P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I I • BROJ 16 APRIL 2010 • ISSN 1840-0930 • C IJENA : 4 KM

ASHABI radijallahu anhum

Surael-Adijat

Sedamkoraka

Vrjednostsalavata

Ustrajnodjelo

Odgojeno dijete

je ljubav, jedan selam prostranoj budućnosti iz historijskih dubina.

je stvorenja voljeti radi Stvoritelja, i to dokazivati hizmetom.

je nada do zadnjeg trenutka, i kada su ti svi leđa okrenuli.

je jedna vijest, jedno jutro, jedno pismo od voljenog.

ne pita i ne sudi, nego prihvata u zagrljaj.

je svjetlosno lice, okrenuto prema Kabi.

je neprijatelj grijehu, a ne griješniku.

je naš hod, prema znanju i ljubavi.

je žar kad gori ljubav u srcima.

je ‘mi smo’, a ne ‘ja sam’.

je oko što vidi istinu.

P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I I • BROJ 16 APRIL 2010 • ISSN 1840-0930 • C IJENA : 4 KM

ASHABI radijallahu anhum

Surael-Adijat

Sedamkoraka

Vrjednostsalavata

Ustrajnodjelo

Odgojeno dijete

SEMERKAND

14. MAJA 92 br. 14

Ilidža / Sarajevo

Tel/Fax: +387 33 624 883

.

ISSN 1840-0930

Za izdavača

ZLATAN NEZIROVIĆ

Glavni i odgovorni urednik

NEDŽAD ĆEMAN

Redakcija

Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆDr. ALMIR FATIĆ

Dr. MERIMA ČAMOMEHMED ĆEMAN

EDIN TOPČIĆ

Tehničko uređenjeMUHAMED MULAOSMANOVIĆ

LektorALDINA ADEMOVIĆ

DistribucijaMIRZA PAŠIĆ061 803 014

Cijena:

BiH: 4 KM Turska: 5 YTL Hrvatska: 18 Kn Slovenija: 2,5 EUR Crna Gora: 2,5 EUR Srbija: 2,5 EUR Europa: 4 EUR Švajcarska: 4 CHF USA: 5 USD

Štampa: Bemust, Sarajevo www.bemust.ba

Redakcija zadržava pravo dorade objavljenih materijala.

Poslani materijali se ne vraćaju nazad. Magazin ne preuzima odgovornost

za sadržaj i tačnost objavljenih reklama.

SEMERK ANDP O R O D I Č N I M A G A Z I N

UREDNIKPlemeniti ashabi

Plemeniti drugovi Muhammeda, a.s., su ljudi koji su imali najljepša, najčišća i najosjećajnija srca od svih generacija ovog našeg odabranog ummeta. Oni su izabrani da budu ashabi. To saznajemo i iz riječi Abdulla-ha ibn Mes’uda, r.a., koji je rekao: “Allah je pogledao u srca Svojih robova pa je između njih izabrao Muhammeda, a.s., te ga je poslao s Poslanicom i znanjem Svojim stvorenjima. Poslije toga ponovo je pogledao u srca ljudi i izabrao mu ashabe koji će ga pomoći i koji će biti njegovi namjesnici. Pa ono što vjernici vide dobrim to je dobro, a ono što vjernici vide lošim to je i kod Allaha loše.”

Jedne prilike su ashabi upitali Vjerovjesnika, a.s., ko je najvrjedniji čo-vjek. Odgovorio im je: “Vjernik koji ima mahmumu’l-kalb i istinoljubivi jezik.” Ashabi su rekli da znaju šta je to istinoljubivi jezik, ali bi željeli da im objasni šta je to zapravo mahmumu’l-kalb. On im je objasnio da je to bogobojazno (tekijj) i čisto (nekijj) srce u kome nema grijeha (la isme fihi), ni nasilja (ve la bagj), ni zlobe (ve la gill), niti zavisti (ve la hased).

Razmotrimo malo, bar iz jednog ugla, ovo najvrjednije srce. S jedne strane, ono je naspram uzvišenog Allaha bogobojazno, to jest ispunjeno ljubavlju, strahom i nadom; i čisto zbog stalnog kajanja (tevba) i stalnog traženja oprosta (istigfar), pa se u njemu ne može nastaniti niti jedan grijeh. Takvo srce je “operisano” od oholosti, pokvarenosti, sklonosti ka izvrtanju istine, sumnjičenju i tako dalje. S druge strane, ono je naspram ljudi takvo da u njemu nema nepravde, nasilja i grubosti. Zbog toga se ono prema svojoj braći vjernicima odnosi s blagošću i milošću (ruhamau bej-nehum). U njemu nema zlobe, mržnje niti pakosti. U njemu nema zavisti.

Srce koje objedinjuje obje ove dimenzije je ono koje se traži. Ashabi su to i postigli; imali su srca koja su bila napunjena potpunim imanom. Oni su shvatili la ilahe illellah na pravi način i ovu lijepu rečenicu svojim životima svjedočili. Na nama je da se trudimo da do takvih, ashabskih, srca dođemo. Koliko ima ljudi među nama koji su popravili svoje odnose spram Allaha, ali su pokvarili odnose s ljudima općenito, pa i s roditelji-ma, rođacima i komšijama. A sve “zbog vjere”. Opet nas ima takvih da u srcima nemamo nasilja, ni zlobe, niti zavisti, ali su nam srca prazna od bogobojaznosti, duhovne čistoće i pokajanja. Sreća i potpunost su dakle u tome da družeći se s Allahovim iskrenim robovima zadobijemo naprijed spomenuta srčana svojstva.

SEMERKAND je ovaj broj posvetio generaciji koja nas je najviše za-dužila. Muškarcima i ženama kojima je, i to svima njima, Allah uzvišeni zadovoljan. Svoje porodice upoznajimo s ovim najboljim ljudima koji su hodali zemljom. Dosta knjiga je o njima napisano. To je štivo koje u svo-jim kućama, da bismo ih zavoljeli i čežnju za njihovim putem povećavali, moramo čitati. Neka nam plemeniti Allah podari zdravo srce (kalbi selim) koje su ashabi u svojim mubarek prsima nosili.

urednik@semerkand.com.ba

SADRŽAJ SEMERKANDAPRIL2010

46

1214161920222426283032343638404244464850525456586062

UVODNA RIJEČ POTREBNA NAM JE LJUBAV ASHABA Sejjid Mehmed Sāki Erol

TEMA NAJBOLJI LUDI UMMETADr. Almir Fatić

ASHABI KIRAM – PLEMENITI DRUGOVIDr. hfz. Džemail Ibranović

UPOTPUNJAVANJE NAMAZAImam el-Gazali

HAJATU´S - SAHABEEl-Kandehlevi

VRIJEDNOST PETKA Sejjid Muhamed Alevi el-Haseni

SURA EL-ADIJATIbn Adžibe el-Haseni

FEJDU´L - KADIRAllame el-Munavi

BOŽIJI ATRIBUTIRifet Šahinović

HILJADU I JEDNA KAP

DJELITELJI I DJELITELJICE ZEKATAEmina Ćeman

PISMO PRIJATELJUImam Rabbani, k.s.

GOVOR STANJA

ODGOJENO DIJETEAlmedina Tulić

DEVET KRŠAAli Tantavi

EBU HANIFE

MUVEKKITOVE ZANIMLjIVOSTI

OD SADA – ISTANBULMehmed Ćeman

EBU DŽAFER EL-MENSUR I HAZRETI HIDRKemaluddin ed-Damiri

FILOZOFIJA I NAUKA U ISLAMUErol Zubčević

(NE)KULTURAAida Begić-Zubčević

S NAŠIH ĆURSEVA I MINBERA

HAZRETI MERJEMA – POVRATAK NARODU

SEMERKAND JE NEPRIJATELJ GRIJEHU, A NE GRJEŠNIKUDženan Kubat

NAUKA I TEHNIKAIsmail Nezirović

PRETRAGESevret Mehmedćehajić

FOČADr. Merima Čamo

BOLESTI ORGANA ZA VARENJESuad Šendelj

Najboljiljudi ummeta

Sura el-Adijat

Od sada- Istanbul

(Ne)kultura

12

20

42

48

Al lahov Vjerovjesnik, a.s., posljednji je u nizu Vjerovjesnikā do Sudnjega

dana. Njega je uzvišeni Allah poslao čovječanstvu kao najljepšeg uzora kako bi svi ljudi na ovome svijetu pronašli mir, a na Ahiretu sreću. On je upotpunio i osobnim primjerom pokazao dobročinstvo, ispravnost i lijep ahlak. U toku njegova poslan-stva, koje je trajalo dvadeset tri godine, plemeniti ashabi su s njim dijelili njegove teškoće, bili mu po-drška i svesrdna pomoć. Znači, oni su bili drugovi Allahova Poslanika, s.a.v.s., na njegovom putu i njego-voj misiji. Oni su ljudi koji su od-gojeni u blagoslovljenom društvu Allahova Poslanika, s.a.v.s., koje je uzvišeni Allah pohvalio u mnogo-brojnim ajetima časnog Kur’ana i odgovarao Objavom na njihova pi-tanja. Oni su bili najbolji ljudi, zlatna generacija.

Za jednog mu’mina nakon Vjero-vjesnika, s.a.v.s., najvišu vrijednost imaju njegovi drugovi – ashabi. To je zbog činjenice što je uzvišeni Allah naredio ljudima da budu po-

korni Njegovom Poslaniku, budući da je tu pokornost poistovjetio s pokornošću Njemu uzvišenom. Naime, da nije bilo plemenitih as-haba, od koga bismo saznali na koji način trebamo iskazati svoju pokornost, slijeđenje i ljubav pre-ma Poslaniku, s.a.v.s? Kako bismo saznali na koji način se trebamo odnositi prema njegovim riječima? Uistinu, mi nemamo puta ka Alla-hovom Poslaniku, s.a.v.s., osim preko njegovih plemenitih ashaba. Dakle, upravo zbog toga plemeniti ashabi su najvažniji uzor za musli-mane. Njihova mišljenja, stavovi i način življenja za nas predstavlja-ju najvažniji izvor znanja i propisa poslije Kur’ana i sunneta. Uzvišeni Allah ih je učinio najboljim umme-tom među svim ljudima. On kaže: “Vi ste ummet najbolji od svih koji se ikada pojavio” (Ali Imran, 110) i još kaže: “I tako smo od vas uči-nili pravedan (umjeren) ummet da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude svjedok protiv vas!” (el-Bekare, 143), čime je, prije svega, ukazao izravno na plemeni-te ashabe.

Allahov Vjerovjesnik, s.a.v.s., nam naređuje da slijedimo put ča-snih ashaba: “Slijedite moj sunnet i sunnet mojih ispravnih halifa! Čvr-sto se toga prihvatite i držite kut-njacima!” (Ahmed ibn Hanbel, Ebu Davud, Tirmizi) U drugom hadisu kaže: “Moj će se ummet podijeliti na sedamdeset tri skupine. Sve one će, osim jedne, ući u džehennem!” Kada su upitali: “Koja je to skupina, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: “To je ona koja bude slijedila ono na čemu sam ja i moji ashabi!” (Ebu Davud, Tirmizi)

Plemeniti ashabi su znali čisti jezik Kur’ana koji je bio bez ika-kvih primjesa. Pored toga, znali su uzroke objave pojedinih ajeta i smisao Poslanikovih, s.a.v.s., riječi, primjenjujući ih onako kako ih on sprovodi u svome životu. Zbog toga su njihovi stav i mišljenje najvaž-niji izvori znanja koje potrebno za razumijevanje Kur’ana i sunneta.

Oni su s potpunom predanošću i zanosom podredili svoj život Bo-žijoj Objavi, pod ličnim nadzorom Allahova Poslanika, s.a.v.s. U toku

Potrebna nam je ljubav

ASHABA

Sejjid Mehmed Sāki Erol| UVODNA RIJEČ

04

njihovog života sva materijalna i duhovna pitanja s kojima su se susretali rješavana su pod pokro-viteljstvom Allahova Poslanika, s.a.v.s., čime su oni postali uzor cijelom čovječanstvu. Pored toga, sve ono što se događalo Allaho-vom Poslaniku, s.a.v.s., za njih je predstavljalo najvažniju i najaktu-elniju vijest. S velikom pažnjom i suptilnošću slijedili su ga u svakom njegovom postupku.

Dakle, u kojoj mjeri mi kao mu-slimani njih uzimamo za primjer i slijedimo te čiste i neprikosnovene ličnosti? Svako od nas je sljedbenik iste vjere i zadužen istim dužno-stima kojima su i oni bili zaduženi. Dok su oni u veoma teškom i straš-nom periodu bili toliko privrženi svojoj vjeri i nepopustljivi u svojoj misiji, u kojoj mjeri mi vodimo ra-čuna i živimo u skladu zapovijedi i zabrana uzvišenog Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.s.? Dok su oni na-lazili sreću, užitak i zadovoljstvo u potpunoj predanosti zapovijedima uzvišenog Allaha i Njegova Milje-nika, s.a.v.s., zašto mi svu sreću i užitak tražimo u varljivim ljepota-

ma ovoga svijeta i sladunjavim za-mkama naše duše?

Jedno je sigurno istina: Alla-hovom dozvolom će do Sudnjega dana postojati skupina (džemat) koja će biti ukrašena njihovim lije-pim ahlakom i koja će razumijeva-ti vjeru islam na način kako su ga oni razumijevali. Ta skupina će bez imalo popuštanja prihvatiti obave-ze i dužnosti koje su oni ispunjavali, nastavljajući ih ispunjavati u skla-du vremena i uvjeta života u kojima budu živjeli, sve do Sudnjega dana.

Ako pogledamo zajednicu mu-slimana u našem vremenu, sigurno ćemo primijetiti da Allahovi prijate-lji i oni koji se vezuju za njih istinski slijede plemenite ashabe i uzimaju ih za uzor u svom životu, ukraša-vajući se ahlakom njihovog sretnog stoljeća i besprijekorno slijedeći sunnet Vjerovjesnika, s.a.v.s. Sto-ljeće sreće (‘asri seadet) je period sretne i milostive zajednice. Pred njima je bio prvak i ponos oba svije-ta, uzrok postojanja

svega stvorenog, naš Vjerovjesnik, s.a.v.s.

I u našem vremenu je tako: po-stoji zajednica koja u svome životu slijedi svijetli uzor plemenitih as-haba – veličanstvenu zajednicu, trudi se da ide njihovim svijetlim putem i usvoji njihov lijepi ahlak, smatrajući to najvećom čašću i pri-vilegijom. Pred njima su Allahovi prijatelji, potpuni muršidi, koje je pohvalio Ponos svijeta (Fahri ‘alem), s.a.v.s., nazvavši ih nasljed-nicima Vjerovjesnikā.

Svi mi kao muslimani moramo znati vrijednost ove pohvaljene skupine i istinski ih slijediti u svo-me životu. Jer, da nije njih, mi ne bismo znali šta je mir na ovom svijetu i koje su realne vrijednosti posredstvom kojih ćemo postići sreću u vječnom životu.

Neka je beskrajna hvala i zahva-la Gospodaru svjetova koji nas je uputio da slijedimo zvijezde upute, blagoslovljenu generaciju plemeni-tih ashaba, koje je On uzvišeni uči-nio pomagačima Njegova Miljenika, s.a.v.s.

Ostanite Allahu u emanet!

05

dr. Almir Fatić | TEMA

06

Najbolji ljudi

ummeta

07

Ljudi koji su vidjeli i sreli Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji su povjerovali u njegovu misiju i u tom stanju umrli, nazivaju se njegovim

ashabima (drugovima ili savremenicima). Ova definicija obuhvata muškarce i žene (sahabijke). Dakle, riječ je o prvim ljudima koji su iskreno povjerovali u poslanstvo Muhammeda, a.s., i na tom putu svesrdno ga pomogli. Nadalje, riječ je o ljudima koji su prvi slušali Kur’an, Knjigu našeg Gospodara, koji su bili svjedoci njegova objavljivanja, živjeli po njegovim propisima i snažno se nadahnuli duhovnom energijom vječne Božanske Riječi zahvaljujući kojoj su prvo izmijenili sebe, a potom i tok ljudske historije. To su ljudi koje je uzvišeni Allah počastio Kur’anom, islamom i drugovanjem (sohbe-tom) s Njegovim miljenikom Muhammedom, a.s.; oni koji su prošli školu islama s najboljim Učiteljem čovje-čanstva i s njim dijelili mnoge životne prilike i neprilike, radosti i tuge. Oni su voljeli svoga Učitelja više od sebe samih, svoje čeljadi i svojih porodica.

Ljudska historija nije zabilježila primjer takve ljubavi i takvog poštovanja. A njihov Učitelj, poput brižnog oca prema svome djetetu, prijateljski ih je savjetovao, obilazio, međusobno mirio, odlazio im na dženaze. Njih je uzvišeni Allah odabrao kao najbolje ashabe jednog vjerovjesnika: u vjeri, znanju, džihadu i tako dalje. Oni su trajni primjer pokornosti i predanosti Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku, a.s. Oni su sačuvali njegovo uče-nje i njegov život (sunnet), pronijeli su svjetlo islama širom ondašnjeg svijeta i, konačno, pripada im neiz-mjerna zasluga što je svjetlo islama osvijetlilo i naša srca. Među njima su četverica pravednih halifa; oni kojima je džennet obećan za vrijeme njihova života; oni koji su obradovani džennetom; oni koji su nesebič-no žrtvovali svoje živote i imetke na Allahovom Putu; oni koji su davali prednost gostu nad sobom i svojim porodicama; oni koji su bili pravi vitezovi u ibadetu i na bojnom polju; oni zbog čije se smrti “zatresao Arš”. Zapravo, nemoguće je nabrojati sve njihove vrline, odli-ke, vrijednosti i podvige. Uzvišeni Allah hvali ih u Svojoj Knjizi, hvali njihov iman, njihov ihsan, njihovu iskrenost i požrtvovanost na Njegovom putu. Da, to su najbolji ljudi ovog ummeta – ashabi! Najodabranija stvorenja nakon vjerovjesnika. Oni su uzori ovoga ummeta u vjeri i dobrim djelima. Oni su prvaci (sadati) ovoga ummeta – ashabi, neka je na njih Allahov mir i blagoslov!

Kur’an o ashabimaMnogo je kur’anskih ajeta koji govore o vrlinama ili

odlikama ashaba, koji ukazuju ili aludiraju na njihove osobine i visoke duhovne i moralne domete. Navođe-nje svih tih ajeta iziskivalo bi dosta prostora, tako da ćemo ih ovdje navesti nekolicinu uz kratki komentar, a iz njih se jasno vidi njihova pozicija u vjeri i duhovnim vrlinama.

1. Pohvala imana ashaba: “Muhammed je Alla-hov Poslanik, a oni koji su s njim strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju žele-ći Allahovu nagradu i zadovoljstvo – na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača – da bi On s vjerni-cima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku.” (el-Feth, 29) U ovom ajetu izrečena je možda najveća počast spram ashaba, odno-sno svjedočanstvo njihove vjere i iskrenosti. Da sumiramo: strogi su prema nevjernicima, a samilosni među sobom; oni su pokorni i klanjaju namaz – zbog toga su pohvaljeni u Tevratu i Indžilu; njihov rad za islam je poput “zrna” koje se pohrani u zemlju, a potom iznikne “biljka

08

islama” koja izraste toliko da postane “čvrsto drvo islama” koje odolijeva svim “olujama”.

2. “Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smire-nost na njih, i nagradit će ih skorom pobjedom/ i bogatim plijenom koji će uzeti, jer Allah je silan i mudar.” (el-Feth, 18–19) Ova dva ajeta, smisa-ono povezana s prethodno navedenim ajetom, objavljeni su na Hudejbiji, na kojoj je tada bilo hiljadu i četiri stotine ashaba. A o onima koji su se zakleli na vjernost “pod drvetom”, Allahov Poslanik, a.s., je rekao: “Niko ko se zakleo na vjernost pod drvetom neće ući u vatru.” (Ebu Davud, Sunen, 12:257)

3. “Allah je oprostio vjerovjesniku, i muhadžirima i ensarijama, koji su ga u teškom času slijedili, u vrijeme kada se srca nekih od njih zamalo nisu pokolebala: On je poslije i njima oprostio, jer je On prema njima blag i milostiv.” (et-Tevbe, 117) Ovaj ajet objavljen je tokom pohoda na Tebuk, kada je s Poslanikom, a.s., bilo trideset hiljada ashaba.

Također, u komentarima Kur’ana nailazimo na tumačenja ranih autoriteta koji su u određenim kur’anskim ajetima prepoznali značenjsko ukazivanje na ashabe ili njihove osobine. Tako se od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je on o ajetu “Reci: ‘Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!’” (en-Neml, 59), rekao: “To su ashabi Muhammeda, a.s., koje je Allah odabrao za Svoga vjerovjesnika.” Isto se pre-nosi i od Sufjana es-Sevrija. (Taberi, Džami‘u’l-bejan, 8:6310) Od Mudžahida i Sufjana ibn ’Ujejnea – Allah im se smilovao – prenosi se da su u ajetu “One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah pomene, smiruju” (er-Ra‘d, 28), prepoznali “srca ashaba”. (Taberi, Džami‘u’l-bejan, 6:4731) Od Vehba ibn Munebbiha – Allah mu se smilo-vao – navodi se da je on ajete: “(…) uzvišenim, čistim,/ u rukama pisara” (‘Abese, 14–15), protumačio riječi-ma: “To su ashabi Muhammeda, a.s.” (Ibn Kesir, Tef-sir, 4:606) Katade je za kur’anske riječi: “(...) koji čitaju Knjigu istinskim čitanjem (...)” (el-Bekare, 121), rekao: “To su ashabi Muhammeda, a.s., koji su povjerovali u Allahov Kitab i postupali po onome što je u njemu.” (Ševkani, Fethu’l-kadir, 90)

Ashabi u hadisimaPrije nego što navedemo i ukratko prokomentiramo

nekoliko hadisa koji eksplicitno govore o ashabima, nakratko ćemo se podsjetiti na epohalnu ulogu ashaba u čuvanju i prenošenju sunneta posljednjeg Allahovog Poslanika, a.s.: “Na isti način kako su brižno čuvali Kur’an, ashabi su čuvali i sunnet; na isti način kako ih je Resulullah, a.s., podučavao Kur’anu, podučavao ih je i svome sunnetu; sa istim strahopoštovanjem i pažnjom koje su iskazivali prema Allahovoj Knjizi kako ne bi iskrivili ma i jednu njezinu riječ, ashabi su pazili da ne iskrive ma i jednu riječ hadisa. Oni su bili svjesni da su bili na ivici propasti i da ih je Allah (dželle šanuhu – uzvišeno je Njegovo Biće) spasio nje slanjem Svoga Poslanika, zbog čega su posvećivali najveću pažnju za spoznajom smislova Kur’ana i Vjerovjesnikovog, a.s., sunneta. Pazili su na svaku Resulullahovu, a.s., riječ, postupak, odobrenje, izraz lica..., svjesni da su u društvu i vremenu posljednjeg Božijega glasnika i posljednje Objave. Poslanikove, a.s., supruge podu-čavale su druge žene. Ono što bi razumjele iz Kur’ana i sunneta prenosile su drugim ženama, posebno im izlažući ona pitanja koja Resulullah, a.s., zbog stida nije mogao iznositi pred ženskom populacijom.” (Latić, Džemaludin, “Predgovor”, u: Cvjetovi iz Muhammedove, s.a.v.s., bašče, Sarajevo, 2009, 10)

Od Se‘ida el-Hudrija, r.a., prenosi se da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, a.s: ‘Ne vrijeđajte moje ashabe! Ne vrijeđajte moje ashabe! Tako mi Allaha, kada bi neko od vas podijelio zlata koliko je brdo Uhud, ne bi dostigao ono što su oni dostigli, dijeleći koliko pregršt ili pola pregršti.’” (Buhari, 3397; Tirmizi, 3796)

Uzrok vrijednosti njihovog dijeljenja imetka je u tome što su oni, iako i sami u potrebi, svojim nese-bičnim dijeljenjem direktno pomagali i štitili Allaho-vog Poslanika, a.s., što je njihova posebna privilegija u odnosu na kasnije generacije. Ovo se odnosi i na njihov džihad, kao i na ostale vidove pokornosti. Naime, Uzvišeni kaže: “Nisu jednaki među vama koji su davali priloge prije pobjede (fetha) i lično se borili – oni su na višem stupnju od onih koji su poslije davali priloge i lično se borili.” (el-Hadid, 10) Naravno, ova deredža ashaba jeste privilegija koju je njima dao uzvišeni Allah, jer On daje Svoje blagodati kome hoće. Također, oni su svojim dijeljenjem proširili islam i uzdigli Allahovu Riječ, kao što su to učinili i putem džihada, tako da je njihovo dijeljenje i njihov džihad najvrjedniji, i s njima se u tome ne mogu mjeriti ostali ljudi.

09

Ibn Mes’ud, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Najbolji ljudi su moja generacija, zatim oni koji dolaze poslije njih, a onda oni poslije njih.” (Buhari, 2458)

Prve generacije muslimanske zajednice su najbolje zato što se radi o ljudima koji su povjerovali onda kada drugi nisu vjerovali; koji su iskreno i čvrsto vjerovali u Poslanika, a.s., dok ga je drugi svijet utjerivao u laž; svesrdno ga pomagali; davali mu podršku; branili ga svojim imecima i životima, borili se protiv drugih zbog njihova nevjerovanja i tako dalje.

Od Abdullaha ibn Mugaffila el-Muzenija, r.a., prenosi se da je rekao: “Rekao je Resulullah, a.s.: ‘Bojte se Alla-ha! Bojte se Allaha u pogledu mojih ashaba! Nemojte ih uzimati za cilj poslije mene! Ko ih zavoli, zavolio ih je iz ljubavi prema meni. A ko ih zamrzi, zamrzio je iz mržnje prema meni. Ko ih bude uznemiravao, i mene je uznemirio; a ko mene uznemiri, uznemirio je uzvišenog Allaha; a ko uznemiri Allaha, On će ga brzo kazniti.’” (Tirmizi, 3797; Ahmed, Musned, 34:158)

Komentarišući ovaj hadis imam el-Munavi kaže da ovo “Bojte se Allaha u pogledu ashaba!” znači: “Ne-mojte ružno govoriti o njima”, ili “Sjetite se Allaha kad su oni u pitanju, njihove veličine i njihovog dostojan-stva. Poslanik je to ponovio dva puta kako bi dodatno upozorio da se sustegnemo od toga da ih izlažemo nedostacima.” Ovo “Nemojte ih uzimati za cilj…” znači: “Nemojte ih uzimati za predmet razgovora govoreći o njima loše”, a ovo “...poslije mene!” znači poslije Po-slanikove smrti. (Fejdu’l-kadir, 2:98)

Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao: “Rekao je Resulullah, a.s.: ‘Ko vrijeđa moje ashabe, neka je na njega prokletstvo Allaha, meleka i svih ljudi.’” (Tabe-rani, el-Kebir, 10:289). Napominjemo da u vjerodostoj-nim zbirkama hadisa postoje posebna poglavlja koja govore o odlikama i vrlinama ashaba u pojedinačnom smislu, to jest poimenično. Ovdje ih zbog ekonomično-sti prostora nećemo navoditi. Imam Ahmed ibn Hanbel napisao je djelo pod naslovom Odlike ashaba, u kojem je sabrao oko dvije hiljade hadisa o odlikama ashaba.

Selefi salih o ashabimaGeneracije muslimana neposredno poslije ashaba,

naši dobri prethodnici (selefi salih) u iskrenom vjero-vanju i djelovanju, su o ashabima i njihovim vrlinama govorili s posebnim pijetetom. U hadiskim, biografskim i historijskim djelima zabilježene su plemenite i mudre

izjave duhovnih velikana iz reda selefi saliha o ashabi-ma. Vrijedi se ovom prilikom podsjetiti njihovih izjava.

Abdullah ibn Mes’ud, r.a., rekao je: “Allah je pogledao u srca ljudi pa je vidio da je srce Muhammeda, a.s., najbolje srce te ga je odabrao za Sebe i dostavio mu Svoju Poslanicu. A zatim je opet pogledao u srca ljudi i vidio da su srca ashaba najbolja srca pa ih je učinio pomoćnicima Njegovog Vjerovjesnika koji će se boriti za njegovu vjeru. Što god muslimani vide dobrim to je i kod Allaha dobro, a što god vide lošim to je i kod Allaha loše.” (Ahmed, Musned, 7:453)

Zabilježeno je da je pobožni Hasan el-Basri jedne prilike, kada su mu spomenuti ashabi, o njima izjavio: “Oni su posvjedočili, a mi smo bili odsutni; oni su znali, a mi nismo. Ono oko čega su se oni saglasili, mi to sli-jedimo; a ono oko čega su se razišli, mi se sustežemo (da o tome govorimo).”

Imam Evza‘i – Allah mu se smilovao – kazao je: “As-habi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., istrajavali su na pet stvari: (1) pridržavanju džemata; (2) slijeđenju sunneta; (3) održavanju/gradnji džamija; (4) učenju Kur’ana; i (5) džihadu na Allahovom Putu.” (Bejheki, Šu‘abu’l-iman, 6:469)

Neki čovjek došao je poznatom učenjaku Abdullahu ibn el-Mubareku i upitao ga: “Ko je vrjedniji: Mu’avija ili Omer ibn Abdu’l-Aziz?”, pa je ovaj odgovorio: “Prašina u nozdrvama Mu’avije u društvu s Resulullahom, a.s., vrjednija je i bolja od Omera ibn Abdu’l-Aziza.” (el-Bi-daje ve’n-nihaje, 8:148)

Jedan čovjek došao je imamu Ebu Zur’atu er-Raziju – Allah mu se smilovao – i rekao mu: “Ja se srdim na Mu’aviju!” Imam ga je upitao zašto, a on je odgovorio: “Jer je Mu’avija ubio Aliju, r.a.” Imam Ebu Zur’a mu tad reče: “Doista je Gospodar Mu’avije samilosni Gospodar, a Mua’vijin oponent je plemeniti oponent, pa ne ulazi u ono što je između njih dvojice – neka je Allah svima njima zadovoljan.” (Muhtesar tarih Dimešk, 7:337)

I mnogi drugi rani učenjaci i autoriteti ovog ummeta izrekli su slične izjave u pohvalu ashaba i time jasno stali u njihovu odbranu od onih koji su željeli problema-tizirati njihovu poziciju. S obzirom na kur’anske ajete, hadise i saglasnost selefi saliha u pogledu ashaba, ehli sunnet je saglasan da su svi ashabi bili pravedni i čestiti. U narednom odjeljku prenosimo stanovište ehli sunneta u pogledu ashaba – mir neka je na njih.

10

Ehli sunnet o ashabimaU djelima akaidske naravi islamski autoriteti (napri-

mjer Ebu Hanife, Gazali, Maturidi, Eš‘ari, Tahavi, Sujuti i drugi) precizno su definirali naše vjerovanje, tj. vje-rovanje ehli sunneta. Principi izloženi u tim djelima nisu predmet rasprave, već čvrstog i nepokolebljivog prihvatanja i vjerovanja zato što su crpljeni iz Kur’ana, sunneta, hadisa i prakse selefi saliha i zato što su, na koncu, istiniti. Zbog toga što u našem vremenu postoji potreba da se ponovo aktualizira i brani vjero-vanje ehli sunneta, ovdje donosimo izvadak iz jednog Gazalijevog djela posvećenog principima islamskog vjerovanja prema učenju ehli sunneta, gdje on navodi četrdeset principa kojima se identificira takav pripad-nik. Dva principa tiču se ashaba. Evo kako ih imam Gazali definira: “Vjerovanje ehli sunneta podupire sve ashabe i hvali ih, kao što ih hvale Allah, dž.š., i Njegov Poslanik. A što se tiče onoga što se dogodilo između Alije i Mu’avije – radijallahu ‘anhuma – to se temeljilo na slobodnom promišljanju (idžtihadu), a ne na nije-kanju/osporavanju prava Mu’avije na imamet. Alija je mislio da bi izručivanje Osmanovih ubica vodilo ka metežu u pogledu njegova imameta na samom nje-govom početku, budući da ove ubice imaju mnoštvo rodbine i da su infiltrirani u njegovu vojsku. Zato je on smatrao da je ispravnije (asveb) da se to (pitanje) odgodi. Mu’avija je, pak, mislio da bi odlaganje te stvari, pored ogromnog zločina ubica, izazvalo nečiju želju za imametom i vodilo prolijevanju krvi. Jedan od uče-

njaka odličnika je rekao: ‘Svaki mudžtehid je u pravu (kullu mudžtehidin musib)’, dok je drugi kazao: ‘Samo jedan može biti u pravu (el-musibu wahid).’ Ali niko s visokim nivoom znanja nikada nije izjavio da je Alija, r.a., pogriješio.

Odličnost ashaba – neka je Allah njima zadovoljan – je shodno njihovom poretku u hilafetu. Jer istinska odličnost je ona kod uzvišenog Allaha, a u to nema niko uvida osim Allahov Poslanik. Pohvala svih ashaba nalazi se u hadisima (ahbar). Ali niko izuzev svjedoka Objave, koji su bili savremenici objavljivanja Objave (Muhammedu, a.s.) i poznavali njezine okolnosti do u detalje, ne može razumjeti konačni sadržaj odličnosti i njezin poredak. Da oni nisu imali takvo razumijevanje, stvari (oko imameta) ne bi išle na način koji se dogodio. Jer prijekor bilo kojeg prekoravatelja ne može ih od-vratiti od Božijeg puta niti ih ijedan sprječavatelj može odvratiti od istine.” (Gazali, Jerusalemska poslanica, Kaćuni, 2009, 71–72)

Ovaj tekst završavamo riječima Kur’ana: “Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i mi-lostiv!’” (el-Hašr, 10) i dovom: “Gospodaru naš, budi zadovoljan sa svim ashabima Tvoga miljenika i proživi nas zajedno s njima u društvu Tvoga vjerovjesnika – neka su blagoslovi i selami mira na njega, njegov ehli bejt i ashabe.”

Mezaristan Džennetuĺ-Bekia

11

Allah uzivšeni kaže: “Muhammed je Allahov po-slanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš

ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: Oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, da bi On s vjernicima naje-dio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku.” (el-Feth, 29)

Ako bismo definisali ko je ashab najjednostavnija definicija bi bila da je ashab svaki musliman koji je sreo Poslanika, a.s., i umro kao musliman. Ovdje ćemo nama radi pouke navesti riječi jednog od ashaba Ab-dullaha ibn Mesuda koji je rekao: “Ko se hoće ugledati na nekoga neka se ugleda na one koji su umrli, jer za živog nije sigurno da neće izazvati smutnju.”

Govoriti o ashabima znači pričati o ljudima za koje je Allah, dž.š., rekao da je zadovoljan njima, o onima koji su obradovani džennetom još na ovom svijetu, a što ih opet nije odvelo u pasivnost i nerad, već naprotiv. Sama činjenica da je mali broj njih ukopan u Medini jasno nam kazuje s kakvom energijom su nastupali drugovi Allahovog Poslanika, a.s., s kakvim junaštvom, samilošću, neovisnošću od dunjaluka, s ljubavlju pre-ma ahiretu, istinskom bratstvu i tako dalje.

U vrijeme kada je Muhammed, a.s., preselio po ne-kim predanjima njih je bilo oko stotinu dvadeset četiri hiljade. Cilj kazivanja o ashabima je želja da svaki od nas danas uporedi svoj život s njihovim, otkrivajući na taj način koliko smo mi danas spremni žrtvovati za islam u odnosu na njih kao i razloge stagnacije musli-mana u svijetu danas.

Zasluge i stepeni ashabaPrema učenju Ehli-sunneta, među najodabranijim

ashabima su četverica prvih halifa – Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, r.a., zatim deseterica kojima je još za života Allah preko Svog Poslanika, a.s., obećao dže-nnet. Oni su: četverica spomenutih halifa, zatim Tal-ha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn el-Avvam, Sa‘d ibn Ebi Vekas, Se’id ibn Zejd, Ebu Ubejde Amir ibn el-Džerrah i Abdurrahman ibn Avf. Poslije njih dolaze učesnici Bitke na Bedru, a zatim Fatima ez-Zehra, kćerka Mu-hammeda, a.s., njeni sinovi Hasan i Husejn, Sabit ibn Kajs, Bilal ibn Rebbah te potom oni koji su na Hudejbiji Božijem Poslaniku, a.s., dali zakletvu na vjernost, a bilo ih je hiljadu i četiri stotine.

Naš odnos prema ashabimaDa zaista Allah, dž.š., voli, a i Njegov Poslanik, a.s.,

ashabe potvrđuje nam sljedeći Kur’anski ajet: “Allah će sigurno dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima po-nosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ni-čijeg prijekora bojati.” (el-Maide, 54)

Kada su se ashabi pojavili u Siriji, tamošnji kršćani su ih – preko ovog i opisa prethodnog ajeta iz sure el-Feth, kako su opisani u Tevratu i Indžilu – prepoznali, svjedočeći da su oni bolji i od havarijjuna, sljedbenika Isa, a.s., jer su noći provodili u ibadetu, a dane u dži-hadu.

Kazujući o svojim ashabima, Muhammed, a.s., je re-kao: “Zaklinjem vas Allahom, pazite na moje drugove! Nemojte ih uzimat za metu napada poslije mene, jer onaj koji ih voli, voli ih zato što voli mene; a onaj koji ih mrzi, mrzi ih zato što mrzi mene; ko njih uznemirava, uznemirava i mene; a ko uznemirava mene, uznemi-

Ashabi kiram – plemeniti drugovi

dr.hfz.Džemail Ibranović

12

rava i Allaha; a onoga koji uznemirava Allaha, Allah samo što nije uzeo.”

Kazivanja o vrijednostima ashabaO Allahovom zadovoljstvu ashabima kazuje nam i

sljedeći ajet: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.” (et-Tevbe, 100)

Govoreći o stepenima ashaba, Allahov Poslanik, a.s., je rekao: “Ne vrijeđajte moje drugove, jer kad bi neko od vas potrošio zlata koliko je brdo Uhud, ne bi zaslužio koliko je neko od njih zaslužio. Ne bi zaslužio ni pola koliko je on zaslužio.”

U ovom kratkom izlaganju iznijet ćemo samo neka kazivanja o veličini drugova Muhammeda, a.s., jer o svakom od njih napisana su mnogobrojna djela.

Dok je Allahov Poslanik, a.s., s Ebu Bekrom, Omerom i Osmanom stajao na brdu Uhud, brdo se zatreslo, pa mu je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Uhude, smiri se! Na tebi stoji Vjerovjesnik, vjerni prijatelj (Siddik) i dvojica šehida.” Za ensarije Muhammed, a.s., je rekao: “Kada bi se ensarije uputile kroz neku dolinu ili planinu, i ja bih krenuo dolinom kuda su se uputile ensarije. Da nije Hidžre, i ja bih bio jedan od ensarja. Ensarije može

voljeti samo vjernik, a mrziti samo licemjer. Ko njih voli, voli ga Allah; a ko njih mrzi, i njega mrzi Allah.”

Za jednog od ashaba Useida ibn Hudajra se prenosi da bi, kada bi s nekim od drugova Allahova Poslanika, a.s., po mrkloj noći izašao iz Poslanikove kuće, ispred njih išlo je svjetlo i osvjetljavalo im put, a kada bi se rastali, s njima bi se razdvojilo i svjetlo.

Imajući u vidu sve gore navedeno o drugovima Muhammeda, a.s., najboljoj generaciji koja je hodila ovim dunjalukom, navest ćemo i hadis Muhammeda, a.s., u kojem on kaže: “Od vas su najbolji oni iz moje generacije, zatim oni koji će doći iza njih, a zatim oni koji će doći iza ovih.”

Poslanikova, a.s., školaSvi oni koji su prošli školu Poslanika, a.s., prešli su

iz jedne bitnosti, stanja duhovnog mrtvila (gaflet), u drugu bitnost, stanje duhovnog otrežnjenja. Prije pri-hvatanja islama bili su to najčešće okorjeli beduini za koje je bilo normalno zakopati svoje živo žensko dijete, skidajući tako “društvenu sramotu” sa svog imena. To su bila kamena srca, otvrdla od grijeha. S islamom su ta ashabska srca tako smekšala da bi se i na sami spo-men imena Allah njihove oči orosile suzama. Bio je to bereket škole Poslanika, a.s., a radi njihove iskrenosti Allah uzvišeni im je podario vodstvo svijeta. Molimo Ga da i nas pridruži ovoj najčasnijoj skupini svojih robova na Danu susreta! Amin!

Mezaristan Džennetuĺ-Bekia

13

Uzvišeni Allah kaže: “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaze svoje ponizno

obavljaju.” (el-Mu’minun, 1–2) Jed-na grupa učenjaka poniznost (el-hušu‘) ubraja u djela srca, kao što su strah i nada, a druga grupa po-niznost vezuje za djela organa, kao što su smirenost tijela, ne okreta-nje, ne igranje u namazu i tako da-lje. Učenjaci su se također podijelili po pitanju da li je poniznost jedna od strogih dužnosti (farz) u namazu ili je jedno od njegovih pohvaljenih radnji (fedâ’il), na dva mišljenja. Oni koji su zauzeli prvi stav svoje mi-šljenje argumentuju hadisom: “Rob od svog namaza ima samo onoliko koliko u njemu shvati!” Kao i Alla-hovim riječima: “I namaz obavljaj – da bi Me se sjećao!” (Ta-Ha, 14) A nemarnost je suprotna sjećanju (zikr). Zato je Uzvišeni naredio: “I ne budi nemaran!” (el-Ea‘raf, 205)

El-Bejheki bilježi da je Muham-med bin Sirin rekao: “Obaviješten sam da bi Poslanik, a.s., u namazu podizao svoj pogled prema nebu, pa je objavljen ajet “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaze svoje ponizno obavljaju.” Abdurre-zak još dodaje: “Pa mu je naredio poniznost (el-hušu‘), a on je onda usmjerio svoj pogled prema mje-stu sedžde.” El-Hâkim i el-Bejheki

bilježe od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, a.s., podizao svoj pogled u namazu prema nebu, pa kada je objavljen ovaj ajet pogeo je glavu.

Hasan el-Basri prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Primjer pet namaza je kao primjer rijeke s obilnom vodom koja protječe po-red kuće nekog od vas koji se u njoj kupa pet puta dnevno. Pa da li na njemu može ostati išta od prljavštine?!” Znači da namazi či-ste grijehe i da ne ostavljaju ništa, izuzev velikih grijeha (kebair). A ovo biva kada klanjač obavlja namaze ponizno (bi hušû‘in) i srčanim pri-sustvom (huduru’l-kalb). U suprot-nom, namazi su mu odbijeni.

Poslanik, a.s., je rekao: “Ko klanja dva rekata, i u njima nikakve mi-sli o dunjaluku ne veže, bit će mu oprošteni grijesi koje je počinio.” I rekao je Poslanik, a.s.: “Namaz je propisan, hadž i tavaf su nare-đeni i obredi su uspostavljeni da bi se uzvišeni Allah spominjao (li ikameti zikrillahi te‘ala)! Pa ako u tvom srcu prema Onome Koji se spominje (mezkûr), a On je cilj i ono čemu se teži, nema poštovanja niti poštivanja, onda tvoje spominjanje nema nikakve vrijednosti.” I još je, a.s., rekao: “Koga njegov namaz ne sprječava od ružnih riječi i loših

djela, on mu neće povećati ništa drugo osim udaljenosti od Allaha!”

Bekr bin Abdullah je kazao: “Čo-vječe, ako želiš da uđeš kod svog Gospodara bez traženja dozvole za ulazak i da s Njim govoriš bez pre-vodioca, možeš to uraditi!” Na upit: “Kako to?”, odgovorio je: “Lijepo uz-meš abdest i uđeš u svoj mihrab, i eto; ušao si kod svog Gospodara bez traženja dozvole za ulazak i s Njim govoriš bez prevodioca!”

Aiša, r.a., je ispričala: “Obraćao bi nam se Allahov Poslanik, a.s., i mi bismo njemu govorili sve dok ne bi došlo vrijeme namaza. Pa kada bi nastupilo namasko vrijeme, kao da nas nije poznavao i kao da mi nismo njega poznavali. A to je bilo zbog obuzetosti veličinom uzviše-nog Allaha!”

Allahov Poslanik, a.s., je rekao: “Allah ne gleda u namaz čovjeka čije i srce nije prisutno s njegovim tjelom!” Ibrahim el-Halil, a.s., kada bi stao na namaz, lupanje njegovog srca bi se čuo na daljinu od dvije milje. Sve dok bi Seid et-Tennûhi bio u namazu, suze bi mu nepre-stano padale na njegovu bradu. Poslanik, a.s., je vidio čovjeka koji se u namazu igrao sa svojom bra-dom, pa je rekao: “Da je srce ovog čovjeka ponizno, bili bi ponizni i njegovi organi!”

Upotpunjavanje

NAMAZA

Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB

14

Hazreti Alija – pred namazPrenosi se da bi se hazreti Alija

zatresao kada bi nastupilo nama-sko vrijeme. Boja njegovog lica bi se mijenjala. Kada je bio upitan: “Vođo pravovjernih, šta je s vama?”, odgo-vorio je: “Došlo je vrijeme emaneta kojeg je Allah ponudio nebesima, Zemlji i planinama, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, a ja sam ga ponio!” Lice Alije ibn Hasana bi požutjelo kada bi uzimao abdest. Kada su ga ukućani upitali: “Šta te to spopane dok uzimaš abdest?”, odgovorio im je: “Znate li pred Kim želim stati?!”

Hatem el-Esamm je upitan o svom namazu, pa je rekao: “Kada se približi namasko vrijeme lijepo uzmem abdest. Potom odem na mjesto gdje ću obaviti namaz i na njemu sjednem dok mi se organi ne smire. Zatim ustanem i zamislim Kâbu ispred sebe, sirat-ćupriju is-pod svojih nogu, džennet s desne, a džehennem s lijeve strane. Meleka smrti iza sebe i zamislim da mi je to posljednji namaz u životu. Tako, u stanju između straha i nade, done-sem tekbir. Učenje Kur’ana obavim polahko i tačno (tertîl), pregibanje obavim skrušeno i padanje ničice s poniznošću. Sjednem na lijevo sto-palo, a desno uspravim podavijajući prste prema kibli. Trudim se da sve bude iskreno, radi Allaha. Na kraju, ne znam da li mi je namaz primljen ili odbijen!”

Ibn Abbas, r.a., je rekao: “Dva rekata umjerene dužine, koje kla-njač obavi razmišljajući, bolja su od cjelonoćnog namaza obavlje-nog nemarnim srcem.” Poslanik, a.s., je rekao: “U posljednjem vre-menu dolazit će u džamiju ljudi iz moje zajednice koji će, sjedeći u grupama, spominjati dunjaluk iz ljubavi prema njemu. Nemojte s

njima sjediti! Allah za njima nema nikakve ‘potrebe’!” El-Hasan pre-nosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Hoćete li da vas obavijestim ko je najgori kradljivac?!” “Ko je to, Allahov Poslaniče?”, upitali su pri-sutni. Odgovorio je: “Onaj ko krade od svog namaza!” “Kako krade od svog namaza?”, upitaše ponovo. “Ne upotpunjava svoje pregibanje niti svoje padanje ničice!”, odgovori Poslanik, a.s.

Poslanik, a.s., je rekao: “Na Kija-metskom danu rob će prvo biti pi-tan za svoj namaz. Pa ako ga bude upotpunjavao, polaganje računa će mu biti olakšano; a ako od njega bude nešto izostavljao, uzvišeni Allah će melekima kazati: ‘Ima li Moj rob nafila, pa da njima upot-punite njegove farzove?’”

Poslanik, a.s., je rekao: “Robu nije dat bolji dar od toga da se prouči ikamet pa da klanja dva rekata!”

Hazreti Omer – pred namazKada bi Omer, r.a., htio stati na

namaz, njegovi organi bi se zatresli a zubi zacvokotali. Kad je u vezi s tim bio upitan, rekao je: “Približilo se vrijeme ispunjavanja emaneta i obavljanja farza, a ne znam kako ću ih obaviti!”

Priča se da je Halefa ibn Ejjuba dok je bio u namazu ugrizla osa. Zbog toga mu je potekla krv. Me-đutim, on to nije osjetio. Nakon na-maza rekli su mu šta se desilo, pa je otišao oprati svoju košulju. Potom su mu rekli: “Ugrize te osa, i poteče ti krv, a ti ništa ne osjećaš?!” “Zar tako nešto može osjetiti onaj ko stoji pred Vladarem, Silnim, dok su melek smrti iza njega, vatra sa lijeve strane, a sirat-ćuprija ispod njego-vih nogu?!”, prokomentarisao je.

15

Ibn Ishak bilježi od Amra ibn Asa, r.a. da je rekao: “Kada smo se, na Dan saveznika, s Hendeka vratili, okupio sam uglednike Kurejša, koji su se slagali sa mnom i uvažavali me, pa sam im rekao: ‘Allaha mi, znate da smatram da se Muhammedova stvar pro-širila i imam jedan stav koji želim podijeliti s vama i pitati vas za mišljenje?’ Oni su pitali: ‘A o čemu se radi?’ Rekao sam: ‘Smatram da trebamo otići kod Nedžašija i tamo se pritajiti, pa ako Muhammed nadvlada naše sunarodnike, bit ćemo tamo sigurni. Da budemo pod njegovom vlašću, bolje nam je nego da budemo pod vlašću Muhammeda. Ako pobijedi naš narod, pa mi smo im dobro poznati i možemo očekivati samo dobro od njih.’ Oni su rekli: ‘Ovo je stvarno dobar stav i dobro razmišljanje.’ Ja sam rekao: ‘Hajdemo onda sakupi-ti ono što je najvrjednije kod nas a njemu najdraže.’ Ono što je Nedžaši najviše volio iz naših krajeva bila je štavljena koža. Sakupili smo mnogo štavljene kože, a onda krenuli. Kada smo došli kod njega, tamo smo zatekli, Allaha mi, Amra ibn Umejju Damrija, r.a., kojeg je Poslanik, a.s., poslao po pitanju Džafera ibn Ebi Ta-liba i ostalih muslimana. Amr ibn Umejje je ušao kod njega i ubrzo izašao. Ja sam rekao svojim prijateljima: ‘Ovo je Amr ibn Umejje i šta mislite o tome da kada uđem kod Nedžašija, zatražim da mi ga izruči. Pogubio bih ga i ako to uradim, Kurejšije će smatrati da sam im se odužio tako što sam pogubio Muhammedovog izaslanika.’ Ušao sam kod Nedžašija i duboko se po-klonio, kao što sam i prije radio. On mi je rekao: ‘Dobro došao, prijatelju. Jesi li mi donio išta na poklon iz svoje domovine?’ Ja sam rekao: ‘Jesam, kralju. Donio sam ti mnogo štavljene kože.’ To sam mu pokazao i jako mu se svidjelo, a onda sam mu rekao: ‘Kralju, vidio sam jednog čovjeka koji je izašao od tebe, a on je izaslanik našeg neprijatlja. Izruči mi ga da ga pogubim, jer je on izvrijeđao naše uglednike i prvake.’ Kralj se jako naljutio na ove riječi, a onda je ispružio ruku i udario se po nosu toliko da sam pomislio da će ga slomiti.

Prestrašio sam se toliko da sam poželio da me zemlja proguta, a onda sam rekao: ‘Kralju, Allaha mi, nisam znao da ti je toliko mrsko to što tražim.’ On je rekao: ‘Zar da tražiš da ti izručim izaslanika čovjeka kojem do-lazi Veliki melek koji je dolazio i Musau, a.s., da bi ga ti ubio?!’ Ja sam rekao: ‘Kralju, zar je on stvarno takav?!?’ On je rekao: ‘Moj Amre, poslušaj me i priključi mu se. Allaha mi, on je upravu i pobijedit će sve one koji mu se suprotstavljaju, kao što je Musa, sin Imranov, pobi-jedio faraona i njegovu vojsku.’ Ja sam rekao: ‘Hoćeš li prihvatiti moje primanje islama umjesto njega?’ On je rekao:‘Hoću.’ Pružio je svoju ruku i ja sam izjavio islam.

Onda sam izašao svojim prijateljima drugačijeg sta-va nego sam bio kada sam odlazio kralju. Nisam im kazao za svoje prihvatanje islama. Onda sam krenuo, odlučan da dođem do Allahova Poslanika, a.s., kako bih i njemu izjavio svoj islam. Sreo sam se s Halidom ibn Velidom, a to je bilo neposredno pred Oslobođenje (feth) Mekke. On je išao iz pravca Mekke. Pitao sam: ‘Kuda si se zaputio, Ebu Sulejmane?’ On je rekao: ‘Allaha mi, došlo je do kraja. Čovjek je Vjerovjesnik i, Allaha mi, idem kako bih prihvatio islam. A ti, gdje ćeš?’ Ja sam rekao: ‘Allaha mi, došao sam samo kako bih prihvatio islam.’ Onda smo otišli u Medinu, kod Vjerovjesnika a.s., pa je Halid istupio i prihvatio islam i dao bej‘at, a zatim sam se primakao i rekao: ‘Allahov poslaniče, dajem ti prisegu ako mi garantuješ praštanje prijašnjih grijeha, a za naredne ne tražim ništa.’ Poslanik, a.s., rekao je: ‘Amre, prisegni, jer islam poništava sve ono što se uradilo prije njega, a i hidžra poništava sve što se prije nje uradilo.’ Onda sam prisegnuo i otišao.”

Bejheki bilježi, preko Vakidija, nešto jednostavniju verziju gdje, između ostalog, stoji: “A onda sam oti-šao dok nisam stigao do Hudde i tamo sam naišao na dvojicu koji su stigli malo prije mene i htjeli su da se ulogore. Jedan od njih je bio u šatoru, a drugi je vezao jahalice. Prepoznao sam Halida ibn Velida. Pitao sam: ‘Gdje si se zaputio?’ A on reče: ‘Muhammedu. Mnogi

Hajatu’s-Sahabe

El-Kandehlevi

Primanja islama Amra ibn Asa, r.a.

16

Vakidi bilježi od Halida ibn Velida, r.a., da je pričao: “Kada je Allah htio od mene ono što je htio dobra, u srce mi je ubacio islam i ispravno razmišljanje. Rekao sam samom sebi: ‘Učestvovao si u svakom napadu na Muhammeda, a.s., i nije bilo nijedne pozicije a da on, a.s., nije u njoj ostao.’ Sebe sam vidio ništavnim, a Muham-meda kao pobjednika. Kada je Poslanik, a.s., izašao na Hudejbiju, izašao sam s mušričkim ratnicima. Sreo sam Poslanika, a.s., i njegove ashabe na Asfanu. Ispriječio sam mu se i zapriječio prolaz. On je s ashabima klanjao podne, pred nama. Pomislili smo da ga napadnemo, ali nismo imali odlučnosti za to. On je spoznao našu želju, pa je s ashabima klanjao i ikindiju, salatu’l-havfi, iz predostrožnosti. To je utjecalo na nas i ja sam rekao: ‘Čovjek je zaštićen.’ Povukli smo se, a on je otišao desno od nas. Kada je sklopio sporazum s Kurejšijama na Hu-

dejbiji i kada su ga potisnuli i prisilili na povratak, rekao sam: ‘Šta je još ostalo? Gdje da idem? Da li Nedžašiju? On slijedi Muhammeda i njegovi su ashabi u sigurno-sti kod njega. Da idem Iraklu i da ostavim svoju vjeru a prihvatim kršćanstvo ili židovstvo i boravim među strancima? Ili da ostanem u svojoj domovini s onima koji su ostali?’ Bio sam u tim mislima i nisam prisustvo-vao kada je Poslanik, a.s., ušao u Mekku radi umre, a moj brat Velid ibn Velid je bio s Poslanikom, a.s., na toj umri. Tražio me, ali me nije našao. Ostavio mi je pismo u kojem je pisalo: ‘Bismillahirrahmanirrahim! Ništa me više ne čudi nego to što ne prihvataš islam, a svi znaju koliko si inteligentan! Islam ne može zanemariti niko pametan. Poslanik, s.a.v.s., pitao me za tebe i rekao: ‘Gdje je Halid?’ Ja sam rekao: ‘Allah će njega dovesti.’ On je rekao: ‘Zar neko kao on da zanemari islam. Kada

prihvataju islam, tako da niko naročit nije ostao. Ako ostanem, uhvatit će me za vrat kao što neko hvata hijenu za šiju u njenoj rupi.’ Ja sam rekao: ‘I ja sam, Allaha mi, krenuo Muhammedu i hoću da prihvatim islam.’ Pred nas je izašao Osman ibn Talha i izrazio mi dobrodošlicu. Svi smo zakonačili kod njega. Onda smo zajedno krenuli prema Medini. Utješio nas je povik ne-kog čovjeka koji je bio na pojilištu Ebu Utbeta. Kad nas je vidio, povikao je: ‘Uspjeh! Uspjeh! Uspjeh! (rebah)’ – To smo smatrali dobrim znakom. Mi smo nastavili svojim putem, a on nas je zagledao i čuo sam ga da govori: ‘Nakon ove dvojice, Mekka je položila oružje.’ Mislio sam da se te riječi odnose na mene i na Halida. Taj je čovjek žurno otišao prema Džamiji. Pomislio sam da želi da obraduje Allahova poslanika, a.s., našim do-laskom, i bilo je tako. Mi smo sjahali u dvorištu i obukli najbolju odjeću koju smo imali, klanjali ikindiju, a onda krenuli svom cilju. Na njegovom, a.s., licu ogledala se radost, a muslimani oko njega su se radovali našem islamu. Istupio je Halid ibn Velid i prisegnuo, zatim je pristupio Osman ibn Talha, a onda sam pristupio i ja. Allaha mi, čim sam sjeo pred njega, nisam mogao podići pogleda od stida pred njim. Prisegao sam pod uslovom da mi se oproste prijašnji grijesi, a za potonje sam sam odgovoran. On a.s. rekao je: ‘Uistinu islam poništava ono što se prije njega radilo i hidžra poni-štava ono što je prije nje urađeno.’ ‘Allaha mi’, priča Amr, ‘imao sam osjećaj da Poslanik, a.s., nije davao nijednom ashabu prednost nada mnom i Halidom, otkako smo prihvatili islam.’”

Primanja islama Halida ibn Velida, r.a.

17

bi svoju sposobnost i stručnost stavio u službu mu-slimana, bilo bi mnogo bolje za njega i dali bismo mu prednost nad drugim.’ Brate, pridruži se. Da samo znaš koliko si dobrih stvari propustio!’”

Halid priča: “Kada sam dobio pismo od brata, osjetio sam poriv da što prije idem. On je pojačao moju želju za islamom i bilo mi je jako drago što se Poslanik, a.s., raspitivao za mene. Sanjao sam kako sam u nekoj pu-stari i kako iz nje izlazim u prostranu i zelenu dolinu. Rekao sam sebi: ‘Ovaj san je znak.’ Kada sam došao u Medinu, rekao sam da ću taj san ispričati Ebu Bekru, r.a. On mi je rekao: ‘Tvoj izlaz i ta dolina je to što te Allah uputio na islam, a tjeskoba i pustara je tvoj širk u kojem si bio.’ Kada sam odlučio da krenem Poslani-ku, a.s., tražio sam društvo: Ko će mi se pridružiti do Allahova Poslanika, a.s.? Sreo sam Safvana ibn Umejju i rekao: ‘Ebu Vehbe, zar nisi svjestan naše situacije? Mi smo kao kutnjaci, a Muhammed je nadjačao i Arape i nearape. Bilo bi dobro da odemo Muhammedu i da mu se priključimo. Muhammedova čast je i naša čast.’ On je žestoko odbio i rekao: ‘Kada ne bi ostao niko osim mene, nikada ga ne bih slijedio.’ Rastali smo se. Rekao sam sebi: ‘Taj čovjek je ubio brata mu i oca na Bedru.’ Sreo sam Ikrimu ibn Ebi Džehla i pitao ga kao i Safvana ibn Umejju, a on je odgovorio na sličan način kao i Safvan. Rekao sam: ‘Barem nemoj nikome kazi-vati o mojoj odluci.’ On je rekao: ‘Neću nikome ništa govoriti.’ Otišao sam svojoj kući i naredio da mi se opremi deva. Izašao sam i sreo se s Osmanom ibn Talhom. Rekao sam sebi: ‘On mi je prijatelj pa ću mu reći šta hoću i čemu se nadam.’ Onda sam se sjetio pogibije njegovih bližnjih, pa mi je bilo mrsko da mu bilo šta kažem. Zatim sam sebi rekao: ‘A šta ja imam da izgubim? Ja sam već krenuo.’ Rekao sam mu šta želim i dodao: ‘Mi smo kao lisica u svojoj jazbini, i kada

bi joj se jazbina zalila vodom, ona bi izašla. Rekao sam mu slično što sam rekao dvojici prethodnika i tražio da što prije odgovori.’ Rekao sam mu: ‘Danas krećem, opremljena deva me čeka.’ Dogovorili smo se da onaj ko prije dođe do mjesta sačeka onog drugog.

Prije zore smo se našli u Je'džedžu i krenuli smo ne zastajući do Huddeta. Tamo smo našli Amra ibn Asa. On nam je rekao: ‘Dobro došli, ljudi.’ Mi smo rekli: ‘I ti dobrodošao.’ Pitao nas je: ‘Gdje ste se zaputili?’ Mi smo pitali: ‘A kuda ti ideš?’ On je pitao: ‘A šta je vas nagna-lo na put?’ Rekli smo: ‘Hoćemo da prihvatimo islam i priključimo se Muhemmedu, a.s.’ On je rekao: ‘To isto i mene vodi.’ Onda smo se udružili i nastavili zajedno do Medine. Deve smo rastovarili u dvorištu. Poslanik, a.s., obaviješten je o našem dolasku i obradovao se tome. Obukao sam svoje najbolje odijelo i krenuo Poslaniku, a.s. Sreo sam brata i on mi je rekao: ‘Požuri, Poslanik, a.s., obaviješten je o vašem dolasku, obradovao se tome i iščekuje vas.’ Požurili smo i ugledao sam ga, a.s. On mi se neprestano smiješio sve dok nisam stao pred njega. Nazvao sam mu selam, a on mi je srdačno uzvratio. Rekao sam: ‘Svjedočim da nema boga osim Allaha i da si ti Allahov Poslanik.’ On je rekao: ‘Pri-đi.’ Zatim je Poslanik, a.s., rekao: ‘Hvala Allahu koji te uputio. Kod tebe sam primijetio razum za koji sam se nadao da će te navesti samo na dobro.’ Rekao sam: ‘Allahov poslaniče, razmišljao sam o svim situacijama u kojim sam se neprijateljski ponio prema tebi, pa zamoli Allaha da mi oprosti.’ On je rekao: ‘Allahu moj, oprosti Halidu ibn Velidu svaki njegov istup u odvraćanju od Allahova puta.’ Halid priča: ‘Onda je istupio Osman, pa Amr, r.a., i dali su prisegu Allahovu poslaniku, a.s. Naš dolazak je bio u mjesecu saferu, osme godine po hidžri. Allaha mi, osjećao sam da Allahov Poslanik, a.s., nije davao nijednom ashabu prednost nada mnom.’”

Jedna od sablji Halida ibn Velida, r.a.

18

Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE

Vrijednost salavata i selama na Vjerovjesnika, a.s., se petkom povećava i nagrada za njih biva veća. Evs ibn Evs, r.a., prenosi da je Resulullah,

a.s., rekao: “Od vaših najvrjednijih dana je petak. U njemu je stvoren Adem i u njemu je umro. U njemu će biti puhnuto u rog i u njemu će svi pomrijeti, pa u nje-mu mnogo salavata donosite na mene. Vaši salavati se meni petkom izlažu.” Prisutni su upitali: “Kako se naši salavati tebi izlažu a ti ćeš istruhnuti?” – To jest, nakon smrti. Poslanik, a.s., odgovori: “Zaista je uzvišeni Allah zabranio zemlji da jede tijela vjerovjesnikā.” (Ebu Davud, en-Nesai, Ibn Madže, Ibn Hibban u svome djelu Sahih i Ahmed)

Bejheki i drugi bilježe od Ibn Abbasa, r.a., da je Vje-rovjesnik, a.s., rekao: “Mnogo donosite salavata na mene u svijetloj noći i blistavom danu, noći uoči petka i petkom.” Neki arifi su rekli: “Najmanja granica mnoštva (velikog broja salavata) je tri stotine ili četiri stotine.”

Jevmu’l-MezidPetak je Jevmu’l-Mezid, što znači “Dan uvećanja

nagrada”, u kome će se Gospodar općenito otkrivati dženetlijama, pa će Ga oni gledati. Uzvišeni Allah kaže: “U njemu (džennetu) će imati sve što hoće, a u Nas ima još i više.” (Kaf, 35) El-Bezzar i drugi od Enesa, r.a., bilježe da je Vjerovjesnik, a.s., za riječi: “a u Nas ima još i više” rekao: “Pojavit će im se Gospodar uzvišeni svakog petka.”

Kupanje petkomPohvaljeno je petkom se okupati zbog hadisa kojeg

bilježe Buharija i Muslim od Ibn Omera, r.a. El-Hakim od Ebu Umame, r.a., bilježi da je Poslanik, a.s., rekao: “Kupanje petkom potpuno sapire grijehe, čak i ispod korijena dlačica.”

Pohvaljeno je petkom upotrijebiti miris, ulje i mi-svak, te odstraniti dlačice i odsjeći nokte. Buharija od Selamana, r.a., bilježi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Ko se petkom okupa i očisti što može bolje, upotrijebi ulje (kreme) i miris iz svoje kuće, potom izađe i ne rastavi dvojicu, te klanja ono što mu je propisano, i šuti dok

imam bude govorio, bit će mu oprošteno do slijedeće džume.”

Et-Taberani u el-Evsatu bilježi od Aiše, r.a., da je Resulullah, a.s., rekao: “Ko petkom odreže nokte bit će sačuvan zla do slijedećeg petka.”

Najljepša odjećaPohvaljeno je petkom obući najljepšu odjeću.

Ahmed, Ebu Davud i Hakim od Ebu Seida i Ebu Hurejre, r.a., bilježe da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Ko se petkom okupa, upotrijebi misvak i miris ako bude imao, i obuče jednu od svoje najljepše odjeće, to će mu biti otkup (za grijehe) između te i naredne džume.”

Ko umre petkom ili uoči petka bit će sačuvan ka-burske kazne (‘azab). Ebu Ja‘la od Enesa, r.a., bilježi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Ko umre petkom bit će sačuvan kaburske kazne.” Bejheki u djelu Azabu’l-Kabr od Ikrime ibn Halida el-Mahzumija bilježi: “Ko umre petkom ili uoči petka bit će zapečaćen pečatom imana i bit će sačuvan kaburske kazne.”

Vrijednost petka

19

Uzvišeni Hakk kaže:1. Tako mi onih koji dahćući jure

Uzvišeni se kune konjima gazija koji galopirajući dahću.2. pa varnice vrcaju

Vrcaju ispod njihovih kopita.3. i zorom napadaju

Zora je uobičajeno vrijeme za napade i prepade. Gazije se kreću noću kako ih neprijatelj ne bi opazio, pa ih napadaju ujutro kako bi vidjeli raspoznati ono što će napasti od onoga što će zanemariti. Napad, kao i plijen, ubistvo i zarobljavanje, se pripisuje konjima, a to je ustvari stanje jahača na njima, kako bi se ukazalo da su konji osnova napada.4. i dižu tada prašinu

Dizanje prašine se veže za zoru, jer se prašina ne vidi noću, kao što se ni varnice ne vide danju nego noću.5. pa u njoj u gomilu upadaju

To jest, u zoru u gomilu neprija-telja upadaju.

Odgovor na ovu zakletvu su ri-ječi:6. čovjek je, zaista, Gospodaru svo-me nezahvalan

Kenūd je “onaj ko je nezahvalan na blagodatima”. Veli se da kenūd označava i “onoga koji nikom ni-šta ne pomaže”, “koji sam jede i koji tuče svog roba”. Neki smatraju da je to “onaj koji se stalno žali na svog Gospodara, brojeći iskušenja i belaje, a zaboravljajući blagodati i rahatluke”. U svakom slučaju misli se na grješnika, ili nezahvalnika, ili onoga koji je manjkav po pitanju zahvaljivanja Allahu na Njegovim blagodatima, koji ne vodi dovoljno računa o susretu s Njim, koji pre-ma Njemu ne iskazuje poštivanje. U takvom je malo dobra. I za zemlju se kaže da je kenūd u situaciji ako iz nje ne niče bilje.

U djelu el-Hašije el-Fasijje se kaže: “Očito je iz konteksta sure da je kenūd ona osoba koja vodi računa o dunjaluku, a ne vodi ra-čuna o ahiretu. Zbog toga je takva osoba pohlepna prema imetku i ulaže mnoge napore kako bi što veći imetak zgrnula. Ne zanima se za ahiret, ne priprema se za njega čineći dobra djela, a zbog nemara i neznanja spram Stvoritelja i onoga što On traži za postizanje stvarnog uspjeha. A Allah mu je zagaranto-vao opskrbu. Pa nakon prijekora

Allah ga upozorava i straši Svojim riječima: “A zar on ne zna da će...”

Ajet je vezan za ljudsku vrstu, osim onih ljudi koje je Allah zaštitio, a što je očitije mišljenje (azher). Ili je vezan za određene ličnosti kao što je el-Velid i njemu slični.

7. i sam je on toga, doista, svjestan

To jest, čovjek svjedoči svoju nezahvalnost protiv sebe, jer se tragovi nezahvalnosti pojavljuju na njemu.

Sura el-Adijat(Oni koji jure)

Ibn Adžibe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID

20

8. i on je, zato što voli bogatstvo – radiša.

Veli se da šedid u ovom ajetu znači “onaj koji revnosno radi”. Drugi vele da znači “škrt čovjek”, pa mu je zbog prevelike ljubavi prema imetku teško udjeljivati. Možda je ovaj prezreni opis došao nakon tvrdnje o nezahvalnosti da bi ukazao da je faktor ljubavi prema imetku taj koji tjera licemjere na licemjernost. Jer, oni javnim ispo-ljavanjem svog imana štite svoje imetke, i uzimaju dio ratnog plijena.

Potom se prijeti tom nezahval-niku riječima:9. A zar on ne zna da će, kada budu oživljeni oni koji su u grobovima10. i kad iziđe na vidjelo ono što je u srcima [od dobra i zla.]

To jest, zar ne zna gdje će doći?! Allah ga vidi i zna njegove najskri-venije tajne, pa će ga kazniti zbog njegove malaksalosti i ravnoduš-nosti naspram pokornosti u Alla-hovim naredbama, zbog slijeđenja strasti i prohtjeva, zbog toga što je dao prednost prolaznom nad vječnim, vlastitim uživanjima nad pravima svoga Gospodara.

11. Gospodar njihov toga Dana si-gurno sve znati o njima

Gospodar će znati o njihovim javnim i tajnim poslovima. Zna-njem koje zahtjeva kaznu, jer je znanje vazano za taj Dan, a ina-če Njegovo znanje je apsolutno i obuhvata i ono što je bilo i ono što će biti.

Išaret:Allah se kune dušama onih koji

Njemu streme, koji napadaju loše misli (havatir), pa ih savladavaju snagom samokontrole (murakaba). Iz srca će varnuti svjetla razmišlja-nja, pa napadaju neprijatelje dunja-luka, strasti, nefsa i šejtana, te ih potčinjavaju sabljom suprotstav-ljanja, pri pojavi zore osvjedočenja. Zbog vjetra upute i pokajanja, diže se prašina prijestupa i grijeha koji nestaju u zraku. Upadaju u gomilu znanja i tajni, pa ih kao plijen po-hranjuju u hazne srca.

Odgovor zakletve: Čovjek je svom Gospodaru nezahvalan, iako je uronjen u Njegovim blagodatima kojih nije ni svjestan i na kojima ne zahvaljuje zbog svoje nemarnosti i

nerazmišljanja. Taj čovjek je nema-ran i neuk.

El-Vertedžebi kaže: “Čovjek, u suštini, ne zna šta mu je Allah sve darovao od blagodati. On je neza-hvalan zato što ne poznaje Daro-vatelja blagodati.” Zatim prenosi da je el-Vasiti rekao: “Nezahvalnik broji ono što je uradio od djela po-kornosti, a zaboravlja ono čime ga je Allah darovao od počasti.”

On svjedoči svoju nezahvalnost, griješenje i škrtost svojim pona-šanjem i životom. On mnogo voli imetak, pa mu daje prednost nad spoznajom svoga Stvoritelja, te propada očito. Zar ne zna šta će mu se desiti nakon proživljenja iz ka-bura, kad se pokažu i odvoje heroji i kukavice i kad izađe na vidjelo ono što je u prsima od spoznaja i vrsta duhovnih punina. Njihov Gospodar će sve o njima znati, pa će ljude do-bročinstva (ihsan) nagraditi, a ljude poraza i razočarenja (hizlan) kazniti, svakoga po onome što mu dolikuje.S Allahom je uputa. Ve sallallahu ‘ala sejjidina Muhammedin ve ālihi ve sahbihi ve sellem!

21

Vrijednost salavataPoslanik, a.s., je rekao: “Došao mi je glasnik od moga Gospodara i rekao: ‘Ko na tebe donese salavat, iz tvog ummeta, Allah mu

upiše deset dobrih djela, izbriše deset prijestupa, uzdigne ga za deset stepeni i odgovori mu istom mjerom.’” (el-Džamiu’s-Sagir, 91)

Komentar:

Riječ “salavat” je došla bez određenog člana kako bi se ukazalo da salavat ne mora biti izgovoren na određeni način i s određenim riječima, nego je prihvatljiv i nagrada stiže ma kako on bio izgovoren. Međutim, najvrjed-niji je salavat je onaj koji je zabilježen u vjerodostojnim zbirkama: Allahumme salli ‘ala Muhammed, što znači “Allahu moj, učini salavat na Muhammeda”. Milost se traži posebno, iz uvažavanja, i nije potrebno da se traži za Poslanika osim kada se izgovara uz salavat i selam, kao što je slučaj u tešehhudu na namazu.

“Allah mu upiše deset dobrih djela” – Onome koji izgovori salavat Allah to upiše, odnosno odredi i zagaran-tuje, ili u Levhi mahfuzu, ili na čelo, ili u knjigu njegovih djela. Kaže se da je zapis od Allaha radi počasti, jer su meleki ti koji zapisuju.

Za deset dobrih djela je nagrada koja je umnogostručena i do stotinu puta, pa i mnogostruko više. (Za jed-no dobro djelo je nagrada deset do sedamsto puta, pa i više. Op. Prev.) Salavat nije jedno dobro djelo nego je višestruko, jer on obuhvata više radnji – njime se obnavlja vjerovanje u Allaha; pa u Poslanika, s.a.v.s; zatim se veliča i uvažava Poslanik; nastoji se da se traži počast za njega, s.a.v.s; obnavlja se vjerovanje u Ahiret; spominje se Allah; Njega se veliča; Njemu se pokazuju ljubav, poniznost i predanost u dovi; priznaje se da sve pripada Allahu i da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ma koliko ugledan i priznat, potrebnik milosti svoga Gospodara. Ovo je deset dobrih djela.

Ragib kaže: “Dobro djelo označava svaku blagodat koju čovjek na lahak način ostvari, duševno ili tjelesno, i sve vezano za njega. Naziva se tako zbog svoje lahkoće i ljepote, a loše djelo je suprotno tome.”

“Izbriše deset prijestupa” – Zatim onome koji prouči salavat Allah izbriše deset prijestupa. Kaže se da se nešto izbrisalo kada se nešto ukloni. Allah izbriše deset prijestupa tako što ih ukloni iz listova koje pišu meleki, i iz misli čovjeka.

Zatim izbriše deset loših djela i nedoličnih stvari koje su nazvane tako jer škode svom počiniocu. Razlika između ovoga i prijestupa (hatie) je da se time želi grijeh, a prijestup se počini na indirektan način. To je greška, kako to navodi Kadi.

“Uzdigne ga za deset stepeni” – Potom mu podigne u džennetu položaj za deset stepeni. Deredža je stepen uzdizanja po položaju. Zamahšeri kaže: “U prenesenom značenju se kaže: ‘Neko ima visok položaj.’”

“Odgovori mu istom mjerom” – Allah onome koji prouči salavat još i uzvrati istom mjerom, što znači da mu se smiluje i umnogostruči mu nagradu. Ovako prenosi Nevevi od Kadija, a onda je rekao: “I salavat se može shvatiti u doslovnom značenju, da se izgovori isto tako da meleki čuju.”

Ibn Kajjim je rekao: “Salavat nije istoznačan milosti, jer se dodaje na nju, a Njegov salavat je naročit kao što je i On naročit, a Njegova milost obuhvata svaku stvar. Naravno da je milost nešto što je sastavni dio salavata. Ko pojašnjava salavat tako što kaže da je to milost, ukazao je samo na jedan njegov dio. Ono što je u ovoj predaji, ukazuje na to, jer čovjekov salavat na Vjerovjesnika, s.a.v.s., nije milost od čovjeka pa da Allahov salavat bude od iste vrste, nego je to pohvala Poslaniku, s.a.v.s., te nagrada slijedi shodno djelu.

Ko pohvali Poslanika, s.a.v.s., treba da očekuje da mu se uzvrati na isti način. Stoga je ispravno da se poveže nagrada s djelom i da bude od iste vrste. Koliko je samo radosti i veličanstvenosti u ovom hadisu!!!

Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR

22

Očito je da će čovjek zadobiti obećanu nagradu makar i ne izgovorio i selam uz salavat. Nevevi smatra pokuđenim da se samo jednom prouči i problematično mu je da li je isto donijeti salavat izbliza i izdaleka. On smatra da nema nikakve razlike između toga dvoga. Međutim, mnogi smatraju da je salavat izgovoren kod kabura Poslanika, s.a.v.s., bolji i vrjedniji.

Hadis bilježe Ahmed i Ibn Ebi Šejbe od Ebi Talhe, Zejda ibn Sehla Ensarija.

On priča: “Ušao sam kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., a na licu mu se ogledala radost i razdraganost. Pitao sam ga: ‘Nikad te nisam vidio raspoloženijeg i radosnijeg od danas?’ On je rekao: ‘A kako da ne budem radostan i raspoložen... (pa je izgovorio ovaj hadis).’’”

Autor ukazuje da je hadis vjerodostojan.

Ustrajno djelo

Poslanik, a.s., je rekao:

“Allahu je najdraže djelo koje je najtrajnije, makar bilo i malehno.”

(el-Džamiu’s-Sagir, 197)

Komentar:

Allah daje najveću nagradu za ono djelo u kojem se najduže ustrajava.

Kod Muslima stoji: “Ono u kojem se ustrajava.” Keremani kaže: “Edvem je superlativ riječi devam, što znači “trajno”, i podrazumijeva sva vremena i situacije. Ako bi neko rekao: “Kada se uzme svo vrijeme, onda se nema s čim uporediti, pa zašto se onda izražava ovako?”

Kažem da se odnosi na stalno, kako je uobičajeno, a to podrazumijeva i nešto mnogo često, makar to djelo u kojem se ustrajava bilo i malehno, jer se nefs navikao na njega i zbog njega se okreće Allahu. Onaj ko ostav-lja djelo nakon što ga je započeo je kao neko ko zanemari nekoga nakon što je zavoljen. Onaj ko ustrajava je spreman na služenje i nije isti onaj ko ti stalno kuca na vrata i onaj ko pokuca jednom ili dvaput a onda ode.

Iz tog razloga je jedan učeni rekao: “Nemoj odustajati od služenja, makar ti se činilo da ti se ne ukazuje pažnja. Dovoljno ti je časti da te drži u svojoj službi, a ne da bi ti se stalno pružala pomoć od Gospodara ljudi.”

Iz tog razloga su sufije kritični kada se radi o zanemarivanju virdova. U hadisu imamo i odličnost ustrajnosti u nekom djelu i blagost Poslanika, s.a.v.s., spram ummeta, jer im ukazuje na ono što im je najbolje, a to je da ustrajavaju u onome što mogu, bez poteškoća. Nefs je takvom nečemu prilježniji, a time se ostvaruje cilj od postupka, što je svijest o Allahu.

Ovo je ukratko o onom što je rečeno o ustrajnosti i što priliči da ovdje bude rečeno.

Kažem da je moguće da se pod ustrajnošću podrazumijeva i blagost spram nefsa i njegovo treniranje u robovanju, kako ne bi došlo do dosađivanja. To je iz pravila da i tvoje tijelo ima pravo kod tebe.

Hadis bilježe Buhari i Muslim od hazreti Aiše. Ahmed ga bilježi:

“Najdraže djelo Allahu je ono u čemu počinitelj ustrajava, makar bilo i malehno.”

A Allah najbolje zna.

23

Božija svojstva su tolika da se ne mogu odrediti, njiho-va suština je nespoznatlji-

va našem razumu. Kako na osnovi Božijih djela znamo da On postoji, tako na osnovi Njegovih svojstava znamo da je On savršen i veličan-stven. Na temelju onih svojstva koja nam je sam uzvišeni Bog u Kur’anu objavio mi dobijamo tačno i ispravno znanje o Njemu. Uzvišeni Bog ima svojstva savršenstva po kojima je čist od svake manjkavo-sti. Ta svojstva se, uglavnom, dijele u dvije skupine. Prva su ona svoj-stva kojima se poriču manjkavosti i nesavršenosti što bi ih neko mogao pripisati Bogu. To su sifatu’z-zatij-je. Neki ih nazivaju sifatu’s-selbijje ili sifatu’t-tenzihijje. U drugu gru-pu ubrajamo svojstva savršenosti koja Bogu dolikuju. To su sifatu’s-subutijje.

Sifatu’z-zatijjePojedine akaidske škole nazi-

vaju ih negativnim (selbijje). Koli-ko god ima manjkavosti, toliko ima ovih svojstava kojima odričemo od uzvišenog Boga te manjkavosti. Tako mi, naprimjer, za Boga kaže-mo da ne sliči ostalima bićima, da Njegovom opstanku nema početka ni svršetka, da nije tijelo, nije ma-terija i da nema mjesta. Pojmovi “mjesto”, “pravac”, “položaj” ne odnose se na Njega. Svi ovi pravci stvoreni su samim stvaranjem čo-vjeka. Imam Gazali kaže da čovjek

nije stvoren na ovaj način, već da je stvoren okrugao poput kugle, onda pravci gore-dolje, desno-lije-vo i tako dalje uopće ne bi postojali. (Vidjeti: Gazali, Jerusalemska po-slanica)

Učenjaci su svojstva koja odri-ču od Boga neke mahane sveli na šest glavnih: (1) vudžud – Bog ima i postoji; (2) kidem – Bog je oduvi-jek, jer nije postao; (3) beka – Bog je zauvijek, jer Ga neće nestati; (4) vahdanijjet – Bog je jedan; (5) mu-halefetun li’l-havadis – Bog nije ni-čemu sličan; (6) kijamun bi nefsihi – Bog Sam o Sebi opstoji.

Prvi princip u vjerničkoj spozna-ji je spoznaja Božije egzistencije (vudžud). Svakako, Kur’an najbo-lje ukazuje na dokaze Njegovog postojanja. Evo samo jednog aje-ta: “Stvaranjem nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja mo-rem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vje-trova, oblaci koji između nebesa i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti.” (el-Bekare, 164) Ovaj ajet jedan je od mnogih u kojima se Kur’an obraća onima koji koriste svoj razum da posmatraju svakodnevna čuda prirode, toliko mnogo znakova svjesne, stvara-lačke moći koja prožima kosmos ukazujući na uzvišenog Boga. Svaki razuman čovjek će zapaziti da ču-desno stvaranje Zemlje i nebesa

ne može egzistirati bez Tvorca. Akaidski učenjaci izlažu mnogo-brojne dokaze nužnosti Božije egzistencije, dokaze o stvorenosti univerzuma, postojanju uzroka bilo koje stvorene stvari, te o nužnosti ovisnosti stvorenog o Stvoritelju. Svojstvo Stvoritelja je oduvijek i zauvijek (kidem, beka). Uzvišeni posjeduje takvo svojstvo jer, da je On sam stvoren i da nije vječan, Njegovo stvaranje također bi iziski-valo stvoritelja. A to je nemoguće. Prvo, uzročno-posljedični slijed bio bi, u tom slučaju, beskonačan, bez konačnog dolaska do prvog Vječ-nog, prvog Stvoritelja. Drugo, da postoji više stvoritelja, bilo bi više njihovih osobina i svojstava, zatim različitih njihovih djelovanja, što bi vodilo u poremećaju harmonije na ovom svijetu i u prirodi. Time do-kazujemo nužnost Božijeg jedin-stva kao Njegova svojstva. On kaže: “Da na nebesima i na Zemlji ima još bogova osim Allaha, poremetila bi se i nebesa i Zemlja! Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar Prijestolja, iznad toga što Mu pripisuju oni.” (el-Enbija, 22) Više bogova pretpo-stavlja postojanju više volja, a ra-zum nam govori da se istovremeno ne može realizirati više volja, niti da postoji više uzroka a jedan učinak. Napokon, kada bi pretpostavili da bi došlo do sporazuma, to bi dalje značilo ograničenje slobodne volje jer ne bi mogli ulaziti u kompetenci-je drugih. A Boga ne možemo zami-

Božiji atributi

Rifet Šahinović | AKAID – VJEROVANJE

24

El hamdu lillahi rabil´alemin

sliti bez svojstava jedinstvo, odu-vijek, zauvijek, potpuno slobodan.

Svojstvo oprečnosti ostalim bićima (muhalefetun li’l-havadis) znači da Bog ne sliči ničemu što je postalo. Uzvišeni Bog je, nužno, od svega neovisno biće. Svijet je mogućan, drugom potreban. Kako je god nužnost sa svojstvima ra-zličito od mogućeg, tako je Bog sa svojim svojstvima oprečan svemu na ovom svijetu. (Vidjeti: Handžić, Ilmu’l-kelam). Otuda nas ovaj sifat vodi znanju da je Božija Bit (Zat) iznad predodžbe o određivanju bilo kakvog pravca ili smjera. Pojmovi kao što su “ispred”, “iza”, “gore”, “dolje” i drugi su stvoreni prilikom stvaranja čovjeka. Da je čovjek stvoren u nekom drugom obliku, poput lopte naprimjer, kako smo i već naveli,, ne bi bilo ovih pravaca. Prvo, Boga ne možemo spoznati kategorijama spoznaje koje se od-nose na čovjeka. Drugo, sve ono što je ograničeno pravcem također je ograničeno i prostorom a Bog je ne-ograničen. Stoga, uzvišeni Bog eg-zistira Sam po Sebi, nije supstanc,a ni tijelo, niti akcident, dok je cijeli univerzum sačinjen od toga.

Sifatu’s-subutijjeU ovu grupu svojstava ubrajaju

se sva Božija svojstva savršenstva: (1) hajat – Bog živi Svojim vječnim životom; (2) ‘ilm – Bog sve zna; (3) sem‘ i besar – Bog sve čuje i sve vidi; (4) kudret – Bog je svemoćan; (5) iradet – Bog sve Svojom voljom čini; (6) kelam – Bog govori Svojim božanskim govorom; g) tekvin – Bog sve stvara, održava i rastvara.

Sam ljudski razum potvrđuje da Bog Koji je jedino nužno biće ima sva svojstva savršenstva i da je čist od svake manjkavosti i mahane. Tako nam razum govori da Tvorac

poretka i sklada u prirodi ima savr-šeno znanje, neizmjernu moć, ap-solutnu slobodu volje, sposobnost za stvaranje. Bez takvih svojstava ne bismo mogli zamisliti stvaranje ovako uređene prirode. Bog je Sve-moćni i kaže: “On može učiniti sve.” (el-Maida, 120) Moćni je Onaj Koji ako hoće čini, a ako hoće ne čini. Bog je nad svim. Njegova odredba se ne može odbiti, Njegova presuda se ne može odgoditi. Niko Ga ne može nadvladati. Kada Bog nešto hoće, Njegova volja je izvršna, ne može se pobiti. Ona je izvršna nad svim stvorenjima. O tome On kaže: “A Allah čini šta hoće, ali većina lju-di ne zna.” (Jusuf, 21)

Savršenstvo Sveznajućeg počiva u obuhvaćanju svih stvari znanjem. Njegovo znanje ne proizilazi iz spo-znajnih predmeta, već spoznajni predmeti proizilaze iz Njega. “Zar On ne zna ono što stvara? A On je Predobri i o svemu obaviješteni.” (el-Mulk, 14) Uzvišeni Bog zna šta je bilo i šta će biti. On zna šta se nije desilo, jer da se desilo znao bi kako će se desiti. Imam Tahavi u svojoj Poslanici (18) kaže: “Allah je Svo-jim Znanjem stvorio sva stvorenja.” Prema tome, Njemu ništa nije ne-poznato o Njegovim stvorenjima i o njihovim djelima. Egzistencija

nekoga ko je moćan, znalac, upra-vitelj ukazuje na život. Bog je Živi (Hajj). On je Onaj Koji sve vidi i čuje, Čijem pogledu ne izmiče ni ono što je ispod Zemlje. Njegovo gledanje nije putem zjenica i očnih kapaka i nema posljedicu urezivanja formi i boja u Njegovu Bit, kao što se one urezuju u ljudske zjenice. Njegovo viđenje i slušanje je izraz za Njego-vo svojstvo (sifat) kroz koji se otkri-va savršenstvo kvaliteta onoga što se vidi i čuje.

Riječi koje govore o Božijim atributima potpuno se razlikuju od istih riječi kojima opisujemo svojstva živih bića. Kada kažemo da Bog posjeduje znanje, onda je znanje jedan od atributa Njego-vog savršenstva. Kada kažemo da čovjek posjeduje znanje kao svoj-stvo, onda podrazumijevamo da je ljudsko znanje stečeno, stvoreno, ograničeno, nepotpuno, ima svoj početak i kraj. Božije znanje je iskonsko i vječno, apsolutno i sa-vršeno. Nema ni početak ni kraj. Učenjaci navode primjer radi uo-čavanje razlike. Kažu da je ljudsko znanje koliko ptica uzme kada svoj kljun umoči u vodu mora. Isto to se odnosi i na ostale atribute – život, sluh, vid, govor, moć, volja.

25

HILJADU I JEDNA KAP

Znak poslanstva

Kada je posljednji poslanik Resulullah, s.a.v.s., imao dvanaest godina, pođe s amidžom Ebu Talibom i njegovom karavanom iz Mekke u Šam. Stigavši u Busru, mjesto u bli-zini Šama, smjestiše su se blizu jednog manastira, u hladu nekog drveta. U manastiru je živio kršćanski sveštenik, ve-likog znanja i predan svojim uvjerenjima, po imenu Behira.

Dok se karavana približavala, Behira primijeti da iznad njih dolazi i jedan oblak. Kad se karavana smjestila, i oblak stade iznad tog drveta. Behira, sudeći po svom znanju i onome što je vidio, shvati da je posljednji poslanik u toj karavani i ispod tog drveta. Odmah naredi da se spremi bogat ručak i poziva Ebu Taliba s prijateljima u manastir. Ebu Talib prihvati poziv i ode u manastir, ali Pejgambera, s.a.v.s., ostavi da čuva stvari. Nakon što su svi sjeli za sofru, Behira ih sve pojedinačno pomno posmatraše. S obzirom na to da ni na čijem licu nije primijetio pejgam-berski znak, vidje da je oblak i dalje iznad drveta. Upitavši: “Da li ima neko između vas da nije došao?”, saznade da je jedan dječak ostao da čuva stvari. Na njegovu molbu Ebu Talib pozva Pejgambera, s.a.v.s.

Kada ga je Behira pažljivo pogledao, uvidio je da prema prenesenom znanju on na licu nosi sve znakove pejgam-bera. Nakon što mu je postavio nekoliko pitanja, utvrdio je svoje uvjerenje. Čak u trenu kada mu je zavrnuo košulju, na leđima između dvije plećke vidio je pečat poslanstva. Obrati se Ebu Talibu: “On je izgleda siroče bez oba rodi-telja.” Ebu Talib to potvrdi te mu Behira reče: “Ebu Talibe, ovo dijete je posljednji pejgamber. Među Jevrejima Šama ima proroka i onih koji znaju njegove znakove i koji mogu shvatiti da je on pejgamber. Može se desiti da pokušaju učiniti nešto loše. Ti ga nemoj voditi u Šam; vrati ga nazad.” Ebu Talib se pokori Behirinim riječima, proda robu u Busri i vrati se nazad.

Ibn Hišam, es-Siretu’n-Nebevijje, Bejrut, 1997, 1:217–220; Ibn S‘ad, et-Tabakatu’l-Kebir, Kairo, 2001, 1:99; Bejheki, Delailu’n-Nubuvve, Kairo, 1988, 2:24–29.

26

Prva objava i prvi namaz

Posljednjem poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., je objava došla u četrdesetoj godini života, baš onako kako je prije poslanstva imao stvarne snove. Ovo stanje je trajalo oko šest mjeseci. Tada bi otišao izvan Mekke na brdo Hira, gdje bi u jednoj od pećina dugo zamišljeno šutio i ibadetio.

Upravo u jednom od takvih trenutaka, jedne noći prije zore (17, ramazan, ponedjeljak), izaslanik objave Džebrail, a.s., mu se pokazao i, rekavši “Uči! (Iqre’!)”, prenio mu prvih pet ajeta sure el-Alek. Pejgamber, a.s., koji je iz strahopo-štovanja prema prvoj objavi počeo da se jako trese, odmah je otrčao svojoj ženi hazreti Hatidži i govorio: “Pokrijte me, pokrijte me!”, a zatim se malo pružio i pokušao odmoriti. Detaljno je ispričao svojoj predivnoj ženi stanje koje je doži-vio. Ona je Resulullaha, s.a.v.s., malo smirila svojim blagim govorom i nakon toga odvela kod svog amidže Vereke ibn Nevfela koji je tada bio veliki kršćanski znalac. Ispričali su mu događaj objave onako kako se desio.

Vereka koji je sve pažljivo saslušao reče: “Melek koji ti se prikazao je melek koji je dolazio i Musau, a.s. – Džebrail, a.s. Ti ćeš biti zadnji poslanik! Kad bih mogao biti u životu kada te tvoj narod bude istjerao iz doma... Jer nema nikoga po-put tebe a da mu je poslanstvom učinjeno lagodnim, može biti da ćeš se napatiti. I tebe će istjerati iz tvog doma. Kad bih mogao doživjeti tvoje dane poziva u vjeru, zaista bih ti bio od pomoći.” Vereka koji je dao ovakvu vijest, preselio je malo nakon toga.

Prvi dan objave Džebrail, a.s., je Pejgambera, s.a.v.s., podučio kako će uzeti abdest i na koji način će klanjati. Istog dana predvečer Pejgamber, s.a.v.s., je naučio hazreti Hatidžu kako će uzeti abdest i otišli su u nenaseljeni dio Mekke da obave prvi namaz, jer je nakon vjerovanja (iman) prva obaveza namaz. Na početku, obavezni namazi su bili sastavljeni od sabahskog i akšamskog farza – i oba po dva rekata.

Tarihu’t-Taberi, Kairo, 1988, 2:293–299; Ibnu’l-Dževzi, el-Muntazam, Bejrut, 1993, 109–111; Suhejli, er-Revdu’l-Unuf, Kairo, 1967, 3:6–11.

Hazreti ‘Ali i vjerovanje

Na dan primanja prve objave predvečer Resulullah, s.a.v.s., je uz pouku Džebraila, a.s., o namazu kao prvoj obavezi nakon vjerovanja, klanjao prvi namaz sa svojom ženom hazreti Hatidžom na nenaseljenom mjestu u Mekki. Kada su tih dana, održavajući namaz redovnim, jedne prili-ke klanjali, tada ih je vidio desetogodišnji hazreti ‘Ali. Nakon namaza je upitao: “Šta je to?” Pejgamber, s.a.v.s., mu od-govori: “Ovo je vjera koju je Allah odabrao za Sebe i poslao je nama. Ja tebe pozivam da vjeruješ u jednog Allaha i da mu ibadet činiš, i da se odrekneš Lata i Uzzaa, kipova od kojih nema nikakve ni koristi niti štete.”

Hazreti Ali reče: “Ja nikada nisam vidio ovakvo nešto. Ja po pitanju toga ne mogu ništa odlučiti dok se ne posavje-tujem s ocem Ebu Talibom.”

Pejgamber, s.a.v.s., je morao držati poslanstvo u tajno-sti, te reče: “‘Ali! Ako želiš uraditi što sam ti rekao, uradi. Ako ne želiš, drži to u tajnosti, ne govori nikome!”

Hazreti Ali je tu noć razmišljao, a uzvišeni Allah mu je u srce spustio ljubav prema islamu. Došao je do ubjeđenja da nema potrebe za savjetom u vezi s vjerom s ocem, jer se ni Allah nije savjetovao s Ebu Talibom kada je stvarao ‘Alija. Rano je otišao kod Pejgambera, s.a.v.s., i rekao: “Šta si ti meni jučer govorio? Možeš li mi opet ponoviti?”

Pejgamber, s.a.v.s., mu je ponovio sve i pozvao ga u vjeru. Hazreti ‘Ali je bez ikakvog oklijevanja pristao i postao musliman još kao dječak. Nakon Hatidže, postao je drugi koji je povjerovao. Međutim, morao se truditi da Ebu Talib ne sazna ništa. Samim tim skrivao se od njega neko vrije-me. Tih dana Pejgamber, s.a.v.s., je, kada bi došlo vrijeme za namaz, išao zajedno s hazreti ‘Alijem u nenaseljene doline Mekke, te obavljao namaz krijući od svih. Vraćali su se navečer nazad.

Belazuri, Ensabu’l-Ešraf, Bejrut, 1996, 1:125–126; Ibnu’l-Dževzi, el-Vefa bi-Ahvali’l-Mustafa, Kairo, 1966, 1:161–166; M. Asim Koksal, Hz. Muhammed i Islam, Istanbul, 2001, 1:228–229.

27

Sedmo mjesto na popisu plemenitih osobina za-uzimaju muškarci koji dijele zekat i žene koje di-jele zekat – mutesaddikin i mutesaddikat. Kako

se može i primijetiti, ne spominje se riječ zekat, nego izvedenica iz harfova sad, dal i kaf. I u našem jeziku je prisutna još jedna izvedenica iz ovih harfova – sada-ka. Glagol saddeka znači “potvrditi”, pa se kaže da se davanjem sadake potvrđuje iman u srcu, kao što je i Pejgamber, a.s., rekao: “Sadaka je dokaz!” Neki mu-fessiri u pogledu predmetnog ajeta kažu da se misli na one koji udjeljuju, bilo to na način zekata ili sadake.

Kroz ovaj tekst više ćemo pažnje posvetiti govoru o sadaki, budući da je davanje zekata obavezan čin pa je samim tim više gledan kroz fikhska pravila, dok je sadaka dobrovoljno davanje pa nam je samim time i zanimljivije za razmatranje. Kaže se u tefsirima da se zekat, između ostalog, daje da se očisti imetak, a sadaka ni za šta drugo osim za Njegovo Lice i nagrade na ahiretu.

Sadaka u tefsirimaIako se riječ sadekat u Kur’anu spominje na šest

mjesta, mnogo je više ajeta koji govore o udjeljivanju na razne načine. Tako u dvije stotine šezdeset i prvome

ajetu sure el-Bekare Allah, dž.š., navodi jedno poređe-nje: “Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna.” Ovim se hoće kazati da svaki trošak na Allahovom putu rezultira višestru-kim dobrom i da tu sigurno nema nikakvog gubitka. Primjer “sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna” ima veći utisak na čovjekovu dušu nego da je rečeno brojem “sedam stotina”, jer ukazuje na to da daju plod, kao što usjev daje plodove.

Sa druge strane, u dvije stotine šezdeset i četvrtome ajetu iste sure se navodi još jedno slikovito poređenje: “Vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici s oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili.” U ovom ajetu se vjernici upozoravaju da svoju sadaku nikako ne kvare prigova-ranjem, kako ne bi onoga kome je daju ponizili svojim “dobročinstvom”. Takvima ne pripada nagrada. Oni su kao litica, glatka stijena na kojoj ima malo zemlje, pa kada se na nju sruši kiša, ogoli je i ostavi bez i ono malo zemlje što je bilo. Tako se i licemjerna djela kod Allaha gube i nestaju.

Djelitelji i djeliteljice

ZEKATA

Emina Ćeman | OSOBINE VJERNIKA I VJERNICA

“Zbilja, muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i skrušenim muškarcima i skrušenim ženama, i djeliteljima zekata i djeliteljicama zekata, i postačima i postačicama, i muškarcima koji čuvaju stidna mjesta svoja i ženama koje čuvaju stidna mjesta svoja, i muškarcima koji mnogo spominju Allaha i ženama koje mnogo spominju Allaha – Allah je njima pripremio oprost i nagradu golemu!”

(El-Ahzab, 35)

28

Kaže se da je mutesaddik onaj koji sedmično daje jedan dirhem. No, ne postoji čovjek, bez obzira na njegovo materijalno stanje, koji ne može dati sadaku, sukladno Poslanikovim riječima: “I osmjeh je sadaka.” Tako će svaki vjernik udjeljivati ono što ima i ono što može. Pa se u tefsiru ajeta “Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju (...)”, kaže da oni udjeljuju svoje tijelo u ibadetima i hizmetima, kao što udjeljuju svoj imetak gradeći hajrate. Udjeljuju svoja srca tražeći Njega, svoj ruh za čistu ljubav, a tajnu (sirr) za osvjedočenje u svim trenucima.

Evo još jednog ajeta u kojem Gospodar na zanimljiv i nama blizak način opisuje šta vjernici mogu očekivati od svojih udjeljivanja. Naime, u stotinu jedanaesto-me ajetu sure et-Tevbe se kaže: “Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za džennet koji će im dati.” Ibn Kesir u tefsiru ovog ajeta kaže da Uzvišeni nadoknađuje Svojim robovima za njihove živote i imetke, ako su ih uložili na Njegovom putu, džennetom. On to radi iako posjeduje ono čime “trguje” – njihove živote i imetke, pa je Hasan el-Basri rekao: “Tako mi Allaha, sklopio je ugovor o kupoprodaji s njima, pa im je skuplje platio.” U tekstu ovog ajeta se doslovno kaže kako je Allah kupio njihove nefsove (enfusehum), pa je šejh Ebu Ali ed-Dekkak primijetio: “Nije rekao da je kupio njihova srca. Jer, srca su vakuf za Njegovu ljubav, a vakuf se ne kupuje!”

Rastrošnost i škrtostUistinu se u Kur’anu i hadisima na mnogo mjesta i

kroz mnogo primjera ukazuje na veličinu i značaj da-vanja sadake. Ipak ima ajeta koji ukazuju na to da se ne prelazi u rasipništvo. Jedan takav ajet se nalazi u suri el-Furkan, gdje Bog kaže: “I oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine.” Mufessiri su pisali o tome šta je rasipništvo, šta škr-tost, a šta je u tome sredina. Pa je Mudžahid rekao: “Kada bi potrošio zlata na Allahovom putu koliko je brdo Ebu Kubejs, to ne bi bilo rasipništvo. A kada bi potrošio koliko je jedan sa‘ u neposlušnost Allahu, to bi bilo rasipništvo.”

Kazali su da je škrtost da ne daješ ni minimum ko-liko je Allah, dž.š., naredio da se daje. A sredina je da trošiš samo svoj imetak, očišćen od prava drugih, i da ne posežeš za tuđim. Imam Kušejri ovaj ajet komenta-riše na poseban način: “Rasipništvo je da se razbacuješ imetkom i da ga trošiš samo u zadovoljavanje nefsa. U onome što pripada Allahu nema rasipništva. Škrtost je da umanjuješ ono što pripada drugima iz tvog imetka.”

Umjerenost u udjeljivanju zavisi od svakog pojedinca i njegovog unutrašnjeg stanja. Tako je Poslanik, a.s., prilikom pohoda na Tebuk od hazreti Ebu Bekra pri-hvatio kada je dao cijeli svoj imetak za opskrbu vojske, dok inače ostalima nije dopuštao da tako postupaju.

Koja ima najdužu rukuJednom prilikom su majke vjernika upitale Posla-

nika, a.s., koja će mu se od njih prva pridružiti nakon njegovog preseljenja. Božiji miljenik je kazao: “Ona među vama koja ima najdužu ruku”, pa su počele mje-riti svoje ruke, gledajući kod koje su najduže. Kada je Poslanik, a.s., preselio, prva nakon njega od njegovih supruga koja je preselila je bila hazreti Zejneb bint Džahš. Tada su ostale supruge shvatile značenje nje-govih riječi “ona najdužih ruku”, jer hazreti Zejneb nije imala fizički duge ruke, ali je bila poznata kao najdare-žljivija među njima. Tkala je platno svojim rukama pa bi ga poklanjala onima kojima je trebalo.

Slikovit primjer veličine onoga koji troši svoj imetak na Allahovom putu je dat u hadisu u kojemu se navodi da će, na Kijametskom danu, pred džennetsku kapiju bez polaganja računa doći hadžija koji je bez greške obavio hadž, šehid koji je poginuo u borbi, darežljivi koji svoju darežljivost nije pomutio s rijalukom i uče-njak koji je po svom znanju postupao. Raspravljat će o tome ko treba prvi da u džennet uđe. Potom će im Allah poslati Džebraila da im po pravdi presudi. Upitat će šehida: “Šta si ti na dunjaluku učinio pa da prvi uđeš u džennet?“ “Poginuo sam u borbi radi zadovoljstva uzvišenog Allaha!”, odgovorit će. Džebrail će ponovo: “Od koga si čuo da će onaj ko pogine na Allahovom putu ući u džennet?” “Od učenjaka!”, odgovorit će. Pa će mu Džebrail reći: “Čuvaj edeb i ne prelazi ispred svog učitelja!” Potom će ista pitanja postaviti hadžiji i darežljivom i kazati im: “Čuvajte edeb i ne prelazite ispred svog učitelja!” Nakon toga učenjak će reći: “Moj Allahu, Ti znaš da ja nisam mogao postići ovo znanje osim preko darežljivosti darežljivog čovjeka, a Ti nećeš dopustiti da dobročiniteljima nagrada propadne!” Allah će tada reći: “Učenjak istinu govori! Ridvane, otvori kapiju pa neka darežljivi prvi uđe!”

Vjerovatno je Ebu Zerr el-Giffari, r.a., imao u vidu razne koristi od sadake – od dunjalučkih (sadaka ot-klanja bolest, produžuje život i briše grijehe) do onih ahiretskih, kada je rekao: “Namaz je stub islama, dži-had je vrhunac dobrog djela, a sadaka je nešto čud-novato! Sadaka je nešto čudnovato, sadaka je nešto čudnovato...”

29

Već odavno, bez nekog posebnog razloga, u mom srcu se pokazala ljubav prema Vama. U tajnosti Vam činimo hajr-dove, što nije rezultat našeg htijenja nego je posljedica naše ljubavi prema Vama. Zbog onoga što se od prvaka svih svjetova i ponosa svega postojećeg, alejhi ve ala ālihi’s-salavatu ve’t-teslimat, prenosi da je rekao: “Ko zavoli svoga brata neka mu to obznani”, odlučio sam da je najpreče i najpodesnije iskazati svoju ljubav. Zbog ljubavi prema Vjerovjesnikovim, alejhi’s-salatu ve’s-selam, rođacima, u naše ruke je dospjelo uže potpune nade. Uzvišeni Allah neka nas opskrbi ustrajnošću u ljubavi prema njima, hurmetom prvaka čovječanstva, alejhi ve ala ālihi’s-salatu ve’s-selam.

(Imami Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 55. pismo)

Došlo nam je Vaše časno pismo. Pošto sam iz njega razumio Vašu čežnju za slušanjem riječi veli-kana ove veličanstvene grupe, odazivajući se Vašem traženju s nadom da će očekivano biti postignuto, želim napisati nekoliko riječi.

Put koji mi prelazimo je u potpunosti sadržan u sedam koraka, po broju sedam ljudskih lataifa. Dva su iz svijeta Allahovih stvorenja (halk), a vezani su za kalup, to jest za tijelo i nefs. Pet lataifa su iz svijeta Allahove zapovjedi (emr), a vezani su za kalb, ruh, sirr, hafa i ahfa. Sa svakim korakom od ovih sedam koraka se podiže deset hiljada zastora, bilo da su ti zastori od svjetala ili od tmina. Uzvišeni Allah je zastrt sa sedamdeset hiljada zastora od svjetla i tmina.

S prvim korakom koji se iskorači u svijetu Allahove zapovjedi pokazuje se manifestacija Allahovih djela (tedželli efali), s drugim korakom manifestacija Allahovih svojstava (tedželli sifati), a s trećim počinju manifestacije Allahovog Bića (tedžellijat zatijje), i tako redom, s različitim stepenima u ovim manifestacijama, kako je to već poznato ljudima ovog puta.

Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU

Iskazivanje ljubavi

Sedam koraka

(Ovo pismo je napisano sejjidu Abdulvehhabu el-Buhariju, a govori o iskazivanju ljubavi – mehabbet)

(Ovo pismo je napisano sejjidu Mahmudu, a govori o tome da je duhovni put sadržan u sedam koraka i da su nakšibendijski šejhovi izabrali za početak svoga puta od tačke svijeta Allahove zapovjedi, za razliku od

šejhova drugih silsila, i da je put ovih velikana put plemenitih ashaba.)

30

Sa svakim od ovih sedam koraka duhovni putnik se udaljava od svog nefsa, a približava svom uzvišenom Gospodaru, sve dok blizina ne bude upotpunjena prelaženjem svih sedam koraka. Tada duhovni putnik biva počašćen fenaom i bekaom te postiže stupanj posebnog evlijaluka (vilaje hassa).

Nakšibendijski šejhovi, k.s., kao početak svog duhovnog puta odabrali su svijet Allahove zapovjedi. Oni također prelaze raspon svijeta Allahovih stvorenja u sklopu ovog njihovog putovanja, za razliku od šejhova drugih silsila. Pa je zbog toga nakšibendijski put najkraći, i kraj ostalih puteva je sadržan u njihovom početku. A veli se: Lijep dan se po jutru poznaje.

Put ashabaPut ovih plemenitih nakšibendijskih prvaka je upravo put plemenitih ashaba, Allah svima njima bio

zadovoljan. Ono što se desilo ashabima u prvom sohbetu (druženju) s najboljim čovjekom, alejhi ve ala ālihi’s-salatu ve’s-selam, na način da se kraj sadržava u početku, rijetko se događa i potpunim evlijama na njihovom kraju. Zbog toga je Vahši, ubica hazreti Hamze, vrjedniji od Uvejsa Karanije, koji je najbolji od tabiina, jer je imao sohbet s Vjerovjesnikom, a.s., makar samo jednom. Abdullah ibn Mubarek je upitan o tome ko je vrjedniji, Muavija ili Omer ibn Abdulaziz? Na to pitanje je odgovorio: “Prašina koja je ušla u nozdrve Muavijinog konja, s Resulullahom, a.s., je višestruko bolja od Omera ibn Abdulaziza.”

Pa treba razmisliti o sljedećem: Ako početak ovog džemata sadržava kraj drugih, kakav li je njihov kraj?! I kako ga mogu znanjem obuhvatiti drugi džemati?! A vojske Gospodara tvoga samo On zna.

Stih:Može li ulovljena lisica polomiti zamku

u kojoj su ulovljeni svi lavovi svijetaNeka nas uzvišeni Allah opskrbi ljubavlju spram ove grupe, koja je posve rijetka. Pa, iako je malo

poznata, u njoj su objedinjene veličanstvene spoznaje (mearif) i realiteti, suštine stvari (hakaik).Radi toga ih treba poštivati.

(Imami Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 58. pismo)

31

GOVOR STANJA

Ko zasadi drvoRekao je Feth: “Rekao mi je neki čovjek s kojim sam

radio na njivi: ‘Zaista sam s ova svoja dva uha čuo Alla-hovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ‘Ko zasadi drvo i bude ustrajan u čuvanju i održavanju tog drveta dok ne dadne plodove, za svaki plod koji nikne ima kod Allaha uzvišenog sadaku.’’”

(el-Bejheki, Šuabu’l-iman, 3498)

Povećaj mom ummetuAbdullah ibn Omer, r.a., je rekao: “Kada je objavljen

ajet : ‘Primjer onih koji na Allahovom putu udjeljuju svoje imetke je kao primjer zrna iz kojeg nikne se-dam klasova, na svakom klasu stotinu zrna.’ Alla-hov Poslanik, a.s.v.s., je rekao: ‘Gospodaru, povećaj mom ummetu!’ Zatim je objavljen ajet: ‘Ko je taj koji će Allahu lijep zajam dati, pa da mu Allah taj zajam mnogostruko više vrati?’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Gospodaru, povećaj mom ummetu!’ Zatim je objavljen ajet: ‘Zaista će strpljivi svoju nagradu bez polaganja računa dobiti.’”

(el-Bejheki, Šuabu’l-iman, 3318)

Gornja ruka je boljaAbdullah ibn Omer, r.a., prenosi da je Allahov Po-

slanik, a.s., rekao dok je bio na minberu, spominjući udjeljivanje imetka i suzdržavanje od traženja od dru-gih: “Gornja ruka je bolja od donje ruke. Gornja ruka je ona koja udjeljuje, a donja je ona kojoj se udjeljuje.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-iman, 3505)

To je sadaka

Pripovjeda Ummu Mubeššir, r.a., da joj je došao Allahov Poslanik, s.a.v.s., dok je bila na svojoj palmi pa je upitao: “Čija je ovo palma?”, “Moja”, reče Ummu Mubeššir, r.a. Zatim Allahov Poslanik, s.a.v.s., upita: “A ko ju je zasadio? Musliman ili kjafir?” “Musliman”, odgovori Ummu Mubeššir, r.a. Na to Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: “Svaki musliman koji zasadi stabljiku ili posije sjeme, a od toga budu jeli ljudi, ptice ili životinje, to će mu biti sadaka.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-iman, 3497)

Sanjala sam

Od Muammera se prenosi da je došla neka žena jednoj od supruga Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i rekla joj: “Zamoli Allaha da mi ozdravi ruku!” “A šta ti je bilo s rukom?”, upita supruga Allahovog Poslanika, s.a.v.s. A ova joj odgovori: “Imala sam roditelje. Moj otac je bio čovjek koji je imao mnogo imetka, ali je i mnogo udjeljivao, bio je dobar i sadaku je davao. Moja majka nije imala ništa od tih lijepih osobina. Nikad je nisam vidjela da je išta udijelila osim kada smo jednom kravu kao kurban zaklali, pa ona dade jednom siromahu komad loja i nekakvu otrcanu krpu. Zatim mi umrije majka, a za njom i moj otac. U snu sam vidjela oca kako na nekoj rijeci napaja druge ljude. Rekla sam mu: ‘Oče, jesi li vidio moju majku?’ On mi odgovori: ‘Ne, zar je umrla?’ Rekla sam mu: ‘Da, umrla je.’ Zatim sam je pošla tražiti, pa je nađoh kako stoji. Na sebi nije imala ništa od odjeće osim one otrcane krpe, a u ruci je držala onaj komad loja. Udarala je sebe rukom u ruku, a zatim je isisavala načinjenu ranu. Potom bi govorila: ‘Ah, kako sam žedna!’ Upitala sam je: ‘Majko, hoćeš li da te napojim?’ ‘Svakako!’, ona mi odgovori. Zatim odoh do svoga oca, te uzeh od njega posudu i napojih majku. Neki čovjek koji je stajao pored mene me upozoravao da će onome ko nju napoji Allah dati da mu se ruka osuši. Probudila sam se, a ruka mi se osušila.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-iman, 3502)

Tri znakaRekao je Zu’n-Nun ibn

Ibrahim: “Tri su znaka pridr-žavanja sunneta: mesh po mestvama, čuvanje namaza u džematu i ljubav prema prošlim dobrim generacija-ma.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-iman, 2933)

32

HadisAllahov Poslanik, a.s., je rekao: “Zaista uzvišeni Allah svakog petka od vatre spasi šest stotina hiljada robova, i to onih koji su vatru zaslužili.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-iman, 3042)

Obavezan mu je Džennet

Od Ibn Amra se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Ko bude mujezinio dvanaest go-dina, obavezan mu je džennet. Za svaki ezan mu se piše šezdeset dobrih djela, a za svaki ikamet tri-deset.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-iman, 3057)

Neću tražiti

Prenosi se da je govorio Ebu Se’id, r.a.: “Jednom, u vremenu kada je s nama bio Allahov Poslanik, a.s., pogodila me velika glad, tako da sam morao zavezati kamen za stomak. Žena mi reče: ‘Zašto ne odeš kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i od njega hrane ne zatražis? Išao je i taj i taj, pa mu je udjelio, pa je išao taj i taj, pa mu je udjelio?’ Rekao sam joj da neću od njega tražiti ništa sve dok zaista ništa drugo ne mognem naći. Pa sam tražio i tražio i zaista nisam ništa uspio da pronađem. Uputio sam se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa ga nađoh kako drži hutbu. Začudio sam se njegovom govoru u kojem je rekao: ‘Onome koji se od traženja suzdrži Allah će pomoći, ko traži da bude bogat Allah će mu bogastvo dati. Onome ko od nas traži možda mu ne mognemo dati, a možda mu i damo (ako imamo). Onaj koji se ustručava da od nas traži draži nam je od onog koji od nas traži.’ Vratio sam se kući i ni od koga više nisam nikad ništa zatražio. Dunjaluk nam je dolazio i nije bilo ensarijske kuće u Medini da je imala više imetka od moje.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-iman, 3504)

Klanjajte noću

Od Hasana se prenosi da

je Allahov Poslanik,a.s.v.s.,

rekao: „Klanjajte noćni na-maz, makar četiri rekjata, klanjajte noću makar dva rek-jata. Zaista nema porodice koja zna za noćni namaz, a da je ne pozove glasnik: „O porodico, ustajte na vaš namaz!“

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman,

3215)

Kada vidiš

Od Ka‘ba se prenosi da je rekao: “Kada vidiš da kiša ne pada (da je suša), znaj da se zekat ne daje. Kada vidiš da su sablje isukane (da su se proširili ratovi), znaj da se Allahovi propisi zanemaruju, pa ljudi jedni druge kažnjavaju. A kada vidiš da se kamata proširila, znaj da se i nemoral (zinaluk) jako proširio.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-iman, 3313)

Kad bi znali

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Kad bi znali ljudi kakvo dobro je ezanu i prvom safu, pa se ne bi znali dogo-voriti osim da bacaju kocku, bacali bi je. A da znaju koliko je dobro u hidžri, takmičili bi se. I da znaju lju-di koliko je dobro u jaciji i sabahu dolazili bi, pa makar i puzeći.”

(el-Bejheki, Šuabu‘l-iman, 3054)

Iftitahi tekbir

Rekao je Mukatil ibn Sulejman da riječi Allaha uzvišenog: “Požu-rite ka oprostu vašeg Gospodara!”, znače: “Požurite na početni tekbir (za imamom).”

(el-Bejheki, Šuabu’l-iman, 2906)

33

Djeca su ukras svijeta i jedna od velikih blagodati kojima Allah daruje čovječanstvo.

Kod roditelja je ljubav prema djeci urođena, te se zbog toga oni raduju njihovom dolasku i pripremaju se kako bi im obezbijedili sveobuhvat-no dobro za budućnost. Međutim, ako čovjek ne postupa shodno islamskim propisima i zanemaru-je svoje obaveze prema djeci, on time iskazuje svoju nezahvalnost Stvoritelju i ta se blagodat može preokrenuti u njegovu nesreću. Na-žalost, neki ljudi misle izroditi djecu, a zatim ih potpuno zanemariti. Do-zvoljavaju im da izlaze ujutro i vra-ćaju se noću na konak, bez znanja o tome gdje su bila njihova djeca i šta su radila. Ne igraju se s njima, niti pitaju šta im je potrebno. Dijete ide u školu, a otac ne zna ni koji je razred, ni da li je ili nije položio neki predmet. Ne odazivaju se na pozive razrednih starješina. Opet neke majke odgoj djece prepuštaju kojekakvim dadiljama ili ulici, za-boravljajući da je dijete poput ti-jesta, oblikuje se na način kako ga oblikuje njegova okolina i sredina u kojoj živi.

Odgajanje djece i budno bdjenje nad njihovim uzrastanjem jedna je od veoma bitnih islamskih dužnosti svakog roditelja, to najbolje ilustrira ajet: “Vjernici, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre, čije će gorivo ljudi i kamenje biti.” Također, postoje još mnogi ajeti koji govore o uvjetima koje roditelji moraju ispuniti prije rođenja djeteta. Postoji poslovica koja kaže: “Dijete se odgaja dvade-

set godina prije rođenja.” Time se hoće reći da treba da i roditelji budu lijepo odgojeni ukoliko se želi dijete lijepo odgojiti. Ako supružnike krasi vrlina vjere, pobožnosti i blagosta-nja, onda će i dijete biti odgojeno u čistoj islamskoj atmosferi, koja će itekako pozitivno utjecati na razvoj i odgoj djeteta. Odgoj i vaspitanje djece treba da bude obostrana obaveza roditelja, a ne samo svu odgovornost prebaciti na jednog od njih. Ebu Hurejre, r.a., prenosi hadis: “Svako se dijete rodi u čistoj prirodnoj vjeri islamu, pa ga njegovi roditelji odgoje da bude Jevrej, kr-šćanin ili vatropoklonik.” Iz prakse Allahova Poslanika, a.s., vidimo šta roditelji trebaju da učine kada dijete dođe na svijet. Prva stvar je uče-nje ezana djetetu na uho, jer time veličamo uzvišenog Allaha i to je jedna vrsta talkina pri dolasku na ovaj svijet. Također se uči talkin i onome ko napušta ovaj svijet, tako da mu prve i posljednje riječi budu prisjećanje na Gospodara svjetova. Zatim akika, odnosno klanje kurba-na prilikom rođenja djeteta, jer tim činom se približavamo Allahu uzvi-šenom, a to također predstavlja neku vrstu zamjene za iskušenja i nesreću, kao što je kurban zami-jenio Ismaila, a.s. To je čin dobro-činstva, ali i učvršćenje međusobne ljubavi, jer je to prilika za okupljanje i druženje, a istovremeno je i prilika da se nahrane siromašni i gladni. Ove odgojno-vaspitne aspekte naj-bolje je definisao naš Vjerovjesnik, a.s.: “Da mu da(ju) lijepo ime, da ga lijepo (u duhu islama) odgoji(e),

da ga poduči pismenosti, plivanju i ratnim vještinama, da ga izdržava imovinom zarađenom na dozvoljen (halal) način, i da ga oženi, odno-sno, ako je kćerka uda kad dođe vrijeme za to.” U drugom hadisu se kaže: “Odgajajte svoju djecu u znaku tri svojstva: da vole vašeg Poslanika; da vole njegovu porodi-cu; da vole učiti Kur’an.” Na temelju hadisa, ime djetetu se daje sedmi dan nakon njegova rođenja. To treba biti neko lijepo ime s lijepim značenjem, a trebalo bi se kloniti onih imena s ružnim značenjem i imena koja prizivaju na zlo, imena s pogrdnim značenjima kojih će se djeca stidjeti. Ime ima svoj presu-dan značaj, ono označava određe-nu ličnost, kulturu, duhovnu tra-diciju. Poslanik, a.s., kaže: “Vi ćete na Sudnjem danu, biti prozivani po vašim imenima, i po imenima vaših očeva. Zato nadijevajte svojoj djeci lijepa imena.” U ovom našem vre-menu ima onih koji svojoj djeci daju nemuslimanska imena, po pjevači-ma, glumcima, fudbalerima i slično, kako bi slijedili modni trend. Čudno, koliko serije (sapunice) utječu na svijest nekih ljudi, pa odmah na-kon Esmeralde imamo toliko ma-lih djevojčica koje nose ime glavne glumice. Oni roditelji koji su svom djetetu dali ime po istoimenoj se-riji, nisu razmišljali o tome odakle i kakvo je porijeklo tog imena, no im je bilo važno da je ono u trendu. Također, sunećenje muške djece je praksa Allahovog Posalnika, a.s. Potom, obaveza svakog roditelja jeste da svoje dijete lijepo u duhu

Odgojeno dijeteAlmedina Tulić | ISLAMSKI EDEBI

34

islama odgoji. To je najvažniji i naj-veći aspekt odgovornosti roditelja, jer bez ovog odgoja dijete neće poznavati emanet, niti cilj, već će živjeti životinjskim životom, samo slijeđenjem svojih strasti. Djecu treba uključivati u društveni život, puštati ih da se druže sa starijima kako bi saznavali novo i stjecali dragocjena iskustva. Vjerovjesnik, a.s., je djeci nazivao selam kako bi ih time podstakao da i oni nazivaju taj lijepi islamski pozdrav i kako bi se ona na taj način osjećala rav-nopravnim u društvu starijih. Tre-bamo se truditi da kod naše djece razvijemo i njegujemo osjećaj za istinom, pravdom, povjerenjem, blagošću, dobročinstvom i drugim moralnim osobinama koje bi ih tre-bale krasiti. Djeci ne bi trebali ni u šali lagati, jer ih time privikavamo na tu negativnu osobinu. Islam je vjera koja ističe i afirmiše znanje i intelektualno sazrijevanje, pa otu-da roditelji moraju naći načina da svojoj djeci uliju želju za znanjem, istraživanjem i razmišljanjem. Ta-kođer, djeci se treba dopustiti i igra, jer se tako djeca dokazuju, jačaju i razvijaju. Igra će im omogućiti istovremeno i odmor i novu snagu i poticaj, a zabrana igranja i stalno opterećivanje samo učenjem, kako smatra imam Gazali, smanjuje oštroumnost i umanjuje volju za učenjem. Roditeljska je dužnost da pronađu način kako da kod svoje djece razvijaju i zdravstve-nu kulturu, kao što su pranje zuba, skraćivanje noktiju, podsticanje na ležanje na desnoj strani, upozora-vanje na opasnost od prejedanja i slično. Međutim, najveći angažman roditelja treba da bude usađivanje svojim najmlađima klicu imana i nepatvorenog vjerovanja. Dijete treba navikavati na namaz čim postane svjesno i počne razliko-

vati stvari. Svaki babo i majka koji žele da im dijete bude dobar vjernik mora ga od malih nogu privikavati na namaz, na post, na zekat, na na-maz u džematu, na džuma-namaz, bajram-namaz i na druge ibadete.

Metoda moje majkeDobro se sjećam svojih prvih

dana kada sam počela postiti. Tad sam osjećala da niko nije ponosniji na mene od mojih roditelja. Majka bi me budila na sehur, brižljivo pri-premivši onu hranu koju smo brat i ja voljeli najviše. Oko pola dana već bih počela savijati se po krevetu od gladi, ali sam ustrajavala. Međutim, nekad bi me i uspjeli nagovoriti da prekinem post, samo da utolim glad, rekavši mi da će mi “našiti” pa će biti kao da sam postila cijeli dan. Navečer pred spavanje majka bi, klanjavši jaciju namaz, nježnim glasom učila suru Ja’sin. Slušajući je iz noći u noć, kod nas se razvijala ljubav i želja da budemo kao ona, da postimo cijeli dan bez “našiva-nja” i da znamo učiti Kur’an. To je

bila metoda moje majke kako da u nas usadi klicu imana i ljubav pre-ma ibadetima, ali isto tako postoji još mnogo drugih načina pomoću kojih roditelji privikavaju svoju dje-cu na namaz, post i ostale ibadete. Roditelji su mi uvijek kazivali šta je dobro, a čega se trebam kloniti, a naročito je majka vodila računa o tom. Čak i danas kada gdje krenem, prati me ono njeno: “Pametno!” U jednoj riječi sadržano mnogo toga.

Zauzetost roditelja različitim poslovima van kuće, njihova ne-marnost prema odgojno-obazov-nim obavezama prema djeci slabi njihovu imansku snagu i moral. Jedan je pjesnik po imenu Ahmed Ševki rekao: “Nije siroče onaj kome roditelji umru, pa ga ostave siro-mašnog, već je siroče onaj ko ima majku koja je nemarna ili oca koji je zauzet.” Najskuplja cijena odgoja je ona da djecu umjesto porodice i rodbine odgajaju ulica i vrijeme. Pravi ambijent za odgoj djece je porodica, džemat, džamija. Djeci se prvo mora dati lijep odgoj pa tek onda od njih zahtijevati hairli ponašanje.

35

Ima dvije sedmice kako sam pao u iskušenje svoje djece, a to iskušenje je da kad god u kuću uđem, oni se kače za mene tražeći lutku, crnog roba s

crvenim fesom. Ja ne znam šta je ta figura niti gdje da je nabavim. Ništa ih od skupih igračaka i lijepih poklona ne zanima već insistiraju i dosađuju samo za tu figuru, tako da su mi omrazili boravak i ostanak u kući.

Žurio sam jedne prilike na posao i ugledao prodava-ča koji nosi te igračke vičući “jedna za krš” (krš – groš, novac u Egiptu), te sam se obradovao kao onaj izgu-bljenik u pustinji koji je pronašao tragove puta. Kupio sam dvije igračke i ponio ih držeći ih čvrsto kao da blago nosim, vraćajući se kući. Kada sam se približio kući, ugledah dvoje male djece kako sjede u hladu zida. Čim ugledaše igračke, oči su im zasjale, glave su blago pomjerili, ruke skriveno i iz straha podigli a pogledi su im ostali ukočeni kao kod zaljubljenih mladića koji su ugledali zanosnu i privlačnu djevojku.

Ustadoše i krenuše za mnom, ne skidajući pogleda s igračaka. Kada sam to ugledao, pomislio sam da im dam igračke, ali se pobojah ako se vratim i ne nađem prodavača, uskratit ću i odustati od želje svoje djece što mi moja duša ne dozvoljava, a ni ovo dvoje male djece ne mogu ostaviti. Zato sam ih pozvao i dao im dva krša te rekao: “Tamo je prodavač, stignite ga i ku-pite sebi dvije ovakve lutke. Jedna je jedan krš!”

Uzeli su dva krša, a ja znam da je kovanica (kovani krš) bogatstvo prodavaču, jer ga zaradi s teškom mu-kom, a djeci to nije ni ukras ni zabava ni radost. Ostali su i dalje buljiti u lutke kao da nisu vidjeli dva krša niti čuli šta sam im rekao, kao da ih je razum napustio pa ne shvaćaju šta im govorim. Pokušao sam da ih za-boravim te krenuo. Pratili su me i dalje. Osjećao sam blizinu njihovih pogleda za sobom i težinu na svojoj duši. Kući sam stigao, a slike djece su mi bile i dalje pred očima odvraćajući me od gledanja svoje djece kako se vesele i igraju.

Kada sam izašao, našao sam dvoje djece da su i dalje na ulici i da traže prodavača trčeći tamo-amo kao majka koja je dijete izgubila pa ne zna kojim putem da ide. Pozvao sam ih, odbacio strah od njih i upitao za njihova imena, a onda su krenuli sa mnom. Nismo dugo prešli kad ugledasmo prodavača ispred nas. Ku-pio sam im dvije lutke i ostavio im dva krša koja sam im već dao. Oko prodavača je bilo još djece. Rekao sam mu: “Daj svakom djetetu lutku.” Bilo ih je devet, pa sam mu platio devet krša.

Nebeska radostDa li ćete povjerovati ili ću vam se zakleti? Kada

sam pogledao dječija lica, na njima je sjala radost, a ta lica nisu spoznala radost nikada; na licima su se ukazali znakovi zahvalnog i zadovoljnog djetinjstva, a prije je na njima bilo boli i gorkog prezira; na njima je zablistalo božansko svjetlo koje se ukazalo nakon prljavština i neugodnosti.

Kada sam vidio da oči majki, koje su stajale, suze i jezici ljudi mole, osjetio sam u svome srcu radost kojoj nije ravna radost gladnoga za raskošnom kraljevskom trpezom, niti je ravna oboljelom zaljubljeniku prilikom susreta s voljenom osobom nakon dugog vremena. Ne, tako mi Gospodara, pa to su zemaljske radosti, ali ova, ova radost je nebeska. Hiljadama ljudi živi i umre a ne osjeti je. Osjetio sam u sebi kao da sam porastao, da sam postao jači i moćniji, da sam ostvario svoje želje i da se naslađujem vječnošću. Mi zaista puno troši-mo, kupujemo mala zadovoljstva, a ovo zadovoljstvo svakom je nadohvat i ostvarljivo. Ja sam ga dobio za devet krša, a šta je devet kirša za mene?

To je kao ništa; nešto čije me postojanje neće obo-gatiti, niti će me osiromašiti njegovo neposjedova-nje. Pa, da li bi voljeli da kupite ovakvo zadovoljstvo? Da li bi voljeli saznati šta je to slast duše i šta je to

Devet krša

Ali Tantavi | SUVER VE HAVATIR

36

odmornost i širina srca? Da li želite osjetiti blagodat dženneta na dunjaluku? Ne mislite da slažem govor niti da redam izraze, ja vam zaista navodim činjenice, pa ako želite da ih spoznate, potražite oko sebe ta zabranjena djetinjstva i te napaćene duše a zatim ih obdarite dobročinstvom.

Veličina dobročinstva nije u velikom bogatstvu. No-vac koristi siromašnom, ali ne skida s njegovog srca okrutnost i nevolju života, niti sklanja mržnju s boga-

tih i srca im puni ljubavlju. Ono što čini da se sve ovo ispuni jeste dobrota i osjećajnost; da siromah osjeća da je poput tebe i da mu se vrati njegova plemenitost i čast. Možda je iskren pozdrav kojim pozdraviš prosjaka draži mu od dirhema, a dirhem koji daš siromahu i ru-kuješ se s njim ostavlja više traga na njega od dinara koji mu pružiš oholo i nadmeno.

(Nastavlja se…) S arapskog preveo: Elvedin Muminović

37

Količina sadakeMulejh ibn Veki’ priča: “Pričao mi je otac da se Ebu

Hanife zarekao da se neće zakleti, tokom svog izlaga-nja, a da neće podijeliti dirhem (srebreni novac) kao sa-daku. Jednom se zakleo i dao je u sadaku dirhem. Onda se zarekao da neće upotrijebiti zakletvu u svom izla-ganju a da poslije toga neće podijeliti četvrtinu dinara (zlatni novac) kao sadaku. Desilo se da se zakleo, pa je podijelio sadaku četvrtinu dinara. Onda se zarekao da se neće zakleti a da neće podijeliti čitav dinar sadake, pa kada bi se zakleo, potvrđujući istinitost svojih riječi, podijelio bi dinar sadake. Običaj mu je bio da onoliko koliko potroši na izdržavanje svoje porodice i ukućana, isto toliko podijeli kao sadaku.”

Zmija u kriluŠekik ibn Ibrahim Belhi je rekao: “Bili smo jednom

kod Ebu Hanife u prepunoj džamiji. Pojavila se zmija koja je visila s plafona džamije i ljudi su povikali: ‘Zmija! Zmija!’, i razbježali su se. I ja sam bio od onih koji su pobjegli. Ebu Hanife se nije ni pomakao sa svog mjesta, niti je promijenio boju lica. Zmija mu je pala u krilo a on ju je odgurnuo, ne mičući se sa svog mjesta. Tada sam spoznao da je Ebu Hanife neko ko ima čvrsto ubjeđenje (jekin).”

Imaš li još nešto dodati?Isam ibn Jusuf je pričao: “Došao sam na predavanje

koje je držao Ebu Hanife i sjeo. Onda je došao neki čovjek i ostao stajati iza leđa slušalaca. Počeo je pso-vati i vrijeđati Ebu Hanifu, ali Ebu Hanife nije prekidao

svoje izlaganje niti je pridavao pažnju tom čovjeku i onom što govori. Niko od prisutnih nije ništa odgo-varao tom čovjeku sve dok Ebu Hanife nije završio sa svojim izlaganjem. Kada je Ebu Hanife završio s izlaganjem, ustao je i krenuo svojoj kući. Pošao sam za njim. Taj čovjek je došao do avlijskog zida i kroz jednu rupu počeo grditi i psovati Ebu Hanifu, ali niko od ukućana nije mu odvraćao. Ja sam sjedio na ćepeneku. Onda je taj čovjek udario glavom u dovratak i povikao: ‘Zar me smatrate psom?’ Čuo sam tihi glas koji mu je odgovorio: ‘Da, smatramo te psom i zato nećemo da ti odvratimo.’ U drugoj predaji koju bilježi imam Ebu Bekr Zerendžeri stoji dodatak: Pa kada je Ebu Hanife došao do kapije svoje avlije, zastao je i okrenuo se tom čovjeku pa rekao: ‘Ovo je moja kuća i hoću da uđem u svoju avliju. Ako imaš još nešto dodati, uradi to sada i završi sa svojim kako ti nešto ne bi ostalo.’ Čovjek se postidio i rekao: ‘Halali mi.’ Ebu Hanife mu je halalio.”

Ebu Hanifi na majkaHadžer ibn Abdildžebbar Hadremi priča: “Imali smo

jednog kadiju u našoj džamiji koji se zvao Zur’a i po kojem je bila poznata ta džamija, mada sve zvala Ha-dremijska. Ebu Hanifina mati je tražila odgovor na neko pitanje i Ebu Hanife joj je dao odgovor, ali ona nije bila zadovoljna, nego je rekla: ‘Prihvatam samo ono što kaže Zur’a.’ Ebu Hanife ju je odveo do Zur’ata i rekao: ‘Ovo je moja mati i traži da joj odgovoriš na to i to pitanje.’ On je rekao: ‘Ti si bolje upućen u to od mene i znaniji si pa joj ti reci.’ Ebu Hanife je rekao: ‘Ja sam joj rekao to i to.’ Zur’a je njoj odgovorio ono što je rekao Ebu Hanife i ona je bila zadovoljna tim odgovorom i otišla je kući.”

38

Ebu Hanife

Imam Muveffak ibn Ahmed el-Mekki | MENAKIB EBI HANIFE

Dova za roditelje, učitelje i učenike

Ibrahim ibn Semma’a, štićenik Beni Dabbeta, pri-čao je: “Čuo sam Ebu Hanifu da kaže: ‘Nisam klanjao nijednog namaza, otkako je umro Ebu Hammad, a da nisam zatražio da mu Allah oprosti, zajedno s traže-njem oprosta za svoje roditelje. Molim oprosta za sve one od kojih sam učio znanje i za sve one koje sam podučio nečemu.’”

Koliko je među vama razlike

Ebu Sa‘d Sagani priča: “Odlazio sam Ebu Hanifi na predavanja u Kufi i od njega učio, ali sam odlazio i kod poznavalaca hadisa i kod njih učio o hadisu, uz prethodno savjetovanje s Ebu Hanifom o tome da li da im idem ili ne. Ako bi mi on dozvolio da idem kod nekoga da učim, odlazio sam; a ako ne bi, ne bih ni išao. Jednom sam prolazio putem i vidio nekog starca kako drži predavanje u džamiji. Pitao sam ko je on, pa su mi rekli da je to Šerik ibn Abdillah. Otišli smo Ebu Hanifi i pitao sam ga o tom čovjeku. On je rekao: ‘Taj čovjek zna mnogo hadisa i pouzdan je. Slušaj ga i uči od njega, ali nemoj zapisivati hadise koje prenosi od Džabira Džu‘fija.’ Ja sam počeo odlaziti tom čovjeku na predavanja i slušati ga. Jednom je neko spomenuo Ebu Hanifu pred njim i on se izrazio pogrdno o njemu. Ja sam rekao: ‘Subhanellah, koliko je samo razlike između tebe i Ebu Hanife!’ On je pitao: ‘A što to?’Rekao sam: ‘Pitao sam ga o tome da dolazim kod tebe i da učim od tebe i on te opisao kao dobrog poznavaoca hadisa i o tebi lijepo pričao. Preporučio mi je da te slušam i učim od tebe i, da mi te nije preporučio, nikada ti ne bih došao. A sada tebe slušam kako ga vrijeđaš. Koliko je samo razlike između tebe i njega.’ On je zašutio i ništa nije odvratio. Pomislio sam: ‘Vjerovatno se pokajao i neće takvo što ponoviti.’ Međutim, nakon nekoliko dana je spomenut Ebu Hanife i on je rekao isto što i prvi put. Ja sam odustao od njegovih predavanja i rekao sam: ‘Ovaj starac nije iskrenog jezika.’”

U tome vam je vjeraHišam prenosi od Hasana el-Basrija da je rekao:

“Dobro gledajte od koga uzimate hadis, jer u tome vam je vjera. Abdullah ibn Mubarek je rekao: ‘Ako se hadis

može primiti samo od pouzdanog, onda je određeni stav još preči da se uzima samo od pouzdanog. Ako ti neko pouzdan (sika) prenosi nešto od Ebu Hanife, prihvati to.’” Dalje priča Hišam: “Čuo sam Ebu Ismeta Sa‘da ibn Mu‘aza da, kada je čuo da muhaddisi govore kako je Abdullah ibn Mubarek učeniji od Ebu Hanife, kaže: ‘Ljudi koji su uzeli Abdullaha ibn Mubareka kao uzora, a nisu zadovoljni da im bude uzorom neko za koga se Abdullah izjasnio da je uzor, slični su šiijama koji su uzeli Alija ibn Ebi Taliba, r.a., za imama a ne žele da prihvate one koje je sam Alija uzeo svojim imami-ma’, misleći na Ebu Bekra i Omera r.a.”

Kakvo znanje spašavaZufer ibn Huzejl priča: “Čuo sam Ebu Hanifu da kaže:

‘Koga njegovo znanje ne odvraća od Allahovih zabrana i ne čuva ga od činjenja grijeha, taj je propao.’”

39

Kraljević MarkoSrbski kralj Vukašin je 772. godine (1370/71) u ratu

protiv vojske sultana Murat-hana Prvog u blizini rijeke Tenari do kraja bio poražen. Njegova cjelokupna vojska ili je pobijena ili se potopila u navedenoj rijeci a nje-gova braća, Uglješa i Gojko, su poginuli. Dok je bježao iz borbe, spomenutog Vukašina ubio je jedan njegov sluga po imenu Arsijević, a sin mu Marko sklonio se kod Visoke porte. Otišao je sa carskom vojskom u rat protiv Vlaške, i u borbi koja se zbila kod Krajove je poginuo. To je Kraljević Marko, koji je pod tim imenom poznat među kršćanima. Bio je veliki pijanica. (Prva knjiga, 24)

Boj na KosovuSrbski kralj Lazar napravio je jedan opći sporazum

sa kraljevima: Mađarske, Poljske, Češke, Bosne, Hrvat-ske, Arnautluka i ostalim kršćanskim velikašima, pa je to dovelo do bitke na Kosovu polju.

Tako je navedeni car Lazar sakupio veliku krstašku vojsku i poslao je protiv Osmanskog carstva. Sultan Murat se, sa ono vojske koliko je imao, sukobio sa ne-vjernicima na Kosovu polju, pa je nakon teške borbe neprijatelje pobijedio. U ovom boju poginuo je navedeni car Lazar. Glavnina islamske vojske otišla je da progoni neprijatelje. Uzvišeni sultan bio je toliko obradovan da je i sam izašao na bojište, pa je posmatrao i obilazio popadale leševe. Međutim, među tim leševima bio je ranjeni ugledni nevjernik, zet spomenutog Lazara i badžanak Jidlirim Bajazid-hana, Miloš Obilić. (Na-vedeni kralj Lazar imao je pet rođenih kćeri. Njegova kći Mara bila je udata za Vuka Brankovića, Jelena za vladara Hercegovine Sandalja, Despa za bugarskog kralja Šišmana, Vukasova za Miloša Obilića i Mileva za prijestolonasljednika sultana Murata, Jildirim Bajazi-da.) Kad je sultan na njega nabasao, on se pridigao, pa pod izgovorom da mu se pokorava i da mu poljubi ruku, krenuo je prema sultanu. Iako su čauši pokušali da ga u tome spriječe, dato mu je odobrenje, pa se on približio sultanu i jednim zatrovanim malim nožem, koji je skri-vao u rukama, udario sultana u trbuh i on je poginuo. Ubicu su na tom mjestu dokrajčili. Ova bitka bila je u ponedjeljak, 15. ša‘bana 791.godine (15. VI 1389/90) i ubraja se među prve velike bojeve Osmanske carevine. Tom bitkom uništeno je srpsko kraljevstvo, pa su tako skrhani njihovi ponos i slava, i to je za njih velika ne-sreća i sramota. Kada god to spomenu, o tom govore s gorčinom, jer su u toj bitci izginuli srpski kralj Lazar, njegov tast Jug Bogdan i deveterica njegovih šura, pa Relja, ban Novog Pazara, pa Strahinja, ban Banske, pa Miloš Obilić, zet navedenog Lazara, pa Ivan Kosančić, pa Milan, vojvoda od Toplica, pa Stevan Musić, sve sami uglednici, i svi su pali, a većina je ostale vojske izginula. Od onih koji su preostali iza sablje nijedan nije bio sposoban da bude vojvoda. (Prva knjiga, 28)

Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit | TARIH-I BOSNA

Muvekkitove zanimljivosti

40

Porez na sitnu stokuSve do ove godine u Bosanskom ejaletu nije bio

uveden porez na sitnu stoku. Ove godine je izdat carski ferman od 9. ramazana 1208. godine (8. IV 1794) da se obavi prebrojavanje svih ovaca i koza, izuzev janjadi, pa da se naplati u korist države (resmi miri) za svako grlo po jednu paru. Tako glasi izdati visoki carski ferman. U to vrijeme je cijena jednog brava bila šezdeset do sedamdeset para.

Jajački šehidiPriča se ovako: “Prije pada Jajačke pokrajine u islam-

ske ruke, tamošnji vladar vodio je borbu sa islamskom vojskom i on je pobijedio. Navedeni vladar zarobio je oko 300 anadolskih spahija i zatvorio ih u tvrđavu.

Do toga vremena rijeka Pliva se sa višeg mjesta ulijevala u rijeku Vrbas. Zbog toga je taj vladar nare-dio da se ušće spusti na niže i na tome je uposlio, uz platu, žiteljstvo i navedene zarobljenike. Na prevaru, postepeno je žiteljima smanjivao dnevnice, a poveća-vao ih zarobljenicima, pa su svi žitelji napustili posao, a zarobljenici su stalno radili. Kako je brana na rijeci iznenada pukla, svi zarobljenici su se podavili. Iz po-štovanja prema jadnim zarobljenicima, koji su na takav način postali šehidi, do danas se nije čulo da se živo biće utopilo na tom mjestu.” (Prva knjiga, 38)

Popis vojnika u Bosni iz 1791. godine

Prema defterima koji se čuvaju u glavnoj carskoj defterhani ustanovljeno je da u Bosanskom vilajetu, u Sarajevu i sandžacima: Klisu, Zvorniku, Hercegovini i Bihaću, danas ima zaduženih za čuvanje osamnaest hiljada pet stotina dvadeset i dva nefera-pješaka i sedam hiljada četiri stotine šezdeset i četiri nefera-ko-njanika, što ukupno čini dvadeset i šest hiljada pedeset i šest mjesnih nefera, pješaka i konjanika, koliko ih je uvedeno u defter. Prema odredbama starog kanuna treba se pripremiti i popisati dvije hiljade i šest stotina i pet nefera-pješaka, što predstavlja jednu desetinu od ukupnog broja popisanih nefera, pa ako se sa Rusima ne mogne zaključiti mirovni ugovor, i ako zatreba da se ratuje, da se spomenuta vojska nađe u carskoj ordiji početkom marta. O tome je izdat visoki carski fer-man početkom rebiu’l-evvela 1206. godine (29. X–7. XI 1791), a u Bosnu je prispio 4. rebiu’l-ahira 1206. godine (I. XII 1791). (Druga knjiga, 711)

Poplave u SarajevuU to vrijeme Ramića potok, koji teče kroz Sarajevo,

jako je nabujao, mnoge zgrade porušio i oštetio i odnio mnogo robe iz čaršijskih dućana.

Tih vremena i rijeka Miljacka bila je jako nabujala i iz temelja je oborila i odnijela Carevu ćupriju, pa je bilo veoma teško preći rijeku na tome mjestu. Sarajevski dobrotvor, bogati trgovac hadži Mustafa-aga Bešlija je u mjesecu ša‘banu 1206. godine (mart 1792) nanovo podigao masivnu ćupriju s lukovima, koja se i danas nalazi u dobrom stanju. (Druga knjiga, 712)

Odabrao i uredio: dr.hfz.Džemail Ibranović

41

Konačno, Istanbul je osvojen. Nakon što su ja-njičari otvorili još nekoliko kapija na kopne-nom dijelu bedema, ubrzo je lepršalo bezbroj

osmanskih zastava. Među njima se posebno isticala ona sultanova. Kršćanski vojnici su pružali sporadični otpor, ali su bivali brzo savladani. Njihova linija koman-dovanja je potpuno pukla. Sada su bili samo neorgani-zovana masa koja je bezglavo jurcala po bojištu tražeći spasa. Manje grupe su se ipak uspjele organizovati, ali su ih nadiruće Osmanlije naprosto gazili. Vidjeli su bezbroj osmanlijskih zastava na visokim bedemima i shvatili da je bitka izgubljena. “Grad je izgubljen, grad je izgubljen!”, prenosilo se iz kvarta u kvart. Cijeli grad je zahvatila strašna panika. Svaki otpor je potpuno skršen. Šta činiti, kuda pobjeći?

Đenovljani i Mlečani su pohrlili prema kapijama duž bedema uz Zlatni rog. Nastojali su se dočepati brodo-va i što prije pobjeći od strašne more. Mnogi gradski plemići sa svojim porodicama su im se pridružili. Bijeg iz ovog dijela grada je bio moguć jedino kroz kapiju na koju je izašao Đustinijani sa svojim ljudima. Na kapiji je zavladala takva gužva da su kršćani gazili jedni druge u nastojanju da se dočepaju obale mora. Mnogi od njih su skončali pod nogama svoje braće. Iako su ih mogli presretati, Osmanlije ih nisu sprečavali u bijegu. Jedno od osnovnih ratnih pravila je to da neprijatelju uvijek treba ostaviti mogućnost bijega, posebno kad su u pitanju opsadne operacije. Naravno, ovo pravilo važi u slučaju kad cilj nâpada nije potpuno uništenje žive sile. Cilj opsjedanja Istanbula je bio zauzimanje grada, a ne uništavanje neprijatelja. Otpor je prestao i svaka akcija prema neprijatelju koji bježi je nepotrebno izlaganje riziku. Osim toga, pritiješnjen u bezizlaznu situaciju, neprijatelj će se boriti snagom očajnika.

Osmanlijska flota je sada nesmetano doplovila do pristaništa ispod bedema i iskrcavala mornare. Otvo-reno je nekoliko kapija s te strane, pa su bedemi duž Zlatnog roga ubrzo bili u rukama Osmanlija. Flota iz

Mramornog mora je primila signal o pobjedi i odmah zaplovila prema bedemima s te strane grada. Uvi-djevši besmislenost dalje borbe, kršćani koji su bili na tim položajima su se predali. Međutim, princ Orhan i nekolicina Turaka s njim i dalje su pružali otpor. Ubrzo su i oni natjerani u bijeg.

ProročanstvoKonstantin je shvatio da je grad izgubljen. Poskidao

je sve carske oznake sa sebe kako ne bi bio prepoznat. Svi bizantijski historičari, bez izuzetka, pisali su o nje-govoj herojskoj i mučeničkoj smrti. Ovi opisi popri-maju suviše epske razmjere da bi se u njih vjerovalo. Konačno, šta se može očekivati od gubitnika? Kad su već izgubili grad, plasirat će legendu o herojskoj smrti svog cara. Ipak, bio je to njihov posljednji car. Iako ne navode nijednog kršćanskog očevica, mora biti zabi-lježeno da je poginuo na “najviteškiji” mogući način. Osmanlijski hroničar i očevidac zauzimanja Istanbula Tursun-beg navodi da je Konstantin pokušao pobjeći prema Zlatnom rogu i ukrcati se na jednu od lađa koje su značile sigurnost. Na putu do bedema, presreli su ga osmanlijski mornari i ubili. Šta je prava istina, ostat će tajna. Uglavnom, i bizantijski i osmanlijski historičari su saglasni da je posljednji bizantijski imperator Kon-stantin Dragaš iz dinastije Paleologa pao pod sabljom osmanlijskog vojnika.

Grci su bježali prema centru grada, gdje Osmanlije još uvijek nisu prodrle. Mnogi od njih još uvijek nisu izgubili svaku nadu. Prema jednom proročanstvu, grad će pasti u ruke Osmanlija koji će doprijeti sve do Konstantinovog stuba, a prema nekim verzijama do Teodosijevog foruma. Tada će s neba sići svetac sa sabljom koju će predati jednom običnom i sasvim skromnom čovjeku i reći mu: “Uzmi ovu sablju i spasi narod Božiji.” Osmanlije će se tada dati u bijeg, a kršća-ni će ih proganjati i ubijati sve do Perzije. Vrlo precizno

Od sada – ISTANBUL

Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO

42

proročanstvo. Sujevjerni kakvi su bili, a i nemajući više nikakve nade, stanovnici su pohrlili prema crkvi Svete Sofije u čijoj blizini je bio Konstantinov stub. Vojnici, žene s djecom u naručju, starci, monasi i monahinje, svi su žurili ka crkvi. Uperili su poglede ka nebu, izgo-varali molitve, izražavali kajanje za grijehe i zazivali sveca sa sabljom. Na njihovo razočarenje, svetac nije došao. Umjesto očekivanog sveca, došli su Osmanlije. Doduše, nosili su sablje kao i očekivani svetac, ali ih nisu namjeravali predati nikakvom skromnom Grku. Još manje su namjeravali bježati bilo kuda, a poseb-no ne prema Perziji. Oni su zauzeli grad na juriš. Tri puta su nudili mirnu predaju i garantovali sigurnost svim stanovnicima. Nakon skoro dvomjesečne bor-be, nadljudskih napora i prolijevanja krvi, stigli su na cilj. Pobjednik će sada uzeti zasluženi plijen. Bio je to stoljetni običaj i legitimno pravo pobjednika. U ovom slučaju, plijen su bili svi stanovnici Istanbula i njihova pokretna imovina.

Uspostavljanje kontroleDa bi zaštitio grad od potpune devastacije koju bi

neregularne trupe sigurno počinile, sultan Fatih je u rezervi držao odred dobro obučenih, disciplinovanih i odanih čauša. Regularne osmanlijske trupe su napre-dovale prema crkvi Svete Sofije prema svim pravilima zauzimanja grada. Osmanlije su bili vrlo vični tome. Zauziman je kvart po kvart. Kontrola nad gradom je preuzimana sistematično i postepeno. Nakon što bi određeni kvart bio stavljen pod kontrolu, bivao je obez-bijeđen jedinicom koja bi patrolirala po njemu. Nakon toga, trupe bi nastavile dalje. Kada su konačno stigli do crkve Svete Sofije, osmanlijski vojnici su je zatekli

prepunu civila i vojnika. Dok su jedni zapomagali i bili van sebe od straha, drugi su se usrdno molili za spas. Teška metalna vrata crkve su bila zaključana. Pošto Bizantijci ni po koju cijenu nisu htjeli otvoriti vrata, Osmanlije su ih razbili i naredili narodu da napusti crkvu koja je sada bila vlasništvo osmanlijske države.

Svi ovi napori su bili s ciljem sprečavanja nasilja, bespotrebnog krvoprolića i pljačke. Legitimno uzima-nje plijena i bezobzirna pljačka nisu isto. Zadatak re-gularnih trupa je bio preuzimanje kontrole nad gradom, eliminisanje eventualnog otpora, zaštita zgrada od rušenja i sprečavanje svakog oblika nedoličnog po-našanja. Neregularne trupe, prvenstveno bašibozuci, okrenuli su se zarobljavanju stanovništva, pretresu kuća u potrazi za dragocjenostima i općenitom isko-rištavanju prilike za pribavljanjem materijalne koristi. Bizantijski hroničari su zabilježili da se, nakon osvaja-nja grada, dogodio strašan pokolj, bezobzirna pljačka, silovanja i pijančenja. Osmanlijski historičari jedva bi-lježe poneki nedostojan čin pojedinaca, dok svaki oblik općeg divljanja potpuno isključuju. Analizirajući sve navode Bizantijaca, nismo skloni povjerovati u njihovu interpretaciju događaja. Bezobzirna ubistva su isklju-čena zbog toga što islam strogo zabranjuje ubijanje nejači, a dozvoljava zarobljavanje. Pored toga, mnogo je korisnije zarobljavati građane i kasnije uzimati ot-kup za njih, nego ih ubijati. Prema nekim navodima, zarobljeno je oko pedeset hiljada stanovnika grada. Osim toga, osmanlijsku vojsku su neprestano pratili mnogobrojni šejhovi i drugi pobožnjaci. Ovi ljudi su bili neprikosnoveni autoriteti. Nije bilo takvog prostaka među Osmanlijama koji bi se usudio činiti nedolična djela u prisustvu šejhova i ostale uleme.

43

Imam Gazali, Ibn Belban i drugi spominju jedan slučaj u vezi s halifom Ebu Džaferom el-

Mensurom. Naime, on je prilikom obavljanja hadža boravio u svojoj rezidenciji, a u zoru bi išao na ta-vaf oko Kabe. Jednog jutra, tava-feći Kabu, čuo je glas čovjeka koji upućuje dovu uzvišenom Allahu sljedećim riječima: “Allahu moj! Tebi se žalim i jadam i kod Tebe za-štitu i pomoć tražim od pojavljiva-nja smutnje, nereda i nepravde na Zemlji i onoga koji se zbog pohlepe ispriječi između istine i njenih po-bornika.” Pošto ču te riječi koje mu se duboko urezaše u njegov razum, halifa se žurnim korakom vrati do svoje rezidencije. Odmah reče jed-nom od svojih vezira koji je vodio brigu o sigurnosti šta je u tavafu čuo i naredi da mu smjesta nađe i dovede tog čovjeka. Ovaj odmah izađe i nađe tog čovjeka na Jemen-skom ćošku Kabe te mu reče: “Zove te Zapovjednik pravovjernih, odmah da si došao kod njega!” Čovjek pođe i kada uđe i stade pred halifu, ovaj mu reče: “Šta ja ono čujem maločas. Žališ se Allahu od pojave smutnje, nereda i nepravde na zemlji, te po-hlepe onoga koji se ispriječio izme-đu istine i njenih pobornika. Tako mi Allaha, prepao si me tim riječima i one me razbolješe.”

“Zapovjedniče pravovjernih!”, reče čovjek, “Uistinu, onaj kojeg je pohlepa obuzela pa se tako ispriječio između istine i onih koji istinu govore i promiču, te je time

zemlju Božiju ispunio neprav-dom, smutnjom i neredom, jesi ti Zapovjedniče!” Halifa reče: “Šta, teško tebi, kako će mene pohlepa obuzeti kad je zlato i srebro pred mojim vratima, a vlast i bogatstvo kompletne zemlje u mojim ru-kama!” Čovjek mu reče: “Slavljen neka je Allah uzvišeni! Vladaru pravovjernih, zar ne vidiš, nikoga pohlepa nije više obuzela do tebe. Allah ti je povjerio brigu o vjernici-ma i njihovim imetcima, a ti si to iznevjerio, gomilajući blaga upravo od njihovih bogatstava i imetaka. Zatim si između sebe i svojih po-danika ispriječio pregrade, tvrđe od kamena, koje se zovu tvojim vezirima. Naoružao si ih i naredio im da ti ulaze samo određeni koji su privilegovani te da do tebe pu-štaju samo pojedine koje si izabrao samo za sebe. Nisi im naredio da pomažu one koje je nevolja snašla, koji su ojađeni i obespravljeni. Nisi im naredio da obuju bose i nahrane gladne, niti da ikoga, od onih koji imaju potpuno pravo na državnu blagajnu, zbrinu i pomognu. Kad su te propuste uvidjeli i oni koje si ti ovlastio spoznali da vode bri-gu o tvojim podanicima, kad su to uvidjeli tvoji veziri, ti privilegovani, kako skupljaš tuđe imetke puneći njime državne hazne, a od toga ni-šta ne dijeliš, niti o tome razmišljaš, rekoše: ‘Ovaj je i Allaha i Njegova Poslanika iznevjerio, pa zašto onda ne bismo i mi njega.’ Tako su se do-govorili i nastoje da ništa od onoga

što svijet traži i zahtjeva ne stigne do tebe, osim onoga što oni hoće da dođe do tebe. Na taj način oni su postali ortaci u tvojoj vlasti, a da ti ništa od toga ne primjećuješ. Pa kada potlačeni dođe pred tvoja vrata tražeći svoje pravo, ispriječi mu se onaj koga si ti ovlastio, pre-gledajući i odugovlačeći njegove zahtjeve, u isto vrijeme ne mareći za njegove potrebe. Ako sazna da je neko iz tvoje svite odabranih nanio nepravdu potlačenom, vješto to sa-kriva, a ako se pak ti pojaviš u tom momentu, onda na njih viču i tuku ih kako bi postali primjer drugima i kako bi ih time potpuno udaljili od tvojih vrata. Ti sve to vidiš i gledaš ali ne razmišljaš niti šta poduzimaš da zaštitiš svoje podanike, dok su halife prije tebe odmah rješavali takve slučajeve.

I još nešto da ti kažem, Zapo-vjedniče pravovjernih, kada sam putovao u Kinu, zadesio sam se u jednom mjestu u kome bijaše njihov vladar koji izgubi sluh, pa se rastuži i ojadi i bolno rasplaka. Njegovi veziri odmah mu priletje-še u pomoć i upitaše ga: ‘Šta te to rasplaka, čestiti care, ne dao Bog da te više išta rasplače.’ On reče: ‘Tako mi Boga, ne plačem zbog jada koji me snašao već plačem zbog potlačenog nevoljnika koji će dozi-vati i plakati pred mojim vratima, a ja mu glasa više neću moći čuti.’ Potom reče: ‘Ako sam ostao bez sluha, nisam ostao bez vida. Na-ređujem vam da krenete kroz moje

Ebu Džafer el-Mensur i hazreti Hidr

Kamaluddin Muhammad ed-Damiri | HAJATU’L-HAJEVANI’L-KUBRA

44

carstvo da dozivate i obavijestite narod moj, ko god ima neku potre-bu neka obuče crvenu odjeću. Od danas niko osim nevoljnika ne smi-je nositi crvenu odjeću. Neka je od danas nose samo nevoljnici kako bi ih, kad hodam, mogao vidjeti i udo-voljiti njihovim potrebama.’ Tako bi pred kraj dana ovaj car uzjahao slona i šetao svojim carstvom ne bi li nekoga sreo u crvenoj odjeći, da ga pomogne.

Pogledaj sada, Zapovjedniče pravovjernih, kako jedan car, iako nevjernik, svojom pravdom i do-brotom ispunjava svoje carstvo. Ovaj car je nevjernik, ali je svojom dobrotom prevagnuo škrtost po-mažući svoj nevjernički narod. Pa kako je moguće da kod tebe ne pro-rade milost, pravda i dobrota i nad-vladaju tu škrtost koja te ispunila spram naroda tvoga vjerničkoga a i sam si vjernik u Allaha, dž.š. Uz to si još i loza hazreti Pejgambera. Imetak, bogatstvo i blago gomila-ju se i skupljaju u tri slučaja: zbog djece-potomstva, zbog straha od bijede i siromaštva te zbog činjenja dobrih djela. Ako kažeš da bogat-stvo gomilaš zbog potomstva, do-bro pogledaj kako su skončali takvi i njihova potomstva i koliko im je po-moglo njihovo bogatstvo, pa iz toga pouku uzmi. Mnogi od njih umrli su bez ijednog dinara i dirhema, jadni i poniženi, bez igdje ičega.

Pogledaj novorođenče koje maj-ka na ovaj svijet donese, rađa se bez imetka i tada mu sva blaga ovog svijeta nisu od koristi već ruka koja ga hrani, njeguje i odgaja, od-nosno nad njim je Božija Ruka mi-losti. Uzvišeni o njemu brigu vodi, zato znaj da nisi ti taj koji daje i da-riva nego je to uzvišeni Allah, Onaj Koji daje, poklanja i dariva.

Ako kažeš da imetak gomilaš iz straha od nesreće, neimaštine i siromaštva koji te mogu zadesiti,

pogledaj onda u primjere vladara i generacija prije tebe, koje ti Allah pokazuje i otkriva. Ništa im nisu pomogla njihova blaga, bogatstva, vojna moć i sila onoga časa kada je Allah, dž.š., učinio ono što je htio. Ako bi rekao, da bogatstvo skupljaš zbog nekog drugog, samo tebi zna-nog cilja koji je iznad svega toga, onda znaj da nema drugog cilja osim pomenutog – da ga skupljaš kako bi njime činio dobra djela na Božijem putu. Tako mi Boga, iznad ovoga nema većeg stepena.”

Na ove riječi halifa Džafer el-Mensur tužno i gorko zaplaka, govoreći: “Šta ću sada?! Ulema i učenjaci su se udaljili od mene, pobožni mi se uopće ne primiču, dobri i iskreni me ne posjećuju!” Ovaj mu reče: “Zapovjedniče pra-vovjernih, otvori širom svoja vrata i olakšaj prolaz do sebe. Smijeni one koji su se na tvojim vratima ispriječili i pomozi potlačenim, rje-šavajući njihove molbe, žalbe, za-htjeve i potrebe. Uzmi od imetka ono što je halal i provjereno, pa ga počni dijeliti odmjereno, s pravdom i iskrenošću. A ja sam siguran da će se oni koji se udaljiše od tebe, ponovo vratiti i doći do tebe. Tada halifa reče: “Učinit ćemo tako, ako Bog da.” Tada se začu ezan i hali-fa ustade da obavi namaz. Kad je namaz obavio, okrenu se i vidje da nema onog čovjeka. Odmah naredi svome čuvaru da ga ponovo potra-ži i dovede. Ovaj ga nađe na istom Kabenskom ćošku, Jemenskom uglu Kabe, i reče mu: “Zapovjed-nik pravovjernih te poziva!” Čovjek reče: “E, to se više neće desiti.” “Čak i ako ti glavu odrubim!, reče čuvar. “Pa i glavu da mi odrubiš, ali to sva-kako ne možeš učiniti, već evo uzmi ovaj papir”, kojeg izvadi iz torbe, pa mu reče: “Idi i odnesi ga halifi, na njemu je ispisana dova izbavljenja. Ko je ujutro prouči pa istog dana

umre, preselio je kao šehid; a ko je navečer prouči pa iste noći umre, preselio je kao šehid. Spomeni mu ovu njenu vrijednost i odnesi mu je. Kad čuvar stade pred halifu s harti-jom u ruci, halifa pod dojmom sve-ga što mu je iznenadni gost kazao i ispričao, vrisnu: “Teško tebi, kakav je to zapis? Zar ste mi i sihire počeli praviti?!” Čuvar reče: “Ne, tako mi Boga, Zapovjedniče pravovjernih”, a onda mu sve ispriča. Halifa po-tom naredi, da se ta dova prepiše i nagradi čuvara s hiljadu dirhema.

Dova glasi ovako: Bismillahi-r-rahmani-r-rahim. Allahumme kema letafte fi azametike ve ku-dretike dune-l-lutafa’, ve alevte bi azmetike ‘ale-l-uzama’, ve alim-te ma tahte erdike ke ilmike ma fevka aršike, fe kanet vasavisu’s-suduri ke’l-alanijjetu indeke, ve alanijjetu’l-kavli ke’s-sirru fi ilmike. Fenkade kullu šej’in li azametike, ve hada’a kullu zi sultanin li sultanike, ve sare emru’d-dunja ve’l-ahireti kulluhi bijedike. Idž’al li min kulli gammin ve hemmin asbahtu ev emsejtu fihi feredžen ve mahredža. Allahumme inne afveke an zunubi ve tedžavuzuke an hatieti ve se-truke an kabihi ameli atme’ani en es’eleke ma la estevdžibuhu minke, mimma kasartu fihi fe sirtu ed’uke aminen, ve es’eluke muste’nisen, fe inneke’l-muhsinu ilejje ve ene’l-musi’u ila nefsi fima bejni ve bej-nike tetevedded ilejje bi’n-ni’am ve etebeggadu ilejke bi’l-me’asi. Fe lem edžid kerimen ea’taf minke ala abdin leimin misli velakini’s-sikatu bike hameletni ale’l-džur’eti alej-ke. Fe džuddillahumme bi fadlike ve ihsanike alejje. Inneke ente’r-reufu’r-rahimu.

Prenosi se da je spomenuti čo-vjek bio hazreti Hidr.

Prijevod s arapskog: Sead Mrahorović

45

Jedna priča iz četvrtog vijeka po hidžri ili desetog po Isau a.s. objašnjava nastanak nauke i filozo-fije u islamu. Sve je počelo sa snom koji je usnio

abasijski halifa el-Me’mun (198–218/813–833). U snu je vidio čovjeka blijede puti i rumenih obraza, visoka čela, sastavljenih obrva, ćelavog, plavih očiju i ugodne pojave. Pun strahopoštovanja, vođa vjernika upita: “Ko si ti?” “Aristotel”, odgovori čovjek. Oduševljen od-govorom i očekujući da sazna više, el-Me’mun postavi najvažnije pitanje: “Šta je dobro?” “Ono što je dobro po razumu, odgovori Aristotel.” “A zatim?” “Ono što je do-bro po zakonima.” “A potom?” “Ono što ljudi smatraju dobrim.” I onda je Aristotel savjetovao el- Me’munu da vrednuje poput zlata svakog onog ko ga uputi u tajne alhemije. Isto tako treba da se pridržava učenja o tevhidu to jest da je Allah, dž.š., jedan Bog. Nakon ovog sna el-Me’mun je potražio knjige starih filozofa i preveo ih na arapski jezik. El-Me’mun je bio poznat po svojim nastojanjima da prevede nauku starih Grka i proširi ih među muslimanima.

Sasvim je normalno što je nauka, koja je uglavnom došla iz Grčke, naišla na različite vrste otpora. Nove naučne discipline su prezirali ili otvoreno napada-li predstavnici domaće religije i arapske nauke, sve od početka prevodilačkog pokreta do kraja islamskog srednjeg vijeka. Gramatičari odbacuju tvrdnju učitelja Aristotelove logike, po kojoj oni jedini mogu s pravom da sude o umijeću pravilnog govorenja. Tumači za-kona nisu bili voljni da prihvate mijenjanje svojih tek iznađenih formi prema stranim kalupima. Ni pripadnici religiozne nauke (kelam), koji su razvijali vlastite pogle-de na svijet, nisu u svojim tumačenjima našli mjesta za peripatetičku i neoplatonističku doktrinu koje su prihvatili sljedbenici grčke filozofije (felasifa). Strane nauke ne obuhvataju samo matematiku, astronomiju i medicinu, nego i magiju, alhemiju i astrologiju. Pobožni ljudi su obično smatrali da ove nauke predstavljaju pri-jetnju vjerovanjima i vrijednostima religioznog života.

U historiji ovog sukoba važna uloga se pripisuje imamu el-Gazaliju. Ovaj veoma utjecajni alim i tu-mač sunitskog islama ne samo da je argumentovano pobijao filozofe, nego je neprestano upozoravao na opasnost od utjecaja racionalnih nauka na muslimane. One, iako bezazlene, mogu da zavedu. El-Gazali, koga su često okrivljavali za stagnaciju nauke i filozofije, duboko je vjerovao i često ponavljao da dobro pozna-vanje grčke logike mora prethoditi izučavanju vjerskih disciplina i pravnih nauka. Za njega je logika bila samo korisno sredstvo postavljanja pravila za ispravne de-finicije i zaključke. Ali primanjem aristotelovske logike u krug religioznog učenja, on je otvorio vrata širem prodiranju i ostalih dijelova Aristotelove filozofije u ra-zličite religiozne discipline. Ovaj stav je našao odraza u važnim centrima muslimanskog obrazovanja kakav je Univerzitet el-Azhar u Kairu, u kojem se aristotelovska logika tumači sve do danas.

Filozofi ja i nauka u islamu

Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST

46

Primijenjena matematikaShvatanje mehanike

kao primijenjene mate-matike nije bilo strano islamskoj civilizaciji. Ovo je već bilo jasno implicirano u djelima grčkih autora kao što su Heron iz Aleksandri-je i Filon iz Vizanta, čija su djela bila dostupna u arap-skom prijevodu. Grčki po-jam mehaničke tehnologije u arapskom se vrlo često označavao terminom ilm al-bijal, što znači “nauka o napravama”. U svojoj studiji Katalog nauka filozof al-Farabi jasno navodi da je cilj ove nauke da odredi sredstva pomoću kojih se sve ono što se javlja u različitim matematičkim disciplinama može primijeniti na fizička tijela. Razrađujući ovu važ-nu ideju, on objašnjava da ukoliko želimo vještački re-alizovati matematičke istine u stvarnim predmetima, onda ih moramo pažljivo mijenjati i prilagođavati. Po tome nauka o napravama uključuje algebru kao i zi-darstvo, premjeravanje tla, proizvodnju astronomskih, muzičkih i optičkih instrumenata te konstruisanje ču-desnih naprava. Principi praktičnog umijeća civilizacije su, kako kaže al-Farabi, bazirani na svemu ovome i na umijećima sličnih područja nauke.

OptikaU islamskom svi-

jetu matematičari su smatrali da se percepcija ostvaruje preko zrake koja ide od oka ka predmetu i koja dodirivanjem predmeta ili nabija-njem okolnog vazdu-ha prenosi u mozak sliku predmeta. Naj-značajniji izučavalac optike u islamu Ibn al-Hajsam bio je uvjeren da ispravna teorija viđenja mora da kombinuje matematički pristup i fizičku dok-trinu naturalista.

Rezultat razmatranja u njegovom djelu Optika bila je nova teorija viđenja, bogatija i savršenija od svih prethodnih. On je smatrao da svjetlost i boja, dvije

fizičke osobine koje postoje neovisno od subjekta koji promatra, pravolinijski izbijaju iz svake tačke vidljivog predmeta.

Polazeći od odgovarajućih pretpostavki, on je po-kušao da pokaže kako se jedna cjelina (nazvana po Aristotelu “forma”), koja može da predstavi vidljive karakteristike predmeta, najprije javlja u oku, zatim se prenosi u mozak, gdje se razumom poima. Ova cjelina nije slika koja nastaje unutar oka, mada se pomoću nje konačna slika predmeta stvara i prenosi razumu.

Nameće se zaključak da je ono što mi percipiramo, ustvari, predmet koji se nalazi na određenoj udaljeno-sti od oka i koji ima određenu veličinu i oblik, a samo viđenje je, prema al-Hajsamu, rezultat intervencije vizualnog materijala kojeg mozak prima i pohranjenih informacija iz prošlog iskustva.

Upravo eksperimentima al-Hajsami nastoji da po-tvrdi odlike svjetlosti, kao što su pravolinijsko širenje, odbijanje i prelamanje svjetlosnih zraka. Pri ovim ek-sperimentima koristile su se i mračne komore (camera obscura). Iz ovog kao i iz ostalih djela jasno se vidi da je on poznavao funkcionisanje savremene kamere.

Duga je drugi fenomen koji se s uspjehom ekspe-rimentisao u islamskom svijetu. Kemal ad-Din, koji je pažljivo izučio al-Hajsamovo spomenuto djelo, zapo-čeo je istraživanja na osnovi pravila o prelamanju svje-tlosti, koja je postavio njegov prethodnik al-Hajsam, i na osnovi njegovog izučavanja svjetlosti koje govori da svjetlosni zraci paralelno kreću od Sunca i prolaze kroz užarenu sferu.

Dovodeći matematiku u vezi s eksperimentom u kojem je posuda od stakla sfernog oblika, puna vode, predstavljala kap kiše u vlažnom vazduhu, došao je do uspješnog objašnjenja kojim je pobio sve svoje pret-hodnike, počevši od Aristotela.

Dokazao je da je primarna duga proizvod sunčeve svjetlosti koja se, prije nego što dopre do posmatrača, dva puta prelama i jedanput odbija u kapima kiše koje lebde u atmosferi. On na taj način objašnjava oblik duge i njen redoslijed boja.

Nakon što su ova dva islamska naučnika i istra-živača prevedena na latinski, ubrzo postaju predmet izučavanja u Evropi, gdje ih priznaju kao najvažniji izvor znanja u optici.

47

Posljednjih godina rijetko sretnem nekoga ko mi se nasmiješi tek tako, bez po-

sebnog razloga, u prolazu, zato što je lijep dan, zato što je to uljudno i ljudski.

Ponekad, kad je neka gospođa na šalteru neobično normalna, kada se ne ponaša prema meni kao da sam zatočenica u logoru a ona upravnica, ja joj se zahvaljujem, udjeljujem komplimente njenoj ljubaznosti, razmišljam o tome da je pismeno pohvalim njenom šefu i cijeli dan nosim osjećaj kao da mi se nešto jako lijepo dogodilo.

Iz našeg svakodnevnog ophođe-nja jednih prema drugima izgubila se navika ljubaznosti, osmijeha, za-hvaljivanja, pozdrava. Moglo bi se reći da je dio naše (ne)kulture po-stala psovka, pljuvanje, mrškanje, udaranje. Ljudi su izgubili stid zbog toga što su nepristojni. Tačnije, ne-pristojnost je postala konvencija, a pristojnost eksces. Nedavno, na jednom kulturnom i veoma sveča-nom događaju umalo sam dobila batine zato što sam, nakon sat vre-mena saburanja, zamolila dvije ne-otesane bahate žene da prestanu razgovarati dok ceremonija traje. Umjesto da se postide i prestanu razgovarati, odmah su me mršnule, opsovale mi i rekle da idem kući!?

Ne znam šta je njih dvije na-tjeralo da napuste svoje udobne i

od beskrajnih kafa udubljene ka-uče, obuku se i dođu među ljude koji bi željeli da prate ponuđeni kulturni sadržaj!? Došle su da bi neprestano i veoma glasno davale glupe komentare i ometale druge ljude!? Zar ne bi bilo logično da su one ostale tamo odakle su došle i nesmetano pričale o čemu im duša hoće!? Problem je u tome što su ljudi okolo šutjeli, osim jedne žene koja ih je, ohrabrena mojom reakci-jom, još jednom opomenula.

Kakav je to svijet u kojem mi pristajemo da živimo? Kako da od-gajamo našu djecu u okruženju u kojem je normalna stvar da ti neko pet puta na dan opsuje majku? Da li će lijepo odgojena djeca uskoro biti (ako već nisu) manjina koju treba temeljito iskorijeniti ili pretvoriti u prostake?

Mi se volimo hvaliti našom vi-šestoljetnom tradicijom, kulturom, državom, a u isto vrijeme o sebi ša-ljemo sliku balkanskih primitivaca koje ni malj niti kundak u glavu ne mogu opametiti.

U isto vrijeme, dok jedni dru-ge vrijeđamo i pljujemo, nemamo snage ni pameti da reagiramo na nepravdu, da branimo svoja i tuđa prava. Volimo se pravdati bjelosvjetskom ološu, ali zato bez problema omalovažavamo neku dobroćudnu seosku nanu. Čudan je to spoj vuka i ovce, s tim da kad

ovca treba da bleji, vuk napada, i obratno.

Dugo sam našu sirovost i su-rovost pravdala suštinskim neza-dovoljstvom, teškom situacijom u kojoj se mi i naša zemlja nala-zimo, ali u tome više ne vidim ni-kakvo opravdanje. Putovala sam u zemlje gdje je ljudima teže nego nama, gdje ljudi nemaju pravo na svoj jezik, školovanje, vjeru, rad i nisam naišla na toliku količinu “siledžijstva”. Čini mi se da ovdje ljudi kad izađu iz kuće smatraju sastavnim dijelom dana, malte ne svojim radnim zadatkom, da nekog dobro izvrijeđaju, da nekom dobro zaprijete, ili barem da mrsko ne od-govore na pozdrav. Kad bi čovjek istu količinu energije koju sasipa u vrijeđanje drugih ljudi svako jutro utrošio na to da sebi objasni da ima naroda kojima je mnogo teže nego nama, da je baš lijepo što je ustao živ i zdrav i da pokuša da se sjeti da nekog ili nešto voli, onda bi se taj dan sigurno barem jednom nekome nasmijao.

Vjernik bi trebao biti perjanica lijepog ponašanja, trebao bi biti ra-dost svojim komšijama, porodici, slučajnim prolaznicima. To ne znači da treba biti ponjava za gaženje i iživljavanje svakog siledžije koji misli da vjernik treba prema takvi-ma biti ponizan, kad je već ponizan pred Gospodarom.

(NE)KULTURA

Aida Begić-Zubčević

48

Međutim, mi često zamijenimo teze, pogrešno primjenjujemo ne-brojene hadise koje smo pročitali i tobože shvatili, pa onda, težeći da budemo “iskreni”, dobro izvrijeđa-mo svog najbližeg, a glavu pogne-mo pred razgoropađenim hrmpa-lijom koji se iživljava nad jadnom kasirkom.

Ne želimo da radimo, a želi-mo da imamo plodove; a ako već

malo i radimo, onda bismo odmah da drugima vazimo. Bez obzira na sve te dubinske i kompleksne poremećaje, ipak ne mogu i ne že-lim da pravdam niti da razumijem nepristojnost! Dio elementarne kulture i uvažavanja je poštivanje starijih! Ma kakvi bili, njihovo život-no iskustvo nam nalaže da se lijepo prema njima ophodimo! Elemen-tarna kultura je i pozdrav i odzdrav,

a osmijeh je dobro djelo! Ovaj tekst posvećujem i djeci i roditeljima, i molim i jedne i druge da se prije svega između sebe nauče lijepom ophođenju, uvažavanju i kulturi, a onda da takve manire prenesu i na ulicu, posao, školu. Ako već nismo u stanju da ustrajavamo u hizme-tu, činjenju dobrih dijela i stjecanju znanja, onda, valjda, možemo u lju-baznosti.

49

“Onome ko pokrije sra-motu svome bratu muslimanu na ovom

svijetu, Allah će pokriti sramotu na Sudnjem danu.” (Hadis) Najbo-lji uzor u svemu je Poslanik Mu-hammed, s.a.v.s., koji je, kada mu je došao neki čovjek s mnoštvom mana da ga obavijesti o sramoti koju je jedan od njegovih ljudi po-činio, kao da ga kori, rekao: “Zašto mu sramotu ne pokriješ?” Ponovio je to tri puta, s vidljivim tragovima srdžbe na njegovom plemenitom licu. Postoji skupina ljudi koji uži-vaju u otkrivanju sramota drugih, a kada bismo analizirali njihov život, vidjeli bismo da je pun sramota i poniženja. Svi mi griješimo, a naj-bolji su oni koji se pokaju, ali malo se kajemo i tražimo oprosta.

Ne osramoti mePrenosimo vam događaj o ko-

jem govore knjige naših predaka. Ahmed ibn Mehdi kaže: “Jedne noći došla mi je neka žena u Bagdadu i rekla da je iz te i te porodice, te ka-zala: ‘U ime Allaha te molim da me zaštitiš!’ Rekao sam: ‘Kakva te je nevolja snašla?!’ Rekla je: ‘Silovana sam, pa sam postala trudna. Pošto od tebe očekujem samo dobro i do-brotu, obavijestila sam sve koje po-znajem da si mi ti muž, a da je ono

što nosim u stomaku tvoje. Molim te da me ne osramotiš. Pokrij moju sramotu, neka i Allah, dž.š., pokrije tvoje sramote.’ Saslušao sam nje-zine riječi i o tome nikome nisam govorio, a vrijeme je prolazilo. Na-kon određenog perioda, rodila je sina. Bio sam iznenađen kada me posjetio džematski imam s grupom komšija da mi čestitaju i blagoslove novorođenče.

Simulirao sam radost i veselje, otišao u odaju, donio stotinu dir-hema i predao imamu, rekavši: ‘Ti znaš da sam pustio tu ženu, ali sam dužan izdržavati novorođenče, pa te molim da njegovoj majci uru-čiš ovih stotinu dirhema za njegovo izdržavanje. Budite svjedoci da ću to činiti početkom svakog mjese-ca.’ Tako sam nastavio a da nisam uopće vidio ženu ni dijete.

Nakon, otprilike, dvije godine, dječak je umro, te je narod počeo dolaziti da mi izrazi saučešće. Pokazivao sam prihvatanje i pot-činjenost Allahovom određenju i sudbini. Allah je znao kolika žalost me spopala zbog nevolje u kojoj se našla unesrećena majka.

Jedne noći, neko je kucao na vrata. Bila je to ona žena s kesom punom dirhema. Rekla mi je pla-čući: ‘Ovo su dirhemi koje si slao svakog mjeseca po imamu, neka

Allah pokrije tvoje sramote, kao što si ti sakrio moje.’ Pokušao sam da joj novac vratim, ali je odbila i otiš-la. Nakon godinu dana se udala za uglednog i bogatog čovjeka. Njezin muž me uzeo za ortaka u njego-voj trgovini, pa mi je uzvišeni Allah otvorio vrata obilne opskrbe.”

Ovo je istina puna mudrosti, ple-menitosti, hrabrosti i odlučnosti. A kako mi, s mnoštvom svojih mana i nedostataka, postupamo?!

Lijep kraj životaPrije određenog vremena sam

čuo priču koja me rasplače uvijek kad je se sjetim. U priči se govo-ri o čovjeku kojemu je u snu gla-snik tražio da nazove određeni telefonski broj i zatraži od neke osobe da je odvede u Mekku da obavi umru (umra je hodočašće u Mekku u svako doba osim u doba redovnog hadža). Čovjek je, narav-no, prvoga dana smatrao da su to zbrkani snovi. No, kada se san ponovio i sljedeće noći, obratio se džematskom imamu, koji je donio fetvu da treba nazvati tu osobu i ispuniti oporuku ako se san ponovi i treću noć.

Pošto se san i treću noć pono-vio, čovjek je nazvao tog čovjeka,

Pokrivanje tuđih mana

S NAŠIH ĆURSEVA I MINBERA

50

obavijestio ga o snu i naređenju da ga odvede u Mekku da obavi umru. Rekao mu je da to mora izvršiti!! Tražena osoba se nasmijala re-kavši: “O kakvoj umri ti govoriš, a ja već godinama ne klanjam nikako?!” Pozivatelj je insistirao na tome, re-kavši da ga mora odvesti na umru jer je to naredba koju mora izvršiti. “Molim te, pomozi mi!”, rekao mu je. Čovjek se složio, pod uslovom da putovanje, troškovi umre i povratka budu na teret pozivatelja. Poziva-telj je prihvatio uslove. Po dogovoru su se našli sljedećeg dana u Rijadu, odakle su se zaputili ka Mekki radi obavljanja umre.

Došao je u zakazano vrijeme i našao osobu na kojoj nije bilo ni-kakvih znakova bogobojaznosti i pobožnosti. Bio je neuredan, raz-barušen, prašnjav, a možda čak i pijan, pa se čudio što je poziv u snu dolazio tri puta za ovakvu osobu. No, odveo ga je do najbližeg mika-ta (mjesto gdje se oblače ihrami), ostavio ga da se okupa i obuče ihra-me, a potom ga odveo u Mekku da obave umru. Allahu hvala, zajedno su obavili umru, pa pošto su oba-vili obrede i skratili kosu, odlučili su da se vrate u Rijad, kako je dogo-voreno. Ali, prije nego su napustili Mekku, čovjek je tražio da klanja dva rekata u ime Allaha, jer je mo-guće da to bude njegov posljednji ulazak u Haremi-šerif. Klanjajući dva rekata, oduljio je sa sedždom. Njegov drug ga je gurnuo i shvatio da je umro na sedždi. Nije se mo-gao suzdržati od plača, zavideći mu na ovako divnom završetku života, jer: “Čovjek će biti proživljen u sta-nju u kakvom je umro.” Naravno, ogasulili (okupali) su ga zemze-mom (voda kod Kabe), klanjali mu dženazu u Haremi-šerifu, a potom ga je prevezao u Rijad i predao po-rodici, gdje je narod dolazio da izrazi saučešće.

Tri dana nakon ukopa, čovjek je nazvao porodicu umrlog i zamolio da razgovara s njegovom supru-gom. Tražio je da mu kaže što je radio njezin suprug da zasluži ova-ko divan kraj na kojemu mu zavi-de svi dobri. Odgovorila je: “Brate, moj suprug je malo ibadet činio, a ne sjećam se da je činio išta osim jednog dobra. U komšiluku imamo jednu siromašnu udovicu koja ima djecu. Moj suprug nam je kupovao večeru svaki dan i donosio kući. I njima bi donio večeru i stavio pred vrata. Pozvao bi udovicu da uzme večeru, a ona bi mu učila ovu dovu: “Neka ti Allah učini kraj života lije-pim.” Subhanallah! Allahu ekber! Nije, dakle, bilo zastora između dove ove siromašne udovice i Alla-ha, dž.š. Njezina dova je bila uzrok da se on iskreno pokaje i umre na sedždi, u Haremi-šerifu, kod Kabe, konac kakav bi svako od nas po-želio.

Iz spomenutog teksta se ra-zumije da u svakom čovjeku ima dobra, da ne treba gubiti nadu, da su vrata pokajanja uvijek otvorena i da se treba odmah pokajati i vra-titi na put Uzvišenog, jer nas smrt može zadesiti u svakom momentu. Ovaj događaj treba da omili i osnaži našu vjeru, da budemo što pokorni-ji Allahu, dž.š., a ne da nas uspava i učini nemarnim prema Allahovim propisima. Ne propuštajmo nama-ze, jer je namaz prva stvar za koju ćemo biti pitani na Sudnjem danu, a klonimo se opojnih pića jer su ona majka svih zala, kako je rekao naš Poslanik Muhammed, a.s. S arapskog jezika preveo i priredio: Abdullah

ef. Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici

51

Čuda koja su se desila prilikom poroda smirila su Merjemino srce jer je znala da ima zašti-tu od Gospodara svjetova. Melek Džibril koji

je bio pokraj nje prije nego što ju je napustio rekao je: “A ako vidiš čovjeka kakva reci: ‘Ja sam se zavje-tovala Milostivom da ću šutjeti i danas ni s kim neću govoriti.’” (Merjem, 26) Ibn Abbas kaže da se vratila svojoj porodici i narodu nakon što joj je prošao nifas (postporođajno krvarenje). Došla je noseći u naručju svoga sina i to je izazvalo veliko čuđenje i osudu jer je do tada bila poštovana kao veoma čestita i pobožna, i djevojka iz ugledne porodice.

“Merjemo, učinila si nešto nečuveno! Sestro Haru-nova, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica.” (Merjem, 27–28) Oslovili su je sa “sestro Harunova” jer je običaj Benu Israila bio da nazivaju djecu po imenima svojih poslanika. Koliko je to bila če-sta praksa govori podatak da je na jednoj dženazi bilo i četrdeset hiljada osoba s imenom Harun. Merjema je bila podučena da ne odgovara na njihove optužbe nego da pokaže na dijete u naručju. Kad su oni shvatili da im želi reći da govore s djetetom, počeše još žešće da je napadaju. Tada se desi još jedna veličanstvena mudžiza i dijete u kolijevci progovori: “Ja sam Allahov rob; meni će On dati knjigu i vjerovjesnikom me uči-niti. I učinit će me, gdje god budem, blagoslovljenim, i naredit će mi da dok sam živ namaz obavljam i zekat udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao. To je Isa, sin Merjemin.” (Merjem, 30–34)

Ibn Abbas, r.a., navodi da Isa, sin Mejemin, nakon što je progovorio kao dojenče, više nije govorio sve dok nije

odrastao. Počeo je ponovo govoriti u godinama koje su uobičajene za ostalu djecu da progovore. Ebu Hurejre navodi da je prilikom ove mudžize Isa, a.s., izgovorio takve riječi hvale i slave Allahu, dž.š., kakve do tada niko nije čuo. Odbranio je Merjeminu čestitost i nago-vijestio svoje poslanstvo. Dok je trajalo zaprepaštenje, Merjema se sklonila sa svojim sinom.

DjetinjstvoJoš ranije su izaslanici perzijskog vladara upozorili

Merjemu o namjerama rimskog namjesnika u Šamu da nađe i ubije dijete. Zbog toga je Merjema uzela svoga sina i s njim otišla od svog naroda. U Kur’anu se kaže: “Mi smo njih na jednoj visoravni s tekućom vodom na-stanili.” (el-Mu’minun, 50) Bila je to lijepa visoravan, s vodom, zelenilom i plodovima, mada postoji razilaženje na koju se visoravan odnosi i da li je to bilo u Palesti-ni ili Egiptu. Isa, a.s., je odrastao okružen majčinom ljubavlju i brigom. Ona ga je podučavala svemu što je znala i što joj je Zekerijja, a.s., govorio od Tevrata i što je naučila u hramu Bejti’l-Makdisa.

Kad je napunio sedam godina, majka ga je odvela pred jednog učenog čovjeka da ga nauči onom što se smatralo neophodnim u tom vremenu. Ubrzo ju je ovaj učitelj zovnuo i rekao da ovo dijete ima posebne sposobnosti, da je iznad njegovog stepena te da ga ne može podučavati, nego neka ga odvede nekom učeni-jem. Tamo je ostala dok nije napunio dvanaest godina. Brinula se o njemu s puno majčinske pažnje i ljubavi. Još u ranim godinama počela su mu se dešavati čuda i neuobičajene pojave. To se pročulo među Jevrejima te su počeli da ga prate i drže na oku. Merjema se zbog toga zabrinula, pa joj je Allah objavio da ode u Egipat.

Hazreti Merjema – povratak narodu

ODABRANE ŽENE

52

Boravak u EgiptuJedan period boravili su kod nekog poglavara koji

im je ponudio smještaj i posao. Onda je kod njihova dobročinitelja nestalo blago, a budući da su tu stano-vali samo siromašni i slabi, domaćin nije znao ko bi ga mogao pokrasti. Kako su svi bili osumnjičeni, pa i sama Merjema sa svojim djetetom, ovaj slučaj joj je teško pao i bacio je u brigu. Primijetivši to Isa, a.s., je u masi svijeta prišao jednom slijepcu i jednom nepokretnom čovjeku, pa rekao slijepcu: “Uzmi ovog nepokretnog čovjeka i pronosaj ga!” Slijepac je to odbio govoreći da je on slab i da to ne može, na što mu sin Merjemin reče: “Možeš, isto onako kako ste uradili kada ste uzeli blago iz one rupe u zidu.” Na kraju su kradljivci priznali i vratili ukradeno blago, a Isa, a.s., stekao veliki ugled i poštovanje. Ljudi su ga počeli opsjedati sa svojim potrebama a on im je govorio i rješavao probleme. To je prešlo svaku mjeru tako da nisu mogli mirno živjeti u skloništu ovog poglavara pa Merjem odluči da napusti to mjesto i skloni se negdje gdje ih niko ne poznaje. U tom periodu putovali su od mjesta do mjesta ali ljudi su brzo otkrivali nadarenost dječaka. Često je Merjema morala tajno seliti kako bi zaštitila svog sina od zavisti ljudi.

Povratak i poslanstvoKada je Isa napunio trideset godina, Allah im nare-

di da se vrate u Palestinu. Tu je boravio sve dok mu Allah nije objavio Indžil i upotpunio znanje o Tevratu, te mu dao da može oživljavati mrtve i liječiti bolesne. Ibn Džerir u svome djelu Istorija navodi da je Isau, a.s., objavljen Indžil kada je imao trideset godina i da je u trideset trećoj godini uzdignut na nebo. Narod je počeo govoriti o njemu i čuditi se neobičnim stvarima koje se dešavaju gdje god se on pojavljivao. Ulema navodi da je hazreti Merjema puno voljela svog sina jer je njoj iskazivao ljubav prema oba roditelja, budući da nije imao oca. Od njega se zato nije odvajala ni kada je bio na putu, ni kada je bio kod kuće. Isa, a.s., je počeo pozivati vjeri u jednog Boga i ostavljanju obožavanja kipova, tako da je vijest o njemu ubrzo stigla i do rim-skih poglavara i jevrejskog sveštenstva.

SmrtUzvišeni Allah kaže: “I nevjernici počeše smišljati

spletke, ali ih je Allah otklonio, jer On to umije naj-bolje. I kada Allah reče: ‘Isa, dušu ću ti uzeti Sebi i k Sebi te uzdignuti i spasit ću te od nevjernika i učinit

ću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika, sve do Smaka svijeta. Meni će se poslije svi povratiti i Ja ću vam o onom u čemu se niste slagali presuditi.” (Ali Imran, 54–55) Hafiz Ibn Asakir navodi da je sedam dana nakon raspeća Merjema tražila od vladara da se skine tijelo razapetog čovjeka, jer je mislila da joj je to sin. On joj je udovoljio, pa je tijelo pokopano. Merjema je rekla Jahjaovoj majci: “Hoćeš li sa mnom da odemo posjetiti Mesihov kabur?” Kad su se približile kaburu, Merjem je zastala i upitala Ešja zar se neće prekriti. Ova se iznenadila jer nije vidjela nikoga u blizini. Tada je Merjem shvatila da je to melek Džibril i nazvala mu selam. On ju je obavijestio da u tom kaburu nije njen sin, da je njega Allah uzdigao i zaštitio od zla nevjerni-ka. “Ovdje je mladić kome je dat njegov izgled i koji je umjesto njega razapet i ubijen. Dokaz za to je što ga nema u njegovoj porodici, što ne znaju šta se s njim desilo i što plaču za njim. Nego, ti dođi tog i tog dana, kod tog i tog šipražja, pa ćeš sresti Mesiha.”

Merjema je ovaj razgovor ispričala svojoj sestri Ešja a kad je došao zakazani dan, otišla je tamo i našla Isa, a.s. Kad je ugledao majku, Isa, a.s., je požurio prema njoj, sagnuo se i poljubio je u glavu. Molio je za nju kao što je i ranije činio. Zatim joj je rekao: “Majko, nisam ubijen, nego me je Allah uzdigao Sebi. Dozvolio mi je da se sretnem s tobom, a smrt će ti brzo doći, pa se strpi i mnogo Allaha spominji.” Zatim se i on digao uvis i više ga nije sretala sve do svoje smrti. Merjema je poslije Isa, a.s., živjela još pet godina i imala je pedeset i pet godina kada je umrla – neka je Allah, dž.š., zadovoljan s njom i ona s Njim.

Merjemina odabranost“Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio i

boljom od svih žena na svijetu učinio.” (Ali Imran, 42) Merjem je uvijek istinu govorila i zbog njene odabra-nosti naš Poslanik, a.s., je rekao: “Kao primjer su ti dovoljne samo četiri žene na svijetu – Merjema, kćerka Imranova, Asija, žena faraonova, Hatidža, kćerka Hu-vejlidova i Fatima, kćerka Muhammedova.” U smrt-noj bolesti poslanika Muhameda, a.s., kad se hazreti Fatima nadnijela nad svoga oca da joj uputi zadnje riječi, prvo je zaplakala a potom se nasmijala. Hazreti Aiša, r.a., prenosi da je hazreti Fatima, r.a., o tome rekla: “Rekao mi je da ovu bolest neće preboljeti i da će umrijeti, pa sam zaplakala. Zatim mi je rekao da ću ja od njegove porodice biti prva koja će iza njega umrijeti i da sam poslije Merjeme, kćerke Imranove, najodabranija žena dženneta, pa sam se nasmijala.”

53

U organizaciji Udruženja Semerkand Sarajevo, ogranak Zenica, je u su-

botu 13.02.2010. godine u Domu “Preporod” održana promocija po-rodičnog časopisa Semerkand koji obilježava svoju drugu godišnjicu. Pred prepunom dvoranom, u poro-dičnom ambijentu, časopis za sva-ku porodicu promovisali su glavni i odgovorni urednik časopisa hfz. Nedžad Ćeman te članovi ured-ništva dr. hfz. Džemail Ibranović, imam šarene džamije u Travniku, i Almir Fatić, profesor na katedri tefsira Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu.

Ime “Semerkand” označava sadašnji grad u Uzbekistanu. Ne-kada je bio prijestolnica islamske znanosti, kulture i civilizacije i ba-štinik ali i rasadnik muslimanskih intelektualaca poput Ebu Mensura el-Maturidija. Semerkand je i naziv za Udruženje građana, utemeljeno prije šest godina u Sarajevu s broj-nim aktivnostima kojima je glavni cilj reafirmacija islamskih porodič-nih vrijednosti među Bošnjacima i drugim muslimanima.

Promovisanje vrijednosti islam-ske porodice jedan je od ključnih

ciljeva časopisa. Koncipiran je na način da sadrži samo afirmativne tekstove, nudi čitateljima razno-like tekstove iz područja akaida, ahlaka, povijesti islama, tefsira, hadisa i drugih korisnih islamskih znanstvenih disciplina te korisne prijevode s različitih stranih jezika.

Promociju časopisa Semerkand otvorio je predsjednik ogranka Udruženja Semerkand u Zenici Nusret Jahić, zaželivši prisutnima lijepe trenutke te istakavši kako Udruženje Semerkand u Zenici već dugi niz godina promoviše kultur-ne, historijske i vjerske vrijednosti Bošnjaka.

Govoreći o ideji za pokretanje časopisa Semerkand glavni ured-nik hfz. Nedžad Ćeman je između ostalog rekao:

Posebno nam je bitno istaći da je Uzvišeni zadovoljan ako smo u džematu, ako smo zajedno. On u Kur’anu hvali muhadžire i ensari-je kao primjer istinskog džemata i naglašava da je zadovoljan s njima kao i sa svima onima koji ih budu u tome slijedili. Vjera nas uči da naša djela ne trebaju biti radi postizanja slave i dunjalučkih dobara. Ne smi-jemo raditi ugađajući svom nefsu (egu) i ostvarujući lične interese, nego radi postizanja Allahovog

SEMERKAND

je neprijatelj grijehu, a ne grješniku

Dženan Kubat | PROMOCIJA PORODIČNOG ČASOPISA SEMERKAND U ZENICI

54

zadovoljstva. Kad je Allah zadovo-ljan svojim robom, onda i rob biva ispunjen zadovoljstvom. A na skali naših želja sigurno se pri samom vrhu nalazi sreća u porodici. Zato je promoviranje vrijednosti islamske porodice jedan od ključnih ciljeva časopisa Semerkand.

Cilj redakcija porodičnog časopi-sa Semerkand je svojim tekstovi-ma educirati sve članove porodice, pomoći im u razumijevanju i važ-nosti njihove uloge te ih motivisati na trud i zalaganje. Društvo koje čine porodice u kojima vlada ljubav, iskrenost, nježnost i međusobno razumijevanje predstavlja zdravo društvo, rekao je između ostalog dr. hfz. Džemail Ibranović, te naglasio:

Prije stotinu godina na našem području, dok je Bosna i Herce-govina bila pod Austro-ugarskom vlašću nekoliko uglednih bošnjač-kih intelektualaca osnovalo je list Behar, čiji je prvenstveni cilj bio osvješćivanje muslimanskog naro-da i njegovo informisanje o stanju u kome se nalazilo društvo. Iako list Behar nije smio imati tekstove s obradom političkih tema, uredniš-tvo je na najljepši način “provlačilo”, putem tema časopisa, odgovore na neka od političkih pitanja tog vre-mena. Behar je svoju misiju ispunio

za ono vrijeme. Časopis Semerkand nastoji dati neke odgovore na pita-nja iz današnjeg vremena, s velikim osvrtom na porodicu kao osnovnu jedinku društva. Kroz porodicu, čo-vjekovo srce se usmjerava ka Alla-hu a time i Njegovom zadovoljstvu, jer u porodici čovjek nalazi smire-nost i slast. Da bi praktično funkci-onisala najmanja jedinka društva – porodica, važno je da bračni drugovi budu spremni na žrtvu, jedno za drugo ili za svoje potomstvo. Lijepa riječ, blagost, oprost i žrtva najjači su temelji porodičnog života, a time i društva u cjelini.

Nema riječi u ljudskom rječniku koja pobuđuje viši smisao i tako duboko i veliko značenje kao što je riječ “porodica”. Otuda i časopis Semerkand svoju pažnju usmjera-va ka smislu i važnosti porodice u društvu i zajednici. Dr. Almir Fatić, kao član redakcije porodičnog časo-pisa Semerkand, je, između ostalog, podcrtao važnost porodice u insti-tuciji islama:

Islam stavlja u obavezu svojim sljedbenicima i daje jasne smjer-nice u svrhu formiranja i očuvanja porodice. Porodični ili obiteljski ži-vot islam vidi kao nešto što u pot-punosti odgovara prirodi čovjeka i njegovim predispozicijama. Poro-

dica se danas suočava s velikim i teškim izazovima u mnogim sfe-rama ljudskog života, prvenstveno u vjerskom, moralnom, kulturnom i obrazovnom segmentu. Stoga časopis Semerkand nastoji svojim tekstovima ukazati na važnost, prije svega, zadobijanja Allahovog zadovoljstva činjenjem dobrih dje-la, te ukazati na dva islamska ori-jentira – Kur’an i sunnet, kao jedina sigurna utočišta koja mogu zaštiti čovjeka, a time i porodicu, od vatre-ne stihije moderne civilizacije čiji plamenovi sagorijevaju svaki oblik vjerskog načina života i poimanja svijeta. Svojim tekstovima Semer-kand širi i promoviše moralne vri-jednosti u vremenu sveprisutnosti grijeha. Naša civilizacija je civiliza-ciji multipliciranja grijeha. Moral je na Zapadu izgubljena vrijednost. Postao je stvar mode. Mi muslima-ni možemo zapadnom čovjeku po-moći da ga opet pronađe, jer samo mi imamo pravu istinu i još uvijek donekle imamo sačuvanu porodicu.

Promociju porodičnog časopisa Semerkand, svojim prisustvom i izvođenjem najljepših ilahija, uve-ličali su i članovi hora Ak-Saray iz Kaknja, hora koji je ponikao iz bašči Udruženja Semerkand.

55

Univerzitet u Got-henburgu je pro-izveo materijal

stotinama hiljada puta teži od vode, gušći čak i od jezgre Sunca. Naučnici koji ga proučavaju imaju cilj stvoriti obnovljiv pro-ces dobivanja energije koji će biti efektivniji i manje štetan za okolinu od nuklearnog goriva koje koristimo danas.

Zamislite materijal toliko težak da bi kockica tog materijala dužine 10 cm težila 130 tona i čija je gustina znatno veća od gustine tvari u jezgri Sunca.

Takva tvar je laborato-rijski proizvedena i prou-čavali su je naučnici Uni-

verziteta u Gothenburgu. Do sada su samo mikro-skopske količine materije proizvedene ali profesor Leif Holmild smatra da

je njegova laboratorija napravila značajne kora-ke na putu komercijalne upotrebe tvari.

Materijal je stvoren od teškog hidrogena pozna-tog i kao deuterij, stoga je nazvan “ultragusti de-uterij”.

Prema mišljenju stručnjaka, ova materija može se pokazati izu-zetno efektnim gorivom

Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA

Ultragusti deuterij: potencijalno nuklearno gorivo budućnosti

56

1. KvazariKvazari fasciniraju

astronome svojom blje-štavilom koji dopire i sa samih rubova vidljivog univerzuma oslobađajući više energije nego stoti-ne galaksija zajedno.

Smatra se da su kva-zari monstruozne crne rupe smještene u sre-dištima udaljenih galak-sija.

2. Energija vakuumaKvantna fizika nas

uči da vakuum zapravo nije neaktivan i prazan prostor već na mole-kularnom nivou obiluje

stvaranjem i razaranjem čestica. Njegova energi-ja se, prema postulatima općeg relativiteta, dovodi u vezu s antigravitacio-nim snagama koje šire svemir.

Zbog čega se širenje svemira ubrzava i dalje je potpuna misterija.

3. AntimaterijaČestice antimaterije

imaju obrnut polaritet u odnosu na materiju gdje je antimaterijski ekviva-lent elektrona pozitivno naelektrisan pozitron. U slučaju kontakta materi-je i antimaterije, njihova zajednička masa se pre-tvara u čistu energiju.

4. Kozmičko mikroval-no pozadinsko zračenje (Cosmic Microwave Bac-kground – CMB)

CMB se, prema teoriji Velikog praska, smatra pozadinskom radijaci-jom preostalom nakon rađanja univerzuma. Još hiljadu devetsto šezde-

setih CMB je detektovan u vidu radiošuma koji je dopirao iz svih dijelova svemira i trenutno se proučava kao jedan od najpostojanijih dokaza teorije Velikog praska.

5. NeutrinoNeutrino je električni

neutralna elementarna čestica bez ikakve mase koja nesmetano može prolaziti kroz kilometre čvrste tvari.

Ove “fantomske” če-stice su stvorene u unu-trašnjem ognju aktivnih zvijezda ili eksplozija-ma umirućih zvijezda (supernova). S ciljem pronalaženja ovih neu-hvatljivih čestica neu-trino detektori se grade duboko pod zemljom, morem ili ispod ledenih brjegova.

Pet zapanjujućih kozmičkih pojavaUltragusti deuterij: potencijalno nuklearno gorivo budućnostiu procesu nuklearne fu-sije pokretane laserima. Moguće je postići fusiju deuterijskog nukleusa koristeći visokoener-getske lasere pri čemu bi došlo do oslobađanja velikih količina energije.

Laserska tehnologija je već dugo testirana na zaleđenom deuteriju i po-lučila skromne rezultate. Pokazalo se da je jako teško dovoljno sabiti de-uterijski led da bi se po-stigla visoka temperatura potrebna za pokretanje fusijske reakcije.

Ultragusti deuterij je, s druge strane, milionima puta gušći od zaleđenog deuterija, što uz upotrebu laserskih impulsa čini po-kretanje nuklearne fusije relativno lahkim.

“Ako bismo proizveli velike količine ultragu-stog deuterija, fusijski procesi bi mogli postati energetski izvori buduć-nosti. Do toga bismo, kako se čini, mogli doći mnogo ranije nego što smo mislili”, kaže profe-sor Leif Holmild.

“Vjerujem da deuterij-sku fusiju možemo diza-jnirati da na takav način da se pri njoj oslobađaju samo bezopasni elemen-ti kao što su helij i hidro-gen.”

57

“D ijete nam je prehlađeno. Ima temperaturu. Kad ćeš kući?”

Bila je to jedna od tipičnih eruptivnih panika supruge, telefonski demonstrirana, a koja se dešava raznim povodima, najčešće kada se neko dijete razboli.

Ubrzo nakon dolaska glave kuće kući, bili su svi obučeni i skupa su krenuli u predškolski dispanzer Doma zdravlja. Kamo, opet, nisu svi ušli. Kćerka je, naime, već u polasku objavila da nema ni trun namjere da uđe tamo, pri tome neutješno plačući. Kako se to nije promijenilo ni kada su došli pred rečeni dispanzer, nije bilo druge nego da glava kuće s njome ostane u automobilu, da sjedi i priča, pušta muziku na radiju...

Supruga i sin su dugo ostali. Gužva je, jer u to vrije-me hara nekakva epidemija. Ljekarka je bila užurba-na, napeta i očigledno zainteresirana da se čim prije kutariše pacijenata koji su neprestano ulazili. I više je pisala u zdravstveni karton djeteta nego što je pitala.

Na kraju su, s receptom za nekakav sirup i preporu-kama o konzumiranju te i te vrste čaja, domaće supe, voća bogatog vitaminom C i slično, izašli iz ordinacije i došli do šaltera na kojemu je, nevoljko i birokratski hladno, medicinska sestra popunila podatke o regi-starskom broju nosioca osiguranja, šifru djelatnosti i neizostavni JMBG pacijenta. Nakon lijenog ovjeravanja svega toga pečatom Doma zdravlja, majka i sin su veselo izašli i pridružili se ostatku porodice u auto-mobilu. Stari motor je ubrzo zabrundao i trebalo je samo odgovoriti na pitanje: U koji tržni centar otići i koju igračku izabrati za sina, kao nagradu za njegovo “slušanje mame” kod doktorice? Iako nije “zaslužila”, i kćerka će dobiti neku sitnicu, čisto radi balansa i reda u kući.

Koji dan poslije, i glava kuće je morao ljekaru. No, prije toga mu se valjalo “naručiti” kod medicinske se-stre koja je sjedila na recepciji dispanzera za porodičnu medicinu i vazda u teku upisivala “narudžbe”. Našla je “slobodan termin” za tri dana u kasnim popodnevnim satima.

Kada je u naručeno vrijeme došao, našao se u hod-niku čiji su zidovi bili prepuni reklamnih panoa farma-ceutskih kompanija (kao da se radi o kakvom hiper-marketu za pilule, tablete i dražeje) i uz koje su bile prislonjene čekaoničke stolice pune pacijenata. Pa zar je u ovo doba ovolika gužva, pitao se za sebe. Čekanje se oduljilo, ali je u neko doba postalo nepodnošljivo zbog nezaustavljivoga pričanja neke nezadovoljne sre-dovječne pacijentice, kojoj ama baš ništa nije valjalo ni odgovaralo: od užurbanih medicinskih tehničara i sestara, preko maloga broja stolica, do frizura ljekarki koje su se vraćale u ordinacije s pauze. Kada mu je poremetila koncentraciju na trećem nivou jednostavne mobitelske igrice, kojom je prikraćivao vrijeme, oštro, ali uljudno, zamolio ju je da prestane s preglasnom pričom i da ode do neke druge ordinacije ako joj se ne sviđa ta pred koju je došla. Mislio joj je još puno toga kazati, dobrahno iznerviran kuknjavom koje je i bez nje bilo previše, ali je žena, očigledno iznenađe-na takvom njegovom reakcijom (jer je mislila da su svi u čekaonici na njenoj strani pošto je svu svoju jêd usmjerila na “nesposobne ljekare i sestre”), zašutjela i nije se više javila.

U takvoj gužvi, naravno, nije ni očekivao da će ući baš u “naručeno” vrijeme kod svoje ljekarke. Sahatak duže

Pretrage

Sevret Mehmedćehajić | PORODIČNE PRIČE

58

čekanja nije bio preveliki test za njegovo strpljenje. Osim toga, nervoza i namrgođeno lice, s kojim bi ušao u ordinaciju, ne bi mu ama baš nimalo pomogli. Vjeruje da se ljekarka takvih sita nagledala samo toga dana!

Pregled je bio temeljit. No, da bi dijagnoza bila što tačnija, dobio je uputnicu u laboratoriju, u kojoj će mu se izmjeriti nivo šećera, lipidni status i koješta drugo, mada je mislio da je to nepotrebno i da je ta predo-strožnost ljekarke suvišna. Jer, on se zbilja uglavnom osjeća sjajno, pješači najmanje jednom sedmično, vozi sobni bicikl makar pola sata u nekoliko dana, ide na sportsku rekreaciju, ne jede hamburgere... Ali, eto, doktorica navalila.

Znajući da i to valja proći i prihvatajući to kao mo-ranje, pet dana poslije se opet uputio prema Domu zdravlja. Jutarnji ritam je poremećen preskakanjem jutarnjih tri findžana domaće bosanske kahve, s po jednom kapi mlijeka (da “ubije” žestinu crne kahve) i saharinom umjesto rafiniranog šećera, a koju je supru-ga redovno “pekla” u jutarnjem bunilu, još dobro pos-pana. Ali, valjalo se držati uputa. Nerazbuđen, ubrzo se našao u čekaonici, doslovno prepunoj pacijenata koji su čekali da “izvade krv”. Pošto je stavio svoju knjižicu na vrh gomile, izašao je u hodnik, pronašao praznu stolicu i sjeo na nju, spreman da čeka najmanje sat i pol da ga prozove kakva nervozna medicinska sestra.

Čekanje je potrajalo. Posmatrao je glava kuće ko-lone ljudi, umornih od nereda u kojem žive i kojem su izloženi i koji su u čekaonicu ulazili kao u koncen-tracioni logor. Jedna mlada majka je vodila za ručicu svoje dijete, nervozno gledajući u mobitel i misleći o izgovorima koje će morati uputiti šefu zbog kašnjenja na posao; neka napirlitana djevojka je uporno kružila

oko vrata laboratorije, očigledno iščekujući laboranta koji će je preko reda uvesti; jednoj trudnici niko nije htio ustati da sjedne, kao ni djedu i jednoj neni; kravatirani gospodin je čitao novine...

Prebirući pogledom po tom šarenilu i pokušavajući da uza svako primijećeno lice veže kakvu karakteristi-ku, glava kuće se našao u saznanju da je, u međuvre-menu, do njega sjeo na praznu stolicu poznati izdavač. Znao je o kome se radi, jer ga je vidio puno puta u programima lokalne televizije, na kojoj je predstavljao svoja izdanja. Je li recesija poremetila neke njegove zdravstvene standarde? Jesu li ga brige natjerale na ovo? Zar će i on čekati, kao i ostali? Izdavač je i pisac, i šteta je da dragocjeno vrijeme troši na čekanju; bolje je da piše književna djela!

Iz tih “kulturno angažiranih” misli prenu ga bijeli mantil u vidokrugu i muški glas koji se umilno obraćao piscu. Očito je susret ranije dogovoren. Ubrzo su obo-jica nestali, a za nepunih deset minuta pisac je držao komadić vate u predjelu lakta lijeve ruke, na mjestu uboda igle kroz koju je potekla njegova dragocjena krv.

Dragocjena je krv (i vrijeme, naravno) i direktora jedne državne službe. Koliko god se trudio, glava kuće nije mogao vidjeti kako je taj čovjek uspio proći između svih onih ljudi u čekaonici, ući u krcatu sobu pacijena-ta od kojih je uzimana krv za analizu i izaći s prepo-znatljivim komadićem vate. Popodne će vjerovatno po nalaze poslati svoga službeno-ličnog vozača i lakeja. Njegovo zdravlje je tako postalo predmet najizravnije državne brige.

Gledajući u njegovu odlazeću figuru, glava kuće je mislio o tome da brojne druge likove ne može nika-da sresti u kakvom Domu zdravlja, jer se oni tamo ne liječe na prosti narodski način. Njihovo zdravlje je “važnije” od zdravlja ostalih. Oni sebi, i to ne snagom novca nego položaja koji im je isti taj narod omogućio, mogu priuštiti ciklične pretrage najvažnijih tjelesnih funkcija u najboljim državnim klinikama. Oni ne čekaju u dosadnim čekaonicama s priprostim ljudima. Oni, živi i zdravi, odu nekoliko dana na ležanje u bolnice i tamo obave sva snimanja i preglede na koje se inače mjesecima čeka.

Glavu kuće je prenuo glas medicinskog tehničara, poznanika i povremenog kahvenskog prijatelja: “Se-lam. Što se nisi javio, da ne čekaš?” Ljubazno je odgo-vorio da nema potrebe za prekorednim upadanjem, jer je ionako dočekao svoj red, nakon samo tri sata.

Još samo da nalaz bude uredan!

59

Foča leži na ušću rijeke Čehotine u Drinu, okrunje-na planinskim obroncima čiji se vrhovi prepliću u gustoj šumi Zelengore i Maglića. Njihove cr-

nogorične vitice stoljećima ustrajno streme i upiru ka netaknutom rezervatu prirode Perućici, najvećoj pra-šumi na tlu Evrope. Prvi put se spominje 1368. godine kao trgovačka stanica na prometnom karavanskom putu Dubrovnik–Niš–Carigrad. Zahvaljujući ponajprije diplomatskim vještinama, naročito umijeću sklapanja međudržavnih saveza, Foča je sve do 1482. godine bila u posjedu plemićke porodice Kosača, tokom koje vlasnički list preuzima administracija osmanske vlasti.

Središte hercegovačkog sandžakaUspostavljanje osmanske uprave za Foču, ono-

dobnu Hoču, (nominacija naselja sve do šesnaestoga stoljeća), predstavljalo je novo poglavlje na stranica-ma njene urbane historije koja od tada pomno bilježi niz značajnih događaja čiji su učinci i djelotvornost umnogome doprinijeli njenom cjelokupnom razvoju. Od 1500. godine Foča postaje središte sultanovog namjesnika, sandžak-bega za hercegovački sandžak, što će biti jedna od presudnih smjernica za njen dalji društveni, privredni i kulturni napredak. Evlija Čelebija orijentalnu Foču opisuje kao naselje sa sedamnaest mahala i istim brojem džamija, dok pažljivo uređe-ne bašče, iz kojih su se kaskadno izdizale nevelike ali skladne kuće od tvrdog materijala, upoređuje s čuve-nim persijskim vrtovima. U fočanskoj (Gornjoj, Prije-koj…) čaršiji je, pored trgovine, zdušno podstican i za-natski obrt, naročito izrada čuvenih jatagan (handžar) noževa, kao i izrada raznovrsnih proizvoda od vune i kože. Godine 1588. Foča dobija skriptorij (pisarnicu) i time otvara vrata novoj uslužnoj i zanatskoj djelat-nosti: prepisivačima i knjigovescima (mudželitima). U pisarnici nastaju vrijedni rukopisi, pisani na orijental-nim jezicima i arebici, većinom religioznog, pravnog i književnog karaktera, što će unaprijediti i obogatiti ne samo pisanu riječ, nego i kulturna nastojanja fo-čanskog kraja. Posebnu ulogu u afirmiranju Foče kao islamsko-orijentalnog centra, imali su derviši nakši-

bendijskog tarikata, čija je tekija (Bajezid-babina tekija) bila jedan od prvih objekata sagrađenih na ovom pro-storu. Smještena na jugoistočnoj strani grada, tekija se sa svoja četiri objekta otvarala prema čaršiji i bazaru i, kako reče turski putopisac, predstavljala je kosmoramu – ogledalo svijeta. Inače, širenje orijentalnog ambijen-ta bilo je najintenzivnije od sredine petnaeestoga do kraja šesnaestoga stoljeća, a istočnjačka komponenta najjasnije se očitavala u vanjštini vjerskih objekata – džamija, mesdžida, mekteba, medresa i tekija.

U susret novomMandatno posredovanje austrougarske vlasti na

području Bosne i Hercegovine, pa tako i Foči, pokrenulo je niz promjena koje su se ogledale u nesmetanom supstituiranju i usložnjavanju postojećeg gradskog miljea. Stare drvene mostove razastrte preko Čehotine zamjenjuju masivne željezne konstrukcije; kolske pu-teve potiru šumske pruge za lakši, kapitalizirani tran-

FočaDr. Merima Čamo | GRADOVI

60

sport drveta; vojno-upravne službe zasjenjuju kabaste vojničke kasarne; ranarnice nadomještaju ambulante; hanove potiskuju moderniji ugostiteljski objekti (napri-mjer kotarski Café Luft), dok pojedini esnafi i zanatske radionice prerastaju u Fočanski umjetni obrt koji je ustrojila Zemaljska vlada. Tehnike tabačkog zanata postepeno se usavršavaju u novoj tvornici za preradu ovčije i kozje kože u Jeleču čiji pogoni fabriciraju solidne količine safijana, korduana, te knjigoveške, tapacirske i galanterijske kože. Za vrijeme prve Jugoslavije (1918–1941) Foča proživljava period urbanog zastoja koji se u procesu konstituisanja nove državnosti preinačava u slijed nepredvidivih i dramatičnih dešavanja pogub-nih kako za sam grad tako i za njegovo stanovništvo. Poslije Drugog svjetskog rata u Foči se razvija jaka drvna industrija koja je producirala finalne proizvode za domaće i strano tržište. Upotrebne vrijednosti grada rasle su u skladu sa zahtjevima i potrebama novih društvenih odnosa zasnovanih na socijalističkom mo-delu koji se sve više artikulirao u urbanom prostoru.

Iz svijetlog u tamni vilajetFoča je dugo vremena baštinila najljepše i najsta-

rije džamije u Bosni i Hercegovini, a kao rijetki biseri sakralne arhitekture izdvajale su se džamija Sultana

Bajezida II, Atik Ali-pašina džamija, Aladža/Šarena (Hasan-pašina) džamija, Memišah-begova džamija, te Kadi-Osman efendijina džamija.

Tokom srpsko-četničke agresije na našu zemlju, u Foči je sprovedeno brutalno etničko čišćenje musli-manskog stanovništva; sve džamije stare preko četiri stotine godina su uništene, spaljene ili miniranjem porušene do temelja, kao i čitav kompleks Prijeke čar-šije gdje se nalazila i Sahat – kula iz osamnaestoga stoljeća.

Grad je od 1995. godine u sastavu Republike Srpske, dok se manji teritorij nekadašnje općine Foča aktual-nim sporazumom tretira kao dio Federacije Bosne i Hercegovine (općina Foča, Ustikolina).

Bilješke:Bejtić, Alija, “Povijest i umjetnost Foče na Drini”,

Naše starine, 3 (1955);

Čelebi, Evlija, Putopis, Sarajevo: Sarajevo Publishing, 1996;

http://www.focaci.org/, pristupljeno 09. 03. 2010.

61

Da bismo uopće živjeli, moramo jesti. Jedemo hranu koja se sastoji od šećera, masti, bjelan-čevina, vitamina, mineralnih soli i tako dalje.

Hranjive materije moraju se preraditi, raščlaniti na osnovne sastojke te učiniti pogodnim za upijanje kroz crijeva. Ovaj zadatak obavljaju probavni organi, a ra-ščlanjivanje vrše enzimi. Zahvaljujući lošem kvalitetu hrane, pesticidima, herbicidima, konzervansima, aro-mama, emulgatorima i kojekakvim čudima, želudac i debelo crijevo postali su najugroženiji organi ljudskog organizma.

Katar želuca (gastritis)Gastritis je jedna od najmasovnijih bolesti savreme-

nog čovječanstva, a uzroci su joj različiti. To su, prije svega, nerazumna upotreba alkoholnih pića, lijekova, teško probavljiva hrana i, na kraju, Holvcobacter Pylori. Može biti i posljedica bolesti kakve su bolesti srca, jetre, pluća i živaca.

Bolesnici se žale na neugodan pritisak u predjelu želudca i na osjećaj da im je želudac pun. Može se pojaviti štucanje s kiselim okusom, gubitak apetita i neodređeno peckanje u želudcu.

Vremenom, ljudi s ovom bolešću postaju utučeni, razdražljivi, često zijevaju, nevoljni su, a javljaju se gla-vobolja, mučnina i povećana kiselina u želudcu.

Katar želudca može nastati i uslijed raznih gnojnih žarišta u organizmu. Prema najnovijim saznanjima, i za ovo stanje može biti kriva Helycobacter Pylori.

No, bez obzira na sve, pravilnog liječenja bez pra-vilne ishrane nema i ne može ga biti. Tu dolazimo do velike prepreke i dokaza koliko bolesnici (ne svi) u stvari sami sebi odmažu.

Teško im je odreći se određene hrane, pića i sličnih lažnih užitaka. Zbog svega ovoga i najveći stručnjaci za liječenje padaju na ispitu, samo ne svojom krivicom.

Kao i sve druge bolesti, i gastritis ima dvije krajnosti koje se kreću od bolesti s veoma teškim oblikom, pa do veoma blagih, skoro neznatnih, znakova.

RECEPTI:Univerzalan lijek za gastritis ne postoji. Smiješati

biljke u mješavinu po njihovim svojstvima, pa šta bude, pogrešan je izbor. Receptura za mješavine ljekovitog bilja je bezbroj i koriste se s manje ili više uspjeha.

Prijedlog za jednu koja ima dokazano pozitivno dejstvo :

list bijelog sljeza ............................20 grama korijen angelike ..............................10 grama korijen gaveza ................................20 grama korijen čička ....................................10 grama korijen omana .................................10 grama

Jednu kafenu kašiku mješavine kuhati pet minuta u 3dcl vode. Hladiti pola sata, procijediti i popiti. Piti dva puta na dan po 3dcl čaja.

Takozvani vitamin U jedan je od sastojaka soka si-rovog kupusa i definitivno je potvrđeno da ima blago-tvorno dejstvo na oštećenu sluznicu želudca. Vitamin U pojačava otpornost sluznice koja oblaže jednjak, želudac i dvanaestopalačno crijevo. Šta uraditi? U so-kovniku iscijediti svjež kupus. Koliko? Potrebno vam je najmanje 1dcl svježeg soka koji ćete piti ujutro prije

Bolesti organa za varenje

Doc. RS homeopat i fitoterapeut Suad Šendelj | ZDRAVLJE

62

jela. Možda je ipak najkorisnija mješavina koju sačinja-va 1dcl soka od svježeg kupusa i 1dcl soka od svježeg krompira. Pije se ujutro prije jela. Probajte i ostanite u čudu. Efikasno do krajnjih granica.

Ne bi bilo fer ne pomenuti korištenje cinka u liječe-nju gastritisa. Cink je važan element koji se, kao i hrom, jod, magnezij i selen, u ljudskom organizmu nalazi u tragovima. Međutim, on je nosilac nekih osnovnih funkcija organizma. Kod gastritisa s drugim lijekovima ubrzava ozdravljenje i štiti od recidiva.

Opstipacija (zatvor stolice)Zatvor stolice je poremećaj u izbacivanju sadržaja

crijeva. Uzroka je više, a neki od njih mogu biti: mlita-vost ili grč crijevne muskulature, prepreka u prolazu sadržaja, neke bolesti crijeva, loša i neprimjerna ishra-na. Nažalost, nikakva sredstva za čišćenje ne mogu zamijeniti prirodnu i pametnu ishranu.

Hemijski laksativi pomoći će vam da privremeno riješite problem, no treba reći da upotreba ovih sred-stava nosi mogućnost pojave grčeva i još upornijeg zatvora. Čitav organizam plaća ceh upotrebom he-mijskih laksativa, jer oni crpe tekućinu i dovlače je u

debelo crijevo. Koliko je takav način liječenja ispravan, sami razmislite. Uporna opstipacija je simptom i nika-da bolest sama za sebe.

Normalno pražnjenje crijeva može se dešavati od četiri do dvanaest puta sedmično. Oni koji iz nekih ne-objašnjivih razloga imaju izostanak stolice, uzastopno po nekoliko dana, ili je ta stolica toliko tvrda da svoju prirodnu nuždu obavljaju s velikim naporom, mogu reći da pate od zatvora stolice. Nije od male važnosti ustanoviti mogući uzrok opstipacije.

Možda neće biti višak nabrojati malo preciznije šta to sve može biti uzrokom ovog problema:

1. ishrana – teška hrana, nedovoljan unos teku-ćine;

2. fizička neaktivnost;3. trudnoća;4. upotreba pojedinih lijekova: antacidi, antide-

presivni lijekovi, lijekovi protiv visokog pritiska (neki), antipsihotici, jaki diuretici;

5. pojedini poremećaji metabolizma;6. bolesti štitne žlijezde;7. poremećaji i abnormalnost samih crijeva, kao

i bolesti crijeva;8. moždani udar, psiho-poremećaji i česta i zasi-

gurno nepotpuna upotreba klizmi.

RECEPTI:Biljni lijekovi su daleko bolji izbor od hemijskih pre-

parata. I ovdje važi pravilo – “ničeg previše”.

kora krkavine ..................................10 grama pirevina ............................................10 grama komorač ..........................................15grama sjeme lana.......................................15 grama

Kafenu kašiku mješavine preliti s 3dcl hladne vode i ostaviti da stoji četiri do šest sati. Nakon toga grijati do ključanja, skloniti s vatre i hladiti trideset minuta. Procijediti. Popiti pred spavanje i ne sladiti.

UPOZORENJE: Sena (Sena angustifolia) omiljena je kod onih koji

pate od zatvora stolice, ali nju ne smiju uzimati trud-nice i oni koji su imali hirurške zahvate na želudcu, tankom ili debelom crijevu.

63

El-MaqsadPrijevod i bilješke Dr. Almir Fatic

Ebu Hamid Muhammed el-Gazali

Format A5, 264 stranice, tvrdi uvez, kontakt telefon: 061 803 014

00