Dr.sc. Vildana Pečenković, doc.

Pedagoški fakultet

Univerzitet u Bihaću

Šantićev sonetarij

Sažetak:

Šantić je jedan od prvih bosanskohercegovačkih pjesnika koji je početkom XX

stoljeća na ovim prostorima promovirao sonetnu formu. Od 1890. godine kada je objavljen

njegov prvi sonet pa sve do posljednjih stihova, Šantić je kroz formu soneta progovorio o

svim temama koje su ga zaokupljale kao pjesnika i kao čovjeka, ali ne uvijek jednakom

dinamikom. Tako će u početnoj fazi njegovog stvaranja, soneti biti tek sporadična forma u

kojoj se okušavao. U periodu od 1905. do 1914. godine oni su postali okosnica njegovog

stvaralaštva, dok će nakon toga, u završnoj fazi njegov interes za ovu formu opadati. U radu

se propituje i koliko je čvrsta sonetna forma imala utjecaja na poetiku pjesnika i obratno

koliko je pjesnik mijenjao formu prilagođavajući je vlastitom izrazu.

Ključne riječi: Šantić, soneti, tradicija, modernost, forma, metametričnost

1

1. Sonetna metametričnost: harmonija vanjskog i unutarnjeg reda

Kraj XIX stoljeća u bosanskohercegovačkoj je književnosti označio dezintegraciju

dotadašnjih poetičkih puteva i stvaranje jednog novog poetičkog ali i kulturološkog identiteta

kojeg je obilježila transformacija iz orijentalno-islamske u srednjoevropsku kulturu. Stilske i

poetičke inovacije u djelima bosanskohercegovačkih autora ukazuju na stvaranje snažnih

modernističkih težnji te začetak jedne nove epohe u kojoj se na fonu tradicije prepoznaju i

odjeci dominantnih srednjoevropskih umjetničkih kretanja. Formira se nova generacija pisaca

sa smjelošću ka drugačijem izrazu, težnjom ka sve većoj slobodi u pjesničkom stvaranju i

izrazitom individualnošću. Jedna od poetičkih značajki ovog perioda jeste i etabliranje

sonetne forme1. Porijeklom iz južnoitalijanskog ili kako neki smatraju provansalskog

narodnog pjesništva i prvobitno vezan uz muziku, sonet ispoljava izrazitu melodičnost, stoga

je i nazivan “zvonjelica” u starijoj hrvatskoj književnosti, te u srpskoj Brankova doba

“zvukovez”.2

Ovim čvrsto definiranim pjesničkim oblikom implicirane su posebne poetičke

smjernice koje podrazumijevaju ne samo vanjsku nego i unutarnju formu i kompleksan

unutarnji smisao3. On utječe na raspored građe i „sintaktičku raščlanjenost“4, kompozicijsku

organizaciju koja mora imati svoj tok, povezanost, kompleksnost i cjelovitost. Katreni su u

sonetnoj formi povezani jednakim rimama abab abab ili alternirajućom rimom te obgrljenom

rimom abba, abba, dok su tercine povezane različitim sistemima rimovanja: cdc, dcd;

cde,cde; ccd, eed; cdc, ede; cdc,dee…

1 Kratka pjesnička forma od četrnaest stihova podijeljenih u dvije katrene i dva terceta, povezanih određenim tipovima rima. Takav raspored stihova u zadanom obliku, omogućuje da čitalac prepozna sonet već na prvi pogled.

2 Vildana Pečenković,“Univerzalizam bosanskohercegovačkog sonetarija u okviru estetskog kanona južnoslavenske sonetistike“, Bosanskohercegovački slavistički kongres, Zbornik radova (Knjiga II), Slavistički komitet, Sarajevo, 2012, (427-439), str. 428.

3 Sonet je najpopularniji od svih stalnih međunarodnih oblika. Nastao na početku XIII stoljeća, nazivan još i „zvonjelica“ L.Vukelića i hrvatske poezije Šenoina doba, „zučnopojka“ J. Barakovića, „saglasica“ srpskih pjesnika prije Branka. U prvo doba sonet se često shvaća kao strofa i dolazi u većim spjevovima, ali se vremenom udomaćuje kao stalan lirski oblik. (Zdenko Škreb, Ante Stamać, Uvod u književnost, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998, str. 307)

4 Zdenko Škreb, Ante Stamać, Uvod u književnost, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998, str. 307. 2

Važno je da se u tercine ne prenose rime iz katrena, ali tercine ipak trebaju biti

međusobno povezane rimama. Neki teoretičari to tumače formiranjem teze i antiteze (katreni)

dok je u tercinama predstavljena sinteza prethodnog5.

Dvodjelnost soneta, naglašena između ostalog i sistemom rimovanja podrazumijeva i

odgovarajuću kompozicionu logiku artikuliranja pjesničke ideje. Takvu opću strukturu

Svetozar Petrović je nazvao metametričnošću, koja podrazumijeva da pisanje soneta

obavezuje pjesnika da motivski i sadržajno razvija sonet u skladu sa strukturnim poetičkim

smjernicama.

U svojoj raspravi o pjesničkoj umjetnosti francuski pjesnik Théodore Faullain de

Banville zastupa mišljenje da sonet treba da liči na dramu po tome što svaka riječ katrena

treba da služi postizanju završnog efekta koji opet mora da iznenadi čitaoca. Unutarnji ritam

soneta treba da liči unutarnjem ritmu drame, gdje se krivulja emocija penje, povremeno

prekida i teži ka vrhuncu, sa kojeg naglo, okomito pada6. Osnovna misao treba da stoji u

posljednjem stihu, a upravo on sonetu „podaje njegov puni sjaj i snagu, zaokruženost, čvrstinu

i ljepotu"7.

I bez obzira na različita gledišta pravim se sonetima smatraju samo oni koji odišu

snažnom pjesničkom i stvaralačkom snagom, a ona se postiže jedino harmonijom vanjskog i

unutarnjeg reda, jer „savršena vanjska odjeća zaista je savršena samo onda aka je podržava

unutrašnja snaga i ljepota"8.

Sonetu se pridavao i atribut savršenosti čime je dobio i osobit status među ostalim

pjesničkim oblicima. Nastao prije skoro osam stotina godina, on ostaje i danas aktuelan

unatoč promjenama koje su sa sobom donosila različita književna strujanja.

2. Faze Šantićevog sonetopisanja

5 Svetozar Petrović naglašava da je važno da se između katrena i tercina uspostavi odnos očekivanja i ostvarenja, napetosti i opuštanja, pretpostavke i zaključka ili da njegova kompozicija bude tročlana, da svaki od katrena i obe tercine čine sintaktički zatvorenu cjelinu. (Uvod u književnost, str. 307.)

6 Cit. prema: Danijela Funčić, Sonet: od ishodišta prema oksimoronskoj preobrazbi, Fluminensia, god. XIII, br. 1-2, 2001, str. 105-118.

7 Nikola Miličević, 100 hrvatskih soneta, Naprijed, Zagreb, 1989, str. 126.

8 Isto, str. 98.3

Aleksa Šantić jedan je od prvih bosanskohercegovačkih pjesnika koji je početkom XX

stoljeća na ovim prostorima promovirao sonetnu formu. Na kulturnu i literarnu scenu Šantić

stupa uporedo sa novom generacijom pisaca koja će davati osnovni ton

bosanskohercegovačkoj književnosti u narednih nekoliko decenija, a čija se djela krajem XIX

i početkom XX stoljeća, izdvajaju po novim tematskim, formalnim i poetičkim ostvarenjima.

Klasična forma soneta stavljena pred ovu generaciju pjesnika predstavljala je izazov da

prastari pjesnički oblik osavremeni i učini aktuelnim savremenom čitaocu.9

Od 1890. godine kada je nastao njegov prvi sonet Mome milom drugu pa sve do

posljednjih stihova, Šantić je kroz formu soneta progovorio o svim temama koje su ga

zaokupljale kao čovjeka i kao pjesnika, ali ne uvijek jednakom dinamikom. U početnoj fazi

stvaranja, soneti su kod Šantića tek sporadična forma u kojoj se okušavao. U ovoj fazi koja

traje nepunih petnaest godina nastalo je tek pet soneta. U periodu od 1905. do 1914. godine

nastaje najveći broj pjesama sonetnog oblika dok će u završnoj fazi Šantićevog

sonetopisanja, nakon 1918. godine interes pjesnika za ovu formu opadati.

Shema br.1. Tri faze sonetnog stvaranja Alekse Šantića

2.1. Prva faza – samjeravanje snaga pjesnika i pjesničke forme

9 Iako netipično za pjesnike njegove generacije u Bosni i Hercegovini, Riza-beg Kapetanović je napisao dva soneta, prva u bošnjačkoj književnosti. Naime, iako Kranjčević i Milaković imaju u to vrijeme već napisane sonetne vijence, oblik soneta će se u poeziji u Bosni i Hercegovini kao prestižan oblik odomaćiti tek sa prvim modernistima, a naročito u poeziji Šantića, Ćatića i Dučića. (Pečenković, „Univerzalizam bosanskohercegovačkog sonetarija u okviru estetskog kanona južnoslavenske sonetistike“, str. 433.)

4

I faza (1890 - 1904)

II faza (1905 - 1914)

III faza (1918 - 1924)

Iako se dugo smatralo da je Nevinašcu, napisan 1897. godine prvi sonet iz pera ovog

pjesnika, sedam godine ranije Šantić je u Dubrovniku napisao Mome milom drugu, sonet

posvećen Dušanu Babiću koji predstavlja prvi susret pjesnika i čvrste pjesničke forme. Nastao

kao rezultat samjeravanja pjesničkog izraza s jedne i čvrstine strukture s druge strane, ovaj

sonet razlikuje se od svih koje je kasnije napisao Šantić. Objavljen u novosadskom Nevenu te

uvršten u zbirku Pjesme iz 1891. godine, Šantićev prvi sonet ujedno je i jedini napisan u

desetercu – stihu epske poezije sa cezurom nakon četvrtog sloga. Preuzimanje metra narodnih

usmenih pjesama bila je česta poetička značajka u drugoj polovini XIX stoljeća, koju

prepoznajemo i u poeziji Bašagića, Kapetanovića, Karabegovića ali i Dučića i Ćatića u ranoj

fazi stvaralaštva.

Šantić u svom prvom sonetu vrši odmak i od strogo zamišljene metametrički shvaćene

funkcije soneta. Prenoseći rimu iz katrena u tercine (abba abba cbc bcc) pjesnik vrši

disharmonizaciju oblika i umjesto dramske napetosti čitamo egzaltacijski intoniran sonet koji

od prvog stiha teži poetskom razrješenju:

Al' smo sretni! Našeg žića dane

Samo radost i veselje prati;

Ali i to, i to treba znati:

Da sve mine, sve prođe, propane.

(...)

(...)

Neprekidna ljubav će im cvati;-

Pa i raka, kad nas skrije veće,

Ljubavi nam mirisaće cv'jeće.

(Mome milom drugu)

Drugi sonet Alekse Šantića Na odru brata Jeftana objavljen je šest godina kasnije,

1896. godine u Bosanskoj vili. U ovom kao i preostala tri soneta napisana u početnoj fazi

sonetopisanja: Nevinašcu, Pošlje mnogo ljeta i Badnja veče, uočava se osebujan melanholičan

senzibilitet ali i pesimistična projekcija svijeta koju prepoznajemo kao bitnu odrednicu

emocionalnog ustroja pjesnika ali i kreativan stvaralački impuls.

5

Večeri sveta, dođi! Tiho, tiše!

Jer ovdje niko ne čeka te više –

Svi moji mili zaspali su davno.

(Badnja veče)

Samjeravanje snaga pjesnika i pjesničke forme u ovoj je etapi rezultiralo sonetima u

kojima je očito da pjesnik u okviru čvrste forme pronalazi vlastiti izraz. Različitog metra10,

sistema rimovanja11 ali i nejednakog poetičkog senzibiliteta, ovih je pet soneta tek uvod u

najplodnije doba u kojem je nastalo preko 80% od ukupnog broja soneta nastalih iz pera ovog

pjesnika. U kasnijim sonetima, ostvarena pesimistična slika svijeta multiplicira se na

individualnoj i kolektivnoj razini. Lična tragedija pjesnika utapa se u kolektivno osjećanje

bezizlaza i poprima univerzalan smisao tragičnog romantičarskog osjećanja svijeta.

2.2. Prevlast pjesničke forme – soneti kao izraz najdubljeg pjesnikovog

osjećanja

U drugoj fazi Šantićevog sonetopisanja od 1905. do 1914. godine nastalo je preko 100

soneta. Smisao i oblik pjesama, kreće se od onih napisanih u znaku romantičarskog patosa do

moderno intoniranih soneta.

U Šantićevom sonetnom opusu, kao i cjelokupnom pjesništvu, moguće je uočiti

nekoliko dominantnih tematskih opsesija: soneti u kojima se prepoznaju matrice prošlosti i

sadašnjosti (Moje tice zbogom, Na po puta, Beg Rašid-beg...), soneti konstituirani u znaku

proročanskih vizija (Mi znamo sudbu, Mitos...), soneti koji apostrofiraju zavičajne topografije

(Naš stari dom), ljubavno intorirani (Sećanje, Nemir, Duša, Pred kapidžikom, Hrizantema...)

10 Mome milom drugu je napisan u desetercu, Na odru brata Jeftana, Nevinašcu i Pošlje mnogo ljeta dvanaestercem, a sonet Badnja veče napisan jedanaestercem.

11 Mome milom drugu: abba abba cbc bcc; Na odru brata Jeftana: abba baab ccd eed; Nevinašcu: abba baab cdc dcc; Pošlje mnogo ljeta: abba bccb ddb eeb; Badnja veče: abab cddc eef ggf

6

te soneti koji se ispostavljaju kao konstituenti kulturnog, vjerskog i nacionalnog identiteta

(Vjeruj i moli, Moja otadžbina, Gdje je razmah snage, Sloboda, Pod suncem...).

U kontekstu bosanskohercegovačkog književnog stvaralaštva s početka XX stoljeća

koje između ostalog, nasljeđuje usmenu poetiku te ovisi o promjeni društvene paradigme –

buđenje nacionalnih sentimenata, tjeskoba, beznađe i rezignacija osnovni su stvaralački i

poetički pokretači koje prepoznajemo i kod Šantića. Njegova pjesnička artikulacija

historijskog trenutka svjedočanstvo je interferencije identitetskih odrednica pjesnika i zavičaja

koji predstavlja memorijski topos ispunjen značenjima od kojeg se subjekt ne može / ne želi

distancirati:

Moje su pjesme rođene uz one

Udare teške maljeva i krasne,

Uz bilo srca što ih muke gone

No čija vjera samo smrću gasne!

(Bard)

U stalnoj interferenciji dominantnih fragmenata prošlosti i savremenosti lirski subjekt

se poistovjećuje sa pjesnikom koji pokušava pronaći sebe u sadašnjosti. Promjena kulturne

paradigme i zbivanja na društvenom planu otvorila su prazninu koju osjeća pjesnik i on

nastoji da uobliči traumu stvarnosti, da joj da formu koja će biti izraz duboko proživljenog

ličnog iskustva.

Kako je slika svijeta proizvod recentne događajnosti tako Šantićevi soneti

predstavljaju otpor takvom svijetu ali i njegovu refleksiju:

Obeščašćeno i kukavno doba,

Epoho mrlja i rugobe trajne

U dubokijem tamnicama groba

Gdje leže sunca i istine sjajne,

(...)

(...)

I ja se, evo, tvojim smradom trujem,

I svoj nos stiskam i na tebe pljujem,

Rugobo gnusna bez časti i ljudi.

7

(* * *)

Čvrsta vanjska i unutarnja koherentnost soneta ispostavljaju se kao idealna struktura

za uobličavanje svih elemenata koji su u stvarnosti izgubili svoje mjesto. Sadržaji života u

njima se simbolički preobražavaju na način da lirski subjekt ne proizilazi iz sukoba sa

svijetom već korespondira s pojedinačnosti koja upućuje na univerzalizam.

Najčešći oblik Šantićevih soneta je onaj ispisan karakterističnom rimom abba cddc

eef ggf. Od 96 soneta napisanih u ovom periodu a koji su poslužili kao korpus za istraživanje,

polovina ih ima navedenu rimu. Ukrštenu rimu u katrenima ima manji broj pjesama – 16 dok

je tek nekoliko soneta u kojima pjesnik u katrenima kombinira i obgrljenu i ukrštenu rimu.

Petrarkističku tradiciju sa specifičnom unutarnjom i vanjskom strukturom te ustaljenim

rasporedom rime abba abba ccd eed, Šantić usvaja u tek tri soneta: Potok, Hristov put i

Begovima te sonetu Mitos u kojem je u katrenima rima ukrštena.

I u ovoj fazi nastavlja se Šantićevo razbaštinjenje sa sonetnom metametričnošću. U

dvanaest soneta pjesnik narušava formu izostavljajući dramsku napetost i spajajući katrene i

tercine u jednu cjelinu povezujući ih i rimom. Umjesto suprotstavljanja dvije slike koje se

dijalektički prožimaju pjesnik gradi sonet vršeći transformaciju jedne središnje slike. Takvi su

soneti Proljeće, Moj život, Vozare pohiti, Na počinku, Zima, Gdje je razmah snage, Zar te

više nikad zagrliti neću i Hrizantema, u kojima pjesnik postupkom ponavljanja stihova

postiže značajan dekonstrukcijski odmak od strogo zamišljene unutarnje strukture soneta.

Ova vrsta ponavljanja stihova koju Marina Katnić Bakaršić naziva okruživanje ili

ciklos, u poetskom tekstu ušvršćuje strukturu pjesme – „s jedne strane daju čvršću,

formaliziranu strukturu stihu, dok sa druge strane tu strukturu razotkrivaju, čine vidljivom“12.

Smješteni u drugačije okruženje i novi kontekst ponovljeni stihovi mijenjaju svoje početno

značenje i upućuju na zatvorenost prostora soneta koji se referira na svijet unutar pjesme.

U sonetima Gdje je razmah snage i Moj život stihovi iz prvog katrena se ponavljaju u

posljednjoj tercini te se ispostavljaju kao matrica koja okružuje tekst dajući mu sintaktičko i

semantičko uporište:

Gdje je razmah snage? Gdje je sila muška?

I svijetli podvig djela neprolaznih?

12 Marina Katnić-Bakaršćić, Lingvistička stilistika, Open Society Institute, Center for Publishing Development, Electronic Publishing Program, Budapest, Hungary, March 1999. str. 54.

8

Ja vidim: nas redom sadašnjost ljuljuška,

Kô djecu, u mekoj zipci snova praznih.

Ko se prenu na glas bratovljevih muka

I s melemom blagim nevoljnima stiže?

Ko pogleda nebo raširenih ruka

I smirene duše krst na pleći diže?

Milioni zovu, pomoć ištu našu,

No bogova nema da ispiju čašu –

Trn ne bode čelo pokoljenja maznih.

Gdje je razmah snage? Gdje je sila muška?

Ja vidim: nas redom sadašnjost ljuljuška,

Kô djecu, u mekoj zipci snova praznih.

(Gdje je razmah snage?...)

Kompozicijskim okruživanjem odnosno ponavljanjem istih stihova na početku i na

kraju pjesme stvara se zrcalna kompozicija soneta u kojoj se početna misao pjesnika razvija i

konkretizira a ponavljanjem se utvrđuje njeno pravo značenje, jer riječ nema jedno određeno

značenje. Ona je „kameleon u kojem se svaki put pojavljuju ne samo razne nijanse nego

ponekad i razne boje"13. Još je Lotman ukazao da jednaki „(to jest 'Oni koji se ponavljaju')

elementi nisu funkcionalno jednaki ako zauzimaju u strukturnome pogledu različite

pozicije“14

Krešimir Bagić je u studiji Retorički prsten15 istakao da izravnije od drugih oblika

repeticije, okruživanje sugerira da ponavljanje nikad nije puko ponavljanje. Uvodna se

formulacija tekstom koji slijedi konkretizira, osmišljava, mijenja i dopunjuje, te kada se na

13 Jurij Tinjanov, Stihovna semantika, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990. str.57.

14 Cit. prema: Marina Katnić-Bakaršić, Lingvistička stilistika, str. 54.

15 Krešimir Bagić, „Retorički prsten“, Vijenac, Novine Matice hrvatske za književnost, umjestnost i znanost, br.

425, 2010, str. 9. (http://www.matica.hr/vijenac/425/Retori%C4%8Dki%20prsten/) Dostupno 7. aprila 2014. 9

kraju pjesnik vrati početnom izrazu i stihovima, oni su prepuni nakupljenoga iskustva i

njihovo je značenje bitno drugačije.

2.3. Treća faza sonetopisanja – napuštanje sonetne forme

U posljednjoj fazi Šantićevog sonetnog stvaralaštva, koja započinje 1918. godine i

traje do smrti pjesnika, očito je da pjesnik napušta sonetnu formu, jer su u ukupnom

pjesničkom stvaralaštvu ovog perioda, pjesme sonetnog oblika tek sporadične. Iako je u

njegovoj posljednjoj zbirci Pjesme iz 1924. godine objavljena većina soneta iz ranijeg

perioda, tek 9 soneta, nastalo je poslije 1920. godine i objavljeno u tadašnjoj periodici:

Težaku, Život, Jesenje strofe, Danilu Iliću i njegovim drugovima, Mesečina, Kobna veče,

Ljubav, Moji putevi i Proletnja bura.

U ovom periodu, nastavlja se poetski model Šantićevog ranijeg pjesnikovanja te

uočava jedinstven literarni koncept koji se provlači od njegovih prvih stihova, a što u svojim

poetičkim razmatranjima potvrđuje i Vuletić naglašavajući da je ponavljanje i ishodište

motiviranosti pjesničkog znaka16. U sonetu Život, sabrani su tako stihovi svih ranijih soneta u

kojima je dominantna opsesivna ljubav prema zavičaju, rijeci, prirodi a koja premašuje patnje

ovozemaljskog života:

Neprestano slušam vapaj ko sa groba:

Svi su naši dani bede teške ploče;

Kako li bi rado pošli tamo, oče,

Gde prestaje svaka patnja i tegoba!

Istim tonom pjesnik se ispovjeda i u sonetu Moji putevi koja okuplja pjesme

„šantićevske elegijske evokacije prohujalog“17:

Nikada se nisam puzajući peo

Uz pragove gorde, štono vode skutu

16 Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1999.

17 Branko Milanović, „Djelo Alekse Šantića“, u: Izabrana djela Alekse Šantića, Knjiga 5, Svjetlost, Sarajevo, 1972, str. 43.

10

Visokih i moćnih; niti sam na putu

Svome igda čelom prah po tlima meo.

Uočavajući upravo takva metaforička čvorišta, u studiji „Proces generiranja poetskih

ideja i književnog teksta u pjesmama i poemama Alekse Šantića“ Radomir Ivanović je

zaključio da je kod ovog pjesnika riječ o opsedantnoj tematici i motivici a ne o „probljesku

duha“ ili estetskoj epifaniji18.

Jednaka osnova izraza i sadržaja uočava se unutar oblikovanog prostora soneta što

sugerira da je Šantićeva poetska misao ciklična i da se pjesnik uvijek vraća istim idejama. Još

je Baudelair isticao, da ukoliko se želimo zagledati u pjesničku dušu i saznati čime je najviše

opsjednut, u njegovom djelu potražimo one riječi koje se najviše ponavljaju19.

3. Zaključak

Šantić je bio raznovrstan stvaralac u čijim se sonetima isprepliće vanjsko i unutarnje,

forma i sadržina. Slike pejzaža i prirode prožimaju unutarnja preživljavanja i emocije pjesnika

koje opet uranjaju u pjesmu i njen ritam. Šantićevo poetsko postojanje je najuže vezano za

tragičnu sudbinu naroda, pa je i smisao njegovog pjevanja uslovljen smislom zajedničkog

postojanja. Njegova poezija je artikulacija životnog iskustva osobnog ali i kolektivnog, a

upravo jednostavnost njegovog izraza koja plijeni, razlog je što ga je Konstantinović nazvao

pjesnikom “uprošćavanja sveta i doživljaja“20.

Ova tematska skladnost, ali i poetička heterogenost, osnovne su značajke Šantićevog

sonetnog opusa. Njegovi soneti pretpostavljaju tradiciju ali joj se i opiru, otjelotvorujući se u

spletu tradicijskih i modernih formi izraza, gdje se tradicijsko i moderno pretapaju,

ostvarujući sklad i harmoniju. U ovim sonetima, trajno je prisutan dualizam i sukob principa

epskog i lirskog, individualnog i kolektivnog, razuma i srca.

18 Radomir Ivanović, „Proces generiranja poetskih ideja i književnog teksta u pjesmama i poemama Alekse Šantića“, Pedagoška stvarnost, L, br.7-8, Novi Sad, 2004, 529-545.

19 Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike: od Baudelairea do danas, Stvarnost, Zagreb, 1969, str. 34.

20 Radomir Konstantinović, Biće i jezik, Prosveta, Beograd, 1983, str. 20.

11

Prožeti sjetom, nostalgijom, melanholijom pa čak i beznađem s jedne strane, ali i

iskrenom nadom, vedrinom i ekstatičnošću s druge strane, njegovi stihovi upućuju da se

tematsko-motivska građa ne samo nadopunjuje i prožima, već upravo proizilazi iz osjećanja

jedinstva pjesnikovog bića, društva i prirode. Ova snažna interiorizacija u sonetima svjedoči o

fluidnoj razmjeni različitih identitetskih odrednica prostora, kolektiva i pjesnika kao

neraskidive cjeline i cjelovitog doživljaja sopstva.

LITERATURA:

Bagić, Krešimir (2010): „Retorički prsten“, Vijenac, Novine Matice hrvatske za književnost,

umjetnost i znanost, br. 425. http://www.matica.hr/vijenac/ 425/Retori%C4%8Dki% 20prsten

Dostupno 15. januara 2014.

Friedrich, Hugo (1969): Struktura moderne lirike: od Baudelairea do danas, Stvarnost,

Zagreb

Funčić, Danijela (2001): Sonet: od ishodišta prema oksimoronskoj preobrazbi, Fluminensia,

god. XIII, br. 1-2, str. 105-118.

Ivanović, Radomir (2004): „Proces generiranja poetskih ideja i književnog teksta u pjesmama

i poemama Alekse Šantića“, Pedagoška stvarnost, L, br.7-8, Novi Sad, str. 529-545.12

Katnić-Bakaršić, Marina (1999): Lingvistička stilistika, Open Society Institute, Center for

Publishing Development, Electronic Publishing Program, Budapest, Hungary

Konstantinović, Radomir (1983): Biće i jezik, Prosveta, Beograd

Milanović, Branko, Bogavac, Mirjana, Tomić-Kovač, Ljubica ( 1972): Izabrana djela Alekse

Šantića, Knjiga I-V, Svjetlost, Sarajevo

Milanović, Branko (1972): „Djelo Alekse Šantića“, u: Izabrana djela Alekse Šantića, Knjiga

5, Svjetlost, Sarajevo

Miličević, Nikola (1989): 100 hrvatskih soneta, Naprijed, Zagreb

Pečenković, Vildana (2012): “Univerzalizam bosanskohercegovačkog sonetarija u okviru

estetskog kanona južnoslavenske sonetistike“, Bosanskohercegovački slavistički kongres,

Zbornik radova, Knjiga II, Slavistički komitet, Sarajevo, str. 427-439.

Škreb, Zdenko, Stamać, Ante (1998): Uvod u književnost, Nakladni zavod Globus, Zagreb

Tinjanov, Jurij (1990): Stihovna semantika, Veselin Masleša, Sarajevo

Vuletić, Branko (1999): Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga

fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Santic's sonnets

Summary:

Santic is one of the first Bosnian poet who promoted the sonnet form at the earliest

20th century in this region. From 1890 when was published his first sonnet, to the latest

verses, Santic did spoke thru the form of sonnet about all topics that occupied his attention as

a poet and as a man, but not always with the same dynamics. In the initial stage of his creation

sonnets are just side form in which he tried his hands. In the period from 1905 to 1914 they

become the center of his work, and at the final stage the interest for this form was decreasing.

The paper examines how much did solid sonnet form had impact on the poetry of the poet,

and vice versa, how did poet change form trying to adapt it to his own expression.

13

Keywords: Santic, sonnets, tradition, modernity, form, metametrics

14