Prvo predavanje

• seoba naroda vs. unutarnji razvoj Rimskog Carstva.• pojam > problematičan • popratna značenja nisu paluzibilna iz današnje znanstvene perspektive• u sklopu ovih predavanja rabi se u sasvim općenitom smislu > kao zbroj zbivanja u

kasnoj antici i na početku ranog srednjovjekovlja koji su povezani s dolaskom stranog stanovništva na tlo Rimskog Carstva i s formiranjem njegovih država sljednica

• Angli (Engleska)• Franci (Francuska, Frankonija)• Burgundi (Bourgogne, tj. Burgundija)• Langobardi (Lombardija)• njemačke savezne pokrajine: Saska, Tiringija i Bavarskaveliki mit europske povijesti• renesansa • etabliranje pojma u srednjoeuropskoj historiografiji zasluga je bečkog renesansnog

učenjaka Wolfganga Laziusa (1514.-1565.), autora djela De gentium aliquot migrationibus (O seobama nekoliko naroda) objavljenog 1557. g.

• Povijest pojma • Wolfgang Lazius: De gentium aliquot migrationibus [...] (Basel 1557).• Henricus Moller: Oratio de origine mutationibus et migrationibus gentium (Wittenberg

1563). [Govor o porijeklu promjena i seobama naroda]• Johannes Janus: Dissertatio de gentium quarundam ortu [...] & migrationibus• (Kopenhagen 1628). [Rasprava o nekakvom nastanku narodâ]• Johannes Loccenius: Dissertatiuncula de migrationibus populorum in genere

(Stockholm 1628) [Raspravica o seobama narodaopćenito]• Abrahamus Milius: De Origine animalium et migratione populorum (Genf 1667). [O

porijeklu životinja i seobi naroda]• Christophorus Philippus de Waldenfels: Selectae antiquitatis libri XII: De gestis

primaevis, item de origine gentium nationumque migrationibus atque praecipuis nostratium dislocationibus (Nürnberg 1677). [Dvanaest knjiga o odabranim starinama: O prvotnim zbivanjima, također o porijeklu seoba naroda i nacija i naročito našim premještanjima]

• Johann Ehrenfried Zschackwitz: Einleitung zu denen vornehmsten Rechts-Ansprüchen derer gecrönten hohen Häupter. (Frankfurt 1733). [Uvod u najistaknutije sudske sporove okrunjenih veleglavara]

• Što je narod? • Iako sadržajno krajnje nejasan, danas tvori samorazumljivi dio našeg svijeta političkog

predodžbe• Često se pod narodom podrazumijeva jasno razgraničena skupina ljudi koja stanuje na

određenom teritoriju i koja se od susjednih naroda razlikuje nizom zajedničkih osobina

• Što su Germani?

• etnonim (grč.), naziv za pripadnika (pripadnike) nacije, naroda, plemena, roda ili kakve druge veće ili manje narodnosne ili etničke skupine

• “Germani“ su u ranom carsko doba bili zbirni pojam rimskih pisaca za stanovnike područja istočno od Rajne (Cezar, De bello Gallico)

• Za naše današnje razumijevanje problematično je što su antički autori pojmom Germana označavali nešto drugo nego ono što su mnogi istraživači iz 19. i 20. stoljeća pretpostavljali kao samo po sebi razumljivo.

• Tako nisu baš sve skupine koje su prema današnjim kriterijima govorile germanskim jezikom prema antičkom poimanju bile Germani: Goti se, na primjer, u antici nisu ubrajali među Germane nego, kao i Huni, među skitske narode.

• Ni stanovnici Skandinavije nisu u to vrijeme smatrani Germanima budući da u očima antičkih geografa Skandinavija nije bila dio Germanije.

Odnos Rimljana i barbara

• u antici > povezani pojmovi• barbarsko vs. rimsko• Rimljani su živjeli u Rimskom Carstvu i bili su civilizirani, obrazovani i vođeni

razumom.• Barbari su naprotiv živjeli izvan Carstva i bili su to tuđi što su mu bili udaljeniji. Bili

su divlji, kompulzivni i emotivni, do granice životinjskog.• Tko je bio, a tko nije Rimljanin samo je pravno bilo točno utvrđeno: to su bile odrasle

osobe koje su posjedovale rimsko građansko pravo i bile vođene u poreznim popisima.• Godine 212. dobili su svi slobodni podanici Carstva rimsko građansko pravo.• Dijelovi stanovništva Carstva nisu ni tada bili još rimski građani, među njima robovi i

ljudi stranog podrijetla.• Aspekti rimstva su, među inim, i obrazovanje, urbana kultura, obiteljsko podrijetlo,

socijalne mreže ili političke veze, dok su jezik, etnicitet i religija - što je sve bilo vrlo šaroliko zastupljeno u Rimskom carstvu - igrali manju ulogu.

• U teoriji je granica između barbarskog i rimskog bila jasna i stroga• U praksi su se međutim kategorije neprestano mijenjale, ovisile su o situaciji i prije

svega su stalno bile fleksibilne• Barbarsko je moglo označavati najveći mogući kontrast rimskom, ali je jednostavno

moglo biti i izrazito rimsko.

Kronološki aspekti

• Tradicionalno se početkom seobe naroda smatra prvi spomen Huna u južnoj Rusiji (tj. Ukrajini) oko 375. g., a njezin kraj se većinom određuje odlaskom Langobarda sa srednjeg Dunava u Italiju 568. g.

• znanost je germanofonim skupinama pripisala u ovom vremenu višestruko važnu ulogu

• najprije, tijekom seobe naroda su važnu ulogu više igrale negermanske skupine, počevši od već spomenutih Huna

• skupine kadšto zaista šaroliko sastavljene. Obuhvaćale su ljude dijelom jako različitog podrijetla i jezika - višejezičnost je bila više pravilo negoli izuzetak

• jezik je u antici i u ranom srednjem vijeku igrao općenito podređenu ulogu kao oznaka za pripadnost skupina

• strane skupine nisu prelazile rimske granice samo na Sjevernom moru, Rajni i Dunavu, nego i na sjeveru i zapadu Britanije, u sjevernoj Africi, Egiptu i Prednjoj Aziji

Raspad Carstva

• Bizant• Unutarnji sukobi• Život elemenata rimske kulture

Pitanje etniciteta u kasnoantičkoj i srednjovjekovnoj povijesti i arheologiji

• etnički identitet tumači se kao fluidan, uvijek nanovo konstruirani subjektivitet skupine zasnovan na poimanju povijesti i tradicije skupine

• On se definira kao situacijski konstrukt, koji stvara skupina, ali se on formira i izvan nje, kroz percepciju razlika prema drugim skupinama

• U isti mah etnički identitet nameće i vanjski promatrač koji kontrolira diskurs zahvaljujući, najčešće, političkoj, ali i ideološkoj i kulturološkoj dominaciji

• tzv. barbarski narodi u seobenom razdoblju, koji kronološki pokriva vrijeme kojim se ovdje bavimo, svoj identitet temeljili na privrženosti određenoj vladarskoj obitelji uz koju su se borili i čije su tradicije prisvojili

• ovo podrazumijeva i mogućnost etničke raznolikosti pokrivene jedinstvenim identitetom

• u pisanim izvorima je nemoguće nečiji etnički identitet definirati kao objektivnu kategoriju, ali on nije ni potpuno proizvoljan.

Drugo predavanje

Rim prodire na sjever• Širenjem Rimskog Carstva u dva stoljeća nove ere nisu ljudi u prostranim dijelovima

Europe došli samo u dodir sa stranom vojnom silom, nego i s drugačijim načinom života.

• Na novoosvojena područja onkraj jezgrenih zona sredozemnog svijeta, tj. u zapadnoj, srednjoj i jugoistočnoj Europi, prodrli su tipični elementi mediteranske civilizacije:

gradovi, sela ( vici ), velika ladanjska imanja sagrađena od kamena ( villae rusticae ). • Preuzeti su tipični rimski oblici organizacije poput gradske općine ( civitates ) i

komunalne samouprave.• I svjetovi regionalnih bogova prilagođeni su rimskom uzoru i štovani su u hramovima

s mediteranskim obilježjima.• Uzajamni utjecaji > granična područja

Svijet barbara• preko granica Carstva• zemljoradnja i stočarstvo• nema središta nalik gradovima• drvena gradnja• samostalna izrada alata• gustoća naseljenosti niža• trgovina luksuznim predmetima (od Crnog mora prema jugu)

Političke strukture u barbaricumu • Opisuju se tek shematski• Manjkaju izvješća tamošnjeg stanovništva• Dostupni rimski izvori• Najbolje smo upoznati sa skupinama koje su živjele blizu granice• Bitno nejasniji su podaci o skupinama koje su živjele u unutrašnjosti barbaricuma• stanovništvo preko granica bilo je organizirano u regionalnim grupama• na čelu je stajala jedna ili više važnih obitelji• arheologija to potvrđuje, prije svega, bogato opremljenim raskošnim grobovima u

srednjoj i sjevernoj Europi• u njima je vidljivo postojanje povlaštenog gornjeg sloja• raskošni grobovi u Haßlebenu (Tiringija) i Leuni (Saska) pokazuju da je u vremenu

oko 300. g. postojao na području srednje Labe i Saale vlastodržački centar• Grobovi se, s jedne strane, bjelodano razlikuju u pogrebnom ritusu od istovremenih

ukopa slojeva običnog puka, a s druge strane pokazuju začuđujuće slične ukrasne priloge

• Izdizanje višeg sloja, rimska kultura – utjecaj i predmeti

Stara imena - nova imena

• Mnoga plemenska imena rimski izvori spominju uvijek iznova tijekom stoljeća, što upućuja na stanovitu političku stabilnost

• To po svoj prilici vrijedi za Gote (Gutonce), Vandale, Sveve ili Langobarde• Ta su imena bila uvriježena kod Rimljana već stoljećima prije doba seobe naroda• U drugim su slučajevima očito opetovani neuspjesi vodećeg sloja doveli do toga su

određena imena naroda sasvim nestala iz zapisa - tako označavane skupine su se očito raspale

• Tacit, oko 100. g., knjiga Germanija • Nasuprot tomu, u tekstovima o seobi naroda pojavljuju se oznake skupina koje su

kratko prije bile prvi put zasvjedočene• Tako se Alamani u današnjoj jugozapadnoj Njemačkoj i Franci istočno od srednje i

sjeverne Rajne prvi put spominju potkraj 3. stoljeća• Sasi su naprotiv potvrđeni prvi put u 4. stoljeću• a Bajuvari tek sredinom 6. stoljeća.• Iako je širenje Rimskog Carstva u bitnome okončano u 1. stoljeću, to ne znači da

Carstvo više nije obraćalo pozornost na područja preko granice. I kulturno i politički imperij je duboko utjecao na ljude preko granice. Kulturni utjecaj Rima može se razabrati prvenstveno u arheološkom materijalu: rimska uporabna dobra stizala su tako u velikom broju preko granica na sjever i istok.

• U današnjoj Danskoj pronađene su velike količine rimskog oružja koje su stanovnici zemlje iz obrednih razloga bacali u močvare.

• Već spomenuti bogati raskošni grobovi iz ovog doba iznijeli su brojne luksuzne rimske predmete, poput skupocjenih posuda od stakla ili srebra. Njihova prisutnost u paru u grobovima pokazuje da su pripadnici barbarske elite oponašali prilikom gozbi rituale pijenja mediteranskih viših slojeva. Nalazi rimskih mužara u kojima su se pripremali umaci od začina svjedoče o preuzimanju mediteranskih prehrambenih navika.

• Nadalje, u grobovima u Germaniji nalaze se u kasnoj antici sve više tipični elementi rimske vojničke nošnje, naročito bogato ukrašeni brončani dijelovi pojasa i odjevne kopče.

• Pismo > latinski jezik > rune• Germanija označava dio barbaricuma - područje istočno od Rajne i sjeverno od

Dunava do otprilike dunavskog koljena.• Istočno se nadovezuje Skitija, pri čemu je točna granica između obje velike regije bila

nejasna već antičkim geografima.• Naprotiv, Skandinavija na sjeveru nije pripadala Germaniji. Time Germanija nije u

potpunosti odgovarala naseobinskom području „germanskih“ skupina u modernom jezikoslovnom smislu: ni germanofoni stanovnici Skandinavije niti gotske skupine u istočnoj Europi nisu živjele u Germaniji.

Prilika stvara ratove• Ukupno je na granici rimskog imperija na Rajni i Dunavu dugo vremena bilo

razmjerno mirno. Ipak, uvijek iznova je dolazilo do vojnih sukoba koje su rimskim četama stvarali velike probleme. Početkom 2. stoljeća nastali su žestoki sukobi s Dačanima u današnjoj Rumunjskoj koji su doveli do osvojenja Transilvanije i uspostave pokrajine Dacije u Karpatskom luku . Od 166. do 180. godine trajali su dugotrajni vojni sukobi s Markomanima i drugim skupinama na srednjem Dunavu.

• U drugim slučajevima bio je vojni omjer snaga bitno jednostraniji. Tako se čini da su pohodi cara Karakale protiv stnovnika današnje jugozapadne Njemačke 213. godine uglavnom služili tomu da caru pruže osobni vojni uspjeh koji mu je hitno trebao iz unutarnjopolitičkih razloga. Mnogo toga upućuje na to da se radilo o propagandnom pothvatu kojem nije uzrok bila ozbiljna barbarska prijetnja.

• Bogatstvo Carstva• Neposredan povod za vojne sukobe bile su uglavnom slabosti rimske pogranične

obrane. Naročito kad su pogranične čete bile smanjene kako bi se upotrijebile na drugim ratištima, prizivalo je to više ili manje produljene pljačkaške pohode duboko u rimski imperij. Tako je Carstvo u godinama prije izbijanja Markomanskih ratova povuklo čete s dunavske granice kako bi ih upotrijebilo na Istoku protiv Parta.

• Rimska pogranična obrana bila je oslabljena prije svega neprestano opetovanim građanskim ratovima radi kojih su čete redovito opozivane s granica. Naročito tijekom 3. stoljeća, kad je više od desetljeća neprekidnog slijeda građanskih ratova uzdrmalo Carstvo, došlo je opetovano do spektakularnih pljačkaških pohoda barbarskih skupina.

• Ponekad su čak rimske stranke u građanskom ratu poticale barbarske skupine da napadnu područje njihova protivnika. Tako skupocjeni zlatnici vladara zasebnoga Galskog Carstva, Postuma (260-269), pronađeni u raskošnim grobovima tipa Haßleben-Leuna svjedoče da je taj uzurpator darovima potaknuo germanske skupine da krenu u rat protiv njegova protivnika, zakonitog cara Galijena (253/260-268).

• Izgledan ratni plijen obećavao je brzo bogatstvo, ali je i plaća u rimskoj službi ili u vojsci koju je Rim priznao nudila razmjerno siguran prihod.

• Naprotiv, manje je vjerojatno da su barbari zbog gladi, prenaseljenosti ili klimatskih pogoršanja bili prinuđeni na napad na rimski teritorij. [Ovo inače kao uzrok seoba spominju pisci poput Jordana (Gotska povijest) ili Pavla Đakona (Povijest Langobarda).] Protiv toga govori činjenica da su barbarske vojske sa svojih pljačkaških pohoda uvijek iznova u svoju domovinu dovodile brojne zarobljenike koji se ondje moralo dodatno hraniti.

Rimski imperij u predvečerje seobe narodaSeoba naroda ubraja se tradicionalno među najvažnija objašnjenja za propast Rimskog Carstva. Pitanje zašto od kasnog 5. stoljeća više nije bilo rimskog cara na Zapadu spada u spornu historijsku temu.

U svojoj knjizi „Pad Rima“ povjesničar Alexander Demandt predočio je popis 210 uzroka za propast Rimskog Carstva koji su dosad bili navođeni Uz uzroke koji nas danas navode na smijeh, stoje oni o kojima se i danas raspravljaPresudna važnost često se još uvijek pripisuje vojnim razračunima Rimskog Carstva s različitim barbarskim vojskama, dakle, onom što se općenito opisuje kao seoba naroda

Kršćanstvo i reforma Carstva• Car Dioklecijan (284-305) ostvario je temeljitom reformom uprave novu politički

satabilnost koja je pozitivno djelovala na široke dijelove Carstva.• Takozvana kasna antika - vrijeme između kraja 3. i sredine 6. stoljeća - bila je na

mnogim poljima i u mnogim područjima obilježena blagostanjem, u drugom pak pogledu dubokom promjenom.

• Ukupno je reforma pogodovala regionalizaciji Carstva.• Umjesto jednog cara za cijelo Carstvo nakon Dioklecijanove reforme vladala su sada

dvojica augusta i dva cezara u četiri različite prijestolnice• (Mediolan - Milano,• Treverska Augusta - Trier,• Nikomedija - Izmit,• Tesalonika - Solun odnosno Sirmij - Sremska Mitrovica).• Pa ipak, to nisu prvi primjeri jednakopravnog suvladarstava i razdiobe Carstva (pr.

Valerijan (253.-260.) i Galijen (253.-268.) itd.)Carevi više nisu rezidirali u Rimu nego u gradovima koji su se nalazili bliže granicama. • Pobjeda Konstantina, sina Konstancija I., nad njegovim protivniko Maksencijem na

Milvijskom mostu preda vratima Rima 312. godine smatra se ključnim datumom za kristijanizaciju Rimskog Carstva.

• Nakon toga kršćanstvo se širilo mnogo brže nego prije čitavim Carstvom i izgradila se razvijena crkvena organizacija.

• Kršćanski teolozi i drugi autori povezali su kršćansku misao s rimskim tradicijama i tako mjerodavno odredili sliku epohe kakvu posreduju pisana vrela

Što je kasna antika?

• Povjesničari umjetnosti• U njemačkoj historiografiji tradicionalna je podjela od početka Dioklecijanove

vladavine (284.) pa do odlaska Langobarda u Italiju (568.)• Od Petera Browna i njegova koncepcijski utjecajnog djela The World of Late Antiquity

(1971.) kasna antika se smatra vremenom velike inovacije i uzbudljive aktivnosti, a

nikako ne dobom (pr)opadanja. U knjizi Pad Rima (The Fall of Rome) Bryan Ward-Perkins se poslužio arheološkim podacima, npr. keramikom, kako bi pokazao da je standard života na Zapadu u godinama poslije barbarskih invazija doživio vrlo stvaran pad.

• Kasna antika je vrijeme kad je rimski svijet doživio i degradaciju (pa čak i dezintegraciju) i transformaciju, što se događalo tijekom duljeg vremena (od 5. do 7. stoljeća) i bilo na različitoj razini u različitim regijama eurosredozemnog svijeta.

• Već 212. je car Karakala radi porezne politike dodijelio svim stanovnicima Carstva rimsko građansko pravo.

• To je dovelo do toga da građansko pravo više nije bilo žuđeni cilj povezan s posebnim povlasticama, za koji su lokalne elite bile spremne na poseban trošak koji je naglašavao njihovu pripadnost Carstvu.

• To se prije svega pokazivalo u tome da su privatnici bili sve manje pripravni plaćati za javne gradnje poput kupki, hramova, kazališta ili forumskih građevina.

• Odgovarajuće graditeljske mjere postale su tijekom 3. stoljeća rjeđe i u 4. stoljeću su gotovo sasvim izostale. Politički problemi i inflacija doveli su do procesa tijekom kojeg je regionalni i lokalni prihodi stupili u prvi plan, nakon što se dva stoljeća naglašavala povezanost u nadregionalnim okvirima Carstva.

• Građanski ratovi i problemi u Carstvu odvratili su pozornost od granica, što je ponovno obodrilo ratničke odrede blizu granice na pojačanu aktivnosti u Carstvu. To je vrijedlo kako za područja na Rajni tako i za dunavsku granicu, gdje su Goti sve više Carstvu stvarali probleme, ali i u sjevernoj Africi, Egiptu i na perzijskoj granici Carstva se sve više našlo pod pritiskom.

Arijanci i katolici• U 4. stoljeću jedno je teološko pitanje rascijepilo kršanstvo, pitanje o tomu koje je

prirode Isus Krist: potpuni Bog i istobitan s Bogom Ocem i Duhom Svetim (grč. homousía) ili stoji između Boiga i čovjeka, preslika Oca.

• Kristovu bogonaličnost (homoía) propagirao je u ranom 4. stoljeću prije svega Arije iz Aleksandrije.

• Nikejski koncil 325. godine je odlučio protiv takvog tumačenja. Nikejska ispovijed vjere koja se i danas ispovijeda u katoličkoj i evangeličkoj crkvi utvrdila je da je Krist jednak Bogu i jedno biće s Bogom Ocem i Duhom Svetim.

• No mnogi su vjernici ispovijedali bogonaličnost Isusa Krista, različite struje tzv. homejaca. Njihovi su ih protivnici označavali arijancima. Suprotna strana je samu sebe nazvala „katoličkom“ (općevaljanom) ili „ortodoksnom“ (pravovjernom).

• Arijanizam je do kraja 4. stoljeća imao snažnu političku ulogu. Sam je car Konstancije II. bio homejac, jedanko kao i misijski biskup Gota, Wulfila. U ovoj fazi arijanske dominacije prešle su razne barbarske skupine na arijansko kršćanstvo. U Carstvu je pak nedugo poslije prevlast stekla ortodoksna pozicija. Ipak, mnogi su barbari ostali dalje arijanci. Za Gote, Vandale, Alane, Burgunde i mnoge druge čak postalo važan dio vlastitog identiteta ustrajati u arijanskom usmjerenju. Tek porazom Vandala i Ostrogota i prelaskom hispanskih Vizigota kao i Langobarda u Italiji na katoličanstvo bio je okončan težak unutarkršćanski konflikt.

3.predavanjeDecentralizacija i jačanje regija• Unatoč administrativnim promjenama i uspostavi novih prijestolnica, Rim je ostao

simbolično središte Carstva i sjedište Senata• To je značenje grad zadržao usprkos tomu što je broj stanovnika snažno opadao čak i

kad već više nije bilo CarstvaKarlo Veliki dao se, na Božić, 800. okruniti carem u Rimu po papi, rimskom biskupu

• Tako je podcrtao silnu idealnu snagu koja je još uvijek proizlazila od ideje Rimskog Carstva s njegovom prijestolnicom, Rimom

• Karlo Veliki dao se, na Božić, 800. okruniti carem u Rimu po papi, rimskom biskupu• Tako je podcrtao silnu idealnu snagu koja je još uvijek proizlazila od ideje Rimskog

Carstva s njegovom prijestolnicom, Rimom• Trgovina i razmjena nastavile su teći i u Zapadnom Carstvu na visokoj razini, no već

u 4. stoljeću bile su vidljive jasne razlike• Dok su područja bliža Sredozemlju ostala snažno vezana uz nadregionalnu

razmjenu, u sjevernim su provincijama, ali i u sjevernoafričkim pograničnim regijama, kontakti na daljinu u 5. stoljeću snažno opali

• U južnoj Galiji, južnoj Hispaniji, Italiji i plodnim područjima sjeverne Afrike gradske i civilne senatorske elite održavale su snažnu poveznicu s Rimskim Carstvom

• Naprotiv, u Britaniji, sjevernoj Galiji i na dunavskoj granici činio se regionalnim višim slojevima tradicionalni rimskih društveni poredak sve više neprivlačnim

• Ovdje je ponajprije vojska tvorila poveznu točku• Ove raznolike veze između periferije i centra, između regije i Carstva,

jedan su od ključeva za razumijevanje seobe naroda- jer je i uloga barbara u provincijama ovisila o tim odnosima

Karijere u Rimskom Carstvu• Pod Dioklecijanom i poslije njega jasno je izgrađen i upravni aparat i podijeljen na

civilno i vojno područje• Provincijski namjesnici više nisu imali kontrolu nad vojnim jedinicama u svojim

provincijama, a vojni zapovjednici više nisu bili nadležni za opskrbu i plaćanje četa • Ukupno se odnos elita prema Carstvu iz temelja promijenio: dok su lokalni viši

slojevi trošili u rano carsko doba mnogo energije da se prikažu dijelom Carstva, jačanje centra i njegove uprave prouzročilo je to da su elite radije zauzimale pasivnu poziciju i očekivale što Carstvo može za njih učiniti

• To je veliku šansu nudilo penjačima na društvenoj ljestvici - čak i onima koji su se rodili izvan Carstva

• Od otprilike 350. godine pomaknula se struktura moći između cara i vojske• Vojskovođama su se od Konstancija II. (337.-361.) prenosile sve veće ovlasti sve dok

potkraj 4. stoljeća nisu u Zapadnom Carstvu naposljetku postali moćniji od samih careva

• Na ovo su se nadovezali dinastički slučajevi: u prvoj polovini 5. stoljeća su se na čelu Zapadnog Carstva našla više puta djeca carevi, za koje su regentstvo držali vojskovođe

• Početak pripada Stilihonu koji je nakon smrti cara Teodozija I. 395. preuzeo skrbništvo nad njegovim još malodobnim sinom Honorijem

• S velikom je energijom Stilihon, kojem su mnogi antički pisci stavljali u teret polubarbarsko podrijetlo, više od jednog desetljeća ravnao udesom Zapadnog Carstva

• Godine 408. pao je žrtvom dvorske intrige usred turbulentne faze barbarskih invazija• Odgovarajuće karijere nisu imali samo časnici barbarskog podrijetla, nego i „rimski“

vojnici• Primjer za to je vojskovođa Bonifacije koji je u 420-im godinama u velikoj mjeri

samostalno vladao u sjevernoj Africi• U povijesnom pamćenju je Bonifacije ostao prije svega stoga što je 429. navodno

pozvao Vandale u sjevernu Afriku da bi mu oni pomogli protiv njegovih unutrašnjih rimskh protivnika

• Bonifacije je umro 432. nakon pobjedonosne bitke protiv vojskovođe Aecija koji ga je naslijedio na različitim položajima

• Aecije je vladao više od dva desetljeća Zapadnim Carstvom, dok je nominalni car Valentinijan III. ispunjavao samo reprezentativnu funkciju

• Aecije je bio odgovaran za mnoge političke odluge koje su presudno utjecale na tijek seobe naroda

• Godine 436. uništio je Burgundsko Kraljevstvo na srednjoj Rajni i potaknuo preseljenje potučenih Burgunda na područje južno od Ženevskog jezera

• Godine 451. skovao je savez različitih barbarskih skupina koje su presudno pobijedile, zajedno s redovnim rimskim odredima, Hune u bitci na Katalaunskim poljima. [Bitka nije bila toliko presudna jer hunska moć nije bila slomljena, nego je

Atila već sljedeće godine udario na Italiju. Ipak ta je pobjeda natjerala Hune i njihove saveznika da se povuku iz Galije.]

• Bez obzira na svoje zasluge pao je nedugo potom kao žrtva intrige: car Valentinijan

III. vlastoručno ga je 454. usmrtio u audijenciji. Na uspon vojskovođa povoljno je djelovalo to što su sada postojale razne prijestolnice i bilo je više careva

• Istovremeno je postojanje sve moćnijih područnih vojnih zapovjednika poticalo raspadanje jedinstva Carstva

• Neovisno o seobenim pokretima i ratničkim sukobima tako je nastalo plodno tlo za važan proces preobrazbe

• Gubitak moći starih elita i odgovarajući uzlet moći društvenih novopridošlica• U očima tradicionalista ti su „novi mogućnici“ bili jako nalik barbarima, barem kad su

im postali opasni• „Barbarizacija“ u Carstvu je tako bila u Carstvu, ali čak i bez upada barbarskih horda

izvana• Vojskovođa je prijevod latinske sintagme magister militum [doslovno, „vojni

načelnik“]. Vojskovođa je od 4. stoljeća bio vrhovni zapovjednik odreda pokretne vojske. Među različitim vojskovođama, kojih je istovremeno bilo više, jednome je bilo povjereno zapovjedništvo nad svim četama. Taj najviši vojskovođa preuzimao je od kraja 4. stoljeća sve više funkcije regenta koji je stajao uz cara (Arbogast, Aecije, Ricimer). Od Konstancija II. najviši je vojskovođa nosio dodatan naslov patricija

• Flavije Stilihon (rođen oko 365., umro 22. kolovoza 408. u Raveni), sin Rimljanke i rimskog časnika vandalskog porijekla, bio je rimski vojskovođa. Karijeru je ostvario pod carevima Teodozijem I. i Honorijem i uspeo se do najmoćnijeg čovjeka u zapadnoj polovici Carstva. Već 384. oženio se Teodozijevom nećakinjom i pokćerkom Serenom. Godine 394. porazio je protucara Eugenija u bitki na Frigidu (d. Vipava) i 398. afričkog pobunjenika Gildona. Prema Alarikovim Gotima imao je Stilihon promjenljiv odnos, Godine 408. optužen je za veleizdaju i pogubljen. Njegova je smrt znatno oslabila Zapadno Carstvo

Kasnorimska vojska• Vojska je u kasnom Rimskom Carstvu bila jedna od najvažnijih odskočnih dasaka za

karijeru• Kao i samo Carstvo ona je također od Dioklecijana bila podijeljena na dva

zapovjedništva: zapadnu vojsku i istočnu vojsku• K tome su se razlikovale dvije vrste četa, mobilna operativna vojska (comitatenses) i

pogranične postrojbe (limitanei)• Procjene na temelju jedinica koje se navode u spisu Notitia dignitatum, taksativnom

popisu rimske vojske u ranom 5. stoljeću za Zapadno Carstvo iznose 113.000 u operativnoj vojsci i oko 135.000 u pograničnim četama. Je li vojska zaista dosegla ovu punu snagu nije sigurno

• Riječ je o spisu čiji naslov u prijevodu glasi Popis civilnih i vojnih službi u obje polovice Carstva, dakle pokriva i civilne i vojne dvorske i provincijske dužnosnike

• Migracije - dugo prije vremena velike seobe naroda bila svakodnevica Rimskog Carstva

• Izvanredna cestovna mreža kao i brodski promet duž morskih obala i rijekama u unutrašnjosti nisu nudili samo najbolje preduvjete za kretanje roba, nego i ljudi

• Rimska cestovna mreža imala prvenstveno vojnu namjenu, tj. služila je kretanju postrojbi te za državnu poštu

• Prijevoz robe javnim cestama bio je izrazito skup pa se transportirala samo luksuzna roba, čija visoka tržišna cijena je mogla podnijeti dodatan trošak

• Također, plovidba morem bila je uglavnom ograničena na četiri mjeseca, od lipnja do rujna, jer ostali mjeseci nisu bili plovidbeno tako sigurni zbog vremenskih uvjeta

• Trgovci su se nastanjivali u najudaljenijim kutovima Carstva , vojnike su premještali tisućama kilometara daleko do krajnjih granica imperija

• Metropole u provincijama i u središtu Carstva imale su za ljude magičnu privlačnu snagu, obećavale su obrazovanje i društveni uspon ili barem izglede da se netko dobro snađe

• I preko granica Carstva uvijek je bilo pokreta ljudi i skupina ljudi - miroljubivih i ratnih, dobrovoljnih ili nedobrovoljnih

• U potrazi za profitom rimski su se trgovci usuđivali zaći duboko u barbaricum• Rimski vojnici granice prelaze zbog političkih razloga• Bilo bi pogrešno rimske granice smatrati svojevrsnom željeznom zavjesom• Poznate utvrđene crte na granicama - recimo gornjogermansko-recijski limes u

južnoj Njemačkoj ili Hadrijanov zid u Škotskoj - manje su služili sprečavanju kretanja ljudi i roba, a više njihovu nadzoru

• I u kasnoj antici rimska vlast je sebi uvijek iznova dopuštala naseljavati čitave barbarske skupine na tlo imperija. Preduvjet za to činilo je u pravilu formalno podvrgavanje pod vrhovništvo rimske države.

• Čini se da je u mnogim graničnim područjima ta vrsta naseljavanja u kasnoj antici promijenila etničku strukturu

• Tako u sjevernoj Galiji - današnja Francuska, Belgija, južna Nizozemska i Porajnje - nalazimo različite povijesne dokaze za naseljavanje barbarskih skupina.

• Arheološke naznake čak upućuju na to da je rimska vlast ciljano naseljavala barbarske skupine u najsjevernijem dijelu Galije kako bi iznova napučila oblast koja je prethodno dalekosežno opustjela

• Pisani izvori izvješćuju da su u sjevernoj Galiji naseljene barbarske čete koje su, na obrambenu službu, dijelom bile obvezne i na obradu državnih zemljoposjeda

• Kasnorimski pisani izvori za te skupine koje su se naselile unutar granica Carstva koriste raznovrsne oznake: laeti, dediticii, foederati, gentiles.

• Ti pojmovi zacijelo označavaju ondašnji pravni status, pri čemu su točniji sadržaji u znanosti još sporni

• Nejasno je i jesu lite skupine u svom kasnorimskom okruženju dugoročno mogle ili željele očuvati vlastiti identitet - možda su već tijekom kasne antike bile uglavnom asimilirane

• Je li taj oblik migracije - tj., naseljavanja barbarskih vojnih odreda - trajnije mijenjao etničku strukturu stanovništva na rimskom tlu od pojedinačnih migracija?

• Vojskovođe barbarskog podrijetla nisu ostvarili karijere u Carstvu samo na čelu vlastitih ratničkih skupina, nego i pojedinačno u redovnoj rimskoj vojsci

• U prvoj polovini 4. stoljeća postigli su prije svega vojnici s jugozapadnonjemačkog područja, tj. alamanskog podrijetla, visoke položaje u rimskoj vojnoj hijerarhiji; u drugoj polovini 4. stoljeća njih su potisnuli prvenstveno časnici franačkog podrijetla

• Vrhovni zapovjednici vojnih snaga, vojskovođe ( magistri militum ), sve su više od kraja 4. stoljeća zamjenjivali cara kao stvarni vlastodršci

• Tijekom 5. stoljeća je naposljetku od vojskovođa polazilo manje ili više trajno stvaranje kraljevstva

• Tako je Odoakar najprije služio u osobnoj straži cara Antemija prije nego što je 476. svrgnuo posljednjeg cara Zapadno Carstva Romula Augustula. Potom su ga

njegovi vojnici uzdigli za „kralja Italije“ kojom je uspješno vladao desetljeće i pol dok 493. nije podlegao gotskom kralju Teoderiku.

• I za prvog povijesnog uhvatljivog predstavnika kaljevske dinastije Merovinga, kralja Hilderika, rimska je služba tvorila ishodište, naime, vrhovno zapovjedništvo u sjevernogalskoj provinciji Drugoj Belgici (Belgica Secunda).

• Hilderik (umro 481./482.) prvi je povijesno utvrđeni predstavnik franačke kraljevske obitelji Merovinga. Nepoznato je kad se rodio. Od 460-ih godina pojavljuje se u izvorima kao kralj i franački vojni vođa u sjevernoj Galiji. Zajedno s rimskim generalima borio se, među ostalim, protiv Vizigota i Sasa.

• U pravilu su rimski pisci bilježili barbarske seobe samo onda kad su ona bila od važnosti za političku sigurnost

• No mora se računati s tim da su se uvijek iznova doseljevale osobe i manje skupine u pogranična područja

• Radna je snaga u antici bila vrijedna i stoga je zacijelo bila dobrodošla• Koji je bio opseg tog doseljavanja i je li ono u kasnoj antici dovelo do toga da se

presudno promijeni etnička struktura i kulturno obilježje određenih pograničnih prostora, nažalost, nije poznato

Velike invazije• Snažnije nego upravo opisano naseljavanje čitavih barbarskih skupina i pojedinačnih

osoba, koje je slijedilo uz dozvolu rimskih vlasti, našu sliku o seobi naroda oblikuju silni seobeni valovi

• Mnoge je imperij mogao uspješno suzbiti - recimo, upad jedne velike gotske skupine pod radagaizom 406. u Italiju ili pohod Huna u Galiju 451. - u drugim slučajevima su prodrli napadači trajnije ostali na rimskom tlu, tako Vandali, Svevi i Alani koji su se 406. prebacili preko Rajne

• Drukčije nego u tradicionalnoj predodžbi jedne „germanske seobe naroda“ nisu se barbarske invazije nipošto pak ograničavale na područja na Rajni i Dunavu

• Iz Škotske i Irske provaljivali su Skoti i Pikti u Britaniju i na kontinent.• U sjevernoj Africi su plemena Maura uvije iznova prelazila granicu Carstva. Ovome

se pribrajaju skupine koje su već odavno bile naseljene Carstvu, ali su u kasnoj antici uzrokovale iste probleme kao i strana barbarska plemena.

• Najpoznatiji primjer takvih „unutrašnjih barbara“ su Izaurijci iz nepristupačne planinske oblasti na jugu Male Azije. Barem ih je prijestolničko stanovništvo u Konstantinopolu smatralo barbarima; njihove pobune potkraj 5. stoljeća car je Anastazije dao ugušiti.

Groblja na redove - svjedočanstvo germanske doseobe?

4.predavanje

• Sredinom 5. stoljeća u mnogim se oblastima srednje i zapadne Europe pojavio novi oblik pokapanja, tzv. groblja na redove.

• Prozvana su po karakterističnom redanju grobnih jama koje se doduše ne može opaziti kod svih grobalja ovog tipa.

• Uobičajeno su se mrtvi ukapali bez spaljivanja, bilo u jednostavne zemne grobove ili u lijesove odnosno drvene grobne komore.

• Grobne jame bile su usmjerene duž osi zapad-istok tako da su preminuli mogli motriti izalazak Sunca.

• Relativno često nalaze se prilozi koji se razlikuju već prema spolu.• Mnogi grobovi muškaraca sadrže mač, koplje i štit.

• Ženama se često prilagao nakit.• Jelo i piće se uobičajeno prilagalo pripadnicima oba spola.• U većini grobova opstali su jedino metalni i keramički nalazi, samo u rijetkim

slučajevima sačuvali su se i ostaci odjeće i drugi grobni prilozi od organskog materijala.

• Groblja na redove pronalazimo u velikom broju u širokom pojasu od današnje sjeverne Francuske preko Belgije, južne Nizozemske, Porajnja, Švicarske i južne Njemačke do Gornje Austrije. Slična groblja pojavila su se otprilike istovremeno u istočnoj Engleskoj, središnjoj Španjolskoj i na srednjem Dunavu.

• Dugo se vremena smatralo da su se u grobljima na redove gotovo isključivo pokapali doseljenici iz Germanije zbog čega se u njima vidio dokaz opsežnih seobenih pokreta.

• Danas ih se drukčije procjenjuje: većina obilježja grobalja na redove ima korijene u kasnorimskom ukapanju. Tu su grobovi s tijelima usmjerenja zapad-istok bili sasvim uobičajeni, dok je u Germaniji iz doba seobe naroda prevladavao paljevinski ukop.

• Druga obilježja, naročito ukapanje u odjeći ukrašenoj fibulama i s priloženim oružjem, su novine iz druge polovine 5. stoljeća

• Ni za to nije moguće naći uvjerljive uzore u Germaniji. Naposljetku, ukupna rasprostranjenost grobalja na redove prije upućuje na kasnorimsko područje: nalaze se potpuno predominantno na nekadašnjem rimskom tlu.

• Sve ovo upućuje na to da korijeni grobalja na redove treba tražiti u kulturno šarolikoj sredini kasnorimskih pograničnih oblasti. Na njima su vrlo vjerojatno pokapani nekadašnji rimski stanovnici ovih područja kao i ljudi koji su se doselili iz Germanije. Ove posljednje je doduše samo rijetko moguće nedvojbeno identificirati.

Podunavske provincije

• U vremenu seobe naroda područje na srednjem i donjem Dunavu nalazilo se u žarištu. Ondje su rijeku prešli Goti, odatle su Huni pljačkali Balkan i dospjeli sve do Galije. Iz srednjeg Podunavlja su naposljetku krenuli i Langobardi u Italiju.

• Područja sjeverno od donjeg Dunava u današnjoj Rumunjskoj i Ukrajini nisu bila samo razmjerno gusto naseljena, nego i otvorena stepskom prostoru na Istoku na kojem su velika ljudska mnoštva mogla brzo napredovati.

• Pokreti konjanika ratnika jedva da su se mogli kontrolirati u ovom prostoru kojem, kao zapadna predstraža, pripada i Panonska nizina.

• Na rimskoj strani podunavske granice otežavale su često nepristupačne planine južnoga Balkana brze vojne operacije.

• Osim toga, problemi koordinacije rimske uprave sprečavali su obranu od barbara budući da je Balkanom tekla i granica između Istočnog i zapadnog Rimskog Carstva.

• Nisu uvijek različiti vladari osjećali izrazit poriv da svojim kolegama iz druge polovice Carstva budu vojno na pomoć.

• Naročito žestoki bili su barbarski upadi preko donjeg Dunava jer je udaljenost do prijestolnice Istočnog Rimskog Carstva u Konstantinopolu bila relativno mala.

• Tako je Durostor (Durostorum, današnja Silistra u Bugarskoj), gdje su 376. velike gotske skupine prešle Dunav s dozvolom Rimljana, bio svega jedva 600 kilometara kopnom udaljen od Konstantinopola.

• Iz tog je razloga prijestolnica, koja je prve zidine dobila još pod carem Konstantinom I., utvrđena u kasnoj antici još jedanput. Između 408. i 413. - pod carem Teodozijem II. - podignute su Teodozijeve zidine duge 6,5 km kojima je površina Konstantinopola bila znatno povećana.

• Više od tisuću godina one su tvorile nesavladiv branik protiv svih pokušaja osvajanja - tek je sulatnu Mehmedu II. uspjelo 1453. na silu osvojiti grad.

• Podunavski prostor nije tek u kasnojantici dobio veliku stratešku važnost, nego ju je imao već u prethodnim stoljećima - austrijski povjesničar Roland Steinacher s pravom je o njemu govorio kao o vojnom vježbalištu rimskog imperija.

• Uvijek iznova je ovdje dolazilo do vojnih sukoba - kako s vanjskim neprijateljima, tako i u građanskim ratovima.

• Osim toga, carstvo je novačilo naročito u 3. stoljeću mnoge vojnike iz podunavskih provincija.

• Te čete nisu samo tvorile znatan dio rimske vojske, nego su neki časnici iz ove regije nakon blistavih vojnih karijera dospjeli čak i na carsko prijestolje.

• Car Dioklecijan potjecao je iz Dalmacije,• njegov sucar Maksimijan Herkulije kao i njegovi nasljednici Galerije i Konstantin

I. došli su na svijet u današnjoj Srbiji. [Maksimijan Herkulije se rodio u okolici Sirmija, Konstantin u Najsu-Nišu, međutim Galerije se, prema rimskim izvorima (Eutropije), rodio u okolici Serdike-Sofije, iako neki misle da bi potjecao iz Feliks Romulijane- Gamzigrada blizu Zaječara u Srbiji, gdje je sagradio sebi palaču.]

• Čak i u 5. stoljeću je vojnicima iz podunavskih provincija stajala otvorena karijera u Carstvu - vojskovođa Aecije rodio se u Durostoru (Silistra u Bugarskoj).

• Od posljednje trećine 4. stoljeća situacija se u odnosu na prošla stoljeća promijenila utoliko što je Carstvo uvijek iznova novačilo čitave odrede pod njihovim vlastitim vođama.

• Oni su bili brže uporabljivi nego regularno unovačene čete i, bar kratkoročno, zacijelo i jeftiniji.

• Pokretani su protiv unutrašnjih rimskih suparnika i ustanika kao i protiv barbarskih skupina s ove i one strane rimskih granica.

• U opreci prema ranijim stoljećima rimska je uprava uvijek sve više zanemarivala svoju tradicionalnu maksimu da barbarske odrede stacionira što je moguće dalje od prostora gdje su unovačeni.

• Mnogi ti odredi poput Alarikovih Gota ili Gajzerikovih Vandala desetljećima su operirali na rimskom tlu, dijelom u službi Rima, no dijelom u otvorenom ratu s rimskom vlašću.

• Njihovo je lutanje završilo tek kad su se trajno naselili na određenom području imperija (Vandali) ili kad su od rimske vlasti dobili doznačeno određeno područje (Goti).

Promjene• Na kraju seobe naroda svijet je na prvi pogled izgledao drukčije nego u prethodnoj

epohi.• Čitavo Zapadno Rimsko Carstvo raspalo se na niz manjih kraljevstava koja su

imena dobila po barbarskim plemenima.• Salijski Franci u sjevernoj Galiji, Burgundi u jugoistočnoj Galiji, Vizigoti u

jugozapadnoj Galiji i većem dijelu Hispanije, Svevi u sjeverozapadnoj Hispaniji, Vandali (s Alanima) u sjevernoj Africi, Odoakrovi Germani u Italiji i potom u Dalmaciji, a nakon njih Teoderikovi Ostrogoti, Rugijci u Noriku dok ih nije porazio Odoakar te romanizirani Briti u Britaniji.

• Pri pobližem razmatranju bile su ipak mnoge strukture u tim državama i dalje oblikovane rimski.

• Tzv. barbarska prava, leges, stahala su u tradiciji rimskog vulgarnog prava, a ne nekog „germanskog prava“.

• U mnogim su regijama nastavile postojati rimske upravne strukture.• Naročito su rimske gradske općine, civitates, nastavile živjeti u širokim dijelovima

nekadašnjeg zapadnog Carstva kao crkvene jedinice - biskupske dijeceze.• Kršćanstvo i Crkva imali su nadalje istaknuti društveni položaj.• Svi su barbarski kraljevi bili orijentirani na suradnju i administrativnu pomoć klera.• U skladu s tim je prelazak na [pravovjerno] kršćanstvo bio višestruko presudan korak

za uspješno osnivanje države na rimskom tlu.• Ponekad su barbarski kraljevi bili potaknuti da odustanu od arijanske vjeroispovijesti

koju su donijeli u zemlji i prijeđu sa svojom pratnjom na katoličanstvo • Bez obzira na neke kontinuitete kraj Rimskog Carstva i etabliranje barbarskih država

sljednica donijeli su sa sobom dramatične promjene.• Tako su se, recimo, temeljito promijenile jezične strukture: latinski je doduše nastavio

živjeti kao mjerodavni sakralni i upravni jezik,• no u svakodnevici su ga u ranom srednjem vijeku zamijenili novi, romanski jezici

koji su se razvili iz regionalnih varijanti kolokvijalnog latinskog.• U Porajnju, južnoj Njemačkoj i Engleskoj nametnuli su se germanski jezici. • K tome su stariji regionalni jezici dalje živjeli, naročito keltski jezici na zapadu

Britanije, baskijski u današnjoj sjeveroistočnoj Španjolskoj i jugozapadnoj Francuskoj ili berberski dijalekti u sjevernoj Africi.

• Ukupno je novi svijet bio snažnije vojno obilježen nego društvo iz rimskog carskog doba

• Čak i kad su barbarski vojnici po uzoru na rimske elite težili za tim da gomilaju zemljoposjed, u kasnoantičkoj borbi za moć između vojnih i civilnih elita pobijedili su naposljetku ratnici.

• Već u kasnoj antici je vojnički obojeni stil života očito jako privlačio ne samo mnoge pripadnike rimskih elita, nego i šire krugove stanovništva.

• Iz arheološkog gledišta nebrojeni grobovi s oružjem koji se mogu naći od poodmaklog 5. stoljeća na nekadašnjoj sjevernoj periferiji imperija upečatljiv su dokaz tomu.

• Neovisno o tome jesu li svi muškarci pokopani s oružjem u životu zaista bili vojnici - u smrti su takvima bili predstavljeni.

• Ukupno su države sljednice bile bitno manje centralistički orijentirane nego prije Rimsko Carstvo i time s jedne strane fleksibilnije, ali s druge strane sklonije političkim krizama.

• U ekstremnom slučaju mogao je niz neuspjeha jedne kraljevske kuće dovesti do toga da su neko kraljevstvo ili etnička skupina brzo netragom nestali, kao na primjer Heruli ili Gepidi.

• U osnovi je pravo u ranom srednjem vijeku bili osobno i teritorijalno vezano, što znači da se pravna pripadnost određivala prema mjestu rođenja, a ne podrijetlu roditelja.

• U skladu s tim ljudi koji su tijekom 6. stoljeća rođeni na području valjanosti franačkog prava, lex Salica [Salijskog zakona], sjeverno od Loire i zapadno od Rajne, sve više postajali Francima.

5. predavanje

Goti, Huni i ostala plemena u dunavskim provincijama i na prostoru Crnog mora• Dunavska je granica bila naročito nemirna oblast zbog sukoba s Dačanima,

Markomanima i drugim plemenima već tijekom prvog rimskog carskog stoljeća.• Takva je ostala i u kasnoj antici.

• Sjeverno od donjeg toka Dunava, na zapadnoj obali Crnog mora, dakle u današnjoj Rumunjskoj, Moldaviji i južnoj Ukrajini, živjele su u 3. i 4. stoljeću različite gotske skupine.

• Više od dvjesto godina kasnije povjesnik Jordan je te različite entitete podijelio na dvije velike cjeline: Vizigote i Ostrogote.

• U 3. i 4. stoljeću, pored preteča kasnijih glavnih skupina, živjele su raznovrsne gotske grupe pod različitim vođama.

• Još dugo prije velike seobe naroda, u 3. stoljeću, odvažnim su akcijama postali tema.• Poduzimali su uspješne pljačkaške pohode sve do Egeja i južne obale Crnog mora.• Godine 251. poginuo je rimski car Decije u bitki protiv Gota.• Skupine s gotskim imenom razvile su se u ovom vremenu u dominantnu snagu u

okviru raznolikog barbarskog okruženja s desecima različitih plemenskih grupa zapadno i sjeverno od Crnog mora.

Gotske skupine• U 4. stoljeću jasnije su se formirale dvije gotske skupine. Greutunzi (Greutunghi)

živjeli su sjeverno od Crnog mora.• Prema mnogo kasnijem Jordanovom prikazu njihovo je obilježje bilo snažno ratničko

konjaništvo.• Kao istaknutog vladara te gotske skupine izvori navode kralja Ermanarika koji je

prema povjesnici Amijana Marcelina počinio samoubojstvo nakon poraza od Huna 375. i sloma svog kraljevstva.

• Sjeverno od Dunava i zapadno od Crnog mora, dakle prije svega na području današnje Rumunjske, živjeli su Goti zvani Tervinzi (Tervingi) koji su od 332. godine bili u ugovorom definiranom partnerskom odnosu s Rimskim Carstvom.

• Stajali su pod vodstvom suca (iudex) - na kraju je tu službu obnašao Atanarik.• O životu na tervinškom području mnoštvo podataka pruža Pasija Sv. Sabe koji je

podnio mučeništvo 372. godine u jednom progonu kršćana koje je zapovjedio Atanarik. Njegov životopis izvješćuje o sukobima koje je prodor kršćanstva unio u tradicionalno gotsko rodovsko društvo.

• Središnji lik kršćanske misije na gotskim područjima bio je biskup Wulfila koji je za gotski jezik razvio pismo temeljeno na grčkom alfabetu i prošireno runskim slovima.

• Do 375. godine živjele su tervinške skupine u nenapetom odnosu s Rimskim Carstvom. [Doduše, trajao je rat od 367. do 369., Goti su tu i tamo znali upadati na rimsko područje, a krajem 340-ih dogodio se veliki incident razriješen pregovorima.]

• Ovo potvrđuje arheologija u toj regiji koja pokazuje snažne rimske utjecaje.• Arheološki je sjeverno od Dunava i Crnog mora u 4. stoljeću dominirala tzv.

černjahovsko-sîntanademureška kultura koju karakteriziraju groblja s paljevinskim i kosturnim ukopima te osobitosti materijalne kulture - među ostalim, keramika i dijelovi nošnje. Iskapanja u naseljima pokazuju da su osnovu života primarno tvorili uzgoj stoke i poljoprivreda. K tome su se stanovnici bavili raznovrsnom obrtničkim djelatnostima i trgovinom.

• Doduše, Goti nisu bili jedine populacijske skupine koje su u 3. i 4. stoljeću bile naseljene na rubu Crnog mora i sjeverno od Dunava.

• Tijekom doba velike seobe naroda sve su više ulogu igrali Heruli koji su u 4. stoljeću formirali kraljevstvo na Azovskom moru.

• Oko sredine 4. stoljeća Got Ermanarik podvlastio je to kraljevstvo, koje je potom, s greutunškim Gotima, palo pod hunsku vlast.

• Pisani izvori navode mnoge druge skupine, čija je točna naseobinska područja teško odrediti na prostoru između Crnog mora i oblasi sjeverno od srednjeg Dunava, među

ostalima Skire na Crnom moru, Gepide u Karpatskoj kotlini, Vandale Hazdinge na panonskom prostoru i Rugijce u srednjem Podunavlju.

• Tradicionalno se obje najvažnije gotske skupine u njemačkom jeziku označavaju kao Westgoten i Ostgoten, u prijevodu na hrvatski, Zapadni Goti i Istočni Goti.

• Međutim ti pojmovi u ovom obliku nisu povijesni. Najstarija poznata imena za obje skupine glase Vesi/Tervingi i Ostrogothi[zapravo Austrogothi]/Greutungi.

• Nedugo nakon 400. postojao je još samo suprotstavljeni par Vezi i Ostrogoti.• Tek je Kasiodor u 6. soljeću stvorio analogne forme Vizigoti za Gote u

Galiji/Hispaniji i Ostrogoti za italske Gote.• Pojmovi Zapadni i Istočni Goti su naprotiv novovjekovne tvorbe, pri čemu naročito

pojam „Zapadni Goti“ (Westgoten) navodi u zabludu budući da Vizigoti znači „dobri/plemeniti Goti“.

• Zbog toga se i u njemačkoj znanosti sve više koriste izvorne oznake Ostrogoti i Vizigoti.

Ptica – simbol duše• U širokoj uporabi u dekoriranju predmeta• Neke od vrsta jasno prepoznatljive na arheološkim predmetima• Pojedine vrste specifične za pojedino arheološko razdoblje• Čovjek u odnosu prema prirodi oblikuje svakodnevni, svečani i religijski život• Motivi preuzeti iz flore i faune daju posebno značenje i naglasak određenom predmetu• Ptice rano postaju jedan od omiljenih motiva• Simbolika ptica je vrlo kompleksna• Raširena cijelim diljem svijeta sve do današnjih vremena• Ptica - Simbol duše odvojene od tijela, predstavlja duhovni život, ali i magijske

nadnaravne moći. Privlači dobre savjetnike, dovodi do viših stanja svijesti.• Za Vikinge i Gote, ptice grabljivice su bile simboli osvajanja• Odin i drugi nordijski bogovi su često u pratnji gavrana. Smatrali su ga osobito

mudrom i pametnom pticom. Gavran i vrane su često povezani sa šamanima i vračevima.

• Let je simobol putovanja duše u budućnost• Prikazi ptica na gotovo svim vrstama predmeta• Svakodnevna uporaba, nakit, vojna oprema, kompozicije struktura i arhitektonskih

elemenata /crkveni namještaj, mozaici, freske…/• Ptica može biti dio prikaza ili su predmeti u potpunosti izrađeni u liku ptice

Ptice posrednici između neba i zemlje• Ptice – uzori za religijsku umjetnost i simbole• Krila – znak božanskog poslanja• Nema svaki predmet s prikazom ptica religijsku ili mističnu simboliku• Jedna ptica nema jedno simboličko značenje• Ptice su vrlo važan čimbenik ljudske prehrane• Kršćanstvo• Brojni simboli• Simbol krilatog bića – duše• Predmeti su brojni• Omiljeni su i mali predmeti – igle, ptičje fibule

Seoba naroda• Česta uporaba životinjskih motiva

• Stilizirani prikazi fantastičnih životinja i cikada• MOTIV PTICE GRABLJIVICE• Prikazi: • Samo glava s naglašenim kljunom • Ptica prikazana u cijelosti • Kopče, fibule, igle, …Na ovim prostorima najviše se povezuju uz Istočne Gote i

Gepide• Fibule, kopče, pektorali,…• Simboličko značenje nakita• Podrijetlo u srednjoazijskoj stepskoj tradiciji koja prodire na europski prostor• ORAO > upićuje na vrhovnog boga Odina• Kopče s jednom većom glavom ptice grabljivice nazivaju se orlovskim kopčama• Činile su sastavni dio ženske nošnje• Nosile su se pričvršćene na pojasu• Jedinstvena je ona pronađena u Kninu• Inače su rijedak nalaz na Podunavlju• Najviše ih potječe s područja današnje Ukrajine – s obala Crnog mora• Orao kao rimski, kasnije kršćanski simbol, izvrsno se uklopio u germanski svijet

tijekom njihova prodiranja na Zapad• Rani srednji vijek• Sakralno graditeljstvo• Zabati, ciboriji, pluteji• Trokutasti zabati oltarnih pregrada na području Dalmacije • Dalmatinska predromanika nastaje na starokršćanskom nasljeđu• Križ i ptice• Bjelobrdska kultura – iznimka• Ptice tijekom cijelog srednjeg vijeka dekorirale i nošnju, a ne samo nakit• Tkanine, pećnjaci, keramika, arhitektura, knjige, …• Iznimka – RODE – smatrane su nečistima pa je papa Zaharija zabranio njihovu

konzumaciju u 8. st.Močvarice

• Brončana preslica, Sisak, 5.-6. st.• Fibula, Novi Banovci, 4.-5. st.

Pjevice• Igla, Sisak, 4.-5. st.• Fibula, Sisak, 4.-5. st.

Grabljivice• Motiv ptice grabljivice obilježava vrijeme seobe naroda• Prikaz samostalno ili ne• Naglašen kljun• Motiv raširen u načinu uporabe i prostorno• Ukrasni oblici na istočnogermanskim (Istočni Goti, Gepidi) te reducirano na

zapadnogermanskim (Merovinzi) metalnim predmetima koji se posebno vežu uz žensku nošnju 5. i 6. Stoljeća

• Primjeri: Han Potoci, Mostar, BiH, 6. st., pektoral pa okolica Batajnice, Srijem, 6. st., kaciga tipa Baldenheim pa Fibula, Sisak, 6. st. pa Fibula, Novi Banovci, Srijem, 6. st.

6. predavanje

Bitka kod Hadrijanopola• Amijan Marcelin opisuje bitku kod Hadrijanopola kao epohalni događaj: osim

razornog rimskog poraza kod Kane 216. g. pr. Kr. protiv Kartažanina Hanibala, nigdje u analima nema spomena tako ubojitog obračuna.

• Kobni ishod bitke pripisuje nepromišljenom postupku cara Valenta.• Izvidnička jedinica Rimljana navela je premalenu snagu protivnikovih četa. To je

navelo Valenta na brzi napad. Nije pričekao čete Zapadnog Carstva pod carem Gracijanom koje su već pristizale u pomoć. Valent i neki njegovi savjetnici nisu željeli dijeliti pobjedu nad barbarima u koju su sigurno vjerovali s Gracijanom.

• Ujutro 9. kolovoza 378. pokrenuli su se sa svojom vojskom od Hadrijanopola (d. Edirne u europskom dijelu Turske) iz smjera protivničkog logora koji je bio postavljen u obliku kolnog utvrđenja. Oko podneva dosegli su neprijateljsku vojsku, gladni iscrpljeni od vrućine.

• Vođa Gota i njihovih saveznika, Fritigern, otezao je s početkom bitke jer Alatej i Safraks sa svojim geutunškim (i alanskim) konjanicima još nisu bili stigli do vojske.

• Početak bitke označio je nekoordinirani napad jedne rimske jedinice.• Amijan Marcelin opisuje bitku koja je uslijedila slikovitim riječima: lijevo krilo

carskih četa mogla je isprva napredovati i borbom gotovo probiti do gotskih kola. Tada su se međutim na bojištu pojavili geutunški konjanici i nasrnuli rimskim napadačima na leđa. Rimska konjica nije došla u pomoć pješaštvu pa su njegova krila bila bez zaštite izručena napadima. Nakon duge obrane izbila je u rimskoj vojsci panika - prema Amijanu Marcelinu, samo ih je trećina uspjea pobjeći, ostali su pali na bojištu.

• Među poginulima bio je sam car Valent zajedno s dvojicom vojskovođa i brojnim drugim dostojanstvenicima.

• Rimsko Carstvo je unutar svojih granica izgubilo veliku bitku - Goti su u Carstvu postali faktor moći koji je trebalo uzeti za ozbiljno.

Kratka kronologija razračuna između Carstva i Gota u 4. Stoljeću• 315. pobjeda nad tervinškim Gotima i Sarmatima (Konstantin I.)• 323. rat protiv tervinških Gota• 332. 20. travnja, pobjeda nad Gotima (Tervinzi, Taifali, Karpi) Konstantina II. na

donjem Dunavu; savez između gotskog kralja Arijarha i Konstantina I. (primanje 40 000 tervinških Gota u federatski status prema Jordanu)

• 367.-369. prvi gotski rat (Valent)• 375. poraz vizigotskoga vladara (iudex) Atanarika koji se povlači u Karpate• 376. dio tervinških Gota pod Fritigernom i Alavivom pojavljuje se na Dunavu;

savez sa Carstvom i dozvola naseljavanja u Trakiji; jesen 376. vjerojatno kod Durostora (Silistrija) Goti prelaze Dunav

• 377. rat između Gota i Carstva (uzroci: teškoće u opskrbi, nepovjerljivost, zloporabe);

• Gracijan zarobljenim Gotima i Taifalima daje zemlju u Padskoj nizini• 378. drugi gotski rat i pogibija Valenta kod Hadrijanopola• 379. objavljena pobjeda nad Gotima, Alanima i Hunima u Carigradu (Teodozije I.)• 380. naseljavanje greutunških Gota, Alana i Huna pod Alatejem i Safraksom u

Panoniju (Gracijan);

• pohod protiv tervinških Gota (Teodozije I.)• 381. dolazak Atanarika u Carigrad i njegova smrt• 382. savez s tervinškim Gotima koji dobivaju prostor za naseljavanje u Trakiji• 386. pobjeda nad greutunškim Gotima koji su pod Odotejem pokušali prijeći donji

Dunav; Odotejeva pogibija, a preživjeli Goti naseljeni u Frigiji• 388. sudjelovanje tračkih Gota i panonskih Gota, Alana i Huna u pohodu Teodozija

I. protiv carskog uzurpatora Magna Maksima• 389.-391. nemiri i bune Gota u Makedoniji i Trakiji• sudjelovanje tračkih Gota i panonskih Gota, Alana i Huna u pohodu Teodozija I.

protiv carskog uzurpatora Eugenija; Alarik je zapovjednik tračkih (tervinških) Gota u Teodozijevoj vojsci; Stilihon ga odmah vraća; on pljačka balkanske pokrajine jer smatra da nije dobio što ga ide

• 395. Alarik pustoši Grčku; imenovan za magistra militum per Illyricum (vojnim zapovjednikom Ilirika)

• 399. greutunški Goti pod vođom Tribigildom dižu ustanak u Frigiji; Tribigild se sporazumio s Gotom Gainom, istočnorimskim vojskovođom koji je upućen protiv njega; prelazi u Trakiju, gdje ubrzo pogiba

Carstvo Huna• Od 375. vladali su Huni cijelim prostorom stepe sjeverno i zapadno od Crnog mora do

Dunava.• U prvim desetljećima nalazili su se pod upravom iše regionalnih knezova, među

ostalima Uldina koji je stajao na strani rimskog cara protiv Gaine (istočnorimski vojskovođa gotskog podrijetla koji se 399.-400. sukobio s Carstvom) ili Radagaiza (gotski vođa velike ratničke skupine skupine koja je 405.-406. provalila u Panoniju sve do Italije). U prvim desetljećima 5. stoljeća pomicalo se središte hunske moći stalno od Crnog mora prema zapadu u Karpatsku kotlinu.

• Početkom 440-ih godina Huni su se zaletjeli u prvi veliki udar na Carstvo.• Orobili su niz velikih gradova na dunavskoj granici, među njima Singidun (Beograd,

Srbija) i Najs (Niš, Srbija).• Godine 447. Atila, koji je dvije godine prije ubio brata, prodro je do okolice

Konstantinopola, potukao rimsku vojsku, osvojio Marcijanopol (Devnja, Bugarska) i dospio do Egeja.

• Istočni je Rim morao sklopiti mir pod nepovoljnim uvjetima.• Iscrpan izvještaj istočnorimskog diplomata Priska o putovanju poslanstva na Atilin

dvor nudi dobru sliku o njegovoj rezidenciji između Dunava i Tise. Riječ je bila o drvenoj palači s kulama i palisdama okruženoj manjim zdanjima za žene i ljude iz pratnje.

• Hunski je dvor gozbe održavao u dvorani u kojoj je na sredini stolovao Atila dok su gosti sjedili na stolcima duž zidova.

• Palača je bila jedan od najvažnijih komunikacijskih centara ondašnjeg svijeta. Ovdje stvorene mreže određivale su kasnije još desetljećima sudbinu rimskog svijeta.

• Atila je vladao nad narodima najrazličitijeg podrijetla, među inima Gotima, Gepidima, Herulima i Skirima.

• Na dvoru su se govorili hunski, gotski, latinski, grčki i drugi jezici. Samo Atilino ime germanskog je podrijetla i znači „mali otac“. Gotske su skupine preživjele na crnomorskom prostoru čak i doba hunske vladavine, među njima prije svega Goti na Krimu, poznati u 6. stoljeću kao Tetraksiti. Još u 16. stoljeću je Francuz Ghislain de Busbecq [Gislen de Büsbek] našao ostatke gotskog jezika na Krimu.

• Stanovništvo pod Atilinom vladavinom bilo je najvećim dijelom sjedilačko i živjelo je u selima.

• Društvenu strukturu hunskog carstva oblikovala je snažna konkurencija suparničkih ratničkih skupina.

• To se, među ostalim, vidi i po izuzetnoj važnosti prestižnih darova koji su u velikom broju izišli na svjetlo dana u grobovima i ostavama.

• Grobni nalazi pritom pokazuju da je moda u hunskom carstvu sjedinjavala utjecaja iz različitih regija: osim snažnih obilježja sa sredozemnog prostora, i elemente s crnomorskog područja.

• Mnogi predmeti upućuju na izvore sve do središnje Azije, poput takozvanih hunskih brončanih kotlova koji su rasprostanjeni od Galije do Kine ili takozvanih nomadskih ogledala.

• Jako raširena je osim toga bilo i izobličavanje lubanje, njezino umjetno produživanje dugotrajnim zamatanjem glave u doba rasta. Izvan hunskog carstva taj se običaj prakticirao i na tirinškom, alamanskom i burgundskom prostoru.

• Atila (umro 453.) najpoznatiji je hunski kralj. Godine 434. naslijedio je strica Rugu sa starijim bratom Bledom. Do 445. vladali su zajedno, ali je Atila tada dao ubiti Bledu.

• Iz Panonske nizine vladao je Atila nad mnoštvom barbarskih skupina na istoku i jugoistoku Europe. Od Istočnog Rimskog carstva iznuđivao je sve veći danak.

• Njegov prodor na Zapad doživio je vrhunac 451. u bitci na Katalaunskim poljima.• Nakon njegove iznenadne smrti 453. carstvi Huna se brzo raspalo.

Atilina vojska• Atilino je carstvo nudilo velike mogućnosti častohlepnim ratnicima rimsko-barbarskog

društva u pograničju.• Njegov dvor bio je pravo stjecište ambicioznih vojnika koji su stajali u uskoj povratnoj

sprezi s vojnom elitom Rimskog Carstva.• Na Atilinom dvoru su na primjer boravili očevi trojice vladara koji su slijedili jedan za

drugim: Orest, otac posljednjeg zapadnog cara Romula Augustula (475.-476.), Edika, otac Odoakra, (476.-493.) i Tiudimir, otac gotskog kralja Teoderika Velikog (493.-526.). Doduše, ravnotežu moći u hunskom carstvu održavali su jedino vanjskopolitički uspjesi i neprekinuti dotok zlata i prestižnih dobara.

• Kad je istočnorimski car Marcijan 450. obustavio isplatu danka, Atila se okrenuo protiv zapada: 451. umarširao je s velikom vojskom u Galiju.

• Osim hunskih konjanika, protiv Zapada su s Atilom nastupili i greutunški Goti, Gepidi, Rugijci, Skiri, Heruli i Sarmati.

• Njemu nasuprot stajao je rimski vojskovođa Aecije koji je imao dobre veze kod Huna i nekoliko je godina u mladosti proveo kao talac na hunskom dvoru.

• Aecije je uspio zajedno s vizigotskim kraljem Teoderidom (Teoderikom I.) izvesti na bojno polje protiv Atile veliku vojnu silu sastavljenu od rimskih, gotskih, franačkih i burgundskih četa.

• U rano ljeto 451. vođena je na Katalaunskim poljima kod Troyesa (Francuska) bitka [Točnije kod mjesta Maurika nedaleko od Troyesa]. Unatoč pogibiji gotskog kralja Teoderida, nijedna od dviju strana nije uspjela sebi upisati pravu pobjedu.

• Arilino povlačenje na istok označilo je prekretnicu u hunskoj povijesti.• Sljedeće je godine Atila doduše još upao u Italiju i opljačkao više sjevernoitalskih

gradova, među ostalima Akvileju, Milano i Paviju, no potom se opet vratio, a da nije napao Ravenu ili Rim niti pokazao volju trajnije se smjestiti na rimskom području.

• Atilina je vladavina prešla zenit.• Istočni Rim je nadalje odbio tribut i prodro s istoka na hunsko područje.

• Balkanske provincije bile su iscrpljene, navale na Galiju i Italiju naposljetku su propale. Već 453. umro je Atila u noći svoje svadbe s Gotkinjom (H)ildiko od udara kapi.

Novi poredak u Podunavlju• Nakon Atiline smrti brzo se raspala Atilina koalicija.• Gepidi, Goti i druga plemena odbila su slijediti njegove sinove.• U bitki na rijeci Nedao 454. pobijedili su Gepidi pod svojim vođom Ardarikom - uz

podršku Skira, Rugijaca, Herula, Sveva i drugih odreda - presudno Hune pod vodstvom Atilina sina Elaka.

• Ostatak Huna stupio je u rimsku carsku službu, povukao se natrag na istok ili se priključio drugim plemenima.

Rugijci• Umjesto velikog hunskog carstva stvoren je u Podunavlju niz manjih barbarskih

kraljevstava.• O njihovu položaju i opsegu izvori daju tek nepotpune vijesti.• Sjeverno od Dunava, u današnjoj Austriji, kraljevstvo su osnovali Rugijci.• O njihovoj smo vladavini razmjerno dobro obaviješteni jer o Rugijcima mnogobrojne

podatke donosi Životopis sv. Severina.• Prema tom izvoru, Rugijci su doduše uvijek iznova pritiskali rimsko stanovništvo

južno od Dunava, no u globalu su prije djelovali u njihovu zaštitu.• Ipak je 488. dao njihovo krlajevstvo uništiti Odoakar, vladar Italije.

Heruli/Svevi/Sarmati• Istočno, na granici s Rugijcima, otprilike u današnjem češko-slovačkom pograničju s

obje strane Morave, etabliralo se kraljevstvo Herula.• Oni su prije hunske invazije obitavali u južnoj Rusiji, ali su ih Huni takoreći presadili

na zapad.• U današnjoj južnoj Slovačkoj postojala je nekoliko desetljeća kraljevstvo Sveva.• Zacijelo, između Tise i Dunava, nalazilo se naposljetku malo i kratkotrajno kraljevstvo

Sarmata.

Gepidi• U nekadašnje jezgreno područje hunske vlasti - Panonsku nizinu istočno od srednje

Dunava i u Transilvaniji - etablirali su se pobjednici u bitki na Nedau, Gepidi.• Doduše, nisu mogli ostvariti trajnu premoć.• Naprotiv, u dominantnu su silu iznova podigli gotski vojni odredi.• Godine 469. uspjeli su se u pobjedničkom boju na rijeci Boliji održati protiv koalicije

Gepida i drugih skupina.• Gotski ratnici nisu ipak tvorili jedinstveno vladarsku tvorevinu, nego su se podijelili u

dvije glavne skupine. Jedan odred koji je vodio Teoderik Strabon djelovao je u bliskom osloncu na istočnorimski carski dvor. Njemu je čak nakon duljih pregovora usojela čak dobiti zemlju u Trakiji.

• Druga skupina oko Tiudimira i njegova sina Teoderika [zapravo oko Valamira kao najstarijeg i dvojice njegove mlađe braće, Tiudimira i Vidimira] naselila se na temelju ugovornog sporazuma s Rimom u Panoniju. [Zapravo je Carstvo samo priznalo takvo stanje.]

Teoderik (Teodorik)• Teoderik Strabon, umro u jahaćoj nezgodi (pao je s konja na kola s oružjem pa ga je

probilo koplje) kratko prije izbijanja sukoba između njega i njegova imenjaka kojem je kasnija tradicija podijelila nadimak „Veliki“.

• Teoderik, Tiudimirov sin, sad je neograničeno vladao nad gotskim skupinama na Balkanu

• Doduše, nije mu uspjelo sklopiti zadovoljavajući sporazum s Rimskim Carstvom• U djetinjstvu i mladosti Teoderik je deset godina živio kao talac na carskom dvoru u

Konstantinopolu - otuda je poznavao intrigantnu igru za moć i prestiž na najvišoj razini iz vlastitog kuta

• Očito se nije želio zadovoljiti savezničkim kraljevstvom po uzoru na Vizigote u jugozapadnoj Francuskoj

• No narasle ambicije nije uspio ostvariti nasuprot ojačaloj istočnorimskoj vladi• Iz tog razloga za obje je strane bilo povoljno rješenje kad je Teoderik 488. Gote poveo

u Italiju• Ondje su postojali izgledi za novo vladavinsko područje koje je bilo bitno privlačnije

od svega što su Teoderik i njegova vojska mogli postići na Balkanu• Car Zenon je pak prepoznao mogućnost da se riješi Odoakra, nepokornog vlastodršca

u Italiji i zamijeni ga opunomoćenikom koji će barem nominalno priznavati vrhovništvo carskog dvora.

• Teoderikov pohod na Italiju nije ipak značio kraj istočnogotske nazočnosti na Balkanu• Štoviše, on je iz Italije u ime Konstantinopola vršio vlast nad svim preostalim

dijelovima imperija na Zapadu kojima su, osim sjevernoalpskih područja Recije i Norika, pripadale i Dalmacija i Panonija (potonje pokrajine tek nakon što su mu priznata osvajanja mirom s carem Anastazijem I. 510. godine)

Teoderikovo kraljevstvo Gota• Godine 489. stajao je novi gospodar na granici Italije• Teoderik se spremao protjerati Odoakra iz Italije i sam preuzeti vlast• Prvi put su u borbi za Italiju jedan nasuprot drugom stajala dvojica vladara barbarskog

podrijetla• Got Teoderik došao je, doduše, po nalogu Istočnog Carstva• Nakon ratnih pohoda na Balkanu sa svojim Gotima koji su prije bili naseljeni u

Panoniji sporazumio se 484. s istočnorimskim carem koji ga je imenovao vojskovođom i patricijem

• Godine 488. sklopio je s carem Zenonom dogovor po kojem je trebao oteti Odoakru vlast i umjesto cara vladati u Italiji.

• Teoderik je krenuo sa svojom vojskom pa je u kolovozu 489. došla prva pobjeda nad Odoakrom kod mosta na Isonciju (danas rijeka Isonzo)

• No potrajalo je još više od tri godine dok Teoderik nije opkolio Odoakra u Raveni. Obojica su kraljeva sada sklopili kompromis koji je opstao samo kratko: nekoliko dana poslije ubio je Teoderik vlastoručno svog suparnika i stekao samovlast nad Italijom

• Teoderik, nazvan „Veliki“ (rođ. 451/56, umro 30. kolovoza 526.)• Bio je kralj Ostrogota iz roda Amalaca• Pod njegovim su vodstvom Ostrogoti uspjeli osvojiti Italiju od Odoakra kojeg je

Teoderik svojeručno 493. ubio kako bi potom stvorio Ostrogotsko Kraljevstvo u Italiji• Teoderik je bio pametan vladar koji je znao kako uskladiti interese Rimljana i Gota u

Italiji

• Nakon poraza koji su tuluški Vizigoti doživjeli protiv Franaka, Teoderik je stekao kontrolu i nad preostalim Vizigotskim Kraljevstvom

• Umro je 526. godine i pokopan je u mauzoleju u Raveni koji je dao sagraditi• Teoderik je nastavio živjeti kao Dietrich von Bern (Ditrik Bernski) u mnogim sagama

srednjovjekovne poezije.

Goti i Rimljani• U Ostrogotskom Kraljevstvu Goti su činili neznatnu manjinu• Prema modernim procjenama, Teoderikova je vojska brojila oko 20.000 ratnika od

ukupnog broja od oko 100.000 osoba• Tomu treba pribrojiti vojnike i njihove obitelji prisutne u Italiji već pod Odoakrom i

ranije• Nasuprot njima stajalo je više milijuna Rimljana• Kao jedina vojna sila u zemlji Goti su ipak raspolagali velikom moći, ali su morali

pronaći način da trajno usuglase interese različitih skupina stanovništva• Ideologija Teoderikova i njegovih savjetnika, prije svih Kasiodora, uvijek je s tim u

vezi naglašavala rimski karakter gotske vladavine• Ova je misao tvorila osnovu snažnog kontinuiteta kasnoantičko-rimske kulture pod

gotskom vladavinom• „Rimljani“ i „Goti“ ne daju se stoga ni jasno razlučiti • Glavno obilježje Gota, koji su došli u Italiju kao heterogena vojnička gomila s

gotskom jezgrom, bila je njihova vojnička staleška svijest (ovo je inače teorija Patricka Amoryja, People and Identity in Ostrogothic Italy, 489-554)

• Vojništvo je određivalo njihov identitet jače nego etničko podrijetlo • „Goti“ su pod Teoderikom bili istoznačnica za vojsku Italije• Većina drugih državnih funkcija su naprotiv ostale u rukama civilna elita - to će reći

„Rimljana“• Kasiodor i Jordan k tome prenose gotske mitove o porijeklu koji zacijelo nisu sasvim

izmišljeni. Te povijesne pripovijesti čine vjerojatnim da je barem jedan dio ljudi iz Teoderikove pratnje koji su se doselili u Italiju posjedovao gotski identitet bogate tradicije.

• Stanovit broj gotskih rukopisa i papirusnih isprava iz Ravene čuva gotski jezik i pismo.

• Gotski je dakle bio živi jezik u Italiji, iako je u svakodnevnom životu višejezičnost sigurno bilo jako raširena.

• Mnogi Goti nosili su germanska imena.• Mnogo toga upućuje i da ih je vojnička odjeća razlikovala od rimskih civila.• Niz grobnih nalaza, prije svega iz ženskih grobova, pokazuje da su žene nosile osobitu

modu koja ih je identificirala kao pripadnice vodećeg gotskog sloja.• Od slučaja do slučaja je međutim nesigurno tko jest bio Got, a tko nije i prije svega na

temelju čega.• Teoderik je navodno rekao da bogati Got imitira Rimljane, a siromašni Rimljanin

imitira Gote. Iz tog je očito da je bila društvena i ekonomska privilegija pripadati Gotima.

Gotsko-bizantski rat• U prvom desetljeću 6. stoljeća stajalo je Ostrogotsko Kraljevstvo na vrhuncu moći.• Teritorijalni dobici u Panoniji i Galiji ojačali su Teoderika jednako kao i spretna

ženidbena politika i politika saveza.

• U nadolazećim desetljećima ponovno su izbile stare suprotnosti između Rimljana i Gota - pokazalo se da gotsko kraljevstvo nije bilo samostalna država, nego dio Carstva.

• U 520-im godinama eskalirao je sukob sa Senatom, na čijem vrhuncu su slavni senator Boecije i prvak Senata Simah smaknuti.

• Godine 526. umro je kralj Teoderik, a da nije osigurao nasljednika. Njegov raskošni mauzolej, čiji se pokrov sastoji od golemog monolita, do danas svjedoči o važnosti ovog vladara na kraju antike.

• U sljedećim godinama, tijekom kojih je vladala njegova kći Amalasvinta, pogoršali su se sukobi.

• Nasljednik Atalarik bio je još dijete i umro je prerano.• Za njim je slijedio bitno stariji Teodahad koji je tijekom unutarnjih konflikata zatočio

Amalasvintu i dao je pogubiti.• Time je Teodahad dao poticaj da 535. godine napadnu bizantske čete cara Justinijana

koje su godinu prije osvojile već Vandalsko Kraljevstvo. • Do kraja 535. Belizar je već držao čitavu Siciliju, u studenom 536. ušao je u Napulj i

u prosincu u Rim. • Potom je gotska vojska 536. izabrala Vitigisa za kralja, prvog ostrogotskog kralja koji

nije potjecao iz roda Amalaca.• Ostrogoti su se pod novim kraljem Vitigisom reorganizirali pa su uslijedile teške

borbe s promjenljivim uspjehom.• Najviše je stradavalo stanovništvo, a u zemlji je izbila i glad.• Ni Vitigis nije mogao spriječiti poraz kojim je Konstantinopol prijetio.• Godine 540. kapitulirao je pred bizantskim vojskovođom Belizarom.• U svibnju 540. Belizar je uspio zauzeti Ravenu. • Nakon toga Justinijan ga je opozvao, ponajviše jer ga je razljutilo što se Belizar

upustio u pregovore s Ostrogotima koji su mu ponudili carsku vlast na Zapadu i općenito prekoračio ovlasti.

• Zbog toga nije niti primio posebnu nagradu, dok je proslava pobjede bila privatna, namijenjena samo senatorima.

• No gotsko-bizantski rat time nije bio okončan. Totila koji je 541. uzdignut za kralja pokazao se kao uspješan vojskovođa i uspio je u protuofenzivi preosvojiti gotovo čitavo Teoderikovo vladavinsko područje (Bizant je od 540. do 545. bio u ratu s Perzijom, a 542-543. bjesnjela je i kuga).

• Na bojište se 544. vratio Belizar, no s nedostatnim snagama jer je glavnina četa bila potrebna na istočnoj granici.

• Više nije ni uživao carevo povjerenje pa je 548. smijenjen. • ustinijan je 550. glavnim zapovjednikom imenovao bratića Germana, no on je umro

prije nego što je uopće dospio u Italiju. • Napokon je car 552. poslao bizantskog vojskovođu Narzeta (ili Narzesa) sa snažnom

vojskom nakon što je prethodne godine sklopljeno primirje s Perzijom.• U dvije bitke u lipnju i listopadu 552. Narzet je Ostrogotima nanio presudne poraze. • U borbi su pali Totila i njegov nasljednik Teja. • Još su se neko vrijeme održala izdvojena mjesta otpora, ali je Carstvo dobilo rat.• Time je zapečaćen kraj Ostrogotskog Kraljevstva.• Glavnina Gota podvrgnula se bizantskoj vlasti i otpravljeni su na svoja dobra.• Iako se na nekoliko godina vratio mir, gotovo dvadesetogodišnji rat (535.-552.)

ostavio je Italiju u jadnom stanju.

• Italija je teško propatila u ratu i bila čitava opustošena. Justinijan ju je 554. upravno uklopio u Carstvo dokinuvši stare zapadnorimske dvorske službe koje su Ostrogoti još čuvali. Time je zapravo i potpuno dokrajčio Zapadno Rimsko Carstvo.

• Belizar ili Flavius Belisarius (rođ. oko 505., umro 565.) bio je istočnorimski vojni zapovjednik i vojskovođa cara Justinijana I. Godine 530. pobijedio je perzijske Sasanide kod Dare u Mezopotamiji i stekao slavu. Pod njegovim vodstvom istočnorimska je vojska osvojila 533.-534. Vandalsko Kraljevstvo u Africi. Godine 535.-540. borio se u Italiji protiv Ostrogota i od 541. opet na perzijskoj bojišnici. Zbog njegove narasle moći stalno se pogoršavao njegov odnos s Justinijanom. Između 542. i 544. sasvim je ispao iz carve milosti. Godine 544.-548. po drugi put je preuzeo vodstvo rata protiv Gota, ali je na koncu opozvan. Presudnu je pobjedu nad Gotima izvojevao naposljetku 552. Narzet.

Kronologija • 473. Goti napuštaju Panoniju, budući da su potrošili zalihe; ždrijebom određeno da

Vidimir ide u Italiju, a Tiudimir sa sinom u Trakiju• 477. Teoderik postaje MVM praesentalis (glavni dvorski vojsovođa, do 478.) i

patricij; Zenon ga uzima za sina po oružju prema germanskom običaju• 478. Zenon traži od Teoderika da kao MVM udari na Strabona; ovaj na to pristaje

tek kad su ispunjeni njegovi uvjeti, ali ne dolaze rimska pojačanja, a Teoderikova vojska prelazi Strabonu, te se morao sporazumjeti s njim; Zenon smjenjuje Teoderika i sporazumi se sa Strabonom

• 479. Teoderik pljačka po Balkanu; uskoro mu se pridružuje i Strabon kojega je Zenon smijenio (479.)

• 482. Teoderik pustoši Makedoniju i Tesaliju• 483. sporazum sa Zenonom; postaje MVM praesentalis (do 487.) i konzul (za 484.);• Ostrogoti dobili Priobalnu Dakiju i dio Donje Mezije• 484. Teoderik konzul (jedini barbarski kralj koji je počašćen redovitim konzulatom)• 486. pustoši Trakiju• 487. kreće iz Nove protiv Carigrada• 488. Teoderik kreće u Italiju po nalogu cara Zenona iz Nove (Svištov, Bugarska) u

Drugoj Meziji; osvaja Sirmij gdje su bili Gepidi• 489. upad u Italiju; 28. kolovoz bitka na Soči, rujan bitka kod Verone (porazi

Odoakrovi)• 490. 11. kolovoz odlučujuća bitka na Adi, poraz Odoakrov• 493. 5. ožujak ulazak Teoderikov u Ravenu• 497. Anastazije legalizirao položaj Ostrogota u Italiji poslavši Teoderihu ornamenta

palatii koja je Odoakra odaslao 476. u Carigrad• 504. nakon smrti gepidskoga kralja Traustile Teoderik zaposjeda Sirmij• 505. komes Picija poražava Anastazijeve bugarske federate• 507. istočnorimska flota pustoši obalu Italije kao odgovor; nakon vizigotskoga

poraza kod Vouilléa, Teoderikovom intervencijom sačuvana Septimanija; Teoderik nastupa kao skrbnik maloljetnoga kralja Vizigota Amalarika

• 519. Justin priznaje konzulat Teoderikova zeta Eutarika (Amalasvintina muža) i uzima ga kao sina po oružju

• 526. 30. kolovoz Teoderik Veliki umire; naslijedio ga je unuk Atalarik, čija je regentica Teoderikova kći Alamasvinta

• 535. 30. travnja Teodahat ubija Amalsvintu; istočnorimska intervencija; Mundon osvaja Dalmaciju, Belizar Siciliju i potom Napulj i Rim

• 536. Vitigis novi kralj “Gota i Italika” • 537./8.Vitigis opsjeda Belizara u Rimu• 539. Vitigis osvaja Mediolan uz pomoć 10 000 Burgunda koje je uputio franački

kralj Teudebert; Justinijan šalje Narzesa u pomoć Belizaru sa svježim snagama (538.); sukob između dvojice vojskovođa (Narzet se nije htio podvrgnuti Belizarovu vrhovništvu)

• 540. Belizar zatvara Vitigisa u Raveni; pad grada i Vitigis zarobljen; poslan u Carigrad gdje postao državni subsidijar i dobio naslov patricija; njegovi Goti su primljeni u rimsku vojsku; novi kralj postaje Hildebad (do 541.); Belizar odlazi na Istok da preuzme zapovjedništvo u ratu protiv Perzijanaca; novi zapovjednik German (do smrti 550.)

• 541. Totila postaje kralj • 543. zauzima Napulj i opsjeda Rim• 546. 17. prosinac Goti osvajaju Rim• 550. ponovno osvajanje Rima• 551. Narzet postaje vrhovni zapovjednik nakon Germana• 552. 6. lipanj polazeći iz Salone, Narzet se iskrcao kod Ravene; Totila mu krenuo

ususret iz Rima; bitka kod Busta Gallorum u Umbriji – gotski poraz; Totila pogiba na bijegu;

• 1. listopad bitka kod planine Laktarij kod Vezuva – poraz i smrt novoga kralja Teje• 555. uništena posljednja uporišta na jugu (Kuma gdje je Tejin brat Aligern branio

gotsko kraljevsko blago)• 562. slomljen otpor i u zadnjim uporištima gotskim u Italiji, u Lucci, Veroni i

Brescii

Ostrogoti u Panoniji i Dalmaciji• Poslije Atiline smrti 453. godine hunska je veledržava potonula u krizu od koje se više

nije oporavila.• Atilini sinovi nisu bili u stanju održati na okupu golemi savez naroda.• Protiv njih je ubrzo ustao velik dio germanskih podložnika. Vrhunac međusobnih

sukoba dosegnut je 454. godine u bitki kod rijeke Nedao ( Nedaus ) u Panoniji .• Huni i njihovi saveznici izvukli su kraći kraj i tako je okončana hunska prevlast.• Ovim rasapom okoristili su se i pobjednici i poraženi među Germanima: Gepidi koji

su predvodili ustaničku koaliciju postali su gospodari područja između Tise, Dunava, Olta i Karpata, a Ostrogoti koji su pružili podršku Hunima zavladali su Panonijom.

• Prostor pod izravnim utjecajem Ostrogota prostirao se Prvom i Drugom Panonijom te zacijelo i obližnjim dijelovima Panonije Savije i Valerije, a onamo su prispjeli uzmaknuvši pred Gepidima iz današnje sjeverozapadne Transilvanije, gdje su bili naseljeni još pod vlašću Huna.

• Predvodila su ih trojica braće iz roda Amalaca: Valamir kao vrhovni kralj te Tiudimir i Vidimir. Iako Valamir pod svojim vrhovništvom nije uspio okupiti sve Gote poslije hunskog poraza, ipak je raspolagao znatnom vojnom silom da bude zanimljiv rimskim vlastima. Tako je istočni rimski car Marcijan (450-457) sklopio s panonskim Ostrogotima federatski ugovor (455.) kojim je zapravo samo potvrdio postojeće stanje odnosno već provedeno ostrogotsko zaposjedanje dijelova Panonije.

• Predmeti potječu s područja Druge Panonije (Pannonia Secunda), kako se nazivala nakon Dioklecijanovih (284.-305.) i Konstantinovih (306.-337.) reformi ili Sirmijske Panonije, kako je prvi spominje Kasiodor početkom 6. stoljeća.

•

• Danas se to područje prvenstveno odnosi na područje istočne Slavonije i Srijema.

• Vrijeme uzeto u razmatranje je ono koje je označilo početke velikih kretanja koje se tradicionalno naziva tzv. velika seoba naroda (375. godine Huni ruše gotska kraljevstva u sjevernom Pricrnomorju) do vremena dolaska Avara na područje Sirmijske Panonije (Avari pustoše Sirmij 582. godine). Dokumenti?

• Seoba naroda. (tradicionalna učenja)• • Važnost revizije u obradi arheološke građe.• Građa iz depoa Srednjovjekovnog odjela Arheološkog muzeja u Zagrebu.• Obrada arheološke građe uključuje opis, određivanje dimenzija i težine, crtanje i

fotografiranje kao i pregled općeg stanja nalaza. Zašto?• • Praćenjem materijalne ostavštine etnika (identitet, etnicitet?) koji su boravili na

području Druge (Sirmijske) Panonije u vremenu od kraja 4. do kraja 6. stoljeća, pokušavamo proniknuti u onaj dio njihova duhovnog svijeta i materijalne kulture koja nije ostala zabilježena u povijesti.

• Izravno na građu najuže su vezana imena Josipa Brunšmida i Zdenka Vinskog.• Brunšmid: Opis starina po Sriemu, Starine ranijeg srednjega vijeka iz Hrvatske i

Slavonije (fibule iz doba seobe naroda u Narodnom muzeju u Zagrebu), Novci gepidskoga kralja Kunimunda;

• Vinski: Zlatne okovice iz vremena seobe naroda, Arheološki spomenici velike seobe naroda u Sriemu, Zikadenschmuck aus Jugoslavien, Orlovske kopče iz Jugoslavije, Kasnoantička baština u grobovima ranog srednjeg vijeka kao činjenica i kao problem, Ein Spangenhelmfund aus dem östlichen Syrmien....

• Zidna rimska opeka s natpisom o opsadi Sirmija, datirana oko 582. godine(mjesto pohrane: Arheološki muzej u Zagrebu) – „Kriste Gospode. Pomogni gradu, odbij Avarina i čuvaj Romaniju i onog koji je ovo napisao. Amen.“

•  De origine et situ Germanorum ;„O porijeklu i običajima Germana“• Publije Kornelije Tacit• 98. godina• jednostavnost i moralnost Germana nasuprot dekadenciji i nemoralu Rimljana;• strog obiteljski život, vjernost i odanost, hrabrost u ratu i težnja za slobodom, no

i ovisnost o kocki i prekomjerno uživanje piva• Vjerodostojnost je upitna• Kada se ponovno spominje?• Ukrasni okov, Novi Banovci

DRUGA PANONIJA• Snaga ovog područja vidljiva je već iz njegove geografske strukture, koja ukazuje na

veliku važnost prostora koji je povezivao zapadne i istočne carske pokrajine.• Administrativni opseg Druge Panonije, kasnije prozvane Sirmijskom, može se odrediti

samo u grubim crtama.• Kako je prostor Druge Panonije geografski izrazito ispresijecan plovnim putevima,

šumovitim i travnatim predjelima te gorjima, upravne granice treba ponajprije tražiti u granicama koje je nametala priroda.

• SMJENE DOMINACIJE

• VRIJEME FEDERATA (380.-427.)

• 380. Goti, Alani i Huni naseljavaju Drugu Panoniju.• Prolazak Vizigota pod Alarikom (395.-410.) kroz Drugu Panoniju ključno je utjecao

na raslojavanje tronarodne skupine panonskih federata.• 427. konačno protjeran i ostatak hunskih federata koji nisu otišli s Alarikom.• Vidljiv je priliv nove građe – miješanje s romaniziranim stanovništvom pa se postavlja

i pitanje federata. • Okov korica mača, Zmajevac•

• VELIKI HUNI (433./441.-453.)• 433. godine sklapaju federatski ugovor sa Zapadnim rimskim carstvom.• Tim su ugovorom Hunima vjerojatno prepuštene pokrajine Valerija i Druga Panonija,

a možda i dio Prve Panonije, s tim da su veliki gradovi Druge Panonije ostali izuzeti (strateška ograničenja).

• 441. godine Huni zaposjedaju Sirmij i završavaju osvajanje Druge Panonije.• 453. godine umire Atila.• 454. Nedao – početak dominacije Germana.

PRVA FAZA OSTROGOTSKE DOMINACIJE (455.-473.) Ilok, fibule455. car Marcijan dozvoljava naseljavanje Valamarovim OstrogotimaVrijeme neprestanih sukoba (Huni, Skiri , Svevi)Sirmij – centar za prodor u Iliričku prefekturu i sukob sa SarmatimaStalni pohodi onemogućuju život stanovništvu – iseljavanje – manjak resursa473. Ostrogoti napuštaju Drugu PanonijuPRVA FAZA GEPIDSKE DOMINACIJE (473.-504.)473. po odlasku Ostrogota Gepidi zaposijedaju SirmijSirmij – sjedište gepidskog kraljaTežište vladanja – istočni Srijem504. kraljevstvo Gepida pada pod drugim ostrogotskim udaromDRUGA FAZA OSTROGOTSKE DOMINACIJE (504.-535.)Sirmijska PanonijaKolanje novca svjedoči o težnjama ostrogotske vlasti da se kraj privredno uzdignePo smještaju slijede Hune i Gepide – važna cestovna čvorišta i riječni prijelazi535. Justinijan započinje rat protiv Ostrogota i preuzima vlast u SirmijuDRUGA FAZA GEPIDSKE DOMINACIJE (536.-567)536. Gepidi ponovno osvajaju Sirmij i nastanjuju šire područje.U Sirmiju stoluju gepidski kralj i arijanski biskup.Naselja – Sirmij i Cibale, obnova keramičarskih radionica, gepidski novac.539./40. Carstvo je prisiljeno sklopiti mir i jače se oslanja na Langobarde.547. Carstvo Langobarde stavlja u neposredno susjedstvo Gepidima.549., 550., 551. Langobardi vs. Gepidi – Asfeld (Gepidi izgubili Cibale).566-7. obnova rata između Gepida i Langobarda s konačnim porazom Gepida. -Jakovo – Kormadin, kopča

PREDMETI IZ MUZEJSKE ZBIRKESlučajni nalaziVećinom s početka 20. do sredine 20. stPitanja etniciteta i odnosgermansko/barbarsko.- odražava stav pripadnika koji sebe smatraju višom kulturom, a ti su barbari već stoljećima bili u doticaju s rimskom kulturom.Kako je obrađivano razdoblje na prostoru Druge, kasnije Sirmijske Panonije označio suživot barbara i romaniziranog starosjedilačkog stanovništva, predmete koji su danas dio fundusa Srednjovjekovnog odjela Arheološkog muzeja u Zagrebu mogli su nositi i jedni i drugi .

Huni na evropskom tlu - sudar dvaju svjetova. Istok i Zapad spojeni na prostoru Karpatske kotline - ispreplitanje kulturnih utjecaja.Danas je vrlo teško izlučiti arheološki materijal koji bi se mogao pripisati isključivo Hunima.Građa koja se tradicionalno pripisuje hunskom kulturnom krugu uglavnom se datira u vrijeme od tridesetih godina 5. stoljeća, a osobito od 441. godine kada je okončano hunsko zaposjedanje Druge Panonije pa do 453. godine koja je obilježena smrću Atile.To su prvenstveno slučajni nalazi.Neovisno o jasnom novom utjecaju s Istoka - teško je precizno govoriti o etnicitetu, naročito kad ne postoji siguran kontekst nalaza.Tradicionalno se vremenu dominacije Huna pripisuju raznovrsni oblici malih fibula u obliku cikada kao i okrugla ogledala sa zrakastim ukrasom koja su izrađena od srebrne slitine.Problem - gotovo je nemoguće razlučiti hunski od gotskog ili općenito istočnogermanskog materijala.Osobit problem predstavlja nedovoljno sustavno istraženih nalazišta. Kako smo suočeni s materijalom bez pouzdanog arheološkog konteksta, trebalo bi se ograditi od pripisivanja nalaza pojedinom etniku.

Germanski način nošenja fibule, ali uzevši u obzir istražena ranosrednjovjekovna groblja u Bavarskoj (Altenerding i Aubing) i pretpostavivši sličnu situaciju i na ostalim područjima gdje su obitavali barbari - način nošenja nakita i uporabno dekorativnih predmeta mogao je biti dosta slobodan.Ostrogoti – predmeti se najčešće povezuju sa ženskom nošnjom.Nalazi koji se tradicionalno pripisuju ostrogotskom kulturnom krugu odnosno vremenu dominacije Ostrogota većinom se datiraju u kraj 5. i početak 6. stoljeća, odnosno u razdoblje druge faze ostrogotske dominacije nad Sirmijskom Panonijom.Karakteristične: lučne fibule izrađene od srebrnog iskucanog lima , lučne fibule ukrašavanje rovašenjem, masivne pređice i kopče, masivne kopče izrađene od srebra s pozlatom i ulegnutim almandinima.Razvoj lučnih fibula pod utjecajem rimskih vojničkih fibula – promjena namjene mijenja i značaj i one postaju simbol barbarskog identiteta.Volker Bierbrauer naglašava potrebu usuglašavanja kasnoantičkih izvora s arheoškim istraživanjima.

Tip Aquileia prema Kühnu

Obilježje tipa Aquileia jest polukružna glava s pet kuglastih gumbića sa spiralnim ili kružnim ukrasima. Postoji samo nekoliko iznimaka s cik-cak ili kružnim uzorkom.Kühn ga datira od 450. do 550. godine Smatra ga važnim za razvoj germanskih lučnih fibula na srednjoevropskom prostoru. Pojavljuje se učestalo, a podrijetlo ga veže uz južnorusko-gotsko područje s kojeg se širio u srednju Europu. Kühn smatra da je riječ o velikoj gotskoj formi i smatra da je ona isključivo ostrogotska. Noga fibule je romboidnog oblika i, uglavnom, spiralno ukrašena. Na stranicama romba su utori s ulegnutim almandinima. Posebno obilježje ovog tipa su dvije ptičje glave s lijeve i desne strane.

Tip Sisak prema KühnuIzrazito ostrogotski.Datira se u kratko razdoblje od 500. do 550. godine. Područje rasprostranjenosti fibule u potpunosti odgovara ostrogotskom prostoru utjecaja, a njegove ranije forme nalaze se u području krimskih Gota. Uz uobičajenu polukružnu glavu i većinom romboidnu nogu obilježava ga ukrasni lepezasti oblik na pločici glave koji se pojavljuje na fibuli iz južne Njemačke, s nalazišta Mainz-Zalbach. Poseban interes pobuđuje upravo ukras na glavi fibule lepezastog oblika koji podsjeća na antičke uzore.Posebnu sličnost ovaj tip fibula pokazuje prema tipu Aquileia što je, prema Kühnu, razlog više da se i ovaj tip fibula pripiše Ostrogotima.

Vojna oprema• Defenzivno/Ofenzivno• Kacige, uz oklop i štit, spadaju u defenzivno oružja ratnika i vrlo su važne u zaštiti

ratnika. Njihovi nositelji mogli su biti samo ratnici na visokim položajima.

• Nalazi kaciga tipa Baldenheim• prostorno su vrlo rašireni (od rubnih dijelova Istočnog Rimskog Carstva pa sve do

skandinavskih prostora), ali malobrojni (do sada je poznato trideset i devet primjeraka)• svjedoče o vrhunskoj ratničkoj opremi istaknutih pojedinaca. • najčešće se nalaze u tzv. kneževskim grobovima Germana, a na Sredozemlje ih je

vjerojatno donijela rimska vojska koja je na rubovima Azije upoznala sasanidske oblike naoružanja.

• taj tip preuzimaju bizantske radionice usavršavajući tip na provjesla, a italski ih majstori dovode do savršenstva tako da je preuzeti oblik sasanidske kacige dorađen specifičnim dijelovima rimskih kaciga (štitnici za obraze, vrat i nos).

• vjerojatno ranobizantske radionice istočnog Sredozemlja tijekom 5. i 6. stoljeća po uzoru na sasandisku shemu kacige na četiri provjesla razvijaju novi tip kacige na šest provjesla.

• taj je oblik kasnije modificiran u italskim radionicama kada dobiva svoju prepoznatljivu dekoraciju i, u punom smislu, postaju tip Baldenheim.

• Veći dio površine kaciga ukrašavan je tehnikom punciranja, osim lima na čeonom obruču gdje je ukras izveden tehnikom tiještenja pomoću matrice. Motivi se mogu podijeliti na ornamentalne (nasuprotno postavljeni trokuti ispunjeni linijama, motivom krljušti i kružnica) - oni se nalaze na vertikalnim prečkama provjesla - i figurativne

(križ, liturgijsko posuđe, kalež, kadionica, romboidna ili ovalna patena), vegetabilne (rozeta, drvo života, vinova loza, grožđe), zoomorfne (grupe ptica i riba, orao, jelen, golub, paun, koza, medvjed, lav).

• Vinski je smatrao da je kaciga pripadala Gepidu koji ga je, u obliku plijena, zadobio nakon što su Ostrogoti napustili 535. godine Sirmij te je, s osloncem na Wernera, smatrao da je plod rada ravenskih radionica. Pitanje o točnom mjestu nalaza i kontekstu ostaje otvoreno, a tako i apsolutna interpretacija samog nalaza. Prema iskazu nalaznika, svi nalazi su iz jednog groba.

7. predavanje

Gepidi• Gepidi su pod hunskom dominacijom obitavali u ravnici uz gornju Tisu• Pojedine gepidske skupine možda su se već tada smjestile sve do rijeke Maros

(Mureş).• Nova jezgra gepidskoga područja nastala je nakon bitke na rijeci Nedao kada su držali

područje uz srednju Tisu, između rijeka Maros i Körös (Criş).• Napokon, do kraja 5. stoljeća zahvatili su pod svojom vlašću široki prostor između

Tise, Dunava, Olta i Karpata. Iz novoga matičnog područja posegnut će za drugim oblastima čim to prilike budu dopustile. Pogodna se prigoda ukazala odmah nakon što su se Ostrogoti povukli iz Panonije i Gepidi su je znali iskoristiti.

• Pojedinosti u vezi s gepidskim prodorom u južnopanonski prostor nisu poznate• Prvi poticaj tomu možda je dao poraz Sarmata, čijega je kralja Babaja 470/1. godine,

vjerojatno nedaleko od Singiduna (Singidunum-Beograd), a sjeverno od Dunava, potukao budući ostrogotski kralj Teoderik Amalac.

• Gepidi se između 471. i 473. godine vrlo vjerojatno još nisu bili proširili sve do granice Druge Panonije i Prve Mezije, ali su to učinili uskoro potom. Zauzeto vlastitim unutarnjim nevoljama (ustankom tračkih gotskih federata pod Teoderikom Strabonom, a i činjenicom što su u njegove oblasti upravo bili provalili panonski Ostrogoti), Istočno Rimsko Carstvo nije bilo u mogućnosti umiješati se u panonske prilike.

• Put je Gepidima bio otvoren• Prisvojivši u cijelosti i sarmatsko područje između Dunava i Tise, Gepidi su se bez

poteškoća prebacili na rimsko tlo, u Drugu Panoniju Sačuvana pisana vrela ne donose podatke o točnom vremenu gepidskog širenja u spomenutu rimsku pokrajinu niti koje su sve njezine dijelove izravno zaposjeli

• Nekoliko kasnijih izvora svjedoči o tome da je gepidski kralj stolovao u Sirmiju prije 488. godine, dakle, prije sraza s Teoderikom Amalcem, što tvori nesumnjivi terminus post quem non* za gepidski prodor

• * Trenutak poslije kojeg se neki događaj nije mogao zbiti• Okolnosti oko te bitke pokazuju da su Gepidi vrlo dobro poznavali prirodna obilježja u

istočnom dijelu Druge Panonije i nastojali su ih iskoristiti u strateško-obrambene svrhe• Ovo ujedno podrazumijeva i dulji boravak na nekom području pa se može zaključiti da

su Gepidi do Teoderikova povratka u Drugu Panoniju ondje živjeli već više godina• Otuda je moguće pretpostaviti da su Gepidi u sirmijskoj oblasti zasjeli nedugo nakon

473. godine ili možda još i potkraj te godine, odmah čim im je postalo bjelodano da su Ostrogoti napustili Panoniju

Zasebno pitanje tvori opseg gepidskog naseobinskog područja u Drugoj Panoniji u prvom razdoblju njihove prisutnosti koje se velikim dijelom kronološki poklapa s drugom fazom ostrogotske nazočnosti

• Dva se temeljna problema nameću s tim u vezi• Prvi je nemogućnost da se zbog istovjetnih značajki jednoga dijela materijalnih

ostataka s ovoga prostora (fibule, pojasne kopče, spate) sasvim jasno razluče arheološki nalazi koji pripadaju Gepidima od onih koji pripadaju Ostrogotima

• Druga je nesigurnost u vezi s utvrđivanjem apsolutne kronologije ako u nalazima ne postoji i komparativni arheološki materijal koji omogućuje točniju dataciju

• U oba slučaja znatno je otežano nedvojbeno utvrđivanje u kojem su vremenu Gepidi zauzeli određeno područje.

• Prema Bóni, što slijedi i Pohl, Gepidi su već u prvom razdoblju držali cijelu Drugu Panoniju te, uz Sirmij, i druge važne gradove poput Murse ( Mursa -Osijek), Cibala ( Cibalae -Vinkovci) i Basijane ( Bassianae -Donji Petrovci)

• Međutim, arheologija zasada još nije pružila potvrdu o neposrednoj gepidskoj prisutnosti ni u Mursi ni u Cibalama ni u Basijani u prvoj fazi njihova gospodstva na ovim prostorima

• Dakako, ta činjenica uopće ne isključuje mogućnost da su Gepidi područje sve do Murse smatrali svojom interesnom sferom, ali u svakom slučaju svjedoči o njihovoj nezainteresiranosti da izravno nasele spomenute gradove (izuzetak su Cibale na čijem će području Gepidi u drugoj fazi svoje nazočnosti podići naselje, dok u Mursi i Basijani ni tada, prema dostupnim nalazima, nije bilo gepidskih naseobina)

•

• Iz rasporeda nalaza koje je moguće pripisati Gepidima može se zaključiti da je težište prvobitnoga gepidskog naseljavanja u Drugoj Panoniji bilo na području današnjeg istočnog Srijema, ali da su utjecaj protegnuli sve do okolice Cibala jer su se ondje bili suprotstavili Ostrogotima u njihovom prodoru 488. godine

• Raspored nalazišta otkriva da su se smjestili uglavnom uz posavsku granicu s Prvom Mezijom, ali da su zadržali i uporišta koja su ih povezivala s prekodunavskim oblastima (Novi Banovci, Srijemski Karlovci)

• Vrijedi istaknuti da Gepidi zaposjedanjem cijele Druge Panonije strateški ne bi ništa dobili nego bi samo razvukli svoje snage, budući da su bili usmjereni na odnose s Istočnim Carstvom, a tada im nije ni prijetila nikakva opasnost sa zapada

• Cijelu pokrajinu u prvom razdoblju svoje nazočnosti nisu bili osvojili niti Ostrogoti koji su neusporedivo više bili orijentirani na djelovanje na panonskim prostorima

• Ipak, da su Gepidi novozauzeti prostor smatrali izuzetno važnim, pokazuje činjenica da je njihov kralj upravo Sirmij odabrao za novo sjedište

• Boravak Gepida u južnoj Panoniji bio je nepomućen sve do dolaska Ostrogota predvođenih Teoderikom Amalcem u kasnu jesen 488.

• Gepidi su vrlo vjerojatno bili dobro obaviješteni o primicanju ostrogotskog mnoštva, budući da su Ostrogoti putovali rimskom podunavskom cestom koja je završavala u Singidunu, a prolazila nadomak oblastima u današnjem Banatu koje su bile pod gepidskim nadzorom

• Ispravno sudeći da Ostrogoti moraju proći njihovim područjem u Drugoj Panoniji, odlučili su se na otpor

• Odluku im je to lakšom činilo staro neprijateljstvo prema Ostrogotima pa je sukob bio zapravo neizbježan

• U ovom času već neposredno upoznati s ostrogotskom silom, čini se da su Gepidi odlučili zasad samo usporavati njezino kretanje, što je za cilj imalo pogoršati stanje ostrogotske logistike.

• Vjerojatno su se Gepidi ostrogotskom nadiranju prolazno suprotstavili u kraljevskom sjedištu, Sirmiju

• Gepidi su, dakle, napustili Sirmij pružajući manji otpor jer su zacijelo već tada čvrsto nakanili suprotstaviti se Ostrogotima na drugom, povoljnijem mjestu. Gepidsko povlačenje pred nadmoćnom silom imalo je taktičku svrhu

• Naime, srijemski Gepidi očito nisu raspolagali znatnijim vojnim snagama, a po svemu sudeći nisu mogli računati ni na veću pomoć od svojih sunarodnjaka iz zadunavskih krajeva

• Ostrogotski je kralj pokrenuo svoje čete kako bi se riješio gepidske prijetnje• Cesta ga je od Sirmija vodila prema Cibalama i odatle prema Mursi. U zamočvarenom

području kojim je protjecala rječica Ulka ( Ulca ), današnja Vuka , Gepidi su se pripremili za odlučujući sraz. Samu rječicu iskoristili su kao obrambeni zid, zapriječivši prolaz tako što su svoju vojsku rasporedili na strateškim mjestima

• U bitki koja se zametnula na prostoru nepovoljnom za napadača, uspješan je ishod za Ostrogote u prvi mah bio neizvjestan, ali je na kraju cjelodnevnog boja prevladala upornost i brojčana nadmoć

• Ostrogoti su probili gepidske opkope i prešli rijeku• Potučeni su Gepidi ostali i bez kola natovarenih ljetinom, što je Ostrogotima ublažilo

oskudicu hranom od koje su trpjeli• Kako se čini, u borbi je poginuo i gepidski kralj Traustila/Trapstila, dok je njegov sin i

nasljednik Trazarik sklopio s Ostrogotima mir• Mir je nedvojbeno odgovarao i Teoderiku koji je time želio sebi osigurati zaleđe kako

bi nesmetano mogao provaliti u Italiju• Ispravnost ove odluke pokazala se uskoro. Naime, Ostrogote su napali Sarmati,

zacijelo negdje u istočnoj Slavoniji (Srijemom su ponovno vladali Gepidi), hoteći možda iskoristiti ostrogotsku iscrpljenost tek završenim sukobom s Gepidima.

• Iako su srijemski Gepidi sačuvali svoje kraljevstvo, ono više nije uživalo jednaki ugled. Trazarik je bio kralj u Sirmiju, ali se vjerojatno nedugo nakon poraza 488. godine kao novi vladar tiskih Gepida pojavljuje Gunderit

• Vrlo vjerojatni vladar Gepida nepoznat u pisanim izvorima, ali čije ime je zabilježeno na jednom prstenu pronađenom u tzv. kneževskom grobu (jednom od dva) u Apahidi u sjeverozapadnoj Rumunjskoj, bio je i stanoviti Omharus. Grob se u pravilu datira u posljednju četvrtinu 5. stoljeća pa je Omhar zacijelo bio Trazarikov suvremenik, što možda znači da je nakon poraza u bitki od Ostrogota nastalo dvojno kraljevstvo

• Gunderit, koji se spominje u vezi s događajima oko 504. godine, možda je bio Omharov nasljednik

• Da nad Germanima vlada više kraljeva nije bilo ništa neobično s obzirom na nasljednu praksu da svi sinovi preminulog kralja imaju pravo na udio u kraljevskoj vlasti

• ako je bilo i kod Ostrogota (braća Valamir, Tiudimir i Vidimir, s time da je Valamir bio vrhovni kralj kao najstariji; među Francima i Burgundima također). Stoga je moguće da je Omhar bio mlađi brat i suvladar Trazarikova oca Traustile koji je preselio glavnu prijestolnicu u Sirmij.

• Kako bilo, ova podjela oslabila je položaj obje skupine pa kad je Teoderik odlučio 504. godine okončati gepidsku državu u Drugoj Panoniji, nasuprot onomu što se dogodilo prije 16 godina, nije naišao na otpor vrijedan spomena. Trazarik je pobjegao k Gunderitu, prepustivši pobjedniku ne samo svoje kraljevstvo nego i vlastitu majku. Čini se da je Teoderik za tu vojnu intervenciju trebao izliku: njegov panegiričar

Enodije za rat krivi poraženoga koji je to sam izazvao svojim spletkarenjem i nespremnošću na sporazum.

• Carstvo je nijemo promatralo slom srijemskih Gepida, zabavljeno ratovanjem na Istoku protiv Perzije (upravo su 503. i 504. godina bile vrijeme intenzivnih istočnorimskih vojnih napora na istočnom bojištu).

• Ostrogotska je pobjeda bila potpuna i nestalo je gepidske vlasti u Drugoj Panoniji• Gepidi su prihvatili novoga gospodara i ostali su naseljeni u Srijemu• Ondje su mogli biti među onim barbarima koji su upadali u žestoke sporove s mjesnim

rimskim stanovništvom, jer se upravo gotski komes u Sirmijskoj (Drugoj) Panoniji, vir illustris (svijetli muž) Kolosej, navodi kao osoba koja je morala uredovati u tim pitanjima

• Napokon je Teoderik između 523. i 526. godine odlučio preseliti glavninu gepidskoga pučanstva iz Druge Panonije na ostrogotsko područje u Galiji, u Provansu, gdje su trebali poslužiti kao štit na granici s kraljevstvom Burgunda

• Time je praktički završilo prvo razdoblje gepidske prisutnosti u južnoj Panoniji• Teoderikovom smrću 526. godine promijenili su se odnosi snaga u srednjem

Podunavlju. Čini se da je tada Istočno Carstvo odlučilo djelatnije zahvatiti u tamošnje prilike, pomišljajući zacijelo i na jačanje svog utjecaja u jugoistočnoj Panoniji.

• Ovo se poklopilo i s novim buđenjem gepidskih pretenzija prema panonskim krajevima.

• Stoga je lako moguće da su Gepidi barem uz prešutni pristanak, ako ne i na poticaj Carigrada provalili u Drugu Panoniju i pokušali osvojiti Sirmij, ali su ih Ostrogoti pod vodstvom budućega kralja Vitigisa porazili i potom prolazno upali i na istočnorimsko područje (vjerojatno 528.).

• Rat koji je Justinijan 535. godine pokrenuo protiv Ostrogota utjecao je izravno i na južnopanonski prostor, budući da su se Ostrogoti pred nadiranjem istočnorimskih snaga u Dalmaciju počeli povlačiti iz savsko-dravsko-dunavskog međurječja.

• Ovom su prigodom Istočni Rimljani preoteli Ostrogotima Sirmij, ali su ga već sljedeće godine zaposjeli Gepidi.

• Valja pretpostaviti kako istočnorimska posada u Sirmiju nije bila dovoljno brojna da se suprotstavi napadu niti su Rimljanima na raspolaganju stajala pojačanja. Stoga nije nemoguće ni da su se pred gepidskim nadiranjem carske čete jednostavno povukle iz grada.

• Ponovnim zauzimanjem Sirmija započelo je drugo razdoblje gepidske prevlasti u Drugoj Panoniji. Ovoga puta su Gepidi naseljavanjem zahvatili širi prostor, o čemu svjedoče arheološki nalazi.

• Njihovi grobovi odnosna groblja pronađeni su kod Batajnice blizu Zemuna, na lokalitetu Kormadin kod sela Jakova, te u Vinkovcima. Pojedinačni nalazi keramičkih posuda, nakita i drugih uporabnih predmeta potječu iz Belegiša u Srijemu na desnoj obali Dunava, Kuzmina kod Srijemske Mitrovice, Novih Banovaca, Srijemske Mitrovice i iz Vinkovaca, a možda su otkriveni i na još nekim srijemskim lokalitetima. Novost su svakako nalazi gepidskog novca koji su po uzoru na istočnorimski novac kovani u Sirmiju.

• Gepidski novac pronađen je u Dalju (Teutoburgij-Teutoburgium), okolici Srijemske Mitrovice i u Novim Banovcima.

• Na temelju spomenutih lokaliteta nazire se opseg novog gepidskog naseobinskog prostora u Drugoj Panoniji: zahvaćao je od Zemuna na istoku do Vinkovaca i Dalja na zapadu.

• Dva najveća gepidska naselja u južnoj Panoniji bili su Sirmij i Cibale.

• Sirmij je postao središtem jedinstvenoga gepidskog kraljevstva kojim je tada vladao Elemund (umro 548.). Novo premještanje prijestolnice u Sirmij ukazuje na svijest Gepida o vladarskom kontinuitetu s obzirom na političku, stratešku i gospodarsku važnost ovoga grada, ali svjedoči i o njihovoj želji da opet igraju veću ulogu u srednjem Podunavlju.

• U Sirmiju je živio i gepidski prijestolonasljednik i stolovao arijanski biskup. • Ondje je otkriveno i malo gepidsko naselje koje se sastojalo od drvenih koliba.• Nastambe su bile razmjerno blizu jedna drugoj i dijelom ukopane u tlo odnosno u

ostatke ili žbuku ili podne mozaike napuštenih rimskih zgrada, a pokraj njih su evidentirana i sporadična ukopavanja. Cibale

• U Cibalama su se Gepidi također poslužili postojećom arhitekturom za osnivanje svog naselja.

• Za stanovanje su iskoristili manje razrušene građevine odnosno očuvanije zgrade koje je bilo lakše na brzinu popraviti, dok su mrtve sahranjivali među porušene objekte.

• O nastojanju da uspostave uređenije životne uvjete svjedoči i obnova mjesnih keramičarskih radionica. Budući da su Cibale tvorile isturenu zapadnu točku u gepidskom obrambeno-vladavinskom sustavu, ne začuđuje da je ondje bilo uspostavljeno veće naselje. Grad je bio predstraža prema zapadu odakle je mogla doći opasnost, u najranijem razdoblju još od Ostrogota, a potom od Langobarda.

• Poslije prekida savezničkih odnosa s Carstvom, Gepidi su počeli provaljivati i u Iliričku prefekturu, točnije Dačku dijecezu.

• Prodor im je olakšala zauzetost Carstva u ratu protiv Ostrogota.• Ilirički vojskovođa Kaluk je isprva iznio pobjedu nad njima, ali je 539. godine doživio

težak poraz koji ga je stajao i života.• Ovo je uvjerilo carsku vladu u to da je nuždan sporazum s Gepidima kako bi se

osigurala dunavska granica, i inače ugrožena provalama Slavena i Bugara.• Stoga je Justinijan sklopio mir s Gepidima, čime je i stari ugovor o savezništvu iznova

stupio na snagu.• Pritom Gepidima nije samo obnovljen svakogodišnji supsidij nego su im, kako se čini,

kao federatima, uz dijelove Druge Panonije, bile odstupljene i prostrane oblasti u sjevernim pokrajinama Iliričke prefekture, duž Dunava, točnije u Prvoj Meziji i Obalnoj Dakiji.

• Gepidi su u četrdesetim godinama 6. stoljeća bili na vrhuncu moći, ali je to ponukalo Carstvo da se još jače osloni na novu silu koja se rađala u Panoniji - Langobarde.

• Bez obzira na trajnu ostrogotsku nazočnost nastala je nakon odlaska Teoderika i njegovih ratnika stanoviti vlastodržački vakuum na Balkanu.

• Njega su najprije ispunili Gepidi, čije je kraljevstvo bila jedina novotvorevina u Podunavlju koja se uspjela održati.

• Gepidima je u međuvremenu bilo čak i uspjelo zavladati i starim carskim gradom Sirmijem (Sremska Mitrovica, Srbija), gdje su sada rezidirali njihovi kraljevi.

• Dalje na sjeveru su u političku prazninu koja se stvorila nakon uništenja kraljevstva Rugijaca nagrnuli Langobardi.

• Zapadnogermanski Langobardi su se na samom kraju 80-ih godina 5. stoljeća spustili iz današnje Češke u nekadašnju zemlju Rugijaca sjeverno od Dunava.

• Ondje su potpali pod vrhovništvo Herula, a nedugo potom su promijenili i boravište, možda upravo u želji da pobjegnu herulskom stisku, prebacivši se preko Dunava po svemu sudeći na područje današnjega Tullnerfelda u Donjoj Austriji (oko 505. godine).

• Godine 508. pobijedili su Herule i zauzeli znatne dijelove Panonije.

• Prema danas u historiografiji i arheologiji raširenom mišljenju, Langobardi su nedugo nakon herulskog poraza, na samom početku vladavine kralja Vakona (510-540), prodrli u Panoniju i nametnuli se tamošnjim Svevima u sjevernim oblastima pokrajina Prve Panonije i Valerije.

• Langobardski potez morao je privući pozornost i Ostrogota i Carstva i biti barem dijelom posljedica njihove spremnosti da prihvate Langobarde kao novi čimbenik moći u srednjem Podunavlju.

• Moguće je i pretpostaviti nešto više od puke prešutne privole carigradske vlade za snažniji ulazak Langobarda na formalnopravno carsko područje u Panoniji, budući da su oni činili snažnu protutežu Ostrogotima.

• Tako bi i savez između Langobarda i Gepida, oživotvoren bračnom vezom između Vakona i gepidske kraljevske kćeri Austriguze, uz očite interese i jedne i druge strane da razgraniče područje svoga utjecaja, mogao biti posljedica istočnorimske diplomatske akcije.

• Carigradskom dvoru je bez sumnje bilo stalo da uz Gepide na svojoj strani ima i novu silu u zapadnom dijelu Karpatske kotline, pogotovo onu koja nije bila osobito naklonjena Ostrogotima.

• Jače privezivanje Langobarda uz Carstvo sklapanjem ugovora o savezu tada još zacijelo nije dolazilo u obzir zbog nedavno utanačenog mira s Teoderikom jer bi to pobudilo u ostrogotskom kralju sumnju o carskim nakanama i pokvarilo netom uspostavljeni mir.

• Zbog svojih ekspanzionističkih težnja Langobardi su sve izrazitije dospijevali u sukob s Gepidima.

• Početkom velikog rata koji je rimski car Justinijan poveo protiv Ostrogota stanje na Balkanu se 536. također našlo u pokretu.

• Justinijan se povezao s Langobardima i tražio da mu prema svojim mogućnostima budu saveznici protiv Gepida.

• Odnosi između Vakona i Carstva podignuti su na novu razinu poslije smrti kralja Teoderika u kolovozu 526. Zacijelo 527. godine, a možda već u jesen 526. carska bi vlada službeno odobrila langobardsko zaposjedanje sjeverne Panonije sve do Drave, pritom vjerojatno sklopivši s njima i saveznički ugovor.

• Novi zapletaji u ratu protiv Ostrogota i sve izrazitija opasnost od Franaka, ali i napeti odnosi s Gepidima ponukali su carigradski dvor da pripusti Langobarde još dalje na jug. Čini se da je Justinijan s Langobardima sklopio novi sporazum ubrzo nakon što je na prijestolje zasjeo kralj Audoin (546-560), vjerojatno 547. godine. Kako svjedoči Prokopije, Langobardima su kao carskim saveznicima, uz izdašan novčani dar, bili ustupljeni grad Norik i utvrde u Panoniji, a i brojna druga mjesta.

• Većina stručnjaka se slaže da je riječ o istočnom ili jugoistočnom dijelu Unutrašnjeg Norika oko gradova Celeje (Celje) i Petoviona (Ptuj) i cijeloj Panoniji Saviji odnosno dijelovima obje panonske pokrajine južno od Drave. Riječ je o oblastima koje je Carstvo ne tako davno bilo preotelo od Ostrogota. Težište Langobarda je u svakom slučaju ostalo u Panoniji sjeverno od Drave, kao što pokazuje neusporedivo veća količina arheološkog materijala.

• Nazočnost Langobarda u južnoj Panoniji potvrđuju i grupirani iako sporadični arheološki nalazi.

• U Panoniji Saviji koja je zapadnim rubom zahvaćala i u današnje slovensko ozemlje ostaci langobardske materijalne kulture pronađeni su u Sisciji, Samoboru, a možda i u okolici Koprivnice, te u Velikim Malencima kod Brežica i Zidanom gaberu.

• U Drugoj Panoniji otkriveni su ostaci u okolici Osijeka i u Vinkovcima, te u Novim Banovcima, s time da je posljednji nalaz po svemu sudeći bio u gepidskoj uporabi.

• Među utvrdama u Panoniji Saviji koje su dodijeljene Langobardima mogao se nalaziti i kasnoantički kastrum na ozaljskoj gradini. Raspored nalaza jasno pokazuje da su Langobardi zaposjeli rubne dijelove obje južnopanonske pokrajine, što odaje poglavito vojnu svrhu njihova dolaska na taj prostor: preuzeti gradovi i utvrde služili su im kao obrambena uporišta prema Francima i naročito Gepidima. Kad se na umu ima i raspored arheoloških lokaliteta langobardske provenijencije u prekodravskim krajevima, koji su neusporedivo mnogo gušći nego u južnoj Panoniji, može se opaziti njihova učestalost uz Dunav gotovo do ušća Drave. Ovo daje za pravo Prokopijevoj tvrdnji da su se Langobardi smjestili ne odveć daleko od Gepida.

• Blizina Langobarda učinila je nespokojnima Gepide koji su zacijelo ispravno sudili da je ovaj potez Carstva bio dobrim dijelom uperen protiv njih.

• Napokon je prigušeno neprijateljstvo između Langobarda i Gepida buknulo svom žestinom i prelilo se u rat.

• Neposredni povod bila je činjenica što su obojica kraljeva, i langobardski Audoin i gepidski Turizind, bili zapravo uzurpatori, čiji su se zakoniti suparnici u borbi za prijestolje obratili protivničkom taboru za pomoć.

• Rat je izbio 549. godine, a Carstvo je odlučilo podržati Langobarde nakon što su se poslanstva oba sukobljena naroda obratila za potporu Konstantinopolu.

• No, kad se gepidskom području primaknula snažna istočnorimska vojska, prethodno porazivši Herule negdje na sjeveru Prve Mezije, obje zaraćene strane odlučile su na brzinu sklopiti mir, a da pravog ratnog razračuna nije niti bilo. Prisutnost moćne carske vojske nije odgovarala ni jednoj ni drugoj strani jer su i Langobardi i Gepidi zacijelo slutili da bi s obzirom na trenutačne okolnosti nakon bitke jedini pravi pobjednik bilo Carstvo.

• Ipak, netrpeljivost između Langobarda i Gepida bila je toliko snažna da su već sljedeće godine (u rano proljeće 550) iznova pograbili oružje.

• Ni ovoga puta nije se dogodio sraz na bojnom polju jer su se vojske povukle prestrašene za njih neobičnom prirodnom pojavom, nakon čega su njihovi vladari utanačili dvogodišnje primirje.

• No, ovo je bio samo predah tijekom kojega su i jedni i drugi nastojali ojačati svoje pozicije.

• Napokon je u rano proljeće 551. izbio novi rat. Ponovno su i Langobardi i Gepidi zatražili carsku vojnu pomoć. Dvor ju je obećao objema stranama, ali je naposljetku odlučio podržati Langobarde, raskinuvši sporazum s Gepidima.

• Ipak, veći dio upućenih istočnorimskih snaga nije se izravno umiješao u sukob. • Langobardi su pak prodrli na gepidsko područje i u velikoj bitki na tzv. Polju bogova

( Asfeld ) u istočnom dijelu Druge Panonije (između Cibala i Sirmija) teško porazili neprijatelja, iako sa znatnim obostranim žrtvama.

• Gepidi su prvi put podlegli pred Langobardima. • Nato je pod paskom Carstva sklopljen mir, kojim su se i Langobardi i Gepidi morali

obvezati na sudjelovanje u carskom pohodu protiv Ostrogota u Italiji pod zapovjedništvom eunuha Narzeta. Osim toga, Gepidi su se sada i formalno morali odreći svojih stečevina u Prvoj Meziji i Obalnoj Dakiji, a čini se da je Carstvo obnovilo vlast i u jugoistočnom dijelu Druge Panonije, te da je Gepidima potvrđen posjed Sirmija prema novom federatskom ugovoru. Gepidi su se možda morali odreći i Cibala koje bi zaposjeli Langobardi, pa su se tako još neposrednije našli između dvije vatre.

• Mir između Langobarda i Gepida održao se desetljeće i pol.• Justinijan je umro u studenom 565. godine i čini se da se novi otvoreni sukob između

dva naroda dogodio tek poslije toga, zacijelo početkom 566. godine.

• Godine 565. izbio je drugi, presudni rat. Bitka je vjerojatno ponovno vođena u Drugoj Panoniji.

• U tom su srazu pobijedili Langobardi i gepidski kralj Kunimund se osjetio ponukanim da zatraži pomoć Carstva.

• Pritom je novom caru Justinu II. (565-578) obećao da će vratiti pod istočnorimsku upravu Sirmij i zemlju južno od Drave, dakle cijeli gepidski posjed u južnoj Panoniji. Carska je vojska pod zapovjedništvom kuropalata Baduarija stigla i uz njezinu je potporu još iste, 566. godine Kunimund uspio nadvladati, odbivši molbu langobardskog kralja Alboina za primirjem.

• Međutim, gepidski kralj se nakon pobjede predomislio i nije Carstvu prepustio obećana područja. Ovo je zapečatilo sudbinu Gepida.

• Langobardi su se za savez obratili Avarima, hoteći jednom zasvagda skršiti Gepide. Pritom su se obvezali avarskom kaganu da će mu u slučaju pobjede pripasti polovica plijena i sva zemlja Gepida, znači i južnopanonski posjed. Kunimundu nije preostalo ništa drugo nego opet se za pomoć uteći Carstvu. Ponovno je obećao odstupanje gepidskih posjeda u južnoj Panoniji.

• Justin zahtjev nije odbio, ali je izjavio da treba vremena za prikupljanje snaga. U to vrijeme su u Carigrad poslanstvo bili uputili i Langobardi i ishodili od cara obećanje da će biti neutralan u sukobu. Čini se kako je s Gepidima bilo dogovoreno da prepuste Sirmij carskim snagama čim se one pojave.

• Langobardi su pak sklopili savez s Avarima, turkijskom nomadskom konjaničkom skupinom koja je tek kratko prije prodrla iz euroazijskih stepa u Europu.

• Zacijelo u proljeće 567. započeo je dramatičan rasplet dugotrajnog suparništva između Langobarda i Gepida.

• Istovremenom langobardsko-avarskom napadu na samo središte svoga područja Gepidi nisu mogli odoljeti. U općem pokolju njihov kralj Kunimund je poginuo, a gepidska je država prestala postojati. U međuvremenu je istočnorimska vojska ušla u Sirmij, što je Carstvo uvuklo u žestoke sporove s Avarima koji su smatrali da to područje prema sporazumu s Langobardima pripada njima.

• Carstvo se domoglo i gepidskoga kraljevskog blaga koje su u Carigrad donijeli gepidski arijanski biskup Sirmija Trazarik (Gepidi su arijanstvo prihvatili vjerojatno tijekom 5. stoljeća) i Kunimundov nećak Reptila.

• Budući da je dolazak Avara regionalnu strukturu moći ponovno bitno promijenio, langobardski kralj Alboin odbio je graditi svoju vlast u Karpatskoj kotlini.

• Umjesto toga pošao je istim putem kao i Teoderik osamdeset godina prije: u travnju 568. poveo je svoje ratnike i cjelokupno ljudstvo u Italiju koju je gotsko-bizantski rat u potpunosti iscrpio. Tu su Langobardi utemeljili kraljevstvo koje je potrajalo dvjesto godina. U Podunavlju su vlast preuzeli Avari.

• Svega nekoliko godina nakon presudnog poraza Ostrogota u Italiju je 568. stigla nova barbarska vojska: Langobardi pod vodstvom svog kralja Alboina - događaj koji se često vidi kao posljednji čin seobe naroda u užem smislu. Kao što je već opisano na drugom mjestu, Langobardi su kratko prije konačno porazili svoje dugogodišnje rivale Gepide. Jedna poznata saga navodi (sačuvao ju je Pavao Đakon u Povijesti Langobarda ) kako je Alboin ubio gepidskog kralja Kunimunda , dao od njegove lubanje napraviti pehar i oženio se njegovom kćeri Rozamundom.

• Možda Langobardi koji su prispjeli u sjevernu Italiju nisu uopće vladajućem bizantskom vojskovođi Narzesu bili nezgodni, budući da su ondje mogli djelovati kao predziđe protiv ofenzivnih Franaka (srednovjekovni izvori, tako i Pavao Đakon, spominju Narzesovu izdaju i pozivanje Langobarda u Italiju i ta je legenda bila raširena u srednjovjekovlju: među prvima je bilježe Izidor Seviljski, Kronika, 402,

Djela rimskih prvosvećenika, 63.4 i Fredegar, Kronika, 3.65, no suvremeni izvori - Marije Avencheski, Grgur Tourski) ništa ne znaju o Narzesovoj izdaji, pa se ona slobodno može odbaciti.

• Moguće je da je nakon langobardske invazije Narzes bio u bizantskim krugovima osumnjičen za propuste -Konstantin VII. Porfirogenet u spisu O upravljanju Carstvom, 27 piše da su Langobardi stigli do Beneventa na Narzesov poziv i ondje bili naseljeni, a zatim su na prijevaru osvojili grad i zavladali južnom Italijom - pa se tako rodila predodžba o njegovoj odgovornosti ili je on snosio krivicu u očima italskog stanovništva nezadovoljnog opresivnom poreznom politikom i napaćenog stalnim ratovima, jer je langobardski napad donio novo teško razdoblje u povijesti Italije.

• S druge strane, priča o pozivanju mogla je samim Langobardima poslužiti kao opravdanje za upad u Italiju budući da tako više nisu došli kao puki osvajači nego na zahtjev legalne vlasti.

• Kako god bilo, da se i u jednom trenutku pokazalo kako je sumnja u Narzesovu izdaju osnovana, teško je vjerovati da bi njegovi posmrtni bili svečano primljeni u Carigradu i pokopani u samostanu u Bitiniji u nazočnosti samoga cara). Langobardski je napad u svakom slučaju naišao na slab bizantski otpor. Većina sjevernoitalskih gradova je Langobardima prešla bez borbe, samo je Pavija pružila otpor i bila osvojena. Nakon ove brze pobjede Alboin nije mogao držati na okupu svu vojsku. Skupina Sasa vratila se na sjever, druge su se skupine okrenule protiv kraljevstva Franaka. Neke su grupe odmarširale na jug, gdje su osnovale vojvodstva Benevent i Spoleto. Za razliku od Teoderikovih Gota Langobardima nikad nije uspjelo podvlastiti čitavu Italiju. Dijelovi su zemlje trajno ostali pod bizantskom kontrolom, naročito gradovi Ravena i Rim sa svojom okolicom te veliki dijelovi južne Italije.

• I Alboinova smrt 572./573. ušla je u legendu. Navodno je u Veroni prisilio svoju ženu Rozamundu da bije iz pehara od očeve lubanje. Rozamunda se potom osvetila tako što je privezala Alboinov mač tijekom podnevnog sna pa su ga dvorjani ubili, a da se nije mogao braniti. Za Alboinovom smrću uslijedilo je razdoblje slabog kraljevstva, tijekom kojeg su glavnu riječ vodili vojvode.

• Tek je kralju Agilulfu (591.-616.) uspjelo stabilizirati kraljevstvo koje je sada obuhvaćalo velike dijelove sjeverne i srednje Italije.

• Pod langobardskom vladavinom bili su i Spoleto i Benevent, dva vojvodstva u srednoj i južnoj Italiji.

• Alboin (umro 572/3.) bio je kralj Langobarda. Nakon pobjede nad Gepidima, dugogodišnjim langobardskim suparnicima za vlast u Karpatskoj kotlini, poveo je Alboin veliku vojsku u Italiju koja je onda isprva naišla na malo otpora. Tek je grad Pavia pružio otpor. Već tijekom togodišnje opsade Pavije počelo se jedinstvo njegove vojske osipati. Ubrzo nakon osvojenja grada ubila ga je njegova supruga Rozamunda, kći posljednjeg gepidskog kralja. Malo kasnije njegova se vojska presudno raspala.

•  • U razdoblju između početka gotsko-bizantskog rata 535. i konsolidacije langobardske

vladavine oko 600. dogodio se u Italiji prijelaz iz antičkog u srednjovjekovni svijet. Zbog ratova, pljačkanja i gladi, ali i velike epidemije kuge broj stanovnika Italije znatno je u tim godinama opao. Većina gradova se smanjila - njihove prije gusto naseljene površine raspale su se na pojedinačne naseobinske otoke između kojih su se stanovnici bavili poljoprivredom i postavili malena groblja. Čak i u samom ponosnom Rimu koji je stajo pod papinsko-bizantskom vlašću raspoznatljiv je takav razvoj. Trgovina na daljinu osjetno je opala, a središnje upravne strukture kasnorimske države su se raspale. Civilna rimska elita koja je još u Ostrogotskom Kraljevstvu igrala važnu

političku ulogu u velikoj je mjeri nestala. Propao je rimski porezni sustav, a na njegovo je mjesto stupio sustav podavanja svakom zemljoposjedniku.

• Osim promjena u gradskim naseljima, rano langobardsko doba u Italiji obilježilo je dolazak grobalja s grobovima na redove. Ta groblja nalikuju po načinu ukopa i opremi na groblja sjeverno od Apa. Na nekropolama kao što su Nocera Umbra ili Castel Trosino u Apeninima pokopavala se ratnička elita koja se, poput Gota, od svog okruženja izdvajala u prvom redu kao vodeći vojnički sloj. Onovremeni tekstovi crtaju kontinuiranu tradiciju Langobarda od iseljavanja iz Italije do vladavine u Italiji. Kasniji langobardski vladari su očigledno smatrali vrijednim potkrepljivati svoj langobardski identitet s pomoću priče o časnom podrijetlu. To je podupiralo langobardsku vladavinu, čija povijest ipak više pripada srednjem vijeku nego dobu seobe naroda.

8. predavanje

Vandali• Pratimo ih od Dunava do sjeverne Afrike • Potkraj 5. Stoljeća Vandali su se nalazili na rimskoj granici na srednjem Dunavu,

odakle su zajedno s ostalim susjednim skupinama provaljivali na rimski teritorij.• Čini se da su se pod pritiskom Radagaizove skupine 405./406. Godine premjestili dalje

na zapad• Na razmeđu 406. I 407. Godine – velika invazija preko Rajne• Posebnu kušnju u službi Rima franački su odredi prošli kad su se na prijelazu 406. I

407. Godine suprotsavili invaziji barbarski ratnika.• Jedna velika skupina barbarskih vojnih odreda najprije se okupila s druge strane Rajne

– izvori navode prije svega Vandale koje je vodio kralj Godigizel, Alane pod kraljem Respendijalom i Sveve.

• Nepoznato je kako je invazija tekla, iako se većinom pretpostavlja da je Rajna kod Mainza bila prizorište događaja. Redovna rimska pogranična obrana bila je u tom času jako oslabljena budući da je prethodnih godina vojskovođa Stilihon čete s Rajne povukao u Italiju kako bi ih upotrijebio protiv upalih Gota.

• . Posljednjeg dana godine 406. Velik broj vandalskih ratnika prebacio se preko Rajne kojima su se Franci najprije uspješno suprotstavili.

• No nakon što su Vandalima u pomoć pohitali Alani, franačke čete su bile prisiljene podleći. U narednim godinama napadači su se zadržavali u sjevernoj Galiji.

• Vjerojatno tek 409. Godine proširili su Vandali, Alani i Svevi svoje akcije na južnu Galiju. Možda ih je na to potaknuo Geroncije, još jedan rimski časnik željan moći, koji se u Hispaniji pobunio protiv Konstantina III.

• U kasno ljeto 409. Krenuli su Vandali, Alani i Svevi naposljetku u Hispaniju, gdje su se zadržali iduća desetljeća.

• O učincima barbarske invazije na Silvestrovo 406. Detalje doznajemo prije svega iz pisma sv. Jeronima.

• On izvješćuje da su napadači opustošili velik broj gradova, među njima Mainz, Worms, Strasbourg i Reims.

• Osim Vandala, Alana i Sveva, on k tome navodi i mnoge druge skupine koje su sudjelovale u invaziji. Doduše, ti su podaci sumnjivi.

• Jeronim nije samo pisao daleko od događanja, nego i poticaj za njegov prikaz poziva na oprez: njegov opis nije nastao u okviru povijesnog djela, nego potječe iz privatnog pisma jednoj udovici.

• U njemu ocrtava sadašnjost najmračnijim bojama kako bi adresatkinju uvjerio u to da se odrekne svijeta u korist uranjanja u kršćansku vjeru.

• Vandali u Hispaniji• Kao protuuslugu za državnu isporuku žita Goti su 418. Nastupili protiv Vandala,

Alana i Sveva koji su se još uvijek zadržavali na Pirinejskom poluotoku i nanijeli im težak poraz.

• U tim borbama Goti su Vandale Silinge i Alane gotovo potpuno uništili.• Ostaci obje grupe pobjegli su pod zaštitu Vandala Hasdinga koje je vodio kralj

Gunterik (407.-428.) – događaj koji je ustanovio prevlast Hazdinga nad velikom vandalsko-alanskom skupinom.

• Prije nego što su Goti potpuno mogli uništiti svoje barbarske suparnike, Carstvo ih je povuklo iz Hispanije.

• U idućim godinama Gunterikovi su Vandali nastupali protiv Sveva u Galiciji.• U tomu su postigli stanovite uspjehe, dok ih rimska vojska pod zapovjednikom

Hispanije Asterijem nije suzbila.• Između 419. I 420. Vandali su velike dijelove provincije Betike stavili pod svoju vlast• Godine 422. Postigli su pobjedu protiv rimskog zapovjednika Kastina koji je

vjerojatno planirao uništenje vandalsko-alanske grupe.• Vandali su sada bili u posjedu mnogih lučkih gradova koji su im omogućili da ojačaju

snage pomorskim odjelima. S tim brodovima pljačkalisu baleare i gradove rimske Maurtanije. U južnoj Hispaniji Vandali se ipak nisu dugo zadržali.

• Već 429. Prebacili su se u sjevernu Afriku i osvojili najbogatije provincije rimskog Zapada.

• Kasnoantička sjeverna Afrika• U usporedbi s drugim provincijama Zapadnog Carstva rimske je sjeverna Afrika

kratko prije vandalskog osvajanja bila još uvijek bogata i neobično plodna.• Između Sredozemnog mora i Sahare, Nila i Atlantika dijelila se u sedam većih oblasti.• Daleko na zapadu, u današnjem Maroku, ležala je provincija Mauretania Tingitana

(Tingitska Mauretanija) na koju su se u današnjem Alžiru nadovezivale Mauretania Caesariensis (Cezarska Mauretanija) i Numidija.

• Srce – najplodnija i najgušće naseljena – bila je provincija Africa Proconsularis [Prokonzulska Afrika] sa svojom prijestolnicom Kartagom u današnjem Tunisu [od Dioklecijanova vremena je Prokonzulska Afrika bila podijeljena na Zeugitsku Afriku, koja se i dalje nazivala Prokonzulskom Afrikom jer je njome upravljao prokonzul, a obuhvaćala je sjeverni dio stare Prokonzulske Afrike i na Bizacenu koja je obuhvaćala južni dio nekadašnje Prokonzulske Afrike].

• Jugoistočni Tunis i zapadna Libija tvorili su Tripolitaniju. Istočno od Velikih Sirta, zaljevu na libijskoj obali, nadovezivalo se izvorno grčko kolonizacijsko područje Cirenaike, za kojim je dalje na istoku slijedila provincija Egipat [Cirenaika i Egipat su pripadali Istočnom Carstvu].Na sjeveru mauretanskih provincija, Numidije i prije svega Prokonzulske Afrike zimi je tako obilno kišilo da je bila moguća i jest intenzivna poljoprivreda. Sjeverna je Afrika čak smatrana žitnicom Rima. Stanovnici su proizvodili žito i ulje za glavni grad Rim koji su prevoženi velikim flotama preko Sredozemnog mora. No malo stotina kilometara od sredozemne obale sa šumama plutnjaka i plodnim ravnicama krajolik brzo prelazi u stepu i naposljetku u pustinju. U toj prijelaznoj zoni ležala je južna granica Rimskog Carstva.

• Gusta mreža gradova presijecala je plodne regije sjeverne Afrike. Prije svega u današnjem sjevernom Tunisu urbanizacija je izražena kao inače nigdje u Rimskom Carstvu. Izvan plodnih, urbaniziranih područja na sjeveru nomadske skupine i

plemenske strukture oblikovale su sjevernu Afriku trajale kroz čitavo rimsko vrijeme. U kasnoj antici su sve jasnije dolazile do izražaja. Berberskih grupa – nazivanih Libijcima ili Maurima – bilo je u rimsko vrijeme kako s ove tako i s one strane granice. Osim toga, poznati su i brojni primjeri skupina koje su se uspješno integrirale u rimske strukture.

•  • Kao ina Rajni i Dunavu, i na jugu Carstva postojala je granica, s druge strane koje su

djelovala barbarska plemena. Budući da je pustinja već predstavljala zaštitu, vojne su građevine i prepreke prije bile iznimka. Strateški porazmještene utvrde bile su prije svega potrebne ondje gdje su trgovački i stočarskik putovi prelazili granicu i gdje su područja na granici s jugom bila naseljena. Pretežno se radilo o polunomadskom stanovništvu koje je čvrsta uporišta imalo u oazama. Daleko na jugu živjelo je oko glavnog mjesta Garame (Djerma, Libija) uglavnom pleme Garamanta. Od prvog spomena kod Herodota oni su bili do kasne antike moćna skupina u Fezzanu, dijelu Sahare u jugozapadnoj Libiji. Osnova njihova života u Sahari, o kojemu upečatljivo svjedoče arheološki ostaci, bila je trgovina s Rimskim Carstvom i raskošni sustavi navodnjavanja.

• Vandalska osvajanja u sjevernoj Africi• Povijest vandalske Afrike počinje u proljeće 429. Godine kad je kralj Gajzerik (428.-

477.) poveo svoju vojsku preko Gibraltarskog tjesnaca i iskrcao na afričkom tlu. Iza mnogih koji su tada prešli u Afriku ležala su burna desetljeća: mnogi stariji vjerojatno su doživjeli još prelazak Rajne 406. Godine, potom pljačkanja u Galiji, mnogobrojne bitke, odlazak u Hispaniju 409. I privremeno naseljavanje u raznim krajevima Pirinejskog poluotoka.

•  • Nakon dolaska u sjevernu Afriku skupina se hitro kretala na istok. U provinciji

Numidiji, današnjem istočnom Alžiru, porazila je rimsku vojsku pod vodstvom vojskovođe Bonifacija. Potom je Gajzerik četrnaest mjeseci 430.-431. Opsjedao obalni grad Hipon Regij (Annaba). Tijekom opsade umro je crkveni otac Augustin (28. Kolovoza 430.), hiponski biskup. Nakon osvajanja Gajzerik je Hipon Regij učinio svojom prijestolnicom i vladao nad velikim područjem u današnjem Alžiru. Intervencija istočnorimske vojske 431.-434. Nije polučila uspjeh (432. Rimske snage su doživjele novi poraz) pa je 435. Sklopljen prvi mirovni sporazum.

• S provincijom Prokonzulskom Afrikom plodno srce rimske sjeverne Afrike oko glavnog grada Kartage bilo je ipak dalje u rimskim rukama. No Vandali se nisu htjeli toga odreći. Dana 19. Listopada 439. Napali su nepripremljenu Kartagu i tako su čitavu sjevernu Afriku stavili pod svoju vlast. Rimska protuofenziva koja se pripremala sa Sicilije 441. Godine propala je i prije nego što je počela: ponovno su u pitanju bile istočnorimske snage, ali od pohoda nije bilo ništa jer su u isti mah napali Huni. Mirovni ugovor sklopljen 442. S carem Valentinijanom III. osigurao je Gajzeriku naposljetku vlast nad područjem koje odgovaralo otprilike današnjem Tunisu i sjeveroistočnom Alžiru. Današnji Maroko i zapadni Alžir ostali su pod rimskom kontrolom. S pomoću svoje flote Vandali su potom stavili pod svoju vlast Baleare, Sardiniju, Korziku i zapadnu Siciliju.

• Gajzerik (rođ. Oko 389, umro 25. Siječnja 477.) preuzeo je 428. Kraljevsku vlast nad Vandalima i Alanima. Godine 429. Poveo je svoju vojsku u sjevernu Afriku i 439. Osvojio Kartagu, glavni grad rimske Afrike. Pod njegovim vodstvom nastalo je s Vandalskim Kraljevstvom u sjevernoj Africi jedno od najmoćnijih barbarskih državnih tvorevina u 5. Stoljeću na tlu Rimskog Carstvo. Gajzerik, koji se uvijek iznova miječao u carsku politiku, umro je 477. U Kartagi u poodmakloj dobi.

Prelazak Vandala u sjevernu Afriku• Godine 428. Je pri pljačkanju Seville umro Gunterik iz roda Hazdinga. Njegova ga je

polubrat Gajzerik naslijedio kao kralj ujedinjene vandalsko-alanske vojske. Godinu dana kasnije odlučili su Gajzerik i njegovi ljudi napustiti Pirinejski poluotok i prebaciti se u Afriku. Vojska je bila sastavljena od ljudi različitog podrijetla: hazdinških i silinških Vandala, ali i Alana, Gota, Sveva i Rimljana. Kroničar Viktor iz Vite bilježi da je Gajzerik prije prelaska dao svoje ljude platiti i to tako točno da su uračunata i novorođena djeca toga dana. Sa starima, mladima, djecom, robovima i gospodarima broj je iznosio 80.000 osoba. Isti broj spominje i istočnorimski povjesničar Prokopije. Prema njemu, Gajzerik je podijelio Vandale i Alane u tisućine. Na njihovo čelo postavio je osamdeset vođa kako bi stvorio dojam da njegova vojska broji 80.000 ljudi. Na početku je vojska doduše brojila samo 50.000 ljudi, no kasnije je vlastitim priraštajem i priključivanjem drugih brbara znatno narasla. Koliko god bio velik broj, poruka antičkih pisaca je jasna: bilo je jako mnogo ljudi.

• Morali su se u Afriku prevesti lađama po moru što se već u srednjem vijeku smatralo velikim logističkim uspjehom. Je li zaista to bilo tako izvanredno, neka ostane neriješeno. Maurske su vojske suprotni pravac prema sjeveru već prije višekratno svladale. Vandali su se otisnuli na zaplijenjenim brodovima vjerojatno iz Tarife ili Cartagene. Nije poznato gdje su se iskrcali. Dvije su mogućnosti zamislive: brodovi su mogli pošli najkraćim putem preko Gibraltarskog tjesnaca i iskrcali se u današnjem Maroku. Ipak, budući da su kopnene veze odatle prema istoku u provinciju Cezarsku Mauretaniju – današnji zapadni i središnji Alžir – bilo nadasve teško dohvatne, mogli su Vandali odabrati drugu mogućnost koja bi ih vodila dalje na istok izravno u neku od luka u Cezarskoj Mauretaniji. Odatle bi krenuli na zapad i već nekoliko mjeseci kasnije opsjedali grad Hipon Regij.

• Razlozi prelaska Vandala u sjevernu Afriku?• Kasniji autori, poput Prokopija, bilježe da se zapovijedajući rimski vojskovođa u

Africi Bonifacije sklopio s Vandalima sporazum kako bi osigurao vojnu potporu za unutrašnje sukobe u Africi. No tomu proturječi što je Bonifacije već 429. S afričkom vojskom stupio u boj protiv Vandala. Vjerojatnijim se čini da su Vandali, dospjevši pod pritisak Gota i Sveva u južnoj Hispaniji, u bogatim afričkim provincijama vidjeli isplativ i ne preteško ostvariv cilj. Koji god bio razlog za prelazak, nadolazeće godine dale su im barem u jednome za pravo: pred Vandalima su stajala uspješna desetljeća.

• Vandalsko Kraljevstvo• Osvojenjem Kartage, nakon Rima najvažnije grada u Zapadnom Rimskom Carstvu i

potom sustavnim naseljavanjem svojih podanika dao je Gajzerik Vandalskom Kraljevstvu u Africi njegov stvarni oblik. Pritom su Vandali preuzeli zatečene kasnorimske strukture u upravi i naseljavanju bez velikih promjena. Prije svega su u plodnoj provinciji Prokonzulskoj Africi razvlastili rimske zemljoposjednike. Njihova zemljišta, tzv. sortes Vandalorum (vandalske čestice), predana su kao nasljedni i od poreza slobodni posjed vandalskim ratnicima. Vjeroskopolitičke mjere arijanskih Vandala protiv rimske katoličke većine bile su usredotočene na to područje. To pokazuje da je prije svega Prokonzulska Afrika trebala biti pretvorena u vandalsko-arijansku zemlju. U drugim su provincijama Vandalskog Kraljevstva koje su plaćale porez i rimski zemljoposjednici i Katolička crkva bolje prošli.

• Rimske su vojske višekratno pokušavale Vandalima oduzeti Afriku. Godine 442. Rimska se istočnorimska flota mroala vratiti prije nego što je krenula u akciju jer su Huni Atila i Bleda zaprijetili dunavskoj granici. Čini se da su se Valentinijan III. i Aecije pomirili s podjelom Afrike. No kad je propala nada u dinastičko povezivanje Gajzerikove obitelji s teodozijanskom lozom vjenčanjem vandalskog princa Hunerika

i carske kćeri Eudokije, Gajzerik je opet krenuo u ofenzivu. Godine 455. Otplovio je u Italiju i četrnaest dana pljačkao Rim. Godine 468. Propala je još jedan opsežno zasnovani flotna pohod Istočnog Rima budući da je Gajzerik uspio zapaliti i uništiti moćnu rimsku flotu. Godine 474. Sklopljen je između Vandala i istočnorimskog carskog dvora „vječni mir“. Kako se moglo i očekivati, on nije vječno trajao, nego napokon do 533. Kad je Justinijan I. poslao iznova vojsku protiv Vandalskog Kraljevstva. 

• Vandali su u pamćenju ostali prije svega kroz izvještaje katoličkih pisaca o njihovim brutalnim mjerama protiv katolika. No tek je u vrijeme Francuske revolucije vandalizam postao sinonimom za bezumni uništavalački bijes.

• Biskup grada Bloisa [Bloaa], Henri-Baptiste Grégoire [Anri-Batist Gregoar] ožigosao je tadašnje besmisleno uništavanje umjetničkih djela pojmom Vandala. Tako su „vandali“ do gotovo danas sveprisutni. Moderni pojam međutim nema nikakve veze s kasnoantičkim Vandalima koji se nisu ni bolje ni lošije ponašali nego ostale vojske iz toga doba.Vandali u Italiji – napad s juga

• Tri godine poslije hunskog napada na Italiju (452.) došao je novi nasrtaj iz sasvim drugog pravca: u osvetu za neodržano obećanje o vjenčanju između Eudokije, kćeri preminulog Valentinijana III. i Gajzerikovog sina Hunerika (kralj 477.-484.) vandalski je kralj krenuo u udar protiv novog cara Petronija Maksima. Gajzerik je s flotom odjedrio prema Rimu i četrnaest je dana pljačkao grad. Prokopije iz Cezareje izvješćuje o teško natovarenim brodovima koji su s plijenom odjedrili natrag u Kartagu. Među plijenom je bilo i židovsko hramsko blago koje je Tit dopremio 71. U Rim nakon osvajanja Jeruzalema

• Akcija je za neposredno posljedicu imala pad novog cara. Osim toga, pokazuje koliko su velik utjecaj u međuvremenu imali neki barbarski vladari na središnje odluke Carstva. I sljedeći car, Avit, kojeg su podržavali tolozatski Goti [Vizigoti u kraljevstvu sa središtem u Tolozi, d. Toulouse], uspio se održati samo do 456. Godine.Ricimerova vladavina

• Sljedeći carevi stajali su u sjeni moćnog vojskovođe Ricimera. Ricimer je bio plemenitog barbarskog podrijetla, sin gotske princeze i svevskog princa. A odgojen je na dvoru Valentinijana III. Napravio je vojničku karijeru u Aecijevoj vojsci, a Avit ga je imenovao za vojskovođu. Istočnorimski car Leon I. Ricimera je odlikovao naslovom patricija koji je u Zapadnom Carstvu u pravilu pripadao najmoćnijem zapovjedniku.

•  • Ricimer je za cara uzdigao zapovjednika Majorijana koji je potjecao iz italskog

plemstva. Još jedan vjskovođa, Egidije iz galorimskog roda, preuzeo je vojno zapovjedništvo u Galiji. Egidije je uspio održati položaj u Galiji, a Majorijan je pokazao da nije car sjena kakvim bi ga Ricimer rado bio vidio. Djelatno se Majorijan založio za to da spriječi raspad zapadne polovice Carstva. Brižljivo je planirao preosvajanje sjeverne Afrike od Vandala i u tu svrhu je prešao s vojskom i flotom u Hispaniju. Poduhvat je međutim propao već u luci Cartagene kad je flota – možda uslijed izdaje – unišena (460.). Majorijan se potom povukao u Italiju; u ljeto 461. Ricimer ga je svrgnuo i dao pogubiti.

• Ricimer je sada na prijestolje postavio Libija Severa kojeg je u potpunosti kontrolirao. Taj je car umro već 465. Godine. Ricimer je potom samostalno dvije godine vladao u Italiji, dok istočnorimski car Leon I. nije 467. Poslao Antemija kao cara u Zapadno Carstvo. I Antemije je unatoč Ricimerovoj moći uzeo uzde vladavine sam u ruke.

• Protiv Vandala je 468. Okupljena golema vojska sastavljena od zapadnih i istočnih četa. Ona je isprva postigla uspjehe, a onda je podbacila. Mnogi znanstvenici u tom porazu vide događaj koji je Zapadnom Carstvu slomio kralježnicu.

• Da je uspjelo vratiti Afriku pod carsku vlast, stajali bi Carstvu važni resursi na raspolaganju da se održi na drugim bojišnicama. Umjesto toga Antemije je sve više gubio na ugledu, Godine 472. Između Ricimera i Antemija koji je rezidirao u Rimu dogodio se otvoreni lom.

• Ricimer je krenuo na Rim i osvojio ga, a Antemje je u ljeto 472. Smaknut. Ricimer je sam umro već dva mjeseca poslije, ali je prije još na carsko prijestolje uzdigao Olibrija koji je potjecao iz slavne senatorske obitelji Anicija.Jesu li Vandali bili „vandali“?

• Drukčije nego što bi doslovni zao glas dao pretpostaviti, Vandali u osvajanju Afrike nisu nipošto za sobom ostavili trag pustoši. Umjesto toga, postoji jako mnogo kontinuiteta. Vandali nisu u Afriku došli opustošiti zemlju, nego sudjelovati u njezinu blagostanju. 

• Prema sadašnjim znanstvenim spoznajama, novopridošlice nisu donijele vlastitu, arheološki dokazivu materijalnu kulturu. Gajzerikovi ratnici su umjesto toga iskoristili postojeće mogućnosti. Naselili su se na zemljoposjedima i u gradskim kućama razvlaštenih Rimljana koje su dijelom dali ukrasiti raskošnim mozaicima. Pod vandalskom vladavinom u Africi su se gradile i obnavljale palače, kupelji i crkve, kao što svjedoči natpis iz crkve u tuniskom Henchir el-Gussetu koji spominje vandalskog kralja Trazamunda (496.-523.). I arheološki izvori i grčki povjesničar Prokopije pokazuju da su Vandali njegovali izrazito „rimski“ stil života, s ljubavlju prema kupeljima, glazbu, raskošnoj odjeći, kazalištu, trkalištima i lovu. I svoje su mrtve Vandali pokapali na rimski način na starijim grobljima ili u crkvama. Doduše, mali broj uglavnom jako bogatih grobova upućuje na tuđi, za Afriku neuobičajeni ritual pokapanja koji se dovodi u vezi s Vandalima. Obilježje mu je to da su preminuli pokapani u raskošnoj odjeći koja je pokazivala njihov visok društveni položaj. U crkvi u Thuburbo Maius najmanje su tri osobe pokopane na taj način. Njima pripada i jedan Vandal koji je pokopan u rimsko-mediteranskom odijelu. Prilikom iskapanja od njega je pronađena jedna raskošna fibula za ogrtač, jedna pojasna kopča i kopča obućne garniture. Mozaik na njegovom grobu u lađi crkve donosi njegovo gemansko ime – Arifrid.

• Vandalsko Kraljevstvo je k tome izvozilo velike količine žita i maslinovog ulja koji su predstavljali pravo bogatstvo zemlje. Iz istočnog Sredozemlja uvažana je skupocjena roba poput svilenih tkanina, dragulja, začina i papirusa, a brojni nalazi amfora u Kartagi i drugim lučkim gradovima potvrđuju uvoz istočnog, često palestinskog vina.

• Od kralja Guntamunda (484.-496.) kovali su Vandali vlastiti brončani i srebrni novac, čija daleka rasprostranjenost govori u prilog vitalnosti vandalskodobne trgovine. I poznata afrička fina keramika – terra sigillata – proizvodila se u Vandalskom Kraljevstvu kao i prije pod rimskom vladavinom i izvozila se po čitavom Sredozemlju. U Rimu je još u drugoj polovici 5. Stoljeća do 90 % fine keramike potjecalo iz sjevernoafričke proizvodnje.

• Ona svjedoči da su unatoč vandalskom osvajanju i otuda proizašlim preprekama još vladali živi kontakti i da su iz sjeverne Afrike u Rim, osim keramike, i dalje stizale i živežne namirnice.

9. predavanje

Kraj gornjogermansko-recijskog limesa i počeci Alamana• Na rajnskoj i dunavskoj granici već je dugo prije početka seobe naroda bilo nemirno.

Građanski ratovi u 3. stoljeću uzrokovali su da je sve više četa povlačeno iz pograničnih utvrđenja. Odlazak brojčano snažne vojske i duboki gospodarski problemi, u pratnji s brzom inflacijom rimskog srebrnog novca, pobrinuli su se već prije sredine 3. stoljeća za propadanje rimskog naseljavanja.

• Godine 260. eskalirala je situacija. U Agripinskoj Koloniji (Köln) vojskovođa Postum se uzdigao za cara - no svoje posezanje za vlašću mogao je ostvariti samo u Galiji i Britaniji kao i privremeno u južnoj Njemačkoj i Hispaniji. U središnjim oblastima Carstva, na Sredozemlju, uzde je u rukama držao car Galijen (od 253. sucar s ocem, 260.-268.). Više od jednog desetljeća tvorila je južna Njemačka spornu pograničnu zonu između zasebnog tzv. Galskog Carstva kojim su vladali Postum i njegovi nasljednici i rimskog jezgrenog područja koje je držao Galijen. Najkasnije tada napustile su posljednje čete definitivno pogranične utvrde kako bi se priključile jednoj ili drugoj stranci u građanskom ratu. U pozadini limesa uobičajeni život već je odavno bio klonuo - veliki dijelovi stanovništva su zemlju očito napustili. Kad je zasebno Galsko Carstvo 274. okončano i obnovljeno jedinstvo Carstva, rimske se vlast odrekla toga da ponovno zaposjedne utvrđenu crtu gornjogermansko-recijskog limesa. Umjesto toga, povukla je čete na novu graničnu crtu duž Rajne, Illera i Dunava.

• Godine 289. pisani izvori navode prvi put ime Alamana kao skupnu oznaku za stanovnike jugozapadne Njemačke koju su Rimljani napustili. Već sredinom 4. stoljeća alamanske su skupine vojno otežavale rimsku pograničnu obranu - postale su čimbenik moći u srednjoj Europi.

• Podrijetlo Alamana je nejasno, što se prije svega može objasniti nedostatnim izvorima. O doseljavanju alamanskog „naroda“ ili „plemena“ pisana vrela ništa ne govore - najvejrojatnije je da je ime Alamana tek sada nanovo bilo oblikovano. Nejasno je prije svega u kojoj je mjeri rimsko stanovništvo ostalo u zemlji i u očima rimskih autora postalo Alamanima. Za razliku od dačkih provincija u današnjoj Rumunjskoj, koje je rimska uprava napustilo u isto vrijeme, ništa u današnjoj jugozapdnoj Njemačkoj ne upućuje na to da su dijelovi stanovništva održavali tradicionalni rimski način života. Ovdje je život u kamenim objektima vila jednako zamro kao i u gradovima i seoskim naseljima. S druge strane međutim postoje arheološke naznake za mnoga naseobinska mjesta, doduše na nižoj razini nego prije. Jesu li možda ipak u zemlji ostale pojedinačne skupine osoba, naročito one koje nisu imale mnogo toga izgubiti, a na carskom području malo dobiti? Ne treba previdjeti ni veze brojnih arhaeoloških nalaza u kasnoantičkoj Alamaniji s arheološkom građom carskodobne Germanije. To doduše u pograničnim regijama imperija u to vrijeme nije neobično. Naprotiv, grobovi „ranog alamanskog“ razdoblja, kojih je ukupno malo, prate rimski uzor pokapanja tijela. Samo jako rijetko pojavljuju se paljevinski grobovi koji su u to vrijeme uobičajeni u Germaniji.

• Ukupno se može utvrditi da arheološka svjedočanstva iz jugozapadne Njemačku u poslijelimeskom razdoblju ukazuju na jedinstvenu mješavinu barbarskih i rimskih obilježja. Nalazi značajni za kulturno određenje razlikuju se sasvim jasno od prethodnog rimskog naseljavanja, ali ne odgovaraju ni u to vrijeme u Germaniji uobičajenom modelu naselja. K tome se arheološki ne izdvaja u Germaniji ni određena regija odakle bi došli Alamani.

•  

• Od 4. stoljeća su u Alamaniji arheološki potvrđena različita visinska naselja u kojima su dijelom stanovale skupine osoba visokog ranga - možda alamanski kraljići ( reges Alamannorum ) o kojima izvješćuje rimski povjesničar Amijan Marcelin. U svakom slučaju, već u prvoj polovini 4. stoljeća ratnici alamanskog podrijetla ostvarivali su blistave karijeru u rimskoj vojsci - dok ih nisu potisnuli suparnički Franci.

• Godine 411. britansko-galski uzurpator Konstantin III. poslao je svog vojskovođu Edobiha da unovači pomoć Franke i Alamane kako bi suzbio napada hispanskog vojskovođe Geroncija kojeg je on bio 408. imenovao. Geroncije je opsjeo Konstantina u Arlesu [Arlu], ali se potom povukao na dolazak vojske zakonitog cara Honorija pod vojskovođama Konstancijem i Ulfilom. Konstantin je i dalje pružao otpor, čekajući Edobiha na čelu franačkih i alamanskih odrede, no kad je ovaj stigao, doživio je poraz pa se i Konstantin predao.

• Do sredine 5. stoljeća Alamani su obavljali graničarske zadaće na gornjoj Rajni i gornjem Dunavu (Recija), o čemu postoje i arheološka svjedočanstva (grobni ukopi koji se pripisuju Alamanima). Nepoznato je kako je hunski napad na Galiju 451. utjecao na alamanske zajednice ili u kojoj su se mjeri one suprotstavile Atili. Jedna posljedica hunskog utjecaja pojava je umjetne deformacije lubanje kod male djece, što je azijatski običaj. Ta je pojava među alamanskim zajednicama, koliko se može prosuditi, bila i ograničena i kratkotrajna.

• Nakon spomena u vezi s 411. godinom Alamani iščezavaju iz pisanih vrela i opet se pojavljuju tek sredinom 450-ih godina kad drže i jednu i drugu obalu Rajne, a njihove ratničke bande upadaju u Reciju, Norik i Italiju od kraja 450-ih do sredine 470-ih godina, a u 490-im godinama širili su svoj utjecaj sve do srednje Rajne i na uštrb Franaka. Potkraj 5. stoljeća doživjeli su prvi težak porazu u sukobu s Francima kralja Klodviga I. u kojem je poginuo i nepoznati alamanski kralj, a potom i 506. godine, nakon čega su sjeverna alamanska područja potpala pod franačku vlast.

• Od početka 6. stoljeća Alamani se u pisanim izvori nazivaju i Svevima, što se pripisuje dolasku znatnog dijela podunavskih Sveva nakon što su doživjeli poraz od Ostrogota na rijeci Boliji (469.). Otuda se govori o drugoj etnogenezi Alamana u koju bi svoj etničko-identitetski element ugradili pridošli Svevi. Ostrogotski kralj Teoderik Veliki je dio Alamana početkom 6. stoljeća preselio u Italiju, a po svoj prilici i u Panoniju Saviju, gdje su se vjerojatno priključili ondje već otprije naseljenim Svevima koji su im sada bili srodnici. Južni dijelovi alamanskog područja potpali su pod ostrogotski protektorat koji je naposljetku 536./537. također završio u vlasti Franaka.Podrijetlo Bajuvara

• Arheološka i povijesna znanost već desetljećima intenzivno raspravljaju o podrijetlu Bajuvara. Nemali povod tomu su krajnje siromašni izvori. Kratko nakon sredine 6. stoljeća istočnorimski povjesničar Jordan spominje prvi put oznaku Bajuvari. U okviru svoje povijesti Gota on u jednom ekskursu opisuje naseobinsko područje Sveva u današnjoj jugozapadnoj Njemačkoj. Oni su, kako hoće Jordan, za istočne susjede imali Baibarii (Bajbarije). Time je lokalizarao Bajuvare već kao stanovnike one regije u kojoj se i danas nalazi Bavarska: istočnoalpsko predvorje.

•  • I mali broj spomena Bajuvara u sljedećim desetljećima ne daje bliže podatke o

njihovom podrijetlu. Nijedan onodobni izvor ne izvješćuje da su se Bajuvari doselili iz neke druge oblasti na svoje kasnije naseobinsko područje. Ipak, u znanosti se uvijek iznova uzima kao samorazumljivo da se već dugo prije prvog spomena Bajuvara, u 4. i 5. stoljeću, barem jedna jezgrena skupina morala doseliti iz barbaricuma. Naročito se Češku tradicionalno gleda kao prvobitnu domovinu. Zadnje se ta teza oslanja jedino na to da se ime Bajuvara treba izvoditi od antičke oznake za Češku, Boiohaemum -

međutim, među jezikoslovcima je takvo tumačenje do danas sporno. Arheološki se ne izdvaja nikakva posebna veza između Bavarske i Češke. Iz današnjeg gledišta je teza o podrijetlu iz Češke doduše jedna od mnogih mogućnosti. Zamisliva je i alternativa, da su Bajuvari kao etnička skupina nastali tek bitno kasnije. Možda je u ovom procesu riječ o posljedici integracije alpskog predvorja u merovinško Franačko Kraljevstvo oko 536. Godine

• Već malo zatim postavili su franački kraljevi u području istočno od Lecha jednog vojvodu kako bi oblast mogli vojno-politički nadzirati. Kao prvog vojvodu pisani izvori oko 555. navode izvjesnog Garibalda, plemića visokog ranga iz okruženja franačkih kraljeva. Ime Bajuvara se zacijelo isprva odnosilo u političkom smislu na stanovnike novostvorenog vojvodstva i označavalo je pratnju novog vlastodršca, to jest vojvode. Pod vodstvom Garibalda i njegovih nasljednika u sljedećim se desetljećima vojvodstvo razvilo u samostalnu političku veličinu u današnjoj Staroj Bavarskoj i istočnoj Austriji. Najkasnije u 8. stoljeću dobilo je i kulturnu i vjersku važnost. Zacijelo se tek postupno među stanovnicima vojvodstva razvio jači osjećaj pripadnosti.

• Hispanski Svevi od Rajne do Hispanije•  • Među barbarskim ratnicima koji su na prijelazu 406. i 407. godine prešli preko Rajne i

upali u Galiju bili su i Svevi. U njihovom slučaju po svoj je prilici riječ o skupinama koje su nekoć bile pokrivene imenom Kvada koje inače iščezava iz pisanih vrela potkraj 4. stoljeća (među posljednjima Kvade spominje Jeronim u pismu iz 396. godine). Vjerojatno tek 409. godine, zajedno s Vandalima i Alanima, proširili su svoje akcije na južnu Galiju. U kasno ljeto 409. krenuli su Vandali, Alani i Svevi naposljetku u Hispaniju. 

• Galicijsko kraljevstvo Sveva• Svevska grupa koja se doselila u Hispaniju smjestila se prema kroničaru Hidaciju

godine 411. na obali Atlantika u današnjoj Galiciji. Koliko je svevska skupina bila velika nije poznato. Broj ratnika se procjenjuje na 8000-9000, što bi za cijelu skupinu značilo brojno stanje od 30.000 do 50.000. Ako se vrijeme naseljavanja u Galiciji smatra datumom osnutka, u vezi sa svevskim kraljevstvom u Hispaniji radi se o najstarijoj barbarskoj državi sljednici na rimskom tlu. Rezidencijalni gad Sveva postala je Brakara, današnja Braga u Portugalu. Kad se to dogodilo, nije jasno zbog mršavih izvora.

• Ofenzivi vizigotskog kralja Valije 418. u Hispaniji izmakli su Svevi zacijelo zbog zabitnog položaja Galicije, a možda i zahvaljujući rodbinskim vezama Valije s obitelji jednog svevskog kneza. No 419. napali su Vandali Hazdinzi. Poraz u Nerbazijskim brdima spriječila je tek intervencija rimskog zapovjednika Asterija koji je prinudio Vandale na uzmak. S tim u vezi izvori prvi put spominju ime svevskog kralja Hermerika. Jedan svedski odred natisnuo se za Vandalima koji su odlazili, ali su ga oni uništili pod vodstvom kasnijeg kralja Gajzerikom na rijeci Anas (Guadiana). Kad su Vandali 429. napuštali Hispaniju, bilo je u njihovim redovima i Sveva.

• Do sredine 5. stoljeća Svevi su poduzimali pljačkaške pohode po cijelom Pirinejskom poluotoku i i sve više su širili svoje vladavinsko područje. Godine 441. umro je kralj Hermerik; naslijedio ga je njegov sin Rehila, suvladar od 438. Godine 446. Rehila je postigao pobjedu protiv napada rimske vojske, što mu je donijelo vlast nad velikim dijelom Betike i Kartaginske. Svevsku vladavinu provincijsko stanovništvo Galije nije lako trpjelo. Svevima su predbacivali nasilje, pljačke i porobljavanje. Biskup Hidacije

iz Flavijskih Toplica (Aquae Flaviae, danas Chaves u Portugalu), inače i kroničar, vodio je poslanstvo Aeciju u Galiju da izmoli vojnu pomoć protiv Sveva.

• Kralj Rehijar - svevsko kraljevstvo na vrhuncu moći• Kad je 448. Rehila već umro, naslijedio ga je na svevskom prijestolju sin Rehijar. On

je oženio kćer vizigotskog kralja Teoderida (Teoderika I.) i poduzimao je vojne pohode u sjevernoj i istočnoj Hispaniji. Kraljevstvo hispanskih Sveva je pod njim dosegnulo sviju najveću rasprostranjenost. Godine 453. sklopili su kralj Rehijar i dvojica zapovjednika koje je u Hispaniju poslao Aecije mirovni sporazum. Njegova je posljedica bila da je Ravena ponovno kontrolirala provinciju Kartaginsku. No smrt Valentinijana III. godine 455. koja je Gajzeriku dala povod za prepad na Rim ohrabrila je Rehijara da prekrši sporazum i opet upadne u Kartaginsku. Odbio je i poslanstvo cara Avita i poslanike Vizigota Teoderika II. koji su ga pokušavali odvratiti od akcije. Umjesto toga, počeo je napadati provinciju Tarakonsku. Kontrolom nad tom provincijom Svevi bi postigli vlast nad cijelim Pirinejskim poluotokom. Teoderik II. to nije kanio prihvatiti pa je s vojskom prešao Pirineje. Godine 456. vođena je bitka na rijeci Urbik blizu današnje Astorge - Vizigoti su dokraja potukli Sveve pod kraljem Rehijarom. Malo poslije zarobili su Rehijara u Luci Kalea (danas Oporto) i smaknuli ga u prosincu 456.Podunavski Svevi

• Podunavski Svevi historiografski je pojam pristan poglavito u arheološkoj literaturi koji označava nekadašnje Kvade, svevsku skupinu, koju od početka 5. stoljeća narativni izvori nazivaju imenom Sveva. Pojedine svevske skupine su od kraja 4. stoljeća bile naseljene u sjevernoj Panoniji. Vojskovođa Stilihon je svevske Markomane smjestio na carskom tlu u Panoniju kao rimske saveznike. Poznato je ime markomanske kraljice Fritigil koja je izmjenjivala pisma s mediolanskim (milanskim) biskupom Ambrozijem (397.). Njezin imenom nepoznati suprug dobio je vjerojatno čin vojnog zapovjednika na granici (dux).

• Franci - prvo gusari, potom saveznici• Približno istovremeno kad i Alamane - godine 291. - pisani izvori prvi put spominju i

ime Franaka. Najraniji spomeni povezani su s izvješćima o gusarenju na Sjevernom moru. Kasnije su rimski autori proširili značenje pojma: pod „Francima“ su se pdorazumijevale sve skupine koje su obitavale desno od srednje i donje Rajne, to jest istočno od provincije Donje Germanija (u kasnom Rimskom Carstvu to je Druga Germanija) - jednako kao što se otprilike istodobno učvrstilo ime „Alamana“ kao skupni pojam za barbarske susjede imperija istočno od provincije Gornje Germanije (Prva Germanija i Velika Sekvanska).

• Sredinom 4. stoljeća franačke su skupine u velikom broju prešle rajnsku granicu, uvelike zbog povoljne prilike koja im se nudila nakon propale Magnencijeve uzrpacije 350./351. godine. Tek je caru Julijanu uspjelo od 355. poraziti upale barbarske skupine. Julijan je dijelove poraženih Franaka naselio u nižem pravnom statutu i s obvezom na vojnu službu u današnjoj Belgiji i sjevernoj Francuskoj (oblast Toksandrija). Prisutnost tih skupina je zajedno s već spomenutim karijerama franačkih ratnika u rimskoj vojski stvorilo poslije povoljnu početnu poziciju za franačku ekspanziju. Dotad su Franci većinom bili pouzdani partner Rima koji je opetovano i s uspjehom djelovao u obrani rajnske granice.

• Tako su posljednjeg dana godine 406. velik broj vandalskih ratnika prebacio se preko Rajne kojima su se Franci najprije uspješno suprotstavili. No nakon što su Vandalima u pomoć pohitali Alani, franačke čete su bile prisiljene podleći. Borili su se na rimskoj strani i u bitki na Katalaunskim poljim 451. godine.

Burgundi na Rajni i u današnjoj zapadnoj Švicarskoj• Burgundi su nosili staro ime kad su tijekom 5. stoljeća također postali stalna sila u

Galiji. Prvi put su Burgundi spomenuti već u carsko doba. U drugoj polovini 4. stoljeća Amijan Marcelin ih je označio kao istočne susjede Alamana. No ukupno ti rani spomeni ostaju sporadično. Tek početkom 5. stoljeća, prekalaskom na rimsko tlo, Burgundi su dobili povijesno obličje.

• Iz arheološkoga gledišta Burgundi se ponekad smatraju „nevidljivim narodom“. Unatoč intenzivnom trudu znanosti nije uspjelo identificirati na Rajne nalaze koji bi se mogli protumačiti kao iskaz burgundskog doseljavanja iz pretpostavljenih ranijih naseobinskih oblasti u području Majne.

• Osim njihova naseljavanja na Rajni o Burgundima jedva da išta doznajemo u sljedećim desetljećima. U 430-im godinama očito su pokušali proširiti pod kraljem Gundaharom svoju vlast na prostor današnje Belgije, što je rimska strana protumačila kao pobunu. Zbog tog je vojskovođa Aecije 435./436. godine žestoko nastupio protiv njih. Izvori izvješćuju da je Aecije uništio gotovo čitav narod Burgunda zajedno s njihovim kraljem. Vojno se Aecije u tom ratnom pohodu oslanjao na hunske pomoćne čete - ta okolnost bi mogla tvoriti povijesnu jezgru srednjovjekovne Sage o Nibelunzima koja pripovijeda o uništenju Burgundskog Kraljevstva od ruku Atile i njegovih Huna. Za razliku od Pjesme o Nibelunzima ova razorni poraz nije nipošto znaš konačnu propast Burgunda - on je štoviše tvorio poticaj za uspješno stvaranje države od sredine 5. stoljeća.

• Godine 443. Aecije je potučene Burgunde naselio u tzv. Sapaudiji, području sjeverno od Ženevskog jezera. O uvjetima naseljavanja ne doznajemo ništa - s obzirom na njihovu očajnu situaciju u tom trenutku čini se ipak krajnje nevjerojatnim da bi u tu svrhu bili izvlašteni rimski posjednici. U očimaa rimskih vojnih stratega njihova je nazočnost u današnjoj zapadnoj Švicarskoj imala jasno raspoznatljiv smisao: Burgundi su zamišljeni kao tampon-zona prema Alamanima i Francima nasljenima sjeverno. Od njih su trebali štititi ona područja južne Galije koja su još stajala pod izravnom rimskom upravom.

• Raspad rimske vlasti u Galiji• Zbog manjka pouzdanih onodobnih izvora nije poznato koji je bio razmjer pustošenja

što ga je donijela provala Huna u južnu Njemačku i Galiju. Bez obzira na to pitanje značile su te godine jasan rez za Zapadno Rimsko Carstvo. Tek kratko nakon Atile i njegova je suparnika Aecije snašla smrt: potaknut dvorskom intrigom na carskom dvoru osobno ga je ubio car Valentinijan III. tijekom audijencije 454. godine. Aecijevom smrću završila je posljednja faza relativne stabilnosti u galskim i germanskim provincijama. Caru doduše nije uspjelo ubojstvom steći političku kontrolu: već nakon malo mjeseci ubila su ga dva pripadnika Aecijeve pratnje. Uslijedila je faza brzih izmjena careva dok se svrgavanjem Romula Augustula puna dva desetljeća kasnije Carstvo na Zapadu nije konačno nije ugasilo.

• U Galiji i u germanskim provincijama rimska je vlast išla svom kraju. Pogledom unatrag može se reći da je raspad nastupio već potkraj 4. stoljeća kad je sjedište Galske prefekture premješteno iz Triera u Arles. Već tim je korakom Rim središte svoje vlasti u Galiji premjestio sa sjevera na jug - daleko od ugrožene vojne granice, natrag u pretpostavljeno sigurno zaleđe.

• Naseljavanjem Vizigota u Akvitaniji i Burgunda u Sapaudiji nisu se u južnoj polovini Galije samo etablirale relativno brzo razmjerno stabile države sljednice, nego su u isti mah te državne tvorbe odsjekle preostala rimska područja u sjevernoj Galiji od rimskih jezgrenih područja na sredozemnom prostoru. U sjevernoj Galiji nastao je

vakuum političke vlasti u kojem su se u drugoj polovini 5. stoljeća hrvale za prevlast različite skupine.

• Za vlašću su ovdje s jedne strane težili vojni vođe rimskog podrijetla koje su dijelom uživali službeno priznanje Ravene, a dijelom su vladali na temelju vlastite snage poput Egidija i Pavla. Egidijeva sina Sijagrija izvori nazivaju čak rex Romanorum, rimski kralj. S tim su se vojskovođama natjecali barbarski časnici, među njima ne samo južnogalski kraljevi Vizigota i Burgunda, nego prije svega i visoki vojni zapovjednici franačkog podrijetla. I oni su barem privremeno obnašali rimske vojne službe, recimo comes Arbogast koji je stolovao u Trieru ili kralj Hilderik koji je u posljednjim godinama života bio zapovjednik u provinciji Druga Belgika. Osim toga, u Galiji su se uvijek iznova miješale i barbarske skupine s desne obale Rajne, naročito Alamani, Tirinžani i Sasi.

• Grob franačkog kralja Hilderika!• Klodvig - osnivačkog Franačkog Kraljevstva• Iz ove borbe za vlast pobjednikom je izašao Hilderikov sin Klodvig. Već kao

šesnaestogidšnjak naslijedio je 482. prminulog oca. U sljedećim desetljećima uspjelo mu je ukloniti gotovo sve suparnike. Nije samo u današnjoj sjeverozapadnoj Francuskoj porazio vladajućeg „rimskog kralja“ Sijagrija i Alamane koji su se naselili na Rajni, nego postupno i sve druge franačke male kraljeve, među njima ne i na posljednjem mjestu vlastite rođake.

• Godine 507. hametice je porazio naposljetku Vizigote 507. kod Vouilléa i uvelike je uklopio njihovo kraljevstvo oko Toulousea u svoje vladavinsko područje. Klodvigovi sinovi nastavili su u prvoj polovini 6. stoljeća njegovu osvajačku politiku i podvrgnuli su 532. kraljevstvo Burgunda, alamansku južnu Njemačku i 531./534. kraljevstvo Tirinžana.

• Temelji za uspješnu ekspanzionističku politiku merovinških kraljeva je prema starijem povijesnom prikazu bilo doseljavanje velikih franačkih populacijskih skupina iz današnje sjeverozapadne Njemačke u Porajnje i sjevernu Galiju. Prema današnjim saznanjima upitno je je li se to tzv. „franačko zaposjedanje“ ikad dogodilo. Niti psotoje povijesni dokazi za jedan takav procez niti se on može arheološki utvrditi. Nastanak Franačkog Kraljevstva vio je politički i vojni proces, čije ishodište je tvorila franačka vojska u savezu s Rimom. No ne treba sumnjati da su se tijekom 5. i 6. stoljeća barbarske populacijske skupine naselile na lijevoj obale Rajne - još uvijek je duž nekadašnje carske granice postojala znatna civilizacijska razlika zbog čega su bivša rimska područja imala znatnu privlačnu snagu na ljude iz barbaricuma. Doduše, doseoba se ne da sa sigurnošću potvrditi.

• Franački kralj Klodvig (oko 462.-511.) bio je utemeljitelj velikog Franačkog Kraljevstva. Oko 481./482. naslijedio je oca Hilderika kao mali kralj i od Rima priznati upravitelj i sjevernogalskoj provinciji Drugoj Belgiki. Među mnoštvom ratnika porazio je u sljedećim desetljećima postupno gotovo sve suparnike. „rimskog kralja“ Sijagrija kao i Alamane i Vizigote, ali i sve druge franačke male kraljeve. Nakon pobjede nad alamanskim kraljem 496. prešao je s najvažnijim ljduima iz svoje pratnje na pravovjerno kršćanstvo.Kraljevstvo Franaka - kolijevka naroda

• Naposljetku su Franci nastali kao etnička skupina prije svega nakon utemeljenja merovinškog kraljevstva na nekadašnjem rimskom tlu. Ishodište bio je najprije zajednički identitet pripadnika pripadnika franačke vojske. Među ostalim stanovnicima Franačkog Kraljevstva razvio se zacijelo tek postupno sve snažniji osjećaj zajedničke pripadnosti. Čitav niz čimbenika mogao je na to djelovati: zajednički vojni uspjesi, jedinstvena religija od Klodvigova prijelaza na katoličku

vjeroispovijest i franačko pravo koje je objavio Klodvig, Lex Salica. Postupno je ta svijest zacijelo sve više odgovarala onom što moderna znanosti zove „etničkim identitetom“ - tek sada nastao je franački „narod“. On se zasigurno samo dijelo sastojao od ljudi čiji su se preci doselili iz Germanije. Kod najvećeg dijela rasnosrednjovjekovnih Franaka radilo se najvjerojatnije o potomcima prethodno rimskog stanovništva koje je odustalo od svojih starih kulturnih obilježja i preuzelo franački životni stil koji je bio snažnih vojničkih karakteristika.

• Budući da Franačko Kraljevstvo nije bilo jedinstveno ni politički ni pravno, nije tvorilo samo okvir za oblikovanje Franaka, nego i drugih etničkih skupina. Dok se franački identiet ograničio prije svega na jurisdikcijskom području Franačkog Kraljevstva sjeverno od Rajne, razvili su se i na kasnije osvojenim područjima na jugu kao i istočno od Rajne novi identiteti. Njihove točke kristalizacije tvorile su nove upravne jedinice koji su franački kraljevi ondje uspostavili radi osiguranja vlasti. Na jednaki način nastali su Alamani u jugozapadnoj Njemačkoj i sjevernoj Švicarskoj kao i Bajuvari. Vrijedan je pažnje i sličan proces u nekadašnjoj vizigotskoj jugozapadnoj Francuskoj: njezini su se stanovnici počeli u 8. stoljeću opet označavati kao „Rimljani“.Kronologija Franačkog Kraljevstva

• 306./7. pohod protiv Franaka (Konstantin I.)• 310. pohod protiv Franaka (Konstantin I.)• 358. Julijan u Toksandriji naseljava Salijske Franke koji priznaju rimsko

vrhovništvo• 368. pobjeda nad Francima i Sasima• 456. pada Treverska Augusta (Trier) u vlast Franaka• 459. pada Kolonija Agripinska (Köln) u vlast Franaka• 481. Hilderika (kralj od o. 464.) nasljeđuje Klodvig• 486. poraz Sijagrija, sina MVM per Gallias Egidija (umro 464. ili 465.)• 496./7.Hlodvig poražava Alamane• 498./9.Hlodvig prihvaća pravovjerno kršćanstvo (biskup Remigije iz Reimsa)• 508. Anastazije poslao Hlodvigu u Tours imenovanje za počasnog konzula i

patricija• o. 509. Klodvig vlast širi i na Ripuarske Franke nakon smrti njihova kralja Sigisberta• 511. Klodvig umire i nasljeđuju ga sinovi Teuderik I., Klodomer, Hildebert I. i

Klotar I.• 531. Franci pokoravaju Tirinžane• 533. Franci pokoravaju Burgunde• 537. Franci oduzimaju Ostrogotima Provansu• Klodij (Chlodios), polulegendarni kralj Salijskih Franaka, o. 425.-o. 455., rođak

Merovehov, njegova rezidencija bio isprva Dispargum čija lokalizacija nije sigurna; prešavši iz Toksandrije osvojio je Cambrai (Cameracum u sjevernoj Francuskoj na Scheldi); poraz koji je Francima nanio Aecije između 440. i 450. kod Arrasa nije bitno utjecao na franačko širenje na zapad i jug; možda je već on osvojio Tournai

• Meroveh (Merovej), polulegendarni kralj Franaka, otac Hilderikov i djed Klodvigov, o. 440./450. osnovao pobočnu liniju u Tournaiu, možda se borio protiv Huna i živiod do 457./8.

•  • Hilderik I., umro 481./2., 1653. pronađena u Tournaiu njegova bogato opremljena

grobnica, vladao oko Tournaia, podređen galorimskim vojskovođama koji su rezidirali u Soissonsu; 463. borio se pod magistrom militum Egidijem uspješno protiv Vizigota

Orléansa; obnovljeni napad kralja Euriha na Orléansa odbili su komes Paul i Hilderih; oni su 469. također oslobodili grad Angers koji su ugrožavali saksonski pomorski pljačkaši pod Odoakrom; u toj je bitki poginuo Paul; Hilderihovi Franci osvojili su daljnja saksonska uporišta na Loirei; prema Grguru Tourskom u jednom trenutku su se Franci pobunili protiv Hidleriha i prisilili ga da se skloni kod Tirinžana; nakon Egidijeve smrti 464. ostao je Hilderih u savezništvu s njegovim sinom Sijagrijem (rex Romanorum kod Grgura Tourskog); između 476. i 481. pregovarao je s Odoakrom, tada vladarom Italije, oko zajednčkih akcija protiv Alamana na gornjoj Rajni

• Lex Salica za Franke (Klodvig), a za Galorimljane vrijedio Breviarium Alaricianum• Hlodvega naslijedili njegovi sinovi Teuderik I., Klodomer, Hildebert I. i Klotar I.• Teuderik I. (511.-533.), najstariji sin, dobio trećinu Regnuma, SI sa svim područjima

na desnoj obali Rajne, prijestolnica u Reimsu; Klotar I. (511.-561.), dobio dio sa sjedištem u Soissonsu te sjeverno i istočno od Somme s Cambraiom i Tournaiom, tj. prostore koji su najvećim dijelom odgovarali franačkom području prije Hlodvigovih osvajanja, a također dobio i enklavu u posebno podijeljenoj Akvitaniji; Klodomer (511.-524.), treći sin Hlodviga i Hrodehilde, dobio dijelove pokrajina Sensa i Toursa uz sjever Akvitanije s Bourgesom i Potiersom; prijestolnica Orléans; Hildebert I. (511.-558.), dobio područje između Somme i Loire sa središtem u Parizu, uz krajnji zapad Akvitanije.

• Proširenja Franačke za Klodvigovih sinova: • Klodomer je zajedno s Klotarom I. i Hildebertom I. pohod protiv Burgunda 523. koji

je on započeo; poginuo kad je prijevarom pao u ruke Burgunđana 21. lipnja 524. kod Véseroncea;

• Teuderik I. je 531. s Klotarom I. i uz podršku Sasa porazio Tirinžane; tirinški kralj Herminafrid ubijen 533.; osvojena tirinška područja na Saali, srednjoj Elbi i Majni

• Klotar I. je nakon pokoravanja Burgundije dobio je jug do rijeke Durance s Velence i Embrunom; Hildebert I. je dobio središte burgundskoga kraljevstva s Lyonom 534.; Teuderih I. nije sudjelovao u pohodu protiv Burgunda, ali je za svoj račun osvojio područja u južnoj Akvitaniji; Hildebert I. je 536. dobio ostrogotsku Provansu