1

2 3

Copyright: Mladen Ivanović

www.soulsaver.hr

SadržajPredgovor .....................................................................................5KNJIGA PRVA ............................................................................13 1. Zakon ljudske naravi .........................................................15 2. Neki prigovori ...................................................................19 3. Stvarnost zakona ...............................................................23 4. Što se nalazi u pozadini zakona ........................................27 5.Uzrok naše nelagodnosti ....................................................33KNJIGA DRUGA .......................................................................37 1. Suprotne predodžbe o Bogu ..............................................39 2. Najezda .............................................................................43 3. Zapanjujuća mogućnost izbora .........................................49 4. Savršeni pokajnik ..............................................................53 5. Praktičan zaključak ...........................................................59KNJIGA TREĆA ........................................................................63 1. Tri područja morala ...........................................................65 2. Glavne vrline .....................................................................69 3. Društveni moral ................................................................73 4. Moral i psihoanaliza ..........................................................77 5. Moral u spolnosti ..............................................................81 6. Kršćanski brak ..................................................................89 7. Opraštanje .........................................................................97 8. Veliki grijeh .....................................................................101 9. Milosrđe ..........................................................................107 10. Nada .............................................................................. 111 11. Vjera — 1 ......................................................................115 12. Vjera — 2 ......................................................................119KNJIGA ČETVRTA .................................................................123 1. Stvaranje i rađanje ...........................................................125 2. Bog — tri osobe ..............................................................131 3. Vrijeme i izvan vremena .................................................135 4. Dobra ‘zaraza’ .................................................................139 5. Svojeglavi olovni vojnici ................................................143 6. Dvije bilješke ..................................................................147 7. Hajde da se pretvaramo ... ...............................................151 8. Da li je kršćanstvo teško ili lako .....................................157 9. Izračunavanje cijene ........................................................161 10. Zgodni ljudi ili novi čovjek ...........................................16511. Novi čovjek ...........................................................................173C.S. Lewis .................................................................................179

4 5

PredgovorSadržaj ove knjige objavljen je na radiju, a potom i tiskan u tri odijeljene cjeline pod naslovom: Razlozi za kršćanstvo (1943), Kršćansko ponašanje (1943) i S onu stranu osobnosti (1945). U tiskanom izdanju dodao sam nešto onome što sam govorio preko radija, no tekst je uglavnom ostao isti. Po mom mišljenju, razgovorna radiju trebao bi biti u što većoj mjeri nalik pravom razgovoru, nikako pak ne bi smio biti glasno čitan esej. Stoga sam se u svojim razgovorima koristio svim skraćenicama i kolokvijalizmima koje u govoru redovito koristim. U tiskanoj verziji napravio sam isto. Gdje god sam u razgovorima naglasio riječ koja mi se činila važnom, u tiskanom izdanju ta je riječ tiskana kurzivom. Sada mi se čini da je to bilo pogrešno — jedan neuspio hibrid između govornog umijeća i umijeća pisanja. Govornik treba u svrhu naglašavanja koristiti varijacije u govoru zato što se taj medij po svojoj prirodi tome ne protivi. Pisac, međutim, ne bi trebao za to koristiti kurziv, nego mora imati poseban način isticanja riječi koje nose smisao i njega koristiti. U ovom sam izdanju u još većoj mjeri koristio skraćenice, a većinu kurziva zamijenio preinakom rečenica. Nadam se da time nisam naškodio popularnom i neusiljenom tonu kojeg sam kanio sačuvati od početka do kraja. Mjestimice sam također nešto dodao i izostavio i to ondje gdje mi se činilo da temu razumijem bolje negoli prije deset godina ili ondje gdje su čitatelji izvornog sadržaja krivo shvatili tekst.

Trebalo bi da ovdje upozorim čitatelja da mu ja ne nudim pomoć u odabiranju bilo koje kršćanske denominacije. Od mene nećete saznati treba li postati anglikanac, metodist, prezbiterijanac ili pak rimokatolik. Taj propust je posve namjeran (čak sam u ovom nizu poredao denominacije po abecednom redu). Moj položaj u tome nije ni najmanje tajanstven. Ja sam običan laik koji pripada anglikanskoj crkvi, u njoj se ne nalazim na posebno niskom položaju. Međutim, u ovoj knjizi ja nikog ne želim obratiti na skupinu kojoj pripadam. Sve od dana kad sam postao kršćanin, mislim da je najbolji, a možda i jedini savjet, ono vjerovanje koje je zajedničko svim kršćanima svih vremena. Na takav me stav upućivalo više razloga. U prvom redu, pitanja koja razdjeljuju kršćane često uključuju pojedinosti o kojima raspravlja visoka teologija, pa čak i crkvena povijest — time bi se trebali baviti samo vrsni znalci — i nitko drugi. Ja se u tim vodama dovoljno ne snalazim i prije bi pomoć meni trebala no što bih ja mogao drugima pomoći. Drugo, mislim da moramo priznati da rasprava o takvim pojedinostima uopće nema za cilj nekoga izvan Crkve dovesti u kršćansko stado. Sve dotle

6 7

Stoga je sasvim razumljivo da ćete im, ukoliko se ne suglasite s njima, biti heretik — idolopoklonik ili poganin. Ako ijedna tema može upropastiti knjigu o osnovnom kršćanstvu — ako bi bilo koja tema bila beskorisna onima koji ne vjeruju da je Sin Djevice Bog — onda je to sigurno ova.

Neobično što iz moje šutnje o nekim prijepornim točkama ne možete zaključiti da li ja njih smatram važnim ili ne. Ovo je, naime, jedna od tih prijepornih točaka. Kršćani se, između ostaloga, oko jednog ne slažu a to je važnost njihova neslaganja. Kada se dva kršćanina različitih denominacija počnu prepirati, neće proći dugo vremena i jedan će upitati drugoga da li je to i to stvarno važno, dok će drugi: “Važno? Moj Bože, pa to je od osnovne važnosti.”

Ovo sam rekao da bih razjasnio kakvu sam knjigu zapravo želio napisati; ni najmanje nisam želio sakriti ili izbjeći odgovornost za svoja vjerovanja. Ona nisu tajna, to sam već rekao.

Postojala je opasnost da pod takvo zajedničko kršćanstvo nehotice podmetnem ono što je karakteristično za anglikansku crkvu ili (još gore) za mene osobno. To sam pokušao izbjeći time što sam izvorni rukopis druge knjige poslao četvorici svećenika i zamolio ih da na nju daju kritički osvrt: anglikancu, metodistu, prezbiterijancu i rimokatoličkom svećeniku. Metodist je primijetio da nisam dovoljno pisao o vjeri, dočim je rimokatolički svećenik rekao da sam otišao predaleko, naglasivši da su nevažne teorije o Otkupljenju. Inače smo se sva petorica u drugome složili. Ostale knjige nisam dao na takav način ispitati, jer razlike koje bi se pritom javile, ne bi bile razlike među denominacijama, nego među pojedincima ili filozofskim školama.

Koliko mogu procijeniti, kako iz osvrta napisanih o knjizi, tako i iz brojnih pisama koja sam primio, unatoč nekim nedostacima, knjiga je uspjela prikazati ono zajedničko, središnje, osnovno kršćanstvo. Time bi mogla biti od određene koristi pri uklanjanju prigovora da će nam, uklonimo li prijeporne točke, ostati tek nejasni i beskrvni H. C. F. (Highest common factor — najviši zajednički čimbenik). Taj H. C. F. nije samo pozitivan, već i prodoran; odijeljen od svih nekršćanskih vjerovanja ponorom s kojim se ne mogu usporediti ni najgore podjele unutar kršćanstva. Ako ovom knjigom nisam izravno pomogao ponovnom ujedinjenju crkava, možda sam uspio razložiti zašto bismo se trebali sjediniti. Sigurno je da sam od uvjerenih članova drugih zajednica doživio vrlo malo onog

dok o tome pišemo i razgovaramo, prije ćemo ga odvratiti da uđe u neku kršćansku zajednicu negoli ga povući za sobom.

O našim razmimoilaženjima ne bi nikako trebalo raspravljati, osim ako su nazočni oni koji su već povjerovali da postoji jedan Bog i da je Isus njegov jedini Sin. Konačno, čini mi se da su se takvim spornim pitanjima bavili mnogo talentiraniji autori braneći ono što Baxtor naziva osnovno kršćanstvo. Kako je takav pristup kod ranijih pisaca bio vrlo rijedak, osjećao sam izrazitu sklonost upravo prema njemu, pa sam se zdušno prihvatio posla. Jedino su to bili moji motivi i bio bih vrlo sretan kad se iz moje šutnje o nekim prijepornim točkama ne bi izvlačili fantastični zaključci.

Primjerice, ta šutnja ne mora značiti da sam neopredijeljen. Ponekad jesam. Medu kršćanima postoje i takve sporne točke na koje nemam odgovora. Ima takvih pitanja na koja možda nikad neću moći odgovoriti: kad bih čak i u jednom boljem svijetu postavio takva pitanja, možda bih dobio odgovor kakav je tada dobio jedan čovjek: “Što se to tebe tiče? Slijedi mene”.

Ima i drugih pitanja na koja sam konačno i za svagda našao odgovor, pa ipak o njima ništa ne govorim. Nisam naime želio razložiti ono što bih nazvao svojom religijom, već objasniti osnovno kršćanstvo, koje jest ono što jest i koje je bilo ono što je bilo, davno prije nego sam se rodio i bez obzira na to sviđa li mi se ono ili ne.

Neki izvlače neopravdane zaključke iz činjenice što o djevici Mariji ne govorim ništa osim što prihvaćam da je Krista rodila Djevica. Zar nije posve jasan razlog zašto tako postupam? Kad bih rekao nešto više, to bi me odmah odvuklo u krajnje prijeporna područja. Ni jedna prijeporna točka medu kršćanima ne zaslužuje toliko pažnje kao ova. Rimokatoličko vjerovanje o ovome nije povezano samo s neobičnim žarom kojeg nalazimo kod svakog iskrenog vjernika, već (a to je posve prirodno) i s osobitom, rekao bih, viteškom čašću koja se javlja u čovjeku kad je na kocki čast njegove majke ili ljubljene dragane. Stoga je vrlo vjerojatno da ćete jednom rimokatoliku izgledati kao nitkov čak i heretik, ako se u tom pitanju ne slažete s njim. Nasuprot tome, suprotna protestantska vjerovanja o tom predmetu povlače sa sobom osjećaje koji se nalaze u temeljima monoteističke religije. Radikalnim protestantima čini se da je time ugrožena razlika između Stvoritelja i stvorenja (koliko god ono bilo sveto), i da se ponovno rađa politeizam.

8 9

Riječ gentleman je izvorno značila nešto prepoznatljivo, ona je označavala čovjeka koji je posjedovao grb i nešto zemlje. Kad bi takva čovjeka nazvali gentleman, to nije bio nikakav kompliment, već se time ustvrdila jedna činjenica. Ako bi za nekoga rekli da nije gentleman, to nije bila uvreda, već obično obavještenje. Nije bilo proturječno kazati da je John lažac i gentleman, isto kao što danas nema proturječja u tvrdnji da je James budala i akademski kipar. Tada je netko primijetio, posve ispravno, dobronamjerno, duhovno i dojmljivo — ali nekorisno: “Ah, zar kod gentlemana nije najvažnije ponašanje? Što će mu grb i zemlja, ako se ne zna ponašati? Zar nije pravi gentleman samo onaj koji se ponaša onako kako bi se gentleman trebao ponašati? Zar nije onda Edward mnogo istinskiji gentleman od Johna?” Takvo razmišljanje bilo je u osnovi dobro. Naravno, bolje je biti častan, učtiv, hrabar negoli imati grb i zemlju. Međutim, to nije isto. Štoviše, to nije ono s čime će se svatko složiti. Nazvati nekoga gentlemanom u ovom novom, profinjenom smislu, ne znači dati o njemu obavještenje, već je to način da ga pohvalimo, a reći da čovjek nije gentleman znači uvrijediti ga. Kad neka riječ prestane biti opisni izraz, kad postane sredstvo kojim nekoga ocjenjujemo, tada ona više ne izražava činjenicu, već samo odnos govornika prema datom objektu (kad netko za jelo kaže da je dobro, to znači da mu se ono sviđa). Čim je riječ gentleman lišena svog starog, običnog, objektivnog značaja, ona znači samo da nam se čovjek kojega smo tako označili sviđa. Prema tome, danas je riječ gentleman potpuno neupotrebljiva. Već i prije smo imali dovoljno

izraza koji označuju pohvalu, tako da nije bilo potrebno koristiti još i taj. S druge strane, ako neki povjesničar želi taj izraz upotrijebiti u njegovom izvornom značenju, ne može to učiniti bez dodatnog objašnjenja, jer on više ne odgovara svojoj svrsi.

Kad bi ljudi počeli pridavati duhovni značaj, kad bi počeli pročišćavati ili, kako se često kaže, produbljivati smisao riječi kršćanin, onda bi taj izraz isto tako vrlo brzo postao neupotrebljiv. U prvom redu, sami kršćani ga ne bi

više mogli primijeniti ni na koga. Nije na nama da prosuđujemo tko jest, a tko nije blizak Kristovom duhu u najdubljem značenju te riječi. Ne možemo prozrijeti ljudsko srce, ne možemo suditi — nama je to čak i zabranjeno. Od nas bi bilo odviše drsko tvrditi tko je u ovom pročišćenom smislu kršćanin, a tko nije. Očito da je riječ koju ne

čuvenog odium theologicum. U većoj sam mjeri nailazio kod ljudi na neprijateljstvo i to od onih koji se nalaze na granici, bilo unutar anglikanske crkve, bilo izvan nje — dakle kod onih koji zapravo ne spadaju ni u jednu zajednicu. To me tješi. U svojem središtu, tamo gdje prebivaju njezina najvjernija djeca, upravo je ondje svaka zajednica najbliža drugim zajednicama, ako već ne po doktrini, a ono po dubini. A to nam pak govori da u središtu svake zajednice postoji nešto ili Netko tko unatoč svim razlikama u vjerovanju i temperamentu, unatoč sjećanju na uzajamne progone, govori istim glasom.

Toliko o mojem izbjegavanju da govorim o doktrini. U trećoj knjizi koja govori o moralu, također sam prešutio neke pojedinosti, no ovaj put je razlog bio drukčiji. Sve otkako sam u Prvom svjetskom ratu služio u pješadiji, ne

sviđaju mi se ljudi koji u sigurnosti i udobnosti pozadine, :e one u prvim redovima. Zato ne volim mnogo govoriti o onim napastima kojima nisam osobno izložen.

Pretpostavljam da nitko nije napastovan baš od svakog grijeha. Slučajno nisam opsjednut kockarskim strastima, ali bez sumnje to plaćam time što nemam neki dobri poriv po kojem su te strasti neumjerenost ili izopačenost. Stoga se ne smatram mjerodavnim davati savjete o tome kakvo je kockanje dopušteno a kakvo nije (ako uopće postoji dopušteno kockanje), jer ne tvrdim da znam čak i to. Također nisam ništa rekao o kontroli rađanja. Ja nisam žena, nisam čak ni oženjen, a nisam ni svećenik. Također smatram da što se tiče bolova, opasnosti i troškova kojih sam osobno pošteđen, ne mogu zauzeti čvrsti stav; nemam svećeničku službu koja bi me na to obvezivala.

Mogli bi mi se uputiti daleko opravdaniji prigovori, a dobio sam ih, zbog toga što naziv kršćanin upotrebljavam za onoga koji prihvaća opće doktrine kršćanstva. Ljudi me pitaju: “Tko si ti da određuješ tko jest, a tko nije kršćanin?” Ili: “Zar ne mogu stotine ljudi koji ne vjeruju u te doktrine biti daleko bolji kršćani, mnogo bliže Kristovu Duhu od onih koji u te doktrine vjeruju?” Ovakav prigovor je u određenom smislu vrlo dobronamjeran, duhovan i ostavlja vrlo snažan dojam. On je po svemu dobronamjeran, ali nije koristan. Ne možemo jednostavno bez izvjesne opasnosti koristiti jezik naših kritičara. Pokušat ću vam to objasniti na primjeru jedne druge riječi, daleko manje važnoj od riječi kršćanin.

10 11

nikada se ne smijete zapitati: “Da li mi se sviđa takva vrsta službe?” već: “Da li su ove doktrine istinite? Da li me moja savjest na njih upućuje? Zbog čega se ne usuđujem pokucati na ova vrata — da li zbog moje oholosti, posebnih sklonosti, ili zato što mi se uopće ne sviđa ovaj vratar?” Kada dođete do svoje sobe, budite ljubazni prema onima koji su izabrali druga vrata, kao i prema onima koji još uvijek čekaju u predvorju. Ako su pogriješili, još su im više potrebne vaše molitve. Ako su to vaši neprijatelji, tada vam je naređeno da molite za njih. To je jedno od onih pravila koja vrijede za cijelu kuću.

možemo primijeniti beskorisna. Što se tiče nevjernika, oni će, bez dvojbe, tu riječ koristiti u njenom pročišćenom značenju. Kada je budu izgovarali, njome će izricati samo procjenu. Kad nekoga budu nazivali kršćaninom, to će značiti da misle kako je to dobar čovjek. Međutim, taj način upotrebe ove riječi neće doprinijeti bogaćenju jezika, budući da već postoji riječ dobar. Stoga će riječ kršćanin biti potpuno neprikladna svrsi kojoj je mogla služiti.

Ne smijemo, dakle, odstupiti od izvornog, očitog značenja. Naziv kršćani najprije se spominje u Antiohiji (Djela 11:26) gdje su tako nazvali “učenike”, one koji su prihvatili apostolsko naučavanje. Nema ni najmanjeg znaka da bi se taj naziv ograničavao samo na one kojima je to naučavanje koristilo onoliko koliko im je trebalo koristiti. Nema dvojbe da je taj pojam zahvaćao i one koji su na neki pročišćeni, produhovljeni, unutarnji način bili puno bliži Kristovu duhu, od onih učenika koji nisu u tolikoj mjeri ispunili očekivanja. Tu se ne radi ni o kakvoj teologiji, ni o kakvom moralu. Radi se samo o takvom korištenju riječi, da svi razumijemo o čemu se govori. Kada čovjek koji prihvaća kršćansku doktrinu ne živi u skladu s njom, bit će jasnije ako kažemo da je on loš kršćanin, nego li da nije uopće kršćanin.

Nadam se da nijedan čitalac neće pomisliti da je osnovno kršćanstvo ponuđeno ovdje kao mogući izbor vjerovanjima postojećih vjerskih zajednica — kao da bi mogli prije prihvatiti “osnovno” kršćanstvo nego kongregacionalističku, pravoslavnu ili bilo koju drugu crkvu. Ono je više nalik predvorju iz kojeg se može ući u više soba. Ako mi pođe za rukom nekoga dovesti u to predvorje, uspjet ću u svojoj nakani. No ognjište, hrana i stolice nalaze se u sobama. U predvorju se čeka, iz njega se može pokušati ući na više vratiju, no u njemu se ne živi. Zbog toga je i najgora soba (bez obzira koja) bolja od predvorja. Istina je da se nekima može učiniti da već dugo čekaju u predvorju, dočim drugi gotovo odmah znadu na koja vrata trebaju pokucati. Ne znam odakle potječe ta razlika, no siguran sam da Bog nikoga neće ostaviti da čeka, ukoliko ne vidi da je to za njegovo dobro. Kad konačno uđete u svoju sobu, uvidjet ćete da vam je dugo čekanje na neki način koristilo i da je možda zato bilo i potrebno. Međutim, to vrijeme morate smatrati samo čekanjem, a ne logorovanjem. Morate i dalje moliti za svjetlo i, naravno, čak u predvorju morate nastojati pridržavati se pravila koja važe za cijelu kuću. Prije svega, morate se stalno pitati koja su vrata prava, a ne čija vam se boja ili oblik više sviđa. Jednostavno rečeno,

12 13

KNJIGA PRVA

DOBRO I ZLO KAO KLJUČ ZA RAZUMIJEVANJE SVIJETA

14 15

1. Zakon ljudske naraviZacijelo je svatko od nas čuo kako se ljudi svađaju. Ponekad nam se to pričinja smiješnim, ponekad neugodnim; no bez obzira na to, vjerujem da možemo naučiti nešto važno iz onoga što se u svađi izgovori. A govore se ovakve stvari: “Kako bi bilo kad bi se prema tebi netko tako ponio?” — “To je moje mjesto, ja sam prvi došao!” — “Pusti ga, nije ti se ničim zamjerio!” “Zašto bi ti bio prvi?!” — “ Daj mi pola naranče, ja sam tebi dao pola moje!” — “Hajde, obećao si!” Svakog dana čujemo ovakve riječi, kako od obrazovanih ljudi, tako i od neukih, kako od djece, tako i od odraslih.

Ono što je zanimljivo u vezi takvih primjedbi jest to, da osoba koja ih izgovara ne tvrdi samo da joj se ne dopada ponašanje druge osobe, već se poziva na neki uzor ponašanja kojeg bi trebale poznavati obje strane. Osoba koja je u takvoj svađi napadnuta, vrlo rijetko odgovara: “K vragu i taj tvoj uzor!” Gotovo se uvijek trudi da dokaže kako njezino ponašanje nije protivno tom uzoru ili ako prizna da jest, tada uvijek ima neko posebno opravdanje. Pronalazi se neki poseban razlog, u nekom posebnom slučaju, zbog kojeg onaj tko prvi zauzme mjesto mora to mjesto prepustiti drugome ili se izgovara da su prilike bile posve drukčije kad su prvi put dijelili naranču ili se dogodilo nešto neočekivano zbog čega, eto, mora pogaziti obećanje. Čini se, zapravo, da obje strane imaju na umu neku vrst zakona ili pravila poštene igre ili dolična ponašanja ili morala, nazovite to kako hoćete, oko kojeg su se doista složili. Oni su se stvarno složili. Da se nisu, bili bi se možda potukli poput životinja, a ne svađali u ljudskom značenju te riječi. Svađati se znači pokušati dokazati drugoj strani da nije u pravu. A to ne bi imalo nikakva smisla, ukoliko ne postoji neki zajednički pojam o tome što je Pravo a što Krivo; isto kao nogometašu predbacivati kako je načinio prekršaj, a da se prije nismo dogovorili o nogometnim pravilima.

Ovaj zakon ili pravilo o Dobru i Zlu nekad se nazivao Zakon prirode. Danas, kad upotrebljavamo pojam zakoni prirode, obično mislimo na zakon sile teže, nasljednost osobina ili na fizikalno kemijske zakone. Međutim, stari mislioci, nazvavši zakon o Dobru i Zlu, Zakonom prirode, mislili su, ustvari, na zakon ljudske naravi. Pri tom su se vodili mišlju da isto kao što svim tijelima vlada zakon sile teže, a

16 17

Egipćana, Babilonaca, Hindusa, Kineza, Grka i Rimljana, sigurno ćemo zamijetiti veliku međusobnu povezanost, kao i sličnost između njihovog i našeg moralnog učenja. Neke dokaze za to naveo sam u dodatku svoje knjige Svrgnuće čovjeka, a za sada bih se zadovoljio uputom čitatelju da pokuša predočiti sebi što bi značio potpuno različit moral. Navedite mi makar jednu zemlju u kojoj se poštivalo dezerterstvo ili izdajstvo prijatelja. Možete tražiti takvu zemlju ili društvo koliko god hoćete, ali je nećete pronaći, jednako kao ni zemlju u kojoj su dva i dva pet. Ljudi se razlikuju samo u onome po čemu se trebaju pokazati nesebičnim — da li jedino prema svojoj zemlji, svojim sunarodnjacima ili pak prema svim ljudima. No, svatko se slaže u tome da ne valja sebe stavljati na prvo mjesto. Nitko se nikada nije divio sebičnosti. Ljudi se razlikuju u mišljenju smije li se imati jednu ili četiri žene, no svi se slažu da čovjek ne smije posjedovati baš svaku ženu koju želi. Međutim, najznačajnije je slijedeće: pretpostavimo da netko pogazi zadano obećanje i kaže da ne vjeruje u stvarnost Dobra i Zla. Ukoliko vi pogazite svoje obećanje, isti će vam čovjek kazati: “To nije pravedno” (prema njemu, naravno). Pretpostavimo da neki narod objavi kako međunarodni ugovori nemaju nikakve važnosti, a netom poslije toga sve će pokvariti izjavom da posve određeni ugovor, (koji recimo, žele poništiti), nije bio pravičan. Međutim, ako ugovori nemaju nikakve važnosti, i ukoliko ne postoji Dobro i Zlo, drugim riječima, ako nema Zakona prirode kakva je razlika između pravičnih i nepravičnih ugovora? Nisu li se oni time razotkrili i pokazali da, bez obzira na to što izjavljuju, poznaju Zakon prirode kao i svi ostali?

Čini se, dakle, da moramo vjerovati u istinsko Dobro i u istinsko Zlo. Dogodi se da ljudi pogriješe prilikom prosuđivanja Dobra i Zla, kao što pogriješe u računanju. Međutim, to nije samo stvar ukusa i mišljenja kao što to nije ni tablica množenja. E pa, ako smo se u tome složili, prijeđimo na slijedeću točku. Nitko se od nas istinski ne pridržava Zakona prirode. Ako među vama ima takvih, koji ga se ipak pridržavaju, neka prime moju ispriku.

Takvima je bolje da čitaju nešto drugo, jer ih se neće ticati ono što ja ovdje govorim. A sada se obratimo ostalim, običnim ljudima.

Nadam se da me nećete krivo shvatiti, ja vam ne želim držati prodiku, a Bog mi je svjedok da se ne pravim boljim od drugih. Samo pokušavam upozoriti na jednu činjenicu — na to da se danas, ove godine, ovoga

organizmima biološki zakoni, i stvorenje zvano čovjek ima svoj zakon — no s velikom razlikom što tijelo ne može odabrati hoće li se potčiniti zakonu sile teže ili neće, dok čovjek može odlučiti hoće li poštivati zakon ljudske naravi ili će ga prekršiti.

Možemo to i drukčije kazati. Svaki je čovjek u jednom trenutku svojeg života podložan nekolicini zakona, no ima samo jedan kojeg je slobodan odbaciti. Njegovo tijelo je podložno sili teži kojoj ne može izbjeći — ako ostane bez potpornja u zraku, past će na zemlju onako kako pada kamen. Njegov organizam je podložan različitim biološkim zakonima kojima se ne može oduprijeti, kao ni životinje. To znači da ne može prekršiti one zakone koje dijeli s drugim bićima, ali može prekršiti onaj koji je svojstven njegovoj ljudskoj naravi, zakon koji ne dijeli ni sa životinjama, ni s biljkama, ni s neživim tvarima. Jedino taj zakon može prekršiti svojom voljom.

Ovaj zakon je nazvan Zakonom prirode, jer su ljudi smatrali da ga svaki čovjek već po samoj svojoj prirodi poznaje, pa ga nitko ne treba o njemu poučavati. Naravno, to ne znači da nema pojedinaca koji nisu svjesni postojanja tog zakona u sebi, isto kao što ima takvih koji ne raspoznaju boje ili nemaju sluha. Uzimajući, međutim, ljudsku vrstu kao cjelinu, zamisao o ispravnom ponašanju bila je više nego očita. Meni se to mišljenje čini posve pravilnim. Kad ne bi bilo tako, onda bi sve što je rečeno npr. o ratovima, bilo besmisleno. Kakvog bi smisla imalo kazati da je neprijatelj bio u krivu, ukoliko Dobro nije stvarnost koju su nacisti u svom srcu poznavali isto kao i mi, samo se tog Dobra nisu pridržavali?

Da nisu imali pojma o onome što mi podrazumijevamo pod Dobrim, ne bismo ih smjeli osuđivati zbog njihovih zločina ništa više no što bismo ih mogli optužiti zbog boje njihove kose. To, naravno, ne znači da protiv njih ne bismo trebali nastaviti borbu.

Znam da će netko primijetiti da je zamisao o Zakonu prirode ili o opće priznatom ispravnom ponašanju smiješna, budući da različite civilizacije drukčije shvaćaju pojam Zakona prirode, jednako kao što se taj pojam mijenjao tijekom stoljeća.

To, međutim, nije istina. Razlike između moralnih mjerila kod različitih civilizacija i povijesnih razdoblja postoje, no uvijek je među njima bilo više sličnosti nego razlika. Ako proučimo moralno učenje, recimo, starih

18 19

2. Neki prigovoriAko je sve to tako, zastanimo malo i učvrstimo taj temelj jasnog i poštenog razmišljanja o čovjeku, prije nego pođemo dalje. Pisma nekih mojih čitatelja ukazuju na to da mnogi smatraju kako je teško shvatiti Zakon ljudske prirode, ili Moralni zakon ili Zakon ispravnih postupaka (kako god želite).

Neki su mi na primjer pisali: “Nije li ono što vi nazivate Moralnim zakonom, običan nagon stada, zar se on nije razvio poput ostalih naših nagona?” Dakle, ja ne poričem mogućnost postojanja nagona stada kod ljudi, ali pod Moralnim zakonom ne podrazumijevam taj nagon. Svi znamo kako to izgleda kad nas potiče neki nagon — recimo majčinski, spolni ili nagon za hranom. To je osjećaj jake želje ili potrebe da se ponašamo na određeni način. I naravno, ponekad osjećamo stvarnu želju da nekom pomognemo; nema dvojbe da tu želju treba pripisati nagonu stada. Ali osjećati želju da pomognemo sasvim je različito od osjećaja da se nekome mora pomoći, bez obzira na to da li to želimo ili ne. Pretpostavimo da čujete povik u pomoć od čovjeka u opasnosti. Vjerojatno ćete u tom trenutku osjetiti dvije želje — jednu da mu pomognete (nju treba pripisati nagonu stada), a drugu da se ne izložite opasnosti (ovu treba pripisati nagonu samoodržanja). Uz ova dva poticaja, osjetit ćete u sebi još jedan, koji će vam reći da treba slijediti onaj prvi glas i potisnuti onaj poticaj koji vas tjera na bijeg. Ovaj treći poticaj, koji prosuđuje prva dva i odlučuje kojeg treba prihvatiti, ne može biti ni jedan od prva dva. Isto tako ne možemo reći da je notni papir koji nam poručuje koju notu da odsviramo na glasoviru, upravo sama ta nota. Moralni zakon nas upućuje na melodiju koju moramo svirati, naši nagoni su pri tom samo pojedini tonovi.

Postoji još jedan način koji će nam pomoći da shvatimo kako Moralni zakon nije tek jedan od ljudskih nagona. Ako se dva nagona sukobe, a u čovjekovoj svijesti nema ničeg drugog osim njih, sasvim je jasno da će jači pobijediti. Međutim, u trenucima kad smo najsvjesniji Moralnog zakona, čini se da nas on obično tjera da se priklonimo slabijem od dva nagona. Daleko više želimo biti na sigurnom, negoli spašavati čovjeka koji se utapa. Unatoč našoj želji, Moralni nam zakon nalaže da mu pomognemo. Također nas često potiče da pokušamo ojačati ispravni poriv da bude jači no što on po prirodi jest. Hoću reći, da često

mjeseca, nismo ponašali onako kako bismo željeli da se drugi ponašaju prema nama. Zacijelo imamo tisuću i jednu ispriku za to. Neki dan ste bili nepravedni prema djeci zato jer ste bili preumorni. A što se tiče onog sumnjivog poslića s novcem na koji ste već gotovo zaboravili, i to je bilo sasvim normalno, zar ne? A uslugu koju ste obećali napraviti starom, dobrom Peri, a niste, hm, da ste znali da ćete biti toliko zaposleni, nikad mu ne bismo to obećali. A što se tiče ponašanja prema vašoj ženi (ili mužu), ili prema sestri (ili bratu), da samo znam kako oni mogu iznervirati čovjeka, nikada vam se ne bih čudio — uostalom tko sam ja da vam postavljam takva pitanja? I ja sam isti kao i vi. Hoću reći, ni ja se ne uspijevam uvijek pridržavati tog Zakona prirode, i kada mi netko zbog toga prigovori, iz mojih usta počnu vrcati isprike. U ovom trenutku nije bitno da li su te isprike dobre. Bitno je da one predstavljaju još jedan dokaz kako duboko vjerujemo u Zakon prirode, sviđalo nam se to ili ne. Ako ne vjerujemo u ispravno ponašanje, zašto se tako žurno ispričavamo zbog naše nepristojnosti? Činjenica je da toliko vjerujemo u ispravne postupke, taj nas zakon toliko pritiska, da jednostavno ne možemo podnijeti pomisao da ga se ne pridržavamo, te stoga odgovornost prebacujemo na drugoga. Primjećujete li da sve isprike nalazimo jedino zato da opravdamo naše nedostojno ponašanje. Naše loše raspoloženje pripisujemo zamoru, zabrinutosti ili gladi. Međutim, uvijek smatramo da smo sami zaslužni za naše dobro raspoloženje.

Eto, samo sam ovo dvoje želio kazati. Prvo, svi ljudi na svijetu misle kako je potrebno da se na sasvim određen način ponašaju i drugo, da se nitko od nas tako ne ponaša. Poznat nam je Zakon prirode, no unatoč tome, ne pridržavamo ga se. Ove dvije činjenice predstavljaju temelj jasnog razmišljanja o nama i o svijetu u kojem živimo.

20 21

tako. Svi smo naučili tablicu množenja u školi. Dijete koje bi odraslo samo, na pustom otoku, ne bi znalo za nju. Međutim, iz toga ne slijedi da je tablica običan dogovor među ljudima, nešto Sto su ljudi izmislili za svoje potrebe a mogli su je načiniti drukčije, samo da su htjeli. Potpuno se slažem da pravilo ispravnog postupanja učimo od svojih roditelja, učitelja, prijatelja i iz knjige, kao što učimo i sve ostalo. Međutim, neke stvari koje naučimo, samo su ustaljena pravila, koja su mogla biti i drukčija. Naučili smo voziti desnom stranom ceste, mogli smo se, međutim, dogovoriti i drukčije, to jest da vozimo lijevom stranom. Matematika pak, nije dogovor među ljudima, već stvarna istina. Pitanje je kojoj kategoriji pripada Zakon ljudske naravi?

Dva su razloga zbog kojih on pripada istoj kategoriji kojoj i matematika. Prvi je, kao što rekoh u prvom poglavlju, taj, da premda postoje razlike između moralnih predodžbi u raznih naroda i epoha, one nisu toliko velike — nisu ni približno toliko velike kao što većina ljudi zamišlja. U moralnim predodžbama svih naroda i epoha prepoznajemo isti zakon, dok društveni dogovori ili običaji, kao što su prometna pravila, način odijevanja i ostalo, mogu biti sasvim različiti.

Drugi razlog je ovaj: kad razmišljamo o razlikama koje postoje u shvaćanju morala između različitih naroda i epoha, da li pomišljamo da je moral jednog naroda bolji ili gori od morala nekog drugog naroda (epohe)? Da li je neka promjena kod njih značila nekakav napredak? Ako nije, tada ne može biti nikakvog moralnog napretka. Sama promjena ne znači i napredak — on postoji tek kad se radi o promjeni na bolje. Kad ne bi bilo razlike u vrijednosti i istinitosti između morala i različitih naroda i vremena, tad ne bi imalo smisla govoriti o prednosti morala civiliziranog čovjeka nad moralom divljaka ili kršćanski moral pretpostavljati nacističkom. Međutim, istina je da svi vjerujemo kako su neka moralna načela bolja od drugih.

Uistinu vjerujemo da su pojedinci koji su pokušavali promijeniti moralna načela svojega doba bili reformatori ili pioniri — bili su to ljudi koji su moral shvaćali bolje od svojih suvremenika. U tome se svi slažemo. Čim kažete da jedan skup moralnih načela može biti bolji od drugog, oba u stvari uspoređujete s mjerilom, tvrdeći da se jedan od tih načela više približava tom mjerilu nego drugi. Međutim, mjerilo s kojim uspoređujemo dvije stvari nešto je posve različito od njih. Zapravo, mi spomenute skupove moralnih načela uspoređujemo s nekim stvarnim

osjećamo svojom dužnošću poticati nagon stada, buđenjem mašte, sućuti itd, da bi na taj način smogli dovoljno snage i oduševljenja da uradimo nešto dobro. Ali je potpuno jasno da ne djelujemo nagonski kad pojedini nagon želimo ojačati. Ono što vam govori: “Tvoj nagon stada je uspavan, probudi ga”, ne može biti sam nagon stada. Ono što vas upućuje koju notu na glasoviru treba odsvirati glasnije od ostalih, nikako ne može biti baš sama ta nota.

Pokušajmo to još jasnije izraziti. Kad bi Moralni zakon bio samo jedan od naših nagona, mogli bismo uprijeti prstom na neki poticaj u nama koji je uvijek dobar, uvijek u skladu sa načelom ispravnog postupanja. Ali vidite, to ne možemo. Nema ni jednog poticaja u nama kojeg Moralni zakon ne bi ponekad nastojao zatomiti, isto kao što nema ni jednog kojeg tu i tamo ne bi nastojao potaći. Pogrešno je misliti da su neki naši poticaji, npr., majčinska ljubav ili rodoljublje uvijek dobri, a da su neki drugi nagoni, kao spolni ili borbeni nagon, uvijek loši. Ima međutim, slučajeva kada je oženjen čovjek dužan poticati svoj spolni nagon, a vojnik svoj borbeni. Isto tako, ponekad, treba potisnuti majčinski, odnosno rodoljubni nagon, ukoliko bi oni nanijeli nepravdu drugoj djeci, odnosno drugim zemljama. U stvari, nagoni sami po sebi nisu ni dobri ni loši. Prisjetimo se još jednom glasovira. Na njemu ne postoji dvije vrste nota — dobre i loše. Svaka pojedina nota je u određenom trenutku dobra, a u nekom drugom loša. Moralni zakon nije nikakav nagon niti skup nagona, on upravlja nagonima, stvara neku vrst “melodije” (koju možemo zvati dobrota ili ispravno postupanje).

Ovo je uzgred, od vrlo velike praktičke vrijednosti. Najopasnije je uzeti bilo koji nagon kao nešto neprikosnoveno, što treba slijediti pod svaku cijenu. Svaki od njih nas može pretvoriti u vragove, kad bismo ga slijedili kao jedini ispravni nagon. Možda mislite da je, općenito gledajući, ljubav prema čovječanstvu uvijek dobra i plemenita osobina, ali to nije tako. Ako pritom izostavimo pravdu, počet ćemo kršiti sporazume i krivotvoriti dokaze na sudu, sve zbog čovječnosti, postali bismo isto prevrtljivci i izdajnici.

Neki su mi pisali i pitali me: “Nije li ono što vi nazivate Moralnim zakonom samo društvena konvencija, nismo li to primili obrazovanjem?” Čini mi se da se tu radi o nesporazumu. Ljudi koji postavljaju takvo pitanje, obično uzimaju zdravo za gotovo, ako smo bilo što naučili od roditelja i učitelja onda je to jedino ljudski pronalazak. To naravno, nije

22 23

3. Stvarnost zakonaKao što rekoh na kraju drugog poglavlja, kod ljudske vrste nailazimo na dvije vrlo čudne pojave. Prva je, da čovjeka proganja misao kako bi se trebao dolično ponašati, igrati poštenu igru, biti častan, moralan, tj. slijediti Zakon prirode. Druga je, da se ljudi u stvarnosti tako ne ponašaju. Možda će se netko upitati zašto to nazivam čudnim, možda vam to izgleda sasvim normalno. Možda će neki pomisliti kako sam ja vrlo strog prema ljudima. Konačno možete kazati da ono što ja zovem nepoštivanjem zakona Dobra i Zla, ili Zakona prirode, znači samo to da ljudi nisu savršeni. A zašto bi, uostalom, ljudi bili savršeni? Taj bi prigovor bio na mjestu, ako bih pokušao samo ustanoviti stupanj naše krivice zbog ponašanja suprotnog onomu koje očekujemo od drugih. No, to mi uopće nije nakana. U ovom trenutku nemam namjeru govoriti o krivici, samo pokušavam pronaći istinu. S te točke gledišta, sama zamisao o tome da je nešto nesavršeno, da nije onako kako bi trebalo biti, ima stanovite posljedice.

Uzmimo, na primjer, kamen ili stablo. Kamen je kamen, a stablo je stablo, i nema nikakvog smisla tražiti da kamen ne bude kamen ili da stablo ne bude stablo. Naravno, ukoliko želite taj kamen odnijeti u svoj vrt, a njegov oblik vam ne odgovara, možete kazati da on nema prikladan oblik. Isto tako možete kazati da je stablo loše, jer vas u dovoljnoj mjeri ne zaštićuje od sunca. Time zacijelo želite reći da taj kamen ili stablo ne odgovara određenoj svrsi koju ste mu namijenili. To im ne možete predbacivati, osim šale radi. Dobro znate da to stablo u određenim klimatskim uvjetima i na određenom zemljištu ne može biti drukčije. Ono što s našeg gledišta nazivamo lošim stablom, poštuje zakone svoje naravi u istoj mjeri kao i dobro stablo.

Opažate li što iz tog proizlazi? To je ono što obično nazivamo zakonima prirode, to jest, način na koji vrijeme djeluje na stablo, neće stvarno biti zakoni u pravom smislu te riječi, već ih samo mi tako nazivamo. Kad kažem da kamen koji pada poštuje zakon sile teže, nije li to isto kao kad bismo rekli da taj zakon predstavlja samo ono što kamen uvijek čini? Zacijelo ne mislite da će se kamen, ako ga bacimo, iznenada sjetiti kako mu je naređeno da padne na zemlju. Dakle, kažemo da on sam pada. Drugim riječima, ne možemo biti sigurni da postoji neki zakon o onome što se mora dogoditi, koji bi bio različit od onoga što

moralom, to jest, stvarnim Dobrom, i na taj način priznajemo da takvo nešto postoji, neovisno od toga kako ga ljudi zamišljaju ili što misle o njemu.

Ili drugim riječima, ako je vaš moral ispravniji od, recimo, nacističkog, tada mora postojati nešto — neki stvarni, uzorni moral, s kojim ta dva morala uspoređujete. Razlog zbog kojeg vaša predodžba New Yorka može biti bliža ili dalja od stvarnosti nego moja, leži u tome što je New York stvarno mjesto, koje postoji neovisno od moje i vaše predodžbe. Ako bismo obojica, izgovorivši New York, pomislili na grad koji upravo zamišljam u svojoj glavi, tada uopće ne bi imalo smisla govoriti o tome, čija je predodžba New Yorka bila stvarnost — ne bismo mogli govoriti ni o istinitosti, ni o lažnosti. Isto tako, ako bi pravilo ispravnog postupanja značilo sve ono što neki narod odobrava, tada ne bi imalo smisla tvrditi da je jedan narod po svojem izboru određenih moralnih načela ispravniji od drugoga. Bilo bi potpuno besmisleno kazati da svijet može rasti u dobru ili padati u moralnom zlu.

Moj zaključak je, stoga ovaj: premda razlike o predodžbama o ispravnom ponašanju često dovode u sumnju postojanje istinskog, prirodnog zakona ponašanja, ono što nas tjera da o tim razlikama razmišljamo, dokazuje zapravo sasvim suprotno, tj. da taj zakon postoji.

Reći ću vam još nešto. Susretao sam ljude koji razlike u predodžbama o ispravnom ponašanju preuveličavaju i to stoga, što ne vide razliku između različitih vjerovanja o činjenicama. Tako mi je, na primjer, jedan čovjek rekao: “Pred tri stotine godina Englezi su spaljivali vještice. Da li i to nazivate zakonom ljudske naravi ili zakonom ispravnog postupanja?” Činjenica je, da danas ne spaljujemo vještice zato, jer ne vjerujemo da one postoje. Kad bismo vjerovali u njih, kad bismo stvarno mislili da među nama ima ljudi koji su se prodali vragu i primili od njega nadnaravnu snagu kojom ubijaju svoje bližnje, pomračuju im razum i nanose ružno vrijeme, zacijelo bismo se svi složili da ako itko zaslužuje smrtnu kaznu, onda su to svakako ti ogavni zlotvori. Ovdje ne postoji nikakva razlika u moralnom načelu, razlika je samo u poimanju činjenica. Nevjerovanje u vještice može predstavljati značajan napredak u znanju, ali ne možemo govoriti o moralnom napretku, ukoliko ih ne spaljujemo samo zato, jer ne vjerujemo da postoje. Ne možemo nekoga smatrati čovječnim zato jer više ne postavlja mišolovke vjerujući naime, da u njegovoj kući nema miševa.

24 25

kad biste najradije vodili s njome ljubav, ostati na opasnim mjestima iako biste mogli otići na neko manje opasno mjesto, održati obećanje onda kada biste ga najradije pogazili, reći istinu čak i onda kada će vas smatrati budalom.

Neki smatraju da iako se ispravno ponašanje čovjeku ne isplati u određenom slučaju, ono se ipak isplati ljudskom društvu kao cjelini i da u tome nema nikakve posebne tajne. Konačno, ljudi ipak imaju toliko razuma da uvide kako ne mogu biti sigurni ili sretni, osim u društvu u kojem se svi ispravno ponašaju, te se i sami nastoje tako ponašati. Naravno, točno je da sigurnost i sreća dolaze samo od onih pojedinaca, skupina i naroda koji se međusobno poštuju i cijene. To je, svakako, jedna od najvažnijih istina na svijetu, ali ona nikako ne objašnjava naš stav prema Dobru i Zlu. Ako na pitanje: “Zašto ne bih smio biti sebičan?” — dobijemo odgovor: “Zato, jer je to u interesu društva” — tada se možemo upitati: “A zašto bih ja vodio računa o blagostanju društva, ukoliko osobno nemam ništa od toga?” Odgovor može biti samo ovaj: “Zato jer trebamo biti nesebični” — a to nas vraća na sam početak. Dakle, sve što smo rekli točno je, ali to nas nije odvelo nikuda dalje. Kad bi netko postavio pitanje zašto se igra nogomet, ne bi mnogo vrijedio odgovor: “Da se postignu golovi”, budući je nastojanje da se zabiju golovi isto što i sama igra, a ne razlog igre. To bi značilo kazati da je nogomet — nogomet, što je svakako istina, ali je ta istina toliko očita da je ne treba ni spominjati. Isto tako na pitanje zbog čega se čovjek treba dolično ponašati, ne vrijedi odgovoriti da je to zbog dobrobiti društva, jer nastojanje oko dobrobiti društva, drugim riječima nesebičnost, (društvo na koncu, znači i druge ljude) jedna je od onih stvari koje ispravno ponašanje sadrži u samome sebi. Time bismo samo ustvrdili da je ispravno ponašanje tek — ispravno ponašanje. Ništa više ne bismo rekli i kad bismo se zadržali na tvrdnji: “Čovjek treba biti nesebičan.”

Ovdje bih završio. Ljudi moraju biti nesebični. Trebaju pošteno postupati s drugim ljudima. To, svakako, ne znači da su oni nesebični, niti da vole biti takvi, već da moraju biti nesebični. Moralni zakon ili Zakon ljudske prirode nije obična činjenica o čovjekovom ponašanju, isto kao što je zakon sile teže činjenica o ponašanju tijela koja imaju određenu masu. S druge strane, Moralni zakon nije puka fantazija, jer se jednostavno ne možemo osloboditi predodžbe o njemu, a kad bismo to mogli, velika većina onoga što mislimo i kažemo o čovjeku bilo

se stvarno događa. Zakoni prirode, dakle, mogu značiti samo ono što priroda, u stvari, čini. Međutim, ako razmotrimo zakon ljudske naravi, zakon ispravnog postupanja, vidjet ćemo da je to nešto sasvim različito. Taj zakon zacijelo ne znači ono što čovjek ustvari radi, jer kako sam spomenuo ranije, mnogi ljudi se uopće ne pridržavaju ovog zakona, a gotovo nitko ga se u potpunosti ne pridržava. Zakon sile teže nam govori kako se kamen ponaša kad ga ispustimo, dok Zakon ljudske prirode govori kako bi se čovjek trebao ponašati, a kako ne. Drugim riječima, kad razgovaramo o ljudima, nešto drugo dolazi iznad i van stvarnih činjenica. Postoje činjenice, (kako se ljudi stvarno ponašaju), ali imamo i nešto drugo (kako bi se trebali ponašati). Izvan toga u svemiru ne bi trebalo postojati ništa drugo osim činjenica. Elektroni i molekule se ponašaju na stanovit način iz čega nastaju određene posljedice i to bi mogla biti čitava priča. (Ne mislim kazati, kao što ćete vidjeti kasnije, da je to čitava priča, već bi to moglo biti tako samo u ovoj fazi razmatranja.) I čovjek se ponaša na stanovit način, ali to nije čitava priča, jer znamo da bi se trebao ponašati drukčije.

To je doista u tolikoj mjeri čudnovato, da osjećamo potrebu za daljnjim objašnjenjem. Možemo, na primjer, izvesti slijedeći zaključak: kad kažemo za nekoga da se ne ponaša onako kako bi trebao, tada je to isto kao kad kažemo da je kamen krivo oblikovan, naime, da nam ponašanja takve osobe ne odgovaraju. Takav zaključak, međutim, jednostavno ne bi bio ispravan. Ponašanje čovjeka koji je zauzeo mjesto u vlaku zato jer je prvi došao i onoga koji je, dok sam ja bio okrenut leđima, skliznuo na sjedalo premjestivši moju torbu, jednako mi ne odgovara. Pri tome neću osuditi postupak prvog čovjeka, već onog drugog. Ne ljutim se, osim za trenutak, dok se ne priberem, na onoga tko mi slučajno podmetne nogu, pa makar me pri tome ozlijedio. Ljutim se, međutim, na onoga koji mi pokušava podmetnuti nogu i nakon što mu to prvi puta nije uspjelo. Ponekad se ponašanje koje nazivamo lošim, uopće ne protivi našim interesima, već naprotiv. U ratu, svakoj strani dobro dolazi izdajica protivničke strane. No, premda ga plaćaju i koriste njegove usluge, svi ga drže izrodom. Zato ne možemo reći da je ispravno samo ono postupanje od kojeg imamo koristi. Sto se tiče našeg osobnog ponašanja, također mi se čini očitim da nije ispravno samo ono ponašanje koje nam se isplati. Ispravno se ponašati znači biti zadovoljan s tisuću dinara, umjesto s deset tisuća, pošteno ostati u školi na satu kad biste najradije markirali, ostaviti djevojku na miru onda

26 27

4. Što se nalazi u pozadini zakonaRazmotrimo ukratko do čega smo do sada došli. Na primjerima kamenja, stabla i sličnog, ono što nazivamo prirodnim zakonima, ne mora značiti ništa osobito — to može biti samo pitanje naziva. Kad kažemo da prirodom upravljaju stanoviti zakoni, to može značiti da se priroda ponaša na određeni način. Ovi takozvani zakoni ne moraju biti ništa stvarno — ništa što bi prodiralo dublje u bit stvarnih činjenica koje zamjećujemo. Međutim, vidimo da kod čovjeka to nije tako. Zakon ljudske prirode ili Zakon Dobra i Zla, mora biti nešto izvan stvarnih činjenica o ljudskom ponašanju. Dakle, u ovom slučaju, osim stvarnih činjenica, postoji još nešto — postoji stvarni zakon kojeg nismo sami izmislili, ali znamo da ga moramo poštovati. Želio bih sada razmotriti što nam ova spoznaja govori o svijetu u kojem živimo. Od kada su ljudi kadri razmišljati, pitaju se što je u stvarnosti ovaj svemir i kako je on nastao. Grubo rečeno, postoje dva mišljenja o tome. Kao prvo, postoji ono što obično nazivamo materijalističkim nazorom. Materijalisti misle da materija i prostor postoje tek tako, oduvijek. Nitko ne zna zašto je to tako. Oni također misle da je materija, ponašajući se oduvijek sasvim određeno i jednoliko, posve slučajno, poput upada biljarske kugle u rupu, proizvela bića koja mogu misliti — tj. ljude. Igrom slučaja, nešto se sudarilo sa suncem, uslijed čega je došlo do stvaranja planeta. Sličnom igrom slučaja, na jednoj od tih planeta nastala je sretna okolnost da su se zajedno našli kemijski elementi, određena temperatura i ostali uvjeti potrebni za nastanak života, pa je jedan dio materije oživio. Potom, daljnjom igrom slučaja, postupno su se razvila stvorenja poput nas.

Drugi stav je religiozan. Prema religioznom shvaćanju, ono što se nalazi u pozadini svemira, više je razum negoli išta drugo. Time se misli da to nešto je svjesno, da je svemu što postoji odredilo svrhu, te da pojedine stvari pretpostavlja drugima. Po ovom shvaćanju, to nešto je stvorilo svemir, dijelom iz nama nepoznatih razloga, a dijelom zato da stvori bića na sebe nalik — utoliko nalik, što posjeduju razum. Naravno, to ne znači da je jedan od tih nazora vladao dugo vremena i da ga je drugi s vremenom istisnuo. Oba se stajališta svugdje pojavljuju, gdje postoje misaoni ljudi. Međutim, valja zapamtiti jedno: nikako ne možete uz

bi lišeno smisla. To nije ni izjava o načinu na koji bismo željeli da se ljudi ponašaju, a da nama to ponašanje odgovara, jer nečije loše ili nepošteno ponašanje ne mora nam uvijek škoditi, čak naprotiv. Prema tome, ovo pravilo o Dobru i Zlu, ili Zakon ljudske prirode, nazovite to kako želite, mora na ovaj ili onaj način biti nešto stvarno — nešto što zaista postoji i što mi nismo izmislili. Unatoč tome, to nije činjenica u običnom smislu te riječi, niti činjenica na način na koji bi to bilo naše stvarno ponašanje. Izgleda da ćemo morati priznati da postoji više nego jedna vrsta stvarnosti; da u ovom konkretnom slučaju ima nešto iznad i s onu stranu običnih činjenica o ljudskom ponašanju, a to nešto je ipak veoma stvarno — stvaran zakon, kojeg nitko od nas nije izmislio, a čijeg smo djelovanja potpuno svjesni.

28 29

Pitanje je, dakle, u slijedećem: želimo znati da li svemir postoji tek onako, bez ikakva razloga ili iza njega postoji neka sila koja ga čini upravo onakvim kakav on jest. Ukoliko postoji, ta sila ne bi bila činjenica koju možemo promatrati, već stvarnost koja tu činjenicu uvjetuje, a koju ne možemo otkriti pukim promatranjem. Jedino kad se radi o nama, ljudima, možemo spoznati da u svemu tome ima nešto više. Ili recimo to ovako: kad bi iznad svemira postojala sila koja ga nadzire, ona se ne bi mogla pokazati kao jedna od činjenica unutar svemira — kao što ni graditelj kuće ne može biti zid, ni stubište, ni kamin u kući koju je izgradio. Jedini je način na koji bismo mogli očekivati da nam se ta sila pokaže, da je u samima sebi osjetimo kao neki utjecaj ili zapovijed što nas potiče da se ponašamo na određeni način. A to je baš ono što nalazimo u sebi. Sigurno bi to trebalo pobuditi našu sumnjičavost? U jedinom slučaju gdje možemo očekivati odgovor, to jest kad se radi o nama samima, taj odgovor je potvrdan. U ostalim slučajevima, gdje ne dobivamo nikakav odgovor, vidjet ćemo zašto je to tako. Recimo, netko me upita zašto, kad vidim čovjeka u sivoj uniformi kako ide ulicom i u sandučić pred vratima kuće ubacuje omotnicu, pretpostavljam da te omotnice sadrže pisma? Odgovor bi bio — zato što uvijek kad sam primim takvu omotnicu, u njoj se nalazi pismo. Vi, međutim, možete reći: “Ali vi nikada niste vidjeli pisma za koja mislite da ih drugi dobijaju.” Ja ću vam na to odgovoriti: “Naravno da nisam, kako bih i mogao kad nisu upućena meni. Sadržaj omotnica koje nemam pravo otvoriti, objašnjavam pomoću onih koje imam pravo otvoriti.” Isto je s prethodnim pitanjem; jedini omot koji smijem otvoriti je čovjek. I kad otvorim taj omot, osobito kad otvorim omot — sama sebe, uviđam da ne postojim sam po sebi, već da iznad mene postoji zakon; da netko od mene očekuje da se ponašam na određeni način. Naravno, ne tvrdim da bih to isto našao kod kamena ili stabla, (kad bih mogao proniknuti njihovu nutrinu), isto kao što ne tvrdim da moji susjedi primaju jednaka pisma kao i ja. Mogao bih, na primjer, otkriti da kamen mora poštovati zakon sile teže, to jest, da pošiljalac pisma od mene traži samo da poštujem zakon moje ljudske naravi, a kamen primorava da poštuje zakon svoje kamene naravi. No, u oba slučaja treba očekivati da postoji, da tako kažem, pošiljalac pisma, neka sila izvan nama poznatih činjenica, neki Upravitelj ili Vodič.

Nemojte misliti da trčim pred rudo. Za sada se nalazim još vrlo daleko od Boga kršćanske teologije. Samo sam došao do zaključka da postoji

pomoć znanosti u uobičajenom smislu te riječi, otkriti koji je od ta dva stava ispravan. Znanost se služi pokusima. Ona promatra kako se nešto ponaša. Svaka znanstvena postavka, bez obzira kako složena, svodi se na kraju krajeva otprilike na ovo: “15. siječnja u 20:20 sati, uperio sam teleskop na taj i taj dio neba, i opazio to i to” ili: “stavio sam toliko i toliko ove tvari u posudu, ugrijao je na određenu temperaturu, pa se nešto zbilo.” Nemojte misliti da imam nešto protiv znanosti, govorim samo o njenoj djelatnosti. Što god je čovjek veći znanstvenik, tim će se prije, vjerujem, složiti da je takva zadaća znanosti — nesumnjivo vrlo korisna i potrebna. No, zbog čega nešto uopće postoji i da li postoji nešto iza stvarnosti koju znanost promatra, nešto sasvim drukčije? Ali, to nije znanstveno pitanje. Ako postoji nešto iza, onda će to čovjeku ili ostati potpuno nepoznato, ili će mu se pak objaviti na način različit od uobičajenog. Znanost ne može tvrditi da nešto takvo postoji ili ne postoji. I pravi znanstvenici obično ne tvrde ništa slično. Time se više bave novinari i pripovjedači sa širokim krugom čitateljstva, koji sakupljaju komadiće i otpatke nedopečene znanosti. Na kraju krajeva to je stvar zdrava razuma. Pretpostavimo da znanost jednom toliko uznapreduje, da može spoznati i objasniti svaki detalj svemira. Nije li očito da bi i u tom slučaju pitanja kao što su: “Zašto postoji svemir? Zašto on postoji na ovakav način? Ima li on bilo kakvo značenje?” — ostala nepromijenjena.

Dakle, položaj bi bio prilično beznadan da nema jednoga: postoji samo jedno u čitavom svemiru o čemu znamo više no što bismo mogli naučiti promatranjem izvana. A to je čovjek. Ne samo da ljude promatramo — mi jesmo ljudi. U ovom slučaju mi, da tako kažemo, posjedujemo unutarnju obavijest, mi smo u tom saznanju. I zbog toga znamo da nad ljudima postoji moralni zakon kojeg ljudi nisu sami stvorili i kojeg ne mogu sasvim zaboraviti čak i ako pokušavaju, za kojeg osjećaju da ga moraju poštivati. Obratite pažnju na slijedeće — da netko proučava čovjeka izvana, kao što mi proučavamo elektricitet ili zelje, koje ne poznaje ljudski jezik i nije kadar doznati naša unutarnja saznanja, nego samo promatrati ono što činimo, ne bi nikad mogao naslutiti postojanje moralnog zakona. A po čemu bi i mogao? Zapažanja takvog promatrača odnosila bi se samo na ono što čovjek čini, a moralni zakon zahvaća nešto drugo, tj. ono što bi trebao činiti. Isto tako, kad bi postojalo nešto iznad činjenica do kojih smo došli promatranjem kamenja ili vremenskih prilika, nikad to ne bismo otkrili samo vanjskim promatranjem.

30 31

zaista, životna sila najveći domet ljudskog razmišljanja kojeg je svijet doživio?

nešto što upravlja svemirom, što se u meni pojavljuje kao zakon koji me potiče da postupam ispravno i koji pobuđuje osjećaj odgovornosti i nelagode kad postupam loše. Čini mi se da moramo pretpostaviti da je to nešto više nalik umu, nego bilo čemu drugome što poznajemo — konačno jedino što još poznajemo, a teško je zamisliti da bi nas komad materije mogao na nešto usmjeravati. Naravno, to ne mora biti vrlo nalik umu, a još manje osobi. U slijedećem odlomku vidjet ćemo da li možemo o tome saznati nešto više. Prije toga dužan sam jedno upozorenje. U zadnjih stotinjak godina izgovoreno je mnogo razvodnjenih i sladunjavih priča o Bogu. Međutim, to nije ono što ja nudim. To možete mirne duše zaboraviti.

BILJEŠKA — U želji da izbjegnem opširno obrazlaganje stavova o gledanju na svijet i život, spomenuo sam samo materijalistički i religiozni stav. Potrebno je, međutim, spomenuti još i stav nazvan filozofija životne snage ili stvaralačka evolucija ili evolucija-koja-traje. Bernard Shaw je poznat po najduhovitijem izlaganju toga stava, dok ga je najtemeljitije prikazao Bergson. Zagovornici ovog gledanja na svijet tvrde da neznatne promjene po kojima se na ovoj planeti život razvio od najnižih oblika do čovjeka, nisu nastale slučajno, već da su rezultat nastojanja, svrhovitosti životne sile. Njih bi trebalo upitati da li pod životnom silom podrazumijevaju nešto što ima um ili nema. Ako je odgovor potvrdan, tada je um koji stvara život i koji ga privodi savršenstvu u stvari Bog, pa je njihovo uvjerenje jednako religioznom. Ukoliko je odgovor negativan, kakvog smisla ima kazati da nešto bez uma teži nečem, da to nešto ima svrhu? Čini mi se da je baš to kobno za ovakav svjetonazor. Jedan od razloga zašto je tolikim ljudima teorija stvaralačke evolucije privlačna, sigurno leži u tome što ona u obilatoj mjeri pruža čovjeku osjećaj ugode koja je ishod vjerovanja u Boga, a izostavlja one manje prijatne posljedice. Kad se dobro osjećate, s neba sija sunce i ne želite vjerovati da je čitav svemir tek mehanički ples atoma, lijepo je pomisliti kako se ta velika, tajanstvena sila kotrljala kroz stoljeća noseći vas na svojoj krijesti. Ako s druge strane, želite počiniti nešto nedolično, ne morate se bojati da će vas ona ukoriti, budući je ona tek slijepa sila, bez razuma, koja ne propisuje nikakva moralna načela, nije poput onog nezgodnog Boga o kojem smo učili kao djeca. Životna sila je neka vrst pripitomljenog Boga. Možete je uključiti kad to želite, no ona vas neće uznemiravati. Dakle, imamo priliku doživjeti sve ushite religije, a da nas to ništa ne košta. Da li je,

32 33

5.Uzrok naše nelagodnostiPosljednje sam poglavlje zaključio s mislima da nas putem moralnoga zakona netko ili nešto dotiče s one strane materijalnog svijeta. Vjerujem da to može nekoga smetati. Možda ste čak pomislili da sam vas prevario — da sam jednu od mnogih popovskih prodika zaodjenuo plaštem filozofije. Možda ste me bili spremni slušati sve dok sam vam govorio nešto novo; ali ako se radi samo o religiji, već su vam i drugi dolazili s tom temom. Možda mislite da je nepotrebno vraćati unazad kazaljke sata. Ako netko od vas misli tako, rado bih mu rekao tri stvari.

Prvo, u vezi vraćanja kazaljke sata. Nemojte misliti da se šalim ako kažem da možete vratiti kazaljke unazad i da je to vrlo često razuman postupak ukoliko je sat netočan. Međutim, bolje je da se okanimo priče o satovima. Svi želimo napredak. On obično znači približavanje cilju prema kojem smo se uputili. Ako ste se uputili krivim smjerom, nastavak puta vas neće približiti odredištu. U tom slučaju, napredovati znači okrenuti se i vratiti na pravi put. Onaj tko se prvi vrati na pravi put napredan je. To se najbolje vidi u aritmetici. Kad započnem pogrešno zbrajati, što ranije priznam grešku, pa se vratim i počnem iznova, tim ću prije doći do ispravnog rezultata. Nema ničeg naprednog u tvrdoglavosti i odbijanju da priznam pogrešku. Čini mi se, pogledamo li na sadašnje stanje u svijetu, da čovječanstvo očito radi velike greške. Nalazimo se na krivu putu. U tom se slučaju trebamo vratiti — samo ćemo na taj način brže napredovati.

Drugo, to još uvijek nije popovska prodika. Još uvijek nismo stigli do Boga neke religije, najmanje pak do kršćanskog Boga. Došli smo tek do Nekog ili Nečeg, tko stoji iza moralnog zakona. Nismo ni spomenuli Bibliju niti Crkvu, već pokušavamo vidjeti što o tom Nekom možemo sami zaključiti. Najdublji dojam ostavlja uvijek ono do čega sami dođemo. O tom Nekom imamo dva dokaza. Jedan je svemir, kojeg je On stvorio. Ako bismo to uzeli kao jedino uporište, mogli bismo zaključiti da je On veliki umjetnik (jer je svemir veoma lijep prostor), no i prilično nemilosrdan prema čovjeku (svemir je vrlo opasan i strašan). Drugi dokaz je moralni zakon kojeg je On usadio u naš um. Taj dokaz je jači od prethodnog, jer do njega dolazimo unutarnjim spoznajama. O Bogu više saznajemo preko moralnog zakona nego preko svemira, isto kao što o čovjeku saznajemo više dok ga slušamo, nego gledamo

34 35

ili velika sigurnost ili ogromna opasnost — već prema tome kako na nju odgovorimo. A mi odgovaramo na krivi način.

I treće: kad sam odlučio da na ovako zaobilazan način izložim ono što mi je bilo na umu, nisam vas želio ni na koji način prevariti. Razlog je bio posve drukčiji. Naime, kršćanstvo jednostavno nema nikakva smisla sve dok se ne suočimo s činjenicama koje sam upravo iznio. Kršćanstvo traži od čovjeka pokajanje i obećava oproštenje. Prema tome, ono nema ništa kazati (koliko ja znam) ljudima koji nisu svjesni da su učinili nešto zbog čega bi se trebali pokajati i koji ne osjećaju potrebu za oproštenjem. Kršćanstvo počinje tek kad smo uvidjeli da postoji stvarni Moralni zakon i Sila iznad njega, kad shvatimo da smo taj Zakon prekršili i time se suprotstavili toj Sili — ni trenutka ranije. Tek kad saznamo da smo bolesni slušamo liječnika. Kad uvidimo da smo u očajnom položaju, tek tada ćemo početi shvaćati o čemu govore kršćani. Oni nude objašnjenje kako smo dospjeli u sadašnje stanje gdje djeluje i mržnja i ljubav prema dobroti, oni isto tako nude objašnjenje kako Bog u isto vrijeme može biti neosobni um koji stoji iza Moralnog zakona, a također i Osoba. Govore nam kako su zahtjevi ovog Zakona, koje ni vi ni ja ne možemo ispuniti, bili ispunjeni umjesto nas, kako sam Bog postaje čovjekom da bi spasio čovjeka od Božjega suda. To je stara priča i ako je želite shvatiti, bez sumnje ćete se savjetovati s ljudima koji su više od mene pozvani da o tome govore. Sve što ja tražim jest da se suočimo s činjenicama — da razumijemo pitanja na koja kršćanstvo smatra da ima odgovor. Te činjenice su zaista zastrašujuće. Volio bih da mogu kazati nešto prihvatljivije, no moram reći ono što mislim da je istinito. Naravno, slažem se da kršćanska religija, ipak na kraju, pruža neopisivu utjehu. Ali ona ne počinje utjehom; ona počinje pokajanjem o kojem sam vam već govorio i nema uopće koristi pokušavati nešto reći o utjehi a da prethodno ne govorimo o očaju. U religiji, kao i u ratu ili bilo gdje drugdje, utjehu ne možemo naći pukim traženjem. Ako tražimo istinu, na kraju ćemo naći utjehu. Međutim, ako tražimo utjehu, nećemo naći ni nju ni istinu — počet ćemo s čeznutljivim i razvodnjenim mislima, a završiti na kraju očajanjem. Svi smo manje više prerasli neka čeznutljiva razmišljanja o budućnosti — vrijeme je da isto učinimo i s religijom.

kuću koju je načinio. Dakle, iz ovog drugog dokaza zaključujemo da Biću koje se nalazi iza svega postojećeg, vrlo je stalo do ispravnih postupaka — poštena igra, nesebičnost, hrabrost, dobronamjernost, poštenje i iskrenost. U tom bismo se smislu, mogli složiti s onime što naučava kršćanstvo, a i neke druge religije, naime da je Bog dobar. Ali nemojmo se prenagliti. Moralni zakon nam ne kaže da je Bog dobar tako da je popustljiv, mekan ili da s nama suosjeća. Moralni zakon nije nimalo popustljiv. On je tvrd poput stijene. Govori nam da činimo samo ono što je ispravno i izgleda da ga se ne tiče koliko to može biti bolno, opasno ili teško. Ako je Bog nalik na moralni zakon, onda on nije nimalo mekan. Tu nam ništa ne pomaže ako kažemo da pod dobrim Bogom razumijevamo Boga koji oprašta. Nemojmo trčati pred rudo. Oprostiti može samo osoba, a mi do osobnog Boga još nismo došli. Do sada smo ustanovili samo to da iza moralnog zakona postoji neka sila koja je sličnija razumu nego bilo čemu drugome. No, to još uvijek ne mora značiti da je to sila osobe. Ako je ona neosobni um, ne bi je imalo smisla moliti da nam nešto odobri ili oprosti, jednako kao što nema smisla tražiti od tablice množenja da nam oprosti pogrešno računanje. Niti u jednom od ta dva slučaja ne bismo dobili odgovor. Isto tako nema koristi reći, ukoliko takav Bog postoji — a on bi bio neosobna, apsolutna dobrota — da vam se on ne sviđa i da ne marite za njega. Nevolja je, naime, u tome što je jedan dio vas na njegovoj strani, što je jedan dio vas suglasan kad on ne odobrava čovjekovu pohlepu, lukavstvo i izrabljivanje. Može se dogoditi da od njega tražimo da u našem slučaju načini izuzetak, da nam ovaj put oprosti, ali duboko u sebi znamo da on ne može biti dobar ako stvarno i neopozivo ne prezire takav način ponašanja. S druge strane znamo, da ukoliko zaista postoji apsolutna dobrota, ona ne odobrava najveći dio onoga što činimo. To je, dakle, škripac u kojem se nalazimo. Ukoliko svemirom ne upravlja apsolutna dobrota, tada su na kraju krajeva svi naši napori uzaludni. No, ako ona postoji, tada smo u svakodnevnom neprijateljstvu s njom, bez izgleda da se u budućnosti što promijeni, pa je naš položaj beznadan. Ne možemo s tom dobrotom, a ni bez nje. Bog je najveća utjeha, ali isto tako ulijeva i najveći strah. U isto vrijeme ga najviše trebamo i najviše ga se bojimo. On nam je jedini mogući saveznik, a ipak smo postali njegovi neprijatelji. Neki ljudi pretpostavljaju da bi susret s Apsolutnom dobrotom bio zabavan. Možda bi o tome trebalo još jednom promisliti. Takvi se još uvijek samo igraju s religijom. Dobrota, naime, može biti

36 37

KNJIGA DRUGAŠTO KRŠĆANI VJERUJU

38 39

1. Suprotne predodžbe o BoguAko me upitate u što kršćani vjeruju, započet ću odgovor time da vam kažem u što kršćani ne trebaju vjerovati. Ako ste kršćanin, ne trebate vjerovati da su sve druge religije potpuno pogrešne. Ako ste pak ateist, morate vjerovati da su sve religije svijeta u osnovi jedna velika pogreška. Ukoliko ste kršćanin, slobodno možete vjerovati u sve te religije, čak i najneobičnije među njima. U vrijeme dok sam još bio ateist, morao sam se prisiljavati na pomisao da je većina čovječanstva u zabludi u vezi najvažnijeg. Kad sam postao kršćanin, mogao sam razmišljati mnogo slobodnije. Naravno, biti kršćanin znači misliti da je kršćanstvo u pravu ondje gdje se razlikuje od drugih religija. Kao u aritmetici — samo je jedan rezultat ispravan, dok su svi ostali pogrešni, ali su neki od njih bliži ispravnom rezultatu od drugih.

Na toj osnovi čovječanstvo se, grubo uzevši, može podijeliti na dvije velike skupine: na većinu koja vjeruje u nekog Boga ili bogove i na manjinu koja ne vjeruje ni u kakvog Boga. Prema tome, kršćanstvo bismo mogli pribrojiti u većinu — tj. svrstati ga uz stare Grke, Rimljane, suvremene divljake, stoike, platoniste, hinduse, muslimane, itd. nasuprot suvremenom materijalizmu zapada. Nadalje, oni koji vjeruju u Boga mogu se podijeliti prema tome u kakvog Boga vjeruju. Ovdje se mišljenja uvelike razlikuju. Jedni tvrde da je Bog s one strane dobra i zla. Ljudi nešto nazivaju dobrim, a drugo lošim. Međutim, neki smatraju da je tako samo s naše točke gledanja. Što je je čovjek mudriji, to će manje nešto nazivati dobrim ili lošim. Sve će više uviđati da je svaka stvar s jedne strane dobra, a s druge loša i da drukčije ne može biti. Dosljedno tome, ovakvi misle da će ta razlika nestati mnogo prije no što se približimo Božjem gledištu. Kazat će otprilike ovako; rak nazivamo lošim, jer ubija čovjeka, no isto tako mogli bismo lošim nazvati vrsnog kirurga zbog toga što ubija rak. Sve zavisi o kutu iz kojeg gledamo. Prema drugom, suprotnom mišljenju dobar ili pravedan Bog je onaj koji se opredjeljuje, ljubi ljubav, dok mrzi mržnju, koji od nas traži da se ponašamo na ovaj, a ne na onaj način. Prvo gledište, dakle ono koje tvrdi da je Bog s one strane dobra i zla, naziva se panteizam. Zastupnik ovog pravca je veliki pruski filozof Hegel, i koliko se meni čini također

40 41

njega? Čovjek osjeća da je mokar tek kad padne u vodu i to zato, jer nije vodena životinja. Riba se ne osjeća mokrom. Naravno, mogao bih se odreći svoje glavi ili rukama. Vjerujem da sada uočavate kako prva razlika između panteizma i kršćanstva nosi sa sobom i drugu. Ako razliku između dobra i zla ne uzimate sasvim ozbiljno, tada je lako reći kako je sve što postoji dio Boga. Ukoliko smatrate da nešto može biti stvarno loše, a da je Bog stvarno dobar, onda nećete moći govoriti na taj način. Morat ćete vjerovati da je Bog odvojen od svijeta te da je mnogo onoga što zamjećujemo u svijetu protiv njegove volje. Panteist, suočen s problemom bolesti ili sirotinje, reći će: “Kad biste to mogli pogledati iz božanskog ugla, shvatili biste da je i to Bog.” Kršćanin bi rekao: “Ne lupetaj gluposti.” Jer, kršćanstvo je aktivna religija. Ono tvrdi da je Bog stvorio svijet — prostor i vrijeme, toplinu i hladnoću, boje i okuse, sve životinje i biljke, sve što je Bog izmislio iz svoje glave.

Naravno, to pokreće vrlo veliko pitanje. Ako je dobri Bog stvorio svijet, zašto je taj svijet pošao nizbrdo? Mnogo godina nisam nikako želio slušati odgovore kršćana na ova pitanja. Činilo mi se da je mnogo jednostavnije i lakše kazati da svijet nije stvorila nikakva razumna sila, bez obzira na to koliko njihovi dokazi bili uvjerljivi. Zar nisu ti dokazi, u stvari, samo složen pokušaj da se izbjegne prihvatiti ono što je sasvim očito? Ali tada je iskrsnula druga nevolja.

Moj dokaz protiv Boga svodio se na to da je svijet okrutan i nepravedan. Međutim, kako sam uopće došao do zamisli o pravdi i nepravdi? Čovjek nikad neće crtu nazvati savinutom, ukoliko nema predodžbu o tome kako izgleda ravna crta. S čime sam uspoređivao svijet kad sam ga nazvao nepravednim? Ako je sve tako loše i besmisleno, zašto se ja, koji sam također dio tog besmisla, tako žestoko bunim protiv njega? Čovjek osjeća da je mokar tek kad padne u vodu i to zato, jer nije vodena životinja. Riba se ne osjeća mokrom. Naravno, mogao bih se odreći svoje zamisli o pravdi, govoreći da je ona samo moja subjektivna predodžba. No, ako bih tako postupio, tada bi propao i moj dokaz protiv Boga, jer se on osniva na tvrdnji da je svijet stvarno nepravedan, a ne samo da ne ispunjava moja osobna očekivanja. Dakle, upravo prilikom pokušaja da dokažem kako Bog ne postoji, drugim riječima, kako je cjelokupna stvarnost besmislena, došao sam do saznanja da je jedan dio stvarnosti — naime moja predodžba o pravdi — sasvim smislena. Iz toga slijedi da je ateizam suviše jednostavan. Kad bi čitav svemir bio besmislen, mi to nikad ne bismo mogli otkriti — isto kao, ukoliko ne bi

i hindusi. Zastupnici drugog stava su Židovi, muslimani i kršćani.

Uporedo s ovom velikom razlikom između panteizma i kršćanskog poimanja Boga obično ide i druga razlika. Panteisti obično vjeruju da Bog, da tako kažemo, pokreće svemir onako kao što mi pokrećemo vlastito tijelo — gotovo da je sam svemir Bog, tako da ako ne bi postojao svemir, ne bi bilo ni Boga, pa je prema tome, sve što postoji, dio Boga. Kršćanska predodžba o Bogu je sasvim različita. Kršćani vjeruju da je Bog zamislio i stvorio svijet onako kao što umjetnik stvara sliku ili skladatelj glazbu. Slikar nije isto što i slika i on ne umire ako uništimo njegovo djelo. Kazat ćete: “Da, ali on je unio velik dio sebe u tu sliku.” No, to jedino znači da su čitava njezina ljepota i zanimljivost proizišli iz njegove glave. Njegovo se umijeće ne nalazi u slici na isti način kao što se nalazi u njegovoj glavi ili rukama. Vjerujem da sada uočavate kako prva razlika između panteizma i kršćanstva nosi sa sobom i drugu. Ako razliku između dobra i zla ne uzimate sasvim ozbiljno, tada je lako reći kako je sve što postoji dio Boga. Ukoliko smatrate da nešto može biti stvarno loše, a da je Bog stvarno dobar, onda nećete moći govoriti na taj način. Morat ćete vjerovati da je Bog odvojen od svijeta te da je mnogo onoga što zamjećujemo u svijetu protiv njegove volje. Panteist, suočen s problemom bolesti ili sirotinje, reći će: “Kad biste to mogli pogledati iz božanskog ugla, shvatili biste da je i to Bog.” Kršćanin bi rekao: “Ne lupetaj gluposti.” Jer, kršćanstvo je aktivna religija. Ono tvrdi da je Bog stvorio svijet — prostor i vrijeme, toplinu i hladnoću, boje i okuse, sve životinje i biljke, sve što je Bog izmislio iz svoje glave.

Naravno, to pokreće vrlo veliko pitanje. Ako je dobri Bog stvorio svijet, zašto je taj svijet pošao nizbrdo? Mnogo godina nisam nikako želio slušati odgovore kršćana na ova pitanja. Činilo mi se da je mnogo jednostavnije i lakše kazati da svijet nije stvorila nikakva razumna sila, bez obzira na to koliko njihovi dokazi bili uvjerljivi. Zar nisu ti dokazi, u stvari, samo složen pokušaj da se izbjegne prihvatiti ono što je sasvim očito? Ali tada je iskrsnula druga nevolja.

Moj dokaz protiv Boga svodio se na to da je svijet okrutan i nepravedan. Međutim, kako sam uopće došao do zamisli o pravdi i nepravdi? Čovjek nikad neće crtu nazvati savinutom, ukoliko nema predodžbu o tome kako izgleda ravna crta. S čime sam uspoređivao svijet kad sam ga nazvao nepravednim? Ako je sve tako loše i besmisleno, zašto se ja, koji sam također dio tog besmisla, tako žestoko bunim protiv

42 43

2. NajezdaU redu, ateizam je suviše jednostavan. Spomenut ću još jedno gledište koje je također vrlo jednostavno. Ja ga zovem razvodnjeno kršćanstvo, a ono tvrdi da Bog postoji na nebu, da je sve u redu i da se ne treba ni o čemu brinuti. Ono izostavlja sva ona teška i jezovita učenja o grijehu, paklu, vragu i otkupljenju. Obje ove filozofije su djetinjaste.

Nije dobro tražiti da religija bude jednostavna. Na kraju krajeva, prave stvari nisu jednostavne, premda tako izgledaju. Stol za kojim sjedim izgleda posve jednostavan. No, zamolite znanstvenika da vam kaže od čega je napravljen — da vam priča o atomima, o svjetlosnim valovima koji se od njega odbijaju i udaraju u pozadinu našeg oka, kako djeluju na vidni živac i što on stvara u mozgu — vidjet ćete da vas pojam koji nazivamo vidjeti stol stavlja u nedoumicu koju ćete teško razriješiti. Mališan koji izgovara svoju djetinju molitvu izgleda jednostavno. Ukoliko vas zadovoljava da se tu zaustavite, sve je u redu. No, ako to ne želite — a suvremeni svijet obično ne želi biti zaostao — ako želite ići dalje i pronaći Što se stvarno događa — tada se morate pripremiti za nešto teže. Ako težimo za nečim složenijim, tada je glupo žaliti se da to više nije jednostavno.

Često se, međutim, događa da ljudi koji nisu glupi, prihvaćaju ovakvo glupo razmišljanje te svjesno ili ne, naude kršćanstvu. Takvi primaju kršćanstvo koje je za šestogodišnje dijete i tada ga napadaju. Kad im pokušate razložiti kršćanstvo na način kako ga shvaćaju odrasli, upućeni ljudi, tada će prigovoriti da im se od toga vrti u glavi, da je sve to suviše složeno, te Bog, ako postoji, sasvim bi sigurno religiju učinio jednostavnijom, jer je jednostavnost tako lijepa, itd. S takvim ljudima treba biti oprezan, jer su oni spremni svaki čas mijenjati temu razgovora, pa ćete s njima samo protratiti vrijeme. Također, obratite pažnju na izraz Bog koji pojednostavljuje religiju — kao da je religiju Bog izumio, ona predstavlja njegovu riječ nama upućenu, u kojoj nam govori o stanovitim nepromjenjivim značajkama svoje naravi.

Koliko ja shvaćam, stvarnost nije samo složena, već prečesto i čudnovata. Ona nije uredna, nije očita, uvijek je drukčija nego što očekujete. Kada, na primjer, shvatimo da se Zemlja i planeti okreću oko Sunca, bilo bi prirodno razmisliti da su zamišljeni tako da pristaju jedno drugome — da su, recimo, jednako udaljeni ili da se ta udaljenost

postojalo svjetlo, pa prema tome niti bića s očima, nikad ne bismo znali da smo u tami. Tama bi bila besmislena.

44 45

koja nam se trenutno sviđa, bez stvarnog razloga, tada takvo dobro ne bi zasluživalo da se zove dobrim. Prema tome, od dvije sile koje po dualističkom gledanju vladaju svijetom, jedna je stvarno dobra, a druga stvarno zla.

Ali, čim to utvrdite, dovodite na pozornicu nešto treće uz već spomenute dvije sile— neki zakon, mjerilo ili pravilo o dobru s kojim jedna sila stoji u skladu, a druga ne. Tada je to mjerilo kojim sve prosuđujemo, ili biće koje ga je stvorilo, daleko iznad svake sile, ono bi dakle bilo stvarni Bog. Ono na što smo mislili nazvavši ih dobrom i zlom silom, znači da je jedna od njih u ispravnom, a druga u pogrešnom odnosu prema stvarnom, konačnom Bogu.

Ovo se može i drukčije izreći. Ako je dualističko gledanje ispravno, tada zla sila mora biti biće koje cijeni zlo radi samog zla. U stvarnosti, međutim, nećemo sresti nikoga tko bi zlo volio samo zato jer je ono zlo. Najbliža takvom stavu bila bi okrutnost. Ali u stvarnom životu ljudi su okrutni iz dva razloga — ili zato što su sadisti, to jest, izopačeni, pa im okrutnost pričinja čulno zadovoljstvo ili pak žele okrutnošću nešto drugo postići, na primjer novac, moć ili sigurnost. Svakako, postići moć, novac i sigurnost nije loše. Zlo je u tome, što to pokušavamo ostvariti na krivi način ili to želimo imati u neumjerenim količinama. Naravno, ne želim time kazati da su takvi ljudi beznadno pokvareni — samo hoću reći da pokvarenost, kad je pažljivije razmotrimo, predstavlja ostvarivanje dobra na krivi način. Čovjek može biti dobar radi samog dobra, ali ne može biti zao samo poradi zla. Može se pokazati ljubazan i onda kad mu nije do ljubaznosti, kad mu to ne pričinja nikakvo zadovoljstvo, samo stoga jer zna da je ljubaznost ispravna. Nitko, međutim, nije okrutan stoga što je okrutnost loša, već zato jer mu to pričinja zadovoljstvo ili donosi korist. Drugim riječima, zlo ne može uspjeti čak niti u svojoj zloći, na isti način kao što je dobro uspješno u svojoj dobroti. Dobro, da se tako izrazimo, samo opstoji — zlo je iskvareno dobro. Dakle, nešto mora biti najprije dobro, da bi se moglo pokvariti.

Sadizam smo nazvali opasnom izopačenošću. Najprije moramo imati predodžbu o normalnoj spolnosti, da bismo mogli govoriti o njenoj izopačenosti. Nju možemo procijeniti zato, jer znamo kako izgleda normalno ponašanje. Međutim, ako polazimo od izopačenosti, nikada nećemo doznati kakvo je normalno ponašanje. Iz toga slijedi da je sila zla, koju dualizam drži jednako moćnom kao i silu dobra, i koja zlo

redovito povećava ili da su svi iste veličine ili da se s udaljenošću od Sunca povećavaju i smanjuju. A ipak ne nalazimo nikakva vidljiva uzroka ili razloga u veličini ili udaljenosti. Osim toga, neka ta nebeska tijela imaju po jedan mjesec, neka čak četiri, neka dva, neka nemaju ni jedan, a jedno pak, oko sebe ima prsten.

Stvarnost je, zapravo, nešto o čemu se obično ne može nagađati. To je jedan od razloga zašto vjerujem u kršćanstvo — ono je religija kod koje nema nagađanja. Kad bi ono nudilo svijet kakav smo oduvijek očekivali, izgledalo bi nam da smo ga sami izmislili. Međutim, ono nije takvo kao da bi ga bilo tko izmislio. Ono se ponaša vrlo čudno, baš kao i stvarnost. Ostavimo stoga sve te djetinjaste filozofije — sve jednostavne odgovore. Problem nije jednostavan, rješenje još manje.

U čemu je problem? On je u svijetu u kojem postoji mnogo lošeg i očito besmislenog, no u kojem mi ljudi živimo, svjesni njegovih nedostataka. Samo dva gledišta uzimaju u obzir sve činjenice. Prvo od njih je kršćansko gledište koje smatra da je ovo dobar svijet koji je krenuo nizbrdo, no koji, unatoč tome, još uvijek čuva uspomenu na ono kakav je trebao biti. Drugo gledište zove se dualizam — vjerovanje da u pozadini svega stoje dvije jednake i međusobno potpuno nezavisne sile, od kojih je jedna dobra a druga loša. Prema tome, ovaj svijet je bojište na kojem te dvije sile neprestano ratuju. Meni se osobno čini da je dualizam, poslije kršćanstva, najpoštenije i najrazboritije vjerovanje koje postoji na tržištu. Ali, ima jednu nevolju.

Pretpostavlja se da su te dvije sile — duh ili bog dobra i zla — sasvim nezavisne jedna od druge. One oduvijek postoje. Ni jedna od njih nije stvorila drugu, ni jedna od njih nema više prava da se smatra bogom druge sile. Vjerojatno svaka sebe smatra dobrom, a onu drugu lošom. Jedna od njih voli mržnju i okrutnost, dočim druga cijeni ljubav i milosrđe. Svaka pak podupire svoje stajalište. Dakle, što mislimo time kad jednu silu zovemo dobrom, a drugu zlom? To može značiti samo dvije stvari — da nam se jedna sviđa više od druge (kao što nam se, recimo, pivo više sviđa od vina) ili pak želimo kazati da jedna od njih griješi, kad se smatra dobrom, bez obzira na to koja nam se od njih više sviđa ili što misli o sebi. Znači, ako se samo pukim slučajem odlučimo na prvu, tada uopće ne možemo govoriti o dobru i zlu — jer dobro znači nešto za što se trebamo odlučiti bez obzira na to da li nam se to u datom trenutku sviđa ili ne. Kad bi biti dobar značilo prikloniti se strani

46 47

vam vas ponovno upoznati s njim”. Ne tvrdim da znam kako on izgleda — ukoliko ga netko želi bolje upoznati, imat će prilike za to. Da li će mu se to sviđati ili ne — to je već drugo pitanje.

cijeni na isti način kao i sila dobra dobrotu — najobičnija utvara. Da bi bila zla, ona mora željeti dobro koje ostvaruje na pogrešan način, mora imati poriva koji su izvorno dobri, da bi ih mogla izopačiti. No, ako je nešto loše, tada ono ne može imati želju za dobrim niti dobre porive koje bi moglo izopačiti. Oboje mora dobivati od sile dobra. A ako je tako, tada ne može biti govora o nezavisnosti. Zlo je dio svijeta sile dobra, njega je stvorila ili ona ili neka sila koja je iznad njih obje.

Kažimo to jednostavnije. Da bi sila mogla biti zla, ona mora postojati, imati razum i volju. Međutim, postojanje, razum i volja sami su po sebi dobri. Prema tome, ona ih mora dobivati od sile dobra — dakle čak i da bi bila zla, mora posuđivati ili krasti od svojeg protivnika. Počinjete li sada shvaćati zašto kršćanstvo oduvijek tvrdi da je đavao pali anđeo? To nije samo priča za malu djecu. Tu se radi o shvaćanju činjenice da je zlo nametnik, a nikako izvorna pojava. Moć kojom se zlo održava, primilo je od dobra. Sve ono što zlu čovjeku omogućuje da učini neko zlo, samo po sebi je dobro — odlučnost, pamet, dobar izgled, pa i samo postojanje. Zbog toga dualizam u svojem užem smislu, nema stvarnog temelja.

Unatoč tome, moram priznati da je stvarno kršćanstvo (dakle ne ono razvodnjeno), mnogo bliže dualizmu nego što ljudi misle. Kad sam prvi put ozbiljno pročitao Novi zavjet, uvelike me je začudilo što on toliko mnogo govori o sili mraka u ovom svijetu — o moćnom zloduhu za kojeg se držalo da postoji u osnovi smrti, bolesti i grijeha. Razlika je u tome što kršćanstvo smatra da je tu silu stvorio Bog, te da je ona izvorno bila dobra, a poslije se izopačila. Kršćanstvo i dualizam se slažu da je svijet u stanju rata. No, kršćanstvo ne misli da je to rat dviju nezavisnih sila, nego govori da je to građanski rat, pobuna i da mi živimo u prostoru i vremenu kojeg su zaposjeli pobunjenici. Dakle, u izvjesnom smislu, ovaj svijet je područje koje je zauzeo neprijatelj. Kršćanstvo govori o tome kako je pravedni kralj došao, mogli bismo reći prerušen, i kako nas poziva da uzmemo udjela u otporu. Kad odlazimo u crkvu, dolazimo zapravo slušati poruku našeg saveznika. Neprijatelj, računajući s našom taštinom, lijenošću i intelektualnim snobizmom, pokušava nas spriječiti u toj nakani. Znam da bi me netko rado upitao: “Da nas možda ne namjeravate ponovno upoznavati s našim starim znancem — đavolom — s onim rogatim?” Ne vidim kakve veze ima današnjica s time. Osim toga, kopita i rogovi đavla me ne zanimaju. Međutim, moj odgovor bi svakako glasio: “Da, namjera-

48 49

3. Zapanjujuća mogućnost izboraKršćani, dakle, vjeruju da se sila zla samozvano nametnula čovječanstvu kao knez ovoga svijeta. Naravno, to za sobom povlači niz pitanja. Da li je ovakvo stanje u skladu s Božjom voljom ili nije. Ako jest, možemo reći da je to čudan Bog. Ako nije, upitat ćemo se kako se može dogoditi da je nešto protiv volje Bića koje posjeduje apsolutnu moć?

Međutim, nije teško razumjeti kako nešto na jedan određeni način može biti u skladu s nečijom voljom, a ne na drugi. Majka razumno postupa kada kaže svojoj djeci: “Neću vas tjerati da svakog dana spremate svoju sobu. Morate sami naučiti održavati je urednom!” Jedne večeri uđe majka u sobu i nađe u kaminu medu, tintarnicu i francusku gramatiku. To je protiv njene volje. Ona bi svakako više voljela da su njena djeca uredna. No, s druge strane, baš njezina volja dala je djeci slobodu da budu neuredna. Isto je tako i kod svake organizacije, škole i uređenja. Često se ne radi ono što je ostavljeno da se uradi dobrovoljno. To nije ono što smo željeli, ali to je omogućila slobodna volja.

Vjerojatno je isto i u svemiru. Bog je stvorio bića koja imaju slobodnu volju. To znači stvorenja koja mogu ići pravim ili krivim putem. Možda netko misli da možete biti slobodni, ali bez mogućnosti da se skrene na krivi put. Ja takvo nešto ne mogu zamisliti. Ako je nešto slobodno da bude dobro, onda je isto tako slobodno da bude zlo. Upravo je slobodna volja ono što čini zlo mogućim. Pa zašto je onda Bog dao stvorenjima slobodnu volju? Zato, jer slobodna volja, iako čini zlo mogućim, istovremeno jedina omogućuje da postoji ljubav, dobrota i radost, vrijedne tog naziva. Svijet automata, svijet bića koja bi radila kao strojevi, ne bi vrijedilo ni stvoriti. Sreća koju je Bog namijenio svojim višim stvorenjima, sreća je koja dolazi od našeg slobodnog i dobrovoljnog sjedinjenja s njime i jednih s drugima u ushitu ljubavi i radosti, a s time se ne može usporediti ni najžešća ljubav između muškarca i žene. To je razlog zašto ljudska bića moraju biti slobodna.

Naravno, Bog je znao što će se dogoditi ako se slobodna volja zloupotrijebi — očito je vjerovao da vrijedi pokušati. Možda se u tome ne bismo rado složili s njim. Postoji teškoća kod neslaganja s Bogom.

50 51

Bog — stvorio nas je kao što čovjek stvara stroj. Automobil je načinjen tako da ga pokreće određeno gorivo i neće se pokrenuti osim pomoću tog goriva. Bog je zamislio da on sam pokreće ljudski stroj. Naše duše su zamišljene tako da troše njega kao gorivo ili hranu, koja je samo njima namijenjena. U tome ga ničim ne možemo zamijeniti. Zato nema smisla tražiti od Boga da nas usreći na naš način, kako se ne bismo opterećivali religijom. Bog nam ne može dati sreću i mir izvan njega samoga, jer tamo nema sreće.

U tome je ključ za razumijevanje povijesti. Troše se neizmjerne količine energije, grade se civilizacije, donose se savršeni zakoni — no svaki put nešto krene nizbrdo. Neki čudni, sudbonosni vjetar uvijek izgura na površinu sebične ili okrutne ljude, pa sve sklizne natrag u bijedu i ruševinu. Rekli bismo — motor trokira. Kao da izvrsno starta, a onda nakon nekoliko metara stane — pokušavaju ga pokrenuti krivim gorivom. Nešto slično je Sotona učinio nama ljudima.

A što je Bog učinio? Prije svega, ostavio nam je savjest, osjećaj za dobro i zlo. Kroz čitavu povijest nailazimo na ljude koji su pokušavali (neki od njih izuzetno predano) živjeti u skladu sa svojom savješću. Nitko do sada još nije u tome potpuno uspio. Drugo, poslao je ljudima ono što bih ja nazvao lijepim snovima — čudnovate priče koje u ovom ili onom obliku nalazimo u gotovo svakoj poganskoj religiji, a koje nam govore o nekom bogu koji poslije smrti ponovno uskrsava, dajući, na neki način, svojom smrću novi život ljudima. Treće, izabrao je određen narod kojem je tijekom nekoliko stoljeća govorio kakav je on Bog — da postoji samo jedan Bog i da mu je veoma stalo do ispravnog ponašanja. Taj narod bili su Zidovi, a Stari zavjet opisuje kako je Bog s njima govorio.

A onda dolazi zapanjujući događaj. Među tim Židovima iznenada se pojavio čovjek koji posvuda govori da je on sam Bog. Tvrdi da oprašta grijehe. Za sebe govori da postoji oduvijek. Tvrdi da će na kraju vremena suditi svijetu. Kod panteista, Indijaca na primjer, svatko može reći za sebe da je dio Boga, da je jedno s Bogom — u tome nema ničeg čudnog. Ovaj čovjek, međutim, jer je bio Židov, nije mogao govoriti o takvom Bogu. U njihovom jeziku Bog je označavao biće izvan svijeta koje bi ga stvorilo, i koje je neizmjerno različito od svega postojećeg. Prema tome, uvidjet ćete da su riječi toga čovjeka bile nevjerojatnije od svega dotada izrečenog.

On je izvor iz kojeg dolazi sva naša snaga razumijevanje i mišljenje. Ne možemo mi biti u pravu, a on u krivu, isto kao što se rijeka ne može popeti iznad svojeg izvora. Kad se svađamo s njime, svađamo se s onime koji nas čini kadrim da se uopće možemo svađati — to je kao da režemo granu na kojoj sjedimo. Ako Bog ovo ratno stanje, koje vlada u svemiru, smatra da je cijena koju vrijedi platiti za slobodnu volju, to jest, da stvori živi svijet u kojem možemo činiti stvarno dobro ili stvarno zlo, svijet u kojem se nešto uistinu važno može dogoditi, a ne svijet koji se poput lutke pokreće samo kad on vuče konce — dakle, u tom slučaju i mi možemo smatrati da je tu cijenu vrijedno platiti.

Ako smo ovo razumjeli, vidjet ćemo da je glupo upitati: “Zašto je Bog uopće stvorio bića tako loše građe, da su se odmah pokvarila?” Ukoliko je građa od koje je biće načinjeno bolja, utoliko je ono pametnije, jače, slobodnije — dakle, utoliko će biti bolje pođe li pravim putem,odnosno gore ako odabere krivi put. Krava ne može biti ni posebno dobra ni posebno loša, pas može biti bolji ili gori, prosječan čovjek može u još većoj mjeri biti bolji ili gori, dočim nadčovječni duh može biti najbolji ili najgori od svega ostalog.

Kako je mračna sila pogriješila? Bez sumnje na ovo pitanje ne možemo dati siguran odgovor. Ovdje nam međutim, može pomoći jedna razumna (i tradicionalna) pretpostavka, koja se temelji na našem iskustvu o izopačenosti. Samim time što posjedujemo osobnost, postoji mogućnost da sebe stavimo na prvo mjesto — da poželimo biti središte oko kojeg se sve vrti — zapravo, da zaželimo biti Bog. U tome se sastoji grijeh Sotone, kojeg je on kasnije prenio na čovječanstvo. Ima ih koji vjeruju da je čovjekov pad morao imati neke veze sa spolnošću, no to je sasvim pogrešno. (Knjiga Postanka daje nam naslutiti da je određena spolna izopačenost nastupila nakon čovjekova pada, ona je posljedica, a ne uzrok pada.) Sotona nas je još od vremena naših davnih predaka pokušao uvjeriti da bismo mogli biti poput bogova — osamostaliti se kao da smo sami sebe stvorili, da bismo mogli biti svoji gospodari, sretni i izvan Boga, nezavisni od njega. Iz ovog beznadnog pokušaja proizašlo je gotovo sve što nazivamo ljudskom povijesti — novac, siromaštvo, častoljublje, rat, bludniš-tvo, društvene klase, carstva, ropstvo — dugačka i strašna priča o čovjeku koji pokušava pronaći sreću negdje drugdje a ne u Bogu.

Razlog zbog kojeg u tome ne može uspjeti je slijedeći: nas je stvorio

52 53

4. Savršeni pokajnikSuočeni smo, dakle, sa zastrašujućom mogućnosti izbora. Ili je ovaj čovjek, o kojem je riječ, bio (i ostao) ono što je za sebe tvrdio, ili je luđak, a možda i nešto gore. Čini mi se da je posve očito kako nije bio ni luđak ni đavao. Dosljedno tome, koliko god čudno, zastrašujuće ili nemoguće izgledalo, moram prihvatiti činjenicu da je on bio i jest Bog. Bog se iskrcao na ovaj svijet, kojeg je zauzeo neprijatelj — iskrcao se u ljudskom obliku.

Kakva je bila svrha njegova iskrcavanja? Došao je poučavati, reći ćete. Međutim, čim počnemo čitati Novi zavjet, ili koji drugi kršćanski zapis, vidjet ćemo da oni govore o nečem sasvim drugom — o njegovoj smrti i uskrsnuću. Očito je da kršćani smatraju baš to najglavnijim dijelom cijele priče. Vjeruju da je Bog došao na svijet uglavnom zato da trpi i da bude ubijen.

Prije nego što sam postao kršćanin, imao sam dojam da kršćani moraju vjerovati u jednu sasvim osobitu teoriju koja je objašnjavala svrhu ove smrti. Prema toj teoriji, Bog je nakanio kazniti ljude zato što su ovi dezertirali i pridružili se Velikom Pobunjeniku, no Krist se dobrovoljno ponudio da bude kažnjen umjesto njih, pa je Bog ljudima oprostio. Moram priznati da mi ova teorija baš ne izgleda nemoralna i glupa kao što mi je izgledala dok još nisam bio kršćanin. No, nije to ono najhitnije što vam želim kazati. Tek sam kasnije shvatio da ni jedna teorija sama po sebi ne sačinjava kršćanstvo. Glavno kršćansko vjerovanje svodi se na to da nas je Kristova smrt na neki način pomirila s Bogom — omogućila nam da sve počnemo iznova. Teorije koje pokušavaju objasniti na koji način je to postignuto sasvim su druga stvar. Njih ima mnogo. Svi kršćani se pak slažu da je Kristova smrt u tome bila djelotvorna. Reći ću vam kako ja na to gledam. Svi znamo da će umornu i gladnu čovjeku pomoći dobar obrok. Suvremena teorija ishrane, sa svojim vitaminima i bjelančevinama, nešto je sasvim drugo. Ljudi su uzimali hranu i poslije se izvrsno osjećali, daleko ranije no što se uopće čulo za teorije o ishrani. Ako se ikad dogodi da se takve teorije odbace, ljudi će jednako jesti kada ogladne. Teorije koje govore o Kristovoj smrti nisu kršćanstvo — one samo objašnjavaju na koji je način Kristova smrt djelotvorna. Među kršćanima postoje stanovite razlike u pogledu važnosti ovih teorija. Anglikanska crkva, kojoj ja pripadam, ne tvrdi

Jedan dio njegovih tvrdnji lako bi mogao ostati nezamijećen, jer smo slično već toliko puta čuli, više ne znamo što to znači. Mislim na one o oproštenju grijeha — svih grijeha. Ukoliko onaj koji tako govori nije Bog, tada je to u tolikoj mjeri protivno zdravom razumu da je naprosto smiješno. Mi možemo razumjeti da je čovjek kadar oprostiti uvredu koja mu je nanesena. Vi mi stanete na nogu ili ukradete novac i ja vam oprostim. No, što ćemo s čovjekom kojeg nitko nije opljačkao niti mu stao na nogu, ali koji govori da vam oprašta što ste stali na nogu vašem susjedu ili što ste nekog opljačkali? Najblaža ocjena takvog ponašanja bila bi da je to krajnja glupost. Isus je baš tako postupao. Govorio je ljudima da su im grijesi oprošteni — nije čekao da ispita mišljenje onih koji su tim grijesima bili povrijeđeni. Bez oklijevanja se ponaša kao da je on sam povrijeđena strana. Sve bi to imalo nekog smisla jedino u slučaju, kad bi on stvarno bio Bog čiji se zakoni krše i čiju ljubav svaki pojedini grijeh pozlijeđuje. Da je to rekao netko drugi a ne sam Bog, mogli bismo to smatrati budalaštinom i umišljenošću, bez premca u povijesti.

Međutim, (a to je vrlo čudno i značajno), čak se ni njegovi neprijatelji, kad pročitaju Evanđelje, ne mogu oteti dojmu da to uopće nije glupost i taština. Još manje to može čitatelj, koji nije opterećen predrasudama. Krist kaže za sebe da je ponizan i blag i mi mu vjerujemo, ne uočavajući da ukoliko je on samo čovjek, nekim njegovim riječima ne bismo mogli pripisati poniznost i blagost.

Ovdje, zapravo, pokušavam upozoriti na veliku glupost koju često čujemo od onih koji govore: “Spreman sam prihvatiti Krista kao velikog moralnog učitelja, ali ne prihvaćam njegovu tvrdnju da je on Bog.” Tako nešto ne bismo nikako smjeli reći. Čovjek koji bi bio samo čovjek i rekao ono što je govorio Isus, ne bi bio nikakav veliki moralni učitelj. Bio bi ili luđak — na duševnoj razini čovjeka koji za sebe kaže da je tvrdo kuhano jaje — ili bi pak bio sam pakleni đavao. Morate se odlučiti. Ili je taj čovjek bio i ostao Božji Sin ili je bio luđak, a možda i nešto gore. Možete ga nazvati budalom, možete ga pljuvati i ubiti ga, jer držite da je zloduh, i treće, možete pasti pred njegove noge i nazvati ga Gospodinom i Bogom. No, nemojte dolaziti s takvom pokroviteljskom glupošću tvrdeći da je on bio veliki moralni učitelj. On nam tu mogućnost nije ostavio. To mu nije bila nakana.

54 55

neke od tih teorija.

Najraširenija je ona koju sam ranije spomenuo — koja govori da nam je oprošteno zato što je Krist dobrovoljno prihvatio da bude kažnjen umjesto nas. Ova teorija je na prvi pogled veoma glupa. Ako je Bog bio spreman da nam oprosti, zašto onda to nije učinio? I kakvog smisla ima kažnjavati nevina čovjeka umjesto nas? Koliko ja vidim, to je bez svrhe, ukoliko mislimo na kaznu u policijsko-sudbenom smislu. S druge strane, ako se radi o dugu, to ima smisla, jer netko tko ima nešto gotovine platit će za onoga koji je nema. Ili ako uzmemo plaćanje globe, ne kao kažnjavanje, već u širem smislu, na primjer kod nadoknade štete, tada je sasvim prirodno da će čovjeka iz nevolje izvući njegov najbolji prijatelj.

Dakle, u kakvu je to stupicu upao čovjek? Pokušao se osamostaliti, ponašati kao da pripada samom sebi. Drugim riječima, posrnuli čovjek nije nesavršeno biće koje bi trebalo usavršiti — on je pobunjenik koji mora položiti oružje. Jedini način da se izvuče iz stupice jest u tome da položi oružje, da se preda, ispriča, shvati da je krenuo krivim putem i da se pripremi za novi početak. Ovaj čin predaje, ovo vraćanje unatrag, to je ono što kršćani nazivaju pokajanjem. Moram vam reći, da pokajanje uopće nije zabavno. Ono je mnogo teže od posipavanja pepelom. Pokajati se znači odviknuti se od uobraženosti i samovolje koje smo vježbali tisućama godina. To znači ubiti dio sebe, u određenom smislu čak umrijeti. Ustvari, pokajati se može samo dobar čovjek. Ovdje nailazimo na problem — loš čovjek bi se trebao pokajati, a samo dobar čovjek to može savršeno učiniti. Što smo gori, pokajanje nam je potrebnije, ali i teže izvedivo. Jedino savršen čovjek mogao bi se savršeno pokajati, međutim, njemu to ne bi bilo potrebno.

Važno je znati da ovo pokajanje, to jest svjesno potčinjavanje, ponižavanje i, da kažem, umiranje, Bog od nas ne traži prije nego nas vrati na pravi put, čega nas može osloboditi ako želi — to je samo opis našeg povratka njemu. Ako od Boga tražite da vas vrati na početak bez toga, tada od njega tražite da vas vrati bez da krenete natrag. To ne može biti. Dakle, kroz sve to ipak moramo proći. Međutim, ono isto zlo u nama, koje je uzrok potrebe za pokajanjem, čini nas nesposobnim da to učinimo. Možemo li se pokajati ako nam Bog u tome pomogne? Možemo, ali što podrazumijevamo pod Božjom pomoći? Bog, da tako kažem, u nas usađuje dio sama sebe, daje nam dio svoje moći

ni za jednu od njih da je ispravna. Rimokatolička pak, ide nešto dalje. Meni se, međutim, čini da je sam događaj daleko značajniji od svih objašnjenja koja nude teolozi — mislim da i sami moraju priznati da ni jedno ne može u potpunosti odgovarati stvarnosti. Ali, kao što rekoh u predgovoru ovoj knjizi, ja sam samo laik i nastavimo li dalje ovim pravcem, otišli bismo predaleko. Mogu vam reći samo kako ja osobno gledam na ovaj problem.

Moje je mišljenje, da se od nas ne traži da prihvatimo teorije same po sebi. Mnogi su vjerojatno čitali Jeansa ili Eddingtona. Kad žele objasniti atom ili nešto slično, tada ga opisuju tako da možete lako steći mentalnu predodžbu o tome. Međutim, nakon toga vas upozoravaju da u tu predodžbu znanstvenici zapravo ne vjeruju. Znanstvenici vjeruju, recimo, u matematičke formule. Predodžbe samo pomažu da bolje shvatimo formule. One ne predstavljaju istinu na onaj način na koji to čini formula. Predodžbe nisu stvarnost, već više ili manje njoj nalik. One samo pomažu da nešto bolje shvatimo — ukoliko ne pomažu, bolje ih odbacimo. Sama se stvar pak, ne može naslikati — ona se može izraziti samo matematički. I mi imamo isti problem. Vjerujemo da Kristova smrt predstavlja onu povijesnu točku kad nam se nešto potpuno nezamislivo, izvan našega svijeta ukazuje kao stvarnost u našem svijetu. Ako ne možemo predočiti čak ni atome od kojih je sagrađen naš svijet, kako bismo mogli predočiti nešto takva? U stvari, kad bismo tu smrt mogli potpuno razumjeti, tada ona više ne bi bila ono za što se izdaje — nepojmljiva, nestvarna, nešto s onu stranu prirode, na koju se ta činjenica obara poput munje. Možda ćete se upitati kakva korist od toga, kada ništa ne razumijemo. Na to je lako odgovoriti. Čovjek pojede svoj ručak, a da ni ne zna kako izgleda proces iskorištavanja hrane u tijelu. On isto tako može prihvatiti ono što je Krist učinio, a da ne zna način na koji to djeluje. Uostalom, sve dok to ne prihvati, neće ni saznati kako djeluje.

Rečeno nam je da je Krist ubijen radi nas, da je njegova smrt oprala naše grijehe, te da je svojom smrti pobijedio samu smrt. To je formula. To je kršćanstvo. U to se mora vjerovati. Svaka teorija kojom pokušavamo objasniti način na koji je Krist svojom smrću uklonio naše grijehe i pobijedio samu smrt, po mojem je mišljenju od drugorazredne važnosti — tek puki dijagram, koji možemo zanemariti ukoliko nam ne pomaže u razumijevanju bitnoga. Čak ako nam i pomaže, ne smijemo taj dijagram poistovjetiti s onim što on prikazuje. Ipak, vrijedi razmotriti

56 57

utapljam u rijeci i čovjek koji stoji na obali pruža mi ruku da mi spasi život. Da li bih trebao, daveći se, povikati: “Ne nije to pošteno. Ti si u prednosti! Ti stojiš na obali!” Ta prednost — nazovite je nepoštenom, ako želite — jest jedini način pomoću kojeg mogu biti spašen. Od koga ćete tražiti ako ne od nekoga tko je jači od vas?

Tako ja gledam na ono što kršćani zovu otkupljenje. Zapamtite, međutim, to je samo slika koju ne smijete poistovjetiti sa stvarnošću koju ona predstavlja — ako vam ne pomaže, tada je odbacite.

rasuđivanja po kojoj i mi rasuđujemo, ulije u nas dio svoje ljubavi po kojoj se i mi međusobno ljubimo. Kada dijete učite pisati, tada u svojoj ruci držite njegovu i pišete slova — dakle, dijete piše, jer vi pišete. Mi ljubimo i rasuđujemo jer Bog ljubi i rasuđuje, vodi nas za ruku dok to činimo. Da nismo posrnuli, sve bi bilo mnogo lakše. Na nesreću, sada trebamo Božju pomoć da bismo učinili nešto što Bog po svojoj naravi nikad ne čini — da bismo se predali, patili, potčinili, umrli. Sve to ne nalazimo u Božjoj naravi. Dakle, na put, na kojem trebamo Boga kao vodiča, Bog sam u svojoj naravi nikad nije kročio. On nam može dati samo ono što ima — a ono čega nema u njegovoj naravi ne može nam dati.

No, pretpostavimo da je Bog postao čovjek, da se naša ljudska narav koja pati i umire, stopi s Božjom naravi u jednoj osobi — u tom bi nam slučaju ta osoba mogla pomoći. Ona bi se mogla odreći svoje volje. Mogla bi patiti i umrijeti, jer bi bila čovjek. S druge strane, ona bi sve to mogla učiniti savršeno, jer bi istovremeno bila i Bog. Vi i ja možemo proći kroz takav proces jedino ako to Bog učini u nama. Ali Bog to može učiniti samo ako postane čovjek. Naši napori u takvom umiranju bit će uspješni jedino ako mi, ljudi, uzmemo udjela u Božjem umiranju, isto kao što uspijevamo u našem rasuđivanju samo zato, jer je ono kap u oceanu njegova razuma. Međutim, mi ne možemo sudjelovati u Božjem umiranju ako on sam ne umre. A on, s druge strane, ne može umrijeti ukoliko ne postane čovjek. U tom smislu, on plaća naš dug, pati za nas, premda, sam po sebi, uopće ne bi trebao patiti.

Neki prigovaraju da je Isus, ako je bio Bog kao što je bio i čovjek, mogao lako podnijeti patnje i smrt, jer one za njega nisu predstavljale isto što i za druge ljude. Netko drugi bi mogao s pravom osuditi nezahvalnost i neprimjerenost ovog prigovora, dok mene iznenađuje duboko nerazumijevanje koje stoji iza njega. U određenom smislu, taj prigovor stoji — ali samo kao dokaz površnosti onih koji tako misle. Savršeno potčinjavanje, savršena patnja, savršena smrt — nisu bili lakši Isusu zato što je bio Bog, već su bile moguće jedino zato što je on bio Bog. No, to bi bio vrlo neobičan razlog da ga ne prihvatimo. Učitelj može učiti dijete pisati, jer je odrastao i zna pisati. Naravno, ta mu činjenica olakšava posao i zato može pomoći djetetu. Kad bi ga dijete odbilo zato što je to starijima lako, i kad bi čekalo da ga nauči pisati neko drugo dijete koje ni samo ne zna pisati (dakle, nema nepoštene prednosti) — nikad ne bi napredovalo u pisanju. Uzmimo npr. da se

58 59

5. Praktičan zaključakKrist se savršeno predao i ponizio: savršeno — zato jer je bio Bog, predao i ponizio — jer je bio čovjek. Kršćani vjeruju da ćemo, ako, na neki način, sudjelujemo u Kristovoj poniznosti i patnji, imat također udjela u njegovoj pobjedi nad smrću, steći novi život nakon smrti i u njemu postati savršeni i potpuno sretni. To nam znači mnogo više od samog nastojanja da slijedimo njegovo učenje. Ljudi se često pitaju kad će se po evoluciji razviti bića savršenija od čovjeka. Kršćanstvo tvrdi da je to već učinjeno. U Kristu se pojavila nova vrst čovjeka. Novi život koji je počeo u njemu, treba biti usađen u nas.

Kako to postići? Sjetite se kako smo stekli stari život? Dobili smo ga od drugih, od naših roditelja i predaka i to bez našeg pristanka, kroz vrlo čudan postupak koji u sebi nosi zadovoljstvo, bol i opasnost. Taj postupak nikako niste mogli predvidjeti. Mnogi, kao djeca, provedu mnogo vremena pokušavajući to zamisliti. Neka djeca, kad im to prvi put objasnimo, jednostavno ne vjeruju. Zbog toga ih ne treba kriviti, jer je postupak nastanka novog bića zaista čudan. Bog koji je to omogućio, isti je onaj koji omogućava nastanak života u Kristu. Za očekivati je da će i to biti vrlo čudno. On nas nije pitao za mišljenje kad je stvorio spolnost — također nas nije pitao u vezi ovog drugoga života.Troje razvija Kristov život u nama. To su: krštenje, vjerovanje i tajanstveni čin kojeg različiti kršćani zovu različitim imenima: sveta pričest, misa, Gospodnja večera. To su tri uobičajene metode. Ne kažem da nema posebnih slučajeva, kad kršćanin može biti kršćanin i bez jedne ili dviju od ovih stvari. Nemam vremena ulaziti u posebne slučajeve, a moram priznati da o njima i ne znam dovoljno. Ako imate svega nekoliko minuta vremena, a nekom želite objasniti kako se stiže do Edinburgha, kazat ćete mu kad idu vlakovi. Istina, do Edinburgha se može doći i brodom i avionom, no vrijeme vam ne dopušta da mu sve to objašnjavate. Isto tako, ne bih želio ulaziti u pitanje što je od ovo troje najbitnije. Neki moj prijatelj, metodist, volio bi kad bih više govorio o vjerovanju, a manje (razmjerno) o krštenju i pričesti. Ja se, međutim, neću time baviti. Svatko tko vas kani poučavati u kršćanskoj doktrini, reći će da je sve troje jednako važno, a to je, u ovom trenutku, sasvim dostatno za našu svrhu.

Ja osobno, ne mogu razumjeti zašto bi ovo trebalo biti presudno kod

60 61

zacijeljuje. Živo tijelo nije neranjivo, ono se nakon ranjavanja može do stanovite granice oporaviti. Isto tako svaki kršćanin može pogriješiti, no on se može pokajati, pridići se nakon svakog pada i započeti iznova. To je moguće zato, jer se Kristov život u njemu oporavlja i omogućuje mu da u stanovitom stupnju iskusi dobrovoljnu smrt koju je Krist podnio.

Zbog toga se kršćanin nalazi u posve drukčijem položaju od ostalih, koji nastoje da budu dobri. Oni se nadaju da će svojom dobrotom zadovoljiti Boga, ukoliko on uopće postoji. Ako pak ne vjeruju u njega, tada se nadaju da će njihova dobrota naići na priznavanje drugih dobrih ljudi. Kršćanin drži da je dobro koje sam čini, rezultat Kristova djelovanja u njemu. On ne misli da će nas Bog voljeti zbog naše dobrote, već će nas učiniti dobrim zato što nas voli — baš kao što krov staklenika ne privlači sunčane zrake zato što je sjajan, već je sjajan zato što ga sunce obasjava.

Želio bih da je jedno posve jasno — kad kršćani kažu da u njima živi Krist, ne svode to samo na područje uma ili morala. Kada tvrde da su u Kristu ili da je Krist u njima, time ne kažu da o Kristu samo razmišljaju ili ga oponašaju. Time žele kazati da Krist stvarno djeluje kroz njih, da predstavljaju jedan tjelesni organizam kroz koji Krist djeluje, da smo mi njegovi prsti i mišići, stanice njegova tijela. Možda to unekoliko pojasnjuje problem. To objašnjava zašto se taj novi život ne širi samo čisto umnim djelovanjem kao što je vjera, nego i tjelesnim, obredima kao što su krštenje i sveta pričest. To ne znači puko očitovanje, širenje jedne zamisli, to je više nalik razvoju, jednoj biološkoj ili nadbiološkoj činjenici. Nema nikakve koristi pokušavati biti duhovniji od Boga. Bog čovjeka nije zamislio samo kao duhovno biće. Zato Bog upotrebljava materijalne tvari poput kruha i vina, kako bi u nas usadio novi život. Nekom se to može učiniti prilično grubo i neduhovno, no Bog ne misli tako. On je stvorio jelo. On nema ništa protiv materije. On ju je i stvorio.Postoji još nešto što me je svojedobno vrlo zbunjivalo. Zar nije strahovita nepravda što se ovaj novi život daje samo onima koji su čuli za Krista i koji su kadri u njega povjerovati? Bog nam, međutim, nije ništa rekao o tome kakve su njegove namjere. Znamo da se nitko ne može spasiti osim po Kristu, ali ne znamo da li su oni koji ga još ne poznaju isključeni iz tog spasenja. U međuvremenu, ako vas brinu ljudi koji se drže po strani, to nije razlog da i sami ostanete po strani. Kršćani su Kristovo tijelo, oni su organizam kroz koji on djeluje. Svaki dodatak tome tijelu, pospješuje njegovo djelovanje. Rezanje prstiju, bilo bi, u

uvođenja novog života u nas. S druge strane opet, neupućen čovjek ne bi nikada vidio vezu između stanovitog tjelesnog zadovoljstva i pojave novog ljudskog bića na svijetu. Stvarnost moramo prihvaćati onakvom kakva se pojavljuje — nema koristi od pričanja kakva bi ona trebala biti, što bi trebalo očekivati od nje. Premda ne razumijem zašto bi to trebalo biti tako, reći ću vam zašto vjerujem da to jest tako. Već sam objasnio zašto je nužno vjerovati da je Isus bio (i ostao) Bog. Povijesna je činjenica da je on svojim učenicima govorio da se život razvija na takav način. Drugim riječima, vjerujem na temelju njegova autoriteta. Nemojte se prepasti riječi autoritet. Vjerovati u nešto na temelju nečijeg autoriteta, jednostavno znači vjerovati stoga, jer se tu radi o nekom u koga imamo povjerenja. Devedeset devet posto vjerujete na temelju autoriteta. Ja vjerujem da postoji New York. Nisam ga vidio. Nesređenim razmišljanjem ne mogu dokazati da takav Bog postoji. Vjerujem da on postoji zato što su mi rekli ljudi u koje imam povjerenja. Običan čovjek vjeruje u Sunčev sustav, atome, evoluciju, krvotok — zato što mu o tome govore znanstvenici, vjeruje njihovom autoritetu. U svaku povijesnu tvrdnju vjerujemo na temelju nekog autoriteta. Nitko od nas nije bio svjedok povijesnog osvajanja Normana ili poraza španjolske armade. Nitko ne može te činjenice dokazati pomoću čiste logike kao što dokazujemo u matematici. U te događaje vjerujemo jednostavno stoga, jer su oni koji su ih vidjeli ostavili o tome zabilješke — dakle, vjerujemo na osnovi autoriteta. Čovjek koji bi zazirao od autoriteta, kao što neki zaziru od autoriteta na području religijske spoznaje — morao bi se pomiriti s time da će čitav život provesti u neznanju.

Nemojte misliti da postavljam krštenje, vjerovanje i svetu pričest kao nadomjestak naših nastojanja da budemo poput Krista. Prirodni smo život dobili od roditelja. To, međutim, ne znači da će on uvijek postojati, ukoliko se ne potrudimo da ga sačuvamo. Život možemo izgubiti nepaž-njom, možemo ga se riješiti samoubojstvom. Iako ga održavamo i pazimo na nj, uvijek moramo biti svjesni činjenice da ga ne stvaramo — samo održavamo život kojeg smo dobili od nekog drugog. Na sličan način i kršćanin može izgubiti svoj život u Kristu, ukoliko ne ulaže izvjestan napor da ga sačuva. Međutim, ni najbolji kršćanin koji je ikad živio, nije bio takav sam po sebi — on samo hrani i zaštićuje život koji nikad ne bi mogao steći svojim nastojanjima. Sve dok u tijelu postoji naravni život, on će to tijelo u velikoj mjeri održavati. Ako ga ranite, rana će za izvjesno vrijeme zacijeliti, dočim rana na mrtvom tijelu ne

62 63

KNJIGA TREĆAKRŠĆANSKO PONAŠANJE

najmanju ruku, vrlo nepodesno ako nekoga želimo osposobiti da više radi.

Moguć je i ovaj prigovor — zašto Bog na ovaj svijet, kojeg je zauzeo neprijatelj, dolazi prerušen, zašto osniva neku vrst tajnog udruženja kako bi uništio đavola? Zašto se ne iskrca u punoj snazi, zašto ne izvrši invaziju? Znači li to da nije dovoljno jak? Kršćani, ustvari, vjeruju da će se on jednom iskrcati u punoj snazi, samo što ne znamo kada će to biti. U svakom slučaju, možemo samo nagađati koji su razlozi njegova odgađanja. On nam želi pružiti priliku da slobodno pređemo na njegovu stranu. Sigurno ne bismo cijenili Francuza koji bi čekao da sile Antante uđu u Njemačku, pa tek onda objavio da je na našoj strani. Bog će se posve sigurno iskrcati i zauzeti ovaj svijet. Drugo je pitanje da li oni, koji to od njega već sada traže, shvaćaju kako će to izgledati. Kad se to dogodi, bit će kraj svijeta. Kad pisac kazališnog komada iziđe na pozornicu, predstava je završena. Bog će doći, ali od kakve će koristi biti da tada kažemo da smo na njegovoj strani, kad se pred našim očima čitav svemir raspline kao san, a nešto se drugo, dosad neviđeno otkrije pred nama, nešto za nas toliko veličanstveno, a stravično za druge, i kad nitko više neće imati izbora? Ovaj put Bog neće doći prerušen — doći će silno i moćno, pobudit će u svakom biću neodoljivu ljubav ili strahoviti užas. Tada će biti prekasno da odaberemo stranu. Nema koristi odlučiti se za ležanje onda kad stajanje postane nemoguće. Tada neće biti vrijeme biranja — shvatit ćemo koju smo stranu stvarno izabrali bez obzira na to da li smo bili svjesni tog izbora ili nismo. Sada, danas, ovog trenutka imamo priliku izabrati pravu stranu. Bog nas ostavlja na miru kako bi nam pružio priliku za izbor. To neće vječno trajati. Na nama je da se odlučimo.

64 65

1. Tri područja moralaIma jedna priča o dječaku koga su pitali kako zamišlja Boga. Odgovorio je, kako se njemu čini, da je Bog onaj koji uvijek njuška uokolo, ne bi li otkrio nekoga tko se dobro provodi i tada ga pokušava spriječiti u tome. Bojim se da sličnu predodžbu kod mnogih pobuđuje riječ moral — to je ono što se uvijek upliće, ometa nas da uživamo i da se dobro provedemo. Ustvari, moralna pravila bismo mogli nazvati uputstvima za upotrebu ljudskoga stroja. Svrha svakog moralnog pravila je u tome da spriječi kvar, naprezanje ili trenje pri upotrebi stroja. Zbog toga se na prvi pogled čini da su spomenuta pravila stalno u sukobu s našim prirodnim sklonostima. Kad nas predavač poučava kako treba upotrebljavati neki stroj, on obično kaže: “Ne, to se tako ne radi.” Ono što nam se čini prirodnim načinom upotrebe stroja, ne mora biti i ispravno.

Neki ljudi radije govore o moralnim uzorima i moralnom idealizmu, nego o moralnim pravilima i njihovom obdržavanju. Svakako, točno je da je moralno savršenstvo uzor, u smislu da ga ne možemo potpuno doseći. U tom je smislu svako savršenstvo za nas ljude uzor. Mi ne možemo biti savršeni vozači ili tenisači, niti možemo povući savršeno ravnu crtu. Međutim, u jednom drugom smislu, bilo bi vrlo pogrešno nazvati moralno savršenstvo uzorom.Kad netko kaže da je neka žena, kuća, brod ili vrt njegov uzor time ne misli kazati (osim možda u šali) da svi ostali ljudi moraju imati isti uzor. U takvim stvarima možemo imati različite ukuse, pa prema tome i uzore. Međutim, bilo bi opasno onoga tko marljivo nastoji pridržavati se moralnog zakona opisati kao čovjeka velikih uzora, jer bi nas to moglo navesti na pomisao da je moralno savršenstvo pitanje njegova ukusa, s kojim se mi ostali ne moramo složiti. To bi bila tragična pogreška. Savršeno ispravno postupanje jednako je nedostižno kao i savršeno mijenjanje brzina u vožnji automobilom. Međutim, ono je neophodan uzor, propisan za sve ljude zbog same naravi ljudskog stroja, isto kao što je savršeno mijenjanje brzina uzor koji proizlazi iz same prirode automobila. Još gore bi bilo smatrati sebe čovjekom visokih uzora zbog toga što nastojimo da nikad ne slažemo, (osim tu i tamo), što se trudimo da nikad ne počinimo preljub, (osim povremeno) ili da se nikad ne ponašamo nasilnički (osim s vremena na vrijeme). To bi nas moglo učiniti taštima — mogli bismo pomisliti da smo izuzetni ljudi, kojima treba čestitati na

66 67

o prvom području, dok druga dva zaboravlja. Često iza tvrdnje da se borimo za kršćanska moralna načela podrazumijevamo težnju za dobrim odnosima među narodima, klasama i pojedincima — dakle, mislimo opet samo na prvo od navedena tri područja. Isto se događa kad kažemo za nešto što namjeravamo učiniti: “To ne može biti zlo, jer nikome ne nanosi štetu.” Time mislimo da uopće nije važno kakav je brod iznutra, ukoliko se ne sudara s drugim brodovima. Posve je prirodno, da kad god počnemo razmišljati o moralu, najprije počnemo s prvom stvari, s društvenim odnosima. Rezultati nemorala su u ovom području uvijek vidljivi i oni nas svakodnevno pritišću; to su rat, korupcija, siromaštvo, laži i nemar. Isto tako na tom području ima vrlo malo nesloge što se tiče morala. Gotovo svi ljudi svih vremena, barem su se u teoriji slagali da čovjek mora biti pošten, dobar te pomagati drugome u nevolji. To zvuči dobro za početak, ali ako se naše razmišljanje o moralu ovdje zaustavlja, onda nismo trebali niti početi o njemu razmišljati. Ukoliko ne pređemo na drugo područje — na unutarnje sređivanje ljudskoga bića — samo se zavaravamo. Prisjetimo se usporedbe s brodovima — koja je korist od pretpostavke da se brodovi ne bi trebali sudarati, ako su samo nezgrapne olupine kojima se uopće ne može upravljati? Koja je korist od sastavljanja pravila društvenog ponašanja ako znamo da nam pohlepa, kukavičluk, zlovolja i uobraženost neće dopustiti da ih se pridržavamo?To,naravno, ne znači da ne bismo trebali razmišljati, i to vrlo ozbiljno, o daljnjem unapređivanju društvenih i ekonomskih sustava. Želimo samo kazati, da će svi napori u tom pravcu biti tek pusta tlapnja ako nema pojedinac hrabrosti i nesebičnosti. Lako je spriječiti stanovite oblike korupcije i tiraniju u nekom društvu, ali sve dok ljudi ne prestanu biti varalice i tirani, ne može doći do značajnijeg napretka — stara igra će se nastaviti i u novim okolnostima. Nikoga se ne može zakonski prisiliti da bude dobar — a bez dobrih ljudi, nema ni dobrog društva. Zato moramo uzeti u obzir i moralna načela pojedinaca, a ne samo njihove međusobne odnose.

Čini mi se da se ni na tome ne možemo zaustaviti. Došli smo do točke na kojoj različita poimanja svijeta uvjetuju različite načine ponašanja. Na prvi pogled nam se može činiti mudrim da ovdje zastanemo i nastavimo govoriti o onim vidovima morala sa kojima se slažu svi razumni ljudi. Ali možemo li to učiniti? Prisjetimo se da religija sadržava niz tvrdnji o činjenicama koje mogu biti ili istinite ili lažne. Ukoliko su one istinite, dolazimo do niza zaključaka koji se odnose na plovidbu ljudske flote,

idealizmu. Isto bi bilo kad bismo očekivali čestitke zbog nastojanja da dođemo do ispravnog rezultata nekog matematičkog računa. Savršena je aritmetika uzor, jer ćemo sigurno ponekad pogriješiti u računanju. Samo nastojanje da budemo potpuno točni pri računanju nije ništa izuzetno. Bilo bi glupo ne nastojati u tome, jer nam svaka pogreška kasnije pričinjava teškoće. Isto tako će svaka naša moralna pogreška vjerojatno prouzročiti nevolje drugima, a posve sigurno nama samima. Govoreći o pravilima i njihovom poštivanju, umjesto o uzorima i idealizmu, pomažemo sebi da se prisjetimo ovih činjenica.

Pođimo korak dalje. Ljudski stroj se može pokvariti na dva načina. Prvi je kad se ljudi međusobno otuđe, kad se sukobe ili jedan drugog pozlijede varanjem ili tiranijom.Drugi je način kad stvari krenu po zlu unutar samog čovjeka — kad se različite želje i sposobnosti međusobno sukobljavaju ili razilaze. To će biti jasnije ako ljude prikažete kao skupinu brodova koji plove u određenoj formaciji. Putovanje će biti uspješno samo onda ako se brodovi ne sudaraju, ako jedan drugom ne predstavljaju prepreku. Isto tako, svaki brod mora biti ispravan i sposoban za plovidbu. Zapravo, ovo se dvoje međusobno uvjetuje. Ako se brodovi počnu sudarati, bit će nesposobni za plovidbu. S druge pak strane, ako su im kormila neispravna, teško će izbjeći sudare. Ili zamislimo čovječanstvo kao orkestar koji svira određenu skladbu. Da bi uspio, potrebno je dvoje — glazbalo mora biti dobro ugođeno i svaki izvođač mora odsvirati svoju dionicu u određeno vrijeme kako bi se uskladio s ostalima.

Nešto nismo, međutim, uzeli u obzir. Još se nismo upitali kamo plovi naša flota, niti znamo koju skladbu želi naš orkestar odsvirati. Glazbala mogu biti dobro ugođena, mogu upadati u točno označeno vrijeme, ali uspjeh će izostati ukoliko umjesto naručene zabavne glazbe budu svirali posmrtnu koračnicu. Bez obzira na to koliko uspješno flota plovila, putovanje će biti promašeno ako umjesto u New York, kamo se flota uputila, stigne u Kalkutu.

Moral, dakle, obrađuje tri područja. Prvo, poštenu igru i sklad među pojedincima. Drugo, bavi se onim što bismo nazvali povezivanjem ili usklađivanjem želja, potreba i sklonosti u svakom pojedincu. Treće, bavi se svrhom ljudskog postojanja, pravcem koji cijela flota mora slijediti, skladbom koju dirigent zahtijeva od orkestra.

Možda ste zamijetili da suvremeni čovjek skoro uvijek razmišlja samo

68 69

2. Glavne vrlinePrethodno sam poglavlje izvorno zamislio kao kratku radio emisiju.

Kad na raspolaganju imate samo desetak minuta, tada se mnogo toga treba žrtvovati. Jedan od glavnih razloga zbog kojih sam moralnost podijelio na tri područja (uključivši i onu usporedbu s brodovima) bio je taj, što mi se to učinilo najkraćim načinom izlaganja. Ovdje ću se poslužiti podjelom nekih starijih pisaca, koju zbog svoje dužine nisam mogao uvrstiti u radio emisiju, no koja doista ima mnoge prednosti.

Prema toj shemi postoji sedam vrlina. Četiri od njih zovu se glavne vrline, a ostale tri teološke. Glavne su one koje odobravaju svi civilizirani ljudi, dok teološke poznaju uglavnom kršćani. O teološkim vrlinama će biti kasnije riječi, dok ćemo se glavnima pozabaviti sada. Glavnim se vrlinama smatraju razboritost, umjerenost, pravednost i smionost.

Razboritost predstavlja praktično, svakodnevno razumno shvaćanje života, razmišljanje o onome što činimo i o posljedicama koje iz toga mogu proizići. U današnje vrijeme malo tko uzima razboritost kao vrlinu. Ustvari, zbog Kristove tvrdnje da ćemo u njegovo kraljevstvo ući samo budemo li kao djeca, mnogi kršćani misle da je važno biti dobar, pa makar i glup. To je nesporazum. Kao prvo, većina djece pokazuje visoki stupanj razboritosti kad se bave onime što ih doista zanima. Drugo, kako ističe apostol Pavao, Krist nije htio time reći da nam inteligencija mora ostati na razini djeteta. Štoviše, on nije rekao samo da moramo biti blagi kao golubovi, već i mudri kao zmije. On traži od nas da imamo srce djeteta, a glavu odrasla čovjeka — da budemo jednostavni, prostodušni, srdačni te da se dademo poučavati. On isto tako želi da čitavu svoju inteligenciju koristimo na zadatak kojeg nam je namijenio i zato je trebamo stalno razvijati. Ako dajete dobrovoljni prilog, to ne znači da ne trebate provjeriti da li je on iskorišten za pravu svrhu. Činjenica da razmišljate o samom Bogu (na primjer kod molitve) ne znači da se morate zadovoljiti djetinjim predodžbama i pojmovima koji su vam bili u mislima kad ste imali pet godina. Svakako, Bog jednako ljubi one koji su rođeni sa skromnijim umnim mogućnostima. Kod njega ima prostora i za one s malo razuma, ali on želi da čovjek iskorištava svu svoju pamet koju ima. Zato nije u redu reći: “Budi dobar, ponizan i pusti drugog da bude pametniji od tebe”, već: “Budi dobar, ponizan i ne zaboravi da trebaš biti što je moguće pametniji”.

a ako nisu, dolazimo do posve drukčijeg niza zaključaka. Vratimo se, na primjer, čovjeku koji tvrdi da ono što ne šteti drugome, ne može biti loše. On shvaća da ne smije oštetiti druge brodove u konvoju, ali je isto tako uvjeren da je njegova stvar kako se on odnosi prema svom brodu. Ali nije li važno znati i to da li je brod njegovo vlasništvo ili ne? Nije svejedno da li sam vlasnik vlastita uma i tijela, ili sam samo zakupnik, odgovoran pravom gospodaru? Ako me je netko drugi stvorio za svoju svrhu, tada ću imati mnoge dužnosti koje ne bih imao u slučaju da pripadam samome sebi.

Ponovimo još jednom — kršćanstvo tvrdi da će svaki čovjek vječno živjeti, što može biti istina ili laž. Ima mnogo toga čega se ne bih trebao pridržavati ukoliko ću živjeti samo sedamdeset godina, a zbog čega bih se trebao ozbiljno zamisliti ako ću vječno živjeti. Možda moja zlovolja ili ljubomora postupno rastu — za sedamdeset godina taj se porast možda neće ni primjetiti. Međutim, recimo, za milijun godina, to bi mogao postati pravi pakao

— to bi bio najtočniji tehnički izraz za takvu situaciju, ukoliko je kršćanstvo u pravu. Osim toga, besmrtnost postavlja još jednu razliku — ako čovjek živi samo sedamdesetak godina, tada su država, nacija i civilizacija (koja može trajati na tisuće godina) važnije od pojedinca.Ako je kršćanstvo u pravu, tada je pojedinac neusporedivo važniji, zato što njegov život vječno traje, dočim je vijek države ili civilizacije u usporedbi sa životom pojedinca, tek jedan trenutak.

Ako razmišljamo o moralu, čini nam se da trebamo uzeti u obzir sva tri područja — odnose među ljudima, moralna načela unutar svakog pojedinca i odnos između svakog pojedinca i moći koja ga je stvorila. U pitanjima odnosa čovjeka prema čovjeku svi možemo surađivati. Razmimoilaženja započinju kod pitanja kakav bi čovjek trebao biti u sebi, a posebno su ozbiljna kad se postave na vidjelo odnosi čovjeka prema moći koja ga je stvorila. Kod ovog posljednjeg pitanja, na vidjelo izlaze sve razlike između kršćanskog i nekršćanskog morala. Sve do kraja ove knjige, promatrat ću sve to s kršćanskog gledišta — dakle, uz pretpostavku da je kršćanstvo istina.

70 71

Pravednost znači nešto mnogo više od onoga što se odvija na sudovima. To je stari naziv za sve ono što bismo danas nazvali poštenim, u to je uključeno poštenje, davanje i primanje, iskrenost, ispunjavanje obećanja i slično. Smionost pak uključuje dvije vrste hrabrosti — suočavanje s opasnošću, i ustrajnost u patnji. Možda bi najbliži suvremeni izraz za to bio imati petlje. Naravno, primijetit ćete, da ne možete dugo ustrajati ni u jednoj od spomenutih vrlina ukoliko u igru ne uključite i ovu treću, to jest, ukoliko nemate petlje.

S tim u vezi treba još nešto spomenuti. Učiniti nešto pravedno ili povremeno u nečem uživati, nije isto što i biti pravedan i umjeren. Čovjek koji nije dobar tenisač može ponekad izvesti i dobar udarac. Dobar tenisač je onaj čije su oči, mišići i živci u tolikoj mjeri izvježbani, da se u njih uvijek može pouzdati. Takav ima određenu kvalitetu i onda kad nije u igri, isto kao što um matematičara ima određena svojstva i onda kad se ne bavi matematikom. Jednako tako, čovjek koji se ustrajno ponaša pravedno, stekne na kraju određenu kvalitetu karaktera. Kad govorimo o vrlini, tada mislimo na takvu kvalitetu, a ne na pojedinačna djela.

Kad ne bismo naglasili ovu razliku, mogli bismo doći do tri pogrešna zaključka:

1) Mogli bismo pomisliti, da ukoliko učinimo nešto ispravno, nije uopće bitno kako i zašto smo to učinili — da li dobrovoljno ili ne, zlovoljno ili veselo, da li zbog straha od javnog mišljenja ili radi samoga dobra. Istina je, međutim, da ispravna djela učinjena iz krivih pobuda, nikako ne pomažu izgradnji unutarnje kvalitete karaktera, nazvane vrlinom. Ustvari, upravo je ta kvaliteta od prvenstvene važnosti. (Ako loš tenisač snažno udari loptu, ne zato što smatra da je to potrebno, već zato jer je izgubio živce, njegov mu udarac može sasvim slučajno pomoći da u igri pobijedi. Međutim, to mu neće pomoći da postane vrstan igrač).

2) Mogli bismo pomisliti da Bog od nas traži da se pokoravamo određenim pravilima, ali to nije točno. Bog želi da postanemo osobiti ljudi.

3) Mogli bismo pomisliti da su vrline potrebne samo u sadašnjem životu — da na drugom svijetu nećemo trebati biti pravedni, jer se nećemo imati oko čega svađati, da nam tamo neće trebati hrabrosti, jer neće biti nikakve opasnosti. Posve je točno da ondje vjerojatno neće biti takvih

Bog ne voli intelektualne lijenčine, kao što ne voli i ostale lijenčine. Ako razmišljate da postanete kršćanin, upozoravam vas da se upuštate u nešto što će vas čitavog zaokupiti, vaš cijeli um, tijelo i duh. Ali, na sreću vrijedi i obratno. Svaki onaj koji iskreno pokuša razumjeti i prihvatiti kršćanstvo, brzo će ustanoviti da se njegova inteligencija izoštrava — jedan od razloga zašto nije potrebna posebna izobrazba da čovjek postane kršćanin je ta, što je već samo kršćanstvo izvjesna izobrazba. Zbog toga je i potpuno neobrazovani vjernik, kao što je bio John Bunyan, mogao napisati knjigu koja je zadivila čitav svijet (Put kršćanina, op. ur.).Umjerenost, nažalost, spada medu one riječi koje su promijenile svoje značenje. Ona se danas najčešće koristi da se opiše trezvenjaštvo. Međutim, u vrijeme kad je druga od glavnih vrlina nazvana umjerenošću njeno značenje je bilo posve drukčije. Umjerenost se nije odnosila samo na piće, već na sve užitke. Ona, osim toga, nije značila potpuno suzdržavanje, već uživanje do razumne granice. Pogrešno je misliti da kršćani obavezno trebaju biti trezvenjaci. Kršćanstvo nije trezvenjačka religija kao što je, na primjer, islam. Naravno, dužnost je kršćana da se ponekad suzdrže od jakih alkoholnih pića. To vrijedi za one koji ne mogu piti a da se ne napiju, za one koji će radije dati novac siromasima, te za one koji se nalaze u društvu ljudi sklonih opijanju, pa ih ne bi trebali ohrabrivati svojim primjerom da piju preko mjere. Sve je u tome da se kršćanin ponekad suzdržava (i to s razlogom) u nečemu što inače ne osuđuje, već ga raduje vijest da drugi u tome uživaju. Jedno od obilježja lošeg čovjeka je u tome da se ne može odreći nečega, a da ne zahtijeva da se toga odreknu i ostali. To nije kršćanski način. Kršćanin može doći do zaključka da bi bilo dobro kad bi se iz određenih razloga odrekao nečega, na primjer ženidbe, mesa, piva ili odlaska u kino, ali bi bio sasvim u krivu kad bi smatrao da je sve to loše ili kad bi gledao s visine na ljude koji ne misle kao on.

Prilična je šteta što se u novije vrijeme smisao riječi umjerenost ograničava samo na piće. Zbog toga ljudi često misle da se može biti neumjeren samo u piću. Tko u središte svojeg života postavi sport ili motorkotač, žena koja čitavo svoje vrijeme posvećuje kupovanju haljina i šešira, oni koji se bave samo svojim psima, jednako su neumjereni koliko i čovjek koji se svaku večer opija. Naravno, takva neumjerenost se izvana ne mora vidjeti. Manija bavljenja nekim sportom ili tjeranje mode, ne izlažu nas tuđim pogledima kao, recimo, pijančevanje, no Boga time ne možemo zavarati.

72 73

3. Društveni moralPrije svega, trebamo raščistiti pojmove u vezi s kršćanskim društvenim moralom, Krist, naime, nije došao propovijedati neki potpuno novi moral. Zlatno pravilo Novoga zavjeta (čini drugome ono što želiš da drugi čine tebi) sadržava ono što svatko u dubini svoje duše smatra ispravnim. Uistinu, veliki učitelj morala nikad ne dolazi s novim moralom — to čine samo šarlatani i neuravnoteženi ljudi. Ljude je potrebnije češće podsjetiti na nešto nego poučiti. Pravi zadatak svakog učitelja morala je da nas povremeno vrati starim, jednostavnim načelima koja svi zdušno nastojimo zaboraviti — kao kad vraćamo konja na prepreku koju nije htio preskočiti ili pak dijete na lekciju koju ne želi naučiti.

Još nam nešto mora biti jasno — kršćanstvo nema razrađen politički program koji bi mu omogućio da načelo čini drugome ono što želiš da drugi čine tebi primijeni na određeno društvo ili na određeni trenutak. Kršćanstvo to ne može. Namijenjeno je svim ljudima u svim razdobljima — dok određeni program, koji bi možda odgovarao jednom mjestu i razdoblju, ne bi odgovarao nekom drugom. U svakom slučaju, kršćanstvo ne djeluje na taj način. Kad traži od nas da nahranimo gladnoga, ono nas ne uči kuhanju. Kad nas upućuje da čitamo Sveto pismo, ne znači da nas podučava grčki i hebrejski, pa čak ni našu gramatiku. Svrha kršćanstva nije da zamijeni ili ukine umjetnost i znanost, već da ih usmjeri onamo gdje će donijeti najviše dobra, da bude izvor energije koja će im dati potpuno novi život ukoliko su otvoreni za tu mogućnost.

Ponekad ljudi kažu da bi nam Crkva trebala biti vodič. To je točno ako pritom razmišljaju na pravi, a ne na krivi način. Pod Crkvom bismo trebali podrazumijevati čitavo tijelo koje sačinjavaju svi kršćani. Bilo bi posve u redu kad bi ljudi kršćanskih načela bili ekonomisti i državnici, te kad bi svoj trud stvarno usmjeravali prema praktičnom ostvarenju načela čini drugima ono što želiš da drugi čine tebi. Kad bi to doista bilo tako, i kad bismo se mi ostali s time složili, tada bismo vrlo brzo pronašli kršćanski ključ za rješenje mnogih problema. Međutim, kad kažu da bi Crkva trebala biti vodič, mnogi misle da svećenici trebaju pružiti određeni politički program. To je glupo. Svećenstvo sačinjavaju određeni ljudi unutar Crkve, koji su posebno obrazovani i postavljeni da paze na nešto drugo — na sve ono što je povezano s našim kretanjem prema vječnosti. Ne možemo od njih tražiti da se bave poslom za koji

prilika koje bi od nas zahtijevale pravednost i hrabrost, ali će biti bezbroj prilika u kojima ćemo morati dokazivati da smo nastojali biti pravedni i hrabri na ovome svijetu. Ne radi se o tome da bi nam Bog mogao uskratiti ulazak u svoj vječni svijet radi toga što nemamo stanovitih kvaliteta već nam nikakve izvanjske okolnosti neće pribaviti nebo, ukoliko kod nas ne postoje barem začeci ovih kvaliteta. Radi se, dakle, o tome da nam bez spomenutih kvaliteta ili barem njihovih začetaka, nitko i ništa neće moći pružiti onu duboku, jaku i nepokolebljivu sreću koju nam je Bog namijenio.

74 75

uz kamate. U redu, to još ne mora značiti da smo u krivu. Neki kažu da kad su Moj sije, Aristotel i kršćani zabranili zajmove uz kamate (oni su to zvali lihva), nisu mogli predvidjeti dioničarska društva, te su pri tome mislili samo na privatne lihvare, i zato se ne trebamo obazirati na njihove riječi. Ja se u vezi toga ne mogu odlučiti. Nisam poslovan čovjek i jednostavno ne znam da li je sustav investiranja odgovoran za ovo stanje u kojem se nalazimo ili nije. Trebali bismo čuti što o tome misli kršćanin — ekonomist. Ne bi, međutim, bilo pošteno da nisam spomenuo kako su tri velike civilizacije osudile (ili barem tako izgleda) ono što predstavlja osnovu suvremenog načina života.

Još nešto prije nego završim. U poglavlju Novoga zavjeta gdje se govori da svatko mora raditi, može se vidjeti i razlog toj zapovijedi — kako bi mogao pružiti nešto onima koji nemaju. Milostinja — to je davanje siromasima — jest bitan dio kršćanskog morala. Zastrašujuća prispodoba o ovcama i jarcima govori nam da se oko toga sve okreće. Danas neki govore da milostinje ne bi trebalo biti, te umjesto davanja siromasima, trebali bismo ostvariti društvo u kojem neće biti siromaha. To je ispravno mišljenje što se tiče potrebe za stvaranje takvog društva, ali onaj tko misli da u međuvremenu ne treba pomagati siromasima odvaja se od kršćanskog morala. Ne vjerujem da bilo tko može odrediti koliko bismo trebali davati onima koji su siromašniji od nas. Osobno mi se čini da nećemo pogriješiti ako dajemo više nego što nam preostaje kad podmirimo osnovne izdatke. Drugim riječima, ako su naši izdaci za udobnost, luksuz, zabavu i slično, blizu standarda koji vlada među onima koji imaju iste prihode kao i mi, tada vjerojatno dajemo premalo. Ako uopće ne osjetimo da smo dali milostinju, rekao bih da smo dali premalo. Uvijek bi trebalo postojati nešto što bismo rado imali a ne možemo,jer nam naši izdaci za dobrotvorne svrhe to onemogućuju. Ovdje govorim o milostinji na jedan općeniti način. Posebni slučajevi oskudice kod vaših rođaka, prijatelja, susjeda ili suradnika na koje vam Bog ukazuje, mogu zahtijevati mnogo više — čak da dovedete u opasnost svoj položaj. Za mnoge najveća prepreka davanju milostinje ne leži u raskošnom životu ili u želji da imamo što više novaca, već u strahu od nesigurnosti. Taj bismo strah najčešće morali smatrati kao napast. Ponekad oholost smeta darežljivosti — često dolazimo u iskušenje da potrošimo više nego što bismo trebali na upadljive oblike velikodušnosti (napojnice, čašćenja), dok manje trošimo na one koji stvarno trebaju našu pomoć.

nisu osposobljeni — takvim poslovima se trebamo mi baviti. Kršćanska načela u raznim društvenim ili umjetničkim djelatnostima, mogu primjenjivati kršćani koji se ondje nalaze, a ne recimo, biskupi u svoje slobodno vrijeme.

Isto tako, bez da ulazim u pojedinosti, Novi zavjet nam prilično jasno prikazuje kako bi trebalo izgledati pravo kršćansko društvo. Možda nam pri tom nudi više nego što možemo ponijeti. Govori nam da ne bi smjelo biti zabušanata i nasilnika, a onaj tko ne želi raditi ne bi trebao ni jesti. Nitko ne bi smio biti besposlen, štoviše, svaki rad bi trebao proizvesti nešto korisno. Ne bi se trebala proizvoditi beskorisna, luksuzna roba, a još manje bi se vidjele glupe reklame koje nas nagovaraju da tu robu kupujemo, ne bi bilo javnog razmetanja ni hvalisanja.

U tim odnosima, kršćansko društvo bi bilo ono što danas zovemo lijevim društvom. S druge strane, ono uvijek zahtijeva poštovanje koje bismo trebali iskazivati zakonitim vlastima, kao što djeca iskazuju roditeljima i (bojim se da će ovo biti vrlo nepopularno) i žene muževima. Treće, to bi trebalo biti društvo radosti, u kojem ne bi bilo zabrinutosti i tjeskobe. Ljubaznost je jedna od kršćanskih vrlina — Novi zavjet osuđuje neuljudnost i bezobzirnost.

Kad bi stvarno postojalo takvo društvo i kad bismo mogli boraviti u njemu, mislim da bismo se vratili kući s vrlo čudnim dojmovima. Vidjeli bismo da je ekonomski život tog društva vrlo socijalistički usmjeren, i u tom smislu napredan, dok su obiteljski život i pravila koja ga reguliraju prilično starinska — možda čak suviše obredna i nekako aristokratska. Nešto od toga bi nam se svidjelo, no bojim se da bi se malo kome baš sve dopalo. Upravo bismo to i očekivali, kad bi kršćanstvo bilo jedinstveni plan za ljudski stroj. Svi smo se odvojili od takvog plana, uputivši se različitim pravcima, te svatko od nas misli da je njegova preinaka izvornog plana, upravo taj njegov plan. To ćete primijetiti kod svega što ima veze sa istinskim, cjelokupnim kršćanstvom — svakog privlače određeni dijelovi te cjeline, koje bi htjeli izdvojiti, a ostatak bi najradije napustili. Zbog toga nema napretka i ljudi koji se čak bore za suprotno, mogu kazati da se bore za kršćanstvo.

Još nešto. Suvremeni ekonomski sustav potpuno je odbacio savjet kojeg su nam dali još stari Grci, starozavjetni Židovi i veliki kršćanski učitelji Srednjega vijeka. Svi su oni govorili da ne smijemo pozajmljivati novac uz kamate. Čitav naš sustav počiva na pozajmljivanju novca

76 77

4. Moral i psihoanalizaVeć sam prije spomenuo da kršćansko društvo nećemo ostvariti sve dok većina ne postane kršćanima. To, naravno, ne znači da nastojanja na unapređivanju društva trebamo odgoditi do nekog zamišljenog datuma u budućnosti. Već sada moramo početi raditi na oba zadatka — na nastojanju da u suvremenom društvu primijenimo rečeno čini drugima ono što želiš da drugi čine tebi, te na nastojanju da sami postanemo takvi koji će to načelo odmah primjenjivati, čim uvidimo na koji način to možemo najbolje uraditi. Sada bih se pozabavio kršćanskom predodžbom dobra čovjeka. Kako dakle, kršćanstvo zamišlja ljudski stroj.

Prije nego zađem u pojedinosti, rado bih istakao dvije općenite stvari. Kao prvo, budući da kršćanski moral za sebe tvrdi da je najbolji način za dovođenje ljudskog stroja u red, bilo bi zanimljivo vidjeti kako se on odnosi prema psihoanalizi, koja za sebe tvrdi nešto slično.

Treba jasno razlikovati dvoje — jedno je suvremena medicinska teorija i tehnika psihoanalize, a drugo je filozofski pogled na svijet kojeg su stvorili Freud i drugi. Ovo drugo, tj. Freudova filozofija, izravno se suprotstavlja kršćanstvu. Ona se isto tako suprotstavlja gledištu drugog velikog psihologa Junga. Nadalje, kad Freud govori o liječenju neurotičara, tada govori kao specijalista u svojoj struci, ali kad prelazi na područje filozofije, tada govori kao amater. Stoga bi bilo razumno kad bismo se prema njemu u prvom slučaju odnosili s poštovanjem a u drugom ne. Ja upravo to i činim — naime, primijetio sam da kad on govori o onome o čemu i ja nešto znam (naime o jezicima), pokazuje prilično neznanje. Međutim, sama psihoanaliza, bez suvišnog filozofiranja koje su joj dodali Freud i neki drugi psihoanalitičari, uopće ne proturječi kršćanstvu. U nekim područjima ona se poklapa s kršćanskim moralom i ne bi bilo loše kad bi je svaki kršćanski propovjednik bolje poznavao. Međutim, psihoanaliza ne slijedi isti pravac, i u :ome je njena djelatnost različita od djelatnosti kršćanskog morala.

Kad se čovjek nalazi u moralnoj sumnji, prisutno je dvoje — sam čin biranja i različiti osjećaji, poticaji i slično, s čime ga opskrbljuje njegova psihološka oprema — to je sirovina njegova izbora. Ova sirovina je dvojakog karaktera — može biti normalna, dakle, mogu je sačinjavati osjećaji zajednički svim ljudima ili može sadržavati abnormalne osjećaje i poticaje, koji se javljaju zato, jer nešto nije u

Prije nego završim, usudio bih se pretpostaviti kako je ovaj ulomak uticao na one koji su ga pročitali. Možda ima nekih lijevo usmjerenih među vama, koji se ljute što nisam otišao dalje u tom pravcu, ali i onih koji misle suprotno i smatraju da sam otišao predaleko. Ako je tome tako, to bi predstavljalo veliku prepreku našem pokušaju da zamislimo stvarno kršćansko društvo. Mnogi ovoj temi ne pristupaju sa željom da ustanove što kršćanstvo stvarno poručuje, već često prilaze u nadi da će u kršćanstvu naći potvrdu vlastitih pogleda. Tamo gdje nam se nudi gospodar ili sudac, mi tražimo saveznika. I ja sam takav. U ovom poglavlju ima pojedinosti koje sam želio izostaviti. Zbog toga, od ovakvih razgovora neće biti koristi, osim ukoliko im pristupimo drukčije, temeljitije.

Kršćanskog društva neće biti sve dok ga većina ne bude željela, a to će se dogoditi tek kad sami postanemo pravi kršćani. Mogu do besvjesti ponavljati čini drugima ono što želiš da drugi čine tebi, ali to će biti tek prazne riječi sve dok svog susjeda ne zavolimo kao samog sebe. A to ne mogu učiniti sve dok ne naučim voljeti Boga. Njega ne mogu ljubiti ako ne naučim poštovati njegovu Riječ. I tako, kao što sam vas upozorio, stigli smo do nečeg dubljeg — s područja društva, došli smo na područje vjere. Duljim putem često prije stižemo kući.

78 79

gori od onih koje inače smatramo čudovištima. Možemo li uopće biti sigurni kako bismo se ponašali kad bismo bili psihološki opterećeni lošim odgojem i moći, kad bismo bili u položaju da vladamo drugim ljudima? Upravo zbog toga kršćanin ne smije druge osuđivati. Mi, zapravo, vidimo samo rezultate čovjekova izbora na temelju tog sirovog materijala. Bog ljude uopće ne prosuđuje po toj sirovini, već kako je oni upotrebljavaju. Vjerojatno, veći dio čovjekove psihološke šminke treba pripisati njegovu tijelu — kad umre tijelo, otkrit će se stvarni čovjek koji je imao mogućnost izbora, otpast će sve ono lijepo što se pripisivalo čovjekovoj zasluzi, a što je, u stvari, bio rezultat njegove dobre probave. Otpast će i sve ono ružno, što je nastalo kao rezultat kompleksa i lošeg zdravlja. Tada ćemo prvi put vidjeti kakav je tko. Bit će velikog iznenađenja.

To nas vodi do slijedeće točke o kojoj bih želio govoriti. Ljudi često misle da je kršćanski moral nešto poput pogodbe u kojoj Bog kaže: “Budeš li se pridržavao ovih pravila, nagradit ću te, a ako ne, tada teško tebi.” Ne bih se složio s takvim gledanjem. Prije bih rekao, da kad god biramo, pretvaramo svoj glavni dio, onaj koji bira, u nebesko ili pakleno biće; u biće koje je u skladnom odnosu s Bogom, s drugim bićima i sa samim sobom, ili u biće koje je u stanju zavade i mržnje. Ako smo s Bogom u miru to je već raj. Ako smo s njime zavađeni, tada je to ludost, užas, bijes, nemoć i vječna usamljenost. Svi mi u svome životu kročimo putem koji vodi prema jednom od ova dva stanja.

To objašnjava ono što me je kod kršćanskih pisaca uvijek zbunjivalo — ponekad su vrlo dosljedni i čvrsti, a ponekad više nego umjereni i popustljivi. O beznačajnim grijesima koje čovjek počini u mislima, znadu pričati kao da o njima ovisi sudbina svijeta, a nakon toga govore o teškim ubojstvima i prijevarama kao da je dovoljno samo pokajanje, pa će im biti oprošteno. No, s vremenom sam shvatio da su u pravu. Oni stalno imaju na umu trag koji naša djela ostavljaju na onom nevidljivom, središnjem dijelu naše osobnosti, a s kojim ćemo morati trpjeti — ili uživati — zauvijek. Bijes pojedina čovjeka može proliti krv tisuća ljudi, dok će bijes nekog drugog samo izazvati smijeh. Ali trag na duši obojice može biti isti. Svaki je od njih učinio sebi nešto što će mu, ukoliko se ne pokaje, otežati izglede da izbjegne bijesu u slijedećoj prilici i dovest ga da se još više razbjesni. Svaki od njih, okrene li se ozbiljno Bogu, ojačat će izglede za temeljitu promjenu svoje naravi. Ukoliko to ne učini, na kraju će propasti. Dakle, samo naše djelovanje,

redu u čovjekovoj podsvjesti. Ta se razlika očituje između straha od nečeg stvarno opasnog i bezrazložnog straha od mačke ili pauka. Isto tako tu razliku uočavamo kod želje koju muškarac osjeća prema ženi i izopačene želje koju neki muškarci osjećaju prema drugim muškarcima. Psihoanalitičar pokušava ukloniti slične abnormalnosti, dakle, dati čovjeku bolju sirovinu za njegov čin odabiranja. Moral se pak, bavi samim činom odabiranja.

To možemo reći drukčije. Zamislimo trojicu koji odlaze na bojno polje. Jedan od njih posjeduje prirodni strah od opasnosti, kakav je svojstven svim ljudima. On taj strah zatomljuje moralnim naporom i postaje hrabar čovjek. Pretpostavimo da je kod druge dvojice nazočan pretjeran,bezrazložan strah zbog nečega u njihovoj podsvjesti kojeg ne može ublažiti nikakav moralni napor. Pretpostavimo da dolazi psihoanalitičar izliječiti tu dvojicu — dakle, dovodi ih u stanje u kojem se nalazi prvi čovjek. Međutim, upravo ovdje prestaje psihoanalitički problem i počinje moralni. Nakon izliječenja, dvojica bivših kukavica, mogu dvojako postupiti. Prvi može kazati: “Hvala Bogu, konačno sam se oslobodio tog straha, pa se mogu bolje iskazati u borbi”. No, drugi može razmišljati ovako: “Baš je dobro što se više ne tresem od straha kad pripuca, pa mogu bolje paziti na vlastitu sigurnost i prepustiti onom tamo druškanu da se istakne kad zagusti”. Ova je razlika posve moralne naravi, i psihoanalitičari ne mogu tu ništa učiniti. Koliko god usavršavali ljudsku sirovinu, uvijek će ostajati još nešto — stvarni, slobodni izbor čovjeka, koji može na prvo mjesto staviti sebe i svoju korist ili to može zanemariti. Taj slobodni izbor je ono čime se bavi moral.

Loš psihološki materijal nije grijeh nego bolest. Zbog njega se ne treba kajati, već ga treba liječiti. To je vrlo važno. Ljudi ocjenjuju jedni druge po vidljivim djelima, a Bog ih sudi po njihovom moralnom izboru. Kad se neurotičar, bolesno uplašen od mačke, prisili da podigne mačku zbog nekog valjanog razloga, sasvim je moguće da je u Božjim očima pokazao više hrabrosti, nego li potpuno zdrav čovjek koji ima medalju za hrabrost. Kad čovjek koji je od malih nogu odgajan da je okrutnost vrlina, učini neku sitnu ljubaznost ili se suzdrži od okrutnosti, izlažući se riziku da bude ismijan od okoline, možda on u Božjim očima čini više nego vi i ja, kad žrtvujemo život za svoga prijatelja.

Recimo to drukčije — neki izgledaju divni ljudi, mogu ponekad i u neznatnoj mjeri koristiti svoje dobro nasljeđe i odgoj, a u stvari su

80 81

5. Moral u spolnostiSada bismo mogli razmotriti kako kršćanski moral gleda na spolnost — govorit ćemo o onome što kršćani nazivaju čistoćom. Kršćansko poimanje čistoće ne smije se miješati s društvenim poimanjem čednosti, to jest, s pristojnošću. Društveno poimanje pristojnosti određuje u kolikoj mjeri se ljudsko tijelo može izložiti pogledima drugih, o kojim dijelovima tog tijela se može govoriti i koji izrazi se pritom mogu upotrebljavati prema običajima određenog društva. Tako, dok je poimanje čistoće jednako za sve kršćane svih vremena, poimanje pristojnosti se mijenja. Djevojka s nekog otoka u Tihom oceanu, koja nema na sebi gotovo nikakve odjeće, ne mora biti ništa manje čedna ili pristojna od dame iz viktorijanskog razdoblja koja je do grla zakopčana — i jedna i druga se oblače u skladu s pravilima društva u kojem žive. Bez obzira na to što bismo jednu od njih po načinu odijevanja mogli svrstati među kreposne, a drugu među razbludne, one obje mogu u istoj mjeri biti kreposne, odnosno razbludne. Neke izraze, koje je u Shakespearevo vrijeme mogla bez srama izgovoriti svaka čestita žena, u devetnaestom bi stoljeću mogla upotrijebiti samo potpuno raskalašena djevojčura. Kad ljudi krše pravila pristojnosti koja vrijede u njihovu društvu, zato da bi u sebi ili drugima izazvali pohotu, tada oni vrijeđaju čistoću. Međutim, ako se tih pravila ne pridržavaju zbog neznanja ili nemara, možemo im predbaciti samo loše ponašanje. Kada ljudi, što se često događa, drsko krše pravila pristojnosti, jer žele šokirati i sablazniti druge, to ne mora značiti da su raskalašeni, nego i nemilosrdni. Uživati u tome da se netko osjeća neugodno, upravo je znak nemilosrdnosti. Ni u kom slučaju ne mislim da je pretjerana strogost u ponašanju dokaz čistoće i zbog toga zdušno prihvaćam popuštanje i pojednostavljenje tih pravila, čemu smo i sami svjedoci. Međutim, kod tog popuštanja i pojednostavljenja, ima jedna teškoća. Naime, ljudi različite dobi i temperamenta različito gledaju na stanovita pravila ponašanja, pa se ponekad i sami u tome teško snalazimo. Sve dok dolazi do ovakvih sukoba, mislim da stariji ili staromodniji ljudi nikako ne bi smjeli mlađe, emancipirane ljude smatrati pokvarenima jer se ne drže starih pravila ponašanja. Isto tako mlađi ne bi smjeli starije nazivati lažno kreposnima ili puritancima, zato što oni ne žele prihvatiti nova pravila ponašanja. Naša stvarna spremnost da u drugima otkrijemo što više dobra i da nastojimo kako bi se među nama ugodnije osjećali, pomoći

gledano izvana, nije ono najbitnije.

Na kraju još nešto. Moramo znati da pravi put ne vodi samo do mira, već i do znanja. Kad se čovjek popravlja, sve jasnije vidi zlo koje ostaje u njemu. Ukoliko postaje sve gori, sve teže uvida da je zao. Onaj tko nije pretjerano zao nije baš dobar, dočim čovjek ogrezao u zlu misli za sebe da je dobar.

To je razumljivo. Čovjek je svjestan spavanja tek kad je budan, a ne dok spava. Pogreške u aritmetici uočit ćete onda kad vam je um bistar, a nećete ih vidjeti dok ih činite. Pijanstvo ne shvaćate kad ste pijani, već kad se otrijeznite. Dobar čovjek znade i o dobru i o zlu, dok zao ne zna ni o jednom ni o drugom.

82 83

morali bismo odbaciti našu pretpostavku o gladi, i potražiti neko drugo objašnjenje. Isto tako, prije nego striptiz objasnimo kao rezultat spolne izgladnjelosti, trebali bismo ustanoviti da li u ovom našem vremenu ima više spolnog suzdržavanja nego ranije dok se još nije znalo za striptiz? Jasno nam je da nije tako. Sredstva protiv začeća učinila su spolni čin mnogo bezbrižnijim u braku i sigurnijim izvan braka, dok javno mnijenje još od poganskih vremena nije bilo tako slobodno u pogledu nedopuštenih veza, pa čak i svih mogućih oblika spolne izopačenosti. Nije, dakle, pretpostavka o spolnoj izgladnjelosti jedina. Svatko zna da spolni nagon, kao i svi drugi porivi, raste ako mu popuštamo. Gladan čovjek mislit će samo na jelo, baš kao i proždrljivac — obojica uživaju u podražajima.

Još nešto. Teško ćete naći čovjeka koji će pojesti nešto što nije za jelo ili neće pojesti hranu nego će s njom uraditi nešto drugo. Drugim riječima, izopačeni nagon za jelom je rijetkost. Međutim, izopačeni spolni nagon je čest, zastrašujući je i teško ga se oslobađamo. Žao mi je što moram ulaziti u sve ove pojedinosti, ali to je potrebno, jer su nas zadnjih godina kljukali debelim lažima u vezi sa čovjekovom spolnošću.

Već su nam uši oglušile od slušanja o tome kako između želje za spolnim činom i svih drugih prirodnih želja nema nikakve razlike, samo treba odbaciti glupe predrasude o potiskivanju tog nagona, pa će sve biti u redu. To nije istina. Čim pogledate činjenice, čim zaboravite na propagandu, vidjet ćete da to nije istina.

Kažu da je sva ta zbrka oko spolnosti nastala zbog toga, što smo taj nagon predugo potiskivali. Zadnjih godina nije bio potiskivan, već se o njemu priča po čitave dane. A ipak, oko spolnosti još uvijek vlada zbrka. Ako je potiskivanje uzrok toj nevolji, tada bi bilo prirodno da otpuštanjem ventila dovodimo u red taj nagon, ali to nije tako. Osobno mislim da je ljudska vrsta počela potiskivati spolni nagon zato, jer je oko njega uvijek dolazilo do zbrke. Danas se često govori da se spolnog nagona ne trebamo stidjeti, što se može protumačiti na dva načina. To može značiti da se ne trebamo stidjeti činjenice kako se ljudska vrsta na stanovit način obnavlja niti da to čovjeku pričinja zadovoljstvo. Tko tako misli u pravu je. Tako govori i kršćanstvo. Nije nevolja ni u razmnožavanju, ni u užitku vezanom uz njega. Stari su kršćanski pisci pisali da bi užitak u spolnom činu bio veći da čovjek nije posrnuo. Znam da neki smušeni kršćani govore kako kršćanstvo smatra spolni

će u rješavanju mnogih problema.

Čistoću se najmanje prihvaća od svih ostalih kršćanskih vrlina, ali njoj nikako ne možemo pobjeći. Staro kršćansko pravilo glasi: “Ili ženidba i potpuna vjernost bračnom drugu ili pak potpuno suzdržavanje.” To je, mora se priznati, teško i u tolikoj mjeri protivno našim nagonima, da nam se čini kao da s kršćanstvom ili sa spolnim nagonom nešto nije u redu. Ili jedno ili drugo. Naravno, ako smo kršćani, reći ćemo da s našim nagonima nešto nije u redu.

Međutim, to nije jedini razlog za takvo mišljenje. Biološka svrha spolnosti je potomstvo, kao što je i biološka svrha uzimanja hrane održavanje tijela. Jedemo li kad god zaželimo i onoliko koliko nam se svidi, očito je da previše jedemo, ali ne i sasvim preko mjere. Netko može pojesti za dvojicu, ali ne može pojesti za desetoricu. Tek u određenoj mjeri prelazi svoju biološku zadaću, ali ne previše. Kad bi se pak, zdrav, mlad čovjek odavao spolnom uživanju kad god bi mu se prohtjelo, i kad bi se svaki put nakon toga rodilo dijete za deset bi godina lako mogao napučiti manje selo. Takav spolni poriv bio bi smiješan i u najvećoj mjeri protivan zdravom razumu.

Pogledajmo to s druge strane. Na predstavu striptiza doći će veliki broj ljudi da gledaju kako se djevojka svlači na pozornici. Pretpostavite sada da se nalazite u nekoj nepoznatoj zemlji. Uđete u kazalište i čekate početak predstave. Gase se svjetla, a na pozornicu, obasjan reflektorima, izlazi čovjek, noseći pokriven tanjur zatim počne polako podizati poklopac, tako da neposredno prije nego se reflektori ugase, svi mogu vidjeti da se na tanjuru nalazi rebarce ovčetine ili komad slanine. Priznajte, zar ne biste pomislili da s apetitom tih ljudi nešto nije u redu? I zar se netko tko bi odrastao u svijetu drukčijem od našega ne bi isto tako začudio nad stanjem spolnoga nagona u nas?

Neki je kritičar jednom zgodom rekao, da kad bi nabasao na zemlju u kojoj bi se prikazivao striptiz s hranom, kao što to rade sa ženama, zaključio bi da u toj zemlji ljudi skapavaju od gladi — time je želio kazati da striptiz ne treba pripisati spolnoj izopačenosti, već gladi. U tome se potpuno slažem s njim. Kad bi stvarno postojala takva zemlja u kojoj ljudi trče na predstavu razodijevanja hrane, što bih drugo mogao pomisliti osim da je u pitanju glad? Međutim, ako želimo utvrditi radi li se tu o gladi, mogli bismo to provjeriti tako da ustanovimo jede li se u toj zemlji mnogo ili malo. Ako bismo ustanovili da se dobro jede,

84 85

opsjednutost njime), prirodna i zdrava pojava. Laž se sastoji u tome da se pokušava nametnuti misao kako je zdrav i prirodan baš svaki oblik spolnosti koji nas privlači. Ta je besmislica svakome očita, a ne samo kršćanima. Kad bismo popuštali svakoj našoj želji, to bi nas, nedvojbeno, dovelo do nemoći, bolesti, ljubomore, laži, zatajivanja i niza drugih izopačenosti, koje nemaju ničeg zajedničkog sa zdravljem, dobrim raspoloženjem i otvorenošću. Da bismo ostvarili sreću čak i na ovom svijetu, potrebno je dosta suzdržavanja. Prema tome, ništa ne znači tvrdnja da svaka želja kad postane dovoljno jaka,postaje ujedno zdrava i razumna. Svaki razuman čovjek mora imati stanovita načela po kojima će se nekim svojim željama odupirati, a drugima neće. Netko može kao mjerilo izabrati kršćanska načela, drugi higijenska, treći sociološka. Stvarni sukob ne postoji između kršćanstva i prirode, već između kršćanskih načela i ostalih načela koja drže prirodu pod nadzorom — jer prirodu (u smislu prirodnih želja) trebamo na neki način nadzirati, ukoliko ne želimo upropastiti cijeli svoj život. Moramo priznati da su kršćanska načela možda stroža nego li neka druga. Isto tako vjerujemo da ćemo pridržavajući ih se dobiti pomoć koju ne bismo dobili od ostalih.

Drugo, mnogi se ljudi ne usuđuju truditi da postignu čistoću u kršćanskom smislu, jer prije nego to i pokušaju, misle da je ona nemoguća. Međutim, kad je nešto potrebno izvršiti, nema mjesta dvojbi da li je to moguće ili ne. Suočeni s neobveznim pitanjem na ispitu, možemo razmišljati da li da odgovorimo ili ne, dok kod obveznih pitanja moramo dati sve od sebe da bismo ih riješili. Za vrlo slab odgovor dobit ćemo slabu ocjenu, a ako pitanje ostavimo bez odgovora dobit ćemo negativnu ocjenu. Ne samo na ispitu, već i u čitavom nizu drugih okolnosti čovjek često uspije učiniti nešto što mu se trenutak ranije činilo nemogućim — tako je u planinarenju, skijanju, prilikom učenja vožnje biciklom, pa ako želite, i prilikom pokušaja da prozeblim prstima zakopčate tvrdi ovratnik. Upravo je divno što sve čovjek može učiniti kad mora.

Možemo uistinu biti posve sigurni da se običnim, ljudskim naporima ne može ostvariti savršena čistoća, kao ni savršeno milosrđe. Moramo od Boga zatražiti pomoć. Pa čak i onda kad smo to učinili, možemo misliti da nam je Bog prekasno pomogao ili da je pružena pomoć nedostatna. Ali nemojmo se zato zabrinjavati. Poslije svakog pada tražite oproštenje, pridignite se i pokušajte ponovo. Vrlo nam često Bog ne pomaže da dosegnemo samu vrlinu, već nam daje snage da možemo

nagon, tijelo i uživanje zlom. Ali oni nemaju pravo. Kršćanstvo je gotovo jedina od velikih religija koja u potpunosti priznaje tijelo — koja vjeruje da je materija dobra, da se i sam Bog jednom utjelovio, da ćemo i na drugom svijetu imati neku vrst tijela i da će ono biti dio naše sreće, ljepote i snage. Kršćanstvo slavi ženidbu više nego i jedna druga religija — upravo su kršćani napisali najveći dio najboljih ljubavnih pjesama. Kršćanstvo se suprotstavlja svakom mišljenju koje tvrdi da je spolnost sama po sebi loša. Ali, kad netko kaže da se spolnog nagona ne trebamo stidjeti, to isto tako može značiti da se ne trebamo stidjeti stanja u koje je danas dospio taj spolni nagon. U tom slučaju smatram da nisu u pravu. Mislim da se toga treba stidjeti. Ne trebamo se stidjeti uživanja u hrani, ali bismo se trebali stidjeti kad bismo hranu shvatili kao glavnu u životu i kad bismo provodili vrijeme gledajući slike s hranom, slineći i mljackajući ustima. Ne tvrdim da smo mi osobno odgovorni za ovakvo stanje. U tom smo smislu naslijedili donekle nesavršene organizme — rastemo zapljuskivani propagandom koja ide u prilog nečistoći. Ima ljudi koji naš spolni nagon raspaljuju da bi na tome zaradili. Naravno, opsjednut čovjek se ne može svladati kad vidi da može kupiti ono čime je opsjednut. Bog zna naš položaj. Kad nas bude prosuđivao, svakako će voditi računa o tome da smo morali savladati mnoge teškoće. Najvažnije je da pri tom budemo iskreni i ustrajni. Da bismo se izliječili, moramo to najprije željeti. Čovjek koji želi pomoć dobit će je, međutim, danas je mnogim ljudima i to teško. Lako je samo misliti da nešto želimo, iako to u stvari ne želimo. Jedan vrlo poznati kršćanin još davno je rekao da je on, dok je još bio mlad, stalno molio za moralnu čistoću, a mnogo kasnije je shvatio da su njegove misli, dok su mu usne molile: “Bože, učini da budem čist”, molitvi dodavale: “Ali neka to ne bude baš sada.” Slično se može dogoditi i kod bilo koje druge vrline. Postoje, međutim, tri razloga zašto je nama osobito teško željeti, a kamoli postići potpunu čistoću. Na prvom je mjestu naša izopačena narav, to su vrazi koji nas napastuju, te sva propaganda koja se zalaže za nezajažljivost spolnog nagona. Sve nas to nastoji navesti na pomisao da su želje kojima se opiremo, tako zdrave, prirodne i razumne, da im se može suprotstaviti samo nenormalan čovjek. Plakati, filmovi i romani povezuju slobodno prepuštanje spolnom nagonu sa zdravljem, smatraju ga prirodnim, znakom mladosti, iskrenosti i dobrim raspoloženjem. To je laž. Kao sve ostale velike laži i ova se temelji na istini — istini koju smo već prihvatili — da je spolni čin sam po sebi (isključujući pretjerivanja i

86 87

započeti uvijek iznova. Jer, koliko god su važni čistoća, hrabrost i istinoljublje ovaj nam proces omogućuje da, što je još važnije, ojačamo duh. Time otklanjamo iluzije koje imamo o sebi i učimo se pouzdati u Boga. Tako dolazimo do spoznaje da ne možemo sebi vjerovati ni onda kad smo najbolji, a s druge strane, da ne trebamo očajavati ni onda kad smo najslabiji — grijesi nam se, naime, opraštaju. Najkobnije bi bilo sjediti skršenih ruku i zadovoljiti se postojećim stanjem. Trebamo težiti savršenstvu.

Treće, ljudi često krivo shvaćaju psihološko tumačenje potiskivanja. Psihologija uči da je potisnut spolni nagon opasan. Međutim pojam potisnut ovdje je upotrijebljen u tehničkom smislu; on ovdje ne znači zanijekan ili odbijen. Potisnuta želja ili misao je ona koja je gurnuta u podsvijest (često još u djetinjstvu) i koja se sad pojavljuje* samo u prerušenom i neprepoznatljivom obliku. Potisnutu spolnost bolesnik uopće ne doživljava kao spolnost. Kod mladića ili odraslog čovjeka koji se opire jednoj svjesnoj želji, ne može se govoriti o potiskivanju niti o opasnosti od potiskivanja. Naprotiv, oni koji na takav način prilaze pitanju spolnosti i čestitosti, ubrzo saznaju mnogo više o svojoj spolnosti i postaju je svjesniji od ostalih. Uskoro upoznaju svoje želje onako, kako je, recimo, Wellington poznavao Napoleona ili Sherlock Holmes Moriartya. Takvi ljudi upoznaju svoje strasti isto onako kao što lovac poznaje zvjerku ili kao što vodoinstalater prepoznaje pokvarenu slavinu. Vrlina — čak ako se oko nje samo trudimo s više ili manje uspjeha — donosi svjetlo, dočim neobuzdano odavanje užicima donosi maglu.

Konačno, iako sam možda oduljio o spolnosti, želio bih posebno naglasiti da se središte kršćanskog morala ne nalazi u tome. Svatko tko bi moralnu nečistoću smatrao najgorim porokom, bio bi u krivu. Svakako, grijesi tijela su zla stvar, ali su, u usporedbi s drugim grijesima najneviniji. Najpokvarenija zadovoljstva su duhovne naravi — zadovoljstva koja izviru iz optuživanja drugih, zlostavljanja, ponižavanja, oduzimanja malih radosti drugima ili klevetanja, zadovoljstva koja proizlaze iz posjedovanja moći i mržnje prema drugima. U nama, naime, postoje dvije naravi koje se takmiče s ljudskošću, koju moramo jačati i staviti je u središte našeg života. To su životinjski i đavolski ego. Ovo drugo je opasnije. Zbog toga, hladan, samodopadan i tašt čovjek, koji redovno odlazi u crkvu, može biti bliži paklu nego neka prostitutka. Naravno, najbolje bi bilo ne biti ni jedno ni drugo.

88 89

6. Kršćanski brakPosljednje poglavlje je bilo uglavnom negativno obojeno. U njemu sam razmatrao što je loše u spolnom nagonu, ali nisam gotovo ništa rekao o ispravnoj strani spolnosti — drugim riječima o kršćanskom braku. Dva razloga mi priječe da govorim o braku. Prvi je taj što su kršćanske doktrine u ovom području krajnje nepopularne. Drugo, ja nisam oženjen, pa prema tome mogu o braku govoriti samo iz druge ruke. Ali usprkos tome, kad već govorim o kršćanskom moralu, čini mi se da ne mogu ostaviti po strani ni kršćanski brak.

Kršćanski pogled na brak temelji se na Kristovim riječima da se muž i žena moraju smatrati jednim organizmom — tako bi se otprilike mogle prevesti riječi jedno tijelo. Kršćani vjeruju da Krist nije izražavao nekakvo sentimentalno raspoloženje, već tvrdnju jednaku onoj da su brava i ključ jedna naprava ili violina i gudalo jedno glazbalo. Izumitelj ljudskog stroja nam je time želio kazati da su njegove polovine, muškarac i žena, načinjeni tako da bi se mogli slagati u parove, i to ne samo na spolnoj razini nego i na svim ostalim razinama. Monstruoznost spolnoga čina izvan braka sastoji se u tome, da se jedna vrst sjedinjenja (spolni čin) pokušava odijeliti od svih drugih vidova sjedinjenja koja su zamišljena da ga prate i tako stvore potpuno jedinstvo. Kršćansko gledište ne tvrdi da u spolnom zadovoljstvu ima nečeg lošeg, kao što nema ni u uživanju u hrani. Kršćansko je stanovište da spolno zadovoljstvo ne smijemo uzimati odijeljeno od sveg ostalog što ga prati, dakle, da ga ne smatramo samo sebi svrhom. Inače bi to bilo jednako besmisleno kao i uživanje u jelu, koje bi se sastojalo samo od žvakanja i pljuvanja ukusne hrane, bez gutanja i probavljanja.

Nadalje, kršćanstvo naučava da brak traje čitav život. Naravno, mnoge crkve različito misle o tome — neke uopće ne dopuštaju razvod braka, neke ga opet, iako nevoljko, dopuštaju i to u posebnim slučajevima. Velika je šteta što se u ovim pitanjima svi kršćani ne slažu. Potrebno je, međutim, naglasiti da se crkve u pitanju braka medu sobom daleko više slažu, nego s vanjskim svijetom. Time mislim reći da sve smatraju razvod braka presijecanjem živoga tijela, kao neki kirurški zahvat. Neke crkve drže da je operacija toliko nasilna, da je nikako ne možemo dopustiti, dočim je druge dopuštaju kao krajnje sredstvo u beznadnim slučajevima. Sve se crkve slažu u tome da je razvod braka sličniji

90 91

nikakve podloge za brak kao ugovor ili obećanje. Ako je sve u ljubavi, tada obećanje ne donosi ništa novo — u tom slučaju zašto bi trebalo išta obećavati? Zanimljivo je da zaljubljeni ljudi bolje znaju o tome od onih koji o ljubavi samo pričaju. Kao što je Chesterton istaknuo, zaljubljeni su prirodno skloni da se vežu obećanjima. Ljubavne pjesme širom svijeta pune su zakletvi o vječnoj odanosti i vjernosti. Kršćanska pravila ne nameću osjećaju zaljubljenosti ništa što bi mu bilo strano — kršćanstvo samo zahtijeva da zaljubljenici ozbiljno uzmu ono na što ih tjera njihova zaljubljenost.

Naravno, obećanje koje čovjek zada dok je zaljubljen i zato što je zaljubljen, obećanje da će biti vjeran voljenom biću do kraja života, obvezuje ga na vjernost čak i onda ako se odljubi. Obećanje se može dati samo za ono što se može izvršiti, dakle, u vezi s onime što se učini. Nitko ne može obećati nešto što je dio osjećaja. Ne možemo obećati da nas nikad neće zaboljeti glava ili da ćemo, recimo, uvijek biti gladni. Ali kakva je korist, upitat ćete, da dvoje, koji više nisu zaljubljeni, ostanu zajedno? Ima nekoliko vrlo razumnih, društvenih razloga za to — da djeci osiguraju dom, da se zaštiti žena (koja često, udavši se zanemari ili žrtvuje svoju karijeru) od mogućnosti da je muškarac ostavi kad god mu se to svidi. Postoji, međutim, još jedan razlog, vrlo uvjerljiv, ali mi se čini da ga nije lako objasniti.

Teškoća je u tome što mnogi ne žele shvatiti da, kad je B bolje od C, A može biti još bolje od B. Ljudi vole razmišljati u izrazima dobra i zla, a ne dobrog, boljeg, najboljeg ili lošeg, goreg, najgoreg. Kada vas, na primjer, netko upita što mislite o dvoboju, a vi mu odgovorite da je bolje čovjeku oprostiti nego ga izazvati na dvoboj, ali i to da je i dvoboj bolji od doživotnog neprijateljstva i mržnje, prigovorit će vam da se ne želite do kraja izjasniti. Nadam se da nitko neće napraviti takvu grešku s ovim što kanim sada kazati.

Ono što nazivamo zaljubljenošću, sjajna je stvar koja je po mnogočemu za nas dobra. Ona nam pomaže da budemo velikodušni i hrabri, otvara nam oči ne samo za ljepotu osobe u koju smo zaljubljeni, već i za sve drugo, osobito u prvo vrijeme potiskuje naš čisto životinjski spolni nagon. U tom je smislu zaljubljenost veliki neprijatelj pohote. Nitko ne može zanijekati da je zaljubljenost daleko bolja i od uobičajene senzualnosti i od hladne samoljubivosti. Kako već rekoh, pogrešno bismo uradili kad bismo bilo koji poticaj naše naravi uzeli kao nešto što

rasijecanju tijela, nego raskidu poslovnog odnosa ili dezertiranju, s čime se on često uspoređuje. Ni jedna od njih se ne slažu sa suvremenim stavom, po kojem je razvod braka samo promjena bračnog druga koja se može dopustiti kad god muž i žena osjete da više nisu zaljubljeni jedno u drugo ili se jedno od njih zaljubi u nekog trećeg.

Prije nego razmotrimo u kakvom je odnosu ovo suvremeno stanovište prema moralnoj čistoći, moramo vidjeti u kakvom je odnosu s jednom drugom vrlinom, naime s pravednošću. Pravednost, kako već rekoh, uključuje održavanje obećanja. Svatko tko se vjenčao u crkvi, javno je i svečano obećao da će sa svojom ženom (mužem) živjeti do smrti. Obveza održavanja ovog obećanja nema nikakve posebne veze sa spolnim moralom — to je obećanje kao i svako drugo. Ako je spolni poriv isti kao i svi ostali poticaji, tada se prema njemu moramo odnositi na isti način kao i prema ostalima. Dakle, obećanje održavanja bračne vjernosti treba nadzirati spolni nagon, kao što obveze iz ostalih obećanja nadziru druge poticaje u nama. Ako pak spolni poriv nije isti kao i svi ostali, a ja tako mislim, nego je bolesno žestok, tada bismo trebali posebno paziti da nas on ne odvede u nepoštenje, u kršenje zadanog obećanja.

Netko će na to reći da obećanje zadano u crkvi smatra pukom formalnošću, da ga i onako nije imao namjeru održati. Koga bi u takvom slučaju pokušali prevariti? Boga? To bi bilo vrlo glupo. Sebe? Ni to nije mnogo pametnije. Nevjestu, ženika ili rodbinu? To je nepošteno. Ja mislim da mladi par (ili jedno od njih) najčešće žele obmanuti javnost. Oni žele ugled koji se pripisuje braku, ali za njega ne žele platiti cijenu — znači da su prevaranti, obmanjivači. Ako su zadovoljni kao obmanjivači, nemam im što više reći — nema smisla govoriti o visokoj i teškoj dužnosti moralne čistoće onim ljudima koji ne pokazuju želju da budu pošteni. Ukoliko se urazume i odluče da postupe pošteno, obvezuje ih obećanje koje su već dali. A to, vidjet ćete, spada pod naslov pravednost, a ne pod čistoću. Za one koji ne vjeruju u trajnost ženidbe, možda je bolje da žive zajedno nevjenčani, nego da se zakunu na vjernost koju ne namjeravaju održati. Istina je, u tom će slučaju, po kršćanskom gledanju, živjeti u bludu. Međutim, jednu grešku ne možemo ispraviti drugom — nečistoća se ne može popraviti krivokletstvom.

Mišljenje da je zaljubljenost jedini razlog da ostanemo u braku, nema

92 93

da će s promjenom druga i nova ljubav ostati uskoro bez zanosa, jednako kao i prethodna. Ovdje, kao i inače u životu, uzbuđenja su kratkotrajna. Uzbuđenje koje obuzme dječaka pri pomisli na let avionom neće biti duga vijeka — čim se priključi RAF-u (ratno zrakoplovstvo Velike Britanije, op. autora) i počne učiti letjeti, ono će nestati. Uzbuđenje koje obuzme čovjek kad vidi slikovito mjesto izgubi se čim se onamo za stalno doseli. Da li to znači da bi bilo bolje uopće ne učiti letjeti ili ne stanovati u lijepim mjestima? Nipošto! U oba slučaja, ako početni zanos i nestane, njega će zamijeniti mirniji i trajniji interes. Štoviše, (teško mi je pronaći pravu riječ kojom bih naglasio koliko to smatram važnim), upravo će onaj tko je spreman pomiriti se s gubitkom početnog zanosa i smiriti se u dubljem zanimanju za bračnoga druga, lakše naći nove ushite, u posve drukčijem obliku. Onaj tko je naučio letjeti i postao dobar pilot, ubrzo će otkriti draži glazbe a tko se naselio u slikovito mjesto, počet će s užitkom obrađivati svoj vrt.

Mislim da je Krist, govoreći da ništa neće živjeti ukoliko najprije ne umre, mislio i na ovo o čemu je sada riječ. Nije dobro truditi se oko očuvanja bilo kakvog zanosa. Neka zanos ode, pustite ga da umre — prođite kroz to razdoblje smrti i uputite se prema onom mirnijem, staloženijem zanimanju i sreći, pa ćete uvidjeti da stalno živite u svijetu novih zanosa, novih uzbuđenja. Međutim, ako se odlučite da nam zanos ili uzbuđenja budu neka vrsta podražaja, kojeg u određenoj količini morate svakodnevno uzimati — ako ih kanite umjetno podražavati, oni će sve više slabiti, sve se rjeđe javljati, a vi ćete ostatak svojeg života provesti kao starac bez iluzija kojem će sve biti dosadno. Zbog toga što vrlo malo ljudi ovo uviđa, vidimo tolike žene i muškarce u najboljim godinama svojeg života, kako tuguju za izgubljenom mladošću i to u razdoblju kada bi se posvuda oko njih trebali otvarati novi vidici i nova vrata. Mnogo je zabavnije naučiti plivati, nego neprekidno i beznadno pokušavati dozvati u sjećanje osjećaj koji smo imali dok smo se, kao djeca, prvi put brčkali u moru.

I romani i filmovi nas upućuju na to da se čovjek ne može oteti zaljubljenosti, da se to jednostavno događa, kao ospice na primjer. Ljudi u braku, koji ovako misle, brzo podlegnu i priklanjaju se novom poznaniku (poznanici) koji im se svide. Rekao bih da su ovi neodoljivi osjećaji puno rjeđi u stvarnom životu negoli u knjigama, barem što se tiče odraslih ljudi. Kad sretnemo nekoga tko je lijep, pametan i simpatičan, trebalo bi, naravno, da se u određenom smislu divimo tim

treba slijediti pod svaku cijenu. Zaljubljenost je dobra ali ne i najbolja. Ima mnogo toga manje vrijednog od zaljubljenosti, kao i onog vrednijeg. Zaljubljenost ne možete učiniti osnovom života. Ona je plemeniti osjećaj, ali ipak, samo osjećaj. Ni za jedan osjećaj ne možemo tvrditi da će vječno trajati u punoj snazi, kao ni da će uopće potrajati. Trajati može znanje, načela, običaji, ali osjećaji dođu i odu. Ustvari, bez obzira na to što ljudi govore, ono što nazivamo zaljubljenošću obično ne traje dugo. Svi znamo rečenicu kojom često završavaju stare i svima drage bajke — živjeli su sretno sve do svoje smrti. Ako to znači — pedeset su godina osjećali jedno prema drugom isto što su osjećali i dan prije vjenčanja, tada možemo slobodno tvrditi da to nije istina. Ne bi niti bilo dobro da je to istina. Tko bi mogao podnijeti da živi u takvom uzbuđenju makar pet godina? Što bi se u tom slučaju dogodilo s našim poslom, jelom, spavanjem, odnosima prema prijateljima? Naravno, prestanak zaljubljenosti ne mora značiti i prestanak ljubavi. Ljubav u drugom značenju, ljubav koju treba razlikovati od zaljubljenosti, nije običan osjećaj. Ona je duboko jedinstvo, postignuto snagom volje, te svjesno i uporno jačano navikom i milošću, koje je traženo od Boga i dobijeno. Supružnici mogu ljubiti jedan drugoga čak i u onim trenucima, kad se jedno drugome previše ne sviđaju, kao što, uostalom, mi sebe volimo i onda kad nismo oduševljeni sami sobom. Oni su kadri održati tu ljubav čak i onda kad bi se mogli, ako bi htjeli, zaljubiti u nekog drugog.Zaljubljenost ih je potakla da jedno drugom obećaju vjernost, dok im ovakva tiha ljubav omogućuje da obećanje ispune. Upravo je takva ljubav gorivo koje pokreće bračni stroj — zaljubljenost je eksplozija koja ga je uključila.

Ako se sa mnom ne slažete, možete, naravno, reći: “On o tome nema pojma, a kako bi i imao kad nije oženjen”. Možda ste u pravu. Ali prije toga provjerite da li me prosuđujete po onome što stvarno znate iz vlastita iskustva ili iskustva vaših prijatelja, a ne po onome što ste pokupili iz romana i filmova. To nije tako jednostavno kako se često misli. Naše iskustvo je u velikoj mjeri obojeno knjigama, dramama i filmovima, te je potrebno dosta truda da bismo bitno mogli nepristrano sagledati.

Ljudi često pokupe iz knjiga zamisao da ukoliko oženite pravu osobu, možete očekivati da ćete ostati zauvijek zaljubljeni. Stoga, kad ustanove da više nisu zaljubljeni, smatraju da je to dokaz kako su pogriješili u izboru, pa im je dopušteno promijeniti bračnog druga — ne shvaćajući

94 95

imati odlučujuću riječ. Ako želimo da brak ostane nerazrješiv, tada, u krajnjoj liniji, jedan od supružnika mora imati odlučujuću riječ u vođenju obiteljske politike. Stabilna država ne može opstati bez Ustava.

(2) Ako netko već mora biti glava, zašto bi to morao biti muškarac? Dakle, prije svega, da li netko uopće želi da to bude žena? Kao što rekoh ja nisam oženjen, ali koliko mogu vidjeti, čak i ona žena koja želi biti glava u svojoj kući, najčešće se ne divi svojoj susjedi, čiji je muž papučar. Prije će kazati: “Jadni gospodin X! Zašto dozvoljava toj užasnoj ženi da ga drži pod papučom? To je ipak previše!” Mislim da ni jedna žena neće biti odviše polaskana ako joj spomenemo da je ona glava u kući. Ima nešto neprirodno u vladanju žene nad muškarcem, budući da se i same žene toga stide i preziru muževe kojima one vladaju. Ali postoji još jedan razlog. Ovdje govorim sasvim pošteno kao neženja jer čovjek taj razlog lakše uočava izvana nego li iznutra. Odnosi koje jedna obitelj odražava s vanjskim svijetom — ono što bi mogli nazvati njenom vanjskom politikom — moraju ovisiti o muškarcu, jer on uvijek treba biti, a obično i jest, pravedniji prema onima vani. Žena se u prvom redu bori za svoju djecu i muža, a protiv je ostalog svijeta. Prirodno, gotovo na neki način i ispravno, zahtjevi obitelji su za nju najvažniji. Ona je osobiti zagovornik njihovih interesa. Uloga muža sastoji se u tome, da shvati kako joj ova njezina prirodna sklonost davanja prednosti obitelji, onemogućuje da bude glava. On mora imati zadnju riječ, kako bi mogao druge ljude zaštititi od pretjerane odanosti koju osjeća prema svojoj obitelji njegova žena. Ako u to sumnjate, dopustite mi da vas nešto upitam. Ako vaš pas ugrize susjedovo dijete ili vaše dijete povrijedi susjedova psa, da li ćete se prije obratiti susjedu ili njegovoj ženi? Ili, ako ste žena, dopustite da i vas nešto upitam. Bez obzira na to koliko se divite svome mužu, ne mislite li ipak da je njegova glavna mana u tome da nije onoliko uporan u obrani svojih i vaših prava pred susjedima, koliko biste vi željeli? Nisam li vas ipak malo utješio?

vrlinama, da ih na neki način volimo. Ali zar ne zavisi u najvećoj mjeri upravo o nama, o našem izboru, da li će se ova ljubav prema vrlinama koje opažamo kod našeg novog poznanika ili poznanice pretvoriti u ono što zovemo zaljubljenošću? Bez ikakve dvojbe, ako nam je glava puna romana, filmova i sentimentalnih pjesama, a tijelo natopljeno alkoholom, svaku naklonost koju prema nekom osjećamo pretvorit ćemo u ovakvu ljubav, jednako kao što se kiša slijeva u udubinu koju na prašnjavom seoskom putu ostavljaju zaprežna kola ili kao što ćete, ako nosite naočale s plavim staklima, sve vidjeti plavo. Ali tome ćete sami biti krivi.

Prije nego napustimo problem razvoda braka, htio bih istaknuti razliku između dvije stvari, koje često dovoljno ne razlikujemo. Kršćanska zamisao braka je jedno, a sasvim je drugo granica do koje kršćani kao glasači ili članovi Parlamenta mogu ići u svom nastojanju da u obliku zakona o bračnim odnosima nametnu svoj pogled na brak društvu, dakle onima koji nisu kršćani. Obično se misli da bi kršćani trebali svakome otežati razvod braka. Ja ne mislim tako. Osobno bih, na primjer, bio vrlo ljut kad bi muslimani pokušali spriječiti ostale ljude da piju vino. Moje je mišljenje da bi crkve trebale pošteno priznati da većina Britanaca nisu kršćani, te da se od njih ne može očekivati da žive kršćanskim životom. Možda bi trebale postojati dvije različite vrste braka — jednim bi trebala upravljati država, čiji zakoni vrijede za sve građane, a drugim crkve, čija pravila važe samo za njene članove. Ova razlika bi trebala biti toliko jasna, da se može razabrati koji su parovi vjenčani po kršćanskom uzoru, a koji nisu.

Toliko o kršćanskoj doktrini o nerazrješivosti braka. Ostaje da razmotrimo nešto još nepopularnije. Kršćanke obećavaju da će slušati svoje muževe. U kršćanskom braku, za muškarca se kaže da je glava. Ovdje se, očito, javljaju dva pitanja. (1) Zašto uopće netko treba biti glava — zašto ne jednakost? (2) Zašto da baš muškarac bude glava?(1) Potreba za glavom slijedi iz činjenice da je brak nerazrješiv. Naravo, sve dok se muž i žena slažu ne mora se uopće pojaviti pitanje glave. Nadamo se da će u kršćanskom braku biti baš tako. Ali što se događa kad se jave nesuglasice? Razgovora, naravno, više nema. I poslije učestalih pokušaja da razgovaraju, supružnici nisu postigli sporazum. Što da rade? Ne mogu odlučiti većinom, jer u ovom slučaju većine nema. Sasvim sigurno mogu se dogoditi samo dvije stvari — ili se moraju odijeliti i svatko krenuti svojim putem ili jedno od njih mora

96 97

7. OpraštanjeVeć sam u prethodnom poglavlju spomenuo da je moralna čistoća jedna od onih vrlina koje ljudi najmanje vole. Međutim, sada nisam posve siguran da sam bio u pravu. Vjerujem da vrlinu o kojoj će sada biti riječ ljudi još manje vole. Radi se, naime, o kršćanskom pravilu: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”. U kršćanskoj etici, bližnji može biti i neprijatelj. Suočavamo se, dakle, sa strašnom dužnošću opraštanja našim neprijateljima.

Svi govore da je opraštanje divna stvar sve dok se ne nadu sami u situaciji da nekome nešto oproste. Ponekad, ako samo spomenemo opraštanje, svi će bijesno zarežati na nas. Nije u tome što ljudi smatraju da je to nedostižna i teška vrlina — naprotiv, oni je često preziru i mrze. Takvi me razgovori tjeraju na povraćanje, kažu. Mnogi od vas sigurno žele upitati: “Zanima me što bi ti mislio o opraštanju gestapovcu da si kojim slučajem Poljak ili Židov?”

To se i ja pitam, vjerujte. Isto se tako pitam da li bih uistinu mogao biti toliko hrabar, pa ne zanijekati svoju vjeru, čak i pod cijenu smrti. Da, pitam se, kad bih stvarno

bio Poljak ili Židov, da li bih mogao oprostiti gestapovcu. Međutim, nije mi ni na kraj pameti da u ovoj knjizi govorim što bih ja mogao učiniti — ja sam sitna riba —govorim vam samo ono što je kršćansko. Ja nisam kršćanstvo izmislio. A u njemu, u samoj njegovoj biti, nalaze se ove riječi: “Oprosti nam grijehe naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim”. Nema ni najmanjeg znaka da bi nam moglo biti oprošteno pod drugim uvjetima. Sasvim nam je jasno rečeno, da nam se neće oprostiti, ukoliko mi ne oprostimo drugima. Nema drugog načina. Što nam je, dakle, činiti?

Svakako, oprostiti je teško, ali mi se čini da bi nam u tome mogle pomoći dvije stvari. Kad počnete učiti matematiku, ne počinjete odmah s integralnim računom, već s običnim zbrajanjem. Isto tako, ako stvarno želimo (ali, pazite, sve zavisi od toga da li to stvarno želimo) naučiti opraštati, možda bi bilo bolje početi s nečim lakšim nego što je gestapo. Mogli biste početi tako, što ćete oprostiti mužu (ženi), roditeljima ili djeci, nešto što su vam učinili ili rekli prošlog tjedna. To će vas vjerojatno na trenutak zaposliti. Drugo, mogli bismo pokušati shvatiti,

98 99

potpuno istinita ili da onaj o kome je riječ nije tako loš, kako se u prvi mah može zaključiti. Hoće li vam nakon čitanja pasti na um pomisao: “Hvala Bogu, pa on i nije tako loš.” Ili ćete u potpunosti prihvatiti prvi dojam priče i uživati u činjenici da se o vašem neprijatelju piše tako loše. Ako je točno ovo drugo, tada je to prvi korak, koji će vas ako se nastavi pretvoriti u đavla. Vidite, čovjek počinje željeti da ono crno bude još crnije. Ne odupremo li se tome, uskoro ćemo željeti da sivo vidimo kao crno, a na kraju ćemo čak i bijelo vidjeti kao crno. Konačno ćemo tvrditi da je sve loše — Bog, naši prijatelji, čak i mi sami. U tome se nećemo moći zaustaviti — zauvijek ćemo ostati u svijetu potpune mržnje.

Priznajem da se iz toga može zaključiti kako trebamo voljeti i one koji u sebi nemaju ničega što bi bilo vrijedno ljubavi. Da li u nama ima nečega zbog čega bi nas trebalo voljeti? Sebe volite jednostavno zato, jer ste vi u pitanju. Bog želi da na isti način i iz istoga razloga volimo sve ljude. On nam je dao svojstvo da ljubimo sebe, kako bismo trebali naučiti na koji način trebamo voljeti druge. Dakle, pravilo koje vrijedi u našem posebnom slučaju, moramo primijeniti i na druge ljude. Možda će nam biti lakše ako se prisjetimo da baš tako Bog nas voli — ne zbog nekih dobrih, privlačnih osobina koje možda posjedujemo, već jednostavno zato, jer smo takvi kakvi jesmo. Zaista u nama nema ničeg što bi se moglo voljeti — bića poput nas u mržnji nalaze toliko zadovoljstva da se je odriču jednako teško kao i žestokih pića ili duhana ...

što znači voljeti svojeg bližnjeg kao sama sebe. Kako to ja volim sama sebe?

Kad o tome bolje promislim, ne bih baš mogao reći da se sam sebi sviđam, čak se događa da uopće ne uživam u vlastitom društvu. Očito, voli svog bližnjeg ne znači neka ti se on svidi ili pokušaj uvidjeti njegovu privlačnost. To vidimo kod drugih i bez posebnog uvjeravanja. Da li ja o samom sebi mislim najbolje, mislim li da sam dobar momak? Moram priznati da ponekad tako mislim (to su, nedvojbeno, moji najgori trenuci), no takvo mišljenje o samom sebi nije razlog zbog kojeg sama sebe volim. U stvarnosti je obratno — zbog svojeg samoljublja, mislim da sam dobar. Tako, kad kažem da treba ljubiti svoje neprijatelje, nipošto ne znači da ih trebamo smatrati dobrima. To je veliko olakšanje. Mnogi ljudi, naime, misle da oprostiti neprijatelju, znači priznati kako on, na kraju krajeva, i nije tako loš, premda smo uvjereni u suprotno. Pođimo dalje. U svojim najsvjetlijim trenucima, ne samo da ne mislim da sam dobar čovjek, već uviđam da sam opak. U životu sam učinio dosta toga čega se sramim. Prema tome, dopušteno mi je prezirati i mrziti ono što rade moji neprijatelji. Sad kad o tome razmišljam, sjećam se kako su mi još davno vjeroučitelji govorili da trebam mrziti djela zlih ljudi, ali da ne smijem mrziti zle ljude — dakle, mrzi grijeh, ali ne grešnika.

Dugo vremena sam ovu razliku smatrao glupim cjepidlačenjem — ta kako čovjek može mrziti grijeh, a ne mrziti počinitelja? Mnogo godina kasnije, palo mi je na pamet da sam se upravo tako ponašao prema jednom čovjeku, i to cijeli svoj život — prema samome sebi. Koliko sam god mrzio svoj kukavičluk, taštinu i pohlepu, nisam prestao sebe voljeti. U tome me ništa nije moglo spriječiti. Dakle, upravo zato što sam volio počinitelja, mrzio sam njegove opačine. Baš zbog ljubavi prema sebi bio sam žalostan kad sam shvatio što sam sve kadar napraviti. Dosljedno tome, kršćanstvo od nas ne traži da bar malo ublažimo mržnju koju osjećamo prema zlim djelima. Sve što je o njima rečeno, ostaje i dalje. Međutim, kršćanstvo od nas traži da ih mrzimo na isti način na koji mrzimo opačinu u nama samima, da žalimo onoga koji čini zlo i da se nadamo da će se on, ako je ikako moguće, jednom negdje i na neki način izmijeniti i ponovo postati čovječan.

Predlažem malu provjeru. Pretpostavimo da u novinama pročitate o gadostima koje je počinila osoba koja vam nije baš draga. Pretpostavimo dalje, da se iz članka može zaključiti da cijela priča možda i nije

100 101

8. Veliki grijehSada prelazim na onaj dio kršćanskog morala koji se najviše razlikuje od bilo kojeg drugog morala. Postoji jedan porok kojeg se nitko ne može osloboditi, porok kojeg svi mrzimo kod drugih, ali kojeg jedva tko, osim kršćana, uočava kod sebe. Čuo sam ljude kako priznaju da su zlovoljni, da izgube glavu kad vide lijepu djevojku ili čašu vina, čak za sebe tvrde da su kukavice. Međutim, nikada nisam čuo nekog nekršćanina da se osuđuje zbog ovoga poroka. Također sam rijetko nailazio na nekršćane koji bi pokazivali i najmanju dozu razumijevanja prema ovom poroku kod drugih. Nema tog poroka koji bi nas mogao više omrznuti u očima drugih, a čijeg smo postojanja kod nas samih manje svjesni. Što smo više tim porokom zaraženi, to nam se on manje sviđa kod drugih.

Porok o kojem je riječ zove se oholost ili taština. U kršćanskom moralu suprotna mu je skromnost. Sjetit ćete se, kad sam vam govorio o moralu, upozorio sam vas da središte kršćanskog morala nije u spolnosti. I sad smo došli do tog središta. Prema kršćanskim učiteljima, prvi porok, krajnje zlo, jest oholost. Razvratnost, ljutnja, lakomost, pijanstvo — to su sitnice u usporedbi s ohološću. Đavao je postao zao upravo zbog oholosti. Ona je uzrok svakom drugom poroku — oholost je stanje duha potpuno suprotno Božjoj zamisli.

Čini li vam se to pretjeranim? Ako je tako, promislite još jednom. Malo prije sam istaknuo, da što smo oholiji, to nam se manje sviđa tuđa oholost. Najlakši način da ustanovite stupanj vlastite oholosti jest u tome da se upitate: “Koliko me smeta što me drugi preziru, što me ne primjećuju, prema meni se odnose pokroviteljski ili što se preda mnom prave važni?” Stvar je u tome, da se naša oholost takmiči s ohološću drugih. Zato što sam se na kućnoj zabavi baš ja htio istaknuti, smeta me što je glavni bio netko drugi. Poznato je da se dva trgovca nikad ne slažu. Oholost je u biti takmičarske naravi, dok drugi poroci mogu biti samo slučajno takmičarski. Ohol čovjek se ne zadovoljava onime što posjeduje, zadovoljan je tek kad posjeduje više od drugih. Kažemo da su ljudi oholi zbog svog bogatstva, svoje pameti, dobrog izgleda, ali to nije istina. Ljudi su oholi ako su bogatiji, pametniji ili zgodniji od drugih. Kad bi svi bili jednako bogati, pametni i lijepi, čovjek ne bi imao razloga biti ohol. Takvim nas čini uspoređivanje — zadovoljstvo dolazi

102 103

uvijek potcjenjuje drugoga, na njega gleda s visine, pa je jasno da ne može vidjeti nešto što je iznad njega.

Sad nam se postavlja jedno doista čudno pitanje. Kako to da ljudi koji su očito oholi govore da vjeruju u Boga a jošse smatraju i vjernicima? Bojim se, da takvi štuju krivoga Boga. Teoretski priznaju da u odnosu prema njemu nisu ništa, ali u stvarnosti misle da on posebno drži do njih te ih smatra daleko boljima od običnih ljudi. Dakle, daju mu sitnicu svoje umišljene poniznosti a iz toga izvlače obilato oholosti u svom stavu prema drugima.

Pretpostavljam da je Krist mislio upravo na takve ljude kad je rekao da će neki pričati o njemu i u njegovo ime izgoniti đavle ali njima će on na kraju reći da ih nikada nije poznavao. Svaki od nas, u svakom trenutku svojeg života može zakoračiti u ovakvu smrtonosnu stupicu. Srećom imamo pouzdanu provjeru za to. Kad god osjetimo da smo zbog našeg religioznog života izuzetno dobri, čak bolji od drugih — mislim da možemo biti sigurni da nama Bog ne upravlja. Bog je s nama ako smo kadri da potpuno zaboravimo na sebe, te kad sebi ne pridajemo neki izuzetni značaj.

Strašno je što se najgori od svih poroka može kradom uvući u samo središte našeg religioznog života. Vidjet ćete zašto je to tako. Drugi, manje opasni poroci, dolaze od đavla, koji se koristi našom naravi koja je slična životinjskoj. Međutim, oholost nema nikakve veze sa životinjskom naravi. Ona dolazi izravno iz pakla. Duhovne je naravi, pa je, prema tome, daleko podmuklija i opasnija. Iz istog razloga oholost se često može upotrijebiti za svladavanje manjih poroka. Učitelji, zapravo, vrlo često koriste oholost učenika ili kako to oni kažu samopoštovanje, kako bi ga naveli da se dolično ponaša. Mnogi ljudi su svladali kukavičluk, pohotu ili naglost, uvjeravajući sami sebe da su ti poroci ispod njihovog dostojanstva — dakle, pomoću oholosti. A đavao se smije. Posve je zadovoljan našom čednošću, hrabrošću i samosavladavanjem, ukoliko je to posljedica diktature oholosti u nama. Isto tako bio bi zadovoljan da vas izliječi od ozeblina, a za uzvrat da vam nanese rak. Oholost je duhovni rak koji izjeda samu mogućnost postojanja ljubavi, zadovoljstva, pa čak i zdravog razuma.

Prije nego završimo s time, moram vas upozoriti na moguće nesporazume:

od spoznaje da smo iznad drugih. Čim nestane takmičenje, nestaje i oholosti. Zato kažem da je oholost bitno takmičarske naravi, na takav način na koji nisu ostali poroci. Spolni nagon može dva momka, koji vole istu djevojku, natjerati da se takmiče. Ali to je samo slučajnost — mogli su isto tako voljeti i dvije različite djevojke. Međutim, ohol čovjek vam neće oteti djevojku zato jer je on želi, on će to učiniti da sebi dokaže kako je bolji od vas. Pohlepa može ljude natjerati na pretjerano takmičenje kad žele nešto čega nema dovoljno za sve, ali ohol čovjek, čak i kad ima više nego je mogao poželjeti, pokušat će dobiti još više, samo da potvrdi svoju moć. Gotovo sva zla koja se pripisuju pohlepi ili sebičnosti, najčešće su posljedica oholosti.

Uzmimo, na primjer, novac. Pohlepnu čovjeku nikad nije dosta novaca: s više novca moći će sagraditi bolju kuću, ljepše će provesti godišnji odmor, obilnije će jesti i piti. Ali sve to samo do određene granice. Što čovjeka, koji godišnje zarađuje 10.000 funti, tjera da zaradi 20.000? To nije pohlepa za većim zadovoljstvima; 10.000 funti omogućuje svakome koliko god želi uživanja. Tu se radi o oholosti, želji da budem bogatiji od drugog bogataša, te (još više) želji za moći. Oholost nalazi užitak u moći. Nema boljeg načina da se čovjek osjeća moćnim, nego kad se s drugima može poigravati kao s olovnim vojnicima. Što čini zgodnu djevojku koja skuplja obožavatelje, da posvuda širi bijedu svojim ponašanjem? Sigurno ne zbog svojeg spolnog nagona (takve su najčešće u ljubavi hladne), već zbog oholosti. Što nekog političara ili čitav narod tjera da traži sve više i više? Opet oholost. Ona je po svojoj prirodi takmičarska — zato se ohol čovjek ne zadovoljava onim što ima, već uvijek traži više. Ako sam ohol i ako u cijelom svijetu postoji samo jedan čovjek koji je moćniji, bogatiji i pametniji od mene, on će biti moj protivnik i neprijatelj.

Kršćani imaju pravo: oholost je glavni uzrok bijedi svakog naroda i svake obitelji, otkad je svijeta. Drugi poroci mogu ponekad ljude zbližiti. Čovjek se može sprijateljiti i dobro se zabaviti u društvu pijanaca i bludnika. Ali oholost uvijek znači neprijateljstvo. Ona je suština neprijateljstva. To je neprijateljstvo ne samo medu ljudima nego i između čovjeka i Boga.

Bog je u svemu neizmjerno veći od nas. Sve dok ga tako ne shvatite i dok ne shvatite da ste u usporedbi s njim beznačajni, nećete ga uopće poznavati. Sve dok ste oholi, nećete moći upoznati Boga. Ohol čovjek

104 105

što mislimo kad govorimo da se nečim ponosimo. U ovakvim izjavama, fraza ponosan je na često znači osjeća divljenje prema nekome. Naravno, ovo divljenje je daleko od toga da bude grijeh. Ali može se dogoditi da onaj tko tako govori, sebi pridaje dio važnosti koju ima njegov uvaženi otac, ili njegova četa. To bi očito bilo pogrešno, ali i to je bolje nego biti ponosan na sama sebe. Voljeti i diviti se bilo čemu odvojeno od nas samih predstavlja korak dalje od krajnje duhovne propasti. Nećemo se, međutim, dobro osjećati sve dok naša ljubav i divljenje prema Bogu ne bude jače od svake druge ljubavi i divljenja.

3) Ne smijemo misliti da Bog oholost zabranjuje zato jer ga ona vrijeđa ili da od nas traži poniznost zbog toga što ona odgovara njegovoj uzvišenosti, kao da je sam Bog ohol. O tome nema ni govora. On, ustvari, želi da ga svaki od nas osobno upozna, želi svakome od nas predati sebe. Njegova i naša narav takve su, da ukoliko dođemo u bilo kakav doticaj s njime, bit ćemo doista ponizni i osjećat ćemo beskrajno olakšanje što smo se jednom za svagda oslobodili svih glupih predodžbi o vlastitoj uzvišenosti, koje su nam zagorčavale život. On nas nastoji učiniti poniznim, kako bi nam omogućio slijedeće: da nas oslobodi ružnih, lakrdijaških krpetina u koje smo se do vrata obukli, u kojima se potucamo po svijetu kao idioti. Volio bih da sam i sam malo više ponizan — tada bih vam, vjerojatno, mogao kazati nešto više o olakšanju i zadovoljstvu koje donosi svlačenje te lakrdijaške odjeće i oslobađanju lažne slike o sebi sa svim ovim: “Gledajte me!” i “Zar nisam strašan momak?”, te ostalim prenemaganjima. Samo približavanje tom uzoru, pa čak i za trenutak, nalik je čaši hladne vode u pustinji.

4) Nemojte misliti da će doista ponizan čovjek biti ovakav kakvim danas često zamišljaju ponizne ljude. Neće on biti neki ljigavac koji stalno za sebe govori da je nitko i ništa. Vjerojatno će vam se učiniti radostan, razuman momak, koji se uistinu zanima za ono što mu govore. Ako vam nije simpatičan, to je zato što pomalo zavidite svakom tko tako uživa u životu. On neće razmišljati o poniznosti — on uopće neće razmišljati o sebi.

Ako netko želi postati skromniji, mislim da ga mogu uputiti na prvi korak. On će biti shvaćanje da smo oholi. To je ujedno i najveći korak. Prije njega, ne možemo ništa poduzeti. Ako mislite da niste umišljeni, to je siguran znak da jeste.

1) Zadovoljstvo koje se javlja kad nas netko cijeni, ne znači oholost. Dijete koje učitelj potapša po ramenu zbog dobro naučene zadaće, žena koju hvali njen muž, spašena duša u susretu s Kristom — osjećaju pri tome zadovoljstvo i to je dobro. Ovdje, naime, zadovoljstvo ne proizlazi iz svijesti o vlastitoj veličini ili vrijednosti, nego iz činjenice da smo usrećili nekoga koga smo (s pravom) htjeli usrećiti. Teškoće počinju kad prestanete misliti: “Usrećio sam nekoga, sve je u redu”, a počnete sebe uvjeravati: “Što sam dobar! Pa tko bi to još mogao tako dobro napraviti?” Što više uživate u sebi a manje u samoj pohvali, to postajete gori. Kad potpuno uživate u sebi ništa ne držite do same pohvale, stigli ste do samog dna. Zbog toga je taština, premda se ona najviše iskazuje površinski, daleko manje zla i opasna od ostalih vidova oholosti — preko nje najlakše prelazimo. Tašt čovjek želi da ga se hvali, da mu se plješće, da mu se drugi dive. Zacijelo, to je mana, ali djetinjasta, pa čak (na neki način) mana koja svjedoči o izvjesnoj dozi skromnosti. Ona pokazuje da još niste u potpunosti zadovoljni divljenjem koje osjećate prema samom sebi. Još uvijek držite do mišljenja drugih, pa je jasno da očekujete njihov sud o sebi i svojim sposobnostima. Još ste uvijek čovjek. Prava, crna, đavolja oholost javlja se onda kada toliko malo držite do drugih, da vas uopće nije briga što misle o vama. Naravno, posve je u redu, a često nam je i dužnost da se ne obaziremo na ono što drugi misle o nama, ukoliko imamo dobar razlog za to, naime, ukoliko nam je važnije što o nama misli Bog. Međutim, ohol čovjek ne vodi računa o mišljenju ostalih ljudi iz sasvim druga razloga. On kaže: “Zašto bih se brinuo za pljesak te svjetine? Kao da njeno mišljenje išta vrijedi? Pa čak kad bi i vrijedilo, zar sam ja djevojka na prvom plesu, pa da se crvenim zbog svakog komplimenta? Ne, ja sam potpuno odrastao čovjek. Sve što sam učinio, bilo je da zadovoljim vlastite uzore, umjetničku svijest ili tradiciju svoje obitelji — ili jednom rječju, zato što sam ja strašan tip. Ako rulja to voli, neka joj bude. Ona mi ništa ne predstavlja.” Na ovaj nam način oholost može poslužiti da provjerimo koliko smo tašti, jer, kako maločas rekoh, đavao voli izliječiti neku sitnu, neznatnu manu da bi vas istovremeno zarazio mnogo većom. Moramo nastojati da ne budemo tašti, ali u tom nastojanju ne smijemo pozivati u pomoć oholost. Bolje je pasti u tavu nego li u vatru.

2) U našem jeziku, kažemo da je čovjek ponosan na svoga sina, na oca, na školu, na svoju četu u vojsci, pa se može postaviti pitanje da li takav ponos u ovom značenju predstavlja grijeh? Čini se da sve ovisi o tome

106 107

9. MilosrđeU jednom od ranijih poglavlja spomenuo sam da postoje četiri glavne i tri teološke vrline. Teološke su vjera, nada i milosrđe. 0 vjeri će biti riječ, u posljednja dva poglavlja, o milosrđu sam već govorio u sedmom poglavlju, no ondje sam usredotočio pažnju na onaj vid milosrđa koji nazivamo opraštanje. Sada bih želio o tome kazati nešto više.

Najprije, nešto o samom značenju te riječi. Milosrđe danas ima najčešće samo jedno značenje: milostinju, davati siromasima. Izvorno je ova riječ imala znatno šire značenje. (Pogledajmo kako je došlo do njenog suvremenog značenja. Davanje siromasima je jedan od najočitijih izvanjskih znakova milosrđa, pa se često misli da se čitavo milosrđe u tome sastoji. Isto je tako u pjesništvu najuočljivija rima, pa neki misle da je prava samo ona pjesma, čiji se stihovi rimuju.) Milosrđe znači ljubav u kršćanskom smislu. Međutim, ljubav u kršćanskom smislu nije samo osjećanje. To nije čuvstveno stanje, nego stav volje kakav prirodno imamo prema sebi i kakav moramo imati i prema drugima.

Istakao sam već u poglavlju o opraštanju, da ljubav koju osjećamo prema sebi ne znači da smo sami sebi dragi. Ona znači da sebi želimo dobro. Isto tako je kršćanska ljubav (milosrđe) prema bližnjima, nešto potpuno različito od sviđanja ili simpatije. Nama se dopadaju ili sviđaju samo neki ljudi, a ne svi. Važno je shvatiti da ovaj prirodni osjećaj koji samo prema nekom osjećamo, a prema drugima ne, nije ni grijeh ni vrlina, jednako kao što se ni različiti ukusi u pogledu jela ne mogu smatrati grešnima ili ispravnima. To je samo činjenica. Međutim, očito je da način na koji se ophodimo prema drugima, može biti grešan ili pohvalan.

Prirodna naklonost koju osjećamo prema nekim ljudima, olakšava nam da prema njima budemo milosrdni. Stoga je naša dužnost da ohrabrujemo u nama takva čuvstva prema drugima, nastojimo što više da nam se oni svide isto kao što nam je ponekad dužnost da zavolimo vježbanje ili (neko jelo), ne zato što je to samo po sebi milosrđe već zato što nam to pomaže da postanemo milosrdni. S druge strane, potrebno je paziti da našu naklonost prema jednima drugi ne dožive da smo prema njima nemilosrdni ili nepošteni. Ponekad se naša naklonost prema nekome sukobljava s milosrđem koje bismo morali pokazati prema toj istoj osobi. Tako, na primjer, majka može pretjeranom privrženošću

108 109

Na taj način upada u vječni, začarani krug mržnje i očaja.

I dobro i zlo rastu poput novca na koji nam banka plaća kamate. Zbog toga su naše male, svakidašnje odluke neizmjerno važne. I najmanje dobro djelo koje ste danas učinili, predstavlja osvajanje važnog strateškog položaja s kojeg ćete poslije nekoliko mjeseci moći krenuti u pobjede

o kojima niste ni sanjali. Jedno naizgled posve beznačajno popuštanje slabosti ili bijesu predstavlja gubitak bojnog polja, željezničke pruge ili mostobrana, otkuda neprijatelj može krenuti u napad, a da nismo popustili taj bi napad bio nemoguć.

Neki pisci upotrebljavaju riječ milosrđe ne samo da označe kršćansku ljubav medu ljudima, nego i Božju ljubav prema čovjeku i čovjeka prema Bogu. Ljudi su često zabrinuti zbog ovog drugog. Njima je rečeno da trebaju ljubiti Boga, ali u sebi nemaju takvih osjećaja. Što, zapravo, trebaju uraditi? I ovdje je odgovor isti. Ponašajte se kao da ga ljubite. Nemojte u sebi umjetno izazivati osjećaj ljubavi. Upitajte se: “Kad bih bio siguran da ljubim Boga, što bih u tom slučaju uradio?” Kad na ovo pitanje nađete odgovor, postupite prema tome.

Mnogo je sigurnije, svakako, razmišljati o Božjoj ljubavi prema nama, nego o našoj ljubavi prema Bogu. Nitko ne može neprestano imati pobožne osjećaje. Čak kad bismo i mogli, Bog ne vodi toliko računa o osjećajima. Kršćanska ljubav, kako prema Bogu, tako i prema ljudima, stvar je volje. Nastojimo li sprovoditi njegovu volju vršimo zapovijed: “Ljubi Gospodina Boga svog”. Ako on bude htio, dat će nam takve osjećaje. Mi ih sami ne možemo stvoriti i ne možemo ih od njega zahtijevati kao svoje pravo. Važno je, međutim, zapamtiti jedno: premda su naši osjećaji nestalni — neočekivano se javljaju i još iznenadnije odlaze, Božja ljubav prema nama nije takva. Naši grijesi i naša površnost je ne mogu ugasiti. Ona je ustrajna u tome da nas izliječi od grijeha, bez obzira na to koliko nas to koštalo i bez obzira na to koliko to koštalo Boga.

razmaziti svoje dijete. Drugim riječima, ona će zadovoljiti svoje osjećajne porive po cijenu kasnije stvarne sreće svog djeteta.

Premda bismo trebali u svakom slučaju slične prirodne osjećaje ohrabrivati, bilo bi pogrešno pomisliti da ćemo postati milosrdni umjetnim poticanjem takvih osjećaja. Neki su ljudi po temperamentu hladni. To im, svakako, može biti nedostatak, ali to je toliki grijeh koliko i loša probava. To, međutim, ne znači da oni nemaju izgleda postati milosrdni i da se ne trebaju oko toga truditi. Postoji za sve jednostavno pravilo. Nemojte gubiti vrijeme u razmišljanju da li volite svoga bližnjeg ili ne, već se ponašajte tako kao da ga volite. Čim to pokušate, otkrit ćete tajnu: kad se prema nekom ponašamo kao da ga volimo,uskoro ćemo ga stvarno zavoljeti. Povrijedite li nekoga tko vam nije drag, otkrit ćete da vam je nakon toga još manje simpatičan. Ako mu učinite neku sitnu ljubaznost, vidjet ćete da će vam biti manje mrzak. Tu, ustvari, postoji jedan izuzetak. Učinite li nekome sitnu ljubaznost, ali ne zato da zadovoljite Boga i zakon milosrđa, već da pokažete kako ste vi dobar čovjek koji umije opraštati, te ga na taj način kanite zadužiti i očekujete njegovu zahvalnost, vjerojatno ćete se razočarati. (Ljudi nisu budale. Brzo shvate tko se pravi važan i tko se ponaša pokroviteljski.) Ali kad nekom učinimo uslugu zato jer je i on čovjek stvoren od Boga (kao i mi), i kad mu želimo sreću kao samom sebi, vidjet ćemo da nam je takva osoba postala draža ili barem manje mrska.

Dosljedno tome, premda se pretjerano sentimentalnim ljudima kršćansko milosrđe može učiniti prilično hladno i premda je sasvim različito od naklonosti, ono ipak završava naklonošću. Razlika između kršćanina i svjetovna čovjeka ne sastoji se samo u tome što se svjetovnom čovjeku neki ljudi dopadaju ili sviđaju, dok je kršćanin prema svakom, milosrdan. Svjetovan čovjek se prema nekim ljudima ponaša zato ljubazno, jer mu se oni sviđaju. Pokušavajući da se prema svakom ophodi ljubazno, kršćanin postupno dolazi do spoznaje da prema ljudima osjeća sve veću naklonost, da ih voli, uključujući tu i one za koje je mislio da ih nikad neće voljeti.

Ovaj duhovni zakon strašno djeluje u suprotnom pravcu. Nijemci su, recimo, u početku grubo postupali sa Židovima, zato jer su ih mrzili. Poslije su ih mrzili još više, zato što su već ranije s njima grubo postupali. Što je čovjek okrutniji, to će više mrziti, a što više mrzi, to je okrutniji.

110 111

10. NadaNada je jedna od teoloških vrlina. To znači da stalna nada u zagrobni život nije, kako neki misle, oblik bijega ili priželjkivanja vječnosti, već se ona očekuje od svakog kršćanina. To ne znači da se trebamo odreći svijeta onakvog kakav on jeste. Iz povijesti vidimo da su za ovaj svijet najviše učinili upravo oni, koji su najviše razmišljali o budućem svijetu. Apostoli, koji su započeli obraćati na kršćanstvo Rimsko carstvo, veliki ljudi Srednjega vijeka, engleski kršćani koji su osudili trgovinu robljem, svi su oni u ovome svijetu ostavili svoj znak i to stoga, jer su njihove misli bile zaokupljene nebeskim svijetom. Kad su neki prestali razmišljati o drugome svijetu, tada nisu mnogo učinili ni za ovaj. Tražite nebo i pridodat će vam se svijet, a tražite li svijet, izgubit ćete oboje. Ovo pravilo se može činiti vrlo čudnim, ali slično tome opažamo i drugdje. Zdravlje je velika blagodat, ali čim se previše posvetite brizi oko zdravlja postat ćete čudak, a opazit ćete da s vama nešto nije u redu. Bolje ćete zdravlje postići ako se više trudite oko nečeg drugog: oko hrane, sporta, rada, veselja i čistoga zraka. Isto tako nećemo sačuvati čovječanstvo sve dok nam ono predstavlja glavnu brigu. Moramo naučiti željeti nešto drugo više od njega.

U većini slučajeva nalazimo da je vrlo teško željeti nebo,osim ukoliko ga ne smatramo mjestom gdje ćemo ponovno sresti naše umrle prijatelje. Jedan razlog za tu teškoću je u tome što nismo u tome izvježbani, jer nas naše obrazovanje usmjerava prema ovome svijetu. Drugi razlog je u tome, da kad u nama i postoji stvarna želja za nebom mi je ne prepoznajemo. Ako su ljudi istinski naučili proniknuti u svoje srce, svjesni su tada neutažive želje za nečim što na ovom svijetu ne mogu dobiti. Mnogo nam se toga na ovome svijetu nudi za ispunjenje te želje, ali sve je uzalud. Čežnju, koja se u nama javlja kad se prvi put zaljubimo ili kad pomislimo na neku stranu zemlju ili se prihvatimo nečega što nas zanima, ne može zadovoljiti ni vjenčanje, ni putovanje, ni učenje. Ovdje ne mislim na neki oblik promašenog braka, na neuspjele praznike ili na promašenu karijeru. Govorim o najuspješnijim slučajevima. U prvom trenutku čežnje nešto uhvatimo da bi nam to u stvarnosti kasnije izblijedilo. Vjerujem da svi znate na što mislim. Žena može biti uistinu dobra, hotel i krajolik prekrasni, a kemija vrlo zanimljiva struka, međutim, nešto nam je pobjeglo. Postoje tri pristupa ovom problemu:

112 113

pravom domovinom, koju neću naći sve do poslije smrti. Ne smijem nikako dopustiti da je snijeg zatrpa, da postane nevažna. Glavna mi briga u životu mora biti ostvarenje te želje kao i pomaganje drugima da to isto čine.

Nema potrebe brinuti se što neki šaljivčine kršćansku nadu u nebo pokušavaju ismijati, govoreći da ne bi željeli vječnost provesti svirajući na harfi. Odgovor takvim ljudima bio bi, da ukoliko ne razumiju knjige namijenjene odraslima, ne bi trebali niti govoriti o njima. Svi biblijski slikoviti prikazi neba (harfe, krune, zlata itd.), sami su po sebi simbolički pokušaj da se izrazi ono neizrecivo. Glazbala se spominju zato što glazba većini snažno dočarava zanos i beskonačnost. Krune se spominju zato, jer se želi kazati da oni koji su s Bogom sjedinjeni u vječnosti, imaju udjela u njegovom sjaju, moći i radosti. Zlato služi kao slika nebeske vječnosti i dragocjenosti (zlato ne hrđa). Oni koji ove simbole shvaćaju doslovno, jamačno misle da je Krist, govoreći kako trebamo biti poput golubova, time htio reći da bismo trebali i nesti jaja.

dva kriva i jedan ispravan.

1) Stav budale. Takav čovjek baca krivnju na sve oko sebe i čitav život ovako razmišlja: “Oh, da sam bar pokušao s nekom drugom ženom, da sam samo potrošio koji dinar više i otišao u bolji hotel, zacijelo bih uhvatio to tajanstveno nešto za kojim čeznem. Takvi su većinom bogati, nezadovoljni ljudi, koji su dosadni najprije sebi, a zatim i svima ostalima. Oni čitav svoj život provedu lutajući od žene do žene (prolaze, naravno, kroz mnoge rastave braka), od kontinenta do kontinenta, od hobija do hobija, stalno se nadaju da je ono čime su trenutno zaokupljeni upravo ta prava stvar, ali uvijek slijedi novo razočarenje.

2) Stav razočaranog ali razumnog čovjeka. Takav odmah shvaća da su u životu samo snovi lijepi. “Naravno”, kaže on, “čovjek se tako osjeća dok je mlad. Ali s vremenom, kad dođete u moje godine, nećete više trčati za dugom.” I tako se on smiri u saznanju da od života ne treba očekivati previše, te pokušava ušutkati onaj dio u sebi koji, kao što sam kaže, želi rukom dohvatiti mjesec. Ovo je, razumije se, mnogo bolji stav, jer čovjeka čini sretnijim i manjim gnjavatorom u društvu. Ta ovakav će ga odnos prema životu učiniti taštim i cjepidlakom (on se osjeća većim od ostalih, koje naziva pubertetlijama), ali sve u svemu, takav se čovjek prilično dobro snalazi. To bi bio najbolji pristup životu, samo kad čovjek ne bi vječno živio. Ali, pretpostavimo da stvarno postoji neizmjerna sreća koja nas čeka? Pretpostavimo da ipak možemo dohvatiti dugu. U tom bi slučaju bila prava šteta prekasno shvatiti (trenutak poslije smrti) da smo svojim zdravim razumom u sebi uništili sposobnost da u tome uživamo.

3) Kršćanski stav. Kršćanin razmišlja na ovaj način: “Ako postoje želje, tada mora biti i način da se želje ispune. Dijete je gladno, ali postoji hrana. Patak želi plivati, i tu je voda. Ljudi osjećaju spolnu želju, u redu, zato postoji i spolni čin. Međutim, ukoliko osjećam neku čežnju koju na ovom svijetu ne može zadovoljiti nijedno iskustvo, najvjerojatnije sam stvoren za drugi svijet. Ako je ne može zadovoljiti ni jedan ovozemaljski užitak, to ne znači da je svijet opsjena. Vjerojatno nije ni predviđeno da užici ovoga svijeta zadovolje takve želje, već da ih potaknu, da nas upute na ono pravo. Ako je tome tako, onda moram paziti da ih nikad ne prezrem ili da budem zahvalan za takve zemaljske blagoslove, a također i da ih nikada ne prihvatim umjesto nečeg drugog, čega su oni samo kopija, odjek ili odraz. Moram u sebi održavati živu želju za

114 115

11. Vjera — 1U ovom bih poglavlju trebao nešto reći o onome što kršćani nazivaju vjerom. Grubo govoreći, čini se da kršćani ovu riječ upotrebljavaju u dva smisla, pa ću oba razložiti. U prvom smislu, vjera je jednostavno vjerovanje, dakle prihvaćanje određenih kršćanskih doktrina kao istine. To je prilično jednostavno. Ali ono što zbunjuje, barem je mene uvijek zbunjivalo, jest činjenica da kršćani vjeru u tom smislu smatraju vrlinom. Često sam se pitao kako ona može biti vrlina. Što ima moralnog u vjerovanju ili nemoralnog u nevjerovanju u skup određenih tvrdnji? Smatrao sam očitim da razuman čovjek prihvaća ili odbacuje neku tvrdnju ne zbog toga što on to želi ili ne, već stoga što mu se dokazi na kojima se ona osniva čine valjanim, odnosno nevaljanim. Kad bih pogriješio u određivanju valjanosti dokaza, to nikako ne bi značilo da sam loš čovjek, već da možda nisam dovoljno upućen. S druge strane, bilo bi glupo smatrati dokaze nevaljanima a ipak se prisiljavati da u njih vjerujemo.

Dakle, moram priznati da još i danas tako mislim. Ali tada nešto ipak nisam shvaćao, i to ni danas mnogi ne shvaćaju. Pretpostavljao sam, da ako ljudski razum jednom nešto prihvati kao istinu, tada će to uvjerenje i ostati sve dok se ne pojavi neki stvarni razlog koji će ga prisiliti da ponovno razmotri svoje uvjerenje. Ustvari, polazio sam od pretpostavke da čovjekovim umom upravlja samo razum. To, međutim, nije tako. Na primjer, iz iskustva znam da me anestezija ne može ugušiti te da me spretni kirurzi neće operirati sve dok ne budem potpuno uspavan. Unatoč tome hvata me upravo djetinja panika čim me stave na operacijski stol i preko lica mi stave onu jezivu masku. Bojim se da ću se ugušiti, da će me početi rezati prije no što me potpuno uspavaju. Drugim riječima, gubim vjeru u anesteziju. Hoću reći, vjeri ne smeta razum, ona se naprotiv temelji na razumu. Mojoj vjeri smetaju mašta i osjećaji. Bitka se vodi između vjere i razuma na jednoj strani, te mašte i osjećaja na drugoj.

Kad malo promislimo, vidjet ćemo da se isto događa u mnogim slučajevima. Čovjek zna, na temelju iskustva, da ljepotica koju je nedavno upoznao laže, da je sklona ogovaranju i ne treba joj vjerovati. Međutim, kad se nađe s njom, njegov razum izgubi vjeru u ono malo znanja, počne misliti kako će možda ovaj put biti drukčije i on još

116 117

bez svakodnevne molitve, bez čitanja vjerskoga štiva i bogo-služenja u crkvi, ne može zamisliti kršćanski život.Trebamo se neprestano prisjećati onoga u što vjerujemo. Kršćansko uvjerenje neće samo po sebi biti živo, kao ni bilo što drugo. Moramo ga stalno hraniti. Pokušajmo se zapravo upitati koliki je postotak onih koji su odbacili kršćanstvo, a da su to učinili nakon poštenog razmišljanja potkrijepljenog dokazima? Zar većina njih jednostavno ne odluta?

Pogledajmo sada što vjera predstavlja u drugom, uzvišenijem značenju. To je najteža tema koju sam do sada razmatrao. Prije nego počnemo, vratimo se načas na razmišljanje o poniznosti. Možda se sjećate da sam rekao da je prvi korak prema poniznosti priznanje vlastite oholosti. Sada bih želio dodati da je slijedeći korak ozbiljno nastojanje da primijenimo kršćanske vrline u svakodnevnom životu. Za tako nešto nije dovoljno tjedan dana. Prvog tjedna sve se odvija kao po loju. Pokušajte šest tjedana. Ako poslije isteka tog vremena ustanovite da ste potpuno pali ili dospjeli čak ispod točke s koje ste krenuli, otkrit ćete neke istine o sebi. Nitko ne može znati koliko je loš sve dok se ozbiljno ne potrudi da bude bolji. Medu ljudima vlada glupo uvjerenje da dobar čovjek ne poznaje napast. To je očita laž. Samo oni koji se odupru napasti znaju koliko je ona snažna. Snagu protivnika konačno, možete upoznati jedino ako se protiv njega borite, a ne ako mu se predate. Snagu vjetra osjetit ćete ako se krećete protiv vjetra, a ne ako legnete na zemlju. Čovjek koji poklekne pred napašću za manje od pet minuta, ne može znati što bi bilo za sat vremena. Zbog toga zli ljudi, u nekom smislu, znaju vrlo malo o zlu. Dok mu se predaju stalno su u zaklonu. Snagu loših poticaja u nama, ustanovit ćemo tek ako im se suprotstavimo. Krist je jedini potpuno upoznao napast zbog toga jer je bio jedini čovjek koji nikada nije podlegao iskušenju, on je jedini potpuni realist. Kad ozbiljno nastojimo primjenjivati kršćanske vrline, otkrivamo da u tome ne uspijevamo. Zamisao da nas je Bog pozvao na neku vrst ispita gdje bismo mogli dobiti dobre ocjene samo zbog vlastita zalaganja, treba izbaciti iz glave. Zamisao o pogodbi u kojoj mi, vršeći svoje obaveze, stavljamo Boga na položaj dužnika, pa ako on želi biti pravedan mora ispuniti svoj dio pogodbe, treba odbaciti.

Mislim da tako zamišljaju kršćanstvo oni koji imaju neku blijedu predodžbu o Bogu, a još nisu kršćani. Prvi ishod prihvaćanja stvarnog kršćanstva je odbacivanje takvih zamisli. Kad shvate da se tu ne radi o ispitu ili pogodbi s Bogom, neki pomišljaju da je kršćanstvo promašaj,

jednom od sebe napravi budalu, povjerivši joj nešto što nije trebalo. Dakle, osjećaji su uništili vjeru u ono za što znamo da je istina. Ili, uzmimo na primjer, dijete koje uči plivati. Ono sasvim pouzdano zna da ljudsko tijelo ne mora nužno potonuti u vodi. Ono je vidjelo mnoge kako plivaju ili plutaju u vodi bez oslonca. Pitanje je, međutim, da li će u to vjerovati i onda kada ga učitelj plivanja više ne bude pridržavao rukom ili će iznenada izgubiti vjeru, uplašiti se i potonuti.

Isto je i s kršćanstvom. Nikoga ne tražim da prihvati kršćanstvo kao istinu ukoliko mu njegov razum govori da je većina dokaza protiv njega. Tu je vjera nemoguća. Ali, pretpostavimo da čovjek razumski shvati da dokazi govore u prilog kršćanstvu. S velikom vjerojatnošću mogu tvrditi da će u slijedećih nekoliko tjedana taj čovjek čuti neke loše vijesti ili će upasti u neku nepriliku ili doći pod utjecaj onih koji ne vjeruju, pa će se iznenada njegovi osjećaji uzburkati i njegova će se vjera uzdrmati. Možda će poželjeti tuđu ženu ili se upetljati u sumnjiv posao da zaradi nešto novca. Zapravo, u jednom trenutku će poželjeti da kršćanstvo nije istinito, jer bi mu to neobično odgovaralo. Želje i potrebe dovest će još jednom vjeru u pitanje. Ovdje ne govorim o tome da se ne bi mogao naći neki stvarni prigovor kršćanstvu. I s time se treba suočiti, ali to je nešto posve drugo. Ja ovdje govorim o trenucima kada se protiv kršćanstva diže tek glas čovjekova raspoloženja.

Vjera, u onom smislu u kojem ja ovdje rabim tu riječ, jest umijeće prianjanja uz ono što je naš um jednom prihvatio kao istinito, usprkos čestim promjenama raspoloženja kojima je izložen. Raspoloženja se, naime, mijenjaju bez obzira na to kakav pogled na svijet ima čovjekov um. To znamo iz iskustva. Prihvativši kršćanstvo, ponekad sam u takvom raspoloženju, da mi ono izgleda vrlo nevjerojatno. Međutim, dok sam bio ateist, u nekim mi se trenucima kršćanstvo pričinjalo i te kako vrijednim. Jednom će se vaše raspoloženje zacijelo pobuniti protiv vašeg istinskog uvjerenja. Zbog toga vjera i jest tako neophodna vrlina i sve dok ne budemo imali snage zaboraviti na naša raspoloženja, nećemo biti ni pravi kršćani, ni pravi ateisti, već kukavna stvorenja koja lutaju amo-tamo i čija uvjerenja ovise o vremenu i o stanju probave. Prema tome, čovjek se mora izvježbati u navici vjere.

Prvi korak je u tome da shvatimo činjenicu kako se raspoloženja mijenjaju. Drugi korak je u tome, da se, ukoliko ste prihvatili kršćanstvo, svakodnevno prisjetite nekih njegovih temeljnih postavki. Zbog toga se

118 119

12. Vjera — 2Htio bih početi s nečim na što bismo trebali obratiti posebnu pažnju. Ako vam se ovo poglavlje učini nevažnim, ako smatrate da ono nastoji odgovoriti na pitanja koja sami niste nikada postavili, prestanite sa čitanjem. Nemojte se time uopće zamarati. U kršćanstvu ima dosta toga što se može razumjeti izvana, dok čovjek još nije kršćanin, ali ima i mnogo toga što se ne može razumjeti sve dok niste, da tako kažem prevalili dobar dio puta po cesti kršćanstva. To se odnosi na neke čisto praktične stvari, premda one ne izgledaju tako. Radi se, naime, o uputama za snalaženje na određenim raskršćima i za prilike kod nailaska na prepreke. Upute nemaju posebnog smisla, sve dok ne naiđemo na spomenuta raskršća i prepreke. Kad god pri čitanju kršćanskih tekstova naiđete na misao koja vam ništa ne govori, koju ne razumijete nemojte se zabrinjavati. Jednostavno je preskočite. Doći će vrijeme, možda poslije mnogih godina, kad će vam se njeno značenje neočekivano otkriti. Možda ne bi bilo ni dobro, kad bi sve odjednom shvatili. Ovo sve naravno, vrijedi za mene, kao i za svakog drugog. Možda ni ja nisam ispravno shvatio nešto što vam kanim objasniti u ovom poglavlju. Zamolio bih one koji dobro poznaju ovu temu da me pažljivo slijede i da me upozore ako sam u krivu, ostale bih pak zamolio da moje riječi uzmu sa zrnom soli, kao nešto što će im pomoći, a ne kao nešto u što sam ja potpuno siguran.

Ranije sam već rekao da se pitanje vjere u drugom značenju, nekom uzvišenijem, pojavljuje nakon što čovjek pokuša primijeniti kršćanske vrline i ustanovi da u tome ne uspijeva, a kad bi i uspio u tome, samo bi Bogu vratio ono što je već ionako njegovo. To je, drugim riječima, tek nakon što ustanovi svoju nemoć i neuspjeh. Ponavljam još jednom, Bog se ne brine toliko o našem djelovanju. Stalo mu je da budemo stvorenja stanovite kvalitete, da budemo onakvim kakvima nas je on zamislio, da se prema njemu odnosimo na određeni način. Nisam dodao i da se na određeni način odnosimo jedan prema drugome, jer to se razumije samo po sebi. Ako se, naime, ispravno odnosimo prema Bogu, tako ćemo se odnositi i jedni prema drugima, jednako kao što sve žbice na kotaču bicikla, pravilno učvršćene na osovini i na rubnom dijelu, održavaju isti međusobni razmak. Sve dok Boga doživljavamo kao ispitivača koji nam je zadao listu zadataka ili kao sudionika u nekoj nagodbi, sve dok

pa dižu ruke od njega. Oni smatraju Boga lakovjernim. A Bog, međutim, zna u čemu je naša nevolja i čeka trenutak kad ćemo uvidjeti da se tu ne radi ni o zarađivanju prolazne ocjene, ni o tome da ga mi možemo nečim zadužiti.

A onda dolazi još jedno otkriće. Svaku sposobnost koju imamo, kao što je rasuđivanje, pokretanje udova, sve smo to dobili od Boga. Kad bismo svaki trenutak života posvetili isključivo njemu, sve što bismo mu dali na neki je način već njegovo. Znate li što zapravo znači kad kažemo da je netko nešto učinio ili mu nešto dao? To je isto kao kad dijete dođe svom ocu, pa mu kaže: “Tata, daj mi dinar da ti kupim poklon za rođendan.” Naravno, otac će mu dati dinar i bit će radostan kad mu njegovo dijete donese poklon. Sve je to lijepo i u redu, ali samo bi idiot mogao iz toga zaključiti da je otac dinarska protuvrijednost za robu. Tek kad to uvidimo, Bog može započeti svoj dio posla. I onda počinje pravi život. Čovjek je sada do kraja probuđen.

U slijedećem poglavlju, razmotrit ćemo pitanje vjere u njenom drugom značenju.

120 121

potčini Božjoj volji i to na isti način na koji je i sam Krist od rođenja do smrti na križu u svemu slušao Oca i da će ga Krist učiniti sličnijim sebi i opravdati njegove nedostatke. Kršćanskim jezikom rečeno, Krist će s nama podijeliti svoje sinovstvo, učinit će nas Božjim sinovima, kao što je i on. U četvrtom dijelu ove knjige pokušat ću podrobnije raščlaniti smisao ovih riječi. Ako više volite, možemo reći da nam Krist nudi nešto badava. Štoviše, on nudi sve za ništa. U izvjesnom smislu, čitav kršćanski život sastoji se u prihvaćanju ove značajne ponude. Teškoća je u tome, da mi teško uviđamo kako je sve što jesmo i što možemo učiniti ništavno. Voljeli bismo da Bog pamti naša dobra djela, a zaboravlja zla koja činimo. I opet možemo reći da napast, u nekom smislu, nećemo svladati sve dok ne prestanemo nastojati da je svladamo, sve dok ne dignemo ruke od nje, ali to će se zbiti tek nakon što smo dali sve od sebe u borbi protiv nje.

Prepustiti sve Kristu, naravno, ne znači prestati bilo što poduzimati. Vjerovati njemu znači nastojati slijediti njegovo učenje. Ne bi imalo smisla kazati da vjerujemo nekome, Čije savjete inače ne prihvaćamo. Dakle, stvarno se predati u njegove ruke, znači truditi se da svakodnevno slijedimo njegov primjer. Ali, moramo nastojati da to činimo na novi, bezbrižniji način. Oko toga se ne trebamo truditi zato da bismo bili spašeni, nego zato jer nas je on već počeo spašavati. Ne treba se nadati nebu kao nagradi za naša djela, već ustrajati u određenom ponašanju i zato jer prvi tračak neba već sija u nama.

Kršćani su se često međusobno prepirali oko toga što, zapravo, vodi kršćanina u nebo, jesu li to dobra djela ili vjera u Krista. Zaista nemam nikakva prava govoriti o tako teškom pitanju, ali mi se čini da je to isto kao kad bismo pitali koja oštrica na nožicama je potrebnija. Jedino će vas ozbiljan moralni napor dovesti do onog mjesta gdje ćete dići ruke od svega. Samo vjera u Krista otklonit će očaj koji vas u tome trenutku zahvaća, a iz vjere u Krista, nužno slijede dobra djela. Ako se osvrnemo na krajnosti u koje su neki otišli tumačeći na svoj način ove činjenice, možda ćemo bolje shvatiti pravu istinu. Jedna od krajnosti sadržana je u slijedećem stavu: “Važna su jedino dobra djela. Najbolje dobro djelo je djelo milosrđa. Najbolja vrsta milosrđa je davanje novca. Novac je najbolje dati Crkvi. Dajte nam stoga 10.000 funti, i mi ćemo vas spasiti.” Odgovor na takvu glupost bio bi, naravno, da dobra djela učinjena iz ovakve pobude nisu uopće dobra djela, već obično trgovanje. Druga krajnost, bila bi u slijedećem: “Važna je jedino vjera. Prema tome, ako

taj odnos doživljavamo kao borbu zahtjeva i protuzahtjeva, sve do tada se ne nalazimo u ispravnom odnosu prema Bogu. U tom slučaju, ne razumijemo ni sebe, ni Boga. Čovjek se ne može ispravno postaviti prema Bogu, dok ne shvati da mu njegovi napori bitno ne uspijevaju.

Važno je da te činjenice ozbiljno shvatimo, a ne da ih samo ponavljamo poput papiga. Naravno, svako dijete koje ima barem malo vjerske naobrazbe, naučit će ponavljati tvrdnju da Bogu ne može dati ništa što već nije njegovo, te da mu čak ni to ne može dati, a da nešto od toga ne zadrži. Ja, međutim, govorim o stvarnom otkrivanju tih činjenica, putem vlastita iskustva.

Dakle, mi ne možemo, u tom smislu, otkriti da ne uspijevamo djelovati po Božjoj zamisli, osim ako se stvarno trudimo oko toga i na taj način uviđamo uzaludnost naših napora. Ako ne damo sve od sebe u tim nastojanjima, uvijek će nas mučiti pomisao da ćemo idući put uspjeti, samo ako se budemo dovoljno trudili. Dakle, cesta koja vodi Bogu, je na neki način, cesta moralnog napora i odlučnosti da se što više trudimo postići taj cilj. S druge strane, samo nastojanje neće nas nipošto približiti cilju. Nastojanje nas samo približava onom presudnom trenutku kad se obratimo Bogu i kažemo mu: “Ti to moraš učiniti. Ja ne mogu.” Nemojte se, molim vas, odmah početi pitati: “Da li je nastupio taj trenutak?” Nemojte ni za živu glavu istraživati svoje misli da otkrijete ako vam nešto takva dolazi. To će vas odvesti na potpuno krivi put. Najvažnije stvari u životu najčešće nam se neprimjetno događaju, a kad se dogode, obično nismo svjesni što se zbilo. Ne možemo kazati: “Gle, pa ja rastem!” Obično to ustanovimo tek poslije, kad pogledamo unazad i ustanovimo da smo odrasli. Čovjek koji legne u krevet pa napregne sve sile da ustanovi spava li već, sigurno neće zaspati. Isto tako ovo o čemu sada govorim, ne mora se svakome iznenada otkriti kao što se objavilo apostolu Pavlu ili Bunyanu — to se može dogoditi tako postupno, da nećemo biti kadri odrediti ni dan, ni godinu doživljenoga. Pri tome je najmanje važno što osjećamo, važnija je priroda samog događaja. To je promjena stanja kada smo bili zadovoljni vlastitim duhovnim naporima, u stanje kada napuštamo pomisao da sami možemo bilo što učiniti, i tada sve prepuštamo Bogu.

Znam da se riječi sve prepusti Bogu, mogu krivo shvatiti, pa se na njima zadržimo na trenutak. Želio sam reći da kršćanin u svemu vjeruje Kristu, vjeruje da će mu Krist nekako pomoći u naporu da svoju volju

122 123

K N J I G A ČETVRTAS ONU STRANU OSOBNOSTI ILI PRVIKORACI U DOKTRINI O TROJSTVU

čovjek ima vjeru, nije uopće važno što radi. Samo ti griješi, stari moj, i dobro se provodi, Krist će na kraju reći da sve to nema veze.” Odgovor ovoj besmislici je slijedeći: ako ono što nazivamo vjerom u Krista ne uključuje ni najmanje obaziranje na njegove riječi, tada to uopće nije vjera. To ne samo da nije vjera, već nije ni povjerenje u njega, to je razumsko prihvaćanje neke teorije o njemu.

Izgleda da Biblija stvarno i konačno rješava ovaj problem tako što oba spomenuta mišljenja povezuje u divnoj rečenici, koja u prvom dijelu glasi: “Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja” (Fil. 2:12) — što bi značilo da mnogo toga ovisi o nama i našim dobrim djelima. Drugi dio iste rečenice glasi: “Jer je Bog taj koji djeluje u vama” — što nam govori da Bog čini sve, a mi ništa. Bojim se da nam u kršćanstvu upravo to najviše smeta. Moram priznati da me to zbunjuje, ali ne i iznenađuje. Vidite, mi pokušavamo razumjeti i raščlaniti što zapravo čini Bog a što čovjek kad surađuju na istom poslu. I naravno, obično mislimo da je to kao kad dva čovjeka rade zajedno, stoga možemo kazati: “On je učinio ovo, a onaj drugi ono”. Međutim, ovakvo razmišljanje nije pravilno. Bog nije takav. On je u nama i izvan nas. Čak i kad bismo mogli razabrati tko je što učinio, mislim da to ne bismo mogli izraziti na odgovarajući način. U pokušaju da to izraze, različite crkve različito tumače taj odnos. Ali vidjet ćete da i one koje najviše naglašavaju važnost dobrih djela, tvrde da je čovjeku potrebna vjera. One pak, koje uglavnom naglašavaju vjeru, reći će vam da čovjek mora činiti i dobra djela. Barem to ja tako vidim.

Vjerujem da će se svaki kršćanin složiti sa mnom u tome kad kažem da, iako, na prvi pogled, izgleda da se kršćanstvo bavi samo moralom, dužnostima i zakonima, krivnjom i vrlinama, ono nas ipak upućuje na nešto dalje, izvan svega što je ovozemaljsko. Netko ima viziju zemlje u kojoj se ne govori o ovim stvarima, osim možda u šali. Tamo su svi prepuni onog što bismo nazvali dobrotom, kao što je zrcalo ispunjeno svjetlom. Ali oni to ne nazivaju dobrotom. Oni za to uopće nemaju naziva niti o tome razmišljaju. Previše su zauzeti gledanjem njena izvora. Ali ovdje cesta prelazi već preko ruba našega svijeta. Netko ne može vidjeti dalje od toga, ali mnogi ipak vide dalje nego ja.

124 125

1. Stvaranje i rađanjeSvi me upozoravaju da ne pišem o ovome o čemu ću u posljednjem dijelu napisati. Govorili su mi: “Prosječan čitalac ne želi teološke rasprave; dajte mu jasnu, praktičnu vjeru.” Takve sam savjete odbijao. Prosječan čitalac nije nikakva budala. Teologija je znanost o Bogu i mislim da bi svaki čovjek koji uopće želi razmišljati o Bogu, volio imati najjasniju i najtočniju moguću predodžbu o njemu. Ova je knjiga namijenjena zrelim ljudima. Zašto bih se, dakle, prema vama ponašao kao prema djeci?

Mislim da mogu razumjeti zašto je nekima teologija nesimpatična. Sjećam se, kad sam u ratnom zrakoplovstvu držao predavanje, ustao je jedan stariji, strogi oficir i rekao: “Meni ne trebaju takve brbljarije. Ali upozoravam vas, i ja sam religiozan. Znam da ima Boga. Osjetio sam ga tamo u pustinji, noću dok sam bio sam. To je velika stvar. I baš zbog toga, ne vjerujem u te vaše praktične, male dogme i formule o njemu. Onome tko je nešto takvog doživio u svome životu, vaše teorije izgledaju vrlo beznačajne, sitničave i nastrane.”

Posve se slažem s tim čovjekom u nekom smislu. Mislim da je on imao stvaran doživljaj Boga dok je bio u pustinji. I kad se od toga iskustva okrene kršćanskim vjerovanjima, tada on prelazi od nečeg vrlo stvarnog u nešto manje stvarno. Isto se događa kad netko dođe na obalu Atlantskog oceana i promatra valove, a poslije ode kući i zagleda se u kartu Atlantika, također se okreče od nečeg stvarnog, prema nečemu manje stvarnom, od pravih valova okreće se arku obojena papira. Međutim, radi se o slijedećem. Očito je da je zemljopisna karta samo obojeni papir, ali ne smijemo zaboraviti dvoje. Kao prvo, zemljopisna karta temelji se na onome što su tisuće ljudi ustanovili ploveći stvarnim Atlantikom. Na taj način, zemljopisna karta je rezultat mnogih iskustava koja nisu ništa manje stvarna od iskustva koje doživljavamo dok gledamo ocean s obale. Samo, dok će naše viđenje biti jedno i usamljeno, zemljopisna karta sadrži zbir različitih iskustava. Kao drugo, zemljopisna karta nam je potrebna kad god želimo nekuda otploviti. Ako se čovjek zadovoljava šetnjom po plaži, njegovo promatranje Atlantika u daleko većoj mjeri predstavlja zabavu, nego gledanje u zemljopisnu kartu. Međutim, ukoliko želite stići u Ameriku, tada će vam zemljopisna karta biti od daleko veće koristi nego šetnje po plaži.

126 127

u sretnijem svijetu. Ne trebamo čak ići ni tako daleko kao Krist. Bolje bismo napredovali kad bismo poslušali Platona, Aristotela ili Konfucija. Pa što onda? Ljudi nikada nisu slušali savjete velikih učitelja, i tko kaže da će ubuduće biti drukčije? Zašto bismo baš Krista slijedili lakše nego ostale? Zato što je on najbolji moralni učitelj? Pa to bi čak bio razlog više da ga ne slijedimo. Ako ne razumijemo početne lekcije, zar ćemo razumjeti one složenije? Ako je kršćanstvo samo još jedan dobar savjet ljudima, tada ono nema nikakve vrijednosti. U zadnjih četiri tisuće godina nije manjkalo dobrih savjeta. Jedan više ili manje ne čini razliku.

Ali čim uzmete u ruke bilo koji pravi kršćanski tekst, vidjet ćete da on govori o nečem posve različitom od ove današnje religije. Kazat će vam da je Krist Božji Sin (bez obzira na to što to znači). Dalje će vam kazati da će i oni koji u njega vjeruju postati Božji sinovi (bez obzira što to znači). Kazat će vam i to, da nas je njegova smrt izbavila naših grijeha (bez obzira na to što to znači).

Nema nikakve koristi od prigovora da su ove tvrdnje teške. Kršćanstvo tvrdi da ono može reći ljudima nešto o drugom svijetu, o onome što se nalazi iza ovoga svijeta, kojeg možemo dodirnuti, čuti, vidjeti. Možda mislite da je ova tvrdnja bez osnove? Ako je istina, onda mora biti teška — barem u istoj mjeri kao i suvremena fizika zbog istog razloga.

Ono što u kršćanstvu najviše zaprepašćuje je to, da ono tvrdi da ćemo, ukoliko se priklonimo Kristu i sami postati Božji sinovi. Netko će možda upitati: “Ta zar mi nismo već Božji sinovi? Zar kršćanstvo ne naučava da nam je Bog otac?” Na neki način, nedvojbeno je da mi već jesmo Božja djeca — Bog nas je stvorio, ljubi nas, pazi na nas i zato je poput našeg oca. Ali kad Biblija govori o tome da ćemo postati Božji sinovi, tada to očito mora značiti nešto drugo. Ovdje se suočavamo sa samom srži teologije.

Naše vjerovanje govori da je Krist Božji Sin, rođen, a ne stvoren i dodaje ... rođen od Oca prije svih vjekova. Kao prvo, mora nam odmah biti jasno da ovo nema nikakve veze sa činjenicom da ga je na Zemlji, kao čovjeka, rodila Djevica. Sada nije riječ o tome. Sada govorimo o nečem što se dogodilo prije nego je uopće stvorena priroda, prije početka vremena. “Prije svih vjekova” Krist je rođen, a ne

stvoren. Sto to znači?

Teologija je kao zemljopisna karta. Puko učenje i razmišljanje o kršćanskim doktrinama, ako se samo time zadovoljite, manje je stvarno i manje uzbudljivo od onoga što je moj prijatelj iskusio u pustinji. Doktrine nisu Bog — one su samo neka vrsta zemljopisne karte. Međutim, ta zemljopisna karta je temeljena na iskustvima stotina ljudi koji su bili u stvarnom doticaju s Bogom — iskustvima prema kojima su uzbuđenja i pobožni osjećaji koje nalazimo u sebi, primitivni i u velikoj mjeri nesređeni. Osim toga, ako želite dalje dospjeti, morate također koristiti zemljopisnu kartu. Vidite, ono što se u pustinji dogodilo spomenutom oficiru, moglo je biti vrlo stvarno, a zacijelo je bilo prilično uzbudljivo, ali iz toga ništa ne proizlazi. To nikuda ne vodi. S time ne možemo ništa učiniti. Ustvari,baš su zato toliko privlačne neodređene religije koje govore samo o osjećajima Boga u prirodi. Kod njih postoji samo zanos, bez imalo truda, kao užitak u promatranju valova s obale mora. Kad bismo samo na takav način pristupali Atlantskom oceanu, nikada ne bismo stigli na New Foundland, kao što ni vječni život nećemo postići pukim traženjem Božjega prisustva u cvijeću ili glazbi. Nigdje nećemo stići ni onda, budemo li zemljopisnu kartu samo promatrali, bez da se otisnemo na more, jednako kao što na moru nećemo biti sigurni ako je ne ponesemo sa sobom.

Drugim riječima, teologija ima praktično značenje, naročito danas. Ranije, dok su ljudi bili znatno manje obrazovani i dok su manje raspravljali o ovim temama, možda je bilo moguće zadovoljiti se s nekoliko jednostavnih predodžbi o Bogu. Danas više nije tako. Svi čitaju, slušaju različita mišljenja, razgovaraju. Prema tome, ako ne poznajete teologiju, to neće značiti da o Bogu nemate nikakvih predodžbi, već su one iskrivljene, loše, nesređene. Velik broj predodžbi o Bogu, koje se danas prodaju kao nove, bile su predmet razmatranja prije nekoliko stoljeća, a mnoge su još tada bile odbačene. Uzimati u obzir današnju religiju suvremene Engleske, korak je natrag, kao da vjerujemo da je Zemlja ravna ploča.

Jer, kad malo promislimo, nije li raširena baš ona predodžba u kršćanstvu, po kojoj je Isus Krist bio veliki moralni učitelj, pa prihvaćanjem njegovih savjeta, ostvarit ćemo bolje društvo i izbjeći ratove? Ustvari, nije to daleko od istine. Ali to je samo dio istine o kršćanstvu, koji nema velike praktične vrijednosti.

Točno je da bismo, ukoliko prihvatimo Kristove savjete, ubrzo živjeli

128 129

ali pomisliti da je to ista vrsta života, bilo bi nalik mišljenju da su veličina svemira i Božja veličina, istovrsne. Razlika između biološkog i duhovnog života toliko je važna, da ću ih nazvati potpuno različitim imenima. Biološki život, kojeg dobijamo od prirode i koji se (kao sve drugo u prirodi) gubi i propada, pa ga može održavati jedino priroda pomoću vode, hrane itd, nazvat ću Bios. Duhovni život, koji postoji u Bogu od vječnosti i koji je stvorio čitav prirodni slijed, nazvat ću Zoe. Bios, svakako, ima stanovite sličnosti sa Zoe, ali samo u onoj mjeri u kojoj je fotografija slična krajoliku kojeg predstavlja ili koliko je kip sličan čovjeku. Promjena od bića koje posjeduje Bios prema onom koje bi posjedovalo Zoe, bila bi ravna promjeni kada bi kameni kip postao živi čovjek.

Upravo se na to svodi kršćanstvo. Svijet u kojem živimo veliki je umjetnički atelier. Mi smo kipovi, a okolo se šire glasine da će jednog dana neki od nas oživjeti.

Roditi znači postati otac, stvoriti znači načiniti. Razlika je u tome da kad rodite, onda rodite nešto od iste vrste kao što ste i vi. Čovjek rada djecu, dabar rada dabriće, a ptica rađa jaja. iz kojih se izlegnu ptići. Međutim, kad nešto načinite, to nije istovrsno s vama. Ptica pravi gnijezdo, dabar gradi nasipe, čovjek napravi radio ili nešto što mu više sliči nego radio, npr. kip. Ako je spretan u tome, može načiniti kip koji u velikoj mjeri sliči čovjeku. Naravno, takav kip nije čovjek, on samo sliči čovjeku. On ne može disati ni misliti jer nije živ.

To smo, dakle, razjasnili — Bog rađa Boga, a čovjek čovjeka. Ono što Bog stvori nije Bog, isto kao što ljudska tvorevina nije čovjek. Zbog toga ljudi nisu Božji sinovi u istom onom smislu u kojem je Krist. Oni po nekim svojim značajkama mogu biti nalik Bogu, ali nisu od iste vrste kao on. Mogli bismo reći da je čovjek prije slika ili kip Boga.

Kip ima izgled čovjeka, ali nije živ. Isto tako, čovjek ima objasnit ću kako) oblik Boga, on je nalik Bogu, ali nema istu vrstu života kao Bog. Uzmimo najprije prvu točku, ljudsku sličnost s Bogom. Sve što je Bog stvorio po nečem je nalik na njega. Svemir je nalik na njega po tome što je neizmjeran, njegova beskrajnost nije istovrsna Božjoj beskrajnosti, već je samo simbol, prijevod Božje beskonačnosti u vanduhovnim izrazima. Materija nalikuje Bogu po tome što posjeduje energiju, iako je, ponavljam, ta vrsta energije nešto posve različito od Božje moći. Svijet biljaka mu je nalik po tome što živi, a on je, to znamo, živi Bog. Međutim, život u takvom biološkom značenju nije isto što i život u Bogu, on je samo neka vrsta nagovještaja Božjega života, njegov odraz. Osim što su žive, životinje imaju i druge sličnosti s Bogom. One su mu nalik po izrazitoj aktivnosti i plodnosti, kao kukci na primjer, što je samo blijedi odraz neprekidne Božje aktivnosti i njegova stvaralaštva. Kod viših sisavaca nailazimo na začetke osjećajnosti, koja je vezana uz nagone. To nije isto kao ljubav koja je prisutna u Bogu, već je na neki način nalik Božjoj ljubavi, isto kao što slika može, unatoč svemu, biti nalik na krajolik koji predstavlja. Čovjek, ta najsavršenija životinja, najviše je nalik Bogu. (Možda na drugim svjetovima postoje bića koja su više nalik Bogu od nas, ali o njima ne znamo ništa.) Čovjek ne samo da živi, on voli i razmišlja, biološki život je dosegao najvišu razinu upravo kod ljudi.

Ali čovjek u svom prirodnom stanju nema duhovnog života, onog višeg života, kojeg posjeduje Bog. Riječ život upotrebljavamo u oba slučaja,

130 131

2. Bog — tri osobeU prethodnom smo poglavlju razmatrali razliku između rađanja i stvaranja. Čovjek rodi dijete, ali napravi kip. Bog je rodio Krista, ali je stvorio čovjeka. Time sam, zapravo, prikazao samo jednu Božju značajku, naime da je ono što rodi Bog — Otac, isto tako Bog, dakle, nešto od iste vrste kao i on sam. U našim ljudskim razmjerima, tome bi najsličnije bilo kad se čovjeku rodi dijete, ali to nikako ne smijemo poistovjetiti. Razmotrimo pobliže o čemu se, zapravo, radi.

Mnogi danas govore: “Vjerujem u Boga, ali ne vjerujem da je on osoban.” Takvi misle da ono tajanstveno nešto, koje se nalazi iza svega, mora biti nešto više od osobe. S time bih se donekle složio. Međutim, jedino kršćani nude predodžbu kakvo bi moglo biti biće, koje se nalazi s onu stranu osobnosti. Svi ostali, iako govore da je Bog s onu stranu osobnosti, zapravo o njemu razmišljaju kao o nečem neosobnom, dakle kao o nečem što je manje od osobnog. Ako tražite nešto vanosobnog, nešto što je više od osobe, tada se ne radi o biranju između kršćanske predodžbe i onih koje nude drugi, tada je kršćanska predodžba jedina mogućnost.

Neki, nadalje smatraju da će poslije ovog života ili možda poslije nekoliko života koje proživimo, Bog progutati ljudsku dušu. Ali kad pokušaju objasniti što time misle, ispada kao da će nas Bog progutati na način na koji bi jedna materijalna stvar progutala drugu. Kažu da je to isto kao kad ocean upije kap vode. Međutim, jasno je da je to kraj života kapi. Ako smo poput kapi koje nestaju u moru, tada progutan znači isto što i prestati postojati. Jedino kršćani imaju predodžbu o tome na koji način ljudska duša ima udjela u Božjem životu, a ipak ostaje ono što jest, ustvari, postaje više nalik sebi, nego je ikad ranije bila.

Već sam spomenuo da je teologija praktična. Čitava svrha našeg postojanja jest u tome, da na takav način budemo preuzeti u život Boga. Krive predodžbe mogu to samo otežati. Obratimo, na čas, pažnju na slijedeće.

Svi znamo da se u prostoru možemo kretati u tri pravca: lijevo-desno, naprijed-natrag i gore-dolje. Kud god se pomakli, moramo krenuti jednim od ova tri pravca, ili pak pravcem koji predstavlja kompromis između njih. To su takozvane tri dimenzije. Ako koristimo samo jednu

132 133

on zna da i ono što ga potiče na molitvu jest Bog, koji je, da tako kažemo, u njemu samom. Ali on također zna da njegovo čitavo znanje o Bogu dolazi od Krista, čovjeka koji je bio Bog, zna da pokraj njega stoji Krist koji mu pomaže u molitvi i koji moli za njega. Vidite što se događa: on se moli Bogu, to je cilj koji pokušava doseći. Bog je također u njemu, on ga tjera naprijed kao pokretačka snaga. Bog je također put ili most koji vodi do cilja. Na taj način se trostruki život triosobnog Boga, odvija u stvari u običnoj, svakodnevnoj sobi u kojoj se prosječan čovjek moli. On je tom prilikom uvučen u uzvišeniju vrstu života, u ono što sam nazvao Zoe ili duhovni život, dakle, Bog ga je uvukao u sebe, a čovjek opet ostaje ono što je bio.

Upravo su takvi počeci teologije. Ljudi su imali o Bogu neku nejasnu predodžbu. Onda se pojavio Čovjek koji je za sebe tvrdio da je Bog, a nisu ga mogli otpisati kao luđaka. Morali su mu vjerovati. Sreli su ga i nakon što su vidjeli da je umro. Potom, skupivši se u grupu, u malu zajednicu, na neki su način pronašli Boga i u sebi, osjećali su da on njima upravlja, da ih osposobljava za ono što je prije izgledalo nemoguće. Kad su o svemu bolje promislili shvatili su, da su došli do kršćanske definicije triosobnog Boga.

Ovu definiciju nismo izmislili. Teologija je, na neki način, znanje do kojeg smo došli na iskustveni način. Jednostavne religije su uvijek izmišljene religije. Kad kažem da je ona na neki način iskustvena znanost, time mislim da je teologija po mnogočemu nalik na ostale eksperimentalne ili iskustvene znanosti, ali im nije posve nalik. Ako je netko geolog, pa se bavi proučavanjem stijena, mora otići u prirodu i pronaći stijene. One neće doći k njemu, a ako ih potraži, neće mu pobjeći. Poticaj je na njegovoj strani. Stijene tu ne mogu pomoći ni odmoći. Pretpostavimo, međutim, da ste zoolog i da želite snimati divlje životinje u njihovom brlogu. To je donekle različito od proučavanja stijena. Divlju zvijer nećete dobiti na pladnju, jer ona može pobjeći od vas. Ako niste savršeno tihi, zacijelo će vam pobjeći. Dakle, i na njenoj strani mora postojati neznatan trag, da tako kažemo, poticaja da krene.Idemo dalje i pretpostavimo da želite upoznati nekog čovjeka. Ako on to ne želi, nećete ga upoznati. Morate steći njegovo povjerenje. U ovom slučaju, dakle, poticaj mora dolaziti s obje strane, za prijateljstvo je uvijek potrebno dvoje.

Kad čovjek počne upoznavati Boga, poticaj je na Božjoj strani. Ako

dimenziju, možemo povući jedino ravnu crtu. Ukoliko imamo dvije dimenzije na raspolaganju, možemo nacrtati lik, recimo, pravokutnik, koji se sastoji od četiri ravne crte. Nadalje, ako imamo tri dimenzije, možemo napraviti čvrsto tijelo, recimo prizmu, koja se sastoji od šest kvadrata.

Vidite li u čemu je stvar? Jednodimenzionalni svijet bio bi ravna crta. U dvodimenzionalnom svijetu još uvijek imamo ravne crte, ali više njih čine jedan lik. U trodimenzionalnom svijetu imamo likove, ali više likova čine čvrsto tijelo. Drugim riječima, kako napredujemo prema stvarnijim i složenijim razinama, ne ostavljamo iza sebe ono što smo susretali na nižim razinama; još su i dalje tu, ali složene na nove načine, koje ne bismo mogli ni zamisliti kad bismo poznavali isključivo jednostavnije razine.Isto načelo vrijedi i za kršćansko poimanje Boga. Ljudska razina je jednostavna i prilično prazna. Na njoj jedna osoba može biti samo jedno biće, a dvije osobe predstavljaju samo dva bića — kao što kod dviju dimenzija recimo na komadu papira) jedan kvadrat predstavlja jedan lik, dok su dva kvadrata dva lika. Na božanskoj razini također postoje osobnosti, ali tamo se one kombiniraju na nove načine, koje mi, budući da ne živimo na toj razini ne možemo zamisliti. U Božjoj dimenziji da se tako izrazimo, nalazimo Biće od tri osobe koje unatoč tome ostaje jedno biće, kao što prizma ima šest ploha a opet ostaje prizma.

Naravno, takvo biće ne možemo shvatiti u potpunosti, isto kao što ne bismo mogli potpuno shvatiti prizmu, ako bismo bili stvoreni da možemo opažati samo dvije dimenzije. Ipak, mi o tome biću možemo steći kakvu-takvu predodžbu. Kad u tome uspijemo, tada prvi put imamo jednu pozitivnu predodžbu (ma koliko ona bila nejasna), o nečem što je više od osobe, dakle o nečem nadosobnom. Nešto takvo inače nikada ne bismo mogli pretpostavljati, a kad to uvidimo, osjetimo da smo već ranije trebali to shvatiti, budući da se tako dobro uklapa u ono što nam je do sada poznato.

Možda ćete upitati: “Ako ne možemo zamisliti Boga u tri osobe, koja korist razgovarati o njemu?” Dobro, možda od toga nema nikakve koristi. Važno je, da možemo stvarno biti uvučeni u taj triosobni život, što se može dogoditi svaki čas — već večeras, ako želimo.

Radi se, naime, o slijedećem. Sasvim običan kršćanin klekne da bi se pomolio. On pokušava doći u doticaj s Bogom. Međutim kao kršćanin,

134 135

3. Vrijeme i izvan vremenaZar nije nerazumno kazati da kad čovjek čita knjigu, nikad ne smije ništa preskočiti? Svatko razuman preskoči ono što mu se čini nekorisnim. Ono o čemu će biti riječ u ovom poglavlju, nekim će čitateljima zacijelo koristiti, dok će se drugima učiniti nepotrebnim i suviše složenim. Ako ste u drugoj skupini savjetujem vam da ne gubite vrijeme na ovom poglavlju, već da odmah prijeđete na slijedeće.

Na prethodnim stranicama bilo je riječi i o molitvi, pa bih se rado osvrnuo na teškoće na koje neki nailaze kod molitve. Neki mi je čovjek to ovako izložio: “Ja mogu vjerovati u Boga, ali nikako ne razumijem kako on može slušati nekoliko stotina milijuna ljudi koji mu se obraćaju svi u isto vrijeme.” Uvjeren sam, da ista nevolja muči veliki broj ljudi.

Odmah upada u oči da se oštrica optužbe nalazi u riječima u istom trenutku. Nije teško shvatiti da Bog može saslušati sve one koji mu dolaze u molitvi, samo ukoliko mu dolaze jedan po jedan. On, naravno, ima beskonačno mnogo vremena na raspolaganju. Dakle, teškoća je u pretpostavci da bi Bog odjednom imao posla s mnogim stvarima.

Međutim, na taj način živimo mi, ljudi. Svjesni smo vremena. Jedan trenutak prođe a zatim dolazi drugi, ti su trenuci toliko kratki, da jedva stignemo nešto napraviti. Vrijeme je takvo po svojoj prirodi. I naravno, skloni smo uzeti zdravo za gotovo, da ovaj vremenski slijed, uzastopno izmjenjivanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ne vrijedi samo za nas, već i za sve ostalo što postoji. Skloni smo pretpostaviti da se čitav svemir, uključujući i Boga, stalno kreće od prošlosti prema budućnosti, dakle upravo onako kao i mi. Međutim, mnogi učeni ljudi teško će se s time složiti. Teolozi su prvi došli na pomisao o tome, da se neki pojmovi uopće ne nalaze u vremenu. Poslije su tu zamisao preuzeli i filozofi, a danas tako misle i neki znanstvenici.

Gotovo bi se sigurno moglo reći da se Bog ne nalazi u vremenu. Njegov život se ne sastoji od niza trenutaka. Ako se u 22:30 sati milijuni obraćaju Bogu, on ih uopće ne treba sve saslušati onog kratkog trenutka kojeg nazivamo 22:30 sati. Taj i svaki drugi trenutak od početka svijeta, za njega je uvijek sadašnjost. Drugim riječima, on ima na raspolaganju čitavu vječnost da bi saslušao molitvu avijatičara, izrečenu u djeliću sekunde dok mu zrakoplov eksplodira u plamenu.

se on ne pokazuje, nećete ga pronaći, bez obzira na to što uradili. Zapravo, on se nekim ljudima više pokazuje nego drugima, ne zato što bi možda nekima bio više sklon, već zato što nije moguće da se otkrije onome čiji su um i karakter usmjereni u pogrešnom pravcu. Isto je tako i sa sunčevim svjetlom koje nema miljenika, ali se neće tako sjajno odražavati u prašnjavom zrcalu kao u čistom.

Možemo to kazati i drukčije: dok se pomagala u ostalim znanostima kojima se čovjek služi, nalaze izvan njega, (na primjer mikroskop ili teleskop), instrument kojim otkrivamo Boga je sam čovjek. Ukoliko zanemari svoju nutrinu, pa se ona onečisti i postane mutna, on će Boga vidjeti iskrivljeno, kao što ćemo nejasno vidjeti Mjesec, ako ga promatramo kroz nečist teleskop. Zbog toga neki ratoborni narodi imaju jezive religije, oni Boga gledaju kroz nečiste leće.

Bog se može u svojoj stvarnosti objaviti samo stvarnim ljudima. To ne znači ljudima koji su pojedinačno dobri, već onima koji su ujedinjeni u jedno tijelo, ljudima koji se vole, pomažu jedan drugoga i druge upućuju na njega. Tako je, naime, Bog zamislio ljude, kao glazbenike u orkestru, kao pojedine organe jednog tijela.

Prema tome, jedino što nam može pomoći da bolje spoznamo Boga, jest kršćanstvo kao zajednica, ona je, da tako kažemo, tehnička oprema za ovu znanost. Zbog toga gube vrijeme oni koji svakih nekoliko godina, u zamjenu za kršćanstvo, nude patentirane pojednostavljene religije. To je kao kad bi čovjek koji nema nikakvih pomagala, osim starog dalekozora, pokušao opovrći sve ono do čega su došli pravi astronomi. Takav momak može biti pametan, čak pametniji od pravog astronoma, ali on nema nikakvih izgleda. Za izvjesno vrijeme, njega će svi zaboraviti dočim će prava znanost još uvijek napredovati. Da smo kršćanstvo izmislili mi, ljudi, sigurno bismo ga učinili znatno pristupačnijim. Ali čovjek nije izmislio kršćanstvo. Ne možemo se natjecati u jednostavnosti s onima koji izmišljaju religije. Ta kako bismo i mogli? Mi se bavimo činjenicama. Naravno, čovjeku je lako biti jednostavan, kad nema činjenice s kojima bi se morao baviti.

136 137

vrijeme mogao. Drugim riječima, polazio sam od krive pretpostavke da život Krista kao Boga traje u vremenu, te da je njegov život kao čovjeka po imenu Isus, bio kraći dio tog općeg vremena, isto kao što je moje služenje u vojsci samo kraći dio mojeg cijelog života. Eto, na koji smo način kadri to shvatiti. Boga zamišljamo kako je živio u vremenu dok je njegov ljudski oblik života još uvijek bio budućnost, zatim razdoblje dok živi kao čovjek, a onda opet kad na svoj ljudski život gleda kao na prošlost. Mislim da ovakav način gledanja nema ničeg zajedničkog sa stvarnim činjenicama. Kristov zemaljski život kojeg je proveo u Palestini, ne možemo stavljati ni u kakav vremenski odnos sa životom Isusa kao Boga, koji je izvan vremena i prostora. Vanvremenska istina o Bogu sastoji se u tome da je ljudska narav sa svim svojim slabostima, spavanjem i neznanjem, na neki način uključena u njegov čitav božanski život. Život Boga kao čovjeka s naše je točke gledišta posve određeno razdoblje u povijesti čovječanstva (od Kristova rođenja do smrti). Zato često zamišljamo njegov zemaljski život kao razdoblje u povijesti Božjega života. Bog, međutim, nema povijesti. On je previše stvaran da bi je imao. Imati povijest, znači izgubiti dio vlastite stvarnosti (koja je iščezla u prošlosti), a još bez drugog dijela (koji se još uvijek nalazi u budućnosti). Imati povijest, zapravo znači ne imati ništa osim sadašnjosti, koja je toliko sitna, da nestane prije nego što stignemo progovoriti o njoj. Bog nam zabranjuje da o njemu razmišljamo na takav način. Čak ni mi sami ne volimo o sebi razmišljati na takav način.

Još jedna teškoća proizlazi iz vjerovanja da Bog živi u vremenu. Svatko tko vjeruje u Boga, vjeruje da je njemu poznato što ćemo sutra učiniti. Kako, u tom slučaju, možemo biti slobodni da uradimo nešto drugo? I ovdje dolazi do nesporazuma zbog pretpostavke da Bog živi u vremenu, na isti način kao i mi, s tom razlikom da on može vidjeti budućnost, a mi ne. Kad bi to bilo tako, dakle, kad bi Bog predviđao naša djela, bilo bi zaista teško razumjeti da smo slobodni da nešto učinimo po vlastitoj volji. Pretpostavimo, međutim, da je Bog izvan i iznad vremena. U tom slučaju, ono što zovemo sutra, njemu je isto tako vidljivo kao i danas. Za njega su svi dani danas. On se ne sjeća što ste radili jučer — on vas naprosto vidi kako to radite, jer iako je za nas jučer izgubljeno, za njega nije. Bog ne predviđa što ćete sutra uraditi — on to već vidi, jer je budućnost, za njega sadašnjost.

Nemojte misliti da je u ovom trenutku vaše djelovanje manje slobodno

To je teško razumjeti. Uzmimo slijedeći primjer. Pretpostavimo, da pišem roman: “Marija je ostavila posao; zatim se na vratima čulo kucanje.” Za Mariju koja živi u zamišljenom vremenu moga romana, ne postoji razmak između završetka posla i vremena kad se čuje kucanje na vratima. Međutim ja, koji sam Mariju izmislio, uopće ne živim u tom zamišljenom svijetu. Napisavši prvu polovicu rečenice mogao sam tri sata mirno sjediti i razmišljati o Mariji. O njoj sam mogao misliti kao da je ona jedini lik u pripovjetki i to koliko god sam htio, a sati koje sam tako proveo ne bi se uopće pojavili u Marijinom vremenu (vremenu u priči).

Naravno, ovo nije savršena ilustracija, ali ipak daje naslutiti ono što smatram istinom. Bog se ne mora žuriti u vremenu isto kao što se pisca osobno ne tiče vremenski slijed u njegovoj priči. Bog može svakome pokloniti neizmjerno mnogo pažnje. S nama se uopće ne mora baviti kao sa skupinom ljudi. Svaki pojedinac je u tolikoj mjeri sam s Bogom, kao da je jedino njega Bog stvorio. Kad je Krist umro, umro je upravo za vas, kao da ste jedini na svijetu.

Zbog čega mislim da ova ilustracija nije najprikladnija? Naime, u njoj pisac iz jednog vremenskog razdoblja (onog u kojem se odvija roman), izlazi da bi ušao u drugo vremensko razdoblje (stvarno razdoblje). Međutim, ja vjerujem da Bog uopće ne živi u vremenskom razdoblju. Njegov život ne kapa, da tako kažem, od jednog trenutka do drugog, kao naš. On, na neki način, još uvijek živi u 1920-oj godini, isto kao i u 1990-oj. Njegov je život on sam.

Ako vrijeme zamislimo kao ravnu crtu po kojoj moramo putovati, tada Boga moramo zamisliti kao plohu na kojoj je ta crta povučena. Do pojedinih točaka na crti dolazimo postupno. Najprije za nama ostaje točka A, da bismo od nje stigli do točke B, a zatim do C itd. Bog sadrži u sebi cijelu crtu, a cijelu je i vidi sa svih strana.

Ovu zamisao je korisno shvatiti, jer ona uklanja neke očite teškoće koje se javljaju u kršćanstvu. Prije nego sam postao kršćanin, često sam prigovarao kako kršćani govore da je vječni Bog, koji se svugdje nalazi i koji pokreće čitav svemir, postao čovjek. Pitao sam se što se događalo dok je on bio dijete ili dok je spavao. Kako je u isto vrijeme mogao biti Bog, koji sve zna i čovjek koji pita svoje učenike: “Tko me je dotaknuo?” Zamijetit ćete da se primjedba osniva upravo na riječima koje označavaju vrijeme — dok je bio dijete i kako je u isto

138 139

4. Dobra ‘zaraza’Zamolit ću vas odmah na početku, da pokušate jasno zamisliti slijedeće: zamislite dvije knjige na stolu, jednu povrh druge. Očito, donja knjiga nosi gornju. Umjesto da dodiruje stol, gornja knjiga se nalazi tri-četiri centimetara iznad površine stola zato jer leži na donjoj. Označimo donju knjigu s A, a gornju s B. Položaj knjige B, uvjetovan je položajem knjige A. A sada pretpostavimo da se obje knjige oduvijek nalaze u tom položaju. U tom slučaju, položaj knjige B bio bi uvijek ishod položaja knjige A. Isto tako, položaj knjige A ne bi postojao prije položaja knjige B. Drugim riječima, posljedica ne dolazi poslije uzroka. Naravno, najčešće je obratno, čovjek pojede krastavac, a potom dobije probavne smetnje. Ali to nije slučaj kod svih uzroka i posljedica. Odmah ćete vidjeti zašto ovo smatram važnim.

Ranije sam već spomenuo da je Bog biće koje se sastoji od tri osobe, a ipak je jedno biće, kao što se i prizma sastoji od šest kvadrata, a ipak je samo jedno tijelo. Ako pokušam objasniti kako su ove božanske osobe povezane, prisiljen sam se izraziti na način po kojem bi se dalo zaključiti da je jedna od njih postojala prije ostalih. Prva osoba je Otac a druga Sin. Kažem da prva osoba rađa ili stavlja u život drugu — to zovemo rađanjem, ne stvaranjem, jer ono što Bog rađa, istovrsno je kao i on. Znači, ovdje najbolje pristaje izraz Otac. Time se, na sreću, nameće pomisao da je on postojao prije ostalih, kao što je, recimo, naš otac postojao prije nas. Ali, to nije tako. U ovom slučaju ne postoji prije i kasnije. Upravo zbog toga sam vam i pokušao objasniti kako jedna stvar može biti izvor, odnosno uzrok druge, a da to istovremeno ne znači da je postojala prije nje. Sin postoji zato što postoji Otac. Međutim, i Sin i Otac postoje oduvijek.

Pokušajmo o tome razmisliti i na ovaj način: malo prije sam vas zamolio da zamislite dvije knjige i vjerojatno ih je većina vas i zamislila. To znači da ste napregnuli svoju maštu, a kao ishod toga u vašim mislima je nastala određena slika. Sasvim je očito da je zamišljanje bilo uzrok, a slika u mislima posljedica. Međutim, to ne znači da ste prvo zamislili, a tek onda se pojavila slika. Slika se pojavila čim ste je zamislili. Čitavo ste vrijeme svojom voljom održavali sliku pred vašim duhovnim okom. Čin volje i slika počeli su i završili istodobno. Kad bi postojalo vječno Biće, koje bi uvijek zamišljalo samo jedno, posljedica bi uvijek bila

zato jer Bog zna što radite. On na isti način znade što ćete uraditi sutra, jer on se već nalazi u sutra i jednostavno vas promatra. On u izvjesnom smislu niti ne zna kakva su naša djela, sve dok ih ne uradimo, ali čim nešto uradimo, to je za Boga sada.

Meni je ova predodžba mnogo pomogla. Ako vam ne pomaže odbacite je. To je kršćanska zamisao po tome što su je mnogi veliki kršćani usvojili jer u njoj nema ničeg suprotnog kršćanskom naučavanju. Nešto slično nećemo naći ni u Bibliji, ni u ostalim kršćanskim tekstovima. Možete biti sasvim dobar kršćanin i onda, ako tu zamisao odbacite ili ako o njoj uopće ne razmišljate.

140 141

zato što se među članovima takve zajednice razvija posve osobit način ophođenja, kakav se ne bi razvio, da su kojim slučajem odvojeni, kao da se pojavila neka vrst zajedničke osobnosti.(Ova zajednička osobnost može, naravno, biti bolja ili gora od osobnosti pojedinaca.) Naravno, tu se ne radi o stvarnoj osobi, već samo o sličnosti s osobom. Upravo je to jedna od razlika između Boga i nas. Ono što proizlazi iz zajedničkog života Oca i Sina, jest stvarna osoba, treća od triju osoba koje su Bog.

Tehnički izraz za ovu treću osobu, je Sveti Duh ili Božji duh. Nemojte se zabrinjavati ili čuditi ako vam se ono (ili on) učini još nejasnijim i maglovitijim od prve dvojice. Mislim da postoji razlog zašto je to tako. U kršćanskom životu obično ne gledamo na njega, već on uvijek djeluje kroz nas. Ako o Ocu razmišljamo kao o nekomu ondje gore, ispred vas, a o Sinu kao o nekome tko se nalazi uz vas i pomaže vam u molitvi, kao o nekome tko se trudi da i vi postanete Božji sin, tada o trećoj Osobi morate misliti kao o nekome tko je u vama. Možda će vam se učiniti da je lakše započeti s trećom Osobom i ići natraške. Bog je ljubav koja djeluje kroz ljude, osobito kroz kršćane. Međutim, ovaj duh ljubavi predstavlja ljubav koja oduvijek postoji između Oca i Sina.

I od kakve je to važnosti za nas? To je važnije od svega na svijetu. Ovaj ples, ova drama, ovaj obrazac triosobnog života treba se prikazati u svima nama. Možemo to i obrnuto kazati, svatko od nas treba ući u taj obrazac, mora se uključiti u taj ples. Sreću za koju smo stvoreni nećemo ostvariti ni na jedan drugi način. Dobrim kao i lošim stvarima možemo se na neki način zaraziti. Ako se želite ogrijati, morate se približiti vatri. Ako se želite smočiti, morate skočiti u vodu. Ako želite radost, snagu, mir i vječni život, morate se približiti, štoviše ući u ono, što posjeduje te vrline. One nisu nikakva nagrada koju bi Bog mogao, kad bi htio, olako dati bilo kome. One su veliki izvor energije i ljepote koja izbija iz samog središta stvarnosti. Ako se nalazite blizu njega, smočit će vas, ako ste daleko, ostat ćete suhi. Kad se čovjek jednom sjedini s Bogom, što ga može spriječiti da živi vječno? Kad se, pak, odijeli od Boga, što mu preostaje nego da nestane i umre?

Na koji se način možemo sjediniti s Bogom? Kako se možemo uključiti u triosobni život?

Sjećate li se što sam rekao u drugom poglavlju ove knjige? O razlici između rađanja i stvaranja? Mi nismo rođeni od Boga, on nas je samo stvorio. U našem prirodnom stanju, mi nismo Božji sinovi, već samo

umna slika; ona bi bila vječna kao i sam čin zamišljanja.

Na isti način moramo razmišljati o Sinu koji, da tako kažem, uvijek proizlazi iz Oca, kao što svjetlo dolazi iz svijeće, toplina iz vatre ili misli iz uma. On je Očev izražaj, ono što Otac želi reći, a Otac je oduvijek govorio. Opažate li što se događa? Sve ove predodžbe sa svjetlom i toplinom kao da nam žele nagovijestiti da su Otac i Sin dva predmeta a ne dvije Osobe. I zato je novozavjetna slika Oca i Sina prikladnija od svih ostalih, kojima je pokušavamo zamijeniti. To se uvijek događa kad se čovjek udalji od Biblije. Sasvim je u redu ako se ponekad malo udaljimo od nje, kako bismo nešto bolje sagledali. Međutim, uvijek joj se moramo vraćati. Prirodno je da Bog sebe može opisati daleko bolje nego što bismo to mi učinili. On zna da je odnos između prve i druge Osobe više nalik odnosu između oca i sina nego bilo čemu drugom. Najvažnije je ipak znati da je to odnos ljubavi. Otac uživa u Sinu, a Sin poštuje Oca.

Prije nego nastavimo, obratimo pažnju na praktičnu važnost spomenutoga. Danas svatko voli ponavljati kršćansku misao, koja kaže da je Bog ljubav. Izgleda, međutim, da pritom ne shvaćaju kako riječi Bog je ljubav nemaju nikakvog stvarnog značenja, osim ako Bog u sebi ne sadrži barem dvije osobe. Ljubav osjeća jedna osoba prema drugoj. Kad bi Bog bio samo jedna osoba, tada prije nastanka svijeta, on ne bi bio ljubav. Naravno, kad ljudi govore Bog je ljubav, tada najčešće misle na nešto posve drugo. Oni, u stvari, misle ljubav je Bog. Time žele kazati da se prema osjećajima ljubavi, bez obzira na to gdje i kako oni nastaju i kakve posljedice polučuju, trebamo odnositi s dužnim poštovanjem. Možda je to točno, ali to je nešto sasvim drugo od onoga što kršćani misle kad kažu Bog je ljubav. Kršćani vjeruju da se u Bogu uvijek odvija živa, dinamična aktivnost ljubavi, a ona je stvorila sve što postoji.

To je, usput budi rečeno, najvažnija razlika između kršćanstva i svih drugih religija. U kršćanstvu Bog nije statično biće već dinamična pulsirajuća aktivnost, život, skoro kao neka drama. On je donekle, nemojte me krivo shvatiti, poput plesa. Jedinstvo Oca i Sina je nešto tako živo i stvarno da je i sama ta veza Osoba. Znam da je to vrlo teško shvatiti, ali to je način na koji moramo na to gledati. Sigurno znate da se među ljudima okupljenim u obiteljima, klubu ili sindikatu, govori o duhu te obitelji, o duhu kluba ili sindikata. Govorimo o duhu

142 143

5. Svojeglavi olovni vojniciBožji je Sin postao čovjek kako bi ljudima omogućio da postanu Božji sinovi. Ne znamo — barem ja ne znam — kako bi se stvari odvijale da se ljudska vrsta nije pobunila

protiv Boga. Možda bi svaki čovjek već od samog rođenja bio u Kristu i sudjelovao bi u životu Božjega Sina. Možda bi se Bios, prirodni život, odmah uključio u Zoe, u nestvoreni život. To su, međutim, samo nagađanja. Zanima nas kako sada stvari stoje.

A one stoje ovako: te dvije vrste života nisu sada samo različite (one su takve oduvijek bile), već su, zapravo, oprečne. Prirodni život u nama jest samoljublje, nešto što želimo maziti i obožavati, teži iskorištavanju drugih života, ali ne samo to. Taj život osobito voli da bude ostavljen na miru, da ga ne uznemirava ništa što bi izgledalo bolje, jače ili veće od njega, ništa što bi moglo umanjiti njegov značaj. Boji se svjetla i svježine duhovnoga svijeta, jednako kao Sto se ljudi, navikli na prljavštinu, boje kupanja. On je u nekom smislu u pravu, zna da bi stradala njegova samoljubivost i samovolja čim bi došao pod utjecaj duhovnog života, pa je spreman boriti se zubima i noktima da to izbjegne. Jeste li ikad kao dijete, pomislili kako bi izgledalo kad bi oživjele vaše igračke? Pretpostavimo da ste ih zaista mogli oživjeti. Zamislite da se olovni vojnik pretvori u pravog, malog čovjeka. Olovo bi se moralo pretvoriti u meso. Pretpostavimo da se to ne bi svidjelo olovnom vojniku. Njega ne zanima meso, on jedino vidi da se olovo pokvarilo i sve će poduzeti da vas u tome spriječi, jer ni pod koju cijenu ne želi postati čovjek.

Ne znam što biste napravili s olovnim vojnikom. Ali pogledajmo što je Bog učinio s nama. Druga Osoba u Boga, Sin, postao je čovjek, rodio se u ovaj svijet kao pravi čovjek, određene visine, težine, sasvim određene boje kose i govorio je određenim jezikom. Vječno Biće, kojemu je sve poznato i koje je stvorilo čitav svemir, ne samo da je postalo čovjek, već (prije toga) dijete, a još ranije, zametak u tijelu žene. Ako želite zamisliti što to znači, upitajte se da li biste željeli postati puž ili rak?

Ishod je bio čovjek koji je predstavljao ono, što su svi ljudi trebali biti, čovjek u kojemu je stvoreni život, dobijen od majke, dopustio da bude potpuno i savršeno preobražen u rođeni život. Ljudsko, prirodno stvorenje u njemu, u potpunosti je bilo preuzeto od božanskog Sina. Na

(da kažem) kipovi. Mi nemamo Zoe, tj. duhovni život, već samo Bios, biološki život, koji može svakog časa prestati. Kršćanstvo nam nudi priliku, koju nam Bog pruža, da uzmemo učešća u Kristovu životu. Ako tako postupimo, bit ćemo sudionici života koji je rođen a ne stvoren, koji je oduvijek postojao i koji će zauvijek postojati. Krist je Božji Sin i ako uzmemo udio u takvoj vrsti života i sami ćemo postati Božji sinovi. Voljet ćemo Oca onako kako ga Krist voli i u nama će se pojaviti Duh. Krist je došao na ovaj svijet i postao čovjekom, kako bi dobrom zarazom prenio na sve ljude život koji je u njemu. Svaki kršćanin bi trebao postati mali Krist. A cilj kršćanstva upravo je u tome.

144 145

se postaje Božjim sinovima, to je preobrazba od stvorenih bića u rođena, prelazak od privremenog, biološkog života u vanvremenski duhovni život. Čovječanstvo je, u načelu, već spašeno. Mi trebamo prihvatiti spasenje. Ali ono najteže, ono što ne bismo mogli sami učiniti, već je učinjeno za nas. Ne moramo se truditi da se popnemo u duhovni život, jer je on već sišao među nas. Dovoljno je da dopustimo tom Čovjeku, u kojemu je duhovni život potpuno prisutan i koji, unatoč tome što je Bog, također je stvaran čovjek, da on to učini u nama i za nas. Sjetite se što sam rekao o dobroj zarazi. Jedan od naše vrste posjeduje novi život i ako mu se približimo, zarazit ćemo se. Razumije se, ovo možemo izraziti na različite načine. Možemo kazati da je Krist umro za naše grijehe, da nam je Otac oprostio zato jer je Krist za nas učinio ono što smo trebali učiniti sami. Možemo kazati da smo oprani u krvi janjeta i da je Krist pobijedio smrt. Sve je to to točno. Ako vam se ni jedan od ovih načina ne sviđa, potražite onaj koji vam odgovara. Međutim, što god učinili, ne počinjite svađu s drugima samo zato jer oni upotrebljavaju drukčije formule od vaših.

jednom je primjeru čovječanstvo ušlo u Kristov život. Budući da se sva teškoća sastoji u tome što se prirodni život mora, u određenom smislu ubiti, on je izabrao zemaljsku karijeru koja je uključivala ubijanje njegovih ljudskih želja na svakom koraku, a to je bilo siromaštvo, nerazumijevanje od vlastite obitelji, izdaja od najbližeg prijatelja, poruga i zlostavljanje od vojnika i na kraju smrt mučenjem. Nakon što je ovako ubijen, a ubijeno je bilo u određenom smislu svaki dan, ljudsko stvorenje u njemu, a zato jer je bilo sjedinjeno s božanskim Sinom, ponovo je oživjelo. U Kristu je ponovno uskrsnuo Čovjek, a ne samo Bog. U tome je glavna točka. Po prvi put smo vidjeli stvarnog čovjeka. Olovni čovjek, učinjen od olova kao i svi ostali, oživio je u punini i sjaju.

Moja usporedba s olovnim vojnikom ovdje postaje manjkava. Kad bi, kojim slučajem, jedan od pravih olovnih vojnika oživio, to ne bi utjecalo na druge. Svaki od njih živi za sebe. Ali ljudska bića nisu takva. Ljudi izgledaju odvojeni jedni od drugih zato jer ih vidimo kako se odvojeno kreću. Međutim, mi smo stvoreni tako da možemo vidjeti samo sadašnji trenutak. Kad bismo mogli bolje sagledati prošlost sve bi izgledalo drukčije. Jednom je svaki čovjek bio dio svoje majke i oca, a još ranije dio svojih djedova i baka. Kad bismo mogli vidjeti čovječanstvo rasprostranjeno u vremenu onako kako ga Bog vidi, ono ne bi izgledalo kao mnoštvo pojedinaca, razbacanih uokolo. Izgledalo bi kao nešto što raste, kao vrlo složeno stablo. Tada bi svakog pojedinca vidjeli povezana sa svima ostalima. I ne samo to. U stvarnosti, pojedinci nisu odvojeni od Boga više nego što su međusobno odvojeni. Svaki muškarac, žena i dijete u ovom trenutku dišu i osjećaju zato što ih Bog, da tako kažemo, pokreće.

Prema tome, kad je Krist postao čovjek, to nije isto kao kad bismo mi postali olovni vojnici. To je kao da nešto što stalno utječe na ljudsku vrstu, počne na nju utjecati na posve nov način. Učinak toga širi se čitavim čovječanstvom, na ljude koji su živjeli prije i poslije Krista, kao i na one koji za njega nikada nisu čuli. Kao kad u čašu vode stavimo neke tvari koje će joj dati drugu boju ili ukus. Razumije se, ni jedna ova usporedba nije savršena. U krajnjoj liniji, kad je riječ o Bogu, jasno je da ono što on Čini, mora biti različito od svega ostaloga. Ne možemo ni očekivati da bude drukčije.

Što je, dakle, novoga on donio svijetu? Evo što: obavio je posao kojim

146 147

6. Dvije bilješkeKako ne bi došlo do nesporazuma, dodajem ovdje dvije bilješke povezane uz prethodno poglavlje.

1) Jedan razuman kritičar upitao me zašto Bog kad je želio imati sinove a ne olovne vojnike, već na samom početku nije rodio mnoštvo sinova, a ne najprije stvorio olovne vojnike, da bi ih na tako težak i bolan način doveo u život. Dio odgovora na ovo pitanje vrlo je lagan, a dio vjerojatno nećemo nikada dokučiti. Postupak prelaska stvorenja u sina ne bi bio ni težak ni bolan, da se ljudi nisu okrenuli od Boga. To su mogli učiniti zato jer im je dao slobodnu volju. A dao im je zato, jer on ne bi nikada mogao voljeti svijet robota pa zbog toga ne bi mogao upoznati sreću. A sada dolazi teži dio odgovora. Svi se kršćani slažu da postoji, u punom i izvornom smislu, samo jedan Božji Sin. Nastojanje na pitanju: “Nije li moglo njih biti više?” — naprosto nema smisla kad govorimo o Bogu. Možete kazati da je nešto moglo biti drukčije nego što jest da je bilo različito, a bilo bi različito, da je nešto drugo, treće itd. bilo različito od nečeg prethodnog. (Slova na ovoj stranici mogla su biti i crvena, da je tiskar upotrijebio crvenu boju, a on bi je bio upotrijebio, da mu je netko to naredio.) Međutim, kad govorimo o Bogu, dakle, o onome koji se nalazi u temelju svega postojećeg, o neoborivoj činjenici o kojoj ovise sve druge činjenice, tada je posve nerazumno pitati da li je nešto moglo biti drukčije nego što jest. Ali bez obzira na to, mislim da je i sama zamisao Oca koji vječno rađa mnoštvo sinova, nemoguća. Da bi ih bilo mnogo, trebalo bi da se po nečemu razlikuju. Dva dinara imaju isti oblik. Po čemu su to dva dinara, a ne jedan? Po tome što se nalaze na različitim mjestima u prostoru i što sadrže različite atome. Drugim riječima, da bismo ih mogli smatrati različitima, moramo uvesti kategorije prostora i materije — u stvari, moramo uvesti prirodu, stvoreni svijet. Razliku između Oca i Sina možemo razumjeti ne uvodeći u razmatranje prostor i materiju, jer jedan od njih rađa a drugi je rođen. Odnos Oca prema Sinu, nije isti kao odnos Sina prema Ocu. Međutim, kad bi bilo više Sinova, svi oni bi se, kako međusobno, tako i prema Ocu, jednako odnosili. Po čemu bi se razlikovali jedan od drugoga? Razumljivo, na prvi pogled ne opažamo ovu nelogičnost. Ljudima se pričinja da je zamisao o nekoliko sinova sasvim u redu. Kad bolje promislimo, vidjet ćemo da nam je zamisao

148 149

Znate li zbog čega? On se oslanja na to da će vam se jedna pogreška učiniti gorom i nada se da će vas postupno navesti da počinite drugu grešku. Ne dopustite da on od nas napravi budale. Uvijek moramo imati pred očima cilj i prema njemu trebamo ići ravno, između obiju pogrešaka. Ni jedna nas ne smije suviše zahvatiti jer su obje jednako loše.

o više sinova izgledala moguća samo zato jer smo te sinove na neki način zamišljali kao ljude (dakle materija), koji se nalaze u nekoj vrsti prostora, iako smo bili uvjereni da razmišljamo o nečemu što nije ograničeno prostorom, vremenom i materijom. Zapravo, pokušali smo nešto takvo prokrijumčariti unutar postojećeg svijeta. Ako i nakon što ovo shvatimo, pokušamo zamisliti Oca kako od davnine rađa mnoštvo Sinova, uvidjet ćemo da zapravo, ni na što ne mislimo. Zamisao izblijedi i pretvori se u obične riječi. (Da li je priroda — prostor, vrijeme, materija, stvorena samo zato da bi se omogućila višestrukost? Ne postoji li ipak neki drugi način da se dobije mnoštvo vječnih drugova, osim onoga po kojemu se najprije stvara mnoštvo prirodnih bića, koja se zatim produhove? Naravno, to su sve samo nagađanja.)2) Zamisao po kojoj je ljudska vrsta, u određenom smislu jedan organizam, kao, recimo, stablo, ne smije se poistovjetiti s mišljenjem da pojedinačne razlike nisu važne ili da su stvarni ljudi — Tomo, Nenad i Katica, na neki način, manje važni od zajednice, klase ili rase. Te dvije zamisli su sasvim oprečne. Dijelovi nekog organizma mogu se međusobno vrlo razlikovati, isto kao što stvari koje nisu na taj način povezane, mogu biti vrlo slične. Šest dinara su međusobno sasvim odijeljeni, ali vrlo slični. Moj nos i pluća su prilično različiti, ali postoje samo zato jer su dijelovi istoga tijela i sudjeluju u životu tijela. Kršćanstvo ne gleda na ljude kao na članove neke skupine ili kao na brojeve s neke liste, već kao na organe istoga tijela, koji su svi međusobno različiti, ali koji, svaki na svoj način, doprinosi ono što drugi ne mogu. Kad primijetite da svoju djecu, učenike ili susjede pokušavate učiniti onakvima kakvi ste sami, sjetite se da ih Bog nije zamislio takvima. Vi i oni ste različiti organi koji trebaju obavljati različite funkcije. S druge strane, kad vam se čini da nema potrebe miješati se u tuđe probleme, jer se to vas ne tiče, sjetite se da su ti drugi ljudi dijelovi istoga organizma kojem i sami pripadate, iako su različiti od vas. Ako zaboravite na tu činjenicu, postat ćete individualist. U protivnom slučaju, ako zaboravite da su drugi ljudi poput organa koji su različiti od vas, ako želite ukloniti sve razlike među njima i učiniti ih istim bit ćete čovjek koji sve nabija u isti kalup. Kršćanin ne bi smio biti ni jedno, ni drugo.

Osjećam snažnu potrebu da vam kažem, a vjerujem da i vi želite meni reći, koja je od ovih dviju pogrešaka gora. Rekli bismo da su to vražja posla. On nam uvijek šalje pogreške u parovima, u oprečnostima. I uvijek nas navodi da gubimo vrijeme u razmišljanju o tome što je gore.

150 151

7. Hajde da se pretvaramo ...Htio bih se još jednom poslužiti usporedbama, bolje rečeno dvjema pričama. Jednu od njih, sigurno svi poznajete, zove se Ljepotica i zvijer. Neka se djevojka morala udati za čudovište. Kad se udala poljubila ga je kao da se radi o čovjeku, pa se nakon toga čudovište stvarno pretvorilo u čovjeka. Druga je priča o čovjeku koji je morao nositi masku da ga učini mnogo ljepšim nego što je u stvarnosti bio. Nosio ju je godinama. Kad ju je konačno skinuo, vidio je da se je njegovo lice promijenilo, ono se potpuno prilagodilo maski, uistinu je postao lijep. Prerušavanje je postalo stvarnost. Mislim da vam obje priče mogu (u mašti, svakako) pomoći da shvatite ono što kanim reći u ovom poglavlju. Dosad sam pokušao opisati činjenice: ono što Bog jest i ono što je učinio. Sad želim govoriti o praksi: o tome što trebamo dalje učiniti. Kakvog smisla ima sva ta teologija? Možda ćete već večeras shvatiti važnost svega što je dosad rečeno o ovoj temi, i to primijeniti na vlastiti život. Ako ste knjigu pročitali do ovog mjesta, tada je vaše zanimanje vjerojatno toliko, da ste spremni pokušati i s molitvom. Vrlo je vjerojatno da ćete u tom slučaju početi s — Oče naš.

Oče naš, shvaćate li sada što te riječi znače? One znače da se stavljate na mjesto Božjega Sina. Bez ikakvog uvijanja, kad izgovorite ove riječi, izdajete se za Krista. Dakle, vi se, na neki način, pretvarate. Naime, čim shvatimo značenje tih riječi, odmah nam je jasno da mi nismo Božji Sinovi. Čovjek nije nimalo nalik na Božjeg Sina čija je volja i priroda ista kao i njegova Oca. Čovjek je pun samoljublja, strahova, nade, pohlepe, ljubomore i taštine, a sve je to osuđeno na smrt. Na neki način, prilično je drsko da se takvo biće pretvara da je Krist. Međutim, najčudnije u svemu tome jest da nam je Krist tako naredio.

Zašto? Kakva je korist od toga da se izdajemo za nešto što nismo?

Dakle, čak i na ljudskoj razini postoje dvije vrste pretvaranja. Netko se, na primjer, pretvara da će vam pomoći, iako to u stvari ne želi. Postoji, međutim, i pozitivno pretvaranje, ono koje ima za posljedicu pojavljivanje upravo onoga, u vezi čega se pretvaramo. Ako nekoga ne podnosimo, a znamo da to nije u redu i da moramo biti ljubazni s njim, najbolje da se prema njemu tako i ponašamo. Dakle, da se pravimo boljim nego što jesmo. Za kratko ćemo vrijeme početi osjećati istinsku naklonost prema takvoj osobi. Možda ste već imali prilike da se i sami

152 153

Kristov duh mu je tada, vjerojatno, bliži nego ikad. A iznad svega, Krist djeluje na nas preko drugih ljudi.

Ljudi su zrcala ili prenosioci Krista drugima. Ponekad čak i nesvjesno, čovjek Krista prenosi drugima. Ovu dobru zarazu mogu prenositi i oni koji sami nisu zaraženi. Mene su ponekad, na kršćanstvo upućivali upravo nekršćani. Ipak, obično je da Isusa oni koji ga poznaju prenose drugima. U tome je važnost Crkve, koja predstavlja jedno tijelo i čiji udovi pokazuju Krista jedni drugima. Mogli bismo reći da dva kršćanina koja zajedno slijede Krista, a ne svaki za sebe, ne vrijede samo dvostruko više, već šesnaesterostruko.

Važno je obratiti pažnju na slijedeće: kao što je prirodno da dojenče siše majčino mlijeko, iako je i ne poznaje, isto je tako prirodno da iza čovjeka koji nam pomaže ne vidimo Krista. Ali nemojmo ostati djeca. Moramo prepoznati pravog Darovatelja. Bila bi ludost ne upoznati ga. Ako, naime, ne upoznamo njega, oslanjat ćemo se na ljude, a oni će nas razočarati. I najbolji medu njima će pogriješiti, a svi će na kraju umrijeti. Moramo biti zahvalni svima koji su nam pomogli, moramo ih poštivati i voljeti. Ali nikad, nikad nemojte svu svoju vjeru polagati u jednog čovjeka, pa makar on bio najbolji i najpametniji na svijetu. Od pijeska možete napraviti mnogo toga zgodnog, ali nemojte graditi kuću na pijesku!

Sada počinjemo shvaćati o čemu Novi zavjet stalno govori. On govori o kršćanima koji se ponovno rađaju, koji se oblače u Krista, govori o Kristovom oblikovanju u nama, o nama koji dobivamo Kristov Duh.

Izbacite iz glave pomisao da je to kićen način da se kaže kako kršćani trebaju čitati ono što je Krist govorio i tako se ponašati, kao što čitamo Platona ili Marxa i to provodimo u život. Kršćani pod time podrazumijevaju mnogo više. Oni misle izraziti da je stvarna Osoba, Krist, ovdje i sada, baš usobi u kojoj se molite pred spavanje, i da radi za nas. Tu se ne govori o nekom dobrom čovjeku koji je umro prije dvije tisuće godina. On je živi čovjek, kao i vi, isto toliko i Bog, kao i onda kad je stvarao svijet. Pravi čovjek i pravi Bog dolazi k vama, upliće se u samu vašu dušu, ubija staro, prirodno biće u vama, zamjenjuje ga bićem kakvo je On sam. U početku se to događa samo na trenutke, a kasnije promjena postaje sve trajnija. Na kraju zauvijek postajem netko drugi — novi mali Krist, biće koje na svoj način ima udjela u životu Boga, u njegovoj moći, radosti, znanju i neprolaznosti. Uskoro zatim

uvjerite u to. Vrlo je često jedini način da stvarno dobijemo neku vrlinu taj, da se ponašamo da je već posjedujemo. Zbog toga su dječje igre toliko važne. Djeca se uvijek pretvaraju da su odrasli ljudi, igraju se vojnika, prodavača u dućanu, itd. Međutim, za čitavo vrijeme igre, oni vježbaju svoje mišiće i razum, a to im pomaže kad odrastu. Čim, dakle, postanete svjesni činjenice da se izdajete za Krista, najvjerojatnije ćete osjetiti nešto što će biti više stvarnost, a manje pretvaranje. U vama će se još uvijek javljati misli kojih ne bi bilo da ste stvarno Sin Božji. E pa zaustavite ih. Ili ćete možda uvidjeti da bi, umjesto da se molite, bolje bilo da napišete pismo ili da pomognete ženi oprati suđe. U tom slučaju idite i pomozite joj.Vidite li što se događa? Sam Krist, Božji Sin, koji je čovjek (isto kao i vi) i Bog (kao i njegov Otac), na vašoj je strani, on vaše pretvaranje preobraća u stvarnost. To nije zaobilazni put da kažem kako treba slušati glas savjesti. Ako pitate svoju savjest, dobit ćete samo jedan odgovor, ako imate na umu da se izdajete za Krista, dobit ćete potpuno drugi odgovor. Ima mnogo toga što naša savjest neće potpuno osuditi (to se osobito odnosi na naše misli), ali što nikako ne možemo prihvatiti, ukoliko nastojimo slijediti Krista. To jest stoga, jer ne razmišljamo više samo o dobru i zlu već se pokušavamo zaraziti od Osobe. To je više nalik slikanju portreta, nego pridržavanju određenih pravila. To je na neki način teže, a na drugi mnogo lakše od pukog pridržavanja pravila.

Pravi Božji Sin je na vašoj strani. On vas počinje pretvarati u čovjeka kakav je i on sam. Počinje vam ubrizgavati svoj život i misli, daje vam svoj Zoe. Olovnog vojnika počinje pretvarati u pravog čovjeka. A ono u vama što se tome opire, još uvijek je od olova.

Nekima se može učiniti da još nikad nisu doživjeli nešto slično. Možete kazati: “Nikada nisam imao dojam da mi pomaže neki nevidljivi Krist, ali dobro znam da su mi često pomogli ljudi”. Takvo razmišljanje me podsjeća na ženu iz Prvog svjetskog rata, koja je jednom zgodom rekla da nju ne brine nestašica kruha, budući svi u njenoj obitelji jedu toast (prepečeni kruh). Ako nema kruha, neće biti ni toasta. Ako nemamo pomoć od Krista, nećemo je imati ni od ljudi. On na nas djeluje na najrazličitije načine, a ne samo po onome što nazivamo religioznim životom. On djeluje kroz prirodu, kroz naše tijelo, kroz knjige, ponekad djeluje na nas i kroz iskustva koja nam se u prvi trenutak čine nekršćanska. Kad mladić, koji rutinski i iz puke navike odlazi u crkvu, odjednom shvati da ne vjeruje u kršćanstvo, te zato prestane ići u crkvu,

154 155

mi ljudi sve sami učinili. Zapravo je Bog taj koji sve čini. U najboljem slučaju, mi samo dopuštamo da nam se nešto učini. U određenom smislu, mogli bismo čak kazati da je Bog taj koji se pretvara. Triosobni Bog, da tako kažemo, ispred sebe vidi zapravo samoljubivu, pohlepnu, gunđavu i pobunjenu ljudsku životinju. On kaže: “Hajde da se pretvaramo kao da to nije obično stvorenje, već moj Sin. On je poput Krista zato što je čovjek, jer je Krist postao čovjekom. Pretvarajmo se kao da mu je nalik i po Duhu. Ponašajmo se prema njemu kao da je on ono što nije. Igrajmo se, kako bismo igru pretvorili u zbilju.” Bog vas smatra malim Kristom. Krist se nalazi pokraj vas kako bi omogućio tu preobrazbu. Usudio bih se reći da ova zamisao božanske opsjene izgleda na prvi pogled vrlo čudna. Da li je ona uistinu takva? Zar nije baš to način na koji ono više uzdiže ono niže? Majka uči dijete govoriti tako da mu priča kao da je ono razumije. Mi se prema psima ponašamo kao da su ljudi i baš zbog toga oni vremenom postaju skoro kao ljudi.

otkrivam slijedeće:

1) Osim naših pojedinačnih pogrešaka počinjemo otkrivati vlastitu grešnost, uznemirujemo se ne samo zbog onoga što činimo već i zbog onoga što jesmo. To sam uvidio na vlastitom primjeru, kad dođe vrijeme za večernju molitvu i kad se pokušam prisjetiti grijeha proteklog dana, otkrivam da su to uglavnom grijesi protiv milosrđa; bio sam bijesan, podrugljivo sam nekoga ismijavao, prezirao i ljutio se. Pritom se odmah pred samim sobom opravdavam da sam iznenadno i neočekivano bio izazvan, da nisam bio dovoljno oprezan ili da nisam imao vremena sabrati se. To može biti olakšavajuća okolnost kad se radi o pojedinačnim činima, jer bi oni, svakako, bili još i gori da su unaprijed i smišljeni i pripremljeni. S druge strane, ono što čovjek učini kad je uhvaćen dok ne pazi, takav je on u stvari. Nije li ono što se čovjeku omakne, ono što ne uspije prikriti, prava istina o njemu? Ako u podrumu ima miševa, najvjerojatnije ćete ih vidjeti ukoliko naglo otvorite vrata. Međutim, iznenadno otvaranje vrata nije uzrok postojanju miševa u podrumu — otvaranje vrata im samo onemogućuje da se sakriju. Isto tako, neočekivani izazov nije uzrok našoj svadljivosti, on je samo iznosi na vidjelo. Miševi su stalno u podrumu, ali ako ulazimo s galamom i bukom, oni će se izgubiti prije nego što upalimo svjetlo. Očito, miševi srdžbe i osvetoljubivosti stalno borave u podrumu naše duše. Taj podrum ne možemo doseći svjesnom voljom. Svjesno možemo donekle nadzirati svoja djela, ali ne možemo izravno nadzirati svoj temperament. Međutim, ako je (kao što već rekoh) važnije ono što jesmo, nego li ono što činimo, ako su naša djela važna uglavnom zato jer pokazuju što jesmo, tada slijedi da izravnim, voljnim naporom nikako ne možemo promijeniti ono što bismo trebali mijenjati. To isto vrijedi i za dobra djela. Koliko smo dobrih djela učinili zbog ispravnog motiva? Koliko smo ih učinili zbog straha od javnog mišljenja ili iz želje da se napravimo važnima? Koliko smo ih učinili zbog tvrdokornosti ili osjećaja više vrijednosti, koji bi nas u drugim okolnostima mogli navesti da počinimo nešto loše? Međutim, izravnim moralnim naporom ne možemo u sebi stvoriti nove, ispravne motive za naša djela. Poslije prvih koraka što ih napravimo u kršćanskom životu, shvatimo da nitko osim Boga ne može u našim dušama učiniti onu bitnu promjenu koju treba učiniti. Upravo zbog toga je do sada moj način izražavanja bio možda neprikladan.

2) Moje riječi su tako obojene, da bi se iz njih moglo zaključiti da smo

156 157

8. Da li je kršćanstvo teško ili lakoU prethodnom smo poglavlju razmatrali kršćansku zamisao o oblačenju u Krista, odnosno oblačenju u Božjeg Sina, kao uvjetu da bismo sami mogli postati pravi Božji sinovi. Želim napomenuti da to nije samo jedna u nizu kršćanskih zadaća, to nije ni neka vrst vježbe namijenjena posebnim ljudima. To je cjelina kršćanstva. Ono ništa drugo niti ne nudi. Želio bih vam pokazati po čemu se kršćanstvo razlikuje od svakodnevnih, običnih zamisli o moralu i dobroti.

Obična zamisao o moralu i dobroti, koju svatko od nas posjeduje prije nego je postao kršćanin, sastoji se u slijedećem: kao početnu točku uzimamo naše obično ja sa svim njegovim željama i interesima. Zatim priznajemo da nešto drugo, nazovimo to moralom, pristojnim ponašanjem ili društvenim blagostanjem, ima pravo na naše ja. Ti se zahtjevi sukobljavaju s našim željama. Dobar čovjek bi, dakle, bio onaj koji popušta pred zahtjevima koji se pred njega postavljaju. Nešto od onoga što naše ja želi učiniti, pokazuje se kao loše, pa se toga moramo odreći, a nešto drugo, što inače ne bismo željeli učiniti, pokazuje se kao dobro, kao ispravno, pa smo to najčešće prisiljeni prihvatiti kao takvo. Međutim, čovjek se nada da će, kad zadovolji sve zahtjeve koje pred njega postavlja moral, pristojnost ili društvene norme, njegov ubogi, prirodni ja još uvijek imati neke izglede da živi onako kako se njemu sviđa. U tome smo veoma nalik na poštenog građanina koji uredno plaća porez i pritom se nada da će mu ipak ostati dovoljno za pristojan život. Razlog svemu tome je u činjenici da nam je početna točka naš prirodni ja.

Iz takvog razmišljanja nužno slijedi jedan od slijedeća dva zaključka: prestajemo se truditi da budemo dobri, jer nam je to preteško ili postajemo veoma nesretni zbog naših uzaludnih nastojanja oko toga. Nema dvojbe, ako ste stvarno nakanili udovoljiti svim zahtjevima koji se postavljaju pred vaš prirodni ja, neće vam ostati ništa od čega biste mogli živjeti. Što se više potčinjavamo glasu vlastite savjesti, to on više od nas zahtijeva. A prirodni ja, koji zbog toga stalno skapava i uznemirava se, postaje sve više bijesan. Konačno, prestajemo se truditi da budemo dobri ili postajemo jedan od onih koji, kako sami kažu, žive

158 159

srce i um da idu svojim putem za novcem, zadovoljstvima ili težnjama, nadajući se da ćemo se unatoč tome ponašati pošteno, milosrdno i skromno. A upravo nas je na to Krist upozorio rekavši da na čičku ne rastu smokve. Ako ja predstavljam polje na kojem nije zasijano ništa osim trave, tada na meni ne može izrasti žito. Ako se trava bude kosila, bit će niska, ali će i dalje biti trava, a ne žito. Ako želim da na meni raste žito, promjena se mora dogoditi dublje ispod površine. Moram biti preoran i ponovno zasijan. Zbog toga se pravi problem kršćanskog života nalazi ondje gdje ga ljudi najmanje traže. Javlja se istog trenutka kad se probudimo. Sve naše želje i nade jure prema nama, poput divljih zvijeri. Prvo što tada moramo učiniti, jest da ih odgurnemo od sebe i poslušamo onaj drugi glas, koji drukčije gleda na život i čini da u nama prostruji mirniji, jači i prostraniji život. U tome trebamo nastojati čitav dan. Trebamo se uklanjati prirodnoj usplahirenosti, nespokojstvu i zlovolji, uklanjati se s vjetrometine vlastite naravi.

U početku se možemo na taj način ponašati samo kratko vrijeme. Međutim, koliko god ti trenuci bili kratkotrajni, iz njih će novi život strujati u naš duhovni sustav. Tako puštamo Boga da djeluje baš ondje gdje je to potrebno. To možemo usporediti i s bojom koja se nanosi na površinu i onom koja prodire duboko u platno. Krist nije nikad govorio nejasno, idealistički. Kad je rekao: budite savršeni, tada je baš to mislio. Smatrao je da se moramo potpuno predati želji za savršenstvom. To je teško, ali još je teži, zapravo nemogući, kompromis za kojim svi mi čeznemo. Možda se jajetu čini gotovo nemoguće pretvoriti se u pticu, ali mu je još teže kao jajetu naučiti letjeti. Mi smo poput jajeta. Ne možemo zauvijek ostati samo obično, čestito jaje. Iz nas se nešto mora izleći inače ćemo se pokvariti.

Kao što rekoh, u tome se sastoji čitavo kršćanstvo i nije jednostavno imati to uvijek na umu. Lako je misliti da Crkva ima mnogo različitih dužnosti kao što su odbor, građenje crkava, misiju, održavanje službe Božje, isto kao što i država ima čitav niz poslova, poput vojske, politike, gospodarstva itd. Međutim, sve je to na neki način mnogo jednostavnije. Država postoji zato da bi zaštitila običnu,svakodnevnu ljudsku sreću, da bi muž i žena mogli pričati pokraj kamina, da bi se dvojica prijatelja mogla mirno kartati u gostionici, da čovjek može na miru čitati knjigu ili okopavati svoj vrt. Ukoliko se ljudi sami ne potrude da unaprijede, čuvaju i zaštite takve trenutke i vlastiti način života, svi zakoni, parlamenti, vojska, policija i sve državne mjere nisu ništa drugo

za druge, ali su uvijek nezadovoljni, gunđaju, stalno se žale da nitko ne primjećuje njihovu dobrotu i u svakoj prilici ističu svoje mučeništvo. Ako postanete takvi, više ćete muke nanijeti onima koji s vama žive, nego da ste ostali iskreni sebičnjaci.

Kršćanski put je drukčiji, on je i teži i lakši. Krist kaže: “Daj mi sve. Nije mi potreban tvoj novac, ni tvoje vrijeme, ni tvoj posao. Ja želim tebe. Nisam došao mučiti tvoju osobnost, tvoj ja, došao sam ga ubiti. Nema koristi od polovičnih rješenja. Ne želim posjeći tek poneku granu, želim srušiti čitavo stablo. Ne namjeravam bušiti zub, ne želim ga popravljati ili ublažiti bol, želim ga izvaditi. Predaj čitavu svoju osobnost, svoj ja, sve želje za koje misliš da su pokvarene, kao i one koje smatraš da su nevine, sve to zaboravi. U zamjenu ću ti dati novu osobnost, ustvari, dat ću ti samoga sebe, moja volja postat će i tvoja.”

Ovo je i lakše i teže od svega onoga što pokušavamo sami učiniti. Vjerujem da ste i sami primijetili da Krist ponekad kaže da je njegov put vrlo težak, da bi zatim, u drugoj prilici, rekao da je lagan. On govori: “Uzmi svoj križ” — to zvuči kao da ćemo umrijeti pod batinama u nekom koncentracionom logoru. Na drugom mjestu kaže: “... jaram je moj sladak, a moje breme lako.” On je mislio i jedno i drugo. Vidjet ćete da je oboje istinito.

Svaki će vam učitelj reći da najljeniji učenik na kraju mora najviše učiti. To znači slijedeće: ako dvojici đaka zadate da nauče neko pravilo, dječak koji je spreman potruditi se, pokušat će shvatiti bit tog pravila. Lijenčina će ga naučiti napamet, jer to zahtijeva manje napora. Međutim, nakon pola godine kad bude pripremao ispit, lijeni će se učenik satima mučiti s problemima koje će drugi razumijeti za nekoliko minuta i pritom čak uživati. Gledajući dalekosežno, lijenčina na kraju uvijek mora više raditi. To možemo reći i ovako: u ratu ili planinarenju Često moramo poduzeti nešto što od nas zahtijeva izuzetnu hrabrost, ali u krajnjem slučaju, to je najbolji način. Ako se u početku plašite kasnije obično upadnete u još veću opasnost. Prema tome, kukavičluk je najopasniji.

Tako je i ovdje. Vrlo je teško, gotovo nemoguće predati sebe potpuno Kristu, sve svoje želje, brige i nade. Međutim, to je neusporedivo lakše od svega onoga što umjesto toga pokušavamo učiniti. Mi, naime, nastojimo ostati ono što nazivamo svoje osobno ja, pokušavamo sačuvati osobnu sreću kao najdragocjenije u životu, a uz to nastojimo biti dobri. Puštamo

160 161

9. Izračunavanje cijeneMnogi su se zabrinuli zbog onoga što sam u prethodnom poglavlju rekao o Isusovim riječima —Budi savršen. Boje se kao da to znači: “Ako nisi savršen, neću ti pomoći”. I kako ne možemo biti potpuno savršeni, naš je položaj beznadan. Ne smatram da je on tako mislio. Mislim da je želio reći slijedeće: “Pomoći ću vam jedino u tome da postanete savršeni. Možda očekujete nešto manje, ali vam neću dati ništa što bi bilo manje od toga.”

Da to objasnim. Kao dijete često sam imao zubobolju. Znao sam da ako odem majci, dat će mi sredstvo protiv bolova, pa ću moći mirno spavati. Ali, majci nisam odlazio prije no što su bolovi bili neizdrživi. Razlog je bio ovaj, iako nisam sumnjao da će mi dati lijek protiv bolova, znao sam da će me idućeg jutra odvesti zubaru. Nisam dakle mogao dobiti ono što sam želio a da uz to ne dobijem i ono što nikako nisam želio. Zadovoljavao sam se time da me zub privremeno prestane boljeti. Naravno, on bi me nakon nekoliko dana ponovno zabolio ako ne bih u međuvremenu otišao zubaru. Znao sam ja dobro te zubare! Znao sam da će početi kopati i po ostalim zubima, po onima koji me još nisu počeli boljeti. Nisu se zadovoljavali samo da poprave bolesni zub, ako im daš prst, uzmu ti čitavu ruku..

E pa, ako se smijem tako izraziti, naš Gospodin je kao zubar. Ako mu otvorite usta, pogledat će vam sve zube. Puno ljudi dolazi k njemu da ih izliječi od nekog grijeha kojeg se srame (recimo kukavičluka ili slično) ili od grijeha koji zagorčava život i njima i njihovim bližnjima (kao na primjer netrpeljivost ili pijanstvo). U redu, on će ih od toga izliječiti, ali se na tome neće zaustaviti. Možda smo tražili samo jednu sitnicu, ali kad smo ga pozvali, dobili smo potpuno liječenje.

Zato je i upozorio čovjeka, da prije nego postane kršćaninom, dobro izračuna cijenu. “Nemoj pogriješiti”, kaže on, “ako mi dopustiš, učinit ću te savršenim. Čim se prepustiš mojim rukama, spremi se da će biti upravo tako. Ništa manje i ništa drugo osim toga ne dolazi u obzir. Imaš slobodnu volju i ako želiš možeš me odbaciti. Ako me ne odbiješ, moraš znati da se neću zaustaviti sve dok potpuno ne obavim posao. Bez obzira na to koliko te to u zemaljskom životu stajalo, bez obzira na to koliko će to mene stajati, neću prestati niti ću ti dopustiti da se odmoriš, sve dok ne postaneš doslovno savršen, sve dok moj Otac bez

nego tračenje vremena. Isto tako ni Crkva nema druge zadaće već da ljude privuče Kristu, da svakog čovjeka učini poput Krista. Ako to ne uviđamo, uzalud su sve katedrale, svećenstvo, misije, propovijedi, uzalud je čak i sama Biblija. Bog je samo zbog toga postao čovjekom. Možda je to i jedini razlog postojanja svemira, tko zna? Biblija govori da je svemir stvoren za Krista te da se sve što postoji mora sjediniti u njemu. Nitko ne razumije na koji način će se to dogoditi. Mi ne znamo da li ima života u svemirskim prostranstvima ni kako taj život izgleda (ako ga ima), isto kao što ne znamo kako bi se to primijenilo na naš zemaljski život. Na kraju krajeva, to je i razumljivo. Nama je otkriven samo onaj dio općeg Božjeg nauma koji se odnosi na nas.

Moram priznati da ponekad zamišljam način na koji bi se taj naum mogao primijeniti i na ostalu prirodu, a ne samo na ljude. Čini mi se da su viši oblici životinja bliže čovjeku zbog toga što ih više volimo i tako ih činimo Ijudskijima, nego što bi one inače bile. Mogu čak zamisliti da je neživa tvar i biljni svijet dio čovjeka po tome što ih on proučava, koristi i vrednuje. Sve to može vrijediti i za razumna bića na drugim svjetovima, naravno, ako postoje. Možda sva razumna bića ulazeći u Krista sa sobom unose i sve ono što ima izuzetno značenje u njihovu životu. Međutim, o svemu tome možemo tek nagađati.

Nama je pokazan samo način na koji možemo postati dio Krista, kako možemo postati dio veličanstvenog dara kojeg Knez čitavog svemira želi ponuditi svom Ocu, dar kojije on sam, odnosno mi u njemu. U tome je svrha našeg postojanja. Biblija je puna čudnovatih, uzbudljivih nagovještaja da će se mnogo toga promijeniti kad uzmemo udjela u životu Krista. Ružni će snovi nestati, svanut će jutro.

162 163

višoj razini. Bili bismo posve zadovoljni da možemo ostati obični ljudi; on je, međutim, odlučio da provede drukčiji plan. Odbaciti taj plan ne znači biti skroman, već znači biti lijenčina i kukavica. Pokoriti mu se, ne znači biti tašt ni megaloman, već poslušan.

Možemo to i drukčije kazati. S jedne strane, ne smijemo misliti da ćemo vlastitim naporima postati čestiti ljudi, pa makar samo i jedan dan. Ako nas on ne podrži, nitko od nas nije siguran od grijeha. S druge strane, on je odlučio da svi mi na kraju postanemo sveti heroji i to u istoj mjeri u kojoj su bili najveći kršćani u povijesti. Taj posao neće biti gotov sve dok traje ovaj život, ali on nas kani približiti tom cilju što je više moguće, prije nego odemo s ovoga svijeta.

Zbog toga se ne smijemo iznenaditi i razočarati kad u životu naiđu teška vremena. Kad se čovjek obrati Kristu i kad život dobro krene čini mu se da bi najprirodnije bilo da i dalje sve ide kao po loju. Kad naiđu teškoće, bolesti, neimaština, iskušenja, često se razočaramo. Čini nam se da su te teškoće mogle naići u stara, loša vremena, ali zašto sada? Zato, jer nas Bog tjera dalje, naprijed, na više razine gdje ćemo morati pokazati više hrabrosti, strpljivosti i ljubavi nego što smo mogli i pretpostavljati. Možda nam se sve to čini nepotrebnim, a to dolazi zato jer još nemamo nikakvu predodžbu o tome u kakvo nas biće želi pretvoriti.

Čini mi se da bismo od Georga Mac Donalda mogli posuditi još jednu usporedbu. Zamislite da ste kuća koju Bog dolazi popraviti. Na početku radova, još nekako razumijete što on radi. Popravlja kanalizaciju, mijenja crijepove na krovu i poduzima slične radove; sami ste znali da to treba popraviti, pa vas to ne iznenađuje. Odjednom, on počinje tako žestoka prekapati po kući, i to vas počinje uznemiravati, u tome ne vidite nikakva smisla. Što on to smjera? Radi se o tome, da on gradi potpuno novu kuću, ovdje podigne novo krilo, ondje novi kat, diže tornjeve, gradi nova dvorišta. Očekivali ste da će od vas napraviti pristojnu obiteljsku kućicu, a on gradi palaču. On se sam namjerava nastaniti u njoj.

Zapovijed budi savršen, nije neka idealistička maglica, niti zahtjev da se uradi nemoguće. On će nas pretvoriti u bića koja mogu izvršiti tu zapovijed. U Bibliji je rekao da smo mi bogovi i namjerava te svoje riječi opravdati. Ako mu to dopustimo (jer ga u tome možemo i spriječiti, ako želimo), on će i najslabije i najgore ljude pretvoriti u

dvoumljenja može reći da si mu po volji, onako kao što je i za mene rekao da sam mu po volji. Ja to mogu i učinit ću to, s ničim manjim neću se zadovoljiti”.

A opet, to je druga i jednako važna strana medalje, taj Pomagač koji se ne želi zadovoljiti ničim osim potpunim savršenstvom, bit će radostan kad vidi naše prve nesigurne korake u savladavanju najjednostavnije zadaće s kojom ćemo se sutra susresti. Kako je jednom zgodom istaknuo kršćanski pisac George Mac Donald, svakom je ocu neobično drago kad njegovo dijete napravi svoj prvi korak, ali ni jedan otac, međutim, neće kasnije biti zadovoljan ničim drugim osim čvrstim, nesputanim, muževnim korakom svoga odrasla sina. Isto tako možemo reći da je “Bogu lako ugoditi, ali je teško postići da bude potpuno zadovoljan”.Praktični zaključak, bio bi slijedeći: s jedne strane nalazi se činjenica da Bog od nas traži savršenstvo, ali to nas ne bi trebalo obeshrabriti, barem ne u trenutnim naporima da budemo bolji, pa čak ni nakon neuspjeha u tim nastojanjima. Kad god posrnete, on će vas podignuti. On vrlo dobro zna da vas vaši napori neće nimalo približiti savršenstvu. S druge strane, morate odmah na početku shvatiti da je cilj kojem vas on vodi potpuno savršenstvo. Nijedna sila, osim vas samih, ne može ga spriječiti da vas onamo dovede. Zbog toga cilja i postojite. Vrlo je važno da to shvatimo, inače ćemo se ubrzo početi povlačiti i opirati mu se. Mnogi koji smo se oslobodili nekih grijeha, skloni smo smatrati da smo postali dobri. Krist je, eto, učinio sve što smo od njega očekivali i bili bismo mu vrlo zahvalni kad bi nas sada ostavio na miru. “Nisam nikada mislio da bih mogao biti svetac, želim biti samo običan, čestit momak.” I kad to kažemo smatramo da smo skromni.

To je kobna greška naravno, nikada nismo željeli a niti tražili da postanemo onakvi kakvima će nas on učiniti. Nije bitno, međutim, ono što smo mi zamišljali za sebe, već kakvima nas je on zamislio. On je izumitelj, mi smo samo stroj. On je slikar, a mi slika. Kako bismo uopće mogli znati kakvima nas je on zamislio? Već je napravio od nas nešto posve drugo nego što smo ranije bili. Prije rođenja, još u majčinoj utrobi, prošli smo različite stadije razvoja. Bili smo sličniji povrću, ponekad ribi, tek smo kasnije postali nalik ljudskom djetetu. Da smo tada imali dovoljno svijesti, usudio bih se reći da bismo se možda zadovoljili da ostanemo poput povrća ili ribe, i ne postanemo ljudi koji prolaze kroz bolni proces rađanja. Ali čitavo vrijeme on je imao svoj plan za nas i odlučio je da ga do kraja provede. Isto to se događa sada, samo na

164 165

10. Zgodni ljudi ili novi čovjekDakle, mislio je ozbiljno ono što je rekao. Oni koji se predaju u njegove ruke, postat će savršeni kao što je i on savršen: savršen u ljubavi, mudrosti, radosti, ljepoti i besmrtnosti. Ta promjena neće biti završena za vrijeme ovog života, budući je i sama smrt njen važan dio. Teško je predvidjeti koliko će ta preobrazba uznapredovati za života svakog pojedinog kršćanina.

Rekao bih da je vrijeme da razmotrimo pitanje koje se često postavlja. Ako je kršćanstvo istina, zašto se ne vidi da su kršćani mnogo bolji od ostalih ljudi? Ovo je pitanje djelomično vrlo razumno, a djelomično prilično besmisleno. Razboritost pitanja leži u slijedećem: ukoliko prihvaćanje kršćanstva ne dovodi do napretka u ponašanju obraćenika, ako je on i dalje snob, zloban, zavidan ili pretjerano ambiciozan u istoj mjeri kao i ranije, tada obraćenje, vjerojatno, postoji samo u njegovoj mašti. Pravi dokaz da smo istinski prihvatili kršćanstvo, nalazimo u potvrdnom odgovoru na pitanje: jesmo li uznapredovali u nastojanjima da budemo bolji? Profinjeni osjećaji, veća sposobnost zapažanja, veće zanimanje za religiju ništa ne znači, ukoliko pozitivno ne utječu na naše stvarno ponašanje, isto kao što ništa ne znači osjećati se bolje kad smo bolesni, ako toplomjer i dalje pokazuje povišenu temperaturu. U tom su smislu posve u pravu oni koji kršćanstvo prosuđuju po njegovim plodovima. I Krist je rekao da stablo prepoznajemo po njegovom plodu ili, kako mi kažemo, puding prepoznajemo tek kad ga jedemo. Kad se kršćani loše ponašaju, zlo postupaju ili se dovoljno ne trude da postanu bolji, čine kršćanstvo manje prihvatljivim za ostale ljude. Za vrijeme rata smo često viđali plakate koji su upozoravali na opasnost od špijuna s ovakvim natpisom: “Lakouman razgovor košta živote.” Isto je tako istina da lakouman život košta razgovora. Svojim lakoumnim načinom života možemo druge navesti da pričaju svašta, dajemo im razlog da dovode u sumnju kršćanske istine.

U traženju dokaza za djelotvornost kršćanstva ljudi u svijetu često postupaju prilično nerazumno. Oni ne samo da očekuju da se život svakog čovjeka mora promijeniti na bolje kad postane kršćanin, već govore da će sami postati kršćani tek kad svijet bude uredno podijeljen u dva tabora, na kršćanski i nekršćanski, te kad svi ljudi iz prvog tabora budu u svakom trenutku očito bolji od onih iz drugoga. Ovakvo je

bogove i božice, u divna i besmrtna bića u kojima će buktjeti energija, radost, mudrost i ljubav bez premca. Postat ćemo čista i sjajna zrcala koja će odražavati Božju neograničenu moć, radost i dobrotu. Taj će postupak biti dugotrajan, a ponekad i vrlo bolan. Jedino je u tome i ničem drugome svrha našeg postojanja. On je ozbiljno mislio kad je to rekao.

166 167

To što ja, koji upotrebljavam “Whitesmile” zubnu pastu (i koji sam od roditelja naslijedio loše zube) nemam tako lijepe i zdrave zube kao neki mladi Crnac, koji uopće ne koristi pastu za zube, ne mora značiti da je reklama netočna. Gospođica Bates, koja je kršćanka, može imati daleko prljaviji jezik od, recimo, nekog Dicka Firkina koji je bezvjerac. Samo po sebi, to nam ne govori ništa o ispravnosti kršćanstva. Pitanje je kakav bi jezik imala gospođica Bates da slučajno nije kršćanka, a kakav bi Dick imao kad bi kojim slučajem postao kršćaninom. Prirodni uvjeti i odgoj u mladosti odredili su temperament i Dicka i gospođice Bates. Kršćanstvo tvrdi da ono može oba temperamenta staviti pod novu upravu, samo ako mu to dopuste. S pravom se možemo upitati da li će nova uprava, ako joj dopuste da stvar preuzme u svoje ruke, popraviti stanje u kojem se poduzeće nalazi. Znamo da je ono čime treba upravljati u Dickovu slučaju, znatno kvalitetnije od onoga što nalazimo kod gospođice Bates. Ali ne radi se o tome. Da bismo ocijenili sposobnost uprave neke tvornice, ne smijemo uzimati u obzir samo njen ukupni proizvod, već i postrojenja. S obzirom na zastarjela postrojenja tvornice A čudo je da ona uopće nešto proizvodi. Uzimajući u obzir prvorazrednu opremu tvornice B, njen ukupni proizvod bi mogao biti još veći nego do sada. Bez dvojbe, dobar upravitelj tvornice A uvest će nove strojeve čim bude mogao, ali za to treba vremena. Nizak ukupni proizvod nipošto ne mora značiti da je za to kriv upravitelj.

3) Pođimo još dalje. Upravitelj namjerava u tvornicu uvesti nova postrojenja: prije nego Krist završi s gospođicom Bates, ona će postati vrlo draga osoba. Ali kad bismo ostali jedino na tome, izgledalo bi kao da je Krist želio gospođicu Bates samo podignuti na razinu na kojoj se Dick nalazi. Dakle, stvari smo postavili tako kao da je Dick sasvim ispravan, kao da je kršćanstvo potrebno samo lošim ljudima a dobri mogu i bez njega, te kao da je dobrota jedino što Bog traži od nas. To je sasvim pogrešno. U Božjim očima, Dicku je spasenje potrebno u istoj mjeri kao i gospođici Bates. U određenom smislu, ovdje se uopće ne radi o dobroti što ću odmah pokušati objasniti.Ne možete od Boga očekivati da Dickovu blagu ćud i prijateljski nastup gleda isto onako kao što mi gledamo. Dickov karakter je ishod prirodnih okolnosti i uzroka koje stvara Bog. Kad bi to bilo pitanje samo temperamenta, dobre bi se strane karaktera mijenjale u zavisnosti od stanja probave ili drugih okolnosti. Dobrota je, zapravo, Božji dar Dicku, a ne obratno. Isto tako prirodnim uzrocima, koji djeluju u svijetu koji je

razmišljanje nerazumno iz više razloga.

1) Kao prvo, stvarnost je daleko složenija. Svijet se ne sastoji od stopostotnih nekršćana. Ima ljudi (i to vrlo mnogo) koji postupno prestaju biti kršćani, ali se i nadalje smatraju takvima. Među njima bi se moglo naći i svećenika. S druge strane, postoje i takvi koji neprimjetno postaju kršćani, premda se još ne nazivaju tim imenom. Neki pak ne prihvaćaju u potpunosti kršćanske doktrine, a Krist ih u tolikoj mjeri privlači da mu oni pripadaju više nego što to sami shvaćaju. Ima pripadnika drugih religija, koje vodi Božji tajanstveni utjecaj da se usredotoče na dijelove svoje religije, koja je u skladu s kršćanstvom, pa također pripadaju Kristu bez da to znaju. Tako će, primjerice, budist dobre volje usredotočiti svoju pažnju na budističko učenje o milosrđu i zapostaviti, iako u to možda i dalje vjeruje, neka druga budistička vjerovanja. Isto vrijedi i za mnoge dobre pogane koji su živjeli davno prije Kristova rođenja. Osim toga, postoji velik broj ljudi zbunjena uma i koji su puni mnogih proturječnih vjerovanja. Prema tome, nema mnogo koristi od općeg prosuđivanja između kršćana i nekršćana. Na taj način možemo prosuđivati, recimo, pse i mačke ili čak muškarce i žene, jer tu točno znamo tko je tko. Jedna mačka se neće (ni postupno ni iznenada) pretvoriti u psa. Međutim, kad općenito uspoređujemo kršćane s nekršćanima, tada obično ne mislimo na stvarne ljude koje poznajemo, već na dvije nejasne zamisli pokupljene iz neke knjige ili novina. Ako želite usporediti lošeg kršćanina s dobrim nevjernikom, morate misliti na dvije stvarne osobe koje poznajete. Ukoliko tako ne postupamo, samo gubimo vrijeme.

2) Pretpostavimo, dakle, da ne govorimo više o zamišljenom kršćaninu i nekršćaninu već o dvoje stvarnih osoba iz susjedstva. Čak i tada moramo paziti da ne bismo postavili krivo pitanje. Ako je kršćanstvo istina, tada bi trebalo slijediti:

a) da će svaki kršćanin biti bolji čovjek nego što bi bio da kojim slučajem nije kršćanin,

b) da će svaki onaj tko postane kršćanin, postati ujedno bolji nego je bio prije toga.

Isto tako, kad bi reklama koja preporučuje zubnu pastu “Whitesmile” (bijeli smješak) bila istinita, iz toga bi trebalo slijediti da će onaj tko upotrebljava tu pastu imati bolje zube nego kad je ne bi upotrebljavao.

168 169

ruke, tada počinje sudjelovati u stvaranju samoga sebe. Čovjek može sačuvati samo ono što slobodnom voljom daje Bogu. Ono što želimo sačuvati samo za sebe, kad-tad ćemo sigurno izgubiti.

Stoga se ne trebamo čuditi kad među kršćanima naiđemo na lošeg čovjeka. Kad bolje promislite, vidjet ćete da postoji razlog zašto možemo očekivati da više loših ljudi dolaze Kristu nego dobrih. U vrijeme dok je Krist živio na zemlji, nekima to nije bilo pravo. On je naprosto privlačio baš takve užasne tipove. Ima i danas takvih kojima to nije pravo, a neće im nikada ni biti. Zar ne vidite zašto je to tako? Krist je rekao: “Blago siromašnima” i “Teško će bogataši ući u Kraljevstvo”. Nema dvojbe da je u prvom redu mislio baš na prave bogataše, na one koji imaju mnogo novaca i na prave siromahe, one koji nemaju ništa. Ali zar se njegove riječi ne odnose i na drugu vrst bogatstva i siromaštva? Jedna od opasnosti materijalnog bogatstva sastoji se u zadovoljavanju samo s onom vrstom sreće koja se kupuje novcem, pa se tako ne može prepoznati osnovna potreba za Bogom. Ako nam se čini da sve probleme u životu možemo riješiti potpisivanjem čekova, lako se može dogoditi da zaboravimo kako smo u svakom trenutku našega života potpuno ovisni o Bogu. Očito je da prirodni darovi nose u sebi istu opasnost. Ako imate dobre živce, inteligenciju, zdravlje, ako ste omiljeni u društvu i potječete iz dobre obitelji, lako ćete se samo time zadovoljiti. Zašto petljati Boga u to? — možda ćete upitati. Razmjerno se lako postiže stanovita razina dobrog vladanja ako niste jedan od onih vjernika koji se bakću seksom, alkoholom, nervozom i zlovoljom. Svi govore da ste dobar momak i (medu nama) vi se s time slažete. Lako ćete povjerovati da svu tu privlačnost karaktera trebate zahvaliti jedino sebi, teško da ćete osjetiti potrebu za jednom drugom, boljom dobrotom. Takvi ljudi teško spoznaju svoju potrebu za Kristom, sve dok ih jednog dana njihova narav ne iznevjeri, dok se ne pokoleba njihovo zadovoljstvo. Drugim riječima, i bogataši će u ovakvom smislu, teško ući u Kraljevstvo.

Sasvim je drukčije s problematičnim ljudima, onim beznačajnim, priprostim, plašljivim, izopačenim, beskrvnim, usamljenim stvorovima ili s ljudima žestoke naravi, senzualnim i neuravnoteženim. Ako se takvi makar i malo potrude da budu bolji, tada dvostruko brže shvate da im je potrebna pomoć. Takvi trebaju Krista i ništa drugo. Oni mogu uzeti svoj križ i slijediti ga, ili očajavati. Oni su izgubljene ovce. Krist je došao upravo zato da takve nađe i spasi. Oni su (u takvom vrlo

iskvaren grijehom već stoljećima, Bog je dopustio da u gospođici Bates proizvedu uskogrudnost i slabe živce čemu treba zahvaliti najveći dio njene neugodne naravi. On u njoj to namjerava popraviti kad to sam odluči. Međutim, za Boga to nije ključno pitanje i ono ne predstavlja neku teškoću. To ne zabrinjava. Ono na što on gleda, nije čak ni njemu lako, jer po prirodi stvari ni on to ne može ostvariti pukom upotrebom moći. Bog za to čeka i u slučaju gospođice Bates i Dicka Firkina. To je nešto što mu oni mogu slobodno dati ali isto tako i slobodno uskratiti. Hoće li se ili neće okrenuti prema njemu i tako ispuniti svrhu za koju su stvoreni? Slobodna volja u njima titra poput magnetske igle u kompasu. Međutim, ova igla može birati, ona može ali ne mora pokazivati pravi sjever. Da li će se zavrtjeti i umiriti okrenuta prema Bogu?

Bog joj u tome može pomoći, ali je ne može na to prisiliti. Ne može, da tako kažemo, ispružiti ruku i postaviti je u ispravni položaj, tada više ne bismo mogli govoriti o slobodnoj volji. Da li će gospođica Bates i Dick Firkin pružiti Bogu svoju narav? O tome sve ovisi. Manje je važno da li je u tome trenutku njihova narav dobra i dopadljiva ili nije.

Nemojte me krivo shvatiti. Bog neugodnu narav ne smatra nečim dobrim, dok prijatnu narav smatra poželjnom i dobrom, kao što je dobar kruh, sunce ili voda. Ali on je taj koji nam sve to daje, mi samo primamo. On je stvorio i Dickove zdrave živce i dobru probavu, a odakle je to došlo, ondje ima još mnogo toga. Koliko nam je poznato, Boga ništa ne košta stvoriti dobre stvari, međutim, obraćenje buntovne volje košta ga pribijanja na križ. Upravo zato što čovjek posjeduje slobodnu volju, može ga odbiti, bio on dobar ili loš čovjek. Budući da je dobrota koju nalazimo u Dicku tek dio naravi, od nje na kraju neće ništa ostati. I sama će narav nestati. Prirodne se sklonosti u Dicku združuju kako bi načinile ugodan psihološki uzorak, isto kao što se prirodne pojave združuju, pri zalazu sunca, da bi stvorile skladnu kombinaciju boja. Neće proteći mnogo vremena (to je, naime, svojstveno prirodi) i one će se raspasti, uzorak će u oba slučaja nestati. Dick je mogao taj trenutačni uzorak pretvoriti (bolje rečeno dopustiti Bogu da to učini) u ljepotu vječnog duha, ali on nije iskoristio tu mogućnost.

Ovdje se suočavamo s paradoksom. Sve dok se ne obrati Bogu, Dick misli da je sam zaslužan za svoju dobru narav. Sve dok tako misli, on za nju nije nimalo zaslužan. Tek kad shvati da nema dobru narav vlastitom zaslugom već je ona Božji dar i kad je preda ponovno u Božje

170 171

umrtvljujuća magla koju nazivamo priroda ili stvarni svijet nestane, a Prisutnost u kojoj ste se oduvijek nalazili postane opipljiva, neposredna i neizbježna?

stvarnom i strašnom smislu)siromašni. Međutim, on ih je blagoslovio, oni su ti odvratni ljudi s kojima se Krist druži. Farizeji i danas kao i nekad govore: “Da u kršćanstvu ima nečeg vrijednog, ovi ljudi ne bi bili kršćani.”

U ovome bi neki mogli naći upozorenje, a drugi ohrabrenje. Ukoliko si drag i dobar, ako ti vrline nisu teret, budi oprezan! Mnogo se očekuje od onih kojima je mnogo dano. Ako sebi u zaslugu pogrešno pripišete ono što vam je Bog darovao kroz vašu narav i ako ste time zadovoljni, još uvijek ste buntovnik. Ti će isti učiniti vaš pad strašnijim, pokvarenost još složenijom, a loš primjer još kobnijim. Đavao je jednom bio anđeo, njegovi su prirodni darovi bili u tolikoj mjeri iznad naših, koliko su naši iznad čimpanzinih.

Ako ste pak ljudi, otrovani lošim odgojem u kući u kojoj je vladala opasna ljubomora i besmislena svađa, ako ste opterećeni i ne vidite izlaz, ako nemate mogućnosti da birate ili ste rob neke spolne izopačenosti, ako vas grešni porivi tjeraju da ste grubi prema najbližim prijateljima, ne očajavajte. Bog sve to zna. Vi ste jedan od onih siromašnih koje je on blagoslovio. On dobro poznaje slupana kola koja pokušavate voziti. Ustrajte u tome. Učinite što možete. Jednog dana (možda na drugom svijetu, a možda i mnogo prije), on će ih baciti u staro željezo i dati vam nova. A tada, iznenadit ćete sve nas, kao i sama sebe, jer ste naučili voziti u teškoj školi (neki od zadnjih bit će prvi, a neki od prvih bit će zadnji).

Biti mio i drag, biti zdrava, potpuna osoba, zaista je divno. Moramo se truditi da upotrijebimo sve mjere koje su nam na raspolaganju: medicinske, odgojne, gospodarstvene i političke, kako bismo stvorili svijet u kojem će ih što više imati prilike da budu dragi i mili, a ne stvaranje glupog i nezadovoljnog kršćanina za kojega će reći: “Aha, evo tog novog čovjeka kojim se hvalite! Dajte mi radije starog.” Ali kad počnete uviđati da je kršćanstvo moguće i na drugim razinama, morat ćete priznati da ovakvim primjedbama samo zaobilazite temu. Što uopće možemo znati o dušama drugih ljudi, prilikama u kojima se nalaze, o njihovim borbama? Poznamo samo jednu dušu i jedino njezina sudbina leži u našim rukama. Ako ima Boga, vi ste na neki način, sami s njime. Ne možete ga odstraniti ako razmišljate o osobinama vašeg susjeda ili sjećajući se onoga što ste pročitali u nekoj knjizi. Od kakve će koristi biti sve to naklapanje (tko zna da li ćete se uopće sjećati) kad

172 173

11. Novi čovjekU prethodnom sam poglavlju usporedio Kristovo djelo u stvaranju Novoga Čovjeka s pretvaranjem konja u krilato biće. Upotrijebio sam ovakav krajnji primjer zato da bih naglasio kako se tu ne radi o običnom usavršavanju, već o preobrazbi. Najbližu usporedbu u svijetu prirode nalazimo u značajnoj preobrazbi kukaca, kad ih ozračimo određenom vrstom zraka. Neki misle da se slično događalo i tijekom evolucije. Možda su promjene u živim bićima bile posljedica svemirskog zračenja. (Naravno, čim se takve promjene pojave, dolazi do prirodnog odabiranja — tj. korisne promjene prežive, a nekorisne iščeznu).

Možda će suvremeni čovjek najbolje razumjeti zamisao kršćanstva ako je poveže s evolucijom (premda je neki od znanstvenika ne prihvaćaju), jer svatko je čuo da se čovjek razvio od nižih vrsti života. Dosljedno tome, mnogi se često pitaju, koji je slijedeći korak? Kad će se pojaviti biće savršenije od čovjeka? Maštoviti pisci povremeno pokušavaju dočarati taj novi potez evolucije — zovu ga nadčovjekom, ali u tome slabo uspijevaju. Obično zamisle stvorenje u dobroj mjeri gore od čovjeka kakvog poznajemo, a onda njegove nedostatke pokušavaju nadoknaditi tako da mu nadodaju još koju ruku ili nogu. Pretpostavimo, međutim, da je slijedeći korak evolucije neusporedivo različitiji od prethodnog. I zar ne izgleda da će tako biti? Tisućljećima prije razvila su se golema i teška, oklopljena bića. Da je itko u to vrijeme pratio tijek evolucije, vjerojatno bi očekivao da će ona stvarati sve teže i teže oklope. Međutim, bio bi u krivu. Budućnost je u rukavu imala skrivenu kartu koju u to vrijeme nitko nije mogao očekivati. Spremala je sitna, gola bića bez oklopa, koja su imala razvijeniji mozak, pomoću kojeg će zavladati cijelom planetom. Ona neće biti samo moćnija od pretpotopnih čudovišta, već će posjedovati sasvim drukčiju vrstu snage. Dakle, slijedeći korak nije bio samo različit, već je ta razlika bila sasvim drukčija od svih prethodnih. Razvoj živih bića nije tekao smjerom koji se mogao očekivati. Ustvari, naglo je skrenuo.

Čini mi se da većina u nagađanju o tome kakav će biti slijedeći korak u razvoju, čine istu pogrešku. Ljudi vide (ili barem misle da vide), da se ljudski jezik sve više razvija i da čovjek u sve većoj mjeri savladava prirodu. Budući da misle kako struja teče u tom pravcu, vjeruju da će i dalje tako teći. Ne mogu se, međutim, oteti dojmu da će slijedeći korak

174 175

donoseći novi život (nov za nas; duhovni život sam po sebi postoji oduvijek). Taj se život ne prenosi nasljednim osobinama,već onim što sam nazvao dobrom zarazom, a ljudi ga dobivaju osobnim susretom s njim, postaju novi, jer se nalaze u njemu.

4) Ovaj korak poduzet je brzinom većom od prethodnih. U usporedbi s potpunim razvojem čovjeka na ovoj planeti, širenje kršćanstva doimlje se kao bljesak munje, dvije tisuće godina ne predstavlja gotovo ništa u povijesti svijeta. (Nemojte nikada zaboraviti da smo mi još uvijek rani kršćani. Trenutne obijesne i nepotrebne podjele u kršćanstvu, nadajmo se, njegova su dječja bolest, još uvijek sazrijevamo. Svijet nedvojbeno misli upravo suprotno, da umiremo od starosti. Ali to je mnogo puta mislio i ranije. Koliko je često izgledalo da kršćanstvo umire, bilo zbog progonstva, bilo zbog pokvarenosti i među samim kršćanima. Očekivalo se da će ga islam srušiti, zatim pojava prirodnih znanosti i velikih protukršćanskih pokreta. Međutim, svijet se svaki put prevario i razočarao. Prvo razočaranje pojavilo se neposredno nakon što su razapeli Krista. On je ponovno oživio. I tako, u određenom smislu, potpuno razumijem koliko se to svijetu može činiti nepoštenim, sve se to stalno ponavlja. Svijet i dalje ubija ono što je on započeo i svaki put, tek što su poravnali zemlju na grobu, odjednom čuju da je njegova ideja dalje živa i da se pojavila negdje drugdje. Nije čudo da nas mrze. 5) Rizik u igri postaje veći. Padom u ranijoj odluci biće gubi nekoliko godina života na zemlji — često čak ni to. Padom u ovoj odluci, gubimo nagradu koja je (u najužem smislu riječi) beskrajna. Sada je došao presudni trenutak beskrajna. Sada je, naime, došao presudni trenutak. Stoljeće po stoljeće Bog je upravljao prirodom do točke kad je stvorio bića koja mogu (ako to žele) biti izvučena iz nje i mogu se preobraziti u bogove. Da li to ona zaista žele? Na neki je način to slično onom odlučnom času kad se dijete treba roditi. Sve dok se ne uzdignemo i slijedimo Krista, mi smo samo dijelovi prirode, nalazimo se u maternici naše velike majke. Njena trudnoća je bila dugotrajna, bolna i zabrinjavajuća, ali je uskoro dosegla vrhunac. Došao je veliki trenutak. Sve je spremno. Stigao je i liječnik. Hoće li porod proći normalno? Međutim, ovo se rođenje uvelike razlikuje od običnog. Kod običnog rođenja, dijete nema izbora, dok ovdje ima. Pitam se što bi jedno obično dijete učinilo kad bi moglo birati? Možda bi više voljelo ostati u mraku, toplini i sigurnosti majčine utrobe. Mislilo bi naime, da majčina utroba znači sigurnost. I baš tu bi pogriješilo, ako bi i dalje

biti doista potpuno novi, da će krenuti pravcem o kojem nikada nismo mogli ni sanjati. Ne bi ga vrijedilo nazivati novim korakom kad tako ne bi bilo. Ja ne bih očekivao samo razliku, već novu vrst razlike. Ne bih očekivao samo promjene, već novi način stvaranja promjena. Ili, da to izrazim drukčije, očekivao bih da novi korak u evoluciji uopće neće biti korak u evoluciji, očekujem da će sama evolucija kao način stvaranja promjena biti nadmašena. I, konačno, kad se to dogodi, ne bih se iznenadio da svega nekolicina bude svjesna tog procesa.

Ukoliko nemate ništa protiv ovakvog načina izražavanja, reći ću vam još nešto. Kršćansko je gledište da je taj novi korak već učinjen. A on je, vjerujte mi, uistinu nov. To nije promjena od pametna čovjeka još pametnijem, to je promjena koja kreće u posve drugom smjeru, promjena od Božjih stvorenja u Božje sinove. Prvi se slučaj ovakve promjene dogodio u Palestini prije dvije tisuće godina. U nekom smislu, ta promjena uopće ne spada u evoluciju zato jer ne izrasta iz prirodnog slijeda događaja, već u prirodu dolazi izvana. To bi bilo i za očekivati. Do zamisli o evoluciji došli smo proučavajući prošlost. Ako u dućanu vidimo potpuno novi proizvod, tada je prirodno da ga naša misao, koja se temelji na prošlom iskustvu, ne može prihvatiti. Ustvari, ovaj novi korak se od prethodnih ne razlikuje samo po tome što u prirodu dolazi izvana, već i po nekim drugim značajkama.

1) On se ne odvija spolnim razmnožavanjem. Treba li nas to čuditi? Spolnost nije postojala oduvijek. Razvoj je koristio druge puteve. Prema tome, mogli bismo očekivati vrijeme kad će spolnost prestati biti glavno i jedino sredstvo razmnožavanja (toga smo već danas donekle svjedoci).

2) U ranijim razdobljima živa bića nisu imala mogućnost izbora promjene, a ako su je i imala, tada je ona bila neznatna. Napredak se uglavnom odvijao mimo njihove volje, on im se, da tako kažemo, tek slučajno dogodio. Međutim, taj novi korak preobrazbe stvaranja u Sinove, voljni je korak zato jer ga slobodnom voljom možemo odbiti kad nam je ponuđen. Ako želimo, možemo se povući, možemo se ukopati i pustiti da novo čovječanstvo ide dalje i bez nas.

3) Krista sam nazvao prvim primjerkom novog čovjeka. Naravno, on je daleko više od čovjeka. On nije novi čovjek po tome što predstavlja uzorak nove vrste, on je potpuno određeno novi čovjek. On je izvor i središte života svih novih ljudi. Došao je u stvoreni svijet svojevoljno,

176 177

bilo prirodno da bi on odgovorio: “U tom slučaju, sva vaša jela imaju isti okus, jer okus tvari koju ste mi dali sigurno uništava sve ostale okuse.” Međutim, znamo da je stvarni . učinak soli upravo suprotan, ne samo da ne ubije okus jaja, mesa ili zelja, već ih ističe. Stvarni okus jela nećete osjetiti dok ga ne posolite. (Naravno, kako sam vas već upozorio, to nije naročito uspjela usporedba, jer, na kraju krajeva, ako dodate previše soli ubit ćete njome svaki drugi okus, dok okus ljudske osobnosti ne možete odstraniti ako dodate previše Krista. Trudim se u tome koliko mogu.)Nešto slično tome postoji između Krista i nas. Čim više odbacujemo ono što nazivamo mi, što više dopuštamo da nas preuzme, to potpunija postaje naša osobnost. Krista ima toliko mnogo, da bi milijuni i milijuni malih različitih Kristova bilo još uvijek premalo da ga potpuno izraze. Sve ih je on stvorio. On je stvorio, poput pisca koji stvara likove u svom romanu, sve one ljude kojima smo vi i ja predviđeni da postanemo. U tom smislu, naša prava osobnost čeka nas u njemu. Nema nikakve koristi nastojati da bez njega budemo svoji. Što mu se više opiremo i pokušavamo živjeti oslonjeni samo na sebe, to nad nama više vladaju nasljedne osobine, odgoj, okolina i prirodne sklonosti. Zapravo, ono što tako ponosno nazivamo ja, samo je veza niza događaja koje nismo pokrenuli i koje ne možemo zaustaviti. Ono što nazivamo svojim željama, ustvari su samo tjelesne potrebe organizma, želje kojima su me napumpali drugi ljudi. Dovoljno sna, ukusna jela i dobro vino, bit će pravi uzrok onoga što smatram da je moja svjesna odluka da, recimo, vodim ljubav s djevojkom koja sjedi do mene u tramvaju. Propaganda će biti stvarni izvor onoga što smatram svojim političkim nazorima. U prirodnom stanju u kojem se nalazim, nisam ni približno toliko osoban koliko volim zamišljati, a najveći dio onoga što nazivam ja, može se vrlo lako objasniti. Tek kad se okrenem Kristu i kad sebe predam njegovoj osobnosti, tada počinjem posjedovati vlastitu osobnost.

Na početku sam rekao da u Bogu postoje Osobnosti. Sada ću otići još dalje, jer stvarne osobnosti ne postoje nigdje drugdje. Sve dok sebe ne predate njemu, nećete imati svoj stvarni ja. Samo među najprirodnijim ljudima nalazimo jednoznačnost, nikako među onima koji su se predali Kristu. Zar nisu svi tirani i osvajači kroz povijest bili upravo monotono isti?

Moramo se, međutim, istinski i potpuno predati. Svoje prirodno ja moramo, da tako kažem, slijepo odbaciti. Krist će nam doista dati

ovdje ostalo, umrlo bi. Dakle stvari stoje tako, novi korak je učinjen i on još uvijek traje. Širom cijele zemaljske kugle već su raštrkani novi ljudi. Neke je, kao što rekoh, teško prepoznati, dok se drugi odmah prepoznaju. Svako ih malo susretnemo. Sama njihova lica i glasovi drukčiji su od naših, čvršća su, mirnija, sretnija i izražajnija. Počinju ondje gdje većina nas posustaje. Oni su, dakle, prepoznatljivi, ali morate znati na što kod njih trebate obraćati pažnju. Oni uopće neće odgovarati predodžbi o religioznim ljudima koju obično imamo na osnovi onoga što čujemo ili pročitamo. Oni ne privlače pažnju na sebe. Kad vam se čini da ste prema njima ljubazni, oni su, ustvari, ljubazni prema vama. Oni vas vole više nego drugi, ali vas manje trebaju. Obično će vam se učiniti da takvi imaju na raspolaganju mnogo vremena; pitat ćete se, a odakle im. Kad prepoznate jednog medu njima, drugog ćete prepoznati mnogo lakše. Pretpostavljam, (jer kako bih to mogao znati), da oni jedan drugoga prepoznavaju odmah i nepogrešivo, bez obzira na boju, spol, klasu, dob, pa čak i uvjerenje.

Bilo bi pogrešno, međutim, misliti da su novi ljudi međusobno slični, u običnom smislu riječi. Velik dio onoga što sam izložio u posljednjem poglavlju, možda bi vas moglo navesti na takvu pomisao. Postati novi čovjek, znači izgubiti ono što nazivamo mi. Moramo izaći iz sebe i ući u Krista. Njegova volja mora postati naša, moramo imati njegove misli, imati um Krista, kako kaže Biblija. Ako je pak Krist jedan i ako on mora biti u svima nama, zar iz toga ne slijedi da ćemo svi mi biti potpuno isti? Na prvi pogled zaista izgleda tako, ali u stvarnosti je to potpuno drukčije.

Ovdje nije lako dati odgovarajuću sliku koja bi u potpunosti objasnila naš stav, jer nema dvije stvari koje su u onakvom međusobnom odnosu u kakvom je Stvoritelj prema svom stvorenju. Najbliža (iako nesavršena) usporedba bila bi slijedeća: zamislite mnoštvo koje je oduvijek živjelo u tami. Dolazite k njima i pokušavate im objasniti kako izgleda svjetlo. Možete im reći da kad bi izašli na svjetlo, ono bi ih sve obasjalo, odrazili bi ga i tako postali vidljivi. Budući da bi sve njih u tom slučaju obasjavalo isto svjetlo, na njega bi svi jednako reagirali (tj. odbijali bi ga). Zar nije vjerojatno da će ti ljudi pretpostaviti kako su svi zbog toga slični? Mi, naprotiv, znamo da će svjetlo iznijeti na vidjelo upravo razliku među njima. Ili, zamislite čovjeka koji ne zna ništa o soli. Date mu malo da kuša i on će osjetiti stanovit jak i oštar okus. Tada mu kažete da je u vašoj domovini kuhanje nezamislivo bez soli. Zar ne bi

178 179

stvarnu osobnost, ali ne smijemo mu se obratiti samo zbog toga. Sve dok se brinete za vlastitu osobnost vi mu se uopće ne obraćate. Prvi korak mora biti nastojanje da potpuno zaboravite na sebe. Vaš stvarni novi ja (koji je Kristov kao i vaš, a vaš je zato jer je i njegov), neće se pojaviti sve dok ga ne zatražite. Pojavit će se tek kad započnete tražiti njega. Da li vam to zvuči neobično? Isto načelo susrećemo i u sasvim običnim, svakodnevnim pojavama. Čak ni u društvenom životu nećete ostaviti dobar dojam na ljude, ukoliko se ne prestanete brinuti o tome kakav dojam ostavljate.

U književnosti kao i u ostalim granama umjetnosti onaj tko se brine samo o originalnosti, nikada ne postaje originalan. Ako pak jednostavno pokušate izraziti istinu (ne brinući se o tome koliko je puta to već učinjeno), postat ćete originalni, a da toga nećete biti ni svjesni. Tako je svugdje u životu. Odrecite se sebe i pronaći ćete svoju stvarnu osobnost. Izgubite li svoj život sačuvat ćete ga. Predajte se smrti, i to smrti svakodnevnih želja i pobuda, i na kraju predajte smrti i vlastito tijelo, umrite svakom žilicom svojeg bića i pronaći ćete vječni život. Nemojte ništa zadržati. Ništa od onoga što ste zadržali, neće biti stvarno vaše. Ništa od onoga što u vama nije umrlo neće uskrsnuti. Tražite li sebe, na kraju ćete naći samo mržnju, usamljenost, očaj, bijes, ruševine i raspadanje. Međutim, tražite li Krista, naći ćete ga, a s njime i sve ostalo.

C. S. LewisBez obzira na stupanj naobrazbe, nemoguće je razlučiti da li je kršćanstvo istinito ili lažno, ukoliko ne znamo o čemu se tu zapravo radi. Danas, baš kao i u vrijeme kad je C. S. Lewis napisao ovu knjigu, ima mnogo onih koji baš ništa ne znaju o kršćanstvu ili o njemu imaju potpuno krivu predodžbu. Bilo bi glupo da se u tome pogledu zavaravamo.

Poznati književni kritičar, dugogodišnji profesor srednje-vjekovne i renesansne književnosti na Oxfordu i Cambridgeu, pisac mnogih djela, C. S. Lewis dugi je niz godina bio ateist, odbacujući kršćanstvo kao zamisao koju su ljudi stvorili da bi se oslobodili osjećaja beznadnosti i straha.

Međutim, on je bio preveliki intelektualac i previše pošten. Kroz svoja je istraživanja osjetio da je doveden pred zid. “Mlad čovjek koji želi ostati pravi ateist, ne može biti dovoljno oprezan pri izboru onoga što čita,” jednom je napisao. “Zamke se nalaze posvuda”. Konačno je i sam popustio. “Popustio sam i priznao da je Bog doista Bog, kleknuo sam i molio i te noći vjerojatno, nije bilo jadnijeg i bezvoljnijeg obraćenika u cijeloj Engleskoj”.

Tragajući za istinom, Lewis je želio pronaći odgovor na pitanja kao što su: zašto Bog dozvoljava patnju, zašto se kršćanstvo jedino smatra istinitim, jesu li se čudesa stvarno dogodila. Posve prirodno, postavio je pitanja koja i drugi ljudi postavljaju. U ovoj je knjizi izložio neke razloge koji su ga naveli da povjeruje.

180 181

182 183

184 185

186 187

188