Sandra Brown • OPASNA ĆUD

SANDRA BROWN

Prevela s engleskoga Diana Matulić

OPASNA ĆUD

Naslov izvornikaSandra Brown Mean Streak

Copyright © 2014 by Sandra Brown Management, Ltd.Copyright © za hrvatski prijevod Diana Matulić i Znanje d.o.o. 2016.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

1

Prolog

Emory je sve boljelo. Bolno je bilo čak i disanje.Činilo se kao da je magloviti zrak pun nečega nevidljivog no

oštrog, poput ledenih kristala ili krhotina stakla. Bila je slabo odje-vena. Surova hladnoća grizla joj je otkrivene dijelove lica. Tjerala joj je suze na oči, zbog čega je neprestano treptala kako joj ne bi zama-gljivale pogled i zakrivale put.

Osjetila je oštar bol u boku. Grabio je neprestano, opako. Prije-lom u njezinom desnom stopalu odašiljao je bolne signale duž cijele potkoljenice.

Ali zagospodariti tim bolom, pretrčati ga, nadvladati ga, bilo je pitanje volje i discipline. Rekli su joj da u sebi nosi jedno i drugo. U izobilju. Do ekstrema. A tome su služili svi teški treninzi koje je proš-la. Mogla bi uspjeti. Mora.

Hajde, Emory. Noga pred nogu. Osvajaj metar po metar.Koliko je još potrebno?Bože, molim te, ne puno.Ispunjena novim valom odlučnosti i strahom od neuspjeha,

ubrza la je korak.A onda se, iz dubokih sjena nadiruće šume začulo šuštanje, a

potom i povjetarac koji joj je okrznuo leđa. U srcu je predosjetila nadolazeću katastrofu na koju nije imala vremena reagirati prije negoli su munje bola iznenada eksplodirale u njezinoj glavi.

3

PRVO POGLAVLJE

»Boli li ovoliko?« Doktorica Emory Charbonneau pokazala je crtež dječjeg lica iskrivljenog od bola, oblivenog krupnim suzama. »Ili ovoliko?« Pokazala je drugi iz serije crteža na kojem je namršteno lice oslikavalo umjerenu nelagodu.

Trogodišnja djevojčica pokazala je na prvi.»Žao mi je, dušice.« Emory joj je umetnula otoskop u desno

uho. Dijete je zavrištalo. Što je nježnije mogla, umirujući je, pregledala joj je uši. »Oba su upaljena«, obavijestila je djevojčičinu premorenu majku.

»Plače otkako se jutros probudila. Ovo je druga upala uha ove godine. Nisam mogla prošli put do vas, pa sam je odvela na hitnu. Liječnik joj je propisao lijekove, ozdravila je, no sada se upala vratila.«

»Kronične upale mogu izazvati gubitak sluha. Trebalo bi ih spri ječiti, a ne samo liječiti kada se pojave. Možda bi bilo dobro da je odvedete dječjem otorinolaringologu.«

»Pokušala sam. Nitko ne prima nove pacijente.«»Ja bih je mogla ubaciti kod jednog od najboljih.« To nije bilo

neutemeljeno hvalisanje. Emory je bila sigurna u to da bi bilo koji od njezinih kolega primio pacijenta kojeg je ona preporučila. »Strpjet ćemo se šest tjedana da se upala potpuno zaliječi, a potom ću joj do govoriti specijalistički pregled. Za sada ću joj propisati antibiotik u kombinaciji s antihistaminikom da joj se očisti tekućina iza bubnjića.

Sandra Brown

4

Možete joj dati i nešto protiv bolova, ali čim ovi lijekovi počnu dje-lovati, više ne bi trebala osjećati bol.«

»Nemojte je previše tjerati da jede, ali neka pije puno tekućine. Ako za koji dan ne bude bolje ili ako joj se pojavi temperatura, javite se na broj na ovoj vizitki. Nema me ovaj vikend, ali mijenja me drugi liječnik. Sumnjam da će biti potrebe za tim, no ako bude, bit ćete u sjajnim rukama dok se ne vratim.«

»Hvala vam, doktorice Charbonneau.«Suosjećajno se osmjehnula majci. »Bolesno dijete nije veselje ni

za koga. Probajte se i vi malo odmoriti.«»Nadam se da za vikend idete na neko zabavno mjesto.«»Idem na utrku od trideset dva kilometra.«»Zvuči kao mučenje.«Nasmijala se. »To je i cilj.«Izašavši iz sobe za preglede, Emory je ispunila recept i dopisala

bilješke u pacijentičin karton. Kad ga je predala medicinskoj sestri koja je radila na otpustu pacijenata, sestra je rekla: »Ona je bila po-sljednja danas.«

»Da, upravo odlazim.«»Jeste li obavijestili bolnicu?«Kimnula je. »I službu za hitne pozive. Službeno sam odjavljena

ovaj vikend. Jesu li doktori Butler i James s pacijentima?«»Jesu. I imaju ih još nekoliko u čekaonici.«»Nadala sam se da ću ih vidjeti prije nego što odem, ali neću

im smetati.«»Imate poruku. Dr. Butler.«Pružila joj je list papira istrgnutog s bloka s monogramom. Slo-

mi nogu. Ili se to ne govori trkačicama maratona? Emory se nasmiješila dok je presavijala poruku i spremala je u džep svoje kute.

Recepcionar je rekao: »Dr. James me zamolio da vam kažem da se čuvate medvjeda.«

Emory se nasmijala. »Znaju li njihovi pacijenti da su oni dvoje klaunova? Recite im da sam ih pozdravila.«

»Hoću. Želim vam dobru utrku.«

OPASNA ĆUD

5

»Hvala. Vidimo se u ponedjeljak.«»O, umalo sam zaboravio. Suprug vas je zvao i rekao da kreće

s posla i pričekat će vas kod kuće da vas otprati.«

»Emory?«»Ovdje sam.« Kad je Jeff ušao u sobu, zatvorila je sportsku

tor bu i s namjernim je prkosom povukla s kreveta i stavila na rame.»Jesi dobila moju poruku? Nisam htio da odeš a da te ne po-

zdravim.«»Htjela bih izbjeći popodnevnu gužvu. Ipak je petak.«»Pametno.« Pogledao ju je na tren, a onda rekao: »Još si ljuta.«»Zar ti nisi?«»Lagao bih kad bih ti rekao da nisam.«Sinoćnja svađa još je bila svježa. Činilo se da su riječi izgovorene

u bijesu i ljutnji odjekivale sobom čak i sada, satima nakon što su otišli spavati, okrenuvši jedno drugome leđa i hraneći neprijateljstvo koje se kuhalo mjesecima, a sad je konačno i proključalo.

»Dobivam li barem koji bod zato što sam te došao otpratiti?«»Ovisi.«»O čemu?«»O tome nadaš li se da ćeš me odgovoriti od puta.«Uzdahnuo je i okrenuo glavu, a ona je rekla: »To sam i mislila.«»Emory…«»Trebao si ostati u uredu do kraja radnog dana. Jer ja idem,

Jeffe. Zapravo, i da nisam planirala ovaj maraton sutra, svejedno bih htjela provesti neko vrijeme sama. Noć provedena odvojeno dat će nam priliku da se stvari malo ohlade. Ako me trčanje iscrpi, možda prespavam još jednu noć.«

»Jedna noć neće promijeniti moje mišljenje. Ovo tvoje prisi-ljavanje…«

»Tu smo započeli sinoć. Ne mislim se opet svađati.«Njezino je treniranje za nadolazeći maraton i bilo povod za sva-

đu, ali bojala se da se ispod toga kriju ozbiljniji problemi. Problem nije bio maraton, već njihov brak.

Sandra Brown

6

Zato se htjela maknuti i razmisliti o svemu. »Napisala sam ti tu ime motela u kojem ću večeras odsjesti.« Dok su prolazili pored kuhinjskog šanka, kimnula je prema listu papira.

»Nazovi me kad dođeš. Želim znati da si sretno stigla.«»U redu.« Stavila je sunčane naočale i otvorila stražnja vrata

kuće. »Zbogom.«»Emory?«Okrenula se, zastavši na pragu. Sagnuo se i nježno prislonio svo­

je usne na njene. »Čuvaj se.«

»Jeffe? Bok. Stigla sam.«Dvosatna vožnja iz Atlante ostavila je traga na Emory, ali uzrok

njezina umora bio je stres, a ne put. Na sjevernom dijelu Međudržav-ne autoceste 85 promet se značajno prorijedio već nakon jednog sata od izlaska iz grada, čim je skrenula na drugu autocestu prema sjeve-rozapadu. Došla je prije mraka tako da se lako snašla u nepoznatom gradu. Već se bila sklupčala u motelskom krevetu, ali još je osjećala napetost među lopaticama.

Ne želeći pogoršati stvari s Jeffom, razmišljala je o tome da ga ne nazove. Sinoćnja svađa bila je tek manji okršaj. Predosjećala je svađu većih razmjera u budućnosti. U svakom trenutku svađe htjela je biti pravedna, a ne razdražljiva.

Osim toga, kada bi se priča obrnula, da je on otišao na put i da se nije javio unatoč danom obećanju, ona bi se zabrinula za njegovu sigurnost.

»Jesi već u krevetu?« pitao je.»Sad ću ugasiti svjetlo. Želim ustati sutra rano ujutro.«»Kakav je motel?«»Skroman, ali čist.«»Zabrinem se kad je čistoća naglašena kao prednost.« Zastao

je, kao da je očekivao da će se nasmijati. Budući da to nije učinila, pitao ju je kako je prošla vožnja.

»Dobro.«»A vrijeme?«

OPASNA ĆUD

7

Zar su se sveli na to da razgovaraju o vremenu? »Hladno. Ali računala sam na to. Kad počnem trčati, brzo ću se zagrijati.«

»Još uvijek mislim da je to ludost.«»Označila sam rutu na karti, Jeffe. Bit ću dobro. Uostalom,

vese lim se tome.«

Bilo je mnogo hladnije negoli je očekivala.Shvatila je to čim je izašla iz auta. Vidikovac je, naravno, bio na

mnogo višoj nadmorskoj visini nego gradić Drakeland u kojem je prespavala. Sunce je izašlo, ali bilo je skriveno oblacima koji su pre-krivali planinske vrhunce.

Utrka od trideset dva kilometra na ovom će mjestu biti pravi izazov.

Nakon što se istegnula, procijenila je vanjske uvjete. Iako je bilo hladno, bio je to savršen dan za trčanje. Vjetar je bio zanemariv. U obližnjoj šumi povjetarac je njihao samo najviše grane.

Izdisala je oblake pare koji su joj maglili sunčane naočale, pa je ovratnik jakne za trčanje navukla preko usta i nosa dok je posljednji put pregledavala rutu na karti.

Parkiralište je bilo puno turista koji su došli zbog obližnjeg vidi-kovca. Također je bilo središte brojnih planinarskih staza koje su se prostirale u svim smjerovima poput žbica kotača, a onda se razgranale u krivudave puteljke što su presijecali rub planine. Imena nekih staza bila su navedena na streličastim putokazima.

Pronašla je stazu koju je bila odabrala nakon što je pozorno pre-gledala kartu nacionalnog parka i dodatno je istražila na internetu. Voljela je izazove, ali ipak nije bila ludo odvažna. Da nije bila sigurna u to da će uspjeti otrčati do cilja i natrag, ne bi ni krenula. Težak teren nije ju prestrašio; bila je spremna da ga pokori.

Stavila je sportsku torbu u prtljažnik i zakopčala torbicu oko struka. Popravila je traku na glavi, namjestila štopericu na ručnom satu, navukla rukavice i krenula.

8

Emory se polako budila, ali nije otvarala oči, bojeći se da će joj svjetlo koje se probijalo pogoršati ionako tešku glavobolju. Trznula ju je iz dubokog sna bolom tako oštrim da joj se činilo kao da joj unutrašnjost lubanje probija pištolj za čavle. U sobi je čula neobičnu buku, ali čak je ni znatiželja nije ohrabrila da podigne kapke.

Uz snažan bol u glavi osjećala je pulsiranje u desnoj nozi. Previše ju je napregnula trčanjem to jutro.

Smučilo joj se od mirisa hrane.Zašto je osjećala miris hrane u sobi kad je kuhinja na drugoj

strani kuće? Što god da je Jeff kuhao…Jeff ne kuha.Oči su joj se širom otvorile, a kada nije ugledala ništa što bi

prepoznala, uspravila se u krevetu kao strijela.Nepoznat se prizor pred njom mutio i okretao. Vrela žuč nadi-

rala joj je uz grlo. Jedva ju je uspjela progutati a da ne povrati. Vrto-glavica ju je bacila na jastuk, i shvatila je da to nije njezin jastuk.

A čovjek čiji se obris nazirao pored kreveta nije bio Jeff.Promrmljala je: »Tko si ti?«Približio se za jedan korak.»Ne približavaj se!« Podignula je ruku, otvorenim dlanom

okre nutim prema njemu, iako nije imala izgleda u borbi protiv njega. Bila je slaba kao novorođenče. A on je bio ogroman.

DRuGO POGLAVLJE

OPASNA ĆUD

9

Ali na njezinu zapovijed je stao. »Ne boj se. Neću ti nauditi.«»Tko si ti? I gdje se ja to nalazim?«»Na sigurnom.«To će se tek vidjeti. Disanje joj je bilo kratko i ubrzano, a srce je

snažno lupalo. Pokušavala se primiriti jer je znala da joj paničarenje neće pomoći.

»Kako se osjećaš?« Glas mu je bio dubok i promukao, kao da se dugo nije njime služio.

Netremice je gledala u njega pokušavajući uhvatiti sve te različite podražaje i dokučiti gdje je.

»Kako glava?« Trznuo je bradom prema njoj.Nesigurno je dotaknula glavu i zaječala kad su joj jagodice iza

lijevog uha naišle na čvor sljepljenih vlasi. Kao da je maljem udarila o gong koji joj je odaslao valove bola u njezinoj glavi. Kosa joj je bila ljepljiva i zamrljana krvlju, kao i prsti na rukama. Primijetila je krv i na jastučnicama.

»Što se dogodilo?«»Ne sjećaš se?«Odvrtjela je događaje u glavi. »Sjećam se da sam trčala. Jesam

li pala?«»Mislio sam da ćeš ti to meni reći.«Htjela je odmahnuti glavom, ali od pokreta joj je pozlilo te je

osjetila novi proboj bola. »Kako sam stigla ovdje?«»Pratio sam te dalekozorom.«Pratio ju je dalekozorom? Nije joj se to sviđalo. »Otkud?«»S drugoga planinskog vrha. Ali bio sam te izgubio iz vida i

pomislio da trebam provjeriti gdje si. Našao sam te u nesvijesti, poku-pio i doveo ovdje.«

»A gdje je to ovdje?«Rukom je napravio pokret kojim ju je pozvao da sama pogleda.Svako pomicanje glave bila joj je nova agonija, ali ipak se naslo-

nila laktovima na krevet i podignula gornji dio tijela. Kad joj je vrto-glavica popustila, pogledala je uokolo po sobi pokušavajući pronaći mogući izlaz u slučaju opasnosti.

Sandra Brown

10

Četiri prozora. Jedna vrata. Samo jedna soba, zapravo.Krevet na kojem je ležala zauzimao je jedan kut prostorije. Pa-

ravan od žaluzinastih ploča, vjerojatno namijenjen tome da se spavaći dio odvoji od ostatka prostorije, bio je sklopljen i naslonjen uz drveni zid napravljen od trupaca.

Ostatak namještaja činili su smeđi kožnati naslonjač s pripada-jućim kaučom. Oba komada bila su nabrana, izgrebana i istrošena te su svjedočila o desetljećima upotrebe. Između njih nalazio se čajni stolić, a na njemu stolna svjetiljka sa sjenilom od grubog platna. Na podu je bio mali tepih s opšivenim rubom.

Kuhinja nije bila pregrađena. Vidio se sudoper, mali kućni šted-njak, stari hladnjak, stol od javorova drveta i dva stolca s naslonjačima maslinastozelene boje. Veliki kamin zauzimao je većinu zida. Vatra je gorjela i pucketala; bio je to onaj zvuk koji nije bila prepoznala kad se probudila.

Dao joj je vremena da promotri sobu. A zatim je rekao: »Samo je jedna boca prazna. Sigurno si žedna.« Usta su joj bila suha, ali sad su je morile druge brige.

»Kad si me pronašao, bila sam bez svijesti?«»Potpuno. Nekoliko sam te puta pokušavao dozvati.«»Koliko sam dugo bila u nesvijesti?«»Našao sam te oko pola osam ujutro.«Pogledala je na ručni sat i vidjela da je sad šest sati i dvadeset

minuta poslijepodne. Nogama je podignula i odgurnula prekrivač. Prebacila ga je preko ruba kreveta i ustala. Zavrtjelo joj se u glavi.

»Uuuh!«Pridržao ju je za nadlaktice. Nije joj bilo drago što je dodiruje,

ali da je nije uhvatio, pala bi ravno licem na pod. Pomogao joj je da sjedne na krevet. Osjećala se kao da će joj glava eksplodirati. Morila ju je mučnina. Rukom je prekrila oči jer joj se činilo da se sve u njezinu vidokrugu naizmjence približava pa udaljava, kao lelujavi odrazi u kući zrcala.

»Želiš li ponovno leći ili ćeš sjesti?«»Sjest ću.«Polako je odmaknuo ruke i pustio je.

OPASNA ĆUD

11

Otišao je u kuhinju i uzeo veliki vrč vode iz hladnjaka. Napunio je čašu i odnio joj je.

Sumnjičavo ga je promatrala i pitala se nije li ju možda on dro-girao. Droga za silovanje je bez mirisa i okusa, a djeluje u trenu. Ne samo da onesposobljava žrtvu već joj također briše pamćenje. Ali da je ovaj čovjek imao zle namjere, zašto bi drogirao onesviještenu osobu?

»Pokušavao sam ti dati vodu i prije, ali gušila si se i pljuckala.«To je objasnilo zašto joj je majica bila mokra. Bila je odjevena,

ali na sebi nije imala jaknu, rukavice i traku na glavi. Tenisice za trča-nje stajale su uredno spremljene na podu pored kreveta. Podignula je pogled prema njemu, a on joj je pružio čašu. »Mislim da imam potres mozga.«

»To sam i ja pomislio kad te nisam uspio probuditi.«»Ima i krvi na tjemenu.«»Ne više. Posjekotina je vrlo brzo zarasla. Stavio sam malo pe-

roksida na nju. Zato ti krv na prstima djeluje svježe.«»Vjerojatno je treba zašiti.«»Pa dosta je krvarila, ali nije tako duboka.«To je sve sam procijenio i napravio? Zašto? »Zašto nisi zvao

hitnu?«»Zato što sam poprilično daleko od civilizacije, a uz to ne mogu

jamčiti za sposobnosti hitne pomoći na ovome području. Procijenio sam da je najbolje da te dovezem svojoj kući da tu prespavaš.«

Nije to smatrala dobrom odlukom. Svakoga tko je pretrpio teži udarac u glavu treba odvesti liječniku koji će potom odrediti težinu ozljede, ali sad nije imala snage za tu raspravu. Trebala je doći k sebi i srediti misli.

Primila je čašu s vodom. »Hvala.«Iako je bila jako žedna, otpijala je male gutljaje, u strahu da ne

povrati. Osjećala se mirnije. Barem joj srce više nije lupalo tako snaž-no, a i disanje joj se uravnotežilo. Uskoro će izmjeriti krvni tlak po-moću ručnoga sata opremljenog i za tu mogućnost, ali ne još.

Sad se trudila držati čašu s vodom tako da je ne prolije. Primi-jetio je to.

»Vrti ti se?«

Sandra Brown

12

»Jako.«»Boli li te glava?«»Nesnosno.«»Imao sam jednom potres mozga. Nije se činio gorim od jake

glavobolje, ali i to je dosta gadno.«»Mislim da je moj ozbiljniji. Vid mi je zamućen, ali još uvijek

znam koja je godina i tko nam je potpredsjednik države.«»Onda znaš više od mene.«Vjerojatno se našalio, ali u njegovu tonu i izrazu lica nije bilo

nimalo humora. Nije ostavljao dojam čovjeka koji se smije grohotno i često. Ili koji se uopće smije.

Otpila je još gutljaj, a zatim odložila čašu na stolić pored kreve-ta. »Hvala na gostoljubivosti, gospodine…«

»Emory Charbonneau.«Iznenađeno ga je pogledala.Približio se prema rubu kreveta. Tek je sad primijetila da su

tor bica za trčanje i ostale njezine stvari ležale na podu. Jedna ručka sunčanih naočala bila je slomljena i umrljana krvlju.

»Ime sam vidio na vozačkoj dozvoli«, rekao je. »Dozvola drža-ve Georgia. Ali tvoje ime odaje Louisianu.«

»Porijeklom sam iz Baton Rougea.«»Koliko dugo živiš u Atlanti?«Očito je zapamtio i adresu. »Dovoljno dugo da je smatram

svo jim domom. Kad smo već kod toga…« Nije bila sigurna može li po novno stati na noge pa se pomicala po rubu kreveta kako bi došla do svoje torbice za trčanje. U njoj su, uz dvije boce vode od kojih je jedna bila prazna, bile i dvije novčanice od dvadeset dolara, kreditna kartica, vozačka, karta na kojoj je označena njezina ruta za trčanje i, ono što joj je sada najviše trebalo, mobitel.

»Što si radila u ovim krajevima?« upitao je. »Osim što si trčala.«»Samo to, trčala.« Nakon što je već treći put pokušala upaliti

mobitel bez uspjeha, tiho je opsovala. »Mislim da mi je otišla baterija. Mogu li posuditi tvoj punjač?«

»Nemam mobitel.«

OPASNA ĆUD

13

Tko danas nema mobitel? »Mogu li se onda poslužiti fiksnim telefonom, platit ću…«

»Žao mi je, ali nemam nikakav telefon.«Začuđeno ga je pogledala. »Nikakav telefon?«Slegnuo je ramenima. »Nikoga ne trebam zvati, a nitko ni mene

ne zove.«Nemir koji je bila odagnala sad ju je obuzeo u potpunosti.Shvativši da ovisi o milosti tog stranca, nelagodna situacija po-

stala je užasavajućom. Njezinu bolnu glavu ispunile su slike nestalih žena. Žena čije su sudbine ostale nepoznate njihovim obiteljima. Koje su oteli religijski fanatici, psihopati koji su ih lancima zatvarali u po-drume, izgladnjivali i mučili na zastrašujuće načine.

Osjetila je novi nalet mučnine. Trudila se održati svoj glas mir-nim i sigurnim pa rekla: »Sigurno imaš auto.«

»Imam, kamionet.«»Možeš li me onda, molim te, odvesti do mog auta?«»Mogao bih, ali…«»Nemoj reći. Nema goriva.«»Ne, nije to.«»Nego što?«»Ne mogu te odvesti dolje.«»Dolje?«»Niz planinu.«»Zašto ne možeš?«Posegnuo je za njezinom rukom. Brzo ju je povukla prema sebi,

izvan njegova dosega.Nezadovoljno se namrštio i odšetao na drugu stranu prostorije,

do jedinih vrata u njoj, i otvorio ih.Emoryina tjeskoba ustupila je mjesto očaju. Pridržavajući se za

različite komade namještaja, kretala se polaganim koracima i pridruži-la mu se na vratima. Činilo se kao da je netko iznad dovratka objesio sivi zastor.

Magla se činila posve neprobojnom, bila je tako gusta da nekoli-ko centimetara od ulaznog praga nije mogla vidjeti ništa pred sobom.

Sandra Brown

14

»Podigla se rano poslijepodne«, rekao je. »Srećom, našao sam te jutros, ili bi se probudila izgubljena u njoj.«

»Ja jesam izgubljena.«»Da, čini se tako.«»Ali ne bih trebala biti.« Glas joj je bio prigušen, kao da dašće.

»Platit ću ti da me odvezeš odavde.«Bljesnuo je pogledom preko ramena i ugledao na krevetu njezi-

nu otvorenu torbicu. »S četrdeset dolara? Neće ići.«»Naplati mi koliko god hoćeš. Ostatak ću ti dati čim me dove-

deš kući.«Odmahnuo je glavom. »Ne sumnjam u to. Ali neće me privući

nijedan iznos. Ovdje su ceste vijugave i uske, i nalaze se na velikim strminama, a najčešće nisu zaštićene ogradom. Neću riskirati život, ni tvoj ni svoj, a o kamionetu da i ne govorim.«

»A što je s tvojim susjedima?«Lice mu je problijedilo.»Sigurno netko u blizini ima telefon. Mogla bih odšetati do…«»Nitko ne živi u blizini.«Osjećala se kao da razgovara sa zidom. Ili telefonskim stupom.

»Trebam javiti mužu da sam dobro.«»Možda sutra«, rekao je pogledavši prema nebu, iako na njemu

nije bilo ničeg što se moglo vidjeti. »Ovisi koliko će se brzo raščisti-ti magla.« Zatvorio je vrata. »Sva drhtiš. Stani pored vatre ili, ako trebaš u kupaonicu…«

Pokazao je na vrata na drugoj strani sobe, pored kreveta. »Tamo zna biti hladno, ali uključio sam grijalicu.« Krenuo je prema štednja-ku na kojem se krčkao lonac. »Jesi gladna?« Dignuo je poklopac i promiješao.

Njegovo ju je ležerno ponašanje zapanjilo. Uplašilo. A i strašno naljutilo.

»Ne mogu prenoćiti ovdje.«Iako joj se osjetila nervoza u glasu, on je i dalje bio staložen dok

je kuhaču otresao o rub lonca, a potom je stavio na tanjurić i vratio poklopac. Zatim se okrenuo prema njoj i pokazao na vrata. »I sama si vidjela. Mislim da nemaš puno izbora.«

OPASNA ĆUD

15

»Uvijek postoji izbor.«Na trenutak je skrenuo pogled, a kad su im se oči ponovno su­

srele, rekao je: »Ne uvijek.«Ne znajući što da sljedeće napravi, zastala je i promatrala ga dok

je uzimao pribor za jelo i postavljao stol. Upitao ju je je li gladna. »Nisam. Muka mi je u želudcu.«

»Čekao sam te da jedemo zajedno, ali ako ne možeš, imaš li što protiv da jedem sam?«

Rekla mu je da slobodno prione jelu iako je znala da njezin od govor ionako neće ništa promijeniti.

»Imam nešto za tvoju glavobolju. A kokakola bi ti mogla pomo-ći smiriti želudac. Ili da se možda vratiš u krevet.«

Kada bi legla, to bi je učinilo još ranjivijom. »Malo ću sjesti.«Nestabilnim kretnjama odšetala je do stola. Prisjetivši se da na

prstima ima krvi od ozljede na glavi, rekla je: »Trebam oprati ruke.«Zahvalno je sjela u jednu od fotelja. Donio joj je dezinfekcijsko

sredstvo te je njime izdašno namazala ruke, a zatim ih osušila papir-natim ručnikom koji je istrgnula s role na stolu.

Bez imalo muke ili oklijevanja uzeo je papirnati ručnik umrljan krvlju i bacio ga u kantu za smeće, a zatim otišao do sudopera i oprao ruke toplom vodom i sapunom.

Otvorio je i limenku kole, donio tablete protiv bolova, slane krekere i komadić maslaca. Kutlačom je izvadio porciju gulaša i stavio je u keramičku zdjelicu.

Sjeo je nasuprot njoj, istrgnuo papirnati ručnik i postavio ga u krilo, a zatim uzeo žlicu.

»Nije mi ugodno sad jesti pred tobom.«»Slobodno.«Uzeo je žlicu gulaša te primijetio da je pogledala u zdjelu. »Vje-

rojatno nije ono na što si navikla.«»Sigurna sam da bi mi se svidjelo da mogu jesti. Obožavam

go veđi gulaš.«»Ovo je srnetina.«Pogledala je gore prema prepariranoj jelenovoj glavi postavljenoj

iznad kamina.

Sandra Brown

16

Ipak se znao smijati. S osmjehom na licu rekao je: »Ne toga kon kretnog jelena. Tog sam naslijedio s kućom kad sam se uselio.«

»Uselio? Ovdje baš živiš? Mislila sam…«Preletjela je pogledom po oskudnoj, skromno uređenoj sobi na­

dajući se da ga neće uvrijediti. »Mislila sam da je ovo nešto poput lovačke kućice. Da ovdje boraviš povremeno.«

»Ne.«»Koliko dugo živiš ovdje?«Nagnuo se nad zdjelu laktovima naslonjen na stol, gledajući ra­

dije u hranu negoli u nju rekavši: »Oko šest mjeseci.«»Šest mjeseci. Bez telefona? A što da se dogodi neki hitan slučaj?«»Ne znam. To se još nije dogodilo.«Otvorio je paketić krekera, izvadio dva i namazao ih maslacem.

Jedan je pojeo, a drugi bacio u gulaš nakon što ga je prelomio žlicom, i uzeo još jedan zalogaj.

Promatrala ga je s neskrivenom znatiželjom i zanimanjem. Posta-vio je papirnati ručnik u krilo kao da je riječ o najfinijem ubrusu, ali je jeo laktovima naslonjen na stol. Posluživao se maslacem i mrvio kreker u jelo, a nakon svakog zalogaja umrljao bi usta.

Živio je u ruševnoj drvenoj kućici, ali nije izgledao kao gorštak. Imao je bradu, ali tek dan­dva staru. Nosio je crveno­crnu kariranu košulju uvučenu u svijetle traperice, ali sve je bilo uredno i čisto.

Imao je malo dužu tamnosmeđu kosu, dužu od one koju nose muškarci njegovih godina. Na zaliscima je bila prošarana sjedinama.

Uz malo sijedih vlasi muškarci obično izgledaju markantnije, no njega su samo postarale. Bio je u kasnim tridesetima, sudeći po podočnjacima, borama oko usana i oprezu u zelenoplavim očima koje su se na tamnom licu ogrubjelom od vjetra posebno isticale.

Bio je krajnje neobičan. Živio je u divljini, bez telefona i televi-zora, ali imao je manire i bio je načitan. Police pričvršćene za drvene zidove bile su pune knjiga, u tvrdom i u mekom uvezu, a sve su bile pomno posložene.

Primijetila je da je cijela prostorija bila uredna. No nije vidjela nijednu fotografiju, sitnicu ili suvenir, ništa što bi otkrilo išta o nje-govoj prošlosti ili čak sadašnjosti.

OPASNA ĆUD

17

Nije vjerovala njegovoj ležernosti niti njegovu objašnjenju zašto je nije odveo u bolnicu kad ju je našao. Ili zašto jednostavno nije nazvao hitnu pomoć. Mogao je da je htio.

Ne događa se često da muškarac nađe ženu bez svijesti, umrljanu krvlju, uzme je i odvede u daleku i osamljenu kolibu, a da to istodob-no ne uključuje i nekakav oblik nasilja ili zločina.

Nije ju dodirnuo na neprimjeren način, ali mogao je biti psiho-pat koji ne napada svoje žrtve dok su u nesvijesti, već preferira da su budne i svjesne dok ih muči.

»Jesmo li u Sjevernoj Karolini?« tiho je upitala.»Da.«»Pitam jer sam vidjela na karti da se staza dijelom prostire i na

Tennessee.«Sjetila se da je parkirala na označenome mjestu, napravila neko-

liko vježbi istezanja i zakopčala torbicu oko struka. Prisjetila se i da je krenula stazom, a u sjećanje su joj se vratili mirnoća šume koja je okruživala stazu s obje strane i hladan zrak koji je postajao sve rjeđi što se staza uspinjala na višu nadmorsku razinu. Ali pada i udarca u glavu od kojeg je zadobila potres mozga nije se sjećala.

Zbog toga se i upitala je li se to doista dogodilo.Uzela je jedan kreker i otpila gutljaj kole nadajući se da će joj ta

kombinacija umiriti mučninu. »Na kojoj smo visini sada?«»Blizu tisuću petsto metara«, rekao je. »Težak teren za trčanje.«»Treniram za maraton.«Prestao je jesti, zainteresiran za to što je rekla. »Prvi?«»Zapravo peti.«»Hm. Želiš poboljšati vrijeme?«»Da, naravno.«»Zato ispituješ svoje granice.«»Ne gledam na to tako. Uživam u tome.«»Popriličan je izazov trčati na ovoj nadmorskoj visini.«»Da, to onda bitno olakšava trčanje na nižim visinama.«»Ne bojiš se da ćeš se previše napregnuti?«»Oprezna sam. A posebno s desnom nogom, nju sam lani ozli-

jedila.«

Sandra Brown

18

»Nije ni čudo da na nju posebno paziš.«Oštro ga je pogledala. »Kako znaš?»Primijetio sam dok si šepala do vrata.«Vjerojatno, pomislila je. Ili ju je ipak vidio dok ju je promatrao

dalekozorom. S koje udaljenosti ju je gledao? Tvrdio je da ju je pro-matrao s udaljenog obronka, ali je li to bila istina?

Nije ga htjela to odmah pitati, već je odlučila nastaviti razgovor kako bi saznala što više.

»Noga me počela mučiti nakon prošlogodišnjega bostonskog maratona. Ortoped mi je savjetovao da tri mjeseca ne trčim. To mi je teško palo, ali slušala sam njegove upute. Kad mi je napokon dao zeleno svjetlo, počela sam ponovno trenirati.«

»Kad je maraton?«»Za devet dana.«»Devet dana?«»Da, znam.« Uzdahnula je. »Ova ozljeda glave došla je u naj-

gore moguće vrijeme.«»Možda ćeš ovaj morati preskočiti.«»Ne mogu. Moram ga istrčati.«Nije ju upitao zašto, samo ju je pogledao.»Zato što se trči za humanitarnu zakladu koju sam pomogla

organizirati. Ljudi računaju na mene.«Uzeo je još jedan zalogaj, prožvakao ga, progutao, pa upitao:

»Na vozačkoj dozvoli piše dr. Emory Charbonneau. Ti si liječnica?«»Da, pedijatrica. Radim u klinici za ginekologiju i porodiljstvo

s još dva liječnika.«»Brineš se poslije za bebe koje se tamo rode?«»Da, to je i bila naša ideja kada smo osnivali kliniku.«»A imaš i ti djecu?«Oklijevala je, a zatim odmahnula glavom. »Jednog dana, nadam

se.«»A gospodin Charbonneau? I on je liječnik?«»Gospodin Surrey.«»Oprosti?«

OPASNA ĆUD

19

»Zove se Jeff Surrey. Kad sam se udala, već sam bila poznata kao dr. Charbonneau tako da mi se činilo najbolje da ne mijenjam prezime.«

Nije ništa komentirao, ali učinilo se kao da mu se čelo nabralo. »Što on radi?«

»On je investicijski menadžer. Ulaganja, obveznice…«»Za bogataše?«»Pretpostavljam da su neki njegovi klijenti imućni, da.«»Ne znaš?«»Ne razgovara sa mnom o bankovnim računima svojih klije-

nata.«»Naravno. To je neprofesionalno.«Odgrizla je komadić krekera. »A ti?«»Što ja?«»Čime se ti baviš?«Pogledao je u nju, i s punom ozbiljnošću rekao: »Živim.«