2013 · sao možemo nasloniti i alegorijsko tumačenje stihova iz pjesme nad pjesmama (uz napomenu...

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXX. • cijena: 13 kn122013

Liturgijski cjelovod 1. do 24. prosinca 2013.

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXX. cijena: 13 kn

živo vrelo

2013 12God. XXX. (2013.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Zatvori, Gospodine, usne moje

naša tema: liturgijski cjelov 2 Liturgija u snazi Božjega poljupca Crkvi

A. Crnčević

Poljubac i otajstvo UtjelovljenjaI. Šaško

otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmišljanja:

S. Slišković, E. Punda, A. Vučković, I. Šaško, I. Raguž

Prva nedjelja došašća

Druga nedjelja došašća

Bezgrješno začeće bl. Djevice Marije

Treća nedjelja došašća

Četvrta nedjelja došašća

trenutak: pisma čitatelja 40 Primiti formu liturgije

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

Crkva u ljepoti Kristova poljupca.M. Chagall: Madona, 1938.-1942., Museo Thyssen-Bornemisza, Madrid.

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 12–2013

LZatvori, Gospodine, usne moje

L iturgija časova započinje Pozivnikom u kojemu Crkva na po-četku dana kliče: »Otvori, Gospodine, usne moje. / I usta će moja navješćivati hvalu tvoju.« (Ps 51, 17) Tome pokliku, ko-

ji sažimlje misao o molitvi i hvali kojom vjernik stupa u odnos s Bo-gom, valja suprotstaviti i drukčiji govor usana. Usne ne služe samo govoru ili molitvi. One primaju i prenose životni dah, služe hranje-nju, osjećaju stvarnost, utiskuju poljubac, iskazuju ljubav i blizi-nu. I takav »govor« usana ima vlastito mjesto u kršćanskoj litur-giji. Nije prestrogo tvrditi da smo svoj odnos s Bogom uvelike sveli na molitveni govor, na riječi koje zaokupljaju misao i duh, a pri-tom zanemarili govor tijela po kojemu životno osjećamo i iskušamo prožimajuću snagu Božjega djela spasenja. Osim pokreta i stavo-va tije la, među obrednim gestama u liturgiji susrećemo i gestu iz-vršenu usnama – poljubac. U liturgijskim slavljima udjeljujemo ga jedni drugima (ovisno od tradiciji i kulturi), njime iskazujemo čast oltaru, evanđelistaru i Kristovu križu (u liturgiji Velikoga petka), a vjernička osjetljivost našla mu je mjesta u raznim oblicima pučke pobožnosti i dala mu značenja poklonstva, predanja i intimnoga za-jedništva s Bogom. Uza sve to, poljubac je u liturgiji danas postao slabo primijećen obredni znak. I kada ga primamo i kada ga pruža-mo, kao da ne doživljavamo gotovo ništa od onoga što on u ljudsko-mu životu jest: očitovanje istinske ljubavi, blizine, nutarnjega za-jedništva, odanosti… Cjelivajući oltar, evanđelistar ili Kristov križ, i sami postajemo primatelji Kristova poljupca. Liturgija je radost za-ručništva Crkve s Kristom. U slavlju vjere Krist Zaručnici-Crkvi uti-skuje poljubac svoje vjerne ljubavi.

Slušajući zaglušnost riječi u našim liturgijskim slavljima i u na-šemu molitvenom odnosu s Bogom, na usne mi navire molitveni vapaj: »Zatvori, Gospodine, usne moje! Nek utihne riječ i nek se zatvori uho. Daj mi iskusiti dodir tvoje tihe prisutnosti, osjetiti žar tvoga Duha, toplinu tvoga daha koji si udahnuo u moje tijelo daru-jući mi život. Nauči me čuvati ljepotu tvoje blizine, a na mome licu neka trajno bude vidljiv otisak tvoga Poljupca.«

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgijski cjelov

PPoljubac je gesta posredo-

vana usnama, s kojih izlazi dah života. Poljubiti znači

udahnuti život ili primiti dah života, dijeliti život

u potpunome zajedništvu i povjerenju. Uz tu gestu

vežu se teme života, ljuba-vi, odanosti, prisnosti,

prisutnosti, iskazivanja časti i pozdrava…

Božja blizina i prisut-nost doživljavaju se kroz prima nje njegova božan-skoga daha, pa je i Božji

poljubac metafora koja izriče njegovo očitovanje i komuniciranje čovjeku.

Liturgija otvara vrata poljupcu, cjelovu,

kako bi bila mjesto iskustva Božje blizine.

Poljupcu pripada privilegirano mjesto u ljudskome životu. Da-rujemo ga određenim osobama, u sasvim određenim trenut-cima i životnim okolnostima. Ne dajemo ga bilo komu, ne bi-

lo gdje ili bilo kada. Ne dajemo ga svakomu na jednak način. Ni nje-govo značenje nije uvijek isto. Njegova značenja mogu biti iščita-vana raznim ključevima i pristupima: psihološkim, antropološkim, kulturološkim, filozofskim, teološkim… I duhovnost ima što reći o poljupcu jer pobožnost rado rabi tu gestu kojom odaje čast i izri-če odanost. Premda je gesta poljupca bitno kulturološki uvjetova-na i oblikovana, pa ju susrećemo u polisemičnosti i mnogooblično-sti izričaja, valja reći da ona uvijek unosi u životnost odnosa. Uz nju se vežu teme života, ljubavi, odanosti, prisnosti, prisutnosti, iskazi-vanja časti i pozdrava… Budući da se poljubac posreduje usnama, s kojih izlazi dah života, njime se komunicira životna snaga. Poljubiti znači udahnuti život ili primiti dah života, dijeliti život u potpunomu zajedništvu i povjerenju. Povezanost poljupca s dahom života još je očevidnija u nekim kulturama – primjerice među nekim narodima u Australiji, na pacifičkim otočjima te na Aljasci – u kojima se »po-ljubac« izmjenjuje međusobnim dodirom nosa, dakle izmjenom ži-votnoga daha. Životni dah na svojevrstan način »materijalizira« čo-vjekovu dušu pa prožimanje životnoga daha dviju osoba putem po-ljupca ide onkraj tjelesnosti i unosi u duhovno zajedništvo i blizinu. U nekim narodima u Indiji i ne postoji glagol ‘poljubiti’ pa se čin lju-bljenja izriče glagolom ‘mirisati’. Tako se poljubac pokazuje kao ol-faktivna gesta. Poljubac posreduje dah i ‘miris’ osobe.

Razumijevanje poljupca kao primanja životnoga daha posebice se susreće kada je riječ o poljupcu kojim čovjek stupa u zajedništvo s božanskim, s transcendentnim. Božja blizina i prisutnost doživlja-vaju se kroz primanje njegova božanskoga daha, zajedništvo s njime prolazi kroz sliku »božanskih zaruka«, pa je i Božji poljubac metafo-ra koja izriče njegovo očitovanje i komuniciranje čovjeku. Na tu mi-sao možemo nasloniti i alegorijsko tumačenje stihova iz Pjesme nad pjesmama (uz napomenu da se takvo tumačenje danas sve više na-pušta te općenito prihvaća izvorno značenje pjesme o snažnoj zaru-čničkoj ljubavi): »Poljubi me poljupcem usta svojih.« (Osculetur me osculo oris sui; Pj 1, 2). Tumačeći taj stih, Vilim iz Saint-Thierryja († 1148.) ističe da izvanjsko sjedinjenje tijelâ u poljupcu rađa nutar-

Liturgija u snazi Božjega poljupca CrkviO značenju poljupca ili »svetoga cjelova«

Ante Crnčević

3

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220131220131212201312njim sjedinjenjem i zajedništvom disanja. Pro-mišljajući dalje, pokazuje da je Krist po otaj-stvu utjelovljenja dao čovjeku poljubac, tj. sje-dinio se u potpunosti s njime te, uzevši ljud-sko tijelo, udahnuo u njega svoj dah tako da su postali ne samo jedno tijelo nego i jedan duh. Isti pisac na jednome drugom mjestu pojaš-njava da upravo snaga ljubavi koja je u čovjeka udahnuta rađa novom spoznajom (Amor ipse intelectus est.). Tim mislima nadahnut, papa Benedikt XVI. propituje vjerničku misao: »Ni-je li istina da istinski poznajemo samo onoga koga ljubimo i ono što ljubimo!? To vrijedi pri-je svega u spoznaji Boga i njegovih otajstava, koji natkriljuju mogućnost shvaćanja našega uma: Boga se upoznaje i Boga se ljubi!« (Na-govor na općoj audijenciji, 2. prosinca 2009.). Tko je spoznao Boga uistinu može reći: »Nje-gov je poljubac na meni. Njegov je poljubac be-skrajna radost, objava njegova otajstva, nedje-ljivo sjedinjenje božanskoga svjetla i prosvijet-ljene duše.« (sv. Bernard iz Clairveauxa).

Poljubac, kao dodir usana i susret životno-ga daha, vodi i k jednom novom značenju. Re-ligijski pojam adoratio, koji u izvedenom zna-čenju prevodimo kao poklonstvo ili klanjanje, u izvornom je smislu »čin usana« (ad os/oris), a ne koljenâ. Približiti se usnama božanstvu, odnosno usnama iskazati čast svetome mjestu, predmetu ili slici, znači primiti dah božanskoga, po-stati dionikom božanskoga života. Poklonstvo je uvijek čin predanja duše pa je svako tumačenje poklonstva samo u dimenziji geste tijela (proskyne-sis) ograničavanje njegova značenja i izvornoga smisla. Adoracija je su-disanje s Bogom, udisanje njegovoga daha, otvaranje duše Bogu kako bi mogla disati njegovim dahom. Iz takvoga je shvaćanja, bliskoga židovskoj mistici, u talijanskome jeziku nastao izraz »morire nel bacio del Signore«, »umrijeti u Božjem poljupcu« (koji bi odgovarao našemu »umrijeti u Bo-žjoj milosti«). Izraz svjedoči vjeru da čovjekov život po smrti prelazi u bo-žanski život. Slično pripovijeda i židovski Midraš: Bog je nakon razgovo-ra s Mojsijevom dušom na njegove usne utisnuo poljubac te on »umrije na Gospodinovim usnama«. Umrijeti u Božjem poljupcu, uroniti po smrti u dah vječnosti, u božanski život, nije li sav smisao čovjekova života?

Sam biblijski opis nastanka života metaforički govori u Božjemu udah-nuću životnoga daha u stvorenu materiju. To je prvi Božji poljubac svije-tu. I čovjek je rođen iz toga poljupca. Roditeljska radost života iskazuje se ponajprije poljupcem. Nakon iščekivanja i porođajne boli, prvi susret maj-ke s djetetom obilježen je poljupcem. To je prvi dodir sa svijetom. Taj pr-vi poljubac ne komunicira tek pozdrav ili radost, nego i sam život. U tome

Poljubac je prvi dodir sa svijetom. On uokviruje prvi dodir majke s djetetom. Komunicira ne samo pozdrav i radost, nego i sam život. Utisnuti nekomu poljubac znači otvoriti put strujanju života.

Mladen Veža: Majka i dijete. Zbirka umjetnina Franjevačkog samostana na Humcu.

4

NAŠA TEMA Liturgijski cjelov

smislu neki nastoje i sam nastanak poljup-ca u ljudskome iskustvu promatrati u pove-zanosti s prvim životnim hranjenjem (doje-njem). Poljubac jednako dolazi i na kraju ži-vota. Utisnut u lice umirućem ili beživotnom tijelu, govori o pozdravu i rastanku, ali i o ži-votu samom, o ljubavi koja nastavlja čuvati odnos, svjedočeći spomen u kojemu odnos i dalje živi.

Poljubac, kao gesta koja se komunicira usnama, otkriva i objavljuje samu osobu. Po-ljubiti nekoga znači pustiti ga u svoj životni prostor onkraj granica tijela, dopustiti mu da zaviri u našu intimu te postane dio našega nu-tarnjega života. Usne, naime, objavlju ju ono što osoba uistinu jest (M. di Benedetto). One otkrivaju nutrinu, »kakvoću srca«. U Sveto-me pismu čovjeka se prosuđuje po njegovim usnama: one su varljive, prijevarne, dvolič-ne, neiskrene, lažljive, laskave, mogu skriva-ti nutarnju zloću i zle namjere srca, ali one su i iskrene, pravedne, istinite, istinoljubive. U vrijeme svoga dolaska, naviještaju proro-ci, Bog će narodu dati »čiste usne« (Sef 3, 9 i »novo srce« (Ez 36, 26). Usne su više od govo-ra. Poljubac, stoga, pretpostavlja ustuk riječi. Riječ mora utihnuti da bi usne dale iskren po-ljubac. On komunicira u suzvučju šutnje. Po poljupcu tako progovara srce, iznoseći i daru-

jući čovjekovu nutrinu. Kod iskrenoga se poljupca čak i oči sklapaju jer srce vidi dalje. Ako su pogled i dodir osjeti kojima percipiramo vanjštinu, poljup-cem idemo dalje od dodira. Usne su uvijek organ nutarnjega proživljavanja i dodira. Zato katkada, pogođeni izvanrednim prizorom, čuđenjem i divlje-njem, kad se prepustimo nutarnjem osjećaju, znademo blago sklopiti oči i pri tom vrhove prstiju prisloniti na usne, zatvoriti ih, kako bi nas doživljaj u potpunosti zahvatio i proniknuo iznutra.

Živodajna i duhovna dimenzija poljupca otvorila je vrata poljupcu i u kršćanskoj liturgiji. Liturgijska ga tradicija poznaje ponajprije kao »brat-ski cjelov« (osculum pacis) iskazan u znak zajedništva i mira među vjerni-cima. No, njemu pripada i posebno obredno značenje u nekim liturgijskim slavljima: udijeljen novokrštenicima izricao je radost primanja u zajedni-cu vjernika, a davali su ga biskup (kod pomazanja krizmom) te čitava za-jednica vjernika (na početku euharistijske službe); u liturgiji pomirenja po-kornika poljupcem se komuniciralo ponovno primanje u puno zajedništvo Crkve; poljubac označava i povjeravanje posebne službe u Crkvi (u liturgi-ji svećeničkoga i biskupskoga ređenja); poljubac je nekoć bio vlastit i obre-dima ukopa (kako svjedoči Pseudo-Dionizije), a ponegdje i liturgiji sakra-

»Poljubi me poljupcem usta svojih.« Plamen

zaručničke ljubavi snažna je slika Božje privrženosti

čovjeku i čovjekove žudnje za ljepotom susreta s Bogom.

Robert Wyss: Pjesma nad pjesmama, 1993.

5

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220131220131212201312menta ženidbe (hispanska liturgija); u slavlju euharistije, osim u gesti brat-skoga cjelova, susrećemo ga u iskazivanju časti oltaru (na početku i na kra-ju slavlja) te kod iskazivanja časti Evanđelistaru u liturgiji Riječi. Tim je ge-stama potrebno vratiti svu širinu značenja koje se iščitava iz antropološke danosti poljupca te iz bogate kršćanske tradicije.

Od cjelova do poljupcaHrvatska riječ poljubac korijenski je i značenjski vezana uz riječ ljubav, osjećaj privrženosti i blizine. Latinski osculum (poljubac) vraća nas na is-hodište, na usne i usta (os). Time poljubac nije sveden na tjelesnost, nego je uveden u svu širinu značenja životnoga daha. Korisno je, stoga, prisjetiti se značenja hrvatske riječi cjelov, koja još živi u crkvenome govoru i u pje-sništvu. Drugdje je gotovo nestala. Imenica cjelov i glagol cjelivati imali su nekoć drugo značenje, vezano ponajprije uz pozdrav. Stariji oblik cĕlovati, kako pojašnjava V. Putanec, značio je ‘pozdravljati’ jer je izveden iz pridje-va cĕlъ, s osnovnim značenjem ‘zdrav’, kao što su i u latinskom jeziku, kao i u romanskim jezicima, povezani salus i salutare (zdravlje i pozdravlja-ti). Kako je pridjev cĕlъ, zdrav, razumijevan u smislu ‘neokrnjen’, ‘čitav’, ‘cijel’, tako je dao ishodište i glagolu (is)cijeliti, ozdraviti ili ozdravljati, što priziva na povratak k cjelovitosti. U doba kada je cĕlovati značilo pozdrav-ljati, značenje današnjega glagola ‘ljubiti’ izricano je glagolom lobъzati, ili u iterativnoj formi lobyzati, koja u nekim oblicima živi i danas u čakavšti-ni. Budući da se celovanje, tj. pozdravljanje, vršilo redovito gestom ljublje-nja, cjelov je primio značenje ‘pozdravnoga’ poljupca. Tako cjelov kroz po-vijest svoga značenja govori o zdravlju, cjelovitosti, pozdravljanju i, na kon-cu, o ljubljenju. Cjelov je ujedno pozdraviteljska i ozdraviteljska gesta; njo-me se iskazuje pozdrav, ali joj se pripisuje i moć iscjeljenja, barem na du-hovnoj i simboličkoj razini, kao u slučaju kada dijete traži majčin poljubac da bi ga prošla bol.

Latinski jezik u značenju poljupca poznaje i riječ basium, čiji je nasta-nak nejasan, ali ga neki jezikoslovci povezuju s grčkim phemi (reći, kazati), što bi značilo da osoba poljupcem izriče i komunicira sebe. U semitskoj je tradiciji poljubac bio sinonim za govor licem u lice (T. Bettini). Stoga, i kada kršćanski pisci govore o Božjemu poljupcu Crkvi, pred očima im je Božji go-vor, izravni susret s njime, susret oči u oči, njegova teofanija. Iz riječi basi-um nastale su i riječi u romanskim jezicima: tal. bacio, franc. baiser, španj. beso, port. beijo. Susrećemo i imenicu savium ili suavium. Ti su pojmovi, bez sumnje, imali jasna razlikovna značenja. Osculum se utiskivao u obraze i bio je vlastit među ukućanima i prijateljima; basium se davao u usne kao znak nježnosti i afektivnosti, dok je savium nosio značenje erotičnosti i las-civnosti. Sv. Izidor Seviljski tako pojašnjava: »Basia coniugibus, sed et os-cula dantur amicis, suavia lascivis miscantur grata labellis.« (Differentiae, I, 398). Razlog je to što se poljubac u kršćanskim zajednicama, osobito u li-turgijskim slavljima, uvijek naziva osculum.

Povijest religijskoga i društvenoga ophođenja svjedoči nam o raznoli-kim oblicima i značenjima poljupca ili cjelova. U starim religijama susre-ćemo običaje da štovatelji svoje poklonstvo pred idolima odnosno likovima

6


božanstava iskazuju poljupcem u obraze ili usne, ili pak da im ljube ruke ili noge. Sa sličnim su se značenjem ljubili pragovi i dovratci hrama te žrtve-nik u hramu. Poljubac se davao izravnim dodirom usnama, ili pak ljubeći vrhove prstiju desne ruke i potom dodirujući rukom sveti predmet ili mje-sto. U klasičnim oblicima ropstva rob i sluga ljubili su rukave ili skute svoga gospodara, a nakon ratnih pobjeda pobijeđeni je ljubio pobjedniku noge, a ponegdje samo stope što su ostale kao utisnuti trag pobjednikova stopala. Osim toga religijskoga i robovskoga značenja, poljubac ima i izrazito druš-tveno značenje odanosti i privrženosti. Poljubac u takvom značenju bio je veoma poštovan, ali i ograničavan samo na uski krug ljudi.

Poljubac među braćom u vjeriU grčko-rimskom društvu, u kojem se razvijalo kršćanstvo, poljubac nije bio uobičajeni znak pozdrava među ljudima. Poljupcem (licem u lice) me-đusobno su se pozdravljali samo članovi obitelji, ili pak osobe u bliskom za-jedništvu, tako da taj izraz odanosti nije bio rado viđen na javnome mjestu. Na novozavjetnim stranicama susrećemo poljubac ili cjelov kao znak rodi-teljske ljubavi (milosrdni otac i rasipni sin, usp. Lk 15, 20) te kao znak oda-nosti i privrženosti (grješnica i Isus, usp. Lk 7, 38). Judin poljubac Isusu u Getsemanskome vrtu (Mt 26, 49; Lk 22, 47), tvrde egzegete, daje moguć-nost pretpostaviti da je to bio uobičajeni pozdrav u zajednici dvanaestori-ce. Vrijedno je istaknuti da apostol Pavao, zaključujući svoje poslanice kr-šćanskim zajednicama (Rim 16, 16; 1Kor 16, 20; 2Kor 13, 20; 1Sol 5, 26) potiče kršćane da se međusobno pozdravljaju svetim cjelovom (en filémati hagío). Apostol Petar također potiče vjernike da se pozdravljaju cjelovom ljubavi (en filémati agápes, 1Pt 5, 14). Taj poziv apostolskih prvaka mo-gao se bez sumnje shvatiti kao uvrjeda onodobnoj društvenoj uljudbi i lije-

pom ponašanju, ali istodobno pokazuje da je prva Crkva sebe shvaćala kao obitelj u pravom smislu riječi. Ako

vjernici živeći međusobno kao braća i sestre čine sve-tu obitelj krštenika, onda im priliči i pozdravljati se

svetim cjelovom. Njihov je cjelov (osculum) svet (hagíos) jer se izmjenjuje među svetima, me-

đu onima koji su posvećeni u Kristu. Crkve-na je disciplina, stoga, pravo na bratski po-ljubac uskraćivala katekumenima jer nji-hov poljubac još nije svet (usp. Traditio apostolica, 18).

Svjedočanstva o »svetom cjelovu« među kršćanima brojna su kroz prva četiri stoljeća, premda ne bez naznaka o mogućim krivim tumačenjima. Sv. Justin (Apol., I., 65) svjedoči da je po-ljubac slijedio uvijek nakon zajednič-ke molitve. Za sv. Ambrozija poljubac, noseći značenje potpune i vjerne lju-bavi (plenae caritatis fidelis exprimi-

Poljubac uvijek pretpostavlja ustuk riječi. Komunicira se

u suzvučju šutnje. Po poljup-cu progovara srce, iznoseći

i povjeravajući drugomu vlastitu nutrinu. gao se bez sumnje shvatiti kao uvrjeda onodobnoj društvenoj uljudbi i lije-

pom ponašanju, ali istodobno pokazuje da je prva Crkva sebe shvaćala kao obitelj u pravom smislu riječi. Ako

vjernici živeći međusobno kao braća i sestre čine sve-tu obitelj krštenika, onda im priliči i pozdravljati se

svetim cjelovom. Njihov je cjelov ((hagíos

đu onima koji su posvećeni u Kristu. Crkve-na je disciplina, stoga, pravo na bratski po-ljubac uskraćivala katekumenima jer nji-hov poljubac još nije svet (usp. apostolica

vlastitu nutrinu.

7

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220131220131212201312tur affectus), postaje i za kršćane znak odanosti i ljubavi (pietatis et cari-tatis signum; Hexameron, 6,9,68). Sveti Augustin pojašnjava da kršćani »izvanjskim poljupcem iskazuju nutarnji mir« među sobom. Sv. Ćiril Jeru-zalemski potvrđuje da je poljubac znak »da su naše duše sjedinjene i da me-đu nama nema razdijeljenosti«. Ne nabrajajući svjedočanstva o poljupcu na kršćanskim molitvenim i liturgijskim sastancima, dostatno je istaknuti da se njegovo značenje ima uvijek iščitavati iz svijesti o kristovskom zajed-ništvu koje prožima vjernike okupljene u njegovo ime. Tertulijan tako ističe da poljubac slijedi nakon molitve (misleći na Molitvu vjernika, prije prino-šenja darova u slavlju euharistije) te ga naziva signaculum orationis, pečat ili znak molitvenoga zajedništva (De oratione, 14). Iz iste tradicije Regula sv. Benedikta (pogl. 53.), određuje da se poljubac gostu u monaškoj zajed-nici ne daje doli nakon molitve. Molitva, naime, pročišćuje čovjekove na-misli i osjećaje te gesta poljupca prima ono značenje koje molitva uspostav-lja između molitelja i Boga.

Ipak, valja spomenuti i stanoviti oprez u svezi s poljupcem među kršća-nima. Tertulijan iskazuje bojazan da bi njegovo značenje moglo među poga-nima biti drukčije tumačeno (Ad uxorem, II., 4). Možda se i optužbe protiv kršćana o njihovoj navodnoj nećudorednosti mogu dijelom tražiti u nerazu-mijevanju svetoga cjelova koji im je bio vlastit. Nailazimo, stoga, i na spise u kojima kršćanski pisci zabranjuju osculum među osobama različitoga spola.

Premda liturgijska i općenito crkvena povijest poznaje raznolike oblike poljupca, nakana nam je ovdje nešto reći o poljupcu koji danas zavrjeđu-je naslov liturgijski, ograničujući se ponajviše na euharistijsko slavlje. Pri tom razlikujemo poljubac kojim se iskazuje počast (oltaru, evanđelistaru) te poljubac ili cjelov mira što ga vjernici u liturgijskoj zajednici izmjenju-ju među sobom.

Poljubac Kristu u oltaruPoljubac oltaru, uvriježen u svim liturgijskim tradicijama, govori o kristo-centričnosti liturgijskoga slavlja. Poljubac oltaru jest poljubac Kristu. Sveće-nik poljupcem pozdravlja Oltar-Krista prije pozdrava zajednici, dakle po re-du prednosti. Time kazuje da je Krist prvi u zajednici i izvor zajedništva. Krist okuplja zajednicu vjernika, svojom blizinom tvori Crkvu, a zajednica vjernika tu vjeru ispovijeda i posvješćuje u gesti svećenikova poljupca oltaru.

U najranijim kršćanskim vremenima poljubac se pojavljuje kao čin osobne pobožnosti kojim su svi vjernici iskazivali čast oltaru ili pragu cr-kve u koju su hodočastili, što je osobito bilo uvriježeno kod dolaska u crkve podignute nad grobovima mučenika. No, ta gesta ne pripada liturgijskome slavlju. Ona će uskoro zadobiti i određenije obredno značenje. Od kada se u 4. stoljeću podižu prve kršćanske bazilike, u njima se podižu i kameni ol-tari koji se, na temelju Pavlove teologije o Kristu kao »zaglavnome kame-nu« (Ef 2, 20), simbolički izjednačuju s Kristom. Oltar je znamen Krista. Bogoslužje uspostavlja prisan odnos zajednice s Kristom sumoliteljem, su-slaviteljem i suprinositeljem žrtve Ocu nebeskom. Stoga se odnos zajedni-ce i Krista ne uspostavlja samo na razini služenja i slušanja, nego i na razini istinskoga zajedništvovanja. Zbog otajstvene blizine s Kristom u bogoslužju

8


liturgijska zajednica Kristu iskazuje čast poljupcem. Poljubac se može dati samo onomu tko je blizu, tko je uz nas. Poljubac svećenika oltaru na počet-ku euharistijskoga slavlja jest zato znakovan i govorljiv izraz vjere u Kristo-vu živu prisutnost u okupljenoj zajednici. On je više čin vjere nego iskazi-vanja časti. Možemo ga smatrati »zamjenskim poljupcem« za poljubac ko-ji izmjenjujemo sa samim Kristom Gospodinom.

Ordo Romanus I, 51, nastao na prijelazu iz 7. u 8. st., svjedoči da papa, nakon pripravne molitve pred oltarom, »poljubi evanđelistar i oltar« (os-culat evangelia et altare) te odlazi k sjedištu. Tada je to jedini poljubac ol-taru unutar slavlja euharistije. U 13. stoljeću, kada se umnažaju geste iska-zivanja časti oltaru, broj poljubaca oltaru seže do broja devet. Ravnatelj pa-pinskih liturgijskih slavlja Johannes Burckard († 1506.) unosi i deseti, a ta je praksa očuvana sve do Misala iz god. 1962. Tako je svećenik ljubio oltar na početku, kod molitve Oramus te, Domine, dok je izgovarao riječi quo-rum reliquiae hic sunt, iskazujući tako čast oltaru i relikvijama koje su u njega pohranjene; potom, u četiri navrata, prije nego bi se okrenuo naro-du i rekao Dominus vobiscum (a to je bilo: prije zborne molitve, prije anti-fone ofertorija, prije popričesne molitve i prije otpusta); nakon posvećenja u molitvi Supplices te rogamus (kod riječi »ex hac altaris participatione«); kod pružanja mira prije nego kaže Pax tecum (ukoliko se pruža mir) te na samome kraju, poslije otpusta i molitve Placeat tibi, Sancta Trinitas. Vri-jedno je zamijetiti da se poljubac oltaru davao prije svakoga poklika Domi-nus vobiscum, »Gospodin s vama«. To može pripomoći razumijevanju da-našnjega poljupca oltaru.

U današnjem ustroju slavlja euharistije svećenik iskazuje čast oltaru dva puta: na početku i na kraju euharistijskoga slavlja (uz napomenu da svećenici koncelebranti oltar ljube samo na početku, dok đakon zajedno s predsjedateljem oltar ljubi i na početku i na kraju slavlja). Reduciranje to-ga znaka na samo dva obredna trenutka, na početku i na kraju bogosluž-ja, plod je pojednostavljivanja obrednih gesta, ali i želje da se ta gesta čita u svojoj izvornoj znakovnosti i jasnoći značenja. (Iz sličnoga su razloga do-kinuti i drugi poljupci, kao ljubljenje dijelova liturgijskoga ruha te kaleža i plitice kod priprave i odijevanja prije mise.)

Gesta poljupca oltaru ucijepljena je u obredni kontekst vjerničkoga hoda prema Kristu. Nije, kao nekoć, sastavni dio neke uvodne ili pripravne moli-tve, nego uvodnoga čina susreta s Kristom. Hod ulazne procesije, koja pro-lazeći kroz zajednicu u hodočasnički hod uključuje svu zajednicu, ima svoj vrhunac i »razrješenje« u susretu s oltarom. Hodočasteći u susret s Kristom, Crkva u procesiji zastaje pred oltarom. Njemu iskazuje čast naklonom, po-ljupcem, ophodom i kađenjem. Gesta kađenja, osim što na svojevrstan i za-seban način govori o iskazivanju časti, ovdje se može također razumijevati u tijesnoj svezi s poljupcem Kristu-oltaru. Kâd i miomiris nadopunjuju polju-bac. Poljubac daje međusobno osjetiti i prenijeti miris i životni dah onih ko-ji se izručuju poljupcu. Poljubac Kristu-oltaru oslobađa »Kristov miris« koji ispunja prostor crkve i prožima Crkvu, dajući joj da uistinu bude jedno, di-šući zajedno, dijeleći iste misli i ista osjećanja. Ujedinjujući nas sa sobom, Krist nam u poljupcu oltaru daje »miris svoga spoznanja« (2Kor 2, 14). Ka-

9

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220131220131212201312da nas u liturgiji kâd dotiče, on nas i ispunja da bismo i sami postali »miomi-ris Bogu« (2Kor 2, 15). Kod kađenja oltara na početku kâdom se časti i Kri-stov križ, kojemu pripada časno mjestu u blizini oltara, dok je evanđelistar svečano položen na oltar. Kâd tako povezuje Krista, oltar i zajednicu slavi-teljâ. Po istome »mirisu« svi postajemo znak Krista. Zanimljivo je također zamijetiti da poljubac oltaru na kraju mise nije praćen gestom kađenja. Ono što je na početku gesta kađenja, na kraju je to sama zajednica, okrijepljena i preobražena Kristovom sakramentalnom prisutnošću, poslana u svijet da širi njegov »miomiris« i da bude njegov poljubac svijetu.

Poljubac oltaru, zajedno s kađenjem po kojemu postajemo dionici Kri-stova mirisa, jest prvi čin liturgijskoga okristovljenja okupljenih vjernika. Sva je, naime, liturgija udioništvo u Kristovu otajstvu. Već od prvoga tre-nutka okupljanja. Po poljupcu oltaru ulazimo u intimu zajedništva s Kri-stom. Poljubiti oltar znači stupiti u odnos s Kristom, otvoriti mu se, dopusti mu da uđe u našu nutrinu. Kao što poljubac ljubavi među ljudima unosi u zajedništvo, u blizinu, u intimu koja ne prestaje poljupcem, tako i poljubac oltaru na početku slavlja unosi Crkvu u intimu zajedništva s Kristom. »In-tima« poljupca oltaru jest eklezijalno zajedništvo. Svoje osjećaje, molitve i potrebe izručujemo i povjeravamo molitvi Crkve. Stoga je u svakoj gesti li-turgijskoga služitelja sadržana i naša gesta, kao što je u molitvi predsjeda-telja sadržana i naša molitva. Takva nas svijest uvijek oslobađa iskušenja da se u liturgiji zatvorimo u svoje misli i u osobne molitve.

U liturgijskoj dinamici znaka poljubac oltaru biva shvaćen i kao poljubac Krista zajednici. Takvom razjašnjenju može poslužiti i praksa iz duge tradi-cije u kojoj je svećenik svaki put prije nego bi rekao »Gospodin s vama«, lju-bio oltar. Riječ »Gospodin s vama«, koja slijedi odmah nakon ljubljenja ol-tara i znamenovanja križem na početku slavlja, što je drugo doli »Gospo-dinov poljubac« Crkvi. Odgovor na poljubac oltaru zaodijeva se u Gospo-dinovu riječ. To je razlog zašto nakon znaka križa slijedi »pozdrav zajedni-ci«, oblikovan uvijek Gospodnjim (svetopisamskim) riječima: »Gospodin s vama«, »Milost Gospodina našega Isusa Krista…«, »Milost vam i mir…« ili »Mir vama«. Tako predsjedatelj prenosi zajednici Kristov pozdrav.

Prvi susret s Kristom u slavlju euharistije jest stupanje pred oltar. Poljubac oltaru iskazuje vjeru u živu Kristovu prisutnost. Sva se liturgija živi u ozračju Kristova poljupca Crkvi.

10


Poljubac oltaru na početku slavlja posvješćuje nam i prisutnost živodajno-ga Duha Svetoga. On je uvijek Božji po-ljubac Crkvi. Oživljujući u nama Kristo-vu prisutnost, on nam daje slaviti otaj-stva spasenja u snazi Božjega poljupca. Ako s lakoćom kažemo da su sakramen-ti očitovanja Kristove ljubavi, onda bez straha možemo reći da je svako sakra-mentalno slavlje Kristov poljubac Crkvi. U ljepotu »sakramentalnoga poljupca« ulazimo već na početku slavlja, časteći oltar poljupcem.

Poljubac Kristu u RiječiDrugo obredno mjesto poljupca u slav-lju euharistije jest liturgija Riječi. Navje-stitelj evanđelja, đakon ili svećenik, na-vijestivši evanđelje iskazuje čast Kristu, prisutnu u njegovoj riječi, poljupcem evanđelistaru. Nekoć je, kako svjedo-či Ordo Romanus I, 59.64, đakon ljubio evanđelistar dočim bi ga uzeo s oltara, a nakon navještaja evanđelistar bi preuzi-mao podđakon i nosio ga svima na po-ljubac, prema hijerarhijskome redu. (U

nekim istočnim liturgijskim tradicijama još i danas živi takva praksa.) Tako i ovdje imamo uzajamnost poljupca. Krist nas ljubi u svojoj riječi. Njegova riječ, živa i djelotvorna, jest poljubac Crkvi.

I ovdje, kao i kod prvoga poljupca na početku slavlja (kako primjeću-je M. di Benedetto), susrećemo iste geste, premda u različitom redoslijedu: ophod, pozdrav »Gospodin s vama«, kađenje, znamenovanje znakom kri-ža (prije navještaja evanđelja) te poljubac (nakon navještaja). Sve te geste daju zajednici iskusiti Kristovu prisutnost. Kristološka dinamika, obredno izražena u čašćenju oltara na početku slavlja, ostvaruje se i kod Kristova uprisutnjenja »pod prilikom riječi«, sub specie verbi. Obrednim znakovi-ma pridružuje se i znak svjetla: uz evanđelistar se u ophodu prema ambo-nu nose svijeće. Govor svjetla objavljuje Kristovu prisutnost u Riječi koja se naviješta na ambonu i u euharistiji koja se slavi na oltaru.

Još je jedan element potrebno spomenuti: prije nego će navijestiti evan-đelje, đakon prima blagoslov od predsjedatelja uz molitvene riječi: »Go-spodin ti bio u srcu i na usnama (in corde tuo et in labiis tuis) da dostojno i prikladno (digne et competenter) navijestiš njegovu Blagu vijest (Evan-gelium). U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.« Đakon »očišćenih usana« i »či-sta srca« pristupa navještaju riječi. Obred kao da priziva iskustvo proroka Izaije koji se pred viđenjem Boga i pred njegovim pozivom osjeća nedostoj-nim, priznajući nečistoću svojih usana. No, Izaija biva očišćen i okrijepljen:

Poljubac Evanđelistaru, knjizi Kristove riječi,

komunicira očišćenje ognjem Riječi, pročišćenje

našega uma, srca i naših usana.

Evanđelistar iz Speyera, oko 1220.

11

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220131220131212201312»Jedan od serafa doletje k meni; u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žr-tvenika; dotače se njome mojih usta i reče: ‘Evo, usne je tvoje dotaklo, kri-vica ti je skinuta i grijeh oprošten.’« (Iz 6, 6-7).

Sve nas to uvodi u razumijevanje poljupca utisnutoga u otvoreni evan-đelistar nakon navještaja Evanđelja. Đakon je služitelj Kristova poljupca zajednici koja sluša Božju riječ. Stoga i sam tome činu mora pristupiti »či-stih usana«, ali i čista srca jer poljubac dotiče nutrinu, dah, srce. Dok iz-govara riječi »Čitanje svetoga Evanđelja…«, napravi palcem znak križa na knjizi Evanđelja, a sva se zajednica znamenuje istim znakom na čelu, na usnama i na grudima. Naviještena riječ zahvaća um, govor i srce. Božja ri-ječ prosvjetljuje um, nadahnjuje riječ i prožima srce. Daje spoznati, govori-ti i osjećati. Istu gestu kršćanski je osjećaj vezao i uz riječi »I riječ je tijelom postala« u molitvi Anđeoskoga pozdravljenja. I to može pojasniti da je na-vještaj evanđelja otajstveno utjelovljenje Riječi u živote okupljene zajedni-ce. Kao da se izbjegava poziv na pozorno slušanje Riječi. Ona treba proni-knuti cijeloga čovjeka, svu njegovu egzistenciju.

Bogata obredna dinamika, usredotočena na sami navještaj Riječi, koja se sluša stojeći, tj. u spremnosti prihvaćanja, nalazi svoje razrješenje u po-ljupcu na kraju navještaja. Sve što su obredne geste iskazale prije, poljubac otjelovljuje na kraju navještaja. Krist svojom riječju utiskuje poljubac u na-še živote. Daje nam da njegova riječ bude naša riječ. I kao što je poljubac ol-taru gledan u uzajamnosti Krista i Crkve, tako i poljubac Evanđelistaru ima biti doživljen u uzdarju poljupca. To je značenje naglašeno u papinskoj li-turgiji jednom posebnom gestom preuzetom iz istočne tradicije: papa, po-ljubivši Evanđelistar, njime blagoslivlja okupljenu zajednicu. Tim blago-slovom poljubac Evanđelistaru biva uzvraćen i utisnut svakome pojedincu.

Dok ljubi Evanđelistar nakon navještaja, svećenik u sebi izgovara riječi: Per evangelica dicta, deleantur nostra delicata (»Po evanđeoskim riječima izbrisali se naši grijesi«). Latinska igra riječi dicta i delicta daje jasno izraziti iscjeliteljsku snagu riječi. Zahvaćeni Božjom riječju po gesti poljupca Evan-đelistaru, bivamo uistinu »cjelivani«, iscijeljeni, u Kristu ozdravljeni, vraće-ni u prvotnu »cijelost«, koja je istinska sličnost i sunaravnost s Bogom.

Homilija koja slijedi, unoseći vjernike u ljepotu i »slatkoću« Riječi i lo-meći ju da bude blagovana, daje zajednici uživati ljepotu Kristova poljup-ca. Na koncu, ispovijest vjere jest uzvraćanje poljupca, odgovor kojim Cr-kva ispovijeda da vjeruje u Boga, uranjajući životom i vjerom Crkve u nje-ga i u njegovu riječ.

Po(d)mireni i poljubljeni u KristuCjelov mira, danas smješten među obrede pričesti, nakon Molitve Gospod-nje i njezinoga embolizma, jest treći poljubac koji susrećemo u slavlju euha-ristije. Premda je najstariji među liturgijskim cjelovima, liturgijska ga je tra-dicija već rano istisnula ili pak svela na neke druge geste bratskoga zajed-ništva. Taj »sveti cjelov« u apostolskoj je Crkvi, zajedno s činom »lomljenja kruha«, tvorio jezgru kasnijega oblikovanja slavlja euharistije. U otačkim je tumačenjima služio da se istakne nužnost zajedništva Crkve, bez kojega ni-je moguće iskusiti zajedništvo s Kristom. Mjesto mu je isprva bilo nakon

12


Sveopće molitve, dakle prije prinošenja darova, čime se slijedilo Kristovu pouku: »Ako doneseš dar na žrtvenik, pa se ondje sjetiš

da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtve-nikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi

dar.« (Mt 5, 23-24). Oštra riječ »ostavi dar pred žrtveni-kom« opominje da dar ne može biti dostojno stavljen na žrtvenik, ako je u Tijelu Crkve, među braćom u vjeri, po-dijeljenost. »Sveti cjelov« izmijenjen među prisutnima u tome trenutku slavlja svjedoči upravo tu potrebnu pomi-renost i zajedništvo. No, značenje mira, osobito od kada je njegovo obredno mjesto preneseno u obrede prije pri-česti (od pape Inocenta I.), ne može biti gledano samo u toj horizontalnosti odnosa. Kršćanski mir je uvijek daro-vani mir, Kristov dar. Augustin ga zato naziva signaculum euch aristiae. Od doba pape Grgura Velikoga znak mira sve se više veže uz pripravu za čin pričesti. Razlog tomu je, mi-sli J. A. Jungmann, što je papa Grgur i Molitvu Gospodnju smjestio nakon euharistijske molitve. No, M. Metzger vidi razlog u uvođenju prakse tzv. fermentum-a, ulomka euha-ristijskoga kruha koji su đakoni na misi s rimskim bisku-pom primali kod lomljenja kruha i nosili u svoje zajedni-ce po rimskim četvrtima (tituli), gdje bi u slavlju euharisti-

je bio stavljen u kalež u znak sakramentalnoga jedinstva s cijelom Rimskom Crkvom, a u tome bi smislu i bratski poljubac

dan đakonima mogao biti shvaćen i kao biskupov bratski zagrljaj i pozdrav svim vjernicima okupljenima po raznim zajednicama u Gradu.

Ipak, i u vremenima kad je njegovo značenje oslabljelo, a njegova prak-sa ograničena samo među klerike, korisno je vidjeti obredne elemente ko-ji čuvaju svijest o Kristovoj darovanosti mira. U liturgijskoj praksi zabilje-ženoj od 11. st., svećenik najprije ljubi oltar da bi nakon toga bratski cje-lov (osculum pacis) udijelio đakonu, koji ga prenosi podđakonu, a potom ga među sobom izmjenjuju svi prisutni nositelji svetih redova. Od sredi-ne 13. st. gdjegdje, a od 15. st. u raširenosti po gotovo cijeloj Europi, umje-sto izravnoga poljupca susrećemo poljubac posredovan liturgijskim pred-metom zvanim osculatorium (ili: instrumentum pacis, tabula pacis). Bio je to najčešće reljef Krista trpećeg ili Raspeća, oblikovan u omanjoj ploči od plemenitoga materijala (zlata, srebra, bjelokosti). Svećenik bi poljubivši ol-tar, poljubio taj predmet i predavao ga đakonu, predajući mu tako poljubac primljen od Krista-oltara, a đakon bi ga potom pružao dalje, ustaljenim re-doslijedom. Gdje poljubac nije predavan posredstvom tabulae pacis, osta-la je gesta bratskoga zagrljaja, bez dodira lica. Način poljupca kroz vreme-na se mijenjao: susrećemo poljubac u usta, u lice, u rame (uz bratski zagr-ljaj). Pojedine su kulture uvele i sebi vlastite izraze zajedništva.

I danas je katabazička dimenzija znaka mira jasno naglašena obrednom strukturom. Nakon molitve za mir (»Gospodine, Isuse Kriste, ti si rekao svojim apostolima: Mir vam svoj ostavljam… daruj joj [Crkvi] jedinstvo i mir…) svećenik »pruža« taj izmoljeni mir zajednici poklikom »Mir Gospo-

Sveopće molitve, dakle prije prinošenja darova, čime se slijedilo Kristovu pouku: »Ako doneseš dar na žrtvenik, pa se ondje sjetiš

da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtve-nikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi

je bio stavljen u kalež u znak sakramentalnoga jedinstva s

Bratski cjelov mira (osculum) u slavlju

euharistije posreduje uvijek Kristov dar mira.

Pružajući mir jedni drugima, stvaramo sveze

Kristova mira s braćom u vjeri i sa svim ljudima.

Osculatorium, ili: Tabula pacis, s područja

Njemačke, 1500.-1550.

13

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220131220131212201312dnji bio vazda s vama«, nakon čega vjernici međusobno izmjenjuju mir. Jedni drugima daruju ono što su primili: Kristov mir.

Premda je nekoć bratski cjelov jasnije izražavao to zajedništvo u Kristovu miru, danas je potrebno više isticati smisao negoli samu gestu ili način pru-žanja mira. Pomireni smo jedino u Kristu, u njegovu daru mira. On je dje-lom ot-kupljenja postao izvor istinskoga mira. Latinska riječ pax (mir) dijeli zajednički korijen s glagolom pagare (pacare), platiti, otkupiti. Istinski je pomiren onaj tko je otkupljen. I hrvatski jezik čuva tu poveznicu: podmiri-ti ili namiriti, dati pravu naknadu. Krist nas je pomirio s Ocem jer je svo-jom žrtvom podmirio dug naših grijeha. To je slika biblijskoga govora o ot-kupljenju. Vazmeni hvalospjev divno sažimlje tu misao: »On je za nas vječ-nome Ocu Adamov dug platio (Adae debitum solvit) i zadužnicu (cautio-nem) naših grijeha dokinuo svojom krvlju.« Taj trgovinski rječnik (debitum, solvere, cautio) možda i današnjem čovjeku može biti jasan: Krist je naš dug, učinjen grijehom, učinio »solventnim«, plativši svojom krvlju »kauciju«, predujam našega spasenja. Samo po Kristovu podmire-nju naših grijeha, možemo biti pomireni s lju-dima. Tu zadužnicu mira dijelimo jedni drugi-ma kako bismo tako bili dostojni pristupiti eu-haristijskome stolu i u njemu anticipirati mir njegove vječnosti. Pružiti mir jedni drugima, stoga, uvijek komunicira radost i ljepotu po-mirenosti i spašenosti u Kristu.

* * *Poljubac je komunikacijski slojevita i znače-njem iznimno bogata obredna gesta kojom čovjek u slavlje vjere unosi svega sebe. Ne-ovisno je li riječ o poljupcu oltaru, evanđeli-staru, Kristovu križu ili o bratskome cjelovu, on nas unosi u zbilju Kristove spasenjske pri-sutnosti. Poljubac omogućuje doživjeti Otaj-stvo u njegovoj neobuhvatnosti, jer poljup-cem se zahvaća u nutrinu. On se ne zaustavlja na dodiru, na osjećaju. Rađa toplinom, preo-braženošću, osvojenošću, novom spoznajom i novim gledanjem. U tome susretu usana i sâm čovjek iskuša svoju cjelovitost. Liturgi-ja, kao simbolički čin, nužno uključuje tijelo. Ono u slavlju Kristova otajstva ne služi tek da bi podnosilo obred i njegovu dinamiku te ta-ko »omogućavalo« duhovna iskustva. I tijelo je zahvaćeno spasenjem. Liturgija stoga pre-poznaje i usvaja gestu poljupca kako bi svako slavlje Kristova otajstva bilo doživljeno kao njegov poljubac Crkvi.

Zajedništvo euharistije stvara jedinstvo duha u raznolikosti darova i poslanja u Crkvi. Liturgija nas ujedinjuje u našoj različitosti.

Masaccio (Tommaso di Giovanni S. Guidi): Apostoli Petar i Pavao. Detalj oltarnoga poliptiha u bazilici Sv. Marije Velike, Rim, oko 1428.

NAŠA TEMA

14

Liturgijski cjelov

VVrijeme došašća i cijeloga Božićnoga ciklusa, baš zato što je ta-ko snažno kristološki obilježeno, najizvrsnije je marijansko razdoblje liturgijske godine. Vrijeme je to proslave i razma-

tranja Kristova utjelovljenja, dolaska Božjega Sina k nama ljudima te se u njemu najizravnije očituje prvi dio otajstvenoga dodira spasenja koji se – pripreman starozavjetnim objavama i proroštvima – počeo ostvarivati Naviještenjem.

Spasenje se može izreći raznim slikama koje su se zgusnule u go-voru o povezivanju, o otklanjanju zaprjeka, o zacjeljivanju razdjel-nica, o spajanju neba i zemlje, o dokidanju neprijateljstva i sl. U to-me se događaju povezuju misli i osjećaji, slutnje i ispunjene čežnje, strepnja u čekanju i radost u dočekanome, obećanje i življenje obeća-noga. Cijela je Biblija pripovijedanje povijesti u čijoj je pozadini lju-bav Boga prema čovjeku. Stoga najprimjerenije geste koje izražava-ju tu ljepotu dodira i susreta jesu one vezane uz izražaje ljubavi, me-đu kojima su lako čitljive geste zagrljaja i poljupca.

Poljubac nad poljupcimaOstajući među biblijskim knjigama i zapisima, spomenimo Pjesmu nad pjesmama kao knjigu u kojoj se s pomoću ljudske ljubavi izra-žava ljubav Boga prema izabranomu narodu. Prvi tumač koji je taj hvalospjev protumačio u marijanskome ključu jest Rupert od Deutza (1075.-1130.). On je o Bogorodici pisao kao o Božjoj zaručnici i ona mjesta na kojima je u Starome zavjetu Izrael nazvan Božjom zaručni-com vidi proroštvo Marijina otajstva (usp. In Canticum Canticorum, 1, 1; PL 168, 839-840; CCM 26, 10)

Tumačeći sam početak Pjesme nad pjesmama Rupert piše: »’Po-ljubi me poljupcem usta svojih’ (Pj 1, 2). Što znači takav iznenadan usklik? O blažena Marijo, valovi radosti, snaga ljubavi i potok užitka posvema su te preplavili; sasvim si zahvaćena i opijena; ti si doživjela ono ‘što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe (1Kor 2, 9), te si rekla: ‘Poljubi me poljupcem usta svojih’. Tvoj je odgovor anđelu bio: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!’ (Lk 1, 38).« On riječ anđela smješta u govor o milosti, o Duhu Svetome i ka-že: »Nije li takva riječ od strane anđela već bila riječ koja je obećava-la skori poljubac Gospodinovih usta?« U tome smislu ovaj srednjo-vjekovni egzeget povezuje radosnu dušu s početka Pjesme nad pje-smama i Marijin odgovor spremnosti slijediti Riječ. Rupert, obraća-

Poljubac i otajstvo UtjelovljenjaIvan Šaško

Spasenje se može izreći raznim slikama

koje su se zgusnule u govoru o povezivanju,

o zacjeljivanju razdjelnica, o spajanju neba

i zemlje, o dokidanju neprijateljstava…

Sveto pismo pripovijeda povijest Božje ljubavi prema čovjeku. Među

prikladnim gestama koje očituju tu ljepotu dodira

i susreta jesu zagrljaj i poljubac. Došašće je

milosno vrijeme u kojemu se Crkva uvijek iznova otvara ljepoti Božjega

zagrljaja i poljupca.

15

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220131220131212201312jući se Mariji, zato piše: »Bog Otac poljubio te poljupcem svojih usta. Koje je oko vidje-lo nešto slično? Koje li uho tako nešto čulo? U koje je ljudsko srce ikada ušlo? No, tebi su, Marijo, objavljeni: Onaj koji te poljubio, poljubac i usta Ljubitelja.« Polazeći od tih sugestivnih slika lakše uranjamo u otajstvo Utjelovljenja koristeći se slikom poljupca. I ne samo slikom, jer je u liturgiji upravo ge-sta poljupca prisutna u znakovitim trenutci-ma slavljenja.

Definicija poljupca kao tjelesnoga dodi-ra, u kojemu se usnama dodiruje neka oso-ba ili predmet, ne obuhvaća svu složenost naklonosti, privrženosti, životnih povezni-ca toga ‘pojetičkoga čina’. Poljubac pripada performativnosti; on ostvaruje označeno jer su u toj gesti sadržani ne samo osobni, nego i razni društveni i kulturalni vi-dici. Najčešće je poljubac najizravniji izražaj ljubavi, prijateljstva i bliskosti, a baš zbog toga je nepoštivanje i nevjerodostojnost njegove uporabe u tim prilikama i najsnažniji odmak, viđen kao metafora izdaje. U svim složeno-stima te geste lako je uvidjeti snagu simbola i simboličkoga govora. Baš za-to što pripada svijetu osjeta i doživljavanja dodira, upućuje na dvodijelnost, što je bitna karakteristika simbola.

Sveti se Anzelmo pita može li se govoriti o istinskoj ljubavi bez povezni-ca sa stvarnom ljubavlju duše i tijela. Zatim piše: »Treba li simbolički go-vor vida (gledanja) i dodira postati apstraktnim u analogiji ili može uklju-čiti stvarno iskustvo? U mističkoj i liturgijskoj predaji osobito je znakovita slika poljupca za govor o ljubavi u svoj svojoj snazi asocijacije.«

U liturgiji sve nosi obilježje dvodijelnosti, ponajprije onih bitno teološ-kih (poglavito uzajamnost božanskoga i ljudskoga), ali i antropoloških (me-đu kojima je međuovisnost i prožetost duhovnoga i tjelesnoga). Liturgijsko slavlje odražava i sadržaj i ustroj otajstvene zbilje, koju je moguće vidje-ti u jezgri vazmenoga otajstva muke smrti i uskrsnuća Isusa Krista. U nje-mu se povezuju nebo i zemlja, vremenitost i vječnost, ljudsko i božansko. No, zbog utjelovljenske dimenzije, slika poljupca kao otajstvena zbilja dje-luje pripadnije vremenu došašća i Božića. Božji dolazak na zemlju svakako je Poljubac nad poljupcima.

Promatrajući ustroj vremena došašća shvaćamo da se slika poljupca skriva i otkriva stupnjevito u svim nosivim tipologijama i biblijskim poza-dinama. To vrijeme diše ljepotom napetosti i antitezâ koje povezuje. Kao što pokazuje raspored čitanja, govor o paruziji uključuje kozmološku di-menziju prvoga dijela došašća. Zatim je prisutna proročka dimenzija, a u proroštvu postoji obilježje poljupca prošloga i budućega. Poveznica se nala-zi u sadašnjim nedorečenostima Riječi i u prepoznavanju Onoga koji dola-zi (sadašnje trajanje), pri čemu je najistaknutiji lik sv. Ivana Krstitelja, pro-roka prjelaska iz Staroga u Novi zavjet.

Poljubac je slika života. Stoji na početku i na kraju životnoga vijeka. Komunicirajući život, on je snažna gesta spasenjskoga iskustva, posredovanoga u liturgiji Crkve.

Camilian Demetrescu: Smrt kao trenutak Božjega poljupca, tapiserija. Vatikan, Dvorana Pavla VI., 1992.-1993.

16


U taj je prvi dio došašća utkana i sve tkovina Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, a ta se djevičanska di-menzija artikulira u tome da su protolo-gija i eshatologija zgusnuti u govor o drugome Kristovu dolasku; da se Božja privrženost događa na neočekivan i neo-bičan, štoviše, čovjeku nezamisliv način: u poljupcu koji spaja čežnju i nadu te iznenadnost, jer je »Bogu sve moguće«.

Poljubac i ‘O antifone’ – od Mudrosti do Boga s namaU drugome dijelu došašća snažno je prisutan utjelovljenski vidik, inkarna-cijska dimenzija poljupca Boga i svijeta. Zanimljivo je u tome svjetlu moli-ti i razmatrati ‘O antifone’ koje u svakome zazivu očituju antitetičnost koja se razrješuje u utjelovljenju Božjega Sina.

Tako prva kitica zaziva Mudrost i seže u predvječnost iz koje Bog izlazi kao riječ – iz usta, a poljubac na latinskome u svome imenu ima baš mala usta – ‘osculum’. U središtu je Riječ koja svuda dopire i uređuje, ali se tiče i čovjeka koga poučava pravomu putu. Nezamislivost komunikacije Stvori-telja i stvorenja premošćena je objavom Mudrosti u vremenu. U drugoj je kitici zaziv upravljen Gospodinu (Adonai), te iz sveopćosti prelazi na povi-jesnu razinu odnosa sa svojim narodom u govoru Mojsiju, u neobičnoj po-vezanosti grma koji gori, ali ne nestaje izgaranjem; Zakonu koji je put iz-bavljenja po Riječi. Treća kitica tematizira suprotstavljenost tame i svjetla; poljubac Izvora svetosti dan ljudskoj bijedi, nesnalaženju i zalutalostima (čitaj: grijehu); svjetlo kao sliku života i kao poljubac smrtnoj tami.

U središnjoj, četvrtoj kitici, zaziva se Kralja svih naroda i izrijekom spominje povezivanje neba i zemlje: »što rajski dom i zemski hram u jedno spajaš«, a zatim od naroda prelazi na svakoga čovjeka koji je viđen kao Bož-je stvorenje koje treba spasenje. Nakon te središnje osi, povezanost, polju-bac nebeskoga i zemaljskoga čita se u suprotnome smjeru, logikom korije-na. I ono što se uzdiže prema nebu, ono što postaje ‘barjakom naroda’, pre-poznatljivim znakom i stvarnošću, niče kao »glas s usta kraljevskih«. Po-novno je očita povezanost Riječi i Božjih usta.

Slika Davidova ključa u šestoj kitici neposredno se tiče izabranoga na-roda, ali je opet posrijedi dvojnost koja postaje jedno. Ključanica koju je moguće otvoriti samo snagom Božjega zahvata u vremenitost; samo se u tome ključu može čitati ljudska povijest. Oprečnost zatvorenosti i otvore-nosti jednako je bliska snazi simbola poljupca. Zadnja kitica u zazivu sadr-ži ime Emanuel – ‘Bog s nama’. U tome je imenu sadržana združenost ne-ba i zemlje, Boga i nas. Tu se stapaju sva ostala imena: Spasitelj, Zakonoša, Kralj, Nada, Milosrđe, Izbavitelj, Gospodin.

Valja tomu dodati da je zaziv ‘dođi’, prisutan u svakoj kitici, (zaziv ‘pro-svijetli’ ima isti smisao), moguće zamijeniti drugim izričajima, a jedan je od njih svakako: ‘poljubi’ ili ‘udijeli svoj poljubac’. Zapravo je iznenađujuće li-jepo te antifone čitati s tom promjenom u izričaju.

Advent združuje zemlju s nebom. Posreduje ljepotu

Božjega poljupca, darovanoga ponajprije Djevici Mariji,

otkrivajući joj da je Spasenje moguće upravo ondje gdje se čovjeku sve čini nemogućim.

17

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220131220131212201312

Poljubac – od rose do poklonstvaZazivi koji su prisutni u liturgiji očituju raznolikost napetosti; zazivi su tra-govi čežnje, očekivanja i pripreme. Napetosti se razrješuju na neočekivan način – naviještenjem Mariji, trajno pripravnoj za suradnju s Bogom, po-niznoj, prepunoj osjetljivosti i predanosti njegovoj volji. Došašće dolazi do praga u riječi o Riječi, u pohodu anđela o dolaženju Gospodina. Tada zapo-činje novi niz životnosti koja se odigrava na drugoj razini napetosti, drugi prostor vjere – prepoznavanje. Taj se niz nastavlja od Marijina prihvaćanja do završetka Božićnoga ciklusa.

Znakovita su novozavjetna izvješća o Marijinu pohodu rođakinji Eliza-beti i njihov susret, zagrljaj, koji je izražaj Poljupca, ali i prepoznavanje ko-je postaje ključem za pristup otajstvu – u malenosti, radosti i zahvalnosti. I ljudski je kršćanski poljubac uvijek takav.

Tako četvrta nedjelja došašća sa svojom ulaznom pjesmom: »Rosite, nebesa, odozgor, i oblaci daždite Pravednika! Neka se rastvori zemlja da procvjeta Spasiteljem!« očituje predivnu stvarnost događaja za koji se ra-bi slika rose. Jedva da postoji dojmljivija metafora poljupca od navedenoga u toj antifoni. Na završetku ciklusa Utjelovljenja u liturgijskoj godini zani-mljiva je zadnja pjesma, naznačena u Misalu, ona pričesna, koja kao vodi-lju sugerira riječi mudraca: »Vidjeli smo zvijezdu njegovu na Istoku, pa do-đosmo s darovima da se poklonimo Gospodinu.« Koliko je samo sadržaja u tome rasponu. Zadnja slika jest poklonstvo s darovima: ponovno dvije sli-ke poljupca. Poklonstvo je gesta koja sugerira prigibanje do mjere poljupca (adoratio), a dar je očitovanje nutarnjega sadržaja kršćanskoga klanjanja, jer se ne klanjamo iz straha, nego iz ljubavi.

Što se tiče Božićnoga vremena, ono vrvi sadržajima dodirivanja i pove-zivanja Boga i ljudi, neba i zemlje. Od slutnje, od odgovora na nutarnji po-ziv i izvanjskoga zazivanja do uslišanosti, dolaska i prihvaćanja Isusa Kri-sta; od navještaja do rođenja. Susrećući se s tekstovima dostatno je razmo-triti pojam sjedinjenja. U darovnoj molitvi Mise polnoćke kaže se: »Obno-vi nas na sliku Isusa Krista u kome je naša ljudska narav sjedinjena s tvojim božanstvom.« Tu je izražena ona zbilja koja se ostvaruje u slavljenju Božje-ga poljupca svijetu i čovjeku. Isus je Riječ koja je postala tijelom, što je još jedan izričaj koji uprisutnjuje stvarnost poljupca sa svom svojom simbolič-kom snagom.

Božićna radost prožetosti svjetlom nadopunjuje sliku poljupca kao uza-jamnosti svjetla vjere i svjetla utjelovljene Riječi: »To nam svjetlo po vjeri sja u srcu: molimo te da odsjeva i u našemu življenju.« (Božić, Zborna mo-litva, Misa zornica). Ipak, sadržaj uzajamnosti uvijek je u dioništvu božan-ske naravi. Ono obuhvaća ne samo djelotvornost ljubavi u našemu srcu i u odnosu prema bližnjima, nego i oslobođenost od smrtnosti i vječni život. To je onaj »puni plod spasenja« koji spominje darovna molitva na svetkovinu Bogorodice Marije. I baš se u tome suodnosu vremena prije proslave Ro-đenja i nakon nje vidi vrjednovanje majčinstva kao najizvrsnijega prostora ljudskosti i poljupca. Naime, Bezgrješno začeće u središtu ima Majčino dje-vičanstvo, a Bogorodica Djevičino materinstvo. Sljubljenost neba i zemlje tako dobiva posebnu marijansku crtu.

18


Osim toga, na blagdan Krštenja Gospodinova Božji poljubac postaje glasom. Rosa došašća, koja omogućuje donošenje ploda, ovdje je voda pre-obražena Duhom Svetim združena s glasom s neba koji objavljuje ljublje-noga Sina. Sadržaj je još i dublji jer se odnosi na svakoga kršćanina i kr-šćanku koji su krštenjem preporođeni, rođeni kao Božja djeca »da vazda ostanemo u tvojoj ljubavi« (Zborna molitva, Krštenje Gospodinovo). Po-slušni Sinu i zahvaćeni vodom i Duhom, obnovljeni smo na njegovu sliku i postajemo kao Crkva produžetak Božjega poljupca svijetu.

Poljubac – od oltara do križaRaspon sadržaja liturgijskih molitava u kojima se (izvan svetopisamskih navoda) izravno ne spominje poljubac, ali je prisutan na neizravan način, uistinu je velik. Kada se ta činjenica združi s ostalim obrednim odrednica-ma, uviđamo elemente kojima ne pridajemo dostatnu pozornost.

Već sam izvanjski pogled na obred upućuje na to da je pristupanje ol-taru, relikvijama, slikama i kipovima, pojedinim mjestima u liturgijskome prostoru praćeno znakovima poštovanja, među kojima je često i poljubac. Još i više od toga. Euharistijsko slavlje uokvireno je u gestu poljupca; euha-ristija kao zagrljaj i poljubac Boga svijetu u dva ljudska poljupca dana olta-ru. Oltar je simbol Krista, otajstva Utjelovljenja i Otkupljenja. U njemu je zgusnuta slika Poljupca, on je susretište božanskoga i ljudskoga, zahvale i žrtve, predanja i dioništva.

Držeći se obredne dinamike, u euharistiji se vide još dva ključna trenut-ka povezana s gestom poljupca: poljubac evanđelistaru i poljubac mira. U tome smislu vidimo da se u svakome dijelu euharistije nalazi polju-bac: početak (uvodni obredi); služba Riječi; euharistijska služba i za-vršni obredi.

Prvi je poljubac davanje časti, izražaj poštovanja i pozdrav Otajstvu Krista. U tome je početnome poljupcu očitovano naše prepoznavanje

izvora, iskona, razloga našega slavljenja, te ujedno duhovskim da-rom okupljena zajednica u prisutnosti Spasitelja. U drugome po-ljupcu nalazimo očitovanje prepoznavanja Božje prisutnosti u na-vještaju Riječi kojoj je ispunjenje u evanđelju. Duh koji je u vje-ri okupio kršćane isti je Duh nadahnitelj Pisma; u navještaju pre-poznajemo Riječ života kao riječ spasenja, kao Radosnu vijest.

Treći je poljubac ekleziološke naravi, poljubac mira i crkve-noga jedinstva, povezan s pretvorbom: prisutnosti Krista u euha-ristijskim darovima i u pričesnicima (i jedni i drugi preobraženi Duhom Svetim u Kristovo Tijelo). Ovdje valja napomenuti da je zbog raznih kulturoloških okolnosti došlo do zamjene geste po-ljupca drugim znakovima pružanja mira (na Zapadu gestom pru-žanja ruke) koji ne uspijevaju zahvatiti bogatstvo sadržaja koji je nekada nosila gesta poljupca. Nažalost, te su kulturalne promje-

ne narušile znakovnost. Zadnji je poljubac sličan početnomu, kao znak da se od oltara širi naš poljubac svijetu. Taj je zadnji poljubac ujedno i upućenost na novi početak, na novost otaj-stva naših života življenih u zajedništvu svjedočenja vjere.

Još i više od toga. Euharistijsko slavlje uokvireno je u gestu poljupca; euha-ristija kao zagrljaj i poljubac Boga svijetu u dva ljudska poljupca dana olta-ru. Oltar je simbol Krista, otajstva Utjelovljenja i Otkupljenja. U njemu je zgusnuta slika Poljupca, on je susretište božanskoga i ljudskoga, zahvale i žrtve, predanja i dioništva.

Držeći se obredne dinamike, u euharistiji se vide još dva ključna trenut-ka povezana s gestom poljupca: poljubac evanđelistaru i poljubac mira. U tome smislu vidimo da se u svakome dijelu euharistije nalazi polju-bac: početak (uvodni obredi); služba Riječi; euharistijska služba i za-vršni obredi.

Prvi je poljubac davanje časti, izražaj poštovanja i pozdrav Otajstvu Krista. U tome je početnome poljupcu očitovano naše prepoznavanje

izvora, iskona, razloga našega slavljenja, te ujedno duhovskim da-rom okupljena zajednica u prisutnosti Spasitelja. U drugome po-ljupcu nalazimo očitovanje prepoznavanja Božje prisutnosti u na-vještaju Riječi kojoj je ispunjenje u evanđelju. Duh koji je u vje-ri okupio kršćane isti je Duh nadahnitelj Pisma; u navještaju pre-poznajemo Riječ života kao riječ spasenja, kao Radosnu vijest.

Treći je poljubac ekleziološke naravi, poljubac mira i crkve-noga jedinstva, povezan s pretvorbom: prisutnosti Krista u euha-ristijskim darovima i u pričesnicima (i jedni i drugi preobraženi Duhom Svetim u Kristovo Tijelo). Ovdje valja napomenuti da je zbog raznih kulturoloških okolnosti došlo do zamjene geste po-ljupca drugim znakovima pružanja mira (na Zapadu gestom pru-žanja ruke) koji ne uspijevaju zahvatiti bogatstvo sadržaja koji je nekada nosila gesta poljupca. Nažalost, te su kulturalne promje-

ne narušile znakovnost. Zadnji je poljubac sličan početnomu, kao znak da se od oltara širi naš poljubac svijetu. Taj je zadnji

Zaručništvo Krista i Crkve u slici rastanka Uskrsloga od Djevice Marije, prema

motivu iz Pjesme nad pjesmama: »Njegova mi je

lijeva ruka pod glavom, a desnom me grli.« (Pj 8, 3)

Pasional iz Češke, oko 1320.

19


Liturgijski kalendarP R O S I N A C 1 N PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA 2 P Svagdan: Iz 4,2-6; Ps 122,1-9; Mt 8,5-11 3 U Sv. Franjo Ksaverski, spomendan

od dana: Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Lk 10,21-24 4 S Svagdan; ili: Sv. Ivan Damaščanski, prezbiter i crkv. naučitelj

Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Mt 15,29-37 5 Č Svagdan: Iz 26,1-6; Ps 118,1.8-9.19-21.25-27a; Mt 7,21.24-27 6 P Svagdan; ili: Sv. Nikola, biskup

Iz 29,17-24; Ps 27,1.4.13-14; Mt 9,27-31 7 S Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Iz 30,19-21.23-26; Ps 147,1-6; Mt 9,35-38; 10,1.6-8 8 N DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 9 P BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BL. DJEVICE MARIJE 10 U Svagdan: Iz 40,1-11; Ps 96,1-3.10ac.11-13; Mt 18,12-14 11 S Svagdan; ili: Sv. Damaz I., papa

Iz 40,25-31; Ps 103,1-4.8.10; Mt 11,28-30 12 Č Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Guadalupska

Iz 41,13-20; Ps 145,1.9-13b; Mt 11,11-15

13 P Sv. Lucija, djevica i mučenica, spomendan od dana: Iz 48,17-19; Ps 1,1-4.6; Mt 11,16-19

14 S Liturgija kvatriPo izboru iz Prigodnih i zavjetnih čitanja (str. 179.-189.): Kol 3, 12-17; Ps 145, 2-11; Lk 17, 11-19

15 N TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 16 P Svagdan: Br 24,2-7.15-17a; Ps 25,4-5b.6.7b-9; Mt 21,23-27 17 U Svagdan: Post 49,2.8-10; Ps 72,1-4b.7-8.17; Mt 1,1-17 18 S Svagdan: Jr 23,5-8; Ps 72,1-2.12-13.18-19; Mt 1,18-24 19 Č Svagdan: Suci 13,2-7.24-25a; Ps 71,3-6b.16-17; Lk 1,5-25 20 P Svagdan: Iz 7,10-14; Ps 24,1-4b.5-6; Lk 1,26-38 21 S Svagdan: Pj 2,8-14 (ili: Sef 3,14-18a);

Ps 33,2-3.11-12.20-21; Lk 1,39-45 22 N ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA 23 P Svagdan: Mal 3,1-4.23-24; Ps 25,4-5b.8-10.14; Lk 1,57-66 24 U Svagdan: Jutarnja misa: 2Sam 7,1-5.8b-12.14a.16;

Ps 89,2-5.27.29; Lk 1,67-79 Misa bdjenja: Iz 62,15; Ps 89,4-5.16-17.27.29; Dj 13,16-17.22-25; Mt 1,1-25

Kao što danas u euharistiji susrećemo četiri geste izražene obrednim poljupcem, u prošlosti se može primijetiti različitost korištenja te geste. U 6. st. postojao je jedan jedini poljubac i to onaj početni dan oltaru. U 13. st. umnažaju se znakovi križa, poklecanja, izražavanja čašćenja unutar svete mise, pa se umnaža i broj poljubaca dolazeći do broja devet, da bi u re-nesansi bio dodan i deseti poljubac oltaru. Sve se te geste iz prošlosti mo-gu tumačiti u svjetlu posebnih osjetljivosti pojedinoga vremena. Današnje odredbe otkrivaju stanovitu jednostavnost i reduciranost znakova, ali ih – baš zbog toga – treba vrjednovati sa svom ozbiljnošću. Ne radi se, naime, o količinskome umnažanju ili oduzimanju, nego o čitljivosti otajstvene zbilje. Liturgijske reforme nisu vođene tom količinskom logikom, nego nutarnjim smislom. Zanimljivo je pročitati da ‘Ritus servandus in celebratione Missae (V, 3) – kako ističe M. Augé – određuje da, kada se slavi na oltaru »ad ori-entem, versus populum« (»usmjerenome prema istoku, prema puku«; da-kle izraz ‘versus populum’ nije novost izmišljena nakon Drugoga vatikan-skog koncila), svećenik ljubi oltar prije negoli kaže: ‘Gospodin s vama’, ‘Mo-lite braćo’, ‘Idite u miru (Ite missa est)’ odnosno, prije davanja blagoslova.

Od drugih slavlja koja su komplementarna glede tumačenja geste po-ljupca, svakako valja spomenuti čašćenje svetoga križa na Veliki petak, pri čemu je predviđeno i ljubljenje križa kao liturgijska gesta. I u tome je mo-guće pronaći polazište za govor o simbolu poljupca, jer je i križ slika dodir-nice i međuprožetosti nebeskoga i zemaljskoga. Križ kao poljubac, najuzvi-šeniji je dodir ljubavi koja se žrtvuje i ljubi bezuvjetno.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 339.1 K tebi, GospodineOtpj. ps.: Hajdemo radosno (www.hilp.hr)Prinosna: 362.3 i 4 Padaj s nebaPričesna: 350 Gospodin će dati sreću ili: 201 O svjetlo duša, IsuseZavršna: 363 Sine Božji

1. prosinca 2013.

Prva nedjelja došašćaUlazna pjesma K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se postidim, da se ne vesele nada mnom dušmani!Koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće.

Ps 25, 1-3

Zborna molitvaSvemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak.Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desnei uvede u kraljevstvo nebesko.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti ovaj kruh i vino, dar tvoje dobrote.U ovoj službi pretvaraš ih u sakramenat svoga Sina:daj da nam on bude dar vječnog otkupljenja.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 2, 1-5Gospodin sabire sve narodeu vječni mir kraljevstva Božjega.

Čitanje Knjige proroka IzaijeViđenje Izaije, sina Amosova, o Judeji i Jeruzalemu: Dogodit će se na kraju dana: Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova.K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći:»Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva!On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim.Jer će iz Siona Zakon izaći, iz Jeruzalema riječ Jahvina.« On će biti sudac narodima,mnogim će sudit plemenima i oni će mačeve prekovat u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju. Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 122, 1-2.4-9Pripjev: Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!Obradovah se kad mi rekoše: »Hajdemo u Dom Gospodnji!«Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.

Onamo uzlaze plemena,plemena Gospodnja!Po zakonu Izraelovuda slave ime Gospodnje.Ondje stoje sudačke stolice,stolice doma Davidova.

Molite za mir Jeruzalemov!Blago onima koji tebe ljube!Neka bude mir u zidinama tvojimi spokoj u tvojim palačama!

Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: »Mir tebi!«Radi Doma Gospodina, Boga našega, za sreću tvoju ja ću moliti.

Drugo čitanje Rim 13, 11-14aBlizu je spasenje naše.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Shvaćate ovaj čas: vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tamei zaodjenimo se oružjem svjetlosti.Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i raz -vratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom.Riječ Gospodnja.

21


Pričesna pjesmaGospodin će datisreću, i zemlja našaurod svoj.

Ps 85, 13

Popričesna molitva Gospodine, daj da nam bude na korist slavljenje ovih otajstava: po njima nas u prolazu zemaljskim životom nauči ljubiti nebeska dobra.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Ps 85, 8Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svojei daj nam svoje spasenje.

Evanđelje Mt 24, 37-44Bdijte da budete pripravni!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije po-topa – jeli i pili, ženili se i udavali do danakad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će bi-ti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti.Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti. Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospo-din vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi bu-dite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Božjom nam je riječju naviješten Kristov slavni dolazak. Iskrenom se molitvom utecimo nebeskome Ocu da nas okrijepi u hodu k tome milosnom susretu. Molimo zajedno:

Učvrsti nas u nadi, Gospodine.1. Rasvijetli, Gospodine, svjetlom Duha Svetoga

put Crkve da po svetosti i svjedočanstvu života svojih vjernika bude svim ljudima znak tvoje blizine i mjesto ostvarenja tvoga Kraljevstva, molimo te.

2. Prodahni, Gospodine, svojom mudrošću pastire Crkve da uvijek umiju raspoznavati put spasenja te predanim služenjem i proročkom riječju unose u svijet radost evanđelja, molimo te.

3. Obraduj, Gospodine, svojom milošću sve ljude koji su zarobljeni brigom za ovaj svijet: pomozi im otkriti bogatstvo vječnosti koju si svima darežljivo pripravio, molimo te.

4. Pohodi, Gospodine, naše obitelji: obnovi ih u snazi ljubavi i nadahni da ovo milosno vrijeme tvoga dolaska žive u zajedništvu molitve i u budnosti pred svakim darom tvoje dobrote, molimo te.

5. U svima nama probudi, Gospodine, žar vjere i radosne nade da ovo vrijeme tvoga dolaska bude i vrijeme našega puta k tebi, molimo te.

Bože, začetniče i dovršitelju svakoga dobra. Hod vjere što ga danas započinjemo prati bogatstvom svoje milosti da nevolje i iskušenja života ne ugase u nama nadu u vječno zajedništvo s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

»Bdijte jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.«

Đuro Seder: Ja sam s vama, 2001.


22

Izbor između mačai pluga, koplja i srpa

Prva nedjelja došašća

Danas započinjemo Došašće, vrijeme in-tenzivne pripreme za blagdan Božića. Zanimljivo je da u čitanjima izabranim

za početak nove liturgijske godine ne nalazimo ni jednu jedinu riječ o Betlehemu. Sada kad bi-smo željeli uživati u toplini i svjetlosti svijeća na adventskom vijencu te sanjati o nježnosti blag-dana i ljepoti jaslica, Crkva nam usmjerava po-gled puno dalje, prema konačnom Kristovu do-lasku na svršetku ljudske povijesti. Tako nas potiče da ga spremni dočekamo kako nas ne bi iznenadio i uči kako daleko više živimo od čeka-nja nego od sjećanja. Ne živimo za prošlost, ne-go za budućnost. Podsjećajući da je Božić bio pr-vi susret Isusa s čovječanstvom, dar neba zem-lji, poziva nas da se spremamo za obrnut susret kako bismo bili prikladan dar zemlje nebu. Zato Popričesna molitva vapi Bogu da nas »u prolazu zemaljskim životom nauči ljubiti vječna nebeska dobra«, a Zborna nastavlja »da mu idemo u su-sret pravednim životom te nas, kad dođe, posta-vi sebi s desne i uvede u kraljevstvo nebesko«.

KairosKršćansko čekanje nije neplodna besposlica. Naprotiv, u današnjim čitanjima dominira po-ziv na pravednost života i svjedočenje vjere u jednostavnosti naše svakodnevice. Svako na-še djelo u Isusu Kristu dobiva dimenziju vječ-nosti, a ovo zemaljsko ima odraz u nebeskome. Pritom se od nas ne traži ništa izvanredno. Ne trebamo se svi povući u pustinju ili odbaciti sve što imamo. Činimo samo ono što i inače činimo! U evanđelju se govori o jelu i piću, ženidbi i uda-ji, radu u polju ili mljevenju u mlinu. Gospodi-nu se ne dolazi mimo svakodnevnih aktivnosti, nego upravo po njima. Sveti Pavao poručuje da je sada »vrijeme« u kojemu se trebamo priprav-ljati za susret s Gospodinom. U grčkom izvor-niku stoji riječ kairós, čime se označava pravi trenutak, prigoda. Svaki je trenutak pravi i sva-ko je djelo prigoda za svjedočenje kako Kristov

»slavni dolazak iščekujemo«. Uvijek i sve čini-mo kao da ćemo ga upravo sada susresti! To je budnost usred redovitoga življenja na koju Isus poziva, ali i upozorava na dramatične situacije koje iz njega mogu proizaći. Svakodnevnica mo-že naglo biti prekinuta »potopom« ili »potkapa-njem kuće«. Sav naš trud može u jednome tre-nutku »voda potopiti«, a pouzdanje stavljeno u bilo kakve zidove može se urušiti. Svaki trenu-tak mogući je kraj našega osobnog svijeta. Svat-ko ima svoj »vijek trajanja«. Kratkoća života stvarnost je o kojoj nema diskusije, ali stanje ili godina njegova svršetka nepoznanica su. Smrti je svaki trenutak kairós. Svakodnevno smo to-me svjedoci. Današnje evanđelje poučava ka-ko je naš zemaljski život samo etapa i pripra-va na vječnost, put sazrijevanja za susret s Gos-podinom, hod prema vječnoj domovini. Za sve nas vrijede riječi današnjeg psalma: »Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme«. Taj trenutak nam je, prema Pavlovim riječima, »sada bliže nego kad povjerovasmo«. Međutim, Isus nam ne želi utjerati strah, nego uliti nadu da je to napredak prema boljem i trajnijem živo-tu. Govori o onima koji će se »uzeti«. Nije riječ o negativnoj selekciji, nego pozivu koji se slo-bodno prihvaća ili odbija. Uzeti znači prihvati-ti u zajedništvo života. Istim glagolom u evan-đelju je opisan anđelov poticaj Josipu da »uz-me« Mariju, kao i njegov pristanak. Hoćemo li mi prihvatiti ili odbiti vječno zajedništvo s Bo-gom ovisi o tome kako smo živjeli u vremenu.

23

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220131220131212201312Sveti Pavao služi se slikom spremanja voj-

nika za borbu. Oni skidaju svoju svakodnev-nu odjeću i oblače bojnu opremu. Tako i kr-šćani trebaju odložiti »djela tame«, a odjenuti »oružje svjetlosti«. Borba između tame i svje-tlosti čest je motiv u Svetome pismu, a sveti Ivan razlog zašto ljudi Isusa ne primaju nalazi u tome što su »više ljubili tamu«. Tama skri-va naša zla djela, dok su na svjetlosti vidljiva. Tama je »san«, a hod u svjetlosti »budnost«. U svjetlosti nema straha od susreta sa Sinom Čovječjim, a obećanjem da će ponovno doći Isus potiče učenike na život koji će uroditi ra-došću o pozivu koji svakoga čeka: »Hajdemo u Dom Gospodnji!«.

BiranjePotop koji Isus evocira nije bio kraj svijeta, ne-go početak nove zajednice, obnovljenoga čovje-čanstva. Naviješta ga i prekrasan tekst iz Knjige proroka Izaije. Prorok, u viđenju koje je daleko ispred njegova vremena, najavljuje svijet u ko-jemu »narod neće više dizat mača protiv naro-da, nit se više učit ratovanju«. San je to koji još uvijek nije zaživio, ali je svako vrijeme prigoda da se započne ostvarivati. Iako bismo željeli da se brzo obistini, ovo proročanstvo raste poput kvasca pa ostaje aktualno do kraja vremena.

Izaija tek daje naznake budućih događa-ja. On vidi ono brdašce, na kojemu je sagrađen Hram u Jeruzalemu, uzvišeno iznad svih drugih gora. Planinski su vrhunci u tradicionalnim re-ligijama bili mjesta kulta. Tu se obožavalo razli-čita božanstva i prinosilo žrtve. Ona su pridono-sila integraciji pojedinih naroda, ali su ih ujed-no distancirala od drugih. Uzvišenje Jeruzalem-ske gore najavljuje da će svi ljudi prepoznati Bo-ga i pohrliti čuti njegovu Riječ. Ona će ih ujedi-niti jer nije skup zakona i propisa koje treba vr-šiti, nego putokaz kako blaženo i sretno živje-ti. Shvativši to, ljudima više neće biti potrebno oružje kojim će se boriti jedni protiv drugih, ne-go će se truditi stvoriti bolji svijet za sve.

Slika tog nastojanja su plugovi i srpovi. Dok mačevi i koplja rađaju život, plugovi i sr-povi rađaju život. Sreća se neće tražiti u koplju i maču, koji služe uništenju, nego u srpu i plu-gu, koji imaju stvaralačku zadaću. No, dok se to ne dogodi s čitavim čovječanstvom, ta svi-jest već sada vjernike potiče na temeljno opre-djeljenje za život. Ono treba posebice biti vid-ljivo u tome što pripravu za proslavu spomena na Božje rođenje u vremenu koristimo kako bi se po nama rodilo što više božanskih vrijed-nosti među ljudima. Zato je danas kairós ka-da biramo između mača i pluga, koplja i srpa.

Slavko Slišković

Došašće, prema značenju evanđeo ske poruke, nije »iščekivanje«, nego »do-laženja«. Dolazak je započeta prisut-

nost. Onaj koji dolazi, Krist, već je među nama: po svojoj riječi, po

sakramentima, po otajstvu Crkve… Samo s iskustvom njegove prisutnosti

možemo se nadati njegovu Dolasku i iščekivati ga. Što više uranjamo u otajstvo njegove prisutnosti, to

nam i Dolazak biva bliži i jasniji.

Zrnj

e

Na kraju danâ Iz 2, 1-5Prorokovo viđenje odnosi se na ono što će se »dogoditi na kraju danâ« (Iz 2, 2). Riječ je o vremenu spasenja izraelskoga naroda. U središtu je viđenja »Gora doma Gospodnjega«, to jest brežuljak na kojem se uzdi-zao jeruzalemski Hram. Ta je gora bila jedan od vrhunaca na području Judeje prema kojemu se valjalo uspinjati, bilo da mu se prilazilo s isto-ka bilo da mu se pristupalo sa zapada, no okruženo je i višim vrhunci-ma. Uzvišenje ove gore naviješta središnju ulogu jeruzalemskoga hra-ma i bogoslužja koje se ondje vršilo. Prorok ipak ne govori samo o izrael-skim hodočasnicima u Hramu, nego o »svim narodima« i »mnogim ple-menima« (Iz 2, 2-3). Božja riječ koju svi ovamo dolaze tražiti zapravo je sud (Iz 2, 4a). Plod toga suda bit će mir, mir među narodima. Osobito je važna ta poruka u vrijeme tadašnjih previranja oko Judeje. Rat je tada bio najveća opasnost, izvor svih nevolja, bolesti, neimaštine i gladi.

Darko Tepert

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Clau

dio

Past

ro: A

nđeo

šutn

je.


24

8. prosinca 2013.

Druga nedjelja došašćaUlazna pjesma Puče sionski,evo, Gospodin dolazi spasiti narode; i zagrmjet će glasom veličajnim na radost vašega srca.

Usp. Iz 30, 19.30

Zborna molitvaSvemogući i milosrdni Bože, dok hitimo u susret tvome Sinu daj da nas zemaljske brige ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede u zajedništvo njegove sudbine. Koji s tobom.

Prvo čitanje Iz 11, 1-10Po pravdi će sudit siromasima.

Čitanje Knjige proroka IzaijeU onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jiša-jeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđe-nju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će suditi ubogima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit bezbožnika. On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. Vuk će prebivat s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora. U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 72, 1-2.7-8.12-13.17

Pripjev: U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik dovijeka!

Bože, sud svoj daj kraljui svoju pravdu sinu kraljevu.Nek puku tvojem sudi pravedno, siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik – sve dok bude mjeseca.I vladat će od mora do mora, i od Rijeke do granica svijeta.

On će spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema;smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku.

Drugo čitanje Rim 15, 4-9Krist spašava sve ljude.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po posto-janosti i utjesi Pisama imamo nadu. A Bog postojanosti i utjehe dao vam da međusobno budete složni po Kristu Isusu te jednodušno, iz jednoga grla, slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju. Krist je, velim, postao poslužitelj obrezanika za istinu Božju da ispuni obećanja dana ocima, a pogani da za milosrđe proslave Boga, kao što je pisano: Zato ću te slaviti među pucima i psalam pjevati tvome imenu.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, nek nas ponizne molitve i skromni prinosi pomire s tobom: ne možemo se pouzdati u svoje zasluge, priteci nam u pomoć svojom milošću. Po Kristu.

Ulazna: 339.2 Puče sionski ili: O, dođi, Kriste spase naš (ŽV 12-2009)Otpj. ps.: 345 U danima njegovimPrinosna: 364.2 i 3 Klikujte sada zanosnoPričesna: 353 ili 354 Čuj, jasni glas odjekujeZavršna: 365 Evo, ide čas

25


Pjesma prije evanđelja Lk 3, 4.6Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze; svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.

Evanđelje Mt 3, 1-12Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovije-dajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija pro-rok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gos-podinu, poravnite mu staze!Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakav-ci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijeda-jući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo guji-nje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dosto-jan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abraha-movu. Već je sjekira položena na korijen sta-blima. Svako dakle stablo koje ne donosi do-broga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nasduhovnim jelom. Smjerno te molimo:po sudjelovanju u ovom otajstvunauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskima težiti. Po Kristu.

Braćo i sestre, Bog po svojoj riječi daje da u nama proklija novi život. Molimo ga da radošću i nadom u vječnost ispuni naše dane i naša djela. Stoga mu zajedno zavapimo:

Obnovi nam vjeru, Gospodine. 1. Za tvoju Crkvu, koju si pozvao

da živi životom svetosti: ukloni s njezina lica svaku nedostojnost koja je zaprjeka ljudima da te prepoznaju i prihvate, molimo te.

2. Za sve kojima si povjerio službu naviještanja tvoje riječi: ukloni iz njihova srca svaki strah pred svijetom; obdari ih proročkom hrabrošću i pomozi da dosljednošću života pružaju svjedočanstvo o ljepoti nasljedovanja tvoga puta, molimo te.

3. Za sve koji lutaju tražeći istinu života: okrijepi im srca da se odvaže krenuti putem evanđelja, molimo te.

4. Za naše obitelji: izliječi ih od svake sebičnosti; probudi u njima radosnu otvorenost tvome dolasku te njihovo zajedništvo zasja kršćanskim licem, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: operi nas od svakoga grijeha koji priječi naše predanje Kristu te ognjem ljubavi zapali u nama žar vjere, molimo te.

Svemogući Bože, mi u vjeri hodimo prema Kristovu slavnome dolasku. Prati, molimo te, svojim svjetlom naše korake i naša djela da budemo dostojni dara vječnosti. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze.

Ivan Krstitelj, Freska u crkvi Uznesenja Bl. Dj. Marije, Gračanica, Kosovo, 1321.-1322. (Foto: Shutterstock)


26

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Druga nedjelja došašća

Obraćenje je put vjere

je ništa više od »trske koju vjetar ljulja«. Ivan, koji je »najveći od rođenih od žene«, odušev-ljava upravo po tome što uvijek nedvosmisle-no upućuje na »jačega od sebe, komu on ni-je dostojan obuće nositi«. Poznate su riječi svetog Augustina da je Ivan glas a Krist riječ. Bez riječi glas ne vrijedi ništa, ali da bismo ču-li riječ potreban je glas. Ivan, koji postaje glas Riječi Božje, pokazuje da došašće nije samo iščekivanje; došašće je više navještaj Kristova dolaska. Krist je već došao, ali on i trajno do-lazi. Došašće je glas Crkve koja viče u pustinji ljudske povijesti, glas koji uvijek iznova pozi-va na obraćenje, na metanoju.

Ivan je pripravljao ljude za krštenje. Može-mo reći da je vodio »katekumenat«. Krstili su se oni koji su čuli propovijedanje. Tako je kršte-nje bilo potvrda da je riječ koju su čuli mijenja-la njihove živote. Nije slučajno, stoga, da Crkva u liturgijskom vremenu došašća intenzivno go-vori o krštenju. Došašće je poziv na otkrivanje snage krsne milosti, na otkrivanje djelotvorno-sti Božje riječi koja ima snagu mijenjati naše ži-vote, prožimati naše odnose s Bogom i braćom, »da međusobno budemo složni po Kristu Isusu te jednodušno, iz jednoga grla, slavimo Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista«.

Donositi plodove obraćenjaIvan poziva na obraćenje. Obraćenje nije raz-doblje koja nestaje pojavkom vjere, kako se nerijetko misli. Obraćenje je u samoj nara-

Evanđelje druge nedjelje do-šašća stavlja pred nas lik Ivana Krstitelja i njegov poziv

na obraćenje. Premda se te riječi čine naj-kraćim mogućim uvodom u Matejev izvještaj o propovijedanju Ivana Krstitelja, mislim da nas baš one najbolje uvode i u sam smisao došašća. Najprije, pred nama je jedna osoba. Ne metafo-ra. Lik Ivana Krstitelja. Došašće nam dolazi u osobi Ivana Krstitelja. Evanđelje nam ga pred-stavlja kroz nekoliko detalja koji povezuju nje-gov lik i poslanje: propovijeda u pustinji, nosi odjeću od devine dlake, hrani se skakavcima i divljim medom… Opisuje i učinke njegovog djelovanja na ljude: narod hrli čuti njegov glas te prima krštenje ispovijedajući grijehe.

Ivan – ‘obraćenik’ koji poziva na obraćenjeIvan je fascinantan lik. Dolazi iz svećenič-ke obitelji – njegov otac Zaharija je svećenik. Već opis njegove odjeće i jela daje nam za pra-vo zaključiti da se Ivan odrekao statusa koji bi mu pripadao. Sveti Ćiril Jeruzalemski u svo-jim Krsnim katehezama Ivanovo pustinjaštvo tumači ovako: »Živio je u siromaštvu i ljubio samoću, bez da je mrzio ljudsko društvo; hra-nio se skakavcima, kako bi pružio krila duhu, i medom, kako bi naviještao poruku slađu i ko-risniju od meda.« Dakle, samo je jedan razlog Ivanovog isposništva: navještaj Kraljevstva nebeskog koje dolazi u Isusu Kristu!

Sigurno je da je Ivan prije izvanjske pro-mjene proživio duboku nutarnju promjenu. Njegovo isposništvo pokazuje da je obraćenje na koje poziva, najprije događanje u samom Ivanu. Prije nego će pozivati druge na obraće-nje, Ivan je morao spoznati da sam po sebi ni-

27

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220131220131212201312vi vjere. Ono je najjasniji pokazatelj da je istinski čin vjere vezan uz oslobođenje od sa-mih sebe i trajno otvaranje prostora Bogu. Obraćenje oslobađa vjeru od trijumfalizma, »koji je velika napast i koji ne dolazi od Boga« (Papa Franjo). Obraćenje pokazuje da se vje-ra događa onda kada iziđemo iz samozado-voljstva, kada dopustimo Božjoj riječi da nas uznemiri. Ivanov poziv »donosite plod dosto-jan obraćenja«, koji izravno upravlja farizeji-ma i saducejima, govori upravo o tome. Oni su zadovoljni sobom, činjenicom da »imaju oca Abrahama«. U središtu njihove vjere zapra-vo su oni sami, njihova djela. Ne otvaraju se Božjoj riječi da bi ona mijenjala njihova srca, nego da potvrdi njihovo stanje.

Za obraćenje nije dovoljna formalna pri-padnost; nije dovoljno »reći u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’«. Obratiti se znači ići do ko-rijena, razračunati s najdubljim stvarima sr-ca. »Sjekira je položena na korijen stablima«. Isus ne dolazi potvrditi naše stanje, ma koli-ko god bili ‘pravedni’. Njegov dolazak uvijek je sud nad našim grijesima, nad našom sa-modostatnošću. Ivan kaže kako je potrebno da nas Krist »krsti Duhom Svetim i ognjem«. Krštenje je najprije oganj Božje ljubavi za čo-

vjeka, silazak Duha Svetoga, ali je i oganj ko-ji »pali pljevu«, sve ono što u našem životu ne donosi plodove milosti; zato krštenje uvijek znači smrt starome čovjeku.

Ali evanđelje druge nedjelje došašća ra-dosna je vijest. Božji sud nije osuda. Bog ne traži od nas nešto što nije sam spreman uči-niti za nas. »Bog može iz kamenja podići dje-cu Abrahamovu«. Obraćenje je nadasve djelo Božje! I samo Ivanovo ime, koje znači »Bog je očitovao svoju dobrotu«, svjedoči nam tu isti-nu. Možemo reći čak i više: Ivan, koji je rođen od »starice nerotkinjom prozvanom« (Lk 1, 36), poosobljeno je iskustvo Božjeg djelovanja u ljudskoj nemoći.

Primimo došašće predstavljeno, tumače-no likom Ivana Krstitelja. Došašće koje nas po Ivanu pohodi. Ivan nas poziva da usmjerimo pogled prema nebu, na vječni život, da se sva-ki dan iznova obraćamo. Neka se i u nama, kao u Ivanu Krstitelju, ispuni stvarnost sadržana u Zbornoj molitvi ove nedjelje: »Svemogući i milosrdni Bože, dok hitimo ususret tvomu Sinu, daj da nas zemaljske brige i obveze ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede u zajedništvo njegove sudbine!«

Edvard Punda

»Za mnom dolazi Jači od mene.« »Jaki«, jedno je od starozavjetnih

imena za Boga. Ivan je spoznao njegovu snagu i uzvišenost. Zato

i govori o svojoj malenosti. Tko spozna »Jakoga«, spoznaje odmah i svoju malenost i nedostojnost, ne

znajući da upravo po tome i sâm biva velik. Zato će Isus prozvati Ivana »najvećim među rođenima od žene«.

Obraćenje nas uvodi u spoznaju Božje veličine i naše malenosti.

Zrnj

e

Na njemu će počivati Duh Gospodnji Iz 11, 1-10Svojim duhom Bog je stvorio svijet, podizao je suce koji su u stari-ni vodili izraelski narod. David kaže da duh Gospodnji govori po nje-mu (usp. 2Sam 23, 2), a duhom će Gospodnjim govoriti i proroci. Ov-dje se navodi da će »duh Gospodnji počivati« na budućemu kralju iz Davidova roda (Iz 11, 2a). Potom se još triput ponavlja riječ »duh«, a uz nju svaki put po dvije imenice koje ga pobliže opisuju. Tako je to »duh mudrosti i umnosti« koje su bile naročite odlike kralja Sa-lomona. »Savjet i jakost« dovode se u vezu s predvodnicima naroda iz doba sudaca, ali i s Davidom, koji su opisivani kao ljudi iznimne razbo ritosti i snage. Konačno, »znanje i strah Gospodnji«, koje valja shvatiti kao spoznaju Boga i poštivanje njegove volje, dobro opisu-ju stav kakav je prema Bogu imao Abraham, ali i ostali praoci Izrae-la, te Mojsije i kasniji proroci. Tako će u budućem kralju biti sadrža-no ono najbolje što je odlikovalo likove izraelske povijesti.

Darko Tepert


Giul

iano

Vang

i: Iva

n Kr

stite

lj, 19

96.


28

9. prosinca 2013.

Bezgrješno začeće blažene Djevice MarijeUlazna pjesma Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti kao nevjestu, urešenu nakitom.

Iz 61, 10

Zborna molitvaBože, ti si po zaslugama smrti svoga Sina unaprijed oslobodio od svake ljage grijeha začeće Djevice Marije i tako pripravio dostojan stan svome Sinu. Po njezinu zagovoru daj namda čista srca dođemo k tebi.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Post 3, 9-15.20Neprijateljstvo ja zamećem između roda tvojega i roda njezina!

Čitanje Knjige PostankaPošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospodin, Bog: »Gdje si?« – reče mu.On odgovori: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.«Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol?Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si mi dao – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom!Na trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 1-4Pripjev: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu

jer učini djela čudesna!Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,jer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanje Ef 1, 3-6.11-12Izabra nas u njemu prije postanka svijeta.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti, kojom nas zamilova u Ljubljenome. U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade da budemo na hvalu Slave njegove – – mi koji smo se već prije nadali u Kristu.Riječ Gospodnja.

Ulazna: 568.3 Radujem se u Gospodinu ili: 763 Zdravo budi, MarijoOtpj. ps.: 572 Pjevajte Gospodinu pjesmu novuPrinosna: 368 Poslan bi anđel GabrijelPričesna: 351 Božanska Riječi, rođenaHiman nakon pričesti: 160 Veliča (ili 161)Završna: 600 Zdravo, Djevo čista ili: 371 Raduj se, grade Nazaret

Darovna molitvaGospodine, milostivo primi spasonosni prinos o svetkovini bezgrešnog začeća blažene Djevice Marije. Nju si, vjerujemo, darom svoje milosti unaprijed očuvao od svake ljage:po njezinu zagovoru i nas oslobodi svake krivice. Po Kristu.

29


Pjesma prije evanđelja Lk 1, 28Zdravo Marijo! Milosti puna! Gospodins tobom! Blagoslovljena ti među ženama!

Evanđelje Lk 1, 26-38Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom!

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina.I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.«I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaSlavno se o tebi zbori, Marijo: iz tebe se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš!

Popričesna molitva Gospodine, Bože naš! Primljena otajstva neka iscijele u nama rane onoga grijeha od kojega si jedinstveno unaprijed očuvao bezgrešno začeće blažene Marije. Po Kristu.

Braćo i sestre, svemogući Bog očuvao je Djevicu Mariju od svakoga grijeha i u njoj pripravio dostojan stan svome Sinu. I nas je predodredio za posinstvo da budemo sveti i neporočni pred njim. Molimo ga da u nama obnovi milost svoga odabranja i učvrsti nas u svetosti života. 1. Za Crkvu Božju: da poput presvete Djevice Marije

bude podložna vodstvu tvoga Duha te svim ljudima donese blagovijest spasenja, molimo te.

2. Za sve one kojima si povjerio vodstvo svoga svetog naroda: da ostanu vjerni suradnici tvoje milosti te svojim služenjem pomažu svim kršćanima rasti u vjeri i međusobnoj ljubavi, molimo te.

3. Za nas ovdje sabrane: daj nam priznati istinu naše grješnosti i ohrabri nas da u iskrenom obraćenju otvorimo vrata Spasitelju koji dolazi, molimo te.

4. Rasvijetli nam put svojim svjetlom da kroz ovo milosno vrijeme došašća vjerno čuvamo dostojanstvo novoga stvorenja te budemo dostojni dara vječnosti, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: po svome milosrđu oprosti im grijehe i nad njima pokaži moć svoje ljubavi te ih pridruži svojim izabranima i svetima, molimo te.

Milosrdni Bože, u bezgrješnoj Djevici Mariji dao si nam divan primjer vjernosti i poniznosti. Prodahni nas svojom milošću da živimo obnovljenim dostojanstvom koje si nam na krštenju udijelio. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

»Bogu ništa nije nemoguće.«

Miroslav Kraljević: Bogorodica s anđelima, 1912.


30

Susret anđela Gabrijela s Marijom evan-đelist Luka opisuje neposredno nakon što je opisao susret istoga anđela sa Za-

harijom. Jedno se navještenje zrcali u drugo-me. U zrcaljenju se pokazuju razlike. Zahari-ja je u Jeruzalemu, središtu zemlje i u hramu, srcu Jeruzalema. U samom je srcu hrama, u Svetištu Gospodnjem. Marija je kod kuće, u neznatnom dijelu zemlje, na rubu događanja. Zaharija obavlja svećeničku službu. Marija je u svakodnevnom poslu. Zaharija je u bra-ku, ali nema djece. Zajedno sa svojom ženom Elizabetom to doživljava kao sramotu. Mari-ja je djevica i ne pozna muža. Gabrijel se Za-hariji ukazuje. Mariju pozdravlja. Zahariji se u razgovoru predstavlja imenom. Mariji ne. Zaharija se prepada i obuzima ga strah, dok je Marija samo smetena i počinje razmišljati. Anđeo oboje naziva imenom i oboma otkla-nja strah. Naviješta i Zahariji i Mariji rođenje djeteta i već unaprijed djeci daje imena: Ivan i Isus. Za svako dijete kaže tko će biti i koja će mu biti uloga.

Zaharija traži znak. Anđeo vidi njegovu nevjeru i najavljuje mu oduzimanje glasa dok se ne ispuni naviješteno. Tako Zaharija ostaje bez glasa prije nego će se začeti dijete koje će se kasnije nazivati »glasom koji viče u pusti-nji«. Marija vjeruje, ali ne razumije kako će se dogoditi naviješteno. Anđeo joj tumači, a ona pristaje i izriče svoj pristanak.

Bezgrješna i grijehMarija se s Božjim glasnikom susreće u sva-kodnevnom životu. Bog unosi promjene u ži-vot. Nije izdvojen iz života. On je usred njega i odnos s njime mijenja konkretnu svakodne-vicu. Budući da je Marija bez grijeha, može se s Bogom susresti na neznatnom mjestu, u svom običnom, svakodnevnom životu. Što je čovjek više pod grijehom, to je Bog udaljeni-ji iz svakodnevnoga života. Što je manje grije-ha, to je naše svakodnevno, obično vrijeme is-punjenije Bogom.

Bezgrješnozačeće BDM

Marija je djevica. Njezini su odnosi jasni i neopterećeni. Iskonski smisao čistoće je ima-ti jasne odnose s drugima, a nadasve s Bogom. Ako odnos s Bogom nije jasan, onda su i ljud-ski odnosi nejasni. Ponekad su nečisti i bol-ni, a ponekad i smrtni. Grijeh u odnose unosi nejasnoću. Širi ju i povlači druge grijehe za so-bom. Marija je izdvojena iz sile zla i na njoj vi-dimo što znači biti otvoren Bogu.

Marija je milosti puna. Sve polazi od Bo-ga. On ju je izabrao. S njim je sve započelo. Ako je Bog početak, svršetak i središte života, moguće je vidjeti sebe na drukčiji način. Što je više grijeha, to manje gledam što dolazi od Boga. Manje se oslanjam na njegovu milost, a više na svoje snage. Budući da je Marija bila bez grijeha, na njoj se jasno vidi kako sve po-lazi od Boga i kako je inicijativa njegova.

Marija je bez straha. Grijeh unosi strah. Grijeh zarobljava strahom. Strah je i posljedi-ca grijeha i javlja se dočim se najavi mogućnost izlaska iz ropstva grijeha. Strah ranjava. Mari-ja je bez grijeha i zato nije pod vlašću straha. Zato će moći biti pod križem i gledati neopisi-vu nepravdu, promatrati što grijeh čini, trpjeti užas nasilja na svome sinu i, unatoč tomu, biti izvan ropstva straha i njegova dometa. Što se

Žena čistih odnosa

Fra Angelico: detalj Navještenja, 1425. (Museo del Prado, Madrid)

31

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220131220131212201312više oslobađamo grijeha, to je manje straha. S patnjom nije tako. Patnja ne nestaje s nes-tankom straha. Zato će Marija, premda je bila slobodna od straha, trpjeti bol.

Marija razgovara. Surađuje s Bogom. Pi-ta i onda kada vjeruje. Razgovara s anđelom. Želi razumjeti što se događa s njom baš zato jer vjeruje. Grijeh nam oduzme riječ pa više ne stupamo u otvoren odnos s Bogom. Ispuni nas strahom od iskrene riječi s Bogom. Grijeh nas učini nijemima pred Bogom. Što je više grije-ha, to je manje riječi s Bogom, manje molitve. Što je više grijeha, to se više množe riječi pro-tiv Boga. Pobuna protiv Boga, psovka na Bo-ga, nisu početak grijeha. To su posljedice gri-jeha. Kad nestane riječi s Bogom, kad nestane molitve, vrlo brzo se pojave riječi protiv njega.

Marija je službenica. Budući da je bez gri-jeha, služi. Gdje vlada grijeh, čovjek ne prista-je na služenje. Želi biti neovisan, samostalan, svoj gospodar. Pa ipak, služi grijehu. Rob je gri-jeha. Nitko nije toliko bijesan na služenje kao zarobljen čovjek, a to ne može vidjeti ili ne želi priznati. Što je čovjek bliže Bogu, to mu više želi služiti. Što mu je bliže, to više traži da se vrši njegova volja i da se ispunja njegova riječ. Što je više grijeha, to je čovjek ispunjeniji sobom, svojim planovima i svojom voljom. Što je više grije ha, to je više zakopanih ili krivo usmjerenih

talenata. Što je manje grijeha, to više koristim svoje darove u služenju Gospodinu.

Marija je poslušna. Poslušna je jer ni-je opterećena svojim grijehom. Što je manje grijeha, to je čovjek spremniji na poslušnost. Marija će nositi posljedice i teret tuđih grije-ha, ali to ju ne će učini neposlušnom. Nije pod grijehom, ali se sa zlom susreće kroz patn-ju i nepravdu. Nije neposlušna, ali je ranjena. Mačem boli. Naš neposluh Božjoj volji ne dol-azi od naše opterećenosti tuđim zlom. Dolazi od naše umiješanosti u zlo. Zlo, kada ga pus-timo u svoj život, nagriza poslušnost prema Ocu. Što više izlazim iz snage grijeha, to post-ajem poslušniji Božjoj volji. Što je više grijeha, to je neposluh veći. Neposluh je grijeh.

Zajednica vjernikaKada se zajednica vjernika sabere oko Isu-

sova stola, dobije prigodu vidjeti se u jasnoći Božje Riječi i Marijina prihvaćanja Riječi. Lu-ka je Marijinu reakciju u susretu s anđelom opisao na pozadini Zaharijina susreta. Time je vjernicima dao uputu da se ogledaju u Ma-rijinom prihvaćanju Riječi. Zrcaljenje koje je on započeo likovima Zaharije i Marije nastav-lja se sa svakim tko povjeruje. Zajednicu, sto-ga, tvore pojedinci spremni ogledati se u Bož-joj Riječi i oblikovati se njezinom mjerom.

Ante Vučković


Istina o Marijinu djevičanskom zače-ću ne niječe vrijednost ljudskoga na-čina rađanja. Izvanrednost Marijina začeća pokazuje da spasenje ne dola-zi od čovjeka, po njegovoj moći. Spa-senje je dar koji u potpunosti nadila-zi čovjekovu moć. Bog započinje dje-

lo spasenja ondje gdje se ljudskom snagom ništa ne može postići. Živje-ti spasenje znači biti trajno otvoren

izvanrednosti Božjega darivanja.

Neprijateljstvo između čovjeka i Zloga Post 3, 9-15.20Nakon što je čovjek bio neposlušan Božjoj odredbi (Post 3, 1-7), Bog ga ne napušta, nego ga poziva (3,9). Muškarac tada svaljuje kriv-nju na ženu i, posredno, na samoga Boga, jer kaže da je to »žena ko-ju si stavio uza me« (3,12). Žena pak optužuje zmiju i njezinu prije-varu. Zmija je opisana kao »lukavija od sve zvjeradi« (Post 3, 1) i kao takva zapodijeva razgovor s ljudima (3, 1-5). Nakana je svetoga pis-ca objasniti odakle trpljenje i smrt. Tek će kasniji razvoj misli poisto-vjetiti ovu »zmiju« sa Zlim, koji je lukav i prijevaran. Bog zmiji upuću-je prokletstvo zbog kojega će ona morati puzati i jesti zemlju. Između njezina roda i roda ženina zameće se neprijateljstvo i to u obliku bor-be na život i smrt. Toj ženi nadjenuto je ime Eva (heb. havah) što je izvedeno iz hebrejske riječi koja označava »život«, jer ona je »majka svima živima«. Usto, život se protivi smrti u koju uvodi Sotona.

Darko Tepert

Zrnj

e


32

Ulazna: 340.1 Radujte se u Gospodinu ili: 364 Klikujte sada zanosnoOtpj. ps.: 346 Dođi, GospodinePrinosna: 349 Srca gorePričesna: 350.2 Evo Boga našega ili: 357 Sa silnim glasom prorociZavršna: Sav svijete pjevaj veselo (ŽV 12-2007)

15. prosinca 2013.

Treća nedjelja došašćaUlazna pjesma Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!

Fil 4, 4-5

Zborna molitvaBože, ti vidiš: mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega. Molimo te da nam bude događaj spasenja te ga radosno proslavimo svečanom službom hvale. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 35, 1-6a.10Bog sam hita da nas spasi.

Čitanje Knjige proroka IzaijeNek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta!Nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega. Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sâm hita da vas spasi!« Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati, vraćati se otkupljenici Gospodnji. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 146, 6c-10Pripjev: Dođi, Gospodine, da nas spasiš!

Gospodin ostaje vjeran dovijeka,potlačenima vraća pravicu,a gladnima kruha daje.Gospodin oslobađa sužnje.

Gospodin slijepcima oči otvara. Gospodin uspravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne.Gospodin štiti pridošlice.

Sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove.Gospodin će kraljevati dovijeka, tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje Jak 5, 7-10Očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio!

Čitanje Poslanicesvetoga Jakova apostolaStrpite se, braćo, do dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srcajer se dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na drugeda ne budete osuđeni!Evo: sudac stoji pred vratima! Za uzor strpljivosti i podnošenja zalauzmite, braćo, proroke koji su govoriliu ime Gospodnje.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, daj da ti neprestano prikazujemo žrtvu svoga predanja: mi obnavljamo Kristovo otajstvo da tvoje spasenje u nama snažno djeluje. Po Kristu.

33


Braćo i sestre, nebeskomu Ocu, koji u svome Sinu ispunja obećanje svoga spasenja, u vjeri združeni, uputimo svoje molitve:

Daruj nam radost vjere, Gospodine.1. »Nek se uzraduje pustinja!« – Obnovi, Gospodine,

u svojoj Crkvi vjernost evanđelju da svojim životom bude glas vječnosti i putokaz nade koja preobražava svijet, molimo te.

2. »Recite preplašenim srcima: Budite jaki, ne bojte se!« – Vodi, Gospodine, svojim Duhom sve pastire Crkve da, unatoč protivljenjima svijeta, nikad ne posustanu u naviještanju Kristova spasenja i evanđeoskih vrjednota, molimo te.

3. »Ukrijepite ruke klonule!« – Nadahni, Gospodine, sve kršćane da budu nositelji ljubavi i svjedoci tvoje blizine svim nemoćnima, osamljenima i svim potrebitima, molimo te.

4. »Bog sâm hita da vas spasi!« – Probudi u nama, Gospodine, radost koja dolazi iz susreta s tobom; obnovi nas u zajedništvu Crkve i u snazi kršćanskoga poslanja svim ljudima, molimo te.

5. »Doći će s vječnim veseljem.« – Primi, Gospodine, naše pokojne u zajednicu tvojih svetih i proslavljenih, molimo te.

Svemogući Bože, po svojoj dobroti usliši nam molitve. Daj nam radosno živjeti dar vjere i biti odvažnim svjedocima ljubavi kojom si nas u Kristu ljubio. Po istom Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije evanđelja Iz 61, 1Duh Gospodnji na meni je,blagovjesnikom biti ubogima posla me.

Evanđelje Mt 11, 2-11Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju:»Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugogada čekamo?« Isus im odgovori:»Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode,gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.I blago onom tko se ne sablazni o mene.« Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena?Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’ Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskomveći je od njega!«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, utječemo se tvojoj dobroti:po ovoj svetoj gozbi očisti nas od grijeha i pripravi nam duh za buduće blagdane. Po Kristu.

Ivan iz tamnice šalje učenike k Isusu s pitanjem: »Jesi li ti Onaj koji ima doći?«

Giusto de Menabuoi: Ivan Krstitelj, Baptisterij katedrale u Padovi, 1376.-1378.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaRecite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga našega, dolazi da nas spasi!«

Usp. Iz 35, 4


34

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Treća nedjelja došašća

Herod je tek jedan od onih koji smatra-ju da im je sve dopušteno. Susreo se s Ivanom koji ne poznaje diplomatski

rječnik, koji ne zna pravila igre na kraljevskim dvorovima i čiji je izričaj istine pronašao od-govor u tamnoj ćeliji. I u samome Ivanu rađa-ju se sumnje jer, premda je točno znao koja je njegova uloga, želio je vidjeti kako raste Onaj koga je naviještao. No, činilo se da On ne ra-ste, već da se umanjuje.

Ivan je govorio o žetvi, a Isus govori o sje-menu i sjetvi; Ivan ga je vidio kako u ruci dr-ži vijaču kojom pročišćava, a pljevu spaljuje; vi-dio ga je kako pobjeđuje neprijatelje, jasno di-jeli dobre od loših i – konačno – uspostavlja red u ponašanju i životu ljudi. A Isus prihvaća sve, druži se s grješnicima i čini se da nije došao radi završetka, već radi početka nečega novog. Ivan mu je u ruke želio staviti sjekiru kojom bi trebao odsjeći grane koje ne donose plod, a Isus otva-ra vrijeme strpljivosti i oproštenja. U tim neja-snoćama Ivan šalje glasnike k Isusu s pitanjem: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čeka-mo?« Pitanje puno zebnje koje je na tren uzdr-malo čitav Ivanov put i propovijedanje.

Naša odgađanjaŽivot se nudi u svojoj novosti i često ju ne znamo prihvatiti, ne znamo prepoznati do-bro skriveno u prividnome protuslovlju. Ivan se pripremao u posvemašnjoj pokori za dola-

Jeste li vi kršćani ili – da čekamo druge?zak Mesije, a sve je izgledalo suprotno očeki-vanomu. Isus iz Nazareta, za koga je vjerovao da je Mesija, ponašao se suprotno od prijetnja koje je upućivao Ivan, s nakanom pročišćava-nja ljudskih srdaca. Isus nije izgovarao prijet-nje protiv grješnika. Štoviše, bio im je prija-telj, družio se i blagovao s njima. Je li Ivan ui-stinu u svemu pogriješio?

No, i sam se Isus divi Ivanu, izjavljuje da je najveći od proroka, štoviše najveći od svi-ju rođenih od žene. I premda je tako, najma-nji u Božjemu kraljevstvu bit će veći od nje-ga. Ivan Krstitelj pripada onomu razdoblju u kojemu se izabrani narod trebao pokazati do-stojnim Boga. Isus uvodi drukčiji odnos pre-ma nebeskomu Ocu – došao je spasiti, a ne osuditi. Najveći u njegovu kraljevstvu, tj. u no-vosti preobraženih odnosa čovjeka s Bogom, s bližnjim i sa svemirom, neće biti najsavršeni-ji junak pokore, već onaj tko će znati iza čovje-ka koji trpi susresti Boga dobrostivosti, nudeći mu bezuvjetnu naklonost i prihvaćanje.

»Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« – to Ivan želi saznati od Isusa. Mi bi-smo možda bili skloni čekati neku drugu prili-ku. Znamo odgoditi odlučujući susret; odlučni smo ne odlučivati i ponekad bi nam odgovara-lo neko drugo evanđelje. Da bismo bili vjerni, čekamo neku drugu prigodu; da bismo primi-jetili siromašnoga čovjeka, čekamo nekoga dru-gog siromaha, a ne susjeda pored nas; da bismo otvorili uši, čekamo drugoga govornika i lakšu temu; da bismo poslušali tuđe mišljenje, savjet ili prijedlog, pokušavamo naći nekoga tko će biti naš istomišljenik; da bismo pazili na glas savje-sti, čekamo neki drugi posao, a ne ovaj koji ra-dimo… Isus želi da otvorimo uši i da čujemo da-nas, da prohodamo danas kršćanskim korakom, bez obzira što smo skloni odgovarati: možda, tko zna, neki drugi put, nije isključeno i slično.

Jesi li ti onaj koji ima doći? Jesi li ti kršća-nin kojega čekamo? Jesi li ti taj koji je spreman progovoriti u prilog neobranjenih i bespomoć-nih? Onaj koji se otvoreno suprotstavlja ne-

35

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220131220131212201312pravdi i ponižavanju i prokazuje dvoličnosti? Jesi li ti ponizni ispovjednik vlastitih grijeha, prije negoli postaneš sudac tuđih? Da bismo susreli iskrenu jednostavnost evanđelja, može-mo li doći k tebi ili se moramo uputiti druga-mo? Isus želi da Ivanu kažu što su čuli i vidjeli. Puno ljudi umorno čeka i ne znajući što, ali sva-ki od nas može biti onaj koji treba doći.

Trska i križHvaleći svetoga Ivana, Isus naglašava dvije od-like njegove veličine: ne boravi u kraljevskim palačama i nije trska koju vjetar ljulja. Želi reći da je u tim ozračjima redovito važnija forma od sadržaja, privid važniji od prisutnosti, nakloni i osmijesi važniji od glava koje razmišljaju, ta-mjan važniji od znoja, plašljiva šutnja vrjedni-ja od oštrine proroštava, krinka prihvatljivija od lica. U palačama se nalaze meki jastuci za one koji se odriču slobode, a Ivan, koji je slo-bodan, nalazi se u zatvoru. Premda okružen zi-dovima, on je u pustinji gdje puše vjetar, ali ni-je trska koju vjetar ljulja. Trska je sklona ljulja-nju i prije negoli dođe vjetar – idealna biljka za dvorove i dvorjanike.

I u Crkvi postoji moguće ‘ljuljanje’ od po-sljednjih i nevažnih do ‘onih koji znače’ i koji nude ‘moćnu sigurnost’. Ivan Krstitelj je išao u pustinju i tamo naučio dosljednost i odbijanje

oportunizama i nejasnih prijateljevanja. On je jednostavno istinski čovjek te kada i ulazi u pa-laču, ne postaje njezinim dijelom, baš kao što ne miruje i ne očajava ni u zatvoru. Da bi se no-sila kadionica, dovoljna je i trska, ali za križ i njegovu težinu treba kralježnica. Zato ga Isus hvali govoreći da je najveći među rođenima od žene. I uza sve to kaže da nije najveći među ro-đenima od Duha za Božje kraljevstvo.

Ivan govori: »Ja nisam.« To nam pomaže učiti kako biti skroman i ljubiti drugoga; ka-ko ostaviti prostor za drugoga, a drugoga uvi-jek imamo pored sebe; drugoga koji nije net-ko i nešto, koji nije sposobni poduzetnik, ko-ji nam neće moći uzvratiti; drugoga koga je ži-votni kamen pritisnuo do granica sumnje.

Sjetimo se da tomu drugomu, Bogu u nje-mu, nismo dostojni »odriješiti remenje na obu-ći«, ali smo dostojni pripremati put svijetu koji počinje s dolaskom Boga; onoga Boga koji pro-govara na drukčiji način od očekivanoga. Zna-kovi su toga govora ljudi koji počinju živjeti: hromi hodaju, gubavi se čiste, slijepi progleda-ju, gluhi čuju, siromasima se naviješta Kraljev-stvo Božje. Je li to dovoljan motiv da došašće ne pretvorimo u pripremanje ljudskih besmislica, bezobrazno ih povezujući s Božićem? Jer, što ćemo danas reći Ivanu Krstitelju ako nas pita: »Jeste li vi kršćani, ili da čekamo druge…?«

Ivan Šaško

Propovijedajući obraćenje i navješću-jući Kristov dolazak, Ivan se i sâm susreće s zahtjevnošću obraćenja.

Utamničen, zapada u sumnju. Zato i šalje svoje učenike s pitanjem:

»Jesi li ti onaj koji ima doći?« To je sudbina svakoga navjestitelja i svje-doka vjere. Nesigurnost u onome što

naviještamo. Zato se obraćenje ne tiče samo našega moralnoga življenja,

nego i naše nesigurnosti u vjeri.

Zrnj

e

Bog hita da vas spasi Iz 35, 1-6a.10Početak teksta predviđa radosno slavlje. To je tek najava skupini ljudi koji su nepokretni u beznađu i pokušaju da bilo što poduzmu: klonuli, klecavi, preplašeni (usp. rr. 3-4a). Prisutni su i jaki koji bi trebali ohra-briti slabe najavljujući Božju blizinu i njegov dolazak. Navještaj Božje blizine može probuditi i pokrenuti iz duhovne nemoći. I hromi, uz po-moć drugih, moći će držati korak u tom pokretu. Slijepi i gluhi će ra-zumjeti, gledati i čuti ono što se događa. Motiv obilne vode u pustinji ističe Božju snagu. Pustinja je mjesto Božjeg sukoba s neprijateljima, mitskim i povijesnim, sa svojim izabranim narodom koji ga iskušava. Kažnjeni gradovi i narodi pretvoreni su u mjesta pustoši i suše. Obil-na voda prestanak je kazne i početak obnove. Spasenje preoblikuje pustinju u plodno tlo. Ovim obećanjima odgovara i sveti put kojim će hodati oslobođenici, otkupljenici Božji prema Sionu (usp. Iz 52, 1).

Mario Cifrak



36

Ulazna: 339.3 ili 341 Rosite nebesa ili: 362 Padaj s nebaOtpj. ps.: Nek uniđe Gospodin (ŽV 12-2010)Prinosna: 368 Poslan bi anđel Gabrijel Pričesna: 355 Riječ spasenjaZavršna: 599 Zdravo budi, Marijo ili: 372 O Marijo, ti sjajna zornice

22. prosinca 2013.

Četvrta nedjelja došašćaUlazna pjesma Rosite nebesa, odozgor, i oblaci, daždite Pravednika! Neka se rastvori zemlja da procvjeta Spasiteljem!

Iz 45, 8

Zborna molitvaGospodine, po anđelovu smo navještenju upoznali utjelovljenje Krista, tvoga Sina. Molimo te: ispuni nas svojom milošćui mukom i križem njegovim privedi nas k slavi uskrsnuća.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 7, 10-14Evo, djevica će začeti.

Čitanje Knjige proroka IzaijeU one dane:Gospodin opet progovori Ahazu i reče mu: »Zaišti od Gospodina, Boga svoga,znak za sebe iz dubine Podzemljaili gore iz visina.« Ali Ahaz odgovori:»Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina.« Tada reče Izaija:»Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodindati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 24, 1-4b.5-6Pripjev: Nek uniđe Gospodin:

on je Kralj slave!Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.On ga na morima utemelji i na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na goru Gospodnju, tko će stajati na svetom mjestu njegovu?Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodina i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.Takav je naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva.

Drugo čitanje Rim 1, 1-7Isus Krist, potomak Davidov, Sin Božji.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaPavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje – – koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našem, po komu primismo milost i apostolstvo da na slavu imena njegova k poslušnosti vjere privodimo sve pogane, među kojima ste i vi pozvanici Isusa Krista: svima u Rimu, miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, svojim si Duhom u krilu blažene Djevice Marije sazdao čovještvo svoga Sina. Molimo te, tim istim Duhom posveti i darovena našem oltaru.Po Kristu.

37


Pjesma prije evanđelja

Evo, Djevica će začeti i roditi Sina i nadjenut će mu ime Emanuel! – S nama Bog!

Evanđelje Mt 1, 18-24Isus će se roditi od Marije, zaručene za Josipa,sina Davidova.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuRođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku:»Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji:uze k sebi svoju ženu.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Svemogući Bože, u ovoj smo pričesti primili jamstvo vječnog otkupljenja. Molimo te: s blizinom božićnih blagdana nek raste i naša spremnost da dostojno slavimo otajstvo rođenja tvoga Sina. Po Kristu.

Marija, zaručena s Josipom, nađe se trudna po Duhu Svetom.

Duccio di Buoninsegna: Navještenje, 1311. Riznica katedrale u Sieni.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Bog nam šalje svoga Sina da bude zauvijek Emmanuel – S nama Bog. Molitvom se utecimo nebeskome Ocu da nas učini dostojnima Kristova spasenjskoga pohoda.

Pohodi nas, Gospodine, svojim spasenjem.1. Prati svojim Duhom hod svoje Crkve da uvijek

bude otvorena Kristu, tvojoj Riječi, te svim ljudima bude blagovjesnica tvoga spasenja, molimo te.

2. Rasvijetli svojom mudrošću pastire Crkve da umiju čitati znakove vremena te putem evanđelja vode sve koji su povjereni njihovoj brizi, molimo te.

3. Pohodi u svojoj ljubavi braću i sestre koji trpe u osamljenosti, siromaštvu ili bolesti: obnovi u njima snagu pouzdanja u tvoju dobrotu, a kršćane nadahni da im djelatnom ljubavlju posvjedoče tvoju blizinu, molimo te.

4. Obnovi u svima nama žar vjere; oslobodi nas straha koji priječi životno predanje tebi i daj nam hrabrosti prihvatiti sve što nam pružaš, molimo te.

5. Ispuni naše živote i naše domove istinskom molitvom da bismo u otvorenosti tvome Duhu mogli iskusiti zbiljnost Kristova dolaska k nama, molimo te.

Svemogući Bože, u svojoj neizmjernoj ljubavi šalješ nam svoga Sina da nas izbavi iz tame grijeha i povede putem spasenja. Okrijepi nas svojom milošću da ga dočekamo otvorena srca te prihvatimo kao put svoga života. Po Kristu Gospodinu našemu.


38

Četvrta nedjelja došašća

U p osljednjoj adventskoj nedjelji Božja nas riječ stavlja pred dvojicu muška-raca, Ahaza i Josipa. I Ahaz i Josip

sta vljeni su pred »znak«, pred kojim su zauzeli potpuno suprotan stav. Pogledajmo o čemu se radi.

Ahaz u namaAhaz je bio kralj Južnoga kraljevstva u Judeji. Protiv njegova kraljevstva urotili su se arama-jeski kralj Resina i kralj Sjevernoga kraljev-stva Pekah (usp. 2Kr 16). U tom trenutku voj-ne prijetnje i duboke političke krize Bog po-ziva Ahaza da traži znak od njega: »Zaišti od Gospodina, Boga svoga, znak za sebe iz dubi-ne Podzemlja ili gore iz visina.« Ali Ahaz od-govori: »Ne, ne ću iskati i ne ću iskušavati Gospodina.« Na prvi pogled Ahaz daje teolo-ški savršen odgovor, isti onaj kojim je Isus od-govorio đavlu: »Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega.« (usp. Mt 4, 7; Lk 4, 12). Odgovor je zaista isti, ali pitanje ne dolazi od iste osobe. Isusu pitanje postavlja đavao, a Ahazu sam Bog. Ahaz ne želi od samoga Boga tražiti znak. Stoga je odgovor isti, ali Isusovo i Ahazovo sr-ce nije isto. Ahazovo je srce drukčije jer se bo-ji tražiti znak od Boga. Božji je znak za nje-

ga opasan i prijeteći. Ahaz, naime, dobro zna što bi to za njega značilo: morao bi se ostavi-ti svojih zamisli i nakana, morao bi se obratiti i činiti ono što Bog od njega traži. Jednom ri-ječju, znak bi ga prisilio na poslušnost. A ova-ko, bez znaka, on može činiti po svojoj volji. Zato je Ahazov odgovor podmukao i zao. On ismijava Boga, tvrdeći samomu Bogu da ga ne smije iskušavati! Bogu glumi lažnu poniznost iza koje se krije dubok prijezir prema Bogu. Ahaz tako pokazuje da je svaka poniznost laž-na ako isključuje poslušnost. Nema ponizno-sti bez poslušnosti. Umjesto poslušnosti pre-ma Bogu, Ahaz sluša samoga sebe. Da Ahaz sluša samoga sebe, u konačnici dokazuje i sve ono što je učinio za vrijeme svojega kraljeva-nja. Odlučio se za savezništvo s asirskim kra-ljem Tiglat-Pileserom. I ne samo to. Odrekao se vjere, oskvrnuo je jeruzalemski hram te uveo poganski, asirski kult u svoje kraljevstvo.

Upravo zbog toga Bog u svetoj ljutnji na-javljuje Ahazu jednu drugu osobu, osobu ko-ja je istinski ponizna, ponizna jer je poslušna: »Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!« (Mt 1, 23). Ta je djevica za nas kršćane Blažena Djevica Marija, iz čije će se poslušnosti roditi sam Bog.

Uzmimo k sebi


Josipe, ne boj se uzeti k sebi Mariju.

Marko I. Rupnik: Anđelov dolazak Josipu u snu. Kapela sv. Josipa, Samostan sestara milosrdnica, Rijeka, 2008.

39


39

I još nešto. Ahazov nas odgovor podsjeća na još jednu Kristovu rečenicu: »Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvo-rit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« (Lk 11, 9-10). Krist poziva i nas da tražimo od njega znak poput Ahaza. A vidimo što zapra-vo značiti tražiti od Boga znak. Opasno je tra-žiti od Boga znak, znakove, jer to podrazumi-jeva poniznost i poslušnost, napuštanje sebe i obraćenje. Možda je to i razlog zašto nam je ta Kristova rečenica strana, zašto smo tako lijeni u traženju i kucanju spram Gospodina. Stoga nam je ovo predbožićno vrijeme prigoda da se promijenimo, da prestanemo živjeti 'ahazov-ski' i počnemo živjeti marijanski.

Josipova hrabrostMalo smo se duže zadržali na Ahazu. Nekako me posebno pogodio navedeni odlomak iz knjige proroka Izaije. No, nikako ne smije-mo zaobići drugoga muškarca, Josipa. Josip je u još većim mukama nego Ahaz. On ne mo-ra tražiti znak, pred njega je već stavljen znak, i to jako zbunjujući znak. Njegova je zaručnica začela, a on nema veze s time. I što sada uči-niti? Josip još ne zna da se radi o Božjem zna-ku. Budući da je pravedan, ne želi Mariju izvr-

gnuti sramoti, želi ju zaštititi. I upravo u tome trenutku anđeo mu javlja da se radi o Božjem znaku: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uze-ti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj zače-to, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« (Mt 1, 20-21). Josip ponizno i poslušno prihvaća Božji znak. Prihvaća Krista i Blaženu Djevicu. Josip ne kalkulira kao Ahaz, ne traži svoje, nego Božje. Dok Ahaz želi samo ovozemaljski uspjeh, gle-da samo na sebe, ne traži Boga i time ga gubi, Josip želi samo Boga, »uzima« Krista i Mariju, premda bio i gubitnik ovdje na zemlji. Da, taj čin »uzimanja« vrhunski je čin poniznosti i poslušnosti. Josip »uzima« Krista i Mariju te sebe stavlja po strani. Ne želi biti glavni. O kad bi danas bilo više osoba, napose više muškara-ca, koji bi se odlikovali takvom Josipovom (vi-teškom) hrabrošću »uzimanja« Boga, Crkve, službe, poslanja, obitelji, gdje je sve to važni-je od njih samih, gdje svemu tomu oni služe, »što košta da košta«.

Pred nama je Božić. Uđimo i mi u ovo bo-žićno vrijeme zajedno sa svetim Josipom, »uz-mimo« k sebi Isusa Krista i Blaženu Djevicu Mariju, Crkvu, jer Marija je Majka Crkve. Ponizno i poslušno uzmimo i budimo obuzeti.

Ivica Raguž

Anđeo, prema Evanđelju, Mariju ne pozdravlja uobičajenim židovskim po-

zdravom »Shalom«, nego grčkim »Haire«, »Raduj se«. Tim pozdravom

započinje Novi zavjet u stvarnome smislu (papa Benedikt XVI.). Radost je drugo ime za dar otkupljenja. Kri-

stovo naviještanje zadobit će naslov »Radosna vijest«, Evanđelje. Kršćan-stvo je življenje radosti koja preobra-

žava svaku bol i tugu pa i samu smrt.

Zrnj

e

Emanuel – »S nama Bog« Iz 7, 10-14»Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!« (Iz 7, 14). Noseći element ovoga znaka jest simbolično ime djeteta. Emanuel znači »Bog s nama«. »Biti s« je starozavjetni izričaj koji iskazuje Božju pratnju i pomoć prema ne-komu. Sam Izaija tumači u čemu se ta pomoć ogleda (usp. Iz 8, 8.10). Kolektivna interpretacija označuje razumijevanje imena »Emanuel« (Iz 8, 8) u značenju »jesti vrhnje i med« (Iz 7, 15), kao aluziju na sudjelova-nje u patnjama naroda. Dječak je ujedno zalog pobjede za Judu, nje-govu zemlju. Neprijatelj će biti pobijeđen i njegova zemlja opustošena »prije nego dječak nauči odbacivat zlo i birati dobro« (Iz 7, 16). To što Ahaz ne zna. Dijete označuje maksimum mogućnosti i slučajnosti, baš kao i naš odnos s Bogom. Tako Emanuel može biti spasenje ili osuda. Značenje »Emanuela« ovisit će o kraljevim reakcijama na Božju riječ.

Mario Cifrak


OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Ispravan vjernički pristup liturgiji Crkve ponajprije je čin vjere i povjerenja. U liturgiju stupamo s povjerenjem, bez unaprijed zamišlje-nih očekivanja, oblikovanih prema našim tre-nutnim potrebama ili osjećanjima. Liturgiji se izručujemo, povjeravamo, dopuštajući da ona u nama stvara osjećaje, budi potrebe, postavlja pi-tanja, propituje život, usmjerava hod i daje od-govore. Ulazeći u liturgijsko slavlje otvaramo se Daru koji na otajstven način zahvaća naše živo-te. Prihvatimo li istinu da Krist po liturgiji Crkve nastavlja vršiti svoje djelo spasenja, tada je nuž-no odreći se svoje moći nad liturgijom i svoje slobode u ophođenju s njom. Ako su sakramen-ti »znakovi«, tj. čini spasenja, onda je potrebno s punom sviješću uvidjeti da je kršćanin »djelo liturgije«. Po liturgiji Crkve postali smo kršća-nima. Ona prethodi našemu putu vjere, kao što i Evanđelje stoji ispred nas. Liturgija, stoga, ni-je »efekt« našega vjerničkoga življenja ili pasto-ralnoga zauzimanja, nego vrelo istinskoga vje-rovanja i svekolikoga nastojanja u Crkvi.

Ipak, zamjećujemo zajedno s čitateljicom, da se ne odnosimo uvijek na taj način prema liturgiji. Njome se znamo služiti, usmjerava-ti ju prema trenutnim pastoralnim planovima, oblikovati ju trenutnim potrebama, prilagođa-vati osjećajima i očekivanjima raznih skupina vjernika. Time ona prestaje biti ono što u se-bi jest. Kazati da liturgija Crkve svojim obred-nim ustrojem i molitvenim sadržajem ne od-govara na potrebe ljudi, jednako je kao i kazati da Evanđelje ne odgovara njihovim očekivanji-ma i potrebama. U stalnome smo iskušenju mi-sliti da je liturgija povjerena nama kako bismo njome izricali svoja molitvena stanja i svoje po-trebe. No, istina o liturgiji bitno je drukčija. Cr-kva je povjerena liturgiji. Samo izručujući se li-turgiji, toj živoj zbiljnosti Krista u svijetu, Crkva

Primiti formu liturgije

može »opstati« u svijetu. A njezin »opstanak« nije u zadržavanju postignutoga, u čuvanju ste-čenoga, nego u trajnome rastu, u neprekidnome otvaranju novomu. Zato se Crkva izručuje litur-giji s povjerenjem, daje se oblikovati Otajstvom koje slavi. Pa i onda kada pristupa obnovi litur-gije, to čini vođena mišlju da se i sama može dje-lotvornije obnavljati liturgijom koju slavi.

Zbog toga je prije svakoga propitivanja o našemu ophođenju s liturgijom i o našemu po-našanju u liturgiji važno pitati se što liturgija uistinu jest u našemu životu. Rado se ovdje prisjećam priznanja filozofa Paula Ricoeura: »Zahvalan sam liturgiji jer me oslobađa od moje subjektivnosti, jer mi ne nudi moje riječi i moje geste, nego riječi i geste zajednice. Sla-veći, ulazim u formu koja me formira; prihva-ćajući tekst liturgijske molitve i sâm postajem tekstom koji pjeva i moli.« A na jednome dru-gom mjestu: »Za mene liturgija nije samo dje-lovanje, ona je oblik mišljenja.«

Kao što sami sebi ne možemo dati »for-mu« kršćanskoga življenja, tako valja biti po-nizan i uvidjeti da nismo mi oni koji liturgiji, slaveći ju, dajemo formu. Ona nama daje »for-mu« vjerovanja, življenja i slavljenja (G. Bosel-li). Zato u liturgiji, posebice ako mi je povje-rena liturgijska služba, nisam gospodar, nego služitelj onoga što Krist čini u Crkvi. Odričem se »vladanja« liturgijskim gestama i riječima. Ne tražim i ne biram liturgijske riječi kako bih kroz njih nešto mudro rekao, nego dopuštam da riječi nađu mene (I. Šaško). Zato s povje-renjem i poniznošću uzimam molitve, geste i svetopisamske riječi, upravo onako kako mi ih pruža liturgija Crkve. Tako dopuštam da litur-gija podari formu mome življenju i vjerovanju.

Ove misli neka posluže kao put u traženju odgovora na postavljeno pitanje.

Upoznavajući liturgiju kroz vaš List i pokušavajući u njoj tražiti izvore svojoj du-hovnosti, sve se više pitam otkuda sloboda pojedincima da nepromišljeno mijenjaju liturgijske geste i liturgijske molitve. Katkada se u takvoj »kreativnosti« pojedinaca doista osjetim uskraćenom za ono što mi Krist pruža. Kako odgovornima usaditi odgovornost za ljepotu liturgijskoga slavlja?

Julija M.

liturgijsko-pastoralni listliturgijsko-pastoralni list

živo vreloPoklonite pretplatu dragoj osobi,

prijatelju, rodbini ...Nazovite naš broj telefona

ili pošaljite e-mail za dodatne informacije.

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD • BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

živo vrelo

www.hilp.hr

POKLON PRETPLATA

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

www.hilp.hr/pretplata

Pretplatite se!Trinaest brojeva godišnje za 169 kuna!

Časopis namijenjen:

• vjerničkim zajednicama • vjeroučiteljima i katehetama • čitačima i drugim

služiteljima na liturgijskim slavljima • voditeljima biblijskih i liturgijskih

skupina • članovima župnih pastoralnih vijeća • obitelji i njezinoj pripravi

za nedjeljno liturgijsko slavlje • svima koji žele živjeti bogoslužje Crkve

Pretplatite se!

2013 · sao možemo nasloniti i alegorijsko tumačenje stihova iz pjesme nad pjesmama (uz napomenu...

Documents