Posveeno Jerryju Davisu

Z A H V A L A

elim izraziti svoju zahvalnost Jamesu J. Hurtaku, Ph. D., i njegovoj

supruzi Desire, to su mi stavili na raspolaganje svoje neprocjenjivo

iskustvo u tehnikim pitanjima.

DA IVI U ZANIMLJIVIM VREMENIMA

Drevna kineska kletva

Prolog

Uetendorf, vicarska NEDJELJA, 14. LISTOPADA, 15.50

Oevici su stajali uz rub polja i uasnuto zurili, a od zaprepatenja nisu mogli ni govoriti. Pred

njima se pruao groteskni prizor, iskonska nona mora izvuena iz nekih beskrajnih, mranih dubina

kolektivne podsvijesti primitivnog ovjeka. Svaki je oevidac drugaije reagirao. Jedan se

onesvijestio. Drugi je povraao. Jedna se ena nekontrolirano tresla. Netko je pomislio: Dobit u

srani napad! Postariji sveenik vrsto je stiskao svoju krunicu i prekriio se. Pomozi mi, Oe.

Pomozi nam svima. Zatiti nas od ovog utjelovljenja zla. Napokon smo ugledali Sotonino lice. To je

kraj svijeta. Stigao je Sudnji dan.

Armageddon je tu... Armageddon... Armageddon ...

NEDJELJA, 14. LISTOPADA, 21.00 SAT

HITNA PORUKA

STROGO POVJERLJIVO

NSA ZAMJENIKU NAELNIKA COMSEC-a

SAMO NA UVID

PREDMET: OPERACIJA SUDNJI DAN

PORUKA: AKTIVIRAJ

OBAVIJESTITI NORAD, CIRVIS, GEPAN, DIS,

GHG, VSAF, INS

KRAJ PORUKE

NEDJELJA, 14. LISTOPADA, 21.15 SATI

HITNA PORUKA

STROGO POVJERLJIVO

NSA ZAMJENIKU NAELNIKA

OBAVJETAJNA SLUBA RM-17. OKRUG

SAMO NA UVID PREDMET: KAPETAN ROBERT

BELLAMY

UREDITI PRIVREMENI PREMJETAJ

U OVU AGENCIJU

STUPA NA SNAGU ODMAH

VAE SLAGANJE S NAVEDENIM

SE PODRAZUMIJEVA

KRAJ PORUKE

KNJIGA PRVA

Lovac

Prvo poglavlje

PRVI DAN Ponedjeljak, 15. listopada

Opet se nalazio u pretrpanom bolnikom odjelu baze Cu Chi u Vijetnamu, a Susan se naginjala nad

njegov krevet, ljupka u svojoj ukrobljenoj bijeloj odori medicinske sestre. aptala je: - Probudi se,

mornaru. Ne eli umrijeti.

Kad je uo aroliju njezina glasa, gotovo je mogao zaboraviti bolove. Jo mu je. neto mrmljala u

uho, ali zbog glasne zvonjave nije mogao razabrati njene rijei. Ispruio je ruke kako bi je privukao

blie, ali je grabio samo zrak.

Zvonjava telefona posve je razbudila Roberta Bellamyja. Nevoljko je otvorio oi jer nije elio da

njegov san nestane. Telefon kraj njegovog uzglavlja bio je uporan. Pogledao je na sat. etiri ujutro.

Ljutito je zgrabio slualicu, bijesan na onoga tko mu je prekinuo san. - Zna li, dovraga, koliko je

sati? - Kapetan Bellamy? - Duboki muki glas.

- Da... - Imam poruku za vas, kapetane. Nareeno vam je da se javite u stoer Nacionalne sigurnosne

agencije u Fort Meade, jutros u 6.00 sati. Jeste li razumjeli poruku, kapetane?

- Da. - I ne. Uglavnom ne.

Kapetan Robert Bellamy polako je spustio slualicu, posve zbunjen. Kojeg bi vraga NSA mogla

zahtijevati od njega? Radio je za ONI, Office of Naval Intelligence*. to je toliko hitno da

opravdava sazivanje sastanka u est sati ujutro? Ponovno se ispruio na krevetu i sklopio oi u

nastojanju da opet uhvati svoj san. Bio je tako stvaran. Naravno, znao je to ga je izazvalo. Susan ga

je nazvala prethodne veeri.

- Roberte...

Zvuk njezina glasa djelovao je na njega kao i uvijek. Drhtavo je udahnuo. - Zdravo, Susan.

- Jesi li dobro, Roberte?

- Naravno. Fantastino. Kako je Moneybags**?

- Molim te, nemoj.

- Dobro. Kako je Monte Banks?

Nije se mogao prisiliti na izgovaranje rijei tvoj mu. On je njezin mu.

- Dobro je. Samo sam ti htjela rei da nas neko vrijeme nee biti. Nisam eljela da brine.

To je bilo tako svojstveno Susan. Borio se kako mu se u glasu ne bi osjetilo podrhtavanje. - Kamo

idete ovoga puta?

- Letimo u Brazil.

Na Moneybagsovu privatnu 727.

- Monte ima tamo nekih poslovnih interesa.

- Doista? Mislio sam da je vlasnik cijele zemlje.

- Prestani, Roberte. Molim te.

- Oprosti.

____________________________

* Obavjetajna sluba ratne mornarice ** Vrea novca

Nastala je stanka. - Voljela bih da bolje zvui.

- Da si ti ovdje, zvuio bih bolje.

- elim da nae neku divnu osobu i bude sretan. - Naao sam divnu osobu, Susan. - Prokleto stezanje u grlu oteavalo mu je govor. - I zna li to se dogodilo? Izgubio sam je. - Ako e se ovako ponaati, neu te vie zvati. Osjetio je iznenadnu paniku. - Nemoj to govoriti.

Molim te. - Ona je njegovo ue za spaavanje. Nije mogao podnijeti pomisao da vie nee

razgovarati s njom. Pokuao je unijeti vedrinu u svoj glas. - Izai u i potraiti neku bujnu plavuu

pa emo se eviti do smrti.

- elim da nekoga nae.

- Obeavam.

- Zabrinuta sam za tebe, dragi. - Nema potrebe. Doista je sve u redu. - Gotovo se zagrcnuo dok je izgovarao tu la. Kad bi samo znala istinu. No, o tome nije mogao ni s kim razgovarati. Pogotovo ne sa Susan. Ne bi mogao

podnijeti njezino saaljenje. - Telefonirat u ti iz Brazila - rekla je Susan. Uslijedila je duga tiina. .Nisu mogli pustiti jedno

drugo jer su imali previe za rei, puno je rijei to ih je bolje ne izgovarati, to se nisu smjele

izgovoriti.

- Sad moram poi, Roberte.

- Susan?

- Da?

- Volim te, duo. Uvijek u te voljeti.

- Znam. I ja tebe volim, Roberte.

I to je bila njihova gorkoslatka ironija. Jo uvijek je meu njima postojala snana ljubav.

Vas dvoje imate savreni brak, obiavali su govoriti svi njihovi prijatelji. to je polo po zlu?

Kapetan Robert Bellamy je ustao i bos preao svoju tihu dnevnu sobu. U sobi se fiziki osjeala

Susanina odsutnost. Naokolo su bili porazmjeteni deseci fotografija Susan i njega, uhvaeni trenuci

vremena. Njih dvoje kako love ribu na sjeveru kotske, stoje ispred Bude u Tajlandu, voze se

koijom po kii kroz vrtove Borghese u Rimu. Na svakoj fotografiji bili su nasmijeeni i zagrljeni,

dvoje beskrajno zaljubljenih ljudi.

Poao je u kuhinju i pristavio kavu. Na kuhinjskoj je uri vidio da je 4.15. Nakon kratkog

oklijevanja okrenuo je jedan broj. Telefon je est puta zazvonio, a tada se na drugom kraju napokon

javio glas admirala Whittakera. - Halo.

- Admirale...

- Da?

- Ovdje Robert. Strano mi je ao to sam vas probudio, gospodine. Upravo sam imao prilino

neobian telefonski poziv iz Nacionalne sigurnosne agencije-

- NSA? to su htjeli?

- Ne znam. Nareeno mi je da se javim generalu Hilliardu u 6.00.

Uslijedila je kratka tiina. - Moda e te prebaciti onamo.

- Ne moe biti. To nema smisla. Zato bi oni... ?

- Oito je rije o neem hitnom, Roberte. Zato me ne bi nazvao nakon sastanka?

- Hou. Hvala vam.

Veza se prekinula. Nisam trebao gnjaviti starca, pomislio je Robert. Admiral se prije dvije godine

povukao s poloaja efa Obavjetajne slube ratne mornarice. Bolje reeno, prisilili su ga na

povlaenje. Prialo se da mu je mornarica za utjehu dodijelila nekakav ured gdje je obavljao

beznaajne poslove.

Admiral sigurno nema pojma o trenutnim aktivnostima obavjetajnih slubi. No, on je Robertov

mentor. Bio mu je bliskiji od bilo koga na svijetu, osim, naravno, Susan. A Robert je elio s nekim

razgovarati. Kad nije bilo Susan, osjeao se kao da ivi u iskrivljenom vremenu. Sanjario je da su

negdje, u nekom drugom vremenu i prostoru, Susan i on jo uvijek u sretnom braku, nasmijani,

bezbrini i zaljubljeni. Ili moda nije tako, izmueno je pomislio Robert. Moda ja jednostavno ne

znam kad treba pustiti da stvari idu svojim tijekom.

Kava se skuhala. Bila je gorka. Pitao se potjeu li zrna iz Brazila.

Odnio je alicu kave u kupaonicu i stao ispred zrcala. Promatrao je mukarca etrdesetih godina,

visokog , vitkog i u dobroj tjelesnoj formi, grubih crta lica, snane brade, crne kose i inteligentnih

prodornih tamnih oiju. Preko prsiju mu se pruao dugaki i duboki oiljak, podsjetnik na pad aviona.

No, to je bilo juer. To je bila Susan. Ovo je danas. Bez Susan. Obrijao se i istuirao te poao do

ormara s odjeom. Sto bih trebao odjenuti, pitao se, mornariku odoru ili civilno odijelo? S druge

strane, koga je briga? Izabrao je tamnosivo odijelo, bijelu koulju i sivu svilenu kravatu. Vrlo je malo

znao o Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji, samo da je palaa zagonetki, kako su je zvali, jaa od svih

drugih amerikih obavjetajnih slubi, kao i najtajnovitija. to ele od mene? Uskoro u saznati.

Drugo poglavlje

Nacionalna sigurnosna agencija diskretno je skrivena na osamdeset dva jutra u Fort Meadu, u

Marylandu, u dvije zgrade to su zajedno dvostruko vee od kompleksa CIA-e u Langleyju u

Virginiji. Agencija je stvorena za pruanje tehnike potpore zatiti komunikacijskih sustava

Sjedinjenih Drava, te prikupljanje podataka iz cijelog svijeta. Zapoljava tisue ljudi, a svojim

operacijama dolazi do toliko podataka da svakodnevno uniti vie od etrdeset tona dokumenata.

Jo je bilo mrano kad je kapetan Robert Bellamy stigao do prvog ulaza. Dovezao se do dva i

pol metra visoke metalne ograde koja je na vrhu imala bodljikavu icu. Tamo se nalazila

straarnica s dva naoruana vojnika. Jedan je ostao u straarnici i promatrao, a drugi je priao

automobilu. - Mogu li vam pomoi?

- Kapetan Bellamy javlja se na poziv generala Hilliarda. - Mogu li vidjeti vae isprave, kapetane? Robert Bellamy je izvukao svoju lisnicu i izvadio iskaznicu Mornarike obavjetajne slube.

Straar ju je pozorno prouio, a potom ju je vratio. - Hvala vam, kapetane.

Klimnuo je vojniku u straarnici i vrata su se otvorila. ovjek u straarnici podigao je telefonsku

slualicu. - Stie kapetan Bellamy.

Minutu kasnije Robert Bellamy stigao je do zatvorene, elektrificirane ograde.

Naoruani straar priao je automobilu. - Kapetan Bellamy?

- Da.

- Mogu li vidjeti vae isprave, molim vas?

Zaustio je da e se pobuniti, ali je tada pomislio:

to me briga? Ovo je njihov zooloki vrt. Ponovno je izvadio lisnicu i pokazao straaru svoju

iskaznicu.

- Hvala, kapetane. - Straar je nekome dao nevidljivi znak i vrata su se otvorila.

Robert Bellamy je vozio dalje i pred sobom ugledao treu ogradu. Moj Boe, pomislio je, zaao sam

u zemlju Oz-

Automobilu je priao jo jedan naoruani straar. Robert Bellamy je posegnuo za svojom lisnicom,

ali je straar samo pogledao registarsku tablicu i rekao:

- Molim vas, poite ravno naprijed do upravne zgrade, kapetane. Tamo e vas netko doekati.

- Hvala.

Vrata su se otvorila i Robert je poao prilazom do ogromne bijele zgrade. Ispred zgrade stajao je

mukarac u civilnoj odjei i drhturio na hladnom listopadskom zraku. - Moete ovdje ostaviti svoj

automobil, kapetane - doviknuo mu je. - Mi emo se za njega pobrinuti.

Robert Bellamy je ostavio kljueve u automobilu i izaao. ovjek koji ga je doekao bio je tridesetih

godina, visok, mrav i bljedunjav. Izgledao je kao da godinama nije vidio sunce.

- Ja sam Harrison Keller. Odvest u vas do ureda generala Hilliarda.

Uli su u prostrano predvorje s visokim stropom. Mukarac u civilnoj odjei sjedio je za pisaim sto-

lom. - Kapetane Bellamy...

Robert Bellamy se naglo okrenuo. uo je zvuk fotografskog aparata.

- Hvala vam, gospodine.

Robert Bellamy okrenuo se prema Kelleru. - to... ?

- Ovo e trajati samo minutu - uvjeravao ga je Harrison Keller.

ezdeset sekundi kasnije pruili su mu plavo-bijeli bed s njegovim imenom i fotografijom.

- Molim vas, nosite ovo za cijelog boravka u ovoj zgradi, kapetane.

- Dobro.

Krenuli su dugim bijelim hodnikom. Robert Bellamy primijetio je kamere montirane na otprilike

svakih sedam metara s obje strane hodnika.

- Koliko je velika ova zgrada?

- Oko sto devedeset tisua kvadratnih metara, kapetane.

- to?

- Da. Ovo je najdui hodnik na svijetu, tristo metara. Ovdje imamo ba sve to nam je potrebno.

Imamo trgovaki centar, restoran sa samoposluivanjem, potu, osam zalogajnica, bolnicu s

operacijskom salom, stomatoloku ordinaciju, poslovnicu Dravne banke Laurela, kemijsku

istionicu, prodavaonicu cipela, brijanicu, i jo nekoliko radnji.

To je dom daleko od doma, pomislio je Robert. To ga je na neobian nain deprimiralo.

Proli su kraj golemog otvorenog prostora ispunjenog morem raunala. Robert je zaueno zastao.

- Impresivno, zar ne? To je samo jedna od naih informatikih prostorija. U kompleksu se

nalaze aparati za deifriranje i raunala u vrijednosti od tri milijarde dolara.

- Koliko je ljudi ovdje zaposleno?

- Oko esnaest tisua.

Dakle, kojeg vraga trebaju mene? pitao se Robert Bellamy.

Keller ga je poveo u privatno dizalo to ga je otvorio kljuem. Popeli su se kat vie i krenuli drugim

dugakim hodnikom do sklopa ureda u njegovom dnu.

- Ovamo, kapetane. - Uli su u veliki prijamni ured u kojem su se nalazila etiri pisaa stola za

tajnice. Dvije su ve stigle na posao. Harrison Keller klimnuo je jednoj od njih. Ona je pritisnula

neku tipku pa su se otvorila vrata jednog ureda.

- Samo uite, gospodo. General vas oekuje.

- Ovuda - rekao je Harrison Keller.

Robert Bellamy slijedio ga je u unutranje svetite. Naao se u prostranom uredu iji su zidovi i strop

bili zvuno izolirani. Soba je bila udobno namjetena te ispunjena fotografijama i osobnim

sitnicama. Bilo je oito da je ovjek za pisaim stolom puno vremena provodio ovdje.

General Mark Hilliard, zamjenik naelnika NSA-e, imao je izmeu pedeset i ezdeset godina, vrlo

visok, tvrdih crta lica, nesmiljenih oiju, a drao se ravno poput puke. Imao je na sebi sivo odijelo,

bijelu koulju i sivu kravatu. Dobro sam pogodio, pomislio je Robert.

Harrison Keller je rekao: - Generale Hilliard, ovo je kapetan Bellamy.

- Hvala vam to ste svratili, kapetane.

Kao da je rije o pozivu na aj.

Dva ovjeka su se rukovala.

- Sjednite. Sigurno bi vam prijala alica kave.

ovjek je znao itati misli. - Da, gospodine.

- Harrison? - Ne, hvala. - Sjeo je na stolicu u kutu. General je pritisnuo zvonce, otvorila su se vrata,

uao je istonjak odjeven poput konobara i donio pladanj s kavom i danskim pecivom. Robert je

zapazio da ovjek ne nosi bed s osobnim podacima. Sramota. Ulio je kavu. Prostorijom se rairio

ugodan miris.

- Kako pijete kavu? - upitao je general Hilliard. - Bez iega, molim vas. - Kava je bila izvrsna. Dva mukarca sjedila su u mekanim konatim naslonjaima jedan nasuprot drugome.

- Naelnik me je zamolio da se naem s vama. Naelnik. Edward Sanderson. Legenda u svijetu pijunae. Briljantno je i bezobzirno upravljao svo-

jim podreenima, a pripisivali su mu osmiljavanje desetaka prevrata irom svijeta. ovjek kojeg se

rijetko moglo vidjeti u javnosti i o kojem se aputalo iza zatvorenih vratiju.

- Koliko dugo radite za Obavjetajnu skupinu sedamnaestog okruga, kapetane? - pitao je general Hilliard.

Robert je odluio govoriti otvoreno. - Petnaest godina. - Mogao se kladiti u mjesenu plau da mu je

general mogao rei u koliko je sati poeo raditi za ONI.

- Prije toga ste, vjerujem, zapovijedali eskadrilom mornarikog zrakoplovstva u Vijetnamu. - Da, gospodine. - Tamo su vas oborili. Nitko nije oekivao da ete se izvui. Lijenik je govorio: - Zaboravi na njega. Nee preivjeti. - elio je umrijeti. Bolovi su bili

nepodnoljivi. A tada se Susan sagnula nad njega. Otvori oi, mornaru, ti ne eli umrijeti. S

naporom je otvorio oi i kroz maglu bola ugledao najljepu enu to ju je ikad vidio. Imala je njeno

ovalno lice i gustu crnu kosu, blistave smee oi i smijeak to je djelovao poput blagoslova.

Pokuao je govoriti, ali mu je to predstavljalo prevelik napor. General Hilliard je neto govorio.

Robert Bellamy se vratio u sadanjost. - Oprostite, generale, nisam vas uo?

- Imamo jedan problem, kapetane. Potrebna nam je vaa pomo. - Da, gospodine? General je ustao i poeo koraati sobom. - Ono to u vam rei krajnje je osjetljivo. To je vie od vojne tajne. - Da, gospodine. - Juer se u vicarskim Alpama sruio meteoroloki balon. Unutra su se nalazili neki pokusni

vojni aparati strogo povjerljive prirode. Robert se poeo pitati kamo sve ovo vodi.

- vicarska je vlada uklonila sve te aparate, ali naalost, ini se da je bilo .nekoliko oevidaca

pada balona. Od vitalne je vanosti da nitko od njih ne govori o onome to su vidjeli. To bi moglo

pruiti neprocjenjive podatke nekim drugim zemljama. Razumijete li me?

- ini mi se, gospodine. elite da razgovaram s oevicima i upozorim ih neka ne priaju o onome

to su vidjeli. - Ne ba tako, kapetane. - U tom sluaju, ne razu... - Samo elim da vi pronaete te oevice. Drugi e s njima razgovarati o nunosti njihove utnje.

- Shvaam. Jesu li svi oevici u vicarskoj?

General se Hilliard zaustavio ispred Roberta. - U tome je na problem, kapetane. Vidite, nemamo po-

jma gdje se oni nalaze. Ili tko su oni.

Robert je pomislio da je neto propustio. - Kako, molim? - Jedino to znamo je injenica da su oevici bili u izletnikom autobusu. Sluajno su prolazili kraj

mjesta dogaaja kad se meteoroloki balon sruio u blizini sela po imenu... - Okrenuo se Harrisonu

Kellern. - Uetendorf. General se ponovno okrenuo Robertu. - Putnici su sili s autobusa na nekoliko minuta kako bi

pogledali to se dogodilo, a potom su nastavili vonju. Kad je izlet zavrio, putnici su se razili svatko na svoju stranu.

Robert je polako rekao: - Generale Hilliard, elite li rei da ne postoje podaci o tome tko su ti ljudi

i kamo su otili? - Tako je. - I elite da poem onamo i pronaem ih? - Tono. Imate vrlo visoke preporuke. Rekli su mi da teno govorite est jezika i postigli ste

iznimne uspjehe na terenu. Naelnik se pobrinuo da vas privremeno dodijele NSA-i.

Sjajno. - Pretpostavljam da u u ovome suraivati sa vicarskom vladom? - Ne, radit ete sami. - Sam? Ali... - Nikoga ne smijemo upletati u ovaj pothvat. Ne mogu dovoljno naglasiti vanost onoga to se

nalazilo u balonu, kapetane. Vrijeme je od bitnog znaenja. elim da me svakodnevno obavjetavate o svom napredovanju.

General je napisao telefonski broj na karticu i pruio je Robertu. - Preko ovog me broja moete

dobiti u svako doba dana i noi. eka vas zrakoplov kojim ete odletjeti u Zrich. Netko e vas

otpratiti do stana pa moete spakirati najpotrebnije stvari, a zatim e vas odvesti u zranu luku.

Toliko za ono Hvala to ste svratili. Robert je poelio upitati Hoe li netko hraniti moje zlatne

ribice dok me nema?, ali je imao osjeaj da bi odgovor glasio Vi nemate zlatnih ribica.

- Tijekom svog rada u ONI-u, kapetane, vjerojatno ste uspostavili veze s obavjetajcima u

inozemstvu?

- Da, gospodine. Imam prilino velik broj prijatelja koji bi mogli...

- Ne smijete uspostavljati vezu ni s kim od njih. Niste ovlateni za uspostavljanje bilo kakvih

kontakata. Oevici koje traite nesumnjivo su dravljani raznih zemalja. - General se okrenuo

Kelleru.

- Harrisone...

Keller je priao ormaru za spise u kutu i otkljuao ga. Izvadio je veliku omotnicu od vrstog

smeeg papira i pruio je Robertu.

- Unutra se nalazi pedeset tisua dolara u razliitim europskim valutama, te jo dvadeset tisua

amerikih dolara. Takoer ete nai nekoliko kompleta lanih isprava to bi vam moglo dobro doi.

General Hilliard pruio mu je sjajnu crnu plastinu karticu na kojoj se nalazila bijela pruga. - Ovo

je kreditna kartica koja...

- Sumnjam da e mi to trebati, generale. Gotovina e biti sasvim dostatna, a imam i kreditnu

karticu ONI-a.

- Uzmite je.

- Vrlo dobro. - Robert je pogledao karticu. Glasila je na banku za koju nikad nije uo. U dnu

kartice

nalazio se telefonski broj. - Na kartici nema imena - rekao je Robert.

- Ekvivalentna je bjanko eku. Nije potrebna nikakva identifikacija. Samo im recite neka nazovu telefonski broj na kartici. Vrlo je vano da je stalno nosite uza se.

- Dobro.

- I kapetane?

- Gospodine? - Morate pronai te oevice. Sve do jednoga. Obavijestit u naelnika da ste krenuli na zadatak. Sastanak je zavrio. Harrison Keller ispratio je Roberta u prijamni ured.

Tamo je sjedio ovjek u odori marinaca. Ustao je kad su dva mukarca ula. - Ovo je kapetan Dougherty. On e vas odvesti u zranu luku. Sretno. - Hvala. Dva mukarca su se rukovala. Keller se okrenuo i vratio u ured generala Hilliarda. - Jeste li spremni, kapetane? - upitao je kapetan Dougherty. - Jesam. - No, spreman za to? U prolosti je obavljao teke obavjetajne zadatke, ali nikad neto ovako aavo. Od njega se oekivalo da ue u trag nepoznatom broju nepoznatih oevidaca iz

nepoznatih zemalja. Kakvi su izgledi za tako neto? pitao se Robert. Osjeam se poput Bijele kraljice

iz S druge strane zrcala. Ponekad sam vjerovala u ak est nemoguih stvari prije doruka. Dakle,

ovdje je rije o svih est odjednom.

- Nareeno mi je da vas odvedem ravno u va stan, a potom u Zrakoplovnu bazu Andrews rekao je kapetan Dougherty. - eka vas zrakoplov kojim ete...

Robert je odmahnuo glavom. - Najprije moram svratiti u svoj ured.

Dougherty je oklijevao. - Vrlo dobro. Poi u onamo s vama pa u vas priekati.

inilo se kao da nemaju povjerenja u njega pa ga ne mogu pustiti iz vida. Zato jer je znao da se

sruio meteoroloki balon? To nije imalo nikakvog smisla. Predao je svoj bed na prijamnom pultu i

izaao iz zgrade. Upravo je svanula prohladna zora. Njegov je automobil nestao. Na njegovom se

mjestu nalazila limuzina.

- Pobrinut emo se za va automobil, kapetane - obavijestio ga je kapetan Dougherty. - Mi emo

se voziti u ovome.

Oko svega ovoga osjeala se bahatost to je na neki neodreen nain uznemiravala Roberta.

- U redu - rekao je.

Krenuli su prema zgradi Obavjetajne slube ratne mornarice. Blijedo jutarnje sunce sakrilo se iza

kinih oblaka. Bit e to ruan dan. U vie nego jednom smislu, pomislio je Robert.

Tree poglavlje

Ottawa, Kanada, 24.00 sata

Tajno ime bilo mu je Janus. Obraao se dvanaestorici mukaraca u dobro uvanoj sobi u vojnom centru.

- Kao to ste svi obavijeteni, Operacija Sudnji dan je aktivirana. Postoji odreeni

broj oevidaca koje treba nai to je bre i diskretnije mogue. Ne moemo ih traiti

redovitim putem od straha da neto ne procuri u javnost. - Koga smo angairali? Rus, Golem. Naprasit. - Zove se Robert Bellamy, Kapetan.

- Kako je izabran? - Nijemac. Aristokrat. Bezobziran.

- Kapetan je izabran nakon temeljite kompjuterske pretrage podataka CIA-e, FBI-a i

jo nekoliko drugih obavjetajnih slubi.

- Molim vas smijem li pitati kakve su njegove kvalifikacije? -Japanac. Pristojan.

Prepreden.

- Kapetan Bellamy iskusni je obavjetajac koji teno govori est jezika i ima za

sobom uzornu prolost. Uvijek je iznova dokazivao svoje vrhunske sposobnosti.

Nema ive rodbine.

- Je li svjestan hitnoe ovoga? - Englez. Snob. Opasan.

- Jest. Uvjereni smo da e vrlo brzo uspjeti pronai sve oevice.

- Razumije li svrhu svog zadatka? - Francuz. Svadljiv. Tvrdoglav.

- Ne. - A kad nae oevice? Kinez. Mudar. Strpljiv. - Bit e odgovarajue nagraen.

etvrto poglavlje

Stoer Obavjetajne slube ratne mornarice zauzima cijeli etvrti kat prostranog Pentagona,

enklava usred najvee uredske zgrade svijeta kroz koju vodi dvadeset sedam kilometara hodnika, a u

njoj radi dvadeset devet tisua vojnih i civilnih djelatnika.

Unutranjost prostorija Obavjetajne slube ratne mornarice odraava vezu s morem. Pisai stolovi

i ormari za spise su ili maslinasto zeleni, iz razdoblja Drugog svjetskog rata, ili sivi poput bojnog

broda, iz razdoblja Vijetnama. Zidovi i stropovi olieni su ukastom ili krem bojom. U poetku je

Robertu smetalo spartansko ureenje prostora, ali se odavno na to naviknuo.

Uao je u zgradu i priao prijamnom stolu gdje mu se obratio poznati straar: - Dobro jutro,

kapetane. Mogu li vidjeti vau propusnicu?

Robert je ovdje radio ve sedam godina, ali se postupak nikad nije mijenjao. Posluno je pokazao

svoju propusnicu. - Hvala vam, kapetane.

Na putu do svog ureda Robert je razmiljao o kapetanu Doughertyju koji ga je ekao na parkiralitu

blizu ulaza. ekao ga je da bi ga otpratio do zrakoplova kojim e poletjeti u vicarsku kako bi

otpoeo nemoguu potragu.

Kad je Robert stigao u svoj ured, njegova je tajnica, Barbara, ve bila tamo.

- Dobro jutro, kapetane. Naelnik vas eli vidjeti u svom uredu.

- On moe ekati. Nazovite mi admirala Whittakera, molim vas.

- Da, gospodine.

Minutu kasnije Robert je razgovarao s admiralom.

- Pretpostavljam da je okonan tvoj sastanak, Roberte?

- Prije nekoliko minuta.

- Kako je bilo?

- Bilo je... zanimljivo. Imate li vremena da mi se pridruite za dorukom, admirale? - Nastojao je

da mu glas bude uobiajen.

Admiral nije ni trenutka oklijevao. - Da. Hoemo li se tamo nai?

- Da. Ostavit u vam propusnicu za posjetitelje.

- Vrlo dobro. Vidimo se za sat vremena.

Robert je spustio slualicu i razmiljao: Ironija je

to moram za admirala ostavljati propusnicu za posjetitelje. Prije nekoliko godina on je ovdje bio

glavni, vodio je Obavjetajnu slubu ratne mornarice. Kako se sada mora osjeati?

Robert je pozvonio svojoj tajnici.

- Da, kapetane?

-- Oekujem admirala Whittakera. Pripremite propusnicu za njega.

- Odmah u se pobrinuti za to.

Dolo je vrijeme za posjet naelniku. Dustinu jebenom Thorntonu.

Peto poglavlje

Dustin (Dusty) Thornton, naelnik Obavjetajne slube ratne mornarice, proslavio se kao jedan od

najboljih sportaa iz Annapolisa. Thornton je svoj sadanji visoki poloaj dugovao utakmici

amerikog nogometa. Utakmici izmeu Kopnene vojske i Mornarice, tonosti radi. Thornton, golemi

monolit od ovjeka, igrao je brania dok je bio na posljednjoj godini studija u Annapolisu, u za

mornaricu najvanijoj utakmici te godine. Na poetku zadnje etvrtine Kopnena je vojska vodila 13:0,

imala dva zgoditka prednosti i loptu u svojim rukama, a tada se umijeala sudbina i promijenila ivot

Dustina Thomtona. Thornton je presjekao dodavanje Kopnene vojske, okrenuo se na peti, sjurio se

kroz vojnike redove i postigao zgoditak. Mornarici je nedostajao jo jedan bod, ali su ga uskoro

osvojili pretvaranjem. Uslijedio je poetni udarac Kopnene vojske, ali nisu uspjeli prijei prvo polje te

je lopta pripala Mornarici. Rezultat je bio Kopnena vojska 13, Mornarica 9, a vrijeme je istjecalo.

Kad je igra nastavljena, Thornton je dobio loptu te je nestao pod gomilom vojnikih odora. Dugo

mu je trebalo dok se nije uspio osoviti na noge. Na teren je istrao lijenik. Thornton mu je ljutito

mahnuo neka se skloni.

Ostalo je jo samo nekoliko sekundi igre, a znakovima je dogovoreno bono dodavanje. Thornton

je uhvatio loptu na svojoj bonoj liniji i krenuo. Bio je nezaustavljiv. Probio se kroz protivnike poput

tenka, sruivi svakoga tko je imao nesreu da mu se naao na putu. S dvije sekunde na raspolaganju,

Thornton je preao crtu gola kako bi postigao pobjedniki zgoditak, a Mornarica je zabiljeila prvu

pobjedu protiv Kopnene vojske u posljednje etiri godine. Samo po sebi, to ne bi puno utjecalo na

Thorntonov ivot. Ono to je dogaaj uinilo iznimno vanim bila je injenica da su u loi rezervira-

noj za vane osobe sjedili Willard Stone i njegova kerka, Eleanor. Dok se gomila dizala na noge i

divlje klicala mornarikom junaku, Eleanor se okrenula svom ocu i tiho rekla: - elim ga upoznati.

Eleanor Stone bila je ena velikih apetita. Imala je runo lice, senzualno tijelo i nezasitnu poudu.

Dok je promatrala Dustina Thomtona kako se divljaki probija preko nogometnog terena, zamiljala

ga je u krevetu. Ako je njegova mukost velika kao i ostali dijelovi njegova tijela... Nije se razoarala.

est mjeseci kasnije Eleanor i Dustin Thornton su se vjenali. To je bio poetak. Dustin je

Thornton poeo raditi za svog tasta koji ga je uveo u tajanstveni svijet o kakvom nije ni sanjao.

Willard Stone, Thorntonov tast, bio je ovjek zagonetki. Milijarder s monim politikim vezama i

prolou obavijenom velom tajni, bio je nevidljivi lik koji je upravljao koncima u desetak glavnih

gradova svijeta. Bio je pedantan ovjek blizu sedamdesete, a svaki njegov potez bio je precizan i

metodian. Imao je otre crte lica i oi u kojima se nita nije moglo

proitati. Willard Stone vrsto je vjerovao da ne treba troiti ni rijei ni osjeaje, a bezobzirno je uzi-

mao ono to je htio.

O njemu su kolale fascinantne prie. Govorilo se da je ubio takmaca u Maleziji, te da je imao

burnu ljubavnu vezu s najdraom enom nekog emira. Vjerovalo se da je stajao iza uspjene

revolucije u Nigeriji. Vlada je nekoliko puta podizala optunicu protiv njega, ali su optube uvijek na

zagonetan nain odbacivane. Bilo je pria o mitu, o podmiivanju senatora, o kraama poslovnih

tajni, o nestalim svjedocima. Stone je bio savjetnik predsjednika i kraljeva. Predstavljao je

bezobzirnu, golu mo. Meu Stoneovim mnogim posjedima bilo je golemo izolirano imanje u

planinama Colorada. Tamo su se svake godine na seminarima sastajali znanstvenici, industrijalci i

svjetski voe. Naoruani su straari drali podalje neeljene posjetitelje.

Willard Stone nije samo odobravao brak svoje kerke ve ga je i ohrabrivao. Njegov je zet bio

darovit, ambiciozan, i najvanije od svega, njime se moglo upravljati.

Dvanaest godina nakon sklapanja braka, Stone se pobrinuo da Dustin bude postavljen za veleposla-

nika u Junoj Koreji. Nekoliko godina kasnije predsjednik ga je imenovao veleposlanikom pri

Ujedinjenim nacijama. Kad je admiral Ralph Whittaker iznenada smijenjen s poloaja naelnika ONI-

a, Thornton je zauzeo njegovo mjesto.

Toga je dana Willard Stone pozvao svoga zeta.

- Ovo je tek poetak - obeao je Stone. - Imam za tebe vee planove, Dustine. Sjajne planove. - U

nastavku razgovora iznio mu je svoje zamisli.

Prije dvije godine Robert je imao svoj prvi sastanak s novim naelnikom ONI-a.

- Sjednite, kapetane. - U Thorntonovu glasu nije bilo srdanosti. - Prema vaem dosjeu vidim da

ste nekakav osobenjak.

to mu to, dovraga, znai? pitao se Robert. Odluio je drati jezik za zubima.

Thornton je podigao pogled. - Ne znam kako je admiral Whittaker vodio ovu slubu dok je bio

naelnik, ali odsad emo se u svemu pridravati pravila. Oekujem da se moje zapovijedi u potpunosti

izvravaju. Jesam li dovoljno jasan?

Isuse, pomislio je Robert, koji vrag nas oekuje s ovim tipom? - Jesam li dovoljno jasan, kapetane? - Da. Oekujete da se vae zapovijedi u potpunosti izvravaju. - Pitao se treba li salutirati. - To je sve. No, to nije bilo sve.

Mjesec dana kasnije Roberta su poslali u Istonu Njemaku po znanstvenika koji je elio prebjei.

Zadatak je bio opasan jer je STASI, Tajna policija Istone Njemake, saznala o planiranom bijegu pa

su pozorno motrili na znanstvenika. Unato tome, Robert je uspio ovjeka proknjumariti preko

granice, a potom do sigurne kue. Organizirao je pripreme za njegov put do Washingtona, a tada ga je

nazvao Dustin Thornton i rekao mu da se situacija promijenila te treba prekinuti zadatak.

- Ne moemo ga jednostavno ostaviti ovdje - pobunio se Robert. - Ubit e ga. - To je njegov problem - odgovorio je Thornton. - Va je zadatak vratiti se kui. Jebi se, mislio je Robert. Neu ga napustiti. Nazvao je prijatelja iz MI6, britanske obavjetajne

slube, i objasnio mu situaciju.

- Ako se vrati u Istonu Njemaku - rekao je Robert - sasjei e ga. Hoete li ga vi uzeti? - Vidjet u to se moe uiniti, stari moj. Dovedi ga. - Znanstveniku je prueno utoite u Engleskoj. Dustin Thornton nikad nije oprostio Robertu to se ogluio o njegove zapovijedi. Od tog trenutka

nadalje, meu dvojicom mukaraca postojalo je otvoreno neprijateljstvo. Thornton je o sluaju

razgovarao sa svojim tastom.

- Buntovnici poput Bellamyja su opasni - upozorio ga je Willard Stone. - Oni predstavljaju rizik

za sigurnost. Takve se ljude moe rtvovati. Zapamti to.

I Thornton je zapamtio.

Sada, dok je hodao hodnikom prema uredu Dustina Thorntona, Robert je razmiljao koliko su se

razlikovali Thornton i Whittaker. U ovakvom poslu, povjerenje je sine qua non. Nije imao

povjerenja u Dustina Thorntona.

Thornton je sjedio za svojim pisaim stolom kad je Robert uao u njegov ured.

- eljeli ste me vidjeti?

- Da. Sjednite, kapetane. - Nikad nisu uspjeli uspostaviti prisniji odnos i nazivati se imenima.

- Obavijestili su me da ste privremeno dodijeljeni Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji. Kad se

budete vratili, imam...

- Neu se vratiti. Ovo je moj posljednji zadatak.

- to?

- Dajem otkaz.

Kad je kasnije o tome razmiljao, Robert nije mogao sa sigurnou utvrditi kakvu je reakciju

oekivao. Nekakvu scenu. Dustin Thornton je mogao pokazati iznenaenje, ili se mogao prepirati, ili

se naljutiti, ili odahnuti od olakanja. Umjesto svega toga, on je samo pogledao Roberta i klimnuo

glavom. - Dakle, to je to, zar ne?

Kad se Robert vratio u svoj ured, rekao je svojoj tajnici: - Barbara, nee me biti neko vrijeme. Otii

u za otprilike sat vremena.

- Hoe li se nekako moi doi u vezu s vama?

Robert se sjetio zapovijedi generala Hilliarda.

- Ne.

- Imate nekoliko sastanaka to...

- Otkaite ih. - Pogledao je na sat. Bilo je vrijeme za susret s admiralom Whittakerom.

Dorukovali su u sredinjem prostoru Pentagona u kavani #Ground Zero,# a tako su je nazvali jer

se neko mislilo da e prvi nuklerni napad na Sjedinjene Drave otpoeti ba bacanjem bombe na

Pentagon. Robert se pobrinuo za stol u kutu gdje su mogli biti donekle izolirani. Admiral Whittaker je

bio toan, a dok ga je promatrao kako mu se pribliava, Robertu se uinilo da je admiral ostario i

smanjio se, kao da ga je smjenjivanje s poloaja na neki nain postaralo i stisnulo. Jo uvijek je bio

markantna linost izraajnih crta lica, rimskog nosa, svjeih obraza i s krunom srebrne kose. Robert je

sluio pod admiralovim zapovjednitvom u Vijetnamu i kasnije u Obavjetajnoj slubi ratne

mornarice, te ga je visoko cijenio. To je vie od potovanja, Robert je priznao sam sebi. Admiral

Whittaker zamijenio mu je oca.

Admiral je sjeo. - Dobro jutro, Roberte. Dakle, jesu li te prebacili u NSA-u? Robert je klimnuo glavom. - Privremeno.

Stigla je konobarica pa su dva ovjeka prouila jelovnik.

- Ve sam zaboravio kako je ovdje hrana loa. - Admiral Whittaker se osmjehnuo. Osvrnuo se po

prostoriji, a na licu mu se pojavio izraz neizgovorene nostalgije.

On bi se elio vratiti ovamo, pomislio je Robert. Amen.

Naruili su. Kad je konobarica bila van domaaja, Robert je rekao: - Admirale, general Hilliard me

alje na hitno putovanje od pet tisua kilometara kako bih pronaao oevice pada meteorolokog

balona. Meni se to ini udnim. A ima jo neto, ak udnije. Vrijeme je od bitne vanosti, rekao je

general, ali mi je zabranio koritenje pomoi mojih obavjetajnih veza u inozemstvu.

Admiral je Whittaker djelovao zbunjeno. - Pretpostavljam da general ima svoje razloge.

Robert je rekao: - Ne mogu zamisliti kakvi bi to razlozi mogli biti.

Admiral Whittaker je prouavao Roberta. Kapetan Bellamy sluio je pod njegovim

zapovjednitvom u Vijetnamu, a bio je najbolji pilot eskadrile. Admiralov sin, Edward, letio je s

Robertom kao baca bombi, a onog stranog dana kad su oborili njihov zrakoplov, Edward je

poginuo. Robert je jedva preivio. Admiral ga je doao posjetiti u bolnicu.

- Nee preivjeti - rekli su mu lijenici. Robert je leao u uasnim bolovima, ali je uspio

proaptati:

- ao mi je zbog Edwarda... strano mi je ao.

Admiral Whittaker stisnuo je Robertovu ruku.

- Znam da si uinio sve to si mogao. Sad mora ozdraviti. Bit e ti dobro. - Oajniki je elio da

Robert preivi. Admiral je poeo Roberta smatrati svojim sinom, onim koji e zauzeti Edwardovo

mjesto.

I Robert je preivio.

- Roberte...

- Da, admirale?

- Nadam se da e uspjeno obaviti zadatak.

- I ja se nadam. To mi je posljednji.

- Jo uvijek si odluan u svojoj nakani da se povue?

Admiral je bio jedini kome se Robert povjeravao.

- Dosta mi je.

- Thornton?

- Nije rije samo o njemu. Radi se o meni. Dosta mi je upletanja u tue ivote. - Dosta mi je lai

i prijevara, neispunjenih obeanja to ih se nikad nije ni namjeravalo ispuniti. Umoran sam d

manipuliranja ljudima, i od toga da mnome manipuliraju. Dosta mi je igara, opasnosti i izdaja. To

me je stajalo svega do ega mi je ikad bilo stalo.

- Ima li neku ideju o tome to e kasnije raditi?

- Pokuat u nai neko korisno zanimanje, neto pozitivno.

- to ako te ne budu htjeli pustiti?

Robert je rekao: - Nemaju izbora, zar ne?

esto poglavlje

Limuzina ga je ekala na parkiralitu kraj ulaza. - Jeste li spremni, kapetane? - upitao je kapetan Dougherty. Nikad neu biti spremniji, pomislio je Robert.

- Da.

Kapetan Dougherty odveo je Roberta do njegovog stana kako bi se mogao spakirati. Robert nije

imao pojma koliko dugo ga nee biti. Koliko moe trajati obavljanje nemogueg zadatka?

Spakirao je odjee za tjedan dana, a u posljednjem je trenutku odluio uzeti uokvirenu Susaninu

fotografiju. Dugo je zurio u nju pitajui se uiva li u Brazilu. Pomislio je: Nadam se da ne uiva.

Nadam se da joj je runo. Odmah se postidio svoje zlobe.

Kad je limuzina stigla u Zrakoplovnu bazu Andrews, avion ih je ve ekao. Bio je to C20A, mla-

njak zranih snaga.

Kapetan Dougherty mu je pruio ruku. - Sretno, kapetane.

- Hvala. - Trebat e mi srea. Robert se uspeo stubama do kabine. Posada je ve bila unutra i

obavljala posljednju kontrolu prije polijetanja. Sastojala se od pilota, kopilota, navigatora i

stjuarda, a svi su na sebi imali odore zranih snaga. Robert je poznavao zrakoplov. Bio je pun

elektronike opreme. S vanjske strane, blizu repa, strila je visokofrekventna antena nalik

golemom tapu za pecanje. Unutar kabine nalazilo se dvanaest crvenih telefona na zidovima, te je-

dan bijeli, neosigurani aparat. Radioporuke bile su ifrirane, a avionski radar radio je na vojnoj

frekvenciji. Osnovna boja bila je plava boja zranih snaga, a prostor za putnike bio je namjeten

udobnim naslonjaima.

Robert je otkrio da je on jedini putnik. Pilot ga je pozdravio. - Dobro doli u avion, kapetane.

Budite tako ljubazni i veite se jer imamo odobrenje za polijetanje.

Robert se vezao i nagnuo na naslon kad je avion poeo rulati po pisti. Minutu kasnije osjetio je

dobro poznati pritisak gravitacije kad je mlanjak buno uzletio. Nije upravljao zrakoplovom

otkako je bio oboren, a tada su mu rekli da vie nikad nee moi letjeti. Ponovno letjeti, vraga,

razmiljao je Robert, rekli su da neu preivjeti. To je bilo udo... Ne, bila je to Susan...

Vijetnam. Onamo su ga poslali s inom porunika. Na nosau aviona Ranger bio je asnik

taktiar, zaduen za obuku pilota lovaca i planiranje strategije napada. Zapovijedao je eskadrilom

bombardera A-6A Intrudersa, i vrlo je rijetko mogao predahnuti. Jedan od rijetkih dopusta proveo

je u Bangkoku gdje je imao tjedan dana za odmor i oputanje, ali se tada uope nije potrudio da

malo odspava. Grad je bio Disneyland predvien za zabavljanje muke ivotinje. Tijekom svog

prvog sata u gradu upoznao je predivnu djevojku iz Tajlanda, a ona je cijelo vrijeme bila uz njega i

nauila ga nekoliko tajlandskih izraza. Zakljuio je da je jezik ugodan i milozvuan.

Dobro jutro: Arun sawasdi

Odakle si? Khun ma chak nai?

Kamo sada ide? Khun kamrant chain pai?

Nauila ga je jo neke izraze, ali mu nije htjela rei to znae, a smijala bi se kad ih je izgovarao.

Kad se Robert vratio na Rangera, Bangkok mu se inio dalekim snom. Rat je bio stvarnost, kao i

uas svakodnevnice. Netko mu je pokazao jedan od letaka to su ih marinci bacali iznad Vijetnama.

Tamo je pisalo:

DRAGI GRAANI:

Ameriki marinci bore se na strani snaga vijetnamske vlade u Duc Phou kako bi vijetnamskom

narodu pruili mogunost slobodnog i sretnog ivota, bez straha od gladi i patnje. Meutim, mnogi

Vijetnamci platili su svojim ivotima, a njihovi su domovi uniteni jer su pomagali snagama

Vijetkonga.

Zbog toga su unitena sela Hai Mon, Hai Tan, Sa Binh, Ta Binh i mnoga druga. Neemo

oklijevati pri unitavanju bilo kojeg sela koje pomae snagama Vijetkonga, a one su nemone

protiv udruenih snaga vijetnamske vlade i njezinih saveznika. Izbor je na vama. Ako snagama

Vijetkonga ne dopustite koritenje vaih sela i zaselaka u borbene svrhe, vai e domovi i ivoti biti

spaeni.

Spaavamo mi te jadnike, svakako, tmurno je mislio Robert. Samo unitavamo njihovu zemlju.

Nosa aviona Ranger bio je opremljen najmodernijom tehnologijom to se mogla u njega natrpati. Brod je bio baza za esnaest aviona, etrdeset asnika i tristo pedeset mornara. Rasporedi polijetanja dobivali su se tri ili etiri sata prije prvog uzlijetanja s broda.

U Odjelu za planiranje misija brodskog obavjetajnog centra pripremali su posljednje podatke i

fotografije s izvianja, te su ih davali bacaima bombi koji su tada planirali svoj let.

- Isuse, jutros su nam dali pravu poslasticu - rekao je Edward Whittaker, Robertov baca bombi.

Edward Whittaker izgledao je poput mlae verzije svog oca, ali je imao posve drugaiji karakter.

Admiral je bio impresivna pojava, dostojanstven i krut, a njegov je sin bio praktian, drag i

prijateljski raspoloen. Osigurao si je mjesto kao samo jedan od ekipe. Drugi zrakoplovci

oprostili su mu to je sin njihovog zapovjednika. Bio je najbolji baca bombi u eskadrili, a on i

Robert postali su dobri prijatelji.

- Koje nam je odredite? - upitao je Robert.

- Za nae grijehe, izvukli smo Paket est.

To je bio najopasniji zadatak. Znailo je da moraju letjeti na sjever do Hanoja, Haiphonga, te do

ua rijeke gdje je protuavionska vatra bila najjaa. Postojao je jedan problem: nisu smjeli

bombardirati strateke ciljeve ako su se u blizini nalazili civili. Budui da vojska Sjevernog

Vijetnama nije bila glupa, odmah su postavili civile oko svih svojih vojnih postrojenja. Bilo je puno

gunanja meu saveznicima, ali nareenja je izdavao predsjednik Lyndon Johnson, na sigurnom u

Washingtonu.

Dvanaest godina koliko su se postrojbe Sjedinjenih Drava borile u Vijetnamu bilo je najdue

razdoblje ratovanja te zemlje. Robert Bellamy stigao je krajem 1972. godine, kad je mornariko

zrakoplovstvo imalo velikih tekoa. Vijetnamci su unitavali njihove eskadrile F-4. Unato

injenici da su njihovi avioni bili bolji od ruskih MiG-ova, Amerikanci su gubili jedan F-4 na svaka

dva oborena MiG-a. To je bio neprihvatljiv omjer.

Roberta su pozvali u stoer admirala Ralpha Whittakera.

- Poslali ste po mene, admirale?

- Bije vas glas da ste vrhunski pilot, kapetane. Trebam vau pomo.

- Da, gospodine?

- Unitava nas prokleti neprijatelj. Dao sam napraviti temeljitu analizu. Naim avionima nita

ne fali, manjkava je obuka ljudi koji u njima lete. Razumijete li?

- Da, gospodine.

- elim da izaberete grupu ljudi i obuite ih u manevrima i koritenju oruja...

Nova je grupa nazvana Top Gun, a prije kraja obuke, omjer se promijenio od dva prema jedan na

dvanaest prema jedan. Za svaka dva izgubljena F-4, oborena su dvadeset etiri MiG-a. Zadatak je

izvren tijekom osam tjedana intenzivne obuke, a tada se kapetan Bellamy konano vratio na svoj

brod. Admiral Whittaker ga je tamo doekao. - To je bio izvrsno obavljen posao, kapetane.

- Hvala, admirale.

- Sad se moemo vratiti svakodnevnim poslovima.

- Spreman sam, gospodine.

Robert je trideset etiri puta poletio na zadatak s Rangera bez ikakvog incidenta.

Trideset peti zadatak bio je Paket est.

Proli su Hanoi i letjeli sjeverozapadno prema Phu Thou i Yen Bayu, a protuavionska obrana

postajala je sv jaa. Edward Whittaker sjedio je Robertu s desna, zurio u radarski ekran i sluao

prijetee priguene zvukove neprijateljskih radara to su pretraivali nebo.

Prostor tono ispred njih podsjeao je na etvrti srpnja, s prugama bijelog dima iz lakog

oruja odozdo, tamnosivim dimom iz pedeset pet milimetarskih topova, crnim oblacima iz sto

milimetarskih topova, te obojenim svijetleim mecima iz mitraljeza.

- Pribliavamo se cilju - rekao je Edward. Njegov je glas kroz slualice djelovao sablasno

daleko. - Primljeno. A-6A Intruder letio je brzinom od 800 kilometara na sat, a s takvom brzinom, ak i uz

eoni otpor i teinu bombi, vrlo su se uspjeno probijali naprijed. Bili su previe brzi pa ih

neprijatelji nisu uspijevali uhvatiti.

Robert je ispruio ruku i okrenuo glavnu sklopku naoruanja. Dvanaest bombi od dvjesto

pedeset kilograma bilo je spremno za izbacivanje. Letjeli su ravno prema cilju.

Zauo se glas na njegovom radiju: - Romeo... ima strailo na etiri sata, visoko.

Robert se okrenuo i pogledao. Prema njemu se stutio MiG, a dolazio je iz pravca sunca.

Robert je nagnuo avion i poeo se naglo obruavati. MiG mu je bio za petama. Ispalio je

projektil. Robert je pogledao svoju plou s instrumentima. Projektil im se brzo pribliavao.

Nalazi se na udaljenosti od tristo metara... dvjesto metara... sto pedeset metara... - Sveca mu! - viknuo je Edward. - to ekamo? : Robert je ekao do posljednjeg trenutka, zatim je

ispustio obilje metalnih strugotina, te se okrenuo i poeo strmo penjati. Projektil je slijedio

strugotine i bezopasno udario o zemlju.

- Hvala ti, Boe - rekao je Edward. - I tebi, prijatelju.

Robert se nastavio penjati, a zatim se postavio iza MiG-a. Pilot je pokuao pobjei, ali je bilo

prekasno. Robert je ispalio projektil Sidewinder te je promatrao kako se priljubio uz rep MiG-a i

eksplodirao. Trenutak kasnije nebom su se razletjeli komadii metala.

Preko radija zauo se glas. - Lijepo izvedeno, Romeo.

Avion je stigao do svog cilja. - Kreemo - rekao je Edward. Pritisnuo je crveno dugme to je

oslobaalo bombe i gledao ih kako se sputaju prema cilju. Zadatak izvren. Robert je okrenuo

avion natrag prema nosau aviona.

U tom su trenutku osjetili teki mukli udarac. Brzi i skladni bombarder odjednom je postao trom. - Pogoeni smo! - viknuo je Edward. Obje lampice to su upozoravale na vatru bljeskale su crvenim svjetlom. Zrakoplov je nepravilno

letio, van kontrole.

Na radiju se zauo glas: - Romeo, ovdje Tiger. elite li da vas pokrivamo?

Robert je odluio u djeliu sekunde. - Ne, idite do vaeg cilja. Pokuat u se vratiti u bazu.

Avion je usporio te je postajalo sve tee njime upravljati.

- Bre - nervozno je rekao Edward - ili emo zakasniti na ruak.

Robert je pogledao visinomjer. Kazaljka se brzo sputala. Ukljuio je svoj mikrofon. - Romeo

bazi. Pogoeni smo.

- Baza Romeu. Koliko je opasno? - Nisam siguran. Mislim da ga mogu dovesti kui.

- Priekajte. - Trenutak kasnije opet se zauo glas:

- Va je znak Charlie na dolasku.

To je znailo da se odmah mogu spustiti na nosa aviona.

- Primljeno.

- Sretno.

Avion se poeo okretati. Robert ga je svim silama nastojao izravnati, a isto ga je tako pokuao

podii. - Hajde, duo, moe ti to. - Robertovo je lice bilo napeto. Prebrzo su gubili visinu. - Za

koliko bi trebali stii?

Edward je pogledao svoju kartu. - Sedam minuta.

- Pobrinut u se da ti se ruak ne ohladi. - Robert je upravljao avionom ulaui u to svu svoju

vjetinu i umijee, a koristio se brzinom i bonim kormilom ne bi li ga odrao na pravcu.

Visinomjer se i dalje alarmantno sputao. Konano je ispred sebe ugledao blistanje plave vode

Tonkin zaljeva.

- Jo malo i eto nas kod kue, stari - rekao je Robert. - Samo nekoliko kilometara.

- Sjajno. Nisam ni sumnjao...

Niotkuda su se pojavila dva MiG-a i uz gromoglasnu buku se stutila prema avionu. Meci su

poeli udarati o avionski trup.

- Eddie! Iskai! - Okrenuo se prema njemu. Edward je mlohavo sjedio, a cijela desna strana

njegova tijela bila je razderana dok je krv prskala po kabini.

- Ne! - Bio je to vrisak.

Sekundu kasnije Robert je osjetio iznenadni strahovit udarac o svoja prsa. Njegovo letako odijelo

trenutno se natopilo krvlju. Zrakoplov je poeo spiralno padati. Osjetio je kako gubi svijest. Sa

zadnjim djeliem snage otkopao je sigurnosni pojas. Okrenuo se i posljednji put pogledao

Edwarda. - ao mi je - apnuo je. Izgubio je svijest, a kasnije se uope nije sjeao kako je bio

izbaen iz aviona i padobranom se spustio u more. Odaslan je poziv za pomo pa je helikopter SH-

3A Sea King s amerikog broda Yorktown kruio nad podrujem i ekao da ga pokupi. Posada

helikoptera vidjela je kako se brzo pribliavaju kineske dunke, ali su zakasnile.

Kad su ukrcali Roberta u helikopter, bolniar je samo jednom pogledao njegovo razderano tijelo

i rekao: - Isuse Kriste, ovaj nee stii ni do bolnice.

Dali su mu injekciju morfija, vrsto mu omotali prsa zavojima i odnijeli ga u bolnicu baze Cu

Chi.

Bolnica je bila namijenjena bazama Cu Chi, Tay Ninh i Dau Tieng, a raspolagala je sa etiristo

kreveta rasporeenih u dvanaest odjela. Bila je smjetena u Quonset barakama rasporeenih u

obliku slova U i povezanih natkrivenim stazama. Bolnica je imala dva odjela za intenzivnu njegu,

jedan za kirurgiju, a drugi za opekline, a svi su odjeli bili pretrpani. Kad su unijeli Roberta, za njim

je ostao jarko crveni krvavi trag po podu bolnice.

Uurbani kirurg uklonio je zavoje s Robertovih prsiju, pogledao ga i umorno rekao: - Nee se iz-

vui. Odvedite ga straga.

I lijenik je krenuo dalje.

Robertu, koji je lebdio na granici svijesti, inilo se da lijenikov glas dopire iz velike daljine.

Dakle, to je to, pomislio je. Kako besmislena smrt.

- Ti ne eli umrijeti, zar ne, mornaru? Otvori oi. Hajde.

Otvorio je oi i kroz maglu ugledao bijelu odoru i ensko lice. Jo mu je neto govorila, ali nije

mogao razaznati rijei. U prostoriji je bilo previe buno. Ispunila ju je kakofonija vrisaka i

stenjanja pacijenata, glasnih zapovijedi lijenika, te mahnitog jurcanja medicinskih sestara koje su

brinule o unakaenim tijelima koja su tamo leala.

Narednih etrdeset osam sati Robert se sjeao kao maglovite zbrke bola i delirija. Tek je kasnije

saznao da je medicinska sestra Susan Ward nagovorila lijenika na operaciju te mu je darovala

svoju krv za transfuziju. Stavili su tri cjevice za transfuziju u njegovo ranjavo tijelo te su mu kroz

sve tri istodobno davali krv, borei se za njegov ivot.

Kad je operacija zavrila, kirurg je uzdahnuo.

- Samo smo uludo potroili vrijeme. Ima jedva deset posto izgleda da se izvue.

No, lijenik nije poznavao Roberta Bellamyja. I nije poznavao Susan Ward. Robertu se inilo da

je Susan uz njega kad god bi otvorio oi. Drala ga je za ruku, milovala mu elo, njegovala ga,

nastojala ga odrati na ivotu. Uglavnom je buncao. Susan je tiho sjedila uz njega u mranom

odjelu, usred usamljenih noi, i sluala njegovo buncanje.

-... nemaju pravo, ne moe se okomito obruavati na cilj jer e pasti u rijeku... reci im neka se

obruavaju pod kutem nekoliko stupnjeva od cilja... reci im... - mrmljao je.

Susan je umirujuim glasom rekla: - Hou.

Robertovo tijelo bilo je obliveno znojem. Ona ga je brisala. -... mora ukloniti svih pet osiguraa

ili se sjedalo nee izbaciti. Provjeri ih...

- Dobro. Spavaj sada.

-... sigurnosne kope na izbacivau bile su neispravne. Sam Bog zna kamo su pale bombe...

Polovicu onoga to je njezin pacijent buncao, Susan uope nije razumjela.

* * *

Susan Ward bila je glavna medicinska sestra operacijske sale hitnog trakta, i najbolja. Bila je iz

malog grada iz drave Idaho, a odrasla je s djeakom iz susjedstva, Frankom Prescottom,

gradonaelnikovim sinom. Svi u gradiu oekivali su da e se oni jednog dana vjenati.

Susan je imala mlaeg brata, Michaela, kojega je oboavala. Na njegov osamnaesti roendan

poslali su ga u Vijetnam, a Susan mu je svakodnevno pisala. Tri mjeseca nakon njegova odlaska,

Susanina obitelj primila je brzojav, a ona je znala to je u njemu prije nego su ga otvorili.

Kad je Frank Prescott uo to se dogodilo, odmah je dojurio k njima. - Strano mi je ao, Susan.

Jako sam volio Michaela. - Zatim je pogrijeio rekavi: - Vjenajmo se odmah.

Susan se zagledala u njega i donijela odluku. - Ne. Moram uiniti neto vano u svom ivotu.

- Za Boga miloga! to je vanije od udaje za mene? Odgovor je glasio Vijetnam.

Susan Ward poela se kolovati za medicinsku sestru.

Nalazila se u Vijetnamu jedanaest mjeseci, neumorno radei, kad su doveli kapetana Bellamyja i

osudili ga na smrt. Trijaa je bila uobiajena praksa u takvim bolnicama. Lijenici bi pregledali

dva ili tri ranjenika i procijenili kojeg e pokuati spasiti. Iz razloga koji joj nikad nisu bili posve

jasni, Susan je samo jednom pogledala izmasakrirano tijelo Roberta Bellamyja i znala je da ga ne

moe pustiti umrijeti. Je li to pokuavala spasiti svoga brata? Ili je bila rije o neem drugom?

Bila je iscrpljena i preoptereena, ali umjesto odmaranja, svaki je slobodni trenutak posvetila

njemu.

Susan je potraila dosje svog pacijenta. Kao vrhunski mornariki pilot i instruktor, zasluio je

mornariko odlije. Rodio se u Harveyju, Illinois, malom industrijskom gradu juno od Chicaga.

Prijavio se u mornaricu s fakulteta, a obuku je zavrio u Pensacoli. Nije bio oenjen.

Svakoga dana, dok se Robert Bellamy oporavljao i balansirao izmeu ivota i smrti, Susan mu je

aptala:

- Hajde, mornaru. Ja te ekam.

Jedne noi, est dana nakon to su ga doveli u bolnicu, Robert je opet nesuvislo buncao, a potom

je iznenada uspravno sjeo na krevetu, pogledao Susan i jasnim glasom rekao: - To nije san. Ti si

stvarna.

Susan je osjetila kako joj je srce poskoilo. - Da - tiho je rekla - stvarna sam.

- Mislio sam da sanjam. Mislio sam da sam na nebu, a Bog mi je dodijelio tebe.

Pogledala je u Robertove oi i ozbiljno rekla:

- Ubila bih te da si umro.

Preletio je pogledom po pretrpanoj prostoriji.

- Gdje... gdje se nalazim?

- U bolnici u bazi Cu Chi.

- Koliko sam ve dugo ovdje?

- est dana.

- Eddie... on...

- ao mi je.

- Moram rei admiralu.

Uzela je Robertovu ruku i blago rekla: - On zna. Posjetio te je ovdje.

Robertove su se oi ispunile suzama. - Mrzim ovaj prokleti rat. Ne mogu ti rei koliko ga mrzim.

Od tog trenutka nadalje Robert je svojim oporavkom zapanjio lijenike. Sve su se njegove

vitalne funkcije stabilizirale.

- Uskoro emo ga poslati odavde - rekli su Susan. A ona je osjetila otru bol.

Robert nije bio siguran kad se tono zaljubio u Susan Ward. Moda je to bio trenutak kad mu je

previjala rane dok su u blizini padale bombe, a ona je promrmljala: - Sviraju nau pjesmu.

Ili je to moda bilo kad su mu rekli da se dovoljno oporavio pa ga mogu prebaciti u bolnicu

Walter Reed u Washingtonu na rehabilitaciju, a Susan je rekla: - Zar misli da u ostati ovdje i

dopustiti da neka druga medicinska sestra dobije to krasno tijelo? O, ne. Povui u sve raspoloive

konce kako bih pola s tobom.

Vjenali su se dva tjedna kasnije. Potrajalo je godinu dana dok se Robert nije potpuno oporavio,

a Susan se brinula o njemu danju i nou. Nikad ranije nije poznavao nekoga poput nje, a nije ni

sanjao da bi nekoga mogao toliko voljeti. Volio je njezino suosjeanje i osjeajnost, njezinu

strastvenost i vitalnost. Volio je njenu ljepotu i njezin osjeaj za alu. Kad su slavili prvu godinjicu braka, rekao joj je:

- Ti si najljepe, najdivnije, najbrinije ljudsko bie na svijetu. Na zemlji ne postoji osoba koja posjeduje tvoju toplinu, duhovitost i inteligenciju.

Susan ga je vrsto zagrlila i apnula nazalnim glasom koristice: - Isto mogu ja rei za tebe,

sigurna sam.

Spajalo ih je puno vie od ljubavi. Iskreno su se sviali jedno drugome i potivali se. Svi su im

njihovi prijatelji zavidjeli, a imali su i zato. Kad god

su razgovarali o savrenom braku, navodili su za primjer Roberta i Susan. Odgovarali su jedno

drugome u svakom pogledu, bili su idealan par. Susan je bila najsenzualnija ena koju je Robert

ikad upoznao, a mogli su jedno u drugome razbuditi strast samo jednim dodirom ili rijeju. Jedne je

veeri, kad su trebali poi na formalnu veeru, Robert kasnio. Bio je pod tuem kad je Susan ula u

kupaonicu, posve naminkana i odjevena u elegantnu veernju haljinu bez naramenica.

- Moj Boe, kako si seksi - rekao je Robert. - teta to nemamo vie vremena.

- O, ne brini o tome : promrmljala je Susan. Trenutak kasnije skinula je odjeu i pridruila se

Robertu pod tuem.

Nisu ni poli na veeru.

Susan je osjeala Robertove potrebe gotovo prije no to bi on postajao svjestan istih, a uvijek je

vodila o njima rauna. Robert je bio jednako paljiv prema njoj. Susan bi pronalazila ljubavne

poruke na svom toaletnom stoliu, ili u cipelama kad bi ih pola obuti. Slao joj je cvijee i male

darove za blagdan 2. veljae1, na roendan predsjednika Polka, te u ast ekspedicije Lewisa i

Clarka.

A njihov zajedniki smijeh. Predivni smijeh...

Preko razglasa zauo se pilotov glas. - Za deset minuta emo sletjeti u Ziirichu, kapetane.

Misli Roberta Bellamyja vratile su se u sadanjost, njegovom zadatku. Tijekom petnaest godina

rada u Obavjetajnoj slubi ratne mornarice imao je na desetke zanimljivih i zahtjevnih sluajeva,

ali je ovaj djelovao najbizarnije od svih. Bio je na putu u vicarsku gdje bi trebao pronai putnike

jednog autobusa, anonimne oevice tajanstvenog dogaaja, koji su jednostavno isparili. Kad se

govori o traenju igle u plastu sijena. Ja ak ne znam ni gdje se nalazi plast. Gdje je Sherlock

Holmes kad mi je potreban?

- Hoete li se vezati, molim vas?

Zrakoplov C20A letio je iznad mranih uma, a trenutak kasnije naao se nad pistom

osvijetljenom svjetlima meunarodne zrane luke Zuricha. Avion je rulao do istone strane zrane

luke i zaputio se prema malenoj zgradi udaljenoj od glavnog terminala. Na pisti su se jo uvijek

nalazile lokvice vode od nedavnih kinih oluja, ali je nono nebo bilo vedro.

- Luda klima - komentirao je pilot. - U nedjelju je bilo sunano, danas je cijeli dan padala kia, a

veeras se sasvim razvedrilo. Ovdje vam ne treba sat, ve barometar. Hou li se pobrinuti da

dobijete automobil, kapetane?

- Ne, hvala. - Od tog je trenutka nadalje radio posve sam. Robert je priekao dok se avion nije

udaljio, a zatim se ukrcao u minibus kojim se odvezao do aerodromskog hotela, a tamo je zaspao

snom bez snova.

1 2. veljae - Groundhog Day - dan kad se, prema predaji, virginijski svizac budi iz zimskog sna; ako vidi svoju sjenu, hladna e zima trajati jo est tjedana

Sedmo poglavlje

DRUGI DAN 8.00 sati

Idueg jutra Robert je priao slubeniku za stolom Europcara.

- Guten Tag.

To ga je podsjetilo da se nalazi u dijelu vicarske u kojem se govori njemaki. - Guten Tag. Mogu

li unajmiti automobil?

- Da, gospodine, svakako. Koliko dugo e vam trebati?

Dobro pitanje. Sat vremena? Mjesec dana? Moda godinu ili dvije? - Nisam siguran.

- Namjeravate li automobil vratiti u ovu zranu luku?

- Moda.

Slubenik ga je udno pogledao. - Vrlo dobro. Hoete li, molim vas, ispuniti ove formulare?

Robert je platio posebnom crnom kreditnom karticom to mu je dao general Hilliard. Slubenik ju

je zbunjeno prouavao, a potom je rekao: - Ispriajte me. - Otiao je u jedan ured, a kad se vratio,

Robert je upitao: - Ima li problema? - Ne, gospodine. Ni najmanje. Automobil je bio sivi opel omega. Robert je izaao na autocestu i zaputio se prema centru

Zuricha. Sviala mu se vicarska. Bila je to jedna od najljepih zemalja svijeta. Prije puno godina

dolazio je ovamo na skijanje. U novije je vrijeme ovdje obavljao zadatke, u suradnji s Espionage

Abteilung, vicarskom obavjetajnom slubom. Tijekom Drugog svjetskog rata, sluba je bila

organizirana u tri odjela; D, P i I koji su pokrivali Njemaku, Francusku i Italiju, upravo tim redom.

Sad je glavna svrha slube provoenje pijunskih operacija kojima prikriveno upravlja diplomacija

Ujedinjenih nacija iz raznoraznih UN organizacija smjetenih u Genevi. Robert je imao prijatelja u

Espionage Abteilung, ali se sjeao rijei generala Hilliarda: Ne smijete uspostavljati vezu ni s kim od

njih.

Vonja do sredita grada trajala je dvadeset pet minuta. Siao je s autoceste na izlazu Dbendorf i

krenuo prema Dolder Grand Hotelu. Bio je tono onakav kakvoga se sjeao: vicarski dvorac

obrastao zelenilom, s mnotvom tornjia i pogledom na jezero. Parkirao je automobil i uao u

predvorje. S lijeve strane nalazila se recepcija. - Guten Tag. - Guten Tag. Haben sie ein Zimmer fr eine Nacht? - Ja. Wie mchten Sie bezahlen? - Mit Kreditkarte. - Crno-bijelom kreditnom karticom koju mu je dao general Hilliard. Robert je

zatraio zemljovid vicarske, a zatim su ga odveli do udobne sobe u novom krilu hotela. Imala je maleni balkon s pogledom na jezero. Robert je izaao na balkon i udisao otri jesenski zrak, razmiljajui o zadatku to ga je oekivao.

Nije imao od ega poeti. Niti jednog prokletog putokaza. Svi lanovi jednadbe njegovog

zadatka bili su posve nepoznati. Ime poduzea izletnikih autobusa. Broj putnika. Njihova imena i

prebivalita. Jesu li svi oevici u vicarskoj? To je na problem. Nemamo pojma gdje se nalaze i tko

su oni. I nije bilo dovoljno pronai samo neke oevice. Morate pronai sve do jednoga. Jedini

podatak to ga je imao bio je datum: nedjelja, 14. listopada; te mjesto: Uetendorf.

Trebalo mu je neto od ega e krenuti.

Ako ga sjeanje ne vara, cjelodnevni izletniki autobusi kretali su iz samo dva velika grada,

Zuricha i Geneve. Robert je otvorio ladicu stola i izvadio debelu Telefonbuch. Trebao bih potraiti

pod C, za udo, pomislio je. Bilo je navedeno gotovo desetak izletnikih agencija. SUNSHINE

TOURS, SWIS- STOUR, TOUR SERVICE, TOURALPINO, TOURISMA REISEN... Morat e

provjeriti svaku od njih. Prepisao je adrese svih agencija i odvezao se do najblie, Tour Service.

Za pultom su radila dva slubenika primajui stranke. Kad je jedan bio slobodan, Robert je rekao:

- Ispriavam se. Mja je ena bila na jednom vaem izletu prole nedjelje pa je u autobusu ostavila

torbicu. Mislim da se uzbudila kad je vidjela kako se onaj meteoroloki balon sruio blizu

Uetendorfa.

Slubenik se namrtio. - Es tut mir sehr leid. Sigurno ste pogrijeili. Mi ne organiziramo izlete do

Uetendorfa.

- Oh. Oprostite. - Jedna manje.

U iduoj agenciji imao je vie sree.

- Organizirate li izlete u okolicu Uetendorfa?

- O, ja. - Slubenik se nasmijeio. - Organiziramo izlete u sve dijelove vicarske. Nastojimo

turistima prikazati najljepe krajeve. Imamo izlet u Zermatt, zatim postoji Glacier Express te Palm

Express. Veliki kruni izlet poinje za petnaest...

- Jeste li u nedjelju organizirali izlet na kojem se autobus zaustavio kako bi putnici vidjeli

meteoroloki balon to se sruio? Znam da je moja ena zakasnila pri povratku pa...

Slubenik za pultom ojaeno je rekao: - Jako se ponosimo injenicom da nai autobusi nikad ne

kasne. Zaustavljaju se samo tamo gdje je predvieno.

- Dakle, va se autobus nije zaustavio kraj meteorolokog balona?

- Sigurno nije. - Hvala vam. - Druga.

Trea agencija to ju je Robert posjetio nalazila se na Bahnhofplatzu, a na natpisu je pisalo

SUNSHINE TOURS. Robert je priao pultu. - Dobar dan. elim vas pitati neto o jednom vaem

izletnikom autobusu. uo sam da se blizu Uetendorfa sruio meteoroloki balon, a va se voza

zaustavio na pola sata kako bi ga putnici mogli vidjeti.

- Ne, ne. Stao je samo na petnaest minuta. Imamo vrlo strog vozni red. Zgoditak! - Zato vas to zanima, to ste ono rekli? Robert je izvukao jednu od iskaznica to su mu ih

dali. - Ja sam izvjestitelj - ozbiljno je rekao Robert - a pripremam lanak za asopis Travel &

Leisure o tome koliko su toni autobusi u vicarskoj u usporedbi s drugim zemljama. Pitam se bih li

mogao intervjuirati vaeg vozaa?

- To bi mogao biti zanimljiv lanak. Doista, vrlo zanimljiv. Mi vicarci ponosimo se svojom

tonou.

- Posve opravdano, ako smijem primijetiti - uvjeravao ga je Robert. - Hoe li se spominjati ime nae agencije?

- Naglaeno.

Slubenik se nasmijeio. - Pa, u tom sluaju ne vidim razloga protiv. - Mogu li sad razgovarati s njim?

- Danas ima slobodan dan. - Napisao je ime na komadi papira.

Robert Bellamy proitao ga je naopako. Hans Beckerman.

Slubenik je napisao i adresu. - ivi u. Kappelu. To je maleno selo etrdesetak kilometara udaljeno

od Zricha. Sad biste ga trebali nai kod kue.

Robert Bellamy uzeo je papir. - Puno vam hvala. Usput - rekao je Robert - samo radi potpune

tonosti, imate li podatke o tome koliko ste karata prodali ba za taj izlet?

- Svakako. Vodimo evidenciju o svim naim izletima. Samo trenutak. - Izvadio je debelu

knjigu ispod pulta i otvorio je. - Ah, tu smo. Nedjelja. Hans Beckerman. Bilo je seda'm putnika.

Tog je dana vozio Iveco, manji autobus.

Sedam nepoznatih putnika i voza. Robert je nasumce upitao: - Imate li, moda, imena tih putnika?

- Gospodine, ljudi uu, kupe kartu i pou na izlet. Ne traimo njihove osobne iskaznice.

Divno. - Hvala vam jo jednom. - Robert se zaputio prema vratima.

Slubenik mu je doviknuo: - Nadam se da ete nam poslati svoj lanak.

- Svakako - rekao je Robert.

Prvi komadi slagalice bio je izletniki autobus, a Robert se odvezao do #Talstrasse# odakle su

autobusi kretali, kao da e tamo otkriti neki skriveni trag. Autobus Iveco bio je smee i srebrne boje,

dovoljno malen za vonju strmim alpskim cestama, a imao je etrnaest sjedita. Tko su bili putnici i

kamo su nestali? Robert se vratio u svoj automobil. Prouio je zemljovid i obiljeio svoj put. Poao

je #Lavessneralleom# iz grada, zatim u Albis, podnoje Alpa, te krenuo prema selu Kappel. Zaputio

se prema jugu, vozei se kraj breuljaka to su okruivali Zrich, a potom se poeo uspinjati u

velianstveni planinski lanac Alpa. Proao je kroz Adliswil, Langnau i Hausen, te bezimene zaseoke

s drvenim kolibama i ivopisnim, prekrasnim krajolikom, dok nije, gotovo sat vremena kasnije,

stigao u Kappel. Maleno seoce sastojalo se od restorana, crkve, pote i desetak kua razbacanih po

okolnim breuljcima. Robert je parkirao automobil i uao u restoran. Jedna je konobarica

raiavala stol blizu vratiju.

- Entschuldigen Sie bitte, Fraulein. Welche Richtung ist das Haus von Herrn Beckerman?

- Ja. - Pokazala je niz cestu. - An der Kirche rechts.

- Danke.

Robert je skrenuo desno kraj crkve i dovezao se do skromne jednokatnice s terasom umjesto

krova. Izaao je iz automobila i priao ulaznim vratima. Nije vidio zvonce pa je pokucao.

Krupna ena s jedva vidljivim brkovima otvorila je vrata. -Ja?

- Oprostite to vam smetam. Je li gospodin Beckerman kod kue?

Sumnjiavo ga je odmjeravala. - to elite od njega?

Robert joj je uputio privlani osmijeh. - Vi ste sigurno gospoa Beckerman. - Izvadio je svoju

izvjestiteljsku iskaznicu. - Piem lanak o vozaima vicarskih autobusa, a vaeg su mua

preporuili mojem asopisu jer je meu najboljima to se tie sigurnosti vonje.

Razvedrila se i ponosno rekla: - Moj je Hans izvrstan voza.

- To mi svi govore, gospoo Beckerman. Rado bih ga intervjuirao.

- Moj Hans e dati intervju za asopis? - Posve se smutila. - To je vrlo uzbudljivo. Uite, molim

vas.

Uvela je Roberta u malenu, ali besprijekorno istu dnevnu sobu. - ekajte ovdje, bitte. Idem po

Hansa.

Kua je imala niske stropove poduprte gredama, tamne podove od dasaka i jednostavni drveni

namjetaj. U jednom kutu nalazio se maleni kamin, a na prozorima su bile zavjese od ipke.

Robert je stajao i razmiljao. Ovo nije bio samo njegov najbolji trag, ve i njegov jedini trag.

Ljudi uu, kupe kartu i pou na izlet. Ne traimo njihove osobne iskaznice... Odavde nemam kamo,

mrano je razmiljao Robert. Ako ovdje nita ne postignem, uvijek mogu dati oglas u novine: Molim

sedam putnika izletnikog autobusa, koji su u nedjelju vidjeli pad meteorolokog balona, da se

okupe u mojoj hotelskoj sobi sutra u 12.00 sati. Bit e poslueno jelo.

Pojavio se mrav, elavi mukarac. Bio je prilino blijede puti, a imao je guste crne brkove to su

na neobian nain odudarali od ostatka njegove pojave. - Dobar dan, Herr ... ?

- Smith. Dobar dan. - Robert je govorio srdanim glasom. - Doista sam se radovao susretu s

vama, gospodine Beckerman.

- ena mi kae da piete lanak o vozaima autobusa. - Govorio je s jakim njemakim naglaskom.

Robert se armantno nasmijeio. - Tako je. Moj je asopis zainteresiran za vau sigurnu vonju i...

- Scheissdreck! - nepristojno je rekao Beckerman. - Vas zanima ona stvar to se sruila u nedjelju poslijepodne, ne?

Robert je uspio na lice navui izraz posramljenosti. - Zapravo, da, i o tome bih elio razgovarati. - Dakle, zato to otvoreno ne kaete? Sjednite.

- Hvala. - Robert je sjeo na kau.

Beckerman je rekao: - ao mi je to vam ne mogu

ponuditi pie, ali vie ne drimo schnapps u kui. - Potapao se po trbuhu. - ir. Lijenici mi ak

ne mogu propisati niti lijekove protiv bolova. Alergian sam na sve njih. - Sjeo je nasuprot

Robertu. - No, vi niste doli razgovarati o mojem zdravlju, je li? to biste eljeli znati?

- elim s vama razgovarati o putnicima koji su u nedjelju bili u vaem autobusu kad ste stali kraj Uetendorfa gdje se sruio meteoroloki balon.

Hans Beckerman je zurio u njega. - Meteoroloki balon? Kakav meteoroloki balon? O emu to

govorite? - Balon koji...

- Mislite na svemirski brod.

Sad se Robert zagledao u Beckermana. - Svemirski brod? - Ja, letei tanjur.

Potrajalo je trenutak dok Robert nije shvatio to mu ovjek govori. Odjednom je osjetio nalet

hladnoe. - Zar tvrdite da ste vidjeli letei tanjur?

- Ja. A unutra su se nalazila mrtva tijela.

Juer se u vicarskim Alpama sruio meteoroloki balon NATO snaga. Na njemu su se nalazili

pokusni vojni aparati strogo povjerljive prirode.

Robert se svim silama trudio da mu glas ostane miran. - Gospodine Beckerman, jeste li sigurni da

je ono to ste vidjeli bio letei tanjur?

- Naravno. Ono to zovu NLO.

- I unutra su bili mrtvi ljudi?

- Ne, ne ljudi. Stvorenja. Teko ih je opisati. - Lagano je zadrhtao. - Bili su vrlo maleni s

velikim, neobinim oima. Na sebi su imali odijela metalno sive boje. Sve je bilo prilino

zastraujue.

Robert je sluao, a misli su mu se kovitlale. - Jesu li vai putnici to vidjeli?

- O, ja. Svi smo vidjeli. Stajao sam tamo otprilike petnaest minuta. eljeli su da ostanemo due,

ali je agencija vrlo stroga u potivanju voznog reda.

Robert je znao da je pitanje uzaludno ak i prije no to ga je postavio. - Gospodine Beckerman,

znate li moda imena vaih putnika?

- Gospodine, ja vozim autobus. Putnici kupe kartu u Zurichu, a zatim poemo na izlet na

jugozapad do Interlakena i na sjeverozapad do Berna. Mogu se iskrcati u Bernu ili se vratiti u

Zrich. Nitko se ne predstavlja imenom.

Robert je oajniki pitao: - Nema nikakvog naina da doemo do nekog od vaih putnika?

Voza autobusa je na trenutak razmislio. - Pa, mogu vam rei da na izletu nije bilo djece. Samo

mukarci.

- Samo mukarci?

Beckerman se opet zamislio. - Ne. To nije tono. Bila je i jedna ena.

Sjajno. To mi doista puno pomae, pomislio je Robert. Idue pitanje: Zato sam, dovraga, uope

prihvatio ovaj zadatak? - Vi tvrdite, gospodine Beckerman, da se grupa turista ukrcala u va

autobus u Ztirichu, a po zavretku izleta jednostavno su se rasprili svatko na svoju stranu?

- Tako je, gospodine Smith.

Dakle, nema ni plasta sijena. - Sjeate li se bilo ega o putnicima? Neto to su rekli ili uinili?

Beckerman je odmahnuo glavom. - Gospodine, doete do faze kad uope ne obraate pozornost na

njih. Osim ako ne izazivaju neprilike. Poput onog Nijemca.

Robert je vrlo mirno sjedio. Tiho je upitao: - Kojeg Nijemca?

- Affenarsch! Svi su se drugi putnici uzbudili vidjevi NLO i ona mrtva stvorenja u njemu, ali

je taj starac neprestano zanovijetao kako moramo pouriti u Bern jer mora pripremiti nekakvo

predavanje to e ga ujutro odrati na Sveuilitu...

Poetak. - Sjeate li se jo neega o njemu?

- Ne.

- Ba niega?

- Imao je na sebi crni ogrta.

Sjajno. - Gospodine Beckerman, elio bih vas zamoliti za jednu uslugu. Imate li neto protiv da se

sa mnom odvezete do Uetendorfa?

- Danas je moj slobodan dan. Moram obaviti...

- Rado u vam platiti.

- Ja?

- Dvjesto maraka.

- Ne bih...

- Neka bude etiristo maraka.

Beckerman je naas razmiljao. - Zato ne? Lijep je dan za vonju, nichft

Krenuli su na jug te proli slikovita sela Immensee

i Meggen, a potom kroz Luzern. Od ljepote krajolika

zastajao je dah, ali Robert je razmiljao o drugim stvarima.

Proli su kroz Sarnen i Brtinig, prijevoj to je vodio do Interlakena. Projurili su kraj Leissigena i

Faulenseea s krasnim jezerom na kojem su se bijelile jedrilice.

- Koliko se jo moramo voziti? - upitao je Robert. - Jo malo - obeao je Hans Beckerman. Vozili su se gotovo sat vremena dok nisu stigli do Spieza. Hans Beckerman je rekao: - Sad vie

nije daleko. Odmah iza sljedeeg gradia, Thuna.

Robert je osjetio kako mu srce poinje bre kucati. Uskoro e vlastitim oima ugledati neto to

se teko moglo i zamisliti, neobine posjetitelje sa zvijezda. Proli su kroz Thun, a nekoliko

minuta kasnije, kad su se pribliili skupini drvea s druge strane ceste, Hans Beckerman je

ispruio ruku i rekao: - Tamo!

Robert je pritisnuo konicu i zaustavio se uz rub ceste.

- S druge strane ceste. Iza onih stabala. Robert je osjetio kako njegovo uzbuenje raste.

- Dobro. Pogledajmo. Kraj njih je prolazio kamion. Kad je proao, Robert i Hans Beckerman preli su cestu. Robert je

slijedio vozaa autobusa uz maleni obronak, te u umarak.

Odatle se uope nije vidjela cesta. Kad su stupili na jednu istinu, Beckerman je objavio: -

Tono je ovdje.

Pred njima su na zemlji leali uniteni ostaci meteorolokog balona.

Osmo poglavlje

Ve sam prestar za ovo, umorno je pomislio Robert. Doista sam. povjerovao u njegovu bajku o

leteem tanjuru.

Hans Beckerman je zurio u metalni predmet na zemlji, a na licu mu se pojavio izraz zbunjenosti. - Verflschung! To nije ono to smo vidjeli.

Robert je uzdahnuo. - Ne, doista nije, zar ne?

Beckerman je odmahnuo glavom. - Juer je bio ovdje.

- Vai maleni zeleni ljudi vjerojatno su s njim odletjeli.

Beckerman je bio tvrdoglav. - Ne, ne. Oba su bila tot, mrtva.

Tot, mrtva. To se prilino uspjeno moe primijeniti na moju misiju. Jedini trag to ga imam ludi

je starkelja koji vidi svemirske brodove.

Robert je priao balonu i pozornije ga pogledao. Bila je to velika aluminijska vrea promjera malo

veeg od etiri metra, s nazubljenim rubovima tamo gdje se razderala kad je tresnula o zemlju. Svi

su aparati uklonjeni, ba kako mu je rekao general Hilliard. Ne mogu dovoljno naglasiti vanost

onoga to se nalazilo u balonu.

Robert je obilazio oko ispuhanog balona, a cipele su mu ljapkale po mokroj travi. Traio je bilo

kakvu sitnicu koja bi ga uputila na neki trag. Nita. Balon je bio posve jednak onima to ih je viao

tijekom godina.

Postariji ovjek jo uvijek nije odustajao, tjeran njemakom tvrdoglavou. - Ti izvanzemaljci...

Oni su se pobrinuli da to tako izgleda. Oni mogu svata, znate.

Ovdje nemam vie to uiniti, zakljuio je Robert. arape su mu se smoile od hodanja kroz

visoku travu. Okrenuo se s namjerom da ode, a zatim ga je iznenadna misao navela na oklijevanje.

Vratio se natrag do balona. - Podignite jedan kraj ovoga, hoete li?

Beckerman ga je na trenutak iznenaeno promatrao. - elite da podignem ovo ? - Bitte. Beckerman je slegnuo ramenima. Uhvatio je kut laganog materijala i podigao ga, a Robert je isto

uinio s druge strane. Drao je tanki aluminij iznad svoje glave te se zavukao ispod balona i poao

prema sredini. Stopala su mu utonula u travu. - Ovdje je vlano - doviknuo je Robert.

- Jasno. - Nije izgovorio Dummkopf, ali je sigurno pomislio. - Juer je cijeli dan padala kia. Tlo

je posve mokro.

Robert se izvukao ispod balona. - Trebalo bi biti suho. - Luda klima, rekao je pilot. U nedjelju je

bilo sunano. Dan kad je pao balon. Juer je cijeli dan padala kia, a naveer se razvedrilo. Ovdje

vam ne treba sat ve barometar. - to? - Kakvo je bilo vrijeme kad ste vidjeli NLO?

Beckerman je naas razmiljao. - Bilo je lijepo poslijepodne.

- Sunano?

- Ja. Sunano.

- Ali je juer cijeli dan padala kia?

Beckerman ga je zbunjeno promatrao. - Pa?

- Pa, ako je balon bio cijelu no ovdje, tlo bi trebalo biti suho, ili tek malo vlano od osmoze, u

najgorem sluaju. Meutim, ono je posve mokro, kao i okolno podruje.

Beckerman je zurio u njega. - Ne razumijem. to to znai?

- Moglo bi znaiti - oprezno je rekao Robert - da je netko juer ovdje stavio ovaj balon, nakon

to je poela kia, a odnio je ono to ste vi vidjeli. - Ili je postojalo normalnije objanjenje koje mu

jo nije palo na pamet?

- Tko bi uinio takvu ludost?

Nije ba tako ludo, razmiljao je Robert. vicarska vlada je to mogla uiniti kako bi zavarala

radoznale posjetitelje. Prva varka u prikrivanju je dezinformiranje. Robert je hodao kroz mokru

travu i pretraivao tlo, proklinjui sam sebe i svoju lakovjernost.

Hans Beckerman sumnjiavo je promatrao Roberta. - Za koji ste ono asopis rekli da piete,

gospodine?

- Travel & Leisure.

Hans Beckerman se razvedrio. - Oh. U tom sluaju, pretpostavljam da ete me eljeti fotografirati,

poput onog drugog momka.

- to?

- Onaj fotograf koji nas je slikao.

Robert se ukoio. - O kome to govorite?

- O onom tipu, fotografu. Onome koji nas je fotografirao kraj olupine. Rekao je da e nam

svakome poslati snimak. Neki od putnika su takoer imali fotoaparate.

Robert je polako rekao: - Samo trenutak. Zar tvrdite da je netko fotografirao putnike ispred NLO-

a?

- To vam pokuavam rei.

- I obeao je da e svakome poslati fotografiju?

- Tako je.

- U tom je sluaju morao uzeti svaije ime i adresu.

- Pa, jasno. Kako bi inae znao kamo ih treba poslati?

Robert je mirno stajao dok ga je obuzimao osjeaj euforije. Sretna sluajnost, Roberte, ti

srekoviu! Nemogua misija odjednom je postala djeja igra. Vie nije tragao za sedmero

nepoznatih putnika. Samo je trebao nai jednog fotografa. - Zato ga niste prije spomenuli,

gospodine Beckerman?

- Pitali ste me o putnicima.

- elite rei da on nije bio putnik?

Hans Beckerman je odmahnuo glavom. - Nein. - Pokazao je rukom. - Njegov se auto zaustavio na

drugoj strani ceste. Kamion vune slube upravo ga je poeo vui odande kad se zauo glasni

prasak, a on je potrao preko ceste pogledati to se dogaa. Kad je vidio o emu je rije, momak je

potrao natrag do svog automobila, zgrabio je svoje aparate i vratio se ovamo. Potom nas je sve

zamolio da mu poziramo ispred leteeg tanjura.

- Je li vam fotograf rekao svoje ime?

- Nije.

- Sjeate li se bilo ega u vezi s njim?

Hans Beckerman se koncentrirao. - Pa, bio je stranac. Amerikanac ili Englez.

- Rekli ste da je tamo bio kamion vune slube?

- Tako je.

- Sjeate li se u kojem je smjeru bio okrenut kamion?

- Na sjever. Zakljuio sam da e ga vui do Berna. Thun je blie, ali su sve garae u Thunu

nedjeljom zatvorene.

Robert se nacerio. - Hvala vam. Puno ste mi pomogli.

- Neete mi zaboraviti poslati lanak kad bude dovren?

- Neu. Evo vaeg novca i jo sto maraka za vau veliku pomo. Odvest u vas kui. - Vratili su

se do automobila. Kad je Beckerman otvorio vrata, zastao je i okrenuo se prema Robertu. - To je

bilo vrlo velikoduno s vae strane. - Izvadio je iz depa maleni pravokutni komadi metala, veliine

upaljaa, koji je sadravao siuni bijeli kristal. - to je to?

- To sam naao na zemlji u nedjelju, prije no to smo se vratili u autobus.

Robert je prouio neobini predmet. Bio je boje pijeska i lagan poput papira. Nazubljeni rub na

jednom kraju nagovijetao je da bi to mogao biti dio nekog veeg komada. Dio opreme to se

nalazila u meteorolokom balonu? Ili dio NLO-a?

- Moda e vam to donijeti sreu - rekao je Beckerman dok je spremao u lisnicu novanice to

mu ih je Robert dao. - Meni je dobro posluilo. - iroko se nasmijeio i uao u automobil.

Dolo je vrijeme da si postavi teko pitanje: Vjerujem li ja odista u NLO-e? Proitao je na desetke

ludih novinskih lanaka o ljudima koji su tvrdili da su ih zrake uvukle u NLO-e gdje su doivljavali

svakojaka uda, a uvijek je te prie pripisivao ljudima koji su se eljeli proslaviti, ili su se trebali

prepustiti na milost i nemilost dobrom psihijatru. No, u posljednjih nekoliko godina bilo je

izvjetaja to se nisu mogli tako lako odbaciti. O tome da su vidjeli NLO-e govorili su astronauti,

piloti zranih snaga i policajci, vjerodostojni svjedoci koji su se klonili publiciteta. Kao dodatak

tome, postojali su podaci o padu NLO-a u Roswellu, New Mexico, gdje su navodno pronaena tijela

izvanzemaljaca. Prema prianju, vlada je sve to zatakala i uklonila sve dokaze. Tijekom Drugog

svjetskog rata, piloti su javljali o neobinim susretima s neim to su oni nazivali Foo borci,

neidentificiranim objektima koji su ih pozivali, a potom nestajali. Bilo je pria o neobjanjivim

objektima to su prelijetali gradove. to ako su nas doista posjetili NLO-i s izvanzemaljcima iz neke

druge galaksije? razmiljao je Robert. Kako bi to utjecalo na na svijet? Bi li to znailo mir? Rat?

Kraj civilizacije kakvu poznajemo? Sam je sebe uhvatio kako se gotovo nada da je Hans Beckerman

nekakav luak, te da se doista sruio samo meteoroloki balon. Morat e pronai druge oevice koji

e ili potvrditi ili pobiti Beckermanovu priu. Na prvi pogled, pria se inila nevjerojatnom, a ipak

Robertu neto nije dalo mira. Ako se doista sruio samo meteoroloki balon, ak i da je nosio

posebnu opremu, zato su me pozvali na sastanak u Nacionalnu sigurnosnu agenciju u est sati

ujutro gdje mi je reeno da je od velike vanosti hitno pronalaenje svih oevidaca? Je li rije o

zatakavanju? Ako jest... zato?

Deveto poglavlje

Kasnije toga dana u Genevi je odrana konferencija za tisak, u jednostavnim uredima

Bundesgasse, vicarskog ministarstva unutranjih poslova. U prostoriji se nalazilo vie od pedeset

izvjestitelja, a jo je vea gomila ljudi stajala u hodniku. Bilo je predstavnika televizije, radija i tiska

iz vie od dvanaest zemalja, a mnogi su bili oboruani mikrofonima i kamerama. inilo se da svi

govore u isti mah.

- uli smo prie da se nije radilo o meteorolokom balonu... - Je li istina da je rije o leteem tanjuru? - ire se glasine o tijelima izvanzemaljaca naenim na svemirskom brodu... - Je li jedan izvanzemaljac preivio?

- Zar vlada pokuava sakriti istinu od naroda... ? ovjek zaduen za voenje konferencije podigao

je glas kako bi uspostavio kontrolu. - Dame i gospodo, dolo je do obinog nesporazuma. Uvijek

netko neto prijavljuje. Ljudi vide satelite, zvijezde to padaju... Nije li zanimljivo to su pozivi o

NLO- ima uvijek anonimni? Moda je taj koji je nazvao doista vjerovao da je rije o NLO-u, ali je

zapravo rije o meteorolokom balonu to se sruio na zemlju. Organizirali smo prijevoz pa moete

poi na lice mjesta. Ako biste poli za mnom, molim vas...

Petnaest minuta kasnije dva autobusa ispunjena izvjestitelj ima i kamerama bila su na putu za

Uetendorf kako bi vidjeli ostatke meteorolokog balona. Stigavi onamo, stajali su u visokoj travi i

razgledavali razderanu metalnu vreu. Voditelj tiskovne konferencije im je rekao: - To je va

tajanstveni letei tanjur. Poslali su ga u zrak iz nae zrane baze u Veveyju. Koliko je nama poznato,

dame i gospodo, ne postoje neidentificirani letei objekti koje naa vlada ne bi mogla uspjeno

objasniti na ope zadovoljstvo, kao to nema ni izvanzemaljaca koji su nam doli u goste. Naa

vlada vrsto stoji na stajalitu da e odmah obavijestiti javnost doe li do dokaza to pokazuju

suprotno. Ako nemate drugih pitanja...

Deseto poglavlje

Hangar 17 Zrane baze Langley u Virginiji bio je zakljuan i posve izoliran, okruen strogim

osiguranjem. Vani su etiri naoruana marinca uvala pristup zgradi, a unutra su se tri asnika

kopnene vojske smjenjivala na strai svakih osam sati, uvajui zapeaenu prostoriju u hangaru.

Nijedan asnik nije znao to uva. Osim znanstvenika i lijenika koji su unutra radili, samo su tri

osobe imale pristup u zapeaenu prostoriju.

etvrti je posjetitelj upravo stigao. Pozdravio ga je brigadni general Paxton, asnik zaduen za

osiguranje. - Dobro doli u na zvjerinjak. - Jedva sam ekao da to vidim. - Neete se razoarati. Izvolite ovuda, molim. Ispred zapeaene prostorije nalazila se polica s etiri bijela, sterilna odijela to su posve prekrivala

tijelo.

- Hoete li, molim vas, staviti jedno? - upitao je general. - Svakako. - Janus je obukao odijelo. Moglo mu se vidjeti samo lice kroz staklenu masku. Navukao

je velike bijele papue preko cipela, a general ga je poveo do ulaza u zapeaenu prostoriju. Straar je koraknuo u stranu, a general je otvorio vrata.

- Ovdje unutra.

Janus je uao u prostoriju i osvrnuo se oko sebe. U sredini sobe nalazio se svemirski brod. Na

bijelim stolovima za obdukciju sa strane leala su tijela dvoje izvanzemaljaca. Patolog je vrio

obdukciju jednog tijela.

General Paxton usmjerio je pozornost posjetitelja prema svemirskom brodu.

- Vjerujemo da ovdje imamo posla s izviakim brodom - objasnio je general Paxton. - Sigurni

smo da postoji neki nain za direktno komuniciranje s matinim brodom.

Dva mukarca su se pribliila kako