Sveuiliste u MostaruFilozofski fakultetHrvatski jezik i knjievnost

Seminarski rad iz Teorije knjievnostiKnjievne strukture, norme i vrijednosti

Mentorica: Studentica:dr. sc. Perina Mei Ruica Jurevi

sijeanj, 2014. godine SADRAJ

1. UVOD .............................................................................................................................. 12. BILJEKE O PISCU ..................................................................................................... 23. STRUKTURALIZAM U ESTETICI I TEORIJI KNJIEVNOSTI......................... 33.1 STRUKTURALIZAM U ESTETICI ..................................................................... 43.2 STRUKTURALIZAM U TEORIJI KNJIEVNOSTI ....................................... 4-54. ESTETSKA FUNKCIJA, NORMA I VRIJEDNOSTI KAO DRUTVENE INJENICE ................................................................................................................... 5-65. TO JE NEUKUS? ......................................................................................................... 76. UMJETNOST KAO SEMIOLOGIJSKA INJENICA ............................................ 8-97. SEMANTIKA PJESNIKE SLIKE .......................................................................... 9-108. ZAKLJUAK ................................................................................................................ 11LITERATURA

1. UVODU ovom seminarskom radu obradit u knjigu Knjievne strukture, norme i vrijednosti, te njihovu slubu u umjetnosti i ivotu openito, ekog estetiara, lingvista i teoretiara knjievnosti Jana Mukarovskog.. Knjiga se sastoji od etiri poglavlja u kojima se nalaze temeljne teze ekoga strukturalizma. Njihov autor Jan Mukaovsk, najugledniji predstavnik ekoga strukturalizma, pravca koji se razvio u okviru prakoga lingvistikoga kruga tridesetih godina 20. stoljea, smatra se izvornim nastavljaem teoretskih zasada ruskoga formalizma te preteom radova Jurija Lotmana i Borisa Uspenskoga. Ovo je obavezna literatura za svakoga studenta i prouavatelja knjievnosti. Mukarovsky je proirio problematiku kojom je uglavnom zaokupljen ruski formalizam, nastojei obuhvatiti s jedne strane ire podruje estetike koju shvaa kao znanost o svim pojavama koje povezuje osobina estetska funkcija, a s druge strane drutvenu uvjetovanost umjetnosti i knjievnosti koju ni u kojem sluaju ne razmatra prema modelu oponaanja zbilje, nego je shvaa u smislu opih zakonitosti oblikovanja, prihvaanja i krenja odgovarajuih drutveno uvjetovanih konvencija i normi. On nije samo vaan autor u povijesti znanosti o knjievnosti naeg stoljea, nego zavreuje i pomniji studij; njegova su djela istodobno i prikladan poticaj i uvod u suvremene probleme strukturalno orijentirane poetike i estetike.

2. BILJEKE O PISCUJan Mukarovsky (1891.-1975.) je bio eki estetiar, lingvist i teoretiar knjievnosti, te najugledniji predstavnik ekog strukturalizma, koji se razvio unutar prakoga lingvistikog kruga i odigrao vanu ulogu u razvoju od formalizma do strukturalizma kao dominirajue knjievnonanstvene orijentacije od sedamdesetih godina, pa u irem smislu sve do naih dana. Praki krug djelovao je od 1926. do pedesetih godina, kada je doivio sudbinu poput one ruskog formalizma, to e rei da je pod pritiskom slubene doktrine socijalistikog realizma, ako ve ne izravno zabranjen, a ono uguen politiki diktiranom kritikom i samokritikom. Mukarovsky je, meutim, nastavio sa radom, i premda se u vrijeme najveeg pritiska bavio barem u javnosti preteito tradicionalnom knjievnopovijesnim istraivanjima, nakon ezdesetih godina ponovno objavljuje radove koji nastavljaju i razvijaju stajalita zacrtana uglavnom ve tridesetih godina. U ekoj je znanosti o knjievnosti i estetici, pa i u kulturi u najirem smislu, odigrao izuzetnu ulogu, od njegovih brojnih i raznolikih radova danas se najvie spominju, prevode i tumae radovi skupljeni u zbirkama Poglavlja iz eke poetike, 1-3, Struktura i smisao knjievnog djela, Estetike studije, Putovima poetike i estetike i Studije iz poetike.

3. STRUKTURALIZAM U ESTETICI I TEORIJI KNJIEVNOSTIZadatak je znanstvenog rada odabiranje, opis i razvrstavanje materijala kojim raspolae odreena znanost. Najapstraktniji cilj znanstvenog istraivanja je formuliranje onih opih zakona koji reguliraju procese u prouavanom podruju. Taj se radni postupak moe na prvi pogled initi u velikoj mjeri zavisnim od filozofije, i zbog toga je ne tako davno okonano razdbolje pozitivizma sustav znanosti uinilo osnovom na kojoj e filozofija, kao intergrativni faktor ljudske spoznaje, istom mjerom biti izgraena. Znanstveni nazor koji proizlazi iz uzajamne trajne veze znanosti i filozofije, i na kojoj se gradi je strukturalizam. Strukturalizam nije ni teorija ni metoda, nego je noetiki stav iz kojega proizlaze stanovita radna pravila i rezultiraju odreene spoznaje, ali koji postoji nezavisno i od jednih i od drugih, i zbog toga, i na jednoj i na drugoj strani, ima mogunost da se i nadalje razvija. Bit strukturalizma je ponajbolje mogue objasniti nainom na koji on stvara pojmove i primjenjuje ih na materijalu. Strukturalizam je, naime, svjestan temeljne unutranje korelativnosti cjelokupna pojmovnog sustava znanosti; svaki je pojam odreen svima ostalima, a ovaj opet suodreuje sve ostale, tako da bi ga se jednoznanije moglo definirati mjestom koje u nekom pojmovnom sustavu zauzima nego odreenjem njegova sadraja koji je, radi li se s pojmom, u neprekidnoj mijeni. Pojam strukturalizma se javlja kao energetsko sredstvo u procesu stalne samoobnove, kojim se ovladava stvarnost, sredstvo svagda sposobno za unutarnje preinaivanje i prilagoivanje. Ne postoji znanstveni postupak koji ne bi bio izgraen na filozofskim pretpostavkama. Strukturalizam se danas javlja u znanstvenim podrujima koja se meusobno znatno razlikuju i kojima manjka izravni dodir, pa se danas moe govoriti o strukturalizmu u psihologiji, u lingvistici, u opoj estetici, u teoriji i u povijesti pojedinih umjetnosti, u etnografiji, geografiji, sociologiji, biologiji a vjerojatno i u stanovitu broju drugih znanosti.

3.1. STRUKTURALIZAM U ESTETICIStrukturalna estetika pripada objektivistikim pravcima, tj. takvima koji za cilj svojeg prouavanja postavljaju estetski objekt, tj. umjetniko djelo, shvaeno ne u materijalnome smislu, nego kao izvanjsko oitovanje nematerijalne strukture, tj. kao dinamika ravnotea sila stvari koje tvore pojedine sastavnice djela. Dinaminost umjetnike strukture potjee od toga to jedan dio njezinih sastavnica uvijek zadrava karakter zacrtan konvencijama najblie prolosti, dok ga drugi dio preinauje. Umjesto dihotomije sadraja i forme za strukturalnu estetiku je postao znaajan par materijal-umjetniki postupak. Materijal u djelo doista ulazi izvana, i u biti je nezavisan od umjetnikog koritenja. Za razliku od materijala, umjetniki je postupak nedjeljiv od umjetnike strukture, budui da je sam po sebi samo oitovanje njezina odnosa prema materijalu. Idua karakterina crta strukturalne estetike jest njezina orijentacija na znak i na znaenje. Kao znak koji posreduje izmeu umjetnika i poimatelja. Ovaj znanstveni nazor shvaa umjetniko djelo prije svega u cjelini i samo po sebi znakom.

3.2. STRUKTURALIZAM U TEORIJI KNJIEVNOSTIZnanost o knjievnosti u nizu teorija pojedinih umjetnosti u strukturalnom je smislu do sada najsustavnije razraena. U njoj se takoer najoitije manifestiraju i pitanja znaka i znaenja, a ona su od temeljne vanosti za estetiki strukturalizam openito. Posebno znaenje za strukturalnu teoriju knjievnosti imaju pitanja umjetnikog materijala, koji je u pjesnitvu jezik, prvi meu znakovnim sustavima to ga je stvorio ovjek i na kojemu je izgraen odnos ovjeka kao drutvena bia prema totalitetu prirode i kulture.Pjesniki jezik je jedna od funkcijskih jezinih tvorevina koja se od ostalih razlikuje time to jezina sredstva upotrebljava u smislu estetske samosvrhovitosti, a nikako u svrhu prijenosa obavijesti; ta sredstva veinom potjeu iz obavijesnog jezika. Poloaj pjesnikog jezika unutar strukture u tolikoj je mjeri sredinji da se u pjesnikom jeziku odraavaju svi problemi pjesnitva, i to ne samo stihovane poezije nego i pjesnike proze.

Strukturalna teorija knjievnosti smjera na obnovu knjievnopovijesne metodologije, i ne eli suavati dosadanju problematiku te znanosti, ve je eli razmatrati s jedinstvenog i integralnog stajalita same knjievnosti karakteristian je, napokon, i na nain na koji ona shvaa odnos pjesnikova djela i ivota. Za razliku od onih suvremenih pravaca koji djelo interpretiraju kao neposredni odraz pjesnikova ivota, napose unutarnjeg, strukturalna znanost o knjievnosti vodi, u skladu sa svojom opom tezom o znakovnoj naravi umjetnikog proizvoda, rauna o tome da odnos pjesnikova djela i ivota nema narav jednostavne zavisnosti, ve suodnosnosti. Osim Mukarovskog, o genezi strukturalne teorije knjievnosti pisali su eki estetiari J. Durdik i O. Zich[footnoteRef:1], te su smjestili pjesniki jezik u sredite svojih interesa, tvorac moderne eke knjievne kritike F. X. alda koji je izgradio najznaajnijih analizu pjesnikih pojava ba na pjesnikom izrazu, te J. Kral koji je povezao pjesniki ritam i jezik. [1: Otokar Zich (1879.-1934.), eki estetik i glazbenik. U estetici sljedbenik Hostinskog. Poglavito se bavio pitanjima ope estetike, tipolokim prouavanjima pjesnike umjetnine i proznog ritma. ]

Tako je, dakle, ve bio utrt put, kad se u poratnom razdoblju u prakom lingvistikom krugu poeo razvijati strukturalni studij knjievnosti koji i sam polazi od pjesnikog jezika ali se na njega ne ograniuje, ve lingvistike metode primjenjuje na cjelokupnu problematiku knjievne znanosti.

4. ESTETSKA FUNKCIJA, NORMA I VRIJEDNOST KAO DRUTVENE INJENICEEstetska funkcija zauzima znaajno mjesto u ivotu pojedinca i drutva u cjelini. Bilo koji predmet i bilo koje zbivanje mogu postati nosioci estetske funkcije. Ta tvrdnja ne znai da je rije o panesteticizmu, jer njome se izrie samo openita mogunost a nikako nunost estetske funkcije, i ne prejudicira se vodea uloga estetske funkcije meu ostalim funkcijama danih pojava za cijelo podruje estetske funkcije, i nije rije o zamjenjivanju estetske funkcije drugim funkcijama, to jest o eventualnom shvaanju drugih funkcija kao pukih inaica estetske funkcije. Estetsko samo po sebi nije realna osobina stvari, niti je jednoznano vezano za neka njihova svojstva. Estetska funkcija stvari nije meutim ni posve u moi individuuma, iako s isto subjektivna stajalita se moe zadobiti estetska funkcija bez obzira na svoje formiranje. Stabilizacija estetske funkcije je stvar drutvena kolektiva i estetska je funkcija jedan od aspekata odnosa ljudskog kolektiva i svijeta. Rasporastranjenost estetske funkcije u svijetu stvari je uvijek vezana uz odreenu drutvenu cjelinu.

Teleoloka definicija vrijednosti glasi da je vrijednost sposobnost neke stvari da slui ostvarenju odreenoga cilja, prirodno je da odreenje cilja i usmjerenost za nj ovisi od odreenog subjekta te da se u svakom vrednovanju sadran trenutak subjektivnosti. O pravoj normi se govori tada kad je rije o ope priznatim ciljevima, s obzirom na koje se vrijednosti osjeaju kao neto to postoji nezavisno od volje pojedinca i od njegova subjektivna odluivanja, drugim rijeima, kao injenica takozvane kolektivne svijesti.Podruje estetske funkcije ire je od podruja estetske vrijednosti u uem smislu rijei, jer u sluajevima kad estetske funkcija samo prati neku drugu funkciju, pitanje estetske vrijednosti biva sekundarnim pri karakterizaciji dane stvari, primjerice danog uinka. Potivanje estetske norme nije nuni preduvjet estetske vrijednosti, napose tada kad ta vrijednost prevladava nad ostalima, tj. u umjetnosti. Iz toga slijedi da je umjetnost pravo podruje estetske vrijednosti, budui da je rije o privilegiranoj sferi estetskih pojava. Dok je izvan umjetnosti vrijednost podreena normi, tu je norma podreena vrijednosti. Potivanje norme izvan umjetnosti sinonimno je s vrijednou, u umjetnosti se norma esto naruava, a tek rijetko ispunjava, no i u tom sluaju ispunjenje norme tek je sredstvo,a ne svrha.Estetska funkcija jedan je od najznaajnijih initelja ljudskog djelovanja. Svaki ljudski in moe njome biti popraen i svaka stvar moe biti njezin nositelj. Estetska norma, regulativ estetske funkcije, nije neko nepromjenjivo pravilo, nego sloen i trajno samoobnovljiv proces. Estetska vrijednost se realizira u umjetnosti, gdje se estetska norma ee naruava nego potuje, a svojom biti pripada socijalnim pojavama.Estetsko, to jest podruje estetske funkcije, norme i vrijednosti intezivno je razmjeteno cjelokupnim podrujem ljudskog djelovanja. Ono je vaan i mnogostran initelj ivotne prakse i njegov domaaj i znaenje promauju one estetske teorije koje se ograniuju na samo jedan od aspekata estetsko, proglaujui da je iskljuiv cilj estetske nakane ili ugoda ili emocionalna uzbuenost, izraz, spoznaja, i tomu slino.

5. TO JE NEUKUS?On ni izdaleka nije sve ono to se ne podudara s estetskom normom u danom trenutku razvoja. iri pojam od neukusa je runoa, ono to osjeamo da se ne podudara s estetskom normom za nas to je runo. O neukusu govorimo isto tada kad varoliziramo predmet koji potjee od ljudske i na kojemu razabiremo usmjerenost k ispunjavanju odreene estetske norme, ali istodobno i pomanjkanje sposobnosti da se ona ispunjava. Prirodne pojave mogu biti rune, ali ni u kojem sluaju neukusne, osim izuzetnih sluajeva kad nas prirodna pojava podsjea na ljudski proizvod. Neugoda koju izaziva neukusni predmet ne temelji se dakle iskljuivo na osjeaju neusklaenosti s estetskom normom, nego je inteziran odbojnou spram zaetnikove nemoi.Neukus je zbog toga, ini se, najotrija pritomba umjetnosti koja ve samim svojim imenom naznauje sposobnost da u cijelosti ostvari postavljeni cilj. Ilustrativni primjer prua nadrealistika umjetnost kad se laa, i kao prikazivanja objekata i sastavnih dijelova slikarskih i plastinih montaa, proizvoda iz vremena najvee degeneracije ukusa, esto i tvornikih imitacija umjetnosti i umjetnikog obrta, bakropisa iz ilustriranih asopisa koje su izradili graveri.Tako se najradiklanije naruava norma visoke umjetnosti i najprovokativnije izaziva estetska neugoda kao sastavni dio umjetnikog uinka. Sluaj nadrealizma izabran je zbog napadnosti s kojom se naruava estetska norma. Iako u drugim razdboljima i pravcima estetska neugoda ipak ne biva naglaena tako napadno, ona je trajna sastavnica ive umjetnosti. Kada bismo sad postavili pitanje kako umjetnost, privilegirana estetska pojava, moe izazivati neugodu, a da pri tome ne prestaje biti umjetnou, odgovor bi glasio da je estetskoj ugodi upravo tada kad je potrebno da se ona dovede do maksimalna inteziteta kakav se uope postie u umjetnosti, nuna estetska neugoda kao dijalektika suprotnost. I uz najvee mogue naruavanje norme ugoda je u umjetnosti dojam koji prevladava, a neugoda sredstvo indetifikacije toga dojma. Nije sluaj da je ba estetika nadrealizma programski hedonistika.Umjetnika vrijednost je nedjeljiva, i sastavnice koje izazivaju neugodu u cjelini djela postaju pozitivni elementi, ali jedino u tome djelu, izvan njega i njegove strukture oni su vrijednosti negativna predznaka.

6. UMJETNOST KAO SEMIOLOGIJSKA INJENICAPostaje sve oitije da je osnova individualne svijesti, sve do najdubljih njezinih slojeva, odreena sadrajima koji pripadaju kolektivnoj svijesti. Problemi znakova i znaenja dolaze s tim u vezi u prvi plan, budui da svaki psihiki sadraj, koji presee granice individualne svijesti, dobiva ve samom injenicom svoje priopivosti karakter znaka. Znanost o znaku valja razraditi u njezinu pravom punom opsegu, kao to suvremena lingivistika proiruje polje semantike, razmatrajui, u skladu s takvim polazitem, sve elemente lingvistikog sustava, pa ak i zvukovne, rezultate lingvistike semantike treba primjenjivati na sve ostale nizove znakova, i razlikovati ih prema njihovim specifinim obiljeljima.Postoji ak cijele znanosti koje se napose zanimaju za probleme znaka, a sve one raspolau materijalom koji ima vie-manje izraziti znakovni karakter, i to zahvaljujui dvostrukoj egzistenciji znaka, u osjetilnu svijetu i u kolektivnoj svijesti.Umjetniko se djelo ne moe poistovjetiti s duevnim stavom njegova zaetnika, niti s bilo kojim duevnim stanjem koje ono izaziva u subjektima to ga poimalju, a to je uporno pokuavala uiniti psihologijska estetika. Uz svoju funkciju autonomnog znaka, umjetniko djelo posjeduje jo jednu funkciju, funkciju komunikacijskog ili obavijesnog znaka. Znaenje funkcionira kao cjelokupna struktura umjetnikog djela, pritom i kao komunikacijsko znaenje. Sie djela jednostavno ima ulogu kristalizacije osi onog znaenja, koje bi bez siea ostalo neodreeno. Umjetniko djelo ima, dakle, dvostruko semiologijsko znaenje, autonomno i obavijesno, od kojih je drugo poglavito vezano za siejne umjetnosti. U razvitku tih umjetnosti se javlja dijalektika antinomija izmeu funkcije autonomnog znaka i funkcije obavijesnoga znaka. Povijest proze prua nam za to niz tipinih primjera.Semiologijski pristup za cilj ima: dati djelominu ilustraciju jednog aspekta dihotomije izmeu prirodnih i duhovnih znanosti naglasiti znaenje semiologijskh pitanja za estetiku ii za povijest umjetnosti

Problem znaka, uz problem strukture i vrijednosti, jedan je od temeljnih problema duhovnih znakova koje istrauje materijalnije to, u veoj ili manjoj mjeri, posjeduje karakter znakova.Umjetniko djelo ima karakter znaka. Ono postoji kao estetski objekt situiran u svijesti kolektivne cjeline. Svako umjetniko djelo autonomni je znak koji se sastoji od djela-stvari, estetskog objekta i od odnosa prema oznaenoj stvari koja ne smjera na zasebnu i izdvojenu egzistenciju, budui da je rije o autonomnom simbolu, nego na cjelokupni kontekst socijalnih fenomena dane sredine.Siejne umjetnosti imaju i drugu semiologijsku funkciju,a to je komunikacijska, obavjetajna funkcija. Obje semiologijske funkcije, komunikacijska i autonomna, koje paralelno postoje u siejnim umjetnostma, zajedniki tvore jednu od temeljnih dijaktikih antinomija razvitka tih umjetnosti. Njihov dualitet oituje se u razvitku stalnim promjena odnosa prema stvarnosti.

7. SEMANTIKA PJESNIKE SLIKERazlika izmeu pjesnikog i obavijesnog imenovanja uvjetovana je specifinom funkcijom pjesnitva kao umjetnosti, naime estetskom funkcijom. Kod pjesnikog imenovanja pozornost je usredotoena na znak sam, pa stoga u prvi plan dolazi znaenjski odnos svake rijei prema okolnim tekstnim relacijama, dok pri obavijesnom imenovanju glavni naglasak poiva na odnosu rijei prema stvari koju ta rije neposredno podrazumijeva, dakle na takozvanom stvarnosnom odnosu.Pitanje pjesnike slike nije posve rijeeno spoznajom da tropi ni izdaleka nisu ogranieni samo na poeziju i da, suprotno tome, poezija u velikoj mjeri rabi rijei u neprenesenu znaenju, i nakon toga jo otaje osjeaj da svaka rije, im se nae u domaaju poezije, djeluje slikovnim dojmom, bilo da je upotrijebljena u prenesenu znaenju ili pak u doslovnu znaenju.Rijei i njihove sveze, ako se koriste pjesniki, izazivaju vee bogatstvo predodbi, osjeaja, nego kad se nau u obavijesnom izriaju. Obavijesna rije, kao to pokazuje najekstremniji sloj obavijesnog jezika, znanstveni jezik, usmjerena je u precizno razgranieno znaenje ije se elemente tono mogu evidentirati. Pjesnika rije, pa kad bi i na odreenom razvojnom stadiju hinila usmjerenost prema intelektualnoj shematizaciji, svagda smjera na posredno izreeno znaenje. Posredovanjem tih posredno izreenih znaenja pjesnika je rije kadra uspostaviti konkretan odnos prema stvarima koje lee s onu strane uzane staze odreene znaenjskim kontekstom. Otuda potjee dojam stanovite slikovnosti i kod neslikovnih izraza od kojih su, primjerice, sagraeni poznati stihovi Tomanova Rujna:[footnoteRef:2] [2: Karel Toman, intimistiki lirik I prevoditelj; pjesniki postupak u osnovi mu je osebujna kombinacija visoko apstraktnih I posve konkretnih predodbenih elemenata.]

Moj bratr dooral a vyprah kone.A jak se stmiva,oloil tieVernemu druhu hlavu do hrivyPoloil tie, pohladiil mu ijiA zaposlouchal se, co mluvi kraj.[footnoteRef:3] [3: Moj brat poora i konje upregnu,I kako se smrai,Vjernomu drugu u grivu glavuOloi ti'o, pogladi mu iju,I sluat stade enjiv govor kraja.]

Jezgra problema semantike pjesnike slike je u tome da se kod pjesnikog imenovanja naelno ne pretee ni pol doslovna znaenja, ni pol prenesena znaenja, nego u njemu vlada ravnotea, pa makar i u pravilu napeta i oscilantna, izmeu dviju suprotsavljenih tendencija usmjerenih prema tim polovima.Pjesnicima se pripisuje u zaslugu da otkrivaju najautentinija imena stvari, za svaku stvar upravo ono ime koje je bitostno iskazuje. Taj dojam potkrepljuje se i teorijskim argumentima. Poevi od simbolizma europsko, a time i eko pjesnito prekomjerno doivljavaju bujanje pjesnike slike u najrazliitijim njezinim vidovima. Rizik, nuni rizik poezije, zavisi danas znatno manje o tome kako da se pronae nova slika, budui da su putovi prokreni i savreno pristupano epigonima, ve vie o tome kako da se dospije do toga da pjesniko imenovanje bilo koje vrste uspostavi uvjerljiv odnos s imenovanom stvarnou.

8. ZAKLJUAKKao zakljuak ovom seminarskom radu nemamo to puno za nadodati, osim da je Mukarovsky jedan od najboljih estetiara i teoretiara knjievnosti, te da bi svim studentima kroatistike trebao biti nezaobilazna literatura u njihovom fakultetskom kolovanju. U svojoj knjizi o knjievnim strukturama, normama i vrijednostima nam je pribliio neka filozofska i knjievna podruja o kojima smo uli samo u srednjoj koli, kao to su estetika, semiologija i semantika. Vjeto je obradio i opisao i pjesnike postupke i slike, i takoer njihovo znaenje. Glavna tema koja povezuje sva poglavlja ove knjige je strukturalizam koji je takva znanstvena ili filozofska orijentacija koja je prije svega zainteresirana oko utvrivanja odreenih struktura u drutvenim ili prirodnim pojavama. U ovoj knjizi autor je razradio specifinost poetskog jezika i problem samosvojnosti knjievnog djela, naglaavajui kako nijedna formalna karakteristika ne razlikuje jezik u njegovoj estetskoj funkciji od njegovih drugih funkcija.

LITERATURA Mukarovsky, Jan, Knjievne strukture, norme i vrijednosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1999. Solar, Milivoj, Teorija knjievnosti, kolska knjiga, Zagreb, 1979. Solar, Milivoj, Povijest svjetske knjievnosti, Mladost, Zagreb, 1982. http://hr.wikipedia.org/wiki/Strukturalizam 9