Samnapučini

Miroslav Pelikan

Sam na pučini1

Potpuno si sam na netaknutoj pučini Brod leži na staklastoj modrini Ni najmanji dodir vjetra ne klizi s jedra na tvoje suho, izbrazdano lice Ponekad staro drvo zaškripi, no kratko i bezbolno Sada kada si doplovio do kraja, do središta dalekih mora, očekuješ da te snovi polako napuste pretvoreni u bijele ptice Ne mičeš se napeto osluškujući većinom nepoznate zvukove More ti nešto govori, upozorava li neznanca ili ga bodri najavljujući zaštitu? Ne znaš i dalje posve mirno ležeći na samotnoj palubi posljednjeg broda na svijetu Oči su mi zatvorene, pokrivam i uši, usta, sav sam nijem Možda me prije završnog sna pronađu smrtonosni virovi i zaplešu sa mnom

Sam na pučini2

Suvišna priča ipak je došla kraju Polako i mučno, bolno se otkidajući, izjedajući me poput neizlječive bolesti No, preživio sam, s ponekim dubinskim, skrivenim ožiljkom Koliko je zbivanja uzrokovala zapamćena priča A boli Sretnik sam, njezino je vrijeme isteklo, slobodan sam, oslobođen ali ne i izliječen od mogućeg ponavljanja iste greške Valjalo bi se osamljenički usidriti u središtu dalekog mora

Sam na pučini3

U snu me probudio topot kentaura, gledali su me začuđeni netremice širom otvorenih očiju, gledali su me kako sam se opružio na palubi starog, nemoćnog broda i zurim li ili škiljim na jedno oko u njih, čudeći se njihovoj iznenadnoj prisutnosti Kentauri mi nisu ništa rekli, prolazili su pored mene, a to je svima na pučini jasno, kao da sam odbačeno, neupotrebljivo kameno sidro, pazeći da me ne dotaknu, jednostavno su željeli da ostanem u svom snu na njihovom brodu Zaklopio sam oči nadajući se kako ih neće biti kad iznova otvorim oči sunčevom pogledu Što ja radim na njihovom brodu u snu u kojem sve miruje?

Sam na pučini4

Sam na pučini More Prihvatilo me je i polako ljulja Zaspati na kraju svijeta i zaboraviti priču misterija More će me očistiti i onako nagog i čistog odvući u ralje morskih tajanstava Istoka, daleko od svih nedosegnutih labirinata Južnih mora Sreća je otploviti s nadom u srcu, uzdajući se u vjetar i valove I biti sam na staklenoj pučini mora

Sam na pučini

Zapis 5

5

Čamac miruje na ulju mora Bez pokreta Sjedim zgrčen izložen vrelini svjetla Sve je zaustavljeno I moje misli i moji strahovi, satjerani u dubine nepoznatog, grčevito uronjeni u slabašno tijelo Jedva opažam modru boju s rijetkim blijedim linijama Jedino se užareni krug lagano primiče najavljujući duge sate vreline U dilemi sam, tko će duže izdržati? Staro drvo čamca ili istrošeno tijelo? More će odgovoriti, na njegovoj uspavanoj površini uskoro će se sve saznati

Sam na pučini

Zapis 6

6

Isplovili smo davno s velikim, brzim, oholim brodom, sjajnih vesala, čvrstog jedra, odanih kormila Otisnuo sam se prema dalekim morima u drugoj godini Kentaura s odlučnom posadom i vjerom u srcu Preostao sam u malom čamcu u zaboravljenom moru, u moru bez mitova i tajni Što se dogodilo između dva plovila? Jedno, dugotrajno putovanje na jug, prema Južnom moru, prema labirintu, putovanje koje traje cijeli život, moj život tragača Ostao sam posljednji s ponešto nade, no maleni me čamac ne nosi u željenom smjeru, ja, jednostavno plutam kako tijelo mora želi More šuti, nijemo je na moje brojne upite, ne zamjećuje me jer ja sam Nitko na njegovom vječnom tkivu Svejedno se nadam kada me natkrile zvijezde u tami, možda me iznenada probuđena struja iz crnih dubina ipak ponese prema jugu, mada more i dalje neće primjećivati moju muku u skromnoj drvenoj ljusci

Sam na pučini

Zapis 7

7

Ponekad, sluđen beskrajem plavetnila u užarenom danu začujem nejasne povike kentaura, pripremaju brod za oluju koja izranja iz mraka Glasovi se prekidaju, ja znam, dočekat će je spremni i odlučni, nakanili su otploviti do samoga kraja, do juga, do labirinta Žestina svjetla ne da mi otvoriti kapke, doista vid ne služi ničem vrijednom u ovoj razornoj bjelini Možda preživim do noći, ona će mi pružiti novu prigodu u sutrašnjem danu Ponekad, izmoren toplinom, čujem zatezanje užadi, jedro se diže, uhvatit će vjetar a brod će rasjeći more, ostavljajući plitke, srebrne brazde Žamor se utiša i ja znam, brod mirno plovi sa širom otvorenim očima kentaura na pramcu, njihove crne oči traže točku juga, znak labirinta Ležim u čamcu, s rukama preko očiju, čuvam ih i radujem se njihovoj plovidbi Ponekad osjetim duboki, tmasti govor tišine, osjećam kako me pritiska, prijeteći

Sam na pučini

Zapis 8

8

Iznenada, more se uznemirilo, svjetlo je ustuknulo i prepustilo dan mraku, grmljavini, oluji Čamac se propinje, valovi ga bacaju, kao planina stijenu koja se odlomila, drvo je nemoćno pred ovom silinom tame i bijesa Mogu se uzdati jedino u nadu što mi je preostala nakon niza uzavrelih dana i očekivanja povoljnih struja Grčevito se držim za stranicu, mokar i bijesan, ne razumijevajući, zašto baš sada, kada me je more posve umirilo, najavljujući mogućnost plova, kretanja na jug Posve prirodno, zvijer se smiruje i zaboravlja na mene, napušta me hitro, gotovo nečujno More je umireno, tiho, liježem u čamac pun vode i smijem se, još jedna nevolja ostala je iza pramca

Sam na pučini

Poklonstvo

9

Došao sam na poklonstvo, Tvome bijelom licu, okrunjenom krilima anđela, svjetlinom prozirnog neba Pognut, umoran, jedva izdržavajući, potpuno sam, udaljen od svega svijeta, udaljen stoljećima, udaljen, zauvijek Došao sam se pokloniti tvom nebeskom licu Spreman na mir i opraštanje Muk i potpuna tišina Lice koje sam očekivao, mijenja se, izranjaju tvoje crne oči, blago povijeni nos Jesi li to ti Tko si ti, ako nisi Ona? To je tvoje drago lice iz davnine, zabilježeno mnogodavno Što je pola stoljeća u odnosu na ljudski vijek? Što je pola stoljeća u odnosu na osobnu povijest? Tvoje je lice, lice Blažene Zatečen sam, ispred cijeloga svijeta Zatečen ispred Tvoga oltara s licem iz davnih vremena

Beskrajna

Sam na pučini

Dva

10

Lutam, neprestano, uvijek sam, brazdom morskom ili tragom na tvrdoj zemlji, lutam, koračam, veslam, s neprekinutim zaveslajima u nepovrat, nemam snage, ne mogu te dosegnuti Sve mi se pričinja Čas si pored mene Za tren si udaljena stoljećima Koliko si daleko? Samo more zna a ono me mrvi, uništava, drobi, briše, zaboravlja me, lutam, ne dam se, prema dragoj uspomeni, milom biću, lutam prema tebi, nadajući se povoljnom vjetru, čvrstom kormilu Oh, kako ti se nadam, ja, koji nemam ništa, tek fragilno sjećanje

Beskrajna

Sam na pučini

Tri

11

Užasno mi nedostaješ Tvoj zagonetni osmijeh, prekrižene ruke, tvoje tamne oči misterijskih dubina Ti si temelj moga svijeta Ti si ključni kamen mozaika koji nikada nisam sastavio, htijući biti iznad svih, grijući se tvojim dahom, iznad svih, u samoći visokih zvonika na sjeveru zemalja koje nas ne poznaju Htio sam čuti samo drhtaj zvona i tvoj lagani uzdah, vidjeti gestu, nijemu, neizrečenu

Beskrajna

Sam na pučini

Poklonstvo 2

12

Išao sam pogrbljen, unižen, prazan, potpuno suh, tek kosti što drže tijelo Koračao sam polako, nesigurno, jedva, s noge na nogu, tek vidljivo hodajući za njima, oni su hrlili u tvom pravcu, oduševljeni susrećući Tebe, a ja, ja sam šutio ili mucao, nijemio sam, bio sam posve tih, išao sam i ja na poklonstvo Tebi, Tvome bijelom licu s crnim očima Kako sam nemoćan i iznemogao Tek tada ugledah tvoje lice, lice je Djevice, zapanjen, umoran, iscrpljen, bez kapi krvi u licu, blijedom i sivom Klanjam se tvome liku, Tvoje me oči gledaju pozorno, dugo

Beskrajna

Sam na pučini

Pet

13

Ja sam Nitko i volim te, volim sjećanje na tvoje nježne geste, na tvoje crne neugasive oči, duboka sjaja, ja koji pamtim sve, bilježim samo tvoje oči Dopusti mi prići bliže, bit ću nijem, tih, nečujan a ti me samo pogledaj, po ruci dotakni, tvoj će stisak gorjeti, biti vreo za mnoga stoljeća i ja ću biti ja, potpuni ja, svemogući ja s tvojim stiskom na ruci Ja sam Nitko u Povijesti, tek skromni pjesnik s mnogo neizrečene, neuzvraćene ljubavi, siromašni pjesnik Ja sam tek sjenka u Povijesti Dio, prazno tijelo vitraja, samo žica, okvir, grubi okvir tek zamišljenog

Beskrajna

Sam na pučini

Šest

14

Samo Kron zna koliko mi nedostaješ Davno je sve predvidio i smijao mi se kada mu nisam vjerovao Kron je svjedok moje bešćutne ljubavi, moga traganja, moga praznog življenja Samo Kron zna koliko si duboko u meni, ispod svih živućih slojeva, u onom segmentu koji jedini preživljava u prostoru borbe i strasti Samo Kron zna što si ti upisala na teške kamene ploče po izlasku iz prošlosti Moižda Kron zna tko si

Beskrajna

Sam na pučini

Svjetionik

15

Sam na hridi, sa svjetlom, svjetlom koje traži tvoj pramac u dalekom Južnom moru Stojim na stijeni, okružen hladnim, neprijateljskim vjetrovima, smrznut kao kost, kao stijena na stijeni, postojan, nepomaknut, čvrst, pravi kamen, izrastao iz kamena, to sam ja, davni svjetioničar, osamljena baklja na Sjeveru Vjetar me obukao u prozirni ogrtač, hladan i blijed Sam na hridi, zagrljen sjećanjima na tanki srebrni prsten nježnog sjaja Ja sam čovjek svjetionik u potrazi za tvojim svjetlom Dovoljna bi mi bila tek neznatna svjetlina da poskočim i zapalim već pripremljene nakupine drva što bi gorjela vječno No, ja sam posve sam, stijena na stijeni Nijemi dvojnici, dva tijela u jednom

Beskrajna

Sam na pučini

Svjetionik 2

16

Umoran sam, iscrpljen, izbrisan s karata za sigurnu plovidbu, kao da me nikad nije bilo, kao da nikada nisam plovio sa svojim oholim brodom otra kljuna, hej kentauri, gdje ste, gdje ste, gdje su moja čvrsta kormila? Kako moji zapisi nastaju? Usred ničega, u tišini, u nijemosti izrečenog, u tišini, u nemogućnosti Kako mogu doploviti, otposlati svjetlosni signal kada sam samo stijena, potpuna šutnja, samo kamen Ja, koji sam darivatelj svjetla stojim u tami na stijeni, mome rodnom biću i samo šutim, zalivenih usana olovom prošlosti i samo šutim, potpuno prazan, samo ljuska od čovjeka bez suvišnih emocija, tek praznina, tijelo, suho, decenijama nepotrebno i željno tvoga dodira, lica i hladna osmijeha

Beskrajna

Sam na pučini

Beskrajna

17

Doveli su me pred Tvoje lice Pokorni i nijemi, šuteći su prišli pokloniti se Beskrajnoj Podigao sam pogled, teško, sporo i onda ugledao tvoje lice u srebru, Tvoje lice sa smiješkom Doveli su me izmorenog, praznog, nevoljkog, suha tijela s mnogim ožiljcima i s tvojim ponekim Gledam tvoje uokvireno lice u teškom historijskom okviru i čudim se kako si se ovdje našla na ovom svetom mjestu, na kraju puta za sve nas koje je more prepustilo kopnu, neka skončamo suhi i bez zraka, opet Doveli su me pred Tvoje lice i ostavili tebi

Beskrajna

Sam na pučini

Grožđe

18

Uzimam grožđe sa Tvoga stola, miluješ me riječima Traži, traži, traži Grožđe je slatko, nemam odgovora Beskrajna Ja samo tražim dobar pravac prema Jugu, prema Labirintu, ja samo tražim i jedem Tvoje grožđe Beskrajna i ono me puni, i opet iznova, nadama, a ja znam Kronos je uzdigao valove ispred moga pramca, onemogućuje me, ne mrzi me Samo me drži na dovoljnoj udaljenosti od nje, a što ja mogu Beskrajna, mogu samo veslati, napinjati jedra, držati kormilo i pokušati vjerovati moru

Beskrajna

Sam na pučini

Prazno more

19

Moje je more prazno, tek nekoliko splavi s neizrečenim molitvama umirućih Tamo ne plovi nitko, valovi su preveliki, dubine pretamne a ti si ionako na njihovoj strani Moje je more pustinja, tek s ponekom karavanom neupućenih s nadom u osmijeh Svemogućeg Moje je more tek baruština, prepuna olupina i tijela na pjeskovitom dnu Moje je more kavez, čvrst i neprobojan, gotovo suho, bez jedrilja i vesala Što Ti radiš u mom pustom moru, Beskrajna? Pratiš stope u morskim brazdama svih ovih nevoljnika Lebdiš danonoćno, iznad njihovih nada Beskrajna Moje je more odavno samo mrtva voda, voda bez povratka

Beskrajna

Sam na pučini

Nemoć

20

Ostajem sam, tek mogu zabilježiti tešku, vlastitu nemoć, dosegnuti ponor propasti i onih zadnjih prikrivenih nada Dosegnuo sam, dodirnuo sam dno, hladno, vlažno, tamno okruženje kraja, posljednji bljesak života u tami Gdje je more, gdje su moji brodovi, gdje su moje magične karte koje pokazuju tajanstveni put prema Jugu? Ostajem sam, nijem i gluh na okruženje, živeći u prošlosti, tonući u bezdan zaborava, no nekako čudno sretan, tonući unatrag, u viđeno i već doživljeno

Beskrajna

Sam na pučini

I

21

Sve je duboko isprazno, pusto, nijemo, mučno, dugo iščekivanje odjeka tvojih koraka u moje veličanstvene odaje, u prostorima mramornih ploča u kojima nema tragova priljubljenih prstiju u grču, u nadi, u trzaju, u beznađu, u osluškivanju mogućih pokreta Stojim i sanjam , otvorenih očiju sanjam o danu, o zraci sunca, o svjetlu koje me prekriva i oblači u nebesku odjeću Ipak moji su tragovi na mramoru posve sami, sami svoji pratitelji na dugome putu Budim se vidno izmoren, iscrpljen Zar je to spasenje iz sna? Zar je to rješenje vremenske zagonetke? Sve je duboko, potmulo gluho i ne odgovara na moje upite Snovi me umaraju, ne umiruju, očito je, prestao sam biti ovisan o nadanju Nadanja, nade nema, samo prazna crta neživota Samo prazna crta bez traga

Brojevi

Sam na pučini

II

22

Sanjam snove koje ne želim, no moja vjerna podsvijest podastire neoborive činjenice, bez obrane sam, kriv sam, to je toliko očito da i ja vjerujem u sud snova Ostala je moja dobro očuvana ljuštura, oklop od krhkih spoznaja, spretno povezan međusobno žilama želja što kolaju mojim životom Ja sam tek sjenka onoga što mi je Vrijeme namijenilo, no odbio sam tu velikodušnu ponudu i zaplovio u nemirno more, ostavljajući sve i nadajući se svemu Prevaren sam, tko je kriv? Moja naivna nada, nada umire posljednja Nikako se ne mogu riješiti nade Ja koji plovim, zarobljen sam na njezinim kartama nepoznatih omjera, ja koji plovim ne mogu izvući sidro iz njezinog blata Stalno sanjam snove o bijedi, ne, to nije moja želja Moja se uvijek budna podsvijest, grozni rezultat prošlosti, budi me i upozorava Probudi se, probudi se, prestani sanjati, zaplovi, idi, idi za svojim jedrom, idi, plovi i budi slobodan

Brojevi

Sam na pučini

III

23

Ja sam prokleto sjeme nezaborava u vremenu kada je tvoja nježna noga zakoračila na moje tvrde hridi o koje se odbija more, od kada znam za postojanje, od kada znam za sunce i vjetar i more po kojem se plovi u idući dan ne znajući kada će noć Uistinu, sjećanje moje počiva na tragovima o tebi, o tvojem prisustvu u mom tegobnom kretanju, svakim danom u sutra Tek, ponekad, zasja poneka traka svijetla ispred, tu na korak i pomislim Ja sam teško probavljivo sjeme nezaborava, no moj oklop popušta i vrijeme me nagriza, polako, djelomično, ustrajno i u svim pravcima Šutnja, samo šutnja i muk moji su odani pratitelji, šutnja, samo šutnja i muk kada ugledam u snu tvoje oči

Brojevi

Sam na pučini

IV

24

Radujem se slučajnom susretu, vidim te, opažam, osjećam te tada doista u sebi, duboko pohranjenu, nemilosrdnu, hladnu, daleku i ne vidiš me u svom djelokrugu Prođem pored tebe kao da sam susreo oživljeni mrtvi spomenik dalekih generacija, zaboravljen na davnom putu i prođem, samo prođem i radujem se ovom susretu Što će mi sve to, kada si daleko s neobičnim izrazom lica, na ulici, nedaleko svoga doma Umoran sam, izrezan vremenom i posve iscrpljen, osjećam izbrisanost iz dana kada sam te trebao susresti a ne okrenuti lice prozoru kroz koji se ništa ne vidi Uzastopno pitanja o nemoći, do kada? Sklapam oči slušajući glazbu vidim, osjećam tvoje tajne pokrete, oni su kratki, staloženi, kontrolirani Radujem se idućem susretu, drago mi je što te vidim, mada čemu sve to, ja samo prolazim.

Brojevi

Sam na pučini

V

25

Osamljujem se spretno, vremenom sve bolje i zatvaram se u gladijatorsku arenu s tvojim snovima, s tvojim izluđujućim snovima i borim se i borim se do posljednjeg daha i borim se protiv tebe i tvoj me san na kraju savladava, padam nemoćan na pijesak prošaran krvlju i mislim, napokon je gotovo, napokon, sve je svršeno Ostavljaš me na životu, tek toliko da bih preživio, da bi mogao udahnuti zadnji udah zraka, ostavljaš me poraženog, zdrobljenog, izmrvljenog, a ja se pitam, zašto? Ležim na pijesku, svjetlo me razbuđuje, svjetina urla tražeći moju smrt, ti si neodlučna, povici pritiskaju palcem, zamahuješ i zarivaš sječivo pored moje glave Zašto, zašto?? Odvode me, odnose iz arene i kažu mi, slobodan si, idi Kamo, ja koji nemam života, kamo ja mogu ići?Idi, slobodan si Kamo?

Brojevi

Sam na pučini

VI

26

Budim se na pješčanom žalu s teškom glavoboljom, no misli o jučerašnjem danu probadaju me i moje oči širom gledaju, kamo, kamo? More se kliže do mojih nogu, oplakuje ih, škaklja me, more me bocka i kaže, kaže, kreni Kamo? Kamo ja mogu poći sa svojim životom u tuđim rukama? Kamo ja mogu krenuti? Idi, zapovijedi more, idi, otiđi od mene, nađi kamen, nađi svoj zaglavni kamen, idi i zaboravi, no kamen nađi Tko sam ja, ovdje na žalu zaboravljenih? Tko sam ja, koji je preživio arenu? Tko sam ja, pitam more a ono šuti i gura valove prema meni, prska me i smije se govoreći, idi.

Brojevi

Sam na pučini

VII

27

Kada dosegnem tvoje spasonosne obale, moći ću se samo sjećati riječi koje sam želio zapisati, no valovi su mi ih oteli jer valjalo je preživjeti, nastavljajući misliti i moriti se s mislima o tebi i boriti se, plivajući, ploveći prema kamenu koji stoji od davnine T u sam na praznom žalu, sunce me prži i budi, kreni, idi, što ti je more reklo i ne zastajkuj, kamo? Idi, samo idi, uglas će i more i svjetlo Idi, samo idi, koračaj, ne prestaj hodati Uspravljam se, moje onemoćalo tijelo ne sluša i željelo bi leći na uvijek topli pijesak, idi, koračaj, hodaj, broji svoje korake, do sto, ponovno, sto, sto, sto, koliko stotina u nizu Preko stijene, izbavljen i sam, osušen, iznemogao, ispražnjen, samo tijelo, bez sjećanja Preko stijene do praznine

Brojevi

Sam na pučini

VIII

28

Koračam kamenitom obalom bez ikakvih tragova i mislim, je li ikada ovdje bilo koraka? Koračam, korak na korak, do noći, onda se skutrim između dva kamena, čujem more, znam, prati me poput najboljeg tragača, ne mogu mu izmaknuti, uvijek sam s njim, uvijek pored njega, na stopu od njegovog tijela Budi me svjetlost jutra i opet se pitam, do kada? Koliko još moram koračati ovom nepreglednom obalom na zaboravljenoj strani svijeta? Koračaj, ne broji korake, nema koristi od toga, moraš koračati, ne smiješ stati, tamo kod stijene bit će tvoj zadnji korak, tada si spašen, koračaj, samo koračaj.

Brojevi

Sam na pučini

IX

29

Sve moje tlapnje proizvelo je moje nesretno tijelo željno tvojih dodira i samo je ono krivo za sve ove korake na zaboravljenoj strani svijeta Da sam te manje želio vjerojatno bi i more bilo blaže u osudi jer kaže more, prema želji i kazna I dalje hodam, teturavo koračam, kao da misli o tebi blijede, ne, ja to ne želim, želim da plamtiš, goriš u meni kao udaljena zvijezda jer ne mogu te zamisliti ugašenu, hladnu, mrtvu Sitni pijesak zabija se između noktiju i prsta, peče me, boli, ne uviđam posve jasno, to se dešava nekom drugom, ne, to nisam ja, to je ipak netko drugi na nepoznatoj obali dalekog mora Sve moje muke proizvelo je moje nesretno tijelo nastojeći ugoditi mojim mislima, ali more nas je razdijelilo i odvojilo, konačno, beskonačno, možda.

Brojevi

Sam na pučini

X

30

Zamišljam njegov svakodnevni osmijeh, ne zna, nije svjestan svoje moći a ja koračam u sjeni i brojim osmijehe bez razloga i mislim kako je moje tijelo posve neupotrebljivo, nekorisno, bez budućnosti, moje tijelo ne sadrži sjeme sutrašnjice Njemu je sasvim prirodno biti danomice u tvojoj blizini i ne opažajući te uistinu jer on te i ne poznaje, njemu tvoje tajne i nisu važne, samo tijelo, samo dodir, to on zbraja i misli, sretan sam sa ženom s prstenom na lijevoj ruci a ja koračam u toj blijedoj sjeni i nadam se nekom čudu u ljubavi a u ljubavi čuda nema, no svejedno ja koračam i nadam se sjeni tvoje ljubavi.

Brojevi

Sam na pučini

I

31

Pita me Hironov brat Što želiš? Doploviti do okomitih obala, uspeti se i dopuzati do njezinog prijestolja, onako ranjiv i nemoćan, s posljednjom kapi života na usnama, poljubiti skute, dodirnuti, možda dotaknuti, osjetiti njezinu put, omirisati nježno tkivo i odvući se unatrag, bijedan i slab, natrag u prašinu zaborava Eto, to bi želio Hironov brate, otpuzati, dodirnuti ženinu lomljivu ruku i otpuzati natrag Ti si smiješan, zaviče Hironov brat, potapše me po ramenu suosjećajno i nasmije se meni nemoćnom Razgovaram s kentaurom, tupim za osjećaje, on priznaje jedino drhtaje kada sluti opasnost, ova je priča za njegovo čudesno tijelo gubljenje vremena Ja sam mu se odao, otkrio a kentaur me ismijava

Dimenzije

Sam na pučini

II

32

Ja sam suha nakupina na obali, znak? ostatak moćnih? hrpa blata? gola stijena? I sebi sam tek sjećanje, nepovezano, bez logike, bez razuma Bolesna sam želja, nakot htijenja, tek gomilica uspomena Budim se na pustoj obali, bez snoviđenja, bez volje, želim biti sam u ovom jutru, potpuno sam, ostavljen, napušten, odbačen, sve me je izdalo i moje tajne Pretvoren sam u poluživi stup kamena na obali, brodovi plove, mogu samo pratiti njihove brazde U cjelosti sam izbrisan Što je ostalo od onoga čovjeka? Tek ime u povijesti pobijeđenih, zgaženih, pregaženih Od imena samo prah Ni spomen Tek dva, tri zrna pijeska u klepsidri

Dimenzije

Sam na pučini

III

33

Vatre me bude, toplina grije, otvaram oči teško, polako, otvaram oči i gledam razigrane posade u luci kako pripremaju brodove Sretni, vi moreplovci, naklonjeni vam vjetrovi, vječna vam kormila, tvrda vesla zauvijek Iznenada, zatječem se u praznom hramu, koraci moji tupo odjekuju, sam ispred lica božice Razmišljam kod zadnjeg koraka, moliti je za uslugu, za malo vjetra u jedra, za mirnije more, za smiraj nade Uzdižem glavu i susrećem se s njezinim kamenim licem na kojem blistaju oči Ipak, moliti ću je za pomoć jer samo mi ona može staviti ruku na rame Stojim ispred kamenog lica i dalje misleći, moliti, ploviti? Njezine blistave oči kazuju jednostavni odgovor, plovi

Dimenzije

Sam na pučini

IV

34

Oh sjeno, davno si me ubila, no ne i lišila života Ostavila si nekoliko životvornih konaca koji su me odvajali od Stiksa, pažljivo, s mjerom, tek toliko da preživim ali ne zaboravim Tvoja okrutnost nema premca, po tome si i poznata, no daj mi zauzvrat barem glas, znak, kamo ploviti Crne oči me promatraju upitno, bez prevelikog iznenađenja, ustrajne su u pogledu, bez treptaja, probadaju me i u srce se zabijaju, nesmiljeno Sjeno, odavno sam i ja samo sjen s tek malo krvi oko srca, tamo gdje ti skrivaš svoju tajnu Sjeno, dajem ti svoj ugasli život, naznači mi trag što ga ostavlja pravac prema labirintu Božica širi svoje crne oči, čudi se, bezbroj si puta bio na pravom kursu za južno more, točno prema labirintu, oh da znaš, koliko si puta bio na pravom putu, ali nisi vjerovao ni jedru, ni pramcu, ni kormilima, još manje veslima Sjeno, sjeno, dotakni me, dotakni moje suho rame i ruku položi na lijevo, pa zatim desno kormilo, sjeno podrži me, budi moj vodič Božica crnih očiju zaklapa oči i šuti, ve je prošlo, propustio sam spasonosni trenutak, on je nepovratno izgubljen u danima bez vjetra, u tihom ništavilu tišine praznih mora

Dimenzije

Sam na pučini

V

35

Neugledna sam čahura, samo koža s nešto kostiju, one klepeću, možda me upozoravaju, ruina sam, mrtvo tijelo A moje lice sanja, sni onu s malim zakrivljenim nosom itankim usnicama, ženu polakog i odmjerenog koraka, kliktaja u glasu na stepenicama Slutim tu scenu s nekoliko aktera na stepenicama iznad bezdana Moja se čahura giba, premeće s noge na nogu, na obali, iza gora, pored brodova, u radionici jedara Moja se čahura kreće od jutra do večeri, misleći jadna, možda se tu negdje krije tajna onog davnog glasa na stepenicama Samo sam prah, dvije, tri šake sa živim sjećanjima Čemu sve to? Prah je samo prah Zemlja i zaborav

Dimenzije

Sam na pučini

VI

36

Promatraš me u dugim noćima, kada nisi posve u svom tijelu, lebdiš duhom i pogledom prema onim davnim stepenicama iznad bezdana , kada se oglušio na tvoj smijeh, kada je sve zamrlo Promatraš me u jutrima magle, nadajući se koraku neznanca s mojim licem ispred tvojih vrata u staroj zgradi što pamti mnoge historije pojedinaca Gledaš me, a ja ja te ne vidim Promatram te, a ne naslućujem Što je to nepoznato, između nas? Teški, duboki, vremenski odmak Bijela stijena zaborava Promatraš me a ja te vidim, gledam te a ne mogu te osjetiti Vremenski zid bjelokosti zaborava Muk

Dimenzije

Sam na pučini

VII

37

Jednom me je Hironov brat upitao, ima li tvoja plovidba smisla? Ima, odgovorio sam mu odrješito, ima, plovim, jedrim uvijek prema njoj Ti si budala moreplovče, izgubio si razum, plovi se samo do kraja mora, do stubova A što je iza, što je dalje? Dalje je praznina, ništa, tamo se ne plovi Jednom me je Hironov brat podsjetio, bio si u svim lukama, što si tamo našao? Tek tragove, odgovorio sam, samo tragove Tragove, sumnjičavo će Hironov brat Jedino tragove, običan život čine amo tragovi, samo otisci u pijesku, na koji ti nikada nisi kročio Hironov me brat gleda i vezuje užad, mrmljajući

Dimenzije

Sam na pučini

VIII

38

Hironov je brat otplovio u praskozorje, oran, veseo, ne sumnjajući u svoju nakanu, on će, misli kentaur, otploviti ravno u ždrijelo Južnog mora Znam da me promatraš u sivilu noći, u tami bez zvijezda Ostajem na obali s vrećom uspomena sa svih putovanja prema nemogućem odredištu (dosežištu) Sve se utišalo, mrak, obala bez vatri Tek kostur sam bez sjene Promatraš me, samog i slabog, besmoćno nagog, ispražnjenog, tek koža s par kostiju Hironov je brat otplovio i ostavio me osamljenog Gdje je njegovo jedro? Jedri li prema jugu? Da li? Zašto bi kentaur jedrio prema jugu, samo bezumnici jedre prema jugu To sam ja, suho tijelo koje jedri prema jugu

Dimenzije

Sam na pučini

IX

39

Potpuno ogoljen na slabom plovilu, suhih rebara, posve sam, bez igdje ikoga, sam na nepreglednoj pučini Tko sam ja? Doista, tko sam ja, božice crnih očiju? Ti si sjena a ja sam tvoja svjetlost Dopusti mi otploviti Ti bi želio ploviti, sada? Sada kada si posve nemoćan, samo mrtvo tijelo s nekoliko zrnaca života? Da, dopusti mi ploviti božice crnih očiju Idi, plovi u beskraj, zategni jedra

Dimenzije

Sam na pučini

X

40

Otpustila me je, dopustila da završim plovidbu, ona, svemoguća, svemoćna, rekla mi je, idi Zategnuo sam jedro, pogledao kormila, pramac i brod je plovio, oh nebo, ovo je najviša ljepota, moć, kada brod plovi Opažam te na prozoru, tvoj me osmijeh mami, iako sam davna lovina, ti se nesmiljeno smiješ znajući da nas je vrijeme srezalo na tragove, bez otisaka Plovim ispod tvojih prozora s neprimjerenom željom, promatrao bih te netremice, upijao tvoje poglede No, moj će se brod nasukati u kanalu mrtve vode i stradati nepovratno Stojim na krmi i smijem se Možda te sustignem jednom

Dimenzije

Sam na pučini

I

41

Tijelo ima lice i naličje, avers i revers Ovisi o promjeni unutarnjih godišnjih doba, oluja i vjetrova, nevera i utiha Lice je samo oblik, često poput kamenog spomenika iz prošlosti, dostojanstveno tih, nijem i sluteći Što ih to pokreće? Što čini tajni sklop čudesnog mehanizma? Potpuno sam izdvojen, negdje na vrhu potiho dosegnutog vrha Uspravljam se i udišem rijetki zrak Muti mi se u glavi ali ostajem čvrsto stajati, misleći o onima koji pokušavaju mijenjati svoj život preuređujući stanište, nastojeći biti netko drugi, no miris ostaje, aura dosadašnjeg života pritiska te i dalje Tijelo ostaje na mjestu uprizorenja a ja se i dalje pitam, čemu takva podjela uloga? Ja sam tek glumac iz rezerve, nikada to nisam planirao, nisam mislio biti glumac, odbacujem te ideje Ja sam osamljeni čovjek u čamcu na otvorenom moru

Brodolomni snovi

Sam na pučini

II

42

Uhvatio sam tvoj osmijeh u mrežu mojih sjećanja poput vješta lovca na leptire u zelenim džunglama raja Naslonila si se, isturajući laktove i zapešća Vidio sam te, visoko iznad tla, zabilježio sam tvoj široki, radosni osmijeh Čemu? Sada? Oprosti samo prolazim ispod tvojih duguljastih prozora, sasvim nenamjerno, nevino, koračam dalje Prema čemu? Kamo? Tvoja je ulica kratka a prozori visoki s pogledom prema nebu Tamo ne stremim Ja hodam po zemlji, po crnim lokvama Teško i tupo koračam, razmišljajući o hodanju, ono ne zna ništa o mojim nevoljama, niti ih ne naslućuje Ne vidi moju potpunu prazninu Mislim na čovjeka u čamcu, on je doista u velikoj prednosti, na dalekom je moru a ja još uvijek koračam kratkom ulicom

Brodolomni snovi

Sam na pučini

III

43

Jesi li ikada dodirnula hladne trake moje osamljenosti? Slutiš li moje, uhvaćene, moguće dodire? Tišina, potpuni muk, provalija između nas, nemjerljiva dubina tišine Pomisliš li ponekad, kako me je prevarila Povijest sama? Izronio sam davno, posve nespreman ispred, ispod tvoga prijestolja i odlutao prema Južnom moru ne znajući, ne uviđajući kako se sidro tvoga broda zabolo u pijesak pored moga, starodrevnog, helenskog Želio bih te jednom dotaknuti ogrubjelim prstima po licu, a onda s drugom rukom pomilovati te po vratu, gledajući neprestano tvoje crne oči Samo to, na distanci, blago te dodirnuti Ali ne, nisam uhvatio Kairosov čuperak, onda kada sam trebao Otišao je, neulovljen a ja sanjam o tvom davnom licu, kako stojim ispred tebe i govorim ti nijemim jezikom, ja sam tužni pomorac u trošnom čamcu

Brodolomni snovi

Sam na pučini

IV

44

Pišem prazne priče o izmišljenim akterima, smišljajući scenu o našem susretu u vremenu koje je neizbježno prošlo, potrošeno se urušilo A kada te napokon sretnem, radujem se opažanju tvoga usporena hoda, tvojoj pognutoj glavi, laganom koraku prema događajima o kojima ne znam ništa i ne slutim ih, ja doista o tebi ne znam ništa, ne mogu jednu riječ izreći, samo prolazim pored tvoga zagonetna života prebrojavajući godine koje me svakim godišnjim dobom varaju, prevare me i vesele se mom neznanju, moj nesretnosti, no šutim i dalje misleći kako je tvoja čarobna ljepota neprolazna Ikada te slučajno susretnem, moje se lice ne mijenja, šutljivo je dok prolazimo i odlazimo a u meni, sve je provrilo, vulkani potisnutog se otvaraju i rigaju lavu koja vrela klizi prema mojim očima, no one su zaleđene vjetrovima Sjevernih mora i umiruju lavu Izgradio sam cjelovitu dvojnost, ja i onaj drugi, vrelina i hladnoća Pišem priče, kontroliram likove i mislim o tebi, sve je uzaludno, nema dobre priče bez tebe

Brodolomni snovi

Sam na pučini

V

45

Zatvori visoki prozor na staroj kući, neka staklo zakloni moj lik ili tvoje lice, neka nas dijeli prozirna granica Razdijeljeni smo, ja ovdje, ti tamo, svatko živi u svom odsječku svijeta. iza ili ispred prozora No, doista, dosta je laži, oživi me tvoj kratki, blještavi pogled Uznemiri me i uznese, gdje je kraj kratke ulice? Pogled širom otvorenih očiju, s isturenim zapešćima Prolazim, plovim, veslam, vučem brodove, potežem lance, uspravljam umorno tijelo, podižem glavu budeći iznova misao kako je povijesni tijek naših zbivanja nepravedan Doista, gdje je pravednost? Prolazim i odlazim u drugu ulicu, nastojeći izbrisati iz sjećanja tvoj dugi pogled

Brodolomni snovi

Sam na pučini

I

46

Duboko i davno gorko karte su prevarene, iscrtane novim znakovima, stupajućim koracima došljaka na plava prostranstva Povijesne su karte prebrisane, postaju nešto drugo Vrhovi su otplovili, zatoni se produbili a dubine sasvim plitke Svijet se okrenuo naopako a ja se i dalje držim poznatih, provjerenih, starih pravaca prema Južnom moru S neba me je pogodila svjetlonosna strelica i progledao sam, već ovako star i slijep Progledao sam i vidio, to je svijet koji ne poznajem, preda mnom je svijet misterija s plamtećim ognjištima Moje su karte nemoćne i nerado ih svijam u sigurni svitak ne sluteći vlastiti kra Moje ih oči nemoćno gledaju, nisam sposoban ništa učiniti Prevaren sam a tijelo karata dugo je trebalo trajati

Izlazi

Sam na pučini

II

47

Ostaje tek praznina, trenutak šutnje, tihi zvuk propadanja zlatnog zrnca pijeska u klepsidri, oh, kako teško udara među svoje Stojim utrnut, ne mogu se pomaknuti, ja sam tek suho drvo na zemlji, na njezinoj ohlađenoj kori i ja sam kora s vjekovnog stabla što me je nedavno odbacilo, ja sam tek iver otpadnik sa snažnog tijela, ja sam tek obris pokreta, ja sam sjena želje, ja sam samo blagi dodir, davno zaboravljeni sin orkana, neželjeno dijete vjetra, ja sam tek prozirna sjenka u podne na jakom suncu dalekih otoka Mirišem praznost, nutrina moja njuši i preostale odbačenike, s njima sam povezan sudbinskim lancem, čvrsto i bez milosti, ulančen sam u povorku Stupam u tihoj, nijemoj koloni izopćenika bez mogućnosti razmišljanja, izbrisan sam s lica svijeta i Južno me je more zaboravilo i sve moje namjere i tajne naume Zaboravljen sam

Izlazi

Sam na pučini

III

48

Moje se nježno plovilo dobro drži na ovim nepoznatim vodama Na kojem moru moj čamac ostavlja nevidljivi trag? Ne pomažu zvijezde, sunce me vara, vjetrovi su uvijek bili varljivi a morske struje, one ovise o toliko želja moćnika s Planine, ne mogu biti svoje i da žele a ne žele, one se žele samo kretati, micati u tijelu mora Izgubio sam svaki pojam o boravku u ovom trošnom plovilu koje me herojski održava u životu Koliko me je puta samo mjesec zaobišao, preplovio i othodio u tamu, u bezdan sutrašnjeg dana Drvo je dobro, tlo je izronilo čvrsto tijelo predviđeno za brod Valovi me zanose, gibaju, naginju iz dana u noć, iz noći u jutro, iz jutra u vrelinu dana, iz suha dana u smiraj noći Koliko još moram ploviti? Nošen tajnovitom strujom? Moje se nježno plovilo dobro drži i ne obazire se na moj očaj

Izlazi

Sam na pučini

IV

49

Vjerujem, jednom će se nasukati i ovaj trošni brodić na neku obalu, pustu, negostoljubivu, hladnu, skrivenu iza magli Jednom sigurno i njega će valovi zanijeti i usmjeriti prema sivim hridima iza magle i ostaviti ga poput neželjena djeteta, na pragu skupine nagomilana kamenja što tvore otok izvan svih putova, izvan svih starodrevnih karata Dok vjerujem, promatram život podijeljen na plavo tijelo mora i drugu sivu, polovicu dana Tanka crta između, biti voda ili zrak, ja sam unutar njih, između, kao cjelovita crta posvemašnje praznine Vjerujem, jednom, moja će umorna noga stupiti na neko tvrdo tlo, agresivno koračati dalje ne obazirući se na uspomene o razdijeljenosti neba i mora Vjerujem, samo da moje plovilo izdrži i nasuka se

Izlazi

Sam na pučini

V

50

Znam što ću kada stupim na kameniti otok, pretražiti ću ga i zamoliti, neka mi se privoli Dosta mi je lutanja Neka me primi na vječnost i zaštiti od valova svojim moćnim kamenjem, a ja ću mu zauzvrat pjevati o mojim pohodima prema Južnom moru, ponavljati ću svoje pjesme sve dok se stijene ne smrve u pijesak i stvore sitnozrnatu obalu na kojoj ću ja jednoga dana stajati, do članaka u vodi i očekivati dan kada ću napokon ugledati ratne zastave na tvojim golemim brodovima Oh, kako želim biti zarobljen i bačen u tvoje ropstvo, unižen, smrvljen i sve zbog jednog ponosnog pogleda prema meni, robu, ljudskom ništavilu, vreći kostiju bez ikakve vrijednosti Eto sna, želio bih robovati ispod tvoga hladnog pogleda u podrumima kraljevske palače Znam što ću kada stupim na taj magleni otok, potražiti ću te

Izlazi

Sam na pučini

VI

51

More me pušta na miru, plutam slobodno na njegovim uspavanim leđima Preplavljuju me raznolike misli, kome sam ostao dužan, koga sam zadužio, kome trebam a tko me bezdušno mrzi Prisjećam se i upitna osmijeha što ga je izrodilo tvoje davno lice, stalno se pitajući, postoji li mjera osim vremenskog protoka? Ponekad me more budi, naroguši se i valovi me bacaju, tresu me ljutito No ubrzo se more umiri, netko mu ispriča lijepu priču i ono iznova zaspe, utone u duboki san pravednika jer svi znamo, samo je more pravedno Ležim u plovilu i vidim daleki otok iza maglenih strujanja gdje će me tvoji brodovi pronaći i otpraviti u mračne podrume kraljevske palače Koje li ironije, stalno stremim tebi a tvoji će brodovi zateći kao brodolomnika na nepostojećem otoku i dovući me, ipak sretnog, pod tvoje noge Koliko je daleko taj otok?, pitam čamac Ne znam, upitati ću more Čekaj, zahuči more, moram nju upitati

Izlazi

Sam na pučini

VII

52

Kada sam nakon svega dosegnuo tajanstveni kameniti otočić, odmah iza prvih pramenova magle, uskliknuo sam od sreće, doista napokon Stupio sam svejedno oprezno na sivu obalu, osvrćući se stalno, vjerojatno odmah očekujući prethodnike njezine flote, no ništa se nije dogodilo, ni danas, ni idućeg dana, ništa niti u nekoliko slijedećih dana Umorno plovilo se lijeno ljuljalo u plitkoj vodi čvrsto zavezano, takvog prijatelja ne smijem izgubiti Palio sam vatre, po danu, po noći, velike, snažne, moćne, na udaljenim mjestima, stalno ih održavajući, ne sumnjajući nimalo u dolazak barem jednog broda prethodnice njezine kraljevske flote Otok me je nagradio izvorom i s nešto voća Živio sam i sanjao, očekujući prvi brod Zapitao bi se ponekad, gdje sam? jer ove hridi nema niti na jednoj karti Čekam i sanjam na otočiću koji ne postoji

Izlazi

Sam na pučini

VIII

53

Kada se vesla tvoga broda uvuku u trup, ja ću već biti suh, nekoliko kostiju u mlohavoj kožnoj vreći Kada me tvoj izviđač ugleda, onako jadnog i polumrtvog na žalu, ja ga neću opaziti jer su moje oči prekrivene malignom bolesti zaborava, bolesne i slijepe Neću čuti ni ratne bubnjeve, moje su uši utonule u muk mračnih legendi Mogu samo ležati na vlažnom pijesku sve dublje tonući i znajući kako će se zrnca jednom zaklopiti iznad mene i potopiti me umjesto mora Doista, kakva je to sudbina? Utopiti se u pijesku na spasonosnoj obali Ležim i čekam, trublje s brodova Oh kako želim slušati opori zvuk uvlačenja vesala u trup i tutanj pramca kako probija tijelo mora

Izlazi

Sam na pučini

Napokon zora

54

Muči me besmisao mojih tužnih sjećanja Ona nepovratno gleda u malene otiske sanjajući njihove divovske korake izvan ovih mora, izvan ovih tužnih zabrana Ona ih sanja a njezin ih san odvodi u posve slobodna prostranstva Neka lete, oslobođeni, sasvim slobodni Princ gleda potomke, no ne vidi ih, njegove su oči bijele i prazne A ja, ja ih promatram i osjećam iza vjetrovitog staklenog zida Juga, nepokretan, duboko ukopan u starodrevne laži o vladarici Južnog mora Stope rastu, dječje lice pretvara se u lice s odlukom Ona kriomice sanja njihove snove i ne čuje, ne vidi, ne osjeća moj glas, moj korak, moje bilo, ona živi njihov život, rastući život svojih sinova To vidim i osjećam na samom kraju oluje, u smiraju, na samom kraju

Napokon zora

Sam na pučini

II

55

Ne, nije me more prevarilo, ono priznaje sva moja putovanja, sve moje zaveslaje, sve skršene jarbole i prelomljena kormila More mi sve priznaje i moje tlapnje i moje budalaste misli i snove što ih je otkrilio sam Mjesec More me duboko uvažava, ponekad bi mu bio posve ravan, moje jedro nasuprot vala, neriješeno, jednako, isto Ne, nije me dan prevario ni noć mu sestra, ni zora što se neočekivano prikrada iz polumraka Prevarile su me stare knjige što unutar svojih teških korica kriju nebrojene tajne tjesnaca, otvorenih mora, nemilosrdnih obala Tu sam bespoštedno tražio pravce plovidbi, prema legendi, prema Južnom moru, prema vladarici labirinta Doista, napokon, u zoru, more me je dovuklo pred tvoje okomite hridi, valovi su me brižno podigli, doista s oprezom, kako s mirom ugledao otiske malih stopa kako nepovratno rastu a val se urušava poda mnom Tonem

Napokon zora

Sam na pučini

III

56

Ako se probudim na pustom žalu, na tihom mjestu s nekoliko drva iza mene, dok mi tanki i spori valovi dodiruju umorne noge i osjetim ugodni miris drva, što ga stvara jučer, moja sretno zapaljena vatra, doista, ako se probudim u takvom jutru, zahvalit ću moru na bezvremenom druženju, opiranju i neprijateljstvu Ako se probudim toga jutra, volio bih se ne sjećati legende o Južnom moru, o nemilosrdnoj vladarici labirinta No znam, znam, valovi me grubo upozoravaju, samo mrtav mogu izbrisati sjećanje, samo beživotno tijelo ne može slutiti pravac plovidbe Ako otvorim oči u tom svjetlom danu, bit ću slobodan, biti ću posve oslobođen potrage, no vodeni me lanci i dalje vežu, ti teški, nepodnošljivi lanci što govore o tvome dugom životu Ako se probudim toga jutra, slobodan, iznova ću sanjati tvoje oči, bez broda i posade, bez jedra i kormila samo s tvojim očima koje si davno otela nekom nesretnom brodu

Napokon zora

Sam na pučini

IV

57

Uvijek sam slutio strah, sam na pramcu osamljenog plovila u beskraju mora, ne od otkrovenja ili otkrivanja tajni i laži labirinta u Južnom moru, strah sam duboko u sebi usađen nosio od mogućnosti prestanka potrage a zidine su se činile tako blizu, odmah iza magle San me klati na uskoj krmi dok se more posve utišalo i pozorno osluškuje moje besmislene tlapnje o traženju i nenalaženju, o saznanju tuđih života Tolike plovidbe, muke, podlosti vode, urlici straha ili radost kentaura, svi ti lažni znakovi, sva ta mnogobrojna Mjesečeva lutanja i sve za ništa, sve za čudno saznanje o običnosti, o svakodnevici majke, tamo iza starih zidova, ispod visokih stropova, u polumraku zdanja Doista, uvijek sam brižno skrivao svoj čudni segment straha, odmah ispod koljena, u spletu snažnih kostiju, kao da sam ga trajno zarobio, no stalno sam ga osjećao, isprva samo kao bol a onda kao muku sve dok nije izronio i ostavio me gologa na nepoznatoj obali, smrvljena tijela uništenog sjećanjima

Napokon zora

Sam na pučini

V

58

Posve mi je svejedno, dan iza otkrivenja što će biti sa mnom, mislim dok ležim na pijesku Je li? izdaleka izvikuju kentauri Opažam njihov novi crni brod s teškim kljunom i čujem njihove glasove Je li? Je li? Zaplovi, ustani, potrči, imamo mjesto za tebe, tvoje te veslo čeka, započni ispočetka, najprije zaveslaj, veslaj dok život ističe iz tebe a tek onda možeš voditi ovaj crni brod u nove potrage Veslo je život a ne tlapnja, moreplovče Veslo te drži na životu a ne sjećanje Plovilo posve umireno leži na gustom ulju mora, obasjava me srebrna mjesečina, sasvim je tiho, uistinu vlada muk, samo se moje bilo čuje, živ sam i nadam se kentaurima.

Napokon zora