BARBARA FRITTOLIsopran

I SOLISTI DEL TEATRO REGIO DI PARMA

SERGIOPELLEGRINIdirigent

Subota

9 | 6 | 2012

19 | 30 sati

BARBARA FRITTOLIsopran

I SOLISTI DEL TEATRO REGIO DI PARMA

SERGIOPELLEGRINIdirigent

Subota

9 | 6 | 2012

19 | 30 sati

Prve violineMichelangelo Mazza**Silvia Mazzon Francesco Salsi Helena Piccazio Michele Poggio

Druge violineAlessandro Ferrari*Giuseppe Riccobono Gunilla KerrichConstanza Scanavini

ViolePietro Scalvini*Françoise RenardFlorinda Ravagnani

ViolončelaMassimo Tannoia*Andrea CavuotoPaola Siragna

Kontrabas Ferruccio Francia*

FlautaFilippo Mazzoli*

OboaMarco Ambrosini*

KlarinetStefano Franceschini*

FagotMassimiliano Denti*

Rog Danilo Marchello*

HarfaMarta Pettoni*

I SOLISTI DEL TEATRO REGIO DI PARMA

* voditelj/voditeljica dionice** koncertni majstor

PROGRAM

Georges Bizet:Preludij 1. činu opere CarmenJe dis que rien ne m’épouvante, arija Micaële iz 3. čina opere Carmen

Giuseppe Verdi:Preludij 1. činu opere Traviata

Jules Massenet:Dis-moi que je suis belle, arija Taide iz 2. čina opere Thaïs

Charles Gounod:Chanson du roi de Thulé, arija Margarete iz 2. čina opere FaustAir des bijoux, arija Margarete iz 2. čina opere Faust

***Vincenzo Bellini: Uvertira operi Norma

Giuseppe Verdi: Pace, pace, mio Dio!, arija Leonore iz 4. čina opere Moć sudbinePreludij 1. činu opere Aida

Giacomo Puccini: Vissi d’arte, arija Tosce iz 2. čina opera ToscaIntermezzo 3. činu iz opere Manon LescautIn quelle trine morbide, arija Manon iz 2. čina opere Manon LescautUn bel dì vedremo, arija Madame Butterfly iz 2. čina opere Madama Butterfly

Nakon koncerta s umjetnicom razgovara Gordana Krpan.

U predvorju Velike dvorane zabavni program s plesom i izvlačenjem nagrada za pretplatnike ciklusa Lisinski subotom.

Zabavni program: Kristijan Beluhan i ansambl.

4

Rođena u Milanu, u obitelji u kojoj se slušala isključivo simfonijska glazba, posebno Mahlerova, Barbara Frittoli u ranoj mladosti za operu se nije zanimala niti je poznavala. Učila je klavir, sanjala o pijanističkoj karijeri i pjevačku inicijaciju doživjela slučajno, u zboru koji je bila obavezna pohađati u sklopu školskog programa. Ondje je otkriven njezin vokalni potencijal. Od tada datiraju njezini prvi solistički nastupi, kao i probuđen zanos za glazbeno kazalište u koje su je uputili kolege s kojima se upoznala u zboru. Upisala je studij pjevanja na Konzervatoriju Giuseppe Verdi u Milanu kod Giovanne Canetti i završila ga s najvišim ocjenama.

5

Osvojila je potom nekoliko pjevačkih natjecanja, no za karijeru svjetskih razmjera bili su presudni nastupi devedesetih godina u Salzburgu pod ravnanjem Claudija Abbada i u Beču s Riccardom Mutijem. Status miljenice Bečke državne opere zadržala je do danas, kao i Metropolitan opere, gdje se prvi put predstavila u ulozi Micaële u Bizetovoj Carmen 1995. Poslije debija na glasovitoj je njujorškoj pozornici ostvarila niz od šezdesetak nastupa, među kojima je posljednja bila uloga Donne Elvire u Mozartovu Don Giovanniju. Istu je ulogu u prosincu 2011. tumačila prilikom otvorenja nove sezone u Scali, utvrdi operne umjetnosti rodnoga grada, u kojoj se prvi put predstavila prije točno dvadeset godina, nižući otada uspješne nastupe kao Leonora u Trubaduru, Alice u Falstaffu, Desdemona u Otellu, grofica Almaviva u Figarovu piru, Sinaide u Rossinijevoj operi Mojsije u Egiptu. Gotovo desetljeće i pol traje njezina veza s Kraljevskom operom Covent Garden u Londonu u kojoj je, između ostalog, tumačila Mozartove junakinje Fiordiligi i Vitelliju te Verdijevu Luisu Miller. Redovito nastupa i u Operi Bastille u Parizu, kazalištu La Monnaie u Bruxellesu, Teatru de Liceu u Barceloni, u Münchenu, Dresdenu, u svim važnijim talijanskim kazalištima: Napulju, Firenci, Bologni, Rimu, Torinu… te na festivalima u Edinburghu, Glyndebourneu, Ravenni, Salzburgu… Vodeći lirico-spinto sopran danas u svijetu na repertoaru ima 27 opera, među kojima glavninu čine Verdijeve i Mozartove opere, ali i one francuskih skladatelja što ih je pjevala pod ravnanjem najvećih dirigentskih imena današnjice. Osim Abbada i Mutija, surađivala je s Charlesom Mackerrasom, Georgesom Prêtreom, Danielom Gattijem, Antonijom Pappanom, sir Colinom Davisom, Semjonom Biškovom, Riccardom Chaillyjem, Jamesom Levinom, Zubinom Mehtom, Bernardom Haitinkom… Tražena je koncertna pjevačica za izvedbe velikih vokalno-instrumentalnih djela poput Haydnova Stvaranja, Rossinijeve i Pergolesijeve Stabat mater, Verdijeva Rekvijema, Brahmsova Njemačkog rekvijema, a popis dirigentskih suradnika na tim projektima ponavlja zvjezdanu listu iz opernih kuća.Uz nekoliko albuma s opernim arijama te Rossinijeve, Pergolesijeve i Boccherinijeve Stabat mater, objavljen je niz audio i video izdanja s cjelovitim snimkama opera u čijoj je podjeli sudjelovala. Na kompaktnim pločama zabilježeni su njezini nastupi u Turandot s Mehtom (BMG), operama I Pagliacci sa Chaillyjem i La Bohème s Mehtom (Erato), Idomeneu s Mackerrasom (EMI), Trubaduru s Mutijem (Sony), a na ukupno devet opernih DVD-ova, u najvećem broju slučajeva pod ravnanjem Riccarda Mutija, oni u Otellu, Mojsiju i faraonu, Falstaffu, Turandot, Così fan tutte, Taidi.

6

Jedan od vodećih talijanskih instrumentalnih ansambala I Solisti del Teatro Regio di Parma utemeljen je 2007. godine. Riječ je o sastavu koji je naslijedio jedanaest godina stariji Operni ansambl iz Parme okupljen na inicijativu Sergia Pellegrinija u želji da izvodi klasični komorni repertoar sa skladbama na operne teme iz 19. stoljeća. Visoka razina muziciranja, upućenost u tradiciju opernih izvedbi povezana sa strašću prema toj umjetnosti, fleksibilnost sastava koji se kreće od trija do orkestra, priskrbili su Solistima angažmane na mnogim važnim događanjima diljem svijeta. Pripala im je tako čast da u ime grada Parme službeno predstave Verdijev festival 2001. godine u Parizu. Godine 2006. nastupili su na Chelsea festivalu u Londonu s tenorom Francescom Melijem te prvi put u Japanu. Nastupi u dvorani Kyoi u Tokiju, hramu Tofokuji u Kiotu, dvorani Ginko u Fukuoki s tenorom Marcom Bertijem nominirani su za nagradu Grammy i proglašeni “koncertima godine“ prema ocjeni časopisa The Clarinet. Dvije godine poslije nastupili su u New Yorku u zgradi Ujedinjenih naroda te na otvorenju Festivala u Reusu. Na poziv Moskovske državne filharmonije 2010. s izvanrednim uspjehom nastupili su u najvećim dvoranama Latvije i Rusije. Ansambl surađuje s mnogim opernim pjevačima, među kojima su Carlo Bergonzi, Raina Kabaivanska, Francesco Meli, Roberto Scandiuzzi, Michele Pertusi, Mariella Devia, Roberto Aronica, Eva Mei, Desirée Rancatore, Vicenzo La Scola, Annick, Massis, Giovanbattista Parodi te s instrumentalnim glazbenicima kao što su Jörg Demus, Boris Belkin, Richard Galliano.

7

Snimili su četiri instrumentalne ploče i još šest albuma prateći svjetske pjevačke zvijezde te su nagrađeni priznanjima časopisa Amadeus, Opera, Basson, CD Reviews.

Kao klarinetist, Sergio Pellegrini nastupao je s brojnim orkestrima, među kojima su Filharmonijski orkestar Scale, Orkestar Teatra san Carlo u Napulju, Talijanski komorni orkestar, Komorni orkestar iz Mantove, Orkestar Teatra Regio iz Parme. Godine 1997. okupio je neke od boljih talijanskih glazbenika i utemeljio Operni ansambl iz Parme. S njima je nastupio na Rossinijevu opernom festivalu u Pesaru, Teatru Regio di Parma, Teatru Grande u Bresci, Gradskom teatru u Piacenzi, Festivalu Internacional de Musica in Cambrils, Festivalu Chelsea u Londonu, dvorani Kyoi u Tokiju, hramu Tofokuji u Kyotu, Otobutai festivalu,

dvorani Ginko u Fukoaki, Festivalu St. Feliu de Guixols, Ujedinjenim narodima, Carnegie Hallu, Festivalu u Reusu u Španjolskoj te na poziv Moskovske državne filharmonije, u dvorani Čajkovski u Moskvi te u Sankt Peterburgu, Kalinjingradu, Liepaju i Rigi. Od 2005. Pellegrini je predsjednik i umjetnički ravnatelj Orkestra Teatra Regio u Parmi. Godine 2007. debitirao je kao dirigent ravnajući Orkestrom Teatra Regio di Parma na nekoliko koncerata u kazalištima pokrajine Emilia-Romagna. Godine 2008. predvodio je kao dirigent talijansku turneju Filharmonijskog orkestra Istočne Europe koji okuplja glazbenike iz Rusije, Ukrajine, Moldavije i Rumunjske. Ravnao je za Društvo prijatelja glazbe u Milanu Balkanskim festivalskim orkestrom u sklopu festivala Notturni alla villa Reale. U Rumunjskoj je 2009. dirigirao Filharmonijom iz Bakua, a sljedeće godine u Oportu Gaia filharmonijom. U sezoni 2010./2011. Teatra Olimpico u Vicenzi ravnao je matičnim orkestrom kazališta pod UNESCO-vom zaštitom. Bio je predsjednik žirija na Drugom međunarodnom natjecanju opernih pjevača Filharmonije iz Sibiua u Rumunjskoj te kao dirigent Orkestra Teatro Regio u Parmi surađivao sa solistima kao što su Nikolaj Luganski, Corrado Giuffredi, Andrea Oliva, Andrea Bacchetti i pjevačima među kojima je Leo Nucci, Richard Zanellato, Gladys Rossi, Silvia Dalla Benetta i Bruno Ribeiro.

8

Povijest glazbe obiluje slučajevima propalih praizvedbi i naknadno revidiranih ocjena. Nebrojeno je mnogo djela dočekano na nož, ispraćeno zvižducima i pokopano najuvredljivijim kritikama, a onda su ih vrijeme i drukčije okolnosti digli u nebo. Teško se odlučiti koji je primjer, samo u sklopu večerašnjeg programa, ilustrativniji: Norma, Traviata, Madama Butterfly ili Carmen Georgesa Bizeta (Pariz, 1838. - Bougival, 1875.). Posljednja, doduše, nije u hipu skinuta s repertoara, nego je doživjela četrdeset osam planiranih izvedbi, no malo se koja opera našla u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu kao ta. Danas najpoznatija i najizvođenija opera u povijesti francuske glazbe, Carmen, čiji trijumf njezin autor na žalost nije doživio, praizvedena je 3. ožujka 1875. Dogodilo se to u Opéri Comique, kazalištu u kojem su, prema procjenama, petinu publike činili zaručnici i njihove obitelji, željni potvrde vlastitih životnih vrijednosti. Mračna priča kojom vlada bezakonje, vitlaju strasti i dominira žudnja za potpunom slobodom, na pozornici koja je inače producirala ćudoredne lirske drame s poučnim porukama i sretnim završecima, očekivano nije naišla na odobravanje moralizatorski raspoložene građanske publike, s obzirom na devijantno ponašanje u vlastitim redovima koje se toleriralo dok god je bilo skriveno od očiju javnosti. Sam Preludij ne gubi vrijeme, nego bez oklijevanja uvodi u radnju. Prva od tri teme koje se nižu u njemu, “veličanstvena, cirkuska larma“ kako ju je opisao Nietzsche, s briljantnim harmonijama A-dura i napetim trilerima podsjeća na buku narodnih svečanosti. Druga je široka, razmetljiva koračnica toreadora Escamilla, a treća u silaznom pokretu sa sugestivnom povećanom sekundom simbolizira Carmen i njezinu sudbinu, odnosno smrt.Jedini pljesak koji se čuo na praizvedbi od početka drugog čina kad je nastupila konsternacija, do samog kraja opere, bila je arija Micaële u trećem činu Je dis que rien ne m’épouvante. Lik Micaële, odane i nevine, zavičajne drage Don Joséa koja se za njegovu naklonost bori s neodoljivom suparnicom Carmen, izvorno ne postoji u predlošku libreta, noveli Prospera Mériméea. Autor stihova Henri Meilhac i pisac dijaloga Ludovic Halévy uveli su ga kao komercijalni ustupak, no jedva da su njime postigli ikakav učinak. Bio je to slab pokušaj amnestije od skandala što ga je isprovocirala brutalna, naturalistička radnja i fatalna Ciganka čija je sama etnička pripadnost podupirala fantaziju o društvenoj i seksualnoj nesputanosti. Velika, očaravajuća sopranska arija Je dis que rien ne m’épouvante nalik je na mjesečevu zraku koja obasjava mračni kovitlac kobnih događaja. Riječ je kombinaciji molitve Bogu čijoj se zaštiti Micaëla utječe, prestravljena nepoznatom

9

divljinom u kojoj se našla, i žalopojke nad preobrazbom voljenog dobrog mladića u nitkova. Pjeva je u planini, u koju se zaputila u namjeri da pronađe mjesto gdje se skriva Don José. Želi ga preobratiti jer je u svojoj zaluđenosti Carmen krenuo stranputicom vojnog dezerterstva te se pridružio njezinoj krijumčarskoj skupini. Bujnu i staromodnu Micaëlinu glazbu premijerna je publika toplo primila i zbog činjenice da se na trenutak našla na poznatom terenu. Problem u recepciji opere Carmen bila je, osim kontroverznog sadržaja, i njezina revolucionarnost u odnosu na ostvarenja francuskih suvremenika Aubera i Boieldieua, ustoličenje živih ljudi na sceni umjesto lutki, srljanje ispred vremena, prema verizmu, čak i prema pedeset godina mlađim opernim ostvarenjima, poput Lulu i Wozzecka. Bizetova Carmen u svojoj duboko ljudskoj i realističnoj dramatičnosti, nije bila bez uzora. Utro joj je put veliki majstor opernog kazališta koji je od Bizeta živio dulje od pola stoljeća te stigao stvoriti ne samo jedno nego desetak remek-djela. Trideset tri godine prije Bizeta i njegove provokativne junakinje, Giuseppe Verdi (La Roncole, 1813. - Milano, 1901.) doveo je na scenu kurtizanu, no ne stereotipni karakter prepariran za osudu, nego ženu od krvi i mesa, sposobnu za istinsku ljubav i žrtvu, portretiran tako da izaziva empatiju. “Fiasco, fiasco, fiasco”, samosažalijevajući je izvještavao Verdi prijatelje o ishodu praizvedbe Traviate prema predlošku Alexandra Dumasa na libreto Francesca Marie Piavea, 6. ožujka 1853. u kazalištu La Fenice u Veneciji, a slab prijem, lako je pretpostaviti, nisu skrivili samo loši pjevači. Premda je Verdi ciljano izabrao radnju koja se događa u suvremenosti, nije bilo ni najmanje mogućnosti da se inscenacijom i kostimima kroz cijelo 19. stoljeće to podupre i tako eventualno prizna vlastiti narušeni moral. Neke su talijanske produkcije išle tako daleko da su naslovnu junakinju pretvarali u dobru i čednu djevojku te cenzurirali dvoboj Alfreda i baruna Duphola, bivšeg i aktualnog Traviatina ljubavnika.Preludij se temelji na dvije dirljive glazbene teme koje sažimaju cijeli emocionalni raspon drame. Prva od njih, nježna i melankolična, povjerena diviziranim gudačima, evocira patnju što je trpi smrtno bolesna Violetta Valéry, dok druga predstavlja njezinu odanu i požrtvovnu ljubav prema Alfredu. Verdi maestralno zaključuje preludij tako što ljubavnu temu ornamentira, suptilno sugerirajući plitkost i površnost dekadentnih salona u kojima se trži ljubavlju.

Profesionalnoj ljubavnici, no bez socijalnog komentara kao što je to učinio Verdi u Traviati, glavnu i naslovnu opernu ulogu povjerava i Jules Massenet (Montaud,

10

1842. - Pariz, 1912.) u svojoj Taidi. Djelo je nastalo prema noveli Anatola Franca, na libreto Louisa Galleta i praizvedeno u Operi Garnier u Parizu 16. ožujka 1894. Taida je aleksandrijska kurtizana koja doživljava obraćenje i umire s aurom svetice, dok pustinjak i redovnik Athanaël preko kojeg Taida otkriva kršćanstvo, gubi za njom glavu, a onda i vjeru, mučen putenim žudnjama. Teme seksa, smrti i religije provlače se Massenetovim opusom od ranog oratorijskog djela Marija Magdalena. Spektakl u kojem Massenet vješto kombinira čulnost s duhovnom ekstazom, ali bez kritičkih društvenih konotacija, uspjeh je doživio nekoliko godina poslije praizvedbe, da bi potom zajedno s cijelim Massenetovim opusom potonuo u zaborav. Sladunjav, elegantni vokalni stil s raspjevanim orkestrom na liniji francuske lirske opere, skladatelja koji je s deset godina primljen na Pariški konzervatorij te pola stoljeća bio srce pariškoga glazbenog života, malo poslije njegove smrti izašao je iz mode. Renesansu je doživio sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, ponajprije zahvaljujući proslavljenim pjevačima koji nisu odoljeli nježnim, ponekad pretjeranim ali iskrenim Massenetovim melodijama.Dis-moi que je suis belle Taidina je arija iz 2. čina u kojoj se ona, poput Snjeguljičine maćehe, obraća zrcalu s molbom da joj pruži potvrdu i Veneri da joj da jamstvo dugovječnosti ljepote. Kroz senzualnu melankoliju arije širokog vokalnog raspona probijaju se znaci panike zbog prolaznosti aduta koji u Taidinu slučaju znači više od tipične ženske taštine jer je on polog kurtizanine egzistencije.

Društveno korektan antipod Traviati i Taidi je lik naivne, neiskvarene, požrtvovne Margarete koja prototipski utjelovljuje ideale kršćanskog svjetonazora. Riječ je o junakinji iz legende o Faustu, priči koja je Charlesa Gounoda (Pariz, 1818. - Pariz, 1893.) zaokupljala i prije nego što mu je ponuđeno da prema njoj napiše operu. Za razliku od Meyerbeera koji je libreto Juliusa Barbera i Michela Carréa s prijezirom odbio, držeći je “oskvrnućem najvećeg njemačkog epa“, Gounodu nije bio problem to što je metafizička dimenzija najslavnije verzije priče o Faustu, one Goethove, svedena na plitku borbu razbludnosti i nevinosti. Otkako je prvi put postavljena na scenu 19. ožujka 1859. u Théâtru Lyrique, opera Faust Charlesa Gounoda bila je hit. Izvedena je u pedeset zemalja, prevedena na dvadeset pet jezika. Gotovo cijelo stoljeće nije se skidala s repertoara kazališta u kojem je praizvedena i samo u njemu doživjela je šest novih produkcija zaredom i više od dvije tisuće izvedbi. Povijesna je važnost te opere to što je bila prva koja je uspjela načeti dugotrajnu prevlast stranaca na francuskoj opernoj sceni. Gounodov lirski derivat majerberovske “velike opere“ u kojoj su zadržani zborovi

11

i baleti, no spektakularnost potisnuta u korist pjesama i snažnije motivacije likova, preživio je promjene ukusa i ostao među tri-četiri najizvođenije francuske opere. Unatoč sentimentalnoj trivijalizaciji prve Goethove knjige o Faustu, Gounodova je opera ostala popularna ponajprije zahvaljujući dramskoj pronicavosti i dopadljivim i efektnim melodijama.U vokalnoj atraktivnosti prednjače sopranski dijelovi, odnosno glazba namijenjena Margareti. Premda je riječ o slabo profiliranom liku koji figurira kao objekt požude, mamac kojim Mefisto privoljuje Fausta na prodaju duše, u glumačkom se i pjevačkom smislu od interpretkinje traži mnogo. Ona mora prikazati raspon stanja od nevinosti, zaljubljenosti, spremnosti na umorstvo svojeg nezakonitog novorođenčeta do ludila, a u glasovnom pogledu - mora u jednoj osobi utjeloviti lirico spinto, koloraturni i dramski sopran. Među svim Margaretinim prizorima najglasovitiji je onaj u trećem činu s dvije povezane kapitalne arije: Chanson du roi de Thulé (Pjesma o kralju iz Thule) i Air des bijoux (Arija o draguljima). Prva od njih jednostavna je balada, folklornog prizvuka. Modalni tonalitet toj “glazbi u glazbi“, pjesmi koja Margareti spontano dolazi na usta nevezano uz dramsku radnju, daje arhaični prizvuk. On je u skladu s tekstom koji govori o drevnom kralju iz daleke sjeverne zemlje Thule koji do smrti ostaje vjeran uspomeni na svoju dragu. Arija o draguljima, koja neposredno slijedi, ekstatični je odušak djevojačke lakomislenosti, bezbrižnog veselja kojem se Margareta prepušta kad u svojem vrtu pronađe škrinjicu s nakitom što ju je podmetnuo Mefisto. Ona se kiti, uživa u vlastitoj ljepoti i mašta o tome da bi je, takvu urešenu, mogli zamijeniti s kraljevnom. Mimo konvencija, Gounod svojoj smjernoj junakinji u tom trenutku namjenjuje kolorature u razmetljivoj, virtuoznoj ariji koja otkriva pupanje ženstvenosti potaknute nedavnim susretom s Faustom.

Glazbena prijestolnica 19. stoljeća bio je Pariz, no prvenstvo je uživao zahvaljujući prije svega darovitim doseljenicima. Domaći skladatelji teško su se nosili s konkurencijom stranaca koju je tek Gounod uspio prevladati. Njegov naraštaj nadmetao se s Giacomom Meyerbeerom, dok je francuskim skladateljima prije njega na putu stajao ponajprije Gioacchino Rossini. Vincenzo Bellini (Catania, 1801. - Puteaux, 1835.) u samo osamnaest mjeseci koliko je boravio u tom gradu, uspio je doseći status “drugog iza Rossinija“ i kada je u dobi od trideset četiri godine umro, bila je to francuska nacionalna tragedija. Mladi je skladatelj ostavio deset opera, neobično malo u usporedbi s produktivnošću njegovih suvremenika. Nije ih mogao

12

dostići jer je, za razliku od Rossinija ili Donizettija, libretu posvećivao iznimnu pažnju, kao i jedinstvu tona i riječi. Zadatak opere, prema njegovu mišljenju, nije bio da samo ugađa uhu (što je taj melodičar često uspoređivan s Chopinom itekako znao), nego i da izaziva emocije. Vjeran suradnik na poetskim predlošcima bio mu je Felice Romani koji je, uz iznimku Puritanaca, sastavio stihove za sve važne Bellinijeve opere. Tako i za Normu, jedan od najuspjelijih primjera ranog bel canta koju, predaja kaže, Mahler nije mogao slušati bez suza. “Nije li sve što osjećamo u ovom djelu istinito i veliko?“ pitao se još jedan Bellinijev poklonik, Richard Wagner, u osvrtu na tu opernu tragediju koja počiva na nepomirljivom konfliktu ljubavi i dužnosti, nerješivoj muci naslovne junakinje, druidske svećenice i proročice zaljubljene u neprijatelja svojeg naroda. Uvertira operi koja je prvu izvedbu i “veličanstvenu propast“, prema riječima autora, doživjela u Milanu 26. prosinca 1831., taj sukob inaugurira na početku, koristeći materijal dueta Norme i njezine ljubavi Poliona iz drugog čina, te zbora, ustaničkog pokliča Guerra, guerra.

Slična temi Norme, ona je Aide Giuseppea Verdija. U središtu je radnje etiopska princeza po kojoj je opera nazvana, zarobljena u egipatskom ropstvu. Vojskovođa Radames raspet je između ljubavi prema njoj i odanosti faraonu, a situaciju otežava činjenica da je u nj zaljubljena faraonova kći kojoj on ne uzvraća osjećaje. Preludij operi u samo pedeset pet taktova sažima bit radnje: odnos osobnih žudnji i dužnosti prema zajednici. Sukob bespomoćnosti pojedinca i moći političkog, odnosno vjerskog sustava, u partituri je predstavljen opozicijom nježne, bolne, molećive Aidine teme te mračne, nametljive glazbe koja sugerira autoritet i opresivnost egipatskih svećenika, neumornih čuvara slave svoje nacije. Aidu je Verdi napisao u zrelom razdoblju života kada je “četrnaest godina ropstva“, tijekom kojih je u iscrpljujućem tempu skladao operu za operom (svaku drukčiju, bez prepisivanja i šablona kako su to znali raditi njegovi prethodnici), bilo davno iza njega. Od Traviate, devetnaeste po redu, veoma bogat i nevjerojatno slavan, novih se skladateljskih pothvata prihvaćao samo ako su razlozi za to bili uvjerljivi, ponude primamljive i naručitelji uporni. Velikodušna ponuda egipatskog potkralja Ismail-paše koji nije pitao za cijenu za sve što je njegovu zemlju moglo ustoličiti kao afričku prijestolnicu kulture, Verdija je nagnalo da se i jubilarni, dvadeset peti put prihvati pera i stvori novu operu. Aida, skladana na libreto francuskog egiptologa Augusta Marietta u prijevodu na talijanski Antonija Ghislanzonija, veličanstveni je operni spektakl s čak šest glavnih uloga, velikim zborom, orkestrom, baletom smještenim u egzotični, drevni ambijent. Kako je narudžba došla od vlastodršca,

13

trebalo je na nju prikladno i odgovoriti, a idealan za to bio je žanr “velike opere“, što se i potvrdilo golemim uspjehom praizvedbe održane u Kairu 24. prosinca 1871. La forza del destino (Moć sudbine) nastala je, pak, na poticaj jedne od najvećih pjevačkih zvijezda 19. stoljeća, tenora Enrica Tamberlika. Njegovoj molbi da mu osigura ulogu dostojnu nastupa u carskom kazalištu u Sankt Peterburgu, Verdi nije odolio. Starom libretističkom suradniku Francescu Mariji Piaveu kao predložak za operu, praizvedenu u Marijinskom kazalištu 10. rujna 1862., uz Schillerov Wallensteinov sabor, poslužio je Don Alvaro; o La fuerza del sino Don Ángela de Saavedre - drama koja je i u doba nastanka, na vrhuncu romantizma bila pretjerana i neuvjerljiva. Kao što naslov sugerira, radnja nije motivirana karakterima likova i njihovim postupcima, nego izvanjskom silom, pri čemu labavo strukturiranu fabulu na okupu drže lajtmotivi. Svaki susret troje glavnih junaka: ponosnog kastiljskog plemića Don Carlosa, njegove sestre Leonore i plemenitog stranca Alvara u kojeg je Leonora zaljubljena, završava tragično. Kada glavna junakinja u posljednjem prizoru završnog čina moli za mir, za utjehu u smrti od zle kobi i nemoguće ljubavi, a glazba usrdnost usijava do anđeoske dimenzije, čini se na trenutak da je nesretnim slučajnostima došao kraj. No to je tek zatišje pred buru, tempirana priprema za krvavi rasplet. Arija Pace, pace, mio Dio! daleki je hommage Belliniju s njegovim široko zasnovanim i dugim melodijama nad arpeđiranom pratnjom u harfi i puhačima, no začinjen deklamacijskim elementima i neočekivanim harmonijskim obratima koji produbljuju značenje teksta i daju toj ariji nepogrešivu verdijansku notu.

Za razliku od Verdija kod kojega se glazba koncentrirane osjećajnosti poput Leonorine arije dramaturški dozira, kod Giacoma Puccinija (Lucca, 1858. - Bruxelles, 1924.) očita je težnja za trajnom prezasićenošću emocijama. Glazbeni govor, bez obzira na to je li riječ o pjevanju, recitativima ili dijelovima povjerenima orkestru, ne popušta ni načas u tenziji. Taj je nervozni, tipični findesieclovski emocionalni tjesnac svojstven svim Puccinijevim skladbama večerašnjeg programa. Zajednička im je crta i to što su libreta za sve tri opere iz kojih su ulomci izvađeni, napisali Giuseppe Giancosa i Luigi Illica. Spisateljski je dvojac, u suradnji sa skladateljem, naslovne junakinje svih triju opera: i Manon Lescaut i Toscu i Madame Butterfly osudio na smrt. Njihove su ljubavne priče veće od života, stoga i nemaju drugog

14

izbora nego umrijeti. Senzualna toplina i ganutljiv sjaj kvalitete su vokalnih linija što ih Puccini, skladatelj senzibiliziran za ženske likove kao nijedan drugi, namjenjuje svojim heroinama. Ariju Vissi d’arte Flavia Tosca pjeva u dramatičnom obratu svojega života. U jednom trenutku ona je slavna pjevačica koja nastupa na kraljičinu dvoru, u sretnoj vezi sa slikarom Mariom Cavaradossijem, u drugom gleda kako njezina ljubavnika odvode u lancima u zatvor i sama jedva izbjegava nasrtaj silovatelja, policijskog šefa Scarpe od kojeg će morati tražiti milost za Marija. U turbulentnoj noći Puccini načas zaustavlja radnju i ostavlja Tosci trenutak da promisli o događajima, da pita Boga zašto je kažnjava, zašto stavlja takve kušnje pred nju. Dinamička oznaka pianissimo i agogičke upute koje sugeriraju veoma nježnu, strastvenu izvedbu s velikim sentimentom upisane su u partituru te arije koja ponavlja silaznu frazu sličnu suspregnutom jecanju, a onda se razvija u neizbježni puccinijevski emocionalni prasak.In quelle trine morbide, arija je Manon Lescaut iz drugog čina opere kojom je Puccini stekao međunarodnu slavu. Zahvaljujući darežljivosti starog Germonta, Puccinijeva junakinja živi u elegantno namještenom stanu lagodnim životom. U dvije polovice arije, prekrasne u svojoj kratkoći i jednostavnosti, Manon se ispovijeda bratu, suprotstavljajući razočaranje sadašnjim životom - sretnoj uspomeni na prošle, skromnije dane ispunjene ljubavlju. Intermezzo iz iste opere prethodi trećem činu i deportaciji Manon u prekomorske francuske kolonije pod optužbom za krađu i prostituciju. Puccini taj kratki orkestralni stavak gradi na temama iz prethodnih činova i njime izražava žaljenje nad ironijom tragične sudbine glavne junakinje koja baš kad je bila spremna ispraviti svoje životne greške i pogrešne poteze, biva za njih kažnjena. Poznata i jedna od omiljenijih arija sopranskog repertoara Un bel di vedremo prizor je što ga zamišlja Cio Cio San (Madama Butterfly). Ona pune tri godine čeka američkog pomorskog časnika Pinkertona kojemu je brak s malom Japankom bio farsa, model kojim je zadovoljio erotske apetite, dok je njoj on doživotni ugovor zbog kojeg je žrtvovala odnose s obitelji, vjeru i čast, dodatno učvršćen rođenjem sina. Vjerna sluškinja Suzuki moli i dalje za Pinkertonov povratak, no ne vjeruje više u njega. Butterfly, međutim, bez ikakvih temelja u stvarnosti, uvjerava Suzuki da griješi i improvizira precizan i strastven opis povratka supruga, u ariji prožetoj orijentalnom melodikom i dirljivoj do puknuća upravo zbog siline nježnosti i povjerenja bez granica.

15

Georges Bizet: Je dis que rien ne m’épouvante, arija Micaële iz 3. čina opere Carmen(Libreto: Henri Meilhac i Ludovic Halévy prema istoimenoj noveli Prospera Mériméea)

Je dis que rien ne m’épouvante, Kažem da me ništa ne plaši,je dis, hélas! que je réponds de moi; kažem, kao, da vladam sobom; mais j’ai beau faire la vaillante, ali uzalud se pravim smionom, au fond du coeur, je meurs d’effroi! u dnu duše umirem od strepnje!Seule en ce lieu sauvage, Sama na ovome divljem mjestu, toute seule j’ai peur, posve sama, bojim se, mais j’ai tort d’avoir peur; no u krivu sam što se bojim; vous me donnerez du courage, vi ćete mi dati hrabrosti,vous me protégerez, Seigneur! vi ćete me štititi, Gospodine!

Je vais voir de près cette femme Izbliza ću vidjeti tu ženudont les artifices maudits koja je svojim ukletim umijećimaont fini par faire un infâme uspjela u nitkova pretvoriti de celui que j’aimais jadis! onoga kojega sam nekoć ljubila!Elle est dangereuse... elle est belle!... Ona je opasna… ona je lijepa!Mais je ne veux pas avoir peur! No ja se ne želim bojati!Non, non, je ne veux pas avoir peur!... Ne, ne, ne, ne želim se bojati!Je parlerai haut devant elle... ah! Pred njom ću glasno govoriti!... ah!Seigneur, vous me protégerez! Gospodine, vi ćete me štititi!Seigneur, vous me protégerez! ah! Gospodine, vi ćete me štititi! Ah!

Je dis que rien ne m’épouvante, Kažem da me ništa ne plaši, je dis, hélas! que je réponds de moi; kažem, jao, da vladam sobom, mais j’ai beau faire la vaillante, ali uzalud se pravim smionom, au fond du coeur je meurs d’effroi! u dnu duše umirem od strepnje!Seule en ce lieu sauvage, Sama na ovome divljem mjestu, toute seule j’ai peur, posve sama, bojim se, mais j’ai tort d’avoir peur; no u krivu sam što se bojim; vous me donnerez du courage, vi ćete mi dati hrabrosti, vous me protégerez, Seigneur! vi ćete me štititi, Gospodine!Protégez moi! O Seigneur! Štitite me! O, Gospodine!

16

donnez moi du courage! Dajte mi hrabrosti!Protégez moi! O Seigneur! Štitite me! O, Gospodine!protégez moi, Seigneur! Štitite me, Gospodine!

Je dis que rien ne m’épouvante, Kažem da me ništa ne plaši, je dis, hélas! que je réponds de moi; kažem, kao, da vladam sobom;mais j’ai beau faire la vaillante, ali uzalud se pravim smionom,au fond du coeur je meurs d’effroi! u dnu duše umirem od strepnje!Seule en ce lieu sauvage, Sama na ovome divljem mjestu, toute seule j’ai peur, posve sama, bojim se,mais j’ai tort d’avoir peur; no u krivu sam što se bojim;vous me donnerez du courage, vi ćete mi dati hrabrosti,vous me protégerez, Seigneur! vi ćete me štititi, Gospodine!Protégez moi! O Seigneur! Štitite me! O, Gospodine!donnez moi du courage! Dajte mi hrabrosti!Protégez moi! O Seigneur! Štitite me! O, Gospodine!protégez moi, Seigneur! Štitite me! O, Gospodine!

Jules Massenet: Dis-moi que je suis belle, arija Taide iz 2. čina opere Thaïs(Libreto: Louis Gallet prema romanu Thaïs Anatolea Francea)

Ah! je suis seule, Ah! Sama sam, seule enfin! Tous ces napokon sama. Svi ti hommes ne sont muškarci su mi posve qu’indifférence et que ravnodušni i nepodnošljivo brutalité. Les femmes sont grubi. Žene su méchantes et les heures zlobne, a sati pesantes... J’ai l’ame vide... mučni… Volim prazninu… Où trouver le repos? Gdje da nađem počinka? Et comment fixer le I kako da zaustavim bonheur? O mon miroir sreću? O, zrcalo moje fidèle, rassure-moi! vjerno, umiri me! Dis-moi que je suis belle, Kaži mi da sam lijepa, et que je serai belle da ću lijepa biti

17

éternellement! vječno! éternellement! Vječno! Que rien ne flétrira les roses Da ništa neće sasušiti ruže de mes lèvres, que rien ne mojih usana, da ništa neće ternira l’or pur de mes potamniti suho zlato cheveux! Dis-le-moi! moje kose! Kaži mi! Dis-le-moi! Dis-moi que Kaži mi! Kaži mi! je suis belle, et que je Da sam lijepa i da ću serai belle éternellement! lijepa biti vječno! éternellement! Ah ! je Vječno! Ah! Bit ću serai belle éternellement! lijepa vječno! Ah! Tais-toi, voix impitoyable, Ah! Šuti, nesmiljeni glasu, voix qui me dis: glasu koji mi kažeš: “Thaïs, tu vieilliras.. “Taido, ostarjet ćeš… Thaïs, tu vieilliras... Taido, ostarjet ćeš… Un jour, ainsi, Thaïs ne serait Jednoga dana tako Taida neće plus Thaïs...” više biti Taida…“ Non! Non! Je n’y puis croire. Ne! Ne! Ne mogu to vjerovati. Toi, Vénus, réponds-moi Ti, Venero, odgovori mi de ma beauté! Vénus, da ću biti lijepa! Venero, réponds-moi de son odgovori mi da će mi ljepota éternité! Vénus, invisible trajati vječno! Venero, nevidljiva et présente! Vénus, a prisutna! Venero, enchantement de l’ombre! čarolijo iz tame! Vénus! Réponds-moi! Venero! Odgovori mi! Réponds-moi! Dis-moi Odgovori mi! Kaži mique je suis belle, et que da sam lijepa i da ću je serai belle éternellement! lijepa biti vječno!éternellement! Que rien Vječno! Da ništa ne flétrira les roses de neće sasušiti ruže mes lèvres, que rien ne mojih usana, da ništa neće ternira l’ or pur de mes potamniti suho zlatocheveux! Dis-le-moi! moje kose! Kaži mi! Dis-le-moi! Dis-moi que Kaži mi! Kaži mi da

18

je suis belle, et que je sam lijepa i da ću serai belle éternellement! lijepa biti vječno! éternellement! Ah! je Vječno! Ah! Bit ću serai belle éternellement! lijepa vječno!

Charles Gounod: Chanson du roi de Thulé, arija Margarete iz 2. čina opere Faust(Libreto: Jules Barbier i Michel Carré prema Carréovoj drami Faust i Margareta inspiriranoj Faustom Johanna Wolfganga von Goethea)

Je veux bien savoir Doista želim znati Quel était ce jeune homme; tko je bio taj mladić; Si c’est un grand seigneur, je li gospodin plemenita roda Et comment il se nomme. i kako se zove. Il était un Roi de Thulé Bio jednom kralj Tule Qui, jusqu’à la tombe fidèle, koji je, do groba vjeran, Eut, en souvenir de sa belle, u spomen na svoju dragu, Une coupe en or ciselé. čuvao pehar od izrezbarena zlata. Il avait bonne grâce Bio je ljubazan, à ce qu’il m’a semblé. kako me se dojmio. Nul trésor n’avait tant de charmes, Nijedno blago nije mu bilo toliko drago. Nul trésor n’avait tant de charmes, Nijedno blago nije mu bilo toliko drago. Dans les grands jours il s’en servait, U svečanim prilikama njime se služio, Et chaque fois qu’il y buvait, i kad god bi iz njega pio, Ses yeux se remplissaient de larmes! oči bi mu se ispunile suzama! Les grands seigneurs ont seuls Samo plemenita gospoda Des airs si résolus, izgledaju tako odlučno, Avec cette douceur! tako nježno! Allons, n’y pensons plus! Cher Valentin! No ne mislimo više na to! Dragi Valentine! Si Dieu m’écoute, je te reverrai! Ako me Bog čuje, vidjet ću te opet! Me voilà toute seule! Sada sam posve sama! Un bouquet! C’est de Siébel, sans doute! Stručak cvijeća! Zacijelo od Siebela! Pauvre garçon! Que vois-je là? Jadni momak! Što to vidim? D’où ce riche coffret peut-il venir? Odakle li je taj raskošni kovčežić? Je n’ose y toucher, et pourtant... Ne usuđujem ga se taknuti, a ipak…

19

Voici la clef, je crois! Tu je ključ, mislim! Si je l’ouvrais! Da ga otvorim? Ma main tremble!... Pourquoi? Ruka mi drhti!... Zašto? Je ne fais, en l’ouvrant, Ne činim valjda, otvorim li ga, rien de mal, je suppose! nikakvo zlo! O Dieu! que de bijoux! O, Bože! Koliko dragulja! Est-ce un rêve charmant qui m’éblouit, Zasljepljuje li me to čaroban san ou si je veille? ili sam budna? Mes yeux n’ont jamais vu Moje oči nikad nisu vidjele De richesse pareille! takvo bogatstvo! Si j’osais seulement me parer un moment Kad bih se samo usudila načas se okititi De ces pendants d’oreille! ovim naušnicama! Ah! Voici justement, Ah! Upravo je tu au fond de la cassette, un miroir! zrcalo na dnu škrinjice! Comment n’être pas coquette? Kako da se ne uredim?Comment n’être pas coquette? Kako da se ne uredim?

Charles Gounod: Air des bijoux, arija Margarete iz 2. čina opere Faust(Libreto: Jules Barbier i Michel Carré prema Carréovoj drami Faust i Margareta inspiriranoj Faustom Johanna Wolfganga von Goethea)

Ah! je ris de me voir, Ah! Smijem se što se vidim Si belle en ce miroir! tako lijepom u zrcalu!Est-ce toi, Marguerite? Jesi li to ti, Margareta? Réponds-moi, réponds vite! - Odgovori mi, brzo odgovori! - Non! non! - ce n’est plus toi! Nisi! Nisi! - To više nisi ti!Non! non! - ce n’est plus ton visage! Nisi! Nisi! - To više nije tvoje lice!C’est la fille d’un roi, To je kći kakva kralja Qu’on salue au passage! - koju pozdravljaju dok prolazi! - Ah, s’il était ici! ... Ah, da je on tu! …S’il me voyait ainsi! Kad bi me vidio ovakvu!Comme une demoiselle, Poput neke gospođiceIl me trouverait belle. bila bih mu lijepa.Achevons la métamorphose! Dovršimo preobrazbu! Il me tarde encor d’essayer Jedva čekam da probam

20

Le bracelet et le collier! narukvicu i ogrlicu!Dieu! c’est comme une main qui sur Bože! Kao da mi neki dlan mon bras se pose! dodiruje ruku! Ah! je ris de me voir Ah! Smijem se što se vidimSi belle en ce miroir! tako lijepu lijepom u zrcalu!Est-ce toi, Marguerite? Jesi li to ti, Margareta?Reponds-moi, reponds vite! - Odgovori mi, brzo odgovori! - Ah, s’il était ici! ... Ah, da je on tu! …S’il me voyait ainsi! Kad bi me vidio ovakvu!Comme une demoiselle, Poput neke gospođice Il me trouverait belle. bila bih mu lijepa.Marguerite, ce n’est plus toi, Margareta, to više nisi ti,Ce n’est plus ton visage, to više nije tvoje lice,Non! c’est la fille d’un roi, ne! To je kći kakva kraljaQu’on salue au passage. koju pozdravljaju dok prolazi.

Giuseppe Verdi: Pace, pace, mio Dio!, arija Leonore iz 4. čina opere Moć sudbine(Libreto: Francesco Maria Piave prema španjolskoj drami Don Álvaro o la fuerza del sino Ángela de Saavedra, vojvode od Rivasa, sa scenom preuzetom iz drame Wallensteinov sabor Friedricha Schillera)

Pace, pace, mio Dio! Mira, mira, Bože moj!Cruda sventura Kruta me nevoljaM’astringe, ahimé, a languir; primorava, jao, da venem;Come il dì primo kao prvoga danaDa tant’anni dura tolike godine trajeProfondo il mio soffrir. moja duboka patnja. L’amai, gli è ver! Ljubila sam ga, istina je!Ma di beltà e valore No ljepotom i junaštvomCotanto Iddio l’ornò, toliko ga je Bog uresio Che l’amo ancor. da ga ljubim još uvijek. Né togliermi dal core Iz srca odagnat’ L’immagin sua saprò. njegovu sliku neću moći.

21

Fatalità! Fatalità! Fatalità! Suđeno je! Suđeno je! Suđeno je!Un delitto disgiunti n’ha quaggiù! Zločin nas je na ovome svijetu rastavio!Alvaro, io t’amo. Alvaro, ja te ljubim. E su nel cielo è scritto: I gore na nebu piše: Non ti vedrò mai più! Nikad te više vidjet’ neću!Oh Dio, Dio, fa ch’io muoia; O Bože, Bože, neka umrem; Che la calma può darmi morte sol. jer samo mi smrt može donijeti spokoj. Invan la pace qui sperò quest’alma Uzalud se tu miru nadala ova dušaIn preda a tanto duol. obuzeta takvom boli.Misero pane, a prolungarmi vieni Bijedni kruhu, dolaziš mi produljiti La sconsolata vita… Ma chi giunge? neutješni život… No tko stiže?Chi profanare ardisce il sacro loco? Tko se usuđuje oskvrnuti sveto mjesto?Maledizione! Maledizione! Maledizione! Prokletstvo! Prokletstvo! Prokletstvo!

Giacomo Puccini: Vissi d’arte, arija Tosce iz 2. čina opera Tosca(Libreto: Luigi Ilica i Giuseppe Giacosa prema drami La Tosca Victoriena Sardoua)

Vissi d’arte, vissi d’amore, Živjela sam od umjetnosti, živjela sam od ljubavi,non feci mai male ad anima viva!... živoj duši zla nisam nanijela!... Con man furtiva Potajnom sam rukom quante miserie conobbi, aiutai... pomagala svim nevoljama za koje sam znala… Sempre con fe’ sincera, Uvijek se s iskrenom vjerom la mia preghiera moja molitva ai santi tabernacoli salì. uzdizala k svetim tabernakulima. Sempre con fe’ sincera Uvijek sam s iskrenom vjerom diedi fiori agli altar. polagala cvijeće na oltare. Nell’ora del dolore Sad kad mi je teško, perché, perché Signore, zašto mi, zašto, Gospodine, perché me ne rimuneri così? zašto mi ovako uzvraćaš? Diedi gioielli Darovala sam dragulje della Madonna al manto, za Gospin ogrtač, e diedi il canto a pjesmu sam darovala agli astri, al ciel, che ne ridean più belli. zvijezdama, nebu, te su još ljepše zasjali.Nell’ora del dolore, Sad kad mi je teško,perché, perché Signore, zašto mi, zašto, Gospodine,perché me ne rimuneri così? zašto mi ovako uzvraćaš?

22

Giacomo Puccini: In quelle trine morbide, arija Manon iz 2. čina opere Manon Lescaut(Libreto: Ruggero Leoncavallo, Marco Praga, Giuseppe Giacosa, Domenico Oliva i Luigi Illica)

In quelle trine morbide... Među mekim čipkama…nell’alcova dorata v’è un silenzio u pozlaćenoj ložnici tišina vlada,gelido, mortal hladna, samrtnav’’è un silenzio, tišina vlada,un freddo che m’agghiaccia!... studen od koje se ledim!...Ed io che m’ero avvezza A bila sam se navikla a una carezza da me milujuvoluttuosa pohotnodi labbra ardenti e d’infuocate braccia... vrele usne i usplamtjele ruke…or ho... tutt’altra cosa!... sad imam… posve drugo!...

O mia dimora umìle, O kućice skromna,tu mi ritorni innanzi... ti mi se vraćaš pred oči…gaia, isolata, bianca... radosna, samotna, bijela…come un sogno gentile kao ljubak sane di pace e d’amor! pun mira i ljubavi!

Giacomo Puccini: Un bel dì vedremo, arija Madama Butterfly iz 2. čina opere Madama Butterfly (Libreto: Giuseppe Giacosa i Luigi Illica) Un bel dì, vedremo Jednog lijepog dana vidjet ćemolevarsi un fil di fumo sull’estremo kako se dim izvija nad dalekimconfin del mare. obzorom mora.

E poi la nave appare A zatim se pojavi brod,e poi la nave è bianca. a zatim se zabijeli brod.

Entra nel porto, romba il suo saluto. Uđe u luku, zaori se njegov pozdrav.Vedi? È venuto! Vidiš li? Došao je!

23

Io non gli scendo incontro. Io no. Ja mu ne krenem u susret. Ne krenem uopće.Mi metto là sul ciglio del colle e aspetto, Stanem ondje na obronak i čekam,Aspetto gran tempo e non mi pesa čekam odavno pa mi nije teškola lunga attesa. dugo čekati. E... uscito dalla folla cittadina I… izašavši iz gradske vreve,un uom, un picciol punto neki muškarac, sitna točka,s’avvia per la collina. krene uz brežuljak.

Chi sarà? chi sarà? Tko li je to? Tko li je to?E come sarà giunto? I kako li je stigao?

che dirà? che dirà? Što li će reći? Što li će reći?

Chiamerà Butterfly dalla lontana. Izdaleka će dozivati Butterfly.Io senza far risposta Ja neću odgovarati,

me ne starò nascosta nego ću se skrivati,un po’ per celia, un po’ per non morire malo iz šale, malo da ne umremal primo incontro, ed egli alquanto in pena kad ga susretnem, a on će, donekle rastužen,chiamerà, chiamerà: dozivati, dozivati: “Piccina ~ mogliettina “Majušna ženice,olezzo di verbena“ narančin cvijete”,i nomi che mi dava al suo venire. imenima koja mi je nadijevao kad bi došao.

Tutto questo avverrà, te lo prometto. Sve će se to dogoditi, obećavam ti.Tienti la tua paura, io con sicura Samo se ti boj, ja ga čekam fede lo aspetto. čvrsto vjerujući.

24

Nakladnik: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnika: Dražen Siriščević ravnatelj

Producentica programa: Ana BoltužićIvana Kostešić

Voditeljica marketinga: Metoda Lhotka

Urednice: Ana Boltužić Ivana Kostešić

Autorica teksta: Ivana Kocelj

Prevoditeljica: Morana Čale

Lektorica: Rosanda Tometić

Oblikovanje i grafička priprema: Studio Stožer

Tisak: Intergrafika d.o.o.

Naklada: 500 kom.

www.lisinski.hr

Zamjenski program za otkazani koncert Eline Garanče!

ELENA MOSUC, sopran Opera gala kraljice belkantaIVO LIPANOVIĆ, dirigentSIMFONIJSKI ORKESTAR HRVATSKE RADIOTELEVIZIJE Elena Mosuc svjetski je poznata rumunjska sopranistica sa švicarskom adresom i trenutačno je jedna od  najvećih zvijezdi svjetskih opernih pozornica. Elena Mosuc u Zagreb nam dolazi netom poslije rasprodanih nastupa u milanskoj Scali i na Salzburškim svečanim igrama. Ulazak na koncert moguć je s pretplatničkom ulaznicom za ciklus Lisinski subotom 2010./2011. ili s pojedinačnom ulaznicom kupljenom za otkazani koncert Eline Garanče, 10. ožujka 2011.

Uz predočenje pretplatničke ulaznice za ciklus Lisinski subotom 2012./2013. moguće je podići besplatnu ulaznicu na blagajni dvorane do popune slobodnih mjesta. 

Subota, 22. rujna 2012. 19.30 sati

Donizetti: LJUBAVNI NAPITAK

Verdi: OTELLO

Ad s: OLUJA

Mozart: TITUS

Verdi: AIDA

Berlioz: TROJANCI

Verdi: KRABULJNI PLES

Donizetti: MARIA STUARDA

Verdi: RIGOLETTO

Wagner: PARSIFAL

Zandonai: FRANCESCA DA RIMINI

Händel: JULIJE CEZAR

SEZONA 2012./2013.

Jonas Kaufmann Renée Fleming

Simon Keenlyside

Roberto AlagnaMarcelo Álvarez

Dmitrij Hvorostovski

Anna Netrebko

Cijena pretplate 825 kn

KONCERTI

RAZGOVORI S UMJETNICIMA

PLES

KONCERTI NA DAR

20. 10. 2012.

BELGIJSKI NACIONALNI ORKESTAR Andrej Borejko DIRIGENT

VIOLINA

3. 11. 2012.

NIGEL KENNEDY VIOLINA

24. 11. 2012.

OD LJUBAVI I ZLOBE DO MARŠALAHRVATSKE OPERE

8. 12. 2012.

MATTHIAS GOERNE SOLISTI DREZDENSKE KAPELE

DIRIGENT

BARITON

OBOA

22. 12. 2012.

2 CELLOS

26. 1. 2013.

Dosadašnji pretplatnici, uz popust od 20 posto

1.120,00 kn / 960,00 kn / 800,00 kn

1.400,00 kn / 1.200,00 kn / 1.000,00 kn

23. 2. 2013.

IVO

KLAVIR

2. 3. 2013.

SIMFONIJSKI ORKESTAR IZ BARCELONE NACIONALNI ORKESTAR KATALONIJE

DIRIGENT

ñ GITARA

23. 3. 2013.

ORKESTAR MLADIH GUSTAV MAHLER

DIRIGENT

KLAVIR

6. 4. 2013.

ACCADEMIA NAZIONALE DI SANTA CECILIA

DIRIGENT

13. 4. 2013.

STRAVINSKI & BERNSTEIN

20. 4. 2013.

MEZZOSOPRAN

DIRIGENT