UNIVERZITET U TRAVNIKU

FARMACEUTSKO-ZDRAVSTVENI FAKULTET

STUDIJ STOMATOLOGIJE

NASLJEDNA OBOLJENJA DJEČIJE DOBI

Seminarski rad iz pedijatrije

Mentor:

Travnik, decembar 2014.

Sadržaj:

1. UVOD .............................................................................................................................1

2. NASLJEDNA OBOLJENJA DJEČIJE DOBI ..........................................................2 2.1. Klasifikacija nasljednih bolesti .......................................................................2 2.2. Hromosomi i hromosomske anomalije............................................................3 2.2.1. Downov sindrom....................................................................................4 2.2.2. Turnerov sindrom...................................................................................5 2.3. Monogenski (mendelski) nasljedne bolesti i anomalije...................................6 2.3.1. Autosomno-dominantno nasljedne bolesti.............................................6 2.3.2. Autosomno-recesivno nasljedne bolesti.................................................7 2.3.3. X-vezano nasljedne bolesti....................................................................8 2.4. Poligenski nasljedne ili multifaktorske bolesti.................................................9 2.5. Materalno nasljedne mitohondrijske mutacije.................................................9 2.6. Prenatalna dijagnoza i liječenje.......................................................................9

3. ZAKLJUČAK.......................................................................................................11

4. LITERATURA .....................................................................................................12

1. UVOD

Naše osobine − od visine i težine, preko boje kože i crta lica do načina našeg reagiranja;

inteligencije, afektivnosti i temperamenta − naslijeđene su. Tu spada i ono što na prvi

pogled nije uočljivo kao građa naših tkiva i organa, struktura stanica, aktivnost određenih

proteina u organizmu.

Vidljive osobine određene osobe čine njen fenotip koji je određen spletom naslijeđenih

činitelja − genotipom, ali i vanjskim utjecajima. Stoga, svaka je bolest u određenoj mjeri

nasljedna i stečena. Mijenjanjem okoline danas se može poboljšati kvaliteta života djeteta s

nekim nasljednim bolestima i one postaju izlječive, npr. specifičnim načinom prehrane,

nadoknadom tvari koje nedostaju, davanjem vrlo visokih doza nekih vitamina, hirurškim

zahvatima, fizikalnom terapijom.

Iako je nasljednih bolesti i prirođenih mana velik broj, svaka od njih je relativno rijetka

pojava. Njihova prevalencija se kreće između 10 i 20 na hiljadu novorođenčadi. Pri sumnji

na postojanje nasljedne bolesti u djeteta moramo također biti spremni na znatne varijacije u

kliničkoj slici − od one potpuno jasne, sasvim “razvijene” kliničke slike do sasvim blage

varijacije. Neke su mutacije (promjene) određenog gena vrlo česte, nek pak toliko rijetke da

se pojavljuju samo u pojedinim obiteljima. Stoga je u raznim dijelovima svijeta različita i

zastupljenost i klinička slika jedne te iste nasljedne bolesti.

U ovom radu prezentirat ću temeljne osobenosti nasljednih oboljenja dječije dobi.

1

2. NASLJEDNA OBOLJENJA DJEČIJE DOBI

Fenotip je zbroj svega po čemu je neka osoba prepoznatljiva i po čemu se razlikuje od

druge (1). Sva fizička obilježja (visina, težina, boja kože), biohemijska svojstva (građa

proteina ili ćelijskih membrana) i psihičke osobine (inteligencija, temperament) čine

fenotip jednog djeteta kako u zdravlju, tako i u bolesti. Fenotip pojedinca se sastoji od

međusobnog djelovanja svih njegovih gena i svih vanjskih utjecaja koji na njega djeluju u

toku života sve od trenutka začeća. Čimbenici koji određuju fenotip, mogu biti i uzročnici

neke bolesti. Porijeklom mogu biti nasljedni ili vanjski utjecaji, odnosno utjecaji okoline u

kojoj živimo. Vanjski utjecaji mogu biti raznovrsni, od bakterija i virusa, preko zraka, vode,

hrane koju konzumiramo, pa sve do stvari kao što su odgoj, međuljudski odnosi i sl.

Obzirom da većina tzv. nasljednih bolesti imaju svoj uzrok i u nekim vanjskim

čimbenicima, danas se više ne smatra da se nasljedne bolesti ne mogu liječiti. Različitim

izmjenama koje možemo uvesti u život čovjeka može se znatno normalizirati život

bolesnika sa nekom vrstom nasljedne bolesti. Tu možemo spomenuti nadoknadu tvari

potrebnih organizmu, zatim hormonske terapije, promjenu u stilu života pojedinca, kao i

razne hirurške zahvate, fizioterapijske tretmane i sl. Isto tako možemo reći da određeni

vanjski faktor koji djeluju na naše zdravlje, imaju različite stepene djelovanja na svakog

pojedinca, a to uveliko ovisi o njegovim nasljednim osobinama, dakle predispoziciji,

otpornosti na neku bolest.

2.1. Klasifikacija nasljednih bolesti

Nasljedne bolesti možemo podijeliti u 4 grupe:

- hromosomske anomalije – nastale zbog poremećaja u broju ili građi hromosoma

- monogenski (mendelski) nasljedne bolesti – bolesti i anomalije zbog mutacije

pojedinog gena

- poligenski nasljedne bolesti i anomalije – zbog mutacije visš gena, gdje je jasan i

utjecaj vanjskih čimbenika

2

- mitohondrijski ili materalno nasljedne bolesti – nastale zbog mutacije gena

mitohondrijskoga genoma

2.2. Hromosomi i hromosomske anomalije

Dijagnoza hromosomskih anomalija se u praksi najčešće postavlja analizom hromosoma iz

jezgara limfocita. Svaka tjelesna ćelija sadrži 23 hromosomska para od čega su 22 para

autosomi – nespolni hromosomi, a 23. par čine dva spolna hromosoma, X i X kod žena, a X

i Y kod muškaraca. Mikroskopska slika 23 razvrstana para hromosoma naziva se

kariogram. On nam služi za otkrivanje anomalija u broju i obliku hromosoma.

Slika 2. Uredan kariotip muške osobeIzvor: http://www.medri.uniri.hr/katedre/Biologija/Strucna%20djelatnost/citogenetika.htm

Hromosomske anomalije mogu dakle biti brojčane i strukturne. Najčešće su trisomije i

monosomije. Trisomija je odlikovana sa 47 hromosoma, umjesto 46. Jedan od hromosoma

je umjesto u dva homologna primjerka prisutan u tri, što dovodi do povećanja broja

hromosoma za jedan. Nejčešće trisomije su trisomija 21. Autosomnog hromosoma

(Downov sindrom) i trisomija spolnih hromosoma gdje u ćelijama imamo dva X i jedan Y

hromosom (47, XXY – Klinefelterov sindrom).

3

Monosomija predstavlja nedostatak jednog hromosoma, dakle 45. Primjer je Turnerov

sindrom kod kojeg imamo monosomiju spolnih hromosoma, sa formulom 45,X0.

Hromosomska delecija je strukturna anomalija koja najčešće nastaje zbog loma ili gubitka

dijela hromosoma. Ukoliko je jedan segment hromosoma udvostručen, onda je riječ o

hromosomskoj duplikaciji. Hromosomska translokacija nastaje kada se premjesti dio

hromosoma koji je odlomljen, i nosilac translokacije je može prenijeti na potomke.

2.2.1. Downov sindrom

Klinički se manifestuje intrauterinim kao i postnatalnim zaostajanjem fizičkog razvitka i

mentalnom zaostalošću. Obilježja Downovog sindroma su glava smanjenog opsega, koso

položene oči, nos i usta umanjeni, uške male i loše oblikovane, a ruke kratke sa kratkim

prstima. Zbog malformacija vitalnih organa (srce, probavni trakt), životni vijek im je

skraćen. Djeca koja prežive prvu godinu života, dosegnu odraslu dob, ali sa mentalnim

zaostatkom, većinom nesposobni za normalno školovanje i samim time socijalno ovisni

cijeli život. Poslije puberteta dječaci su neplodni, a djevojčice mogu zatrudnijeti i roditi.

Slika 2. Kariogram Downovog sindroma Slika 3. Osnovne karakteristike oboljelih Izvor: http://www.genetika.biol.pmf.unizg.hr/ Izvor: http://pogledkrozprozor.wordpress.com/ pogl10.html 2014/03/31/21-ozujak-svjetski-dan-sindroma-down/

4

Danas postoji mogućnost prenatalne dijagnoze Downova sindroma, metodom amniocenteze

u 16.sedmici gestacije, ili tzv. “triple-test” kojim se sa određenom vjerovatnoćom može

pretkazati postojanje ploda sa Downovim sindromom. Sa roditeljima djeteta sa Downovim

sindromom treba razgovarati, dati informacije, poduku i potporu, kao i odgovoriti na

pitanja o uzroku, kliničkim pojavama i prognozi razvoja djeteta. Djeci treba omogućiti

fizikalnu terapiju, logopediju, školovanje, kao i druženje sa zdravim vršnjacima a i sa

djecom sa istim oboljenjem kako bi imali i u njima podršku i razmjenu iskustava.

2.2.2. Turnerov sindrom

Turnerov sindrom predstavlja monosomiju (45, X0) sa kojom osobe imaju gotovo

normalan životni vijek. Karakteristike bolesti su: iznimno niski rast kod djevojčica od

samog rođenja pa sve do odraslog uzrasta kada dostignu visinu od 120-150 cm, zatim

amenoreja, sterilnost i izostanak sekundarnih spolnih oznaka, česte su anomalije srca I

mokraćnih organa.

Slika 4. Osoba sa Turnerovim sindromomIzvor: http://e-skola.biol.pmf.unizg.hr/odgovori/odgovor273.htm

Životni vijek može biti normalan, ali uglavnom ovisi o mogućim anomalijama srca i

bubrega. Liječenje uključuje davanje estrogenih hormona i gestagena u vrijeme očekivanog

5

puberteta, što izazove pojavu sekundarnih spolnih oznaka. Rezultati tretmana hormonom

rasta nekoliko godina prije i za vrijeme očekivanog puberteta dovode do povećanja visine

od nekih 5 centimetara. Rizik od ponavljanja bolesti nije veći od rizika u općoj

populaciji (1).

2.3. Monogenski (mendelski) nasljedne bolesti i anomalije

Ova skupina bolesti nastaje zbog mutacije jednog određenog gena. Klinički ih

prepoznajemo po ponavljanju u porodici pa kao prvi korak u dijagnozi radimo analizu

rodoslovnog stabla. Monogenski nasljedne bolesti nasljeđuju se po Mendelovim zakonima

autosomnog ili X-vezanog, dominantnog ili recesivnog nasljeđivanja. U njih ubrajamo npr.

hemofiliju, cističnu fibrozu, hondrodisplaziju itd. Kliničke slike se mogu znatno razlikovati

od bolesti do bolesti. U nekim slučajevima kao npr. kod Zellwegerovog sindroma,

neliječeno dijete doživi samo nekoliko dana ili sedmica zbog ometanja njegovih životnih

funkcija. Druge bolesti se mogu ispoljiti kao doživotne hronične bolesti koje ometaju

fizički, motorički iili mentalni razvoj djeteta, kao npr. neke mukopolisaharidoze. Postoji

npr. i Huntingtonova koreja, bolest koja se ispoljava tek u kasnoj odrasloj dobi.

2.3.1. Autosomno-dominantno nasljedne bolesti

Prepoznaju se po nasljeđivanju iz generacije u generaciju, uz 50 % rizika za prijenos bolesti

na potomka. Jednako su zahvaćena i muška i ženska djeca. Odstupanje od pravila u

nasljeđivanju je kada se pojavi tzv. prva nova mutacija kod djeteta u čijoj porodici nitko

prije nije bolovao.

Hondrodisplazija je najčešća autosomno-dominantno nasljedna bolest koštanog sustava.

Može se prepoznati vrlo rano, u prvim sedmicama života. Karakterističan je značajan

zaostatak u rastu kod predškolske djece, sa prosječnom visinom odrasle osobe od 125 cm.

Glava im se čini prevelika, korijen nosa udubljen, a prisutna je i deformacija kralježnice.

6

Intelektualni i spolni razvoj je normalan. Oko 80% djece sa hondrodisplazijom ima zdrave

roditelje jer je riječ o prvoj mutaciji u porodici.

Marfanov sindrom je bolest vezivnog tkiva koja se očituje na očima, koštanom i kardio-

vaskularnom sistemu. U 15-30% slučajeva riječ je o prvoj mutaciji u poorodici. Bolest je

indukovana defektnom građom proteina Fibrilin, koji je važan dio vezivnog tkiva. Djeca su

visokog rasta, sa čestom deformacijom prsnog koša (pectus excavatum ili pectus

carinatum). U 80% slučajeva prisutno je proširenje aortnog luka i srčane mane, pa se i

liječenje kreće u tom smjeru, dakle na prevenciju komplikacija sa srcem i aortom.

2.3.2. Autosomno-recesivno nasljedne bolesti

Karakteriše ih prisutnost mutiranog gena u paru, tj. po jedan na svakom od dvaju

homolognih hromosoma. Zdrav roditeljski par može imati više bolesne djece, a da u

precima nije bilo bolesnika, pa kažemo da je autosomno-recesivno nasljeđivanje

horizontalno. Kada su djeca oboljelih u pitanju, postoji vjerovatnoća od 25% da će

nasljediti istu bolest.

Galaktozemija je autosomno-recesivno nasljedna bolest uzrokovana mutacijom gena čiji je

proizvod enzim koji sudjeluje u pretvaranju šećera galaktoze u glukozu. Galaktoza se u

slučaju te mutacije nakuplja u jetri, ćelijama sluznice crijeva, bubregu, očnoj leći. Uspjeh

liječenja ovisi o ranome početku oboljenja. Oboljela djeca odbijaju hranu, imaju

povraćanje, grčeve u trbuhu, znakove bolesti jetre i njeno povećanje, edeme, ascites i druge

znakove oboljenja jetre i bubrega. Liječenje se sastoji u doživotnoj dijeti bez imalo mlijeka

i ostalih mliječnih proizvoda. Dakle i dojenje je zabranjeno, pa se koristi nadomjestak na

bazi sojinog “mlijeka”. Uz održavanje dijete, simptomi se mogu potpuno povući.

Fenilketonurija je bolest u kojoj se djeca rađaju zdrava, ali se potom ubrzo javlja zaostatak

u psihomotoričkom razvoju. Bolest uzrokuje mutacija gena zbog koje se fenilalanin

nakuplja u tjelesnim tekućinama. Ukoliko je prisutna velika količina fenilalanina u krvi,

dolazi do nepovratnog oštećenja moždanih funkcija. Ograničavanje njegovog unosa

prehranom može dovesti do zaustavljanja tog procesa. Klinički gledano, djeca nemaju

nekih simptoma, osim uočavanja usporenom psihofizičkog razvoja u smislu da ne nauče

7

hodati, sjediti, stajati u predviđeno vrijeme. Liječenje se znači sastoji u promjeni prehrane

kako bi se smanjio unos fenilalanina. To podrazumjeva smanjenje unosa bjelančevina.

Umjesto toga daju se mješavine aminokiselina. Takvo dijetno liječenje u pravilu traje cijeli

život. Ukoliko se bolest rano otkrije i na vrijeme započne sa liječenjem, prognoza je odlična

u odnosu na neliječenu djecu kod koje dolazi do propadanja mentalnih i nervnih funkcija,

uz popratnu epilepsiju.

Novorođenački skrining predstavlja sistemsko traganje za nasljednim metaboličkim

bolestima u novorođenčadi. Kod fenilketonurije to podrazumijeva mjerenje koncentracije

fenilalanina u krvi kod svakog novorođenog djeteta. Kod nas se izvodi tzv. Guthrijevim

testom, a potrebno je samo nekoliko kapi kapilarne krvi iz pete novorođenčeta.

2.3.3. X-vezano nasljedne bolesti

Uzrokovane su mutacijom gena na X-hromosomu. Bolesti mogu biti recesivne i

dominantne. Primjeri recesivne bolesti su hemofilija A i Duchenneova mišićna distrofija.

Porodična hipofosfatemija je dominantno X-vezana nasljedna bolest.

Duchenneova mišićna distrofija ubraja se u češće mendelske bolesti (1:3500 dječaka).

Bolest nastaje pri sazrijevanju jajne stanice majke, kada dolazi do nove mutacije na X-

hromosomu. Bolest postaje uočljiva u 2. ili 3. godini života. Ispoljava se tzv. patkastim

hodom (dijete se gega), i podupiranjem rukama o natkoljenice prilikom ustajanja iz ležećeg

položaja (Gowersov znak). Bolest je progresivna, pa do 10.-te godine dijete može biti

ovisno o kolicima zbog nezaustavljivog propadanja mišićnih vlakana. Vremenom se javlja i

kardiomiopatija jer bolest zahvata i srčani mišić, zbog čega dolazi i do smrtnog ishoda

bolesti prosječno oko 20.-te godine života. Liječenje se sastoji u održavanju djetetove

aktivnosti i samostalnosti što je više moguće. Također je potrebno prilagoditi i prehranu

(povećan unos vlakana i dovoljan unos tekućine). U uznapredovalom stadiju bolesti,

potrebno je izvoditi vježbe disanja i drenaže sluznica.

8

2.4. Poligenski nasljedne ili multifaktorske bolesti

Odlikuju se djelovanjem više genskih mutacija od kojih svaka ima manji učinak na fenotip

osobe. Ne nasljuđuju se mendelski. Ovdje je riječ o tzv. dispozicijskim genima za određenu

bolest, jer nijedna mutacija nije sama za sebe dovoljno jaka da bi se samostalno očitovala u

fenotipu. U bolesti koje na taj način nastaju ubrajamo esencijalnu arterijsku hipertenziju,

koronarnu bolest srca, shizofreniju, prirođenu displaziju kuka, bronhalnu astmu i druge.

Veliku ulogu imaju vanjski faktori kao npr. količina soli u hrani na nastanak esencijalne

hipertenzije, ili utjecaj duhana trudnice na plod i eventualni razvoj bronhalne astme.

Vidimo da je riječ o isprepletenosti nasljeđenih i stečenih čimbenika, pa zato ih i nazivamo

multifaktorskim bolestima.

2.5. Materalno nasljedne mitohondrijske mutacije

Mitohondrijska DNK (mtDNK) nalazi se u nitohondrijama koji su dio citoplazme ćelija.

Ona se na plod prenosi samo preko majčine jajne ćelije, jer znamo da spermiji nemaju

citoplazme, pa samim tim ni mtDNK. Stoga zaključujemo da je riječ o materalnom tipu

nasljeđivanja. Tu ubrajamo npr. Leberovu atrofiju vidnog živca koja dovodi do propadanja

živca i gubitka vida u kasnoj adolescenciji.

2.6. Prenatalna dijagnoza i liječenje

Ova dijagnoza nam služi za prepoznavanje nekih bolesti i malformacija prije samog rođenja

djeteta. Trenutno se pokušavaju pronaći i na načini prenatalnog liječenja nekih bolesti.

Razlikujemo neinvazivne i invazivne metode prenatalne dijagnoze. Neinvazivne su one

koje ne oštećuju plod, plodove ovojnice ni maternicu. Tu ubrajamo transvaginalni i

transabdominalni ultrazvučni pregled koji su – koliko se danas zna – bezopasni za majku i

dijete. Preporučuju se dva pregleda ultrazvukom u toku trudnoće, čime se ujedno prati rast

djeteta i traga za malformacijama, što uvelike ovisi o opremljenosti, stručnosti i iskustvu

ljekara. U budućnosti se velika dostignuća očekuju pretragom majčine krvi.

9

Na taj način mogu se uočiti određeni problem tipa povišenog Alfa-fetoproteina (AFP) u

serumu majke, što upućuje na mogućnost postojanja rascjepa neuralne cijevi kod fetusa.

Kada je riječ on invazivnim metodama dijagnoze, ultrazvuk je uvelike pridonio njihovoj

sigurnosti. Time je omogućeno vršenje kordocenteze i biopsije horionskih resica pod

izravnim vidnim nadzorom.

10

3. ZAKLJUČCI:

Na osnovu izloženoga može se zaključiti da:

u svakodnevnom liječničkom radu treba razmišljati da kod određenog broja

oboljenja nasljedni faktori imaju značaja u patogenezi tih oboljenja

neinvazivnim i invazivnim dijagnostičkim metodama moguće je utvrditi postojanje

nasljednih oboljenja u prenatalnom periodu

novorođenačkim skriningom omogućeno je sistemsko traganje za patološkim

stanjima koji mogu upućivati na neku nasljednu bolest, a pravovremenim i ranim

otkrivanjem ovih oboljenja stvaraju se preduvjeti za njihovo efikasnije liječenje

11

4. LITERATURA

1. Mardešić D. i sur. Pedijatrija. Zagreb: Školska knjiga, 2005. str. 141-162.

2. Barbara Bohaček, Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb, Biologija, http://e-

skola.biol.pmf.unizg.hr/odgovori/odgovor273.htm, decembar, 2014.

3. Medicinski faklutet Rijeka, Citogenetika; Kariotip; Aberacije kromosoma

http://www.medri.uniri.hr/katedre/Biologija/Strucna%20djelatnost/citogenetika.htm

decembar, 2014.

4. Ivanković K.(2003): Downov sindrom u obitelji: priručnik za roditelje i stručnjake.

FoMa. Zagreb, http://pogledkrozprozor.wordpress.com/2014/03/31/21-ozujak-

svjetski-dan-sindroma-down/, decembar, 2014.

12