću da plivam s tobom do zajedničkog mora, o, najljepša iz jata.

U rijeci Heraklitovoj riba je izmislila ribu nad ribama, riba kleči pred ribom, riba pjeva ribi, moli ribu da lakše pliva.

U rijeci Heraklitovoj ja, pojedinačna riba, ja riba zasebna (makar od ribe drveta i ribe kamena) pišem s vremena na vrijeme male ribe u ljusci srebrenoj tako kratko, da možda to tama zabrinuto trepće?

38

RADOST PISANJA

Kuda trči ta napisana srna kroz napisanu šumu? Da pije napisanu vodu, koja kao indigo odslikava njenu njuškicu?

Zašto glavu pridiže, čuje li nešto? Oslonjena na četiri istinite nožice uhom striže ispod mojih prstiju. Tišina - taj izraz takode šušti po papiru i razgrće grančice nastale od riječi "šuma".

Nad bijelim listom na skok vrebaju slova koja se mogu rdavo sastaviti, rečenice koje okružuju, pred kojima nema spasa.

U kapi mastila ima dovoljno lovaca s pritvorenim očima, gotovih da pojure dolje niz strmo pero, da opkole srnu, spreme se za pucanje.

Zaboravljaju da tu nije život. Druga, crno na bijelom, tu vladaju prava.

Tren će trajati tako dugo, koliko bude htio, podijeliće se na male vječnosti pune u letu zaustavljenih kugli.

Zauvijek, ako naredim, ništa se tu neće dogoditi. Bez moje volje čak ni list neće pasti, ni vlat se neće pognuti pod tačkom kopita.

39

Takav je, dakle, svijet nad kojim sudbina nezavisna vlada? Čas koji vežem lančićima znakova? Po mojoj volji neprekidno postojanja

Radost pisanja. Mogućnost trajnosti. Osveta smrtne ruke.

40

STANICA

Moj nedolazak u mjesto N. dogodio se tačno na vrijeme.

Bio si upozoren neposlatim pismom.

Stigao si da ne dođeš u predviđeni čas.

Voz je ušao na treći peron. Sišlo je mnogo ljudi.

U masi prema izlazu umicala je moja neprisutna osoba.

Nekoliko žena zamijenilo me žurno u toj žurbi.

Jednoj je prišao neko meni neznan, ali ga je ona smjesta prepoznala.

Oboje su izmijenili ne naš poljubac, i tad je nestao ne moj kofer.

41

Stanica u mjestu N. dobro je položila ispit iz postojanja objektivnog.

Cjelina je bila na svom mjestu. Pojedinosti su se pomicale po označenim tračnicama.

Dogodio se čak dogovoreni sastanak.

Izvan domašaja neše prisutnosti.

U izgubljenom raju vjerovatnoće.

Negdje drugdje. Negdje drugdje. Kako te riječi odzvanjaju!

42

SPISAK STANOVNIKA

Na brdu, gdje je bila Troja, otkopano je sedam gradova. Sedam gradova. Šest previše za jednu epopeju. Šta s njima učiniti, šta učiniti? Pucaju heksametri, afabularna cigla iz pukotina viri, u tišini nijemog filma srušeni zidovi, ugljenisane grede, prekinute karike, vrčevi ispijeni do izgubljenog dna, amuleti plodnosti, sjemenke vrtova i lobanje dodirljive kao sutrašnji mjesec.

Gomila nam se starost, postaje u njoj pretijesno, guraju se u događajima divlji stanari, odredi mesa pod sabljama, jazje orla-Hektora ravnopravne mu po muškosti, hiljade i hiljade pojedinih lica, a svako prvo i posljednje u vremenu, a u svakom par nesvakidašnjih očiju. Tako je lako bilo ništa o tome ne znati, tako žalosno, tako opiminjuće.

43

Šta s njima činiti, šta im dati? Neki vijek do sada slabo nastanjen? Malo priznanja za umjetnost zlatarstva? Prekasno je ipak za posljednji sud. Mi, tri milijarde sudija, imamo svoje brige, sopstvene neartikulisane mravinjake, dvorce, sportske tribine, pohode, brojna inostranstva ulica, spratova, zidova. Razilazimo se zauvijek u robnim kućama kupujući novi krčag. Homer radi u statističkom uredu. Niko ne zna šta radi kod kuće.

44

MONOLOG ZA KASANDRU

To sam ja, Kasandra. A ovo je moje mjesto pod pepelom. A ovo je moj štap i trake proročke. A ovo je moja glava puna sumnje.

Istina je, trijumfujem. Moja ispravnost je čak odsjajem udarila u nebo. Samo proroci kojima se ne vjeruje imaju takve vidike. Samo oni što rđavo su započeli stvari, i sve se tako brzo ispuniti moglo, kao da ih uopće nije bilo.

Jasno sada prisjećam se kako su ljudi, videći me, usred riječi ćutali. Kidao se smijeh. Rasplitale se ruke. Djeca su bježala majkama. Nisam čak ni znala njihova netrajna imena. A ta pjesma o zelenom listu -niko je preda mnom nije završio.

Voljela sam ih. Ali voljela s visine. Iznad života. Iz budućnosti. Gdje je uvijek pusto i odakle je od svega najlakše ugledati smrt. Žalim što mi je glas bio tvrd. Pogledajte se sa zvijezda - vikala sam -pogledajte se sa zvijezda. Čuli su i spuštali oči.

45

Živjeli su u životu. Potšiveni velikim vjetrom. Sujevjerni. Od rođenja u oproštajnim tijelima. Al u njima je bila neka vlažna nada, sopstvenom vlagom zasićeni plamen. Oni su znali šta je to trenutak, oh, makar samo jedan, bilo kakav prije -

Izašlo je na moje. Samo što iz toga ništa ne proističe. A to je moja odjeća vatrom oprljena. A ovo su moje proročke starudije. A ovo je moje iskrivljeno lice. Lice koje nije znalo da je moglo biti lijepo.

46

PIETA

U gradiću u kojem se rodio heroj posjetiti spomenik, pohvaliti kako je velik, preplašiti dvije kokoške na pragu praznog muzeja, saznati gdje stanuje majka, pokucati, gurnuti vrata koja škripe. Drži se jednostavno, češlja ravno, gleda jasno. Reći da se došlo iz Poljske. Pozdraviti. Pitati glasno i razgovjetno. Da, veoma ga je voljela. Da, uvijek je bio takav. Da. Stajala je tada pred zatvorskim zidom. Da, čula je taj plotun. Žaliti što nema magnetofona i fotoaparata. Da, zna te aparate. Na radiju je čitala njegovo posljednje pismo. Na televiziji pjevala stare uspavanke. Jednom čak bila je na filmu, do suza zagledana u reflektore. Da, uzbuđuje je sjećanje. Da, malo je umorna. Da, to će proći. Ustati. Zahvaliti se . Pozdraviti se. Izaći mimoilazeći u trijemu sljedeće turiste.

47

FILM - GODINE ŠEZDESETE

Taj odrasli muškarac. Taj čovjek na zemlji. Deset milijardi nervnih ćelija. Pet litara krvi na trista grama srca. Takav predmet nastajao je tri milijarde godina.

U početku javio se u formi dječaka. Dječak je naslanjao glavu na tetkina koljena. Gdje je taj dječak? Gdje su ta koljena? Dječak je porastao. Ah, to već nije to. Ta ogledala su okrutna i glatka kao kolovoz. Juče je pregazio mačku. Da, to je bila misao. Mačka je oslobođena iz pakla te epohe. Djevojka u autu pogledala je kroz trepavice. Ne, nije imala ta koljena koja je želio. Zapravo, najradije bi disao ležeći u pijesku. On i svijet ničeg zajedničkog nemaju. Osjeća se kao drška otkinuta s krčaga, mada krčag ništa o tom ne zna i stalno vodu nosi. To je čudno. Neko se još trudi. Taj dom je sagrađen. Ta kvaka je rezbarena. To drvo je kalemljeno. Taj cirkus će nastupati.

Ta cjelina, mada iz komadića, hoće da istraje. Kao ljepak teško i gusto S U N T LACRIMAE RERUM. Al to je sve na tlu i samo pored. U njemu je okrutna tama, a u tami dječak.

Bože humora, učini s njim nešto neizostavno. Bože humora, učini s njim nešto napokon.

48

IZVJEŠTAJ IZ BOLNICE

Izvlačili smo šibice ko će poći k njemu. Palo je na mene. Ustala sam od stola. Približavalo se vrijeme posjete u bolnici.

Ništa nije odgovorio na pozdrav. Htjedoh ga uzeti za ruku - trgnuo je kao gladan pas koji ne da kost.

Izgledalo je kao da se stidi da umre. Ne znam šta se govori takvom kao što je on. Izbjegavali smo poglede kao u fotomontaži.

Nije molio ni ostani, ni idi. Ni za koga od nas nije pitao. Ni za tebe, Bolek. Ni za tebe, Tolek. Ni za tebe, Lolek.

Zaboljela me glava. Ko kome umire? Hvalila sam medicinu i tri ljubičice u čaši. Pričala sam o suncu i gasila se.

Kako je dobro što postoje stepenice niz koje se silazi. Kako je dobro što postoje vrata koja se otvaraju. Kako je dobro što čekate na mene za stolom.

Bolnički zadah tjera me na povraćanje.

49

PEĆINA

Na zidovima ništa i samo vlaga curi. Tamno i hladno je tu.

Ali tamno i hladno nakon ugašenog ognja. Ništa - ali poslije bizona oksidom slikanog.

Ništa - ali ništa zaostalo nakon dugog opiranja pognutog vrata. Dakle Ništa Lijepo. Vrijedno velikog slova. Jeres prema običnoj ništosti, neponovljiva i gorda zbog razlike.

Ništa - ali poslije nas, koji smo tu bili i srca svoja jeli i krv svoju pili. Ništa, ili ples naš nedovršeni.

Tvoji prvi u plamenu udovi, ruke, vratovi, lica. Moji prvi sveti trbusi s malenim pupcima.

50

Tišina - ali poslije glasova. Ne od vrste gnusnih tišina. Tišina koja je nekad svoja grla imala, pištaljke i bubnjiće. Kalemio ju je kao divljaku skičanje, smijeh.

Tišina - ali u tminama uzvišenim očnim kapcima. Tmine - ali u hladu kroz kožu, kroz kost. Hlad - ali smrti.

Na zemlji možda jedinoj na nebu? možda sedmom?

Izbavio si se iz pustoši i veoma želiš znati.

51

SKELET GUŠTERA

Voljena Braćo,

vidimo ovdje primjer rđavih proporcija:

to skelet guštera gomila se pred nama -

Dragi Prijatelji,

s lijeva rep ka jednoj beskonačnosti,

desno vrat ka drugoj -

Poštovani Drugovi, po sredini četiri šape, uronjene u mulj pod brežuljkom trupa -

Dobri Građani, priroda se ne vara, ali voli šale: obratite pažnju na tu smiješnu glavicu -

Gospode, Gospodo, takva glavica ništa nije mogla predvidjeti i zato je to glavica izumrlog gada -

Časni Skupe, premalo mozga, prevelik apetit, više glupog sna, nego mudre bojazni -

Dostojanstveni Gosti, što se toga tiče mi smo u mnogo boljoj formi, život je lijep i zemlja je naša -

Izborni Delegati, zvjezdano nebo nad zamišljenom trskom, moralno pravo u njoj -

52

Presvijetla Komisijo, uspjelo je jednom i možda samo pod tim jednim suncem -

Vrhovni Savjete, kakve vješte ruke, kakva rječita usta, koliko glava na ramenu -

Najviša Instanco, kakva odgovornost na mjestu repa -

53

FOTOGRAFIJA MASE

Na fotografiji mase moja glava sedma s kraja, a možda četvrta lijevo ili dvadeseta odozdo;

moja glava ne znam koja, više ne jedna, ne jedina, već slična sličnima, ni ženska, ni muška;

Znaci koje mi daje, to su posebni znaci nikakvi;

možda je vidi Duh Vremena,

ali je ne zagleda;

moja statistička glava, koja troši čelik i kablove, najmirnije, najglobalnije;

bez stida što je bilo kakva, bez očajanja što je nezamjenljiva;

kao da je uopće nemam svoju i posebno;

54

kao da je groblje otkopano, puno bezimenih lobanja solidno očuvanih uprkos smrtnosti;

kao da je ona tamo već bila, moja glava svaka, tuda;

gdje, ako se ičega sjeća, onda sigurno duboke budućnosti.

55

SVAKI SLUČAJ

Dogoditi se moglo. Dogoditi se moralo. Dogodilo se ranije. Kasnije. Bliže. Dalje. Dogodilo se ne tebi.

Spasao si se, jer si bio prvi. Spasao si se, jer si bio posljednji. Jer sam. Jer ljudi. Jer lijevo. Jer desno. Jer je padala kiša. Jer je padala sjenka. Jer je bilo sunčano.

Srećom, tamo bješe šuma. Srećom, ne bješe drveća. Srećom šina, kuka, greda, kočnica, udubina, okuka, milimetar, sekunda. Srećom, britva je plivala na vodi.

Uslijed, pošto, a ipak, i pored. Šta bi bilo kad bi ruka, noga, za korak, za vlas od sticaja okolnosti.

Dakle, jesi? Prosto iz još otškrinutog trenutka? Mreža bješe jednooka, a ti kroz to oko? Ne znam da se načudim, da se naćutim o tome. Poslušaj, kako mi snažno kuca tvoje srce.

56

UTISCI IZ TEATRA

Najvažniji u tragediji za mene je čin šesti: vaskrsavanje sa bojišta scene, popravljanje perika, odjeće, vađenje noža iz grudi, skidanje omči s vrata, prilaženje u red među žive, licem prema publici.

Nakloni pojedinačni i zajednički: bijeli dlan na rani srca, naklon samoubice, klimanje odrezane glave.

Nakloni parni: bijes pruža rame blagosti, žrtva nježno gleda u oči dželata, buntovnik bez ljutnje stoji kraj tiranina.

Gaženje vječnosti vrhom zlatne cipelice. Rastjerivanje morala rubom šešira. Nepopravljiva spremnost započinjanja iznova od sutra.

Izlazak redom umrlih mnogo ranije: u trećem činu, četvrtom ili između činova. Čudesan povratak nestalih bez traga.

Misao da su strpljivo iza kulisa čekali

ne skidajući kostim, ne brišući šminku, više me potresa od tirada tragedije.

57

Al uistinu dostojanstveno spuštanje je zavjese i to što se još vidi u niskoj pukotini: tu, eto, jedna ruka brzo po cvijet seže, tamo druga hvata ispušteni mač. Tek onda treća, nevidljiva, čini ono neizbježno: hvata me za grlo.

58

OTKRIĆE

Vjerujem u veliko otkriće. Vjerujem u čovjeka koji će otkriti. Vjerujem u strah čovjeka koji će otkriti.

Vjerujem u bljedilo njegova lica, u muke, u hladan znoj po čelu.

Vjerujem u spaljivanje bilježaka, u njihovo spaljivanje do pepela, u spaljivanje do posljednje.

Vjerujem u rasipanje brojeva, u rasipanje bez žaljenja.

Vjerujem u žurbu čovjeka, u preciznost njegovih kretnji, u neprimoranu volju.

Vjerujem u razbijanje tablica, u prolijevanje gasova, u gašenje pramenova.

Tvrdim da će to uspjeti i da neće biti prekasno i da će se sve zbiti bez prisustva svjedoka.

Niko se neće dosjetiti, sigurna sam u to, ni žena, ni zid, čak ni ptica, makar i propjevala.

59

Vjerujem u nepruženu ruku, vjerujem u slomljenu karijeru, vjerujem u uzaludni trud mnogih godina. Vjerujem u tajnu ponesenu u grob.

Lebde mi te riječi iznad pravila. Ne traže oslonac u bilo kakvim primjerima. Moja je vjera silna, slijepa i bez osnova.

60

GOVOR U BIROU ZA NAĐENE STVARI

Izgubila sam nekoliko boginja na putu s juga na sjever, a takođe i mnogo bogova na putu sa istoka na zapad. Ugaslo mi, jednom zauvijek, nekoliko zvijezda,

razmakni se nebo.

Nestalo mi je u moru jedno ostrvo, drugo. Čak ne znam tačno gdje sam ostavila kandže, ko hoda u mom krznu, ko stanuje u mojoj ljusci. Pomrla mi je rodbina kad sam se uspuzala na kopno i samo pokoja koščica praznuje u meni godišnjicu. Iskakala sam iz kože, traćila kičmu i noge, Gubila sam prisebnost mnogo puta. Davno sam na sve to pritvorila treće oko, mahnula na to perajem, uzbudila grančicama.

Podjelo se to, propalo, na četiri vjetra razvijalo. Sama se sebi čudim kako me malo ostalo: osoba što je trenutno u ljudskom liku bila koja je samo kišobran juče u tramvaju izgubila.

61

POHVALA SNOVA

U snu slikam kao Vermeer van Delft.

Razgovaram tečno na grčkom i ne samo sa živima.

Vozim automobil koji mi je poslušan.

Sposobna sam, pišem velike poeme.

Slušam glasove ne gore od ozbiljnih svetaca.

Bili biste zaprepašćeni čudesnošću mog sviranja na klaviru.

Lepršam, kao što treba, to jest sama iz sebe.

Padajući s krova znam da padnem meko u travu.

Nije mi teško disati pod vodom.

Ne žalim se: uspjela sam da otkrijem Atlantidu.

62

Tješi me što pred smrću uvijek uspijevam da se probudim.

Čim izbije rat okrećem se na bolji bok.

Jesam, ali ne moram biti dijete epohe.

Prije nekoliko godina vidjela sam dva sunca.

A prekjuče pingvina. Sasvim jasno.

63

Tješi me što pred smrću uvijek uspijevam da se probudim.

Čim izbije rat okrećem se na bolji bok.

Jesam, ali ne moram biti dijete epohe.

Prije nekoliko godina vidjela sam dva sunca.

A prekjuče pingvina.

Sasvim jasno.

63

SREĆNA LJUBAV

Srećna ljubav. Je li to normalno, je li to ozbiljno, je li to korisno -šta svijet ima od dvoje ljudi koji ne vide svijet?

Uzvišeni ka sebi bez ikakve zasluge, prvi bolji od miliona, ali uvjereni da tako se dogoditi moralo - kao nagrada za šta?

ni za šta! svjetlost pada niotkud -zašto baš na njih, a ne na nekog drugog? Da li to vrijeđa pravičnost? Da. Narušava li brižljivo skupljana načela, skida li sa vrha moral? Narušava i skida.

Pogledajte te srećne: kad bi se bar malo maskirali, pretvarali da su izmučeni tješeći time prijatelje! Slušajte kako se smiju - uvredljivo. Kakvim jezikom govore - naizgled razumljivim. A te njihove ceremonije, izmotavanja, prema sebi izmišljene obaveze -liči to na zavjeru iza leda ljudskosti.

Teško je i predvidjeti šta bi se dogodilo kad bi se njihov primjer mogao slijediti. Na šta bi mogle računati religije, poezija, šta bi bilo upamćeno, šta zaboravljeno i ko bi htio ostati u krugu?

64

Srećna ljubav. Zar je to neophodno? Takt i razum kažu da o njoj ćutimo kao o skandalu iz visokih sfera života. Divna dječurlija i bez nje će se roditi. Sigurno nikad ne bi uspjela da naseli zemlju, to se rijetko događa.

Neka ljudi što ne znaju za srećnu ljubav tvrde da nigdje nema srećne ljubavi.

S tom vjerom lakše će im biti i živjeti i umirati.

65

VELIKI BROJ

Četiri milijarde ljudi na toj zemlji, a moja mašta ista je kakva je i bila. Slabo se snalazi s velikim brojevima. Još uvijek je pojedinačnost uzbuđuje. Leprša u tami kao svjetlost lampe, otkriva samo lica u prvom redu, a ona druga u sljepoću prelaze, u nepromišljenje, u neprežaljenje. Ali to ni sam Dante ne bi zaustavio, a šta tek da radi neko ko to nije. I kad bi čak uz mene i sve muze bile.

Non omnis moriar - preuranjena briga, Da li ipak sva živim i je li to dovoljno? Nije bilo nikad, a najmanje sada. Izabirem odbacujući, jer nema drugog načina, ali to što bacam mnogobrojnije je, gustije, upadljivije nego bilo kada. Uz neopisive žrtve - pjesmica, uzdah. Na gromki poziv šapatom se odzivam. Koliko ću prećutati, to izreći neću. Miš u podnožju prvobitne gore. Život traje nekoliko znakova noktom po pijesku.

66

Snovi moji - čak ni oni nisu, kao što treba, naseljeni. Više je u njima usamljenosti, no svjetine i vreve. Dođe ponekad na čas neko ko je davno umro. Kvaku pomakne pojedina ruka. Pusta kuća obrasta nadogradnjama eha. Bježim s praga u dolinu tihu, ničiju, već anahroničnu.

Otkud u meni sve to prostranstvo -ne znam.

67

ZAHVALNOST

Mnogo dugujem

onima koje ne volim.

Olakšanje, kojim priznajem da su bliži nekom drugom.

Radost, što ja nisam vuk njihovih ovčica.

Mir mi s njima i sloboda mi s njima, a to ljubav niti dati može, niti oduzeti znade.

Ne čekam na njih od prozora do vrata. Strpljiva, gotovo kao sunčani sat, razumijem ono što ljubav ne razumije, opraštam ono što ljubav ne bi nikada.

Od susreta do pisma ne protiče vječnost, već prosto nekoliko dana ili sedmica.

Putovanja s njima uvijek su uspjela, koncerti odslušani, katedrale posjećene, pejzaži izraziti.

68

A kada nas razdvaja sedam brda i rijeka, to su brda i rijeke dobro poznate s mape.

Njihova je zasluga ako živim u tri dimenzije, u prostoru neliričnom i neretoričnom, s pravim pokretljivim horizontom.

Sami ne znaju koliko nose u praznim rukama.

"Ništa nisam kriva" -rekla bi ljubav o toj otvorenoj temi.

69

OSMIJESI

S većom nadom svijet gleda nego sluša. Državnici se moraju osmjehivati. Osmijeh znači da ne gube duh. Iako je igra zamršena, interesi suprotni, rezultat neizvjestan - uvijek je utješno, kad zubalo je bijelo i srdačno.

Moraju ljubazno pokazivat' čelo u sali za sjednice i na aerodromskoj pisti. Kretati se živahno, izgledati veselo. Onaj onoga dočekuje, ovaj ovoga ispraća. Osmjehnuto lice vrlo je potrebno objektivima i gomili.

Stomatologija u službi diplomacije spektakularan garantira uspjeh. Očnjaka dobre volje i sjekutića složnih ne može usfaliti u opasnoj situaciji. Još nam vremena nisu tako vedra, da bi se na licima vidjela obična tuga.

Bratsko čovječanstvo, misle maštari, promijenit će svijet u zemlju osmijeha. Sumnjam. Državnici, dodajmo tome, osmjehivati se toliko ne bi morali. Samo ponekad: što je proljeće, što je ljeto, bez nervoznog grča i žurbe. Biće ljudsko tužno je po prirodi. Na takvo čekam i sretna sam unaprijed.

70

POHVALA SESTRE

Moja sestra ne piše stihove i sigurno više neće početi pisati stihove. To je na majku, koja nije pisala stihove, a i po ocu, koji takođe nije pisao stihove. Pod krovom moje sestre osjećam se sigurno: sestrin muž nizašto na svijetu ne bi pisao stihove. I mada to zvuči kao djelo Adama Makedonskog, niko od rodbine ne bave se pisanjem stihova.

U ladicama moje sestre nema starih stihova, niti u taštini tek napisanih. A kada sestra poziva na ručak, znam da nema namjeru da mi čita stihove. Njene supe su savršene, bez predumišljaja, a kafa se ne prosipa po rukopisu.

U mnogim porodicama niko ne piše stihove, a ako ipak - onda rijetko samo jedna osoba. Ponekad poezija se slijeva kaskadama pokoljenja, što stvara opasne virove u uzajamnim osjećanjima.

Moja sestra gaji dobru govornu prozu, razglednice s odmora jedino su njeno pisanje, s tekstom koji svake godine obećava isto: kad se vrati sve će to sve sve ispričati.

71

SOBA SAMOUBICE

Sigurno mislite da je soba bila prazna. A tamo, tri stolice sa jakim naslonom i lampa dobra protiv mraka. Stolić, na njemu novčanik, novine. Zamišljeni Budda, nezamišljeni Isus. Sedam slonića za sreću, u ladici notes. Mislite da u njemu nisu bile naše adrese?

Mislite, nije bilo knjiga, slika ploča? A tamo, uveseljavajuća trubica u crnim rukama. Saksija sa srdačnim cvjetićem. Radost iskra bogova. Odis na polici u životodajnom snu, umoran nakon pete pjesme. Moralisti, prezimena ispisana zlatnim slovima divno utisnutim na hrbatima. Političari odmah pored stajali su uspravno.

I ne bez izlaza, makar i kroz vrata, i ne bez vidika, makar i kroz prozor, izgledala je ta soba. Naočale za promatranje i dalje su ležele

na parapetu. Zujala je jedna muha, znači još živa.

Mislite, da je bar pismo nešto objasnilo? A ako vam kažem da nije bilo pisma -i toliko nas, prijatelja, i svi smo stali u praznu kovertu naslonjenu na čašu.

72

POHVALA LOŠEM MIŠLJENJU O SEBI

Mišolovac nema sebi što da prebaci. Skrupule su strane crnoj panteri. Ne sumnjaju u valjanost svojih djela pirane, Zvečarka prihvaća sebe bez ograda.

Samokritični šakal ne postoji, Skakavaca jato, aligator, vlasica i muha konjska žive kako žive i milo im zbog toga.

Sto kila teško je srce ajkule, ali u drugom smislu je lako.

Ništa životinjskije od čiste savjesti na trećoj planeti Sunca.

73

ŽIVOT NA LICU MJESTA

Život na licu mjesta. Predstava bez probe. Tijelo bez mjere. Glava bez razmišljanja.

Ne znam ulogu koju igram. Znam samo da je moja, nezamjenljiva.

O čemu govori komad, odgonetati moram tek na sceni.

Rđavo pripremljena za počast života, teško podnosim nametnuti tempo akcije. Improvizujem, mada se gadim improvizacija. Na svakom koraku spotičem se s nepoznavanjem stvari. Moj način postojanja vonja ustajalošću. Moji instinkti su posve amaterski. Trema, objašnjavajući me, još više me ponižava. Srećne okolnosti osjćam kao okrutne.

Nepovratne riječi i pokreti, nedobrojane zvijezde, karakter kao plašt u trku zakopčavam -to su žalosne posljedice te naglosti.

Da je bar jednu srijedu odvježbati na vrijeme ili bar jedan četvrtak još jednom ponoviti! I eto, već petak dolazi s nepoznatim scenarijem! Je li to u redu - pitam (hrapavim glasom, jer mi iza kulisa nisu dozvolili ni da se iskašljem).

74

Varljiva je misao da je to samo površan ispit, održan u provizornoj prostoriji. Ne. Stojim usred dekoracija i vidim kako su solidne. Udara me složenost svakakvih rekvizita. Okretna aparatura djeluje već dugo. Popaljene su čak i najdalje magline. Oh, uopšte ne sumnjam da je to premijera. I što god da učinim pretvoriće se zauvijek u ono što sam učinila.

75

UTOPIJA

Otok na kome se sve razjašnjava.

Tu je moguće stajati na temeljima dokaza.

Nema putova drugih osim puta dolaska.

Grmlje se čak povija od odgovora.

Raste tu stablo Ispravne Pretpostavke s vječno razbarušenim granama.

Zadivljujuće jednostavno drvo Spoznaje kraj izvora što se zove Ah Dakle Tako Je To.

Što dalje u šumu, tim se šire otvara Dolina Očiglednosti.

Javi li se kakva sumnja, vjetar je rastjera.

Eho bez zvanja glas oduzima i rado objašnjava tajnu svjetova.

Desno je pećina u kojoj leži smisao.

Lijevo jezero Dubokog Uvjerenja. Sa dna otkida se istina i lako na površinu izranja.

Dolinu nadvisuje Sigurnost Nedirnuta. S vrha njenog širi se svih Stvari Bit.

76

Unatoč dražesti otok je pust, a sitni tragovi nogu vidljivi na obalama bez iznimke okrenuti su ka moru.

Kao da se otuda samo odlazilo i nepovratno tonulo u pučini.

U životu neshvatljivo.

77

POGREB

"tako naglo, ko bi se tome nadao"

"živci i cigarete, opominjao sam ga" "dobro sam, hvala" "odmotaj to cvijeće" "i brat je od srca, sigurno je porodično" "s tom bradom, nikad vas ne bih prepoznala" "sam je kriv, uvijek se petljao" "treba da govori taj novi, ali ga ne vidim" "Kazek je u Varšavi, Tadek u inostranstvu" "ti si jedina pametna što si ponijela kišobran" "šta vrijedi što je bio najsposobniji" "prolazna soba, Baška se ne slaže" "naravno, imao je pravo, ali to nije razlog" "s bojenjem vratašca, pogodi koliko" "dva žumanca, kašičica šećera" "nije njegova stvar, šta mu je to trebalo" "samo plave i samo mali brojevi" "pet puta, bez ikakvog odgovora" "u redu, mogla sam, ali i ti si" "dobro je da je bar ona radila" "ne znam, sigurno rođaci" "pop je isti Belmondo" "još nisam bila na ovom dijelu groblja" "sanjao sam ga prošle sedmice, dirnulo me" "lijepa je ta ćerkica" "sve nas to čeka" "prenesite udovici od mene, moram stići na"

78

"ipak je poslije latinskog zvučalo svečanije" "bilo prošlo" "do viđenja, gospodo" "mogli bismo jednom na pivo" "nazovi, popričaćemo" "četvorka ili dvanaestica" "ja ću ovamo" "mi tamo"

79

VIŠAK

Otkrivena je nova zvijezda, što ne znači da je postalo svjetlije i da postoji nešto čega nije bilo.

Zvijezda je velika i daleka, toliko daleka da je malena, čak manja od drugih mnogo manjih od nje. Čuđenje ne bi bilo ništa čudno da samo imamo vremena za to.

Starost zvijezde, masa zvijezde, položaj zvijezde,

sve to možda je dovoljno za jedan doktorski rad i skromnu čašu vina u krugovima bliskim nebu: astronom, njegova žena, rođaci i prijatelji, raspoloženje neusiljeno, odjeća obična, priča se o lokalnim temama i grickaju oraščići.

Zvijezda je divna, ali to nije razlog da se ne nazdravi našim damama neuporedivo bližima.

Zvijezda bez konsekvencije. Bez utjecaja na vrijeme, modu, rezultat meča, promjene u vladi, prihode i krizu vrijednosti.

80

Bez posljedica u propagandi i teškoj industriji. Bez odraza na polituri stola za sjednice. Prekobrojna za izračunate dane života.

Zašto onda pitati pod koliko zvijezda se čovjek rađa, a pod koliko ubrzo umire.

Nova. - Bar mi pokaži gdje je ona. - Između vrha tog tmurnog uznemirenog oblačića i one, nalijevo, grančice akacije. - Aha - kažem.

81

NEBO

Od toga je trebalo početi: nebo. Prozor bez parapeta, bez okvira, bez stakla. Otvor i ništa više, ali otvoren široko.

Ne moram čekati lijepu noć, ni izvijati glavu da bih osmotrila nebo. Nebo mi je za leđima, pod rukom i na kapcima. Nebo me ovija čvrsto i uzdiže odozdo.

Najviše planine čak nisu bliže nebu od najdubljih dolina. Ni na jednom mjestu nema ga više nego na drugom. Oblak jednako bezobzirno pritisnut je nebom k'o grob. Krtica je isto u sedmom nebu kao i sova koja lepeće krilima. Stvar, koja pada u provaliju, pada iz neba u nebo.

Sipko, tečno, kameno, razbuktalo i bistro nebesko prostranstvo, mrvice neba, naleti neba i gomile. Nebo je sveprisutno čak u mrakovima pod kožom.

82

Jedem nebo, izlučujem nebo. Klopka sam u klopci, nastanjenim stanovnikom zagrljenim zagrljajem, pitanjem u odgovoru na pitanje.

Podjela na zemlju i nebo nije pravi način mišljenja o toj cjelini. Dozvoljava samo preživjeti na tačnijoj adresi, lakšoj za nalaženje, ako bih bila tražena. Moji osobni znaci su ushit i očaj.

83

MOŽE I BEZ NASLOVA

Došlo je do toga da sjedim pod drvetom,

na obali rijeke, u sunčano jutro. To je događaj blijed i u povijest neće ući. To nisu bitke i paktovi, kojih se motivi istražuju, a ni vrijedna pamćenja ubojstva tirana.

A ipak sjedim pokraj rijeke, činjenica. I kad sam već tu, morala sam odnekud doći,

a prije toga na mnogim još mjestima bivati, sasvim poput osvajača prije no što se ukrcaju na palubu.

Ima raskošnu prošlost čak prolazni hip, svoj petak prije subote svoj prije juna maj. Ima svoje horizonte jednako stvarne kao u dvogledu voda.

To drvo je topola odavno zakorijenjena. Rijeka je Raba što ne teče od jučer. Staza nije od prekjučer iskrčena u grmlju. Vjetar, da bi rastjerao oblake, morao ih je ranije natjerati.

84

Iako se u blizini ništa veliko ne zbiva, svijet zbog toga nije siromašniji u detaljima, gore motiviran, slabije definiran, nego kada su ga zahvaćale seobe naroda.

Ne samo tajne urote prati tišina. Uzroci ne prate samo krunisanja. Mogu okrugle biti ne samo obljetnice ustanaka, nego i zaobiđeni kamičci na obali.

Zamršen je i gust vez okolnosti, štep mrava u travi. Trava zašivena za zemlju. Dezen vala kroz koji provlači se prut.

Tako se dogodilo, da postojim i gledam. Iznad mene bijeli leptir trepti na vjetru krilcima, što samo njemu pripadaju i prolijeće mi kroz ruke sjena, ne druga, ne bilo čija, nego njegova vlastita.

Pred takvim prizorom uvijek me napušta sigurnost, da ono što važno jeste važnije je od nevažnoga.

85

NEKI VOLE POEZIJU

Neki-ali ne svi, čak ni većina od svih, nego manjina. Ne računajući škole, gdje se mora, i same pjesnike, osoba takvih bit će možda dvije na tisuću.

Vole­ali voli se također juha s makaronima, vole se komplimenti i boja plava, voli se stari šal, voli se ostati pri svome, voli se milovati psa.

Poeziju -samo što je to poezija? Ne jedan je nesigurni odgovor na to pitanje već pao. A ja ne znam i ne znam i držim se toga kao spasonosnog rukohvata.

86

KRAJ I POČETAK

Poslije svakog rata neko mora pospremiti. Kakav - takav red sam se, naime, neće napraviti. Neko mora ruševine odgurati na stranu, kako bi mogla proći kola puna leševa.

Neko mora ogresti u slami i pepelu, u žicama madraca, krhotinama stakla i krvavim krpama.

Neko mora dovući gredu da podupre zid, neko zastakliti prozor i postaviti na šarke vrata.

Fotogenično to nije i traži vremena. Sve kamere otišle su već u drugi rat.

Mostove treba vratiti i stanice ponovo. U ritama bit će rukavi od zasukivanja.

87

Neko s metlom u ruci sjeća se još kako je bilo. Neko sluša odobravajući neodrubljenom glavom.

Ali već u njihovoj blizini počinju se motati oni, kojima će to biti dosadno.

Neko će ponekad još iskopati ispod grma zarđale argumente i odnijeti ih na hrpu otpadaka.

Oni, koji su znali 0 čemu se tu radilo, moraju ustupiti mjesto onima, koji znaju malo.

I manje nego malo. I na kraju toliko koliko ništa.

U travi, koja je prekrila uzroke i posljedice, mora neko ležati s klasom u zubima i buljiti u oblake.

88

MRŽNJA

Pogledajte, kako je još djelatna, kako se dobro drži mržnja u našem stoljeću. Kako lako preskače visoke prepone. Kako je to njoj lako - skočiti, potrčati.

Nije poput drugih osjećanja. Starija i mlada od njih istodobno. Sama rađa uzroke, koji je podstiču da živi. Ako zaspi, nikada snom vječnim. Nesanica joj ne uzima snagu, već daje.

Religija ili ne religija -samo kleknuti na startu. Domovina ili ne domovina -samo dati se u trk. Dobro i pravednost na početku. Zatim već juri sama. Mržnja. Mržnja. Lice joj iskrivljeno u grimasu ljubavne ekstaze.

Ah, ta druga osjećanja -kržljava i troma. Od kada to bratstvo može računati na gomilu? Da li je saosjećanje ikada prvo stiglo do cilja?

89

Koliko je dobronamjernih sumnja povukla za sobom? Privlači samo ona koja zna svoje.

Sposobna, bistra, vrlo radina. Treba li govoriti koliko je sastavila pjesama. Koliko je stranica povijesti obilježila. Koliko sagova od ljudi rasprostrla na koliko trgova, stadiona.

Ne lažimo se: umije stvarati ljepotu. Sjajne su njene lune u crnoj noći. Veličanstveni kovitlaci eksplozija u ružičastom svitanju. Teško je ne priznati patos ruševinama i robusni humor stupu što krepko strši nad njima.

Ona je majstorica kontrasta između grmljavine i tišine, između crvenila i krvi i bjeline snijega. A iznad svega nikad joj ne dosadi motiv čistog mučitelja nad uprljanom žrtvom.

Za nove zadaće u svakom trenu spremna. Ako treba pričekati, pričekat će. Kažu da je slijepa. Slijepa? Ima bistre oči snajpera i hrabro gleda u budućnost - ona jedina.

90

STVARNOST ZAHTIJEVA

Stvarnost zahtijeva da se i o tome kaže: život teče dalje. Čini to podno Kana i podno Borodina i na polju Kosovu i u Gernici.

Ima jedna benzinska crpka na malom trgu u Jerihonu, svježe su obojene ispod Bijele Gore klupice. Putuju pisma iz Perl Harbura u Hestings, prolaze kola s pokućstvom pod okom lava iz Herone je, a procvalim vrtovima blizu Verdena primiče se jedino atmosferski front.

Tako je puno Svega, Da je Ništa sasvim dobro skriveno. S jahti kod Akteona dopire glazba, i na palubama u suncu plešu parovi.

Toliko stalno se zbiva, da mora zbivati se svuda. Gdje je kamen na kamenu, tamo djeca opsjedaju kolica sa sladoledom. Gdje je Hirošima tamo je ponovo Hirošima i izrada mnogih stvari za svakodnevnu uporabu.

91

Nije bez privlačnosti ovaj strašni svijet, ni bez zora, radi kojih se vrijedi probuditi.

Na poljima u Maćejovicama trava je zelena a u travi, kao u travi, prozirna rosa.

Možda i nema drugih mjesta do bojišta, ona što se još pamte i druga već zaboravljena, šume brezove, i šume cedrove snjegovi i pijesak, duginih boja močvare i urvine crnog poraza, gdje se u slučaju nagle potrebe čučne danas u grmlju.

I kakva odatle teče pouka - valjda nikakva. Ono što uistinu teče, to je krv koja se brzo suši i uvijek neke rijeke, neki oblaci.

Na tragičnim prijevojima vjetar nosi s glava šešire i nema tome pomoći nasmijava nas taj prizor.

92

JAVA

Java se ne raspršuje kao što se raspršuju snovi. Nikakav sušanj, nikakvo zvonce ne rastjeruju nju, nikakav krik ni tresak od nje se ne otkidaju.

Mutne i višeznačne su slike u snovima, što je moguće tumačiti na puno različitih načina. Java znači javu, a to je veća zagonetka.

Za snove su ključevi. Java se otvara sama i ne da se zatvoriti. Sipaju iz nje

školske svjedodžbe i zvijezde, ispadaju leptiri i duše starih glačala, bezglave kape i rute oblaka. Nastaje od toga rebus koji je nerješiv.

Bez nas snova ne bi bilo. Onaj bez kojega ne bi bilo jave, nepoznat je,

a proizvod njegove nesanice udjeljuje se svakome ko se budi.

93

Nisu snovi ti koji su ludi,

luda je java, makar zbog upornosti s kojom se drži toka događaja.

U snovima živi još naš nedavni pokojnik, uživa čak u zdravlju i povraćenoj mladosti. Java polaže pred nama njegovo mrtvo tijelo. Java se ne povlači ni korak.

Prozračnost snova uzrokuje da ih lako zaboravljamo. Java se ne mora bojati zaborava. Tvrd je ona komad. Sjedi nam za vratom, opterećuje srce, pada pod noge.

Nema od nje uzmaka, jer i tada je uz nas. I nema takve postaje na trasi našeg putovanja gdje na nas ne čeka.

94

ELEGIJSKA BILANCA

Koliko je onih, koje sam znala (ako sam ih uistinu znala) muškaraca, žena (ako je ta podjela i dalje na snazi) prekoračilo taj prag (ako je to prag) prešlo preko tog mosta (ako se to zove mostom) -

Koliko ih se poslije života kraćeg ili dužeg (ako je to za njih još uvijek neka razlika) dobrog, jer se začeo, lošeg, jer se svršio

(ako ne bi voljeli reći obratno) našlo na drugoj obali (ako se našlo, a druga obala postoji) -

Nije mi data sigurnost njihove dalje sudbine (ako je to čak jedna zajednička sudbina i još sudbina) -

Sve

(ako riječju tom ne ograničavam) za njih je prošlo (ako nije pred njima) -

Koliko ih je iskočilo iz vremena što protiče i u udaljenosti sve sjetniji nestaju (ako se može vjerovati perspektivi) -

95

Koliko (ako pitanje ima smisla, ako se može stići do posljednje sume, prije no što brojitelj ne ubroji sebe) palo je u taj najdublji san (ako nema dubljega) -

Dovidenja. Do sutra. Do idućeg susreta. Više to ne žele (ako ne žele) ponoviti. Osuđeni na beskonačnu (ako ne na drugo) šutnju zauzeti jedino time (ako jedino time) na što ih primorava odsutnost.

96

MAČKA U PRAZNOM STANU

Umrijeti - to se ne radi mački. Jer što da počne mačka u praznom stanu. Pentrati se uz zidove. Otirati o pokućstvo. Kao da ništa promijenjeno nije, a ipak ispremiještano. Kao da nije pomaknuto, a ipak odmaknuto. I uvečer lampa više ne svijetli.

Čuju se koraci na stubištu, ali nisu oni. Ruka, što stavlja ribu na tanjurić, također nije ona od prije.

Nešto ovdje ne počinje u svoje uobičajeno vrijeme. Nešto se ne događa onako kako treba. Neko je ovdje bio i bio a onda naglo nestao i uporno ga nema.

97

U sve ormare se zavirilo. Policama pretrčalo. Pod tepih se zavuklo i provjerilo. Čak i zabranu prekršilo i razbacalo papire. Što još napraviti. Spavati i čekati.

Neka se samo on vrati, neka se pojavi. Već će on vidjeti da se tako s mačkom ne može. Ići će se prema njemu kao da se uopće ne želi,

pomalo, na vrlo uvrijeđenim šapama. I nikakvog skakanja, piske na početku.

98

OPROŠTAJ OD VIDIKA

Ne žalim se na proljeće, što je opet došlo. Ne okrivljujem ga za to, što ispunjava kao svake godine svoje obaveze.

Razumijem da moja tuga neće zaustaviti zelenilo, Vlat, ako se poljulja, onda samo na vjetru.

Ne boli me to što će johe iznad voda ponovo imati čime šumjeti.

Primam k znanju, da - tako kao kad bi se živjelo još -obala izvjesnog jezera ostat će lijepa kakva je i bila.

Ne vrijeđa me vidik zbog vidika na suncem obasjani zaton.

Mogu čak zamisliti, da neki koji nismo mi sjede u ovom trenutku na oborenom brezovom panju.

Poštujem njihovo pravo na šapat, smijeh i sretnu šutnju.

99

Kladim se čak, da veže ih ljubav i da ju on grli živim zagrljajem.

Neka ptičja novina šušti u suvarku. Iskreno im želim da to čuju.

Nikakvu promjenu ne išćem od priobalnih vala, čas okretnih, čas lijenih i meni neposlušnih.

Ništa ne tražim od voda pod šumom, jednom smaragdnih, jednom safirnih, jednom crnih.

Na jedno ne pristajem. Na svoj povratak tamo. Privilegija nazočnosti -odustajem od nje.

Toliko sam Te proživjela i samo toliko da mogu misliti iz daljine.

100

SEANSA

Slučaj pokazuje svoje vještine. Istresa iz rukava čašicu konjaka, postavlja nad njom Henrika. Ulazim u bistro zastajem kao ukopan. Henrik nije niko drugi nego brat Agnješkinog muža, a Agnješka je rodica teta Zoškinog šogora.

Ispostavilo se da imamo zajedničkog pradjeda.

Prostor u rukama slučaja razvija se i savija, širi i skuplja. Tek što je bio stolnjak a već je poput rupčića. Pogodi koga sam srela, i to gdje, u Kanadi, i to poslije koliko godina. Mislila sam da nije živ, a on u mercedesu. U zrakoplovu za Atinu. Na stadionu u Tokiju.

Slučaj vrti u rukama kaleidoskop. Svjetluca u njemu milijardu šarenih stakalaca. I odjednom stakalce Jaša zvecne o stakalce Malgošino.

Zamisli, u tom istom hotelu. Licem u lice u dizalu. U dućanu s igračkama. Na križanju Ševske s Jagelonskom.

101

Slučaj je ogrnut u pelerinu. Gube se u njoj i pronalaze stvari. Spotakla sam se nehotice. Sagela se i podigla. Gledam, kad ono žlica iz ukradenog kompleta. Da nije bilo narukvice, ne bih prepoznala Olu, a na taj sat naišla sam u Plocku.

Slučaj nam zagleda duboko u oči. Glava postaje teška. Spuštaju se kapci. Smije nam se i plače, jer to je nevjerojatno -iz četvrtog B na taj brod, nešto u tome mora biti. Rado bismo vikali kako je svijet mali, kako ga je lako uzeti u zagrljaj. I još hip ispunjava nas radost razvedrujuća i varljiva.

102

LJUBAVNA PRVI POGLED

Oboje su uvjereni, da ih je povezalo osjećanje naglo. Lijepa je takva sigurnost, ali nesigurnost je ljepša.

Sude da, ako se ranije upoznali nisu, nikad ništa među njima bilo nije. A što će na to ulice, stube, hodnici, na kojima su se nekad mimoići mogli.

Htjela bih ih upitati, zar se ne sjećaju -možda na vratima koja se obrću nekada licem u lice? neko "oprostite" u stisci? glas "pogrešno" u slušalici? - ali znam odgovor njihov. Ne, ne sjećaju se.

Vrlo bi ih začudilo, da već duže vrijeme poigrava se njima slučaj.

Još nespreman sasvim pretvorit se za njih u sudbinu. Zbližavao ih i udaljavao, trčao im u susret i prigušujući hihot odskakivao u stranu.

103

Bili su znakovi, signali što onda ako nečitki. Možda prije tri godine ili u prošli utorak neki listić preletio je s ramena na rame? Bilo je nešto ispušteno i podignuto. Ko zna, da nije lopta u cestarima djetinjstva.

Bile su kvake i zvona, na kojima se nekad dodir slagao na dodir. Kovčezi jedan do drugog u garderobi Bio je možda jedne noći isti san, odmah po buđenju izbrisan.

Jer svaki početak samo je nastavak, a knjiga događaja uvijek na polovini otvorena.

104

DANA 16. MAJA 1973. GODINE

Jedan od mnogih datuma koji mi više ne govore ništa.

Kamo sam toga dana išla, što radila - ne znam.

Da se u blizini dogodio zločin - ne bih imala alibi.

Sunce zasijalo i zašlo izvan moje pažnje. Zemlja se okrenula bez opaske u notesu.

Lakše bi mi bilo misliti, da sam umrla na kratko, nego to da se ničega ne sjećam, mada sam živjela neprekidno.

Nisam valjda bila duh, disala sam, jela, (lagala korake koji su se mogli čuti, a tragovi mojih prstiju morali su ostati na kvakama.

Odraz moj ukazivao se u zrcalu. Imala sam na sebi nešto u nekoj boji. Nekoliko ljudi vidjelo me zacijelo.

105

DANA 16. MAJA 1973. GODINE

Jedan od mnogih datuma koji mi više ne govore ništa.

Kamo sam toga dana išla, što radila - ne znam.

Da se u blizini dogodio zločin - ne bih imala alibi.

Sunce zasijalo i zašlo izvan moje pažnje. Zemlja se okrenula bez opaske u notesu.

Lakše bi mi bilo misliti, da sam umrla na kratko, nego to da se ničega ne sjećam, mada sam živjela neprekidno.

Nisam valjda bila duh, disala sam, jela, slagala korake koji su se mogli čuti, a tragovi mojih prstiju morali su ostati na kvakama.

Odraz moj ukazivao se u zrcalu. Imala sam na sebi nešto u nekoj boji. Nekoliko ljudi vidjelo me zacijelo.

105

Možda sam toga dana našla stvar ranije izgubljenu. Možda sam izgubila onu nađenu poslije.

Ispunjavali me osjećanja i dojmovi. Sada to je sve poput zrna na vjetru.

Gdje sam se ušnirala, gdje ukopala -to je čak dobar vic tako sama sebi nestati s očiju.

Lupam glavom -možda nešto u njenim granama uspavano godinama iskoči sa šumom.

Ne. Očito previše tražim, jer, čak jednu sekundu.

106

MOŽDA TO SVE

Možda to sve zbiva se u laboratoriju? Pod jednom lampom danju i milijardama noću?

Možda smo naraštaj probni? Presipani iz posude u posudu, protresani u retortama, promatrani nečim većim od oka, svakog posebno uhvate na kraju štipaljkama?

Možda drugačije: nikakve intervencije? Promjene dolaze same u skladu s planom? Igla na grafikonu crta pomalo predviđene cikcake?

Možda kao dosad ničega u nama zanimljivog Kontrolni monitori uključivani su rijetko? Samo kad je rat i to onaj veliki, neki uzleti iznad majčice Zemlje, ili značajne seobe od tačke A do B?

107

Možda suprotno: naslađuju se tamo isključivo u epizodama?

Eno, djevojčica na velikom ekranu prišiva si dugme na rukavu. Senzori zvrckaju, Osoblje se jati. Ah, kakvo bićence sa srdašcem što u njojzi kuca!

Kakva zahvalna pažnja za provlačenje konca! Neko viče ushićeno: Obavijestiti Šefa, neka dođe i sam osmotri!

108

KOMEDIJICE

Ako su anđeli, ne čitaju valjda naše romane 0 iznevjerenim nadama.

Bojim se - na žalost -ni naše pjesme pune zamjerki na svijet.

Krici i grčevi naših kazališnih komada moraju ih - pretpostavljam -činiti nestrpljivima.

U pauzama od poslova svojih anđeoskih ili neljudskih

gledaju radije naše komedijice iz doba nijemog filma.

Više od naricatelja što odjeću svoju deru i škrguću zubima cijene - mislim -onog jadnika koji hvata za vlasulju davljenika ili od gladi proždire vlastite pertle.

109

Od pasa nagore poprsje i stremljenja, a naniže isprepadani miš u nogavicama hlača. O da,

to ih mora iskreno zabavljati.

Gonjenje u krug

pretvara se u bjekstvo od onoga koji bj Svjetlo u tunelu ispada da je tigrovo oko. Sto katastrofa je sto utješnih salta iznad stotinu provalija.

Ako su anđeli, treba im - nadam se -doprijeti do svijesti ta na užasu zaljuljana veselost koja ne viče čak u pomoć, u pomoć, jer sve se događa u tišini.

Odvažujem se pretpostaviti, da plješću krilima, a iz očiju im teku suze barem smijeha.

110

NIČEG DAROVANOG

Ničeg darovanog, sve posuđeno. Tonem u dugovima preko glave. Bit ću primorana sobom platiti za sebe, za život dati život.

Tako je to već udešeno, da je sve za vraćanje i jetra za vraćanje i svaki prst posebno.

Prekasno je za raskid uvjeta ugovora. Dugovi će biti svučeni s mene zajedno s kožom.

Idem po svijetu u mnoštvu ostalih dužnika. Jedne opterećuje isplata krila. Drugi, htjeli ne htjeli, razdužit će se od lišća.

Na strani Duguje svaka je čestica naša. Ni jednu trepavicu, peteljku ne možemo zadržati zauvijek.

Spisak je precizan i tako izgleda, da nam je ostati s ničim.

111

Ne mogu se sjetiti gdje, kada i zašto sam dozvolila sebi otvoriti taj račun.

Protest protiv njega zovemo dušom. I to je jedino čega nema na spisku.

VERZIJA DOGAĐAJA

Ako nam je bilo dozvoljeno birati: premišljali smo valjda dugo.

Predložena tijela bila su neudobna i habala su se brzo.

Gadili nam se načini utoljavanja gladi, odbijalo nasljeđivanje osobina bez naše volje i tiranija žlijezda.

Svijet, u kojem nam se valjalo naći, bio je u neprekidnom raspadu. Bjesnile su na njemu posljedice uzroka.

Iz datih nam na uvid pojedinačnih sudbina odbacili smo većinu s tugom i užasom.

Nametala su se takva, na primjer, pitanja je li vrijedno u bolovima roditi mrtvo dijete i čemu biti mornarom koji doploviti neće.

Pristajali smo na smrt, ali ne u svakom obličju.

113

Privlačila nas je ljubav,

dobro, ali ljubav, koja ispunjava obećanja.

Od služenja umjetnosti odvraćali su na podjednako proizvoljnost ocjena koliko i trošnost remek-djela.

Svako je htio imati domovinu bez susjeda i proživjeti život u pauzi između ratova.

Niko od nas nije htio uzimati vlast niti joj podlijegati, niko nije htio biti žrtvom svojih i tuđih tlapnja, nije bilo dragovoljaca za masovke, povorke a još manje za plemena što nestaju - bez čega, ipak, povijest ni na koji način ne bi mogla teći kroz predviđena stoljeća.

U međuvremenu veliki broj svjetlucavih zvijezda ugasio se i ohladio. Bio je krajnji čas za odluku.

114

Uz velike ograde javili su se napokon kandidati za neke istraživače i ozdravitelje, za nekoliko filozofa bez slave, za nekoliko bezimenih vrtlara, štukmajstora i muzikanata - iako zbog nedostatka drugih prijava čak ni ti životi ispunit se ne bi mogli.

Trebalo je još jednom cijelu stvar promisliti.

Bila nam je predložena ponuda za putovanje, s kojeg ćemo se i tako vratiti brzo i sigurno.

Boravak izvan vječnosti, ma koliko da je jednokratan i nesvjestan utjecaja mogao se više nikad ne ponoviti.

Obuzele su nas sumnje da li, znajući sve od početka, znamo uistinu sve.

115

Da li je tako preuranjen izbor

ikakav izbor i zar ne bi bolje bilo predati ga zaboravu, a ako treba birati - onda birati tamo. Pogledali smo na Zemlju. Živjeli su na njoj neki hazarderi.

Rijetko rastinje držalo se kamenja s lakomislenim uvjerenjem, da ga vjetar iščupati neće.

Nevelika životinja verala se iz jame sa začuđujućim naporom i nadom.

Izgledali smo sebi odveć oprezni, sitničavi i smiješni.

Uostalom, ubrzo počeli smo se rasipati. Najnestrpljiviji negdje su nam se djenuli. Pohrlili su u prvu vatru - da, to je bilo jasno. Raspaljivali su je lasno na strmoj obali stvarne rijeke.

Neki su čak počeli se vraćati. Ali ne na našu stranu. I kao da je nešto dobijeno? noseći?

116

VELIKA SREĆA

Velika je sreća ne znati tačno na kakvom se svijetu živi.

Trebalo bi za to postojati vrlo dugo, bezuvjetno duže nego postoji on.

Barem radi usporedbe upoznati druge svjetove.

Izdići se iznad tijela, koje ništa tako dobro ne umije kao sputavati i stvarati teškoće.

Za dobrobit pokusa, jasnoću slike i krajnjih rezultata vinuti se iznad vremena, u kojem to sve hita i vrtloži se.

Iz te perspektive pozdravljeni budite zauvijek pojedinosti i epizode.

117

Brojanje dana u tjednu moralo bi se činiti radnjom bez smisla,

ubacivanje pisma u škrinju ispadom glupe mladosti, natpis "Ne gazi travu" natpisom ludim.

118

TRI NAJČUDNIJE RIJEČI

Kada izgovaram riječ Budućnost, prvi slog već odlazi u prošlost.

Kada izgovaram riječ Tišina, ništim je.

Kada izgovaram riječ Ništa, stvaram nešto čemu nema mjesta ni u kakvu nebitku.

119

PODRHTAVANJE

Jesam koja jesam. Nepojamni primjerak kao i svaki primjerak.

Drugi preci mogli su, dapače, biti moji, i odmah bih iz drugog gnijezda poletjela, odmah ispod drugog panja izmilila u ljušturi.

U garderobi prirode kostima je mnogo. Kostim pauka, galeba, poljskog miša. Svaki odmah pristaje kao saliven i nošen je poslušno sve dok se ne podere.

Ja također nisam birala, ali se ne žalim. Mogla sam biti neko puno manje osoben. Neko iz jata, mravinjaka, zujećeg roja, djelić krajolika šiban vjetrom.

Neko mnogo manje sretan, uzgajan za bundu, za blagdanji stol, nešto što pliva pod stakalcetom.

Drvo svezano za zemlju, kojemu se približava požar.

120

Vlat koju gazi tok nerazumljivih događaja.

Tip ispod tamne zvijezde koja za druge svijetli.

A što kad bih u ljudima budila strah, ili samo odvratnost, ili samo samilost.

Kad bih se rodila ne u tome, u kome treba, plemenu i zatvarali se preda mnom putovi?

Sudbina je bila prema meni barem do sada milostiva.

Moglo mi je ne biti dato sjećanje na dobre trenutke.

Mogla mi je biti oduzeta sklonost ka poređenju. Mogla sam biti sobom - ali bez čuđenja, a to bi značilo, da sam neko sasvim drugi.

121

RAZGOVOR S KAMENOM

Kucam na vrata kamena. - To sam ja, pusti me. Hoću da uđem u tvoju unutrašnjost, da pogledam uokolo, da te upijem kao dah.

- Odlazi! - kaže kamen -Čvrsto sam zatvoren. Čak razbijeni na komade bićemo čvrsto zatvoreni. Čak smrvljeni u prah nećemo nikoga pustiti.

Kucam na vrata kamena. - To sam ja, pusti me. Dolazim iz čiste radoznalosti. Za nju je život jedina prilika. Želim da prođem tvojim dvorcem, zatim da posjetim list i kaplju vode. Malo vremena imam za to. Moja smrtnost mora te uzbuditi.

- Ja sam od kamena - kaže kamen -i svakako moram sačuvati ozbiljnost. Odlazi odavde, nemam mišiće smijeha.

122

Kucam na vrata kamena. - To sam ja, pusti me. Čula sam da su u tebi velike prazne sale, neviđene, neopisivo lijepe, gluhe, bez eha bilo čijih koraka. Priznaj da i sam malo o tome znaš.

- Velike i prazne sale - kaže kamen -ali u njima nema mjesta. Lijepe su, možda, ali izvan ukusa tvojih jadnih čula. Možeš me upoznati, poznavati me nećeš

nikad, čitavom površinom okrećem se prema tebi, a čitavom unutrašnjošću na drugu stranu.

Kucam na vrata kamena. - To sam ja, pusti me. Ne tražim u tebi utočište za vječnost. Nisam nesrećna. Nisam beskućnik. Moj svijet je vrijedan povratka. Ući ću i izaći praznih ruku. A kao dokaz da sam stvarno bila neću dati ništa osim riječi kojima niko ne vjeruje.

123

- Nećeš ući - kaže kamen -Nemaš čulo učešća. Nijedno čulo ne može ti zamijeniti

čulo učešća. Čak i pogled izoštren do svevidenja ne vrijedi ti ništa bez čula učešća. Nećeš ući, imaš jedva zrno toga čula. Jedva njegov začetak, uobrazilju.

Kucam na vrata kamena. - To sam ja, pusti me.

Ne mogu čekati dvije hiljade vi jekova da udem pod tvoj krov.

- Ako mi ne vjeruješ - kaže kamen -obrati se listu, reći će ti što i ja. Kapi vode, reći će ti što i list. Konačno, pitaj vlas sa sopstvene glave.

Smijeh me obuzima, smijeh, neobuzdani smijeh, kojim se smijati ne smijem.

Kucam na vrata kamena. - To sam ja, pusti me.

- Nemam vrata - kaže kamen.

124

KRATAK ŽIVOT NAŠIH PREDAKA

Malo ih je doživjelo tridesetu. Starost je bila privilegija kamenja

i drveća. Djetinjstvo je trajalo koliko i

štenaštvo vukova. Trebalo je žuriti, stići za životom čim sunce zađe, čim prvi snijeg padne.

Tridesetogodišnji roditelji djece, četvorogodišnji tragači ptičjih gnijezda u trsci, dvadesetogodišnji voditelji lavova -tek što su bili - već ih nema. Konci beskonačnosti srastali su brzo. Vještice su žvakale čarolije još svim zubima mladosti. Pred očevim okom sazrijevao je sin. Pod djedovim očnim dupljama rastao je unuk.

Uostalom, nisu brojali godine. Brojali su sječiva, lonce, kolibe, sjekire. Čas tako izdašan za bivše zvijezde na nebu, pružao je ruku k njima gotovo praznu i brzo je povlačio, kao da je žalio. Još korak, još dva uz blještavu rijeku, što iz tame dotiče i u tami nestaje.

125

Nije bilo ni trena za gubljenje, pitanja za odlaganje i kasnih objašnjenja, ako nisu na vrijeme data. Mudrost nije mogla čekati sijedu glavu. Morala je vidjeti jasno, čim postane jasno, i svaki glas čuti čim se razlegne.

Dobro i zlo -znali su o njemu malo, ali sve: kada zlo trijumfuje, dobro se pritaji; kad se dobro pojavi, zlo čeka skriveno. Ni jedno ni drugo ne može se svladati, niti pomaći na nepovratnu udaljenost. Zato, kad je radost onda s primjesom briga, kad je očaj, nikad bez tihe nade. Život, makar i dug, uvijek je bio kratak. Suviše kratak da bi mu se nešto dodalo.

126

DJECA EPOHE

Mi smo djeca epohe, epoha je politička.

Sve tvoje, naše, vaše dnevne stvari, noćne stvari, to su stvari političke.

Hoćeš ili nećeš, tvoji geni imaju političku prošlost, koža odsjaj politički, oči aspekt politički.

Što govoriš ima rezonancu, o čemu šutiš ima izgovor ovako ili onako politički.

Čak i kad šetaš šumom činiš političke korake na političkom tlu.

Pjesme apolitičke takode su političke, a gore svijetli mjesec objekt ne više mjesečev. Biti ili ne biti, to je pitanje. Kakvo pitanje, odgovori ljubavi? Pitanje političko.

Ne moraš biti čak ni ljudski stvor, da bi dobio političko značenje. Dovoljno je da budeš sirova nafta, integralna hrana ili sekundarna sirovina.

127

Ili stol za sjednice, o čiji se oblik svađalo mjesecima:

za kakvim odlučivati o životu i smrti, okruglim ili kvadratnim?

Za to vrijeme ginuli su ljudi, skapavale životinje,

gorjeli domovi i zarastała polja, kao u epohama izumrlim i manje političkim.

128

KRAJ VIJEKA

Trebalo je da bude bolji od minulih naš XX vijek. To više neće stići da dokaže, godine su mu odbrojane, korak nesiguran, dah kratak.

Već se suviše toga dogodilo što nije trebalo, a to što je trebalo biti, nije se dogodilo.

Trebalo je biti vedro i srećno, između ostaloga.

Strah je trebao napustiti gore i doline, istina brže od laži da stigne do cilja.

Nekoliko nesreća nije se trebalo dogoditi, na primjer rat i glad, i tako dalje.

Trebalo je da bude poštivana nezaštićenost nezaštićenih, povjerenje i tome slično.

129

Ko se htio radovati svijetu taj stoji pred neispunjenim zadatkom. Glupost nije smiješna. Mudrost nije vesela.

Nada, to više nije ta mlada djevojka, et caetera, nažalost.

Bog je napokon trebao povjerovati u čovjeka,

dobrog i jakog, ali dobar i jak -to je još uvijek dvoje ljudi.

Kako živjeti - pitao me u pismu neko koga sam ja namjeravala pitati to isto.

Opet i tako uvijek, što se vidi iz gornjega, nema hitnijih pitanja od pitanja naivnih.

130

Wisława SZYMBORSKA

GOVOR O POEZIJI

Vjerovatno je u govoru prva rečenica uvijek najteža. Nju sam , dakle, već izrekla. Ali osjećam da će i

naredne rečenice biti teške, treća, šesta, deseta, sve do posljednje, zato što treba da govorim o poeziji. O toj temi rijetko se ispovijedam, gotovo nikada. I uvijek me pratilo uvjerenje da to ne činim najbolje. Zato moje izlaganje neće biti suviše dugo. Svako nesavršenstvo lakše se podnosi, ako se daje u malim dozama.

Današnji pjesnik je skeptičan i podozriv čak - a možda prije svega- prema samome sebi. Nerado javno prizna­je da je pjesnik - kao da se toga pomalo stidi. Ali u našoj bučnoj epohi mnogo lakše je priznati vlastite nedostatke, samo ako se predstave efektno, a mnogo teže vrline, jer su dublje skrivene i sam čovjek u njih ne vjeruje potpuno... U raznim anketama ili u raz­govorima sa slučajnim ljudima, kada pjesnik konačno ipak mora da saopći svoje zanimanje, on uopšteno kaže "literat" ili nabraja dodatna zanimanja kojima se bavi. Saznanje da imaju posla sa pjesnikom urednici ili saputnici u autobusu primaju s nedoumicom i uznemirenjem. Pretpostavljam da i filozof pobuduje sličnu zabrinutost. On je ipak u boljem položaju, jer najčešće ima mogućnost ukrašavanja svoje profesije nekom naučnom titulom. Profesor filozofije - to već zvuči mnogo ozbiljnije.

Ipak, nema profesora poezije. To b i , štaviše, značilo da je to posao koji zahtijeva specijalističke studije, regu­larno polaganje ispita, teoretske rasprave obogaćene

132

bibliografijom i napomenama, te napokon i svečanos­ti dobijanja diploma. A to bi nadalje značilo da, ako se želi biti pjesnik, nisu dovoljni listovi papira makar ispisani najdivnijim stihovima - neophodan je, i to prije svega, nakakav papir sa pečatom. Sjetimo se da je upravo na takvoj osnovi osuđen na izgnanstvo ponos ruske poezije, kasniji Nobelovac Josif Brodski. Smatrali su ga "parazitom", zato što nije imao službenu potvr­du da mu je slobodno da bude pjesnik...

Prije nekoliko godina imala sam čast i radost da ga lično upoznam. Primijetila sam da je on jedini među svim pjesnicima koje sam poznavala volio za sebe reći da je "pjesnik". Izgovarao je tu riječ bez unutrašnjih otpora, čak sa nekom izazivačkom slobodom. Mislim da je to zbog sjećanja na brutalna poniženja kakva je doživio u mladosti. U srećnim zemljama, gdje se ljuds­ki ponos ne narušava tako lako, pjesnici doista žele da budu objavljivani, čitani i shvaćeni, ali ne čine ništa ili vrlo malo da se svakodnevno razlikuju od ostalih ljudi. A još nedavno, u prvim desetljećima našega vijeka, pjes­nici su voljeli da šokiraju odabranom odjećom i eks­centričnim ponašanjem. Ipak je to uvijek bio prizor za javnu upotrebu. Dolazio je trenutak kada je pjesnik zat­varao vrata za sobom, skidao sa sebe sve te pelerine, nakite i druge poetične dodatke i ostajao u tišini, u očekivanju samoga sebe, nad još neispisanim listom papira. Jer, zaista samo to se računa.

Karakteristična stvar. Neprekidno se proizvodi veoma mnogo biografskih filmova o velikim naučnicima i velikim umjetnicima. Zadatak ambicioznijih reditelja je da što vjernije predstave stvaralački proces, koji je u konačnom rezultatu dovodio do važnih naučnih otkrića ili nastajanja najslavnijih djela umjetnosti.

133

Moguće je s kakvim - takvim uspjehom pokazati rad nekih naučnika: laboratorije, različiti uređaji, meha­nizmi u pokretu u stanju su za izvjesno vrijeme zadržati pažnju gledalaca. Uz to, veoma dramatični bivaju trenuci nesigurnosti ili eksperimenti, ponavljani hiljaditi put, samo s malom modifikacijom, ipak uspi­jevaju. Mogu biti gledljivi filmovi o slikarima - mogu se otvoriti sve faze nastajanja slike, od početne crte do posljednjeg doticaja kista. Filmovi o kompozitorima ispunjeni su muzikom - od prvih taktova koje stva­ralac čuje u sebi, sve do zrele forme djela raspisanog za instrumente. Sve je to i dalje naivno i ne govori ništa o onom čudnom stanju duha, popularno zvanom nadahnuće, ali se bar ima šta gledati i ima šta čuti.

Najgore je s pjesnicima. Njihov rad je beznadežno nefotogeničan. Čovjek sjedi za stolom ili leži na kauču, bulji nepokretnim pogledom u zid ili plafon, s vremena na vrijeme napiše sedam redaka, od kojih jedan precrta nakon petnaest minuta i opet prođe sat u kojem se ništa ne događa... Koji bi gledalac izdržao nešto slično?

Govor Vislave ŠIMBORSKE

pred Nobelovom akademijom u Štokholmu 7.12.1996.

134

NAPOMENA

Izbor pjesama za ovu knjigu sačinjen je prema izdanju

"Wybór wierszy" /Państwowy Instytut Wydawniczy,

Warszawa, 1979, wydanie drugie/, ali je dopunjeno i pjes­

mama iz zbirki "Wszelki wypadek", /1972/, "Wielka

liczba" /1976/, "Ludzie na moście" /1986/ i "Koniec i

początek" /1993/, koje nisu ušle u pomenuto izdanje.

Pjesme su najvećim dijelom uvrštene kronološkim

redom.

S.Š.

135

SADRŽAJ

SMIŠLJAM SVIJET /S. Šantić/ 7

ZALJUBLJENI /S. Šantić/ 9

KLJUČ /S. Šantić/ 10

MALI OGLASI /S. Šantić/ 11

CIRKUSKE ŽIVOTINJE /S. Šantić/ 13

PRIJATELJIMA /S. Šantić/ 14

REHABILITACIJA /S. Šantić/ 15

DVA MAJMUNA BRUEGLA /S. Šantić/ 17

SAN LJETNE NOĆI /S. Šantić/ 18

ATLANTIDA /S. Šantić/ 19

S NEOBAVLJENOG

POHODA NA HIMALAJE /S. Šantić/ 21

NIŠTA DVA PUTA /M. Trumić/ 23

B U F F O / M . Trumić/ 25

MUZEJ /S. Šantić/ 27

OSTATAK /S. Šantić/ 28

RIJEČI /S. Šantić/ 29

IZNENADNI SUSRET /S. Šantić/ 30

LOGOR GLADI KOD JASLA /S. Šantić/ 31

AUTORSKA VEČER /M. Trumić/ 33

EPITAF /M. Trumić/ 34

*** /S. Šantić/ 35

NA BABILONSKOJ KULI /S. Šantić/ 37

U RIJECI HERAKLITOVOJ /S. Šantić/ 38

RADOST PISANJA /S. Šantić/ 39

STANICA /S. Šantić/ 41

SPISAK STANOVNIKA /S. Šantić/ 43

MONOLOG ZA KASANDRU /S. Šantić/ 45

PIETA /S. Šantić/ 47

FILM - GODINE ŠEZDESETE /S. Šantić/ 48

IZVJEŠTAJ IZ BOLNICE /S. Šantić/ 49

PEĆINA /S. Šantić/ 50

136

SKELET GUŠTERA /S. Šantić/ 52

FOTOGRAFIJA MASE /S. Šantić/ 54

SVAKI SLUČAJ /S. Šantić/ 56

UTISCI IZ TEATRA /S. Šantić/ 57

O T K R I Ć E / S . Šantić/ 59

GOVOR U BIROU ZA

NAĐENE STVARI /S. Šantić/ 61

POHVALA SNOVA /S. Šantić/ 62

SREĆNA LJUBAV /S. Šantić/ 64

VELIKI BROJ /S. Šantić/ 66

ZAHVALNOST /S. Šantić/ 68

OSMIJESI /M. Trumić/ 70

POHVALA SESTRE /S. Šantić/ 71

SOBA SAMOUBICE /S. Šantić/ 72

POHVALA LOŠEM

MIŠLJENJU O SEBI /M. Trumić/ 73

ŽIVOT NA LICU MJESTA /S. Šantić/ 74

UTOPIJA /M. Trumić/ 76

POGREB /S. Šantić/ 78

VIŠAK /S. Šantić/ 80

NEBO /M. Trumić/ 82

MOŽE I BEZ NASLOVA /M. Trumić/ 84

NEKI VOLE POEZIJU / M . Trumić/ 86

KRAJ I POČETAK / M . Trumić/ 87

MRŽNJA /M. Trumić/ 89

STVARNOST ZAHTIJEVA/M. Trumić/ 91

JAVA / M . Trumić/ 93

ELEGIJSKA BILANCA / M . Trumić/ 95

MAČKA U PRAZNOM STANU /M. Trumić/ 97

OPROŠTAJ OD VIDIKA /M. Trumić/ 99

SEANSA /M. Trumić/ 101

LJUBAV NA PRVI POGLED /M. Trumić/ 103

137

DANA 16. MAJA 1973. GODINE /M. Trumić/ 105

MOŽDA TO SVE / M . Trumić/ 107

KOMEDIJICE / M . Trumić/ 109

NIČEG DAROVANOG /M. Trumić/ 111

VERZIJA DOGAĐAJA /M. Trumić/ 113

VELIKA SREĆA /M. Trumić/ 117

TRI NAJČUDNIJE RIJEČI /M. Trumić/ 119

PODRHTAVANJE / M . Trumić/ 120

RAZGOVOR S KAMENOM /S. Šantić/ 122

KRATAK ŽIVOT NAŠIH PREDAKA /S. Šantić/ 125

DJECA EPOHE /S. Šantić/ 127

KRAJ VIJEKA /S. Šantić/ 129

Wisława SZYMBORSKA - GOVOR O POEZIJI 132

NAPOMENA 135

138

Design i DTP Srdan Dukić, Branko R. Ilić i Damir Šagolj

Fotoliti Studio FLaŠ

Likovno rješenje omota Addis Fejzić & Studio FLaŠ

Izdavačko-tehnička realizacija Muhamed Curovac

Korektura Sanja Đukić

Štampa

Tiskarna Mladinska knjiga Ljubljana

Tiraž: 1000 primjeraka

Knjiga je objavljena povodom POLJSKIH DANA U SARAJEVU aprila 1997 uz pomoć Izdavačke kuće

WYDAWNICTWA SZKOLNE I PEDAGOGICZNE iz Varšave i Soroš fondacije - Fond otvoreno društvo BiH

Prema mišljenju Ministarstva nauke, kulture i sporta F BiH, broj 08227-4/96 izdanja časopisa Lica oslobođena su

plaćanja poreza na promet