roslund i hellström • pretinac 21 · »slatka djevojčice, pogledaj ovamo, slatka djevojčice.«...

Roslund i Hellström • PRETINAC 21

ROSLUND i HELLSTRÖM

PRETINAC 21Prevela sa švedskoga

Lidija Škarica

Naslov izvornikaAnders Roslund & Börge Hellström

Box 21Copyright © Anders Roslund & Börge Hellström 2005

Published by agreement with Salomonsson Agency

Iz jEdNog kARToNA BolNICA SödER, SToCkholm

3

»… Onesviještena žena, identitet nepoznat, kola hitne pomoći stigla u 9:05 h, pronađena u stanu u ulici Völund 3, hitnu pozvao susjed.

Opće stanje: ne reagira na podražaje, ne osjeća bol. Blijeda i hladna. Decimetar duge svježe brazgotine na leđima, više modrica i manjih ožiljaka na licu. Velika oteklina na lijevoj nad-laktici.

Pluća: plitko i kratko disanje, s povišenom frekvencijom. Nema drugih zvukova.

Srce: ritam uredan, puls slab. 110 otkucaja u minuti.Tlak: 95/60Trbuh: napet i tvrd

Preliminarna procjena: Žena u dvadesetima, čini se da je pretrpjela više-struke ozljede (bičevana je?). Pokazuje znakove početnog šoka. Sumnja se na unutarnje krvarenje. Moguće puknuće slezene i slomljena nadlaktica. Prebacuje se na intenzivnu njegu radi daljnjih pretraga… «

jEdANAEST godINA PRIjE

7

Čvrsto je držala mamu za ruku.Ove je godine često stiskala maminu mekanu ruku i zauzvrat očekivala njezin snažni stisak.

Nije htjela ići onamo.Zvala se Lydia Grajauskas i trbuh ju je zabolio čim su napustile

kuću u Klaipedi, na ružnoj autobusnoj postaji. Što su dalje išle, sve ju je više boljelo.

Nikad prije nije bila u Vilniusu; maštala je o njemu, vidjela slike i slušala priče drugih, ali sada nikako nije htjela onamo. To nije njezi-no mjesto, nema što raditi ondje.

Prošlo je više od godinu dana otkako ga je zadnji put vidjela.Upravo je bila napunila devet godina i mislila je da je ručna

granata sasvim dobar dar. Tata je, naravno, nije vidio; sjedio im je okrenut leđima u prljavoj sobi i bio je zaokupljen drugima, onima koji su pili, vikali i mrzili Ruse.

Ležala je s Vladijem, glavom uz njegova stopala, na velikom sme-đem kauču od pamučne tkanine koji je zaudarao. Tamo su ležali kad ne bi bilo škole, a tata bi radio. Slušali su. Bilo je nešto u pištoljima, kutijama s barutom i dubokim muškim glasovima što ih je fasciniralo i tjeralo da leže ondje i duže no što je možda bilo potrebno. Tata je bio crven u licu, upravo onako kao ponekad kod kuće kad bi popio izravno iz boce, prišuljao se mami i privio joj se uz leđa. Činilo se da to nije primijetila niti je to ičim pokazala. On bi još malo otpio, a mama bi također potegnula iz boce i zatim bi otišli u malu spavaću sobu, istjerali sve ostale i zatvorili vrata za sobom.


8

Lydia ga je zamišljala zarumenjenih obraza. Kod kuće i među drugim muškarcima koji su čistili oružje. Tada bi se činio živim, ne bi izgledao onako staro. Bio je drukčiji, pobogu, imao je gotovo dvadeset devet godina.

Oprezno je virila kroz prozor autobusa.Trbuh ju je bolio još više sada kad su se vozili cestom punom

rupa i svaki put kad bi prednji kotači naletjeli na neku od njih, sjedalo na kojem je bila poskočilo bi i pritom bi je odmah presjeklo ispod rebara.

Tako je izgledao njezin još uvijek neistraženi svijet, cijeli dugi put između Klaipede i Vilniusa. Ona nikad prije nije išla onamo. Nikad nije imala priliku, bilo je preskupo, a najvažnije je bilo da mama ode. Mama je išla svake nedjelje već gotovo godinu dana, s hranom i novcem koje bi nekako nabavila. Lydia je pomislila da je teško znati kako mu je uistinu ondje i što će im reći. Vjerojatno mu mama najviše nedostaje.

Od onog dana s granatama Lydiju nije nijednom vidio.Ležala je na kauču, nagnuta naprijed, okružena kutijama eksplo-

ziva i ručnih granata, i Vladiju je, prislonivši prst na usta, davala znak da bude tih jer ne smiju uznemiravati očeve. Znala je kako sve to funk cionira, i eksploziv i granate i mali pištolji. Uvijek ih je gledala dok su vježbali i znala je o njihovom oružju koliko i oni sami.

I dalje je zurila kroz prljavi prozor autobusa.Jako je kišilo, ceste su trebale biti čiste, no umjesto da uklone

prljavštinu, teške kapi kiše samo su raspršivale smeđi mulj naokolo, tako da je bilo sve teže promatrati krajolik. No cesta je sada bila bolja, nije bilo rupa, nikakvih trzaja ni boli ispod rebara.

Držala je ručnu granatu i kada je policija srušila vrata i nahrupila u veliku prostoriju.

Tata i ostali muškarci dovikivali su se, no bili su spori i u samo nekoliko minuta policija ih je prislonila uza zid, stavila im lisice i zadala dosta udaraca.

Ne sjeća se koliko ih je bilo, možda deset, dvadeset, sjeća se samo da su stalno vikali zatknis, da su imali iste pištolje kakve je tata pro-davao te da su pobijedili i prije nego što su počeli.

Njihovi vrisci miješali su se sa zveckanjem oružja i zvukom smr-skanih boca.

Jedanaest godina prije

9

Svi ti zvukovi koji su joj se urezali u sjećanje odjednom su se pretvorili u neobičnu tišinu, kad su tata i ostali muškarci legli na pod.

Toga se najbolje sjećala. Tišine koja je zavladala.Opet je zgrabila maminu ruku. Povukla ju je k sebi i položila na

sjedalo. Držala ju je sve dok joj koža nije pobijeljela i više nije imala snage za jači stisak. Onako kao što ju je držala onda kad su sjedile pred sudnicom u Klaipedi za vrijeme parnice protiv tate i drugih muškaraca. Sjedile su i držale jedna drugu za ruku, a mama je dugo plakala nakon što je čuvar u sivoj uniformi izašao i rekao im da su ih osudili na dvadeset jednu godinu zatvora, svakog od njih.

Nije ga vidjela godinu dana. On je ne bi prepoznao.Lydia stisne platnenu vrećicu koju je mama ponijela. Unutra je

bilo mnogo hrane, bila je ispunjena do vrha. Mama je pričala o tome što su tamo jeli, o zobenoj kaši koju su dobivali svaki dan. Pričala je o vitaminima, o tome kako se čovjek može razboljeti bez njih i o tome kako ondje svima treba dodatna hrana koju im donose posjetitelji.

Autobus je sada vozio jako brzo. Široka cesta s malo više prometa i kuće koje je gledala kroz prozor bivali su sve većima što su se više približavali Vilniusu. Zgrade, koje je ugledala još ondje gdje je cesta bila puna rupa, bile su u lošem stanju. No sada je vidjela velike stam-bene zgrade s limenim krovovima koje su, iako su izgledale poput sivih zidova, svejedno bile znatno modernije od ostalih. Ubrzo su vidjele i neke skuplje kuće, a zatim mnogo benzinskih postaja smještenih vrlo blizu jedna drugoj. Nasmijala se i pokazala prstom, nikad prije nije vidjela toliko mnogo postaja.

Gotovo je prestalo kišiti; pomislila je kako je to lijepo jer joj kosa neće biti vlažna, ne danas.

Zatvor Lukuskele nalazio se samo nekoliko stotina metara od auto-busne postaje. Bila je to golema ustanova, velika kao cijela četvrt, s visokim zidinama svuda naokolo. U početku je to bila ruska crkva, no potom su je preuredili, dodali i druge zgrade, i sada tamo leži preko tisuću zatvorenika.Red se stvorio već pred teškim, sivim željeznim vratima usred beton-skog zida. Druge majke s drugom djecom. Jedna obitelj uspjela je ući, čekali su ih naoružani stražari u uniformama. Morali su odgovarati na


10

neka pitanja. Pokazati svoje isprave. Pokazati što nose sa sobom. Jedan od stražara joj se nasmijao, no ona se nije usudila nasmijati njemu.

»Ako netko zakašlje, odmah otiđi otamo. Izađi iz prostorije.«Dok joj je to govorila, mama se okrenula prema njoj. Izgledala je

strogo, kao i uvijek kad je situacija bila ozbiljna. Lydia je htjela upitati zašto, no nije; mama je jasno pokazala da više ne želi razgovarati o tome.

Vodili su ih stazom od glavne zgrade, na vrhu ograde bila je bod-ljikava žica, a iza nje bijeli psi lajali su i bacali se na nju. Na jednom prozoru iza rešetaka vidjela je dva lika koja su ih pratila pogledom, mahala im i dovikivala joj nešto.

»Slatka djevojčice, pogledaj ovamo, slatka djevojčice.«Samo je išla naprijed, gledala ispred sebe, sljedeća zgrada bila je

blizu.Mama je držala vrećicu u krilu, a Lydia je posegnula za njezinom

rukom. Opet ju je zabolio trbuh. Onako kao što ju je bolio u auto-busu kad bi naletjeli na rupu u asfaltu. Došli su do stubišta sterilnih zelenih zidova, boja je bila tako žarka da je morala gledati mami u leđa, i držala je ruku na njima dok su se penjale.

Zastale su na trećem katu i slijedile stražara koji im je pokazao na dug, mračan hodnik koji je istovremeno zaudarao na ustajali zrak i sredstva za čišćenje. Ispred svakih vrata stajale su kante, na kojima je pisalo TBC. Pogledala je u jednu poluotvorenu kantu, unutra su bili krvavi rupčići.

Svi su ondje imali obrijane glave, bili su blijedi i izgledali jako umorno. Neki su ležali, neki sjedili omotani plahtama, a neki stajali uz prozor i razgovarali. Osam kreveta u nizu uza zid, u dijelu koji se nazivao bolesničkim odjelom. Tata je sjedio na najudaljenijem.

Lydia ga je krišom pogledavala i pomislila kako joj se čini manjim nego nekad.

On nju nije vidio. Ne još.Dosta je dugo čekala.Mama mu je prva prišla, nešto su razgovarali, no nije mogla ništa

čuti. Lydia ga je i dalje promatrala i nakon nekog vremena shvatila je da se više ne stidi. Razmišljala je o godini koja je prošla, o podrugiva-

Jedanaest godina prije

11

nju u školi koje ju više nije vrijeđalo, ne sada kad je bila tu, tako blizu njemu. Čak je i ona bol u trbuhu nestala.

Kada ga je zagrlila zakašljao se, no nije otišla iz sobe kao što je obećala mami. Čvrsto ga je držala i nije ga puštala.

Mrzila ga je, trebao bi otići kući s njima.

SAdA

PRvI dIo

PoNEdjEljAk, TREćI lIPNjA

17

U stanu je bilo tiho.Dugo nije razmišljala o njemu, ni o kome iz svoje prošlosti. No sada je radila upravo to. Razmišljala je o posljednjem zagrljaju, kada je bio u zatvoru Lukuskele. Ona je imala deset godina, on je izgledao tako maleno i kašljao je cijelim tijelom, a mama mu je pružila rupčić koji je natopio krvlju prije no što ga je zgužvao i bacio u jednu od kanti u hodniku.

Tada nije shvaćala da je to bio posljednji put. Još uvijek to nije shvaćala.

Lydia je duboko udahnula.Otresla je ramenima kako bi odagnala nemir i osmjehnula se

svom odrazu u velikom zrcalu. Bilo je još uvijek rano ujutro.

Netko je pokucao na vrata. Još je uvijek držala četku u ruci. Koliko je dugo ona uopće ondje sjedila? Pogledala je još jednom u zrcalo. Kosa joj je bila malo neuredna. Nanovo se nasmijala, htjela je biti lijepa. Nosila je crnu haljinu, tamna tkanina bila je kontrast svijetloj puti. Njezino tijelo, gledala je, bilo je još uvijek tijelo mlade žene, nije se mnogo promijenila otkad je došla ovamo, barem ne izvana.Čekala je.

Opet se začulo kucanje, sada još jače. Trebala bi otvoriti vrata. Odložila je četku na policu uz zrcalo.

Zvala se Lydia Grajauskas i običavala je pjevati to, pjevala je i sada, melodiju pjesmice za djecu koje se sjećala iz škole u Klaipedi.


18

Refren je imao tri stiha, a ona je u svakom pjevala Lydia Grajauskas. Uvijek je to radila kad je bila nervozna.

Lydia Grajauskas. Lydia Grajauskas. Lydia Grajauskas.

Prestala je pjevati kad je došla do vrata. On je bio s druge strane. Da je položila uho na vrata mogla bi ga čuti kako diše, mogla je prepoznati njegov ritam, to je bio on. Našli su se već nekoliko puta, osam, možda devet? Mirisao je drukčije. Već je poznavala njegov miris, kakav su imali i neki ljudi koji su radili s tatom u onoj prljavoj sobi u kojoj je ležala dok je bila mala. Mješavina cigareta, nekog muškog parfema i znoja ispod debele jakne.

Pokucao je. Već treći put.Vrata su se otvorila. Stajao je ondje. Tamno odijelo, svijetloplava

košulja, zlatna kravata. Kratka svijetla kosa. Bio je osunčan. Iako je kiši-lo usred svibnja, svejedno je imao brončanu put, uvijek je bila takva. Nasmiješila se, kao maloprije pred zrcalom, znala je da mu se to sviđa.

Nisu se ni dodirnuli.Ne još.Maknuo se sa stubišta, prešao prag i ušao u stan. Odmah

je pogledala prema vješalici, da ti uzmem kaput, rado ću ga uzeti. Odmahnuo je glavom. Bio je deset godina stariji od nje, blizu tride-sete, pretpostavljala je, nije bila sigurna.

Htjela je opet zapjevati.Lydia Grajauskas. Lydia Grajauskas. Lydia Grajauskas.Podignuo je ruku, kao što je običavao, i prstima prešao preko

njezine crne haljine, polako preko ramena, do njezinih grudi, sve pre-ko odjeće.

Nije se micala.Rukom joj je obuhvatio jednu dojku i krenuo prema drugoj. Nije

disala, prsa su joj bila mirna, mora se smiješiti, mora stajati mirno i smiješiti se.

Smijala se i kad je pljunuo.Stajali su jedno uz drugo. Činilo se da mu je pljuvačka ispala, ne

Ponedjeljak, treći lipnjaSADA PRVI DIO |

19

da je namjeravao pljunuti. Rijetko bi završila na njezinu licu, najčešće pred stopalima, crnim cipelama s visokim potpeticama.

Pomislio je da oklijeva.Pokazao je.Ravnim prstom prema dolje.Lydia se sagnula, smiješeći se i dalje. Znala je da mu se to sviđa,

i on se ponekad smiješio. Koljena su joj malo škljocnula kad je kle-knula, namjestila se na sve četiri, licem prema naprijed. Molila je za oprost. On je to htio. Naučio je kako se to kaže na ruskom, htio je biti siguran da se koristi pravim riječima. Polako se spustila na ruke, gotovo je polegla nosom na pod te je jezikom zgrabila ispljuvak s poda u usta i progutala ga.

Zatim je ustala. On je tako htio. Zažmirila je, uvijek je pogađala koji obraz.

Desni, bit će desni.Lijevi.Pljusnuo ju je punim dlanom preko cijelog obraza. Nije ju pre-

više zaboljelo. Ostao je crveni otisak, udario ju je punom snagom i boljelo je. Boljelo je kad je to htio.

Opet je pokazao prstom.Lydia je znala što mora napraviti, bilo je suvišno, no svejedno je

pokazao i drugi put. Mahnuo je prstom u njezinu smjeru, htio je da ode u sobu, da se smjesti na crveni prekrivač na krevetu. Krenula je prije njega, morala je hodati polako i milovati svoju stražnjicu. Htio je da glasno uzdiše, a njegov pogled na leđima kao da ju je bolio.

Zastala je pred krevetom.Otkopčala je tri gumba na leđima i spustila haljinu preko boko-

va, do poda.Zatim svoj grudnjak i gaćice od crne čipke, što je on zatražio,

koje joj je on poklonio i koje je obećala nositi samo kada je s njim, samo tada.

Legao je preko nje, a ona više nije imala tijelo.Tako je to radila. Tako je uvijek radila.Razmišljala je o domu, o onome što joj nedostaje svakoga dana

otkad je došla ovamo.


20

Ovdje i sada ona ne postoji. Ovdje je bilo samo njezino lice, bez tijela. Nije imala vrat, ni grudi, ni utrobu, ni noge.

Kad se on trljao uz nešto, nabijao u nešto, kad je krvarila iz stražnjice, to nije imalo veze s njom. Ona je bila negdje drugdje, a ovdje je ostalo samo lice koje je pjevalo Lydia Grajauskas u refrenu davno naučene pjesmice.

21

Padala je kiša kad je došao na prazno parkiralište.Bilo je to jedno od onih ljeta kad se čovjek probudi, tiho prikra-

de prozoru, duboko udahne i ponada da će danas, na ovaj dan, sunce zasjati iza zastora. Bilo je to ljeto kad se kiša vani slobodno poigravala, dok su umorne oči svakog jutra odmah nakon buđenja susretale sivilo i udarce kapi o staklo.

Ewert Grens je uzdahnuo. Parkirao je auto, ugasio motor i ostao sjediti za volanom sve dok se više ništa nije moglo vidjeti kroz pro-zor od kapi kiše koje su poput rijeke zaklanjale pogled. Nije se uspio pomaknuti. Nije htio. Nemir se uvukao u ono što je ostalo od njega. Prošao je još tjedan i gotovo je zaboravio na nju.

Teško je udahnuo.Nikad je neće zaboraviti.I dalje je bio s njom, svakoga dana, gotovo svakoga sata, već

dvadeset pet godina, i to mu nikako nije pomagalo.Kiša se malo smirila pa je mogao nazrijeti kuću kroz vjetro-

bransko staklo. Velika crvena vila od opeke, iz sedamdesetih. Vrt je bio divno uređen, na granici pretjeranog, a najviše mu se sviđalo šest stabala jabuke koja su netom izgubila svoje bijelo cvijeće.

Mrzio je tu kuću.Pustio je volan koji je čvrsto stiskao, otvorio vrata i izašao.

Hodao je između lokava na asfaltu, a voda mu je ušla u cipele prije no što je došao i na pola puta. Pokušao se osloboditi osjećaja da mu je svakim korakom kojim se približi ulaznim vratima život sve ugroženiji.


22

Zaudaralo je na stare ljude. Dolazio je svakog ponedjeljka ujutro, no još uvijek se nije naviknuo na miris. Oni koji su se ovdje nalazili, u invalidskim kolicima i s hodalicama, nisu uopće bili toliko stari pa mu nije bilo jasno odakle je miris dolazio.

»Sjedi tamo, u svojoj sobi.«»Hvala.«»Zna da dolazite.«Nije imala pojma da je došao.No kimnuo je glavom mladoj njegovateljici koja ga je već pozna-

vala. Samo je htjela biti srdačna, nije ni slutila koliko ga je ovo zabo-ljelo.

Prošao je pokraj nasmiješenog čovjeka svojih godina koji je sjedio u fotelji u hodniku i radosno mahao svima koji su došli. Zatim pokraj žene koja se zvala Margareta i koja je vrištala ako ju se ne pogleda i ne upita kako je. Svakog ponedjeljka ujutro, uvijek su tu sjedili, kao dio fotografije koja nikad nije trebala nastati. Pitao se hoće li mu nedo-stajati ako ih jednog dana ne bude ili će mu laknuti što više ne mora prolaziti kroz tu predvidljivost.

Čekao je mirno neko vrijeme pred njezinom sobom.Ponekad se znojan budio noću i jasno ju čuo kako mu govori

dobrodošao, kako mu uzima ruku i drži je, sretna što drži nekog tko je voli. Mislio je na to, na san koji se iznova ponavljao, i ohrabrio se da otvori vrata kao inače, da uđe u njezin život u četrnaest kvadratnih metara s prozorom koji gleda na parkiralište.

»Bok.«Sjedila je nasred sobe. Kolica su bila okrenuta prema vratima.

Vidjela ga je. No ništa u njezinim očima nije odalo da ga je prepozna-la, nije ni čula da ju je pozdravio. Došao je do nje, položio joj ruku na hladan obraz i opet joj se obratio.

»Bok, Anni. To sam ja, Ewert.«Nasmijala se. Iskrivljeni, uvijek previsoki smijeh, poput dječjeg.»Prepoznaješ li me danas?«Opet se nasmijala, naglo i previsoko. Primaknuo je stolicu koja

je stajala uz pisaći stol kojim se nikad nije koristila i sjeo pokraj nje. Uzeo je njezinu ruku, držao je, položio u svoju.


23

Lijepo su je uredili.Svijetla kosa bila joj je počešljana, i podignuta kopčom, jednom

sa svake strane. Plava haljina koju dugo nije vidio na njoj mirisala je svježe oprano.

Razmišljao je o tome koliko je fizički nepromijenjena. Dvadeset pet godina je u kolicima, u nesvjesnom svijetu, a nije se činila ništa starijom nego onda. On je dobio dvadeset kilograma, izgubio kosu i vidjele su mu se mnoge bore na licu. Ona je bila tako netaknuta. Kao da je naknada za nemogućnost sudjelovanja u stvarnom svijetu bio spokoj koji joj je podario mladost.

Pokušala je reći nešto. Nešto je promrljala, okrenula se prema njemu. Imao je osjećaj kao da stvarno nešto govori. Stisnuo joj je ruku i progutao knedlu.

»Sutra će ga osloboditi.«Mrmljala je i slinila, a on je izvadio rupčić iz džepa i obrisao

slinu koja joj se spuštala niz bradu.»Shvaćaš li to, Anni? Još sutra i odslužit će svoje te biti slobo-

dan. Opet će raditi sranja po našim ulicama.«Soba je izgledala jednako otkad se uselila. On je sam izabrao

koji će namještaj ponijeti od kuće i sam ga je posložio, jedini je znao koliko joj je bitno da spava glavom prema prozoru.

Doimala se tako sigurnom već prve noći.Odnio ju je do kreveta i položio na njega te prekrivačem omotao

njezino vitko tijelo. Ostao je uz nju sve do zore, duboko je spavala. Otišao je ujutro kad se probudila, ostavio je auto ondje i išao pješice cijelim dugim putem do policijske postaje na Kungsholmu. Bilo je gotovo podne kad je stigao.

»Ovoga ću ga puta srediti.«Gledala je kao da ga sluša. Znao je da nije tako, no ponekad se

činilo kao da vode razgovor, kao onda, kao prije.Njezine oči bile su možda pune iščekivanja, a možda samo pra-

zne.Da sam barem stigao na vrijeme.Da te barem taj vrag nije izvukao van. Da ti barem glava nije

bila mekša od kotača.


24

Ewert Grens sagnuo se prema njoj, položio svoje čelo na njezino i poljubio je u obraz.

»Nedostaješ mi.«

25

On, u tamnom odijelu sa zlatnom kravatom, koji je pljuvao na pod pred njom, upravo je otišao. Ovoga puta nije joj pomoglo zamišljati Klaipedu i zatvoriti ostatak tijela, biti samo lice. Osjećala ga je unutra. Ponekad se događalo da osjeti kako boli kad netko prodire u nju i istovremeno joj viče da se mora micati.

Lydia se pitala je li to bio njegov miris.Miris koji je prepoznala i koji je podsjećao na miris muškaraca

oko tate u onoj prljavoj sobi s oružjem. Pitala se je li uopće dobro što ga je prepoznala, je li to značilo da je još uvijek bila vezana uz prošlost i ono za čim je tako žudjela. Ili ju je samo još više slamalo to što je mogla imati, a bilo je tako daleko, i to je sve više shvaćala.

Nije mnogo govorio nakon toga. Pogledao ju je, pokazao prstom posljednji put i ništa više, samo nekoliko riječi. Nije se ni okrenuo prije nego što je izašao.

Lydia se nasmijala.Da je imala utrobu, on bi ju napunio svojim tjelesnim tekući-

nama. Tada bi još više osjećala njegov organ. No nije bilo tako. Bila je samo lice.

Smijala se i bijelim sapunom trljala dio po dio tijela. Koža joj se zažarila, trljala ju je snažno, sapunom po vratu, ramenima, preko grudi, u vaginu, bedra, noge.

Prigušeni sram.Isprala ga je. Njegove ruke, njegov dah, njegov miris. Voda je bila

vrela, gotovo ju je pekla, a sram poput ružne opne koju nije mogla skinuti. Sjela je u kadu i pjevala refren dječje pjesmice iz Klaipede.


26

Lydia Grajauskas. Lydia Grajauskas. Lydia Grajauskas.

Voljela je tu pjesmu. Bila je njihova, njezina i Vladijeva, pjevali su je svakoga jutra dok su se šetali do škole, sa svakim korakom jedan slog, svoja imena, glasno i stalno iznova.

»Prestani pjevati!«Dimitri je viknuo iz predsoblja ustima prislonjenima uz vrata

kupaonice, no ona je nastavila. Udario je šakom o zid i opet viknuo da izađe što prije. Ona je ostala sjediti u mokroj kadi, no prestala je pjevati, a njezin glas jedva se čuo kroz vrata.

»Tko sada dolazi?«»Duguješ mi, prokleta kurvo.«»Želim znati tko dolazi.«»Operi pičku! Imaš novu mušteriju.«Lydia je osjetila gnjev u njegovu glasu. Ustala je, osušila se, stala

pred zrcalo iznad umivaonika, i namazala usne crveno, sloj po sloj. Obukla je baršunasto donje rublje bijelo poput mlijeka, koje je slje-deća mušterija jutros unaprijed poslala po Dimitriju.

Četiri rohypnola i valium. Progutala ih je, nasmiješila se zrcalu i pomiješala tablete s pola čaše votke.

Otvorila je vrata kupaonice i izašla u predsoblje. Sljedeća mušte-rija, drugi danas, kojeg nikad još nije vidjela, već je čekao na stubištu. Dimitri je sjedio u kuhinji, vidjela je kako je buljio u nju dok je išla prema vratima.

Pustila je da još jednom zakuca, a zatim je otvorila.

27

Hilding Oldéus snažno je grebao ranu na nosu.Imao je kroničnu infekciju na desnoj nosnici, kao posljedicu

čestog uzimanja heroina. Kad god je bio na zahodu, češao se po tome. Već godinama ima duboke rane po nosu. Činilo mu se kao da gori, morao ju je trljati, kopati kažiprstom, grebati kožu.

Pogledao je oko sebe.Bio je u prokletom uredu socijalne službe koji je prezirao, no

uvijek se iznova vraćao ovdje. Nije mogao ništa osim zanovijetati, pa je sjeo, pripremajući osmijeh koji mu donosi još novca. Prošlo je tje-dan dana. Naklonio se stražarima zatvora Aspsås i nabrzinu pozdravio Jochuma Langa kojem se uvlačio u dupe posljednih mjeseci. Trebao je nekoga tko će ga štititi, a Jochum je bio dovoljno velik za to. Nikome ne bi palo na pamet zamjeriti mu se dok god mu Jochum čuva leđa. Jochum je uzvratio pozdrav. Ostao mu je još samo jedan usrani tjedan (Hilding odjednom shvati da je to već sutra, da je prošlo već tjedan dana) i nakon toga se vjerojatno nikada neće sresti izvan zidina zatvo-ra. Jochum mu je neko vrijeme bio zaštitnik. Nije se drogirao, a takvi koji se nisu drogirali uvijek su bili nekako smušeni, u svom svijetu.

Nije ih bilo mnogo unutra.Nekoliko ciganskih vještica, jedan vražji Finac i dvojica prokletih

penzionera. Koji vrag im treba?Hilding opet počne grebati ranu na nosu. Samo su mu tratili

vrijeme, skupina ljudi koja mu stoji na putu.Bio je to jedan od onih dana kad je osjećao. Nije to ni htio ni

mogao podnijeti, no na ovaj prokleti dan samo je osjećao, osjećao,


28

osjećao. Trebao mu je fiks, mora se riješiti ovih sranja, mora nabaviti prokleti heroin i riješiti se svih ovih prokletih ljudi koji sjede u punom prokletom uredu. Njegov je red, kvragu, njegov je red sada.

»Da. Sljedeći?«Velika, debela socijalna radnica otvorila je vrata svog ureda.Žurno je ustao, i krenuo prema njemu. Mršavo tijelo kretalo

se neujednačenim pokretima i svi su vidjeli da je to još uvijek mlad čovjek koji nema ni trideset godina, s dječjim odlikama u kombinaciji s izbodenom kožom, na putu nekamo, no ne prema životu.

Opet se češao po nosu, i osjećao je kako se znoji. Bio je lipanj i padala je prokleta kiša, a on je nosio dugu kabanicu. Bilo je zagušljivo i htio ju je skinuti, pomislio je to, no nije se usudio. Sjeo je u stolicu za posjetitelje pred praznim radnim stolom i pokraj nekoliko polica bez knjiga. Uznemireno je gledao po sobi. Nije bilo nikog osim pro-klete socijalne radnice, inače ih uvijek bude dvoje.

Klara Stenung zatvorila je vrata i sjela nasuprot njemu. Imala je dvadeset i osam godina, kao i narkoman pred njom. Već ga je prije srela i znala je tko je, i kamo ide. Bilo je tu i takvih. Radila je kao asistentica u socijalnoj službi za predgrađa nekoliko godina, a ovdje u gradu, u tvrtki Katarina-Sofia posljednje tri godine. Mršavi, živčani, povišena glasa, nedavno otpušteni, dolazili su i odlazili. Nestajali bi po tri mjeseca, ali bi se uvijek iznova vraćali.

Ustala je i pružila mu ruku preko stola. Pogledao je njezinu ruku, poželio je pljunuti te je naposljetku labavo uzeo.

»Trebam lovu.«Šuteći, pogledala ga je u oči kao da čeka još nešto. Izvadila je

fascikl s arhivom. Znala je sve o njemu. Hilding Oldéus bio je poput svih drugih. Nije imao oca, a ni majku. Dvije starije sestre snalazile su se kako su znale i umjele. Prilično je talentiran, zbunjen i napušten. Počeo je piti s trinaest godina, a pušiti marihuanu s petnaest. A onda je krenulo nizbrdo. Počeo je pušiti i ubrizgavati heroin. Prvi put je završio u zatvoru već sa sedamnaest godina. Sada je već, do dvade-set i osme, odslužio deset kazni u jedanaest godina. Uglavnom zbog krađe i skrivanja ukradene robe. Sitni lopov. Takav koji je jednom uletio u supermarket s nožem za kruh u ruci i otrgnuo kasu, a zatim ispred istog dućana kupio gram od nekog sitnog dilera i ubrizgao ga


29

na prvom sljedećem stubištu. Nije ništa shvaćao tada, kad su u dućanu pokazali policiji u njegovu smjeru, a oni ga uhitili i ubacili u auto te odmah odveli u zatvor.

»Znaš moj odgovor. Nećeš dobiti novac.«Uznemireno se micao na stolici, njihao se i zastao da uhvati

ravnotežu.»Koji vrag! Ali upravo sam odslužio kaznu!«Gledala ga je, a on je vikao i grebao ranu na nosu. Opet je krva-

rio.»Žao mi je. Nisi prijavljen, ni kao nezaposlen ni kao tražitelj

zaposlenja na zavodu za zapošljavanje.«Ustao je.»Kravo jedna! Bez kinte sam! Gladan sam, pobogu!«»Jasno mi je da ti treba novac za hranu. No nisi prijavljen. Ne

mogu ti ništa dati.«Krv iz rane na nosu kapala je svuda, poprilično je tekla, zacrve-

njevši žutu plastiku na podu. Vikao je na nju. Čak joj je i prijetio, no ostalo je samo na tome. Krvario je, no nije ju udario. Nije bio takav i ona je to znala. Nije ni pomislila na to da pozove pojačanje.

Udario je rukom snažno o policu.»Jebeš vaša pravila!«»Radi što hoćeš, no novac nećeš dobiti. Mogu se pobrinuti da

dobiješ bonove za obroke za dva dana.«Vani je upravo prošao kamion, a zvuk se probijao između zgra-

da na uskoj ulici. Hilding to nije čuo, nije ništa čuo. Babetina pred njim pričala je o bonovima za hranu. A kako da nabavi heroin preko socijalnog formulara? Zurio je u debelu ženu preko puta stola koja mu nudi bonove, u njezine velike proklete grudi i prokletu ogrlicu od prokletih drvenih kuglica. Smijao se i vikao, okrenuo je stolicu na kojoj je do maloprije sjedio i šutnuo je u zid.

»Jebeš tvoje bonove! Mogu i sam onda nabaviti lovu! Prokleta socijalna babo!«

Izletio je kroz vrata i pogledao Finca, Ciganke i penzionere u punoj čekaonici. Svi su ga gledali, no nitko nije ni prozborio, tiho su sjedili, gotovo čučeći. Viknuo je prokleti socijalni slučajevi okrenut


30

prema njima dok je prolazio, i na kraju još nešto što je bilo nemoguće razumjeti. Njegov prodoran glas gubio se i miješao s krvlju koja je tekla iz nosa i ostavljala trag, niza stube i van kroz glavna vrata, cijelim putem preko ulice Östgöta prema četvrti Skanstull.

31

Još malo pa će ljeto, a s njim i vjetrovito vrijeme, rijetko kad iznad dvadeset stupnjeva. Pokoje sunčano prijepodne, a inače samo kiša koja pada po krovovima i vrtnim roštiljima.

Ewert Grens držao ju je za ruku dok god mu je to dopuštala, a onda se odjednom uznemirila, prestala se smijati i gukati, a slina joj je počela pravilno teći niz bradu. Zagrlio ju je i poljubio u čelo te objasnio da će doći opet za tjedan dana, kao uvijek.

Da si barem mogla još malo izdržati.Vozio se autom preko mosta Lidingö, na putu prema Bengtu

Nordwallu koji je sada živio u Eriksbergu, nekoliko desetaka kilome-tara južno od grada. Vozio je prebrzo i vidio se, kao što mu se često događalo, kako sjedi za jednim drugim volanom.

U patrolnom vozilu za koje je bio zadužen prije dvadeset i pet godina.

Vidio je Langa tamo ispred vozila. Znao je da njega traže te je učinio ono što su inače mnogo puta radili. Dostigao je trčećeg čovjeka, a Bengt je otvorio bočna vrata vozila. Anni je sjedila najbliže Langu koji ju je zgrabio, a ona je viknula da ga je uhvatila.

Sjedila je na tom mjestu.Zato ju je Jochum mogao izvući.Ewert Grens je zatreptao, naglo skrenuo iz svoje trake i maknuo

se s ceste, uznemirivši jutarnje putnike na posao. Ugasio je motor i ostao sjediti mirno dok mu slike nisu prestajale navirati u sjećanje. Svaki put kad bi je posjetio ove godine događala se ista stvar, sjećanja su mu navirala i ostavljala ga bez zraka. Čekao je tako neko vrijeme,


32

nije mario za idiote koji su mu trubili, čekao je da se smiri.Još petnaest minuta i tamo je.Susreli su se već vani, na uskoj ulici između kuća, i stajali tako

na kiši jedno uz drugo, promatrajući nebo.Nijedan od njih ne smije se baš često, možda zbog godina, a

možda jer su jednostavno takvi. No sivilo, vjetar i kiša koja se slijevala prisilili su ih na osmijeh, ništa drugo im nije ni ostalo.

»Što kažeš?«»Što kažem? Da se više neću brinuti.«Slegnuli su ramenima i sjeli u vrtne naslonjače natopljene vodom.Poznavali su se trideset i dvije godine. Tada su bili mladi, život

im je brzo proletio i ostalo im je još znatno manje od polovice.Ewert Grens tiho je gledao svog prijatelja, jedinog kojeg je zbilja

imao, s kojim je razgovarao izvan posla, kojeg je podnosio.Još je uvijek vitak, s mnogo kose. Bili su isto godište, no Bengt

je izgledao dosta mlađe. Tako je to kad imaš malu djecu, prisiljavaju te na mladost.

Ewert nije imao ni djecu ni kosu i bio je trom. On je hramao, a Bengt je hodao lagano poput pera. Imali su zajedničku prošlost i još uvijek su radili kao policajci u centru Stockholma, no svaki se nosio s vremenom na svoj način. Ewertu kao da ga je još trebalo, brže ga je iscrpilo.

Bengt ravnodušno uzdahne.»Zbog ove vlage uopće više ne mogu izaći s djecom.«Ewert nije bio siguran je li ga njegov najstariji prijatelj pozvao

kući jer je mislio da bi to moglo biti lijepo, ili iz osjećaja dužnosti jer su ga žalili, tako usamljenog i golog izvan hodnika policijske postaje. Došao je svaki put kad su ga pozvali, nikad se nije pokajao, no nije mogao prestati razmišljati o tome.

»Danas je bila dobro. Pozdravila me. Siguran sam u to.«»A ti, Ewerte? Kako si ti?«»Kako misliš?«»Ne znam što mislim. No izgledaš mi... kao da ti je teže sad, na

kraju. Pogotovo kad pričaš o Anni.«


33

Ewert ga je čuo, no nije mu odgovorio. Nezainteresirano je gle-dao oko sebe, promatrao život iz predgrađa koji nije shvaćao. Imali su zaista lijepu kućicu. Bila je to obična kuća, s malo opeke, malo travnja-ka i lijepo podšišanim grmljem, te izblijedjelim plastičnim igračkama razbacanima svuda naokolo. Da nije padala kiša, dvoje djece izjurilo bi u stražnji vrt i igralo dječje igre tipične za svoju dob. Bengt ih je kasno dobio, imao je gotovo pedeset godina, a Lena je bila dvadeset godina mlađa. Kao da je dobio drugu šansu. Ewert nije shvaćao zašto je mlada, lijepa i talentirana žena htjela sredovječnog policajca. Zavidio je Bengtu na tome što ima, no nikad to nije mogao shvatiti.

Odjeća im je bila promočena, postala je teška tkanina oko nji-hovih tijela. No nisu je više osjećali, zaboravili su na kišu na neko vrijeme. Ewert se nagnuo naprijed i pogledao svog prijatelja.

»Znaš što?«»Što?«»Danas oslobađaju Jochuma Langa.«Bengt odmahne glavom.»Moraš pustiti to već jednom.«»Lako je tebi reći. Nisi ti vozio.«»I nisam je ja volio. No to nije ni bitno. Moraš pustiti to. Dogo-

dilo se prije dvadeset i pet godina, Ewerte.«Okrenuo se prema zadnjem sjedalu.Vidio je kako ga je zgrabila i nestala.Ewert Grens teško uzdahne i pređe rukom po mokroj glavi te

osjeti bijes koji je bio stalno prisutan otkad se ono dogodilo.Jochum Lang osjetio je njezinu ruku i u trku se okrenuo. Zgrabio

ju je i snažno povukao, a Bengt koji je sjedio uz nju, nije ju uspio uhva-titi za pojas.

Ewert uzdahne i opet pređe rukom preko mokre glave.Tada se to dogodilo, kad je ispala iz vozila, a jedno od stražnjih

kola pregazilo joj glavu. Shvatio je da je njihovu zajedničkom životu došao kraj.

Lang se smijao dok je bježao otamo, a smijao se i kada su ga osu-dili na pišljivih nekoliko mjeseci zbog nanošenja ozljeda.

Ewert Grens ga je mrzio.


34

Bengt otkopča jedan gumb svoje mokre košulje i pokuša uhvatiti prijateljev pogled.

»Ewerte?«»Da?«»Činiš se potpuno udaljenim.«Ewert Grens gledao je preko natopljenog travnjaka pogrbljene

tulipane u urednoj cvjetnoj gredici. Bio je umoran.»Sredit ću tog gada.«Bengt mu položi ruku na rame, a on se trzne. Nije navikao na to.»Pusti sad njega, Ewerte.«Maloprije ju je držao za ruku. Ona mu se smiješila poput djeteta,

a ruka joj je bila hladna i mlitava, kao da je odsutna. Sjećao je se dok je bila drukčija, topla, čvrsta, prisutna.

»Bit će na slobodi od danas. Shvaćaš li to? Lang će šetati okolo i izrugivati nam se.«

»Ewerte, je li Lang kriv za to? Jesi li siguran u to? Ili sam ja kriv? Ja je nisam uspio uhvatiti. Možda bi mene trebao mrziti. Možda bi mene trebao srediti.«

Opet je počelo puhati, vjetar je nosio kišu koja im je udarala u lice. Iza njih otvorila su se vrata terase. Žena koja je izašla držala je kišobran. Bila je mlada, imala je nešto više od trideset godina, duga kosa bila joj je svezana u rep i smijala se.

»To vam nije baš pametno.«Okrenuli su se. Bengt joj se nasmijao.»Kad si već sav mokar, postane ti svejedno.«»Ja bih da uđete. Doručak je spreman.«»Sada?«»Sada, Bengte. Djeca su gladna.«Ustali su, a hlače i jakne bile su im zalijepljene za tijelo.Ewert Grens opet pogleda gore, nebo je još uvijek bilo sivo.

35

Još je uvijek bilo jutro. Čula je ptice kako pjevaju vani, pjevale su jedna drugoj, kao inače ovih dana. Lydia je sjedila na rubu kreveta i slušala. Bilo je lijepo, pjevale su jednako kao i ptice u Klaipedi među onim ružnim betonskim kućama. Nije znala zašto, no već se nekoliko puta budila noću jer je sanjala svoj i mamin posjet zatvoru Lukuskele u Vilniusu prije mnogo godina. Sanjala je tatu kako joj je mahao. Ostavila ga je ondje u mračnom hodniku na odjelu za tuberkulozu. Prošla je pokraj još petnaest drugih zatvorenika koji su se polako ras-padali u takozvanoj HIV-sobi, prije nego što je shvatila koliko je on zapravo propao. Mirovala je neko vrijeme. Kad je vidjela da on neće ustati, pojurila je preko kamenog poda najbrže što je mogla. Vukla ga je i potezala sve dok nije nanovo ustao te iskašljao krv i žuti ispljuvak. U snu je to bilo točno tako, mama je došla do njih te plakala i vikala sve dok netko od osoblja nije došao i odveo je odande. San je uvijek bio isti, a nikad ga prije nije sanjala.

Lydia duboko udahne, pomakne se još malo bliže rubu kreveta i raširi noge, onoliko polagano koliko je muškarac pred njom to tražio.

Sjedio je nekoliko metara dalje.Muškarac u srednjim godinama, kakav bi bio i njezin otac.Nalazili su se jednom tjedno već gotovo godinu dana, svakog

ponedjeljka ujutro, bio je točan. Bio joj je već treća mušterija danas i uvijek bi zakucao na vrata u istom trenutku kad bi kroz zatvoreni prozor začula crkveni sat kako otkucava devet sati.

On nije pljuvao. Nije htio prodrijeti u nju. Izbjegavala mu je spolovilo. Nije osjećala nikakav miris na njemu.


36

Bio je jedan od onih koji su samo htjeli da ih zagrli kad otvori vrata, a nakon toga je više nije dirao. Jednom rukom čvrsto je držao svoje spolovilo, a drugom joj dao znak da se razodjene.

Htio je da prelazi prstima gore-dolje po vagini i sve je čvršće hvatao svoje spolovilo. Htio je da cvili poput psa kojeg je imao, a spolovilo mu je postalo blijedocrveno kad ga je obujmio. Zavalio se u crnu kožnatu fotelju dok mu je sperma klizila niz glatku površinu.

Bio je gotov u devet sati i dvadeset minuta, i otišao je iz stana prije no što je sat otkucao pola deset. Lydia je ostala sjediti na rubu kreveta i opet je čula ptice kako cvrkuću.

37

Krv je pravilno tekla iz rane na desnoj nosnici niz pločnik ulice Östgöta. Hilding je žurio. Nije bio u kondiciji iako je tek pušten iz zatvora, jer nije bio jedan od onih koji su liječili frustracije ili gradi-li poštovanje u teretani zatvora Aspsås. No unatoč tome žurio je, iz straha i ljutnje prema prokletoj socijalnoj radnici iz Katarine-Sofie, i iz želje za prokletim heroinom. Stoga je dahtao kad je došao do ulice Ringvägen i stanice podzemne željeznice na Skanstullu.

Jebeš tvoje proklete bonove. Sam ću nabaviti lovu.»Hej ti.«Hilding dotakne po ramenu djevojčicu koja je stajala pred njim

na peronu. Pretpostavio je da ima dvanaest, trinaest godina. Nije se obazirala pa ju je opet dotaknuo. Demonstrativno se okrenula u smje-ru iz kojeg će uskoro doći vlak.

»Ti tamo. Tebi govorim.«Ugledao je njezin mobitel. Posegnuo je za njim, napravio korak

naprijed, otrgnuo joj ga iz ruke i ukucao broj ne mareći za to što se ona bunila, i čekao da zazvoni.

Hilding hrakne.»Sestro? Ja sam.«Čekala je pa je nastavio.»Sestro, jebemu, moram posuditi od tebe.«Čuo je kako je uzdahnula prije nego što mu je odgovorila.»Nećeš dobiti novac od mene.«»Ali, sestro, za hranu i odjeću. Samo za to.«


38

»Idi u socijalnu službu.«Ljutito je zurio u uređaj u ruci, duboko udahnuo i zatim viknuo

približivši usne onome za što je mislio da je mikrofon.»Kvragu, sestro! Onda ću morati sam nabaviti! Ti si kriva za

to!«Odgovorila mu je isto kao i zadnji put.»To je tvoja stvar. Tvoj problem. Ne prebacuj ga na mene.«Hilding Oldéus vikne u elektroničku tišinu koja je nastala kad

mu je poklopila. Bacio je krvavi telefon o beton na peronu. Djevojčica je stajala i plakala dok se on ukrcavao na vlak koji je upravo stigao.

Smjestio se točno ispred jednih od vrata vagona i grebao još dublje po crvenoj rani. Bio je sav krvav i znojan, mršava, mrtvačkog lica, i izgledao je prljavo.

Izašao je na glavnoj podzemnoj stanici T-centralen i liftom se uspeo iz podzemlja. Kiša je blago padala, a on uopće nije znao je li padala i cijeli dan. Pogledao je oko sebe, znojio se pod zakopčanom kabanicom, potpuno mokrom na leđima. Zatim je prešao preko uli-ce Klaraberg na pločnik s druge strane. Požurio je između kuća kraj Ferlinova kipa i kroz vrata do groblja sv. Klare.

Bilo je prazno, potpuno prazno, kao što se i nadao.Samo neki pijanac na travi malo dalje od njega, i nitko drugi.Prošao je spomenik Bellmanu i krenuo prema klupici iza njega,

pod stablom za koje je mislio da je brijest.Ispružio je noge i počeo pjevušiti. Držao je ruku u desnom

džepu kabanice. Osjetio je deterdžent i polagano ga provlačio kroz prste. Drugu ruku držao je u lijevom džepu, uzeo je i otvorio paket s dvadeset i pet omota za markice; male plastične vrećice veličine osam puta šest centimetara, s pomiješanim deterdžentom i amfetaminom koji su jedva napunili svaku od njih.

Trebala mu je lova, i uskoro će je i dobiti.

39

Pala je noć. Gotova je za danas, više nitko neće doći.Lydia je prolazila ugodno zamračenim stanom, samo je pokoja

svjetiljka gorjela. Stan je bio dosta velik, najveći od svih u kojima je bila otkad je ovdje, s četirima sobama.

Zastala je u hodniku.Ne znajući zašto, promatrala je uzorke na tapetama, uske linije

koje su ispunjavale prazninu između poda i stropa. Često je to radila, stajala bi tako i zaboravila na sve drugo. Znala je da je to zato što su je podsjećale na nešto što je već jednom davno vidjela, na jednom drugom zidu, u jednoj drugoj prostoriji.

Lydia se živo sjećala tog zida i te sobe.Vojne policije koja je uletila, tate i ostalih muškaraca poredanih

uza zid i glasova koji viču zatknis zatknis, te naposljetku znakovite tišine.

Znala je tada da je tata već jednom bio u zatvoru. Kod kuće na zidu postavio je litavsku zastavu i za to je bio osuđen na pet godina u zatvoru u Kaunasu. Bila je tako mala, imala je svega nekoliko godina, no dan-danas nije shvaćala to što se dogodilo zbog obične zastave. Nakon toga su ga, dakako, otpustili iz vojske. Jasno se sjeća što je jednom rekao, crven u licu pod utjecajem votke, u onoj sobi sa zidnim tapetama i među ukradenim oružjem koje su planirali prodati. Upitao je naglas, što drugo može učiniti? Kad mu djeca plaču jer su gladna, a država mu odbija platiti, što kvragu da učini?

Lydia je ostala u hodniku. Godili su joj tišina i mrak koji se polako ušuljao i uspavljivao je. Uske linije na zidu sezale su sve do


40

vrha. Pratila ih je pogledom i morala je nagnuti glavu da ih vidi. Strop je bio visok, tipično za starinsku gradnju. Pomislila je kako je nekoliko puta radila sama u značajno manjim stanovima, no inače su uvijek bile dvije. Muškarac koji je kucao sa stubišta mogao je birati između njih dviju.

Svaki dan morala je primiti dvanaest mušterija.Ponekad i više, no nikako manje. U tom bi je slučaju Dimitri

udario, ili bi je sam uzeo onoliko puta koliko joj je klijenata nedosta-jalo, i to uvijek u stražnjicu.

Imala je svoj ritual svake večeri.Istuširala bi se, a ta bi uvijek prevruća voda isprala njihove dodi-

re. Popila bi tablete, četiri rohypnola i valium, s malo votke. Obukla bi široku odjeću koja je visila s nje i skrivala joj obrise tijela. Nitko je nije mogao vidjeti, nitko je nije mogao uzeti.

Ponekad bi je dolje boljelo više nego inače.Osjećala je prodornu bol. Znala je i zašto. Neki od njih bili su

novi, a novi uvijek budu pregrubi. No rijetko kad je išta govorila, znala je koliko je bitno da opet dođu.

Lydiji su dosadile uske linije na zidu pa je prebacila pogled na vanjska vrata. Odavno nije bila vani. Koliko dugo? Nije bila sigurna, možda četiri mjeseca. Nekoliko puta pomislila je razbiti prozor u kuhi-nji, nije ga se moglo otvoriti, kao ni ostale. Htjela je smrskati staklo i iskočiti, no bojala se. Bili su na šestom katu i nije znala kako bi bilo skočiti i pasti u mrak. Krenula je prema sivim metalnim vratima, osjećala je kako su hladna i čvrsta. Zastala je i zatvorila oči, pružila ruku prema crvenoj svjetiljci i duboko udahnula. Proklinjala se što nije znala kako funkcionira elektronska brava. Pokušavala je vidjeti što Dimitri radi s njom, no nije uspjela jer joj je uvijek zaklanjao pogled. Znao je da stoji iza njega i viri.

Napustila je hodnik i krenula kroz prostoriju bez namještaja koju su iz nekog razloga nazivali dnevnim boravkom, a zatim pokraj svoje sobe. Ugledala je veliki krevet koji mrzi, a mora na njemu spavati. Produžila je do najdalje, Alenine sobe. Vrata su joj bila zatvorena no Lydia je znala da je završila s poslom, istuširala se, i da je bila sama unutra. Pokucala je.

»Da?«


41

»Ja sam.«»Pokušavam zaspati.«»Znam. No mogu li ući?«Nekoliko sekundi. Lydia je čekala da se Alena odluči.»Naravno. Uđi.«Alena je ležala gola na nenamještenom krevetu. Put joj je bila

tamnija nego Lydijina, a duga kosa još uvijek mokra. Bit će joj teško raščešljati je ujutro. Često je tako ležala nakon što bi svi otišli, zureći u strop. Razmišljala je kako mu nikad nije rekla da će otići, da je sada prošlo već nekoliko godina, a ona i dalje osjeća i čezne za njihovim zadnjim zagrljajem. Trebalo je proći samo nekoliko mjeseci, vratila bi mu se, Janozu, i zatim bi se vjenčali.

Lydia je mirno stajala. Gledala je Alenino nago tijelo i razmišljala o svom koje krije glomaznom odjećom na kraju dana. Znala je da to radi, da se skriva. Gledala ju je i uspoređivala se, te se pitala kako Alena uspijeva ležati na tom istom krevetu bez odjeće. Shvatila je da je ona njezina suprotnost, da se dobro nosi sa svim ovim, ništa ne krije, i gotovo kao da se zabavlja.

Alena pokaže na prazno mjesto na krevetu.»Sjedni.«Lydia je ušla u sobu poput svoje, s istim krevetom, policom i

ničim više. Sjela je na nenamješten krevet, gdje je netko drugi malo-prije ležao. Neko vrijeme gledala je u crvene zidne tapete s malim baršunastim, valovitim cvjetovima. Uzela je Alenu za ruku i zagrlila je, a zatim gotovo prošaptala.

»Kako si?«»Ah, dakle znaš.«»Isto kao inače?«»Isto.«Poznavale su se preko tri godine. Upoznale su se na brodu. Tada

su se smijale, sretne što su na putu. Brod je prodirao kroz vodu koja se pjenila. Nikad prije nisu bile na moru.

Lydia je povukla prijateljičinu ruku k sebi, čvrsto je stisnula i milovala drugom te je ispreplela prste među njezine.

»Znam. Znam.«


42

Alena je mirno ležala zatvorenih očiju.Na tijelu joj nije bilo modrica, ne kao na Lydijinom, ne na taj

način.Lydia je legla uz nju, neko vrijeme dijelile su tišinu. Alena je u

mislima bila s Janozom od kojeg je neplanski otišla, a Lydia u zatvoru Lukuskele, među muškarcima obrijanih glava koji su kašljali na praš-njavom bolničkom odjelu.

Ležale su tako dok Alena odjednom nije ustala i položila jastuk iza leđa te se prislonila na zid.

Pokazala je prstom na večernje novine na podu.»Uzmi ih.«Lydia pusti Aleninu ruku, nagne se i pokupi novine.Nije ju pitala odakle joj te novine jer je znala da ih je donio net-

ko od današnjih mušterija, jedan od onih koji donose stvari sa sobom, žele nešto posebno i dobiju to. Lydia nije imala puno takvih. Htjela je novac. Htjela je namamiti Dimitrija jedinim što ga je zanimalo. One mušterije koje su htjele poseban tretman, morale su joj platiti još stotinu.

»Otvori ih. Na sedmu stranicu.«Pričala je o tome Aleni.Mušterije su joj plaćale petsto kruna. Znala je koliko je petsto

kruna dvanaest puta dnevno, svaki dan. No Dimitri je uzimao gotovo sve, one su dobivale samo dvjesto pedeset kruna po danu. Ostalo su dobivale kroz hranu, smještaj i otplatu duga. Isprva je tražila više, no nakon što bi ju Dimitri svaki put silovao u stražnjicu, nije se više usu-đivala pitati. Zato je odlučila tu i tamo uzeti koju stotku za sebe. Na svoj način. Više zato da namami prokletog svodnika Dimitrija nego radi samog novca.

Dobivala je batine, dopuštala je batine.Puštala ih je da je tuku i to ih je stajalo dodatnih sto kruna.

Većina njih nije ju tukla prejako, samo su htjeli započeti time prije nego što prodru u nju. Ona je dobila šesto, Dimitri svojih petsto, i nije imao pojma da ona uzima sebi stotine. Radila je to već dugo, imala je ušteđevinu za koju prokleti svodnik Dimitri nije znao.

Lydia nije govorila švedski. Još manje ga je znala čitati. Nije razu-mijela naslov novinskog članka, ni debelo otisnuti uvod, ni dugi tekst.


43

No vidjela je sliku. Alena je držala novine tako da Lydia može vidjeti, a ona je promotrila sliku i vrisnula te počela plakati i vikati. Izjurila je iz sobe i opet se vratila, proklinjući novine koje je Alena držala.

»Taj gad!«Bacila se na krevet i legla uz nago tijelo; više je plakala nego

vikala.»Prokleti, prokleti gad!«Alena je pričekala neko vrijeme jer nije imalo smisla išta govoriti

sada, Lydia se morala isplakati kao što se i ona sama isplakala malo-prije.

Zagrlila je prijateljicu.»Mogu ti pročitati.«Alena je znala švedski. Lydia nije shvaćala kako ga je uspjela

naučiti.Jednako su dugo bile u zemlji, susrele jednako mnogo ljudi, znači

nije se o tome radilo.Ona je jednostavno odlučila zatvoriti se. Nikad ne slušati. Ne

učiti jezik na kojem su je silovali.»Hoćeš li da napravim to?«Lydia nije to htjela. Nije htjela. Nije htjela.»Da.«Primaknula se goloj koži i preuzela njezinu toplinu. Alena je

uvijek bila topla, a ona se uglavnom smrzavala.

Slika nije bila ništa posebno, sredovječni muškarac naslonjen na zid kuće. Izgledao je zadovoljno, kao da su ga upravo pohvalili za nešto. Bio je vitak, imao je brkove i svijetlu počešljanu kosu. Alena je poka-zala na njega i naslov iznad. Pročitala ga je prvo na švedskom, a zatim ga je prevela na ruski. Lydia je mirno ležala i slušala, nije se pomicala. Zatim je uslijedio tekst, nezgrapno i nabrzinu napisan, o drami koja se odvijala rano tog jutra, svega nekoliko sati prije tiska. Čovjek sa slike bio je policajac i uspio je uspaničenog lopova koji je petero ljudi uzeo kao taoce u trezoru jedne banke pridobiti za razgovor, a zatim i da odustane i preda se. Ništa neobično. Policajac, običan radni dan, sedma stranica; sutra će ga zamijeniti neki drugi policajac i novi dan.


44

No on se smijao.Policajac na slici smijao se, a Lydia je opet počela plakati od

bijesa.

45

Sergelov trg bio je pun narkomana koji su samo stajali i htjeli još.

Hilding se pomaknuo nekoliko koraka i smjestio još malo više na stubama prema ulici Drottninggatan. Uvijek je tamo stajao, bilo je bitno da ga mogu vidjeti. Proklinjao je policajce koji su trčali okolo s dalekozorima.

Ona ga je čekala malo dalje, kod ulaza u podzemnu. Najniža crnkinja koju je ikad vidio, nešto iznad metar i pedeset. Bila je mla-da, imala je dvadesetak godina, no bila je jako ružna. Kosa joj je bila razbarušena, majica prljava, a nakon tri-četiri dana drogiranja bila je živčana i napaljena i samo se htjela bosti i jebati, bosti i jebati. Znao je da se zove Mirja i da govori čudnim naglaskom. Bilo ju je teško razumjeti, a kad je bila u najgorem stanju, bilo je i nemoguće, kao da joj usta nisu htjela govoriti.

»Išta?«Posprdno se nasmijao.»Što?«»Imaš li išta?«»Imam li išta? Što bi ti?«»Jedan gram.«Prokleta ženska. Samo su joj droga i jebanje na pameti. Hilding

se protegne prije nego što nastavi te pogleda preko trga policajce koji se nisu obazirali.

»Met ili obični?«

roslund i hellström • pretinac 21 · »slatka djevojčice, pogledaj ovamo, slatka djevojčice.«...

Documents