SEKSPIR

60Ko valovlje k žalu šljunčanom što bjega,Naši se trenuci žure ka svom krajuI svaki smjenjuje onog prije njega,Za mjesto naprijed svi se otimaju.Rođenje, što sprva punim svjetlom gori,Gmže ka zrelosti što kruni ga, slavaNjegova se s krivim eklipsama bori,Vrijeme što dade dar sad uništava,I vrijeme buši ukrase mladostiUrezuje bore na čelu ljepote,Prirodne istine guta rijetkosti,I njegovoj kosi ništa se ne ote,Al moj stih ostaće da ti vrsnost slavi,Nadam se, uprkos ruci što sve mlavi.

66Smoren svim ovim, vapim smrt smirenu,Videć zaslužnog što će prosjak biti,Najčišću vjeru teško pogaženu,Nikogovića što sjajem se kiti,Najviše časti sramno krivim date,Kreposnu djevu prodrocanu zatim,Izvrsnost koju zakonito blate,Jakog što hroma vlast ga osakati,Umjetnost što joj vlast jezik zauzla,Ludost što vlada, ko doktor, vještinom,Dobro u zaptu što sluga je u zla,Glupost brkanu sa prostom istinom.Tim smoren, u smrt od sveg bih se skrioKad ne bih ljubav samu ostavio.

73Gledaš ono doba godišnje u meniKad granje sa žutim lišćem, bez, il s malo,Drhti stud čekajuć: horovi srušeni,Goli, gdje tma nježnih ptica je pjevalo.Ti vidiš u meni sumrak: trne dugo

Dan, kad na zapadu sunce zađe, zatimBrzo ga odnosi crna noć, to drugoJa smrti, u spokoj što sve zapečati.Žar vidiš u meni one vatre, što naPepelu još zgara – on bje mladost njena –Ko na odru na kom izdahnuće ona,Onim uništena čim bješe hranjena.Pojmiš li to što ti snaži ljubav, jačeVoljećeš ono što uskoro nestaće.

94Koji zlo činiti moć ima a neće,Koji to čim zrači najviše – ne tvori,Koji je ko kamen sam, a druge kreće,Nepomičan, hladan, iskušenja sporih –Ti s pravom baštine milost neba, čak iBogatstvo prirode od rastura štite:Gospodar i vlasnik svojih lica svaki,Drugi su tek sluge vrsnoće vlastite.Ljetni cvijet mio ljetu biva, madaZbog samoga sebe i živi i mrije,Ali ako gadna zaraza ga svlada,I najniži korov plemenitiji je.Jer najslađe djelom u najgorče pređe,Smradniji no korov gnjili krin je sveđe.

130Mojoj gospi ne sja po sunce iz zjena;Koralj je rujniji no njene usnice;Ako snijeg je bijel – siva grud je njena,Il vlas žica – čelo krase crne žice.Vidjeh kao damast ruže, i bijeleI rujne – na njenu obrazu njih nije;A neki mirisi veću slast dijeleNego dah iz moje gospe koji bije.Volim čuti zbor njen, prem dobro znam to daZvucima muzike umilnost je jača;Znam, boginju nikad ne vidjeh da hoda;Gospa mi, kad ide, po tlima korača.Al moja je ljubav rijetka ko onaŠto lažnoj poredbi vjerovat je sklona.