.UNIVERZITET U TUZLIFILOZOFSKI FAKULTETODSJEK: HISTORIJA

MEHMED II FATIH I PAD BOSANSKOG KRALJEVSTVA(seminarski rad)

asistent: Alen Salihović student: Fahrudin Salihović

Tuzla, decembar, 2012. godine

SADRŽAJ1 UVOD

I I MEHMED DRUGI EL- FATIH

III PAD BOSANSKOG KRALJEVSTVA POD MEHMEDOM II

IV ZAKLJUČAK

UVOD

Tema mog seminarskog rada jeste da prikažem ličnost sultama Mehmeda II El-Fatiha(osvajača) i nekaa njegova osvajanja kao sto jee zauzeće Carigrada, koji se od tada naziva Istambul i to ime je zadržao do dan danan. To je svakako jedan od najvećih postignuća Osmanskog carstva,,ali međutim ja ću ovdje najviše govoriti o pohodu sulatna Mehmeda ( Osvajača) na Bosnu i padu Bosanskog kraljevstva pod vlast osmanlija,za koji se uzima 1463.godina..te kretanju osmanskee vojske,,koji su rušili sve pred sobom do konačnom sloma srednjovjekovne bosanskee drzave i pogubljenja posljednjeg legitimirno izabranog Bosanskog kralja Stjepana Tomaševica, koji je pokušavao da se odupre nadmoćnijoj i najbrojnijoj osmanskoj vojsci, što ličnim raspoloživim snagama, tako isto računajut ći na pomoć pape, Ugarske, Mlečana, međutim vidjet ćemo da te pomoći nije bilo,te da je kralj bio osuđen sam da se brani u čemu nije mogao uspjeti.

I SULTAN MEHMED II

Rijetko se dešavalo da poslije smrti jednog sultana ostane država u dobrom stanju. Nakon smrti Murata II 3. februara 1451. na čelo Osmanskog carstva dolazi Mehmed II. Površina carstva bila je oko 500 000 km², tj. u proteklom periodu (1413-1451) carstvo je uvećano za 160 000 km². do bitke kod Angore kada je imala 690000 km² onda je još uvijek bila u zaostatku. Svi ovi sultani nastojali su vratiti državu na onu širinu sa početka 15 st. Za novog vladara se znalo da ima cilj proširiti vlast na teritoriju južno od Dunava (Evropa) dok je na istoku želio proširiti vlast do rijeke Eufrata. Osnovni plan bio mu je zauzeće Konstantinopolja i tu stvoriti carstvo kao u doba njenog vladara Justinijana. Želio je da mu država bude svjetska sila. 1

Nije morao ratovati protiv braće, protiv anadolskih aristokrata, jer im je moć svedena na razumnu mjeru, a od oca je naslijedio razumnu i dobro organizovanu državu. Kao i njegov otac i Mehmed II je od samog početka pažnju posvetio janičarima, i bio vrlo oprezan s njima. On je 18. februara 1451. stupio na prijesto. Među prvim odlukama bila je i ta da se ubije njegov polubrat Ahmed (sin princeze od Sinopa), te da preuda njegovu maćehu za Ishaka (vojskovođa), drugu maćehu Maru sa bogatim darovima vratio je u Despotovinu. Kako ona nikad nije prešla na islam zakaluđerila se po povratku u domovinu. Dok je na političkoj sceni izgledalo da djeluje uredno, istovremeno je naredio da Đurađ Branković obnovi ranije vazalne odnose prema sultanu. I Mehmed II u prvim danima vladavine svojevoljno je potpisao međudržavne ugovore kako bi pokazao državni kontinuitet. Tako je sa Konstantinom Xl Paleologom i njegovom braćom Dimitrijusom i Tomom, despotima Peloponeza, obnovio mirovni ugovor. Ali on je u ovaj ugovor unio nove klauzule da obavezuje basileusa da u prijestolnici čuva i pazi princa Orhana,sina Sulejmana. Time je onemogućavao njemu da mu postane suparnik. Mehmed II se obavezao da će Bizantu godišnje plaćati 300.000 akči. Istovremeno sultan je u Jedrenama napravio gestu koja će se kasnije pokazati kao katasrofalna. On je po prvi put janičarima poklonio peškeš u iznosu od 10 kesa. To je uradio po nagovoru evnuha (harem). Prve odluke novog sultana u zapadnim diplomatskim ugovorima smatrane su za nepromišljene od strane novog sultana. Stoga su smatrali da će Osmansko carstvo biti više zabavljeno unutrašnjim nego vanjskim pitanjima. Slićno je mislila i njegova opozicija. U tim pogrešnim procjenama isticao se karamanski Ibrahim-beg. Smatrao je da će se osmanska država moći svesti na onu iz doba interegnuma. Pošli su u akciju računajući na neiskustvo sultana. Već u prvim odmjeravanjima snaga, Mehmed II ih je neprijatno iznenadio. Reagujući brzo podsjetio je na Bajazida I (pradjeda); susjedne bejluke je u korijenu sasjekao. Porazio je i vojsku Ibrahim-bega i doprinio da već u prvim godinama vladavine teritorija Osmanskog carstva bude proširena na tlo Karamana.2

Ojačan pobjedama kako u Aziji tako i Evropi sultan Mehmed II smatrao je da treba da ostvari svoj san,to jeste osvajanje Kostantinopolja. 3

1 Joseph von Hammer, Historija Turskog/Osmanskog carstva, Zagreb 1979, str.229-2312 Josef Matuz, Povijest Osmanskog carstva, Sarajevo 1992, str. 245-247

3 Joseph von Hammer, Historija Turskog/Osmanskog carstva, Zagreb 1979, str. 233 - 235

Mehmed II je želio osvajanjem bizantske prijestolnice ojačati svoj autoritet više nego ijedan njegov prethodnik. Bio je svjestan da u neposrednoj sredini ima saradnike koji mu nisu htjeli pomoći u ostvarenju ciljeva. Sve je to doprinijelo da o mladom sultanu nije bilo pozitivnog mišljenja. Konstantin Xl je imao vlast u Konstantinopolju i svoj okolini a sam grad bio je u osmanskom okruženju. Mnogi su govorili da Bizantija predstavlja strano tijelo ali za Konstantinopolj se govorilo kao o “zlatnoj jabuci” sa brojnim palaćama i bogatstvima. Sultanova težnja za osvajenjem Konstantinopolja izazvala je protivljenje njegovih prisnih saradnika. Podržavali su ih aristokrati bejluka koji još nisu bili osvojeni, te brojni drugi.Kada je osmanska vojska sa glavnim jedinicama otišla u rat sa Karamanom, bizantski vladar ucjenjuje sultana trazeći mnogo veći iznos, te tvrdi da će dovesti Osmansko carstvo u stanje kao ono iz 1402. g. Zeleći da preduhitri svog protivnika Mehmed II izigravajući nevinost naredio je da se sa Anadolihisara počne graditi Rumelihisar. Za nepuna 4 mjeseca podignuta je 1452. Rumelihisar tvrđava. Pošto je karamanski beg poražen, Konstantin Xl je uvidio da je napravio životnu grešku. Ne čekajući da sultan objavi rat, Konstantin Xl je počeo u Evropi tražiti saveznike i pomoć. Neke stvari bizantski basileus je predvidio. U Evropi je vođen stogodišnji rat i značio je da je Evropa zavađena, te da ne moze priteći u pomoć braniocima Konstantinopolja. Vođena je i borba katoličke i pravoslavne crkve. Car nije znao šta da čini te se javno odlučuje za ujedinjenje crkvi koje su razjedinjene 1054. godine. On stoga 12. decembra 1452. sa članovima dinastije prisustvuje u Aja Sofiji na zvaničnom ujedinjenju krščanske crkve gdje se daje primat katoličanstvu. Konstantin Xl nastoji odvratiti Mehmeda II od neminovnog plana za rat. Nakon podizanja Rumelihisara on ne objavljuje rat nego protivnika drži stalno u neizvjesnosti. Šalje vojsku da ratuje protiv braće Dimitrija i Tome. Dolazak Konstantina Xl na ovo tlo bio je cilj Mehmeda II da onemogući braći da pruže pomoć. U to vrijeme kod sultana se nalazio Urban koji uzima ime Orhan za kog se znalo da dobro izljeva topove. On je javno obećao sultanu da će izliti top kalibra kojim će sultan moći rušiti zidine Konstantinopolja. Top je bio takve veličine i moći da mu je trebalo dva mjeseca da pređe put do zidina Carigrada. Bio je to početak rata i prije službene objave. Sultan šalje obavještajce u Konstantinopolj da ispitaju stanje u samom gradu. Oni donose vijest da je raspoloženje prema caru jako loše.4

Sultan je sa ranije pripremljenim planom otpočeo mobilizaciju. Poslije mobilizacije sultan 6. aprila 1453. zvanično objavljuje rat Bizantu. Opsada traje do 29. maja 1453. godine. Sultan je dobro promislio gdje će postaviti šator, u blizini kapije Karzijas (biz.) Karije (osm.). Raspored vojske prostirao se od drevnih vrata do Zlatnih vrata. Top je stavljen pred kapiju sv. Romana. Istovremeno u sultanovoj vojsci bile su trupe iz despotovine, većina rudara iz rudnika Novo Brdo.Oni su počeli kopati lagume-podzemne hodnike smisljajući da dizanjem zidina vojnici upadnu u grad. Nalazeći se u potpunom osmanskom okruženju i branioci koje je nadzirao Konstantin Xl pokazali su se kao dobri branioci. U Carigrad je došla pomoć od 5000 ljudi-dobrovoljaca pod Ivanom Longom. Mletački izaslanik Džeronimo naredio je brodovima da se grupišu i naprave lanac kojim će prepriječiti put Osmanlijama. U vodama Zlatnog roga Bosfora, nalazilo se 18 tovarnih galija, 25 transportnih brodova, 48 galija sa dvostrukim redom vesala, preko

4 Josef Matuz, Povijest Osmanskog carstva, Sarajevo 1992, str. 245

300 manjih plovnih objekata. Osmanlije nisu mogle djelovati sa mora. Ujedno nisu mogle ni napasti jer bi tako objavili rat i Mlečanima. Sa kopna su Osmalije intenzivno napadali na zidine grada. Svi zapovjednici bili su obavezani da ujutro dođu sultanu i pitaju ga za dalji tok događaja. U početku opsada Konstantinopolja nije bila jaka pa su mnogi dolazili u đenovsku luku Feru te je Hajrudin-paša odavao tajne neprijateljima. Jednog dana delegacija je došla sultanu da im on da jedan dio plana te da ga oni provedu u djelo. Sultan je rekao ”Kada bi i jedna dlaka u mojoj bradi znala šta je u mojoj glavi odmah bih je isčupao”. Jedna četa nalazila se u blizini Bešiktaša ( Hajrudin-paša). Sultan nije mogao da prikrije da se stabla baš na tom mjestu posjeku,jer su se sa te strane nalazili Mletački brodovi. Sultan je naredio da se skupi sva flota, te da se posječe sva stoka jer mu je trebao loj. Kad je šuma posječena naredio je da se oguli kora a potom je premazao lojem a zatim poredao jedno do drugog. Zatim je naredio da se prebace ovim putem brodovi i tako je izbjegao sukob sa Mlečanima. Konstantin Xl shvatio je da se nalazi u teškoj situaciji te je poslao izaslanstvo, obečao da će plaćati 70 000 dukata godišnjeg vazaliteta. Na scenu ponovo stupaju protivnici ovog rata. Halil-paša Čandarli smatra ovo za povoljno dok Zagranos-paša vođa spahija privlači većinu na svoju stranu za nastavak rata.5. Branioci su pružili nevjerovatan otpor. Konstantin Xl imenuje Đulijana Longu za protestatora u znak zahvalnosti. Sultan je 24. maja pozvao Halil-pašu i Zagranos-pašu u svoj šator i naredio im da odmore vojsku do 29. maja kad treba krenuti u napad. Iza svih tih trupa postavio je najodanije vojnike koji su trebali ubijati sve koji bi bjažali sa fronta. U samim jutarnjim satima 29. maja počinje napad. Prije toga sultan je izdao naređenje i objavu da će svi imati pravo na pljačku a on da ima pravo nad zidinama. Ovo je bio i dodatni motiv. Istovremeno aktivirani lagumaši iz Novog Brda postavili su veliki broj laguma a ratni top je bio aktivan. Jedan odred vojske je ušao u tvrđavu. Sam Đulijano Longo (ranjen) tajno jepobjegao na Mletački brod te tako izaziva još veću paniku. Sve veći broj Osmanlija ulazi u grad. Na ovo reaguje i princ Orhan i baca se sa zidina grada. Car Konstantin Xl dugo se borio i časno izgubio život. Do poslijepodnevnih sati grad je bio osvojen . Sultan je ušao u grad i pošao prema crkvi Aja Sofiji i od tada ona postaje džamija. Sultanov ulazak u Aja Sofiju zatekao je vojnika kako razbija motive (idolopoklonstvo). Sultan ga je pitao da li zna za sultanovu naredbu ovlasti nad zidinama. Od tada se ovaj grad nazivaIstambul grad. Sultan je namjeravao da ovaj grad bude glavni grad carstva, te je takos priječio njegovo rušenje. Nakon osvajanja Konstantinopolja njegov san je bio ostvaren, te je nazvan El Fatih ( Osvajač)

5 Josef Matuz, Povijest Osmanskog carstva, Sarajevo 1992, str. 246-247

PAD BOSANSKOG KRALJVSTVA

. Napad Osmanlija na Srbiju nije prošao bez štete i za susedno bosansko, zetsko i hercegovačko područje. Osmanski odredi zaletali su se i u susedne oblasti i vršili pljačke i otimačine. Do papske kurije pronela se vest, da je kralj Tomaš došao u vezu s osmanlijama a i da ih je čak pozvao u pomoć protiv svog tasta Hercega Stepana, s kojim se, baš u ovo kritično vreme, nosio oko grada Čačvine. Ova je vest uzbudila samog papu i pojačala je ranije sumnje na Bosnace širene povodom pada Smedereva. Naređujući hvarskom biskupu da ispita celu stvar, papa ga je ovlastio da na kralja baci prokletstvo ako nađe da je dostava istinita, pa je tu poruku, posle nekoliko nedelja, u aprilu 1460., i ponovio. Kardinalu Karvajalu, koji je iz Mađarske slao u Rim veoma nepovoljne izveštaje o Tomašu, papa Pije II pisao je 7. juna iste godine, da je i on o njemu stekao isto mišljenje.6

Međutim, Osmanlije su uzimali sve više maha. U njihove ruke pala je Moreja, a 9. novembra 1460. zarobili su u borbi ujaka kralja Matije, Mihaila Silađija, nesuđenog despota Srbije. U Mađarskoj se digla prava buna protiv kralja, a sam Matija zapleo se u dugi rat s carem Fridrihom III i trošio snagu na više strana. Mađari sami nisu krili, da bez pomoći zapada ne mogu izdržati borbu protiv osmanlija i da će biti prisiljeni da pregovaraju sa njima. Papa Pije preduzimao je sve što je mogao da krene hrišćanski svijet na neki veći podvig protiv Turaka. Sazvao je za to i naročiti sabor u Mantovi i namenjivao caru Fridrihu ulogu hrišćanskog kapetana. Ali je sve bilo uzalud. Papska kurija posmatrala je stvar više ideološki nego stvarno; ali i da nije bilo tako, ona je, kao glavna duhovna sila, smatrala za svoju dužnost, hrišćansku i političku da utiče na sve krugove da ublaže svoje protivnosti i da se ujedine u borbi protiv osmanlija. S toga je papa stalno tražio od Bosne da se približi Mađarskoj i veže što čvršće za nju. Kralj Tomaš je po celoj svojoj dotadašnjoj politici bio za zapadnu orientaciju, ali je imao pred očima i osmansku opasnost. Osmanlije su već bili zakoračili u Bosnu i mogli su preći u napad kad god su htjeli.7

Tom teškom vremenu za opstanak Bosne, doprinijela je nesloga između Tomaša i Hercega Stepana. Hercegov izaslanik u Mlecima govorio je javno, da bi, danas zaboravljeni grad, Čačvinu, oko koga su se krvili, volio prije vidjeti u rukama osmanlija, nego u kraljevim. Početkom 1461. god. stiglo je u Mletke Hercegovo poslanstvo donoseći jedno njegovo izvanredno važno pismo. Osnivaču Hercegovine bilo je sasvim jasno kakava ga sudbina čeka. Bolno, i sa gorkim iskustvom, on je govorio o "nevjernom poganinu", koji je osvajao sve pred sobom, Vizantiju, Srbiju, Vlašku i Moreju. Nije daleko vrijeme kada će i njega pobijediti . Predviđajući tu mogućnost on je molio Republiku, da mu ustupi neki grad na kom ostrvu ili i neko ostrvo, na kom bi se mogao skloniti. Mlečani su mu obećali utočište na ostrvu Lastovu. Sem toga, Mleci su mu 6 Josef Matuz, Povijest Osmanskog carstva, Sarajevo 1992, str. 248

7 Joseph von Hammer, Historija Turskog/Osmanskog carstva, Zagreb 1979, str.229-234

obećali, po želji, da će i posredovati na Porti u njegovu korist. Na Hercega su naročito teško djelovali ponovna svađa i sukob sa sinom Vladislavom, koji se digao protiv oca pozivajući u pomoć osmanlije i možda ne bez neke veze sa kraljem Tomašem.8

Kralj Tomaš je, međutim, preduzimao sve što je mogao, da popravi svoj glas u Rimu. Mađari su radili stalno protiv njega, ali ne samo iz stare mržnje, nego i zbog toga što su bili čuli da kralj želi dobiti krunu od pape. Oni su u tom, sa razlogom, gledali težnju bosanskog vladara da postane vazal Svete Stolice, a da se oslobodi neposredne veze s njima. S toga su poručivali u Rim, da bi oni to davanje krune smatrali kao akt neprijateljstva protiv sebe i da bi u tom videli izjednačenje bosanskog kralja dotadašnjeg svog vazala sa mađarskim, što ne bi mogli primiti. Kralj Tomaš je doista to želio, ali u ovaj mah bilo mu je preče da popravi svoj položaj u Rimu, nego da ga otežava. I u tom je uspio. Svakako na osnovu raspitivanja i izveštaja, na kuriji se počelo uviđati da Tomaš i njegova akcija nisu bili tako crni kako ih je pretstavljao Budim. Sem toga nije se htjelo da se kralj odbijanjem otjera u osmanski tabor, jer se, očevidno, ne bi mogao održati neutralan između dve tako opasne kombinacije. Da ohrabri kralja i narod papa je 23. marta 1461. naredio splitskom nadbiskupu, da odmah objavi njegovu bulu o krstaškom ratu, ako bi Turci napali bilo kralja bilo Hercega. Kralj nije sačekao sve rezultate ove akcije i njegovih pregovora. Umro je sredinom jula 1461., pošto je bolovao nekoliko nedjelja. Pričanja o njegovoj nasilnoj smrti, koja su posle širena, nemaju nikakva oslonca u izvorima.9

Njegov nasljednik bio je Stjepan Tomašević koji je nastavio politiku svoga oca,s tim da je popravio odnose na vlastelom. Još istog ljeta došao je u vezu sa Hercegom i izmirio se s njim. To je bio nesumnjivo vrlo važan preokret, iako nije donio većih posledica. Dok se izmirio s njim kralj Stjepan je nastavio neprijateljstva u Hrvatskoj, naročito sa banom Pavlom Sperančićem. Protiv njega sklopio je savez sa Hercegom i krbavskim knezovima. Kralj Stjepan Tomašević se obratio i u Rimu, nastavljajući tamo gde mu je otac stao. Njegovi poslanici iznijeli su, kako je kralj dobio vijesti da se osmanlije iduće godine spremaju na njih i da je on već tražio pomoći kod susjeda, Mađara, Mlečana. Prirodno je, da je traži i u Rimu, čiji je autoritet u hrišćanskom svetu tako velik. Njegov otac nije bio dovoljno energičan s obzirom na osmansku opasnost, ali on u odnosu prema Rimu želi ići do kraja. To uvjeravanje Stjepan je davao iznoseći u isti mah želju, da mu papa pošalje kraljevsku krunu. S tom krunom, uvjeravao je on, dobiće više autoriteta i prema svojim podanicima i prema osmanlijama, koji će iza njega vidj.eti značajan hrišćanski front. Papin uticaj pomoći će mu i kod Mađara i kod Mlečana. Osmanlije u njegovoj zemlji rade planski, podižu nove utvrdee, a u isto vrijeme bune seljake, obećavajući im oslobođenje od posrednika. Bosna je sad, posle Srbije, prva na udaru, ako nju slome oni se neće tu zaustaviti. Posle Bosne dolaze na red Ugarska i Dalmacija, Kranjska, pa čak i Italija i sam Rim.

Papa Pije želio je istinski da pojača kraljev položaj. S toga se i rešio da mu pomogne i pošalje kraljevsku krunu. Kralj Matija bio je stavljen pred gotovu činjenicu, koju mu je 8 Joseph von Hammer, Historija Turskog/Osmanskog carstva, Zagreb 1979, str.230-231

9 Safvet Beg Bašagić redžepagić, kratka uputa u prošlost BiH od 1463 do 1580 godine, Sarajevo, 1989,str. 223- 225

papa, istina, javio, ali koju ovaj nije više mogao izmjeniti. U novembru 1461. kralj Stjepan se svečano krunisao u Jajcu, u prisustvu svih velikaša zemlje i hercegovića Vlatka kao očevih zamjenika. Naljućen praveći se da nema poverenja u Stjepana, kralj Matija je tražio, da mu ovaj ustupi svoje gradove na osmanskoj granici. Stjepan je ušao u pregovore, ali ne sa namjerom da ih izvrši nego da bi dobio vremena. Nadao se i pomoći od strane kurije. Tamo su već ranije bili pristali da dadu krunu bosanskom kralju i još 1446. god. ona je bila izrađena od zlata i upućena u Split. Sad, kad je papa, najzad, ispunio njihovu želju Bosanci su vjerovali, da će on znati naći puta i načina da razbije nepovjerenje Mađara. Zbog pape nisu mogli ništa preduzeti što bi moglo pokazati njihovu lošu volju, ali nisu mogli ni podnijeti bez pogovora, da se Bosanci na neki način oslobađaju budimskog tutorstva i privijaju se uz Rim. Tako se dogodilo da krunisanje nije donelo Stjepanu očekivanu korist, a kod smanlija to je krunisanje stvorilo uvjerenje, da Bosna prilazi njihovim neprijateljima i da je s toga što prije treba napasti.

Dosljedan u svojoj politici izmirenja, papa je nastojao da se urede odnosi između Bosne i Mađarske. Kralj Matija je naglašavao, da kurija nije mogla donositi nikakvih odluka u pogledu Bosne bez prethodnog sporazuma sa Mađarima, pošto je ona njihova vazalna zemlja. S toga je cijena sporazuma morala biti samo ta, da se Bosna i dalje smatra kao područje ugarske krune, a bosanski kralj kao mađarski vazal. Tako je krajem maja 1462. došlo do izmirenja, koje, ipak, nije bilo sasvim iskreno. Otkazao je i plaćanje danka osmanlijama, da bi samo razbio sve sumnje o sebi. U pregovorima na budimskom dvoru učestvao je i pretstavnik hercega Stepana.10

U ovo vrijeme, gonjen spletkama i grabljivošću, hercegov sin Vladislav, koji je u borbama s ocem 1461. god. imao malo sreće, otišao je sultanu i vjerovatno optužio oca radi saradnje sa Mađarima i zapadnim silama. Sa turskom vojskom krenuo na oca kome osmanlije nisu više vjerovali. Vladislav je tražio pola Hercegovine, a osmanlije 100.000 dukata ili tri grada: Čačvinu i kod Trebinja Mićevac i Klobuk, i prekid svih veza sa kurijom i Mlecima. U borbi kod Plevalja Hercegova vojska pretrpjela je u ljeto 1462. poraz. Uplašeni za sebe, a ogorčeni na Vladislava, Dubrovčani su potajno pomagali Hercega. Kasnije su i oni i Mlečani živo nastojali da dođe do izmirenja. Herceg je ustupio sinu četvrtinu zemlje i tim ga je nekako smirio, ali osmansku opasnost nije više mogao otkloniti. Kao posrednici oni su se učvrstili u istočnoj Hercegovini i sad su samo čekali priliku da dođu napred.

Krajem januara 1463. stigli su u Dubrovnik poslanici kralja Stjepana i Hercegovi sa predlogom, da zajedno s pretstavnicima Republike pođu kralju Matiji i da mu saopšte uznemiravajuće vjesti o osmanskim pripremama i namjerama. Bosanski poslanici otišli su i Skender-begu na pregovore. Kralj Stjepan Tomaš je tokom februara iste godine obratio i papi, tražeći pomoć.

Već u martu počeli su upadi osmanskih četa u Hercegovinu i izvidnički zaleti po Bosni. Bosanci i Hercegovci spremali su se na sve strane. Prvi put u Bosnii nije bilo ni jedne značajnije ličnosti, koja bi javno vodila svoju politiku i tražila izuzetnog dodira s neprijateljem, iako se svi nisu slagali s kraljem. Nije se izdvajao čak ni toliko nepouzdani

10 Joseph Hammer, Historija Turskog/Osmanskog carstva, Zagreb 1979, str. 344-345

Vladislav. Ali sva snaga Bosne nije bila dorasla osmanlijama. Ona se s njima ne bi ni usudila sama uhvatiti u koštac. I kralj i velikaši računali su samo sa pomoću sa strane. Ali od te pomoći nije bilo nikakva ozbiljnijeg glasa ni od pape, ni od Mlečana, ni od Mađara. Stizale su samo utehe, hrabrenja i obećanja. Vidjeći to kralj Stjepan se uplaši i riješi da ponudi osmanlijama sporazum.. Po pričanju Konstantina Janičara bosanski poslanici došli su na Portu u proljeće i molili su primirje na petnaest godina. Sultan im nije dao nikakav odgovor i otišao je u Jedrene. Ali njegove paše, da bi sakrile prave namjere porte, pristali su tobože na primirje, da se ovi ne bi dalje spremali, a odmah su za njima, iza četiri dana, uputili vojsku na Bosnu.11

Sultan je zaista bio čvrsto riješen, da, kao u Vizantiji i Srbiji, raščisti položaj i u Bosni. On je lično poveo vojsku i krenuo preko Skoplja i Kosova. Ali-begu, turskom zapovedniku u Srbiji, bilo je naređeno da na Savi i Dunavu izvodi razne vojničke operacije, kako bi Mađari povjerovali da se sprema upad na njihovo područje. Kralj Matija je bio obavješten da se sultan sprema i sam je, na samom početku 1463. god. poručivao je kralju Stjepanu i Hercegu da se, radi boljih izgleda u borbi, drže zajedno. Kad se vidjelo da se sultan kreće, Matija je poslao na jug svog rođaka Jovana Pongraca s nešto vojske, da bi zaštitio južne ugarske granice. Osmanlije iz Srbije bješe za to vrijeme prodrli sve do Temišvara,ali tu ih je Pongrac suzbio. Ali su osmanlije mogli biti zadovoljni, jer su uneli zabunu među Mađare i lišili Bosnu svake pomoći sa te strane. 12

Sultan je međutim iz Sjenice udario na Drinu. Upao je najprije u oblasti hercega Stjepana i braće Pavlovića, vojvode Petra i brata mu Nikole. Ne znamo ništa pouzdanije o tom, da li su mu oni dali tu kakva otpora i da li su nastradali prilikom tog prelaza ili kasnije, na sultanovu povratku, kako bilježe neki ne baš mnogo sigurni hroničari. Sigurno je samo to, da ih je nestalo u toku ove godine, u ovom pohodu. Tvrtko Kovačević-Diničić, gospodar srednjeg Podrinja, predao se osmanlijama i bio je pogubljen. Udovica kralja Tomaša spasla se kod svog brata hercegovića Vladislava, koji se bio sklonio u zapadnu Hercegovinu, isto kao i otac mu, herceg Stepan s cijelom porodicom. Na hercegovačkom području osmanlijama se nije niko odupro s većom snagom, nego su se neke vojvode i knezovi zatvorili u svoje tvrde gradove i branili se otuda. osmanlije su prodrli i u Hercegovinu, sve do iza Ljubuškog, i preoteli su više gradova. Celu srednjovjekovnu Bosnsku državu, obuzela je strahovita panika.13

. Glavna sultanova vojska išla je pravo u srce Bosne, pao je najprije Bobovac. Tamo je već 20. maja stigao i sam sultan. Dobro utvrđen, na teško pristupačnom mestu, grad se smatrao kao jedan od najsigurnijih. Tu se čuvala kraljevska kruna i glavni dio državne blagajne. Sultan je sam, začuđen njegovim položajem, spremao tu naročite topove, da bi ga što brže osvojio. Ali ga je muka poštedio zapovjednik grada Radak, koji je, zaplašen i namamljen obećanjima, predao grad,te ga Sultan dao pogubiti prezrevši i njega i njegovo dijelo. Iz Bobovca osmanlije su krenuli dalje. Prethodnicu od 20.000 ljudi vodio je Mahmud-paša Anđelović, dobar poznavalac prilika ne samo u Srbiji nego i u Bosni.

11 Josef Matuz, Povijest Osmanskog carstva, Sarajevo 1992, str. 24912 Mustafa Imamović Historija Bošnjka, Sarajevo, 1998, str. 216-21813 Mustafa Imamović, navedeno djelo, str. 219

Sam sultan uputio se na bosansku prestonicu, na tvrdi grad Jajce. pod naletom osmanlija predalo se i važno uporište grad Visoko.14

Kralj Stepan Tomaš nije ga smio sačekati u gradu, nego je bjegom krenuo prema zapadu. Konstantin Janičar, sam učesnik u ovom pohodu, priča, da je "radio i danju i noću o tom, da bi mogao hitno skupiti nekakvu vojsku". Na tom putu kralj se zadržao u tvrdom gradu Ključu. Čudno je da nije išao prema Savi, Mađarima, ili u Dalmaciju, Mlečanima, nego je otišao baš u Krajinu, na krajnju granicu svoje države prema Hrvatima, od kojih, u taj mah, nije moglo biti nikakve samostalne pomoći. Mahmut-paša, koji je gonio kralja, doznao je od jednog izdajice da se Stjeepan Tomaš nalazi u Ključu i odmah je ponudio pregovore kralju. Obećavao je, da će mu poštedeti život pod uslovom da mu se preda sam i da preda i svoje gradove. Mahmud je tako postupao ranije i sa grčkim despotom Dimitrijem. Želio je, da kraljevom predajom skrati cio proces i postigne očigledan uspeh. Ima pričanja da je kralj pokušao i da se bori pod Ključem, ali ono nije mnogo pouzdano. Sigurno je samo da se predao. Za kraljeva strica Radivoja kazuje se, da je bio zarobljen u gradu Zvečaju.

Kralj Stjepan je povjerovao, da će osmanlije i ovog puta imati obzira prema njemu onako, kako je bilo i prilikom pada Smedereva. Htio je da se spasava saznavši za opštu paniku, a vidjevši da ima i izdajstva i pasivnosti, jer od mađarske pomoći nije bilo nikakva glasa, Kralj Matija ga je možda i namerno ostavio,da se sam bori sa osmanlijama. U samoj zemlji nije bilo primjera požrtvovanja, koji bi ga opominjali da ne popusti, niti je bilo pravog stradanja za neku veću ideju. Vidjeći da je sve izgubljeno, kralj pristao na osmanske uslove. Mahmud ga je, kao zarobljenika, poveo sultanu pod Jajce.

Sultan je uzeo Jajce, pošto ga je opsjedao nekoliko dana, bez velikih žrtava. Kao i drugi gradovi predalo se i ono, kad se vidjelo da je otpor uzaludan. Pod Jajcem on je sudio i nesrećnom bosanskom kralju.,te je zapovjedio da se kralju odrubi glava. Nalazio je, da se kralj pokazao ne samo nepouzdan, nego i nezahvalan na ukazanoj milosti. I s toga sad nije htio da mu poštedi život, niti je priznao Mahmutovo obećanje. Ašik-paša, turski hroničar, izrično kaže, da je sultan rekao: "Ako neke gradove damo ovom kralju, izvor za rat ostaće" I zbog toga je izdao naredbu da odsijeku glavu i njemu, kao i kraljevu stricu Radivoju, koji je s njim zajedno, od Smedereva, vodio politiku nelojalnu prema sultanu. Predanje kaže, da je vjerski poglavica i sultanov pratilac dao Mehmedu savjet i obrazloženje za takav postupak, upozorivši ga, da ne treba dozvoliti da ga dva puta ujede ista zmija. S kraljem zajedno osmanlije su zarobili i dvoje Tomaševe dece od druge žene, Sigismunda i Katarinu, i njih je sultan odveo sa sobom. Dakle,1463.godina se uzima kao pad Bosanskog kraljevstva, ali nije tada cijela Bosna došla pod vlast osmanlija, treba reći da je daleko kasnije, tek padom Bihaća 1592. godine zaokružene granice Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću . S toga ne može se govoriti o tome da je Bosna Šapatom pala.15

14 Vladimir Ćorovic, Historija Bosne knj. I (Srpska kraljevska akademija: Beograd, 1940; str. 23815 Mustafa Imamović Historija Bošnjka, Sarajevo, 1998, str. 230-232

ZAKLJUČAK

U samom zaključku ne mozemo govoriti da je Bosna šapatom pala,aiko se za pad uzimaa 1463.godina, tada je samo osvojen jedan dio prostora centralne Bosne,osvojena nekaa jača gradskaa utvrđenja,,te smaknut posljednji legitimirano izabrani bosanski kralj Stjepan Tomašević. Medujim, osvajanje bosne je bio dugotrajan process i temeljito razradjen.. Osmanlijee su još u 14 stoljecu počelli da dolazee u direktan ili indirektan dodir sa Bosnom,,mozemo pomenutii bitku kod Bileće, ili bitku na Kosvu..Do konacnog pada Bosnee pod osmansku vlast dolazii daleko kasnijee,,moramo pomenuti da je posljednji bosanskii grad koji je došao pod osmansku vlast bio Bihac,,koga su osmanlije osvojili tek 1592. godinee, čime je zaokružen prostor to jeste granice Bosne te je Bosna tada vec bila sva pod vlašću sultana. Padu Bosne dosta su doprinijeli i unutrašnji suskobi unutar države,, izmedju centralne vlasti i oblasnih gospodara kraljevstva koji su vež tada daleko uzelii maha,, čak toliko da su neki velikaši bosanskee vlasteele imali veću moć i uticaj čak i od samog kralja. Bosanskaa država bila je tada prilično truhla u unutrašnjosti,,samo je bilo pitanje vremena kada će se pojavitii neko ko će da je osvoji. Na sreću ili nesreću bio je to sultan Mehmed II.