SAMO-KULTURA U svjetlu okultizma

I. K. TAIMNI

- 2 -

SAMO-KULTURA PROBLEM OTKRIVANJA SAMOG SEBE I

OSTVARENJA SAMOG SEBE U SVJETLU

OKULTIZMA

I. K. TAIMNI

© The Theosophical Publishing House, Adyar, 1967

Opatija, 2019

- 3 -

SADRŽAJ

UVOD

PRVI DIO

TEOZOFSKA OSNOVA SAMO-KULTURE

poglavlje

I. Evolucija u svjetlu okultizma

II. Ukupan sastav čovjeka

III. Samo-kultura - Znanost

DRUGI DIO

SAMO-DISCIPLINA I SAMO-KULTURA

IV. Uloge fizičkog tijela

V. Ovladavanje, pročišćivanje i poosjetljivanje fizičkog tijela

VI. Uloge astralnog tijela

VII. Ovladavanje, pročišćivanje i kultiviranje emocija

VIII. Uloge nižeg mentalnog tijela

IX. Ovladavanje, pročišćivanje i kultiviranje nižeg uma

X. Uloge kauzalnog tijela

XI. Razvoj višeg uma

XII. Uloga Buddhija u našem životu

XIII. Razvoj Buddhija

XIV. Intelekt i intuicija

XV. Uloga Atme u našem životu

XVI. Razvoj snage duhovne volje

TREĆI DIO

SAMO-OTKRIVANJE I SAMO-OSTVARENJE

XVII. Samo-otkrivanje – nestvarni svijet u kojem živimo

XVIII. Samo-otkrivanje – stvarni svijet koji nas čeka

XIX. Stupnjevi znanja, mudrosti i ostvarenja

XX. Priroda predanosti

XXI. Načini razvijanja predanosti

XXII. Samadhi – osnovna tehnika joge

XXIII. Priprema za jogu

XXIV. Osam potpodjela jogi tehnike

XXV. Samo-ostvarenje i potraga za srećom

XXVI. Pitanje vodstva

- 4 -

UVOD

O samo-kulturi kao važnom predmetu napisano je mnogo knjiga. Neke od tih knjiga napisane

su od ljudi čiji je pogled na život zasigurno bio obojen bilo materijalizmom bilo ortodoksnom

religioznošću, ali praktično sve od njih se temelje na prešutnoj pretpostavci da mi

proživljavamo na ovoj zemlji samo jedan život i da treba usvojiti takve mjere za samo-

poboljšanje, koje će nam omogućiti postignuće uspjeha ili sreće, koliko je moguće, unutar

prirodnih ograničenja ljudskog života. Čak i oni pisci koji su predmetu prišli s moralnom ili

duhovnom pozadinom, ostavili su nedodirnuta vitalna pitanja života i ograničili se općenito na

male i ograničene interese jednog života. Nije se pokušalo čovjeka dovesti u vezu sa svemirom

u kojem živi, niti ukazati na prirodu njegove konačne sudbine.

Uska zamisao o ljudskom životu kao takva teško može pružiti zadovoljavajući temelj za stvarnu

znanost samo-kulture. Ako živimo na zemlji samo jedan izdvojeni život od nekoliko godina,

ako je budućnost čovjeka nakon smrti tamna ili u najboljem slučaju nejasna, ako ne postoje

određeni zakoni koji djeluju u područjima uma i emocija, ako nema određenog cilja kojeg svako

ljudsko biće može i treba doseći, tada samo-kultura, u višem pojmovnom smislu, za čovjeka

postaje besmislen i uzaludan trud da se dosegne nejasan i nedostižan ideal. Kakve šanse ima

danas prosječan čovjek, opterećen svojim slabostima i odgovornostima, da se dovine do

visokog stasa savršene muževnosti potvrđene u životima stvarno velikih ljudi svijeta? Pa čak i

u slučaju onih koji su smješteni u najpovoljnije okolnosti za dosegnuti taj visoki ideal, koja je

izvjesnost da će ga usred neizvjesnosti života biti sposobni dosegnuti? Ako ne postoji

izvjesnost dostignuća, ako je život u slučajevima velike većine aspiranata prekinut usred borbe

da se dosegne cilj, koja je korist stremljenja idealu? Nejasno obećanje nagrade koja je

ponuđena od današnje ortodoksne religije, neka vrsta postojanja nakon smrti, može biti

dovoljna da potakne obične ljude da žive moralan život, ali im to ne može dati ogromnu potrebu

i odlučnost koja je potrebna za stupanje dugim i napornim putem do savršenstva.

Činjenica je da se stvarna znanost samo-kulture može izgraditi samo sveobuhvatnom i

neposrednom znanju života kao cjeline, koja se nalazi u okultizmu, a oni koji nisu spremni

prihvatiti da takvo znanje postoji i da se može steći, nisu u položaju da slijede taj put koji vodi

kroz mnoge živote do cilja Savršenstva i Prosvjetljenja. Moguće je slijediti jedan etički kodeks

u vođenju moralnog života, ili proći obuku na tečaju za razvijanje nekih mentalnih snaga ili

sposobnosti, ili čak steći neku vrstu duhovnih iskustava, ali ti napori moraju ostati ograničeni

unutar uskog i ograničenog vidokruga jednog kratkog i neizvjesnog ljudskog života, koji nije

povezan sa većim i širim životom duše, čiji je jedan ljudski život samo jedno izdvojeno

poglavlje.

U ovoj knjizi nije se moguće, čak ni ukratko, baviti tim ogromnim znanjem koje je poznato pod

imenom okultizma, a još manje davati dokaze za mnoge nepoznate činjenice koje su sastavni

dio tog znanja. ali bilo bi pošteno čitatelju dati neke misli o temeljnim činjenicama okultizma na

kojima se ova knjiga temelji, ostavljajući ga da odluči hoće li on prihvatiti te činjenice kao temelj

za sveobuhvatnu znanost samo-kulture. Istina je da učinkovitost metoda usvojenih u samo-

kulturi ne ovisi o istinitosti ovih postavki, kao što niti korištenje električne snage ne ovisi o

trenutnoj teoriji o prirodi elektriciteta. Ipak, teško je za očekivati da će osoba biti spremna

poduzeti dug i naporan zadatak potpunog mijenjanja sebe ako barem privremeno ne prihvati

istine okultne znanosti ili ako nije spremna razmotriti ih kao razumne pretpostavke za praktične

svrhe. Glavne ideje koje su dio okultne filozofije i na kojima se temelji ova knjiga su sljedeće:

- 5 -

1. Pojavni svemir je ukorijenjen u vječan, beskrajan, nepromjenjiv i Uvijek Nepojavni

Princip koji je nazvan Apsolut, Parabrahman ili Krajnja Stvarnost. Ovaj princip nadilazi

moć ljudskog shvaćanja.

2. Svijest i Snaga ili Duh i Materija nisu dvije nezavisne stvarnosti već dva nasuprotna

vida Apsoluta. Oni su prvi proizvodi diferencijacije i temelj Pojavnosti.

3. Iz ovog Trojstva proizlaze svi bezbrojni svemiri koji se pojavljuju i nestaju u beskrajnom

ciklusu Śrishti i Pralaya ili Pojavnosti i Rastapanja.

4. Bezbrojni solarni sustavi koji čine dio pojavnog svemira izražaji su ove Krajnje

Stvarnosti, svaki solarni sustav oblikuje samostalnu jedinicu a ipak ostaje ukorijenjen u

Uvijek Nepojavnu Stvarnost.

5. Svaki solarni sustav je savršeno uređeni mehanizam, koji nije samo upravljan od

nepromjenjivih zakona Prirode, već je pojava uzvišene inteligencije koja je nazvana

Bogom ili Logosom.

6. Fizičko sunce i planete povezane s njim su najudaljeniji ili najgušći dio solarnog

sustava, a tu je i nekoliko nevidljivih svjetova sastavljenih od sve finijih tvari koje

prožimaju fizički svijet.

7. Cijeli solarni sustav sa svojim planetima, vidljivim i nevidljivim, ogromno je kazalište

evolucije, u kojem život, u svojim različitim stupnjevima nebrojenih oblika napreduje do

sve većeg i većeg savršenstva.

8. Sav taj čudesan proces odvija se prema određenom Planu predstavljenim u božanskoj

svijesti i upravljan i vođen od strane raznih hijerarhija Bića na različitim stupnjevima

evolucije.

9. Napredak čovječanstva na našoj zemlji vođen je od strane okultne hijerarhije

sastavljene od savršenih ljudskih Bića, koja unutar sebe imaju razvijene uzvišene

snage i sposobnosti o kojima mi na našem sadašnjem stupnju nemamo pojma. Oni su

međusobno u stalnom i bliskom dodiru i u poslovima svijeta, a vođeni su prema

božanskom Planu besprijekornom vještinom i mudrošću.

10. Život postepeno napreduje stupanj po stupanj kroz mineralno, biljno, životinjsko i

ljudsko kraljevstvo, a napredak se nastavlja čak i nakon što dosegne savršenstvo

ljudskog stupnja.

11. Svako ljudsko biće je u biti Božansko, sadržavajući u sebi sve osobine i snage koje mi

povezujemo s Božanstvenošću u stanju klice i koje se postepeno razvija, dovodeći do

sve veće savršenosti i proširenja svijesti koje nema ograničenja.

12. Razvoj ovih latentnih osobina i snaga postiže se kroz proces reinkarnacije, kada se

duša u različitim zemljama i pod različitim okolnostima stalno iznova inkarnira da bi

stekla iskustva svih vrsta i da bi onda provela razdoblja odmora na nad-fizičkim

razinama kako bi asimilirala ta iskustva.

13. Ne samo fizički, već i svi drugi aspekti ljudskog života upravljani su prirodnim zakonima

unutar njihovog djelokruga. Taj opće prihvaćeni zakon uzroka i posljedica koji je opće

poznat kao Karma, čini čovjeka gospodarom svoje sudbine i svojim vlastitim djeliteljem

sreće ili nesreće.

14. Kao što napredak oblika u biljnim i životinjskim kraljevstvima može biti ubrzan

primjenom bioloških zakona, tako i napredak čovjeka može biti uvelike ubrzan

primjenom mentalnih i duhovnih zakona djelatnih na njihovim dotičnim razinama.

15. Znanost samo-kulture temelji se na primjeni ovih prirodnih zakona u njihovoj ukupnosti

na problem ljudskog napretka i stoga sigurni i pouzdani u davanju određenih rezultata,

kao što i zakoni iz područja moderne znanosti djeluju na fizičkoj razini.

- 6 -

Neke činjenice nabrojane gore onima koji ih po prvi puta čitaju mogu izgledati čudno i

neuvjerljivo, ali one nisu stvarno takve ako ih pažljivo razmotrimo u potpunosti i ispitamo

dokaze koji postoje kao njihova potvrda. Ove će činjenice, ako se pažljivo i detaljno proučavaju,

pružiti sveobuhvatna rješenja za gotovo sve dublje životne probleme, rješenja koja su razumna

i u skladu sa današnjim saznanjima. Čitatelj ih može uzeti, ako želi, u svjetlu hipoteza, pod

uvjetom da ima na umu činjenicu da one nisu hipoteze na isti način na koji se ta riječ koristi u

znanosti. U znanosti se riječ koristi za sveobuhvatni skup pretpostavki koje su proizvoljno

usvojene za objašnjenje skupine pojava i odvijanje budućih ispitivanja u tom pravcu. Naučanja

okultne filozofije nisu neprovjerene pretpostavke u tom smislu. One se tiču izravnog znanja

okultista, barem onih naprednijih od njih, i postupno provjerene od svakog kandidata koji ide

okultnom Stazom do Savršenstva. ali pridošlicama one moraju ostati neprovjerene, dok se

temeljitim proučavanjem okultne literature ne uvjere u njihovu istinu i inherentnu razumnost.

Potvrditi ih i znati da su istinite mogu samo oni koji idu putem unutarnjeg razvijanja i koji su

sami postali Adepti u Znanosti samo-kulture.

Okultizam se vrlo često brka sa magijom i okultnim umjetnostima poput astrologije, hipnotizma

i gledanja u kristal, a budući da su ovi posljednji često povezani sa šarlatanstvom, obrazovani

ljudi današnjice imaju prirodnu promućurnu sumnju prema svim takvim stvarima koje nisu dio

današnje znanstvene spoznaje. Istina je da su mnoga znanja i prakse koje se predstavljaju

kao okultizam, kroz društva ili pojedince, uglavnom lažna, ali ipak, iza ovog pseudo-okultizma

leži ogromna stvarnost o kojoj običan čovjek teško može imati bilo kakvu zamisao. Postoje

suptilni svjetovi progresivno povećane veličanstvenosti koji su iza i koji prožimaju fizički svijet

kojeg smo spoznali kroz fizička osjetila. Postoje i visoko razvijena ljudska bića koja danas žive

u svijetu i koja imaju temeljito poznavanje tih svjetova. Ove činjenice i stvari će naravno biti

nevjerojatne ljudima koji ih prvi put čuju, ali su stvar normalnog iskustva mnogobrojnih ljudi koji

su u dodiru s Adeptima okultizma i koji su razvili potrebne sposobnosti za dolazak u dodir s

ovim svjetovima.

Oni koji nisu opsjednuti materijalističkom filozofijom života i vjeruju da je čovjek besmrtno biće

a njegov fizički život samo poglavlje u dugom i neprekidnom životu na nad-fizičkim razinama,

biti će u mogućnosti vidjeti kako, ako takvi nad-fizički svjetovi postoje, mora biti moguće i

znanje o njima i moralo bi biti ljudi koji posjeduju takvo znanje. Kako religiozna i filozofska

književnost nekih drevnih naroda pokazuje, napredni i kultivirani dijelovi takvih zajednica

pokušavali su prije dosta vremena zaviriti u najdublje tajne života kao i pokušati razviti tehnike

za rješenje ovih misterija. Postoji također i pozitivan dokaz za postojanje škola okultizma i

prenošenja okultnih spoznaja o dubljim problemima života u Drevnim Misterijama. Sve te stvari

ukazuju na činjenicu da je izvorno znanje o najdubljim tajnama života ne samo moguće nego

i dostupno za neke ljude.

Od pamtivijeka je postojalo na ovom planetu tijelo visoko napredovalih Bića koja su djelovala

kao čuvari ovih okultnih spoznaja i koristili ih pod strogim uvjetima za napredovanje i

usmjeravanje ljudske rase. Nepoznati i neprepoznati od strane vanjskog svijeta radili su, od

pokoljenja do pokoljenja, iza kulisa, surađujući sa prirodnim silama i božanskim sredstvima,

radeći za evoluciju, koristeći ljude i događaje svijeta kao svoje instrumente za ispunjenje

božanske svrhe. Iz tog veličanstvenog tijela došli su veliki religiozni Učitelji u raznim rasama i

u različitim vremenima. Preko njih su bili izravno nadahnuta većina dobrotvornih svjetskih

pokreta koji su polako mijenjali različite civilizacije i vodili čovječanstvo na sve više i više razine

evolucije. Sva ova Bića koja sačinjavaju ovo okultno tijelo ne stoje na istoj razini ali oblikuju

- 7 -

stupnjevanu Hijerarhiju, u čijem sastavu su uključeni na najnižim razinama njihovi inicirani

učenici a na najvišim Bića takve ogromne snage i mudrosti da Ih mi ne možemo čak niti pojmiti.

Svo znanje o svemu što postoji u Sunčevom sustavu je u posjedu ove Okultne Hijerarhije, iako

svaki član Hijerarhije ne dijeli svo ovo znanje. Kako koji Adept napreduje u evoluciji i razvija

svoje sposobnosti jednu za drugom, on dolazi u dodir sa sve dubljim i dubljim slojevima

božanske svijesti i stječe bolji uvid o činjenicama postojanja i suptilnijim razinama. Većina ovog

znanja koje sačinjava istinski okultizam nije poput običnog znanja znanosti koje se može

formulirati jezikom i prenijeti s jedne osobe na drugu. Niži aspekti ovoga mogu biti, bez sumnje,

djelomično priopćeni na ovaj način, ali viši aspekti su onkraj dosega misli i sa njima osoba

može doći u dodir samo izravnim iskustvom.

Potrebno je shvatiti da sva znanja vječno postoje u Svijesti Logosa našeg Sunčevog sustava

i kako mi razvijamo svoje unutarnje sposobnosti, tako stječemo sposobnost da s njima dođemo

u dodir na različitim razinama. Mi se moramo svojim različitim nositeljima takoreći prilagoditi

različitim razinama Njegove Svijesti kako bismo došli na tim razinama sa svime u dodir. To je

zato što se znanje u odnosu na transcendentnu stvarnost života može steći samo na ovaj

osebujni način, a njegovo stjecanje ovisi o našoj moći da odgovorimo na različite vrste

suptilnijih titraja na unutarnjim razinama koje je nemoguće prenijeti drugima i iznijeti ih svijetu

u obliku formuliranog nacrta kao drugo znanstveno znanje. Svatko mora razviti svoje vlastite

unutarnje sposobnosti i zadobiti to znanje iznutra.

Ne samo da je veći dio tog znanja neprenosiv, već je i veći dio toga povezanog sa višim

svjetovima također nerazumljiv ljudskom intelektu. Koristeći se činjenicama i idejama

trodimenzionalnog svijeta, prirodno je da ne možemo razumjeti stvarnost svjetova u kojima

svijest djeluje u sve većem broju dimenzija, izuzev ako se ne "uzdignemo" do tih svjetova i

sami za sebe ne "pogledamo". Što više prodiremo u unutrašnjost nedokučive dubine

Božanskoga Uma, to je složenije definirati stvarnost tih svjetova na način mentalnih predodžbi

s kojima smo upoznati, a veća je nužnost razvitka naših vlastitih unutarnjih sposobnosti i snaga

za razumijevanje tih stvarnosti. Zato je Gospod Buda, kada je bio upitan o Bogu, šutio, a svi

pravi učitelji "doktrine srca" odbijaju s neupućenima i znatiželjnicima raspravljati o dubljim

misterijama života.

Iz gore navedenog jasno je koliko malo možemo razumjeti pravi okultizam, prirodu i snage

Adepata okultizma. Sve čemu se možemo nadati u proučavanju ove Svete Znanosti je da

dođemo u dodir sa samim rubom ovog neograničenog znanja i da uz pomoć njega počnemo

razvijati našu duhovnu prirodu i unutarnje sposobnosti. Kako uspijevamo u našim nastojanjima

tako ćemo moći i izravno uvidjeti dublje misterije života i stjecati iz prve ruke znanje o onim

stvarnostima koje akademski filozofi pogrešno traže u područjima intelekta a ortodoksni

vjernici unutar stranica svete knjige.

Takav unutarnji razvoj je moguć jer Adepti okultizma posjeduju ne samo sveobuhvatno znanje

o svim tajnama prirode, već i praktičnu znanost samo-kulture. Svatko tko se izvješti u ovoj

znanosti može postupno razviti svoje unutarnje sposobnosti i potvrditi, jednu po jednu, sve

činjenice okultizma. Elementi ove znanosti samo-kulture bili su obznanjeni svijetu u cjelini,

kako bi svi imali priliku ići putem samo-ostvarenja, ali naprednije znanje o misterijama Prirode

koje dodjeljuju snage pri Iniciranju je dato samo vjerodostojnim učenicima Adepata, koji su se

kroz duga probna razdoblja i ispitivanja pokazali potpuno posvećeni interesima čovječanstva,

nesposobni za korupciju i korištenje znanja za svoje sebične svrhe. Zato su svi ljudi svijeta

- 8 -

koje privlači okultizam iz sebičnih razloga, čak i kada je ta sebičnost suptilna, isključeni iz

Njihove pomoći. Oni mogu samo ostati u vanjskom dvorištu svetog hrama, u kojem sve što je

moguće je površno poznavanje tajni prirode i stjecanje nekih manje važnih moći duše. Samo

oni koji su spremni odreći se sebičnih ciljeva i pristupiti Putu okultizma čistim srcem i čistim

životom mogu primiti u unutarnje tajne i mogu nositi tu snagu Atme, koja ih čini moćnima na

unutarnjim razinama, a ipak „ništavnima u očima ljudi“. Jer, što se više Adept udubljuje u

unutarnje udubine svoje duše i stiče potpunije poznavanje životnih stvarnosti, to se više diže

iznad malenih i ponekad djetinjih želja običnih ljudi koji traže moć, privremenu slavu i

popularnost u prolaznim sjenama života. Tako pravi okultist ostaje nepoznat i namjerno

izbjegava javnost, dok se pseudo-okultisti, koji su još uvijek puni nižih želja, međusobno

privlače privlačeći pozornost svojih sljedbenika i svijeta u cjelini.

I budući da svi pravi Adepti okultizma čuvaju, skriveni od vulgarnog pogleda ljudi, svoje znanje

i moć, ljudi se pitaju postoji li nešto pravo u okultizmu ili je sav ovaj govor o suptilnim razinama

i nadljudskim bićima puko mjesečarenje. ali oni koji imaju stvarno znanje o tim stvarima

namjerno dopuštaju svijetu da ostane u neznanju i nevjerici glede golemih mogućnosti koje

leže skrivene u čovjeku i Prirodi. Jer, sve dok je ljudska priroda ono što je danas, a sebičnost,

predrasuda i beskrupulozni grabež vladajuće strasti ljudi, dobro je da oni ostaju u neznanju o

tim silnim snagama i ogromnim mogućnostima kojima okultizam otvara vrata. Svatko tko

promatra ono što se trenutno događa u svijetu i vidi kako veliko znanje o snagama fizičke

razine zloupotrebljuju beskrupulozni ljudi i nacije, odmah će shvatiti mudrost čuvanja znanja o

finijim snagama Prirode od nerazvijenih i na neki način još uvijek barbarsko čovječanstvo. Te

su snage daleko snažnije i mogu napraviti veću štetu i stoga beskrajno opasnije.

Stoga ne bi trebalo biti teško shvatiti da je dio okultnog znanja koje se nalazi u knjigama i koje

je dostupno uobičajenom čovjeku najudaljenije i njen najmanje važan dio, a iza simboličkih i

zastrtih referenci, koje često nalazimo, postoje ogromne stvarnosti o kojima nitko u vanjskom

svijetu ne može imati nikakav pojam. Ipak, ovo malo znanja koje je priopćeno dovoljno je za

svakoga tko je ozbiljan tragatelj za Istinom da mu pruži zadovoljavajuću indiciju za

razumijevanje životnih problema i da mu omogući poduzimanje pripremnih koraka koji vode

na Put okultizma. Jer pravi život okultizma započinje tek kad čovjek dođe u izravni dodir s tim

stvarnostima koje su prisutne u njemu, a on sve više ovisi o razvijanju svojih vlastitih unutarnjih

sposobnosti i snaga, a sve manje i manje od instrukcija i vodstva.

Ovim kratkim predgovorom čitatelju je ostavljeno da odluči je li njegovo vrijeme vrijedno da

prođe kroz knjigu i nakon što ga pročita poduzme daljnje korake usvajanja filozofije i tehnike

samo-kulture sadržane u njoj, krećući na putovanje samoistraživanja i samoostvarenja.

Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi dio općenito obrađuje teoretsku osnovu znanosti samo-

kulture koja kao krajnji cilj ima otkrivanje stvarnosti skrivene u srcu svakog ljudskog bića. Bez

barem općeg znanja o odnosu čovjeka s Bogom u Kome je ukorijenjen i svemir u kojem se on

razvija, ne može se inteligentno i sustavno prionuti raznim problemima samo-kulture.

Drugi dio se bavi problemima samodiscipline i samo-kulture u koju su uključeni i stvaranje

aspirantovih nositelja, učinkovitih instrumenata za izražavanje božanskog života i svijesti na

različitim razinama. Bez razumijevanja tih problema i poduzimanja potrebnih koraka kako bi

se postigle potrebne promjene u nositeljima, vrlo je teško, ako ne i nemoguće, rješavati

problem samootkrivanja i samoostvarenja. Jer samo kada su nositelji odgovarajuće pročišćeni,

- 9 -

usklađeni i stavljeni pod kontrolu Višeg Jastva, duhovna sposobnost poznata kao Buddhi

prozračuje um i Atma može djelovati kroz svoje nositelje na nižim razinama.

Treći dio se bavi problemima samootkrivanja i samoostvarenja i tehnikama koje su uključene

u njih. Ne nastoji dati detaljno poznavanje ovih tehnika koje treba steći iz tehničkih rasprava ili

drugih izvora. Svrha ovog dijela samo je dati aspirantu općenitu ideju tih problema i pripremiti

njegov um za intenzivniji studij i prakticiranje tih tehnika.

Poglavlja u prvom i drugom dijelu uglavnom su reprodukcija onih koja su se pojavila u prvom

izdanju knjige (izdane od Ananda Publishing House, Aliahabad). Treći dio sadrži nova

poglavlja koja su dodana kako bi knjiga bila sveobuhvatnija i služila kao neka vrsta uvoda u

„Znanost o Jogi“ („The Science of Yoga“ od istog autora, op.prev.). Neka poglavlja u trećem

dijelu pojavila su se i u „Teozofu“ u obliku članaka ( „Teozof“ – „The Theosophist“ – mjesečnik

u izdanju središnjice Internacionalnog Teozofskog Društva, Adyar, Indija, op.prev.).

(Napomena prevoditelja: riječ vehicle iz engleskog jezika se prevodi na hrvatski kao vozilo, ali

u kontekstu okultizma i teozofije ta riječ ima ovisno o kontekstu značenje instrumenta, tijela,

prijenosnika ili nositelja svijesti. Dakle, svijest na bilo kojoj razini da bi aktivno djelovala mora

imati tijelo ili nositelja kroz koje će se očitovati. Nama je najbliže naše fizičko tijelo, koje je

nositelj naše budne fizičke svijesti, ali nositelji su i astralno, mentalno i sva druga tijela kroz

koja djelujemo. Možda bi bilo važno da se razumije, da je tijelo „vehikl“ samo onda kada je u

njemu i budna i aktivna svijest, a kada to nije, bez obzira na razinu, tijelo je samo tijelo ili u

slučaju trajnog napuštanja od strane njegovog vlasnika ili korisnika samo leš.)

- 10 -

PRVI DIO

TEOZOFSKA OSNOVA SAMO-KULTURE

- 11 -

I POGLAVLJE

EVOLUCIJA U SVJETLU OKULTIZMA

Jedna od najsjajnijih i najplodnijih ideja koja je znanost dala modernom svijetu ideja je u

evoluciji. ali materijalistička predrasuda pridodana znanstvenoj misli od samog početka dovodi

do toga da ta ideja ostaje samo poluistina i oduzima joj pravi smisao i važnost u ljudskom

životu. Okultna znanost je ta koja pruža drugu polovicu istine i pretvara ideju o evoluciji u

dinamičnu snagu i koja pomaže da se bolje razumije život i njegove različite pojave.

Lako je shvatiti temeljnu ideju o evoluciji kakvu nam je dala znanost. Darwinovo obrazloženje

teorije evolucije odnosilo se prvobitno samo na razne vrste životinja. Ta teorija se uskoro

primijenila i proširila na druge pravce i došlo je do spoznaje da ona baca svjetlo i na pojave

drugih vrsta. Glavnu ideju u toj teoriji treba tako razumjeti da se promjene ne događaju slučajno

i da je ta velika raznolikost vrsta u životinjskom carstvu posljedica napora oblika da se

postupno prilagode sredini u kojoj se nalaze. Oblici se neprekidno mijenjaju da bi se prilagodili

prisutnim posebnim uvjetima. Veće i temeljnije promjene stvaraju različite nove vrste.

Neprekidne promjene u oblicima, koje su činjenice u prirodi, pripisuju se ovisnosti tih oblika

postupnim promjenama sredine. Dakle, ono što je teorija o evoluciji zaista učinila je da je uvela

red u zbrku bioloških pojava pokazujući da je velika raznolikost živih oblika povezana jedna sa

drugom i da nisu odvojene jedna od druge, a iza tih promjena oblika djeluje princip porijekla

koji čini da se novi oblici sve više prilagođavaju sredini u kojoj se nalaze.

Znanost je idejom evolucije naglasila samo napor oblika da se prilagode sredini. To je bio

prirodni rezultat promatranja čitavog procesa kao samo čisto fizičke pojave dok se životna

strana tog procesa smatrala samo popratnom pojavom fizičkih promjena. Sve dok se život

smatrao samo posljedicom interakcije između materije i sile do tada je bilo neizbježno, da se

život kao posebni faktor ne uzima u kombinaciju kod razmatranja raznih promjena u oblicima i

da se te promjene pripisuju jedino utjecajima sredine. Ograničenje znanstvene koncepcije

evolucije će se tako vidjeti nerazdvojno u poziciji usvojenom od strane moderne znanosti s

obzirom na prirodu svemira, poziciji koja se može sažeti u jednu riječ — materijalizam.

Važan i vitalan doprinos ideji evolucije koji je dao okultizam je da pokaže i drugu stranu medalje

i da tako prikaže potpunu sliku tog procesa. Okultna znanost ima na raspolaganju neposrednija

sredstva za istraživanje pojava života od službene znanosti, a kao rezultat tih istraživanja

okultna znanost je definitivno utvrdila da život nije popratni proizvod materije i sile već da je

nezavisan princip koji koristi materiju i silu za svoj izražaj na fizičkoj razini. Oblici su tu da

omoguće životu da se kroz njih izražava i oni se mijenjaju da bi se prilagodili sve većim i

različitim zahtjevima života za sve punijim izražajem. Život si prisvaja oblik za oblikom i pomoću

poticaja koji prima od njega postupno razvija i manifestira sve mogućnosti koje su skrivene u

njemu. Oblici umiru i nestaju ali život koji je djelovao kroz njih raste sve više i više.

Dakle, iza niza promjena oblika, koje prema znanstvenoj teoriji o evoluciji izgledaju kao

besmislena panorama beskrajnih promjena, vidimo život koji se neprestano razvija koristeći

pri tome raznolike oblike na različitim stupnjevima evolucije. Priroda ima svoju određenu i

razumnu svrhu sa svojim beskrajno raznolikim oblicima koje stalno uništava, a službena

znanost joj to još uvijek osporava. Moderna znanost je kao gluhi čovjek koji proučava glazbene

instrumente velike raznolikosti i povećane finoće. On proučava instrumente velikom pažnjom

ali odbija da vjeruje da postoji nešto takvo kao glazba.

- 12 -

Stoga nije čudno, da je teorija evolucije kakvu nam prikazuje službena znanost, vrlo dosadan

predmet, stvar suhoparnih činjenica koje govore o fosilima iskopanim iz utrobe zemlje od kojih

su sastavljeni skeleti, a osim toga nam daje samo djelomičan ako ne i pogrešan uvid u taj

proces. S druge strane, okultizam nam prikazuje evoluciju kao dinamičnu ideju i što je više

proučavamo to više nas ona oduševljava. Daje nam munjeviti uvid u sve procese Prirode, koji

se odvijaju pred našim očima i sjedinjuje u jednu integralnu cjelinu sve činjenice i pojave života

koje su unutar našeg znanja. Okultizam ne osvjetljava samo prošlost, već daje i munjeviti uvid

u budućnost i to ne samo u odnosu na cjelokupno čovječanstvo već i na nas same kao

pojedince. On nam prikazuje savršenstvo koje ćemo svi jednog dana postići i ukazuje na

prečke ljestava kojima se penjemo do tog savršenstva. Ustvari, najvažnija karakteristika tog

okultnog stajališta o evoluciji nije intelektualni uvid koji dobijemo promatranjem prirode na djelu

već izvjesnost koju to gledište daje s obzirom na posljednji trijumf nad svim našim

poteškoćama, nesavršenostima i ograničenjima. Tako smo sposobni da cijeli problem samo-

kulture svladamo na znanstveni način i da razvijemo sve naše snage i sposobnosti sa istim

povjerenjem koje pokazuje znanstvenik kada radi u laboratoriju.

Budući da je cilj ove knjige da obradi na razumljiv način problem samo-kulture , a ta obrada je

moguća samo na širokom temelju evolucije kako nam je prikazuje okultizam, moramo se rastati

od znanstvene teorije o evoluciji i upoznati se sa onim što okultizam smatra pod evolucijom i

različitim stupnjevima tog dugog puta koji nas vodi ka savršenstvu. ali prije nego li počnemo,

razmotrimo prvo što ustvari znači savršenstvo, savršenstvo koje je cilj ljudskog napora.

Odmah treba jasno razumjeti da božanskom životu koji se u univerzumu manifestira u različitim

oblicima nema granica postepenog razvoja. Nema te točke gdje bi se moglo reći da je krajnje

savršenstvo dostignuto. ali na ljudskom stupnju postoji ta granica koja se može označiti kao

granica ljudsko carstva a postiže se kad Arhat primi petu inicijaciju na Putu Svetosti i postane

Jivanmukta ili Majstor Mudrosti. Kad Adept postigne taj određeni stupanj za Njega prestaje

obaveznost reinkarnacije. On je izašao iz ljudskog i ušao u nadljudsko carstvo odakle nastavlja

Svoj samorazvoj na nad-fizičkim razinama. Ovo prije navedeno savršenstvo koje je dosegnuto

od jednog Majstora Mudrosti je samo relativno.

Za nas je također važno da zapamtimo da ne možemo shvatiti što je to savršenstvo dok sami

to stanje ne dostignemo, jer realnosti višeg života mogu se spoznati samo neposrednim

iskustvom i nikakav verbalni opis, pa čak ni najveći napor mašte nam nije sposoban dočarati

njegovo stvarno stanje. Kad kažemo da ćemo pokušati razumjeti te stvari, dok smo još

zatočenici intelekta, onda se pod tim misli da mi možemo tu i tamo pokušati dosegnuti

isprekidana svjetla ili blijede odraze tog sakrivenog sjaja koji sasvim nadilazi ljudsku predodžbu

i koje se može ostvariti nekim proširenjem samo u srcu kad nam to naš unutarnji razvoj učini

mogućim.

Nakon ovog objašnjenja zauzmimo jedan panoramski pogled na taj golemi proces evolucije.

Koliko god ovaj predmet proučavanja bio fascinirajući, nemoguće je u ovako kratkom prostoru

kojim raspolažemo ići u njega podrobno. Sve što se može učiniti je da se navedu neke opće

generalizacije i da se označe temeljne točke na tom putu na kojem svi mi putujemo.

Prema učenjima okultizma sav život koji vidimo u manifestaciji oko nas došao je iz Jedne

Božanske Esence ili Principa i nakon razvitka svih svojih potencijala ponovno će se sliti u taj

Božanski Izvor. Sva svojstva i snage koje povezujemo sa božanskim savršenstvom prisutne

su kad život izroni iz svog Božanskog Porijekla u svom latentnom ili začetnom stanju, kao što

- 13 -

je i stablo skriveno u sjemenu. Ta svojstva i moći razvijaju se vrlo polagano, počevši djelovati

pomoću snažnih utjecaja evolucijskih sila koji dolaze izvana i utjecaja iznutra koji dolaze od

stalnog pritiska Božanske Volje, a kad život nakon postizanja savršenstva opet svjesno uroni

u Božanstvenost, sva svojstva i snage koje pripadaju tom posebnom stupnju savršenstva su

u punoj manifestaciji.

Sljedeće temeljno učenje okultizma je da je naš sunčev sustav, koji je ogromna pozornica

evolucije, u svojom sastavu sedmerostruk i prožima fizički svijet, koji možemo spoznati našim

osjetilima, i još šest drugih svjetova progresivno suptilnije materije. Ti svjetovi se u teozofskoj

literaturi zovu razine. Svijet koji je odmah do fizičkog i u koji ulazimo u snu i poslije smrti nazvan

je astralnom razinom, a u odnosu je s našim osjećajima, emocijama i željama. Slijedeći viši

svijet u kojem provodimo najveći dio našeg vremena između dviju inkarnacija nazvan je

mentalnom razinom, a u odnosu je s našim mislima. Zatim dolazi budička, atmička, anupadaka

i adi razina. One se odnose na naše duhovno i vječno biće i izvor su naše najviše duhovne

spoznaje i snage.

Čovjek, a ustvari i cjelokupan život u svojim različitim oblicima, povezan je sa svih sedam

razina našeg sunčevog sustava, ako se zadržimo za sada na čovjeku, možemo reći da on ima

po jedan nositelj svijesti na svakoj razini. Njegov život je ukorijenjen u životu Logosa na najvišoj

razini i ističe iz tog sveobuhvatnog Centra preko svih nositelja, koji ga povezuju sa različitim

razinama. Jedna zraka božanske svijesti prolazi kroz sve nositelje na različitim razinama i

energizira ih, predstavljajući Monadu ili Jivatmu i uzrokuje njihov postupni rast sve dok

božanski djelić ne bude potpuno razvijen, sveprisutan, svemoguć i sveznajući na svim

razinama.

Ove se istine mogu prikazati sljedećim dijagramom:

- 14 -

Naravno moramo zapamtiti da se tu radi samo o dvodimenzionalnom crtežu koji možemo

koristiti kao jedan simbol, pomoć u razumijevanju tih istina, a nikako da predstavlja

transcendentne realnosti viših razina. Kad god se služimo crtežima, simbolima ili analogijama

u opasnosti smo da iz njih izvučemo zaključke koji ne opravdavaju činjenično stanje.

Sedam razina sunčevog sustava predstavljeni su na crtežu sa sedam koncentričnih krugova,

dok centar predstavlja Sunčev Logos ili Ishvaru koji predsjedava nad manifestiranim sunčevim

sustavom za vrijeme manifestacije. Važno je da imamo na umu dok iščitavamo ovaj dijagram,

da razine koje su predstavljene koncentričnim krugovima su ustvari kugle koje prožimaju jedna

drugu, svaka suptilnija kugla nalazi se unutar i prožima sve ostale koje su gušće od nje.

Krugovi ne označavaju veličinu kugli već njihov prostorni odnos. Naša svijest, koristeći

trodimenzionalni prostor, ne može si predstaviti uvjete na višim razinama gdje mora raditi u

više od tri dimenzije, pa zato teško dolazimo do predodžbe o međusobnim odnosima različitih

razina. Naša svijest je sada najviše vezana na fizički svijet, najgušći i najperiferniji, koji je

podvrgnut najvećim ograničenjima i obmanama. Kako prodiremo u sve unutarnjije razine ta

ograničenja postaju sve manja, veo iluzije postaje sve tanji, dok napokon ne nestane u

potpunosti kada dosegnemo svijest Sunčevog Logosa koji prožima i održava sve razine.

U crtežu je individualna duša ili Jivatma u manifestaciji predstavljena polumjerom koncentričnih

krugova. Takav polumjer presijeca sve krugove čime ukazuje na činjenicu da zraka božanske

svijesti koja predstavlja Jivatmu koja prolazi kroz sve razine i energizira sve nositelje te ih

povezuje sa različitim razinama. Sve nositelje posebne Jivatme si možemo predstaviti kao da

su nanizani na tu zraku svijesti, koja ih objedinjuje usprkos velikih razlika u njihovom načinu

djelovanja. Nositelji se, počevši od fizičkog, tijekom evolucije razvijaju i postaju sposobni da

služe Jivatmi na uzastopnim razinama.

Evolucija života koja dolazi od Logosa i koja se nakon razvitka božanskog potencijala vraća k

Njemu u crtežu je predstavljena strelicama prikazanim u dijelovima zatvorenim između

krugova. Stupnjevi involucije kroz koje je život prošao prije nego što je ušao u stupanj minerala

je izvan dosega našeg mentalnog horizonta, pa dio koji je u vezi s tim stupnjevima nije

istraživan i ostavljen je praznim. Svakako zapamtite da je život prije nego je stigao do

mineralnog stupnja, koji većina ljudi smatra najnižim, prošao kroz tri različita ali dobro poznata

stupnja. Na tim stupnjevima, koji su ustvari stupnjevi involucije a ne evolucije, život uranja sve

dublje i dublje u materiju prije nego što počne da se opet uspinje i prolazi kroz proces evolucije.

Tako je mineralno carstvo najniža točka u krugu koji predstavlja ciklus involucije i evolucije.

Život se stoga definitivno pojavljuje na našem mentalnom horizontu na stupnju minerala. Linija

O u našem crtežu tako označava granicu između nepoznatog i poznatog. Život na mineralnom

stupnju, barem što se tiče manifestacije na fizičkoj razini, vrlo temeljito su proučavali moderni

znanstvenici i zakoni njegovog djelovanja su uključeni u znanstvenoj literaturi kao što su

kemija, fizika, geologija i astronomija. Gledavši s izvjesnim respektom na mineralni stupanj o

kojem je znanost napravila detaljnu studiju, Okultizam u određenom smislu zna mnogo. Kako

god, u ovo pitanje nije nužno ovdje zalaziti.

Sljedeći stupanj u evoluciji obuhvaća biljno carstvo gdje reagiranje na vanjske podražaje

postaju malo određenija nego u mineralnom carstvu, a sposobnost da se osjećaju podražaji je

razvijena u većem razmjeru. Osjećaji su još neodređeni, jer astralno tijelo biljnog carstva još

nije jedan organizirani nositelj, stoga ne možemo reći da biljke i drveće osjećaju radost ili

patnju. No njihova reagiranja na vanjske podražaje nalikuju nekoj vrsti patnje ili radosti.

- 15 -

Moramo znati da u biljnom carstvu možda ima onih sa većom sposobnošću osjećaja od

najnižih članova životinjskog carstva. Ova carstva prirode nisu među sobom oštro odvojena i

ima znatnih presijecanja, pa je ponekad teško odrediti kojem carstvu neki član na prijelazu

pripada. Život biljnog carstva kakav se manifestira na fizičkom planu kroz fizičke organizme

također je predmet mnogih istraživanja, a zakoni i činjenice koje pripadaju tom životu

obuhvaćeni su u znanosti koja se zove botanika.

Život u biljnom carstvu bez sumnje je razvijeniji od života u mineralnom carstvu jer su biljni

organizmi ukorijenjeni na jedno mjesto i ograničeni samo na podražaje iz svoje sredine. To

ograničenje otpada na sljedećem stupnju razvoja u životinjskom carstvu, a mogućnost kretanja

koju imaju životinje otvara vrata brojnim i raznolikijim iskustvima. A to, bez sumnje, ubrzava

opseg evolucije života i zbog toga nalazimo kod razvijenih životinja ne samo dobro razvijenu

sposobnost osjećanja senzacija već i početak mentalne aktivnosti.

Potrebno je ovdje istaknuti da su astralna tijela životinja i njeni živčani sustavi već dobro

organizirani, pa je zato sposobnost osjećanja zadovoljstva ili boli utoliko više razvijeno. Iz tog

razloga životinja teško osjeća svaki udarac na svom tijelu iako još nije sposobna izraziti svoje

osjećaje. Oni koji nanose bol životinjama ili su uzročnici te boli, bilo da je upotrebljavaju kao

svoju hranu ili na području sporta, trebali bi ovo primijetiti. Patnju koju nanosimo drugima vratit

će nam se prije ili kasnije, a sveobuhvatni zakon karme ne prestaje djelovati ni tamo gdje vlada

neznanje ni tamo gdje se pokušavaju naći vjerodostojna opravdanja za njihovo pogrešno

činjenje. Kad bi ljudi samo znali kakvu si strašnu patnju nagomilavaju svojom okrutnošću

prema životinjama ne bi jednostavno slijegali ramenima i nastavili sa svojim zlima na krajnje

neodgovoran način.

Važan doprinos koji je dala okultna znanost problemu evolucije u mineralnom, biljnom i

životinjskom carstvu je u tome što je razjasnila mehanizam takve evolucije. Vidovitim se

istraživanjem na višim razinama otkrilo da se mehanizam evolucije na nižim stupnjevima

razlikuje od evolucije ljudskog bića i to u jednom vrlo bitnom smislu. Niti jedan fizički organizam

nižih carstava nema posebnu „dušu“ kao što to ima svako ljudsko biće. Pa je tako ustanovljeno

da je grupa fizičkih organizama iste vrste vezana za jednu „grupnu dušu“ koja tako postaje i

riznica za sva iskustva kroz koja su prošli ti organizmi i informirajući i energizirajući život tih

oblika. Ta zanimljiva činjenica kolektivne evolucije baca svjetlo na mnoge probleme koji su

povezani sa životom životinja i biljaka, a usput pokazuje na kako genijalne načine se priroda

prilagodila u postizanju svojih ciljeva. Budući da se to pitanje ne odnosi na predmet koji je pred

nama ne moramo ulaziti u njega detaljno i možemo sada prijeći na ljudski stupanj koji se nas,

kao ljudskih bića, više tiče.

Mada je prema svim vanjskim izgledima ljudski stupanj samo nastavak prethodnih stupnjeva,

u određenom smislu on to zaista i je, potrebno je ipak znati da ulaskom života na taj stupanj

dolazi do značajnih promjena, promjena koje oštro dijele život na ljudskom stupnju od onog u

životinjskom carstvu. Ta se promjena, ukratko rečeno, sastoji u oblikovanju kauzalnog tijela,

najperifernijeg nositelja individualne duhovne duše, u koju silazi život Logosa direktno odozgo

i kroz koji od sada počinje djelovati na dinamičniji način. Uvođenje u čovjeka tog novog

božanskog elementa iz Prvog Logosa, a koji nije prisutan u biljkama i životinjama, budi u

čovjeku tu posebnu sposobnost koja je u psihologiji poznata kao samosvijest i čini mogućim

brz i neograničeni razvoj božanskog života koji zauzima u ljudskim i nadljudskim stupnjevima.

Život postaje jedna individualna jedinica božanske svijesti, a ta svijest se može širiti bez ikakvih

ograničenja.

- 16 -

Rane faze ljudske etape prolaze u divljini, poluciviliziranim i civiliziranim uvjetima. Čovjek u

svakakvim okolnostima stječe iskustva svih vrsta, a njegova se astralna i mentalna tijela polako

razvijaju kako se reinkarnira pod različitim uvjetima koje je sam stvorio svojim mislima, željama

i djelima. Njegovi osjećaji i emocije razvijaju njegovo astralno tijelo, razmišljajući o konkretnim

slikama razvija niži um, dok mislima koje su posvećene višim stvarima razvija viši um koji

djeluje kroz kauzalno tijelo. Velika većina civiliziranih ljudi svijeta postigla je u svojoj evoluciji

stupanj na kojem je astralno tijelo prilično dobro razvijeno, a i niži um također do izvjesnog

stupnja, ali samo kada su u pitanju znanstvenici, filozofi i drugi veliki mislioci možemo govoriti

da je i kauzalno tijelo razvijeno u pravom smislu riječi.

Kad je jedna individua prošla život za životom kroz svakakva iskustva, počinje postepeno

posvećivati više svojih misli višim stvarima i živjeti plemenitijim i nesebičnijim životom, sljedeći

viši nositelj, također se polako počinje razvijati na budičkoj razini i prosvjetljenje koje dolazi sa

te razine u um iskazuje se kao sposobnost rasuđivanja ili Viveka, kako se to zove na sanskrtu.

Čovjek počinje cijeniti duhovne istine i intuitivno prepoznaje njihovo postojanje iako za njih

nema dokaza. Ovaj Buddhi ili intuicija kako je nazvana u zapadnoj psihologiji je sposobnost

kojom se prepoznaju sve duhovne istine, a bez njenog razvoja čovjek ne može postići bilo

kakav napredak u sferi duhovnosti. Sam intelekt je nekoristan u području koje je izvan dosega

njegove aktivnosti.

Kad je budički nositelj dovoljno razvijen i konačno počinje da djeluje na um, tada se rodi ona

božanska pobuda koja nagovješćuje buđenje duhovne naravi. Čovjek počinje sa životnim

pitanjima i postavlja pitanja o krajnjim problemima postojanja kojih duhovno uspavani čovjek

nije ni svjestan. On počinje tražiti izlaz iz ovog svijeta iluzija i patnji, teži da vodi viši život duha

i osjeća neku unutarnju povezanost s bližnjima koju običan čovjek teško da može razumjeti.

Ako se na tu pobudu pazi i pravilno vodi, čovjek prije ili kasnije stavi svoje noge na stazu koja

vodi ka savršenstvu, konačno postigne cilj i izlazi iz ljudskog carstva. Ako se na tu pobudu ne

pazi i ako se uguši nižim umom ili osujeti svjetovnim željama, onda čovjek mora lutati kroz

mnoge živote gonjen čas privlačnostima nižeg života koje ga vuku na dolje, čas težnjama za

višim životom koje ga vuku na gore. ali prije ili kasnije, kao posljedica ponovljenih lekcija

naučenih iz patnje, frustracija i razočarenja svjetovnog života, božanski zov postaje toliko

snažan da mu se više ne može odoljeti i čovjek okreće leđa nižem životu i usmjerava svoje

lice u pravcu božanskog života, počinje se penjati, korak po korak, prema planinskom vrhu.

Mi smo do sada brzinski u mislima prošli dugi put evolucije na kojem smo putovali otkad smo

izašli iz božanskog i dosegli stupanj na kojem se rodila božanska pobuda u nama da počnemo

misliti na naš pravi dom i načinima povratka u njega. Pogledajmo sada letimice mentalno put

koji još treba prevaliti i stupnjeve koji ostaju pokriveni.

Što trebamo poduzeti kad počinjemo osjećati čežnju za višim životom? Prva stvar će biti,

naravno, da duboko razmišljamo o osnovnim životnim problemima i da nam bude jasno da je

za nas jedini izlaz iz svih tih problema da stupimo na stazu koja vodi ka savršenstvu i

Prosvjetljenju. Potrebno je proći kroz ovaj preliminarni proces dubokog promišljanja i traganja

srca vrlo temeljito i uzeti si vremena za donošenje odluka u vezi s tim bitnim pitanjima, jer u

mnogim slučajevima te povremene pobude koje dolaze iznutra su prolazne naravi i rezultat

reakcija koje proizlaze iz razočaranja i frustracija života. One postepeno nestaju kako

privlačnosti vanjskog svijeta opet bace svoja glamurozna vela na naš um i mi potonemo

ponovno natrag u uobičajeno stanje zaborava naše više sudbine. Božanska pobuda koja će

- 17 -

nas nositi kroz mnoge živote do našeg cilja mora biti stalna i jaka, mora doći kao posljedica

zrelosti duše, koja se doseže kad smo prošli kroz sve vrste iskustava i naučili lekcije koje su

se trebale naučiti.

Pretpostavimo da je pobuda koju osjećamo pravog tipa, naš slijedeći korak je da pažljivo

proučimo sredstva koja se mogu primijeniti za ostvarenje našeg cilja. U svijetu ima mnogo

puteva i mnogo učitelja, a mi moramo pronaći naš put i našeg učitelja koji će nas moći sigurno

voditi do kraja. Neki putevi koji se pojavljuju pred nama su poput slijepih aleja a neki učitelji

koji žele da nas uče poput slijepaca, koji vode slijepe, a pravi će nas izbor puta i učitelja

poštedjeti mnogo vremena i muka. U slučaju onih koji su ozbiljno razmišljali o problemima

života i shvatili plan evolucije neće biti teško donijeti odluku. Za njih je jedini pravi put onaj

kojim su išli svi veliki Učitelji i Rišiji prošlosti i koji vodi ka savršenstvu ljudskog života, bilo da

se to savršenstvo naziva Nirvana, Prosvjetljenje, Jivanmukti ili nekim drugim imenom. Jedini

Učitelj kojeg mogu imati je njihovo Više Ja koje ima sjedište u njihovom srcu, koje ih je dovelo

do sadašnjeg stupnja i koje je sposobno da ih vodi nepogrešivo do kraja, cilju Prosvjetljenja.

Ovo je bio samo letimičan pregled stupnjeva evolucije kroz koje moramo ići, no nemoguće je

ovdje dati i pojedinosti o kvalifikacijama koje se traže od onih koji teže da stupe na Stazu koja

neminovno vodi do Prosvjetljenja i Oslobođenja iz obmana i bijede ljudskog života. Postoji

nekoliko knjiga u okultnoj literaturi koje pišu podrobno i daju korisne podatke o tim stvarima,

iako se važni savjeti na ova pitanja mogu pronaći raspršeni diljem ove vrste literature. Mnoga

važna pitanja koja su u svezi problema našeg duhovnog razvoja biti će obrađena u narednim

poglavljima na odgovarajućim mjestima. Je li moguće imati bilo kakvu ideju u pogledu

proširenog stanja Jivanmukte ili Oslobođenja, savršenstva života koje je postigao onaj koji je

prešao granicu koja dijeli ljudski stupanj od onog koji se nalazi onkraj te granice? Ne, osim

ponešto maglovito. ali ogromni napredak koji je učinio jedan Adept, koji je postigao taj stupanj,

mogao bi se donekle prosuditi činjenicom da je u Njegovom slučaju svih pet nižih nositelja

svijesti, fizički, astralni, mentalni, budički i atmički, potpuno razvijeni i oživljeni, i da On može

raditi u svakom od tih nositelja kao što običan čovjek radi u svom fizičkom tijelu pri punoj

svijesti. Adept mora samo usredotočiti svoju svijest na bilo koji nositelj od atmičkog prema

dolje do fizičkog, kako bi došao u dodir sa odgovarajućom razinom i znao bilo što od onoga

što želi saznati na toj razini, iako je riječ „saznati“ vrlo nespretna da izrazi djelovanje svijesti na

najvišim duhovnim razinama. Ne samo to, već je i Njegova svijest uobičajeno usredotočena

na atmičku razinu, pa ako On mora raditi na bilo kojoj nižoj razini On samo djelomično i

privremeno usredotočuje svoju svijest na dotičnu razinu i tako ostaju svih pet nižih razina

sunčevog sustava, koje se tiču čovječanstva, stalno u njegovoj svijesti, i oni čine polje

Njegovog rada u ispunjenju božanskog plana.

Treba zapamtiti da je razvoj i organizacija niža tri nositelja: fizičkog, astralnog i mentalnog,

trajao milijune godina. To je zato, jer tek kad se čovjek približava završetku ljudske evolucije i

približava pragu božanske, njegova se evolucija u duhovnim područjima ubrzava ogromnom

brzinom tako da za njega postaje moguće da u toku nekoliko života savlada ogromne

udaljenosti koje dijele Adepta od običnog čovjeka.

Koje daljnje faze evolucije i razvoja leže onkraj u nadljudskim područjima mi ne znamo, osim

imenom. Ljudski intelekt je zbunjen kad pokušava prodrijeti u ove dublje tajne i sve što možemo

učiniti jest zapitati se u strahopoštovanju i poštivanju onoga što takvi uzvišeni uvjeti postojanja

mogu biti. Dosta nam je da znamo da oni postoje i da postoje Oni koji iz tih nezamislivih visina

obasipaju blagoslove na nas koji još uvijek živimo u dolinama obmane, patnje i smrti.

- 18 -

II POGLAVLJE

UKUPNI SASTAV ČOVJEKA

Nakon što smo pokazali što je istinski okultizam, mogli bismo ukratko dotaknuti činjenice koje

su otkrili okultisti u odnosu na unutarnji sastav čovjeka. Te činjenice su posljedice istraživanja

do kojih su došli mnogi istraživači koji su bili sposobni da razviju svoje suptilne sposobnosti i

da ispitaju fenomene unutarnjih razina na savršeno znanstveni način. Velikom broju Adepata

su stvari suptilnih razina isto tako pristupačne i stvar su izravnog iskustva kao što su pojave

fizičkog svijeta običnom čovjeku koji živi u svom fizičkom tijelu.

U prethodnom poglavlju je već bilo rečeno da čovjek ima vrlo složen sastav i da djeluje u

raznim nositeljima svijesti. Njegova svijest je ukorijenjena i dio je Logosove svijesti našeg

sunčevog sustava na najvišoj razini, i silazi korak po korak sve dolje do fizičke razine koji leži,

tako reći, na periferiji božanske svijesti. Na svakoj razini našeg sunčevog sustava ta

individualizirana jedinica svijesti prisvaja materiju koja pripada toj razini i postepeno priprema

nositelj kroz koji može funkcionirati na toj razini sve uspješnije. Razmotrimo sada jednu takvu

jedinicu svijesti i općenito ćemo uočiti nekoliko činjenica u svezi prisvojenih nositelja i njihov

međusobni odnos.

Prvo što treba primijetiti u vezi tih nositelja, je da nositelji postaju sve manje materijalni kad se

ide od periferije prema centru, a svijest postaje sve dominantnija. Prema okultnoj doktrini naš

sunčev sustav je u svojoj potpunosti izveden i utemeljen na svijesti sunčevog Logosa, a

manifestacija na slijedećim nižim razinama znači sve veću materijalizaciju Njegovog Života i

ograničenje Njegove svijesti u progresivno sve gušća vela. U tom silaženju, razinu za razinom,

svijest gubi svoje snage i svojstva, sve dok na najudaljenijoj fizičkoj razini ta ograničenja ne

dosegnu krajnju granicu. Stoga je očito da kad se svijest odmakne prema unutra, kao na

primjer u joga vježbama, a proces silaska se preokrene, ova ograničenja moraju padati jedno

za drugim i svijest bi trebala biti sposobna funkcionirati u dosad sve većoj slobodi, približavajući

se progresivno neograničenoj i bezuvjetnoj raskoši božanske svijesti. To napuštanje

ograničenja i zamagljenja iskusio je svaki jogi kad je prenio svoj centar svijesti s jedne razine

na drugu i dosegnuo Izvor svih svijesti. Potrebno je da shvatimo ovu važnu činjenicu, jer dok

živimo na fizičkoj razini, zaokupljeni njegovim prolaznim i razmjerno dosadnim pojavama, oni

nam se prikazuju vrlo živim i puni vitalnosti, dok nam realnosti viših razina izgledaju nebulozne

i nerealne i stoga neprivlačne. Mi se bojimo da izgubimo vezu sa fizičkom razinom, strahujemo

da budemo lišeni njegovih prolaznih radosti i ne shvaćamo da je upravo fizički svijet jedan od

najdosadnijih i da je život na toj razini iskrivljen i sumoran i vrlo blijedi odraz nezamislivih divota

koje su povezane sa višim područjima Duha.

Drugu stvar koju moramo uočiti u svezi sa tim nositeljima je da unatoč raznovrsnosti nositelja

i velikim razlikama u naravi njihovih pojava, svijest koja funkcionira kroz njih je jedna te ista

zraka božanske svijesti. U proučavanju čovjeka i njegovog složenog sastava možemo ga

prikladno podijeliti na različite sastavne dijelove, ali to ne bi trebalo stvoriti dojam da u njemu

djeluju različiti entiteti jedan unutar drugoga. Svijest koja djeluje kroz cijeli komplet nositelja je

nedjeljiva, a samo se njezini različiti aspekti izražavaju u većoj ili manjoj mjeri već prema tome

koliko su nositelji kroz koje djeluje razvijeni u datom trenutku. A ta manifestacija svijesti na

jednoj posebnoj razini ovisi o unutarnjoj prirodi razine i izvedenom obojenju koje dolazi iz

drugih razina kroz koje je svijest prošla. Tako na primjer, kad Jivatma djeluje kroz fizički nositelj

svijesti uvjetovana je prirodom fizičke razine, ali su i svi ostali nositelji Jivatme također prisutni

- 19 -

u pozadini i utječu na život ove razine. U trenutku smrti, kad se napusti fizičko tijelo, astralno

tijelo postaje žarište svijesti i uvjet za njegovo funkcioniranje, ali su i svi ostali nositelji još

prisutni u pozadini i određuju pojavljivanje. U Samādhi stanju kad se ovaj centar svijesti

svojevoljno pomiče iz jedne razine na drugu, jedan nositelj postaje privremeno žarište svijesti

dok drugi ostaju u prednjem planu ili u pozadini kao što to prikazuje sljedeći crtež.

Gore spomenuta činjenica ukazuju na to da treba problem samo-kulture rješavati na

sveobuhvatan način, uzimajući u obzir cijelu čovjekovu konstituciju. Svi naši nositelji su

međusobno povezani i ovisni jedan o drugom i mi ne možemo mijenjati jedan nositelj a da ne

mijenjamo ujedno, u nekoj mjeri, i sve ostale. Ako netko želi emocionalno zdravlje on ne može

izolirati svoj emocionalni život i brinuti samo o tome. On jednako tako mora paziti i na svoj

mentalan i fizički život, a ako želi da bude zaista zdrav onda mora paziti i na svoju duhovnu

prirodu.

Sljedeća stvar koju moramo napomenuti o tim nositeljima je da, iako su različiti nositelji jedne

Jivatme na različitim razinama, i različite manifestacije svijesti koja ih koristi od razine do

razine, čini se da funkcioniraju u skupinama od tri. Svijest koja djeluje u svakoj grupi kao cjelini

je jedna jedinica, mada je ta jedinica podređena i sadržana unutar veće jedinice slijedeće više

manifestacije. Ta činjenica je prikazana u sljedećem crtežu:

- 20 -

Najmanji krug predstavlja ograničeni rad svijesti na najniže tri razine, kroz fizička, astralna i

niže mentalna tijela, a može se uzeti kao sfera osobnosti. Sljedeći veći krug predstavlja sferu

individualnosti, koja djeluje kroz atmička, budička i kauzalna tijela i uključuje u sebi i osobnost.

Individualnost je opet sadržana u daleko široj svijesti Monade, koja je ukorijenjena na Adi

razini, djeluje na Anupadaka razini, a proširuje svoj utjecaj na Atmičku razinu na način koji mi

to ne možemo shvatiti na nižim razinama. A Monada je ponovo na neki neshvatljivi način

sadržana u sveobuhvatnoj svijesti Logosa. Tako mi vidimo da su osobnost, individualnost i

monada djelomične i različito ograničene pojave svijesti Logosa. Svaka viša pojava je punija

od niže i sadržava nižu u svojem širem opsegu. U hinduskoj terminologiji osobnost,

Individualnost, Monada i Logos nazivaju se Jiva, Jivatma, Atma i Paramatma.

Pokušajmo sada shvatiti što te tri komponente naše ukupne konstitucije jedna po jedna

predstavljaju. Osobnost je ta obično ograničena ljudska svijest koja djeluje kroz fizičko,

astralno i niže mentalno tijelo. Budući da su svi ti nositelji samo privremeni i oblikuju se nanovo

sa svakom novom inkarnacijom to se osobnost smatra samo privremenom pojavom koja se

rastvori i nestane čim se ta tri nositelja unište, što se događa progresivnim povlačenjem svijesti

iz jednog u drugi poslije smrti. Iako svijest koja djeluje kroz osobnost nije ništa drugo do jedna

zraka sunca božanske svijesti, ona ipak gubi, zbog ograničenja i obmana nižih razina, svijest

o svojem božanskom porijeklu i pojavljuje se kao jedan privremeni entitet koji smatra sebe

nezavisnim i odvojenim od drugih bića. Taj entitet se kreće na svjetskoj pozornici izvjestan broj

godina, a onda se povuče na suptilnije razine poslije smrti fizičkog tijela, i nakon što je proveo

duži ili kraći period na tim razinama napokon se rastvori i nestaje zauvijek. A ljudi koji se

identificiraju sa tim iluzornim entitetom ostaju zaokupljeni svojim sitnim interesima, nesvjesni

svoje veće sudbine i daleko sjajnih života koji je sakriven iza maske osobnosti. Mali broj ljudi

- 21 -

koji vide kroz obmanu staju na stazu koja ih u konačnici vodi do ostvarenja njihove božanske

prirode i omogućuje im da koriste osobnost kao instrument svog Višeg Ja. Velika većina se

rodi, živi i umire u toj obmani, prolazeći iz života u život, nesvjesni svoje prave prirode poput

cvijeća na livadi ili ptica i divljači u šumi.

Sljedeća viša komponenta naše unutarnje konstitucije je Individualnost, Više Ja, koje se

različito naziva kao Ego ili Jivatma i djeluje kroz kauzalno, budičko i atmičko tijelo.

Individualnost predstavlja duhovni element u čovjeku i Besmrtno Ja koje traje iz života u život.

Taj besmrtni ego postepeno razvija sve božanske atribute i moći unutar sebe za vrijeme dugog

eonskog perioda njegove evolucije. Upravo kao što postoji neka vrsta jedinstva i povezanosti

u radu fizičkog, astralnog i nižeg mentalnog tijela koji daju svijesti, koja djeluje kroz njih, osjet

osobnosti, tako su isto viša tri tijela koja rade na atmičkom, budičkom i višem mentalnom planu,

tijesno združena zajedno i daju neku vrstu jedinstva svijesti koja djeluje kroz njih, a ta se

sjedinjena svijest zove individualnost. Ta je individualnost, iako radi pod ograničenjima

odnosnih razina, ipak daleko iznad grubih obmana koje zamračuju viziju osobnosti i čine je da

misli o sebi kao o jednom odvojenom entitetu koji se mora boriti za svoju nezavisnu

egzistenciju protiv svih drugih manifestacija božanskog života. Čovjek je, kao Više Ja, svjestan

svoje božanske besmrtne prirode, on je svjestan jedinstva života i svog jedinstva sa tim

životom, a zna i za božansku svrhu u evoluciji. On ima sjećanje na sve odvojene živote kroz

koje je prošao u uzastopnim osobnostima, može se poistovjetiti u svijesti sa svim živim bićima

kroz budički nositelj, i može da se dotakne božanske svijesti kroz atmički nositelj. Postupnim

nastavljanjem evolucije pojavljuje se u Individualnosti znanje, mudrost i moć, atributi

Božanskog života, i to u sve većoj mjeri, jer "njegova budućnost je budućnost nečega čiji rast

i veličanstvenost nemaju granica".

Ali čak ni ovaj Viši Besmrtni Ja, koji je duhovni element u čovjeku, ne predstavlja najviši aspekt

njegove prirode. U njemu prebiva vječna Monada, Purusha Samkhya filozofije, Atma Vedante,

tajanstveno Biće o kojem ne možemo stvoriti nikakvu ideju, premda je Ona temeljna jezgra

našeg kompleksnog bića. Ego je besmrtan i iako ima neizmjerno dug život u usporedbi s

osobnošću, iako je nastao u određenom trenutku, stvaranjem kauzalnog tijela, on također

prestaje postojati. ali Monada je onkraj vremena i živi u vječnosti. Ona je u suštini jedno sa

Sunčevim Logosom, zraka Božanskog Sunca, ukorijenjena na Adi razini, sa središtem svijesti

na Anupadaka razini i zasjenjenjem i utjecajem na Individualnost na atmičkoj razini. Ono što

se pojavljuje kao evolucija i razvijanje Individualnosti na nižim razinama je na neki misteriozni

način vječno prisutno u Monadi. Zato se ne razvijamo slučajno, nego postajemo nešto što smo

već u našoj vječnoj prirodi. Ta je ideja paradoksalno izražena u dobro poznatoj okultnoj

maksimi: "Postanite ono što jeste". Svaka Individualnost je jedinstvena jer je posljedica

izražavanja arhetipa, koji je na neki način neshvatljiv ljudskom intelektu, postoji unutar Monade

i postupno se izražava u vremenu i prostoru u evolucijskom procesu. Sve to, naravno, izgleda

apsurdno pukom intelektu koji je znatno manji izraz Stvarnosti i stoga se ne može očekivati da

će bez svjetla intuicije razumjeti više aspekte Istine. ali u viziji viših razina, ono što se čini

besmisleno intelektu postaje jasno kao svjetlo dana, a paradoksi nižeg života pretvaraju se u

nedjeljive i žive stvarnosti višeg života.

Tako mi vidimo da iako je svaka pojedina jedinica svijesti, koja se zove Monada ili Purusha, u

konačnoj analizi samo središte kroz koje svijest i život Logosa pronalaze izraz na različitim

razinama. U razmatranju takvog ukupnog ustroja još se uvijek moramo baviti sa tri jasno

označene i različite komponente. Svaka niža komponenta je djelomična i ograničenija

- 22 -

ekspresija slijedeće više komponente, a njena je svrha u evolucijskoj shemi da podnese

razvijanje te više komponente.

Funkcija osobnosti u ostvarenju razvoja Individualnosti najbolje se može razumjeti iz rasta

stabla. Stablo svake godine u proljeće izbacuje novo lišće, kroz lišće upija ugljični dioksid, koji

se nakon mnogih promjena asimilira u tijelo stabla i podvrgava ga rastu. Stablo odbacuje svoje

lišće u jesen, ali prije nego što se to dogodi, obogaćeni biljni sok se povuče u tijelo da bi se

ponovno vratio kroz novo lišće sljedećeg proljeća. Iz godine u godinu ovaj se proces ponavlja

i stablo posljedično postaje sve veće i jače. Na sličan način Individualnost uzima novu skupinu

tijela na najnižim ravnima i izlaže dio sebe u novo oblikovanu osobnost. Ova osobnost živi svoj

dodijeljeni raspon života na zemlji, prikuplja brojna iskustva, ali prije nego što se raspusti i

nestane nakon uživanja u Nebeskom životu, predaje svoje iskustvo Individualnosti, i na taj

način obogaćuje njegov život i podupire njegov rast. Dakle, svaka uzastopna inkarnacija služi

da dovede do većeg savršenstva sposobnosti i moći koje su latentne u Jivatmi i pružaju

učinkovitiji instrument za iskazivanje božanskog života.

Na sličan način, ali koji mi jedva možemo shvatiti, individualnost je djelomični izraz Monade i

podvrgnuta Njegovu otkrivanju, iako riječ 'otkrivanje' teško pruža nekakav pojam o tom procesu

na najvišim razinama, kojeg je evolucija odraz na nižim ravninama. Nemamo riječi o ovom

procesu koji se mora odvijati na razinama Monade i koji odgovara postupnom otkrivanju svih

božanskih osobina i moći u Jivatmi na razinama Atme, Buddhi i Višeg Manasa. Ipak, na Njenoj

razini mora se događati nešto takvo i daleko ogromnije prirode, jer sve što se događa na nižim

razinama odraz je nečega daleko većeg i ljepšeg na višim razinama. „Kako gore, tako i dolje.“

Ne samo da niže odražava više, već i sve što se događa na nižim razinama ima svoj odraz i

utjecaj na višim razinama. Unutarnji i vanjski, viši i niži izgleda kao da djeluju i reagiraju jedno

na drugo, a između sebe iznose proces koji vidimo kao evoluciju ili otkrivanje.

Razumijevanje odnosa koji postoji između osobnosti i Individualnosti također će baciti nešto

svjetla na neke od temeljnih problema duhovnog života. Iz gore spomenutog će se vidjeti da

sve dok je svijest ograničena unutar sfere osobnosti, i dok se poistovjećujemo s tom iluzornom

cjelinom koja se pojavljuje u svakoj inkarnaciji, mi smo za sve praktične svrhe taj entitet i

moramo dijeliti njegovu sudbinu. Ako živimo samo u našim mislima i emocijama i ostajemo u

potpunosti privučeni privremenim interesima nižeg ja, onda s raspadom ovog ja, što je

neizbježno, također umiremo. ali pretpostavimo da se naše središte svijesti mijenja od

osobnosti do Individualnosti i shvaćamo, ne samo mislimo ili osjećamo, da smo ta duhovna

cjelina koja je svjesna svoje božanske prirode, i da osobnost postaje samo privjesak nas

samih, baš kao što je to i naš kaput, a ono što se događa s osobnošću zapravo da ne utječe

na nas. Ako naš kaput postane istrošen i rastrgan, ne osjećamo se nesretnim jer znamo da ga

možemo odbaciti i dobiti drugi, ali ako naše fizičko tijelo stari, osjećamo se nesretnim kao da

je sve gotovo s nama. Zašto? Zato što se poistovjećujemo sa fizičkim tijelom, iako intelektualno

možemo znati da je to samo jedan instrument.

Dakle, pravi problem duhovnog života je nekako pomaknuti ovaj fokus svijesti koji se sada

nalazi u osobnosti u Individualnost i živjeti iz tog centra, koristeći osobnost kao puki instrument

na nižim razinama. Kada to uspijemo, još uvijek radimo kroz naše fizičko tijelo, naše umove i

emocije, ali smo svjesni ovog dualizma između našeg Pravog Ja i tijela koje koristimo na nižim

razinama. Mi smo stalno svjesni naše više prirode i kada koristimo niža tijela, svjesni smo da

silazimo u njih, kako bismo ih mogli koristiti na odgovarajućim razinama. Ta uspostava svijesti

- 23 -

u višim duhovnim područjima daje nam slobodu, besmrtnost i blaženstvo, jer nas čini

neovisnim od osobnosti koja je podložna svim vrstama ograničenja, promjena, iluzije i smrti.

Besmrtnost i mir ne mogu se nikada naći u sferi osobnosti i uzaludno ih je tamo tražiti. Možemo

produžiti naše fizičko postojanje na duže vrijeme, živjeti na Nebu tisućama godina, ali doći će

vrijeme kada će uzroci koje smo stvorili u proteklom utjelovljenju biti iscrpljeni i ta će osobnost

otopiti i više nikad ne doći u postojanje.

Tako mudar čovjek shvaća činjenicu i zna da plovi brodom koji mora potonuti jednog dana pa

žuri da uhvati najraniju prigodu da pronađe čvrstu zemlju odakle može mirno gledati ljuljanje

valova oceana postojanja. Ova čvrsta zemlja je ta duhovna svijest koja stalno boravi u nama i

naš je pravi dom. U kasnijim stadijima evolucije fokus svijesti se pomiče dalje i stabilizira se

na razini Monade, a odatle se kontrolira i vodi život individualnosti. Uvijek prema unutra prema

Centru koji predstavlja svijest Logosa, fokus se kreće u dugim eonima našeg evolucijskog

napretka, iako nikada ne može dosegnuti Centar. "Ući ćete u svjetlost, ali nikada nećete

dodirnuti Plamen."

Potrebno je također podsjetiti čitatelja da Duhovna evolucija znači pomicanje središta svijesti

prema božanskom Središtu našeg bića i sve više i više ostvarenja naše božanstvenosti. To ne

znači usavršavanje osobnosti koja po svojoj naravi mora ostati u velikoj mjeri nesavršena i

ograničena. Duhovno razvijanje Individualnosti zasigurno se odražava u osobnosti, ali samo u

ograničenoj mjeri, ograničenjima koja su svojstvena nižim razinama koje sprečavaju puni izraz.

Potrebno je istaknuti ovu činjenicu zbog zbunjenosti koja se ponekad pojavljuje u umovima

nekih ljudi s obzirom na to pitanje.

- 24 -

III POGLAVLJE

SAMO-KULTURA – ZNANOST

Jedna od upečatljivih obilježja današnjice je nedostatak bilo kakvog stvarnog razumijevanja čovjekove

prirode. Čovjek pokušava saznati o svemu u svemiru. Može sa sigurnošću reći od čega su napravljene

zvijezde koje su milijunima kilometara daleko. Temeljito poznaje sastav atoma i molekula, ali o sebi ne

zna gotovo ništa. Ono što je još zanimljivije, zadovoljan je da živi svoj život bez zabrinutosti o tome

odakle dolazi, koja je njegova prava priroda, zašto je ovdje u ovom svijetu, i kamo ide nakon smrti.

Zapravo zadivljujuće je kako velika većina ljudi može proživjeti svoj život bez postavljanja tih prirodnih

pitanja ili čak i spoznaje da postoje.

Jedan od izravnih posljedica toga odsustva bilo kakvog određenog znanja o prirodi čovjeka i njegovom

unutarnjem ustroju je neodređenost naših ideja s obzirom na ljudski karakter. Riječ „karakter“

općenito se koristi na vrlo nejasan način za mentalne i moralne kvalitete, kao i idiosinkrazije

(nesnošljivosti, op.prev.) koje karakteriziraju pojedinca. Pravi je čovjek sa svojim brojnim nositeljima

svijesti koji stoji iza fizičkog nositelja nepoznat i nepriznat i sve što njegova složena priroda može izraziti

kroz relativno gust i neelastičan medij fizičkog nositelja uzima se za njegovu pravu prirodu. Uzimajući

u obzir ljudska bića u masi, nalazimo da se pod određenim okolnostima ponašaju na tipičan način. Sve

takve tipične načine ponašanja nazivamo ljudskim osobinama i svakom modu dajemo posebno ime. Ali

vrlo malo znamo o tome zašto se ljudska bića ponašaju na te posebne načine i kako su ti različiti

elementi ljudskog karaktera međusobno povezani. Neke od tih ljudskih osobina su samo fizičke navike,

druge su povezane s našom emocionalnom ili mentalnom prirodom, dok su neke očito duhovne

prirode. Neka riječ "karakter" sumira sve njih bez razlike.

S takvom zbrkom ideja na tu temu teško se može razviti Znanost o izgradnji karaktera. Primjenom

određenih empirijskih metoda moguće je provesti određene promjene u našim karakterima, ali takvi

napori moraju biti slučajni i ograničenog opsega. Za pravu Znanost o izgradnji karaktera trebali bismo,

prije svega, imati jasnu predodžbu o prirodi čovjeka, njegovom ukupnom ustroju i snagama i u njemu

latentnim sposobnostima. Onda bismo trebali znati zakone koji upravljaju radom svijesti kroz različite

nositelje, koje čovjek koristi na različitim razinama Sunčevog sustava. Ali samo poznavanje tih zakona

nije dovoljno. Morali bi razviti razrađenu tehniku, koja bi nam omogućila primjenu tih zakona na

različite probleme povezane s evolucijom nositelja i razvojem svijesti. I na kraju, trebali bi imati jasnu

ideju u odnosu na ono na što ciljamo, na cilj koji želimo doseći i na različite faze na putu koji vodi tom

cilju. Samo se u okultizmu mogu pronaći svi ti elementi potrebni za razvoj zadovoljavajuće Znanosti

izgradnje karaktera.

Pokušajmo sada razumjeti što je karakter prema okultizmu. Cijeli je pojavni univerzum, prema okultnoj

filozofiji, izraz Božanskog Života koji izgrađuje oblik za oblikom i pokušava izraziti sebe kroz te oblike sa

sve većom savršenošću. Ovaj izražaj je dosegao vrhunac u onim individualiziranim jedinicama svijesti

koje predstavljaju ljudska bića i čiji nositelji nude polje za višestruki izražaj božanskih osobina. Ako

uzmemo jednu takvu jedinicu na razmatranje, nalazimo stalni međuodnos između svijesti i nositelja

kroz koje ona djeluje, takav uzajamni međuodnos pretpostavlja različite obrasce, od kojih su neki

zajednički svim ljudskim bićima, dok su drugi svojstveni svakoj individui. Ovi obrasci izražavanja koji su

zajednički ljudskim bićima su uobičajene ljudske osobine s kojima smo upoznati, a sve one specifične

osobine, koje određeni pojedinac može imati, čine njegov karakter.

- 25 -

S obzirom na veliku raznolikost oblika koje ovi modusi izražavanja poprimaju u stvarnom životu,

prirodno je ispitati, postoji li neki ishodišni odnos između tih različitih ljudskih osobina, i ako je tako,

koja je priroda takvog odnosa. Unatoč očiglednih poteškoća u razvrstavanju različitih ljudskih

karakteristika, problem nije tako težak kao što se čini, pod uvjetom da slijedimo ispravni trag ovog

razvrstavanja. Taj se trag nalazi u trostrukoj prirodi Božanskog Života, doktrini koja se nalazi u jednom

ili drugom obliku u gotovo svim velikim svjetskim religijama. Ova trostruka priroda u odnosu na svijest

daje tri temeljna aspekta koja se nazivaju Sat, Chit i Ananda, a u odnosu na materiju, tri temeljne

kvalitete koje se nazivaju Tamas, Rajas i Sattva. Svijest i materija su posljedica primarne diferencijacije

Nemanifestiranog Apsoluta.

Trojstva, koja se mogu opaziti svuda u prirodi, posljedica su odražavanja ovih temeljnih trojstava

svijesti i materije na nižim razinama, a velika raznolikost pojava posljedica je različitih uvjeta, koje

osiguravaju uzastopne razine i bezbrojne permutacije i kombinacije koje proizlaze u takvim pojavama.

U fascinantnost ovog načina razmišljanja ovdje nije moguće detaljnije ulaziti. Ono što je ovdje nužno

za shvatiti je da su sve one dobro poznate pozitivne osobine i svojstva, koje čine karaktere različitih

pojedinaca, samo oblici izražavanja tih temeljnih aspekata božanske prirode na nižim razinama

pojavnosti, baš kao što su i sve boje koje nalazimo u prirodi, ili umjetno pripremljene, različite

kombinacije tri osnovne boje - plave, crvene i žute. Nekoliko ilustracija će to učiniti jasnim.

Kada se Sat aspekt svijesti odrazi u sferi osobnosti, on može dovesti do niza kvaliteta kojima se, premda

se izvanjski razlikuju jedna od druge, temeljitijim ispitivanjem pronalazi zajednički temelj. Uzmimo,

primjerice sljedeće dobro poznate osobine karaktera: hrabrost, snaga, odlučnost. Ako analiziramo te

kvalitete vidjet ćemo da one predstavljaju samo različite načine pojavljivanja načela stabilnosti

obuhvaćene Sat aspektom. Kada osoba slijedi unaprijed određenu liniju djelovanja, unatoč

opasnostima koje joj prijete, kaže se da ima hrabrosti. Ona pokazuje stabilnost u poteškoćama. Kada

osoba slijedi unaprijed određen smjer djelovanja unatoč iskušenjima koja je napadaju, kaže se da ima

snagu. Ona pokazuje stabilnost usred iskušenja. Kada se osoba drži odabrane linije djelovanja unatoč

alternativnim načinima djelovanja pred sobom, kaže se da pokazuje odlučnost karaktera. Ona pokazuje

stabilnost usred mentalnih smetnji. Tako vidimo da su ova karakterna svojstva, koja se izvana toliko

razlikuju, zapravo princip stabilnosti koji se pojavljuje pod različitim životnim uvjetima. Stabilnost je

temeljna osobina Volje koja je odraz Sat aspekta svijesti.

Ista je i u slučaju druga dva aspekta. Kada se Ananda aspekt svijesti odražava u sferi osobnosti, on

potiče mudrost. Jedno od temeljnih obilježja mudrosti je opažanje jedinstva života koji se pojavljuje

kroz sve oblike. Na višim razinama Duha ovo opažanje je izravno i jasno, ali u području osobnosti ovo

jedinstvo se samo osjeća i pojavljuje kao ljubav u različitim oblicima. Sve kvalitete kao što su

privrženost, suosjećanje i predanost, temelje se na tom neizravnom opažanju jedinstva, a razlike u

vanjskom obliku posljedica su različitih okolnosti pod kojima se izražava osjećaj jedinstva. Stoga, kada

osjećamo unutarnju sličnost s drugom osobom, bez obzira da li je li ta osoba povezana s nama u ovom

životu ili ne, kažemo da ljubimo. To je ljubav povezanosti iz prošlih života u različitim vrstama odnosa.

Kada vidimo drugo ljudsko biće u ponižavajućem stanju, božanski život nadvladan slabostima koje

opkoljavaju tijela, naša ljubav odlazi tom palom bratu i kažemo da suosjećamo. Ljubav je prilaženje

onima koji su slabi i trebaju naše suosjećanje i pomoć. Kada vidimo drugog pojedinca koji utjelovljuje

ideal koji obožavamo i kada naša ljubav odlazi tom pojedincu i želimo povezati naš život s njegovim

višim životom, kažemo da pokazujemo predanost. To je ljubav dana osobi koju prepoznajemo kao

- 26 -

nama nadređenu u mudrosti, snazi ili znanju. Pa tako ponovno vidimo da su brojni elementi ljudskog

karaktera samo odraz aspekta svijesti nazvanog Ananda u različitim uvjetima ljudskog života.

Kada se treći aspekt svijesti odrazi u sferi osobnosti, on potiče znanje o konkretnim predmetima.

Promatranje, pamćenje, rasuđivanje i druge funkcije nižeg uma naći će se pod različitim uvjetima i

putem pažljive analize pukim odrazom Chit aspekta svijesti. Tako, na primjer, kad se stavimo u mentalni

dodir sa bilo kojim nepoznatim predmetom putem naših fizičkih osjetila, kažemo da ga promatramo.

Promatranje je aspekt uma koji skuplja svoj materijal. Kada um stekne dojam o bilo kojem predmetu

koji kasnije može koristiti u svojim operacijama, memorija ulazi u igru. Memorija je um koji zadržava

svoj materijal za buduću uporabu. Kada se različiti predmeti, koji su promatrani, usporede, sučele i

donese umni zaključak, kaže se da je to rasuđivanje. Rasuđivanjem um uspostavlja odnos između

predmeta koje je promatrao i onih zadržanih u skladištu memorije. Sve te mentalne sposobnosti

povezane su sa znanjem na ovaj ili onaj način i izvedene su iz Chit aspekta svijesti.

Ono što je rečeno u prethodnim pasusima trebalo bi pokazati da su sve ove ljudske osobine i

sposobnosti koje nazivamo različitim imenima samo pojave tri aspekta svijesti u svim njenim

permutacijama i kombinacijama. Neke od tih karakteristika su jednostavno derivati jednog određenog

aspekta, dok su druge složeni derivati više od jednog aspekta, izrazi koji se dalje modificiraju i

kompliciraju osobenim karakterom različitih nositelja prema tome koliko satvičkog, rađasičkog ili

tamasičkog elementa prevladava u njima. Bilo bi to zanimljivo istraživanje ako bi se analizirali i proučili

svi poznati elementi ljudskog karaktera do njihovog izvora, što bi definitivno pokazalo da su sve

naizgled raznolike i komplicirane pojave i ponašanja u ljudskom životu, posljedica svjetlosti božanske

svijesti razbijene u bezbroj boja pomoću nositelja Jῑvātmi koje sudjeluju u evolucijskoj shemi.

Gornji pogled prirode ljudskih karakteristika i sposobnosti možda će nam omogućiti da do određene

mjere shvatimo što je ljudski karakter i da tako postavimo temelje prave Znanosti o izgradnji karaktera.

Karakter određenog pojedinca, kako ga trenutno vidimo, zbroj je svih različitih načina na koje se

njegova svijest očituje, putem njegovih različitih nositelja - fizičkog, astralnog, mentalnog i duhovnog.

Ovaj zbroj može biti samo manji dio od sveukupnih načina manifestacije, koji su mogući božanskoj

svjesnosti, koja kroz njega djeluje. Kako pojedinac napreduje, sve te mogućnosti koje su zaključane u

tom božanskom djeliću prelaze, jedan po jedan, od skrivenog do razvijenog, a karakter postaje bogatiji

i učinkovitiji instrument božanskog života koji kroz njega djeluje.

Moderna znanost daje prekrasnu analogiju za ovo postupno pojavljivanje osobina iz latentnog stanja.

Ako se čvrsta tvar, kao što je komad metala, progresivno zagrijava, počinje titrati različitim

frekvencijama. Kada se tijelo usija, ti se titraji mogu analizirati spektroskopom, a spektar koji nam daje

jasno pokazuje koji su titraji aktivni u usijanom tijelu. Kako temperatura tijela raste, korak po korak,

pojavljuje se sve više linija i spektar usijanog tijela postupno se približava spektru sunca u kojem su

prikazani svi mogući titraji. Tamne crte ili pruge u takvom spektru predstavljaju odsutnost titraja

odgovarajućih frekvencija, a broj takvih tamnih linija ili pruga postaje manji kako temperatura tijela

raste i gama titraja postaje sve potpunija.

Analogija te pojave s ljudskom evolucijom i progresivnim pojavljivanjem svih vrsta sposobnosti i moći

sasvim je očita. Svi atributi božanskog života prisutni su u latentnom obliku u svakom pojedinačnom

djeliću Božanstva, kojeg predstavlja Jivatma. Kako se Jivatma razvija, te se osobine očituju jedna za

drugom i postupno se pojedinac približava tom stanju relativnog savršenstva u kojem su svi atributi u

punom očitovanju. Tako je karakter pojedinca uistinu jedan nepotpun spektar božanskih osobina koje

- 27 -

pokazuje u određenoj fazi svog razvoja, svjetlo svijesti koje se očituje kroz nesavršene nositelje, koji

pokazuju samo djelomični spektar. Karakter Savršenog Bića pokazuje cjelokupni spektar božanskih

osobina i nalikuje spektru sunca, dok je obični nesavršeni pojedinac sličan spektru koji daje čvrsto

usijano tijelo, koje pokazuje nekoliko svijetlih linija razvijenih osobina odvojenih tamnim linijama

nerazvijenih osobina. Okultizam ne prihvaća postojanje loših osobina. To su tamne linije ili trake

spektra karaktera koje će s vremenom nestati kako pojedinac napreduje i razvija odgovarajuće

pozitivne osobine.

Iz gore navedenog treba biti jasno, da izgradnja našeg karaktera, u najširem smislu riječi, nije ništa

drugo nego izvlačenje iz skrivenih udubina naše božanske prirode svih onih osobina koje već postoje u

latentnom obliku i time sve više približavanje naše nesavršene prirode toj božanskoj savršenosti, koja

sadrži sve te osobine u skladnoj i uravnoteženoj cjelovitosti. Ako je izgradnja karaktera znanost, nju bi

se trebalo moći učiniti sustavno i znanstveno. Ona se može učiniti sustavno, jer znamo što moramo

učiniti i kako to moramo učiniti, posljedično znanju, koje nam je stavljeno na raspolaganje od strane

Adepata okultizma. Ona se može učiniti znanstveno, jer je taj razvoj osobina prirodan proces kojim

upravljaju zakoni koji su jednako nepromjenjivi i pouzdani kao i zakoni koji upravljaju fizičkim svijetom.

Za ovaj proces unutarnjeg razvoja upotreba izraza "izgradnja karaktera" nije sasvim prikladna i može

učeniku na dva načina dati krivi dojam. Prvo, može mu dati dojam da nešto mora biti izgrađeno, poput

zgrade ili stroja, dok je stvarni proces oslobađanje unutarnje stvarnosti koja već postoji u svojoj punini

negdje unutar nas. Proces je zapravo postupan i rastuće oslobađajući za život beskonačnih mogućnosti,

progresivno šireći svijest, koja će u konačnici obuhvatiti sve u svemiru. Ono što se mora izgraditi i razviti

u ovoj fazi, nije život i njegov izraz, već niži nositelji, kroz koje božanski život u nama pronalazi izraz.

Drugi pogrešan dojam koji bismo mogli dobiti pojmom "izgradnja karaktera" jest, da karakter koji

razvijamo ograničava i određuje slobodu izražavanja Života. Ako je um stvoren da djeluje u određenim

zdravim obrascima ponašanja, to ne ograničava njegovu slobodu i djelovanje od oblikovanja određenih

poželjnih i potrebnih fizičkih navika koje određuju naš fizički život. Nisu te navike, fizičke ili mentalne,

ograničile slobodu izražavanja, već nedostatak Buddhija ili Viveke. Navike nas čine nesvjesnima za ta

ograničenja i na taj način dominiraju. Što se naša viša priroda više razvija i preuzima upravljanje nad

nižim nositeljima, to manje štetne i škodljive te navike postaju. One samo omogućuju duši da se povuče

u mehanizam nesvjesnog uma fizičkih i mentalnih aktivnosti koje bi inače zahtijevale njegovu pozornost

i nepotrebno gubile vrijeme i energiju. Ako držimo te činjenice na umu, možemo nastaviti koristiti

dosadašnji dobro poznati izraz "izgradnja karaktera" za tu transformaciju naše niže prirode, koja nam

omogućuje da izrazimo svoju Duhovnu prirodu u sve većoj mjeri.

Problem razvoja savršenog karaktera uglavnom je problem proučavanja svih naših nositelja i njihovih

uloga, a zatim i poduzimanja potrebnih koraka za usavršavanje uloga tih nositelja. To nije moguće

učiniti na temelju sadašnjih znanja koja su dostupna u znanosti, filozofiji ili religiji. Ni u jednom od njih

ne nalazimo potrebne elemente za izgradnju Znanosti o izgradnji karaktera. Potrebno znanje za takvu

znanost nalazi se samo u okultizmu, čiji Adepti već stoljećima eksperimentiraju u tom smislu i

uspijevaju razviti učinkovitu tehniku u tu svrhu. U sljedećim poglavljima učinjen je jedan pokušaj

iznošenja, jednog po jednog, čovjekovog nositelja, kako bi se bavili njihovim pripadajućim ulogama,

onoliko koliko ih možemo razumjeti na nižim razinama, a zatim pokazati pripremne korake kojima se

ove uloge mogu poboljšati. Samo na taj način moguće je sustavno rješavati problem samo-kulture.

- 28 -

Ne samo da se ovaj rad na izgradnji našeg karaktera pokušava učiniti na sustavan način, već i u

znanstvenom duhu. To znači dvije stvari. Prvo, treba usvojiti znanstveni stav prema cijelom problemu.

Znanstveni stav znači, da moramo jasno shvatiti, da u radu sa svim tim nositeljima, radimo u sferi

prirodnih zakona, koji su jednako pouzdani kao i zakoni fizičkog svijeta, na kojima je izgrađena

cjelokupna struktura moderne znanosti. Potrebno je naglasiti tu činjenicu, jer postoji opća zabluda,

koja prevladava u odnosu na sve aspekte života, koji ne dolaze u domenu fizičkog. Obični svjetovni

čovjek, pa čak i napredni mislioci i znanstvenici, općenito imaju vrlo usko gledište u odnosu na sve

stvari mentalne ili moralne prirode. Smatraju zdravo za gotovo da se sve u fizičkom svijetu događa u

skladu s nepromjenjivim prirodnim zakonima, ali da se u sferi našeg mentalnog ili moralnog života ništa

ne smatra definitivnim i izvjesnim, a vrlo malo ljudi uzima takozvane mentalne i moralne zakone

ozbiljno. To doista znači da pretpostavljamo da je jedan dio svemira uređen, dok je ostatak svemira u

kaosu, a apsurdnost tog stava nije općenito shvaćena od strane ljudi koji su previše zaokupljeni fizičkim

da bi vidjeli nešto onkraj njega.

Postoji jedan kriterij, po kojem možemo prosuditi da li smo čvrsto utemeljeni s obzirom na našu vjeru

u zakone unutarnjeg života. Da li nas neuspjeh u postizanju očekivanih rezultata, u bilo kakvim

pokusima koje činimo u našem unutarnjem životu, deprimira i dovodi u sumnju valjanost tih zakona?

Ili smatramo da je takav neuspjeh samo posljedica toga što nismo osigurali sve potrebne uvjete za

uspjeh? Mnogi ljudi, koji se bave samo-kulturom i počnu raditi na svojim mislima i emocijama, osjećaju

se obeshrabreni jer ne dobivaju dovoljno brzo očekivane rezultate, a neki se čak i odreknu svih napora

u tom smjeru, misleći da u ovom području ljudskog nastojanja ne postoji ništa izvjesno. Takav stav je

potpuno neznanstven i pokazuje da nisu razumjeli samu osnovu samo-kulture.

Znanstveni stav prema tim problemima također znači, da pojave višeg života ne bismo trebali smatrati

nečim tajanstvenim. Istina je da tim višim područjima nevidljivog moramo pristupiti u duhu poštovanja,

ali ne smijemo zaboraviti na činjenicu da su ta područja podložna prirodnim zakonitostima njihovih

vlastitih sfera i da se tajne tih područja mogu steći samo eksperimentiranjem i pravilnim korištenjem

zakona koji djeluju u njima. Sve činjenice i zakoni, koji u svojoj cijelosti čine okultizam, ne otkrivaju se

bilo kakvim tajanstvenim procesom, već eksperimentiranjem uz pomoć nad-fizičkih sposobnosti i

snaga. Oni su neprekidno i stalno provjeravani od strane učenika i Adepata okultizma, koji su utabali

taj put unutarnjeg razvoja i utvrdili da su njegovi zakoni potpuno pouzdani pod svim uvjetima. Tako da

kada učenik uđe u ovo golemo i fascinantno polje svoje unutarnje prirode i poduzme iskopavanje svih

vrsta izvanrednih sposobnosti i osobina, treba shvatiti da može dobiti sve što želi, pod uvjetom da ima

ključ znanja i volju da ustraje unatoč svih poteškoća koje će mu na putu doći. Ali samo teoretsko znanje

nije dovoljno. On mora eksperimentirati. On mora sam provjeravati i steći izravno znanje o zakonima

unutarnjeg života i razviti tehniku učinkovite primjene tih zakona. Samo na taj način on može stalno

napredovati u spoznaji svoje vlastite nedokučive prirode i vanjskog svemira u kojem živi.

Ali trebamo biti na oprezu zbog jedne stvari. Činjenica da su fenomeni uma podložni prirodnim

zakonima ne znači da se rezultati mogu dobiti brzo i na isti način kao u slučaju fizičkih ili mehaničkih

pojava. Rezultati eksperimenata u području mehanike, kemije ili fizike pojavljuju se odmah jer u njih

nisu uključeni životni procesi. Tamo gdje su uključeni životni procesi, fenomen ne samo da postaje

mnogo složeniji, već se rezultati dobivaju i nakon relativno mnogo dužeg vremena. U slučaju bioloških

fenomena potrebno je mnogo dulje vrijeme da se pojave i ne dobiju se sa istom sigurnošću kao u

slučaju mehaničkih pojava. S obzirom na složenost procesa, daleko smo podložniji da ćemo propustiti

ili ignorirati neke čimbenike, a to objašnjava neuspjeh. Čim se to uzme u obzir, rezultati se pojavljuju u

- 29 -

skladu očekivanjima. Zato i ne govorimo da biologija nije znanost zbog tog vremenskog zastoja ili

neizvjesnosti. Ona ostaje znanost unatoč tome. Rezultat u konačnici ovisi o prirodnim zakonima, bez

obzira na to koliko to dug i složen proces može biti. Slično tome, u slučaju mentalnih i duhovnih pojava,

vremensko kašnjenje ili neuspjeh u postizanju rezultata, pod određenim uvjetima, ne znači da ne

postoje nepromjenjivi zakoni koji djeluju u tim sferama. To samo znači da su uvjeti drugačiji,

kompliciraniji i zahtijevaju daleko inteligentnije usklađivanje svih uvjeta koji osiguravaju uspjeh. Zato

nemojmo misliti da je zbog toga što je polje samo-kulture upravljano prirodnim zakonima, naš zadatak

rutinski, poput pripreme automobila i vožnje na odredište. Problem je prepun svih vrsta poteškoća i

komplikacija, koje zahtijevaju pažljivo rukovanje i strpljiv i dugotrajan napor. Ali rezultati se temelje na

prirodnim zakonima i stoga je naš konačni uspjeh siguran. Samo u tom smislu samo-kultura ili joga je

znanost.

Cilj samo-kulture već je naširoko prikazan u prethodnom poglavlju. U suštini, to je život savršene

slobode u svjesnoj istodobnosti s božanskim Duhom i posjedovanje savršeno ovladanih snaga i

sposobnosti, koje pripadaju svim razinama izvršavanja božanske Volje. Ali to je cilj koji aspirant može

doseći tek nakon nekoliko života intenzivnog napora. Ima li samo-kultura onda što za ponuditi u

neposrednoj sadašnjosti i moramo li ovo dugo i naporno putovanje poduzeti samo u nadi da ćemo

postati savršeni i prosvijetljeni u nekom budućem životu? Odlučno ne. Oni koji prođu kroz ovu knjigu,

odmah će uvidjeti, da će proučavatelju i mali napredak ostvaren u tom pravcu biti od velike koristi i

osloboditi ga većine tjeskoba i bijede života. Neka čitatelj neko vrijeme zamisli svoj život kakav bi bio,

ako bi bio u stanju ovladati svojim fizičkim tijelom, emocijama i mislima, te ako bi mogao upravljati

svojim aktivnostima u skladu s diktatima svoga razuma i višeg mišljenja. Neka se zamisli bez fizičkih

vezanosti, bez emocionalnih poremećaja i briga i strepnji poremećenog i uznemirenog uma, živeći

savršeno mirnim životom usred okolnosti u koje ga je njegova sudbina bacila, oviseći o svojim

unutarnjim sredstvima snage i sreće, koje obični ljudi uzalud traže u vanjskom svijetu. I usred tog

mirnog i samo-upravljanog života, neka zamisli da se stalno i revno trudi dosezanju svog krajnjeg cilja,

postignuću prosvjetljenja. To je stanje kojem je vrijedno težiti od strane svakog muškarca i žene i koje

se može steći u ovom životu, pod uvjetom da se problem promjene unutarnjeg života rješava ozbiljno

i odlučno. Vrijeme koje će čovjek poduzeti u postizanju konačnog cilja će, naravno, ovisiti o naporima

koje je učinio u tom smjeru u svojim prošlim životima, o njegovom stupnju razvoja i o njegovoj karmi,

ali ništa ga ne može spriječiti u stjecanju stanja mentalnog ravnoteže, smirenost i mir u ovom

sadašnjem životu, ako je dovoljno ozbiljan.

Samo-kultura ima poruku nade i ohrabrenja, sretan život za svakoga i nitko tko počne s pravom

ozbiljnošću ne može propustiti da izvuče korist od samog početka. Čak i kada dođe smrt, čovjek zna da

je postavio temelje prosvijetljenog i slobodnog života, stavio je noge na put koji vodi do njegova cilja,

te će u svom sljedećem životu nastaviti ovo fascinantno djelo sa mjesta gdje je stao u ovome.

- 30 -

DIO II

SAMO-DISCIPLINA I SAMO-KULTURA

- 31 -

IV POGLAVLJE

ULOGE FIZIČKOG TIJELA

U jednom od prethodnih poglavlja, na cijeli problem samo-kulture, dano je viđenje iz ptičje

perspektive i ukazano je, da se problem dijelom sastoji u dovođenju do savršenstva raznih

nositelja svijesti koje Jivatma koristi na različitim razinama. Najudaljeniji i najgušći od tih

nositelja je fizičko tijelo, nositelj s kojim smo najbliskiji, i s kojim imamo mnogo posla dok je

god naš život ograničen na fizičku razinu. Najprije ćemo razmotriti ovo tijelo. Od poznatog ka

nepoznatom, prirodna je i stoga prava metoda pristupa bilo kojoj temi, a na ovaj način ukazuje

se i na činjenicu da je u normalnom tijeku evolucije naših tijela, fizičko tijelo ono koje će prvo

biti organizirano i usavršeno. Priroda, općenito, počinje sa dna i djeluje, korak po korak, prema

vrhu.

U Indiji je u umu prosječnog aspiranta široko rasprostranjena zbrka s obzirom na ulogu fizičkog

tijela i pravilan način rješavanja problema. Dok neki aspiranti daju preveliku pažnju problemima

koji su s njim povezani i mnogo se trude oko nebitnih stvari, postoje drugi koji ga potpuno

zanemaruju, pod pogrešnom idejom da je niži život na fizičkoj razini Maya i nije važno kako

živimo i kako tretiramo fizičko tijelo. Pravilno stajalište, koje treba usvojiti prema fizičkom tijelu,

je smatrati ga instrumentom duše za rad na fizičkoj razini. To je živi instrument, a ne neosjetljivi

stroj i ima svoje vlastite tendencije. Instrument koji koristimo za bilo koju vrstu rada treba držati

u savršenom redu, te se prema njemu odnositi i razvijati ga na takav način da može obavljati

svoje specifične uloge s najvišim stupnjem učinkovitosti. Glazbenik koji zanemaruje svoju

violinu i drži je nepodešenom, jednako je glup kao i onaj koji nepotrebno licka instrument i troši

svoje vrijeme i energiju na njegovo ukrašavanje.

Prije nego što uzmemo u obzir metode, koje se koriste za upravljanje i pročišćavanje fizičkog

tijela, čineći ga osjetljivim i snažnim instrumentom za rad Jivatme, trebali bismo pokušati

razumjeti prirodu i uloge ovog instrumenta. Sve čime želimo upravljati i uvježbavati, u određenu

svrhu, moramo najprije razumjeti i upoznati što je moguće temeljitije. Trener konja vrlo dobro

poznaje prirodu konja, a to mu znanje omogućuje da njime lako upravlja i koristi ga za

uobičajeni posao. Učitelj bi trebao temeljito poznavati prirodu djeteta, ako želi voditi njegove

propupane sposobnosti na ispravan način. Stoga moramo dobro poznavati i razumjeti naše

fizičko tijelo ako želimo upotrebljiv i učinkovit instrument koji je potpuno pod našom upravom.

Prvo što je potrebno imati u tu svrhu, je opća ideja o njegovom ustroju i unutarnjoj anatomiji.

Svaki osnovni udžbenik o fiziologiji pružit će nam adekvatnu ideju o njegovoj unutarnjoj

strukturi i ukloniti mnoge pogrešne predodžbe koje ljudi općenito imaju s obzirom na njegov

rad. Mnogi ljudi, obrazovani i razboriti, ne znaju ni najosnovnije činjenice o svom tijelu i ako ih

pitate na kojoj strani leži njihova jetra, neće vam biti u stanju točno reći. Mogu vam dati točne

informacije o konstituciji sunca, koji su elementi prisutni u njemu, znaju sve o motoru

automobila, ali su prilično neupućeni u svoje fizičko tijelo kroz koje moraju raditi tijekom svog

života na zemlji. Ovo je tužan komentar na naš obrazovni sustav, koji puni glavu svim vrstama

beskorisnih znanja nebitnih stvari i gotovo potpuno zanemaruje stvari koje su najvažnije u

životu.

Najvažniji rezultat tog znanja o unutarnjoj strukturi fizičkog tijela je to što nam omogućuje da

ga lakše objektiviziramo, tj. da ga vidimo kao nešto potpuno drugačije od nas samih i da

shvatimo da je to samo instrument, a ne mi sami. Ako poznajemo samo vanjski izgled tijela, u

stanju smo da se s njim više poistovjećujemo, nego da ga mentalno vidimo onakvim kakav

- 32 -

zapravo je, složeni živi stroj, koji je razrađeniji u svom radu od nekih modernih industrijskih

postrojenja.

Sljedeće što moramo učiniti je vrlo jasno shvatiti ulogu fizičkog tijela. Mi vidimo da je to jedan

instrument, ali čemu služi? To je instrument s pomoću kojeg Jivatma dolazi u dodir s fizičkom

razinom. Polako, kroz duge evolucijske procese, ovaj je instrument razvijan i usavršavan od

strane različitih božanskih redova koje djeluju u Sunčevom sustavu i omogućuju Jivatmi, s

jedne strane, da dođe u dodir, a s druge, da utječe i mijenja predmete i pojave te razine. Uz

pomoć pet osjetilnih organa, koji se na sanskrtu nazivaju Jñānendriyas, i koji se polako

razvijaju tijekom evolucije fizičkog tijela, duša stječe spoznaje o fizičkom planu, a kroz organe

djelovanja, koje se nazivaju Karmendriyas, o promjenama u vanjskom svijetu. Ti organi su se

razvijali jedni za drugim tijekom evolucije fizičkog tijela.

Koliko smo ovisni o tim osjetilnim organima za naše spoznavanje fizičkog svijeta, može uvidjeti

svatko tko izvede jednostavan eksperiment. Neka jedan za drugim, zatvori puteve osjetilima,

koliko god je to moguće, i uvidjet će da je njegov dodir sa fizičkim svijetom sve više ograničen,

sve dok se ne zatvorivši svih pet puteva, ne nađe potpuno odsječen od fizičkog svijeta, a sve

što će ostati će biti mentalne slike imaginacije ili sjećanje na prijašnja iskustva stečena

njegovim dodirom sa fizičkim svijetom.

Gledano u ovom svjetlu, fizičko tijelo nije ništa drugo nego prijenosni instrument koji u sebi

kombinira uloge bežičnog predajnog i prijemnog seta. Iz fizičkog svijeta hvata putem osjetilnih

organa titraje svjetla, zvuka, itd., i nosi ih prema unutra, tako da Jivatma može spoznati različite

objekte fizičkog svijeta. Iz Jivatme smještenim unutra, prima motoričke impulse i misli, a preko

organa djelovanja prenosi te motoričke impulse i misli u vanjski svijet. Ovaj prijenosni

instrument nosimo na naše dvije noge, i stavljamo u dodir s različitim dijelovima fizičkog svijeta

kako je to već potrebno. Pa ipak, toliko je postala usađena naša navika da se poistovjećujemo

sa fizičkim tijelom, da kažemo "ja radim ovo", "ja idem tamo", umjesto da koristimo jezik koji je

više u skladu sa stvarnim činjenicama i kažemo: „Svojim fizičkim tijelom činim ovo“, „Svoje

fizičko tijelo vodim tamo“ što bi nam zvučalo čudno.

Sada dolazimo do vrlo važnog doprinosa okultizma za razumijevanje ustroja fizičkog tijela.

Naši suvremeni znanstvenici, koji su proveli dva stoljeća kontinuiranog istraživačkog rada na

istraživanju fizičkog tijela, mogli su steći vrlo detaljne informacije o njegovom mehanizmu.

Svaki mišić, kost, živac i arterija temeljito su istraženi i katalogizirani, otkriveno je odvijanje

različitih metaboličkih procesa, ali unatoč ovoj ogromnoj količini rada u potpunosti su propustili,

zbog svoje ortodoksne materijalističke perspektive, više od polovice fizičkog tijela, eterički

dvojnik, kako se naziva u okultnoj literaturi ili Prāṇamaya-kosha u terminologiji Vedante. Gusto

fizičko tijelo ili Annamaya-kosha, koje su znanstvenici istražili i koje možemo vidjeti našim

očima, sastoji se od materije koja pripada trima nižim pod-razinama fizičke razine, čvrste,

tekuće i plinovite tvari. Osim ove tri pod-razine fizičke razine, postoje još četiri suptilnije pod-

razine, koje prožimaju čvrstu, tekuću i plinovitu tvar, o kojoj znanstvenici u ovom trenutku ne

znaju ništa. Materija koja pripada tim četiri finijim stupnjevima materije ulazi u sastav suptilnijeg

dijela fizičkog tijela, eteričkom dvojniku, a zovemo ga eterički jer se ta četiri finija razreda

materije nazivaju eteri, a dvojnikom zato što je ovaj suptilniji nositelj točan duplikat gustom

fizičkom tijelu, premda gusto tijelo nadmašuje ok 7cm sa svih strana. Eterički dvojnik ne treba

smatrati zasebnim nositeljem svijesti, već nadopunom gustog tijela, koji zajedno čine cijelo

fizičko tijelo.

- 33 -

Uloga eteričkog dvojnika je da služi kao nositelj Prane, specijalizirane energije koja u svojim

raznim modifikacijama pokreće i upravlja aktivnostima fizičkog tijela. Ta se energija dobivena

od Sunca, razbija od strane čakre, koja se nalazi u blizini slezene, u njene sastavne dijelove,

a zatim se struje ovih različitih vrsta Prane prenose u različite dijelove tijela uz dobro označene

kanale kako bi obavili svoj specijalizirani posao. Upravo je ta vitalnost, dobivena od Sunca,

specijalno iskorištena po eteričkom dvojniku, izvor svih onih vitalnih sila potrebnih za

održavanje fizičkog tijela, dok Znanost griješi kada se prema hrani odnosi kao prema izvoru i

na temelju te pretpostavke, gradi neispravnu znanost o prehrani i medicini. Hrana i piće su

potrebni fizičkom tijelu za popravak tkiva, za proizvodnju topline i za neke druge svrhe, ali ne i

za sticanje vitalnosti. To je potrebno imati na umu, jer naše pogrešne ideje o ulozi hrane

izazivaju neosnovane strahove i sumnje, te nam otežavaju da se riješimo loše navike

prejedanja, koje je odgovorno za velik broj prevladavajućih bolesti. Nije potrebno ulaziti u

daljnje detalje ove zanimljive teme, jer u okultnoj literaturi postoji nekoliko knjiga koje pružaju

sve potrebne informacije.

Dok se bavimo ustrojem fizičkog tijela, potrebno je ukazati i na uloge određenih organa i

centara koji se često spominju u okultnoj literaturi u vezi ovog tijela. Ovi organi igraju sve veću

ulogu u posljednjim fazama ljudske evolucije kada komunikacija između niže i više svijesti

postaje sve značajnija, a fizičko tijelo postaje samo instrument Višeg Ja.

Uzmimo prvo dva dobro poznata organa, epifizu i hipofizu, koje su smještene u mozgu, i o

čijim stvarnim ulogama fiziolozi znaju vrlo malo. Oba bi ova organa, po biolozima, trebala biti

rudimentarna, jer su odigrala svoju ulogu u prethodnim fazama evolucije, a u sadašnjem stadiju

igraju malu ulogu opskrbljujući određenim izlučevinama rast i održavanje fizičkog tijela. Prava

uloga ovih organa, koja će biti od najveće važnosti u budućim fazama ljudske evolucije,

poznata je samo okultistima. Hipofiza je organ koji služi kao ventil za prijenos titraja koje

pripadaju razinama Buddhija i višeg uma u fizički mozak i njeno oživljavanje je dio treninga

kroz koji mora proći svaki napredni student praktičnog okultizma. Pinealna žlijezda je organ

prijenosa misli, a njeno oživljavanje omogućuje čovjeku slanje misli iz njegovog mozga u neki

drugi.

Ovdje se također možemo ukratko pozabaviti ulogom čakri o kojima toliko čitamo u literaturi

koja se bavi jogom. Ako se eterički dvojnik proučava vidovitošću, vidi se da se u njemu na

različitim mjestima nalaze vrtlozi u kojima se zamućena materija okreće velikom brzinom. Ovi

vrtlozi imaju svjetlucavi izgled i čini se da su podijeljeni na različit broj obojenih segmenata,

koji se nazivaju latice. Ovi vrtlozi se nazivaju čakrama u terminologiji joge i služe kao točke

dodira između fizičkih i astralnih nositelja. Na tim mjestima različite vrste sila ulaze iz astralnog

u fizičko tijelo, a osebujno zamućeno gibanje promatra se zahvaljujući tom brzom priljevu sila

koje pristižu iz više dimenzije. Te čakre imaju nekoliko uloga, jedna od najvažnijih je da služe

kao most za svijest, a njihovo oživljavanje omogućava nam da uspostavimo izravnu

komunikaciju između fizičkih i astralnih razina. Kada se te čakre ožive i aktiviraju, razvija se

astralna vidovitost i postaje mogućim dovesti u mozak jasno i ispravno sjećanje na sva iskustva

koja se prođu na astralnoj razini. Pa u praktične svrhe te dvije razine postaju kao jedna, kao

dio budne svijesti.

Oživljavanje ovih čakri se ostvaruje uz pomoć Kundalini, tajanstvene sile koja ima svoje

sjedište u podnožju kralježnice i igra važnu ulogu u praksi joge. Prolazeći kroz tehniku

određenih praksi joge, koje ne bi trebalo nikada pokušavati bez izravnog vodstva

kompetentnog učitelja, ova se sila budi i prolazi uzduž Sushumne, unutarnjeg prolaza u

- 34 -

kralježnici. Kako ova Kundalini prolazi kroz čakre, jednu za drugom, ona ih oživljuje i

omogućuje kandidatu da dođe u dodir s astralnom razinom. Ali sve takve prakse poduzimaju

se u posljednjim fazama učeništva koje vodi do prosvjetljenja i nijedan novak ne može u te

stvari upasti, osim po cijenu velike opasnosti za svoje fizičko tijelo.

- 35 -

V POGLAVLJE

OVLADAVANJE, PROČIŠĆIVANJE I POOSJETLJIVANJE FIZIČKOG TIJELA

Baveći se ustrojem i ulogama fizičkog tijela u posljednjem poglavlju, istaknuto je da je njegova

glavna zadaća da služi kao instrument duše na fizičkoj razini. Iz toga slijedi da, ako idemo

putem koji u konačnici vodi do savršenstva, moramo ga vježbati i razvijati na takav način da

bude u stanju što bolje izvršiti ovu ulogu. Istina je da postoje određena ograničenja koja su

svojstvena prirodi fizičke razine, koja se ne mogu prevladati, ali čak i uz ta ograničenja, moguće

je dovesti tijelo na mnogo viši stupanj učinkovitosti i savršenstva nego što ga sada posjeduje

kao instrument duše. Rečeno nam je da će u dalekoj budućnosti, kada će materija fizičke

razine biti naprednija nego što je sada, fizička tijela, koja će biti dostupna u to vrijeme, biti

mnogo prilagođenija da odgovore na titraje koji dolaze iz više razine, a Savršeni Ljudi tog

vremena moći će utjeloviti daleko više svoje božanstvenosti u fizičku svijest nego što to sada

mogu učiniti. Ali to nas ne bi smjelo obeshrabriti na bilo koji način. Unutar ograničenja u kojima

radimo još uvijek su nam otvorene velike mogućnosti napretka i napredovanja, a sve što se od

nas može očekivati je da najbolje iskoristimo materijal koji je trenutno dostupan.

Već je u početku rečeno da se u ovoj knjizi ne bavimo problemom Samo-Kulture općenito, već

potragom za Samo-Kulturom određenog objekta, odnosno Samo-Ostvarenjem. Dakle, ono što

je rečeno bit će izrečeno, koliko god je to moguće, iz te točke gledišta. To može u određenoj

mjeri ograničiti opseg teme, ali će vjerojatno povećati korisnost postupka.

Početni problem koji moramo riješiti u odnosu na fizičko tijelo je da ga dovedemo pod kontrolu.

Jer bez određene kontrole nije ga moguće niti pročistiti niti učiniti dovoljno osjetljivim za

odgovaranje na vanredno delikatne titraje koji dolaze iznutra. Treba zapamtiti da je fizičko tijelo

živi instrument, a ne neživi, poput automobila ili violine, koji se povinuju samo zakonima fizike

i kemije. Fizičko tijelo ima nešto što se može nazvati polu-sviješću, kao i neke jake navike,

idiosinkrazije (odbojnosti prema nekome ili nečemu, op.prev.) i nešto što odgovara našoj volji,

tako da može i odupire se našim pokušajima da ga promijenimo. Svi smo mi morali iskusiti taj

otpor fizičkog tijela, ako smo ikada pokušali promijeniti naše fizičke navike i način života. Istina

je da većina problema, s kojima se moramo suočiti kada pokušamo promijeniti naš način

življenja, nije zbog fizičkog tijela, već želje i mentalnih tijela, a u većini slučajeva fizičko tijelo

je samo instrument kroz koji naša želja i mentalna tijela pokušavaju dobiti ono što žele. Ali

ipak, nakon što izostavimo čimbenike koji proizlaze iz naših želja i mentalne prirode, postoji

nešto što ostaje, što ima svoje porijeklo u fizičkom dijelu našeg bića i fizičkog tijela, s kojim

treba računati u našem pokušaju da ovladamo našom nižom prirodom.

Prvi korak u dovođenje fizičkog tijela pod našu kontrolu je da se svjesno odvojimo i shvatimo

što je moguće više da smo različiti od njega i da gospodarimo njime. Baveći se potrebitim

stjecanjem znanja o fizičkom tijelu, istaknuto je da je jedna od posljedica stjecanja tog znanja

pružena sposobnost, do određene mjere, da se mentalno odvojimo od njega, da ga, koristeći

tehnički rječnik, objektiviziramo (opredmetimo, op.prev.). Ta moć opredmećivanja i odvajanja

tijela od nas samih trebala bi biti pažljivo razvijena brzom obukom, dok ne postanemo potpuno

svjesni tog dualizma, i poistovjetimo se s tijelom koliko i sa konjem kojeg jašimo i kojeg

koristimo za obavljanje našeg posla. Konja pravilno hranimo, prikladno održavamo, a čak mu

i dopuštamo da se prepusti svojim nevinim hirovima, ali ne dopuštamo mu da se miješa u naš

rad i uvijek činimo ono što je potrebno. Sličan bi trebao biti naš odnos prema fizičkom tijelu,

koje moramo prepoznavati kao živo biće sa njegovim hirovima i osobitostima, njegovom

- 36 -

prirodnom željom da osjeća utjehu i izbjegavamo sve što mu ne koristi. Ali taj stav ne stječe

se samo takvim razmišljanjem. On je rezultat uporne i rigidne discipline kojoj je fizičko tijelo

podvrgnuto. Bez ove discipline ne možemo razviti sposobnost da se odvojimo od tijela i

nespoznavajući sebe, i dalje ćemo biti njegov rob. Međutim, ova disciplina ne znači da idemo

u drugu krajnost i mučimo tijelo i podvrgnemo ga nepotrebnom naprezanju, kao što to rade

neki zabluđeni fakiri ili religiozni ljudi. Ove ekstremne metode su potpuno pogrešne i

Bhagavad-gita, a zapravo i svi veliki učitelji nas upozoravaju protiv njih. Fizičkim tijelom se

upravlja jednostavnom primjenom stalnog pritiska volje u promjeni njegovih pogrešnih navika

i korištenjem strpljenja i zdravog razuma. Svrha Tapaḥa ili strogosti raznih vrsta, koje se

prakticiraju inteligentno, je stjecanje ove vrste upravljanja fizičkim tijelom i čineći ga poslušnim

slugom duše, tako da ono djelotvorno i bez otpora obavlja ono što je potrebno učiniti. Svaki

Sadhaka ili aspirant može osmisliti vlastite metode za stjecanje ove vrste upravljanja, jer se

potrebe svakog pojedinca razlikuju, a ono što je potrebno u slučaju jednog pojedinca može biti

nepotrebno u slučaju drugog.

Pretpostavimo da smo stekli potrebnu kontrolu nad fizičkim tijelom i da s njim možemo činiti

ono što želimo, što dalje? Moramo ga pročistiti. Što znači pročistiti? Čistoća, ne samo fizičkog,

već i emocionalnog i mentalnog nositelja, znači prevagu onih sastojaka u našem nositelju, onih

kombinacija materije, koje mogu lako reagirati na više titraje a ne reagirati na niže. Na svim

razinama, kombinacije materije su nedvosmisleno i naročito povezane s određenim titrajnim

snagama, tako da određeni tip materije može odgovarati samo unutar određenih titrajnih

granica. S ovom pojavom smo prilično upoznati u znanosti (načelo rezonancije, op.prev.) i

moramo samo ovo načelo općenito primijeniti na materiju prisutnu u našim različitim

nositeljima. Iz ove korespondencije, koja postoji između materije i vibracije, proizlazi da je

sposobnost titranja našeg tijela kao cjeline, ograničena trenutno na fizičko tijelo, određena i

ograničena kvalitetom i udjelom različitih vrsta tvari prisutnih u njemu. Tijelo koje je sastavljeno

pretežno od finijih kombinacija, moći će se lako odazvati višim titrajima i bit će manje ili više

nepristupačno za one niže, dok će tijelo koje je sastavljeno pretežno od grublje kombinacije

lako i odmah reagirati na niže misli i emocije, a neće moći uhvatiti one koji pripadaju finijim

vrstama.

Takvo pročišćavanje ne znači ništa više nego povećanje proporcije finije vrste materije u tijelu

postupnom eliminacijom ili smanjenjem grubljih vrsta materije. Također je vrijedno spomenuti

da je živčani sustav taj, kroz koji duša djeluje kada koristi fizičko tijelo. Na neki način je cijelo

tijelo njen instrument, ali živčani sustav je poseban instrument, kojim se emocije, misli i druge

više energije duše izražavaju na fizičkoj razini i pojavljuju u fizičkoj svijesti. Cijelo tijelo sa

svojim kompliciranim mehanizmom hranjenja i održavanjem reda živčanog sustava, ništa ne

ometa funkcioniranje duše u tijelu više od nekog poremećaja u živčanom sustavu. Ugrušak u

mozgu može potpuno paralizirati tijelo i zaustaviti djelatnost duše putem tog tijela. Živčani

sustav, čiji titraji izazivaju sve pojave svijesti, ovisi o cijelom tijelu, njegovim hranjenjem, a

kakvoća fizičkog tijela kakvoća je i živčane materije, a time i njen odaziv na različite vrste titraja.

Fizičko tijelo izgrađeno je od hrane i pića koje uzimamo i, naravno, od kvalitete njezinih

sastojaka, te će u velikoj mjeri ovisiti o kvaliteti ove hrane. Poznavanje prirode različitih vrsta

hrane i praktično iskustvo omogućilo je okultistima da odrede hranu po različitim kategorijama,

prema tome kako utječu na sposobnost titranja tijela kao cjeline, a klasifikacija koja je

najpoznatija je ona u kojoj su podijeljeni na tri skupine: Tamas, Rajas i Sattva. Tamas

namirnice su one koje stvaraju inerciju, Rajas one koje daju aktivnost, a Sattva one koje

- 37 -

proizvode sklad i ritam. Iz te posljednje skupine, aspirant duhovnog znanja, mora odabrati što

je više moguće.

Ovdje je potrebno upozoriti da ovaj princip izbora hrane može dovesti do smrti i da se može

primijeniti na najneinteligentniji i rutinski način. Neki Hindusi čine fetiš od tog principa i

patetično je vidjeti te ljude, čija je religija i napori da oduhove svoj život ograničena gotovo

isključivo na sferu kuhinje. Čistoća tijela samo je sredstvo za postizanje cilja, a čistoća tijela,

sama po sebi, ne može više dovesti do duhovnosti, kao što ni dobra violina sama po sebi ne

može proizvesti dobru glazbu. Sve dok se čistoća ne kombinira s drugim uvjetima, potrebnim

za vođenje duhovnog života, ona je gotovo beznačajna.

Nakon pročišćavanja, zdravlje je sljedeći uvjet. Stvarno zdravlje znači skladno funkcioniranje

svih vitalnih organa u fizičkom tijelu. To stvara ne samo osjećaj blagostanja, već i sposobnost

uključivanja u produženu fizičku i mentalnu aktivnost bez zamaranja. Osoba dobrog zdravlja

jedva da je svjesna svog fizičkog tijela, dok je osoba koja boluje od kronično lošeg zdravlja

uvijek svjesna nekog dijela tijela. Kako bolest uzrokuje neprestano ometanje uma, ona se

smatra preprekom na putu joge i mora se sustavno nadvladati od strane onih koji se pripremaju

za taj put. U mnogim slučajevima je posljedica unutarnjeg nesklada i nedostatka samo-

kontrole, a nestaje kada se ti uzroci uklone. No, postoji nekoliko slučajeva u koje su uključeni

karmički uzroci i osoba pati od lošeg zdravlja unatoč najsnažnijoj samodisciplini i suzdržanom

životu. U takvom slučaju, aspirant bi trebao vedro proći kroz ovu fazu svog života, odlučno

zadržavajući ispravan stav i strogu regulaciju svog fizičkog života. Faza lošeg zdravlja mora

prestati prije ili kasnije i dok se to ne dogodi on će polagati ispravan temelj za zdrav fizički život

u budućnosti.

Sada dolazimo do još jednog faktora koji moramo uzeti u obzir u rješavanju problema stvaranja

fizičkog tijela kao prikladnog instrumenta duše i omogućavanja da se ona do određene mjere

spusti u fizičku svijest, života koji živi na vlastitim razinama. Vidjeli smo da je čistoća fizičkog

tijela nužna, ali sama čistoća nije dovoljna. Nešto drugo je potrebno, kako bi se omogućilo

tijelu, a posebno živčanom sustavu, da odgovori na više titraje i energije, a to se svojstvo može

najbolje izraziti riječju osjetljivost. Čistoća je povezana s prirodom materijala, a osjetljivost sa

titrajnom sposobnošću. Razliku možemo najbolje objasniti pomoću analogije preuzete iz

područja glazbe. Glazbeni ton koji možemo dobiti žicom ovisi najprije o kvaliteti materijala, a

zatim, o napetosti kojoj je podvrgnuta. Odabirom različitih vrsta materijala, željeza, bakra,

platine, itd. možemo dobiti različite vrste tonova, različite vrste žica, koje daju, tehničkim

pojmovima rečeno, različite boje zvuka. Ali tonovi koji se mogu dobiti žicama također će ovisiti

o napetosti kojoj su podvrgnute i što je napetost veća, finiji titraji se proizvode. Dakle, puka

čistoća i dobra kvaliteta materijala živčanog sustava neće nam omogućiti dodir sa višim

životom. Živčani sustav mora biti senzibiliziran, ako možemo upotrijebiti ovaj pojam, kako bi

mu se omogućilo da odgovori na suptilnije titraje. Kad bi puka čistoća bila dovoljna, svako

dijete rođeno od roditelja čistih i osjetljivih tijela i hranjeno čistom hranom od rođenja, trebalo

bi lako biti u stanju kontaktirati viši život, a zapravo ne može. Njegov živčani sustav nije bio

podvrgnut tom posebnom procesu koji ga čini osjetljivim i prijemljivim na suptilnije titraje.

Ova senzibilizacija živčanog sustava nastaje meditacijom, intenzivnom koncentracijom uma

kombiniranom sa gorljivom težnjom duše, koja polarizira sve energije koje djeluju u donjim

nositeljima u smjeru Višeg Ja, tako čineći moguć priliv suptilnijih sila u fizički mozak. Ove

pripremne vježbe, uključene u običnu koncentraciju i meditaciju, postupno vode do te

- 38 -

intenzivnije discipline i kontrole uma koja je poznata kao Joga, te na kraju kulminira spajanjem

niže sa Višom sviješću.

Koje se stvarne promjene događaju u ustroju fizičkog tijela kao posljedica dugotrajne

meditacije nije detaljno izneseno, niti je to potrebno znati u svrhu senzibiliziranja fizičkog tijela.

No poznato je da se dijelom taj proces sastoji u dovođenju u djelovanje onih organa i centara

koji su već spomenuti u prethodnom poglavlju, a dijelom u određenoj promjeni sila koje teku u

atomima koji tvore živčani sustav. Detaljno ulaziti u te stvari nije potrebno, prvenstveno jer je

problem vrlo složen, a drugo, jer nije potrebno znati modus operandi (lat. = način rada,

op.prev.) u svrhu senzibilizacije nositelja.

Dakle, vidimo da stvaranje fizičkog tijela osjetljivim instrumentom, kroz koji duša na fizičkoj

razini može nesmetano raditi, nije laka stvar. Uključuje vrlo duboke promjene u konstituciji

materije koja tvori tijelo. Eto zašto je takav produženi i strogi trening potreban za stvaranje

pravog okultista i zašto samo oni koji imaju iznimno strpljenje i ustrajnost mogu uspješno

obaviti taj težak zadatak. Istina je da se u slučaju nekih ljudi čini lakim donašanje takvih

promjena, ali to je zato jer su one te stvari radile u prethodnim životima, a ono što se sada čini

lakim otkrivanjem, zapravo je rekapitulacija napretka iz prošlosti. Svatko dobiva ono što

zaslužuje i za što je radio. Priroda nema miljenike.

- 39 -

VI POGLAVLJE

ULOGE ASTRALNOG TIJELA

U ovom ćemo se poglavlju baviti ulogama astralnog tijela, sljedećom komponentom našeg

ukupnog ustroja. Kao što je već prikazano u drugom poglavlju, ovo tijelo dolazi nakon fizičkog

dok prodiremo od periferije prema unutra ka središtu našeg bića. Sastoji se od materije koja

pripada astralnoj razini, materije svih sedam podrazina ove razine, koje ulaze u njezin sastav.

Kada razvijamo vidovitost, zahvaljujući oživljavanju čakri u eteričnom dvojniku, možemo doći

u dodir s astralnom razinom i uz pomoć osjetila koja pripadaju astralnom tijelu ispitati njezine

pojave, baš kao što to činimo u slučaju fizičkog svijeta pomoću naših fizičkih osjetila.

Budući da razmatramo predmet s posebnog stajališta samo-kulture, na ovom mjestu nije

nužno da opišemo pojavu i sastav astralnog tijela, koji se može naučiti iz bilo koje knjige o

elementarnoj teozofiji. Detaljno i točno poznavanje konstitucije i djelovanja astralnog tijela

potrebno je samo kada razvijemo svoje vidovnjačke moći ispravnim metodama i kad će se od

nas zahtijevati da ovo tijelo koristimo na astralnoj razini kao neovisni nositelj svijesti. Ovdje se

treba pozabaviti samo činjenicama i podacima koji će nam omogućiti da shvatimo našu želju i

emocionalnu prirodu, tako da nam pomognu u pročišćavanju i ovladavanju astralnim tijelom.

Budući da je nadzor nad željama jedan od najtežih i najpotrebnijih zadataka koje kandidat za

prosvjetljenje mora poduzeti od samog početka i zadatak je koji se završava tek kad stoji

gotovo na pragu Nirvane. Naša najgora iskušenja i patnje dolaze iz naše borbe sa željom, a

onaj koji je stekao majstorstvo nad svojim željama već je napredovao na putu Oslobođenja.

Da bismo mogli razumjeti ulogu koju želja ima u našem životu, najprije ćemo ispitati neke

elementarne djelatnosti astralnog tijela. Njegova najjednostavnija uloga, koja se uglavnom ne

prepoznaje, je pretvorba titraja koji se primaju sa fizičke razine putem pet osjetila u osjete.

Prema suvremenoj znanosti, titraje koje uhvate osjetilni organi prenose se živcima do

odgovarajućih centara u mozgu i tamo se javlja ta tajanstvena promjena koja čini da se u

svijesti javljaju kao osjeti. Učenja okultizma po ovom pitanju su nešto drugačija, jer okultist,

zahvaljujući svojoj višoj viziji, može ući u trag tim titrajima mnogo dalje od fizičkog mozga.

Okultist se slaže s fiziologom što se tiče prijenosa titraja iz osjetilnih organa u odgovarajuće

moždane centre, ali on tvrdi, na temelju istraživanja koje je napravio, da se te vibracije najprije

odražavaju iz gustog mozga u eterički mozak i iz eteričnih centara u mozgu, oni se ponovno

odražavaju na odgovarajuće astralne centre i tek kada dođu do astralnih središta, pojavljuju

se kao osjeti. Svi organi osjetila su smješteni u astralnom tijelu i pretvaranje fizičkih titraja u

osjete je stoga jedna od primarnih i važnih uloga ovog tijela. Ta središta u astralnom tijelu koja

moraju učiniti pretvorbu ne treba miješati s osjetilnim organima astralnog tijela kroz koje se

primaju dojmovi s astralne razine pri vježbanju jasnovidnih i jasnočujnih moći. Ti centri, koji su

povezani s fizičkim osjetilnim organima i pretvaraju fizičke titraje u osjete, čine odvojen i

neovisan skup, i nastaju tijekom evolucije mnogo ranije, zajedno sa simpatičkim živčanim

sustavom.

Sada dolazimo do drugog stupnja u ovom nizu promjena putem kojeg čisto fizički titraji dosežu

unutarnju svijest. Neki od tih osjeta ostaju puki osjeti i ponovno se odražavaju prema unutra u

mentalno tijelo gdje se pojavljuju kao obična opažanja uma. Ali u slučaju drugih, osebujna

kvaliteta koja je označena riječima "ugodni" i "neugodni" pojavljuje se uz osjet i um ih doživljava

kao ugodne ili neugodne osjete. Takvi osjeti nazivaju se osjećajima. Ali čak i do ove faze, tj.

do pojave zadovoljstva ili boli, osjet je još uvijek osjet, iako se zove drugim imenom. Tako

- 40 -

vidimo da je druga uloga astralnog tijela da pridoda tu kvalitetu „ugodnosti“ ili „neugodnosti“

nekim od osjeta i pretvori ih u osjećaje koji su ugodni ili bolni.

Sada, u ovoj fazi, temeljna, primarna promjena može se javiti u svijesti. Uz osjećaj ugode ili

boli može se pojaviti želja za ponovnim doživljavanjem tog zadovoljstva ili za izbjegavanjem

boli. To je želja u najjednostavnijem, najosnovnijem obliku. Valja napomenuti da je ova

promjena koja uključuje privlačenje ili odbijanje povezana i sa astralnim i sa mentalnim tijelom.

Mentalni element, čak i u ovom prvotnom obliku želje, posljedica je prisutnosti sjećanja ili

predosjećanja bez kojeg se želja ne bi pojavila. Kako sve više i više mentalnih čimbenika

tijekom naše evolucije ulazi u taj međuodnos osjećaja i misli, želje postaju sve složenije i igraju

sve dominantniju ulogu u našem životu. Bilo bi vrlo zanimljivo psihološko istraživanje koje bi

pratilo razvoj svih vrsta želja i analiziralo ih u njihovim jednostavnijim komponentama, ali kako

ovo nije bitno za našu temu, ovdje nećemo ulaziti u to pitanje.

Razlog zbog kojeg smo ušli u ovo prilično suptilno pitanje i pokušali pratiti genezu želje je da

možemo razumjeti prirodu želje i da možemo jasno znati gdje moramo primijeniti kočnicu kada

je želimo kontrolirati u ovim nizovima promjena naše svijesti.

Uzmimo nekoliko konkretnih primjera kako bismo objasnili što se time podrazumijeva.

Pretpostavimo da krenem jesti. Određeni predmet u mojoj hrani dolazi u kontakt s mojim

nepcem, utječe na nepce, pokreće fizičke titraje i ti se titraji na kraju pojavljuju kao poseban

osjet u astralnom tijelu. Ako je jelo ukusno, osjet koji je izazvan prirodno će biti ugodan. Kad

završim s hranjenjem, osjet nestaje, ali sjećanje, pri pogledu na isto jelo ili kroz združivanje

zamisli, može u nekom budućem vremenu probuditi želju za ponovnim doživljavanjem tog

osjeta i možda zaželim probati to određeno jelo.

Uzmimo još jedan primjer. Izlazim u šetnju i prolazim kroz vrt, primijetim poseban miris koji se

sviđa mojem osjetilu mirisa. Silazim s puta i otkrivam cvijet koji ispušta taj miris, a onda želim

imati to stablo u vlastitom vrtu, tako da mogu ponovno osjetiti taj ugodan osjet mirisa. Takvi se

primjeri mogu množiti, ali ova dva će poslužiti da predstave ovo pitanje i omoguće nam da

shvatimo načelo na kojem se temelji upravljanje željama.

Vidjelo se da se u takvim slučajevima doseže točka u kojoj se u svijesti javlja ugodan ili

neugodan osjet, a tu točku neizbježno dolazi svaka osoba koja prolazi kroz to iskustvo, jer se

putevima ne možemo kretati zatvorenih osjetila. Promjena u svijesti koje se mora čuvati, i

spriječiti ako je moguće, onaj koji želi biti bez želje je privlačnost ili odbojnost, pojavljivanje

želje da se iskusi osjet ako je ugodan i da ga se izbjegava ako je neugodan. Kada se krećemo

svijetom i prolazimo kroz svakovrsna iskustva, titraji koji nas pogađaju sa svih strana moraju

proizvesti svoje odgovarajuće osjete, a neki od tih osjeta će se osjetiti kao ugodni ili neugodni.

Rekao sam „neki“ jer ta kvaliteta ugode ili boli ne karakterizira sve osjete. Većina naših vidnih

ili čujnih osjeta nije ni ugodna ni neugodna i samo su ono što se u umu može nazvati neutralnim

opažanjima. Čovjek koji ne razumije prirodu želje, ili nije odlučio da njome ovlada, neprestano

je uhvaćen u ova privlačenja i odbijanja, okove koji ga vežu za niže svjetove, za kotač rođenja

i smrti, dok mudar čovjek, koji nema želja, kreće se svijetom, između tih privlačnosti, prolazeći

kroz ista iskustva, pa ipak, budući da ne dopušta svom umu da uspostavi bilo kakve veze s

predmetima želja, on ostaje slobodan. Neophodno je shvatiti da nije ništa loše učinjeno ako

osjećamo zadovoljstvo u proživljavanju određenih iskustava, zadovoljstvo je prirodna

posljedica dodira tijela i predmeta koji uzrokuju zadovoljstvo. Nevolja se javlja kada dopustimo

sebi da se vežemo za neki predmet okovima privlačenja ili odbijanja.

- 41 -

Iz gore navedenog slijedi, da je čovjek, koji je dovoljno jak da ostane nepromijenjen užitkom ili

patnjom, dok živi usred predmeta koji pružaju užitak ili bol, istinski Vairagi, a ne onaj koji se

boji da će se uplesti u mreže želje i koji se drži podalje. Taj će čovjek, prije ili kasnije, morati

izaći na otvoreno polje, kako bi usred iskušenja naučio da bude iznad njih. Iako je ovo pravi

smjer za one koji su već stekli dovoljnu snagu i navikli upravljati željom, početniku je lakše, u

borbi protiv bilo koje posebne želje, izvući se iz okoline koja je puna iskušenja, dok ne stekne

dovoljno snage da se odupre iskušenju. Pijanici, koja se drži društva onih koji su ovisnici o

piću, bit će mnogo teže odustati od svoje loše navike i bilo bi dobro da se u početku smjesti u

čistu i trezvenu atmosferu. Ali on doista nije pobijedio svoju želju, sve dok se ne bude mogao

neprivučen kretati društvom pijanaca, usred svih privlačnosti modernog bara.

Sada ćemo se pozabaviti odnosom želje i volje. Čitatelju se može činiti da su to stvari od

isključivo teoretskog interesa i stoga nevažne za problem razumijevanja samo-kulture, ali to

zapravo i nije tako. Znanje koje nam omogućuje potpunije poznavanje prirode želje bitno je za

pokušaj njenog praktičnog ovladavanja, a osoba koja pokuša ovladati svojim željama bez

takvog znanja, bit će glupa i imati će male šanse za uspjeh u svom poduhvatu, poput generala

vojske koja ulazi u teritorij svog neprijatelja bez ikakvog znanja o terenu, rasporedu

neprijateljskih trupa i njegovim jakim i slabim točkama.

Vidjeli smo u prethodnim pasusima da je suštinska priroda želje da privlači osobu prema

onome što joj pruža zadovoljstvo, a odbija je od onog što joj zadaje bol. Ovo privlačenje ili

odbijanje pokazuje prisutnost snage, a ta snaga je u suštini ista kao i snaga volje. Stoga ne

postoji bitna razlika između želje i volje, a želja je na neki način samo odraz volje na astralnoj

razini. Razlika koju vidimo leži u činjenici da je u slučaju želje snaga ja privučena vanjskim

predmetom i ovisi o privlačnostima i odbijanjima, dok u slučaju volje snaga ja je namjerna i

neovisna o bilo kojem vanjskom poticaju.

Taj bitni identitet prirode u slučaju želje i volje prikazuju dvije važne činjenice koje svatko može

promatrati za sebe. Prvo, činjenicom da obje imaju u sebi moć postignuća. Što god želimo

možemo dobiti, iako ne uvijek odmah. U trenutku kad sebi predstavimo bilo kakav predmet i

počnemo ga željeti, počinje se približavati nama, a privlačnost je proporcionalna intenzitetu

želje. Ako je želja dovoljno jaka, a okolnosti povoljne, možemo trenutno dohvatiti predmet. S

druge strane, ako su okolnosti nepovoljne ili ako je objekt takve prirode da ga se može dohvatiti

samo stalnim naporima, čak i tada, to povlačenje počinje u trenutku kada ga počnemo željeti,

i samo je pitanje vremena kada će naša želja biti ispunjena. Uzmimo nekoliko primjera za

prikaz ove točke. Pretpostavimo da želim slušati dobru glazbu. Da bih zadovoljio tu želju

moram samo podesiti radio. Ali pretpostavimo da želim postati bogat čovjek. Tada ću morati

raditi, žrtvovati svoje udobnosti i užitke, pažljivo paziti na svoje resurse, i ako imam određenu

količinu sposobnosti u tom smjeru, moći ću polako steći bogatstvo i ostvariti svoju ambiciju u

ovom životu. Ako umrem, ili ne uspijem ostvariti svoju ambiciju u ovom životu, a moja se želja

nastavi, rodit ću se u svom sljedećem životu s većim sposobnostima u tom smjeru i boljim

okolnostima, i tako ostvariti svoj cilj. Ali pretpostavimo da umjesto da poželim te prolazne

predmete, želim doseći prosvjetljenje. Očito, to nije želja koja se može zadovoljiti odmah.

Morati ću raditi kroz mnoge živote, morati ću postupno graditi čist i snažan karakter, podčiniti

svoju nižu prirodu, polako razvijati sve svoje božanske mogućnosti iz života u život, i ako ću

imati potreban intenzitet želje i ustrajnosti, jednog dana ću se naći na vrhu planine, prosvijetljen

i slobodan. Tako u želji vidimo istu neodoljivu snagu postignuća koju povezujemo s ljudskom

voljom.

- 42 -

Druga činjenica koja služi za isticanje bitne istovjetnosti želje i volje je spajanje želje u volji dok

se pročišćava i oslobađa od onečišćenja osobnog ja. Kao što je već rečeno, kada se energija

ja izvlači vanjskim objektima to je želja, a kad je neosobna i poslana u ostvarenje božanske

svrhe to je čista duhovna volja. Tako da, dok se ova energija pročišćava od ovog osobnog

elementa, ona se mora približiti svom čistom nepomućenom stanju volje. Šljaka osobnog ja

koja degenerira volju u želju kad se spali ostaje čisto zlato volje.

Redom iznašajući ove odnose, određene želje, koje su nam svima poznate, poredane su u

nizu i čitatelj će odmah vidjeti, kako se postupno pročišćavanje želje sve više i više približava

našoj koncepciji duhovne volje, sve dok njih dvoje ne postanu nerazlučivi. Uzmimo sljedeće

želje redoslijedom datim kako slijedi:

(1) Želja za osjetilnim zadovoljstvom.

(2) Želja da pomognemo obitelji da živi udobno i pristojno.

(3) Želja da služimo svojoj zemlji.

(4) Želja da služimo čovječanstvu.

(5) Želja da svoju volju učini sjedinjenom sa voljom Svevišnjeg.

Kako se spuštamo kroz ovaj niz lako vidimo da se želja ujedinjuje u volji i u svom najvišem

obliku samo je pitanje korištenja različitih riječi, bilo da se energija naziva željom ili voljom.

Razlog zašto može biti dopušteno da se upotrijebi riječ želja u opisu posljednje stadija je taj

što može biti prisutan određeni emocionalni element dok je svijest zatvorena unutar osobnosti

i na cijeli problem se gleda odozdo.

Važan zaključak koji se može izvući iz ovog bitnog identiteta želje i volje je da posjedovanje

jake želje nije nužno nedostatak ili nešto o čemu treba brinuti. Snažna struja želje skriva pod

svojim pokrivalom sebičnosti čiste vode duhovne volje, i treba samo uništiti to pokrivalo da bi

na zapovijed izašla ogromna snaga duhovne volje. Ljudi koji imaju jake želje, dakle, s višeg

gledišta obećavaju više od onih čije su želje slabe, koji su previše lijeni da se energično bore

za bilo što i čija je opća reakcija na njihovo okruženje ili njihove ideale bez ikakve snage.

Upravo ta istina leži u osnovi poznate izreke "što veći grešnik, to veći svetac".

Iz tog odnosa između želje i volje također vidimo kako postupno uklanjanje osobnih elemenata

iz života pojedinca teži tome da njegova djela budu sve čišća. U ranijim stadijima evolucije,

dok želja vlada njegovim životom, pokretačka snaga djelovanja je želja. Kada se probudi želja

za bilo kojim predmetom, ona odmah tjera um da razmišlja o načinima i sredstvima njenog

zadovoljavanja i ako je želja dovoljno jaka, ustrajna akcija slijedi prije ili kasnije. U toj potrazi

za svim vrstama poželjnih predmeta pojedinac je stalno zauzet, stječe iskustvo i razvija različite

snage uma. U kasnijim stadijima evolucije, svitanjem razlučivanja ili Viveke i progresivnim

uklanjanjem osobnih želja, postupno postiže uzdizanje i postaje pokretačka snaga djelovanja.

I dok se djelovanje tako pročišćuje, ono postaje sve više i više neosobno i odraz Božanske

Volje. U tom stanju ona ne sputava pojedinca jer se ne izvodi za njegovu dobrobit već kao

prinos Svevišnjem. Zapravo u najvišim stupnjevima pročišćavanja ispravnije je reći da se

djelovanje odvija kroz njega, a ne od njega.

Sada dolazimo do druge skupine pojava svijesti koje iako izvedene iz želje, same po sebi tvore

jednu klasu. One se nazivaju emocijama i rezultat su djelomičnog djelovanja astralnog tijela, a

djelomično i mentalnog tijela. Vidjeli smo da je želja u njezinom elementarnom aspektu

obilježena privlačenjem i odbijanjem predmeta i pokretanjem snaga uma za grabljenje ili

izbjegavanje tih predmeta. Jedna od posljedica ove stalne i intimne povezanosti želje i misli je

- 43 -

rađanje različitih vrsta emocija. Emocija je stoga složeno stanje svijesti u sastav koje ulaze i

želja i misao. To se možda ne čini sasvim izglednim u slučaju nekih emocija, ali pažljiva analiza

tih emocija uvijek će otkriti prisutnost triju bitnih elemenata, osjećaja, privlačenja ili odbijanja i

misli u različitim razmjerima i intenzitetima. Stoga, kada se divimo prekrasnom zalasku sunca,

emocije se mogu letimično pojaviti bez elementa privlačenja ili odbijanja, ali pažljiva analiza

stanja uma pokazat će da je element užitka i posljedične privlačnosti ili želje tu. Sama činjenica

da volimo vidjeti takav zalazak sunca pokazuje element užitka i privlačnosti. Kada vidimo

strašan prizor, instinktivno se okrećemo od njega. Ne trebamo ulaziti u ovo pitanje detaljnije,

ali sada možemo doći do važnijeg pitanja o odnosu različitih emocija jedna prema drugoj i

njihovom mjestu u našem životu.

Površno gledano, čini se da velika raznolikost emocija koje doživljavamo u različitim

vremenima i prilikama čine jednu džunglu i čini se da ne postoji određena osnova za njihovo

razvrstavanje. Čak i suvremena psihologija sa svojim opsežnim istraživanjima i ljubavi prema

podjeli nije pokušala u taj težak zadatak i u ovu naizgled kaotičnu sferu uma unijeti neku vrstu

reda. Ali ta zbunjenost i odsustvo vodećeg načela u podjeli emocija samo je prividna. Većina

emocija povezane su jedne s drugima i ovaj odnos je u velikoj mjeri razradio dr. Bhagavan

Das u svojoj dobro poznatoj knjizi „Znanost o emocijama“. Pokušao je pokazati da većina

emocija proistječe iz dvije primarne emocije, Ljubavi i Mržnje, koje se temelje na privlačenju ili

odbijanju. Kako su te emocije ljubavi i mržnje usmjerene prema nadređenom, podređenom, ili

jednakom, one pretpostavljaju različite aspekte, permutacije i kombinacije tih šest sekundarnih

emocija, tri izvedene iz ljubavi i tri iz mržnje, kombinirane s drugim mentalnim čimbenicima

objašnjavaju većinu emocija koje su poznate psihologu. Ne trebamo ulaziti u ovo pitanje

detaljnije, već možemo odmah doći do toga da se držimo ove temeljne ideje u našem životu i

da je sustavno koristimo u izgradnji karaktera.

Budući da je cjelokupni život jedan, koji se ispoljava na svim razinama u različitim oblicima, u

biti i u izražavanju Božanskog života, vezani smo okovima duhovnog jedinstva koje možda ne

možemo vidjeti u nižim svjetovima iluzije i odvojenosti. Što god je u skladu s ovom temeljnom

istinom postojanja, ovim zakonom jedinstva, mora donositi sreću, a sve što je u sukobu s njim

mora biti razbijeno i uzrokovati nesreću. Zato ljubav koja ispunjava ovaj zakon Jednog Života

neizbježno donosi sreću a mržnja koja je bezvrijedna, izvor je beskrajne bijede. Ovaj zakon

života nije hipotetska religijska doktrina koju moramo uzeti s vjerom, već zakon koji možemo

sami lako provjeriti, eksperimentirajući nekoliko mjeseci. Neka svatko tko to želi, pažljivo

promatra i sustavno bilježi u bilježnicu stanje svoga uma, što se tiče sreće ili nesreće, kada je

zabavljen tim različitim vrstama emocija koje se temelje na ljubavi i mržnji. Na svoje

iznenađenje, otkrit će da ljubav i sreća idu zajedno, kao i mržnja i bijeda, a ono što su učitelji

poučavali o nužnosti kultiviranja ljubavi je doista istinito i utemeljeno na stvarnom iskustvu.

Može se običnom čovjeku činiti čudnim da su sva ljudska bića povezana nevidljivim vezama

duhovnog jedinstva, pa ipak se bore i pokušavaju uništiti jedni druge, i toliko je sukoba u

svijetu. Ali to je zbog činjenice da niži um pokriva i zamračuje tu svijest jedinstva i čini da svako

središte svijesti osjeća sebe izoliranom i neovisnom jedinicom. Kada se ovo zatamnjenje

ukloni, duhovno jedinstvo se otkriva i postaje tom pojedincu nemoguće da mrzi ili povrijedi bilo

koga.

Iz gore navedenog proizlazi da ako želimo biti sretni zauvijek, moramo u svom emocionalnom

životu potpuno eliminirati sve emocije koje se temelje na mržnji i što je moguće potpunije

kultivirati one koje su ukorijenjene u ljubavi. Ali mi se u emocionalnom svijetu ravnamo, kao i

u fizičkom i mentalnom, po zakonu navike. Mi smo skloni da nas ponesu emocije, kojima smo

- 44 -

navikli da se prepuštamo i da nam je teško izražavati emocije koje često ne izražavamo. Dakle,

problem se rješava našom kultivacijom pravih emocionalnih navika, sustavnim usađivanjem i

njegovanje onih koje se temelje na ljubavi i uklanjaju onih koje izviru iz mržnje. Podjela emocija

koja se već spominje u prethodnom odlomku vodit će nas u razlikovanju dviju vrsta emocija i

izgradnji zdravog emocionalnog života.

Sada, kada počnemo obnavljati našu emocionalnu prirodu na ovaj način, otkrit ćemo da ono

što doista radimo jest njegovanje vrlina i oslobađanje od poroka, jer su vrline i poroci u većini

slučajeva samo emocionalne navike koje se temelje na ljubavi i mržnji. Tako ćemo vidjeti da

vođenje kreposnog života nije samo pitanje želje ili težnje, nego i stvaranja ispravnih

emocionalnih navika i da se taj rad može poduzeti na sustavan način i provoditi uz pomoć

zakona koji djeluju u ovom području.

Ovaj odnos emocija prema vrlinama i porocima također slučajno ukazuje na mjesto kreposnog

života u većem problemu Samo-Ostvarenja. Kultiviranje vrlina samo osigurava zdrav i ispravan

emocionalni život i stoga igra podređenu, iako bitnu ulogu u Samo-Ostvarenju. Vođenje

kreposnog života nužno je kao temelj za viši život Duha, ali ne može biti zamjena za taj život.

Cilj ljudskog nastojanja je nešto mnogo više od pukog življenja kreposnog života, a to je Samo-

Ostvarenje, Jnana. Tek kad je pojedinac pronašao tu Istinu Postojanja i živi u svjetlu ovog

Ostvarenja, on može imati trajni mir i biti iznad previranja, iluzija i patnji nižeg života.

- 45 -

VII POGLAVLJE

OVLADAVANJE, PROČIŠĆIVANJE I KULTIVIRANJE EMOCIJA

Nakon što smo se bavili ulogama astralnog tijela, sada smo u stanju razmotriti važno pitanje o

ovladavanju, razvoju i pročišćivanju ovog nositelja svijesti. Da bi smo se bavili astralnim tijelom

najprije je nad njim potrebno steći određeni stupanj kontrole, jer dok se to ne učini, nije moguće

poduzeti teži zadatak njegovog razvoja i pročišćivanja. Kao što smo vidjeli u slučaju fizičkog

tijela, ne možemo ispravno upravljati bilo kojim nositeljem svijesti ako smo navikli

poistovjećivati se s njegovim aktivnostima. Dok god osjećamo da smo naše želje, da smo

osjećaji koji nam daju zadovoljstvo ili bol, ili emocije koje se u nama pojavljuju, nećemo biti u

mogućnosti dovesti te kretnje astralnog tijela pod svoju vlast. Dakle, prvi korak u stjecanju ove

kontrole je da se u svijesti oslobodimo ovih različitih pojava koje imaju svoje porijeklo u

astralnom tijelu. Trebamo naučiti objektivizirati te manifestacije, kako to govorimo u psihologiji.

Trebali bismo ih staviti na stol za disekciju, promatrati ih i analizirati dok ih ne osjetimo kao

pojave koje se odvijaju u nama, a ne kao neki dio nas samih. Kad u našim srcima iznikne želja,

trebamo samo shvatiti da je to titraj u našim astralnim tijelima koji možemo promijeniti ako

hoćemo. Kada doživimo bilo kakvo zadovoljstvo, trebali bismo moći pratiti niz promjena koje

se u konačnici pojavljuju u našoj svijesti u obliku tog užitka. O tim promjenama već smo govorili

u prethodnom poglavlju i nije potrebno ponovno ulaziti u to pitanje. Ovdje moramo naglasiti da

moramo naučiti odvojiti se od svojih želja, emocija i osjećaja, te se uzdići iznad njih, prije nego

što se možemo nadati da ćemo dobiti stvarnu kontrolu nad njima. Što je ova priprema

temeljitija, to će trajnije i brže biti naše ovladavanje ovim aktivnostima astralnog tijela.

Razvoj ove sposobnosti disocijacije zahtijeva prvo, stalnu pribranost, i drugo, promatranje i

promišljanje. Svi smo mi navikli da se naše želje i emocije u našim životima slobodno igraju i

rijetko kada, kada postajemo iznimno uznemireni, postajemo svjesni njihove dominacije nad

nama i naše nesposobnosti da njima upravljamo. Pribranost znači da stavljamo naša astralna

tijela sa njihovim promjenjivim željama i emocijama pod promatranje. Stalno pratimo njihov

rad. Kad god smo, na primjer, ljuti ili razdraženi ili pod utjecajem bilo koje druge emocije, bilo

dobre ili loše, trebamo biti svjesni kretanja u ovom tijelu, koliko god bilo slabo. U početku ćemo

otkrivati da stalno dopuštamo da nas uznemiruju, a da toga nismo ni svjesni, ali uz stalnu

budnost i vježbu, postupno, u pozadini našeg uma se razvija svijest koja izgleda kao da je

svjesna svih kretanja koja se odvijaju u našoj emocionalnoj naravi i koja kao tihi promatrač

bilježi svaki pokret iako njima još možda nije sposobna vladati.

Nastojanje da budemo stalno u pripravnosti trebalo bi biti popraćeno promatranjem i

promišljanjem. Trebali bismo uvijek nastojati pratiti razvoj i djelovanje svih želja i emocija koje

se pojavljuju u našim umovima, ispitivati ih bezlično, pratiti ih do njihovih izvora i kritički

procjenjivati njihovu vrijednost. Kako ovo promatranje i promišljanje nisu toliko djelotvorni kada

se poduzimaju u „retrospektivi“, kao što su kad smo pod utjecajem emocija, moramo naučiti

promatrati ih u akciji i odvojiti se od njih dok smo pod njihovom dominacijom. To nužno ne

znači uplitanje u naš rad ili normalnu rutinu života jer će samo dio naših umova biti zaokupljen

ovom pomoćnom djelatnošću kao u slučaju osobe koja može istovremeno razgovarati dok

plete.

Kada se postigne određena uspješnost u objektivizaciji naših emocija i želja, tada možemo

početi provoditi izravnije ovladavanje nad njima. Promatranje i promišljanje trebali su već

razviti sposobnost razlikovanja različitih vrsta želja i emocija. Ono što sada moramo učiniti je

- 46 -

spriječiti izražavanje onih koji nisu u skladu s našim idealima i dopuštati samo one koje nam

pomažu na našem putu. Samo nastojanje da se promatraju kretanja u astralnom tijelu imat će

učinak uklanjanja nekih grubih želja i emocija i toniranja drugih, ali to razlučivanje i ovladavanje

treba intenzivno i uporno vježbati sve dok ne postanemo potpuni gospodar emocionalnog

života i dok jedino one želje i emocije pronalaze svoj izraz kroz naše astralno tijelo koje

potpuno odobravamo i dopuštamo. To je duga i teška disciplina i stupanj postignutog uspjeha

ovisi o našem stupnju evolucije i količini truda i ozbiljnosti s kojom se suočavamo sa

problemom. Oni u kojima se viši principi Buddhija i Atme razvijeni do odgovarajućeg stupnja

naći će unutar sebe potrebnu strpljenje i snagu kako bi dovršili posao, dok će se drugi, manje

razvijeni, brzo umoriti od zamornog zadatka i odustati od njega kao od nedostižnog ideala. Ali

moramo zapamtiti da je jedini način na koji možemo steći kontrolu nad našim emocijama dug

i naporan stalni trud i vježba. Ne postoji čarobna formula koja nam može preko noći dati

majstorstvo nad našom nižom prirodom. Ali tu je misao koja nas ohrabruje, da kada se to

majstorstvo postigne, potreba za naporom u tom smjeru praktički prestaje, a naše emocije i

želje automatski se usklađuju s idealima i zahtjevima duhovnog života.

U stjecanju kontrole nad našim astralnim tijelom, uvelike će nam pomoći razumijevanje

nekoliko praktičnih stvari. Prvo što moramo zapaziti je da se upravljanje našom emocionalnom

prirodom može postići samo u okolnostima od kojih općenito želimo pobjeći. Samo u uvjetima

stresa i naprezanja možemo steći svjesno ovladavanje našom nižom prirodom koja je

preduvjet stvarnog duhovnog razvoja. Samo kada živimo okruženi predmetima koji nas

privlače možemo razviti Vairagyu. Samo kada se moramo suočiti s ljudima koji nas ne vole,

koji nas osuđuju, ili čak i mrze, možemo razviti tu uzvišenu strpljivost i ravnodušnost koja su

obilježja majstorstva nad nižim ja. Lako je biti miran i neuznemiren kada smo u okolnostima u

kojima naše strpljenje nije na kušnji i testu. Lako je biti čedan gdje nema iskušenja. Ali samo

onaj koji može ostati smiren i čist pod najtežim okolnostima treba sebe smatrati gospodarem

svoje niže prirode.

Stoga bi trebalo biti sasvim očito, ako doista mislimo raditi na ovom teškom zadatku

podčinjavanja naše niže prirode, da bi trebali odbiti bježanje od pokušavanja, čak i od bolnih

okolnosti u koje smo često smješteni, s druge strane, iskoristiti ih čak za razvijanje određenih

osobina koje mogu izvući iz nas. Možemo čak i sići s našeg puta i staviti se u teške okolnosti

da bi se ponekad testirali i razvili kvalitete koje želimo, iako to općenito nije potrebno.

Gospodari Karme nam šalju Karmu takve prirode kakva je prilagođena našem sljedećem

stupnju razvoja i što smo jači postaju teža iskušenja kojima smo podvrgnuti. Živimo u kozmosu,

i okolnosti u koje je pojedinac postavljen nisu samo okolnosti koje zaslužuje, već su i one koje

su pogodne za njegov razvoj na njegovom trenutnom stupnju. Naši svakodnevni životi će stoga

pružiti mnoštvo mogućnosti koje su nam potrebne za stjecanje kontrole nad našim astralnim

tijelom, pod uvjetom da taj zadatak shvatimo ozbiljno.

Pitanje koje se može javiti u umovima nekih ljudi: „Što ostaje da se živi ako analiziramo i

seciramo našu emocionalnu i željnu prirodu ovim nemilosrdnim načinom? Užitak života ne

ovisi samo o osjećanju tih želja i emocija, već i o poistovjećivanju s njima, zamišljajući da

osjećamo te želje i emocije.“ To je vrlo umjesno pitanje, i zapravo, svi oni koji pokušavaju

pokoriti svoje želje moraju proći kroz pokušaj da otkriju da je njihov život postao praznina i da

se ne čini vrijednim življenja. Mnogi aspiranti se ne mogu suočiti s ovim iskušenjem, gube

hrabrost i ponovno se vraćaju starom životu sa svim užitkom koji dolazi sa poistovjećenjem

sebe sa svojom željnom naravi.

- 47 -

No, prema iskustvu onih koji su se odazvali ovoj vrsti discipline, ovo je samo prolazna, iako

često bolna faza i jedna od onih od koje aspirant nakon duhovnog spoznavanja ne smije

zazirati. Kako se naša niža priroda pokorava i astralno tijelo postaje mirno i oslobođeno

nečistoća, Budhičko svjetlo može sve više sjati kroz um i pružati nam taj "mir koji nadilazi

razumijevanje". Kada Buddhi ovako obasjava um, on ne samo da nam omogućuje da vidimo

probleme života u ispravnoj perspektivi i bez iluzije, već nam daje i okus tog blaženstva,

Anandu, koja je naša suštinska priroda. Radosti i zadovoljstva nižeg života blijede u svjetlu

ovog blaženstva, baš kao što se umjetna svjetla, pa čak i svjetlost zvijezda i mjeseca, nestaju

kada sunce izlazi. Ali da bismo stekli taj trajni mir, ovo blaženstvo višeg života, moramo biti

strpljivi, odlučni, neustrašivi i spremni se odreći privremenih užitaka i radosti nižeg života. Ne

smijemo se obeshrabriti kada se život čini turobnim i opustošenim, jer kad se čini da je život

potpuno nestao, mi smo najbliži punini života. S druge strane, trebamo raditi ozbiljnije i

intenzivnije na pročišćivanju niže prirode i stanjivanju vela koji skriva svjetlo više svijesti.

Kada se radi o općim načelima ovladavanja koja se odnose na astralno tijelo, također je

potrebno ukazati na opasnosti potiskivanja. Novija istraživanja u psihoanalizi pokazuju štetne

učinke potiskivanja emocija i želja koje se namjeravaju dovesti pod kontrolu i bilo bi dobro da

se upoznamo s glavnim rezultatima dobivenim u tim istraživanjima. Ne treba detaljno ulaziti u

ovo pitanje, ali se ukratko može ukazati na osnovnu ideju koja leži u pozadini opasnosti

potiskivanja emocija i želja.

Prema rezultatima dobivenim od istraživača na ovom polju, svaka želja ili emocija koja je

prisilno potisnuta prelazi u podsvjesna područja uma i odatle potiče i održava određene

patološke simptome koji izvana izgledaju kao da nemaju nikakve veze s potisnutim emocijama.

Takvi simptomi ili skupine simptoma tehnički su poznati kao kompleksi. Ovi kompleksi čine

važan čimbenik u emocionalnom, mentalnom ili čak fizičkom životu osobe i njemu nepoznati,

snažno utječu na njegovo ponašanje. Psihoanalitičari su osmislili tehniku za rješavanje tih

kompleksa i uklanjanjem neprirodnog naprezanja u psihi vraćaju je u normalno i zdravo stanje.

Možemo se složiti ili ne složiti s teorijama psihoanalize, ali stvar koju moramo primijetiti je da

naše emocije i želje predstavljaju psihičku energiju, a energija prema zakonu očuvanja energije

ne može biti uništena, ali se može promijeniti iz jednog oblika u neki drugi. Ne možemo uništiti

proizvedenu energiju, ali možemo odrediti oblik koji će ona zauzeti. Potiskivanjem želje ili

emocije zadržavamo izvor proizvedene energije netaknut i samo struju energije

preusmjerujemo u podsvjesni um, gdje ona može zauzeti razne vrste nepoželjnih oblika koji

na kraju iskaču na površinu. Ako imamo vodovodnu cijev bez slavine i želimo zaustaviti protok

vode, nikakva dobrobit neće biti učinjena guranjem cijevi pod zemlju. Voda će i dalje teći i prije

ili kasnije će doći na površinu kaotičnim načinom sa blatom i prljavštinom. Trebamo ili staviti

slavinu i tako zaustaviti protok vode ili ga iskoristiti na neki prikladniji način, na primjer,

preusmjeriti u vrt i pustiti ga da potiče rast biljaka.

Na sličan način, ako ne želimo želju, trebamo ili prestati stvarati energiju ili je promijeniti u neki

drugi oblik koji je poželjan ili iskoristiv za naš napredak. Prvo činimo kada temeljito razumijemo

želju pa se jednostavno izdižemo iznad nje. Postajemo toliko svjesni njene prave prirode da

prestaje utjecati na nas. Želja jednostavno umire u takvom slučaju, jer je isključena pokretačka

snaga koja bi je mogla održavati na životu. Možemo, s druge strane, promijeniti oblik energije,

sublimirati je, kako to obično kažemo. Novi oblik energije trebao bi biti takav da nam pomaže

u našem napretku, prema našem idealu, umjesto da ga ometa. Problem sublimacije naših želja

i emocija vrlo je zanimljiv i važan, ali nas ovdje ne zanimaju njegovi praktični aspekti.

- 48 -

Sada dolazimo do pitanja pročišćivanja i razvoja astralnog tijela. Da bismo jasno razumjeli ovaj

problem, trebali bismo imati neku ideju o načinu na koji je ovo tijelo izgrađeno i održavano.

Ono nije izgrađeno i održavano, kao u slučaju fizičkog tijela, uzimanjem hrane i njezinom

asimilacijom, pa je zato problem njegovog pročišćavanja i razvoja složeniji i teži.

Vidjeli smo da su naše želje, osjećaji i emocije rezultati koji se pojavljuju u našoj svijesti dok

astralno tijelo titra bilo kao odgovor na vanjske utjecaje bilo na aktivnosti započete iznutra.

Uzimajući emocije kao predstavnika za sve te različite vrste aktivnosti u astralnom tijelu,

možemo reći da svakoj vrsti emocija odgovara i postoji određena brzina titraja i određena

gustoća materijala koji čini astralno tijelo, i da se na astralnoj razini određena boja također vidi

kao određena brzina titraja. Na primjer, ako bilo tko u nekom trenutku osjeća snažnu emociju

ljubavi, onda, iz bezbrojnih kombinacija astralne materije koje čine ovo tijelo, nekoliko različitih

tipova kombinacija počinje titrati, brzinom ili valnom duljinom titraja koji se matematički slažu

sa gustoćom materijala koji se toga tiče. Istodobno se u astralnom tijelu pojavljuje određena

boja, koja se opet matematički odnosi na brzinu titranja emocije.

Imamo analogiju ove pojave na fizičkoj razini u poznatim bojama koje vidimo pri vatrometu.

Kada se metal poput barija doda barutu, pri paljenju baruta on se snažno zagrijava, a njegove

čestice počinju titrati određenim brzinama i ove posebne svjetlosne vibracije daju nam zeleno

svjetlo u vatrometu. Kada barij zamijenimo stroncijem u barutu, atomi stroncija svojim titrajima

proizvode crvenu boju i tako dalje. Stoga, svakoj vrsti materijala odgovara specifična brzina

titraja i specifična boja spektra, kako na fizičkoj tako i na astralnoj razini.

Okultno istraživanje je također pokazalo da kad astralno tijelo počne titrati određenom brzinom,

zbog prisutnosti neke specifične emocije, nastalo snažno uzbuđenje ima učinak izbacivanja

materijala koji nije u skladu s tim titrajima, te uzimanje iz okolne astralne atmosfere određene

količine tvari koja može titrati istom brzinom. Rezultat toga je da svaki titraj proizveden u

astralnom tijelu emocijom povećava udio onih komponenti koje titraju tom točno određenom

brzinom i, shodno tome, smanjuju druge koje ne mogu skladno titrati, tako da se tendencija za

određenom vrstom emocija povećava kako se toj emociji dopušta da ponavlja svoje

izražavanje kroz astralno tijelo. S druge strane, što se manje izražava određena vrsta emocija

kroz ovo tijelo, slabiji je njegov odgovor na to titranje bilo da je taj utjecaj izvana ili iznutra.

Iz gore navedenog proizlazi da astralno tijelo mijenja svoj sastav i titrajne moći sa svakom

željom ili emocijom koja se kroz njega očituje. Ne postoji ni najmanji drhtaj emocija ili želje koji

u određenoj mjeri ne mijenja svoju tendenciju titranja na sličan način u budućnosti. Ako, dakle,

neprestano izražavamo više emocije i plemenite želje, astralno tijelo postaje progresivno

pročišćeno i sposobno reproducirati finije vibracije, dok ga želje i emocije nižeg stupnja sve

više otežavaju i čine izražavanje viših emocija sve težim.

Pravilno razumijevanje ovih zakona i njihova primjena na naš život čine osnovu metoda koje

su usvojene u pročišćivanju i kultiviranju naših emocija. Prvo ćemo uzeti specifično pitanje

pročišćenja. Dok smo bavili pročišćivanjem fizičkog tijela, istaknuto je da čistoća bilo kojeg

tijela u suštini znači prisutnost u tijelu onih sastavnica koje se usklađuju i pomažu u izražavanju

Višeg Ja, te odsutnosti onih sastavnica koje su u neskladu i stoga onemogućuju ili sprečavaju

Njegovo izražavanje. Suptilnije energije koje imaju svoj izvor u duhovnom dijelu naše prirode

mogu se izraziti na astralnoj razini samo ako u astralnom tijelu prevladavaju one sastavnice

koje mogu odgovoriti na suptilnije titraje. Što je astralno tijelo profinjenije, to lakše može titrati

- 49 -

kao odgovor na učinke više svijesti i manje je prijemčivo za grube titraje koje su povezane s

običnim svjetovnim životom.

Ovo profinjavanje ili pročišćivanje astralnog tijela odvija se, kao što smo već vidjeli, vršenjem

stroge kontrole nad našim emocijama i željama i dopuštanjem da kroz njega nađu izraz samo

one emocije i želje koje su u skladu s našim duhovnim idealima. Što više razvijamo ljubav,

poštovanje, suosjećanje, predanost, suosjećanje, želju da služimo našim bližnjima i velikim

Majstorima Mudrosti, to će naše astralno tijelo postati finije i čišće. Najmanji impuls koji dolazi

iz našeg Višeg Ja baciti će cijelo astralno tijelo u skladne i istančane titraje prekrasne naravi,

dok će ga teški i nasilni impulsi nižih razina ostaviti posve nepromijenjenim. Sama pomisao na

Ishta-Devatu ili objekt predanosti izaziva u srcu predane osobe uzbuđenje najdublje i

najizvrsnije ljubavi. Ako je u velikoj mjeri u osobi razvijena simpatija, samo viđenje patnje

odmah izaziva odgovor dubokog suosjećanja i želje da se pomogne u olakšavanju patnje.

Kada se dođe do ove faza, astralno tijelo zaista postaje prikladno i učinkovito sredstvo duše,

instrument, živahan, osjetljiv i profinjen, i sposoban odražavati višu svijest u nižem.

O razvoju viših emocija potrebno je zapamtiti da iniciranje titraja u astralnom tijelu zahtijeva

neku vrstu poticaja. Naša emocionalna priroda je poput harfe, i da bi bili u stanju odsvirati

određeni akord, moramo dotaknuti odgovarajuće žice. Tajna sposobnosti da probudimo neku

određenu željenu emociju leži u razvijanju sposobnosti da zasviramo prave akorde naše

emocionalne prirode. Niže vrste emocija lako se pobuđuju nadražajima koji dolaze iz vanjskog

svijeta, osobito zato što je astralno tijelo naviklo da odgovara na takve podražaje, ali da bi

pobudio više vrste emocija i dobio potrebne podražaje, učenik će morati ući u unutarnja

područja svog bića. Razmišljanje o uzvišenoj prirodi ponekad daje takve podražaje, drugi će

pak put iskrena molitva pomoći da se oslobode energije duše, koje se nalaze u predivnim

emocijama astralne razini. U svakom slučaju to je težak zadatak i jedino strpljivošću i

upornošću možemo izgraditi lijepu i profinjenu emocionalnu prirodu. U ovom teškom zadatku

učenici samo-kulture će biti uvelike potpomognuti ako redovito vježbaju meditaciju. Ona otvara

i postupno proširuje kanal između astralnog tijela i budističkog nositelja i omogućuje spuštanje

onih energija koje svojim djelovanjem u astralnom tijelu pobuđuju uzvišene i plemenite emocije

koje su uvijek povezane s duhovnim razvojem.

Moramo zapamtiti da su finije emocije izražaj više svijesti na nižim razinama i da predstavljaju

samo stupanj naše evolucije. One postaju nepotrebne i sve su manje izražene kako se njihovi

viši duplikati duhovnih vrijednosti razvijaju. Tako, na primjer, kada je para-bhakti ili viša

predanost dovoljno razvijena, Bhakta postaje tih, spokojan i samodostatan, i tada ne pokazuje

nasilne, kontradiktorne i stalno mijenjajuće emocije strastvene ljubavi, apatije, sreće, bijede,

koji karakteriziraju niže stupnjeve predanosti. Sveci, mudraci i Adepti uglavnom na van ne

pokazuju emocije suosjećanja, ljubavi itd. To ne znači da su postali ravnodušni ili bezosjećajni.

Oni su upravo svjesni jedinstva života, svog jedinstva s tim Životom i njihov odgovor na taj

Život ili Njegov izražaj na nižim razinama, je stoga na mnogo višoj razini, mnogo iznad astralne

razine.

Iz navedenog bi trebalo biti jasno da razvoj finijih emocija nije toliko pitanje izgradnje ili

stvaranja nečega, nego dopuštanja da se unutarnji sjaj probije kroz naše umove. To je zapravo

pitanje pročišćenja uma, otkrivanja naše duhovne prirode i otvaranja prolaza između nižih i

viših dijelova naše prirode. Kada se, na primjer, predanost prema Ishta-devati razvila u

visokom stupnju, a astralno tijelo je preplavljeno ljubavlju koja se spušta iz budičke razine, sve

nečistoće u našoj nižoj prirodi se takoreći ispiru i niske vrste emocija se brzo uklanjaju. Takav

- 50 -

jedan porast intenzivne ljubavi čini više za pročišćenje uma i otvaranje prolaza između budičkih

i astralnih razina nego mjeseci redovite meditacije i mentalne discipline.

Tajna samo-kulture u razvoju naše duhovne prirode leži u pročišćivanju uma, uklanjanju

mentalnog toka koji zamračuje našu božansku prirodu, podređivanju nižeg višem i krajnjem

uklanjanju nižeg ega.

- 51 -

VIII POGLAVLJE

ULOGE NIŽEG MENTALNOG TIJELA

U ovom ćemo poglavlju razmotriti uloge nižeg mentalnog tijela, nositelja konkretnih misli. Kao

i u slučaju astralnog tijela, predmetom ćemo se baviti sa stajališta samo-kultivista i ograničit

ćemo se na razmatranje činjenica i metoda koje mu omogućuju učinkovito razumijevanje i

korištenje tog tijela u njegovom radu.

Ljudski um nije samo najčudesnija stvar u stvaranju, već i najveći problem čovjeka koji

pokušava kročiti putem koji vodi do savršenstva i Prosvjetljenja. To je odvajajuće načelo u

čovjeku koje mu omogućuje da vidi mnoge u Jednom. To je središte egoizma koji nas tjera da

osjećamo da smo osoba s interesima koji su u sukobu s interesima drugih. Ono je tvorac iluzije

koja u našoj svijesti proizvodi iskrivljeni pogled na Stvarnost. Onaj tko želi upoznati Stvarnost,

koja leži u osnovi ovog pojavnog svemira, najprije mora ovladati, a zatim nadići um.

Pri razmatranju uloga nižeg mentalnog tijela moramo imati na umu da moderna psihologija

koristi riječ „um“ na vrlo općenit način zbog svog nepoznavanja stvarnog ustroja, prirode i

uloga. Ona povezuje pojave koje imaju svoje izvore u sasvim različitim dijelovima našeg

unutarnjeg bića i stavlja ih pod jedan opći i prilično nejasan termin „um“. Naši osjećaji,

konkretne misli, apstraktne misli i intuicije su pomiješani na prilično zbunjujući način i odnos

između njih je vrlo nesavršeno shvaćen čak i od onih koji su se posebno bavili ovim

predmetom.

Glavni uzrok kaosa koji prevladava u ovom području psihologije je korištenje pogrešnih metoda

u istraživanju pojava uma zahvaljujući materijalističkom gledištu sadašnjeg znanstvenog doba.

Psihologija proučava um dok on djeluje kroz svoj fizički instrument, mozak, i nema sredstava

na raspolaganju da ide onkraj mozga, kao što je, i gledanje i ispitivanje onih sila i posrednika

koji uzrokuju ove različite pojave svijesti u i kroz mozak. Do nedavno se mozak čak smatrao

začetnikom, izvorom svih mentalnih pojava, stav koji se izražavao poznatom izjavom

Lombroso-a: „Mozak proizvodi misli a jetra izlučuje žuč.“ No daljnje istraživanje psihičkih

pojava pokazalo je da taj stav nije održiv, a suvremena psihologija nerado je prihvatila mišljenje

da je um nešto neovisno o fizičkom mozgu, iako to ovisi o tome kako se pojavljuje na fizičkoj

razini.

Jedan od najvećih doprinosa Okultizma na polju psihologije jest razjašnjavanje svih mentalnih

pojava, njihovo praćenje do njihovih izvora, klasificiranje prema njihovoj prirodi i različitosti

izvora, te omogućivši nam da razumijemo ljudski um kao što nikada prije nije shvaćan. Ovom

uređenošću i jasnoćom je na ovom polju bilo moguće donijeti rezultate istraživanja okultista sa

nad-fizičkih područja prirode. Razvijajući svoja nad-fizička osjetila, ovi istraživači su mogli

ispitati iznad-fizički sastav čovjeka, odvojiti različite sastavnice jedne od drugih ovog sastava i

pratiti njihovo porijeklo na nad-fizičkim planovima različitih vrsta pojava koje se odvijaju kroz

fizički mozak.

Prva važna i opća činjenica koja je otkrivena je da su naši osjećaji, konkretne i apstraktne misli

izvedeni iz tri različita izvora. Oni su zapravo rezultati svijesti koja djeluje kroz tri različita

suptilnija nositelja, a mozak i živčani sustav samo spuštaju u fizičku svijest ta različita načela

koja djeluju na višim razinama.

- 52 -

Već smo se bavili jednim skupom tih pojava koje djeluju kroz astralno tijelo i proizvode naše

osjete, osjećaje, želje i emocije. Sada ćemo se baviti organom misli, instrumentom koji duša

koristi za svoj izraz na mentalnoj razini, trećoj razini Sunčevog sustava.

Prva stvar koja se u vezi s tim mora spomenuti je da za razliku od astralnog tijela, koje je jedna

nedjeljiva cjelina i sadrži materiju koja pripada svim sedam podrazina astralne razine,

mentalno tijelo, organ misli koje radi na mentalnoj razini, se sastoji od dva odvojena nositelja

svijesti. Niže mentalno tijelo je sastavljeno od materije koja pripada nižim četirima podrazinama

služeći kao organ konkretnih misli, a više mentalno tijelo, ili tzv. kauzalno tijelo, sastoji se od

materije koja pripada preostalim trima višim podrazinama, kao organ apstraktne misli. Ta dva

tijela su posve odvojena, imaju različite uloge i dio su dviju različitih sastavnica naše ukupne

konstitucije. Niže mentalno tijelo čini dio prolazne osobnosti, koja se iznova oblikuje sa svakom

inkarnacijom, dok je kauzalno tijelo najniži nositelj individualnosti, Jivatme, koja izdržava od

života do života i djelomično se izražava u uzastopnim osobnostima. Vidjet ćemo stoga da su

naši umovi ili intelekt susretište nižih i viših ja, privremene osobnosti sa svim njezinim

ograničenjima i iluzijama i stalnog Egosa koji se izražava kroz Atma-Buddhi-Manas i naša je

duhovna duša. Budući da dva tijela, koja djeluju na mentalnom planu, imaju sasvim različite

uloge, mi ćemo se u ovom poglavlju ograničiti na uloge nižeg mentalnog tijela, organa

konkretne misli i baviti se ulogama višeg mentalnog tijela u sljedećem poglavlju.

Prije no što se pozabavimo ulogama nižeg mentalnog tijela, možda bi bilo poželjno pojasniti

pozadinu bliske veze koja postoji između ovog tijela i astralnog tijela. Iako su ova dva nositelja

svijesti sasvim različita i pripadaju dvjema različitim razinama, vrlo su blisko povezana i djeluju

zajednički u stvarnom životu. Zapravo, njihov je odnos tako blizak da su njihova djelovanja

često toliko nerazlučiva, da se oni često tretiraju, iz praktičnih razloga, kao jedan nositelj. Tako

je u ranoj teozofskoj literaturi Kama-Manas tretiran kao jedno načelo, a u terminologiji Vedante

Manomaya-kosha označava oba ova nositelja.

Taj bliski odnos Kame i Manasa potječe iz zajedničke evolucije dvaju tijela i najbolje će se

razumjeti razmatranjem kako želja i misao djeluju i reagiraju jedno na drugo od samog početka

njihovog razvoja. Prateći geneze želje vidjeli smo kako elemenat memorije i predviđanja

užitaka i boli doživljenih u odnosu na vanjske predmete dovodi do privlačnosti i odbojnosti

prema tim predmetima i dalje prema raznim vrstama želja. Ovo djelovanje i reakcija između

ugodnih i bolnih osjećaja koji pripadaju astralnom tijelu, i sjećanja i predviđanja koje pripadaju

nižem mentalnom tijelu, početak je te veze i intimnog odnosa između želje i misli koja je

preživjela do sadašnjeg stupnja evolucije. Kasnije, kako se želja razvija, ona stalno koristi niži

um za postizanje svojih ciljeva, za osmišljavanje sredstava svoga zadovoljstva, i dugo

vremena niži um nije ništa drugo nego sluga, rob žudnje, i postepeno se razvija služeći se

svojim potrebama. No, dok se um razvija i dobiva na snazi, počinje provoditi sve veću kontrolu

nad željom i na kraju postaje njezin gospodar. U ovom radu na podčinjavanju želje, dodana

mu snaga dolazi iz unutarnjih duhovnih izvora jer oni sve više postaju dostupni u kasnijim

fazama evolucije.

Ovo zajedničko djelovanje astralnih i nižih mentalnih tijela također se pokazuje u našem

emocionalnom životu. Već je pokazano da emocije proizlaze iz interakcije želje i misli, tako da

svaki put kad osjetimo emociju, činimo da dva tijela istovremeno titraju. Koliko su dva tijela

tijesno povezana u svom djelovanju postaje očito kada shvatimo važnu ulogu koju emocije

igraju u životu prosječnog pojedinca.

- 53 -

Nakon ovih preliminarnih razmatranja, dolazimo do uloga nižeg mentalnog tijela. Razmatrajući

uloge astralnog tijela vidjeli smo da je njegova prva uloga pretvoriti titraje koji su primljeni u

osjetilnim organima fizičkog tijela u osjete. Titraji koji udaraju na osjetilne organe prenose živci

do odgovarajućih centara u fizičkom mozgu, koji se odatle odražavaju na astralno tijelo, a

centri u astralnom tijelu pretvaraju ih u osjete. Taj proces odražavanja ne zaustavlja se na

tome, već sljedećim odražavanjem oni dospijevaju u niži um i tamo se pretvaraju u zapažanje.

Baš kao što svjetlosni valovi koji prolaze kroz objektiv kamere stvaraju sliku okolnog krajolika

na zaslonu ekrana, tako i ti različiti titraji, koji dolaze različitim putevima, proizvode različite

vrste slika na zaslonu uma. Ove slike su proizvedene u mediju zvanom Chidakasha, riječi

izvedene od sanskrtske riječi Chitta, slike stvorene aspektom nižeg uma. Može se činiti prilično

čudnom uporaba riječi „slika“ za ove dojmove proizvedene na um pomoću titraja koji dolaze

kroz pet osjetilnih organa, ali ovo proširenje značenja riječi sada je prepoznato i u psihologiji.

Tako, kad čujemo zvuk nekog glazbenog instrumenta, dojam koji je stvoren u umu nazivamo

auditivnom slikom, kao što se dojam koji stvara oblik predmeta naziva vizualnom slikom. Dakle,

vidimo da je prva i primarna uloga nižeg mentalnog tijela da pretvori astralne osjete u mentalno

opažanje boje, oblika, zvuka, okusa, mirisa i dodira.

Njegova druga važna uloga je sastavljanje tih mentalnih opažanja ili slika, izvedenih iz različitih

osjetilnih organa, u složenu sliku. Uzmimo konkretan primjer kako bismo objasnili što se time

podrazumijeva. Pretpostavimo da pred sobom imam jednu naranču.

Utisak primljen putem vida daje mi predodžbu o obliku i boji naranče. Utisak dobiven kroz nos

daje ideju o mirisu. Ako je uzmem u ruku dobivam utisak dodira. Ako je dovedem u dodir sa

svojim jezikom, dobijem ideju kakvog je okusa. Potpuno shvaćanje naranče sastoji se od sva

ova četiri elementa i uloga nižeg mentalnog tijela ja da objedini ova četiri elementa u jednu

složenu sliku i da nam da cjelovitu sliku predmeta.

Um ne samo da objedinjuje tih pet elemenata u jednu kompozitnu sliku, već također iz skladišta

memorije pridodaje elemente koji možda nisu prisutni. Kada vidimo udaljenu naranču jedina

slika koja dopire do uma je vizualna, dajući njen oblik i boju, ali mi mentalno vidimo mnogo

više u toj vizualnoj slici naranče nego što opravdava djelomično izvješće osjetila. Događa se

to, da je um iz prethodnih prilika prikupio razne vrste dojmova o naranči, zadržao je te dojmove

u skladištu memorije, pridodao neke elemente koji nedostaju ovoj zalihi, i tako nam daje

potpuniju predstavu o naranči nego što bismo je inače imali. Ovaj vanjski svijet koji opažamo

osjetilima bio bi vrlo siromašan i nezanimljiv kada um ne bi radio posao pohranjivanja i opskrbe

nedostatnih elemenata, i kad bi mi svojim mentalnim okom vidjeli samo ono što su mu osjetila

donose.

Usko povezano s ulogom objedinjavanja slika, koje dolaze kroz Jnanendriye ili osjetilne

organe, je obrnuta uloga razlaganja u svoje sastavnice bilo kojeg mentalnog impulsa koji može

pronaći izraz kroz nekoliko motoričkih organa ili Karmendriya. Niže mentalno tijelo je

koordinirajući čimbenik svih kretnji koje činimo u našem svakodnevnom životu kako bismo se

suočili sa svakom situacijom u vanjskom svijetu. Dakle, kad vidimo predmet koji dolazi prema

nama i koji prijeti da ozlijedi fizičko tijelo, naše noge, ruke i svi mišići trenutno i automatski

zauzimaju položaj koji najbolje odgovara izbjegavanju ozljede, a svi ovi složeni i učinkoviti

pokreti omogućeni su koordinacijom i kontrolom koju provodi niže mentalno tijelo, iako se to

općenito događa tako brzo da se ne primjećuje.

- 54 -

Kako se kroz život pojedinca iskustva umnožavaju, broj tih slika predmeta prisutnih u njegovom

spremištu pamćenja se povećava i postupno um počinje na ovim slikama raditi na različite

načine, uređujući i preraspodjeljujući ih, klasificirajući i uspoređujući ih, i tako se postupno

razvijaju, jedna za drugom, naše različite mentalne sposobnosti razmišljanja, prosuđivanja i

tako dalje. Postupno učimo razmišljati.

Potrebno je jasno razumjeti da razmišljanje nije ništa drugo nego uspostavljanje odnosa

između slika koje su prisutne u našem umu i, stoga će, kvaliteta našeg razmišljanja u velikoj

mjeri ovisiti o vrsti i broju tih slika. Um, pun jasnih i ispravnih slika u odnosu prema bilo kojem

predmetu, u daleko je boljem položaju promišljanja o tom predmetu, od onog koji je slabo

opskrbljen takvim slikama. Često se čini da se razmišljanje odvija bez ovih slika, ali ako dublje

uđemo u predmet otkriti ćemo da smo, u tim slučajevima, samo koristili znakove za te slike ili

grupe slika i da su temelj našeg procesa razmišljanja zapravo slike koje smo stekli

promatranjem, čitanjem ili nekim drugim sredstvima. Kada odemo u banku, vidimo vrlo malo

novca. Većina transakcija se obavlja putem čekova i formulara, ali znamo da su to samo

oznake gotovine, koja je stvarna osnova svih transakcija.

No, iako su ove slike bitne, sama prisutnost mnogih i jasnih slika unutar uma nije dovoljna za

dobro razmišljanje. Mora postojati izvođač koji raspoređuje te slike na takav način da se

stvaraju predivni misaoni obrasci. Ako date kutiju punu svakovrsnih dragocjenih dragulja u

ruke običnog čovjeka, on s njima neće ništa učiniti, ali ako je date dobrom draguljaru on će iz

njega proizvesti različito dizajniran nakit izuzetne ljepote. Dakle, samo povećanje našeg znanja

čitanjem i promatranjem i time umnožavanje naših mentalnih slika nije dovoljno. Moramo misliti

naporno i uporno dok ne naučimo proizvoditi iz materijala koji smo skupili misli lijepih uzoraka

ili misli koje možemo upotrijebiti u našem životu.

Baveći se ulogama nižeg uma potrebno je barem ukratko spomenuti iluziju koja je svojstvena

poznavanju stvari njenim odražavajućim medijem. Sama činjenica da smo u području nižeg

uma ograničeni imenima i oblicima, našim mentalnim slikama, znači da nikada nećemo

poznavati stvari onako kakvima one stvarno jesu. Jedna slika je relativna stvar, ona nam

nikada ne može dati cjelokupnost stvari, već samo presjek stvarne stvari, iako možemo

pogrešno misliti da je poznajemo, ako je u dodiru sa našim umovima. Čak i u slučaju osjetilnog

opažanja možemo dobiti tisuće različitih dojmova jednostavnog predmeta gledajući ga s

različitih strana i udaljenosti. Niti jedan od njih ne predstavlja predmet u cjelini. U slučaju ne-

osjetilnih opažanja, teškoće zadobivanja prave zamisli o predmetu su mnogo veće. To bi nas

trebalo zaštititi od stvaranja viđenja i zamisli, koje se temelje na djelovanju intelekta, na

stvarnosti života koje su djelomične, ako ne i iskrivljene, prividne. To bi nam također trebalo

ukazati na uzaludne pokušaje razumijevanja ili spoznaje stvari putem instrumenta intelekta.

Ne možemo ih spoznati u pravom smislu te riječi, osim ako ne nadiđemo intelekt i ne vidimo

ih u svjetlu Stvarnosti u kojoj postoje, na isti način kao što entitet koji živi u obojenim svjetlima

spektra ne može znati što bijelo svjetlo sve dok ne nadiđe prizmu i ne vidi svjetlo koje proizvodi

spektar.

Postoje još dvije točke koje može uočiti učenik vezane sa ulogama nižeg uma. Jedna je da

osjetilna slika predmeta koju opažamo kroz naše osjetilne organe postoji samo u našem umu

i ne predstavlja istinski objekt koji ju je oblikovao. Obični fizički predmeti koje opažamo izvan

nas samo su nakupine titrajućih atoma i molekula i da oblici, veličine, boje i drugo što vidimo

u njima ne postoje u njima već samo u našem umu. Predmet je samo nepoznati instrumentalni

uzrok za uzbudljivu mentalnu sliku koja se oblikuje u našem umu. Mi tako živimo u svijetu

- 55 -

mentalnih slika koje se oblikuju u našem umu i projiciraju ovaj svijet izvan nas procesom koji

se na sanskrtu zove Vikshepa. Ovaj proces projiciranja našeg mentalnog svijeta izvan nas koji

bi trebao biti očigledan svakome tko se potrudi razmišljati o prirodi osjetilnog opažanja, trebao

bi nas uvjeriti u dvije stvari. Jedna je da je svijet u kojem živimo unutar nas, u našem umu, a

druga je da stvarno živimo u iluzijama najokrutnije vrste, a da toga nismo ni svjesni.

Posljednja točka koju možemo primijetiti o ulogama nižeg mentalnog tijela je da su to mentalno

tijelo i konkretni um dvije različite stvari. Mentalno tijelo je nositelj izrađeno od suptilne materije

i samo je neosjetljivi instrument ukorijenjen u Prakriti. Um ili niži Manas je modifikacija svijesti

koja radi pod ograničenjima nižih razina i upotrebljava niže mentalno tijelo za svoj izraz. On je

osjetljiv, stvar svijesti, ukorijenjen u Purushi. Ova tendencija da se mentalno tijelo miješa s

Manasom vrlo je česta pojava i njihovo nerazlikovanje uzrok je zbunjenosti koja ponekad

postoji u umovima nekih učenika prema pojavi nad-fizičkih razina.

- 56 -

IX POGLAVLJE

OVLADAVANJE, PROĆIŠČIVANJE I KULTIVIRANJE NIŽEG UMA

Kao i u slučaju astralnog tijela prvo ćemo se pozabaviti problemom upravljanja nižim

mentalnim tijelom, jer i njegovo pročišćivanje i kultura zahtijevaju određeni stupanj upravljanja

nad njegovim djelovanjem. Kao što će se sada vidjeti, postoji velika sličnost u metodama koje

se koriste u pristupanju astralnom i nižem mentalnom tijelu, prvenstveno zbog sličnosti u

njihovom ustroju i njihovom bliskom odnosu. Stoga će se mnogo toga što je rečeno o astralnom

tijelu naći primjenjivo i na niže mentalno tijelo.

Prilikom upravljanja nižim umom, prvi korak koji treba poduzeti je da ga se objektivizira i tako

odvoji od naše svijesti. Većina kulturnih ljudi je stvarno prerasla fazu potpunog poistovjećivanja

sa svojim fizičkim tijelom, a koje još nalazimo u slučaju divljaka i polu-civiliziranih ljudi. Neke

od njih se također može djelomično odvojiti od njihovih želja i emocija i nejasno su svjesni

činjenice da nisu rastuće emocije i želje te koje neprestano utječu na njih. No, vrlo je malo ljudi

koji se mogu odvojiti od svojih umova. Čini se da je um dio i područje njihovog samog bića i

kada bi se pokušali odijeliti od vlastite svijesti, čini im se da ništa ne bi ostalo, tako blisko je to

poistovjećivanje svijesti sa njezinim nositeljem. Pa ipak, za onoga tko želi upravljati umom, ova

objektivizacija je potrebna. Napor da se upravlja umom i učini ga se čistim i jakim, tako što će

ga se podvrgnuti sustavnoj disciplini, postupno će u učenicima sve više osvijestiti taj dualizma

između upravitelja i upravljanog, ali u početku je potrebno neko vrijeme usredotočiti se na

promatranje kretnji uma, kako bi se do određene mjere postigla sposobnost objektivizacije.

Tek onda će se upoznati s njegovim tendencijama i karakteristikama i naučiti se odvojiti od

njih.

Kada se stekne jedna takva sposobnost, učenik bi trebao početi vršiti općenito upravljanje nad

aktivnostima nižeg mentalnog tijela. Prvi korak je stvoriti naviku obavljanja, svega što kroz dan

treba obaviti sa usredotočenošću. Većina ljudi koji se počnu baviti koncentracijom i

meditacijom ne znaju da rezultati dobiveni tijekom kratkog razdoblja njihove mentalne vježbe

uvelike ovise o tome kako upravljaju i koriste um tijekom ostatka dana. Osoba koja dopušta

svom umu da luta dok obavlja svoj svakodnevni posao nikada ne može biti uspješna u

koncentraciji tijekom meditacije, jer lutanje uma tijekom dana nastavlja tendenciju lutanja i ova

tendencija se ne može prevladati odjednom tijekom kratkog vremena u kojem se vježba

koncentracija i meditacija. Dakle, trebamo stvoriti naviku da svaki posao, onako kako dolazi,

obavljamo sa potpunom usredotočenost uma na taj posao, umjesto da mu posvetimo samo

dio pažnje. Da li je posao važan ili nevažan, nije bitno, barem što se tiče ove tendencije

njegovog lutanja. Dakle, ako pišemo pismo, čitamo knjigu, ili razgovaramo s nekim, naš um

treba biti usredotočen. Cijeli naš um trebao bi stajati iza svakog takvog djelovanja koje ćemo

morati činiti u normalnom tijeku našeg života. Ova vježba ne samo da će enormno poboljšati

kvalitetu našeg rada, već će to i postaviti temelj majstorstva nad našim umom, koji je jedan od

glavnih predmeta koji svaki praktični student samo-kulture mora postaviti pred sebe.

Većina ljudi, koji su navikli da svojim umovima lutaju, misli da će život postati iznimno dosadan

i naporan ako posvete svu svoju pažnju svemu što čine. Ovo je pogrešno shvaćanje. Iako ova

vježba zahtijeva određenu količinu budnosti i na početku stvara osjećaj napetosti, postupno se

stvara navika usredotočenosti i um tada automatski postaje usredotočen na obavljanje svega

i bez osjećaja napetosti. Um je stvorenje navika i lako se može usredotočiti uspostavljanjem

navike.

- 57 -

Uz ovu vježbu treba razmotriti i drugu. A sastoji se u vršenju stalnog odabira misli koje žele ući

u um. Kada nismo uključeni ni u kakvu mentalnu aktivnost, sve vrste misli koje plutaju u

mentalnoj atmosferi dolaze i utječu na naše mentalno tijelo i nastoje proizvesti u njemu

odgovarajuće titraje. Vidovita istraživanja su pokazala da misli nisu nebulozne stvari kojih

postajemo svjesni na fizičkoj razini, nego da su konkretne stvari mentalne razine s

karakterističnim oblicima i titrajnom snagom. Kada bilo koji od ovih misaonih oblika pogodi

naše mentalno tijelo ili kada titraji koji proizlaze iz misaonih oblika udaraju u mentalno tijelo,

oni nastoje proizvesti srodne titraje i postajemo svjesni odgovarajuće misli. Naravno, sve misli

koje se pojavljuju u našem umu nisu vanjskog podrijetla, neke od njih su rezultat samoinicirane

aktivnosti samog mentalnog tijela, ali u većini slučajeva ih je teško razlikovati.

Bilo da misli dolaze izvana ili su samoinicirane, mentalno tijelo mora biti izvježbano da vrši

stalno razlučivanje o njima i ne smije se zadržavati na bilo kojoj misli nepoželjne prirode.

Senzualne misli, misli mržnje, osvete, ljubomore, ponosa se sve vrte oko nas, a nekoliko dobrih

misli koje su stvorile čiste i plemenite duše praktički se gube u velikoj masi misli niže vrste.

Dakle, ako želimo sačuvati naše mentalno zdravlje potrebno je naučiti biti pozitivan na sve

vrste zlih misli.

Najbolji način suočavanja sa zlom mišlju koja pokušava ući u naš um je da odmah prebacimo

svoj um na neku drugu misao, po mogućnosti, visokog i plemenitog karaktera. Um može misliti

samo na jednu stvar istovremeno, a puko skretanje pozornosti na nešto drugo prirodno uklanja

prvu misao. Nipošto se ne bismo trebali pokušati boriti sa tim razmišljanjem zadržavajući se

na njemu, jer mu to daje dodatnu snagu i otežava njegovo protjerivanje. Ako se zapaljiva šibica

slučajno ispusti na zapaljivi materijal, najbolji način sprečavanja požara je da se odmah ugasi.

Ako pružimo materijalu vremena da se zapali, onda zadatak sprečavanja postaje mnogo teži.

Kada se ova vježba dugotrajno izvodi i kada nastane navika razlučivanja, um se automatski

otklanja od zlih misli i nije potreban nikakav svjestan napor da ih se spriječi. U mentalnom tijelu

uspostavljena je nova brzina titraja, i ništa što se ne može uskladiti s tom višom skalom ne

može utjecati na njega. Ovo je znanstveni način da se kaže da je mentalno tijelo postalo

pročišćeno. Ono što se zapravo dogodilo je da se sastav mentalnog tijela postupno promijenio,

a finije kombinacije mentalne materije koje su ga stvarale su postale dominantne, što mu je

olakšalo izražavanje viših vrsta misli i otežalo odgovaranje na one koje općenito zovemo zlim.

Moramo zapamtiti da nikakvo zlo izvana ne može utjecati na nas ako u nama ne postoji nešto

što može odgovarati na to zlo. Osoba koja je potpuno oslobođena bilo kakve žudnje za

alkoholom može se kretati u društvu pijanica, a da time ne bude ni najmanje pogođena, dok

će to biti iznimno rizično za osobu koja, iako nije ovisna o piću, još uvijek ima u sebi latentnu

želju za pićem. Ne možemo uvijek birati naše okruženje ili naše pratitelje ili vršiti bilo kakvo

upravljanje nad njima. Dakle, jedini način koji nam je ostavljen da sačuvamo svoje mentalno

zdravlje jest da sebe učinimo čistim i pozitivnim prema zlu. Tada se možemo sigurno kretati u

bilo kojem okruženju i našim višim stupnjem titranja čak i postupno podići one s kojima

dolazimo u dodir.

Takva vježba stalne budnosti i pozitivnog stava prema mislima koje dolaze izvana ne samo da

promiče naše mentalno zdravlje i postupno pročišćava um, već i razvija onu stabilnost uma

koja je toliko potrebna za uspješno obavljanje meditacije. U slučaju onih koji se bave takvom

vježbom, jedan od najtežih problema u ranim fazama je da se tijekom meditacije na neki način

spriječe nametljive misli. Pravi način rješavanja ovih misli je usvajanje pozitivnog stava prema

- 58 -

njima i potpuno ignoriranje istih. Vježba stalne budnosti tijekom dana uvelike će pomoći u

održavanju tog pozitivnog stava kojim će se steći otpor prema vanjskim utjecajima, što je nužan

uvjet za uspjeh u meditaciji.

Opća disciplina uma koja je opisana u prethodnim stavcima, ako se usvoji na pravi način, biti

će od pomoći svima koji žive čak i običan svjetovni život bez ikakvih težnji za višim životnim

duhovnim rastom. Uvidjet će da su postali učinkovitiji, uravnoteženiji i u boljem položaju

suočavanja sa životnim iskušenjima i teškoćama. Ali ova opća disciplina je samo priprema za

intenzivniji mentalni trening potreban u slučaju onih koji teže da žive višim životom Duha i da

gaze putem koji vodi do savršenstva. Razmotrimo sada naprednije korake ove mentalne

discipline koje mora proći svaki aspirant koji želi ujediniti nižu i višu svijest.

Ta se viša disciplina može promatrati kroz dva aspekta, prvi aspekt se odnosi na rigorozniju

obuku uma kroz koncentraciju, tako da ona postaje učinkovito sredstvo meditacije i drugih

duhovnih vježbi, a drugi aspekt, čini ga slobodnim od svih onih nečistoća, odstupanja i

izobličenja koje stoje na putu da postane prikladnim instrumentom više svijesti. S tim ćemo se

aspektima baviti odvojeno, uzimajući najprije predmet koncentracije i meditacije.

Već smo vidjeli da je prvi korak u učenju koncentracije da se um učini usredotočenim na sve

što moramo činiti kao dio našeg svakodnevnog života. Na taj način učimo obraćati pažnju i

provjeravati sklonost uma da luta. Stupanj koncentracije postignut u obavljanju različitih vrsta

poslova može vrlo široko odstupati, a aspirant mora težiti postepenom povećanju dubine

koncentracije. Njegov krajnji cilj je učiniti um tako koncentriranim pri razmatranju bilo kojeg

predmeta ili problema da on postaje nesvjestan svoje okoline i sebe. Najuspješniji ljudi svijeta

koji su visoko izrasli u svojim djelatnostima posjeduju tu moć koncentracije u određenoj mjeri;

što je veća moć koncentracije, to je veća kvaliteta rada koji mogu učiniti.

U stjecanju moći koncentracije, aspirantu će dosta pomoći ako svaki dan određeno vrijeme

prođe kroz određenu grupu vježbi. U tim vježbama uči intenzivnije i svjesnije raditi ono što već

radi u svom uobičajenom svakodnevnom radu. U ovim vježbama mentalne gimnastike ne

postoji ništa duhovno, kao što neki ljudi zamišljaju. Namjera im je što brže podučiti umijeće

koncentriranja uma na bilo koju temu koja se mora savladati i tako je pretvoriti u djelotvoran i

poslušan instrument. Naše ovladavanje umom treba biti tako temeljito da ga možemo koristiti

pri bilo kojem zadatku, bilo kada, i da možemo obavljati taj zadatak sve dok ga se ne završi, ili

dok ga namjerno ne prekinemo. Ta sposobnost dobrovoljne pozornosti nasuprot

nedobrovoljnoj pozornosti, a koja je posljedica našeg interesa za bilo koju temu, jedini je test

kojim možemo izmjeriti svoje ovladavanje nad našim instrumentom.

Kada se ova vrsta majstorstva u velikoj mjeri stekne, tek tada možemo preuzeti redovitu vježbu

meditacije. Mnogi ljudi pogrešno smatraju da je sanjarenje ili stalno razmišljanje meditacija.

Sjedaju kako bi meditirali, a zatim dopuste umu da luta ili da određeno vrijeme nastavlja sa

uobičajenim mislima i da se onda osjećaju sasvim zadovoljni sobom što su proveli toliko

vremena u meditaciji. Nije ni čudo što iz godine u godinu meditiraju s gotovo nikakvim

rezultatom i s vrlo malo stvarnog napretka. Za uspješnu meditaciju potreban je određeni

stupanj apstrakcije i nitko tko nije ovladao početnim koracima, o kojima smo već raspravljali,

ne može uspješno meditirati. Da bi smo meditirali nad bilo kojom temom moramo iz nje izvući

njezinu suštinu, prodrijeti u njezin najskriveniji smisao i značenje, a to je moguće učiniti samo

onda kada smo, barem u nekom stupnju, stekli moć apstrakcije, sposobnost da napustimo

površna područja uma, i takoreći zaroniti u njezine dubine.

- 59 -

Predmet koncentracije i meditacije je vrlo širok i složen i nije moguće u ovom kratkom pregledu

iznijeti njegove detalje, ali postoji jedna važna i zanimljiva točka koju treba ovdje iznijeti. Prema

suvremenoj psihologiji nemoguće je dugo vremena zadržati um usredotočen na jednu sliku.

Pod koncentracijom se u modernoj psihologiji misli na moć da se um zadrži unutar ograničenog

uskog kruga koji je zadan za žarište svijesti. Umu se ne smije dopustiti da pređe zadanu

granicu, ali je dozvoljeno da se kreće unutar te granice, čak se mora i nastavljati kretati unutar

te granice kako se ne bi izgubila pažnja.

Za ovu pretpostavku suvremenog psihologa je u određenoj mjeri odgovorno njegovo

nepoznavanje tehnike kojom se um može nadići. Da bi nadišli um, tj. da bi svijest radila na

razinama iznad umnih, potrebno je steći sposobnost usredotočenosti uma na jednu određenu

ideju, ne dopuštajući joj da se kreće unutar male sfere, već da se usredotočujući se na jednu

ideju ide dublje u nju, podvig koji psiholog smatra nemogućim. Kada je osoba stekla

sposobnost da to uspješno učini, kada može zadržati bez kolebanja svoj um usredotočen na

jednu ideju, a da pritom nije pod utjecajem vanjskih sredstava, onda je spremna za sljedeći

važan korak, da ispusti tu ideju iz uma a njega zadrži usredotočenim i budnim, bez ikakve ideje

u žarištu svijesti. Kada to uspješno učini, svijest pobjegne iz mentalnog tijela i prelazi na razine

onkraj one nižeg uma. Samo tada stječe izravno znanje o svojoj stvarnoj prirodi, zna da je

besmrtna i dijeli božanski život. Osoba je sada u određenoj mjeri u stanju nadići iluzije nižeg

života i razumjeti život kakav on stvarno jest. Istina je da pred njom leže još veći vidici

postignuća i prosvjetljenja, ali ona je stekla uvid u stvarnost života i nikada više ne može biti

isti čovjek. Kad se ponovno spusti na niže razine, sva ona ograničenja koja su svojstvena tim

razinama ponovno ga okružuju. Ali on je sada vidio Viziju, i premda i sada vidi sve stvari kako

ih je prije vidio, on ih vidi u novom svjetlu, svjetlu Stvarnosti koje je letimice vidio.

To je vrhunac mentalne discipline i obuke koju mora proći kandidat za izravno poznavanje

stvarnosti života. Njegovi viši stupnjevi, kao što će se vidjeti, čine dio posebne tehnike

duhovnog života koja se istočnom terminologijom zova joga. Učenik joge lako će vježbom

prepoznati u držanju uma na jednoj ideji, a zatim u odbacivanju te ideje, različite stupnjeve

Samadhija.

Sada ćemo razmotriti drugi aspekt mentalne discipline koji se odnosi na pročišćivanje uma i

eliminaciju svih onih izobličenja koja uzrokuju smetnje u ispunjavanju njegovih ispravnih uloga

u našem životu.

Već smo vidjeli da navika neprestane budnosti i napori da se spriječe sve zle nečiste misli,

postupno dovode do pročišćenja uma. Meditacijom se ovaj proces uvelike ubrzava, a

pročišćivanje se prenosi na mnogo viši stupanj. U meditaciji mentalno tijelo dovodimo u vrlo

visoko titranje intenzivnim razmišljanjem o duhovnim predmetima. Također dolazi do priliva

vrlo moćnih duhovnih sila iz viših razina u mentalno tijelo. Taj dvostruki proces izbacuje iz

mentalnog tijela sve grublje sastavnice mentalne materije koja ne može vibrirati na tim visokim

brzinama, njihovo mjesto zauzima najfinija vrsta materije koja odmah reagira na duhovne misli

i impulse. Zbog toga je meditacija jedno od najmoćnijih sredstava za brzo i učinkovito

pročišćivanje mentalnog tijela i njegovo delikatno reagiranje na suptilnije energije koje u njega

ulaze iz unutarnjih razina.

Sada ćemo se pozabaviti drugom vrstom prepreka koja nas sprečava da učinkovito koristimo

mentalno tijelo kao instrument božanskog života u nama. To je izobličenje koje u umu stvaraju

kompleksi i predrasude raznih vrsta. Vidovito ispitivanje aure mentalnog tijela pokazalo je da

- 60 -

kada osoba ima predrasude o bilo čemu, u njegovom mentalnom tijelu događa se neobična

preobrazba područja koje odgovara tom tipu misli. Kako učenici Okultizma dobro znaju,

različite vrste misli zauzimaju različita područja mentalnog tijela koja su im dodijeljena kao što

su različiti dijelovi mozga dodijeljeni različitim osjetilima i vrstama mentalnih aktivnosti. Kada

osoba pati od duboko ukorijenjenih predrasuda o bilo čemu, to utječe na dio mentalnog tijela

koji odgovara tom predmetu. Mentalna materija u tom dijelu prestaje slobodno cirkulirati i

posljedica nezdravih uvjeta rezultira da um gubi sposobnost jasnog i ispravnog razmišljanja u

vezi tog pitanja. Ako je broj takvih predrasuda velik, i mentalno tijelo u velikoj mjeri uznemireno,

to značajno ograničava njegovu sposobnost za zdravu aktivnost. U slučaju učenika Božanske

Mudrosti svi ovi kompleksi moraju biti riješeni, a um otvoren i slobodan, prije nego što zaista

može služiti kao instrument Višeg Ja. Čak i u stvarima koje se odnose na naš uobičajeni život,

znamo kakvi su učinci na našu mentalnu aktivnost grčevitih predrasuda raznih vrsta i kako oni

sužavaju naše viđenje. Prisutnost takvih iskrivljenja još je pogubnije za aspiranta nakon

duhovne spoznaje, jer on mora unijeti u svoje mentalno tijelo znanje iz viših razina. On mora

sustavno češljati sve takve čvorove iz svog mentalnog tijela ako želi imati zdrav i pouzdan

instrument za svoj mentalni rad.

Ta ozbiljna izobličenja nastala u umu zbog duboko ukorijenjenih predrasuda samo su izrazito

pojačani oblici opće sklonosti da u našem mentalnom životu patimo od svih vrsta predrasuda,

i bilo bi vrijedno zadržati se neko vrijeme na ovom pitanju mentalne pristranosti, naklonjenosti

da se sve u životu vidi kroz obojene naočale. Ovo se ne bi trebalo smatrati pukom digresijom

od naše glavne misli, već integralnim i bitnim dijelom samo-kulture. Promatrati stvari onakvima

kakve jesu, koliko je to god moguće unutar ograničenja nižih razina, jedan je od preliminarnih

uvjeta za stjecanje duhovnog viđenja i ništa ga ne sprečava učinkovitije od prisutnosti duboko

ukorijenjenih predrasuda i kompleksa u našem umu. Nedostatak dovoljnih podataka ili

činjenica u prosudbi stvari i situacija može se donekle zamijeniti prosvjetljenjem koje dolazi iz

Buddhija ili intuicije, ali kako Buddhi nije sposoban raditi kroz iskrivljeni medij uma koji je pun

svih vrsta kompleksa, vrlo je teško, ako ne i nemoguće, takvom umu vidjeti ispravno stvari i u

njihovoj ispravnoj perspektivi.

Pogledajmo kako se stvara predrasuda i kako je izvjesna količina izobličenja u našem gledanju

na stvari neizbježna sve dok se ne uzdignemo iznad uma i vidimo život bez njegovog

odražavajućeg utjecaja. Već smo vidjeli da svako mentalno tijelo ima svoj karakterističan skup

titrajnih sposobnosti, rezultat njegove prošle evolucije, njegov sastav i različite načine titranja

prilikom korištenja u razmišljanju o različitim problemima. Neke od tih titrajnih sposobnosti su

u aktivnom stanju, dok su druge prisutne u latentnom obliku kao samskare ili tendencije.

Prisutnost ovih tendencija u mentalnom tijelu rezultira prilagođavanjem, u većoj ili manjoj mjeri,

nekoj misli ili gledištu koje je stavljeno pred um. Mentalni dojam proizveden u svijesti nije

onakav kakav bi trebala proizvesti dolazeća misao u svom čistom stanju, već je posljedica toga

i mentalnih tendencija koje su već prisutne u mentalnom tijelu. Stoga je sasvim očigledno da

ako prije nego što primimo misao izvana, ne možemo zadržati mir ili ukloniti tendencije koje su

već prisutne u umu, nikada nećemo vidjeti stvar ili predmet koji predstavlja tu misao kakav

zaista je, već uvijek izmijenjen našim vlastitim mislima. To je stav mirovanja ili neutraliziranja

aktivnih ili latentnih tendencija uma, koje su uključene u stavu onoga što nazivamo, običnim

govorom, otvoreni um, a to je sposobnost koja se stječe s vrlo velikim poteškoćama i nakon

vrlo teške i dugotrajne mentalne discipline. Većina ljudi prolazi kroz život tako da stavlja razne

vrste obojenih naočala i na sve gleda kroz njih, a da nisu ni svjesni činjenice da postoji nešto

krivo u njihovim pogledima na stvari i ljude oko njih. Kada te predrasude postanu posebne,

- 61 -

takoreći lokalne, dobivamo predrasude najapsurdnijih vrsta koje zatvaraju naš mentalni pogled

u uske granice, stavljajući sjenilo na naš um, a ponekad nas i praktično čine slijepim što se

tiče tih pitanja.

Iz gore navedenog možemo odmah uočiti potrebu za velikim oprezom oko naših mišljenja i da

se za njih ne držimo čvrsto, uporno kao što većina ljudi to čini. Jer, naposljetku, što su naša

mišljenja ako ne samo određeni mentalni načini gledanja na stvari koje smo stekli našim

prethodnim razmišljanjem, načini koji se mogu mijenjati kako rastemo i stićemo više iskustva.

Ona su samo prolazne faze našeg mentalnog života, podložne promjenama, jer je i sve ostalo

u našem životu podložno promjenama. Ako ovu činjenicu jasno shvatimo, da je naše mišljenje

o bilo kojoj stvari samo jedan određeni obrazac mišljenja usred bezbrojnih misaonih obrazaca

koji mogu istovremeno postojati, a ne sadržavati nužno višu istinu od drugih obrazaca, mi ćemo

biti tolerantniji prema mišljenjima drugih ljudi i pridavati manju važnost našem. Istina je nešto

iznad mišljenja i stajališta i tek kad se izdignemo u područje Stvarnosti moći ćemo je vidjeti u

njenoj ispravnoj perspektivi i kakva ona zaista jest.

O ovoj sveobuhvatnoj temi, o kulturi nižeg uma nije moguće niti potrebno suočiti se u ovom

kratkom pregledu problema povezanih s našim umom. Postoji mnogo izvrsnih knjiga koje se

bave različitim aspektima mentalne kulture, kako sa stajališta običnog svjetovnog čovjeka, tako

i aspiranta za Božansku Mudrost koji želi imati učinkovit instrument za svoj rad na nižim

razinama. No, postoji nekoliko točaka od temeljne važnosti koje bi svaki aspirant morao dobro

držati na umu kako bi stekao ispravan stav prema ovom pitanju mentalne kulture.

Prva zanimljiva činjenica u vezi s tim je da je opći stav okultista prema stjecanju znanja nešto

drugačiji od običnog današnjeg intelektualnog čovjeka. Rast moderne znanosti, koja je

prirodno potakla potragu za raznolikim detaljnim znanjem, zasigurno je doveo do mnogih

predivnih otkrića i otvaranja novih vidika. To nam je omogućilo da steknemo kontrolu nad

silama Prirode u fizičkom području na način na koji nismo mogli ni sanjati prije stotinu godina.

Ali ta potraga za detaljnim znanjem koja je potrebna za znanstveni rad također je proizvela i

nezdravu žudnju za znanjem svih vrsta, što je očito u mnogim slučajevima beskorisno. Ovaj

ne razlikujući stav o stjecanju znanja možda u našem življenju ne bi bio toliko štetan da ne

potkopava naš osjećaj za ispravne vrijednosti i tjera nas da žrtvujemo važne i bitne stvari za

one koje su beskorisne. To je vrlo jasno prikazano u našem modernom obrazovnom sustavu.

Većina znanja koja stječemo u školama i fakultetima je takve prirode da ga nikada nećemo

koristiti u kasnijem životu, dok svo znanje koje je od vitalne važnosti za ispravno življenje našeg

života ne dolazi na vidjelo. Prepušteno nam je da ga steknemo na nesiguran način vlastitim

naporima, i često nakon što smo napravili mnogo pogrešaka i proživjeli mnogo nepotrebne

patnje.

Okultist zna vrijednost znanja, ali vjeruje u potrebu vježbanja razlučivanja u stjecanju znanja

koje se odnosi na pojavnu stranu prirode. Na prvom mjestu, on zna da je svako znanje stečeno

kroz niži um relativno i stoga mu ne pridaje važnost koju ima u očima običnog svjetovnog

čovjeka. On stječe znanje koje mu je potrebno i korisno u njegovom radu, a ne opterećuje svoj

um detaljnim znanjem koje za njega sada nema nikakvog smisla. On ne prilazi znanju kao

nekoj vrsti ukrasa ili hobija kao što neki naši učenjaci i znanstvenici čine. Kao drugo, on

poznaje mogućnost razvoja nad-fizičkih sposobnosti koje mu mogu omogućiti da bez velikih

poteškoća stekne znanje bilo koje vrste, koje mu je možda potrebno. Razvoj kauzalnog tijela i

budičkog nositelja i sposobnosti koje se na njih odnose čine akumulaciju detaljnog znanja u

- 62 -

nižem umu nepotrebnim, zbog lakoće s kojom se u bilo kojem trenutku takvo znanje može

dobiti i njegova daleko veća pouzdanost stečena ovim načinom.

To naravno ne znači da aspirant za Božansku Mudrost treba prezirati znanje koje se odnosi

na pojavnu stranu života ili da si može priuštiti zanemarivanje kulture nižeg uma. Vrlo je malo

ljudi koji mogu razviti svoje nad-fizičke sposobnosti u neposrednoj sadašnjosti i kroz mnoge

živote, koji će doći, većina kandidata koji kreću putem samospoznaje morat će raditi u i kroz

svoje niže mentalno tijelo. Čak i kada se takve sposobnosti steknu, dobro razvijeno mentalno

tijelo još je uvijek potrebno da spusti i ispravno oblikuje znanje izvedeno iz viših razina. Dakle,

učenik Okultizma ne može odustati od kulture svoga uma, ali mora koristiti razlučivanje i voditi

ga po pravim linijama u skladu s velikom svrhom i idealima svoga života.

Koja su opća načela koja nas trebaju voditi u kulturi nižeg uma? Evo nekoliko osnovnih

značaja.

Pri stjecanju znanja trebali bismo se, koliko god je to moguće, ograničiti na one predmete

kojima se izravno bavimo u svom životu i u proučavanju tih predmeta uvijek treba tražiti bitne

i temeljne činjenice. Potrebno je vršiti snažno razlučivanje jer je područje znanja neograničeno,

a naš život kratak. Ako imamo svrhu u životu, ne možemo si priuštiti gubljenje vremena i

energije u akumuliranju beskorisnih činjenica i ideja, pogotovo kada postoji toliko znanja o

stvarnoj i trajnoj vrijednosti koje moramo pokušati steći u kratkom vremenu koje nam je na

raspolaganju. Naravno, svatko mora sam odlučiti što je znanje stvarne i trajne vrijednosti, ali

se može općenito reći da je svako znanje koje nam pomaže u ostvarivanju naših glavnih i

pomoćnih ciljeva u životu važno, dok se ono koje se ne može na taj način iskoristiti može

smatrati beskorisnim, barem za sada.

Da bi se na taj način moglo ostvariti razlučivanje, trebali bismo naučiti procjenjivati vrijednost

činjenica i ideja kao što zlatar uči procjenjivati dragulje i dragocjeno kamenje s kojim se mora

baviti u svojoj trgovini. Činjenice i ideje se u velikoj mjeri razlikuju po svojoj vrijednosti, a uz

malo vježbe ne samo da je moguće odvojiti korisne od beskorisnih, već ih čak i razvrstati prema

njihovoj pravoj ili relativnoj vrijednosti. Učenik Božanske Mudrosti treba vidjeti da, koliko je to

moguće, njegov um sadržava samo vrijedne ideje, blago mudrosti i iskustva koje su od trajne

vrijednosti.

Ne samo da bi ideje u našem umu trebale biti visoke kakvoće, već bi sigurno trebale biti i u

ispravnom obliku, jasne, precizne i određene. Tek tada ih možemo lako i učinkovitije koristiti.

Nejasne ideje i neodređene činjenice, čak i kada su od velike vrijednosti, ne mogu se koristiti

za uzvišeno razmišljanje ili rješavanje stvarnih životnih problema. One su poput neobrađenog

i neizglačanog dragog kamenja koje može biti vrlo vrijedno, ali se još uvijek ne može koristiti u

izradi nakita.

Drugi važan princip koji bi nas trebao voditi u kulturi našeg uma jest da je razvoj mentalnih

sposobnosti i snaga jednako, ako ne i važnije od prikupljanja znanja, jer se evolucija mentalnog

tijela mjeri ne toliko brojem činjenica koje sadrži, koliko sposobnošću koju posjeduje da s

lakoćom stekne znanje o bilo čemu i da ga koristi u bilo koju svrhu. Um koji može brzo shvatiti

bilo koji novi tip misli, točno misliti i učinkovito primijeniti znanje koje posjeduje za rješavanje

svih vrsta problema, daleko je vrijedniji od onog koji ne posjeduje te sposobnosti, iako može

biti prepun neasimiliranih činjenica i ideja. Moramo zapamtiti da je svo znanje već prisutno u

svijesti Logosa našeg Sustava i da nas nedostatak odaziva u našim nositeljima sprečava da

unesemo to znanje unutar naše ograničene svijesti. Savršeno mentalno tijelo je zamišljeno da

- 63 -

bude poput prvoklasnog radio prijemnika. Trebalo bi biti moguće podesiti ga na bilo koju valnu

duljinu misli Božanskog Uma i dobiti svo znanje koje se odnosi na tu temu.

I na kraju, ako želimo steći ispravni pogled u našem mentalnom životu, trebamo naučiti

povezati sve naše znanje. To znači da sve različite vrste znanja koje možemo imati treba

sagledati u njihovom ispravnom odnosu jedna prema drugima, kao dijelove velike sinteze. Tek

tada ćemo moći vidjeti mjesto i vrijednost svakog dijela u cjelini i tako moći razvijati naš

mentalni život na sustavan i uredan način. Postoji razina iz koje se sve različite grane znanja

pojavljuju kao grane velikog stabla koje se spajaju u jednom deblu i ukorijenjene su u jednu

Svijest. Ako je to činjenica, onda nas napor koji činimo u povezivanju našeg znanja mora

dovesti "u vezu" s tom razinom i bliže toj povezujućoj viziji u kojoj se vidi da je svako istinsko

znanje izvedeno iz Univerzalnog Uma.

- 64 -

X POGLAVLJE

ULOGE KAUZALNOG TIJELA

U zapadnjačkoj psihologiji riječ "um" označava vrlo nejasno definiranu i složenu skupinu pojava

povezanih s funkcioniranjem svijesti. Ona u svom nižem aspektu uključuje osjećaje i emocije,

dok u svojim višim aspektima sadrži apstraktne misli i onu malo shvaćenu i pomalo sumnjičavu

sposobnost koja je dobila ime intuicija. Ovaj je nedostatak definicije u klasificiranju takozvanih

mentalnih pojava neizbježan sve dok mozak smatramo izvorom svih tih pojava umjesto

instrumentom koji služi, s jedne strane, za skupljanje titraja koji dolaze zajedno kroz različite

osjetilne puteve, i s druge strane, kako bi u fizičku svijest spustio različite vrste energije koje

se na njemu odigravaju iz viših, nad-fizičkih svjetova. Mozak je, na neki način, samo ekran na

kojem pojave različitih svjetova stvaraju svoje sjene i teško je razumjeti te pojave sjena jer je

teško zadobiti predodžbu o stvarnoj prirodi predmeta na zaslonu igre sjena. Da bi se pravilno

proučilo te predmete i dobila ispravna predodžba o njihovoj prirodi, mora sa ići iza zaslona i

vidjeti ih izravno, umjesto da se pokušava nagađati o njihovim beskonačnim iluzornim oblicima

koje stvaraju na zaslonu. Naši suvremeni znanstvenici i psiholozi upravo su sada zauzeti u

istraživanju sjena na ekranu ispitujući njihove oblike i spekulirajući o njima, malo znajući da su

te sjene sjene stvarnosti koja leži iza njih i koje se mogu proučavati odlaskom iza zaslona i

gledajući te stvarnosti izravno.

Kada okultista proučava pojave koji se manifestiraju kroz mozak, nalazi da one imaju svoje

porijeklo u različitim dijelovima ljudskog bića. Čovjek ima, kao što smo već vidjeli, složen

sastav. Skup nositelja povezuje ga sa unutarnjim razinama, svaki nositelj šalje svoje posebne

titraje u mozak i proizvodi složene i raznolike pojave naše fizičke svijesti. Stoga su naši osjeti

i osjećaji posljedica cerebrospinalnog sustava uzrokovani titrajima koji dolaze iz astralne

razine. Naše misli su posljedica reprodukcije u fizičkom mozgu titraja mentalne razine. A naše

istinske intuicije su slabi odjeci titraja koji potječu iz suptilnijih razina koje leže još dublje. Zbog

ove višestruke prirode izvora iz kojih se pojavljuju pojave u fizičkoj svijesti, nikome nije moguće

klasificirati te pojave i rasporediti ih prema njihovim izvorima, osim ako ima moć da svojevoljno

ostavi fizički nositelj i sa punom sviješću ispita pojave nad-fizičkih razina. Zapravo, Znanost

Okultizma u svom pravom smislu, koja je temelj Drevne Mudrosti, rezultat je upravo takvih

kontinuiranih stoljetnih istraživanja koje je provela duga linija Adepata.

Sada, kada psiholozi proučavaju pojave koje su poznate kao misli, može se zaključiti da se

one mogu grupirati u dvije široke podgrupe: konkretne misli povezane s nazivima i oblicima, i

apstraktne misli koje se bave konceptima i apstraktnim načelima, iako se obje skupine misli

pojavljuju u našoj fizičkoj svijesti kroz fizički mozak. Okultno istraživanje pokazalo je da ove

dvije vrste misli, koje se međusobno razlikuju, imaju svoje podrijetlo u dva različita nositelja

svijesti koji djeluju na mentalnoj razini. U stvari, mentalna razina sa svojih sedam podrazina

oštro je podijeljena na dvije skupine, donje četiri podrazine čine jednu skupinu i služe kao medij

za konkretne misli, a više tri podrazine čine drugu skupinu i služe kao medij apstraktnih misli.

Ta podjela na dvije skupine nije proizvoljna, već savršeno prirodna, budući da materija koja

pripada tim dvjema skupinama podrazina ulazi u sastav dva potpuno različita nositelja svijesti,

niže mentalno tijelo, nositelj konkretnih misli, i više mentalno tijelo, nositelj apstraktnih misli.

Ta dva tijela ne služe samo kao nositelji dvaju različitih tipova mentalnih pojava, već pripadaju

onome što smo vidjeli u drugom poglavlju kao dvije različite komponente naše unutarnje

konstitucije. Niže mentalno tijelo je najsuptilniji sastavni dio prolazne osobnosti koja se mijenja

od utjelovljenja do utjelovljenja, dok više mentalno tijelo, koje se u teozofskoj literaturi naziva

- 65 -

kauzalno tijelo, a Vijnanamaya Kosha u Vedanti, čini najniži nositelj besmrtnog Egosa koji traje

iz života u život i prolazi kroz evolucijske procese eonima vremena. Tako će se vidjeti da linija

razgraničenja između nižeg i višeg uma ne samo da razdvaja ova dva mentalna principa, nego

i niži i viši Ja u čovjeku. Već smo se bavili sastavom i ulogama nižeg mentalnog tijela,

nositeljem konkretnih misli. Sada ćemo se pozabaviti Kauzalnim tijelom i razmotriti njegove

uloge i mjesto u našem unutarnjem ustroju.

Kauzalno tijelo sastoji se, kao što je već istaknuto, od materije triju viših podrazina mentalne

razine i oblikuje najvanjskiji nositelj besmrtnog Egosa koji djeluje kroz Atma-Buddhi-Manas.

Ono se prvi put oblikuje kada se dogodi individualizacija, a zraka Prvog Logosa uđe u grupnu

dušu životinje. Ono je spremište svih iskustava kroz koja prolazi Egos uzastopnim

inkarnacijama i sposobnosti koje postupno razvija tijekom svoje evolucije. U početku, odmah

nakon stvaranja, aura izgleda kao jajolik bezbojni sapunski mjehurić. Ali kako se evolucija

odvija sposobnosti Egosa se bude jedna za drugom iz latencije u potenciju i počinju djelovati

kroz nju, u njoj se postupno pojavljuju briljantne boje sve dok u slučaju Adepta, značajno ne

naraste i pokaže treperaste prelijepe boje nezamislive ljepote. Nije moguće zamisliti uvjete i

oblike tih viših svjetova našom ograničenom fizičkom sviješću, jer oni pripadaju svjetovima

viših dimenzija, iako su ih neki pisci pokušali opisati na temelju rezultata dobivenih vidovitim

istraživanjima. Stoga možemo prenijeti na razmatranje uloge kauzalnog tijela jer je mnogim

učenicima teško razumjeti te uloge i ponekad ih miješaju s onima nižeg uma, a ponekad s

onima Buddhija. Uzmimo ove uloge, jednu po jednu, radi pojednostavljenja problema.

Prva uloga kauzalnog tijela je da služi kao organ apstraktne misli, što znači da stvaranje

apstraktnih zamisli ovisi o titrajima materije koja pripada ovom nositelju svijesti. Baš kao što

su osjećaji i osjeti uzrokovani titrajima astralnog tijela, konkretne misli s nazivima i oblicima

posljedica su titraja nižeg mentalnog tijela, tako su apstraktne misli posljedica titraja nastalih u

kauzalnom tijelu.

Budući da mnogi ljudi, koji nisu proučavali psihologiju, imaju vrlo maglovitu ideju o razlici

između konkretnih i apstraktnih misli, možemo se neko vrijeme zadržati na toj točki prije nego

nastavimo dalje. U čemu je razlika između konkretne i apstraktne misli? Najbolji način za

razumijevanje ove razlike je uzeti nekoliko ilustrativnih primjera. Matematika nam u tu svrhu

daje najbolje ilustracije. Uzmite, primjerice, trokut. Moguće je nacrtati ili zamisliti bezbrojne

trokute svih oblika i veličina, jednakokračne trokute, pravokutne trokute, raznostranične

trokute, istostranične trokute, male trokute, velike trokute. No, bez obzira na veličinu ili oblik

beskonačnog broja nacrtanih ili zamišljenih trokuta, postoje neke osobitosti koje su zajedničke

svim trokutima, koji zapravo trokut čine trokutom. Oni su razlikovna svojstva trokuta.

Matematika je jasno odredila ta razlikovna svojstva, a ako ispitamo sve trokute koje je moguće

zamisliti, naći ćemo one koji imaju ta zajednička svojstva i stoga možemo takoreći, sažeti ta

svojstva tih trokuta i zamisliti idealni trokut. Ovaj idealan trokut neće imati nikakav oblik ni

veličinu. On će biti samo zamisao. Ali ne zamisao u našem umu, jer čim zamislimo trokut, došli

smo do konkretnog trokuta. Slično tome, možemo uzeti još jedan geometrijski lik poput kruga

ili kvadrata, a iz bezbrojnih krugova ili kvadrata koje možemo zamisliti, možemo sažeti kvalitete

tih figura i stvoriti zamisli kruga ili kvadrata. Slično tome i na drugim poljima mišljenja. Kada

kažemo "konj", jedva shvaćamo da se ne radi o nekoj životinji već o pukoj zamisli koju smo

stvorili promatrajući određeni broj konja. Sve takve zajedničke imenice su tako puke zamisli

koje smo stvorili promatrajući određeni broj stvari iste klase, izvlačeći iz njih njihove bitne

kvalitete i izgrađujući od tih kvaliteta zamisao koja uključuje sve te stvari, a ipak nije kao neka

od njih. To je točka koju moramo shvatiti, pojam trokuta je stvar koja pripada drugoj kategoriji

- 66 -

ili različitoj razini i nije poput bilo kojeg trokuta koji možemo zamisliti. U trenutku kada zamislimo

trokut, spuštamo se sa razine apstraktnog na razinu konkretnog.

Uzeli smo nekoliko jednostavnih primjera samo da bismo ilustrirali razliku između konkretnog

i apstraktnog, ali domena apstraktnog proteže se na sva polja ljudske misli. Zapravo, gdje god

imamo stvari s oblicima i kvalitetama koje treba razmotriti i gdje god su ove stvari povezane

jedna s drugom na određen način, dolazi do apstraktne misli koja definira odnose između njih.

Sve znanstvene generalizacije i zakoni, svi filozofski sustavi, sva načela bave se definiranjem

odnosa stvari ili ideja jednih s drugima i dolaze u domenu apstraktne misli. Konkretno i

apstraktno su stoga nerazdvojni, iako potpuno drugačiji po prirodi. Oni su isprepleteni u

području intelekta kao osnova i tkanje u tkanini.

Kauzalno tijelo je nositelj svijesti i organ apstraktne misli u našem unutarnjem ustroju. Istina je

da naše apstraktno mišljenje sprovodimo kroz mozak, ali mozak je samo instrument koji u

našoj fizičkoj svijesti slabašno reproducira titraje koje se od početka stvaraju u kauzalnom

tijelu. Sjedište titraja je u kauzalnom tijelu. Ti se titraji reflektiraju od nositelja do nositelja dok

se ne pojave u fizičkom mozgu, izgubivši tim prijenosom većinu od svog intenziteta i jasnoće.

Apstraktne misli na razini višeg uma su jasne, stvari koje nam se ovdje čine neodređenima

istinske su stvarnosti koje se mogu opažati sposobnostima kauzalnog tijela. Egos u svom

kauzalnom tijelu može baratati i raditi s tim apstraktnim idejama i principima kao što mi, radeći

u nižem umu, možemo baratati konkretnim idejama i slikama. Apstraktno stanje se mijenja u

konkretno stanje tek kad se jedna od tih ideja projicira u niži um kako bi poprimila određenu

konturu i oblik. Iz odnosa između apstraktnih i već spomenutih konkretnih misli trebalo bi biti

jasno da kada se apstraktna misao spusti iz vlastite razine na razinu nižeg uma, ona može

poprimiti bezbrojne oblike koji su međusobno povezani nekim bitnim značajkama utjelovljenim

u apstraktnoj ideji. Ponovno uzmimo primjer trokuta. Kada se apstraktna ideja trokuta koja je

određena stvarnost na višoj mentalnoj razini spusti u polje konkretnog uma, može dovesti do

beskonačnog broja trokuta. Na svojoj razini Egos poznaje bit trokuta. Na nižoj mentalnoj razini,

on može znati za poseban trokut, koji ima bitne kvalitete trokuta.

Velika prednost poznavanja biti ove stvari nasuprot poznavanja konkretnih stvari je očita. Kada

znamo univerzalno, znamo takoreći sve ono što je uključeno u tu kategoriju. Matematičar koji

ima apstraktnu ideju trokuta na neki način zna sve moguće zamislive trokute. Znanstvenik koji

otkrije znanstveni zakon stječe moć upravljanja nad svim pojavama koje pokriva taj zakon.

Okultist koji otkrije okultni zakon postaje odjednom gospodar određenog aspekta života. Ako

znamo bezbrojne činjenice ili pojedinosti određene vrste a ne poznajemo temeljni odnos

između njih, ne znamo njihovu suštinsku prirodu ili kvalitetu, pa ne samo da ih ne poznajemo

ispravno već ih ne možemo niti koristiti u svom radu. Masa nepovezanih činjenica samo su

smeće. Otkrijte temeljno načelo koje povezuje te činjenice i ono postaje vrijedan materijal koji

se može koristiti na bezbroj načina.

Ovo otkriće temeljnih načela i zakona u fizičkom svijetu jedan je od glavnih ciljeva znanosti, a

zakoni i principi koji su do sada otkriveni dali su znanstveniku moć upravljanja nad prirodnim

silama fizičkog svijeta. Okultist radi istu stvar u nad-fizičkim područjima prirode, jer za razliku

od znanstvenika, on ne isključuje iz istrage bilo koje područje prirode. On tako stječe znanje i

upravlja silama u svim područjima prirode.

Tako vidimo da znanje temeljnih principa uklanja potrebu beskrajne potrage za beskonačnim

detaljima i činjenicama i stoga znači ekonomiju vremena i energije. Rečeno je da veliki Majstori

- 67 -

Mudrosti imaju potpuno znanje o svim temeljnim načelima iz svake sfere života i ne brinu se

za detalje. Ako žele detaljne informacije u vezi bilo čega, samo iskoriste svoj niži um u tom

cilju i dobiju ih bez ikakvih poteškoća. Budući da su njihova kauzalna tijela potpuno razvijena i

da mogu djelovati punom sviješću na višoj mentalnoj razini, oni mogu znati i dijeliti ta temeljna

načela na njihovoj vlastitoj razini bez potrebe da rade kroz težak i isto tako manje osjetljiv medij

fizičkog mozga. Njihov uvid u zakone prirode i temeljna načela života daleko je savršeniji od

uvida onoga čija je svijest ograničena samo na fizičku razinu. Treba imati na umu da ova

načela postoje vječito u Univerzalnom Umu Logosa, a razvoj kauzalnog tijela samo omogućuje

pojedincu da dolazi s njima u dodir i da ih upoznaje. Sve što se može spoznati unutar Sunčevog

sustava već je prisutno u Umu Logosa. Samo je neodgovornost i nerazvijenost naših nositelja

svijesti to što nas sprječava da spoznamo bilo što. U trenutku kad razvijemo sposobnost

reagiranja na bilo koju određenu vrstu titraja, možemo doći u dodir s odgovarajućim dijelom

Njegove svijesti.

Tada dolazimo do druge uloge kauzalnog tijela. Kao što smo vidjeli, stvaranje kauzalnog tijela

označava rođenje ljudske duše i od tog trenutka duša prolazi kroz proces ljudske evolucije

prema zakonima reinkarnacije i karme. Kao rezultat ove ljudske evolucije, osobine koje su

ležale u duši u stanju zametka postupno se pobuđuju iz latencije u potenciju i čovjek prelazi iz

stanja divljaka u stanje civiliziranog čovjeka, a odatle u stanje savršenog čovjeka. Ovo

postupno razvijanje ljudskih i božanskih obilježja označeno paralelnim razvojem kauzalnog

tijela, razvojem koji se pokazuje u povećanju veličine njegove aure, pojavi grupa sjajnih boja i

općenitim povećanjem svjetlosti aure. Proučavanje kauzalnih tijela različitih pojedinaca

pokazalo je definitivan odnos između boja koje se nalaze prisutne u tim tijelima i karakteristika

koje su razvili Egosi, tako da je samim vidovitim gledanjem kauzalnog tijela na njegovoj razini

moguće definitivno znati dosegnuti stupanj razvoja Egosa i karakteristike koje je on do sada

razvio. Kao što su fiziolozi proučavali fizičko tijelo i saznali sve o njegovoj anatomiji, tako su i

okultisti proučavali kauzalno tijelo i potpuno istraživali njegov sastav i zakone koji određuju

njegov rast. Življenjem pod ograničenjima fizičke svijesti ne možemo razumjeti, osim vrlo

nejasno, prirodu kauzalnog tijela i način na koji svijest djeluje kroz njega.

Dakle, vidimo da je druga uloga kauzalnog tijela da djeluje kao spremište plodova ljudske

evolucije, skupljajući te plodove tijekom uzastopnih života Egosa. Međutim, postoje dvije točke

koje vrijedi spomenuti u vezi s ovim postupnim rastom kauzalnog tijela. Prva od njih je da se u

razdoblju provedenom u Devachanu ili u nebeskom svijetu, na kraju životnog ciklusa, iskustva

posljednjeg života provedenog na zemlji polako probavljaju i njihova suština prenosi u obliku

sposobnosti i čini dio konstitucije kauzalnog tijela. Osobnost takoreći destilira sva svoja

iskustva i prije nego što se rastoči i nestane, predaje destilirani proizvod, dragocjenu suštinu

svih tih iskustava, svom roditelju, Egosu koji ju je rodio. Egos je tako ugradio u svoju

konstituciju sve vrijedne lekcije naučene u tom životu i započinje svaki novi život s nagomilanim

iskustvima prethodnih života. Ovaj rast kauzalnog tijela je nevjerojatno sličan rastu stabla koje

svake godine u jesen baca svoje staro lišće nakon što prebaci sok u grane, a zatim u proljeće

stavi novo lišće kako bi apsorbiralo svježu hranu iz atmosfere i nastavilo rasti.

To također, usput rečeno, objašnjava činjenicu da kad započnemo novi život s novim skupom

fizičkih, astralnih i nižih mentalnih tijela, nemamo sjećanje na iskustva koja su prošla u

prethodnim životima, ali imamo najveću prednost svih tih iskustva u obliku sposobnosti i moći

razvijenih u tim životima i utjelovljenim u kauzalnom tijelu. Ne postoji sjećanje jer novo

mentalno tijelo nije prošlo kroz ta iskustva i nema zapis o tim iskustvima. Egos je prošao kroz

sva ta iskustva i zadržao sjećanje na sve prošle živote, sjećanje koje se može oživjeti od strane

- 68 -

onih koji se mogu uzdići do svijesti njegove razine, a zatim ga spustiti u fizičke mentalne slike

mozga koje se tiču tih prošlih života.

Druga stvar koju bismo trebali primijetiti je da je mnogo zla koje vidimo u ljudima samo

nedostatak razvoja odgovarajućih suprotnih dobrih osobina i sposobnosti u kauzalnom tijelu.

Tijekom procesa evolucije, naša iskustva su različita i različite kvalitete koje sačinjavaju

savršen karakter razvijaju se jedna za drugom neodređenim načinom, a ne istodobno

određenim načinom. Kao da različiti ljudi počnu slikati vlastitu sliku i to svaki na svoj osobni

način. Ako netko pogleda na ove slike prije završetka, neki su naslikali svoje glave, neki ruke,

neki noge i tako dalje. Portreti će steći simetriju i ujednačenost na kraju, ali dok su još

nepotpuni, izgledaju sasvim različito i nepovezano. Tako je i s našim karakterima. Razvijamo

različite kvalitete našeg karaktera različitim redoslijedom i počinjemo ih razvijati u različito

vrijeme i stoga se čine tako iskrivljenima i međusobno ne sličnima. Ono što općenito nazivamo

porocima su u većini slučajeva odsutnosti odgovarajućih vrlina koje još nisu razvijene u

kauzalnom tijelu, tamne grupe u spektru našeg karaktera. Pa je tako, navika laganja posljedica

nedostatka određene kvalitete u kauzalnom tijelu koje odgovara istinitosti i tako dalje. Ako na

naše bližnje gledamo u tom svjetlu, biti ćemo skloni usvojiti milosrdniji odnos prema njihovim

slabostima i nedostacima karaktera i umjesto da ih smatramo lošim ili grešnim, smatrati ćemo

ih samo nepotpuno razvijenim. Još nisu dovršili svoje portrete, svi mi moramo dovršiti naše

portrete, te je razumno zauzeti stav simpatije i pomoći.

Sljedeća stvar koju je potrebno imati na umu u vezi s tim je da iako ćemo u konačnici razviti

sve kvalitete potrebne za savršenstvo, cilj evolucijskih procesa nije u konačnici proizvesti isti

uzorak. Svi moramo biti savršeni, svi se razvijati na svestrani način, a ipak biti jedinstveni. Ne

postoje dvije individualnosti koje bi trebale biti iste, iako se prema savršenstvu razvija, u shemi

koje smo mi dio, šezdeset milijardi duša. Evolucijski plan za čovječanstvo nije poput

suvremene tvornice koja proizvodi milijune nekih proizvoda, potpuno sličnih i jedva primjetno

različitih. Kako je priroda u svom laboratoriju sposobna dovršiti tako veliki broj duša,

zadržavajući njihovu individualnost, jedna je od onih tajni života koje se ne možemo nadati

riješiti dok još živimo u području iluzije i dok još sve vidimo samo djelomično.

Kauzalno tijelo služi kao spremište ne samo suštine iskustava koje su prošle osobnosti u

različitim inkarnacijama kao i za sposobnosti koje su kroz njih razvile, nego i kao spremište

dobre i loše karme koju su te osobnosti stvorile tijekom tih inkarnacija. One ostaju kao

potencijalni dojmovi ili sjeme u kauzalnom tijelu i postupno dolaze do ostvarenja i određuju

uvjete budućih života. Zato se ovaj nositelj i naziva uzročno tijelo (iako je ispravniji prijevod,

među teozofima našeg jezičnog područja ipak se u razgovoru i pisanju uobičajeno koristi naziv

kauzalno tijelo, op.prev.). Od ove zalihe karme određena se odrađuje, a druga dodaje tijekom

svake inkarnacije, poput neke vrste tekućeg računa koji se održava tijekom uzastopnih života

osobnosti. Ovaj osobni račun se zatvara samo u trenutku Oslobođenja nakon što se potpuno

iscrpi pojedinačna karma.

Posljednja točka koju možemo primijetiti u vezi s ulogama kauzalnog tijela tiče se čimbenika

koji određuju njegov rast. Već smo vidjeli kako iskustva prolazeći kroz Individualnost, iz života

u život, putem osobnosti određuju njegov rast. Ali taj rast nije slučajan. Njime upravljaju dva

temeljna utjecaja koji vrše konstantan pritisak i određuju smjer rasta. Jedan je jedinstvenost

pojedinca koji se razvija. Kao što je već istaknuto, svakoj duši je predodređeno da bude

pojedinačno jedinstvena i njezin rast određuje dijelom ta jedinstvenost koja je već na neki

tajanstveni način prisutna u vječnoj Monadi o kojoj se govori u Okultnoj izreci: „Postani ono što

- 69 -

jesi.“ individualna jedinstvenost ostvaruje stalan i postojan pritisak na rast duše tijekom

razdoblja njezine evolucije i upravo taj unutarnji pritisak osigurava postizanje njenog

savršenstva u skladu s njenom individualnom jedinstvenošću.

Drugi čimbenik, koji je usko povezan s prvim, je uloga koju će pojedinac ili Monada vršiti u

Božanskom Planu. Svaka duša mora odigrati određenu ulogu u shemi evolucije i njen rast se

odvija na takav način da je opremljena da djeluje učinkovito. Iskustva kroz koja ona prolazi i

sposobnosti koje ona razvija, posebno u kasnijim fazama evolucije, su takva, da izvlače njezinu

individualnu jedinstvenost i pripremaju je za igranje dijela koji joj je dodijeljen u Božanskoj

Shemi.

- 70 -

XI POGLAVLJE

RAZVOJ VIŠEG UMA

U posljednjem poglavlju napravljen je pokušaj da se pruži jedna ideja o ulozi Višeg Uma u

našem životu i nositelju kroz koji djeluje. Baveći se stvarima koje se odnose na nad-fizičke

razine trebamo biti na oprezu da ne uzmemo ove postojeće nejasne i općenite ideje na fizičkoj

razini za stvarnosti, jer su one zamišljene samo kako bi ih predstavile. Te ideje treba shvatiti

samo kao nagovještaje, takoreći pokazatelje, stvarnosti koje leže iza njih, stvarnosti koje

možemo spoznati samo kada naš unutarnji razvoj omogući njihovo izravno viđenje. Velika je

tako tendencija, koja prevladava među ljudima da riječi uzmu za ideje, a ideje za stvarnosti

koje one zastupaju, pa postaje nužno stalno naglašavati ogromna ograničenja pod kojima

radimo na fizičkom planu. Izravna posljedica ove tendencije je da se lako zadovoljimo pukom

idejom o tim stvarima, ako ne i samim riječima, i zaboravimo da između ideje o stvari i same

stvari postoji veliki jaz koji mora biti premošten ako mi zaista želimo znati tu stvar. Mnogi ljudi

pričaju o tim stvarima višeg života nesvjesni činjenice da se samo bave idejama, i to vrlo

nejasnim idejama o tome. Ne postoji ništa loše u raspravljanju o tim idejama, zapravo to je i

nužan pripremni korak. Nevolja dolazi kad se osjećamo zadovoljni s njima, umjesto da

nastavimo tražiti stvarnosti koje leže iza njih.

Prije nego što se pozabavimo općim metodama koje se mogu usvojiti za razvoj kauzalnog

tijela potrebno je razjasniti osnovno, uzimajući u obzir nekoliko važnih činjenica koje su bitne

za taj problem. Prvo što trebamo primijetiti u vezi s tim je da je razvoj ovog tijela, koje je

najvanjskiji nositelj besmrtnog Jivatme ili Egosa, kako ga nazivaju u teozofskoj literaturi, vrlo

spor proces, uzimajući stotine života da bi ga doveo do savršenstva. Kaže se da je prosječan

broj života provedenih na zemlji između individualizacije i postignuća Adeptstva oko 777. Od

toga se oko 700 troši na stjecanje iskustava u divljim i polu-civiliziranim uvjetima, oko 70 u

stjecanju iskustava u civiliziranim uvjetima i usavršavanju moralne prirode, i posljednjih 7 u

gaženju Stazom koja vodi do Adeptstva. Kada uzmemo u obzir činjenicu da se veliki dio našeg

vremena provodi u nad-fizičkim svjetovima između uzastopnih inkarnacija, vidimo koliko dugo

i ogromno putovanje duša poduzima kada započne svoju ljudsku evoluciju i koliko je spor

razvoj kauzalnog tijela koje bilježi i utjelovljuje taj evolucijski proces. U ranijim stadijima ova se

evolucija vodi isključivo od strane božanskih službi koje djeluju u Sunčevom sustavu i duša

teško da uzima bilo koji udio u vlastitom razvoju. Tek kada se približava kraju svoga putovanja

i postane svjesna svrhe dugog putovanja koje je poduzela, počinje sve više sudjelovati u

vlastitom rastu i razvoju, posljednjim stupnjevima svog razvoja gotovo isključivo vođena

iznutra. Sama činjenica da unutar duše postoji potreba da u svoju vlastitu ruku uzme svoju

evoluciju znak je njezine zrelosti i pokazuje da se približava kraju svog putovanja. Veći dio

posla već je učinjen kada se rađa ovaj poriv i samo nekoliko života intenzivne obuke i discipline

je, dakle, dovoljno za dovršenje posla. Iz tog razloga oni, koji osjećaju snažan nagon da sami

sebe uzmu u ruke i što brže postignu savršenstvo, imaju razumne šanse da dostignu svoj cilj

u nekoliko života, a ponekad kao da ostvaruju čuda u jednom životu. U nekim slučajevima,

Egos je dobro razvijen, kauzalno tijelo je dovoljno dobro oblikovano, i glavni problem je u

komunikaciji između Egosa i niže osobnosti, zbog prepreka koje je stvorila loša karma

prethodnih života. Čim se ta karma odradi, Egos počinje svijetliti kroz osobnost i čini se da se

dogodio čudesan razvoj.

Dakle, neka oni koji osjećaju potrebu za ovim poslom usavršavanja svoje prirode, jasno

razumiju da je to dug i naporan zadatak koji žele poduzeti, zadatak koji ostvariti, u velikoj većini

- 71 -

slučajeva, zahtijeva niz napornih života. Nitko ne može reći kada će biti dovršen. Beskrajno

strpljenje i odlučnost da se ustraje do kraja, u susret svim vrstama poteškoća, razočaranja i

neuspjeha, jedino su jamstvo konačnog postignuća.

Druga stvar koju treba uzeti u obzir i jasno razumjeti je odnos između osobnosti i Egosa, jer

bez jasnog razumijevanja ove veze stalno će se u umu pojavljivati zbunjenost, zamagljujući

inteligenciju i bacajući tamnu sjenu na put kojim se kreće. Već je spomenuto da su proživljena

iskustva osobnosti određenog života prerađena u Nebeskom svijetu u različite vrste

sposobnosti i da se suština tih iskustava prenosi na kraju inkarnacije na Egos i uključuje u

njegov sastav. Upravo taj dodatak sposobnosti, život za životom, djelomično je odgovoran za

rast Egosa i razvoj njegovih moć, dijelom zato što Egos živi svoj vlastiti život u višim svjetovima

i utjecaj titraja na Njegovoj vlastitoj razini i višim razinama također služi da potakne njegove

božanske sposobnosti iz latencije u potenciju. U kojoj mjeri život na zemlji proširuje rast Egosa

uvelike ovisi o odnosu koji postoji između njega i osobnosti. Osobnost dolazi iz Egosa, takoreći

je emanacija Egosa, ali tijekom svog oblikovanja u jednoj inkarnaciji razvija vlastiti polu-

samostalni život koji mu može ali i ne mora biti sukladan i podređen, ovisno o interesu Egosa.

Ako se osobnost uskladi s interesima Egosa, potonji je može upotrijebiti za svoje više i

dalekovidnije svrhe, utjelovljenje je veliki uspjeh, a iskustva osobnosti donose bogatu žetvu za

korist i razvoj Egosa. S druge strane, kao što se događa u slučaju velike većine ljudi, osobnost

ode svojom vlastitom linijom, nepodložna utjecaju i vodstvu Egosa i ostane potpuno

apsorbirana u privremene i trivijalne interese nižih svjetova. Svrha inkarnacije je u velikoj mjeri

promašena. Iako se neki dobitak stalno povećava, i ostvaren je određeni napredak, žetva je s

višeg gledišta slaba.

Gornji pogled na odnos između osobnosti i Egosa ne bi trebao stvarati dojam da u nama djeluju

dva neovisna entiteta. U stvarnosti postoji samo Jedan Život Logosa. Zraka Njegove svijesti

djeluje u Jivatmi preko grupe nositelja prisvojenih na različitim razinama. Na višim duhovnim

razinama Atma-Buddhi-Manasa ova zraka svijesti stvara središte individualnosti, ali je u tom

središtu osjećaj individualnosti nadjačan nadmoćnom sviješću jedinstva i intimnog odnosa s

božanskim životom u kojem je to središte ukorijenjeno. Veo Maye je tu, ali je dovoljno tanak

da omogući Egosu da djelomično vidi Stvarnost koju pokriva. Kad se ova zraka božanske

svijesti spusti dublje u materiju i djeluje kroz tri niža tijela u fizičkom, astralnom i nižem

mentalnom svijetu, gdje je veo iluzije gust i teško probojan, osjećaj jedinstva i svijest o

njegovom božanskom podrijetlu je izgubljen. Stalno povezivanje i poistovjećivanje svijesti sa

njegova tri nositelja razvija lažni osjećaj 'JA' koji je suština, korijen osobnosti, osovina koja

objedinjuje sva naša sjećanja i iskustva u jednu sastavnu cjelinu. Tako 'Ja' osobnosti, iako je

utemeljen i izveden iz Egosa, a u konačnici i iz Monade, funkcionira kao neovisan entitet,

nesvjestan svog božanskog podrijetla, nesvjestan svrhe zbog koje postoji. U ranijim fazama

evolucije to nije važno, jer su za izgradnju grube individualnosti u tim fazama potrebne sve

vrste iskustava i bilo kakva iskustva dovoljno su dobra da služe kao građevinski materijal. Ali

u posljednjim fazama, kada se mora provoditi razlučivanje pri odabiru iskustava potrebnih za

oplemenjivanje individualnosti i otkrivanje njezine božanstvenosti i individualne jedinstvenosti,

osobnost mora postati sluga Višeg Ja. Naravno, ta iluzorno povezana osobnost sa svojim

'Jastvom' samo je privremena cjelina koja je predodređena da se rasprši i nestane na kraju

utjelovljenja kad su njena iskustva asimilirana u nebeskom svijetu i njena suština prenesena u

Egos, ali kako to funkcionira, čini se bitnijom u razvoju individualnosti u naprednijim

evolucijskim stanjima.

- 72 -

Dakle, vidimo kako iz jednog Egosa proizlaze mnoge osobnosti, a svaka osobnost živi svoj

život i obogaćuje Egosa svojim iskustvima sve dok Egos nije dovoljno razvijen da više ne treba

iskustva povezana s nižim svjetovima iluzije. Također treba imati na umu da ne samo da svaka

osobnost potiče iz Egosa, već je i djelomična manifestacija Egosa. Predstavlja samo jedan

aspekt Dijamantne Duše. Zato različite inkarnacije iste duše nisu baš toliko slične kao što bi

se iz razmatranja bliskog odnosa koji postoji između Egosa i njegovih osobnosti moglo

očekivati da budu. U svakom se utjelovljenju pojavljuju, manifestiraju, samo određeni aspekti i

sposobnosti Egosa, a ostali ostaju privremeno neaktivni, latentni, da bi se mogli izraziti u

budućim inkarnacijama. Svaka se inkarnacija mora odvijati u određenom nizu okolnosti,

određenih Karmom i evolucijskim zahtjevima duše, a te okolnosti u uskim granicama sadrže

skup kvaliteta koje se mogu izraziti u toj osobnosti. Rasa u kojoj se duša rađa, nasljeđe tijela,

klimatski uvjeti, spol fizičkog tijela, karma koju mora odraditi, sposobnosti koje mora razviti u

toj inkarnaciji, svi ti čimbenici doprinose ograničavanju izražavanja Egosa i samo određen broj

od mnogih sposobnosti i kvaliteta koje su već razvijene mogu se izraziti u jednom životu. Ali

različite osobnosti koje se jedna za drugom pojavljuju u životu Egosa osiguravaju potrebne

raznolike okolnosti i prilike za sveobuhvatni razvoj i dostizanje tog savršenstva koje uključuje

sve božanske snage i sposobnosti. Priroda radi polagano, ali njezine su metode sigurne, a

njezine se namjere izvršavaju besprijekornom vještinom i neumornom upornošću.

Raspravu o odnosu između osobnosti i Egosa ili između nižeg i Višeg Ja ne treba razmatrati

u svjetlu razbibrige ili stvari od pukog teorijskog interesa. Zapravo, jasno shvaćanje tog odnosa

treba smatrati jednom od najvažnijih potreba za upuštanje u težak zadatak razotkrivanja naše

više duhovne prirode. Duhovna evolucija ne može stići daleko ako temeljno ne razumijemo taj

odnos između nižeg i Višeg Ja i ne uspijemo nižu osobnost staviti pod upravljanje Višem Ja.

A pri stavljanju osobnosti pod upravljanje Višem Ja ne postoji ništa što toliko pomaže koliko

razumijevanje njezinog nestašnog, iluzornog karaktera. Onog trenutka kada osoba shvati, a

ne samo površno pomisli, da je ovaj entitet koji osjeća, misli i djeluje u nižim svjetovima, i čijem

zadovoljstvu daje sve svoje vrijeme i energiju, samo kratkotrajna stvar. Da je stvorenje kratkog

života koje će u narednom životu prepustiti mjesto nekom drugom stvorenju slične prirode. Tek

tada shvaćajući ovu činjenicu, ne može ostati ravnodušna prema svojim višim interesima. Zato

što nismo svjesni ove teške i nemilosrdne sudbine koju slijedi naše niže ja, ostajemo zadovoljni

u ovom nestalnom svijetu iluzija. Onog trenutka kada se probudimo pred tom činjenicom i kada

nam naizgled čvrsto tlo izmišljene stvarnosti počne kliziti pod nogama, preplavljuje nas strah i

strepnja i započinjemo potragu za nečim stvarnim i trajnim, ali ne bezbrižno i ležerno, već

poput utopljenika koji se smrtno ozbiljno hvata za slamku.

Tada, nevoljno i s mukom, odlučujemo napustiti ovaj osuđeni brod osobnosti i skloniti se u

svoje Više Ja za koje vjerujemo, još ne znajući, da je besmrtno. Sve se više poistovjećujemo

sa Višim Ja i ozbiljno se hvatamo zadatka da osobnost učinimo instrumentom, izrazom, Višeg

Ja, sve dok niže ja ne bude potpuno pokoreno i nadiđeno, a mi usredotočeni na Božanski

Život. U ovom raspoloženju i samo s ovim stavom uma možemo korisno preuzeti zadatak

razvoja Višeg uma koji djeluje kroz kauzalno tijelo.

Metode razvoja kauzalnog tijela donekle proizlaze iz njegovih uloga koje su već obrađene na

prethodnim stranicama. Zakon rasta, koji je primjenjiv ne samo u fizičkom svijetu, već i u

suptilnijim svjetovima, kaže da se svaka uloga, koja se vježba, poboljšava, a ovo poboljšanje

uloge prati i bolja organizacija nositelja kroz koji se ona vrši. Ova bolja organizacija nositelja

zauzvrat omogućava raznovrsnije obavljanje uloga, tako da se život i oblik usporedno

poboljšavaju i pružaju svijesti efikasniji instrument izražavanja. Ovaj je zakon jedan od

- 73 -

osnovnih zakona razvoja i predstavlja temelj za sve metode Samo-Kulture u svakoj sferi života

i na svim razinama. Uzmite slabašno fizičko tijelo. Vježbanjem tijela, više života protiče kroz

mišiće, arterije i živce, tijelo postaje jače, mišići se učvršćuju, a sposobnost za vježbanje i

izdržljivost proporcionalno raste. Uzmite astralno tijelo, nositelja emocija i želja. Otkrivate kako

je tupo i ne reagira na određene emocije poput ljubavi i simpatije. Stavljajte ga u okolnosti u

kojima se te emocije bude. Prisilite tijelo da reagira na te emocije. Postupno sve više života

počinje teći kroz nove kanale koji su stvoreni, sastav astralnog tijela se mijenja, postaje

profinjenije i otkrivate da sada lako reagira na ove finije emocije. Uzmite niže mentalno tijelo.

Otkrivate da nije u stanju pravilno i skladno razmišljati. Počnite usredotočeno misliti na različite

teme. Vježbanje će u početku biti zamorno i dosadno, ali kako sve više mentalne energije teče

u mentalno tijelo, zadatak će postajati lakši, a postupno ono što je u početku bilo zamorno i

dosadno postaje lako i ugodno. Protok energije u mentalnom tijelu postupno organizira

nositelja, čineći ga boljim instrumentom za vježbanje mentalnih snaga, te ga tako priprema za

učinkovitije obavljanje njegove glavne uloge - razmišljanja. Pored toga, njegov instrument na

fizičkoj razini, mozak i moždano-kralježnični sustav također se poboljšava i omogućava bolji

izraz misli u fizičkoj svijesti.

Svaka uloga svakog nositelja svijesti poboljšava se vježbom, bilo da je vidljiva ili nevidljiva, a

kauzalno tijelo nije iznimka od pravila. Kao što smo vidjeli, jedna od glavnih uloga kauzalnog

tijela je da služi kao nositelj apstraktne misli i iz toga proizlazi da ako ga želimo razviti, moramo

ga vježbati u apstraktnom razmišljanju. Mnogi ljudi imaju pogrešno poimanje o apstraktnom

razmišljanju i u trenutku kada se kaže riječ 'apstraktno' počinju se osjećati neugodno i

zamišljaju se kako prolaze kroz dosadne i sumorne procese uvjetovanog i neisplativog

razmišljanja. To je samo po sebi pokazatelj da uloga njihovog kauzalnog tijela nije pravilno

razvijena i da o tome treba povesti računa, jer izvršavanje bilo koje uloge koja je dovoljno

razvijena postaje lako i uvijek je zadovoljstvo. Ako izbjegavamo bilo koju ulogu, to je zbog toga

što je ili nismo naučili izvršavati ili je u nositelju došlo do nekih oštećenja ili prepreka kroz koje

se ta uloga vrši. Osim ove činjenice, apstraktno razmišljanje nije tako dosadna i teška stvar

kako to pretpostavlja većina ljudi. Što ono uopće znači? Ono u mnogim slučajevima znači

apstrakciju suštine mnogih činjenica koje su grupirane u neku svrhu. Ide se od određenog do

općeg. Svi mi prolazimo kroz ove mentalne procese svaki dan u svom životu, ali to radimo

nesvjesno, neučinkovito i neznanstveno, tako da oni ne podupiru naš mentalni rast, barem ne

u nekoj značajnoj mjeri. Zapravo, naklonjenost uopćavanju je vrlo često i većina nas uopćava

u vezi s našim svakodnevnim iskustvima na vrlo nesistematičan i ponekad bezuman način.

Recimo da nekoliko dana jedem sirovo povrće, koje se ne slaže s mojim želucem, jer sam

slabe konstitucije. Stoga, zaključujem da je sirovo povrće loše za zdravlje i krećem u širenje

ideje da se povrće ne bi trebalo jesti sirovo. E sad, ono što sam učinio je da sam pokušao

vježbati svoju sposobnost apstraktnog razmišljanja, ali sam to učinio vrlo nespretno, sa

nedovoljno podataka i ne koristeći zdravi razum. Svi mi većinu vremena uopćavamo na ovaj

neučinkovit i grub način, a ono što moramo naučiti je činiti to znanstveno, promišljeno i

sustavno. Ne samo da ćemo na taj način poboljšati svoj um, već ćemo i značajno povećati

našu učinkovitost u životu. Također treba imati na umu da je uopćavanje prvi korak na putu u

Jedno - od mnogo ka Jednom. Ono pruža pripremnu vježbu za stjecanje one sintetičke vizije

koja vidi Jedno u mnoštvu. Otkrivamo, dok nastavljamo ovu potragu za zakonima i načelima,

da se manja životna načela spajaju poput pritoka moćne rijeke dok se konačno ne nađemo u

tom Oceanu Postojanja, u Jednom.

- 74 -

Kako trenirati viši um da svoje apstraktno mišljenje učini učinkovitim? Uzmimo nekoliko

jednostavnih primjera da prikažemo proces učenja. Pretpostavimo da imamo krug i da na

njegovom obodu napravimo nekoliko neodređenih malih lukova. Ako izbrišemo neke od tih

lukova, tako da ostanu samo mali dijelovi oboda, svatko tko poznaje geometriju moći će reći

da čine dio kruga iako cijeli krug nije vidljiv. Zašto? Jer oblik i položaj ovih lukova prirodno

sugeriraju umu krug čiji su oni dijelovi. Naravno, neki će ljudi moći u svojim mislima izgraditi

krug već sa samo nekoliko lukova, dok će ih drugima trebati veći broj da bi došli do istog

zaključka, ovisno o njihovoj inteligenciji i znanju. Slično tome, imamo na drugoj slici, drugi niz

linija, koje će bilo kome s nešto znanja geometrije odmah sugerirati da se radi o kvadratu.

Nešto analogno se događa kada je određen broj podataka sustavno raspoređen, kada su

svrstani i um ih razmatra s ciljem da otkrije odnos koji postoji između njih. Funkcija višeg uma

je uvidjeti taj odnos, vidjeti cjelinu kojoj su oni dio, i zabljesnuti fizičku svijest uopćenjem,

principom ili zakonom koji spaja sve te pojedinosti u jednu objedinjenu cjelinu. Svi su

znanstveni zakoni otkriveni na ovaj način, grupiranjem detaljnih činjenica putem nižeg uma i

spajanjem istih u jedno uopćenje od strane višeg uma. Što je kauzalno tijelo više razvijeno, to

lakše može vidjeti te odnose između činjenica. Znanost nije jedino područje koje nam pruža

mogućnosti za učenje uopćavanja. U svakoj sferi života možemo pronaći mogućnosti za

vježbanje ove sposobnosti, pod uvjetom da je promatramo i sustavno koristimo za naše

školovanje. Viša matematika pruža najrazličitije i široko polje za vježbanje ove sposobnosti i

možda ne postoji brži način učenja apstraktnog razmišljanja od prolaska kroz intenzivni tečaj

više matematike. Filozofija slijedi matematiku kao poligon za viši um i sa stanovišta studenta

samo-kulture možda je prikladnija za razvoj sposobnosti kauzalnog tijela.

Druga metoda razvoja kauzalnog tijela temelji se na drugoj, prethodno spomenutoj, ulozi ovog

nositelja, a to je da služi kao medij za stvaranje trajnog dijela u ustroju duše za prikupljanje

svih vrlina i sposobnosti stečenih tijekom evolucijskog procesa. Istaknuto je, da kad se u

nekom životu određena karakteristika ili sposobnost razvije, stečena se ne gubi uništenjem

osobnosti, već se prenosi u kauzalno tijelo i postaje trajna rezultirajući reorganizacijom tog

tijela. Rezultatima istraživanja iz fiziologije znamo, da kada mislimo, da se siva tvar fizičkog

mozga mijenja, i da produljeno i kontinuirano razmišljanje trajno poboljšava kvalitetu mozga,

čineći ga boljim instrumentom za razmišljanje. Ovo poboljšanje je samo u instrumentu na

fizičkom planu koji je uništen uništenjem fizičkog tijela. Ali postoji i odgovarajuće poboljšanje u

kauzalnom tijelu koje traje iz života u život, pa se tako dobici postignuti u pojedinom životu

gomilaju, čineći dušu sve učinkovitijim instrumentom Božanskog Života.

Druga metoda razvijanja kauzalnog tijela je stoga u tome da sami sebe uzmemo u ruke i

sustavno izgrađujemo svoj karakter, usmjereni prema sveobuhvatnom savršenstvu. Sve one

osobine poput istinitosti, hrabrosti, poniznosti koje se spominju u Bhagavad-Giti i drugim

svetim knjigama svijeta trebaju biti sastavni dio našeg karaktera, istodobnim prakticiranjem

- 75 -

meditacije i vježbanjem tih osobina u našem svakodnevnom životu. Ovo je dug i dosadan

proces, ali se taj posao mora učiniti ako duša želi postati prikladan instrument Božanskog

Života, središte kroz koje protječe ljubav, snaga i mudrost Boga. Kad je proces dovršen,

kauzalno tijelo postaje blještavi predmet, kugla zasljepljujuće slave o kojoj na fizičkoj razini ne

možemo imati nikakvu predodžbu. Takva su kauzalna tijela Majstora Mudrosti koja su već

postigla savršenstvo što se tiče nižih svjetova.

Još jedan vrlo važan čimbenik u razvoju kauzalnog tijela je širenje budičkih i atmičkih nositelja.

Kauzalno tijelo raste, s jedne strane, impulsima koji dolaze iz fizičke, astralne i niže mentalne

razine, a s druge strane, duhovnim silama koje djeluju na njega iz budičke i atmičke razine.

Duhovni razvoj Egosa daje najsnažniji podsticaj rastu ovog tijela, ostvarujući u nekoliko života

ono što bi inače trebalo ogromno razdoblje. Baš kao što se uloge tjelesnih, astralnih i nižih

mentalnih tijela ne mogu razdvojiti u vodonepropusne odjeljke u životu osobnosti, tako se ni

uloge atmičkih, budičkih i viših mentalnih tijela ne mogu razdvojiti u životu individualnosti. Kada

se vježba niži um, ne poboljšava se samo niže mentalno tijelo. Njegov se instrument u fizičkom

tijelu, mozak, istovremeno poboljšava. Slično tome, kada snage Atme i Buddhija počnu aktivno

djelovati, kauzalno tijelo, njihov instrument, istovremeno se razvija.

Potrebno je zapamtiti da je kauzalno tijelo poput zrcala koje u niži um može odražavati istine

prisutne u Univerzalnom umu, a oni, čije je kauzalno tijelo dovoljno razvijeno, u komunikaciji s

nižim mentalnim tijelom, imaju na raspolaganju određena sredstva kontaktiranja Univerzalnog

uma. Ovo je sposobnost koju bi svi ozbiljni studenti okultizma trebali pokušati razviti ako žele

u sebi imati izvor neograničenog i istinskog znanja koje se može iskoristiti kad god je potrebno

i koji će ih u konačnici učiniti neovisnim o svim vanjskim izvorima znanja.

Istina je da se neposredni kontakt sa Univerzalnim umom može uspostaviti samo praksama

Više Joge, kada je čovjek sposoban svjesno djelovati kroz svoje kauzalno tijelo. Ali čak i prije

nego što se dođe do ove faze, napredni student koji meditira, pročišćava i usklađuje svoj um,

može razviti sposobnost da dođe u prisan odnos sa svojim Višim Umom, i da preko njega u

sve većoj mjeri posredno kontaktira Univerzalni Um. Kad se to dogodi, znanje o unutarnjim

stvarnostima života na različite se načine počinje pojavljivati u učenikovom umu, koje treba

iskusiti da bi ih se razumjelo.

- 76 -

XII POGLAVLJE

ULOGA BUDDHIJA U NAŠEM ŽIVOTU

U jednom od prethodnih poglavlja već smo dobili široki pregled evolucijskih procesa kroz koje

smo prošli prije dolaska na naš današnji ljudski stupanj i daljnje stupnjeve razvoja koji nam

predstoje u budućnosti. U tom je poglavlju istaknuto, da u stupnjevima ispod ljudskog, prije

nego li se razvije samosvijest, evolucija se vodi isključivo izvana, vanjskim posrednicima, i da

život utjelovljen u različitim oblicima nije u mogućnosti svjesno surađivati s tim vanjskim

posrednicima. Pojavom samosvijesti, koja označava rođenje ljudske duše i stvaranjem

kauzalnog tijela, životu se otvara mogućnost da preuzme udio u svom širenju i razvoju, iako je

istina da je u najranijim fazama ljudske evolucije ovo svjesna suradnja duše u vlastitom razvoju

uvjetna, a evolucija je i dalje većinom vođena izvana. Tek kada je duša dostigla napredni

stupanj razvoja i zrelosti, moguće je da aktivno i inteligentno učestvuje u svom vlastitom

razvoju i surađuje s onim silama koje sve vrijeme vrše stalni pritisak u smjeru evolucije. Kad

se dostigni taj stupanj, duša je već u velikoj mjeri razvila svoje niže nositelje svijesti i spremna

je započeti svoju duhovnu evoluciju. U našem unutarnjem razvoju, razvoj Buddhija označava

početak tog stupnja koji povezujemo s duhovnošću, a oni od nas koji žele ubrzati svoj napredak

prema našim najvišim duhovnim idealima, trebali bi stoga pokušati razumjeti ulogu koju ovo

načelo igra u našem životu.

Buddhi stoji za osebujne pojave svijesti koje se odvijaju kroz budičko tijelo, nositelja koji dolazi

odmah nakon kauzalnog tijela kako s periferije prodiremo prema unutra, u središte našeg bića.

Njegovo polje izražavanja nalazi se izvan uma, ne samo nižeg konkretnog uma, već i

apstraktnog uma koji se bavi općenitim načelima i djeluje kroz kauzalno tijelo. Ta bi činjenica

trebala razjasniti zašto uloge Buddhija nadilaze mentalne i ne mogu se prosuđivati kriterijima

intelekta, koji obični intelektualni čovjek smatra definitivnim i završnim. Ovo također objašnjava

činjenicu da puki intelekt ne može razumjeti ona finija zapažanja koja imaju svoje porijeklo u

budičkoj svijesti. Jedino stanje svijesti koje nadilazi i obuhvaća budičku svijest je Atma, koja je

uostalom i sam centar našeg života, srž u kojoj leže zakopani svi naši božanski potencijali.

Uočivši mjesto Buddhija u našem ustroju, pozabavimo se sada najprije jednim općim načelom

kojeg bismo trebali imati na umu uzimajući u obzir očitovanje svijesti na različitim razinama.

Ovo će razjasniti naše ideje i pripremiti teren za razumijevanje različitih uloga Budhija u našem

životu. Ono što moramo jasno shvatiti je razlika u očitovanju svijesti putem nositelja, kada

djeluje na vlastitoj razini i kad se odgovarajući titraji spuste na nižu razinu i djeluju kroz grublje

medije. Uzmimo za primjer djelovanje svijesti na nižem mentalnom planu. Titraji proizvedeni

kada svijest djeluje kroz niže mentalno tijelo poznati su kao misli, ali različit je svijet misli kako

ih se vidi na njihovoj vlastitoj razini kroz organe mentalnog tijela, i kako se one izražavaju i

pojavljuju kroz gusti i neelastični medij fizičkog mozga. Kada vidovnjaci promatraju misli na

njihovoj vlastitoj razini, vide da one stvaraju svoj vlastiti svijet, prepun oblika i boja prekrasne

ljepote, svijet koji su različite religije svijeta vrlo nesavršeno pokušale prikazati u svojim opisima

nebesa. Ali ove misli kada se izraze kroz fizički mozak i u našoj fizičkoj svijesti, usprkos

zadržavanju nekih svojih osnovnih karakteristika, gube mnoge kvalitete i snagu koja ih

karakterizira na njihovoj vlastitoj razini. Na njihovoj vlastitoj razini djeluju stvarno, dok na fizičkoj

razini djeluju nejasno i subjektivno. Ista razmatranja vrijede i u slučaju astralne razine. Titraji

astralnog tijela na vlastitoj razini proizvode pojave poznate kao osjećaji i želje i rađaju sve vrste

oblika i boja. Na astralnoj razini ovi oblici i boje imaju objektivan karakter i tvore vlastiti svijet.

Ali kada se ti titraji spuste na fizičku razinu i izraze se kroz naš simpatički živčani sustav, oni

- 77 -

gube mnoge svoje karakteristike i ništa ne preostaje, osim onog osebujnog stanja svijesti koje

označavamo izrazom 'osjećaj'.

Ovi primjeri trebali bi nam pomoći da shvatimo razliku između života budičke razine kako

svjesno živi na vlastitoj razini u našoj Anandamaya-koshi, kako se u Vedanti naziva budički

nositelj, i istog života kakav se pojavljuje u našoj fizičkoj svijesti nakon što je sišao kroz usputne

nositelje. Kad se Jogi u Samadhiju uzdigne do budičke razine, nakon što nadiđe mentalno

tijelo, postaje svjestan novog svijeta pun ogromnog blaženstva i znanja, a more blaženstva u

kojem se kupa onaj u nebeskom svijetu (misli se na Devachan, Kauzalni svijet, op.prev.) u

usporedbi s ovim blijedi u beznačajnost. Riječi ne mogu opisati blaženstvo i transcendentno

znanje budičke razine, a svi mistici i vidovnjaci koji su stekli samo i pogled na tu razinu osjećaju

se potpuno bespomoćnima kada pokušaju drugima dati neku ideju o blaženom viđenju koje su

vidjeli. Kada se titraji budičke razine ipak spuste u fizički mozak, oni gube veći dio svog

intenziteta i pojavljuju se u fizičkoj svijesti uvelike obojeni prijenosom kroz posredne razine.

Dakle, izravno opažanje jedinstva Života na budičkoj razini postaje samo sveobuhvatno

suosjećanje i simpatija, izravni uvid u Istinu postaje samo intuicija i spoznaja istina višeg života.

Dakle, vidimo da kad proučavamo pojave Buddhija u fizičkoj svijesti, mi se samo bavimo slabim

odrazima neopisivog zračenja, slabim odjecima božanske glazbe koja ima svoj izvor u

unutarnjim i puno dubljim dijelovima našeg bića.

Nakon ovih uvodnih razmatranja, sada smo se u mogućnosti prenijeti na glavni problem koji je

pred nama, na jasno razumijevanje uloga Buddhija u našem životu, koliko je to moguće pod

našim sadašnjim ograničenjima. A prva točka koju moramo primijetiti u bavljenju ovim

problemom je da se čini da je Buddhi višenamjenska sposobnost, a ne pojedinačna

sposobnost, kao što to misle mnogi ljudi koji nisu duboko ušli u probleme svijesti. Pod

višenamjenskom sposobnošću podrazumijeva se da svijesti omogućuje djelovanje na više

načina koji se, barem ovdje dolje, u carstvima uma, pojavljuju različito jedan od drugog.

Moguće je da se na svojoj razini ovi različiti načini očitovanja možda ne prikazuju bitno

drugačije, ali se takvima pojavljuju kada ih gledamo kroz prizmu intelekta. Najbolje ćemo

razumjeti ovu višestruku prirodu Buddhija uspoređujući je analogno sa umom. Riječ "um"

označava vrlo složenu stvar. On ima mnogo sposobnosti, poput razmišljanja, pamćenja,

prosuđivanja, opažanja, i one se pojavljuju jedna za drugom u prirodnom toku svoje evolucije.

Ove različite načine djelovanja možemo nazvati ulogama uma. Slično tome, postoje različiti

načini očitovanja ili uloga Buddhija. Evolucijom budičkog nositelja ove se uloge razvijaju jedna

za drugom, kao i u slučaju mentalnih. Ako Buddhi isključivo povezujemo s nekom njegovom

ulogom, ne samo da ćemo ga teže pravilno shvatiti, već ćemo se i uključiti u sve vrste

kontradikcija i zbrka. Mnogi ljudi koji su čitali knjigu poput Bhagavad-gite zbunjeni su zbog toga

što nisu imali tu činjenicu na umu. Ponekad se riječ "Buddhi" upotrebljava u jednom smislu, a

drugi put u posve drugom smislu. Ako se sjetimo da se u svim takvim slučajevima spominju

samo različite uloge Buddhija, bit će mnogo lakše pratiti značenje.

Uzmimo sada neke od ovih različitih uloga, jednu po jednu i pokušajmo ih koliko možemo

razumjeti. Kao da ispred sebe držimo dijamant i naizmjence okrećemo njegove različite strane.

Iako ove strane odražavaju različite količine svjetlosti i pokazuju različite boje, znamo da je

dijamant jedan, a i da je svjetlost koja isijava iz njega također jedna.

Započnimo s najjednostavnijom ulogom Buddhija, razumijevanjem. Suvremeni psiholog

shvaća razumijevanje u njegovom uobičajenom smislu kao djelovanje uma, ali je to zapravo

djelovanje sljedećeg višeg principa, Buddhija. Um samo kombinira i koordinira utiske primljene

- 78 -

od strane predmeta putem različitih osjetilnih organa i oblikuje ih u kompozitnu sliku, ali ako

budičko svjetlo ne osvijetli sliku, mi taj predmet ne možemo prepoznati. Čitamo, iznova i

iznova, u knjigama koje se bave jogom, kako se utisci primljeni iz vanjskog svijeta putem

osjetilnih organa odražavaju prema unutra, prvo na um, pa iz uma u Buddhi, a zatim se

predstavljaju pred Jivatmom, obitavajućem Ja. Mnogi ljudi ne razumiju što taj odraz znači u

Buddhiju. Znači pretvorbu misaone slike u razumijevanje predmeta predstavljenog tom slikom.

Niži konkretni um sam po sebi ne može razumjeti nijedan predmet ako Budičko svjetlo ne zasja

kroz njegovu mentalnu sliku. Um je prema istočnjačkoj psihologiji mehaničan i nema u sebi

nikakvu sposobnost razumijevanja. Dakle, ovo razumijevanje predmeta, koje um predstavlja

obitavajućoj svijesti jedna je od osnovnih i jednostavnih uloga Buddhija, a ta je uloga prisutna

od samog početka, čak i kad je budičko tijelo još uvijek u početku razvoja.

Sljedeće što se treba razviti i donekle povezati s prvom ulogom je ono što se u govoru naziva

inteligencija, ne intelekt, nego inteligencija. Mi smo skloni brkati jedno s drugim, ali se to dvoje

razlikuju jedno od drugog, mada je teško definirati tu razliku. Svi nejasno znamo razliku između

intelektualnog i inteligentnog čovjeka. Prvom je um dobro razvijen, nabijen je činjenicama i

može lako i učinkovito obavljati različite mentalne operacije. Inteligentan čovjek je onaj koji ima

značajnu sposobnost razumijevanja, smisao znanja koje posjeduje, koji je destilirao svoje

znanje i iskustvo i stekao onu suptilnu suštinu koja je poznata kao mudrost. Može vidjeti stvari

kakve jesu. Uočavanje stvari kakve jesu možda je najvažnija karakteristika inteligencije. Svi

poznajemo ljude koji su vrlo intelektualni, ali ne i inteligentni, kojima stalno nedostaje stvarno

značenje stvari i situacija. Dva svjetska rata izvanredne su lekcije o razlici između intelekta i

inteligencije i pokazuju nam mračan prikaz onoga što intelekt može učiniti kad nije prožet

inteligencijom. Ova razlika između intelekta i inteligencije proizlazi iz činjenice da jedan ima

svoj izvor samo u umu dok drugi ima svoj izvor u sljedećem duhovnom načelu, Buddhiju.

Nakon bavljenja ovim elementarnim, ali prepoznatljivim ulogama Buddhija, sada možemo doći

do nekih uloga koje se razvijaju u kasnijim fazama njegove evolucije. Jedna od takvih uloga

naziva se razlučivanje ili Viveka na sanskrtu. Često čitamo u knjigama o jogi i srodnim temama

kako bez razvoja Viveke nije moguće gaziti Stazom. Riječ je o abecedi duhovnog života. Kakva

je to sposobnost poznata kao Viveka? Općenito, definirana je kao razlučivanje između

stvarnog i nestvarnog, ali mislim da ćemo o njoj steći bolju predodžbu ako je razmotrimo kao

sposobnost da uviđamo život i njegove probleme onakvima kakvi u biti jesu. Živimo u svijetu

iluzija, a da toga nismo svjesni. Kad se počnemo duhovno buditi, postupno postajemo svjesni

tih iluzija, a ovo buđenje i početak uočavanja iluzija kakve jesu, jedna za drugom, je

razlučivanje ili Viveka. Iako se razlučivanje obično smatra različitim od inteligencije, ako je

pažljivo proučimo, vidjet ćemo da je prva samo razvijeniji oblik, proširenje druge, rad

inteligencije na višoj razini. Kad svjetlo Buddhija obasjava obične probleme svakodnevnog

života, to je inteligencija. Kad ona rasvjetljava dublje i temeljnije životne probleme i oslikava

svoje iluzije, to je razlučivanje. Razlika je u stupnju i području djelovanja.

Postoji jedna važna ideja koja proizlazi iz veze inteligencije i Viveke: da je za duhovni život

potrebna inteligencija, u stvari, daleko više inteligencije nego za vođenje običnog svjetovnog

života. Onaj koji pravi nered u svom uobičajenom životu i time pokazuje nedostatak

inteligencije u suočavanju s problemom, vjerojatno neće biti niti posebno uspješan u

suočavanju sa daleko težim i zahtjevnijim problemima duhovnog života. S tim u vezi treba

zvučati nota upozorenja, budući da mnogi aspiranti smatraju, da kad krenu u potragu za

Istinom, svoju inteligenciju mogu uskladištiti, a milost Božja će učiniti sve što je potrebno. Ovo

je udobna ideja kojoj se vole prikloniti oni koji žele živjeti u svom imaginarnom svijetu, ali nije

- 79 -

potkrijepljena iskustvom onih koji su se upustili u božansku avanturu i koji su zapravo uključeni

u borbu za savladavanje svoje niže prirode i prodiranje kroz iluzije života na nižim razinama.

Uzmimo sada još jednu važnu ulogu Buddhija, sposobnost prepoznavanja i razumijevanja

istina duhovnog života. Vidjeli smo da Viveka ili razlučivanje omogućuje da postanemo svjesni

životnih iluzija. Ovo je doista samo negativan aspekt uloge, čiji je pozitivni aspekt izravno

prepoznavanje istina duhovnog života, onog stvarnog nasuprot nestvarnom. Kad unesemo

svjetlo u tamnu prostoriju, ne samo da tjeramo tamu, već sobu preplavljujemo i svjetlošću. Na

isti način kada se rodi istinsko razlučivanje, ne samo da postajemo svjesni iluzija našeg

svakodnevnog života, nego također počinjemo dobivati uvid u one stvarnosti i istine koje su te

iluzije prekrivale.

Ova činjenica da je Buddhi, a ne um, instrument spoznaje duhovnih istina, vrlo je važna i

objasnit će mnoge pojave koje opažamo u svakodnevnom životu. Na primjer, velika razlika

koja postoji između ljudi u pogledu uvažavanja i razumijevanja istina višeg života. Neki ljudi

shvaćaju te istine instinktivno, dok se drugima čine neuvjerljive ili čak apsurdne. To

razumijevanje uopće nije rezultat razmišljanja ili rasuđivanja. Intuicija, kako se ovaj aspekt

Buddhija naziva u zapadnoj psihologiji, omogućuje čovjeku da postane svjestan tih istina bez

prolaska kroz nezgrapne procese rasuđivanja, i sve dok se ne razvije intuicija, čovjek nije u

stanju vidjeti te istine. Nekada je intelekt trebao biti konačni sudac u tim stvarima, ali

zapadnjačka psihologija je nevoljko morala u nama prepoznati prisutnost druge sposobnosti

koji se naziva intuicija.

Ne samo da se istine prepoznaju bez pomoći intelekta, već postoji i razlika u prirodi saznanja

koje dolazi preko Buddhija. Znanje koje dolazi izravnim opažanjem Buddhija stoji na čvrstom

tlu i ne može ga poljuljati nečije promjenjivo iskustvo i razmišljanje, dok ono što se temelji na

intelektu uvijek može biti uklonjeno ili izopačeno sumnjama i zabludama. Svugdje susrećemo

ljude čija vjera u istine višeg života neprestano koleba. Danas susreću susretljive ljude i žive u

skladnom okruženju i osjećaju da je čovjek božanski i da je sve u redu sa svijetom i Bog je na

Njihovom Nebu. Sutra se susreću s očitom nepravdom, njihovi suradnici prema njima

neljubazno postupaju i njihova vjera u božanstvenost čovjeka isparava i oni postaju ogorčeni i

sumnjičavi. Tek kad svjetlo Buddhija neprekidno svijetli kroz naša uvjerenja i našu vjeru,

možemo ići kroz život neometano kročeći na putu do cilja, van utjecaja mijena, poteškoća, pa

čak i progona s kojima se možda moramo suočiti.

Moramo, međutim, biti na oprezu da ne uzimamo naše iracionalne i ponekad bezumne ideje

kao šaputanje intuicije. Daleko je bolje ostati na čvrstom, čak i neplodnom terenu intelekta, sve

dok naš Buddhi ne postane dovoljno razvijen i pruži jasne smjernice, nego da se prepustimo

nagonima i praznovjerjima koje emocionalni ljudi previše lako pogrešno prihvaćaju za Božji

glas.

Buddhi ne samo da nam omogućava prepoznavanje istina višeg života, već nam daje i

pouzdane smjernice u našem uobičajenom životu. Svi smo svakodnevno suočeni sa teškim

životnim problemima i ponekad je teško odlučiti kako postupiti. Intelekt nam daje neke podatke

koje možemo iskoristiti za donošenje odluke, ali ti podaci nikada nisu potpuni, jer rijetko znamo

sve činjenice određene situacije. Osim toga, naša će prosudba biti pristrana zbog unaprijed

stvorenih predodžbi i osjećaja. Dakle, nikada ne možemo biti sigurni je li naša odluka ispravna

ili pogrešna. Zar nema načina da u stvarima našeg života dođemo do ispravne odluke? Zar ne

postoji način kako nepogrešivo djelovati u svim okolnostima? Postoji, ali ovu sposobnost

- 80 -

možemo steći samo razvijanjem Buddhija u nama. Uvijek postoji pravi način činjenja bilo čega,

a ovaj ispravan način znači činjenje prave stvari u pravo vrijeme pravom metodom bez

prolaska kroz procese rasuđivanja. Buddhi nam neće detaljno naznačiti kako to učiniti. Taj

problem načina i sredstava mora razviti um, ali Buddhi će nam potpuno i ispravno pokazati što

da radimo. Što se više razvija naša duhovna priroda i jasno svjetlo Buddhija svijetli kroz naš

um, to nam je više moguće živjeti svaki trenutak kako bismo trebali živjeti, u savršenom skladu

s Božanskom Voljom.

Već smo vidjeli da je Buddhi instrument koji se koristi u prepoznavanju duhovnih istina, ali

možda bi bilo korisno poraditi, radi ilustracije, s jednom od ovih istina i pokazati kako se

pojavljuje u nižoj fizičkoj svijesti. Uzmimo za primjer istinu jedinstva Života. Ovdje dolje, na

nižim razinama, zaslijepljeni iluzijom, vidimo se odvojeno od drugih. Mi se poistovjećujemo sa

svojim tijelima, čini se da se naši interesi sukobljavaju, i zato se borimo i gazimo subraću kako

bismo postigli svoje zasebne ciljeve. Ali kod nekih pojedinaca, u različitom stupnju, usprkos

ovoj prividnoj raznolikosti i sukobu interesa, razvija se svijest o bratstvu, osjećaj suosjećanja

sa svim živim bićima. Oni se ne osjećaju zadovoljnima zadovoljavanjem svojih pojedinačnih

želja, a njihova unutarnja priroda odbija biti zadovoljna dok se ne ispune i želje drugih oko njih.

Kad vide da drugi pate, u određenoj mjeri pate s njima, kad vide okrutnost, osjećaju potrebu

da pomognu svom zlostavljanom bratu. Ovu stvarnu simpatiju i duboku zabrinutost za dobrobit

drugih ljudi ne treba miješati s čisto ideološkim konceptima bratstva koji se temelje samo na

intelektu. Te posljednje pronalaze svoj izraz u suvremenom svijetu u najstrašnijim sukobima i

povezuju ih s okrutnošću i bezobrazlukom najbarbarskije prirode.

Otkud dolazi taj pravi osjećaj simpatije, taj osjećaj srodstva sa svim živim bićima. Ne iz intelekta

koji je i sam izvor tih razdvojenih i sebičnih sklonosti. Činjenica je u tome što kada je budičko

tijelo dovoljno razvijeno i kada je Egos svjestan jedinstva Života na budičkoj razini, to se znanje

postupno filtrira u nižu svijest i tamo se pojavljuje kao simpatija i nježnost za sva živa bića, dva

svojstva koja su obilježene karakteristike svih svetaca i mudraca. U slučaju mlađih duša čiji

budički nositelj nije dovoljno razvijen i ovo jedinstvo se ne vidi na višoj ravni, naravno da

sveobuhvatni osjećaj jedinstva i simpatije izostaje, a sebičnost i okrutnost su u njihovom životu

uobičajeni načini izražavanja. Koliko će se ovo jedinstvo života osjetiti na nižim razinama ovisi

o dva čimbenika. Prvo, ovisi o stupnju do kojeg je Ego svjestan na višim razinama i koliko je

razvijen budički nositelj. Drugo, o mjeri u kojoj je prolaz između nižeg i višeg otvoren i o znanju

o višim planovima koje se može filtrirati dolje do uma. Budički nositelj može biti dobro razvijen,

vizija na višim razinama može biti jasna, pa ipak prolazak između nižih i viših razina može biti

toliko blokiran našom sebičnošću, sitničavošću i svjetovnošću da svjetlost višeg svijeta bije

uzalud u zid uma i nije u stanju izazvati nikakav suosjećajan odgovor. I dok živimo u

sveobuhvatnoj svijesti o Bogu na višim nivoima, još uvijek smo nesvjesni svoje božanske

prirode na nižim razinama. Ako je ta vizija jedinstva viđena na višim razinama, način da se

spusti na niže razine uma jest uzeti um u ruke i raditi na njegovom pročišćavanju tako da

svjetlost višeg može proći kroz njega bez opstrukcija. Jer, baš kao što je kauzalno tijelo

ogledalo koje odražava Univerzalni um, tako je i budički nositelj ogledalo koje odražava svijest

Univerzalnog Života koji je prirođen u pojavnom svijetu i koji u različitim stupnjevima blista kroz

sva živa bića. Što je čišće ogledalo, to potpunije može odražavati ovu Univerzalnu Svijest u

čistom i usklađenom umu.

Iz uloga Buddhija, kojima smo se bavili u prethodnim stavcima, možemo steći neku predodžbu

o ovoj duhovnoj sposobnosti čiji razvoj nagovještava otkrivanje naše božanske prirode i stavlja

nam u ruke svojevrsni kompas uz pomoć kojeg možemo prijeći preko olujnih voda života i stići

- 81 -

do udaljene obale prosvjetljenja. Jedna od tih uloga, kao što smo vidjeli, je sposobnost da se

izravno spoznaju duhovne istine, bez prolaska kroz intelektualne procese. Čovjek u kojem je

ova sposobnost postala aktivna jednostavno postaje svjestan ove istine. Ta spoznaja mu ne

dolazi izvana, čak niti iz unutarnjih razina procesom prijenosa misli, već se spontano odvija u

njegovom srcu, baš kao što to čini voda u proljeće. On možda ne zna odakle dolazi, možda

neće o tome moći komunicirati s drugima, ali ona je tamo i izvjesno je da je to vrsta spoznaje

koja ne može doći sa znanjem stečenim intelektom. Većina svetaca i mudraca koji su se s

vremena na vrijeme pojavljivali u svijetu nisu bili školovani ljudi, nisu stekli znanje iz knjiga, a

opet, pokazali su uvid u temeljne životne probleme koji su izdigli iznad svojih suvremenika.

Dvije činjenice trebamo uzeti u obzir u vezi ove spoznaje koja dolazi sa budičke razine. U

prvom redu, to nije spoznaja o običnim stvarima koje dolaze iz područja uma. Koliko god

prosvjetljen bio svetac, ako mu se obratite sa problemom diferencijskog računa ili mu postavite

pitanje o mehanizmu automobilskog motora, neće vam moći dati rješenje, ako prethodno nije

posebno studirao te probleme. Stjecanje detaljnog znanja o tim stvarima je uloga uma, a ne

Buddhija, pa čak i kada prosvjetljena osoba želi znati bilo što o tim stvarima, mora usvojiti

uobičajena sredstva za stjecanje znanja o tim određenim područjima. Istina je da on možda

posjeduje nadfizičke moći koje olakšavaju, a ponekad i trenutno donose takvo znanje, ali ta su

sredstva još uvijek u području intelekta i on mora raditi sa snagama i sposobnostima uma.

Spoznaja koja dolazi preko Buddhija povezana je sa životom i njegovim temeljnim problemima,

s onim bitnim odnosima stvari kakvi jesu, i više je poput svjetla koje osvjetljava život unutar i

izvan nas. Buddhi nam daje nepogrešiv osjećaj za ispravno i pogrešno, istinu i neistinu, daje

nam sposobnost da sve vidimo u ispravnoj perspektivi i suštini, ali dok živimo u nižim

svjetovima on ne uklanja potrebu za uporabom uma. Dakle, neka nam bude sasvim jasno, što

bismo trebali, a što ne bismo trebali očekivati kao posljedicu razvoja ove sposobnosti.

Nemojmo brkati budičku svijest sa savješću.

Druga činjenica koju bismo trebali primijetiti s obzirom na budičku svijest je njezin dvostruki

karakter. Povezana je, s jedne strane, s pojavama koje vezujemo uz intelekt, a s druge, s

pojavama vezanim uz emocije. Kad se energija ove razine spusti na niže razine, njena pojava

ovisi o prirodi mehanizma kroz koji djeluje. Kad se Buddhi odražava na polju intelekta,

pojavljuje se kao duhovno znanje. Kad se odražava u sferi emocija i djeluje kroz astralno tijelo,

pojavljuje se kao duhovna ljubav. Sila je jedna, ali njezin izražaj postaje različit, ili se nama čini

da se razlikuje prema mehanizmu kroz koji djeluje. Prilično smo upoznati s takvom pojavom

na polju fizičke znanosti, gdje se ista sila pojavljuje u različitim oblicima prema mehanizmu

kroz koji djeluje. Dakle, ista električna struja daje svjetlost kada prolazi kroz električnu žarulju

a toplinu kada prolazi kroz radijator. Uglavnom, ustanovljeno je, da kada se budička svijest

počne razvijati u čovjeku emocionalnog temperamenta, pojavljuje kao intenzivna ljubav u

dobro poznatom obliku Bhaktija, dok se u čovjeku intelektualnog tipa pojavljuje kao jasna vizija

koja obuhvaća sve temeljne životne probleme. Kako se ljubav ili znanje produbljuju, u svijesti

se postupno rađa novo stanje, stanje koje općenito nazivamo Mudrost. Upravo ovaj dualni

karakter Buddhija omogućava nam da usvojimo bilo koji od dva načina za njegov razvoj.

Možemo ga razviti kroz Bhakti, intenzivnu ljubav koja se u potpunosti predaje predmetu

pobožnosti, ili kroz razlučivanje, probojnu inteligenciju koja može probiti sve iluzije uma i

dotaknuti život koji leži onkraj uma. To, naravno, ne znači da će ili ljubav ili inteligencija sami

po sebi biti dovoljni, već da će jedan od tih aspekata svijesti prevladavati u ranijim fazama, te

se konačno stopiti u stanje svijesti koje nije ni čista ljubav, niti čista inteligencija, već sinteza

obojega.

- 82 -

Buddhi ima dvostruki karakter i u drugom smislu. U ulozi prethodno spomenutog Buddhija

bavili smo se ulogom koja se može nazvati opažajućom. Ova uloga ima veze s opažanjem

stvari, s "viđenjem" u duhovnom smislu. Također se može nazvati pasivnom ulogom koja u

području uma odgovara ulozi Jnanendriyas. Čak je i u svom izrazu duhovne ljubavi ta uloga u

biti opažajuća, jer duhovna ljubav ovisi o izravnom ili neizravnom opažanju Jedinstva Života.

Ali Buddhi ima i aktivnu ulogu koja u području uma odgovara Karmendriyas. Ova je uloga

povezana s ulogom Buddhija u kojem ona služi kao instrument Atme i energiziranja uma. Ova

se uloga općenito previđa, ali istraživanje jogi psihologije pokazuje da je ta konativna uloga

(konativne osobine pokreću i usmjeravaju pojedinčevo ponašanje - univerzalni motivi,

vrijednosti, interesi, stavovi i navike, op.prev.) jednako važna koliko i opažajna uloga. Buddhi

je poznat kao Vahan Višnua (Vahan na sanskrtu znači nositelj, engl. vehikl), a Vishnu nije

samo Univerzalna Svijest koja obuhvaća sve u Svojoj Božanskoj Viziji, već i Energizator,

Održavatelj i Vladar svijeta nad kojim On predsjeda. U slučaju Monade ta se dvostruka uloga

vrši putem budičkog nositelja koja djeluje na budičkoj i manasičkoj razini. I zbog ove dualne

uloge Buddhija, u slučaju stvarne Mudrosti, "vidjeti" Istinu i "živjeti" Život je nerazdvojno.

- 83 -

XIII POGLAVLJE

RAZVOJ BUDDHIJA

Nakon što smo se bavili ulogama Buddhija, sada možemo prići glavnom problemu, razvoju

ove važne sposobnosti. A u raspravi o ovom problemu na samom početku potrebno je ukazati

da razvoj budičke svijesti, koji ovisi o razvoju budičkog nositelja, nije lagan zadatak i da

zahtijeva veliku ozbiljnost namjere. Ovdje se kod velike većine ljudi radi o sporom razvoju i za

svoj rast i savršenstvo ovaj razvoj zahtijeva niz života. Točno je i da u nekoliko izuzetnih

slučajeva, gdje je duhovna priroda je već dobro razvijena i poteškoće postoje samo u pogledu

spuštanja više svijesti u niže nositelje, rast može biti nevjerojatno brz. To zapravo nije rast, već

brzi silazak na niže razine, na višoj razini već razvijene snage.

Čitamo u pričama Jatake kako je prije nego što je postao Bodhisattva Lord Buda usavršavao

ovu sposobnost i svoju duhovnu prirodu živeći nizom života nesebično i ljubazno. Te priče

možda nisu doslovno istinite, ali ilustriraju važan princip duhovnog razvoja, da su sve stvari u

prirodi pitanje evolucije i sporog rasta, a oni koji nisu spremni platiti cijenu strpljive

samodiscipline ne mogu se nadati da će žeti plodove prosvjetljenja i oslobađanja od iluzija i

patnji nižeg života. Važno je imati na umu ove činjenice, u ovim danima jurnjave i žurbe, kada

ljudi žele do svega doći brzim metodama, kada su nestrpljivi sa ciljevima i sredstvima koja

zahtijevaju strpljenje i upornost, a čak ni ne drže do određenog izgleda za uspjeh u jednom

životu. Prva kvalifikacija za kročenje tim putem je dakle odlučnost u postizanju cilja,

neumoljivost, ne obeshrabrenost neuspjesima, ne ushićenost privremenim ili površnim

uspjesima. Oni koji ne steknu razumijevanje ovoga i koji to uzmu kao razbibrigu ili zabavu

ovozemaljskog života, osuđeni su na razočaranje i neuspjeh.

Ako osoba ima pojačanu namjeru i pokrene se ispravim motivima, prvi preduvjet za upuštanje

u ovu božansku avanturu jest postavljanje temelja, a to znači razvijanje snage, nesebičnosti i

čistoće višeg reda. Potreban je snažan karakter, jer silazak više svijesti u niže nositelje nameće

vrlo ozbiljno naprezanje za te nositelje i ako već nije razvijena snaga karaktera, u značajnoj

mjeri postoji opasnost, neizvjesnost, od manje ili više ozbiljnog sloma. Kad želimo pustiti unutar

električnog kruga vrlo visoki napon, uvijek je potrebno ispitati i poboljšati izolaciju naše

instalacije, jer u protivnom može doći do strujnog proboja ili uništenja cijelog mehanizma.

Slično tome, kada se pripremamo za spuštanje vibracija viših duhovnih područja u naše niže

nositelje, sve naše slabe dijelove treba, tamo gdje je potrebno, testirati i ojačati. Inače može

doći do poremećaja osobnosti, a time i do dužeg zakočenja napretka Individualnosti. U našem

se svakodnevnom životu ovo ispitivanje i jačanje cijele naše prirode provodi kroz iskušenja

koja dolaze u obliku ogleda, poteškoća i raznih proba, od kojih su neka po prirodnom toku

našeg života, a druga posebno osmišljena od strane velikih Učitelja naše rase, koji vježbaju

aspirante i učenike. Kao rezultat ove obuke i samodiscipline, aspirant postupno razvija čeličnu

snagu, koja može bez slamanja podnijeti ogromna naprezanja.

Još jedna kvalifikacija potrebna za pripremu temelja je nesebičnost. Jer što je veća snaga,

veća je i potreba za razvijanjem zaštitnih mjera kako se snaga ne bi koristila u sebične svrhe i

na štetu drugih. Što se čovjek više uzdiže na evolucijskoj ljestvici i što su mu veće snage, on

postaje sposobniji ne samo da čini dobro drugima, nego i da im nanosi štetu. A snage koje

vode svijet sa unutarnjih planova, paze na to da takva moć, koliko je to moguće, ne prelazi u

ruke onih koji ih ne koriste u nesebične svrhe. Osim što smo iz svoje prirode uklonili

naklonjenost da težimo snazi i prestižu za svoje osobno veličanje, koje je tako karakteristično

- 84 -

za sve ambiciozne ljude, moramo se pokušati riješiti i one manje istaknute, ali češće vrste

sebičnosti koja je poznata i kao egocentričnost. Životi većine nas vrte se oko naših malih

osobnih interesa i zanimanja. Naš profesionalni rad, obitelj, hobiji, zabave zauzimaju praktički

čitavo naše vrijeme i misli, a kroz život prolazimo duboko zaokupljeni vlastitim sitnim poslićima,

jedva svjesni bilo čega drugog. Ne bi trebalo biti teško shvatiti da takav stav ne može biti dobar

temelj za sveobuhvatni bezlični život Duha. Moramo razbiti ovu ljusku koja nam zatvara život i

viziju, ako težimo stupiti u kontakt s višim oblicima svijesti. Služenje, u pravom duhu, naših

bližnjih jedna je od najučinkovitijih i najbržih metoda za stjecanje tog nesebičnog neosobnog

stava. Namjerno sam rekao u pravom duhu, jer je to srž problema. Tisuće i tisuće ljudi su

angažirani u službi svojih bližnjih, koji jedva postižu ikakav napredak u stjecanju ovog

nesebičnog neosobnog stava. Oni samo stvaraju dobru karmu za sebe, pa mada i ovo

dugoročno pomaže, ne uklanja iz njihovog života na učinkovit način onaj osobni element koji

je glavna prepreka na putu ka prosvjetljenju. Služba bi trebala biti Nishkama i pružena kao

ponuda Svevišnjem.

Treći preduvjet za postavljanje temelja ovog višeg života i svijesti je čistoća, čistoća tijela, uma

i emocija. Kada smo se bavili ulogama Buddhija, istaknuto je da stupanj do kojeg se ova Viša

Svijest može spustiti na fizičku razinu ovisi o tome koliko je nesmetan prolaz između višeg i

nižeg. A glavna prepreka na putu više svijesti je nečistoća nižih tijela, posebno uma. Baš kao

što zrcalo prekriveno prljavštinom ne može odražavati sunčeve zrake, tako i um koji je nečist

nije u stanju ogledati Istinu. Iako je možda naša duhovna priroda dovoljno razvijena na višim

razinama, ostajemo odsječeni od naše božanske baštine i božanskih mogućnosti na nižim

razinama. Poput vela, odvaja više od nižeg, i sprečava nas da vidimo naš istinski Ja. Dakle,

sustavni i strpljivi napori na pročišćenju naše niže prirode, sastavni su dio treninga i

samodiscipline, koji pripremaju teren za izražavanje budičke svijesti u našem redovnom

svakodnevnom životu.

Tri kvalifikacije na koje je obraćena pažnja, tj. snaga, nesebičnost i čistoća moraju se donekle

steći ako se želimo sustavno pripremiti za silazak Božanskog života u nas. Glavni razlog zašto

tako velik broj ljudi koji teži ostvarenju stvarnosti duhovnog života ostaje tamo gdje je, bez

ikakvog određenog napretka u postizanju svog cilja, leži u činjenici da ne poduzimaju nikakve

korake za postavljanje potrebnih temelja takvom životu i zadovoljavaju se samo čitanjem i

razmišljanjem o tim stvarima. Čitanje i razmišljanje ne vode nas jako daleko. Moramo uzeti

sebe za ruku i pružiti potrebne uvjete za stvarni napredak, jer radimo u svijetu kojim vlada

Zakon.

Na temelje postavljene na taj način nadgradnju istinski duhovnog života može se podići sa

sigurnošću i izvjesnošću, pa sada možemo razmotriti neke posebne metode i prakse koje su

od davnina bile propisane za razvoj više svijesti. Međutim, treba imati na umu da su metode

koje osoba mora usvojiti za svoj unutarnji razvitak u određenoj mjeri individualne. Ne samo da

je svaki pojedinac jedinstven i različit od svih ostalih, već je i put koji slijedi ka savršenstvu u

određenoj mjeri jedinstven. Ideja koja je tako dobro izražena u „Svjetlo na stazi“ u rečenici:

„Svaki čovjek je u potpunosti sam sebi put, istina i život. "To znači da moramo eksperimentirati

sa životom, različitim metodama i otkriti za sebe svoj vlastiti put koji će nas dovesti do našeg

cilja. Ne postoji šablonska metoda koju bismo mogli slijepo slijediti i postići prosvjetljenje. Pa

iako je naš način jedinstven, postoje određene opće linije put kojih možemo eksperimentirati u

potrazi za vlastitom individualnom metodom i sada se možemo vrlo kratko pozabaviti nekim

od ovih općih pristupnih linija.

- 85 -

U ovoj potrazi prvi korak koji moramo poduzeti je okupiti sve svoje raspršene mentalne energije

i usredotočiti ih na probleme života i življenja. Sve dok dozvoljavamo umu da besciljno skakuće

tražeći kojekakve predmete, bez ikakvog samo-usmjerenja, ostati ćemo ograničeno upleteni u

mreže iluzije, a Istina će ostati skrivena našem pogledu. Kao što je dobro rečeno, "um je veliki

ubojica Stvarnog, neka učenik ubije ubojicu“, a mi možemo ubiti um, tj. steći sposobnost da

vidimo kroz njegove iluzije, ako usredotočimo svjetlost svijesti na sam um i pokušamo vidjeti

kako sve mijenja i iskrivljuje prije nego što to dosegne našu svijest. Tek kad smo u stanju

shvatiti što sve ulazi u našu svijest putem ovog medija uma, možemo postati svjesni iluzija

koje on stvara. Ta stalna budnost i promatranje jedini je način da se razvije razlučivanje,

sposobnost koja u svom najvišem obliku postupno uništava nestvarni svijet i otkriva nam

stvarni svijet. To uopće nije proces razmišljanja, već oblik svijesti pred kojom se misaoni

procesi odvijaju i panoramski prolaze. Ova intenzivna usredotočenost na um i njegove

aktivnosti mora se stalno prakticirati, iz dana u dan, sve dok ovaj stav ne postane navika, tako

da iako smo možda uključeni u naše uobičajene aktivnosti, svjesni smo cijelog tog neprekidnog

djelovanja uma. Lako se vidi da će ta praksa, ako se nastavlja dovoljno dugo vremena, dovesti

do postupnog premještanja središta svijesti iz područja uma, u kojem se trenutno nalazi, u ono

područje koje je onkraj uma - područje Buddhija. Jer, Buddhi je duhovna sposobnost pomoću

koje um djeluje, a svijest koja boravi u njemu postaje svjesna aktivnost uma. Kad se Središte

svijesti stabilizira u svom novom položaju i život promatra sa više razine Buddhija, umjesto sa

razine uma, tada će na njegovom horizontu izbiti sve one istine koje imaju svoje porijeklo na

budičkoj razini. Ova metoda kojom se razlučivanje ili Viveka koristi za probijanje kroz privid

života i uma, u svrhu postizanja viših stanja svijesti temelj je Jnana Marge ili Puta znanja.

Upravo navedena metoda predstavlja intelektualni pristup Buddhiju, ali postoji i pristup kroz

emocije, jer kao što je već spomenuto, Buddhi je po prirodi dvojak i u sebi kombinira i bit

intelekta i bit emocija. Ova druga metoda koja je prikladnija ljudima izrazito emotivnog

temperamenta dobro je poznata Bhakti Marga. U ovoj se metodi ljubav i predanost određenom

Božanstvu pojačavaju koristeći različite vrste praksi, sve dok se ne dogodi spajanje svijesti

predane osobe i predmeta pobožnosti. Svi znamo na koji način munja udara u neki predmet

na površini zemlje. Električna energija koja nastaje trenjem oblaka izaziva razliku naboja u

odnosu na površinu zemlje, i kako električni naboj u oblacima raste, napetost između dva pola

postaje sve veća i veća. Dolazi faza kada napetost postane toliko velika da se otpor zraka koji

razdvaja dva naboja slama i bljesak munje najavljuje okupljanje i spajanje dva suprotna naboja.

Nešto slično se događa kada se svijest predane osobe i ona od predmeta pobožnosti spoje u

zanosu koji uvijek prethodi mističnoj viziji. Za neko vrijeme svijest predane osobe bježi na

budičku razinu i tamo shvaća da ona i njegov objekt pobožnosti nisu dvoje, već jedno. Od tada

pa nadalje, iako možda nije prisutna izravna svijest budičke razine, viđena vizija služi kao

snažan izvor inspiracije, a struje budičke razine i dalje teku kroz kanal koji je stvoren.

Nijedan postupak od metoda, koje se koriste za razvoj budičke svijesti, ne može biti potpun

bez pozivanja na ponavljanje Gayatri, čiji oblici su ključni dio svakodnevne vjerske prakse

Hindusa. Istina je da način na koji ovu Mantru svakodnevno ponavljaju tisuće pravovjernih

Hindusa, bez razumijevanja njezinog značenja i ne obraćajući pažnju na druge aspekte

Sadhane, ne daje bilo kakve vidljive rezultate. Ali ipak, to je ne sumnjivo jedna od najmoćnijih

i najučinkovitijih praksi stvorena za razvoj budističke svijesti, pod uvjetom da se Japa izvodi na

pravilan način i u ispravnim uvjetima. Gayatri Japu treba smatrati znanstvenim eksperimentom,

a kao i u svim znanstvenim eksperimentima, potrebno je stvoriti precizne uvjete ako želimo

doći do željenih rezultata. Kakvi su to uvjeti, ovdje nije moguće raspravljati, ali potrebno je reći

- 86 -

nekoliko riječi s obzirom na racionalnost ove vjerske prakse, koju su drevni Rišiji propisivali da

nas se drži u skladu s našom višom prirodom.

U ponavljanju Gayatri sudjeluju dva važna čimbenika, jedan čisto mehanički, a drugi koji se

odnosi na svijest. Kad intenzivno i istinski težimo Svjetlu, koje može doći samo iznutra,

stvaramo osebujnu napetost u našoj auri, koja otvara prolaz za silazak sila s viših razina.

Znamo da, kao u znanstvenom eksperimentu, ako imamo zatvorenu posudu s dva otvora i

počnemo prazniti posudu izvlačenjem zraka kroz jedan od otvora, zrak ima tendenciju da

nahrupi i ispuni crpljenu posudu kroz drugi kraj. Slično tome, kada intenzivno i ozbiljno težimo

za Svjetlošću svog Višeg Ja i ispraznimo se od svojih osobnih misli i želja, Viši Ja odmah

reagira, a Svjetlo Buddhija odmah, gotovo mehanički, nastoji osvijetliti našu osobnost.

Odgovor je automatski. Ali, naravno, težnja mora biti istinska, mora izlaziti iz naših srca, a Japa

ne bi trebala biti samo ponavljanje formule ili dresirane misli. U Gayatri pak, ako ispitamo

značenje Mantre, postoji molitva upućena Sunčevom božanstvu, Univerzalnoj Svijesti u

temelju Sunčevog sustava, da nam da više Svjetla, Svjetla Buddhija, i ako mi ovu molitvu

neprestano ponavljamo, iskreno, stavljamo se u prisnost s osnovnom idejom, a tada

odgovarajuća sila, kao da je izvučena, usisana, s viših razina, čini da viši nositelji jače sjaje, a

taj se povećani život na višim razinama ogleda u većem svjetlu stvarnog znanja i duhovnim

pogledima unutar osobnosti.

Drugi učinak ponavljanja Gayatri mantre je mehaničke naravi i ovisi o potenciji koja postoji u

svim istinskim Mantrama. Učinak kojeg stvaraju sve Mantre ovisi o činjenici da se čitav ovaj

pojavni svemir temelji na raznim vrstama titraja, odabirom prikladnih titraja i njihovim

znanstvenim kombiniranjem mogu se u vanjskom ili unutarnjem svijetu proizvesti razni

rezultati. Stari Rišiji, pred čijim su se pogledom otvorili suptilniji svjetovi, vrlo su temeljito istražili

ovaj problem i osmislili brojne kombinacije zvukova i misli za postizanje određenih konkretnih

rezultata. Te su kombinacije utjelovljene u mantrama, a Gayatri se smatra jednom od

najvažnijih takvih mantri, mantrom koja je posebno stvorena za razvijanje budičke svijesti. Ona

djeluje, ne samo energiziranjem samog budičkog nositelja, već i usklađivanjem nižih nositelja

s onim višim, tako da sile viših razina mogu neometano prolaziti kroz među-razine i pojaviti se

u našoj fizičkoj svijesti. Ma kakav bio način rada ove Mantre, njeni su učinci na razvoj više

svijesti izvjesni i važni, pod uvjetom da su, naravno, ispunjeni svi drugi potrebni uvjeti.

Sve ove gore spomenute linije razvoja, konvergiraju prema, i u konačnici vode izvođenju Joge,

a napredni stupnjevi budičke svijesti nego mogu biti dohvaćeni bez prolaska kroz intenzivne

mentalne vježbe i samodisciplinu koju izvođenje Joge uključuje. Potpuno i svjesno djelovanje

u samom budičkom nositelju moguće je samo kad su um i osjećaji potpuno nadiđeni, a

kandidat sposoban da se uzdigne u Samadhiju do budičke i još viših razina. Tada, i samo tada,

može on vidjeti život onakav kakav je u stvarnosti, da spozna tajnu svog bića i spozna zapravo

one vječne istine duhovnog života koje je do tada samo osjećao kao istinite i uzimao ih zdravo

za gotovo na temelju svoje intuicije. Nakon što je jednom zadobio viziju, iako je možda ponovno

uronio u niži život, nikad više ne može biti u potpunosti savladan njegovim iluzijama i stalno

živi u svjetlu Više Svijesti. Postupno, kako raste na ljestvici evolucije, ova uzvišena svijest

budičke razine postaje dio njegove normalne svijesti, i on se zatim spušta do nižih razina samo

kad njegov rad zahtijeva njegovo prisustvo ovdje dolje.

Iz onog što je gore rečeno vidjet će se da je ispravna samodisciplina nužni dio treninga za

razvoj budičke svijesti. Istina je da je dostizanje budičke svijesti stvar opažanja unutarnjih

stvarnosti, ali to je opažanje moguće samo kroz čiste, mirne i skladne nositelje. Ovi uvjeti

- 87 -

nastaju ne samo željom, već dugotrajnom i rigoroznom samodisciplinom, koja predstavlja

pretvaranje naših duhovnih ideala u ispravno življenje i mišljenje. Razmatranje o tome koji su

to uvjeti i kako ih se može stvoriti dio su filozofije Joge i tehnike, o kojoj će malo kasnije biti

riječ.

- 88 -

XIV POGLAVLJE

INTELEKT I INTUICIJA

Ulogama intelekta i intuicije već smo se bavili u prethodnim poglavljima. No kako se ove

funkcije ne mogu lako razlikovati i lako ih je zamijeniti, potrebno je malo dublje ući u to pitanje

i steći jasniju predodžbu o njihovom odnosu i načinu na koji se oni međusobno razlikuju.

Pretjerano isticanje vrijednosti intelektualnog znanja koje se odnosi na religiju i filozofiju, i zbrka

između običnog intelektualnog znanja i prave mudrosti odgovorna je za veći dio stagnacije

našeg duhovnog života. Kao rezultat ove zbrke puko učenje okruženo rekvizitima religioznog

života pogrešno se odnosi na duhovnost, a mnogi aspiranti ostaju zadovoljni površnim

zadovoljstvima intelektualnog znanja i nikad ne shvaćaju da je lažni osjećaj sigurnosti koji

proizlaze iz takvog znanja iluzoran i može potpuno nestati samo neznatnom promjenom

njihovih vanjskih okolnosti. Pravilno razumijevanje odnosa intelekta i intuicije omogućava nam

da procijenimo intelektualno znanje u njegovoj pravnoj vrijednosti i da tražimo stabilniji i

pouzdaniji temelj za naš takozvani duhovni život.

Prije nego što nastavimo dalje, zadržimo se neko vrijeme na ovoj riječi „intuicija“. Zbog

nebuloznog značenja koje običan čovjek pridaje intuiciji, čini se vrlo slabom i anemičnom riječi,

koja ukazuje na sposobnost od najveće važnosti u otkrivanju Stvarnosti unutar nas. Izbor riječi

"intuicija", da bi se ukazalo na tu sposobnost, mislim da je bio pogrešan. Riječ "intuicija"

odgovarala je zapadnom filozofu, čija je filozofija uglavnom akademska i ne prihvaća

mogućnost usvajanja saznanja dubljih stvarnosti života, bilo kojim putem osim intelektualnim

putem. Ne znajući ili ne prepoznajući u potpunosti mogućnost izravnoga sagledavanja

stvarnosti unutarnjeg života, riječ "intuicija" vrlo je dobro služila svrsi, jer je takvu mogućnost

držala nejasnom i neodređenom, a intuitivnu sposobnost još nejasnijom i neodređenijom.

Ali prema istočnjačkoj filozofiji intelekt je smatran vrlo neučinkovitim instrumentom spoznaje i

drži se da je istinsko znanje moguće samo spajanjem nečijeg uma ili svijesti s predmetom koji

želi biti spoznat. Ovo „spoznavanje spajanjem“ ili izravnim ostvarenjem je, živo, dinamično i ne

podliježe pogreškama ili iluzijama i zato je potrebno koristiti riječ sa jasnijim značenjem

sposobnosti putem koje se takvo ostvarenje postiže. Riječ "Buddhi", koja se često koristi u

teozofskoj literaturi, je zadovoljavajuća riječ, ali pati od nedostatka, budući da u hinduističkoj

filozofiji predstavlja velik broj pojava u području uma, kao što su opažanje, razlučivanje, razum

itd. Dakle, potrebna je prikladnija riječ koja bi označavala instrument kojim se postiže izravno

saznanje. No budući da uvođenje nove riječi skovane u tu svrhu može stvoriti još veću zbrku,

za sada upotrebljavajmo trenutne riječi, intuiciju i Buddhi, imajući u vidu njihova ograničenja i

neprimjerenost.

Pokušavajući razumjeti uloge intelekta i Buddhija i različite vrste znanja koje se stječu kroz

njih, započnimo s iskustvom na fizičkom planu koje služi da prikaže te razlike. Pretpostavimo

da u tamnoj noći uđete u muzej da istražite što sadrži. Oprezno žmirkate u mraku među raznim

prisutnim predmetima, dodirujete ih, osjećate njihove različite dijelove i tako pokušavate otkriti

što su. Osjetite nogu stola i zaključujete da je to neki dugačak cilindrični predmet. Onda

dodirujete gornju stranu, preispitujete svoje mišljenje i zaključujete da je taj predmet neka

ravna ploha. Na taj način prelazite s jednog predmeta na drugi, mentalno bilježeći njihov oblik

i položaj u dvorani. Dok ovako istražujete, slabo svjetlo zore počinje prodirati u dvoranu i

omogućuje vam da slabašno vidite predmete koji ispunjavaju dvoranu. Svjetlost postaje sve

jača i jača, i predmete vidite sve jasnije i jasnije, sve dok se svi predmeti u hodniku jasno,

- 89 -

istinski i ispravnih omjera, ne razotkriju vašem viđenju, a da se ne morate micati sa mjesta na

kojem stojite. Istraživanje predmeta u mraku analogno je djelovanju intelekta a gledanje pod

sunčevom svjetlu djelovanju Buddhija. Možemo, stoga, općenito reći da Buddhi vidi stvari

izravno, istinski, cjelovito i u njihovom pravom izgledu, dok ih intelekt vidi neizravno, djelomično

i izvan perspektive.

Prvo važna točka koju moramo primijetiti oko uloga Buddhija je ta, da se on ne bavi toliko

činjenicama koliko međusobnim odnosima i značenjem činjenica. Mudrost koja nastaje

rasvjetljavanjem uma svjetlom Buddhija u osnovi je sposobnost uvida u činjenice u njihovoj

ispravnoj perspektivi i njihovom pravom značenju. Um pun činjenica, iako ispravnih, može biti

prilično neinteligentan ako svjetlo Buddhija ne bi koordiniralo tim činjenicama i ukazivalo na

njihovo stvarno značenje. Napredak moderne znanosti, a posebno otkriće atomske snage, vrlo

su jasno pokazali opasnosti koje su svojstvene razvoju intelekta, koji je bez odgovarajućeg

razvoja Buddhija, koji bi znanju dodao mudrost.

Kako opažanje novog odnosa između činjenica može u potpunosti promijeniti značaj tih

činjenica, razjasnit će se iz jednostavnog primjera. Pretpostavimo da čovjek izgubi sina dok je

ovaj još dijete i da je dijete odgajano negdje drugdje, a da otac ništa ne zna o tome. Odrasli

sin dođe kasnije u kuću svoga oca, jer je angažiran kao sluga i godinama radi u tom svojstvu.

Tada, jednog dana, otac otkrije da je sluga koji je radio za njega njegov izgubljeni sin.

Otkrivanje ove činjenice odmah mijenja njihov cijeli odnos. Činjenicama se nije dodalo ništa,

ali otkriće odnosa u potpunosti mijenja značaj činjenica i na taj način im se bitno mijenja i

odnos. To je način kako budičko opažanje može u potpunosti promijeniti naše poglede i

stavove, a samim tim i naš život, bez ikakvih promjena u vanjskim okolnostima.

Uzmimo nekoliko primjera ogromne promjene koja se dogodila u našem životu i viđenju kao

posljedici otkrivanja novih odnosa tijekom našeg unutarnjeg razvoja. Uzmimo najprije odnos

Jivatme i Paramatme ili pojedinačne duše i Boga. Ovo je jedna od najvećih misterija našeg

života i potpuno se razrješuje u posljednjem stadiju ljudske evolucije. Ovo je tako lijepo riječima

opisano u „Svjetlosti na Stazi“: „Pitajte najunutarnjijeg, Jedinog, o njegovoj posljednjoj tajni

koju čuva za tebe kroz vijekove.“ Ali iako cjelovito rješenje ove tajne dolazi u zadnjoj fazi, na

samom pragu Nirvane ili Oslobođenja, tajna se počinje osjećati od vrlo rane faze našeg

duhovnog razvoja. I ovo "osjećanje" tajne, ako smijem upotrijebiti takav izraz, nalazi izraz u

razvoju istinske predanosti, ljubavi ili Bhaktija prema Središtu ili Izvoru našeg bića. Ovo

„osjećanje“ nije ništa drugo nego odražavanje budičkog opažanja u nižem umu u različitim

stupnjevima intimnog odnosa koji već postoji na najdubljoj razini našeg bića. Ali dovoljno je da

čak i najgoreg grešnika pretvori u pravog sveca.

Zatim dolazimo do drugog velikog značaja odnosa u širem životu duše, to jest do odnosa

različitih duša među sobom. Budući da su svi Jivatme u svojoj biti božanski i središta svijesti

Jedine Stvarnosti, svijest o njihovom istinskom odnosu jednog prema drugom doista ovisi o

svijesti njihovog odnosa prema Jednom Životu, čiji su različiti izraz oni sami. Dakle, tajna našeg

bratstva je usko povezana s tajnom našeg božanskog porijekla. Zapravo te su dvije tajne dva

aspekta iste tajne.

Vidjet će se, dakle, da istinsko ostvarenje bratstva svih živih bića ovisi o različitom stupnju

ostvarenja Božjeg Očinstva i o svjesnosti naše božanske prirode. Do tada bratstvo, koje u

stvarnom smislu postoji samo na duhovnim razinama, može značiti samo kao intelektualni

ideal ili u najboljem slučaju osjećaj simpatije i istinske ljubaznosti prema svima. Pravo bratstvo

- 90 -

možemo osjetiti i spoznati samo u mjeri u kojoj "osjećamo" našu božansku prirodu i jedinstvo

Života. Problem samootkrivanja i problem ostvarenja Univerzalnog Bratstva su zapravo jedan,

a ne dva problema. Obični oblici bratstva utemeljeni na intelektualnom idealu ili osobnom

interesu ili pak osjećaju, lako su pokvarivi. Ako vaš brat ne učini ono što želite da učini ili vam

nanese štetu, počinjete ga mrziti i što može ići do te mjere da ga uništite. Pravo bratstvo

zasnovano je na budičkom opažanju našeg zajedničkog podrijetla i Jedinog života koji svi

dijelimo.

Činjenica da Buddhi ima veze sa odnosima vidi se i u njegovoj ulozi opažanja, koja je, prema

psihologiji Joge, jedna od njegovih glavnih uloga. Što je to opažanje? To je odnos koji spaja

opažača i opažano, odnosno subjekt i objekt. Kad odnos subjekt-objekt nestane, kao što je to

slučaj u Samadhiju, troje, tj. opažač, opažano i opažanje, spoje se u jedno spojeno stanje

svijesti, a to znači ostvarenje stvarnosti objekta od strane subjekta.

Tada dolazimo do druge uloge Buddhija koja je od velike važnosti za aspiranta, koji je upravo

postavio nogu na Put. Ona se može nazvati razlučujućom ulogom. Sposobnost razlučivanja

pravnog i krivog i činjenje pravog po svaku cijenu, ako želimo sigurno ići Stazom, mora se steći

u ranoj fazi. Pročišćenje i smirenje uma, koje je potrebno da bi svjetlo Buddhija zasjalo kroz

njega, u velikoj mjeri ovisi o tome koliko je našim životom upravljala pravednost. Pod

pravednošću ne mislim na praćenje određenog kodeksa ponašanja temeljenog na bilo kojoj

religiji ili ideologiji, već na stalnu radnu naviku da prirodno i bez napora ili trvenja činimo ono

što smatramo i vidimo ispravnim. Pravo i krivo su relativne stvari i ono što smatramo pravim

možda nije pod datim okolnostima, ali čistoća motiva ima dvije izravne posljedice. Prvo,

oslobađa nas unutarnjeg sukoba koji zagorčava život svih beskrupuloznih ljudi i stvara vrlo

nezdravo stanje uma. Drugo, postupno pročišćava um i omogućava da ga svjetlo Buddhija sve

više i više osvjetljava. Jedna od najnepoželjnijih posljedica kompromisa sa zlom je ta što nas

vrlo brzo uvlači u začarani krug iz kojeg je vrlo teško izaći. Loša akcija, misao i osjećaj zastiru

Buddhi sve više i više, a zastiranje Buddhija sve nas više i više sprječava da vidimo je li

određena radnja ispravna ili neispravna i tako nas dodatno uvlači u zlo. Tako se događa da

normalni razumni ljudi postepeno klize u loš život a da nisu ni svjesni činjenice da čine nešto

pogrešno. Razlučujuća uloga Buddhija u njihovom je slučaju isključena.

Baš kao što se svojom neispravnim ponašanjem vrtimo u začaranom krugu, slično tome,

ispravno radeći stvaramo začarani krug vrlina. Svaki put kad radimo ono što smatramo

ispravnim, bez obzira na posljedice koje bi nam se mogle dogoditi, u određenoj mjeri

pročišćujemo svoj um i kroz njega svjetlost Buddhija svijetli malo jače. To jača naše

sposobnosti razlučivanja, a sposobnost da vidimo ispravno i volja da činimo ispravno jednako

se povećava. Ova akcija i reakcija nas, u konačnici, oslobađaju ne samo bilo kakvog naginjanja

da činimo krivo, već nam i omogućuju da gotovo trenutno znamo, u svakoj situaciji, što je

ispravno učiniti. Ne mogu postojati kruta pravila, koja bi se mehanički slijedila, da bi se vodio

život ispravnosti, jer je svaka životna situacija nova situacija, koja zahtijeva razlučivanje i

djelovanje. Jedino što nam može omogućiti da bezrezervno znamo pravi put u određenom

spletu okolnosti i što nam može dati snagu i volju da krenemo u tom smjeru, je pročišćeni um

kroz koji svjetlo Buddhija neprekidno i jasno svijetli. Budući da se Buddhi bavi odnosima

omogućava nam razlučivanje ispravnog i pogrešnog u svakoj situaciji.

Baveći se nekim od važnih uloga Buddhija, u prilici smo da ukratko razmotrimo nekoliko

činjenica koje pokazuju razliku između znanja koje je proizvod pukog intelekta i mudrosti koji

nastaje kad intelekt bude osvijetljen svjetlošću Buddhija.

- 91 -

Prva stvar s tim u vezi je da postoji, u slučaju intelektualnog znanja, jedan neprelazan jaz

između teorije i prakse, što nije moguće u slučaju mudrosti. Čisto intelektualni čovjek, čije se

znanje temelji samo na intelektu, može razgovarati, predavati i sjajno pisati o najvišim

doktrinama religije, filozofije i etike, ali njegov život može biti krajnja negacija svih onih stvari

kojima se bavi. U slučaju čovjeka koji je te istine shvatio pomoću budičkog opažanja, to nije

moguće, jer on zna da su te istine, koje se odnose na unutarnji život, neodvojive. Čovjek koji

zna da Adharma, ili neispravnost, dovodi do patnje i obeshrabrenosti izbjegava je, baš kao što

i običan čovjek izbjegava otrov ako zna da će ga ubiti.

Tijek akcije vođen mudrošću ne prati uvijek samo ispravno djelovanje, nego više nema ni

oklijevanja, ni žaljenja, čak i ako djelovanje dovede do gubitka, neugode ili patnje, jer postoji

krajnja sigurnost da činjenje ispravnog dugoročno mora biti dobro za nas. Ova razlika u

tumačenju običnog znanja i mudrosti, odnosno u djelovanju, proizlazi iz same prirode budičke

sposobnosti. Na budičkom planu opažanje i djelovanje su nerazdvojni. Dvojba ili nesigurnost

su kočničari djelovanja i ne postoje u području gdje je sve Pratyaksa ili samo-razumljivo.

Dvojba uništava sve aktivnosti čisto intelektualnog čovjeka i zato djelovanje može ali ne mora

slijediti ispravnu odluku. Kad god nismo u stanju pretočiti u djelo ono što želimo učiniti, uvijek

postoji neka skrivena sumnja koja vreba negdje u našem umu, iako toga možda nismo svjesni.

Nije toliko pitanje snage volje koliko ispravnog i jasnog opažanja. Ne treba puno snage volje

da bi se suzdržali od uzimanja bilo čega ako znademo da sadrži otrov.

Načini stjecanja znanja i mudrosti također se razlikuju po svojoj prirodi. Budući da znanje ima

sadržaj, građevina znanja mora se izgraditi, cigla po cigla, ili kao što nastaje slika, potezima

kista, potez za potezom. Za to treba vremena i energije. Ali budući da mudrost nema sadržaja

i samo je stvar uočavanja odnosa i značaja činjenica koje zna intelekt, ništa se ne mora graditi.

Sve je to pitanje povećanja prodorne snage opažanja i sagledavanje dubine stvari. Što postaje

prodornije opažanje, mudrost je dublja. Jedan prodorni bljesak budičkog opažanja može u

potpunosti promijeniti život čovjeka i natjerati ga da stvarnost života sagleda na način koji nije

moguć čak ni posvećenjem mnogih života u proučavanju dubljih životnih problema. Bljesak

munje u tamnoj noći može razotkriti krajolik bolje nego bilo kakav pokušaj da se to učini

fenjerom. Prvi način je trenutan, objedinjen i u ispravnoj perspektivi, dok je drugi djelomičan i

izvan svake perspektive. Ta dva načina ne samo da zauzimaju različita vremenska razdoblja,

već nisu jednaki ni po svojoj suštinskoj prirodi. Dakle, znanje se stječe čitanjem knjiga,

raspravljanjem ili slušanjem predavanja koja pružaju sirovinu činjenica različitih vrsta, koje su

potrebne za izgradnju znanja. One se moraju urediti ispravno, nedostaci moraju biti popunjeni,

ideje moraju biti razjašnjene, slabe točke moraju se ojačati. Ali stjecanjem mudrosti samo

povećavamo jasnoću vida uklanjanjem nečistoća, izobličenja i kompleksa prisutnih u umu i

njegovih pogrešnih načina izražavanja u djelovanju. Moramo prodrijeti prema unutra, opažati

na dubljoj razini, podići se na viši nivo svijesti i otvoriti prolaz između mentalnog i duhovnog.

Gore izrečeno o znanju i mudrosti omogućiti će aspirantu da raščisti svoj um o tome čemu

treba težiti, da odluči koliko se treba osloniti i posvetiti isključivo intelektualnim nastojanjima,

da usvoji ispravne načine za razvoj mudrosti i na kraju da se zapita u kojoj je mjeri njegovo

znanje intelektualno ili intuitivno. Da bismo napravili razliku između ova dva, može se primijeniti

nekoliko približnih i jednostavnih objektivnih testova u svrhu prosuđivanja općeg stanja našeg

uma na sljedeći način:

(1) Osjećamo li oklijevanje ili nesklonost u odgovarajućem djelovanju pri slijeđenju naših

ispravnih odluka ili dobro razmotrenih zaključaka?

- 92 -

(2) Jesu li naše ispravne odluke praćene prirodnim djelovanjem, bez napora i bez otpora „nižeg

uma“?

(3) Podliježu li naši zaključci i uvjerenja stalnim promjenama, danas prilično definitivni i sigurni,

a sutra u neredu i puni sumnji?

(4) Moraju li se naši zaključci stalno mijenjati ili obnavljati u svjetlu novih činjenica koje

otkrivamo?

(5) Da li nove činjenice i iskustva samo čine jasnijom, snažnijom i sigurnijom osnovnu strukturu

našeg znanja ili kad god naiđemo na novi skup činjenica ili iskustava, moramo u ovu strukturu

uvoditi velike promjene?

(6) Moramo li stalno trčati drugim ljudima za savjet, kada smo u poteškoćama i ne možemo se

odlučiti koji put slijediti u datim okolnostima?

(7) Jesmo li stalno u uznemirenom i nesretnom stanju uma, izvan sklada sa svim i svakim?

Odgovor na ova pitanja dat će nam barem neku ideju u kojoj to mjeri naš um može primiti

prosvjetljenje Buddhija.

Iz svega što je gore rečeno vidljivo je da jasno razumijevanje razlike između intelekta i intuicije

nije samo teorijski problem psihologije, već intimno utječe na naš život na različite načine. Od

ispravnog razumijevanja ove razlike ovisi naš osjećaj vrijednosti u životu i naša sposobnost

učinkovitog organiziranja naših napora da otkrijemo svoje Ja.

- 93 -

XV POGLAVLJE

ULOGA ATME U NAŠEM ŽIVOTU

Među ljudima koji su odgajani u religioznoj tradiciji i vjeruju da je Istina nešto što se može naći

unutar sebe, u dubini svijesti, a ne u vanjskim egzoteričnim oblicima religije, raširena je ideja

da kad stremitelj prodre u unutarnje dubine svog bića, u potrazi za Bogom ili Stvarnošću,

napokon stiže do stanja prosvjetljenja koje se može smatrati konačnim, nakon čega više ništa

ne treba tražiti ili čemu težiti. Dolaskom u ovu fazu, prosvijetljeni bi trebao vječno počivati u

blaženom stanju koje je stekao. Međutim, ideja konačnosti u odnosu na naš duhovni cilj i

postizanje savršenstva je pogrešna predodžba utemeljena na vrlo površnom poznavanju

stvarnih problema religioznog života. Oni koji su upoznati s ezoterijskom stranom religije

oduvijek su znali činjenicu da, što se tiče duhovnog razvoja, na ovom polju ne može biti i nema

konačnosti. Ta je istina vrlo jasno izražena u raznim razasutim tekstovima okultne literature.

Tako se u „Svjetlu na Stazi“ kaže: „Čovjekova duša je besmrtna, a njena budućnost je

budućnost nečega čiji rast i veličanstvenost nemaju granica.“ Na drugom mjestu u istoj knjizi

kaže se: „Ući ćete u svjetlo, ali nikada nećete dotaknuti Plamen.“ Ovi tekstovi jasno ukazuju

na činjenicu da na putu Samo-istraživanja kada stremitelj prodire prema unutra, u dubine

svoga bića, i pronalazi sve veće i veće veličanstvenosti i sve dublje i dublje stvarnosti, on

nikada ne doseže fazu u kojoj bi mu se moglo reći: „Do tuda i dalje ne!“

Kao što je već pokazano u drugom poglavlju, čovjekova duhovna duša je po svojoj naravi

trostruka: Atma, Buddhi, Manas, i djeluje na višim mentalnim, budičkim i atmičkim razinama.

Dakle, Atmički nositelj je jezgra duhovne duše, Jivatma, i iz nje se upravlja ne samo životom

osobnosti, već i životom Individualnosti. Tako će se vidjeti da je, što se tiče čovjekove prirode,

Atma krajnje načelo Jivatme i što bez sumnje objašnjava rasprostranjenu predodžbu da je

Atma krajnji cilj naših napora i da dostizanje Atmičke svijesti znači oslobođenje ljudske duše.

Ali ne bismo trebali isto tako zaboraviti da, što se tiče naše ljudske evolucije, iako Atmička

razina označava granicu našeg Samoostvarenja, postoje i druge razine, i da kad je završena

naša ljudska evolucija, postoje novi vidici dostignuća, koji se otvaraju pred nama i naš se razvoj

nastavlja na još suptilnijim razinama o kojima sada ne možemo imati ikakvu predodžbu. Da

Atmička svijest nije krajnji cilj samoostvarenja jasno je iz Sutre IV.25 Patanjalijeve Joga-sutre,

koja se odnosi na daljnje povlačenje svijesti u vječnu razinu Purushe.

Prije nego što se upustimo u gotovo nemogući zadatak razumijevanja uloge Atme, Božanskog

Života, kakav se manifestira kroz Atmički nositelj, potrebno je ponovno se podsjetiti na

ogromna ograničenja pod kojima djeluje ljudski intelekt i posljedične poteškoće u čak i

djelomičnom razumijevanju te istine duhovnog života. Kako se koje načelo unutar nas ukloni

iz područja intelekta, veća je i poteškoća u razumijevanju istog. Takvo bi razumijevanje doista

bilo nemoguće, ali s obzirom na činjenicu da ta načela postoje u nama, koliko god duboko bila

ukopana, i nerazgovijetan odjek iz tih unutarnjih područja može izazvati slabašan odgovor u

našem umu i omogućiti nam da ugledamo, tu i tamo, našu uzvišenu prirodu. Ovim problemima

trebali bismo pristupiti svjesni ovog ogromnog nedostatka i sa stavom poštovanja, jer tamo

gdje je istinsko stremljenje i želja za spoznajom, Božanski Život unutar nas nekako odgovori

određenim osvjetljavanjem uma.

Baveći se ulogom Atme u našem životu, može se reći i nekoliko riječi o prirodi nositelja kroz

koji na atmičkoj razini svijest djeluje. Kao što je to poznato studentima okultizma, koji mogu

koristiti svoje snage više vidovitosti, kauzalno tijelo je nositelj Višeg Uma, ovoidnog oblika koji

- 94 -

odgovara aurama astralnog i nižeg mentalnog tijela. To znači da nositelj svijesti na Višoj

Mentalnoj razini još ima ograničavajuću površinu, ma koliko se ta površina razvojem i pod

naletom duhovnih sila koje zrače iznutra mogla proširiti. Dolazeći do sljedećeg višeg nositelja

koji nam omogućuje da stupimo u kontakt s budičkom razinom, koji se zove Anandamaya

Kosha prema Vedanti, možemo zamisliti, onoliko koliko to može zamisliti intelekt djelujući kroz

fizički mozak, da ograničavajuća površina nestaje i da se budičko tijelo pojavljuje poput

zvijezde, središte svjetlosti zračećih zraka u svim smjerovima. Na sljedećoj višoj razini također

se može zamisliti Atmički nositelj da se sastoji od jednog atoma atmičke razine na kojoj svijest

ima sposobnost izmjeničnog širenja i skupljanja nezamislivom brzinom, šireći se tako da

uključuje svijest cijele razine i skupljajući se do točke koja će dati jedan individualni ton ovoj

sveobuhvatnoj svijesti. Na taj se način u istoj svijesti mogu pomiriti dijametralno suprotna i

naizgled nespojiva svojstva sve-prožimanja i individualnosti. Ova uzvišena svijest teško

shvatljiva ljudskom intelektu tako je dobro opisana dobro poznatom frazom: „bez opsega igdje

a sa središtem svuda“.

Pošto nikakvi daljnji detalji neće koristiti ovom pitanju, koje je stvarno izvan područja ljudskog

intelekta, sada ćemo razmotriti važnije i praktičnije pitanje uloge Atme ili bolje rečeno njegove

uloge onako kako nam se pojavljuju i utječu na nas u nižim područjima osobnosti. Jer, kakve

su joj uloge na njenoj vlastitoj uzvišenoj razini nitko tko živi u nižim svjetovima iluzija ne može

razumjeti.

Kao što je već rečeno, Atma razina je područje sa kojeg djeluje Snaga Volje Logosa, koja

pokreće gigantski pogon Sunčevog Sustava. Jesmo li ikad pokušali razmišljati odakle dolazi

ta ogromna snaga koja održava planete kako se kreću svojim orbitama na nebesima, koja

podržava elektrone da se vrte u atomima, koja osigurava razvoj i rast nebrojenih života, i koja

moćno i dražesno uređuje sve stvari? Iz Volje Sunčevog Logosa koji djeluje na Atmičkoj razini

i opskrbljuje energijom cijeli Sunčev Sustav na svim razinama. Sunce je Njegov simbol i

predstavnik na fizičkoj razini, ogroman vrtlog elektro-magnetske energije koja dovodi svjetlost,

toplinu i druge vrste energija na fizičke planete. Na svim razinama je Njegova snaga i energija

ta koja vrši nevjerojatan posao izgradnje i obnavljanja oblika koji utjelovljuju Njegov život, a

Njegova Volja ta koja vrši stalni i neumoljiv pritisak u smjeru evolucije.

Kao što je Atmička razina, u cijelosti, izvor snage za Sunčev Sustav, tako i Atmički nositelj

jednog Jivatme služi kao instrument kojim je ta opća i sve-prožimajuća snaga specijalizirana i

korištena u vlastite individualne svrhe. To je priključna točka koja povezuje skup nositelja

pripadajućih određenoj duši sa Elektranom preko koje se može uzeti snaga potrebna duši u

različite svrhe. Kroz Atmički nositelj eonima se upravlja i regulira evolucijom Jivatme, a

zahvaljujući moći koju dobije iz ovog izvora, Jivatma je u stanju prevladati sve teškoće, proći

kroz sve vrste kušnji i iskušenja, iz života u život, do konačne pobjede nad svim preprekama

u postizanju savršenstva.

U slučaju onih koji su se uspjeli probiti kroz među-razine i koji su stekli letimičan pogled na ovu

razinu, stvoren je nadmoćni dojam i nevjerojatan osjećaj moći i snage, koji si ovdje dolje ne

možemo pojmiti. Sve poteškoće i prepreke koje ovdje dolje izazivaju očaj i slabost su

uklonjene, a čini se da svijest prožima ogroman osjećaj povjerenja, dajući pojedincu ne samo

povjerenje u sebe i njegov konačni uspjeh nad svim preprekama, već i u konačni uspjeh

evolucijskom nacrtu, konačnu pobjedu sila dobra nad zlom i ispunjenje Božanskog plana. Kada

se ta svijest atmičke razine odražava u osobnosti, ona gubi velik dio svog intenziteta i živosti,

ali ipak rađa određeni stupanj samopouzdanja i osjećaja moći koji nalazimo u različitim

- 95 -

stupnjevima kod svih velikih ljudi snažne volje. Oni koji su ikada bili u velikoj modernoj elektrani

možda će se sjetiti osebujnog osjećaja snage koji prožima samu atmosferu mjesta. Izvana se

ne može vidjeti ništa osim kretanja običnog pogona, ali iza tog kretanja gotovo se može osjetiti

ogromna nevidljiva električna snaga koju generira ogroman dinamo. Osjećaj koji na neki način

nalikuje onome, koji doživljava osoba u kojoj se počela buditi istinska duhovna volja. Osjeća

sebe u prisutnosti ogromne i profinjene snage koju osjeća, ali još nije u mogućnosti njome

upravljati.

Prije nego što se pozabavimo izražavanjem života i svijesti Atme u životu osobnosti, potrebno

je podsjetiti čitatelja na inverziju koja se događa kad se svijest spusti s nivoa Individualnosti na

onaj osobnosti. Zahvaljujući ovoj inverziji, najniže tri razine na kojima djeluje osobnost stoje u

odnosu na tri više razine na kojima djeluje Individualnost poput zgrade koja se odražava u vodi

koja stoji do same zgrade. Najviši dio zgrade ogleda se u najnižem dijelu odraza, a najniži dio

zgrade odražava se u najvišem dijelu obrnute slike, kako se to vidi ispod:

Kao rezultat ove inverzije Atmička svijest se odražava u fizičkoj, Budička u astralnoj, a Viša

Mentalna u nižoj mentalnoj. Taj odraz ne označava samo neku vrstu sličnih karakteristika na

odgovarajućim razinama, već čak i izravnu vezu i povezanost između njih. Dakle, život i svijest

Atmičke razine tajanstveno pronalazi nekakav potpuniji izraz kroz fizičku razinu nego na druge

dvije razine kroz koje djeluje osobnost, usprkos činjenici da je fizičko stavljeno najdalje od

Atmičkog. Slično tome, Budička svijest ima tajanstven odnos sa astralnom i, naravno, Viši

Mental sa nižim mentalnom, odnos koji se najlakše vidi i dobro je poznat. Ono što je gore

rečeno vezano za odnose i podudarnosti Atmičkog i fizičkog, Budičkog i astralnog, i Višeg

Mentalnog i nižeg mentalnog, može se prikazati shematski:

- 96 -

U ovo zanimljivo pitanje ovdje nije potrebno detaljno ulaziti, ali se može ukazati na važnost

odnosa Atme i fizičkog, i koliko je život osobnosti u bilo kojoj inkarnaciji potpun i dinamičan

samo na fizičkoj razini i zato je razdoblje provedeno na fizičkoj razini najvažnije. Na fizičkoj

razini čovjek je cjelovit, može pokretati uzroke i rast sposobnosti, dok u životu nakon smrti, na

astralnoj i mentalnoj razini, on samo žanje i sređuje posljedice onoga što je učinio u

prethodnom životu na fizičkoj razini. U tome je razlog zašto je čovjek kao osobnost cjelovit

samo na fizičkoj razini, svoje Oslobođenje može provesti samo tijekom fizičkog života, a ne u

životu nakon smrti na astralnim i mentalnim razinama. Život koji je živio na fizičkoj razini stoga

je najznačajniji za tu inkarnaciju i to bez sumnje zbog činjenice da odražava i posebno

utjelovljuje život Atme, najvišeg aspekta Individualnosti.

Ovi posebni odnosi i povezanosti između razina osobnosti i Individualnosti su od praktične

važnosti, jer u određenoj mjeri ukazuju na linije lakšeg pristupa osobnosti višim nivoima s jedne

strane, i linije silaska sila s viših na niže razine s druge strane. Stoga se može općenito reći

da je put do Višeg Uma kroz niži um, Buddhiju kroz emocije i Atmi kroz djelovanje.

Budući da se u ovom poglavlju bavimo ulogom Atme u našem životu, moći ćemo se neko

vrijeme zadržati na pristupu Atme fizičkom životu i kako se približiti ovom Božanskom Načelu

u nama i pokušati smjestiti središte naše svijesti u to Načelo. U ovom procesu, kao što je gore

rečeno, prevladava djelovanje. Pod djelovanjem ovdje ne podrazumijevamo puku aktivnost

fizičkog tijela, već svako djelovanje pokrenuto iznutra u svrhu pretvorbe naših ideala u

dinamično življenje i činjenje osobnosti čistim izrazom i instrumentom Višeg Ja. Iako je Viši Ja

smješten u srcu svakog ljudskog bića, njegova volja nije u mogućnosti pronaći izraz u

osobnosti, dijelom zbog neprilagođenosti i otpora nižih nositelja, a dijelom zahvaljujući

sebičnosti i iluzijama u koje je osobnost uvučena. Tek kad zapravo osobnost počne mijenjati

svoj život i stavove i unositi duhovne ideale u duhovni život Sadhanom ili Samo-kulturom, tek

tada Više Ja počne pronalaziti puniji izraz kroz nju, stječe sve veću kontrolu nad osobnošću i

konačno postaje središte njenog života i svijesti. Dakle metoda pristupa Atmi je samo-poticajno

djelovanje koje čini osnovu samo-kulture i u svom najvišem se aspektu spaja s tehnikom Joge.

Što se tiče Atme, iz onog što je gore rečeno, vidljivo je da je naš glavni posao to Božansko

načelo učiniti centrom našeg života ili, drugačije rečeno, postati samo-usredotočen, umjesto

egocentričan. Atma je Samo-prosvjetljujuće, Samo-određeno, Samo-dovoljno Načelo i stoga

nema sumnje u njegov razvoj. Sve što moramo učiniti je da pružimo takve uvjete u kojima se

ono u našem životu sve više izražava. Ovo se učinkovito i u potpunosti obavlja vršeći Višu

- 97 -

Jogu. No, u vezi s tim osobnost mora napraviti neke pripremne radove kako bi se osigurali

uvjeti u kojima se Joga može uspješno vježbati. Ovaj pripremni rad ima mnogo aspekata, a

ovdje možemo ilustrirati samo njih nekoliko.

Gore je rečeno da je Atma samo-prosvjetljujuće, samo-određeno, samo-dovoljno načelo. Kako

ti božanski atributi mogu naći izraz u životu osobnosti? Samo-prosvjetljenje u slučaju osobnosti

znači da bi ona trebala biti u stanju sve više stjecati znanje iznutra, umjesto da ovisi o različitim

vanjskim izvorima. To je u određenoj mjeri moguće ako se može dovesti u dodir s kauzalnim

tijelom, kako je istaknuto u prethodnom poglavlju. Samo-određenje znači da bismo za svoju

sreću trebali ovisiti o izvoru Anande koji postoji u nama i da u tom pogledu ne budemo ovisni

o vanjskim podražajima. To je moguće kad smo u izravnom dodiru sa budičkim nositeljem ili

Anandamaya-Kosha kako se on naziva u terminologiji Vedante. Treće svojstvo ili samo-

dovoljnost znači da bismo trebali učiniti duhovnu volju Atme prevladavajućom u našem životu

i postupno osobnost osloboditi od utjecaja želja. To je moguće kad se osobnost na fizičkoj

razini u određenoj mjeri približi Atmičkoj razini i postane podređena Božanskoj Volji.

Kada pokušavamo postati samo-prosvjetljeni, samo-dovoljni i samo-određeni, središte naše

svijesti se postupno pomiče prema unutra, a naš život teče iz njega i sve je dublje upravljan

duhovnim dijelom našeg bića. Tek kada je to donekle učinjeno, praksa joge postaje moguća i

kroz tu praksu su i osobnost i Individualnost učinjeni učinkovitijim instrumentom i izrazom

Atme.

Iz onog što je gore rečeno vidjet će se da iako je Atma po svojoj naravi trostruka, što odgovara

aspektima božanstva Sat-Chit-Ananda, i ima sva tri svojstva samo-prosvjetljenje, samo-

dovoljnost i samo-određenje, posljednja je njegova posebna odlika. Prva dva svojstva se

pretežno provode kroz dva niža nositelja Individualnosti, kauzalni i budički nositelj, dok

posljednje ima svoj izvor u samoj Atmi. Samo-određenje nalazi izraz u osobnosti kao duhovnoj

snazi Volje, i stoga, kada razmatramo ulogu Atme u području osobnosti, možemo se posebno

baviti pitanjem jačanja Volje. Dok naša volja nije postala snažna, što znači da našim životom

upravlja Volja Atme, a ne kaprici i želje osobnosti, teško je krenuti put Raja Joge i doći do cilja

prosvjetljenja i Oslobođenja.

Budući da prevladava mnoštvo zabluda o prirodi snage Volje, pokušajmo najprije jasno

razumjeti suštinsku prirodu ovog najvažnijeg elementa našeg karaktera. Pomoći će nam da

postignemo cilj ako očistimo teren ukazujući na odnose Volje i Prane, s jedne strane, i Želje i

Djelovanja s druge.

Riječ „snaga“ danas se u znanosti koristi u određenom smislu kako bi se označila sposobnost

za djelovanje mehaničke sile, a mnogi ljudi koji nisu jasno razmišljali o tim stvarima povezuju

snagu Volje sa sposobnošću da se izvrši sila. Ta sposobnost da djeluje na silu, bilo da se radi

o fizičkoj ili nad-fizičkoj razini, zapravo je uloga Prane, univerzalne energije koja se u literaturi

Joge često spominje. Upravo se putem Prane pomiče i upravlja materijom različitih razina.

Premda se priroda Prane mijenja ovisno o razini na kojoj djeluje, jedna od njenih uloga je u

uvijek ista, da provede sve promjene u materiji razina. Snaga Volje se dosta razlikuje od Prane

i njene pojave pripadaju potpuno drugoj kategoriji. No usprkos toj razlici, uska je veza između

snage Volje i Prane. Ta je veza u činjenici da napor Volje pokreće struje Prane kroz medij uma

na svakoj razini, a pomoću tih struja moguće je provesti svaku promjenu u materiji

odgovarajuće razine. Odnos se može usporediti s onim koji postoji između magnetizma i

elektriciteta na fizičkoj razini. Iako su te dvije pojave prilično različite, kretanje magneta potiče

- 98 -

kretanje električne struje u žici koja je unutar njegovog polja utjecaja i ta se struja tada može

natjerati na obavljanje različitih poslova. Naravno, analogija nije savršena, ali nam pomaže da

razumijemo kako dvije sile, koje su izvana posve različite prirode, mogu duboko utjecati jedna

na drugu.

Moramo razlikovati Volju od Želje, oblika koji Volja zauzima na nižim razinama u ranijim fazama

ljudskog razvoja. Duhovna Volja u višim svjetovima Duha je slobodna i uvijek djeluje u skladu

s Božanskom Voljom, ali kad se pojavljuje u nižim svjetovima sklona je da se stavi u službu

osobnosti za svoje vlastite zasebne ciljeve, što može ali i ne mora biti u skladu s Božanskom

Voljom. Kad radi u tim uvjetima, ona ima oblik Želje, koja je onda samo snaga volje koju je niže

ja degradiralo i iskoristilo u svoje samostalne sebične svrhe.

Svijest pojedinca koja djeluje na nižim razinama, poistovjećujući se sa nižim nositeljima, razvija

lažno „Ja“ ili osobnost koja slijedi svoje vlastite kaprice i sklonosti umjesto da surađuje s

Božanskom Voljom u ispunjenju božanske svrhe. Sila koja usmjeruje i upravlja ovim nižim ja

je Želja i pod njenim snažnim nagonom odvija se razvoj ranijih faza ljudskog života. Kasnije, u

završnim fazama razvojnog ciklusa i sa zorom duhovne svijesti u čovjeku, započinje borba

između želje osobnosti i Duhovne Volje Višeg Ja. Ova borba se nastavlja sa sve jačim

intenzitetom sve dok želja ne bude potpuno ispražnjena i ne zavlada Duhovna Volja Višeg Ja.

Kako je odnos između Želje i Volje već obrađen u poglavlju o ulogama astralnog tijela, ovdje

nije potrebno o tome dalje razlagati, ali bi možda bilo vrijedno dati jedan ili dva primjera zbrke

koja se često pronalazi kod ljudi a vezano na ovu temu. Ponekad nailazimo na ljude koji imaju

sposobnost da neumorno slijede predmet kojem su posvetili svoje srce i bez obzira na sve

poteškoće, uspijevaju postići svoj cilj. Takvi se pojedinci smatraju ljudima od velike snage

Volje, i s jedne strane s pravom se tako smatraju. Ali u ovim slučajevima moramo se sjetiti da

je potraga za takvim ciljevima povezana sa sebičnošću i nedostatkom mudrosti i prema tome

se pojava svodi na razinu želje. Unatoč vanjskoj sličnosti i činjenici da je u oba slučaja izvor

snage Želje i Volje isti, nije ispravno smatrati takve pojave čistom Voljom. Naravno i obična

tvrdoglavost koja se ponekad pogrešno smatra snagom Volje, u stvari je simptom slabe volje.

To je prirodna reakcija duše koja nema dovoljno samopouzdanja za suočavanje sa

novonastalim situacijama i zato se kruto drži određene linije djelovanja, koje je van svake

logike i zdravog razuma. Stvarna slabost koja se krije iza vanjske maske snage ponekad se

prikazuje potpuno drugačije ili čak suprotno, izničući iz nekog beznačajnog slučaja ili događaja

koji se desi.

Druga važna točka koju bismo trebali jasno shvatiti u pokušaju razumijevanja uloge Volje je

odnos Volje i Djelovanja. Moderna psihologija prepoznaje intimnu prirodu ovog odnosa i neki

psiholozi idu tako daleko da kažu da je glavna uloga Volje pružiti motiv za djelovanje. Odnos

Volje prema Djelovanju može se usporediti s odnosom potencijalne i kinetičke energije. U

bateriji je energija određenog napona prisutna u potencijalnom obliku i ostaje potencijalna sve

dok se na priključke ne spoji neki potrošač. Pri spajanju priključka pomoću žice, otpor se

smanjuje, a potencijalna energija počinje se pretvarati u kinetičku energiju. Božanska Volja u

središtu svake ljudske duše prisutna je kao potencijalna snaga beskonačnog napona. Na

početnom stupnju ljudskog razvoja ta se energija izvlači iz središta ljudske duše kao Želja koja

razvija niže nositelje i daje motivirajuću snagu običnim djelatnostima. U višim stupnjevima

razvoja pojavljuje se kao duhovna Volja i tada je pokretačka snaga Nishkama-karme.

- 99 -

Intimni odnos između Volje i Djelovanja također je na izvanredan način prikazan kada

Djelovanje jača Volju, ili bolje rečeno, omogućava joj da pronađe potpuniji izraz u našem

životu. Izraz “jačanje Volje” doista je pogrešan naziv jer je sama Volja izvor svih snaga i ništa

ne može ojačati Volju. Obična promatranja kao i psihološka istraživanja uvjerljivo su pokazala

da Djelovanje igra vrlo važnu ulogu u razvoju karaktera. Istina je da se misli i emocije u

konačnici ostvaruju u djelovanju, a mijenjajući svoj karakter, također moramo mijenjati i svoje

emocionalne i mentalne navike. Jedna od najvažnijih činjenica koja je otkrivena u vezi s

izgradnjom karaktera je da, osim ako i dok se misli i emocije ne izraze u odgovarajućim

djelovanjima, se ne može dogoditi nijedna temeljna promjena u našem životu. Put u pakao

posvjedočeno je popločen dobrim namjerama, a krajnja neprimjerenost stvaranja samo

licemjernih odluka nažalost je previše dobro poznata ljudima koji su zadovoljni samo željom

da se promijene. Puka odluka ili misaona slika prilično je neučinkovita sila sve dok ostaje u

području uma, ali dajte joj praktičan izraz, i cijeli unutarnji mehanizam našeg života se pokreće

i odmah se oslobađaju sile kako bi dovele do potrebne promjene i da ta promjena postane

stalan dio našeg karaktera. Uzmite škrtog čovjeka koji u svom karakteru želi razviti

velikodušnost. Razmišlja o dobrotvornim djelima, iz dana u dan zamišlja sebe kako čini takva

djela u svom svakodnevnom životu, ali ne čini dobrotvorna djela. Da li mislite da je mnogo bliži

svom idealu? Ne! Ali neka stvarno nešto pruži doista potrebnoj osobi i pogleda posljedicu. On

osjetno mijenja svoj karakter samim činjenjem ovog djela i cijeli mehanizam njegova

unutarnjeg života počinje se kretati. Naravno, morat će ponoviti takva djela više puta prije nego

što ta karakteristika postane trajni dio njegova karaktera. Istina je i da svaki put kad razmišlja

o dobrotvornim djelima olakšava sebi takvo djelo. Ali činjenica je i da upravo dobrotvorni čin

koji pokreće proces promjena, taloži mentalne sile u obliku navike. Bez ovog čina um može

ostati zasićen idejom, ali ništa se u konačnici ne događa.

Stoga, neka svi koji pokušavaju promijeniti svoje navike, uzmu u obzir ovu važnu činjenicu:

Misao je otac djelovanja, misao jača sklonost određenoj vrsti djelovanja, ali stvarno djelovanje

koje potiče misao donosi stvarnu promjenu u vanjskom i unutarnjem životu, stvarajući putove

živčanog sustava i ustaljuje mentalne sile na novim mentalnim kolosijecima, a ono što je

najvažnije, omogućuje Volji da se pojavi i potpunije dominira nižim nositeljima.

Odnos Volje prema Prani, Želji i Djelovanju razmotren u prethodnim stavcima pokazat će da

iako iza svih njih u pozadini i kao potencijalna sila stoji Volja, ona sama ne sudjeluje izravno u

aktivnostima kojih je središte. Njena životna uloga je uloga kralja, koji sjedi na svom prijestolju,

čijom pukom prisutnošću cjelokupna upravljačka mašinerija djeluje u skladu s njegovom

voljom. On ne ide i ne obavlja stvari. To je uloga njegovih ministara i ostalih državnih

službenika. Pa ipak, njegova je suptilna snaga ta koja pokreće čitavu državnu mašineriju i da

nije u srcu i središtu stvari, uprava bi se srušila i nastala bi zbrka i kaos. Ova će analogija

možda poslužiti i za objašnjenje tajne Puruše, koji je u Sāmkhya filozofiji prikazan kao Tihi

Promatrač. On nije pasivan gledatelj, ali poput gore spomenutog kralja ne miješa se sa

aktivnostima koje se vrte oko njega. On je iznad svih tih aktivnosti, a ipak je on sam njihov

uzrok i potencijalna snaga.

Istinska duhovna snaga koja dolazi izravno iz Atmičke razine može se provoditi samo u strogo

određenim uvjetima, koje nije lako ispuniti i zato je tako rijetka. Prije se pokazalo, da čim je ta

snaga kontaminirana elementom osobnosti, degradira se u niži oblik Želje i gubi svoj čisti i

neodoljivi karakter. Dakle, očito je da bezosobnost, tj. sloboda od dominacije nižeg ja, mora

biti prethodeći uvjet za bilo kojeg pojedinca. Što se više pojedinac izdiže iznad utjecaja

razdvajajućih i sebičnih sklonosti i sposobnih je sagledati život sa istančane pozicije Duha, to

- 100 -

je veća i mjera kojom on može upotrijebiti tu snagu. Budući da je Jivanmukta, Oslobođena

Individua, potpuno oslobođen iluzija i interesa nižeg osobnog života, on jedini može tu snagu

slobodno i učinkovito koristiti. Vidjet će se da što smo više u stanju objediniti našu svijest s

Božanskom sviješću u sebi, to ćemo učinkovitije moći provoditi istinsku duhovnu snagu Volje,

Atme. U tim uvjetima bilo bi ispravnije reći da Božanska Volja nesmetano djeluje kroz naše

središte svijesti, nego što mi kao pojedinac provodimo duhovnu Volju. Ovakvo stvaranje

mudrosti provodeći Atmičku snagu zaista je smišljena zaštita koju je priroda osmislila protiv

zlouporabe snage koja ima neograničene potencijale i koja bi u nečistim rukama bila sposobna

činiti nesagledive štete.

Prethodna razmatranja, iako su uglavnom negativnog karaktera, vjerojatno će omogućiti

čitatelju da stekne uvid u ovo uzvišeno Načelo unutar nas, koje kao da je samo srce i jezgra

našeg bića i koje je izvor tog vječnog i dinamičkog poriva koji nas vodi prema našem željenom

cilju savršenstva. Iako je skriveno od našeg pogleda i možemo vidjeti samo njegove slabe i

djelomične pojave u najuzvišenijim i poštovanja vrijednim aspektima ljudskog života, ipak je

ono to koje pruža jamstvo našeg osvajanja ponad svih iluzija i nesavršenosti nižeg života i

dostignuća naše božanske baštine. On je naš neodoljivi „Unutarnji Besmrtni Vladar“ koji u tišini

vlada kraljevstvom našeg života.

- 101 -

XVI POGLAVLJE

RAZVOJ SNAGE DUHOVNE VOLJE

U prethodnom poglavlju bavili smo se predmetom s aspekta teorije i sada smo u poziciji da

razmotrimo one metode koje bi se mogle primijeniti na razvoj ove najviše snage Volje koja ima

svoj izvor na razini Atme. Kao što je naglašeno na prethodnim stranicama, dok smo god

sviješću ograničeni na fizičku razinu, možemo se baviti samo s onim manifestacijama Atme

koje se odvijaju na ovoj razini i ne možemo niti pretpostaviti niti razumjeti ili čak upravljati

moćnim silama koje nastaju na samoj atmičkoj razini. One leže izvan našeg vidokruga i

nastavit će biti izvan našeg dosega sve dok nam unutarnji razvoj ne omogući da nadiđemo

fizičku razinu i djelujemo na višim duhovnim razinama.

Baveći se ulogom Volje u našem svakodnevnom fizičkom životu, najbolje je krenuti od

općenitog, a zatim ići, korak po korak, do pojedinačnog, tj. pozabaviti se općenitom

upravljačkom ulogom, a zatim s onim manjim ulogama u koje se ta opća uloga razlaže.

Prvi korak u povećanju utjecaja Atme u našem životu sastoji se u pokušaju da postupno

podignemo središte svijesti iz područja osobnosti u onu Individualnosti. Sve dok smo potpuno

uronjeni u interese i iluzije osobnosti, nemoguće nam je očitovati istinsku duhovnu Volju koja

ima svoj izvor na razini Atme. Prolaz između nižeg i višeg mora biti očišćen radi stalnog priliva

Božanskog Života koji donosi svoju istinsku mudrost, snagu i ljubav.

Ovdje se, za ilustraciju, možemo pozabaviti s nekoliko pripremnih postupaka koji čine duhovnu

Volju dominantnijim faktorom u našem životu. Ovi se postupci postupno razvijaju, s jedne

strane, navikom da se odvajamo od stajališta i stavova osobnosti, a s druge strane,

navikavanjem nižih nositelja na upravljanje i usmjeravanje od strane Višeg Ja. Ovi se postupci

trebaju razmotriti samo po općoj i osnovnoj naravi. Jer Atma može u potpunosti vladati i koristiti

se nižim nositeljima samo kad je pojedinac prihvatio Put Joge i postigao na njemu značajan

napredak. Zapravo, može se smatrati da potraga za idealom Joge ima svoju svrhu u

postavljanju Atme za vrhovnog vladara u životu Jogija, sustavnim koračanjem stazom Raja

joge.

Prvi od tih postupaka je njegovanje navike stalnog podsjećanja na našu pravu prirodu i svrhu

života. Ovo pretpostavlja da je kandidat već duboko razmišljao o životnim problemima, shvatio

hitnu potrebu da se uzdigne iznad slabosti i iluzija osobnosti i ima neku predodžbu o promjeni

stava prema životnim okolnostima koje postizanje više svijesti zahtijeva. Ovu naviku

podsjećanja ne stječemo jednostavnom odlukom, već upornim i intenzivnim višegodišnjim

naporima. Naši su niži nositelji dugi niz života korišteni nekontrolirano i kaotičnim djelovanjem,

život za životom, svaki nositelj djeluje i reagira u skladu s prethodnim Samskarama, a zadatak

da ih uskladimo sa svrhom života nije lak. Ono ne zahtijeva samo sve veću kontrolu, već i ono

što je najpotrebnije u pripremnoj fazi, stalnu budnost. Nismo navikli da provjeravamo svoja

niža tijela, a da svoju svijest usredotočujemo na viši dio naše prirode. Dugo smo bili bezbrižni,

a onda u šoku shvaćamo da dopuštamo našim nositeljima da djeluju na svoj uobičajeni

kaotičan način. U ranim fazama ovo je neizbježno, ali ako se uporno trudimo uzdići iznad stava

osobnosti, centar naše svijesti se postupno pomiče prema unutra, a to sa sobom donosi

povećanu snagu za uspješno rješavanje životnih problema i njihovo ispravno viđenje. Ovo sve

više omogućuje osobi da djeluje iz središta Individualnosti, sjedišta Atme.

- 102 -

Stoga pokušajmo, svi mi koji želimo snagu Atme privesti u osobnost, najprije u sve svoje sitne

ciljeve i aktivnosti unijeti magnetski utjecaj dinamičke svrhe koji je povezan s našom višom

sudbinom. Iskoristite sve svoje snage i sposobnosti u služenju ovoj višoj svrsi. Osigurajmo

čvrsto upravljanje našim nositeljima i poput vještog vozača vozimo bojna kola svoga života do

cilja Prosvjetljenja. Ova slika našeg Višeg Ja, iako simbolična, pravilno prikazuje pravu svrhu

Atme u nama. Držimo je stalno na umu i postupno je pokušajmo dosegnuti svojim životom.

Stavljanje naših nositelja pod kontrolu općenito ćemo možda smatrati glavnim problemom, jer

je to, kao što je već rečeno, jedna od glavnih i bitnih uloga volje na nižim razinama. Što ova

kontrola znači? Ona u širem smislu znači uglavnom dvije stvari. Prvo, svaki nositelj postaje

voljni i učinkoviti instrument Višeg Ja. I drugo, da svaki nositelj djeluje samo odgovarajući na

impulse koji dolaze iznutra, a pasivan na impulse koji dolaze izvana ili proizlaze iz automatske

aktivnosti samog nositelja. Pogledajmo što općenito znače ove dvije izjave. S obzirom na prvu

izjavu, moramo se sjetiti da pod poticajem okoline u kojoj su se razvili i kao posljedice

Samskara, ili dojmova prenesenih iz prošlih života, naši fizički, astralni i mentalni nositelji stječu

izrazitu individualnost i pružaju otpor bilo kojem usmjeravanju prema unutra, koje je suprotno

njihovom uobičajenom načinu djelovanja. Fizičko tijelo u cilju reforme fizičkog života, naviknuto

na određenu vrstu hrane oduprijet će se svim pokušajima promjene u načinu prehrane.

Astralno tijelo naviknuto na poticaje uzbuđenja dobiveno alkoholom žestoko će ga tražiti i

onemogućavati bilo kakvu djelatnost dok se njegovom zahtjevu ne udovolji. Mentalno tijelo

naviknuto bezbrižnom svojevoljnom lutanju, odbijat će usredotočiti svoje energije na zadatak

koji je postavljen pred njega. U svakom slučaju, ova naša tijela imaju utvrđene sklonosti i

navike koje nas sprječavaju da ih koristimo na način na koji želimo da budu korištena, i jedan

od najvažnijih zadataka koje aspirant mora poduzeti je da ih nauči da odmah i u potpunosti

reagiraju na bilo koji zahtjev iznutra. Zbog našeg djelovanja neke su tendencije i navike stoga

morale biti potpuno uklonjene, dok su se druge pak činile neučinkovitima. Nemoguće je

potpuno se riješiti nekih tendencija sve dok ne dosegnemo napredniju fazu evolucije, ali

dovoljno smo postigli ako one ne uzrokuju opstrukcije našem radu i napretku. To je težak

zadatak, ali ako ga poduzmemo s ozbiljnošću i ustrajemo, on se može izvršiti.

Drugi aspekt kontrole može se nazvati "nereagiranje". Svaki nositelj automatski reagira na

određene podražaje izvana, na svoj osebujan način određen prethodnom poviješću, i stečenim

tendencijama, kako je već ranije rečeno. Odgovor na takve poticaje je mehanički i naziva se

reakcijom. Ilustrirajmo tu točku. Netko čini pokret kao da će vas udariti štapom. Fizičko tijelo

trenutno reagira zauzimanjem obrambenog stava. Netko Vam priđe i kaže nešto što smatrate

uvredljivim. Vaše astralno tijelo odmah reagira i vi se osjećate napadnuti. Pročitali ste u knjizi

nešto što je suprotno od vašeg gledišta na tu temu. Vaš um automatski reagira i odbacuje to

gledište bez da ga otvoreno preispita. Sve su to primjeri bezbrojnih načina na koje naša tijela

mehanički reagiraju na vanjske utjecaje, a te tendencije su toliko dio naše prirode da ih niti ne

smatramo nepoželjnim, niti smo ih svjesni. Kad počnemo koračati stazom duhovnog razvoja i

naš Buddhi počne djelovati, te tendencije postepeno dolaze do izražaja. Počinjemo ih postajati

svjesni, jednom za drugom, i dok uklanjamo grublje, one suptilnije izlaze na vidjelo naše

svijesti.

Problem uklanjanja ovih tendencija ili reakcija je vrlo zanimljiv i može mu se pristupiti na dva

načina. Oni koji su upoznati s nedavnim istraživanjima psihoanalize znaju, da mentalne

„komplekse“ jednostavno treba iznijeti pred osobu, odnosno da ih ona mora postati svjesna i

oni se prirodno riješe. Na sličan način mnoge naše tendencije, koje su ponekad usko povezane

s tim kompleksima psihoanalize, samo treba spoznati da bi nestale. Ali postoje i druge koje

- 103 -

ovim načinom ne raspršuju i mora ih se ukloniti pažljivom primjenom psiholoških zakona u

kombinaciji s blagim ali postojanim pritiskom volje. Ova druga metoda čini sastavni dio Nauke

o izgradnji karaktera, ali ovdje i sada nije potrebno ulaziti u to pitanje. Kad je razvijeno

određeno nereagiranje, tada tijela ostaju netaknuta utjecajem podražaja koji dolaze izvana i

reagiraju samo na impulse koji dolaze iz Jivatme. Hoće li reakcija biti puko nereagiranje ili

određeno reagiranje, određuje Jivatma. Tako možemo izvježbati astralno tijelo da ne reagira

na osjetilne titraje, a da na titraje mržnje odgovara ljubavlju. U oba slučaja reakciju određuje

volja koja nije mehanička. Ovo kultiviranje nereagiranja razvija se postupno samoodređenjem,

koje je izrazito obilježje onih u kojima Atma postaje unutarnji vladar, a ljudi koji žele da duhovna

volja usmjerava njihov život moraju razviti ovu karakteristiku. Što je više našeg nereagiranja i

neosobnosti, to će naši postupci biti više izraz Božanskog života u nama, umjesto da su samo

proizvodi Samskara nižih nositelja. Djelovanje koje se pod tim uvjetima odvija je Nishkama i

oslobođena je egoizma.

Nakon ovih pripremnih razmatranja koja su od velike važnosti za razumijevanje problema

razvoja duhovne volje, sada možemo ići na konkretne metoda koje su usvojene u tu svrhu.

Ovdje se mogu dati samo opća načela, načela koja se mogu primijeniti na život na bezbroj

načina, u skladu s nečijim temperamentom i okolnostima.

Vidjeli smo da volja ima ulogu nadziranja aktivnosti nižih nositelja, kao i pružanja potencijalne

energije za njihove aktivnosti. Ovaj nadzor ima dva aspekta, oba podjednako važna. Prvi se

može nazvati inhibicijom, a drugi regulacijom aktivnosti. Ako se želi postići savršeno

koordinirani i skladni rad nositelja, na sve se tri niže razine treba obratiti pažnja na oba ova

aspekta upravljanja.

S obzirom na inhibiciju, moramo se sjetiti da se moć inhibicije aktivnosti tijela može razviti

samo raznim i dugotrajnim vježbama. Dobro je započeti s inhibicijom štetnih aktivnosti. Tako,

na primjer, u sferi uma možemo svoje napore usmjeriti na suzbijanje svih zlih misli, u sferi

emocija možemo pokušati ukloniti razne oblike mržnje, a u carstvu fizičkog možemo se

pokušati oslobodite svih onih navika koje narušavaju zdravlje organizma. Nakon što se riješimo

štetnih aktivnosti, možemo pristupiti postupnom uklanjanju svih onih naizgled bezopasnih

beskorisnih aktivnosti, ali koje smanjuju našu vitalnost na različite načine i uključuju gubitak

većeg dijela našeg vremena. Ako pažljivo proučimo svoj život, ustanovit ćemo da veliki dio

svog vremena i energije trošimo na beskorisne aktivnosti, tražeći uzbuđenja raznih vrsta,

zarađujući novac koji nam nikad neće trebati, društvenim angažmanima koji ne služe nikakvoj

drugoj svrsi osim da ubijamo vrijeme. Sve se takve težnje i aktivnosti moraju postupno, ali

odlučno ukloniti iz našeg života ako smo zaista odlučili cijelo vrijeme posvetiti ovom zadatku

ovladavanja Volje. Svaki gram naše snage bit će potreban za naš rad i trebamo je pažljivo i

sustavno štedjeti. Ove različite vježbe inhibicije štetnih ili beskorisnih aktivnosti trebale bi voditi,

korak po korak, do stjecanja one rijetke vrste moći koja omogućuje pojedincu da u potpunosti

inhibira aktivnosti triju nižih tijela, kad god je to potrebno. Što na kraju dovodi do stjecanja

snage savršene usredotočenosti uma, savršene smirenosti astralnog tijela i savršene mirnoće

fizičkog tijela.

Vrhunac i najviša pojavnost ove sile inhibicije nalazi se u jogiju u Samadhiju apsolutno

nepomičnog tijela i aktivnosti misli i osjećaja svedenih na nulu. Jer, ako se aktivnosti triju nižih

tijela u potpunosti ne obuzdaju, ako se nositelji takoreći ne paraliziraju, svijest se ne može

osloboditi za rad na višim razinama i za stjecanje znanja o tim razinama.

- 104 -

Drugi aspekt nadzora od strane Volje vidi se u reguliranim aktivnostima tijela. I ovdje, kao i u

slučaju inhibicije, moramo razmotriti sva tri niža tijela, ne samo zato što su Jivatmi potrebna za

djelovanje na tri niže razine, već i zbog toga što o njihovom skladnom i koordiniranom radu

ovisi učinkovitost rada u vanjskom svijetu i stupanj do kojeg se sile viših razina mogu spustiti

u niže nositelje. Jivatma treba voziti tim od tri konja, od kojih svaki svojim odskakanjem i

nepromišljenim pokretima može usporiti njegov napredak i ometati djelovanje. Oni koji

započinju meditirati odmah shvaćaju potrebu za skladnim radom niža tri tijela. Ako fizičko tijelo

nije zdravo ili nije raspoloženo ili su emocije uznemirene, to odmah utječe na usredotočenost

uma i stalan protok nadahnuća i sile s viših razina se više ili manje prekida ovisno o opsegu

poremećaja u nositeljima.

Baveći se upravljačkim djelovanjem Volje na aktivnosti nižih nositelja, možda je najbolje

posebno razmotriti tri važna aspekta ove kontrolne i regulatorne uloge koju ona obavlja u

odnosu na te nositelje. Prvi od ovih aspekata otkriva se u pokretanju novih vrsta aktivnosti.

Obavljanje aktivnosti na koje smo navikli ili aktivnosti koje su povezane sa zadovoljstvom su

lake. Sila navike ili sila želje omogućuje nam da prevladamo prirodnu inerciju ili tamas naših

tijela. Ali kada moramo pokrenuti nove aktivnosti koje nisu povezane sa bilo kakvim

zadovoljstvom, tada moramo pokrenuti našu volju. Dakle, iako praktički ne trebamo napor volje

za, na primjer, igranje tenisa ili slanje privlačnih misli osobi koju volimo ili čitanje zanimljivog

romana, ustanovit ćemo da će naša tijela pružiti značajan otpor ako započinjemo s učenjem

vještine tipkanja ili slanja misli ljubavi osobi koju ne volimo ili pri učenju novog jezika, te ćemo

u tim uvjetima morati koristiti svoju volju kako bi smo izvršili namjeravano. Osoba koja je pred

sebe stavila ideal savršenstva mora naučiti raditi nove stvari i neprestano pokretati nove

aktivnosti. Mora postupno ukloniti ovaj automatski otpor nižih nositelja i naučiti ih da

poduzimaju nove aktivnosti, ugodne ili neugodne, bez pružanja otpora, gotovo na isti način

kao i dresirani konj koji se odmah pokorava i na najmanji mig svog gospodara.

Kad je sposobnost za pokretanje novih aktivnosti do određenog stupnja stečeno, otvara se put

za postupno širenje kapaciteta povezanih sa svakim nositeljem. Broj stvari koje određeno tijelo

pojedinca može učinkovito učiniti je ograničen i ovisi o njegovoj okolini, obuci i stupnju razvoja

tog tijela. Taj se raspon mora polako i sustavno proširiti kako bi više energije u čovjeku našle

sve raznovrsniji i potpuniji izraz u nižem životu. Naravno, smjerovi u kojima se ovi kapaciteti

različitih tijela moraju proširiti ovisit će o potrebama i temperamentu pojedinca, o onome što

se može nazvati njegovom individualnom jedinstvenošću. No mora postojati stalni pritisak koji

se cijelo vrijeme vrši nad nositeljima, tako da njihovi titrajni kapaciteti i korisnost mogu stalno

rasti. Tek kada osoba ozbiljno poduzme ovaj zadatak razvijanja svestranog savršenstva, shvati

koliko je „oponašajuć, učahuren i zatvoren“ njegov život i kako neodgovornost njegovih

nositelja sprečava širenje njegove svijesti i protok božanskog život u njemu. Želio bi u fizičku

svijest unijeti titraje unutarnjih planova, ali njegov mozak svojom gustoćom predstavlja

neizbrisive poteškoće. Želio bi osjetiti uzvišenost pobožnosti koja bi ga na krilima nosila do

nogu njegovog Voljenog, ali njegovo astralno tijelo se dosađuje i odbija titrati na božansku

glazbu Šri Krišne. Želio bi slijediti željeno učenje, ali njegov um još nije razvio sposobnost

razumijevanja te misli. Nekorisno je uzrujavati se oko tih nesposobnosti. Ne možemo imati

sposobnosti koje još nismo razvili. Mudar čovjek prihvaća položaj u kojem se našao i stalnim

pritiskom volje i prilagodbom postojećih sposobnosti povećava kapacitete svojih tijela u smjeru

cilja. Ako se sjetimo da su svi ovi kapaciteti već prisutni u nama u potencijalnom obliku i da na

raspolaganju imamo i neograničenu snagu božanske volje, možda ćemo s većim povjerenjem

nastaviti u ovom postupnom otkrivanju naših skrivenih mogućnosti. Što su naši kapaciteti

- 105 -

raznolikiji, to je bogatija melodija koju je Božanski svirač u nama može svirati pomoću

instrumenata koje je stvorio za svoju upotrebu.

Intenzivnom vježbom ne samo da se kapaciteti mogu proširiti, već i produbiti. Djelomični razvoj

velikog broja kapaciteta može biti vrlo površan i voditi ka beskorisnom životu. Tek kada se

kapacitet razvije do visokog stupnja učinkovitosti, moguće je iskoristiti svoje unutrašnje resurse

i služiti višim svrhama duše. Faktor intenziteta od najveće je važnosti u duhovnom životu i sva

postignuća u duhovnom području učinjena su postupnim pojačavanjem napora u određenom

smjeru. Ovo intenziviranje nastaje primjenom sve jačeg pritiska volje, što zauzvrat pomaže u

oslobađanju snage volje kao što to možda ništa drugo ne čini. Akcijom i reakcijom između

intenzivnog napora i snage volje postupno se ugrađuju u naš karakter kvalitete poput

izdržljivosti, upornosti i usmjerenosti koje u nižim svjetovima daju slab odraz silne snage koja

je povezana s Atmičkom sviješću.

Uz sposobnost da se bilo kada pokrene i da se u njoj ustraje, također se mora steći sposobnost

da se u bilo kojem trenutku odmah i potpuno od te aktivnosti i odustane. To ukazuje na vrhovni

nadzor nad nositeljem i premda je to ustvari oblik inhibicije, on se mora vježbati, kako bi ovom

trenutnom i potpunom vrstom prekida aktivnosti, fizička, astralna i mentalna tijela, stekla tu

snagu do savršenstva. Tako se, na primjer, možemo intenzivno baviti bilo kakvom fizičkom

aktivnošću, a kada stvorimo naviku, odustati od nje. Možemo podići emociju entuzijazma do

visoke razine, a zatim astralno tijelo trenutno potpuno umiriti. Možemo se baciti umom na bilo

koji posao ili proučavanje, a kada se um duboko zainteresira i uživi, potpuno ga napustiti, ne

dopuštajući umu da se na njega vrati ili se njime igra, kako to već po navici čini. Kad čovjek

može preuzeti, nastaviti ili odustati od bilo koje aktivnosti fizičkog, astralnog i mentalnog tijela

svojom voljom, tada se može reći da je Atma stekla kontrolu nad tim tijelima i da će ih moći

koristiti kao instrumente u nižim svjetovima.

Iz ovog što je gore rečeno u vezi razvoja volje, jasno će biti da su mogućnosti za razvoj, ove

vrhovne snage u nama, osigurane u svakom području života i u svim okolnostima, vanjskim i

unutarnjim. Atma je krajnji princip unutar nas, jezgra našeg duhovnog bića, a kroz duhovnu

volju koja je njeno glavno oružje, ona upravlja, napaja i kontrolira svim našim silama i

nositeljima kroz koje te sile djeluju. Upravo je ta primarna, napajajuća upravljačka snaga u

nama, ona koja nas je kroz eonska razdoblja vremena sigurno dovela do naše današnje faze

evolucije, a koja je garancija našeg konačnog trijumfa nad našim nesavršenostima i slabostima

i postignuću naše slavne sudbine. Tko uzme sebe u ruku i započne proučavati i vježbati

Znanost samo-kulture, u sve većoj mjeri počinje privlačiti onaj neograničeni izvor Božanske

Moći dok ne postane samo središte kroz koje Božanska Volja nesmetano provodi Božansku

Namjeru.

- 106 -

DIO III

SAMO-OTKRIVANJE I SAMO-OSTVARENJE

- 107 -

XVII POGLAVLJE

SAMO-OTKRIVANJE – NESTVARNI SVIJET U KOJEM ŽIVIMO

Prije nego započnemo božansku avanturu otkrivanja stvarnosti koja leži skrivena u nama

moramo si postaviti dva pitanja.

(1) Želimo li zaista poduzeti ovaj težak zadatak?

(2) Zašto to želimo učiniti?

Većina aspiranata će reći: "Naravno da to želimo učiniti, inače ne bismo proučavali ove stvari

i tražili informacije o metodama koje treba slijediti." Vjerojatno neće biti tako sigurni u odgovor

na drugo pitanje, iako mogu općenito odgovarati da žele ući na stazu jer je život pun poteškoća

i patnje, te da žele slobodu od svih tih nepoželjnih uvjeta.

Iako odgovori na ova dva pitanja izgledaju jednostavno, nemojmo biti tako sigurni da ih stvarno

znamo. Jer, da ih stvarno znamo, mnogi problemi unutarnjeg života za nas ne bi postojali. Na

primjer, problem nedostatka dovoljno snažnog nastojanja da se ozbiljno i stalno slijedi put, ili

nailazimo na izuzetno teški problem da učinimo promjene u našem životu i stavovima uma.

Kada se bavimo prirodom Buddhija ili intuicije, ističe se razlog zbog kojeg toliko teško možemo

prenijeti naše ideale i odluke u praksu, a koji se bazira na činjenici da postoje sumnje o

temeljnim životnim problemima koje vrebaju u dubinama naših umova, a to su sumnje i zadrške

koje paraliziraju ili usporavaju volju za djelovanjem ili mijenjanjem nas samih. Ne vidimo te

probleme kako bi ih trebalo vidjeti. Nismo došli do konačnih odluka u pravom smislu tog pojma.

Jer, kad vidimo problem, ne samo svjetlom intelekta, već i onim budičkim, ne samo da to vidimo

jasno i bez ikakve sumnje, već niti nema poteškoća u provođenju naših odluka u djelo.

Postoji sanskrtska riječ 'nischaya' koja označava pravo i čvrsto uvjerenje stečeno u svjetlu

Buddhi, bez sumnje ili zadrške bilo koje vrste. Ako smo došli do takvog uvjerenja, onda

djelovanje slijedi brzo, bez oklijevanja. To je ta vrsta nischaye koju moramo stjecati s obzirom

na ove probleme samootkrivanja, a tada će i naš napredak biti stabilan, nesputan i radostan.

Takvo se stvarno uvjerenje stiče kada viveka ili duhovno razlučivanje osvane u našem umu i

omogući nam da vidimo sve životne probleme istinski i u ispravnoj perspektivi. Ono je

uglavnom stvar unutarnjeg rasta i razvoja, a ako smo iskreno zainteresirani za ove probleme

može se uzeti zdravo za gotovo da imamo mogućnost postizanja tog stanja uma i stoga se taj

proces zadobivanja čvrstog uvjerenja može ubrzati usvajanjem neophodnih sredstava. Prvi

korak u tom smjeru je vichara ili duboka i ozbiljna misao. Pažljivim razmišljanjem o izvjesnim

aspektima života, uporno i ozbiljno potičemo djelatnost Višeg uma, pročišćenje i usklađivanje

nižeg uma i poticanje naših Buddhija, a time i postupno otvaranje prolaza između našeg uma

i intuicije. A kad se to dogodi, počinjemo stvari vidjeti istinski i proces transformacije unutar

nas samih počinje, naravno, bez napora i ubrzano. Naš unutarnji život počinje se kretati. Zato

se propisuje vichara ili duboko razmišljanje o problemima života svim ljudima koji su aspiranti

za Mudrost i koji žele ući na Put Prosvjetljenja. Moraju razmišljati o ovim problemima sve dok

ne postanu doista uvjereni da je kretanje putem našeg unutarnjeg otkrivanja ne samo poželjno

nego i neizbježno i da je hitan problem koji se ne može odgoditi. To je test stvarnog uvjerenja.

Kako taj proces razmišljanja i istraživanja treba pokrenuti i dovršiti, dok se ne postigne

potrebno uvjerenje, u velikoj je mjeri pojedinačna stvar, ali predlažem nekoliko pravaca

- 108 -

razmišljanja uz koje aspirant može nastaviti dok ne pronađe istinsko uvjerenje ili u najmanju

ruku ne otkrije svoj vlastiti način suočavanja s problemom.

Ovi pravci istraživanja temelje se na dva osnovna pristupa jednom problemu. Prvi pristup je

neposredno i pažljivo ispitivanje svijeta u kojemu živimo, ne samo u svjetlu onoga što su rekli

naši Veliki Učitelji, već i u svjetlu našeg vlastitog iskustva i razuma, a onda i u svjetlu

istraživanja na području moderne znanosti. Ovaj rad se mora poduzeti s ciljem da što je

moguće pažljivije i nepristranije utvrdimo je li ovaj svijet onakav kakvim ga smatramo ili smo

samo žrtve iluzija raznih vrsta i pod utjecajem tih iluzija nastavljamo samovoljno živjeti unatoč

upozorenjima koja nam vjekovima daju duhovni učitelji. Moguće je, ako na ovaj način istražimo

svijet, da ustanovimo da nije onakav kakav se čini, a to može dovesti do stvarne promjene u

našem stavu prema njemu, nakon čega slijedi odgovarajuće neoklijevajuće djelovanje. Ali, iako

se mogu predložiti ili preporučiti mogući putevi istraživanja, taj posao mora obaviti svatko za

sebe. Mogu se samo istaknuti metode pristupa i ništa više. Kao što je veliki Adept istaknuo u

jednom od Mahatminih pisama - morao sam sam vidjeti te stvari. Nitko ne može drugome

nasilu otvoriti oči i učiniti da vidi stvarnosti unutarnjeg života.

Drugi pristup temelji se na ispitivanju svijeta u kojeg želimo ući i o kojem je jedan od Adepata

rekao: "Izađite iz svog svijeta i uđite u naš." Naravno da mi znademo kakav je taj svijet, jer se

pripremamo da uđemo u njega, a to je svijet onkraj mašte i u velikoj mjeri onkraj intelekta. ali

oni koji su ušli u taj svijet dali su neke naznake o tome kako je to, a ako to ispitamo u svjetlu

njihovih svjedočenja i izjava, moguće je da uhvatimo malo njihove ljepote, sjaja i mira, i da tako

budemo dovoljno nadahnuti da zaželimo u njega ući. Ovo nadahnuće može pružiti jedan

poticaj koji je nužno potreban u životima mnogih aspiranata koji se osjećaju bespomoćno od

inercije da ostanu tamo gdje su, usprkos želji da izađu iz sadašnjih uvjeta.

Kao što ispitivanje svijeta u kojem živimo pokazuje da je mnogo gore od onoga što smo mislili

da jest, vrlo je vjerojatno da će ojačavanjem naše želje i volje da ga napustimo, ispitivanje

svijeta u koji predlažemo da uđemo, pokazati da je ljepši i čudesniji od onoga čemu nas je naš

iluzorni intelekt i prezaokupljenost težnjama ovoga svijeta vodio da vjerujemo. A to može u

određenoj mjeri ojačati i našu želju da uđemo u njega sa svom ozbiljnošću i entuzijazmom

rođenom po pravom nadahnuću i duhovnom nagonu.

Pod dvostrukim utjecajem ovih dvaju impulsa, jednim koji nastoji oslabiti našu privlačnost za

ovaj nestvarni svijet, i drugim koji nastoji ojačati privlačnost za taj svijet stvarnosti, moguće je

dobiti dovoljno nadahnuća da barem učinimo pravi početak kretanja u pravom smjeru. Jednom

kad se ovaj početak napravi s pravom ozbiljnošću, vjerojatno ćemo se nastaviti kretati s

povećanim zamahom i odlučnošću u željenom smjeru. Jer stvarna poteškoća kod većine nas

je u pravom početku. Mislimo da smo napravili početak kada smo samo usvojili vanjski način

života ili niz aktivnosti, tjelesnih ili mentalnih. ali ako ne postoji stvarni nagon iznutra, takve

vanjske aktivnosti uglavnom se degeneriraju u puku rutinu i nastavljamo pratiti tu rutinu u nadi

da napredujemo prema našem cilju. Pravi početak nastaje samo kada postoji pravi nagon, a

samo pravi nagon ima tu dinamičnu kvalitetu i zamah koji osigurava stvarni napredak.

Sad ćemo se zapitati o prirodi svijeta u kojem živimo i s kojim smo upoznati. Ovaj se svijet

može razmatrati mentalno na mnoge načine, prvo, s obzirom na njegovo postojanje na fizičkoj

razini. Pri tome se može odvojeno razmotriti slijedeće tri linije istraživanja: (a) krajnje

beznačajno mjesto naše zemlje u golemom svemiru; (b) prirodu Vremena kao naprednog

plimnog vala koji neumoljivo uništava sve na svojem putu; (c) iluzornu prirodu stvari među

- 109 -

kojima živimo i krećemo se na fizičkoj razini. Svako ovo istraživanje, primijetiti će se, ne temelji

se na bilo kakvoj filozofskoj spekulaciji ili rasuđivanju, nego na čvrstim činjenicama znanosti

koje se ne mogu osporiti. To istraživanje treba biti učinjeno pažljivo i iskreno od svakog

pojedinca ponaosob, a vrijedno je privući pozornost čitatelja na nekoliko činjenica znanstvene

prirode samo kako bi se ilustrirao postupak.

Svatko tko makar površno prolazi kroz mnoge zanimljive činjenice koje astronomi prikupljaju o

fizičkom svemiru, osupnut je izuzetnom beznačajnošću koje zauzima zemlja u ovom

beskonačnom svemiru i beznačajnošću svakog pojedinca kao fizičkog bića na ovoj zemlji.

Izračunato je da pluteni čep koji pluta na površini Atlantskog oceana ima veći značaj sa fizičke

točke gledišta od onoga koji ima zemlja kada putuje u usamljenoj orbiti u golemom oceanu

fizičkog prostora. I mali kukac koji se kreće preko brežuljka ima veći značaj s fizičke točke

gledišta nego što ga ima ljudsko biće krećući se ovom zemljom. Većina ljudi kad bi se podsjetila

na ove činjenice bi rekla: "Da, sve to znamo, ali što s tim?" Ovdje je problem. Mi sve te užasne

činjenice vidimo kao puke činjenice, ali uopće ne vidimo njihov značaj. Kad bismo vidjeli

koloniju mrava koja se kreće na komadu drveta koji pluta Atlantskim oceanom i kad bi mogli

ući u njihov život pronalazeći ih u stvaranju svih vrsta planova koje uzimaju vrlo ozbiljno, smijali

bi se zbog njihove nesposobnosti uviđanja njihove neizvjesne i beznačajne situacije. A mi sami

smo u lošijem položaju, s fizičke točke gledišta, i to uopće ne shvaćamo, ne shvaćajući iluziju

koja nas tjera da živimo naš normalan samodostatan život, a da ni ne moramo razmišljati o

strašnoj situaciji u kojoj smo smješteni kao fizičke osobe.

Pogledajmo isti problem ne s gledišta prostora, već s gledišta vremena. Zar ne znamo da se

plimni val vremena neumoljivo kreće iza našeg života, gutajući sve? Ne samo da neprekidno

nestaju ljudska bića, već i civilizacije, pa čak i Sunčevi sustavi. Ništa ne može zaustaviti ovaj

nadolazeći plimni val u kojem stoljeća odlaze u zaborav kao u trenu, uspoređujući ih sa životom

svemira. Naravno, pred nama je neograničena budućnost, ali također će se susresti sa istom

sudbinom kako prolazi kroz idealnu podjelu sadašnjosti, koja uvijek odvaja prošlost od

budućnosti. Jesmo li svjesni ove užasne stvarnosti povezane s našim postojanjem? Naravno

da intelektualno jesmo, ali jesmo li svjesni njenog stvarnog značaja? Nikako. Da jesmo, ne bi

mogli ostati ravnodušni na tu činjenicu. Ne bi mogli ostati zadovoljni živjeti svoj život kao puko

fizičko biće bez da pokušamo podignuti veo Maye koja nameće ovu iluziju našim umovima i

dopušta nam da ostanemo zadovoljni našim fizičkim postojanjem. Da smo doista svjesni, sve

naše sitne ambicije i sujetno slavne želje odmah bi se srušile. Da smo svjesni te činjenice, ne

bismo uzimali sebe i svoje osobne ambicije tako ozbiljno.

Pogledajmo sada isti problem s drugog gledišta. Ako proučavamo konstituciju materije kako je

otkrivena od znanosti, možemo istodobno vidjeti potpunu iluziju koja leži u osnovi našeg

fizičkog svemira. Ono što smatramo čvrstim, opipljivim predmetima oko nas, sastavljeno je od

ničega osim vibrirajućih atoma i molekula koji se međusobno igraju sa atomima i molekulama

našeg vlastitog tijela organiziranog u obliku osjetilnih organa. A što su ti atomi i molekule?

Praktično prazan prostor s točkama koje stoje ili se kreću nevjerojatnom i nezamislivom

brzinom. Izračunato je da, kad bi se materija fizičkog tijela ljudskog bića kondenzirala

uklanjanjem svih praznih prostora, to bi se svelo na mrlju prašine toliko malenu da bi za njeno

viđenje trebalo povećalo. Razmišljajmo neko vrijeme kakav dojam stvarnosti ove pokretne

točke u svemiru stvaraju u našoj svijesti. Ako to nije maya ili obmana, želimo znati što je. Kad

ljudi govore o ovim životnim stvarnostima kao da su samo filozofski pojmovi, posve nesvjesni

strašnih tajni kojima smo okruženi, podsjećamo se na odgovor indijskog mudraca kad ga netko

pita što je najveće čudo na svijetu. Odgovorio je bez oklijevanja, da je najčudnija stvar bila

- 110 -

činjenica da ljudi vide kako drugi svuda i cijelo vrijeme oko njih umiru, a ne pitaju se kad smrt

može zadesiti njihovo vlastito fizičko tijelo. Spomenuo je samo jedan aspekt misterije, ali se

zapravo odnosio na misteriju života kao cjeline i obmanu koja nas tjera da vidimo život sasvim

drugačije od onoga što zapravo je. Mislim da sam dovoljno govorio o postupku istraživanja duž

znanstvenih linija i da sada možemo razmotriti još jedan postupak izravno povezan s našim

svakodnevnim iskustvima, postupak koji su mudraci prošlosti usvojili u proučavanju prirode

života i svijeta u kojem živimo.

Ispitali su obični ljudski život s nezavisne točke gledišta i otkrili da nije onakav kakav se

površinski čini. Mladiću koji ulazi u život s mladenačkim željama, život se općenito čini poput

kreveta punog ruža. Kako stari, ta ružičavost postupno nestaje i počinje shvaćati da je život

mješavina ugodnih i bolnih iskustava i zbog ugodnih iskustava spreman je tolerirati i proći kroz

bolna iskustva sve do kraja svog života, stvarajući tako u svakoj inkarnaciji karmu svih vrsta i

ostajući vezan za kotač rođenja i smrti. ali taj se pojam ljudskog života temelji na površnom

pogledu na život. Ako se život razmatra u svjetlu Buddhija, rađajući unutar duše pravo

razlučivanje, on se vidi u sasvim novom licu i zaključak koji se temelji na ovoj dubljoj viziji

najbolje je formuliran u dobro poznatom aforizmu Yoga-Sutri od Patanjalija (II, 15): "Ljudi koji

su razvili razlučivanje spoznaju da sva patnja proizlazi iz promjene, tjeskobe i utiska, kao i

zbog međusobnih sukoba guna i vrtti uma."

Ovo je središnja Sutra teorije Klesha koja je razvijena u prvom dijelu drugog poglavlja Joga-

Sutri. Ovdje nije nužno raspraviti tu Sutru. ali mislim da bismo trebali studirati tu Sutru

samostalno i temeljito, te pokušati doći do vlastitog zaključka. Ne bismo trebali prihvatiti tu

izjavu jer je dana u drevnoj studiji koja se smatra autoritativnom. Trebamo razmisliti o tim

idejama i pokušati ostvariti njihov stvarni značaj bez straha od suočavanja s činjenicama.

Je li Patanjali jedini mudrac drevnih vremena koji je iznašao ovo općenito pesimistično gledište

na ljudski život? Ne! Svaki veliki Učitelj koji je došao osloboditi ljude veza obmana i ograničenja

nižeg života, te ih voditi u područja Duha, započeo je s ove točke. Uzmite, na primjer, sljedeći

citat iz Svjetla Azije koji vrlo jasno iznosi život i učenje Buddhe:

Prva Istina je Patnja. Ne ismijavaj se!

Život koji te nagrađuje je dugotrajna agonija:

Samo njegove boli prebivaju, njegova zadovoljstva su

Kao ptice koje svijetle i lete.

Bol rođenja, bol bespomoćnih dana,

Bol gorljive mladeži i bol jeke muškosti;

Bol jeze prosijedih godina i gušenja smrti,

One ispunjavaju vaš bijedni vijek.

Cijelo učenje Buddhe prožeto je tom idejom da život, koji je svima nama poznat, nije ono što

se pojavljuje na površini. Da je iluzoran, promjenjiv i pun bijede i da ga stoga moramo pokušati

nadići slijedeći postupak koju je iznio Svojim Osmerostrukim Putem.

- 111 -

Ovo stanje neznanja u kojem živimo najslikovitije je prikazano u Glasu Tišine kako će to

prikazati sljedeći citati:

Tri Dvorane, o umorni hodočasniče, dovode do kraja muka...

Ime prve dvorane je Neznanje - Avidya.

To je Dvorana u kojoj si ugledao svjetlo, u kojoj živiš i u kojoj ćeš umrijeti.

Ako želiš sigurno proći prvom Dvoranom, ne dozvoli da ti um zamijeni vatru žudnje koja tu gori

za sunce Života.

Mudraci se ne zadržavaju u gajevima čulnosti.

Mudraci ne obraćaju pažnju na sladunjave glasove iluzija.

Noćni leptir, privučen svjetlucavim plamenom tvoje svjetiljke osuđen je na propast u ljepljivom

ulju. Nesmotrena duša koja se ne upusti u borbu sa varljivim demonom iluzija, vratit će se na

zemlju kao rob Mare.

Promatraj to Mnoštvo Duša. Pogledaj kako lebde nad uzburkanim morem čovjekova života i

kako iscrpljene krvare polomljenih krila i jedna za drugom padaju na uzburkane valove. Divlji

vjetri ih bacaju tamo-amo, progone oluje i nestaju progutane u prvom većem vrtlogu.

Bhagavad-Gita je prepuna sloka koji ukazuju na iluzornu i nepopustljivu prirodu ovog života u

koji smo uključeni i od kojeg se možemo osloboditi pomoću spoznaje i privrženosti. Slijedeće

sloke opisuju obmane stvorene našim željama i nedostatkom razlučivanja:

Kao što plamen obavija dim, kao što se zrcalo zaprašuje, kao što embrio okružuje amnion,

tako je Ovo (znanje o našoj istinskoj prirodi) obavijeno od nje (želje). (III.38)

Obavijena je mudrost stalnim neprijateljem mudrosti u obliku želje koja je nezasitna poput

vatre. (III 39)

Osjetila, um i razum smatraju se njenim sijelom; putem kojih, obavija mudrost, tako zbunjujući

stanovnika u tijelu. (III 40)

Nekoliko gore navedenih citata baca svjetlo na početni problem s kojim se suočava svaki

aspirant, odnosno njegovim ostvarenjem istinske prirode našeg običnog života. Iz ovog

ostvarenja proizlazi motivirajuća sila koja mu omogućuje da usvoji pravilna sredstva za

izdizanje iznad tih nepoželjnih uvjeta, s pravom ozbiljnošću, a ne rutinski. Stotine se takvih

citata može dati iz svetih spisa svijeta ili učenja velikih Učitelja čovječanstva, ali to nije nužno.

Ono što je potrebno nije upoznavanje s tim idejama, koje su općenito poznate među

studentima Božanske Mudrosti, već ostvarenje istinitih činjenica koje se odnose na naš

normalan život. Ovo ostvarenje bitno se razlikuje od običnog znanja ili vjere. Ono je priroda

"svijesti", a ne misli. Ono nije rezultat razmišljanja ili razumijevanja, nego osvjetljenja uma

svjetlom Buddhija, koje je označeno sanskrtskom riječi "viveka". Postavlja se pitanje može li

se ta svjesnost razviti samo razmišljanjem o iluzornom aspektu života kao što je gore

navedeno. Ne nužno. No, ozbiljno, uporno i duboko razmišljanje o ovoj prirodi, uvođenjem

pomaka u područje višeg uma, poticanjem naših intuitivnih sposobnosti, i kao posljedica toga,

- 112 -

svjetlost Buddhija može prodrijeti i postupno rasvijetliti naše umove. Molitva, ozbiljna i

intenzivna, u kombinaciji sa dubokim mišljenjem može uvelike pomoći proces. Kombinacija

ozbiljne misli i intenzivne emocije vrlo je učinkovita u poticanju naše intuitivne sposobnosti jer

su misao i emocija dva aspekta intuicije. Drugi način koji nam je na raspolaganju je uporaba

mantre. Na primjer, Hindusi mogu koristiti Gayatri Mantru koja potiče budičke sposobnosti. Ali,

naravno, neće mehaničko i rutinsko ponavljanje mantre donijeti rezultate, već ponavljanje pod

ispravnim uvjetima našeg uma i emocija.

Budući da osvjetljenje uma svjetlom Buddhija ovisi o stanju uma - koliko je čist, miran i

usklađen - opće stanje uma također je važan čimbenik problema i ne može biti zanemaren.

Život se ne može podijeliti u vodonepropusne odjeljke, a problem samootkrivanja ne može se

rješavati pojedinačno, iako možemo započeti s nekoliko jednostavnih stvari i postupno

povećati područje našeg napora.

Bez obzira na način koji je upotrijebljen, naš bi cilj trebao biti stjecanje stvarne svijesti o

nestvarnoj prirodi života u koji smo uključeni. Ta svjesnost može stvoriti neku vrstu praznine ili

praznine u ranim fazama, te se može javiti pojava bezvrijednosti života ako nam se oduzmu

svi naši svjetovni interesi, ako ostanemo takoreći visiti u praznini. ali ovo je samo privremena

faza koja prolazi kako svjetlost Buddhija postane jasnija i jača. Moramo biti spremni suočiti se

s činjenicama života i ne dopustiti da naš um pobjegne od njih kako god neugodnima ili

strašnima mogu izgledati na početku tog procesa samootkrivanja. Ne bismo smjeli zaboraviti

da u svjetlu Buddhija ne samo da vidimo iluzornu prirodu našeg običnog života već i počinjemo

'osjećati' naš pravi život koji je skriven ispod iluzornog života. Dakle, ova neugodna faza mora

postupno prolaziti i dati mjesto drugoj u kojoj osjećamo neobičan dotok snage, mira i radosti u

sebi, unatoč svjesnosti o iluzornoj i nestalnoj prirodi stvari među kojima živimo, krećemo se i

radimo.

Otkrivanje ovog iluzornog i nestvarnog aspekta našeg običnog života bilo bi besmisleno

poduzimanje kad ne bi bilo bijega iz ovoga života. U tom bi slučaju najbolji put bio da

zaboravimo sve o tim stvarima, i poput noja držimo glavu zakopanu u našim običnim užicima

i svjetovnim težnjama. To je ono što oni koji ne vjeruju u unutarnji život Duha pokušavaju učiniti

i čine. I logički su savršeno u pravu. Bilo bi apsurdno lišiti se bezvrijednih trivijalnih poteza i

užitaka koje život nudi, ako nam nije spremljeno ništa bolje. Ali, srećom, život koji znamo nije

jedini život koji postoji. Nije pravi život duše. Čeka nas daleko veći i beskrajno stvarniji život, i

predodređeni smo da ga prije ili kasnije pronađemo. Skriven je unutar nas, u samom središtu

našeg bića, iza svijenosti našeg uma, ispod vrlo iluzornog života koji živimo. Što je logičnije za

one koji vjeruju u život Duha nego da pokušaju raskriti pokrivače koji pokrivaju tu unutarnju

Stvarnost? Što može biti gluplje nego dopustiti da ovo Svjetlo ostane skriveno i živi u tami, da

živi u neznanju i bijedi kad nas Ocean Mudrosti i Blaženstva doslovno obavija?

U narednom ćemo poglavlju nastojati mentalno proviriti u unutarnji i stvarni svijet koji je skriven

u nama i u koji nas svi veliki duhovni Učitelji pozivaju da uđemo, tako da nam nadahnuće koje

možemo dobiti iz takvog pogleda može pružiti dodatni poticaj da pokušamo ući u ovaj pravi

svijet u pravu ozbiljnost.

- 113 -

XVIII POGLAVLJE

SAMO-OTKRIVANJE – STVARNI SVIJET KOJI NAS ČEKA

U posljednjem poglavlju bavili smo se problemom buđenja u nama, koji je pravi duhovni nagon,

bez kojeg se ne može utabati put samo-otkrivanja. Predložene su dvije vrste pristupa ovom

problemu. Prvi od njih ovisi o bliskom i ozbiljnom ispitivanju našeg života i svijeta koji

poznajemo i u kojem živimo. S ciljem da saznamo je li nam neophodno odlučiti se da

promijenimo naš unutarnji život umjesto da plovimo besciljno, ili da činimo slabe i neodlučne

pokušaje koji se općenito izrode u samo rutinske aktivnosti našeg uma ili tijela. Drugi pristup

ovisi o ozbiljnom mentalnom ispitivanju drugog svijeta u kojeg želimo i nadamo se ući, kako

bismo mogli ostvariti, ako je moguće, ono što nedostaje, prema našoj procjeni, ugodi i

zadovoljstvu ovog svijeta.

Već smo raspravljali o prvoj vrsti pristupa u prethodnom poglavlju i vjerojatno do neke mjere

vidjeli da svijet u kojem živimo nije onakvim kakav se čini na površini, a naše samozadovoljstvo

dugujemo činjenici da nismo doista svjesni svoje istinske prirode. Hajdemo se sada nositi s

drugom vrstom pristupa i pokušajmo shvatiti prirodu drugog svijeta u koji možemo ući. Vidjeli

smo jednu sliku, sada pokušajmo pogledati drugu. Kad koristimo riječ "shvatiti" u ovom

kontekstu, ne mislimo na ostvarenje u smislu stvarne svjesnosti, koja dolazi mnogo kasnije,

već na obično ostvarenje činjenice da je život u ovom drugom svijetu daleko bogatiji, stvarniji

i živopisniji od naše najviše predodžbe punog i sretnog života ovdje. U nekim smo se

prethodnim poglavljima bavili prirodom duhovnih i božanskih svjetova koji su skriveni unutar

nas. To su oni koji predstavljaju pravi svijet u koji nas svi veliki duhovni Učitelji pozivaju.

Bez obzira na široku proširenost materijalizma u sadašnje vrijeme, dokazi o postojanju takvog

stvarnog svijeta unutar nas i mogućnosti ulaska u njega su toliko neodoljivi da netko tko ga

ispituje otvorenim umom vjerojatno neće samo postati uvjeren u njegovo postojanje već i izvući

znatno nadahnuće iz takvog ispitivanja. No, iz činjenice da je lako doći do takvog uvjerenja ne

znači da i iz takvog ispitivanja možemo dobiti i neke ideje o prirodi stvarnog svijeta. Tu je

teškoća. Čak i oni koji su ušli u ovaj svijet ne mogu dati, onima koji znaju samo za nestvaran

svijet, bilo kakvu ideju o tome kakav je stvarni svijet. Sve što mogu učiniti je da svjedoče da

postoji i da svako ljudsko biće može u njega ući. Ništa više. Ova nesposobnost dijela onih koji

znaju ovaj svijet je prirodna i priznata činjenica da je ovaj svijet izvan granica intelekta i da se

moraju nadići niže razine uma kako bi ušli u njega. Svaki njegov pokušani opis, mora biti

nejasan, neizravan, simboličan ili izražen negacijom. Ta se činjenica može opravdati od strane

skeptika koji se drži agnostičke pozicije, i od neodlučnih koji ne čine ništa kako bi se oslobodili

iluzija i privlačnosti ovoga svijeta. Zato će postojanje i priroda ovog stvarnog svijeta ostati

zauvijek tajnom, a samo oni koji su sposobni i spremni za ulazak u njega, moći će u ovim

nejasnim i velom zaklonjenim opisima prepoznati poziv Božanskoga, oni koji su u izgnanstvu

kako bi se vratili u svoj pravi dom.

Premda nema odgovarajuće ideje o prirodi stvarnoga svijeta može se dati nekoliko slijedećih

izvadaka iz učenja duhovnih Učitelja koji će pokazati nedvosmislenu prirodu njihovih izjava o

postojanju ovog stvarnog svijeta i mogućnosti ulaska u njega od strane svakog pojedinca koji

posjeduje potrebne kvalifikacije.

«Otvaranje cvijeta je veličanstveni trenutak kad se budi opažanje, s čim dolazi povjerenje,

znanje, sigurnost. ...

- 114 -

Znaj, o učeniče, da oni koji su prošli kroz tišinu i osjetili njezin mir i snagu, oni čeznu da i ti

prođeš kroz to.» (Svjetlo na Stazi)

Vjerujte mi, dođe trenutak u životu jednog Adepta kad su teškoće koje je prolazio tisuću puta

nagrađene. Kako bi stekao daljnje znanje, ne prolazi više kroz sitan i spor proces istraživanja

i uspoređivanja raznih predmeta, već se prima trenutni, sveobuhvatni uvid u svaku prvu

istinu.... adept vidi, osjeća i živi u samom izvoru svih temeljnih istina - Univerzalnoj Duhovnoj

Suštini Prirode, Shivi, Stvoritelju, Razoritelju i Obnovitelju. "(Pisma Mahatmi A. P. Sinnettu)

"Najviša spoznaja rođena svjesnošću Stvarnosti je transcendentna, uključuje spoznaju svih

objekata istodobno, odnosi se na sve objekte i procese bilo u prošlosti, sadašnjosti i

budućnosti, a nadilazi i Svjetski Proces." (Yoga-Sutra III 55)

Mogli bismo uzeti stotine izvadaka iz Svetih pisama svijeta ili pisama mistika, okultista i

mudraca, svi ukazuju ne samo na postojanje stvarnog svijeta skrivenog unutar ovog

nestvarnog svijeta, već i na svjedočenje činjenici da je ovaj svijet Stvarnost koja je puna

blaženstva i transcendentalnog znanja. A na studentu je da proučava i duboko razmišlja o

takvim savjetima o stvarnosti unutarnjeg života i da na taj način, ako je moguće, probudi svoju

intuiciju.

Osim ovog svjedočanstva vidovnjaka i mudraca, dokazi od same znanosti, ako se prouče

otvorenog uma, upućuju na postojanje stvarnijeg svijeta unutar nas. Vidjeli smo dok smo se

bavili fizičkim svijetom i njegovom prirodom u posljednjem poglavlju, da beskonačni broj točaka

koje se kreću golemom brzinom stvaraju predivan svijet u našem umu koji objektivno

uočavamo oko nas kao svijet oblika, boje i izuzetne ljepote. Očito je apsurdno pretpostaviti da

bi beskonačni broj pokretnih točaka mogao proizvesti ili dovesti do postojanja takvog svijeta

samog po sebi. One mogu samo potaknuti uočavanje takvog svijeta i stoga u stvarnosti mora

postojati unutar nas mnogo stvarniji svijet koji je neovisan o tim pokretnim točkama.

Slično tome, s obzirom na iluziju stvorenu slijedom stanja koje zovemo vrijeme, mora postojati

svijet Stvarnosti koji postoji unutar Univerzuma i koji se razvija unutar nas, kao pojava u

vremenu i prostoru. Kako se ova ogromna panorama odvija u svemiru i vremenu koja svugdje

pokazuje inteligenciju i dizajn, koju vidimo oko nas, ne dolazeći niotkuda, već kao rezultat

kretanja bez opažajnih točaka različitih načina i različitih brzina? Pa ipak, to je logična

apsurdnost na koju se svodi znanstveni materijalizam i s kojom se mora pomiriti kako bi

opravdavao svoju nepromišljenu potragu za znanjem i moći, a da se ni ne pomisli na temeljne

probleme života i ne pokušava ići dublje u uzroke koje proizvodi fenomen prirode. Znanstveni

materijalizam će ići bilo kamo i preuzeti bilo što, prije nego se suglasi da razmotri postojanje

Stvarnosti skrivene unutar Univerzuma, čak i samo kao privremenu hipotezu.

Okultna doktrina, koja se temelji na izravnom iskustvu velikih Adepta, a ne na filozofskoj

špekulaciji, pruža pravo objašnjenje i pomiruje postojanje oba svijeta, svijeta materije i svijeta

uma. Ona jasno izjavljuje da su oba ova svijeta izrazi stvarnog svijeta i ukorijenjeni u stvarnom

svijetu koji svojim dijeljenjem stvara pojave temeljene na odnosu subjekta i objekta. Izjavljuje

da je moguće nadići pojavni svijet i spoznati pravi svijet koji baca sjene u obliku tih pojava.

Kada vidimo sjene na zaslonu kinematografske slike i kada se zainteresiramo za igru sjena,

to je zato što smo svjesni činjenice da su ove sjene proizvedene od strane stvarnosti koje

odgovaraju stvarnim muškarcima, ženama i djeci koja su na filmu. Također znamo da drama

koja se odigrava pred nama nije samo igra koju proizvode glumci, već da odgovara stvarnim

- 115 -

situacijama koje nalazimo u ljudskom životu. To su činjenice povezane s našim stvarnim

životom, koje su odgovorne za izvanredni interes s kojim prilazimo slici, a ne samo sa sjenama

na zaslonu.

Ovo nam daje naznaku činjenice da se jako zanimamo za nerealni i nestalni svijet u kojem

živimo i krećemo se. Naš interes za ovaj pojavni svijet proizlazi iz činjenice da su te pojave

sjene stvarnosti koja je u nama, iako nevidljiva. To je i ta činjenica koja daje osjećaj stvarnosti

ovim sjenama i čini da ih uzimamo kao stvarne dok ne otkrijemo da su to samo sjene. Svijet

iluzije je sjena stvarnog svijeta i kad krenemo na put samootkrivanja pokušavamo napustiti

sjenu kako bismo shvatili stvarnost kojom se te sjene bacaju na našu svijest. Ako nesvjesno

trčimo za sjenom i odjednom shvatimo da je to samo sjena, što ima uznemirujuće u tome? Taj

osjećaj ništavila i praznine, koji nas ponekad obuzima kad se rodi razlučivanje, dio je iluzije i

mora proteći vrijeme. Trebalo bi nam biti drago što možemo biti uznemireni u našem

samozadovoljstvu i zahvalni na ovoj prilici da skrenemo pogled sa sjene i podignemo ga da

vidimo Stvarnost koja stvara sjenu. Kad dijete vidi sjenu aviona koja se kreće po tlu, odmah

podigne oči prema nebu da vidi pravi avion koji baca tu sjenu. Dakle, kada vidimo život koji

nas okružuje kao niz pojava koje su nestvarne, trebamo pokušati pogledati unutar sebe u

potrazi za Stvarnošću koja proizvodi ove pojave. Jer iz središta naše svijesti dolaze te sjene

projicirane na van.

Duboko razmišljanje o prirodi ove Stvarnosti kao što je prikazano u Svetim pismima ili u

tvrdnjama mistika i okultista može nam dati poticaj da uđemo u sebe i započnemo istraživati

dublje kutke naših umova, ali ono općenito ne daje odgovarajući poticaj jer se većina ovog

rada odvija na razini intelekta. Ono što nam je potrebno jest razvoj snažne privlačnosti prema

Božanskom životu u nama koji će nas privući prema sebi i pružiti potrebnu motivirajuću moć

koja nam općenito nedostaje. Ova privlačna ili prianjajuća sila nije ništa drugo do ljubav prema

Bogu ili bhakti. Stoga ako želimo imati snažan duhovni poriv unutar nas, to znači da najprije

moramo zaista razviti ljubav prema Onome što želimo otkriti.

Ta ljubav u kombinaciji s dubokom misli također će potaknuti sposobnost intuicije u nama, a s

razvojem Buddhija i njegovim pronicanjem naših umova ne samo da će se svi naši problemi

početi rješavati, već će se početi razvijati i naš unutarnji život.

Važno je za istaknuti da je ljubav privlačnost između fragmenta Božanstva i ostalih fragmenata,

ili prema Cjelini iz koje su izvedeni ti fragmenti. To je privlačnost koja se osjeća kada su ti

fragmenti omotani u odvojenim omotima uma i materije. Pa je ta sila obrnuta sili koja drži te

fragmente u manifestaciji. Zbog svoje prirode, ljubav nas, dakle, želi izvesti iz manifestacije i

na taj način vratiti naše integrirano stanje u kojem smo svjesni svojeg jedinstva s Cjelinom,

kao i sa fragmentima koji su dio te Cjeline. Može se također istaknuti da je to spajanje ili

prianjanje fragmenata uvijek praćeno užitkom, srećom ili blaženstvom, različitim riječima koje

označavaju istu stvar na različitim razinama. Što je dublja razina na kojoj se postiže ili osjeća

ta jednota, to je finiji i izuzetniji doživljaj kojim rezultira.

Može se postaviti pitanje: što se događa s ljubavlju i njenim pratećim blaženstvom kad se

postigne potpuna svijest o integriranoj svijesti i kad se fragment ujedini s Cjelinom? Očigledno,

ljubav može postojati samo između razdvojenih bića? A kada se postigne jedinstvo, odnos koji

postoji između njih više se ne može zvati ljubav. U što se dakle pretvara ljubav? S jedne strane,

u čistu svijest Jednosti, a s druge strane, u to Stanje koje se odražava u obliku blaženstva,

sreće ili užitka na nižim razinama. Na sanskrtu mi to stanje nazivamo Ananda. Ananda je izvor

- 116 -

i pratioc blaženstva, sreće i užitka na razini gdje nema razdvojenosti, nego postoji Jedinstvo.

To je aspekt Božanske Svjesnosti u njenom najvišem stanju, koji odgovara užitku, blaženstvu

ili sreći koji se mogu smatrati njenim umanjenim oblicima. Ne postoji riječ na engleskom jeziku

koja bi imala isto značenje. Riječ 'Mir' često se koristi za označavanje najvišeg stanja

blaženstva, ali ne prenosi puno značenje riječi 'Ananda'.

Razlog zašto je ovo pitanje ljubavi dovedeno ovdje je da ukloni sumnju, ponekad prisutnu u

umovima nekih ljudi, a s obzirom na mjesto ljubavi u duhovnom životu. Čini se da neki od njih

smatraju da je moguće kretati se putem samospoznaje, bez ikakve predstave o ljubavi. Oni

mogu citirati primjere mudraca koji nisu pokazivali mnogo emocionalne ljubavi u svojim

životima, iako su pokazali izniman stupanj spokojstva i mira. Pokazuje li to da ljubav nije imala

nikakvu ulogu u njihovom razvoju? Nikako. Možda ne emocionalna ljubav, ali ljubav i nije nužno

emocionalna. Njezin izraz ovisi o mediju kroz koji se izražava. Ako pronađe izraz kroz astralno

tijelo, onda poprima oblik snažnog osjećaja kojeg obično povezujemo s ljubavlju. Ako se

izražava samo putem čistog intelekta, može joj nedostajati emocionalni osjećaj, ali će biti u

obliku žestoke intelektualne istrage koja može tragati za Istinom i doći do nje čistom silom

prodornog razlučivanja. Putem Jnana yoge. A ako pronađe izraz kroz treći aspekt ljudske

prirode, Volju, razbiti će sve prepreke koje razdvajaju pojedinca od Objekta njegove potrage

jednostavnom snagom volje i ujediniti ih na različitim razinama usredotočenjem a zatim i

nadilaženjem uma. Pronicljiv učenik će vidjeti isti princip zajedničke privlačnosti i prianjanja u

sva tri slučaja, ali poprimajući različite oblike prema mediju kroz koji djeluje. A nije potrebno da

u slučaju pojedinca ovaj izraz kroz određeni medij ostane isti cijelo vrijeme. Može se i mijenjati

u skladu s fazom razvoja kroz koju prolazi, ponekad u istom životu, ali općenito u različitim

životima.

Ista vrsta promjene može se dogoditi kada se promijeni razina umjesto medija. Čak i

emocionalna ljubav mijenja svoj karakter kada se prenese na dublju razinu, budičku razinu.

Ona postaje dublja, suptilnija i manje nasilna i pokazivačka. Zato Bhakte ili sveci koji pokazuju

nasilne izljeve osjećaja u ranijim fazama, postaju spokojniji i uravnoteženiji kada njihova ljubav

postane zrela. Intenzitet ljubavi se nije smanjio, dapače ogromno se povećao, ali sada teče

kroz dublji kanal, pa je tako kontroliraniji i manje pokazivački.

Ista stvar se događa opet kada se ljubav prebaci na još višu razinu u integriranoj svijesti. Tada

poprima oblik koji teško možemo zamisliti, iako ga označavamo riječima kao što su Ananda,

Mir, itd. A budući da u ovoj integriranoj Svijesti ili Stvarnosti imamo miješanje svih aspekata

naše prirode, svi oblici ljubavi koji se pojavljuju toliko različito na nižim razinama poprimaju isti

oblik različitih nijansa i obojenja zbog individualne jedinstvenosti individualnosti.

Stoga nemojmo pretpostavljati da se ljubav može izraziti samo u obliku emocionalnog

osjećaja, iako u ranijim fazama razvoja općenito ima taj oblik. Ali, bez obzira na oblik koji

poprima, ona ima onu bitnu kvalitetu koja neodoljivo povezuje tražitelja i traženo, te tako pruža

potrebnu motivirajuću moć ili duhovni nagon koji se naziva mumukshatva na sanskrtu. Vidjeli

smo tako nužnost i mjesto ljubavi u ovom procesu samo-otkrivanja. Razmotrit ćemo njenu

prirodu i neke metode njenog razvoja u XX i XXI poglavlju.

Dopustite da sada dođemo do druge vrste poteškoća, koje mnogi aspiranti osjećaju kada su

stekli neophodno uvjerenje i ubrzano gaze putem unutarnjeg otkrivanja, poteškoća u odabiru

određenog puta koji je najprikladniji za njihov temperament i stupanj razvoja. Ta je poteškoća

zapravo ukorijenjena u uvjerenju da za svakog pojedinca postoji samo jedan put kojim se mora

- 117 -

kretati od početka do kraja. On mora ići putem znanja, ljubavi ili akcije, ili bilo kojim drugim

putem koji mu može preporučiti njegov guru. Teško je shvatiti kako je to pogrešno shvaćanje,

kad postoje vrlo jasne izjave koje upućuju na suprotno. Uzmite, na primjer, ove dvije izjave u

Svjetlu na putu:

„Svaki je čovjek u potpunosti sebi samom put, istina i život.“

„Ne traži bilo kojim putevima. Za svaki temperament postoji put koji njemu izgleda najpoželjniji.

ali put se ne nalazi samo odanošću, samo vjerskom kontemplacijom, samo gorljivim

napredovanjem, samopožrtvovnim radom, pažljivim promatranjem života. Svaki od tih koraka

može povesti učenika samo jedan korak naprijed, a svi su potrebni da se popne uz ljestve.“

Nismo mogli imati nedvosmisleniju izjavu, i to baš od Adepta okultizma.

Ali osim takvih jasnih naznaka o tom pitanju, sama priroda čovjeka, njegovo podrijetlo, način

evolucije, njegova konačna sudbina, isključuje ideju da stekne svestrano savršenstvo slijedeći

samo jedan određeni put. Čovjek ima mnogo aspekata u nižoj i višoj prirodi. Kako se svestrano

savršenstvo može razviti slijedeći jednu određenu metodu razvoja? Može li se zamisliti,

razvijeno na visokom stupnju, savršeno ljudsko biće bez ljubavi, znanja, volje ili sposobnosti

za učinkovito djelovanje? I mogu li se ti različiti aspekti njegove prirode razviti do savršenstva

bez njihovog treninga na različitim linijama, u različitim sredinama i usvajanjem različitih vrsta

metoda i tehnika u različito vrijeme? Ako ne, onda je očito da on mora usvojiti različite metode,

s vremena na vrijeme, u njegovu tijeku evolucije. Prirodno je da se u jednom trenutku

usredotočuje na jednu metodu jer, prvo, određena kvaliteta može biti najbolje razvijena

intenzivnim usredotočenjem određeno vrijeme na nju samu, i drugo, jer su okolina i okolnosti

u kojima se pojedinac nalazi općenito takvi da su prikladni za razvoj samo jednog aspekta

njegove naravi. To je ta nužnost usredotočenja na jedan aspekt naše prirode u jednom životu

ili jednom razdoblju života, prikladno temperamentu koji ide jednim određenim putem. ali naše

okruženje se može promijeniti, ili se naše unutarnje potrebe mogu promijeniti, a drugačija

metoda ili linija razvoja može postati ne samo poželjna već i neizbježna.

Dakle, ova usredotočenost na određeni aspekt naše prirode slijeđenjem određenog puta treba

se promatrati kao faza našeg razvoja, a ne u svjetlu naše individualne jedinstvenosti, a mi

bismo trebali biti spremni prebaciti se na drugu liniju kada se potrebe našeg unutarnjeg razvoja

učine neophodnim. Čak i kad se usredotočimo na jedan aspekt ne bismo smjeli pogriješiti da

namjerno zanemarimo i druge aspekte koji se moraju razviti. Život se ne može podijeliti u

vodonepropusne odjeljke i nije moguće u visokom stupnju razviti jedan aspekt bez paralelnog

razvoja drugih aspekata. Ako to pokušamo učiniti biti ćemo neuravnoteženi i neprihvatljivi, a

naša će se učinkovitost uvelike smanjiti. Naš cilj bi trebao biti savršenstvo i uravnoteženi

razvoj, iako usredotočenost na razvoj jednog određenog aspekta može za neko vrijeme značiti

izniman naglasak na tom aspektu.

Razvijanje ljudske svijesti i Božanske Savršenosti u ljudskom biću je takav iznimno nježni

individualni proces za koji koristiti riječ „put“ izgleda kao svetogrđe. Svaka se duša otvara

iznutra prema zakonu vlastitog bića i nitko ne može predvidjeti kako će se otvoriti i koju će fazu

proći kroz sljedeće stanje. Ukalupiti ga ili ga nasilno otvoriti na određeni način je poput

rastvaranja ružinog pupoljka kako bi se otvorio u cvijet. Gdje je put kada gledamo otvaranje

ružinog pupoljka i nastajanje potpuno rascvjetalog cvijeta? Možemo li reći da ruža slijedi

određeni put razvoja? Na neki način da, jer prolazi kroz niz sličnih transformacija, jednu za

drugom, pod utjecajem sila koje djeluju iznutra i bez nje. No, ovaj put to nije ukalupljenost u

- 118 -

kojem je njena aktivnost ograničena, već niz transformacija koje se odvijaju iznutra prema van.

U slučaju ruže, priroda i redoslijed takvih transformacija do određene mjere unaprijed je

određen, jer mora odgovarati arhetipu. ali slučaj ljudskog bića je drukčiji. On ne odgovara

arhetipu i stoga sva ljudska bića ne napreduju na isti način i ne slijede unaprijed određenu

seriju transformacija. Kad bi tako bilo, zaista ne bi bilo slobode za čovjeka da se oslobodi kad

god to želi. Svi bi morali čekati na sedmu rundu kao što su to mnogi od nas i odlučili učiniti. ali

to nije tako. Svaka duša je jedinstvena i mora izraziti svoje jedinstveno savršenstvo koje je

vječno prisutno u Monadi. Kako će se to savršenstvo izraziti u pojavnom svijetu nije unaprijed

određeno. No ovdje nije nužno ići u to pitanje, jer će biti u potpunosti raspravljeno u komentaru

Sutre IV-12 u „Znanosti Yoge“.

Vraćajući se na točku, može se reći, dakle, da mi zaista ne odabiremo neki put jednom

zauvijek. Umjesto toga mi slijedimo određenu metodu neko vrijeme prema potrebama našeg

unutarnjeg razvitka. Kako znati koja je naša potreba i koju metodu treba slijediti pitanje je koje

nas dovodi do treće poteškoće koju općenito doživljavaju aspiranti, a to su smjernice na putu.

To pitanje će biti raspravljeno u XXVI poglavlju.

- 119 -

XIX POGLAVLJE

STUPNJEVI ZNANJA, MUDROSTI I OSTVARENJA

Već smo proučili cjelokupni sastav Monade. Vidjeli smo da se ona izražava na duhovnim

razinama kao besmrtna Individualnost a na najniže tri razine kao privremena osobnost. Budući

da je osobnost samo privremeni izraz za stjecanje iskustva i razvijanje mentalnih i duhovnih

sposobnosti Individualnosti i potpuno nestaje na kraju svake inkarnacije nakon što preda

suštinu svog života Individualnosti, ne može se smatrati da se razvija, iako postaje bogatija,

složenija i učinkovitija kako se evolucija nastavlja. Može se smatrati samo privremenim

instrumentom Individualnosti i ništa više. A Individualnost ili Jivatma je ta koja postoji od života

do života i postupno se razvija, razvija svoje mentalne i duhovne sposobnosti i služi kao stalni

instrument Monade.

Znamo da se Individualnost izražava kroz tri načela koja su poznata kao Atma-Buddhi-Manas

i ta načela pronalaze izraz uglavnom na atmičkoj, budičkoj i višoj mentalnoj razini. Aspirant se

brine za razvoj ovih triju načela kroz njihove nositelje, koji doista predstavljaju ljudsku evoluciju.

Razvoj triju nositelja osobnosti samo služi višem razvoju. U najmanje, u ovom zadatku samo-

otkrivanja, mi se uglavnom bavimo sa tri viša nositelja i načela, iako, naravno, ne možemo

zanemariti ni niže nositelje.

Jedna važna točka koju treba napomenuti o tri viša načela i nositelja je da se razvijanje tih

načela i evolucija odgovarajućih nositelja odvijaju općenito odozdo prema gore, tj. redom od

Višeg Uma, Buddhija do Atme. Zraka ili temeljni tip pojedinca također je čimbenik u ovom

poretku evolucije, ali možemo generalno reći da se prvo razvija Viši Um, pa Buddhi i na kraju

Atma. Treba što je više moguće slijediti gore navedenu liniju i redoslijed, kojim bi se trebala

pokušati praktički razviti ta načela.

Moramo početi s proučavanjem teorijskih shvaćanja u pogledu prirode Stvarnosti i njene

pojave, kao i metodama koje se usvajaju u otkrivanju ove Stvarnosti u nama samima.

Nastojanje da dokučimo i shvatimo ove filozofske koncepcije o skrivenim stvarnostima života,

dovest će u aktivnost i razvoj naš Viši Um.

U sljedećoj fazi trebamo pokušati prevesti ideale duhovnog života utemeljene na tim

koncepcijama u akciju i time preobraziti naše intelektualno znanje u mudrost. Istodobno bismo

trebali pokušati razviti predanost ili ljubav i učiniti je sastavnim dijelom našega karaktera jer je

to najmoćniji način razvijanja budičkih sposobnosti i stjecanja istinske mudrosti. Znanje

stečeno s obzirom na ideale duhovnog života i nastojanje da se ovi duhovni ideali prevedu u

praktično življenje trebali bi nam omogućiti razvijanje budičke sposobnosti i dodavanje

mudrosti znanju. Ovo je druga i neophodna faza u sustavnom i učinkovitom rješavanju

problema samootkrivanja.

Postoji nekoliko razloga zašto se ovaj razvoj Buddhija, kroz predanost i samo-kulturu mora

postići u odgovarajućoj mjeri prije nego što prijeđemo na treću fazu u kojoj se vela i pokrivači

iluzije, koji skrivaju Stvarnost, uklanjaju jedan po jedan, a realnosti višeg života izravno se

ostvaruju, kulminirajući postignućem samo-ostvarenja. Prvi od ovih razloga je da na samom

početku moramo naći Svjetlost koja nas može pouzdano, sigurno i do kraja voditi na putu. Ovo

Svjetlo može doći samo iz našeg Buddhija. Drugi je da moramo postati samodostatni i neovisni

od vanjskih izvora sreće. Da je samo ljubav prema Bogu ili pobožnost ta koja nam može dati

ovu Samo-dovoljnost. Oguljivanje osobnosti i stvaranje unutarnjeg vakuuma, koji se odvija na

- 120 -

letu od usamljenog prema Samom, nije lako podnijeti ako nemamo taj unutarnji izvor radosti

koji se igra unutar nas. Mnogi aspiranti se okreću natrag i ponovno se uvaljuju u težnje

svjetovnog života jer nemaju unutarnje sredstvo podrške koje bi ih u međuvremenu podržalo.

Treći razlog je da sama Mudrost može dati osobi sve one osobine koje su neophodne za

sigurno i neprestano kretanje putem, točnije ispravni pogled, zrelost prosuđivanja i viđenja, te

slobodu od onih nižih sklonosti koje povlače osobu prema dolje i ponekad uništavaju njen život

kada ulazi u ova nova područja iskustva, znanja i moći.

Mudrost je stoga, sine qua non (lat., nešto što je bitno, op.prev.) i mora biti razvijena koliko je

moguće u drugoj fazi. Možda je ovdje spomenuto da je prava mudrost u dovoljnoj mjeri ne

samo nužna, već njeno posjedovanje znači prilično naprednu fazu u rješavanju problema

samo-otkrivanja. Prvo, jer to zahtijeva prilično težak i produženi napor kako bi se to postiglo i

jer je to možda onoliko koliko se većina aspiranata može nadati da će postići u jednom životu.

Drugo, jer plodovi Mudrosti nisu zanemarivi. Nažalost, naše ideje o Mudrosti nisu sasvim točne

i obojene su popularnim koncepcijama. Obično mislimo da je ona samo zrelost prosuđivanja i

sposobnost da uredno organiziramo svoj život koje proizlazi iz dugog i raznovrsnog iskustva.

ali mudrost, kako je shvaćena u okultizmu, nešto je sasvim drugačije. To je stanje uma koje se

postiže kad ga temeljito ozrači svjetlo duhovne sposobnosti nazvane Buddhi. Nitko ne može

razumjeti mir koji nadilazi razumijevanje, uvid koji može prodrijeti kroz iluzije života,

nepogrešivo znanje koje počinje utjecati u naše umove iznutra, nježnu simpatiju prema svemu

životu, istančan osjećaj opažanja našeg jedinstva s drugim ljudskim bićima, izvor radosti koji

se odigrava u nama iz čistog mira, sigurnost koju osjećamo kad osjetimo da živimo, krećemo

i imamo svoje biće u Njemu, izvjesnost koja dolazi kada postanemo i neodređeno svjesni da

je On slatko i silno uredio sve stvari, unutarnji sklad u kojem živimo s drugima čak i kad im se

suprotstavljamo na van, nitko ne može razumjeti ove stvari dok ne doživi osvjetljenje uma

svjetlom Buddhija. A to nisu mali dobici zauzvrat napora i žrtvi koje nam je potrebno učiniti da

bismo razvili Mudrost. Zapravo, oni su takve zadovoljavajuće prirode da bi mnogi aspiranti bili

sasvim zadovoljni ostati u ovoj fazi bez ikakvog napora da dalje napreduju. Oni dolaze vrlo

blizu svog ideala prosvijetljenog duhovnog života. ali to nije cilj, nego samo faza na putovanju,

temelj na kojem se gradi nadgrađe prosvijetljenog duhovnog života, duhovni život

samoostvarenog i oslobođenog bića koje je cilj ljudske evolucije.

Zato moramo sada prijeći na razmatranje slijedeće i posljednje faze u kojoj se Mudrost pretvara

u samo-ostvarenje, kada ne samo da imamo "osjet" Stvarnosti preko sposobnosti Buddhija,

već znamo Stvarnost izravno kroz našu Atmu fuzijom naše svijesti s Njom i time postajemo

jedno s Njom. Ostvarenje se može definirati kao "znalačka doličnost". Ovo je područje prave

Joge. U našem proučavanju predanosti posvetit ćemo se jednim aspektom joge. Vidjet ćemo

da u najvišim stanjima predanosti svijest predanog sve više i više postaje jedno sa sviješću

njegovog Ishta Devate ili objekta njegove predanosti i zato se put predanosti naziva i Bhakti

Joga. Zatim ćemo razmotriti tehniku prave Joge koja se zove Raja Joga ili Kraljevska Joga kao

što je navedeno u Patanjalijevim Joga-Sutrama. Ovaj sustav Joge temelji se na Volji i

pročišćenju uma kroz upotrebu duhovne volje, stavljenog pod kontrolu, a njegove promjene

spriječene u Samadhiju. Ovo omogućuje svijesti jogija da transcendira različite razine uma

povezane s različitim nositeljima, sve dok se ne prekorači posljednja barijera atmičke razine i

svijest izađe iz područja uma i postane jedno sa sviješću vječne Monade ili Purushe. Ovo je

viđenje na proces odozdo, s gledišta osobnosti. Ako pogledamo na problem odozgo, s gledišta

Monade, možemo reći da se Monada ispetljava iz nižih razina uma, iz jedne za drugom, sve

dok se njena svijest ne oslobodi Atmičkog nositelja i ne stoji slobodna u svojoj istinskoj

- 121 -

Božanskoj prirodi, samo-ostvarena a još uvijek sa svim nositeljima na nižim razinama pod

svojom komandom. Ovo je Jivanmukta, Oslobođenje, Nirvana ili bilo koja riječ koja bi se mogla

iskoristiti za ovo uzvišeno stanje svijesti koje jedan Jogi postiže kada završi svoju ljudsku

evoluciju.

U trećoj fazi u kojoj se tehnika Raja Yoge koristi za postizanje Samo-ostvarenja, duhovna Volja

Atme je ta koja se koristi za postizanje konačnog cilja, kao što je u drugoj fazi Ljubav ta koja

se koristi za postizanje Mudrosti. To je najviši princip koji funkcionira u individualnosti.

Vidimo kako se sva tri načela čovjeka razvijaju jedno za drugim u tri faze: Intelekt u prvoj fazi,

Ljubav u drugoj fazi i Duhovna Volja u trećoj fazi. Ljubav dodana Intelektu razvija Mudrost.

Duhovna Volja vođena Mudrošću daje samo-ostvarenje. Odnosi triju načela, funkcija i metoda

razvoja mogu se prikazati na sljedeći način:

NAČELO INTELEKT BUDDHI ATMA

Nositelj Kauzalno tijelo Budički nositelj Atmički nositelj

Proizvod razotkrivanja

Više Znanje Mudrost Samoostvarenje

Metoda razotkrivanja

Studij, duboko promišljanje,

meditacija

Izgradnja karaktera, Ljubav

Raja Joga

Nakon što smo shvatili mjesto Bhakti i Raja Joge u našem duhovnom razotkrivanju, možemo

nastaviti ukratko i općenito raspraviti ova dva važna sustava joge.

- 122 -

XX POGLAVLJE

PRIRODA PREDANOSTI

Bhakti-Sutre od Narade je mala knjiga koja sadrži 84 Sutre ili aforizama koji se bave različitim

aspektima Bhaktija ili predanosti. Iako predmet nije sustavno razmotren, niti s dubljeg gledišta,

knjiga baca svjetlo na mnoge aspekte predanosti i općenito se smatra standardnim

udžbenikom o Bhakti Jogi. Možemo razmotriti nekoliko Sutri iz ove knjige koja se bavi prirodom

predanosti i sredstvima za njen razvoj, kako bi se dobila općenita ideja o filozofiji i tehnici

Bhakti Joge.

(1) Anirvachanῑyaṃ prema-svarῡpam | (51)

Priroda ljubavi prema Bogu ne može se opisati.

(2) Mῡkāsvādanavat | (52)

Kao što okus osjeća slijepa osoba.

Ove Sutre općenito podrazumijevaju da se priroda iskustava koja netko ima kada je u stanju

intenzivne ljubavi prema Bogu ili ekstazi ne može izraziti riječima. Naravno, to je istina, ali to

je površno značenje, jer se priroda bilo kakvog iskustva koje imamo ne može opisati riječima

nekome tko nije imao sličan doživljaj. Zato što smo svi imali slična iskustva u životu, možemo

ih opisati jedni drugima.

Koji je onda pravi smisao? Da vidimo. U tijeku naše evolucije iznova dolazimo u kontakt s

različitim ljudima i u različite odnose, a u takvim ponovljenim kontaktima razvijaju se različite

vrste ljubavi, kao što je ljubav majke prema sinu, kćeri prema ocu, muža prema ženi, prijatelja

prema prijatelju. Kako emocionalno rastemo, vrste ljubavi s kojima smo upoznati postaju sve

brojnije, a s njima se povećava i intenzitet ljubavi koju smo sposobni osjećati. Kako raste,

spektar naše ljubavi postaje puniji i svjetliji. ali od kuda je taj spektar izveden? Iz Onoga, iz

kojega je izvedena svaka stvar, svaka sposobnost, svaka moć. Ovaj spektar ljubavi, koji sadrži

sve vrste podijeljenih ljubavi, proizlazi iz bijelog svjetla Božanske Ljubavi procesom dijeljenja,

kao i sve ostale stvari, koje su također izvedene na taj način. Ova podijeljenost pomaže nam

da lakše razvijamo svoju emocionalnu prirodu, jer je lakše odazivati se i razvijati jednu

ograničenu, posebnu vrstu ljubavi istovremeno, baš kao što nam podijeljenost uma u pet

osjetila olakšava razvoj uma. No bijelo svjetlo nije ista stvar kao i boje, iako spektar boja može

biti potpun.

Pojedinac koji je živio samo u području manifestacije, u području boja, nema pojma o bijeloj

svjetlosti Stvarnosti, osim ako i dok ne nadiđe očitovanje i izađe u Svjetlo Stvarnosti. Slično

tome, pojedinac koji ima iskustva svih vrsta ljubavi koje nalazimo u ljudskim odnosima, zapravo

ne može imati ideju o Božanskoj ljubavi, iz koje su sve one izvedene dok ne doživi Božansku

ljubav. Dakle, iako smo upoznati s ljubavlju u različitim, razdijeljenim oblicima, ne poznajemo

Božansku ljubav, a osoba koja ima iskustva Božanske ljubavi ne može opisati ili prenijeti drugoj

osobi prirodu ove ljubavi. Možemo imati samo neku vrstu neodređene kvalitativne ideje te

Ljubavi, iz najintenzivnijih i najčišćih oblika ljubavi za koje smo sposobni i koje smo osjećali.

Ali, da bismo znali Božansku ljubav moramo je iskusiti razvijanjem u vlastitom srcu.

- 123 -

(3) Sā tv asmin paraṃa premarῡpā | (2)

To je oblik intenzivne ljubavi prema Njemu.

(4) Šānti-rῡpāt paramānanda-rāpāc ca | (60)

Zato što je u obliku najvišeg Mira i Anande.

(5) Amrita-svarῡpā ca | (3)

Njegova unutarnja priroda je nektar.

Prvi od ovih Sutri uglavnom opisuje opću prirodu predanosti i navodi da je to intenzivna ljubav

usmjerena prema Bogu. Naravno, u početku je neizbježno da je ova ljubav poput bilo koje od

različitih vrsta ljubavi s kojima smo upoznati i koje smo sposobni osjećati. Zato je u Indiji

predanom dopušteno da usvaja bilo kakav odnos prema Bogu i pokuša razviti odgovarajuću

vrstu ljubavi do intenzivnog stupnja. On može gledati na Boga kao prijatelja, kao Učitelja, kao

Oca ili Majku, ili kao Ljubljenog. U ranijim stadijima nije bitno kakva je priroda stava. Ono što

je važno je intenzitet ljubavi. Jer sve u ovom području, ili u stvari, u bilo kojem drugom području

duhovnog nastojanja ovisi o intenzitetu ili potencijalu. Spajanje svijesti koja se događa u

ekstazi, spajanje svijesti predanog sa Svjesnošću njegovog Ljubljenog može se usporediti s

udarcem strelovite olujne munje u zemlju. No, to povezivanje pozitivnih i negativnih punjenja

između oblaka i zemlje ovisi o ogromnoj razlici napona koja se mora već prije razvijati kako bi

se mogao probiti otpor zraka. Razlika u naponu ponekad je ogromna i može se popeti do

milijun volti. To govori o rušilačkoj i strahovitoj prirodi tog fenomena. Slično tome je i kada

ljubav između predanog i Boga dosegne jednu intenzivnu razinu, dogodi se djelomično

spajanje svijesti i predani shvaća kakva je Božanska ljubav. Ovim ostvarenjem njegova se

ljubav diže na još višu razinu i on doživljava blaženstvo koje odgovara toj višoj razini. To se

događa stalno iznova i on doživljava sve intenzivnije oblike ljubavi i fine i suptilne razine

blaženstva koja im odgovaraju.

Ove ekstaze u kojima predani doseže dublje razine svijesti i ljubavi odgovaraju različitim

razinama Samadhija u Raja Jogi. Posljednje faze ovih iskustava su sasvim drugačije od

emocionalne ljubavi, koja se osjeća u ranim fazama, koliko god ona bila intenzivna. Općenito

se u literaturi Bhakti škola naziva Paramananda, ili Mir ili Shanti u terminologiji Jnana joge.

Kad je ljubav intenzivna, sveobuhvatna i duboka, postiže savršeni mir, spokoj i ravnotežu, bez

previranja i smetnji kao u ranijim fazama.

Dok sam na ovoj temi, mogao bi se pozabaviti i pitanjem koje ponekad uznemiruje mnoge

aspirante. Upravo je rečeno da predana osoba može usvojiti bilo kakav stav prema Bogu i

razviti svoju ljubav na toj liniji. Ovo je još jedan način da se kaže da Boga može obožavati u

bilo kojem obliku koji mu se sviđa ili koji mu je privlačan. Mnogi se ljudi nepotrebno brinu zbog

oblika koji bi odabrali za razvijanje svoje predanosti. Činjenica je da oblik nije važan, pod

uvjetom da privlači predanog i pod uvjetom da je takav da može izazvati samo čiste i svete

misli i emocije. Ako ima dovoljno vrata koja vode do unutarnjeg svetišta hrama, nije bitno kroz

koja vrata ulazimo, ako naš cilj nije da se zaustavimo na vratima, nego da uđemo u prisutnost

Božanstva!

Iako sam to pojednostavio, ovo je vrlo važna točka i trebali bismo se zadubiti u nju i razumjeti

unutarnji značaj učinjene izreke, tj. da obliku kojemu je predanost upućena nije važan.

- 124 -

Da bismo razumjeli tu činjenicu, trebamo pokušati shvatiti da je ljubav stanje uma, dok je oblik

Božanstva ili objekt obožavanja samo jedna slika u umu. Stvarna stvar koja je bitna u nastanku

spajanja uma predane osobe i predmeta predanosti nije slika nego stanje uma, koje je potpuno

neovisno o slici i na koje ne utječe oblik slike. Bez obzira je li to slika Krista, Krišne, Rame,

Šive, Durge, Buddhe ili Učitelja, sve to nije važno. Ono što je važno je intenzitet predanosti,

samopredanosti i čistoća uma koji ga čini podobnim da bude ujedinjen s objektom predanosti

i da donese naklonost i blagoslov objekta predanosti na predanu osobu.

Jer naposljetku, ne spaja se svijest predane osobe sa slikom, već sa Sviješću koju slika

predstavlja. Sjedinjenje nije u području imena i oblika nižeg konkretnog uma, već u području

najniže razine svijesti na razini Buddhija. Mentalna slika nestaje i nadilazi se u jedinstvu. U

meditaciji, i inače, služi samo za usredotočenost svijesti kroz koju se težnja uzdiže, dok se

milost, blagoslov ili snaga spuštaju. To je poput vrata kroz koja se komunicira, a Onaj kojeg

predana osoba traži nalazi se s druge strane vrata i on mora prijeći ova vrata kako bi Ga

upoznao. Tako će se vidjeti kako je oblik slike od sekundarne važnosti, a njegova važnost i

vrijednost ovisi samo o težnji i privučenosti koju mogu izazvati prošli dojmovi ovog i prethodnih

života. To je stanje uma, a njezina pažljivost, intenzitet ljubavi, čistoća, samopredanost, su

čimbenici od najveće važnosti.

U tom smislu može se istaknuti da to vrijedi ne samo u našem odnosu prema objektu naše

predanosti već i u našim običnim ljudskim odnosima. Mislite li da kad nekoga volimo ili čak kad

s nekim razgovaramo, volimo ili komuniciramo samo sa vanjskim fizičkim tijelom ili sa umom

pojedinca? Nikako. Duh je taj koji komunicira s Duhom kroz velove tijela i uma. Ako sumnjate

u to, pokušajte zamisliti osobu s kojom komunicirate na fizičkoj razini bez Monade ili Atme,

oživljenog Duha iza svih tijela. Cijela struktura ili mehanizam komunikacije od tjelesnog do

atmičkog neće biti djelotvoran ako ga Atma napusti, prestati će djelovati i za nas postati

beznačajan. U određenoj mjeri to vidimo kada viša načela napuste fizičko tijelo pri smrti. Tijelo

koje nam je drago, postalo je samo nakupina materije za koju nismo uopće zainteresirani.

Atma ili Duh je taj koji stoji iza grupe nositelja koji nije samo poznanik, već objekt naše ljubavi

i ljubavnik.

Ova ideja je vrlo lijepo ubačena u jednu od Upanišada. Slobodno prevedeno značilo bi: „Nije

žena draga jer je žena, već je draga zbog Jastva u ženi. Nije muž drag jer je muž, već je drag

zbog Jastva u mužu. Nije sin drag jer je sin, već je drag zbog Jastva u sinu.“ I tako nastavlja

Mantra, ponavljajući ovu izjavu iznova i u vezi drugih ljudskih odnosa kako bi utisnula ideju u

um čitatelja. Tako možete vidjeti temeljno značenje izjave. Iako mi zamišljamo da su svi naši

odnosi utemeljeni na osobnoj razini, oni su u stvarnosti na razini Duha, a umiješana tijela samo

su vela koja skrivaju prave sudionike u akcijama i reakcijama koje se događaju.

Ova činjenica pokazuje da nije slika u našem umu ta koja je predmet naše predanosti, nego

Univerzalni Život i Božanska Svijest koja je iza nje skrivena i koja je ista za sve vrste slika.

Zato Šri Krišna kaže u Bhagavad-giti da On susreće svakog štovatelja na bilo kojem putu kojim

on dolazi ili kroz bilo koji oblik u kojem Ga štovatelj štuje.

Ali, naravno, dok još uvijek živimo u području imena i oblika, nema razloga da ne iskoristimo

privlačnost i uzvraćanje, koje u nama ta osobita imena i oblici pobuđuju, omogućujući jačanje

naše predanosti. Jednako tako, nije potrebno brinuti se, kao što neki čine, za izbor oblika na

koji bismo trebali usmjeriti svoju predanost. Ono što nas prirodno privlači i pobuđuje naše

štovanje je oblik za nas.

- 125 -

Sada dolazimo do pete Sutre prema kojoj je najdublja priroda pobožnosti Amrita ili nektar. Ovo

je prilično tajanstvena izjava i zahtijeva objašnjenje. Nektar ili Amrita u sanskrtu je simbol

besmrtnosti ili vječnog života, kao što to njezino značenje i pokazuje A-mrita, "iznad smrti".

Dakle, svatko tko uzme Amritu, čak i samo jednom, trebao bi postati besmrtan, kao da je izašao

izvan domene smrti. Očito je da ne postoji takva tekućina ili Eliksir života, čijim uzimanjem bi

čovjek mogao postati besmrtan. Amrita jasno simbolizira stanje svijesti koje je iznad

manifestacije i čijim postizanjem čovjek postaje slobodan od iluzije rođenja i smrti, tj.

Jivanmukta. Jednom kad osoba postigne to stanje, ne treba ponovno silaziti nužno u

inkarnaciju, iako to može učiniti kako bi pomogla braći koja se još uvijek bore u području

rođenja i umiranja.

Strah od rođenja i umiranja ukorijenjen je u poistovjećenju svijesti sa nositeljima i kada se

jednom pojedinac uzdigne u područje Duha ili čiste Svijesti i shvati da je on čista Svijest ili

jedno sa Božanskom Svijesti, iluzija koja vodi ka poistovjećivanju s nositeljima uništena je

zauvijek i ne samo da nema straha od smrti i rođenja, već nema ni neizbježne obaveze

inkarniranja u nižim svjetovima. Ovo je stvarno Oslobođenje ili Besmrtnost.

To je sada to stanje koje se postiže kada svijest štovatelja ide u sve više i intenzivnije oblike

ekstaze, dok se u konačnici ne sjedini sa Božanskom Svijesti i dok se to trajno ne uspostavi.

Budući da je Svijest Vječna i daje Besmrtnost, najviše stanje predanosti u kojoj predana osoba

živi naziva se Amrita. Naravno, ista se svjesnost može postići i duž staze Jnana ili Raja Joge.

To je bila metoda koju su naši mudraci ili Rishiji usvojili za stjecanje besmrtnosti. ali razmotrite

neku od metoda koje mi, njihovi "mudriji" potomci, danas prihvaćamo za stjecanje besmrtnosti.

Da bi ime našeg tijela duže trajalo, ako smo dovoljno važni, očajnički ga pokušavamo povezati

sa nekom institucijom, ili ako ne, imenom ulice ili čak putića. Ne shvaćamo da ime ulice ostaje

tek neko vrijeme, i tko će ga povezivati s nama kad nestanemo? Čak i da dođemo ovdje u

drugoj inkarnaciji, nećemo znati da institucija ili ulica nosi ime našeg tijela iz prošlog života.

Pišemo knjige, nastojimo pronaći svoje mjesto u povijesti kao političke vođe, činimo toliko

stvari, a ponekad i vrlo nepoželjne stvari, pod okrutnom iluzijom i uzaludnom nadom da ćemo

postati besmrtni. Ne shvaćamo da u takvim slučajevima samo ime ili oblik može trajati najviše

nekoliko stoljeća, a ne mi. Plimni val vremena neprekidno ide dalje uništavajući ne samo imena

poznatih ljudi, već sve na svom putu, civilizacije i planete, Sunčeve sustave i svemire. Kakva

iluzija!

(6) Sā na kāmayamānā nirodha-rῡpatvāt | (7)

Nepotaknuto osobnom sebičnom željom pronalazi izraz u zaustavljanju svih takvih želja.

Ova Sutra očito se ne odnosi na niže stupnjeve Bhaktija ili predanosti, gdje je pomiješana s

osobnom željom, već na najviši stupanj gdje postaje krajnje nesebičan, i gdje štovatelj voli

Boga zbog Njega samog. Sutra ističe da ovaj najviši oblik predanosti nije motiviran osobnom

sebičnom željom, a dokaz toga je da dovodi do uklanjanja svih takvih želja. Koja je onda

motivirajuća snaga u ovom slučaju? Čista Ljubav koja privlači djelić odvojene svijesti prema

Cijeloj iz koje je izdvojena, kako bi se ove dvije ponovno spojile.

Jedna od najznačajnijih obilježja ljubavi je da nas prirodno i lako oslobađa od naših običnih

želja i privrženosti. To vidimo u određenoj mjeri i u nižim izrazima ljubavi. Kad se, na primjer,

čovjek zaljubljuje u ženu, tada udobnost i sreća voljene postaju jedina briga ljubavnika i on se

oslobađa većine svojih nižih želja. Naravno, ove želje nisu stvarno uklonjene, ali ne mogu se

- 126 -

izraziti sve dok uzvišeno stanje ljubavi traje. Isto se događa i kod majke. Njezina ljubav prema

djetetu čini je potpuno ravnodušnom prema vlastitoj udobnosti i interesima, a ona se oslobađa

od mnogih nižih želja koje su možda prije dominirale njezinim umom.

Možemo se pitati što uzrokuje tu transformaciju koja se odvija u slučaju osobe čije su želje

nestale, kao što je to bilo prirodno kad je bila zaljubljena? Da bismo to shvatili, moramo se

sjetiti da je Ananda ili blaženstvo naša najdublja bitnost naravi i ne možemo živjeti bez nje.

Moramo je nekako steći. Ako je ne možemo postići iznutra, moramo je pokušati zadobiti

izvana, kroz zadovoljenje običnih želja. Svaki put kada je želja zadovoljena, privremeno i

nakratko umiruje um, i u ovom umirenom i usklađenom umu Ananda malo unosi od sebe. To

je uzrok privremenog zadovoljstva, užitka ili sreće koju osjećamo ispunjenjem želje. ali ovo ne

traje. Um uskoro izgubi ravnotežu. Žudnja se ponovno pothranjuje i tjera nas da tražimo

zadovoljstvo u drugim stvarima i tako nastavljamo trčati od jedne stvari do druge u vanjskom

svijetu, iako je izvor sreće unutar nas samih.

Kad smo zaljubljeni, djelomično smo i privremeno u kontaktu s izvorom Anande u sebi, jer, kao

što je istaknuto, ljubav i Ananda su nerazdvojni, kao dvije strane istog novčića. Budući da smo

u izravnom i djelomičnom doticaju s izvorom Anande, mi smo, u ograničenoj mjeri, neovisni o

vanjskim objektima koji nam pružaju običan užitak ili sreću. Trenutno smo djelomično samo-

zadovoljni, samo-dostatni, iako je predmet ljubavi izvan nas. U slučaju obične ljubavi to

uzvišeno stanje ne traje i tako se vraćamo u potragu za srećom u vanjskim predmetima i

težnjama. Ponovno gubimo samo-dostatnost. ali kad se istinska Božanska Ljubav rodi unutar

nas i počne postojanije i snažnije prolaziti kroz naše srce, postajemo trajno utemeljeni u

samom Izvoru ljubavi i Anande i postajemo samo-dostatni trajno i potpuno. Fontana blaženstva

i radosti vječno igra u našem srcu i ne trebamo ništa više od vanjskog svijeta i u vanjskom

svijetu, iako možemo raditi na tome kako bismo pomogli braći i nastavili rad Logosa koji je nam

je povjeren. Postajemo poput Samog Logosa, Koji je na ovom svijetu, radi kroz njega, a ipak

ne ovisi o njemu. On je sam Ocean Ljubavi i Anande iz koje svi izvodimo svoju Anandu. Tako

vidimo kako ljubav pronalazi izraz u prirodnom i brzom uklanjanju svih želja i kako je najlakši i

najugodniji način da naše umove učini čistim, spokojnim i samo-dostatnim. Pomaže nam na

dva načina. Povećava privlačnost pojedinca prema Božanskom Životu i Svjesnosti u Centru i

istovremeno mu smanjuje privlačnost vanjskih objekata na periferiji.

(7) Guṇa-rahitam kāmanā-rahitam pratikṣaṇa vardhamānam avichchinnam sῡkṣmataram

anubhavarῡpam | (54)

Bespomoćnost Guna (tri temeljne kvalitete u Prirodi) bez sebične želje, sa svakim

trenutkom raste u obujmu i intenzitetu, a neprekidno protjecanje, oblik je unutarnjeg

iskustva.

Ova Sutra također nastoji opisati predanost koju predana osoba osjeća prema Bogu kad

dostiže napredni stupanj jedinstva s Njim. Guṇa-rahitam znači da je bez Guna, ili nadilazi

Gune. U kasnijoj Sutri koju ćemo razmotriti (broj 56) spominju se niže faze Bhakti. Vidjet ćemo

da je ovaj niži Bhakti Rajasički, Tamasički ili Satvički, a i da ima u vidu neki skriveni cilj. Ne

traži Boga za sebe, i tako se klasificira kao sekundarni. Najviša vrsta Bhaktija ili predanosti

koja se spominje u ovoj Sutri je iznad Guna, oslobođena uvjetovane svijesti koja proizlazi iz

povezanosti s Gunama.

- 127 -

Kāmanā-rahitam znači da je oslobođen nižih sebičnih želja i motiviran čistom ljubavlju - onim

privlačenjem djelića ka Cjelini o kojoj sam već govorio. Budući da sam se bavio s ovom točkom

u posljednjoj Sutri, ne moram ponovno ići na to.

Pratikṣaṇa vardhamānam znači da se neprestano povećava. Nema konačnosti s obzirom na

sve što je povezano s Božanskim Životom i Svjesnosti. Postoje dubine unutar dubina, ad

infinitum. "Veo za velom se podiže, ali iza vela mora opet biti veo." Svaki put kada se veo

podigne i štovatelj postigne dublju povezanost sa Božanskim životom u sebi, njegova ljubav

raste. To je neka vrsta začaranog kruga. Što više volimo Boga, to Ga više poznajemo, a što

Ga više poznajemo, to Ga više volimo.

Avichchinnam znači neprekidno protjecanje. Moramo se sjetiti da se bavimo najvišim stupnjem

predanosti, gdje svijest predane osobe ostaje trajno ujedinjena sa sviješću Gospoda, te je

protok ljubavi stoga neprekidan. Štovatelj u ranijim stadijima dobiva pogled na Ljubljenog i

njegova ljubav baca ga u ekstazu. ali kada gubi kontakt to donosi krajnju bijedu. Ta bijeda

odvajanja koja se naziva Viraha, svojim intenzitetom opet dovodi do spajanja. Dakle, ovo

padanje i dizanje dio je života mistika u ranijim stadijima, zapravo čak do prilično napredne

faze. ali dolazi vrijeme ili stanje kad više ne može skliznuti u odvojenost i ostaje stalno

utemeljen u Svijesti Ljubljenog. Tada je protok ljubavi neprekidan.

Sῡkṣmataram predstavlja suptilniju ili dublju razinu. Kao što je ranije istaknuto, u naprednim

fazama predanosti ljubav teče dubljim kanalima i ne izražava se vanjskim žestokim znacima i

gubicima ravnoteže kao u ranijim fazama. Plitka rijeka čini mnogo buke i lako prelijeva svoje

obale, ali rijeka koja teče u vrlo dubokom kanalu ne stvara buku i ne prelijeva svoje obale. Pa

stoga ne treba procjenjivati ljubav neke osobe prema vanjskim znakovima ili njezinim

prikazima.

Zadnja fraza, anubhavarῡpam, znači da je ljubav koja teče na dubljoj razini iskustvena. Ona

nije emocija, a nije ni misao, čak niti opažanje Višeg uma ili Buddhija. To je svjesnost svijesti

o Božanskom Životu i Svijest u Središtu svijesti pojedinca. Ova svjesnost rezultat je spajanja

dvije svijesti.

Ali to je spajanje svijesti s dovoljno dualnosti ili osjećaja razdvojenosti koji još uvijek ostavlja

mogućnost štovatelju da osjeti blaženstvo ljubavi. Kada su te dvije svijesti spojene u

potpunosti, u savršeno integrirano stanje svijesti, očito je da ne može postojati ljubav u

običnom smislu, jer je ljubav rezultat odnosa između ljubitelja i Ljubljenog, a kad su ljubitelj i

Ljubljeni spojeni u Jedno savršeno integrirano stanje, ljubav nestaje i samo Ananda ostaje.

Zato se štovatelji u školama Vaishnave ne žele u potpunosti ujediniti s Gospodom. Stalno se

mole Gospodu da ostanu dovoljno odvojeni da bi imali blaženstvo Božanske Ljubavi koja je

njihov životni cilj.

(8) Gauṇῑ tridhā guṇa-bhedād ārtād-bhedād va | (56)

Predanost koja je povezana s osobnim sebičnim željama postaje trostruka po tome kako

štovatelj zapada u jednu od tri klase - patnike (Ārtā), tražitelje znanja (Jiñyāsu), ili one koji

žele bogatstvo ili bilo koji drugi svjetovni predmet (Ārtādi).

(9) Bhaktā ekāntino mukhyāḥ | (67)

Primarni (pravi) štovatelji su oni koji imaju samo jedan cilj u vidu, koji su iskreni.

- 128 -

Ova dvije Sutre razlikuju dvije skupine štovatelja. Oni koji pripadaju prvoj klasi posvećeni su

Gospodu, ali imaju neki krajnji cilj i njihova se predanost kontaminira različitim stupnjevima

osobnih sebičnih želja. Oni ne vole Boga zbog Njega samog, već da bi stekli neku osobnu

korist kroz Njegovu milost. Štovatelji koji pripadaju drugoj klasi nemaju apsolutno nikakav

sebični cilj. Oni ga vole i protiv toga ne mogu ništa. On je život njihovog života, Središte njihove

svijesti, koji ih neodoljivo, neobjašnjivo i izvrsno privlači Sebi, i ne mogu se nego potpuno

predati ovoj neodoljivoj privlačnosti. Nema nikakvog skrivenog motiva, samo radost ljubavi

prema Njemu. Nema druge želje osim želje da ga se pronađe i postane jedno s Njim. Može li

majka koja voli svog prvorođenog sina i spremna je žrtvovati sve zbog njega, reći zašto ga

voli? Može li ljubavnik koji je ludo zaljubljen, i koji zaboravlja na svoje ugode i želje, reći zašto

voli svoju voljenu? Ipak moramo se sjetiti da su te ljubavi u ljudskim odnosima, samo odraz

odraza. Temelje se u velikoj mjeri na prošlim zajednicama u ranijim životima, zajednica iza

kojih je i duhovna veza koja ujedinjuje jedan djelić Cjeline s drugim djelićem. Privlačnost

između Monada koja ih povezuje u njihovom življenju u nižim svjetovima i u naslućivanju i

pripremi njihove ljubavne suradnje u velikim dramama u kojima će sudjelovati u dalekoj

budućnosti. Ako odraz odraza može privremeno prizvati takav visoki stupanj samoodricanja u

običnim ljudskim bićima uronjenim u iluzije i interese nižeg svijeta, možete li zamisliti kakva

mora biti priroda i intenzitet te samopredanosti koju osoba osjeća kada se uzdigne iznad

običnih iluzija i ograničenja života, nudeći sebe i svoju ljubav čitavim srcem do nogu svoga

Gospoda? Takvi su štovatelji navedeni u drugoj od gore navedenih Sutri.

Prva od ove dvije Sutre, koja se odnosi na štovatelje druge klase čiji motivi nisu posve

nesebični, važna je, ne zato što nam omogućuje da ih zadovoljavajuće klasificiramo, već zato

što obraća pažnju na niže stupnjeve pobožnosti. Ona postavlja niz pitanja u vezi tih nižih

stupnjevima predanosti koje moramo pokušati razumjeti, kako bismo ih mogli iskoristiti kao

pomoćnu stepenicu koja će rasti sve dok ne prijeđemo te stupnjeve i dostignemo razinu

predanosti druge Sutre.

Prije nego što se pozabavimo tim pitanjima, prvo razmotrimo tri podjele štovatelja koji pripadaju

drugom razredu. U ovoj Sutri podjele se samo navješćuju. Da bismo dobili bolju ideju o ovim

podjelama možemo se uputiti na Sloke 16, 17 i 18 u 7. pjevanju Bhagavad-Gite. Štovatelji su

podijeljeni u Sloki 16 u sljedeće razrede:

(1) oni koji su u nevolji i patnji i obraćaju se Bogu za pomoć,

(2) oni koji Ga traže zbog znanja, nižeg ili višeg,

(3) oni koji Ga traže zbog stjecanja raznovrsnih stvari ovoga svijeta, zbog njihovog zadovoljstva

ili sreće; i

(4) oni mudri koji Ga traže zbog Njega samog, a ne iz bilo kakvog drugog motiva.

Ova klasifikacija se temelji na hinduističkoj doktrini Guna koju ovdje ne trebamo raspravljati.

Svatko tko želi detaljnije ući u ovo pitanje može čitati 14. pjevanje Bhagavad-Gite.

Ovdje se sada ne bavimo podjelom štovatelja, već mjestom nižih stupnjeva predanosti u životu

štovatelja. Jer, praktično svi od nas moraju početi od najnižeg stupnja i moraju stvarati svoj put

kroz različite stupnjeve do najvišeg stupnja koji se spominje u drugoj Sutri. Dugo vremena

moramo ostati na nižem stupnju Gauṇῑ Bhakte, i stoga ga trebamo pokušati razumjeti i

iskoristiti za povećanje intenziteta naše predanosti i oslobođenje od mrlja sebičnosti. Primijetit

- 129 -

ćete da u Sloki 18 7. pjevanja Šri Krišna ne govori razočaravajuće o tri klase štovatelja na

nižim stupnjevima. Naziva ih plemenitim, ali, naravno, štovatelje u četvrtoj klasi, naziva

mudrima, koji ga štuju iz čiste ljubavi, i koji su Njemu najdraži. On ne govori da neće odgovoriti

na poziv onih koji ga traže zbog znanja ili onima koji se u svojoj nevolji obraćaju Njemu za

pomoć, pa čak ni onima koji ga ne traže zbog znanja, niti zbog olakšanja njihovih patnji, već

zbog čisto pokvarenih sebičnih motiva. Pogledajte na tu velikodušnost, tu veličinu srca, tu

ljubav koja ne reagira samo na patnju pogođenih, već i na želju ljudi da imaju lijepe iako

iluzorne užitke ovoga svijeta. Smatram ovu posljednju vrstu odgovora najvišim i istinski

božanstvenim u njegovoj prirodi. Čak i mi, zaslijepljeni iluzijom i sebičnošću kakvi jesmo,

možemo biti potreseni patnjom i bijedom, i različito reagirati na poziv za pomoć, ali samo Bog

i Njemu slični mogu odgovoriti na svaki iskreni poziv za pomoć, kakav god on bio. Nitko ne

može ostati izvan Njegovog ogromnog i ljubećeg zagrljaja. Baš kao što majka ne može odbiti

djetetu želju za igračkom ili čokoladom, tako ni Bog ne može odbiti kada djelomično razvijena

duša želi stvari ovog svijeta za svoje zadovoljstvo i rast. Zato čuvajmo, a ne osuđujmo one koji

su mladi u duši i trebaju obične užitke svijeta za svoj rast. Čak i ako ne uspijemo ispuniti njihove

pozive za pomoć, možemo usvojiti ispravan stav i ne misliti ništa loše o njima.

Sumnjamo li da Bog odgovara na poziv svakog pojedinca za sve što on želi? Zar ne znamo

da postoji zakon koji djeluje u području ljudskih stvari koji svima prije ili kasnije donosi ono što

želi? Nemoguće je odmah imati što god želite, ali u konačnici je moguće ako nastavite željeti i

učiniti potrebne napore. Mi smo djeca Svevišnjega, pa se stoga i naša volja, čak i kada se

izražava pod iluzijom, u obliku želje, mora poštivati i stoga dugoročno ispuniti. Možda želimo

pogrešne stvari i trpimo u skladu s tim, ali to ništa ne znači. To je dio našeg školovanja i

postupno nas uči da želimo prave stvari, a naposljetku ne stvari, nego Njega. On je jedini i

pravi Izvor svake istinske sreće koju pogrešno tražimo kroz stvari.

Ali vratimo se na početak i postavimo pitanje: Koje je stvarno značenje ovih dvaju Sutri, u

svjetlu onoga što Šri Krišna kaže u Bhagavad-giti o štovateljima koji se obraćaju Njemu i vole

ga, čak i sa skrivenim motivom? Mislim da ovo jasno pokazuje da Mu se moramo naučiti

obraćati za ono što želimo, iako su naše želje u početku sebične. Jer je to okretanje lica u

Njegovu smjeru u poduzimanju prvog koraka prema Njemu. Nije bitno da li ga molimo da

zadovolji naše obične želje. Puka činjenica da Ga molimo da to učini znači da smo se počeli

pouzdavati u Njega i ovisiti o Njemu. U ovom stavu povjerenja i ovisnosti leži velika tajna

razvijanja ljubavi prema Njemu. Što više imamo povjerenje u Njega i ovisimo o Njemu, više

raste ljubav, više se želja za običnim stvarima polako i stalno pretvara u želju za Onim koji

opskrbljuje naše želje. Postoji Božanska alkemija koja je uključena u ovaj proces. Ovo ćemo

pitanje detaljnije raspravljati kada se upustimo u pitanje načina za razvijanje predanosti. Među

njima ima istaknuto mjesto Ananjatā ili „ovisnost samo o Njemu“ iz 10. Sutre.

- 130 -

XXI POGLAVLJE

NAČINI RAZVIJANJA PREDANOSTI

Budući da su aforizmi koji se bave načinima razvijanja predanosti u Bhakti-sutrama Narade

dati u različitim dijelovima teksta na prilično slučajan i raspršen način, odabrat ćemo važne

aforizme s obzirom na temu i raspraviti ih prije nego što nastavimo s rješavanjem drugih.

(10) Tasmin ananyatā tad virodhiṣu udāsῑnatā ca | (9)

Iskrena predanost prema Njemu i ravnodušnost prema svemu, u sukobu je s Njim.

(11) Anyāṥrayāṇām tyāgaḥ ananyatā | (10)

Iskrena predanost prema Njemu sredstvo je odustajanja od svih ostalih oslonaca.

(12) Loka-vedeṣu tad anukῡlacaraṇam tad virodhisudasinata | (11)

Ravnodušnost prema svim tim sukobima s Njim, način je pravednog ponašanja u skladu s

društvenim, moralnim i duhovnim obvezama.

Ova skupina od tri aforizama (9, 10, 11) bacaju svjetlo na dva osnovna zahtjeva pri stupanju

na put ljubavi i mi ćemo početi s njima. Sutra 10 nabraja ova dva osnovna zahtjeva, a ostale

dvije Sutre ukazuju na opću prirodu tih zahtjeva. Ova dva zahtjeva su označena sanskrtskim

izrazima Ananyatā i Tad virodhisudasinata. Prvo ćemo uzeti Ananyatu.

Ananyatā je prevedena kao iskrena predanost prema Bogu i objašnjena kao odustajanje od

svih ostalih oslonaca. Ove fraze ukazuju na opće značenje kako ih razumiju obični ljudi, a oni

koji žele primijeniti ove ideje u praksi, trebaju pokušati dublje ući u značenje riječi "Ananyatā".

Uzimajući u obzir doslovno značenje riječi, kao i tradicije i prakse koje prevladavaju među

misticima i svecima, mislim da je značenje riječi najbolje izraženo izrazom "potpuno uzdanje u

Boga u svemu“. Naravno, svaki će se aspirant složiti s ovim pobožnim idealom i pokušati ga

provesti u svoj život što je više moguće. No ključ cijelog problema leži u dvije riječi, "potpuna"

i "svemu". Lako je uzdati se u Boga kad god je to ugodno, ali iznimno je teško razviti takav stav

i naviku uma koji se u potpunosti i u svemu pouzdaje u Njega. Ovdje leži razlog, zašto je ovaj

najmoćniji način razvijanja predanosti ostao neplodan kod mnogobrojnih štovatelja, koji misle

da se uzdaju u Boga, a ipak ne čine nikakve značajne promjene u svojim životima i umu. Ako

se uzdate u Boga kad vam je to zgodno, a u sebe ili druge većinu vremena, to zapravo nije

uzdanje u Njega. To je samo koristoljublje, koristeći Ga kad je zgodno, kao što biste iskoristili

bilo koga drugoga, a to ne ide.

Naravno da samo iznenadnim donošenjem odluke nije moguće razviti Ananyatu. To je spor

proces rasta i uključuje začarani krug. Što se više uzdate u Boga i pouzdajete u Njega, lakše

i potpunije On odgovara na vaše povjerenje i ispunjava sve vaše stvarne potrebe i zahtjeve. A

kad ustanovite da se vaše stvarne potrebe ispunjavaju, ponekad i gotovo čudesno, vaše

povjerenje u njegovu dobrotu i nježnost brže raste. A onda iz vašeg srca počinje da se izljeva,

u profinjenoj radosti i divljenju, istinska predanost, bez ikakvih uzvratnih očekivanja, sama želja

da se bude dostojan takve ljubavi i nježne njege koju vam On daje. Već je rečeno da je to spor

proces, koliko spor ili brz ovisi samo o nama, a ne o Njemu, jer On čeka dajući sve, čak i

Samog Sebe, ali mi još nismo dostojni primiti ga. No, ljudska je priroda ono što jest, trebamo

biti strpljivi i ustrajati u tom naporu, održavati ideju potpunog pouzdanja, uvijek je uzimajući u

- 131 -

obzir, čak i kad ne uspijemo svaki put. Trebali bismo biti spremni za ozbiljno ispitivanje, kako

bi vidjeli je li naše uzdanje doista iskreno, a ne samo pseudo-uzdanje koja ispari ili se čak

pretvara u razočaranje i ozlojeđenost kada naše želje i potrebe nisu ispunjene. Jer On čini

samo ono što je za nas stvarno dobro, a ne ono što mi u našem neznanju mislimo da je za nas

dobro.

Ovdje se bavimo samo općim načelom. Kako Ananyatu razvijati u životu, osobni je problem

koji svaki pojedinac mora riješiti za sebe. U stvarnom duhovnom životu, koji se razlikuje od

običnog religioznog života, ne mogu postojati kruta, teška i nagla pravila koja se moraju slijediti

mehanički i neinteligentno kako bi se postigao željeni rezultat. Moramo ovome posvetiti cijelo

naše srce, stalno biti oprezni, istraživati u različitim pravcima i biti spremni za pogreške. Samo

tako možemo uspjeti u postizanju našeg cilja. Ali, ako istinski ustrajemo, uspjeh će definitivno

doći, jer živimo u svijetu nepromjenjivih zakona koji su jednako pouzdani kao i zakoni fizičkog

svijeta, i ono što je najvažnije, Onaj Koga tražimo nalazi se iza svakog našeg napora i gorljiviji

je od nas da se s Njim stopimo. ali iskrenost i jaka vjera su neophodni. Ne koristi ove stvari

pokušavati učiniti sa pola srca ili na aljkav način, kao što smo navikli činiti. Sumnja je veliki

neprijatelj duhovnog napretka. Ona poništava sve napore i potkopava zdanje našeg duhovnog

života na podmukao način. Sumnja je korisno i nužno oružje u ranijim fazama istraživanja. Mi

moramo pokušati razmotriti sve te stvari, razmisliti o njima, testirati ih, a onda doći do

određenih zaključaka i uvjerenja, ono što je u prethodnom poglavlju bilo nazvano Nischaya.

Ako uspijemo u našim naporima u tom smjeru i ako želimo ući na ovaj Put, moramo moliti i

očistiti naše umove za svjetlo Buddhija, jer prava vjera nije ništa drugo nego ozračenje nižeg

uma sa svjetlom Buddhija, koje daje sigurnost i samopouzdanje, jer u naše umove djelomično

odražava stvarnosti unutarnjeg života. Jednom kad odlučimo ući na Put moramo potpuno

odbaciti sumnju iz našeg uma i ne smijemo je zadržati pod pogrešnim shvaćanjem da je to

dobro za nas i da je znak intelektualnosti. Ona nije znak intelektualnosti. Ona je znak činjenice

da naši umovi nisu ozračeni svjetlom Buddhija i da se još uvijek kolebaju među mnoštvom

ideja i načina djelovanja i nisu u mogućnosti odlučiti koja je točna i ispravna. Ako ne vjerujemo

u to i uvjereni smo da je sumnja nužan dio našeg napretka u duhovnom životu, tada se bojim

da trenutno za nas nema mjesta na ovom području Božanskog nastojanja. Naše pravo mjesto

je tada među tzv. intelektualcima modernoga doba koji misle da su u civilizacijskoj avangardi

jer ne vjeruju ni u što i inzistiraju na svom pravu da sumnjaju u sve.

Pogledajte što Šri Krišna kaže u Bhagavad-giti o sumnjičavom ja i čovjeku koji ima pravu

Shraddhā (sanskrt. Shraddhā – vjera u ono što jest, op.prev.).

„Neznalica, nevjernik i sumnjičavac sebe u propast odvodi, niti u ovom svijetu, niti u

onom sljedećem, za njega koji sumnja ni najmanje nema sreće.“ (IV 40),

„Čovjek koji je pun vjere stiče mudrost, kao i onaj koji je ovladao osjetilima. Stekavši

mudrost, on brzo dolazi do Vrhovnog Mira." (IV 39).

Mislim da su ove izjave sasvim nedvosmislene i trebale bi zauvijek umiriti sumnje svih običnih

sumnjičavaca oko mudrosti i nužnosti sumnje u stvari koje se odnose na viši život.

Na neke ljude misao sumnje utječe u visokom stupnju. ali svi mi trpimo do određene mjere od

sumnji koje vrebaju u našim umovima i kojih većinom nismo svjesni. Upravo nas te sumnje

sprečavaju da iskreno i cijelim srcem slijedimo upute naših Velikih Učitelja i ne sudimo pošteno

o metodama koje su otkrivene da bi razvile našu duhovnu prirodu. Mi ove stvari prihvaćamo

- 132 -

mentalno, ali ne i s punim srcem. Imamo mentalnu rezerviranost koje nismo svjesni. Činjenica

da nismo spremni ozbiljno prosuđivati, pokazuje prisutnost skrivenih sumnji.

Kako propuštamo neke od najvećih darova koje život čuva za nas! Čak ni ne pokušavajući ove

dobro iskušane metode, koje su drugi iskušali i uspjeli.

U vezi s tim podsjetio bih na jednu priču, koju sam negdje pročitao, o dva Engleza, od kojih je

jedan čvrsto vjerovao u skepticizam ljudi, a drugi nije. Ušli su u okladu od sto gvineja. Onaj koji

je vjerovao u sklonost sumnji običnog čovjeka, rekao je: „Stat ću na most (Thames Bridge) sa

stotinu pravih zlatnih funti na stolu i pokušati ih prodati u roku pet minuta za jedan šiling svaki,

onome tko će biti spreman da ih kupi. Ako se proda čak i jedan novčić tijekom tog vremena,

pobjeđujete. Ako se ne proda, gubite." Stao je na most kako je dogovoreno. Ljudi su dolazili,

osjećali su se jako zabavno, ali su mislili da su previše pametni da ih se prevari. Mislili su da

negdje mora postojati zamka. Dakle, niti jedan novčić nije kupljen, niti jedan od stotinu ljudi koji

su tamo prošli nije prihvatio istinsku ponudu.

Većina nas je poput ovih ljudi koji prolaze preko mosta. Veliki Učitelji čovječanstva, sveci i

mudraci koji su kročili Put i postigli cilj, nude nam dragocjene istine duhovnog života u svoj

ozbiljnosti, ali mi ove ponude ne uzimamo ozbiljno. Kažu nam da je u našim srcima skrivena

veličanstvena Stvarnost koju možemo ostvariti, ako napravimo potreban napor i ako smo

spremni žrtvovati sadašnje iluzorne užitke za Vječni život koji nam se sprema. Mi Im

iskazujemo poštovanje, ali ništa ne poduzimamo, pa čak i ako nešto učinimo, to se čini

polovično. Razlog? Negdje u našim umovima vrebaju sumnje. Naravno, razlog je u većini

slučajeva, vjerojatno, što još nismo spremni za ovu slavnu sudbinu koja nam se sprema, ali i

ova nespremnost također se izražava kroz sumnju. Ne postoji ništa što istinu čuva učinkovitije

i čini je nedostupnijom ljudima od skepticizma. Zato je jedan od Majstora i rekao da je najbolja

zaštita od zlouporabe okultnih znanja i moći, skepticizam ljudi koji bi ih mogli zloupotrijebiti.

Zato Oni nisu ni oduševljeni da svatko na svijetu prihvaća ove okultne istine.

Ananyatā je jedna od takvih dragocjenih istina koje imaju ogromne mogućnosti u razvoju

predanosti. ali koliko ima ljudi koji će je ozbiljno shvatiti i pošteno je prosuditi.

Prijeđimo sada na drugi zahtjev koji se navodi u trećoj Sutri. U obliku u kojemu je dana Sutra,

čini se kao da je primjenjiva samo na Hinduse, koji smatraju Vede autoritetom za pitanja

njihovog vjerskog života. Smatra se da se temelje na otkrivenju i da su zapisi ortodoksnih

Hindusa. U svojim raznim dijelovima sadrže učenja prilagođena svim fazama ljudskog razvoja,

od najvišeg do najnižeg. Postoje rituali namijenjeni onima koji žele radost ovoga ili nebeskog

svijeta, kao i učenja Upanišada za one koji su shvatili iluzornu prirodu ovoga svijeta, kao i

nebeskog svijeta, i spremni su poduzeti težak zadatak otkrivanja vječne Istine Stvarnosti

skrivene unutar njih samih. Svatko je stvarno slobodan odabrati put koji mu se dopada, premda

ortodoksnost nastoji nametnuti ograničenja raznih vrsta. ali danas ih nitko više ozbiljno ne

uzima.

Sada, ako pažljivo proučavate Sutru i uklonite s nje vanjsku odjeću hinduističke misli i tradicije,

pronaći ćete, niti više niti manje, zapovjedi ispravnog života, uzimajući riječ „ispravno“ u njenom

najširem katoličkom smislu. Riječ „ispravno“ proizlazi iz riječi „pravo“, a ispravni se život živi

strogo i savjesno prema onome što znamo da je ispravo u srcu naših srca, a ne kako se vidi

kroz velove naših želja. Moguće je i da ima veze s tajanstvenom sanskrtskom riječi „Ṛta“

hinduističke religije i filozofije, koja označava dinamičan moralni poredak, kojem je podložan

svemir i prema kojemu se razvija u prostoru i vremenu. Ṛta je taj skriveni Zakon o božanskom

- 133 -

razotkrivanju koji je ukorijenjen u Božanskoj Ideaciji i Božanskoj Volji i koji određuje neodvojivu

ispravnost svake akcije i svakog kretanja u bilo kojem trenutku u vremenu i prostoru, kako u

pojedinačnim tako i u kolektivnim aspektima. Ako je stvar u skladu s ovom "Ṛta", onda je

ispravna, ako nije, tada je pogrešna.

Nećemo ići dalje u filozofski aspekt ispravnosti, već ćemo ga razmatrati samo u njegovom

praktičnom vidu kao nužnu kvalifikaciju za sve one koji idu putem Savršenstva i Oslobođenja.

Čak i ako odlučimo naš život i ponašanje voditi prema diktatima ispravnosti, kako odrediti što

je ispravno u određenom nizu okolnosti? Ne postoje mehanička pravila koja bi nas mogla voditi

po ovom pitanju. Jedini način na koji možemo saznati što je ispravno jest kroz svjetlost

Buddhija koja reflektira u um duhovnu svijest koja je u dodiru s „Ṛta“. Ta sposobnost da se vidi

ispravno kroz svjetlo Buddhija, kao što je bilo prije istaknuto, može doći samo iz nepromjenjive

navike da se čini ispravno po svaku cijenu, bez obzira na to što nam je trenutno neugodno ili

pri tom nešto gubimo. Ovdje opet imamo posla sa začaranim krugom. Što više prilagodimo

naš život prema onome što vidimo kao ispravno, točnije i lakše ćemo moći vidjeti što je

ispravno i što ćemo više ispravno vidjeti u svjetlu Buddhija, to će nam lakše biti prevesti to

opažanje u ispravnu akciju. To je jedini način na koji se može steći prava ispravnost i učiniti

djelom naše naravi kako bismo činili ispravno bez borbe, bez oklijevanja, pa čak i bez napora.

Naravno, u početku možemo i moramo slijediti određena dobro definirana pravila, jer postoje

određeni načini ponašanja koji su uvijek ispravni i postoje drugi koji su u svim okolnostima

pogrešni. Ova vrsta discipline pročišćava naš um i omogućava u određenoj mjeri zračenje

svjetlosti Buddhija, ali ne možemo stalno ovisiti o tim pravilima, nego u konačnici, u kasnijim i

višim stupnjevima, moramo ovisiti o našoj intuiciji.

Važno je shvatiti da je ispravan život nužnost za aspiranta koji ozbiljno namjerava razotkriti

svoju duhovnu prirodu, bilo na Bhakti Margi ili na putu Raja Yoge. Ova važnost ispravnog

života posljedica je nekoliko činjenica koje će trpjeti ponavljanje i zaključivanje. Prvo, to je

jedina stvar koja može osigurati našu sigurnost, osobito u višim fazama kada se počnu

pojavljivati sile kao prirodna posljedica postizanja viših stanja svijesti i kada postoji mogućnost

zlouporabe tih sila za naše osobne ciljeve. Drugo, to je jedino što može osigurati odsutnost

unutarnjeg sukoba koji neprekidno smeta umu i onemogućuje ga da bude miran i usklađen.

Treće, bez ispravnosti nije moguće otvoriti um utjecaju i osvjetljenju svjetla Buddhija. I na kraju,

samo kroz um utemeljen na savršeno ispravnom životu, Božanski Život i Svijest mogu

funkcionirati. Kako se jedan neispravni život može miješati sa čistim i transcendentnim životom

Boga i kako može sići u naše srce, ako ga nismo pripremili za Njegovo prihvaćanje učinivši ga

potpuno čistim putem ispravnosti? Na hridi neispravnosti tako ćemo naći i mnoge uglavnom

uništene živote propupalih okultista ili mistika.

(13) Yaḥ karma-phalaṃ tyajati karmāṇi saṃnyasyati tato nirdvandvo bhavati | (48)

Tko ne gleda na plodove svojih djela, koji sva djela posvećuje Bogu (ili koji u svemu vrši

volju Božju) istinski je slobodan od utjecaja parova suprotnosti.

Ovo je još jedna Sutra od temeljne važnosti koju bismo trebali potpuno razumjeti. Bavi se

problemom akcije, kako izvršiti akcije, a ipak ne biti vezan njenim karmičkim efektima. Kao što

je Šri Krišna istaknuo u Bhagavad-giti, nema toga koji bi bio bez akcije ni na trenutak,

poduzimajući akcije u njihovom najširem smislu, koji uključuje ne samo naše fizičke aktivnosti,

već i naše želje i misli. Jednako je istina da nas svaka aktivnost povezuje sa stvaranjem Karme,

ili tendencijama ili mogućnostima ispunjenja naših želja u budućnosti. Sve te stvari neprestano

- 134 -

stvaraju obveze za nas. Karma se mora odraditi, iskustva nastala nužnošću naših želja moraju

se proći, razvijene sklonosti moraju biti iskorijenjene, a u tom procesu prolazeći sva ta iskustva

stvaramo nove karme, nove sklonosti, nove želje. Tako se ovaj proces čini beskrajnim, nekom

vrstom začaranog kruga koji nas veže na kotač rađanja i smrti i svih iluzija i ograničenja koja

su dio ovog kotača. Ima li stoga izlaza iz ovog začaranog kruga? Da, postoji i ukazuje se u

Sutri o kojoj raspravljamo. Propisana metoda u njoj, ne samo da nas oslobađa od obvezujućeg

učinka naših akcija, nego i razvija našu predanost i čini nas svjesnim instrumentom Božanskog

Života. I uzgredno nas oslobađa od utjecaja parova suprotnosti koje uzrokuju stalan

poremećaj u našim umovima. Otiđimo malo detaljnije u ove stvari i pokušajmo shvatiti njihovu

unutarnju znakovitost. Jer, ono čime se stvarno bavimo u ovoj Sutri je Karma Yoga koja je

pripremna i neophodna osnova za sve napredne sustave joge. Osim ako ne naučimo tehnike

obavljanja akcija na takav način da ne proizvode Karmu koja nas neprekidno vezuju u nizove

uzroka i posljedica. Kakva nada može biti za naše zasluženo Oslobođenje? U pripremi za

Oslobođenje, kad smo tek naučili ovu tehniku i prestali stvarati svježu Karmu, u budućnosti se

otvara put za iscrpljivanje prošle Karme. Ovom Karma Yogom se u velikoj mjeri bavi

Bhagavad-gita, a ovdje ćemo se vrlo kratko baviti s nekim od njenih istaknutih značajki.

Prvo što trebamo jasno shvatiti jest nužnost učenja tehnike Nishkama-karme, tj. akcije

izvedene na takav način da ne ostavlja bilo kakve karmičke efekte za budućnost i ne veže nas

za niže svjetove iluzije i ograničenja. Kama kao što svi znamo označava želje, koje se mogu

zadovoljiti samo u tri najniža svijeta u kojima osobnost djeluje, a Nishkama-karma predstavlja

djelovanje koje nije povezano s takvim željama. Očito, kada izvršavamo akciju koja je

motivirana nižom osobnom željom, ono što je pogrešno u akciji je samo njen motiv. Motiv je

taj koji proizvodi efekte koji nas vezuju u budućnosti. Da postoji motiv iza svake akcije nije

samo puka činjenica, već je motiv taj koji obvezuje stvaranje Karme i uzrok je njenog vezujućeg

učinka, koja se može odraditi samo u nižim svjetovima. Očito da nije moguće izvesti akciju bez

ikakvog motiva, ali je moguće zamijeniti niži motiv koji dovodi do tih neželjenih rezultata sa

višim motivom koji do njih ne dovodi. To se može učiniti, i to je ono što se mora učiniti pri

učenju tehnike Nishkama-karme. Nishkama-karma, dakle, nije djelovanje bez motiva, pa čak

niti djelovanje bez želje, kao što mnogi ljudi pogrešno misle, već djelovanje bez nižih želja

osobnosti koje mogu biti zadovoljene samo u nižim svjetovima. Nužno je potrebno da je iza

svake akcije motiv i želja, ali ta želja mora biti duhovna, ako to mogu izreći na taj način.

Razmotrimo sada ono što je napisano u „Svjetlu na Stazi“. Prvih šest aforizama glasi:

1. Uništi ambiciju.

2. Uništi želju za životom.

3. Uništi želju za udobnošću.

4. Uništi svaki osjećaj odvojenosti.

5. Uništi želju za čulnim doživljajima.

6. Uništi žeđ za rastom.

A zatim slijedi još jedna skupina od šest aforizama:

1. Želi samo ono što je unutar tebe.

2. Želi samo ono što je iznad tebe.

3. Želi samo ono što je nedostižno.

4. Želi strasno moć.

5. Želi gorljivo mir.

6. Želi posjedovanja iznad svega.

- 135 -

Prva skupina želja su želje osobnosti, dok druga skupina želja su želje duhovne Individualnosti

ili Višeg Ja. Vidjeti će se, stoga, da ne treba sve želje uništiti, već samo one niže. Možete čak

željeti moć i posjedovanja, ali one se moraju odnositi na čistu Dušu ili Viši Ja.

Vratimo se na pitanje koji motiv ili želja može biti zamjena za niže osobne želje, koje su obično

u pozadini naših akcija, da uništi njihovu potencijalnost stvaranja nepoželjne Karme u

budućnosti? Odgovor u Bhagavad-giti, koji je namijenjen onima koji prolaze Put predanosti,

vrlo je jasan. Posvetite sva djela Bogu, ili drugim riječima, obavljajte sve poslove u službi

Njemu ili kao u posvetu Njemu. Ova promjena motiva uklanja u djelu potencijalnost stvaranja

niže osobne Karme. ali to nije sve. Ona donosi još jedan snažan učinak, koji štovatelju pruža

pozitivnu pomoć u njegovom napretku ka njegovu cilju spajanja sa njegovim Voljenim.

Razmotrite učinak prinosa svih vaših djela do nogu vašeg Gospoda na lotosu. Ako Mu iskreno

ponudite cvijet ili molitvu, vaše srce se odmah uzdigne, a odanost u vašem srcu, u manjoj ili

većoj mjeri, već prema vašem stavu, raste. ali nuđenje svih svojih djela tijekom cijelog dana

može postati neprekidno stanje klanjanja, koje mora donijeti Njegovu milost kao odgovor i

povećati vašu predanost u skokovima i granicama. Mnogi ljudi shvaćaju Nishkama-karmu,

lišenu osobnog motiva, kao suho turobno obavljanje dužnosti i stoga je izbjegavaju. Ne

shvaćaju da je to, za pravog štovatelja, radosna ponuda života pred noge Gospoda. To je

vječni blagdan ljubavi, ako u našem srcu postoji prava ljubav. Iz našeg života izlaze sve apatije,

frustracije, dosadnosti od kojih većina ljudi pati, a najdulji i najneugodniji rad, ako smatramo

da ga činimo za Njega, možemo učiniti s pjesmom u srcu.

I dok se ovaj proces nastavlja i vi postajete savršeni u ovoj tehnici Nishkama-karme,

pronalazite u samom sebi nadolazeću vrlo suptilnu promjenu. Vi postajete sve više i više

instrument Njegova života i ljubavi. Otkrivate da kroz vas izlazi Njegova moć, Njegova ljubav,

Njegova pomoć onima među kojima i za koje radite, neovisno od vas. Postajete samo kanal,

ali kroz taj kanal teče Njegov život i ljubav. A tada dolazi još jedno ostvarenje još višeg stupnja.

Otkrivate da je On Onaj koji sjedi u vašem srcu i usmjerava sve vaše postupke. Uvijek je to

bio, ali u svom egoizmu i lažnoj svijesti o tome da vi djelujete, niste to shvaćali i stavljali ste

sve vrste prepreka na Njegov put, zaustavljajući Njegovu snagu i ljubav. ali sada znate i

predajete se potpuno tom usmjerenju i protjecanju iznutra. On sad vlada u vama i vi ste sretni

što ste Njegov instrument. Ovo je ispunjenje Karma Yoge.

(14) Tat tu viṣaya-tyāgāt sańga-tyāgāc ca | (35)

Predanost se razvija na odricanju od objekata i od privrženosti njima.

Ova Sutra ukazuje na nužnost oslobađanja naših umova od privrženosti svim vrstama

svjetovnih predmeta. Ovaj uvjet zabrinjava a čak i uzbunjuje mnoge aspirante, jer se čini da

podrazumijeva odustajanje od stvari koje prihvaćaju i koje smatraju nužnima za svoju udobnost

ili užitak. Bez sumnje je istina da će um, koji je povezan s tisuću i jednom stvari ovim unutarnjim

vezanostima, teško biti u stanju korisnosti jednog instrumenta u božanskoj avanturi

samootkrivanja. One će ga stalno i snažno pritiskati prema dolje i zadržati ga (um) prikačenim

za donji niži svijet unatoč našoj težnji i želji da se oslobodimo od njegovih ograničenja.

Ali moramo biti jasni u našim mislima o tome što želimo postići i kako usvojiti prave načine za

stjecanje našeg cilja. Da li vezanost uma prema nižem svijetu ovisi o broju stvari kojima je

osoba okružena i kojima je privržena?

- 136 -

Je li osoba koja ima stotinu stvari nužno više vezana od one koja ima samo deset, i je li prosjak

koji nema ništa slobodan? Očito ne. Iz toga proizlazi da naša privrženost ovom svijetu ne ovisi

o broju stvari, nego o našem stavu i funkcioniranju sposobnosti razlučivanja, koliko

dalekosežno vidimo svijet i njegove probleme ispravnim pogledom i bez iluzija koje satkane

željom okružuju naše svjetovne posjede i težnje. To je stanje uma koje je najvažniji čimbenik

u ovom problemu, a ne okoliš i ono što on sadrži. Istina je da se, ako se razlučivanje bude u

nama zadovoljavajuće razvijalo, nećemo okružiti svim vrstama nepotrebnih stvari koje

uključuju gubitak vremena i energije, najprije u njihovom stjecanju, a potom i održavanju. ali

ponekad nas Karma stavlja u okolnosti u kojima ove stvari dolaze prirodno, a ponekad i

usprkos nas samih. Ili naš rad zahtijeva upotrebu mnogih stvari koje drugima mogu izgledati

nepotrebne. Ogoliti samog sebe od tih stvari s idejom da će nas takvo činjenje učiniti manje

privrženima je lažna nada. Ako u našem srcu nema ljubavi i naša sposobnost razlučivanja nije

probuđena, ništa nam neće koristiti čak i da prihvatimo život fakira. Naše želje će nas, prije ili

kasnije, opet prisiliti na povratak u svijet za koji mislimo da smo ga napustili. Vidio sam ljude

koji odlaze da žive godinama u špiljama Himalaje i vraćaju se siromašni i jadni kao i prije.

Činjenica je da su te vanjske stvari stvarno nematerijalne. Ono što je važno je ljubav u našem

srcu, razlučivanje koje jasno vidi iluzije života i posljedična odlučnost da se prevladaju te iluzije.

Kada svjetlost razlučivanja zasja kroz naše umove i božanska ljubav ispuni naša srca, neće

biti važno kako živimo i što posjedujemo u fizičkom svijetu. Mi ćemo se smatrati samo

služiteljem našeg Gospoda i biti ćemo spremni ostaviti sve kad to okolnosti učine nužnim ili

poželjnim.

Dakle, stvarni problem što se tiče ovog pitanja je stjecanje ispravnog stava i razvijanje te

sveobuhvatne unutarnje nevezanosti, koji se temelji na oštrom osjećaju razlučivanja i

unutarnjem bogatstvu života koji ne treba ništa izvanjskog za njegovo ispunjenje. Ne kažem

da se ne bismo trebali odreći nekih stvari kako bi se rasteretili i razvili ispravan stav. Možemo,

ako to pomaže, ali moramo zadržati naše umove usredotočene na unutarnje stavove i stanja

uma, a ne oslanjati se na ove vanjske promjene u našem okruženju i određenim načinima

života u vanjskom svijetu. Moramo se samo osvrnuti oko sebe i naučiti iz života ljudi koji svoju

vjeru temelje na ovim vanjskim stvarima, i shvatiti, dok nije prekasno, da te stvari uopće nisu

bitne. Zapravo, one ponekad stvaraju lažni osjećaj sigurnosti, pa čak i ponos, i uljuljavaju nas

u san u duhovnom smislu.

Također je potrebno uzeti u obzir i pitanje ljubavi prema onima koji su nam bliski i dragi. Takva

ljubav može, ako nije povezana s razlučivanjem, također biti uzrok vezanosti. Zapravo, ova

vrsta ljubavi općenito ima snažniju privlačnost i može nas čvršće vezati za niže svjetove od

neživih stvari. Što da činimo s različitim dušama i tim ljubavima koje smo razvili tijekom naše

evolucije i ponovnim povezivanjem? Moramo li ih uništiti kako to zastupaju mnogi pseudo-

vedantisti?

Ovo je složen problem. Kako očuvati i razvijati klice ljubavi u našim osobnim odnosima, a ipak

im ne dopustiti da postanu okovi. Upravo kroz ove osobne ljubavi, naša sposobnost voljenja

se razvila, i uništiti je bio bi stvarno korak unatrag. Učinio bi nas manje osjetljivima i manje

prilagođenim za Put koji vodi prema Oslobođenju. Ipak, to je ono što mnogi ljudi u Indiji

pokušavaju učiniti pod nadahnućem i vodstvom svojih gurua, čineći sebe tako bezdušnim i

ravnodušnim na krik ljudske patnje i potrebu ljudske privrženosti.

Očito je ovo krajnje pogrešan pristup problemu i ovdje opet leži ključ u sposobnosti

razlučivanja. Moramo voljeti, ali moramo voljeti mudro. Ono što nije u redu s običnom ljudskom

- 137 -

ljubavlju nije sama ljubav već vezanost za osobnost do te mjere da utječe na slobodu naših

umova i utječe na naše prosuđivanje. Dakle, moramo prilagoditi naš stav prema ljudima koje

volimo na takav način da očuvamo ljubav netaknutom, a ipak ne dopustimo da postane

sputana. To je teško jer su sve prilagodbe koje zahtijevaju korištenje naše inteligencije teške.

Mnogo je lakše, razvijajući nevezanosti, uništiti sve takve ljubavi i učiniti se tvrdim i

neosjetljivim. ali čineći to zaista „bacamo dijete s kupelji“ i činimo rizik da se lagano udaljimo s

puta Desne Ruke. ("Ne bacajte dijete s kupelji" je idiomatski izraz za pogrešku koja se može

izbjeći i u kojoj se nešto dobro uklanja zajedno sa onim lošim, op.prev.)

Stvarno nema učinkovitog i trajnog rješenja za ovaj problem osim razvijati svijest o našem

jedinstvu s Božanskim životom koji nam omogućuje da vidimo Boga u svemu i sve u Bogu.

Jer, kad se kao rezultat ove svjesnosti, velika ljubav rodi u našem srcu, sve manje ljubavi

padaju na svoje pravo mjesto i vide se i osjećaju u pozadini te veće ljubavi. Jednom je učenik

pitao Budu, da li je Tathāgata i dalje volio svog sina. Budući je potvrdno odgovorio, a učenik

se pomalo zbunio, rekao je: "Veća ljubav sadrži manje ljubavi." Postoji tajna mudre ljubavi, a

to je sposobnost da se vidi sve ove manje ljubavi, čak i osobne ljubavi, kao odraz ove

sveobuhvatne ljubavi koja povezuje sva živa stvorenja. Zato ne brinimo se previše o tim

osobnim ljubavima. Usredotočimo se na napore za razvoj te veće ljubavi. Kad to uspijemo u

određenoj mjeri, problem naše osobne ljubavi riješiti će se automatski i prirodno.

Postoje mnogi aforizmi u Bhakti-sutrama Narade koji daju imena nekim mentalnim i moralnim

obilježjima koje bi trebao razviti aspirant koji se probija Putem Predanosti. Kako je ovo pitanje

već raspravljeno u II. dijelu ove knjige, ne trebamo ga ovdje razmatrati.

- 138 -

XXII POGLAVLJE

SAMADHI – OSNOVNA TEHNIKA JOGE

Yoga-sutra Patanjalija je knjiga od 196 Sutri ili aforizama, podijeljenih u četiri poglavlja. Prvo

poglavlje općenito se odnosi na prirodu joge i njene tehnike. Samadhi je esencijalna tehnika

joge i zato se, iako je teška za razumjeti, njome bavi prvo poglavlje. Drugo poglavlje bavi se

problemom ljudskih ograničenja, iluzija i proizlazećih patnji, te filozofijom Klesha, koja formulira

opću metodu oslobađanja ljudske duše od tih nevolja. Također se bavi uvodnim pripremama

za vođenje jogiskog života i prvih pet od osam dijelova tehnike u koje je podijeljen Patanjalijev

sustav. Cijelo ovo poglavlje stoga se bavi temeljnom filozofijom i preliminarnim praksama koje

treba svladati prije nego li Sadhaka bude u mogućnosti da se ozbiljno i učinkovito suoči sa

samim umom i stoga je ovo najvažnije poglavlje za početnike. Treće poglavlje bavi se čisto

mentalnim praksama koje kulminiraju u Samadhiju i postignućima koja su moguća kroz

uspješnu praksu Samadhija. Ovo posljednje ne uključuje samo psihičke moći joge, koje se na

sanskrtu nazivaju Siddhi, već i konačno oslobođenje svijesti od ograničenja i iluzija uma, koje

vodi do Kaivalya. Posljednje poglavlje općenito se odnosi na filozofiju i psihologiju joge, kao i

na završne faze jogičke tehnike koja vodi do Samoostvarenja ili Kaivalya. Vidjeti će se da

knjiga pokriva vrlo široko područje i bavi se svim problemima koji su uključeni u Samootkrivanje

i Samoostvarenje pomoću Raja Joge. Budući da je predmet bio obrađen u obliku Sutri, istinsko

znanje mora se postupno izvlačiti iz vlastitog uma pomnim razmišljanjem i promišljanjem. ali

tema je tako fascinantna i važna da je za aspiranta ovaj posao itekako vrijedan.

Ne smijemo zaboraviti da se tehnika Raja Joge bavi sa samoupravljanim, posljednjim, stanjima

ljudske evolucije, koja svoje ostvarenje postiže u Oslobođenju ili transcendenciji svih ljudskih

ograničenja i iluzija. Stoga, niti teorijsko proučavanje ove tehnike, niti njezina praktična

primjena ne bi trebala biti laka. ali onima čije je duhovno razlučivanje čak i djelomično

razvijeno, ona pruža djelotvorno, pouzdano sredstvo oslobađanja od njihovih ograničenja i

patnji, ne samo za ovaj život, već i za vrijeme koje će doći. Čak i ako aspirant ne može odmah

cjelokupnu tehniku praktično primijeniti, budući da mu daje opću ideju cijelog područja

nastojanja od početka do kraja u svim aspektima, mora je barem temeljito svladati u njenim

teorijskim aspektima. Mora pokušati postupno povećati polje njene praktične primjene, i to

kako njegov interes za predmetom raste i kako se njegovi kapaciteti povećavaju. Ovo je

Kraljevska Cesta do našeg pravog doma i trebali bismo to znati barem teoretski, iako smo još

skloni zadržavati se na putu i iako je on još uvijek dug.

U ovoj knjizi naš je cilj zadobiti općenitu ideju o predmetu, pa ćemo odabrati samo

najznačajnije Sutre koji služe razjašnjenju i ukratko objašnjavaju ideje o važnim aspektima

Raja Joge. „Znanost Joge“ bavi se ovim Sutrama na sustavniji način, a oni koji žele temeljito

proučiti predmet mogu pogledati komentar ili bilo koju drugu knjigu koja se bavi Joga-Sutrama

od Patanjalija.

Prva Sutra koju možemo uzeti za raspravu je dobro poznata Sutra iz 2. poglavlja koja definira

tehniku joge u četiri riječi:

Yogaṥ citta-vṛtti nirodhaḥ | (I-2)

Joga zaustavlja aktivnosti uma.

- 139 -

U komentaru se nastojalo objasniti značenje ove četiri riječi koje čine ovu Sutru, ali ne možemo

razumjeti značenje Sutre samo znajući značenje riječi. Moramo svladati čitavu knjigu prije

nego što se shvati što znači ta Sutra. Jer, razumijevanje tog značenja znači stvarno

razumijevanje tehnike joge u cjelini. Početnik bi stoga trebao biti zadovoljan razumijevanjem

općenitog značenja Sutre i ne brinuti previše o njenom dubljem značenju sve dok ne prođe

čitavu knjigu.

Međutim mi možemo uzeti u obzir jednu znanstvenu ilustraciju koja će nam možda dati jasniju

predodžbu o značaju Sutre nego dugačak komentar. Pretpostavimo da imate staklenu posudu

punu čiste vode. Obješena u vodi je osvijetljena električna žarulja, a na vašoj strani nevidljiva

je mala turbina kojom upravlja električni motor koji može ubrizgavati vodu različitim brzinama.

Sve dok je voda savršeno mirna, pod ovim uvjetima, jasno vidite svjetleću žarulju a ne vidite

vodu. Pretpostavimo da pokrenete motor i pustite da se voda ubrzava postupnim povećanjem

brzine. Što će se dogoditi zbog ove uzburkanosti proizvedene u vodi? U trenutku kad se voda

počne uzburkavati, žarulja se više ne vidi dobro, već u iskrivljenom obliku. Što je veća

uzburkanost, to se više iskrivljuje žarulja, a u isto vrijeme voda, koja je prije bila nevidljiva i nije

asimilirala svjetlo iz žarulje, počinje asimilirati svjetlo i postaje sve vidljivija. Kako povećavate

brzinu motora, povećava se uzburkanost i počnu se pojavljivati obrasci u vodi, koji se

uzastopno brzo oblikuju i gube. Ti privremeni obrasci proizvedeni u vodi su vidljivi i njihova

vidljivost je posljedica činjenice da je voda asimilirala nešto svjetlosti koju je isijavala žarulja.

Oni ne sjaje vlastitim svjetlom, već svjetlom posuđenim iz žarulje. Ako se brzina motora još

više povećava i komešanje dosegne određenu granicu, uzorci postaju toliko brojni i gusti da

potpuno izbrišu žarulju iz vida. I vi uopće više ne vidite žarulju. Vidite samo uzorke u vodi koji

se brzim slijedom oblikuju i nestaju i koji svijetle svjetlom žarulje koja je sama po sebi nevidljiva.

Sada preokrenite postupak i pustite da se brzina motora postupno smanji i da se uzburkanost

u vodi polako uspori. Uzorci postaju manje gusti i postupno, kako se smanjuje brzina, žarulja

počinje da se vidi, mada je još uvijek vidljiva u iskrivljenom obliku. Kako se motor zaustavlja,

uzburkanost vode opada, a žarulja postaje sve vidljivija. Kad je voda opet savršeno mirna,

žarulja se vidi bez izobličenja, obrasci nestaju i voda ponovno postaje nevidljiva. Cijeli proces

je preokrenut i vratili smo se u prvobitno stanje.

Odmah se može vidjeti prekrasna sličnost ove pojave s procesom zamračenja Stvarnosti

uzburkanošću i iskrivljenjem stvorenim u našem umu, a također može ukazivati na metodu

kojom se ta zamračenja mogu ukloniti i kojom možemo ponovno postati svjesni Stvarnosti u

nama. No, možda je potrebno obavijestiti čitatelja i ukazati na određene točke kako bi to bilo

potpuno jasno.

Prva točka koju treba napomenuti je da uzburkanosti, iskrivljenja i uobičajene promjene u umu,

zvane Citta-vṛtti, zamagljuju Stvarnost i skrivaju našu istinsku božansku prirodu od nas. Ako

su one uklonjene nekom metodom, a um postaje potpuno čist, miran i postojan, on postaje

transparentan i svjestan Stvarnosti koja sjaji u središtu naše svijesti. U jogi se uzburkanosti i

promjene uma koje postoje u različitim stupnjevima suptilnosti zaustavljaju postupno, korak po

korak, dok um ne postane poput bistre, prozirne, mirne vode u spremniku. Ona je prisutna ali

neprimjetna. Ovo je stanje Samoostvarenja. ali moramo razumjeti da, iako se u načelu proces

uklanjanja uzburkanosti i zamagljenja uma, te postajanja svjesnim temeljne Stvarnosti, čini

prilično jednostavnim, to nije tako u praksi, i to zbog prisutnih snažnih tendencija, udara

prošlosti, karmičkih utisaka i sporih transformacija koje se moraju očitovati u nositeljima. Zato

je potrebno dugo razdoblje discipline i prakse joga tehnika, a cilj se ne može postići

- 140 -

pojednostavljenim i lakim metodama koje se ponekad zagovaraju. Rezultati su sigurni, ali

moramo biti spremni platiti cijenu u obliku napora i žrtava.

Druga točka koju treba zapamtiti je da um osvjetljava svjetlo Stvarnosti i da nije samo-

iluminativan. Stvarnost je poput Sunca dok je um poput Mjeseca. Apsorbirana svjetlost

Stvarnosti je ta koja je skrivena u njemu, koja nam daje osjećaj stvarnosti u našem životu, u

našem individualnom svijetu mentalnih slika. Naš mentalni svijet, koji je svijet u kojem stvarno

živimo, bio bi mrtav svijet ako iza njega ne bi bilo svjetla i života Stvarnosti koja ga osvjetljava

i energizira.

Trebamo biti pažljivi i sjetiti se da je svijest Monade asimilirana i nestala u promjenama uma,

ali samo na području manifestacije. Na svojoj vlastitoj razini ona ostaje samosvjesna baš kao

što i električna žarulja sjaji kao i prije, čak i kad u uzburkanom stanju vode svjetlo djelomično

nestaje u vodi, a žarulja se izvana ne može vidjeti.

Nakon što smo se bavili općim načelom skrivanja i razotkrivanja Stvarnosti skrivene u našem

umu, sada ćemo nastaviti raspravljati o posebnoj tehnici koja se koristi u jogi kako bi se

razotkrila ova stvarnost. Ova tehnika se zove Samadhi i srce je i suština joge. Sve druge

prakse ili tehnike koje se koriste u jogi su pripremne i podvrgavaju se Samadhi tehnici.

Riječ 'Samadhi' se koristi za najviši stupanj meditacije, kada postoji samo svijest o objektu

meditacije, a ne o samom umu. To je vrhunac meditacije na objekt, čiju stvarnost treba izravno

ostvariti i prethode joj još dvije etape koje se zovu Dharana i Dhyana. Jogi počinje s Dharanom

ili koncentracijom, a kada je Dharana postala savršena, mijenja se u Dhyanu ili kontemplaciju,

i konačno kad je kontemplacija usavršena, ona se mijenja u Samadhi ili trans. Pa tako tri čine

jedan u stalnom procesu povećanja dubine koncentracije, kako je definirano u Sutrama 1, 2 i

3 Poglavlja III:

Deṥa-bandhaṥ cittasya dhāranā | (III-1)

Koncentracija je ograničavanje uma unutar ograničenog mentalnog područja

[definirano objektom koncentracije].

Tatra pratyayaikatānatā dhyānam | (III-2)

Kontemplacija je neprekinuti tok [uma] prema objektu [odabranom za meditaciju].

Tad evārthamātra nirbhāsaṃ svarῡpa-ṥunyam iva samādhiḥ | (III-3)

Samadhi je isto [stanje kontemplacije], kada samo postoji svijest o objektu meditacije i

kada je svjesnost samog uma nestala.

Razlika između tri progresivna stanja meditacije i kako jedno stanje dovodi do drugog može

se razumjeti proučavanjem komentara. Ovdje se brinemo samo o esencijalnoj prirodi

Samadhija i za to razumijevanje je potrebno započeti sa Sutrom 41 u poglavlja I. koja je u

nastavku:

- 141 -

Kṣῖṇa-vṛtter abhijātasyeva maṇer grahῖtṛ-grahaṇa-grāhyeṣu tatstha-tadañjanatā

samāpattiḥ I (I-41)

U slučaju onog čije su Citta-vrttis ili mentalne promjene gotovo uništene, dolazi do

stapanja ili cjelovite apsorpcije jednog u drugoga, spoznavatelja, spoznaje i

spoznavanog, kao u slučaju prozirnog dragulja [položenog na obojenu površinu].

Ovo je prilično zagonetna Sutra, ali ilustrira jednostavnim primjerom i vrlo učinkovitim načinom,

stanje Samadhija.

Gore je rečeno da je Samadhi tehnika ostvarenja stvarnosti bilo kojeg objekta, koristeći riječ

'objekt' u njegovom najširem smislu, kao bilo što što um može shvatiti ili razumjeti. Također

znamo da je ostvarenje „saznavanje postajanjem“ tj. da se um pretvara u samu prirodu objekta

u kojoj se stvarnost mora ostvariti. Poznato je također da se uobičajeno opažanje ili

razumijevanje temelji na subjektivno-objektivnom odnosu u kojem postoji trojstvo spoznavatelj,

spoznaja i spoznavano, a ostvarenje se temelji na spajanju tri u jedno integrirano stanje

svijesti. Sve su te ideje uključene u Samadhi ilustrirane u primjeru dane u gore navedenoj

Sutri. Ona ilustrira temeljno stanje Samadhija na vrlo učinkovit način i treba pažljivo razmisliti

kako bi se shvatilo njezino stvarno značenje.

Pokušajmo prvo pokušati shvatiti što znači ilustracija predstavljena u Sutri, a zatim njeno

značenje u odnosu na Samadhi stanje. Pretpostavimo da imate prekrasnu sliku koja se

rasprostire na stolu i da je pokrivena pločom neprozirnog stakla. Slika je nestala ispod

neprozirnog stakla i niti jedan njen dio nije vidljiv promatraču koji je gleda odozgo. Sada

zamislite da nekim znanstvenim procesom možemo postupno preraditi bilo koji dio neprozirnog

stakla, tako da označimo krug na staklenoj ploči i primijenimo ovaj tretman na područje koje je

unutar kruga. Postupno dio neprozirnog stakla ispod kruga postaje sve manje neproziran dok

konačno ne postane potpuno proziran. Koja je posljedica toga? Dio slike ispod tog prozirnog

dijela stakla dolazi na vidjelo i postaje jasno vidljiv, dok ostatak ostaje skriven. Dio stakla iznad

ovog dijela slike postao je sasvim proziran i ne uzrokuje nikakvu zapreku svjetlu kao što to čini

ostatak neprozirne ploče. Staklo je tu, ali sada je postalo stopljeno sa vidljivim dijelom slike.

Možete sada označiti neki drugi krug na ploči i ponavljanjem postupka iznijeti drugi dio slike

na vidjelo. Ono što moramo napomenuti je da se dio stakla koji gubi svoje smetnje i iskrivljenja,

u potpunosti asimilira ili nestaje u odgovarajućem dijelu slike i poprima oblik slike, iako nije

nestao i još je tamo. Oslobođenje bilo kojeg dijela stakla od smetnje i izobličenja, daje mu

sposobnost da preuzme boju, oblik i ljepotu dijela slike na kojemu stoji i prikazuje je tako što

postaje jedno s njom. Vidjet ćete da obrađivanjem različitih dijelova ploče iznosimo na vidjelo

različite dijelove slike i time proces postaje selektivan. Treća je točka, da "individualnost" bilo

kojeg dijela neprozirnog stakla ovisi o smetnjama koje ga čine neprozirnim. Bez njih stvarno

prestaje postojati zasebno postojanje, iako i dalje postoji. Jedan dio neprozirnog stakla

razlikuje se od drugog u količini i rasporedu smetajućeg materijala. ali kad izgubi svoju smetnju

postaje čisto prozirno staklo koje će biti isto sa svakim dijelom koji se tako tretira. Tako

možemo metaforički reći da to stapanje stakla sa slikom ili njihovo sjedinjavanje ovisi o

neprozirnom staklu koje gubi svoju "individualnost" ili "ja".

Oni koji su u određenoj mjeri proučavali Samadhi tehniku vidjeti će kako lijepo ovaj primjer

ilustrira proces "saznavanja postajanjem". U Sabija Samadhiju, koji se razlikuje od Nirbija

Samadhija, cilj nije ostvarenje same Stvarnosti, već je ograničen na ostvarenje stvarnosti koja

je skrivena unutar određenog objekta, kakva god ona bila. Zato se odabire određeni predmet

- 142 -

za izvođenje Saṃyame, iza kojeg je stvarnost koja se otkriva u Sabija Samadhiju. Stvarnost

svih objekata u manifestaciji prisutna je u Univerzalnom umu ili Božanskom umu koji je

„zamislio“ određeni manifestirani sustav u njihovim raznovrsnim aspektima. A kada odabiremo

neki predmet za izvođenje Saṃyame kako bismo otkrili stvarnost koja se nalazi iza njega,

stvarno označavamo na staklenoj ploči određeno područje slike koju želimo otkriti, određeni

dio ili aspekt Univerzalnog Uma koji želimo "znati postajanjem". Univerzalni um sadrži

Stvarnosti svih pojavnih predmeta koji predstavljaju cjelovitu sliku. Naš um predstavlja

neprozirnu staklenu ploču. Predmet na koji se usredotočujemo u Sabija Samadhiju odgovara

području koje smo označili na ploči. I na kraju, proces izvođenja Saṃyame na određenom

predmetu odgovara tretiranju neprozirnog stakla u tom području radi postizanja prozirnosti da

bi se mogao otkriti odgovarajući dio slike. Budući da staklo našeg uma postaje sve manje

neprozirno, počinjemo uviđati stvarnost određenog objekta na koji se sve više usredotočujemo

dok staklo u tom dijelu ne postane sasvim jasno i dok se stvarnost predmeta koja je bila

skrivena u tom određenom području Univerzalnog uma ne otkrije u svoj svojoj punini. To je

tajna "saznavanja postajanjem", tj. stvaranjem praktički nepostojećeg uma sjedinjenog s

predmetom Sabija Samadhija.

To je kao da se nalazite u kružnoj dvorani smještenoj između veličanstvenih planina s

prekrasnim krajolikom. Dvorana ima male prozore koji su zatvoreni. Otvorite jedan prozor i

pred njim se otvara predivna panorama. Zatvorite taj prozor i otvorite drugi, pojavljuje se druga

panorama. Možete ponavljati ovaj proces i dobivati različite isječke okolnog krajolika, jedan za

drugim, otvaranjem jednog prozora za drugim. U Sabija Samadhiju otvaramo različite prozore

našeg uma na krajolik Univerzalnog uma i na ovaj način stječemo uvide stvarnosti skrivene

iza različitih predmeta koje odaberemo za koncentraciju.

Do sada smo se bavili ostvarenjima ograničene prirode, odnosno stvarnostima koje

odgovaraju određenim objektima bilo kakve prirode. ali što je sa Stvarnošću Samom? Naš

krajnji cilj je ona, a ne otkriće stvarnosti koja je skrivena iza pojedinih objekata u manifestaciji.

Kako se Ona otkriva u našoj svijesti? Zbog toga moramo ići dublje u naš um. Zapravo, moramo

ići onkraj područja uma u područje Stvarnosti Same.

U Sabija Samadhiju mi sjedinjujemo pojedinačni um sa Univerzalnim Umom i tim sjedinjenjem

on zna što je prisutno u Univerzalnom Umu. ali Univerzalni Um nije stvarnost. On je proizvod

Božanske Ideacije. Ona proizlazi iz Stvarnosti razdjeljivanjem u Ja i Ne-Ja kao što slika izlazi

iz svijesti umjetnika kada je zamisli u svom umu. Očito je, stoga, da moramo ići dalje od

Univerzalnog Uma kako bismo došli do same Stvarnosti. Moramo ići izvan Božanske Ideacije

i postati jedno s Ideatorom ili Subjektom, kako bismo upoznali Subjekt u Njegovoj stvarnoj

prirodi. Ovo je tehnika Nirbija Samadhija koja nije opisana u prvom već u posljednjem poglavlju

Yoga-Sutre. U tom poglavlju postoji jedna Sutra o kojoj ćemo ovdje raspravljati, jer baca svjetlo

na prirodu Nirbija Samadhija i njegovu različitost od Sabije Samadhija. Ova Sutra slijedi u

nastavku:

Citer apratisaṃkrāmāyās tad-ākārāpttau sva-buddhi-saṃvedanaṃ | (IV-22)

Poznavanje vlastite prirode kroz samospoznavanje [postiže se] kada svijest preuzme

onaj oblik u kojem se ne kreće s jednog mjesta na drugo.

Ova Sutra je vrlo prosvjetljujuća, ali za njeno razumijevanje moramo upotrijebiti drugu vrstu

usporedbe koja iznimno učinkovito iskazuje unutarnju važnost Sutre.

- 143 -

Pretpostavimo da imate osvijetljenu električnu žarulju u središtu brojnih koncentričnih staklenih

kugli koje su prozirne i stoga progresivno smanjuju svjetlost koja zrači iz električne žarulje.

Svjetlo se prigušuje sve više kako prolazi kroz uzastopne kugle i stoga se kroz najudaljeniju

kuglu pojavljuje gotovo tamno u usporedbi s sjajnom svjetlosti same žarulje jer su većinu

svjetlosti apsorbirale unutarnje kugle. Nadalje zamislimo da su kugle ne samo prozirne, već

da imaju različite vrste crteža i slika ucrtanih ili naslikanih na sebi tako da svjetlost koja svijetli

kroz određenu kuglu osvjetljava te slike na njoj. Sada zamislite da su te kugle uklonjene jedna

za drugom, počevši od najudaljenije. Kako se uklanja svaka kugla, svjetlo postaje jače i nova

kugla sa svojim posebnim slikovnim dizajnom dolazi u vidokrug. Svaki put kada se ukloni kugla,

sljedeća će se pojaviti u novoj slici koja je bolje osvijetljena od zadnje uklonjene. Ako nastavite

ovaj postupak dok se posljednja kugla ne ukloni, ostat će samo žarulja s vlastitim sjajnim

svjetlom.

Ono što moramo napomenuti je da sve dok postoje kugle, svjetlost koja zrači iz žarulje

osvjetljava preostale kugle. Kad su sve kugle uklonjene i nema niti jedne, svjetlost osvjetljava

samu žarulju. Isto se događa i u slučaju svijesti koja je skrivena ispod različitih razina uma, a

najudaljenija razina je naša fizička mozgovna svijest. Sve dok postoji um da ga se osvjetljava,

njega se osvjetljava, jer, kao što je već istaknuto, um djeluje ili opaža kroz svjetlo Buddhija i

ne svijetli sam po sebi poput Stvarnosti. Kada su sa različitim fazama Samadhija sve razine

uma transcendirane i svi nositelji Monade napušteni, što može osvjetljavati svjetlo budičke

svijesti? Nema uma kojeg bi osvijetlilo, pa mora osvijetliti samo sebe, jer je samo po sebi

svjetleće i ne ovisi o ničem drugom za svoje osvjetljenje. Ovo je proces Nirbija Samadhija koji

se spominje u gornjoj Sutri, koji dovodi do Samoostvarenja i primjene tehnike joge.

Ono što se Sutrom želi opisati je uspon svijesti kroz različite razine u različitim fazama

Samadhija, kojim se bavi Sutra I-17. Kad dosegne Atmičku razinu, najvišu razinu u pojavnom

sustavu, samo jedna barijera i tanki veo preostaje. Ovdje dolazimo do neobične situacije. U

međustanjima uvijek su postojale sve dublje razine uma u koje bi se uranjalo. ali ovdje smo

dosegli barijeru koja odvaja najsuptilnije područje uma od područja Stvarnosti. Stoga

posljedica daljnjeg dubljeg uronjavanja u svijest može značiti samo uronjavanje u Stvarnost,

koje znači Samoostvarenje.

Tada dolazimo do sljedećeg aspekta Samadhija koji je posljednji o kojem se možemo baviti u

ovom kratkom istraživanju. To je razlika između Saṃprajñāta i Asaṃprajñāta Samadhija, koja

se navodi u Sutrama 17 i 18 I. poglavlja.

Vitarka-vicārānandāsmitānugamāt saṃprajñātaḥ ! (I-17)

Saṃprajñāta Samadhi je ono što je popraćeno razmišljanjem, promišljanjem,

blaženstvom i osjetom čistog bića.

Virāma-pratyayābhyāsa-pῡrvaḥ saṃskāraṥeṣo ’nyaḥ I (I-18)

Drugi je [Asaṃprajñāta Samādhi] ostatak dojma koji je ostao u umu ispadanjem

Pratyaya nakon prethodne prakse [Saṃprajñāta Samadhija].

Ove dvije Sutre detaljno su obrađene u komentaru, pa ih nećemo detaljno raspravljati. ali

možemo pokušati shvatiti općenitu ideju koja stoji iza njih kako bi naše poimanje stanja

Samadhija moglo postati još jasnije.

- 144 -

U Samadhiju je um čvrsto zatvoren prema svim vanjskim i unutarnjim odvraćanjima ili

uznemirenjima, a intenzitet usredotočenja se povećava kako sve dublje uranja u predmet

usredotočenosti. Um ne sadrži ništa drugo osim predmeta usredotočenja, čiju stvarnost želi

spoznati. On doseže krajnju granicu do koje može ići i nalazi da ne može ići dalje. Iscrpljeni su

svi aspekti predmeta nad kojim meditira. Ovdje mora ostati staložen u izrazito usredotočenom

stanju. Ne može se ni povući ni napredovati. U ovoj fazi i na tom stupnju predmet

usredotočenosti ili Pratyaya se odbacuje, a um ostaje u usredotočenom stanju, staložen u

vakuumu, kao što je bio. Njegovo povlačenje je odsječeno od svih vanjskih izvora kontakata

intenzivnom usredotočenošću Saṃprajñāta Samadhijem. Tako je jedini način bijega kroz svoje

središte na sljedeću višu razinu. Prije ili kasnije pobjegne kroz zajedničko središte svih nositelja

u sljedeći viši nositelj i novi svijet sviće na horizontu svijesti. U ovom novom svijetu otkriva se

u višoj dimenziji dublji aspekt predmeta usredotočenosti. Proces Samadhija prema predmetu

ili Pratyaya zauzima polje svijesti i zove se Saṃprajñāta Samadhi ili Samadhi sa svjesnošću i

predmetom, a proces u kojemu je predmet ili Pratyaya ispušten i nema predmeta u svijesti se

Asaṃprajñāta Samādhi ili Samadhi sa svjesnošću bez objekta. Ovo je samo jedan korak u

procesu uronjavanja. Proces se mora ponavljati iznova i iznova na različitim razinama sve dok

se ne dosegne Atmička razina. Daljnje uronjavanje, kao što smo vidjeli, vodi nas u područje

Stvarnosti Same.

- 145 -

XXIII POGLAVLJE

PRIPREMA ZA JOGU

Rasprava o prirodi Samadhija i suptilnih mentalnih procesa koji su uključeni u to mogu stvoriti

dojam da tehnika joge nije namijenjena običnom čovjeku i da on u najboljem slučaju može

napraviti samo teorijsku studiju ovog predmeta i da mora odgoditi njegovu praktičnu primjenu

u vlastitom životu za neku buduću inkarnaciju kada će biti povoljniji uvjeti i njegove mentalne i

duhovne sposobnosti razvijene u potpunosti. Ovaj dojam, iako prirodan, temelji se na zabludi.

Oni koji su osmislili filozofiju joge i razradili njenu tehniku nisu bili u neznanju o slabostima

ljudske prirode, te ograničenjima i iluzijama pod kojima obični čovjek živi. Nisu mogli ukazati

na nužnost i žurnost čovjekova oslobađanja od ovih ograničenja, a zatim postaviti pred njega

način postizanja tog cilja koji se čini van njegovih sposobnosti. Znali su o poteškoćama koje

su uključene, ali su također znali da se te poteškoće mogu prevladati usvajanjem postepene

usmjerene vježbe, koja je znanstvena i sukladna zakonima ljudskog rasta i evolucije. Čak i pri

postizanju bilo kakvog vrijednog svjetovnog predmeta osoba mora postupati sustavno i biti

spremna za produženi i naporni trud. Ako želi postati veliki matematičar, počinje s četiri pravila

aritmetike i postepeno izgrađuje svoj put od jedne faze do druge sve dok ne diplomira. Ne

započinje pohađanjem fakultetskih predavanja o diferencijalnom i integralnom računu.

Spremna je za dugi usmjereni trening, ali i zna da je njen konačni uspjeh osiguran ako se ne

odustane truditi. ali kada je u pitanju postizanje najvišeg cilja ljudskog truda, koji je vrhunac

ljudske evolucije, ljudi zaboravljaju sve te stvari koje se temelje na običnom zdravom razumu

i iskustvu. Počeli su se brinuti o poteškoćama prakticiranja Samadhija i pitati se koliko će brzo

biti u stanju doći do najviših stanja svijesti koja se mogu postići pomoću Samadhija. Oni

zamišljaju da moraju samo početi, a svi plodovi jogi života biti će njihovi ili bi ne zadugo trebali

biti njihovi. Pa tako ni ne započinju, ili ako to i učine, postaju razočarani i uskoro odustaju,

misleći ili da nakon svega uopće nema puno toga u ovoj toliko reklamiranoj Znanosti o Jogi ili

da nisu u stanju poduzeti tako težak zadatak. Zato odgađamo ovaj napor i nalazimo se

praktično na istom stupnju iz života u život. Mi ne prihvaćamo zdravorazumski stav prema

problemu, kao što to činimo u slučaju sličnih problema povezanih s našim svjetovnim težnjama.

Znanost yoge može se savladati studiranjem kao i sve ostale znanosti. Počinjemo s

jednostavnim stvarima koje svatko može učiniti, nastavljamo korak po korak, od jednostavnih

do složenih problema, od jednostavnih vježbi do onih težih. Zbog različitih potencijala skrivenih

u različitim pojedincima, naš napredak nije određen godinama rada već rastom kapaciteta i

promjena u našem umu i stavovima. Pozabavimo se prvo nekom od ovih pripremnih vježbi i

disciplina koje pripremaju aspiranta za naprednije vježbe koje čine višu jogu.

Sljedeća Sutra iz II. Poglavlja ukratko opisuje ovu preliminarnu ili pripremnu vježbu kojom svaki

aspirant može započeti sustavno i energično početi postavljati zdrav temelj jogi života.

Tapah-svādhyāyešvara-praṇidhānān kriyā-yogaḥ I (II-1)

Skromnost, samopromatranje i predanost ῑṡvari ili Bogu čine pripremnu jogu.

Student će vidjeti da tri različite vrste aktivnosti koje Sutra propisuje trebaju razviti sva tri

temeljna aspekta ljudske prirode, volje, intelekta i ljubavi. Kao što smo vidjeli u prethodnom

poglavlju, intelektualno znanje postavlja temelje jogi života pripremom i odgovarajućom

teorijskom pozadinom. Razvoj ljubavi ili predanosti, preobrazbe i pročišćavanja života koje ovo

uključuje, dodaje znanju mudrost. A onda primjenom duhovne volje u kontroli i sprečavanju

- 146 -

modifikacija uma, Jogi prelazi s pozornice mudrosti na onu Ostvarenja, cijelu obuku i

samodisciplinu, koja kulminira u Samo-Ostvarenju i Oslobođenju. Značenje triju elemenata ove

pripremne samodiscipline detaljno je objašnjeno u komentaru i na ovom mjestu ne trebamo ići

u njihovo detaljno razmatranje. ali postoji nekoliko općih i zanimljivih točaka na koje može biti

upozoren aspirant.

Prva stvar koju treba imati na umu je da sva ova tri tipa aktivnosti predstavljaju pravi početak

jogičkog života i ovisi o samom aspirantu kako ih koristi za brzi prijelaz iz pripremnog u jedno

napredno stanje napretka. Ako energično i ozbiljno napadne probleme vezane uz ove

aktivnosti, može u kratkom vremenu doći do hvatanja u koštac sa svojom nižom prirodom i te

koncentrirane namjere koja će ga uklopiti u naprednije prakse više joge.

Tapas, Svādhyāya i Iṥvarapraṇidhāna izgledaju kao tajanstvene prakse, ali nema ničeg

tajanstvenog oko njih. Svādhyāya nije ništa drugo nego intenzivno proučavanje dubljih životnih

problema kako bismo imali odgovarajuću teorijsku pozadinu i mogli dobiti ispravnu i cjelovitu

ideju o svim problemima koji su uključeni u praksu joge i metode koje se koriste u rješavanju

tih problema. ali ta proučavanja moramo provoditi sami, na takav način da postupno razvijamo

sposobnost da izvučemo svako znanje iz sebe samih i postanemo nezavisni od vanjskih

pomagala u ovom području. Trebalo bi to također biti na dubljoj razini i ne bi se trebalo sastojati

samo u prikupljanju informacija iz knjiga, itd. Glavna svrha Svādhyāye je da otključa vrata

pravog znanja unutar nas i da ima sposobnost privući to znanje kadgod je to potrebno. Mi smo

skloni zaboraviti da je svo znanje stvarno u nama, u Univerzalnom Umu, i da se to znanje

može barem ograničeno privući otvaranjem prolaza između nižeg i Višeg Uma. Ne upućujem

na znanje o stvarnosti koje se stječe višim procesima Samadhija. Pozivam se na obično

intelektualno znanje koje je prisutno u Egu ili Individualnosti koji djeluje kroz kauzalno tijelo i

koji se može privući ako je niži um pročišćen i usklađen sa Višim Ja. To je znanje znatno

nadmoćnije od običnih znanja iz druge ruke, koje stječemo iz knjiga, promatranja, itd., jer dolazi

iz višeg izvora i oslobođeno je od uobičajenih pogrešaka, nepouzdanosti i iskrivljenosti koje su

značajke neizravnog znanja, koje proizlazi od konkretnog uma iz vanjskih izvora. Stoga se svi

naumi, metode i prakse kao što su refleksija, meditacija, Japa, itd., koji imaju učinak otvaranja

kanala između nižeg i Višeg Uma, odnose na Svādhyāyu i početnik bi ih trebao sve više koristiti

kako njegov interes i kapacitet raste.

Tapas se općenito prevodi kao strogost, ali to daje pogrešan dojam o stvarnoj i temeljnoj prirodi

ove osobine pripremne joge. Ova riječ potječe od sanskrtske riječi „Tap“, koja znači „grijanje

do visoke temperature“. Ako se nečisto zlato zagrijava do visoke temperature, sve njegove

nečistoće postupno se spaljuju i uklanjaju, a ostaje samo čisti bezprimjesni metal. To je bitna

ideja Tapasa i općenito znači discipliniranje naše niže prirode s ciljem pročišćavanja,

uklanjanje svih otpadaka slabosti, nečistoća, tako da naše tijelo i um postanu čisti i poslušni

našoj volji i da mogu poslužiti kao učinkoviti instrumenti Višeg Ja. Tapas je dakle transmutacija

niže prirode u višu procesom samodiscipline. Razne vrste štednji mogu se koristiti i trebale bi

se koristiti ako je to apsolutno neophodno, ali nisu bitan dio procesa. Pročišćavanje i

upravljanje može se postići inteligentnijim i djelotvornijim metodama nego što su pridržavanje

strogih zavjeta i podvrgavanjem tijela nepotrebnim neudobnostima i patnjama. Svaki aspirant

mora inteligentno koristiti svoju vlastitu metodu.

Što se tiče Iṥvara-praṇidhāna, koja se obično prevodi kao samo-predaja Bogu, doista je to

jedan aspekt predanosti i djelotvorne metode razvijanja predanosti. Proučavali smo u jednom

drugom poglavlju problem razvijanja predanosti ili ljubavi prema Bogu i bili u stanju dobiti ne

- 147 -

samo neku ideju o cilju Puta Ljubavi i prirodi predanosti, nego i metode koje se usvajaju u

razvoju ove strane naše prirode. Sva ta znanja moraju se koristiti ozbiljno i ustrajno kako bi se

postigli rezultati. ali to zahtijeva praksu, iskrenost i neumoljivu odlučnost da se uspije. Jer se

predanost ne pojavljuje u nama lako. Iskušavamo i pokušavamo do krajnjih granica, i ponekad

nas to baca u očaj. ali kad se pojavi, ona preobražava naš život, ispunjava nas radošću i

uzvišenjem u tolikoj mjeri da smatramo da su žrtve, napori i patnje koje smo prošli ništa u

usporedbi s blagoslovom koji smo primili i Božjom milošću koja se spustila na nas.

Tako ćete vidjeti da ova Sutra od pet riječi ima vrlo širok opseg i daje sveobuhvatnu metodu

pripreme za više stanje jogičkog života. To praktično pokriva sve aspekte naše prirode i ako

se metode koje se navode u svojoj trostrukoj disciplini prate iskreno, pažljivo i s entuzijazmom,

ne samo da će se naše niže prirode i tijela preobraziti u prikladan instrument Višeg Ja, nego

će također otvoriti nove vidike postignuća i otključati skrivene energije i potencijale koje teško

slutimo u nama.

Ako počnemo vježbati ove stvari koje smo naučili, život će se odmah preobratiti i ne bismo se

pitali je li moguće prakticirati Samadhi i da li smo sposobni razviti ljubav u onoj mjeri u kojoj

smo sposobni postići neke mjeru sjedinjenja s Objektom naše predanosti.

Ponovno uzimajući u obzir primjer učenika koji je odlučio postati veliki matematičar, koji počinje

sa zbrajanjem u običnoj aritmetici, postaje zainteresiran za matematiku i ne brine o integralnim

i diferencijalnim izračunima, koje će naučiti s vremenom. Iako u svom umu cijelo vrijeme drži

konačni cilj, ne gubi vrijeme i energiju razmišljajući o stvarima koje se trenutno ne odnose na

njega. Rad kojim se bavi je toliko upijajući i zanimljiv da je za njega to za sada dovoljno.

Kreativni rad bilo koje vrste daje radost u životu, a preobrazba naše prirode metodama

pripremne Joge je kreativni rad najvišeg reda, stvarniji i dinamičniji od slikanja slike ili kiparenja.

Ovi umjetnici bave se mrtvim stvarima. Čovjek koji stvara sliku svojega pravog Ja da bi izašao

iz svoje niže prirode bavi se živućim i stvarnim stvarima. Rješava životni problem. Živa slika

onoga što moramo biti u budućnosti je oslikana. Novi kip koji utjelovljuje naše buduće

savršenstvo isklesan je iz grubog mramornog bloka naše niže prirode. Upravo ta božanska

kreativnost u ovom radu pretvara naš život u pjesmu usprkos nevoljama i iskušenjima kroz

koje možemo prolaziti na periferiji naše svijesti u vanjskom svijetu. To je poput živog procesa

pupoljka koji se pokušava otvoriti u cvijet sa svom prirodnom radošću koja je uvijek prisutna u

takvim prirodnim razvojnim procesima. Pokušavamo donijeti budućnost u sadašnjost.

Postajemo ono što jesmo. Ne znamo kakav će biti kip, ali Onaj koji je naš unutarnji Ja zna i

osjećamo Njegovo vodstvo dok uzmimo dlijeto u ruku i počinjemo oblikovati mramorni blok

naše sirove prirode. Oni koji su umjetnici znaju radost slikanja slike ili pisanja pjesme. Oni

mogu suditi o radosti iznašanja jedne žive božanske slike koja je potencijalno skrivena unutar

nas. Slika je mrtva stvar, kip je mrtva stvar, ali to živo biće koje postupno počinje iskrsavati

iznutra je jedno Božansko biće beskrajnih mogućnosti koje postaje sve više i više nositelj

božanske ljubavi, znanja i snage. Dovršena slika možda je još uvijek u budućnosti, nevidljiva i

nepoznata, no ovo je Kreativno djelo koje je uključeno u njegovo stvaranje, koje pruža radost

i oduševljenje za rad u pripremnoj Jogi.

A u ovom radu, starost nije važna, okolnosti nisu važne, čak ni smrt nije važna. Rad se može

nastaviti neprekidno i nakon smrti, ako smo postavljeni u tom smjeru, jer je naša svrha ili cilj

unutar nas i uvijek će ostati u nama, gdje god bili. Jer sve te vanjske stvari pripadaju pojavnom

svijetu i mi smo sada na naš vagon stavili vječnu Zvijezdu naše Duše koja je skrivena u nama

- 148 -

i koja nas vodi do nas samih. To je ono što pripremna joga potencijalno znači i stvarno može

značiti svakome tko ozbiljno preuzme taj rad.

Drugo poglavlje Joga-Sutri ne daje samo ideju o prirodi pripreme koja je neophodna za

poduzimanje napredne prakse Joge, već također i vrlo sustavno i logično ocrtava filozofiju na

kojoj se temelji njezina tehnika. Ova filozofija Joge trebala bi biti izvedena iz filozofije Samkhye,

jednog od šest glavnih sustava hinduističke filozofije. Nema sumnje da je velikim dijelom sličan

samkijskom sustavu filozofije, iako postoje određene temeljne razlike koje se ne mogu

zanemariti i koje su mnoge znanstvenike dovele u sumnju, postoji li ikakva stvarna veza

između njih. Kada su nam ova dva filozofska sustava došla iz prošlosti i postojala već tisućama

godina, a nema jasnih dokaza o njihovom nastanku, vrlo je teško odlučiti o takvim pitanjima

koja su od interesa samo za akademske filozofe. Za aspiranta takva pitanja nisu od velike

važnosti. Ono za što je on zainteresiran je praktična tehnika koja je izdržala test vremena i

tisućljetni eksperiment i moguće korištenje s povjerenjem za dosezanje njegovog cilja.

Filozofija Joge omogućuje odgovarajuću osnovu za tu tehniku i to je sve što je važno.

Teorija na kojoj se temelji eksperimentalna znanost nužna je i važna za povezivanje i

integraciju različitih tehnika koje su uključene u povezanu cjelinu, ali istina ili valjanost teorije

ni na koji način ne utječe na učinkovitost tehnika koje se koriste u praktične svrhe. Dugo su

vremena zakoni elektriciteta i električnih pojava vrlo učinkovito korišteni za sve vrste namjena,

iako je teorija koja je prevladavala u objašnjenju tih fenomena bila vrlo nepotpuna i

nezadovoljavajuća. Ako se cijela današnja teorija elektriciteta pronađe neodrživom zbog bilo

kakvih otkrića koja bi mogla biti učinjena u budućnosti, cijela znanost zasnovana na primjeni

zakona elektriciteta i njezinih pojavama u znanstvenim razvojima i industriji ostati će prilično

nepromijenjena s obzirom na to otkriće, jer su ti zakoni i pojave utemeljeni na eksperimentalnim

činjenicama, a ne na špekulacijama ili bilo kakvoj teoriji. Tako je i slučaj s filozofijom Joge. Iako

je veličanstvena i vrlo razumna filozofija, njena valjanost ili drugo ne utječe na tehniku ili

korisnost Joge kao znanosti za otkrivanje dubljih misterija Života i otkrivanja stvarnosti unutar

nas.

Pokušajmo sada steći općenitu i jasnu ideju o filozofiji na kojoj se temelji jogi tehnika

Patanjalija. Ova filozofija je opisana u drugom poglavlju, korak po korak, u 26 Sutri, od 3. do

28. Ovdje nije moguće detaljno se baviti tim Sutrama, već se može dati samo širi pregled ideja

na kojima se temelje te Sutre i poveznice u lancu razmišljanja na kojima se temelji filozofija.

Filozofija počinje sa problemom ljudskih nevolja, ograničenja i iluzija u koje su uključena sva

ljudska bića, uz vrlo malo iznimaka. Sutra koja sažima ovu očiglednu činjenicu ljudskog života

je II-15. Slobodno prevedeno značila bi: "Ljudi koji su razvili diskriminaciju svu bijeda pripisuju

bolima koji nastaju iz promjene, tjeskobe i sklonosti, kao i zbog sukoba između prirodnih

sklonosti koje čovjek nalazi u svojoj prirodi, mislima i željama koje prevladavaju u određenom

vremenskom razdoblju." Neki će biti skloni smatrati ovu izjavu prilično općenitom i previše

pesimističnom, ali ovo pitanje smo vrlo temeljito razmotrili u prethodnom poglavlju i nećemo

ponovno ulaziti u njega. Svi su Veliki Učitelji svijeta počeli od ove osnovne činjenice ljudskog

života, pa stoga možemo prihvatiti ispravnost ove Sutre.

Sljedeće pitanje koje se javlja je: Uz pretpostavku da u ljudskom životu postoji sveobuhvatna

bijeda, može li se izbjeći ili riješiti ova bijeda? Odgovor na to pitanje je sasvim jasan,

nedvosmislen i naglašen. Dan je u Sutri II-16, „Ta bijeda koja još nije došla može se i treba

izbjegavati.“ To je vrsta odgovora koju bi trebala dati prava filozofija života. Koja je korist od

- 149 -

filozofije koja ukazuje na bijede i ograničenja života, a onda ne nudi nikakvo pravedno rješenje,

niti nadu za oslobađanje od tih nevolja. Pa ipak, mnoge su naše moderne filozofije baš takve.

One postavljaju pitanja i ostavljaju ih neodgovorenim, nude lijekove koji su puko palijativni ili

ih uopće nema. ali nastavimo.

Nakon što utvrđuje da se životne nesreće mogu izbjeći ili nadići, filozofija nastavlja analizirati

uzrok bijede. Ovo je još jedan dokaz njene temeljitosti i djelotvornosti. Ako bolujete od bilo koje

bolesti, možete je savladati na dva načina. Ili možete primijeniti palijativne lijekove koji će

privremeno i djelomično ukloniti neugodne simptome bolesti ili možete prihvatiti učinkovitiji i

razumniji put pronalaženja uzroka bolesti i njime se pozabaviti. Samo na taj način je moguće

ukloniti bolest u potpunosti i zauvijek. Filozofija Joge prihvaća ovaj drugi put. Ona ide do

korijena uzroka ljudske patnje i ograničenja, i predlaže lijek koji uklanja uzrok bolesti, i stoga

potpuno uklanja bolest. Analiza uzroka ljudske patnje dana je u teoriji Klesha koja tvori lanac

uzroka i posljedica koji ima pet poveznica. Ove se nazivaju Avidyā ili Drevno Neznanje, Asmitā

ili identifikacija čiste svijesti, koja je slobodna i Samo-Dostatna i Samo-Postojeća, s priborom

kroz koji se manifestira kada se uključi u manifestaciju. Treća i četvrta poveznica su Rāga i

Dveṣa, koje označavaju privlačenja i odbijanja raznih vrsta koje nastaju kao posljedica

identifikacije svijesti sa svojim nositeljima i okolišem. Posljednja veza je posljednji učinak ovog

lanca uzroka i posljedica. Naziva se Abhiniveṥa i znači instinktivno prianjanje na svjetovni život,

tjelesno uživanje i strah da smrt može nekoga odvojiti od svega toga. Znači, vidite da je prvi

razlog Avidya ili neznanje, a posljednji učinak je ljudski život proživljen u ograničenjima i

iluzijama raznih vrsta. Nećemo ići u daljnje detalje. ali postoji jedna točka koja se može raščistiti

prije nego što prijeđemo na sljedeće. Avidya nije obična vrsta neznanja ili čak neznanja

smatranog u njegovom općem filozofskom smislu. To je tehnički izraz koji znači stvarni

nedostatak svijesti o našoj stvarnoj prirodi. To je zato što smo izgubili svijest o našoj istinskoj

stvarnoj božanskoj prirodi kada smo se uključili u manifestaciju. Dakle, Avidya je instrumentalni

uzrok involucije Monade u manifestaciji. Zašto se uključuje u manifestaciju ili kako biva

uvučena u manifestaciju doista su krajnja pitanja koja su izvan područja intelekta i možda ćemo

dobiti odgovor na ta pitanja samo kada ponovno steknemo svijest o Stvarnosti Oslobođenja.

Pokušajmo sada uzeti to kao činjenicu, da smo uključeni, i da je nužno i poželjno da izađemo

iz tih nepoželjnih uvjeta i ograničenja u kojima se nalazimo.

Očito je, da ako je nedostatak svijesti o našoj istinskoj prirodi ili Stvarnosti pravi uzrok našeg

subjektivnog ropstva ili sudjelovanja u manifestaciji, onda će jedini pravi stalni lijek biti povratak

ove svijesti o Stvarnosti ili spoznaje o istinskoj pravoj prirodi. Ovo je sljedeća poveznica u lancu

razmišljanja na kojem se temelji filozofija joge. Ukazuje na to da je konačni učinak u obliku

bijede ljudskog života moguće pratiti do prvotnog uzroka u obliku gubitka svjesnosti o

Stvarnosti i stoga je jedino sredstvo nadilaženja životnih nesreća trajno i potpuno povratiti

svijest o Stvarnost. To je izraženo u Sutri II-26 kako slijedi: „Neprekidna praksa svijesti o

Stvarnosti sredstvo je raspršivanja Avidye.“ Ne nude se niti palijativna, niti privremena rješenja,

kako to nudi većina suvremenih filozofija.

Sljedeće pitanje je naravno, kako prakticirati ovu svijest o Stvarnosti. Odgovor se daje u Sutri

II-28 kako slijedi: "Iz prakse svih sastavnih vježbi yoge, sa uništenjem nečistoće, izranja

duhovno prosvjetljenje koje se razvija u svijesti o Stvarnosti." A slijedi Sutra 29 koja iznosi

dobro poznatih osam sastavnih vježbi ili praksa ove Joga tehnike.

Ovo je, ukratko, filozofija Joge, koja stvarno pokazuje kako se Monada uključuje u

manifestaciju gubitkom svijesti o svojoj stvarnoj prirodi, što dovodi do toga da se identificira sa

- 150 -

svojim nositeljima i svime što je povezano s njima. Ova identifikacija dovodi do razvoja svih

vrsta osobnih privrženosti, veza privlačenja i odbijanja ljudi i stvari na svijetu. To su one

privrženosti koje proizvode različite vrste iskustava, koja su pak izvor bijede, trenutne ili

potencijalne. Filozofija ukazuje na sredstva koja, naravno, preokreću cijeli proces involucije i

koja završava u Monadi, vraćajući svijest o njenoj stvarnoj prirodi. Znanost Joge nije ništa

drugo doli tehnika kojom se to može postići sustavno i znanstveno.

- 151 -

XIV POGLAVLJE

OSAM POD-PODJELA TEHNIKE JOGE

Sustav Joge korišten u joga-sutrama od Patanjalija naziva se Aṣṭāńga, što znači "s osam

udova". Uobičajeno značenje riječi Anga je "ud" ili sastavni dio tijela. U sadašnjem kontekstu

uobičajeno znači osam pod-podjela u koje je podijeljena tehnika joge. Broj pod-podjela, kao i

priroda sastavnih dijelova razlikuje se u različitim sustavima joge.

Osam pod-podjela tehnike joge nabrojene su u poglavlju 2, Sutra 29 kako slijedi:

Yama – niyamāsana - prāṇāyāma – pratyāhāra - dhāraṇā – dhyāna - samādhayo

'ṣṭāvańgāni | (II-29)

(Jama, Nijama, Asana, Pranajama, Pratjahara, Darana, Diana, Samadi, osam njih na

broju, op.prev.) Samo-upravljanje, čvrsto održavanje samodiscipline, stavovi,

određivanje i upravljanje disanja, apstrakcija, koncentracija, kontemplacija i trans su

osam pod-podjela tehnike joge.

Kratko ćemo razmotriti svaku od ovih praksi kako bismo dobili opću ideju o tehnici joge. Za

pojedinosti student može konzultirati komentare na relevantne Sutre. Prije nego se nastavi sa

pojedinačnim razmatranjem tih postupaka može se postaviti jedno pitanje i trebalo bi na njega

odgovoriti. Treba li ih se smatrati naprednim stupnjevima u praksi Joge, ili neovisnim

tehnikama koje se mogu prakticirati odvojeno. Iz same prirode prakse očito je da postoji

određeni slijedni odnos između njih. Na primjer, koncentracija (Dharana), kontemplacija

(Dhyana) i trans (Samadhi) moraju se prakticirati ovim redoslijedom, jer su to tri slijedna stanja

istog procesa. Slično tome, samo-upravljanje (Yama), pridržavanje (Niyama), stavovi (Asana)

i kontrola daha (Pranayama) i apstrakcija (Pratyāhāra), isto slijede redom jer uspješna praksa

bilo koje od tih tehnika ovisi o barem djelomičnom ovladavanju prethodnim tehnikama. Na

primjer, ne može se prakticirati Pranayama, ako netko nije prakticirao Yamu i Niyamu i stekao

određeni stupanj kontrole nad svojim osjećajima i željama. Slično tome, koncentracija

(Dharana), kontemplacija (Dhyana) i trans (Samadhi) ne mogu se prakticirati bez potpune

kontrole fizičkog tijela i uklanjanja barem običnih želja koje vrše veliki pritisak na um. No, za

onoga koji ne namjerava prijeći na sustavnu praksu više joge, moguće je samostalno vježbati

bilo koju od tehnika, iako će time naići na teškoće. Uskoro će shvatiti da mora proširiti područje

svog truda i uključiti i druge povezane prakse. U svakom slučaju, bavit ćemo se tim različitim

tehnikama redoslijedom kojim su dane u gornjoj Sutri.

Stoga ćemo započeti s Yamom i Niyamom koje postavljaju temelje jogi života. Cilj im je

izgradnja prave vrste karaktera i stvaranje ispravnog stanja uma, od kojih su oba sine qua non

za ozbiljnu praksu joge. Crta razgraničenja između Yame i Niyame nije baš čvrsto određena,

jer oboje znače promjenu niže prirode u čisti, skladni, smireni i potpuno nadzirani instrument

Višeg Ja. Oni do ovog rezultata dolaze na različite načine, ali cilj je isti. Obje Sutre opisuju

obilježja i stanja uma koja se moraju razviti zbog nužnih moralnih, intelektualnih i duhovnih

osnova za prakticiranje joge kako slijedi. Svakom od ovih, Yami i Niyami, pridružena su u

određenoj mjeri pet obilježja ili praksi.

Ahimṣa- satyāsteya -brahmacaryāparigrahāḥ I (II-30)

Zavjeti samo-kontrole zvane Yama sadrže suzdržanost od nasilja, laži, krađe,

vezanosti i pohlepe.

- 152 -

Ṥauca- saṃtoṣa- tapaḥ- svādhyāyeṥvara- praṇidhānāni niyamāḥ I (ll-32)

Čistoća, zadovoljstvo, strogost, samo-proučavanje i predanost Bogu čine Niyamu ili

čvrsto održavanje samodiscipline.

Za detaljnu raspravu o postupcima koji se pridružuju u Yami i Niyami, student može konzultirati

bilo koji komentar na Yoga-Sutre. Ovdje možemo razmotriti samo nekoliko točaka od općeg

interesa u vezi s njima.

Iako ove prakse dotiču različite aspekte naše prirode i razvijaju različite osobine i stavove, ne

treba zaboraviti da se čovjekov život ne može podijeliti u odjeljke, a svi aspekti naše prirode

međusobno su usko povezani i ne mogu se odvojeno rješavati kao što je to već ranije ukazano.

Problem našeg uma i karaktera mora se rješavati kao cjelina, iako ćemo privremeno obratiti

posebnu pozornost na određeni aspekt naše prirode kako bismo uklonili određenu slabost ili

tendenciju. To također znači da u rješavanju naše niže prirode ne ograničavamo naše napore

samo na one zajedničke slabosti koje se spominju u ove dvije Sutre. Na primjer, ne bismo

trebali pretpostaviti da smo slobodni od dohvata ljutnje, ljubomore itd., jer te ljudske slabosti

nisu posebno spomenute u Sutrama Yame i Niyame. Ako to činimo, sva energija koja nalazi

svoj izraz u određenim dobro utvrđenim tendencijama, stvarat će nove kanale za sebe i pojaviti

se u novom usponu neželjenih tendencija za koje smo mislili da ne postoje u nama. Činjenica

je da dvije mentalne osobine nazvane Ṥauca i Santoşa, ili čistoća i zadovoljstvo, u Niyama

pokrivaju većinu preostalih nepoželjnih tendencija koje nisu posebno spomenute u Yama, a

ako se ta dva steknu na odgovarajućem stupnju, razvijat ćemo naše um i karakter u

cjelokupnom, a ne u jednostranom smislu.

Druga točka koju treba napomenuti je da ne postoji samo-introspektivna svijest o

iskorjenjivanju gore spomenutih nepoželjnih tendencija. To su upute koje treba provesti bez

razmišljanja ili analize naših motiva. Na primjer, ako smo u iskušenju da kažemo laž, ne bismo

u našem umu trebali raspravljati da li određene okolnosti opravdavaju priopćavanje laži, ili

saznati koji je naš motiv da govorimo laž, ili pokušavati postati svjestan stanja našeg uma u

tom trenutku. Trebali bismo jednostavno odbaciti sve maglovite misli i reći ili učiniti ispravnu

stvar bez puno pitanja. Za to je neophodna samo obična svijest o našim mentalnim

aktivnostima i tendencijama, i ako smo odlučni da činimo ispravnu stvar, moći ćemo to učiniti

bez ikakvih poteškoća. Upravo iz tog razloga u Sutri II-31 Patanjali nije ostavio nikakvu

prazninu da bismo kroz nju mogli pobjeći. Ove zavjete treba promatrati u svim okolnostima i

bez oklijevanja ili sumnji ne dopuštajući ometanje djelovanja ispravne akcije ili razmišljanja o

ispravnoj misli ili osjećanju ispravne emocije. Ova naša niža priroda je vrlo lukav entitet i

osmislit će sve vrste trikova kako bi nas zavarala u činjenju pogrešne stvari i nastavljanja našeg

lošeg puta. Zbog pogrešnog djelovanja pred naš um predočit će sve vrste opravdanja, staviti

ogrtač pravednosti kako bi sakrila u suštini nepravedne motive i djela, prikazati mržnju kao

ljubav i pokušati nas zavarati na bezbroj načina, ako smo samo navikli oklijevati, raspravljati ili

na različite načine stvarati kompromise sa zlom. Upravo je taj fenomen unutar nas taj koji je

stvorio mit o vragu koji nas sve vrijeme iskušava i tjera na grijeh. Lijek je siguran i vrlo učinkovit.

Odlučite jednom zauvijek da ćete uvijek i u svim okolnostima činiti ispravno i ne kompromitirati

sa zlim ili krivim, bez obzira na posljedice, i onda se neko vrijeme držite svoje odluke i vidjet

ćete koliko će brzo čak i iskušenje da činite pogrešno nestati iz vašeg života, a činjenje prave

stvar postati lakše i prirodnije. Sumnja, oklijevanje i premišljanje u našem umu ne samo da

usporava djelovanje ispravne akcije, već stvara stalni unutarnji sukob koji otežava život onima

koji si dopuštaju kompromise sa zlom. Čak i u vanjskom svijetu nailazite na vrlo čest psihološki

- 153 -

fenomen. Oni koji se pogađaju sa zlom uvijek su u iskušenju od strane drugih ljudi da čine

nepravde raznih vrsta i stupnjeva, dok oni koji na to ne pristaju ostaju sami. Korumpiran čovjek

koji ima naviku podmitljivosti uvijek će naći ljude koji će ga iskušavati da učini razne stvari za

malo novca, dok se nitko neće baviti časnim i nepotkupljivim čovjekom. Posvuda postoji

temeljni moralni zakon koji regulira život, a u slučaju pojedinaca njihove vanjske okolnosti

uglavnom odražavaju njihovo unutarnje stanje uma i stavova.

Jedna velika prednost automatskog i ne oklijevajućeg ispravnog činjenja je lakše primjećivanje

suptilnih aspekata naših zlih tendencija. To se događa zbog činjenice da postupno

pročišćavanje uma i emocija omogućuje svjetlosti Buddhija da se lakše filtrira kroz um i

omogućuje nam da jasnije vidimo stvari i da imamo veći osjećaj razlučivanja. Dakle, prava

vrsta svijesti o našoj stvarnoj prirodi i stanju svijesti dolazi prirodno i učinkovitije i pomaže nam

iskorijeniti čak i suptilnije oblike naših zlih tendencija koje prije nismo ni primijetili.

Samo površnim promatranjem pet kvaliteta nabrojenih za Yamu vidi se da oni ne predstavljaju

vrlo visok moralni kod ponašanja. Uostalom, suzdržavanje od laganja i krađe ne predstavlja

nužno visoki moralni standard. No, Patanjali je namjerno dao najgrublje oblike zlih tendencija,

tako da ih svi mogu vidjeti, a ako ste ozbiljni, pokušajte ih ukloniti. Uklanjanjem sirovih oblika

postajemo svjesni suptilnijih oblika i mogućeg kasnijeg uklanjanja. Nema drugog načina. Da bi

se kvalitete razvile u najvišem stupnju, čak i najsuptilniji oblici moraju biti iskorijenjeni, a to je

jasno iz deset Sutri koje kasnije opisuju posljedice razvoja tih deset vrlina do najvišeg stanja

savršenstva. U tih deset Sutri koje odgovaraju deset elemenata Yame-Niyame ne vidite samo

ograničenja od kojih se može krenuti u razvoj tih vrlina, već i prekrasne mogućnosti koje se

skrivaju u tim običnim stvarima.

Ovdje nije nužno ići na to zanimljivo pitanje, ali će pažljivo proučavanje problema pomoći

studentu da shvati koje su mogućnosti skrivene u pravednosti i što možemo postići kroz

jednostavnu ali stalnu naviku da činimo pravu stvar u bilo kojim okolnostima, bez obzira koliko

nas to koštalo u tom trenutku. Uspostavlja se u pravednosti ili postaje Dharma-nişța, veliko

postignuće koje nije samo neophodno za vođenje jogi života, već u velikoj mjeri predstavlja

jogi život i čini praksu više Joge izvanredno lakom i sigurnom. To je ta pravednost koja razvija

duhovno prosvjetljenje iz Sutre II-28. Jńâna-dîpti koji se spominje u ovoj Sutri je još jedno ime

iz Svjetla na Stazi.

Yama i Niyama nalaze se i u drugim Sutrama, ali im se ovdje nije potrebno baviti. Postoji,

međutim, jedna Sutra koja ima veliku praktičnu važnost i stoga se može razmotriti prije nego

što nastavimo dalje. To je Sutra II-33:

Vitarka- bādhane pratipakṣa- bhāvanam |

Kada je um uznemiren nepriličnim mislima, stalno razmišljanje o suprotnostima [je

lijek].

Svatko tko preuzme ovaj zadatak preobrazbe svoje niže prirode neće mu biti lak. Glavna

poteškoća je, naravno, da unatoč našem idealizmu, usprkos našoj odlučnosti da iskorijenimo

nepoželjne sklonosti, one će nas i dalje mučiti. Što da radimo? Koji je najbolji način rješavanja

nepoželjne sklonosti? Prvo što moramo imati na umu je da su sve takve sklonosti ukorijenjene

u umu, čak i one koje se izražavaju čisto fizički. Svakom djelovanju mora prethoditi misao koja

je prisutna u umu, svjesna ili nesvjesna. Riječ "nesvjesna" umjesto "podsvjesna" korištena je

namjerno jer motivirajuća moć dobrih aktivnosti dolazi iz viših područja uma. Očigledno je,

- 154 -

dakle, da bismo iskorijenili te sklonosti, moramo otići u područje uma i pokušati ih tamo

neutralizirati, umjesto da se samo borimo da spriječimo njihov vanjski izraz. Upravo se u ovoj

Sutri savjetuje ta neutralizacija nepoželjne sklonosti u njenom mentalnom izvoru. ali što znači

stalno razmišljanje o suprotnostima? To ne znači samo razmišljanje o misli suprotne prirode,

već pokušaj da se pažljivo razmotri suprotno gledište. Stoga, ako nekoga mrzite, pokušajte

razmišljati o njegovim dobrim stranama, njegovoj točki viđenja, o različitim stvarima i o

poteškoćama pod kojima bi on mogao raditi. Ili, ako ste skloni odgađati bilo koju vrstu oprosta,

razmislite o cijeni patnje koju ćete morati kasnije platiti. To mišljenje nije puko mehaničko

ponavljanje misli, već iskrena i inteligentna analiza vaših navika i stavova. To bi trebalo biti

učinjeno, ne kada postoji tendencija da se pronađe izraz, nego kada ste u smirenom stanju

uma i možete hladno razmisliti o suprotnom gledištu. U to posebno vrijeme izražavanja, jedina

učinkovita i sigurna metoda usvajanja je, kako je gore rečeno, da se zaustavi izražavanje bez

razmišljanja, jer je to ispravna stvar i odlučili ste učiniti pravu stvar. O ovoj zanimljivoj temi nije

potrebno više raspravljati, već ćemo sada prijeći na praksu sljedeće jogi tehnike, na Asane.

Možda od svih vježbi koje su povezane s jogom, ona s kojom je najveći broj ljudi upoznat su

jogi asane ili stavovi. Zapravo, velikom broju ljudi Joga nije ništa drugo nego Asane ili druge

povezane tjelesne aktivnosti koje se mogu usvojiti za poboljšanje njihovog zdravlja. Ipak, malo

ljudi zna bitnu ulogu koju Asane imaju u životu jogija. One nemaju nikakvu drugu svrhu osim

da eliminiraju poremećaje uma uzrokovane fizičkim tijelom. Um i tijelo svakog pojedinca su

međusobno povezani i nepravilne aktivnosti i pokreti tijela uzrokuju stalne poremećaje u umu,

koji se moraju eliminirati prije nego što se može prakticirati Dharana, Dhyana i Samadhi. Tako

da se tijelo zamrzava u stavu i zadržava u tom položaju tijekom dugog razdoblja. Utvrđeno je

da posljedično tome postaje neosjetljivo na sve vanjske promjene u okolini, kao što su toplina,

hladnoća itd., koje se nazivaju Dvandvas (parovi suprotnosti), a time ne stvara poremećaje u

umu, koji imaju svoj izvor u takvim promjenama. Ovo također priprema tijelo za sljedeće dvije

vježbe, Prāṇāyāma i Pratyāhāra.

Sljedeća tehnika joge, prāṇāyāma, također je pogrešno shvaćena, posebno na Zapadu, gdje

se izjednačava s vježbama disanja u cilju poboljšanja zdravlja tijela. Prāṇāyāma, ako se

pravilno prakticira, poboljšava zdravlje zbog većeg unosa kisika u nekim njegovim oblicima i

zbog njegovog blagotvornog djelovanja na živčani sustav. ali to nije njegova svrha u pravoj

jogi. Njegova stvarna svrha je stjecanje potpune i svjesne kontrole nad strujama Prane u

eteričkom dvojniku, i time njeno usmjeravanje gdje god je to potrebno. To se može učiniti samo

kroz Kumbhaku ili potpunim postupnim usporavanjem disanja. Kada se ovlada strujama Prane,

one se mogu upotrijebiti za pobudu Kundalini i dovesti do povezanosti svijesti fizičke razine s

onom astralnog i mentalnog tijela. Upravo ovdje je opasnost Prāṇāyāma i zato se nikada ne

smije prakticirati bez vodstva kompetentnog učitelja i odgovarajuće prethodne pripreme.

Druga primjena Prāṇāyāme je priprema uma za vježbu koncentracije. Općenito nije poznato

da je Prana poveznica između nositelja i uma koji funkcionira kroz taj nositelj. Upravo kroz

Pranu um djeluje na nositelj a i nositelj može utjecati na um. Dakle, ako možemo upravljati

Pranom, možemo ukloniti sve vrste poremećaja koje nositelj može proizvesti u umu.

Vidjet će se, dakle, da želje i sve vrste sklonosti skrivene u podsvjesnom umu nisu jedini izvor

poremećaja uma. Nepravilnosti u kretanju Prane u eteričkom dvojniku također su uzrok takvog

poremećaja. Prijašnji su uklonjeni Yamom i Niyamom, dok su kasniji uklonjeni od strane

Prāṇāyāmom. Učenik će sada jasnije vidjeti zašto njegovi napori koncentracije uma za vrijeme

njegove dnevne meditacije općenito ne uspijevaju. Znanost Joge bavi se ovim problemom na

- 155 -

znanstven način i prije početka prakticiranja Dharane, Dhyane i Samadhija najprije uklanja sve

te izvore uznemiravanja. Uobičajeni stupanj koncentracije koji je dovoljan za intelektualni rad,

u svrhu joge nije dovoljan. Intenzitet koncentracije mora se progresivno povećavati sve dok ne

prijeđe u sljedeću fazu kontemplacije i završi u posljednjoj fazi transa ili Samadhija. Da bi se

to uspješno obavilo, svi drugi izvori uznemirenja, osim onih koji imaju svoje podrijetlo u samom

umu, moraju se prvo sustavno ukloniti.

Zatim dolazimo do Pratyāhāre, petog sastojka tehnike joge. Opisanog u Sutri II-54.

Sva-viṣayāsaṃprayoge citta-svarῡpānukāra ivendriyāṇāṃ pratyāhāraḥ |

Pratyāhāra ili apstrakcija je, kao što je, imitacija osjetila uma, povlačeći sebe iz njihovih

predmeta.

Značenje Pratyāhāre nije uopće shvaćeno, i predlažu se svakovrsna tumačenja. Pravo

značenje Pratyāhāre može se shvatiti samo ako ga smatramo vježbom potpunog uklanjanja

svake povezanosti uma s vanjskim svijetom kroz pet dobro poznatih organa osjetila, na

sanskrtu poznatih kao Jñānendriyas. Svima je poznato kako tim osjetilnim organima

spoznajemo vanjski svijet. Vibracije ili čestice različitih vrsta udaraju u organe osjetila, stvaraju

u njima određene odgovore, a oni se prenose živcima prema određenim centrima u mozgu.

Tamo, tajanstvenim procesom, živčani se impulsi pretvaraju u dojmove. Znanost ne može ići

dalje od toga, ali prema okultnim istraživanjima, Prana i određena središta u eteričkom dvojniku

i astralnom tijelu također igraju svoju ulogu u tom procesu. Ovdje nije potrebno ulaziti u ovo

pitanje. Sve što moramo primijetiti je da spajanje uma sa središtima u mozgu ili suptilnijim

nositeljima u umu dovodi do stvaranja osjetilne slike. Stalna struja osjetilnih slika ulazi u um

sve dok je u dodiru s vanjskim svijetom preko osjetilnih organa. Istina je da um ne shvaća sve

vibracije koje udaraju u osjetilne organe. Razne vrste zvučnih titraja stalno udaraju u uho, ali

ih sve ne primjećujemo. Znamo da, što više um apsorbira neku vrstu aktivnosti, to manje

primjećuje titraje koji neprestano udaraju organe osjetila. ali je to odvajanje vanjskog svijeta

od uma njegovom koncentracijom na bilo koji objekt djelomično i nenamjerno, i um može uvijek

biti poremećen dovoljno snažnim osjetilnim utjecajem izvana. Cilj Pratyāhāre je potpuno i

svojevoljno odvojiti um od vanjskog svijeta, tako da kad god jogi želi ući u svoj um i koncentrirati

se na bilo koji predmet ili problem, on može svojevoljno isključiti vanjski svijet zatvaranjem,

kao da su to vrata osjetilnih organa. On se tada može usredotočiti na problem unutar uma bez

mogućnosti bilo kakve smetnje ili poremećaja djelovanja svojih osjetilnih organa. Organi

osjetila su tu, ali osjetila koja djeluju kroz njih povukla su se unutar uma. Treba zapamtiti da su

osjetila dijelovi uma i da su poput ticala koje um stavlja u vanjski svijet kako bi prikupio osjetilni

materijal za svoj razvoj. Polako i naporno je stvarao i usavršavao organe osjetila kao

instrumente za ovaj rad. U Pratyāhāri um povlači osjetila u sebe kada se želi uključiti u

Dharanu, Dhyanu i Samadhi bez ikakvog poremećaja koji dolazi kroz kanale osjetilnih organa.

Što se tiče modus operandi Pratyāhāre, vidjet će se da će djelomično ovisiti o stupnju

koncentracije uma. Ako je um dovoljno koncentriran, može se automatski odvojiti od vanjskog

svijeta. ali u naprednim stadijima joge, u kojima je za dugotrajno razdoblje potreban vrlo visok

stupanj koncentracije, uzima se prednost činjenice da organi osjetila djeluju preko meditacije

Pranom. Dakle, manipulacijom strujama Prane moguće je zaustaviti funkcioniranje osjetilnih

organa kao što je manipuliranjem električnom strujom moguće zaustaviti rad radijskog ili

televizijskog aparata. To je razlog zašto vježba Prāṇāyāme koja daje svjesnu kontrolu nad

strujama Prane u eteričkom dvojniku, prethodi vježbi Pratyāhāre. Nakon shvaćanja značenja

- 156 -

ove prilično zagonetne Sutre, sada se možemo prenijeti na posljednja tri sastojka tehnike joge

koji se nazivaju Antarańga ili unutarnji, kako bismo ih razlikovali od prethodnih pet koji se

nazivaju Bahirańga ili vanjski.

Dharana, Dhyana i Samadhi, čisto su mentalni procesi, stvarne su i glavne tehnike Joge, dok

su prvih pet vježbi, kojima smo se već bavili, pomoćne. One samo osiguravaju da su prisutni

potrebni uvjeti za prakticiranje Dharane, Dhyane i Samadhija.

Dojam da je prakticiranje Samadhija izuzetno teško ili gotovo nemoguće postignuće, temelji

se na pogrešnom shvaćanju. Pokušavamo usredotočiti svoj um pod svim poteškoćama i

nepovoljnim uvjetima koji su obično prisutni, te stoga u meditaciji ne uspijevamo postići čak ni

dostatan stupanj koncentracije uma. Iz ovoga, prirodno, zaključujemo da postizanje visokog

stupnja koncentracije u Samadhiju, o kojem se već raspravljalo, mora biti za običnog čovjeka

gotovo nemoguć zadatak. To je gotovo nemoguć zadatak ako ga pokušamo bez ikakve

prethodne pripreme, koliko je bez iste nemoguć zadatak i za studenta matematike da riješi

probleme diferencijala i integralnog računa. ali ako je temelj pravilno i sustavno položen i

nastavlja se korak po korak do napredne faze, ne pronalazi se nikakva nepremostiva teškoća

u rješavanju tih problema. Slično tome, nakon što je izvršena potrebna priprema i stečeni uvjeti

za njihovo vježbanje, vježbe Dharane, Dhyane i Samadhija su lake. Umom je u biti lako

upravljati i manipulirati kada je oslobođen svih tereta, kompleksa i pritisaka koji ga iskrivljuju i

sprječavaju njegove prirodne i slobodne pokrete. Svrha Bahirańge ili vanjske joge je da se to

iznese znanstveno. Yama-Niyama uklanja poremećaje iz emocija i želja, Asana uklanja

poremećaje uzrokovane grubim fizičkim tijelom, Prāṇāyāma uklanja poremećaje koji nastaju u

Prāṇāyāma-koṡi ili eteričkom dvojniku, i na kraju, Pratyāhāra prekida aktivnost osjetilnih

organa. Tako je sada ostao samo um za rješavanje, um koji je oslobođen gore navedenih

tereta i pritisaka. Jogi stoga može prakticirati Dharanu, Dhyanu i Samadhi bez ikakve izuzetne

poteškoće i bez stečenih ograničenja za promjene umnih ostvarenja, koje su već spomenute

u prethodnim poglavljima. Kao i u drugim područjima znanosti, najteže rezultate lako je postići

osmišljavanjem i primjenom ispravnih tehnika, kao što je to i u slučaju Znanosti Joge.

Već je istaknuto da su Dharana, Dhyana i Samadhi tri progresivna koraka istog kontinuiranog

procesa i razlikuju se jedan od drugog po stupnju koncentracije i prisutnosti određenih, dobro

definiranih uvjeta, koji razlikuju jedan stupanj koncentracije od drugog. ali ova su pitanja

detaljno objašnjena u komentaru na Yoga-Sutre i nije ih potrebno ovdje rješavati. No, postoji

nekoliko činjenica opće prirode koje se mogu istaknuti kako bi se uklonile određene uobičajene

zablude i kako bi se studentu omogućilo da lakše razumije komentar.

Prvo što treba napomenuti je da određeni predmet na koji je um usredotočen, u trostrukom

procesu Dharane, Dhyane i Samadhija, nije nužno i opipljiv predmet. Riječ „predmet“ ili

Viṣhaya, kako se naziva u terminologiji joge, može biti bilo što, bilo koji princip, bilo koji zakon,

pojava, ili činjenica postojanja, čija stvarnost mora biti poznata procesima koji su opisani kao

„saznavanje postajanjem“ iz prethodnog poglavlja. Trostruki proces koncentracije koji

kulminira u Samadhiju naziva se u terminologiji joge kao Saṃyama, a u trećem poglavlju Yoga-

Sutri dan je velik broj primjera predmeta na kojima se Saṃyama može izvesti. Proučavanje

ovog poglavlja pokazat će koliko su raznovrsni predmeti koji se mogu koristiti u tu svrhu.

Rezultat uspješnog obavljanja Saṃyame je, naravno, spoznavanje stvarnosti koja se želi

spoznati. I kao što je svaki takav djelić pravog saznanja povezan s odgovarajućom snagom,

Saṃyama, na bilo kojem takvom predmetu vodi do razvoja neke specifične snage povezane

- 157 -

sa tim saznanjem. Te se snage ili postignuća nazivaju terminologijom joge Siddhis, a ponekad

ih nazivamo i psihičkim snagama. ali samo inferiorne moći, koje su razvijene putem Samādhija

poput vidovitosti, itd., mogu se nazivati psihičkim moćima. Više snage razvijene procesima

više joge uistinu su duhovne prirode i cijeli svijet je razlika između njih i psihičkih snaga kako

ih poznajemo. Neke od tih nižih psihičkih snaga mogu se razviti i drugim metodama, kao što

je korištenje određenih biljaka, mantri, itd., kako je istaknuto u Sutri IV-1. Nije neophodno

pribjegavati Samadhiju da bi ih stekli. ali sve više snage joge mogu se razviti samo putem

Samadhija i rezultat su evolucije individualnosti i otkrivanja viših stanja svijesti. One su pod

upravom pojedinca i uvijek pod njegovim zapovjedništvom, jer ih je stekao zahvaljujući

otkrivanju svoje duhovne prirode.

Razvoj ovih posebnih snaga ili Siddhija velike raznolikosti, nije ništa što bi trebalo iznenađivati.

Čak i u području nižeg uma znamo da svaka vrsta znanja, ma koliko trivijalna, pojedincu daje

određenu vrstu moći. Znanje koje se odnosi na bilo koji zanat ili profesiju daje pojedincu moć

da zarađuje novac i stječe sve vrste udobnosti i raskoši za sebe. Znanje koje su znanstvenici

stekli o atomskoj energiji daje im je moć da podignu životni standard čovječanstva ili da ga

unište. Što ima u tome začuđujuće da transcendentalno znanje koje stiče Jogi dolazi kao

rezultat razvoja viših stanja svijesti, metodama joge donosi mu moć vrlo neobične prirode? Ne

čudimo se ako je hidrogenskom bombom moguće uništiti grad, ali se čudimo kako Jogi može

proći kroz zid ili čitati misli drugih ljudi.

- 158 -

XXV POGLAVLJE

SAMO-OSTVARENJE I POTRAGA ZA SREĆOM

Posljednje poglavlje Yoga-Sutri je najteže razumjeti jer sadrži neke od najsuptilnijih koncepcija

na kojima se temelji filozofija i psihologija joge. U poglavlju nema mnogo tehnike, osim

Dharma-megha Samādhija, najviše vrste Samādhija, koja jogija potpuno iznosi iz područja

uma i trajno i nepovratno ga utvrđuje u područje Stvarnosti.

Već smo u prethodnom poglavlju razmotrili filozofiju joge u jednom od njezinih aspekata,

naime, involuciji i evoluciji Monade u manifestaciji, i njenu konačnu pojavu iz manifestacije kao

samo-ostvarene individualnosti koja može ostati centrirana u području Stvarnosti, a ipak

djelovati u područjima Relativnog, preko grupe nositelja, koje je stvorila i usavršila za svoju

uporabu tijekom dugog evolucijskog procesa i otkrivanja svoje potencijalne božanske prirode.

Ukupna filozofija Joge je, međutim, daleko šireg opsega i zapravo je dio sveobuhvatnije

filozofije Drevne Mudrosti koja nam daje ideju o prirodi Stvarnosti i njezinoj manifestaciji u

pojavnim svjetovima Relativnog. Cijela Okultna Doktrina, otkrivena ili neotkrivena, stoga je

temelj filozofije joge.

Psihologija joge prirodno je povezana s tom većom filozofijom, i iako se donekle razlikuje

prema školi kojoj pripada određeni sustav joge, u svom širem obrisu i esencijalnom karakteru,

praktički je ista za sve škole discipline joge. Te razlike u temeljnoj psihologiji različitih sustava

mogu biti znatne, ali zapravo nisu. One su posljedica različitih pristupa i stajališta, a onima koji

imaju intuitivnu percepciju te stvari nisu bitno značajne.

Već je istaknuto da se filozofija joge, barem izvana, temelji na Sāmkhya doktrini, pa je tako,

naravno i psihologija povezana i izražena pojmovima Sāmkhya filozofije. Ova psihologija nije

sustavno raspravljana i izražena u Yoga-Sutrama, i treba je skrpati iz različitih Sutri koje se

odnose na različite aspekte joge. ali pažljivom studentu koji je temeljito proučio predmet, glavni

se prikaz te psihologije jasno razabire i može se formulirati kao sustav koji je potpun i

samodostatan, iako uopće nije povezan s modernim psihološkim sustavima. Znanost o Jogi

bavi se pojavnim Svemirom i Stvarnošću na kojoj se on temelji, kao cjelina. Iako uzima u obzir

sve pojave Prirode, ona se uglavnom bavi nevidljivim područjima svemira. S druge strane,

moderna psihologija temelji se na pojavi vidljivog svemira koji je samo krajnji omotač, koji

prekriva i djelomično izražava unutarnje stvarnosti. Neizbježno je da psihologija koja se mora

nositi s pojavama manifestiranog svemira, vidljivim i nevidljivim, kao i Stvarnošću koja je u

pozadini tih pojava, mora imati daleko širu i dublju osnovu od psihologije koja dodiruje samo

površinu stvari, te se čak i boji zaroniti ispod površine. Dakle, ne može se očekivati da bi bilo

što moglo biti zajedničko između dvije psihologije i mora se za sada biti spreman da ih se

razmatra odvojeno i nezavisno. Tek kad će moderna psihologija otići mnogo dublje u životne

pojave, i barem donekle prihvaćati Okultnu Doktrinu, moći će se očekivati da ona dođe u bilo

kakav odnos s psihologijom Joge. Za sada, složimo se, da se razlikuju i ne pomirujmo ih

prisilno, kako to neki pokušavaju.

U ovom kratkom poglavlju nije moguće prikazati čak niti obris psihologije Joge ili veću filozofiju

čiji je ona dio. ali postoji jedno važno pitanje, na koje je bačeno nešto svjetla u posljednjem

poglavlju Joga-Sutri, a to je pitanje univerzalne potrage za srećom. Budući da se ovo pitanje

temelji na našem zajedničkom iskustvu ljudskog života i od velike je važnosti za aspiranta,

raspravit ćemo bitne Sutre.

- 159 -

Ako gledamo na ljudski život kao cjelinu, nepristrano i analiziramo ga zbog njegovih bitnih

značajki, što nalazimo? Nalazimo da je to neprekidna igra želje i uma u različitim oblicima i

okolnostima. Sva ljudska bića neprestano su pokretana željom u potrazi za srećom, a um se

koristi željom na različite načine kako bi osigurao sredstva za izvlačenje bilo koje sreće koja

se može dobiti iz tih bezbrojnih stvari koje su predmeti naših potraga. Patanjali polazi od ove

univerzalne pojave ljudskog života i pokušava je pratiti do njenog izvora. Pokušao je pokazati

odakle izviru oboje, i želja i um, i što leži u osnovi ove beskonačne i uzaludne potrage za

srećom svih ljudskih bića koja su uključena u obmane i ograničenja ovoga svijeta.

Dvije Sutre koje nude indiciju o ovoj univerzalnoj pojavi u ljudskom životu dane su u nastavku.

Sadā jñātāṥ citta-vrttayas tat-prabhoḥ puruṣasyapar ṇāmitvāt I (IV-18)

Promjene uma uvijek su poznate njegovom gospodaru zbog nepromjenjivosti

Purushe.

Tad asaṃkhyeya-vāsanābhiṡ citram api parārthāṃ saṃhatya-kāritvāt I (IV-24)

Premda raznovrstan od bezbrojnih Vāsanā, on [um] djeluje za drugu [Purushu]

jer uvijek djeluje u suradnji.

Prva Sutra znači, da se sve promjene i preinake, koje se stalno događaju u umu individue,

odvijaju u pozadini Svijesti Monade, koja se u Joga-sutrama zove Purusha. Stoga je sve što

se događa u umu, na bilo kojoj razini, prisutno u Njenoj svijesti ili drugim riječima, ona je toga

svjesna.

Druga Sutra znači, da um uvijek djeluje kao instrument želje, ali kako se želje neprestano

mijenjaju, on ne može stvarno djelovati po želji. On mora djelovati za nešto što je stalno s njim

i povezano s njim cijelo vrijeme. A prijašnja Sutra nam je pokazala da je ovaj stalni faktor

Monada ili Purusha. Tako vidimo da je Monada ta koja mora biti motivirajuća sila iza svih želja

i svjedok svih izmjena ili promjena u umu.

Razmotrimo najprije um i želju odvojeno i pogledajmo njihovo značenje u ljudskom životu, prije

nego što razmotrimo njihovo zajedničko djelovanje i uzajamno djelovanje u potrazi za srećom.

Što je teorija spoznaje prema psihologiji Joge? Um ili citta, kako ga nazivaju u Joga-Sutri,

djeluje kroz oblik koji zovemo mentalno tijelo. Njegova je funkcija "znati". ali prema psihologiji

joge ono nema sposobnost znati jer je neosjetljivo. Ta sposobnost spoznavanja data mu je

preko Buddhi, koji je svjetlo svijesti izvedeno iz Purushe. Spoznanje koje se pojavljuje u umu

u prisutnosti predmeta opažanja izvedeno je iz neograničenog znanja ili sveznanja Purushe.

Kada um dođe u kontakt s predmetom opažanja, na njega utječe i svijest Purushe

funkcionirajući kroz Buddhi, i objekt kojeg se želi spoznati, a odgovor Svespoznavajućeg ili

sveznajućeg Purushe na taj ograničeni poticaj je spoznaja o predmetu spoznavanog umom.

To je zato što je Purusha uvijek u pozadini i sveznajuća. Ona je zajednički faktor u svim

procesima spoznaje, ali i skladište svih mogućih vrsta znanja koja se pojavljuju u umu. Dakle,

iz pozadine sveznanja predmet budi ograničeni odgovor i upravo taj ograničeni odgovor

zovemo znanjem. To možemo lako razumjeti ako uzmemo u obzir pojavljivanje boje u

predmetima u prisutnosti bijele svjetlosti. Bijelo svjetlo u sebi sadrži sve boje. Kada padne na

različite predmete proizvodi sve vrste boja. Svaki predmet apsorbira neke sastojke bijelog

svjetla a ostale odbacuje. Ove odbijene boje stvaraju specifičnu boju predmeta. Slično tome,

kada se bilo koji predmet, koji ne mora nužno biti opipljiv, umom predstavlja pred svijest

- 160 -

Monade, um apsorbira dio sveznanja Monade potaknut određenim predmetom, i apsorbirani

dio neograničenog i univerzalnog znanja Monade sada je ograničeno znanje o predmetu

prisutnom u umu. Što se više apsorbira iz neograničenog znanja, znanje je dublje. Kada je

sveukupno znanje koje se odnosi na predmet preuzeto iz univerzalnog znanja Monade, to

postaje opažanje stvarnosti određenog objekta u Sabija Samadhiju. Stoga će se usporedba

uma koji je „obojen“ predmetom u tom kontekstu posebno vidjeti u Sutri IV-17.

Tako vidimo kao rezultat gore navedenog zaključka, da je Monada izvor svih znanja, a

predmeti koji proizvode ili stimuliraju znanje u umu su samo instrumenti iznašanja ovog

'djelomičnog' znanja iz 'cjeline' znanja Monade. Baš kao što niti obojeni fizički predmeti nisu

izvor svojih boja, oni su samo instrumenti iznašanja boja skrivenih u bijeloj svjetlosti.

Uzmimo sada želju. Kao što smo već vidjeli, naš je život uglavnom igra želja. Što je ta pojava

želje? Mi uvijek trčimo za predmetima koje je stvorio ili pružio um na poticanje želje. Zapravo,

čini se da je to glavna svrha uma, naime ispunjenje želje. Što je uzrok želje? Otkrijmo. Da biste

pronašli uzrok univerzalne pojave morate tražiti zajednički faktor u svim pojavama. Jedan

stalan faktor u ovoj drami, koju igraju um i želja, je Purusha. Ona je nepromjenjivi faktor

prisutan u stalnoj težnji za promjenjivim predmetima želje. Postoji li neka druga pojava

povezana s ovom potragom za različitim predmetima želje? Da, potraga za srećom. To

traganje za predmetima želje kroz sredstvo uma je u potrazi za srećom, svjesnom ili

nesvjesnom. Da bi izvukli neku mjeru sreće, bez ovog motiva ne želimo ništa. Dakle, ovdje

imamo još jedan stalno prisutan faktor u ljudskom životu - traženje sreće.

Napredno obrazloženje u Yoga-Sutrama je ovoj. U potrazi za srećom uvijek želimo predmete.

Predmeti se stalno mijenjaju, želje se stalno mijenjaju. U ovoj drami postoji samo jedna stvar

koja se ne mijenja i uvijek je prisutna. To je Purusha u pozadini. Je li, dakle, Purusha odgovorna

za naše stalno željenje? Da bismo odgovorili na ovo pitanje moramo uzeti u obzir dvije

činjenice. Prvo, ta želja nije ništa drugo nego volja, koja radi pod obmanom i ograničenjem, a

volja potječe od Sat-a, jednog aspekta trostruke Božanske Purushe. Drugi aspekt trostruke

Božanske Purushe je Ananda. Njegova priroda je Ananda, koja se odražava u blaženstvu na

nižim razinama. Treći aspekt, naravno, je Chit, koji se odražava u umu. Ne vidimo li sada

važnost želje i stalno traženje sreće u vanjskim predmetima? Purusha, čija je priroda Sat-Chit-

Ananda je spuštena ili uključena u manifestaciju i kao rezultat toga izgubila je svijest o svojoj

božanskoj prirodi. Što će biti posljedica tog gubitka svijesti o svojoj istinskoj prirodi? Ona će

tražiti Anandu u pojavnom, u predmetima koji su prisutni u svijetu, koristeći riječ „predmet“ u

najširem smislu, poput svega što ispunjava želju. Njena Sat priroda koja bi trebala naći izraz

kao čista duhovna Volja, promijeniti će se u želju zahvaljujući povezanosti sa obmanama i

ograničenjima nižih razina.

Dakle, ova potraga za srećom, posredstvom svih vrsta predmeta u pojavnim svjetovima,

vidljivim i nevidljivim, u kojima smo svi angažirani, nije ništa drugo nego Monada u potrazi za

Anandom u stvarima izvan sebe zahvaljujući iluziji ili onom što zovemo Māyā, u koju je ona

uključena. A budući da je njen treći aspekt Chit, koji pronalazi izraz u slici, stvaralačkoj

sposobnosti i aktivnosti uma, stvarajući iz mnogostrukog života oko sebe jedan oblik za drugim,

jednu situaciju za drugom, da pronađe tu Anandu, gdje je nema, pa se ne može ni pronaći.

Može se pronaći u djelomično reflektiranom obliku sreće, stupnju Anandinog aspekta Purushe,

koju predmet može potaknuti u umu, mjeru sreće koja se osjeća u predmetu. Stoga je temeljna

važnost ove drame, u kojoj smo svi angažirani, jasna kao dnevna svjetlost.

- 161 -

Dopustite mi da ponovim cijelu ideju. Mi smo trostruki u našoj osnovnoj božanskoj prirodi. Ta

se tri aspekta na sanskrtu nazivaju Sat-Chit-Ananda i odražavaju se kao Volja, Viši Um i

Blaženstvo na duhovnim planovima, a kao želja, niži um i sreća na nižim razinama. Budući da

smo uključeni u pojavnost, gubimo sva ta božanska svojstva i možemo ih samo djelomično

manifestirati na nižim razinama u oblicima obične želje, uma i sreće. Djelomičan izraz naše

božanske prirode dovodi do toga da u svijetu trčimo za svim vrstama predmeta, u potrazi za

srećom, motivirani željom i opskrbljeni umom i prikladnim predmetima tu svrhu.

Tako cijeli tijek našega života teče i teče do beskraja, polako se izdižući sve više i više prema

svom Izvoru. Želja se u konačnici mijenja u volju, misao se mijenja u izravno znanje, a sreća

se mijenja u čisto blaženstvo. Ovo je prva faza našeg uzlaznog puta kao posljedica

djelomičnog ostvarenja naše istinske prirode i posljedičnog smanjenja velova iluzije. Kada

čovjek dosegne ovaj visoki stupanj duhovnog razvoja, sve je profinjeno i prisutno u

najsuptilnijem obliku. A to ispetljavanje Monade iz posljednjeg i najtanjeg vela iluzije na

Atmičkoj razini opisano je u tehnici Dharma-megha Samadhija, o kojoj se raspravlja u četvrtom

poglavlju. Kada se probudi najviša vrsta razlučivanja i ostvari suptilnu iluziju prisutnu čak i na

Atmičkoj razini, ona odlučuje poduzeti posljednji skok u svijet Stvarnosti, koji joj daje znanje o

njenoj istinskoj Božanskoj prirodi kao Sat-Chit-Ananda. Drama njezine evolucije je gotova.

Potraga za trajnom i stvarnom srećom u području manifestacije osuđena je na kraju na

neuspjeh, jer je Monada predodređena da pronađe svoju pravu prirodu i da ne ostane zauvijek

zarobljena u pojavnom svijetu. To je i razlog zašto je bijeda univerzalno obilježje ljudskog

života. To je samo izraz činjenice da se želja za srećom ne može u potpunosti zadovoljiti u

ovom svijetu i ne treba biti zadovoljena, jer nas u budućnosti u Samo-ostvarenju čeka daleko

veća i slavnija sudbina. Zašto bismo bili tužni što je bijeda univerzalna? Zar ne bismo trebali

biti zahvalni što je tome tako, jer je to najbolje jamstvo našeg konačnog oslobođenja od ropstva

iluzija i ograničenja nižeg života, i zaštite protiv dobrovoljnog ostajanja u izgnanstvu u ovom

neodređenom nižem životu.

- 162 -

XXVI POGLAVLJE

PITANJE VODSTVA

Stvarna svrha ljudske evolucije, kako je ranije pokazano, jest na posljetku razviti pojedinca koji

je samo-osvijetljen, samo-određen i samo-dostatan. Takav pojedinac se završnim fazama,

očito, može razviti samo kroz samo-usmjerenje. Vodstvo s vanjske strane nužno je i osigurano

u ranijim fazama, ali što više pojedinac napreduje na putu unutarnjeg razvijanja, to se više

vanjsko vodstvo postupno povlači i on je stoga prisiljen okrenuti se sebi i upaliti svoju vlastitu

svjetiljku.

Da takvo vodstvo treba biti dostupno čovjeku unutar njega, proizlazi iz same prirode njegovog

ustroja. Jezgra njegova bića je središte Božanske Svijesti. Njegov život je ukorijenjen u

Stvarnosti koja leži u temelju pojavnog univerzuma svemira i energizira i vodi njegovu

evoluciju. On je mikrokozmos koji u sebi sadrži sve snage i sposobnosti koje u aktivnom obliku

vidimo u Makrokozmosu. Upravo se te mogućnosti razvijaju iznutra i postupno postaju aktivne,

jedna za drugom, kako se evolucija nastavlja.

Veliki Učitelji Vječne Mudrosti i knjige koje se bave problemom Samo-ostvarenja stalno

ukazuju da Svjetlost koja vodi tragatelja u potrazi za Istinom, može doći samo iz njega samoga.

Pogledajte što Svjetlo na Stazi kaže glede toga:

„Jer u tebi je svjetlo svijeta – jedino svjetlo koje može rasvijetliti Stazu. Ako ga ne možeš

vidjeti u sebi, uzalud ga je tražiti bilo gdje drugdje.“

Joga-Sutre, baveći se problemom vodstva na putu joge, izlažu ovu stvar u jednoj Sutri:

Yogāńgānuṣṭānād aṡuddhikṣaye jñānadῖptir ā viveka-khyāteḥ | (II-28)

Iz prakticiranja sastavnih vježbi Joge, uništenjem nečistoće, nastaje duhovno

prosvjetljenje koje se razvija u svijesti Stvarnosti.

Dakle, sasvim je očigledno da svatko tko se ozbiljno posveti ovom problemu Samo-ostvarenja

treba razmisliti o tom pitanju vodstva na stazi, sve dok u svom umu ne napusti sumnju da takvo

vodstvo može doći samo iznutra. Samo tada će ozbiljno i odlučno pokušati u svom srcu pronaći

Svjetlost koja ga može neprestano i nepogrešivo voditi.

Kada se netko treba okrenuti unutarnjem vodstvu Svjetlosti? Posebno se treba istaknuti da

čovjek u ranijim fazama svoje evolucije nije u stanju iskoristiti ovu vrstu vodstva. Dugo vremena

vanjska sredstva odgoja razvijat će njegov um, oblikovati njegov karakter i poticati njegove

duhovne sposobnosti. ali dolazi vrijeme u rastu svake duše, kada se one počnu pokazivati

neprimjerenima, a potreba se ne osjeća samo zbog dinamičnog i određenog duhovnog cilja,

nego i zbog učinkovitijeg načina postizanja tog cilja. Aspirant se okreće sebi kako bi otkrio

Stvarnost koja je skrivena u njegovom srcu i počinje donositi potrebne promjene u svoj um i

srce, koje će mu omogućiti da ostvari taj zadatak. On ozbiljno ulazi u polje Samo-Kulture. Ovo

je vrijeme za početak potrage za onim izvorom Svjetlosti koji jedini može osvijetliti njegov Put.

Svaki aspirant bi trebao biti sasvim jasan u svojem umu o ovim dvjema stvarima. Prvo, kakav

je cilj koji je postavio pred sebe, i drugo, tko će ga voditi Stazom koji vodi do tog cilja. Odgovor

na prvo pitanje sasvim prirodno ovisiti će o pojedincu, njegovom temperamentu, njegovim

Samskārama i okolini u kojoj je odrastao. No, iako privremeni ciljevi aspiranta mogu biti različiti,

- 163 -

ovisno o stupnju njegove evolucije i fazi kroz koju prolazi, u ovom trenutku konačni cilj svih je

isti, Oslobođenje od iluzija i bijede života te život Prosvjetljenja i Ljubavi kao Samo-ostvarenja

pojedinca. Ovo pitanje temeljito je obrađeno na raznim mjestima i ovdje se o njemu ne treba

raspravljati.

Odgovor na drugo pitanje nedvojbeno je dan u Joga-Sutrama, u dobro poznatoj Sutri:

Sa pῡrveṣām api guruḥ kālenānavacchedāt | (I-26)

Biti neuvjetovan vremenom. On [Iṡvara] je Učitelj i onih Drevnih.

Iṡvara ili predsjedavajuće Božanstvo Sunčevog sustava je stvarni i jedini Učitelj različitih

ljudskih rodova, koji dolaze i odlaze u velikoj drami, koja se igra na različitim pozornicama u

različita vremena. On je Jagat-Guru (Učitelj Svijeta) koji podučava „Drevne“, koji zatim predaju

dijelove ovog iskonskog učenja različitim rasama i podrasama u skladu s njihovim potrebama

i okolnostima. Njegovo je Svjetlo Mudrosti koje se sjaji čisto i ne mijenja u srcima svih istinskih

duhovnih Učitelja čovječanstva, a također sja, iako manjim sjajem, u srcima svih istinskih

aspiranta kao "Svjetlo na Stazi". On je izvor moći i nadahnuća svih istinskih Učitelja Mudrosti,

i On je također nevidljivi vodič koji vodi svaku dušu polako, ali sigurno, do njenog cilja kroz

dugi ciklus njezine evolucije.

U hinduističkim spisima stalno se ukazuje na to da su Bog i Guru jedno te isto i da učenik ni

pod kojim uvjetima ne smije misliti da su različiti. Iz gore navedenog trebalo bi biti jasno da

izjava o poistovjećenju Boga i Gurua znači jednostavno to da je isti Bog koji je cilj našeg

duhovnog nastojanja također naš vodič u našem traganju, koji govori u našim srcima, prvo kao

glas savjesti, a kasnije kao Glas Tišine. Ta znakovita istina koja se odnosi na unutarnji život

izopačena je kao i obično u ortodoksnim tumačenjima, iz očitih razloga, što znači da čak i

običan Guru, sa svim svojim ljudskim ograničenjima i slabostima, treba biti obožavan kao Bog!

Ili drugo...

Ideja Božanstva u Njegovoj ulozi Učitelja simbolizirana je u hinduističkim spisima kao

Dakshiṇāmῡrti. Sljedeći dobro poznati stih lijepo, u grafičkom obliku, opisuje Njegovu prirodu i

djelovanja kao jednog Jagat-Gurua:

Citraṃ vaṭataror mῡle vṛddhāḥ ṡisyā gurur yuvā |

Guros tu maunaṃ vyākhyānam ṡisyās tu chinnasam- ṡayā |

Kakvo čudo! Ispod banyan stabla (blizu njegovog korijena) sjedi mladi Učitelj

među svojim starim učenicima.

Učitelj ostaje šutljiv, sve dok se sve sumnje učenika ne raziđu.

Za ovaj stih se tradicionalno zna da se odnosi na Dakshiṇāmῡrti. Sadrži možda neke od

najznakovitijih i najdubljih ideja koje se odnose na odnos Guru- ṡishyā.

Razmotrimo najprije ime i oblik u kojem je simbolizirana božanska uloga Učitelja. Ključ imena

nalazi se u Dakshiṇāmῡrti Upanishadi gdje se kaže da Dakṣinā predstavlja Buddhi, duhovnu

sposobnost u nama, koja nam omogućuje da uvidimo istinu izravno bez instrumenta intelekta.

Dakle, Dakshiṇāmῡrti znači "Utjelovljenje Buddhija", simboličko predstavljanje te funkcije

Božanske Svijesti u nama, koja nam omogućuje da shvatimo i postanemo svjesni duhovnih

istina izravno iz dubina naše vlastite svijesti.

- 164 -

Onda dolazeći u obliku Dakshiṇāmῡrti i okruženja u kojem je On prikazan, oboje su više

simbolički i pružaju nam uvid u neke od misterija duhovnih iskustava i inicijacija koje vode do

njih. Prva točka koju moramo zapaziti u simbolici Dakshiṇāmῡrti je da je On prikazan u istom

obliku kao i Shiva, razlike su male i naglašavaju Njegovu ulogu kao Jagat-Gurua. To, bez

sumnje, znači da je Stvarnost koja je izvor kreativnih, održavajućih i obnavljajućih uloga

Ishvare simbolizirana kao Brahma, Vishnu i Mahesha, također izvor znanja i mudrosti koji su

potrebni za evoluciju čovječanstva različitih faza i prosvjetljenje pojedinaca koji traže

Oslobođenje.

Na ovom mjestu nije moguće iscrpno se baviti simbolikom Dakshiṇāmῡrti, ali se može ukratko

objasniti nekoliko važnih značajki spomenutih u gore navedenoj stanci.

Zašto je On prikazan kako sjedi pod i blizu korijena banyan stabla? Banyan stablo je dobro

poznati simbol ljudskog znanja, njegove brojne ukorijenjene grane predstavljaju različite grane

učenja koja se pojavljuju kako znanje raste. ali stablo je simbol intelektualnog znanja, Apara-

vidyā, a ne mudrosti ili Para-Vidyā, znanje rođeno iz izravnog dodira s Božanskom sviješću.

Prvo se izražava kroz intelekt i sposobno je za povećanje podjela i razrada. Drugo je

integralno, vječno prisutno kao cijelo u Božanskoj Svijesti, poznato je preko Buddhija, ali

prihvaća pomoć intelekta u svom djelomičnom i nesavršenom izrazu na donjoj razini intelekta.

Zbog toga se Dakshiṇāmῡrti prikazuje kako sjedi u blizini korijena banyan stabla, a ipak

odvojeno od stabla.

Paradoks učitelja koji je mlad i starih učenika samo simbolizira činjenicu da je izvor Mudrosti

vječan i da nije podložan zakonima rođenja, rasta i propadanja koji se primjenjuju na sve stvari

u području vremena i prostora. Ta Vječna Mudrost mora se prenijeti na Učitelje u području

vremena i prostora, koji, iako duhovno napredni, moraju djelovati kroz nesavršeni i nestalni

medij intelekta. Oni i njihova učenja podliježu zakonima rasta i propadanja. Nisu samo tijela

Učitelja ostarjela i umrla poput onih drugih, nego i Njihova učenja postaju iskrivljena kroz

vrijeme i neznanje i slabosti onih koji ih prenose. No Vječna Mudrost iz koje su izvedena ta

učenja ostaje uvijek svježa, dinamična i čista poput mladosti jer je dio Božanske Svijesti

Logosa.

Drugi paradoks koji je prikazan u stihu, Učitelja koji ostaje šutljiv, a ipak uklanja sve sumnje

učenika, možda je najznakovitija odlika simbolike Dakshiṇāmῡrti. Da bismo razumjeli ovu

misteriju, moramo se prisjetiti činjenice, da je znanje koje se može priopćiti posredstvom jezika

Apara-vidyā, koje se odnosi na intelekt. Najviše i najdublje tajne života leže izvan dosega

intelekta i ne mogu se prenijeti posredstvom jezika. Mogu se prenijeti samo kao izravna

iskustva. Svjesnost primatelja je podignuta na višu razinu na kojoj može izravno iskusiti istinu

koja se želi priopćiti i spoznati stvarnost time što je zapravo postaje svjestan. Intelekt je

nezgrapan instrument stjecanja znanja, čak i kada je riječ o stvarima nižeg života. U odnosu

na stvari iz duhovnih područja on je krajnje neprimjeren. Poznavanje odnosa između Jivatme

i Paramatme, prirode Božanske Ljubavi, razloga zbog kojih se Jivatma uključuje u Svjetski

Proces, sva takva pitanja nisu stvarno bitna za intelektualno razumijevanje, nego za izravno

iskustvo unutar dubina naše vlastite svijesti transcendiranja intelekta.

Osim nužnosti izravnog opažanja u stjecanju znanja o transcendentnim stvarnostima, čak i

naše uobičajene sumnje i poteškoće koje se odnose na naš unutarnji život najbolje se uklanjaju

svjetlom Buddhija koje dolazi iznutra i koje se može smatrati zrakom Svjetlosti koja potječe iz

- 165 -

Dakshiṇāmῡrti. Sve dok ovo Svjetlo ne ozrači naš intelekt, intelektualno znanje ostaje

uglavnom sterilno i njegovo dublje i stvarno značenje ostaje skriveno.

Nakon što smo razmotrili prirodu Božanskog Učitelja, koji je prisutan u srcu svakog aspiranta,

koji ga čeka da ga vodi kroz Glas Tišine, pozabavimo se vrlo kratko prednostima uspostavljanja

našeg izravnog kontakta s Njim. Jedan od najvećih problema duhovnog života je pronaći

pouzdanog vodiča, koji nam može pomoći u prevladavanju životnih poteškoća i muka, dajući

nam snagu kada se osjećamo obeshrabreni i dajući nam svjetlo kad se činimo izgubljeni u tami

neznanja i očaja. Mnogi ozbiljni aspiranti svoj život provode besplodno u potrazi za prikladnim

Guruom u vanjskom svijetu, zanemarujući Vrhovnog Gurua, Koji im je najbliži i Čija je mudrost,

snaga i suosjećanje beskrajno i uvijek na raspolaganju čak i njihovom najmanjom žudnjom za

aspiracijom i odgovarajući na njihov najslabiji, ali iskreni vapaj za pomoć. Stvarna poteškoća

u svim takvim slučajevima je nedostatak vjere i samopouzdanja, nedostatak vjere u činjenicu

da je Unutarnji Guru u nama, spreman da nas vodi, i nedostatak povjerenja u našu sposobnost

da uspostavimo kontakt s Njim i primimo pomoć od Njega. Sve takve sumnje mogu se riješiti

najvišim činom vjere, odlučno se okrećući u pravcu Njega i pozivajući Ga da bude naš vodič. I

kako ustrajemo u gledanju prema Njemu za svu pomoć koja nam je potrebna u našem

unutarnjem životu, otkrit ćemo da sve više i više pomoći dolazi, dok ne postanemo neovisni od

svih vanjskih pomagala. Naravno, moramo se također potruditi da osiguramo osnovne uvjete

za na ovaj način danu pomoć. Jer svjetlo Buddhija može sjati samo u umu koji je čist, miran,

usklađen i pun predanosti.

Postoji još jedno pitanje koje se može uzeti u obzir pri razmatranju uloge Dakshiṇāmῡrti kao

Vrhovnog Učitelja. Gdje se nalaze istinski Učitelji ljudi, koji vode aspirante Stazom

Oslobođenja u odnosu na Dakshiṇāmῡrti? Jer, takvi Učitelji različitih stupnjeva i Majstori

Mudrosti bez sumnje postoje i pomažu ljudima na različite načine u njihovom duhovnom

razvitku. Zar nemaju mjesto u životu aspiranta koji prepoznaje Dakshiṇāmῡrti kao Vrhovnog

Učitelja? Pri razmatranju ovog pitanja moramo zapamtiti da su svi Sat-Gurui Oslobođena Bića,

koja su trajno utemeljena u Sat ili Istini i Njihova svijest je stoga, jedno sa Sviješću

Dakshiṇāmῡrti. Oni su, na neki način, predstraža Njegove Svijesti i posrednici Njegove volje u

odnosu na sve aspirante. Kada aspirant treba i zaslužuje pomoć, ona mu se daje kroz Njih na

najbolji mogući način pod tim okolnostima. Kako ili putem koga je ona pružena, nije na njemu

da sudi. Trebao bi prepustiti ove stvari Onima koji mogu izvršiti Volju Vrhovnog Učitelja

besprijekornom vještinom i Mudrošću, i trebao bi ostati pažljiv i budan, spreman primiti pomoć

i vodstvo na bilo koji način. On može biti u fizičkom kontaktu s Učiteljem, ili može biti vođen

iznutra. Može biti posve prepušten vlastitim sredstvima kako bi mu se omogućio razvoj

unutarnje snage i Samo-pouzdanja. Priroda pomoći varira u skladu s prevladavajućim

okolnostima i potrebama učenika. Niži učitelji također mogu djelovati kao nesavršeni

instrumenti Dakshiṇāmῡrti, u skladu s njihovom mentalnom čistoćom, slobodom od egoizma i

usklađenosti svoga uma s Njegovom sviješću.