ronjenje na dah
DESCRIPTION
Ronjenje na dahTRANSCRIPT
UNIVERZITET „DŽEMAL BIJEDIĆ“ U MOSTARU
NASTAVNIČKI FAKULTET
ODSJEK ZA SPORT I ZDRAVLJE
SEMINARSKI RAD
Tema: Ronjenje na dah
Mentor: Prof. Dr. Nermin Nurković Student: Šumar Dejan
Mostar, 2007.
SADRŽAJ
1. Uvod........................................................................................................................3
2. Obrada teme...........................................................................................................4
2.1. Historijski razvoj ronjenja...........................................................................4
2.2. Službene discipline u ronjenju na dah........................................................9
2.3. Glavna pravila i određena ograničenja u ronjenju na dah.....................12
2.4. Tjelesne promjene i adaptacije ljudskog organizma prilikom ronjenja
na dah...........................................................................................................15
3. Zaključak..............................................................................................................24
4. Literatura..............................................................................................................25
2
1. UVOD
Ronjenje je danas jedan od sportova koji se najbrže širi svijetom, a oduvijek je postojala
čovjekova želja da se spusti ispod površine mora, jezera, bilo u svrhu spašavanja, lova,
rekreacije ili vojne svrhe.
Ronjenje na dah (u apnei) je najstariji, najrašireniji i potencijalno najopasniji način
ronjenja. Pri tom ronjenjem na dah ne smatramo plutanje/plivanje uz pomoć peraja
površinom vode i to uronjene glave na kojoj je maska dišući kroz disalicu (tzv.
snorkeling). Ronjenje na dah podrazumijeva ronjenje u inspiratornoj apnei čije trajanje i
dubina zarona ovise o više faktora: dobi, spolu, vitalnom kapacitetu, tjelesnoj spremnosti,
motiviranosti, stepenu mentalne spremnosti, tlaku i temperaturi okoline. Na suhom
trajanje apnee prosječnog čovjeka iznosi od 0,5 do 1,5 minute. Apnea se može produžiti
prethodnom hiperventilacijom (na 3-4 minute), udisanjem čistog kisika (na više od 10
minuta – vlasnik rekorda je Gianluca Genoni) i primjenom suvremenih tehnika
ventilacije i opuštanja (više od 8 minuta – vlasnik rekorda je Martin Stepanek). Prosječan
čovjek roni na dah do dubine od 3 metra, a uvježbani ronioci na dah obično rone do
dubine od 25 metara u apnei trajanja oko 2 minute.
Ronjenje na dah možemo podjeliti na dvije grupe. Prva je čisto rekreativnog karaktera a
druga je totalno natjecateljskog karaktera. Rekreativno ronjenje je najjeftiniji oblik
ronjenja i zahtjeva samo masku, peraje i disalicu koji će nam omogućiti ulazak u sasvim
novi svijet, dok je natjecateljski oblik ronjenja najzahtjevniji oblik koji od ronioca
zahtjeva veliku psihičku i fizičku pripremljenost jer u protivnom dolazi do kobnih
posljedica.
Slika 1.
3
2. OBRADA TEME
2.1. Historijski razvoj ronjenja
Ne može se sa sigurnošću ustanoviti kada su ljudi prvi put zaronili, ali je to svakako
potreba stara koliko je stara i ljudska zajednica. Mora i okeani su neiscrpan izvor
znatiželje, hrane i prirodnih bogatstava.
Prema procjenama arheologa mnogi umjetnički predmeti od sedefa potiču čak iz 4500-te
godine p.n.e. Poznato je da je kineski imperator Zu dobijao danak od svojih podanika u
biserima 2200-te godine p.n.e.
Prvi pisani podaci o ronjenju nalaze se u Homerovoj »Ilijadi«, napisanoj 700 godina prije
n.e., u opisu vojnih operacija ronjenja za vrijeme Trojanskog rata (1194.g. prije n.e.).
Aleksandar Makedonski je koristio vojne ronioce za rušenje podvodnih prepreka pri
opsadi grada Tyra, 333.g.prije n.e.za šta su upotrebljavali primitivno ronilačko zvono.
Istina, prvi ronioci su ronili na dah, bez ikakve opreme, praktično potpuno isto kao i
danas kad kratko zaroni svaki kupač.
Jedan od prvih pokušaja projektovanja ronilačke opreme koja bi omogućila brže plivanje
pod vodom, bolju zaštitu i duži boravak, jesu skice velikog Leonarada Da Vincia (1452-
1519), koji pravi modele ronilačkog odijela i peraja za ruke i noge po ugledu na plovne
kožice ptica plivačica.
Slika 2.
4
Međutim svi ti pokušaji ostali su ograničeni tehnološkim napretkom i uglavnom su bili
usmjereni ka poboljšanju karakteristika ronilačkog zvona s ciljem što dužeg boravka pod
vodom. Do kraja 1600. godine zvono se prilično usavršilo. Loren Gulielmo, 1553.godine
konstruiše zvono koje je omogućavalo boravak pod vodom bez dovoda vazduha s
površine u trajanju od jednog sata a idejnu prekretnicu u razvoju podvodnog zvona učinio
je 1691.godine Englez Edmund Halley1, koji je uveo sistem dovoda vazduha s površine
uz pomoć bureta ispunjenog vazduhom koje je spušteno do zvona. Takvim zvonom
Halley je sa još četvoricom ronilaca dosegao dubinu od 20 metara i zadržao se pod
vodom 1 sat i 30 minuta. Tehnološki napredak i zamjena bureta, kao rezervoara za
vazduh, pumpom, omogućili su konstrukciju kseona u kome su ronioci mogli daleko duže
da borave i rade.
Slika 3.
Ovdje treba napomenuti izum italijanskog fizičara iz 1680.godine, koji je iskoristio
zapažanja Leonarda da Vincija o karakteristikama disanja pod vodom, konstruisao
ronilački aparat s pretpostavkom da se izdahnuti roniočev vazduh može ponovo udisati
ako se oslobodi vlage. Tako je predvidio bakarni kondenzator iz koga ronilac ponovo
udiše. To je prva ideja o sistemu aparata zatvornog kruga, iako ovaj aparat nije mogao
funkcionisati, ujedno on je prvi opremio ronioca perajama i tako od ronioca šetača
napravio ronioca plivača, ali se njegova ideja počela primjenjivati tek nakon 250 godina.
1 Dušević, Kršovnik (1998) Ronjenje- otkrijte svijet podmorja.
5
Tek je oko 1835. godine u hemiji shvaćena apsorpcija CO2 i tada su inženjeri mogli
usavršiti razne aparate za upotrebu u rudnicima i anesteziologiji, pa je ideja o aparatima
poluzatvorenog i zatvorenog kruga disanja mogla biti ostvarena. Mogućnost dovođenja
komprimovanog vazduha pod vodu, 1770.godine omogućava dalji razvoj ronilačke
kacige. Godine 1774 u Le Havreu, Francuz Perminet, prikazao je ronilačku kacigu u
kojoj je komprimovani vazduh dovođen kroz cijev povezanu sa velikim mehom na
površini. Rekord ovog ronjenja iznosio je 15 metara tokom jednog sata. Godine 1782.
potonuo je admiralski brod »Royal George«. Za operaciju spašavanja, Englez August
Seibe konstruiše ronilački šljem, 1819, takozvani »otvoreni dres«. Kasnije osniva
poznatu firmu »Seibe – Gorman and Company« i tokom spašavanja tog broda, 1837
godine, konstruiše odijelo od platna. Ista se individualna »teška«, ronilačka oprema (meki
skafander) uz kasnija usavršavanja koristi i danas.
Tako je od 1837. godine razvoj ronjenja počeo zavisiti od dva faktora: konstrukcije
ronilačke opreme i kompresora; saznanjima o djelovanju povišenog pritiska na ljudski
organizam i od razvoja podvodne fiziologije. Dok se tehnički dio usavršavao naglo s
industrijskom revolucijom, fiziologija je sporo napredovala. Tek je francuski fiziolog
Paul Bert, 1878 godine osvjetlio pojam dekompresione bolesti, a prva rekompresiona
komora instalirana je u vrijeme izgradnje
prve podzemne željeznice Hudson River
u New Yorku 1893.godine. Istraživanja
Paula Berta dovela su do uvođenja
procedure profilaktičke dekompresije po
principu sporog i kontinuiranog
izronjavanja.
Otprilike u isto vrijeme pojavljuje se i rad Johna Scotta Haldanea na polju podvodne
fiziologije. U to vrijeme postojao je interes za dugim ronjenjem zbog izgradnje raznih
podvodnih objekata i čestih spašavanja potonulih brodova kao posljedice pojačanog
pomorskog saobraćaja i ratova. Haldane je tada usavršio svoju teoriju zasićenja
6
(saturacije) tkiva koja je dovela do modela stepeničastog etapnog profilaktičkog
dekompresionog izronjavanja. Nakon opsežnog istraživanja kraljevska ratna mornarica
Velike Britanije 1906. godine usvaja profilaktičke dekompresione tablice i određuje
maksimalnu radnu dubinu za ronioce koja je iznosila 63 metra.
Uporedo sa razvojem ronilačke opreme po sistemu dovoda vazduha s površine, razvija se
i autonomna ronilačka oprema kod koje ronilac nosi na sebi rezervu komprimovanog
vazduha. Rouquayrola i Denayrouze, 1872. godine stvaraju upotrebljiv regulator za
redukovanje visokog pritiska vazduha na pritisak okoline čime je omogućena puna
autonomija ronilaca. Ta evropska dostignuća podstakla su ubrzani razvoj ronilaštva u
Americi. Usvojene su, 1915.godine, Haldenove dekompresione tablice, usavršena je
oprema za ronjenje i napisan prvi priručnik za ronjenje. To je bila prekretnica nakon čega
počinju sve dublja zaronjenja dostigavši prilikom vađenja potonule podmornice »F-4«
kod Honolulua 110 metara.
Slika 5.
Od 1924. godine počinju eksperimenti s gasnim smjesama helijuma i kiseonika. Nova
tehnika je primjenjena 1939.godine, prilikom vađenja potonule podmornice »Squalus«
kod Portsmouhta na dubinu od 80 m. i obavljeno je čak 640 ronjenja.
Amerikanci su do pred drugi svijetski rat prednjačili u korištenju smjese kiseonik –
helijum zbog monopola proizvodnje helijuma, ali su i ostale mornarice napredovale.
Britanci su koristeći tu mješavinu 1956. godine postigli dubinu od 220 metara.
7
Dalji korak u razvoju ronjenja pripada Francuzima Jacquesu-Ivesu Cousteau i Smilu
Gagnanu koji 1942. godine konstruišu »Aqua-Lung«, regulator za disanje čime je
postignuta puna autonomnost ronioca. Princip tog regulatora otvorenog kruga disanja
koristi se i danas.
Istovremeno se u Italiji posvećuje velika pažnja konstrukciji ronilačkog aparata
zatvorenog kruga disanja, podstaknuta potrebom za specifičnim zahtjevima u vojnim
ronjenjima.
Naredni korak u razvoju ronilačke tehnike i podvodne fiziologije su ispitivanja dugog
boravka ljudskih posada u podvodnim habitatima. Eksperimentiše se s gasnim
mješavinama, poboljšavaju se dekompresione tablice i traži granica visokog pritiska koji
ljudski organizam može da podnese bez rizika trajnih oštećenja ili smrti.
Nakon drugog svijetskog rata podvodne aktivnosti doživljavaju eksplozivan razvoj u
korelaciji s tehnološkim i ekonomskim razvojem. Ronjenje više nije vojno ili istraživačko
već postaje dostupno svakom zdravom čovjeku. To je danas masovna pojava. Zbog toga
ronjenje možemo podjeliti na profesionalno – komercijalna, vojna i sportsko-rekreativna.
Današnja autonomna ronilačka oprema omogućava relativno siguran kratkotrajan
boravak pod vodom do dubine od 50 metara. Za veće dubine potrebno je koristiti
komplikovanu tehnologiju i vještačke gasne mješavine za disanje.
Tehnika saturacionog ronjenja omogućava duži radni boravak na velikim dubinama
(ronioci francuskog preduzeća) Comex boravili su 1972. godine u rekompresionoj
komori na simuliranoj dubini na 610 metara a ronioci »Comexa« i Ratne mornarice
Francuske su 1977. godine ronili na dubini od 460 metara uz ekskurzije do 501 metar.
Ograničavajući faktor u osvajanju dubina je ljudski organizam čija funkcija u uslovima
visokog pritiska nije dovoljno poznata.
Podvodna medicina proučava funkciju ljudskog organizma u uslovima vodene sredine i
povišenog ambijentalnog pritiska, kao posebna grana medicine relativno je mlada.
8
Osnovni problem podvodne medicine jeste stvaranje gasnih mjehurića u tjelesnim
tečnostima i tkivima u uslovima brzog pada okolonog pritiska. Tu pojavu je prvi put
uočio Boyle 1670. godine u oku zmije izlaganoj vakumu. Sljedeći problem je da u
uslovima povišenog pritiska pojedini gasni elementi iz vazduha mijenjaju svoje fiziološke
osobine, a inertni gasovi postaju aktivni. Ta je pojava, takođe, rano uočena.
Već su pronalazači kiseonika Pristly (1733- 1804) i Lavoasier (1743-1794), a kasnije
Dumas 1797.i Loran Smith 1899.godine znali za toksične efekte kiseonika pod povišenim
pritiskom. Narkotično djelovanje azota na psihu čovjeka u uslovima udisanja pod
povišenim pritiskom opisuje Junod 1834, a Triger 1843 izvještava o prvim slučajevima
dekompresione bolesti.
Osnivačem podvodne medicine smatra se Paul Bert, koji je 1878. godine u knjizi »La
pression barometrique« postavio na naučne osnove patofiziološke promjene u ljudskom
organizmu koje su uzrokovane neurotoksičnim efektima kiseonika, hipoksijom i
dekompresionom bolešću. Nakon toga slijedi niz ljekara istraživača: ruskih, engleskih,
američkih i francuskih ronilačkih škola, koji su dali veliki doprinos u razvoju naučne
misli iz oblasti podvodne fiziologije.
2.2. Službene discipline u ronjenju na dah
AIDA- Službena asocijacija ronjenja na dah je rasprostranjena širom svijeta, osnovana je
1992. godine da bi pratila rekorde, organizirala natjecanja i brinula o visokim
standardima u edukaciji instruktora i novih ronioca na dah. Tako je AIDA raspisala i
razne discipline u kojima ronioci na dah mogu pronaći izazove.
Discipline se djele na statične, dinamične i dubinske.
1. STATIC APNEA (STA) – Statična disciplina
U ovoj disciplini ronioc zadržava svoj dah koliko je najduže moguće i koliko mu njegov
respiratorni sistem dopušta. Njegovo tijelo je uronjeno u vodu ili na površini. Static apnea
je jedina disciplina koja mjeri trajanje i jedna od dvije discipline u
kojoj se može natjecati timski (druga je Constant weight). Apnea
se može izvoditi i priznata je u bazenu ili u otvorenoj vodi (more,
9
jezero, rijeka…). Svjetski rekord u ovoj disciplini postavila je Natalia Molchanova
22.04.2006. god. u bazenu u Moskvi i on iznosi 7 minuta i 30 sekundi. Kod muškaraca
rekord drži Tom Seitas koji je 30.08.2006. u bazenu u Tokiju dah zadržao tačno 9 minuta.
2. DYNAMIC WITH FINS (DYF) – Dinamična disciplina
Ronioc roni horizontalno pod vodom u pokušaju da pređe što veću udaljenost. Za
pokretanje nije dozvoljena nikakva druga pomoć osim peraja ili monoperaje. Natjecanje
se može odvijati u bazenu minimalne dužine 25 metara. Svjetski
rekord koji je postavljen 23.04.2006. na 50-metarskom bazenu u
Moskvi kod žena također drži Natalija Molchanova i on iznosi 200
metara. Kod muškaraca rekord također drži Tom Seitas i on iznosi
233 metra a postavljen je na 50-metarskom bazenu u Tokiju 28.08.2006. god.
3. DYNAMIC WITHOUT FINS (DNF) – Dinamična disciplina bez pomagala
Ronioc roni horizontalno pod vodom u pokušaju da pređe što veću udaljenost.
Zabranjena je svaka upotreba pomagala pri kretanju. Dynamic without fins je mnogim
roniocima najprirodnija od disciplina u kojima se mjeri pređena
udaljenost, jer ne zahtjeva nikakva dodatna pomagala za kretanje već
samo jako dobru tehniku. Natjecanje se može odvijati u bazenu
minimalne dužine 25 metara i najviše odgovara “starim plivačima”.
Svjetski rekord kod žena drži Natalija Molchanova koja je 20.12.2005. god. na 25-
metarskom bazenu u Tokiju postavila rezultat od 131 metra. Kod muškaraca rekord drži
Tom Seitas sa 183 metra postavljen također u Tokiju na 25-metarskom bazenu
27.08.2006. god.
4. CONSTANT WEIGHT (CWT) – Dubinska disciplina
Za uron i izron ronioc koristi peraje ili monoperaju ili koristi ruke bez da se povlači po
konopcu ili da mjenja balast s kojim je uronio. Dopušteno je jednom
dotaknuti uže da bi se zaustavio pri uronu i krenuo s izronom. Ni u
kojem trenutku za vrijeme zarona ne smije mjenjati količinu olova
koju nosi. Constant weight je dubinska disciplina koja najviše privlači
10
zbog specifičnih peraja i monoperaja koje ronioci koriste pri uronu. Constant weight je
jedna od dvije discipline u kojoj se može natjecati timski (druga je Static apnea). Svjetski
rekord za žene postavila je 03.09.2005. u Nici je postavila Natalija Molchanova i on
iznosi 86 metara. Kod muškaraca rekord drži Guillaume Nery koji je u Nici 06.09.2006.
dostigao dubinu od 109 metara.
5. CONSTANT WEIGHT WITHOUT FINS (CNF) – Dubinska disciplina
Za uron i izron ronioc koristi samo snagu svojih mišića bez korištenja drugih pomagala,
bez da se povlači po konopcu ili da mijenja balast s kojim je uronio.
Constant weight bez peraja je najteži oblik dubinskog ronjenja jer je
zabranjeno bilo kakvo korištenje pomagala pri ronjenju. Ova
kategorija zahtjeva savršenu koordinaciju pokreta i tehnike. Svjetski
rekord i u ovoj disciplini postavila je Natalija Molchanova
07.11.2005. u Dahabu u Egiptu i on iznosi 55 metara, dok kod
muškaraca rekord drži Martin Stepanek sa 80 metara postavljen u Grand Caymanu
09.04.2005.
6. FREE IMMERSION (FIM) – Dubinska disciplina
Ronioc se spušta do najavljene dubine samo snagom svojih vlastitih
mišića, bez pomoći peraja ili povlačeći se po konopu, i na isti način se
vraća nazad na površinu, također nije dozvoljeno diranje konopa osim
jedanput i to na krajnjoj dubini kako bi se pomogao u okretu i
nastavio povratak na površinu. I u ovoj disciplini kod žena svjetski
rekord drži Natalija Molchanova, postavila ga je u Dahabu u Egiptu
03.06.2006. gdje je zaronila 80 metara, dok kod muškaraca svjetski
rekord drži Martin Stepanek koji je 03.04.2006. na Grand Caymanu zaronio na dubinu od
106 metara.
7. VARIABLE WEIGHT (VWT) – Dubinska disciplina
Ronioc se spušta do dubine uz pomoć “saonica” a vraća se na
površinu ili plivajući sa perajama ili se rukama povlači po konopu.
11
Variable weight je prva od dvije dubinske discipline koje koriste “saonice” za spuštanje u
dubinu. Stari sistem saonica je bio spuštanje na glavu kao što je prikazano u filmu
“Veliko plavetnilo”, dok novi sistem saonica prakticira spuštanje na noge i takav stil
danas svi primjenjuju. Svjetski rekord kod žena drži Tanya Streeter koja je 19.07.2003. u
Provincialesu zaronila 122 metra, dok kod muškaraca rekord drži Carlos Coste koji je u
Sharmu u Egiptu 09.05.2006. zaronio na dubinu od 140 metara.
8. NO LIMIT (NLT) – Dubinska disciplina
No limit je disciplina u kojoj se ronioc spušta do najavljene dubine sa “saonicama” čija je
težina 35 kg. te se nazad na površinu vraća uz pomoć specijalnog balona, ronilačkog
odjela koji ispunjava zrakom ili na bilo koji drugi način. No limit je najzahtjevnija
dubinska disciplina. Svjetski rekord za žene drži Tanya Streeter postavljen 17.08.2002. u
Provincialesu koji iznosi 160 metara, dok kod muškaraca svjetski rekord drži Herbert
Nitch postavljen 28.08.2006. u Žirju u susjednoj Hrvatskoj i on iznosi nevjerovatna 183
metra.
Napomena: AIDA priznaje službena natjecanja i svjetske rekorde postignute samo u ovih
8 disciplina. Ostale "slične" ili "drugačije" discipline mogu se smatrati samo
"demonstracijskim disciplinama", bez mogućnosti za postavljanje svjetskog rekorda.
Postoje posebni rekordi za žene i muške za svaku disciplinu. Nisu dozvoljene dodatne
podjele na poddiscipline (npr. jezero/more, prema visini, ispod leda, 25/50 m bazen...)
2.3. Glavna pravila i određena ograničenja pri ronjenju na dah
- Nikada ne roniti sam.
- Izjednačavati pritisak prije nego što se pojavi bol.
- Prije prvog zarona pustiti vodu u kapuljaču, kako se ne bi zadržao zrak između
neoprena i bubnjića.
- Izvaditi disalicu iz usta nakon svakog zarona.
- Na kraju urona nikada izdahnuti do kraja i silovito.
12
- Kompenzirati masku za vrijeme zarona.
- Odustati od ronjenja ako se ne osjeća dobro.
Obično, svaka prosječna osoba prosječnog zdravlja smije roniti. Ne smije roniti onaj koji
boluje od bolesti koja se ne može kontrolirati terapijom ili od bolesti koja se može
pogoršati pri ronjenju. Zdravstvena nesposobnost za ronjenje može biti privremena ili
trajna. Tačna ocjena može se dati samo na temelju pregleda ovlaštenog liječnika
ronilačke medicine, prema propisanim kriterijima. Najčešće zdravstvene tegobe, koje
mogu omesti ronjenje su: prehlada, probavne smetnje, tegobe zglobova i mišića, zatim
srčane tegobe i smetnje osjetila. U trudnoći se ne smije roniti, a nema dokaza da je
ronjenje u vrijeme menstruacije kod žena štetno ili rizično.2
Glavno je načelo da čovjek pod vodom može normalno funkcionirati do određene
granice. To ovisi o tjelesnom zdravlju, ali i o duševnoj ravnoteži, ovisi o bolestima od
kojih čovjek boluje, o tome kako ga te bolesti ograničavaju i kako može nadići ta
ograničenja. Istraživanja o tome koliko je ronjenje utjecalo na unapređenje zdravlja
nema. Postoje samo pretpostavke da osoba koja roni poštujući pravila sigurnosti
poboljšava svoje zdravlje. Život suvremenog čovjeka toliko je naporan i stresan da napor
i stres rekreacijskog ronjenja djeluju upravo suprotno: smiruju i opuštaju i stimuliraju
pozitivne vrijednosti. Nekoliko sati sedmično čovjek se izdvaja u posebnu aktivnost i
prelazi u drugi svijet. Ronjenje okupira i tjelesno, i duhovno, traži odricanje od loših
navika, a taj angažman vraća se kroz poboljšanje zdravlja. No, ipak postoje neki posebni
rizici pri ronjenju. Ronjenje može izazvati pojavu "dušikovog pijanstva". To je pojava
koja se javlja zbog narkotičkog djelovanja dušika pod povišenim tlakom na dubinama od
40-ak metara i više. Nastaje naglo i može potpuno onesposobiti normalno ponašanje i
rasuđivanje ronioca. Zato postoji ograničenje dubine pri ronjenju na zrak. Za veće dubine
potrebne su posebne kombinacije plinova za disanje. Jedini lijek je smanjivanje dubine
ronjenja, a to ronilac ne može sam, nego mu mora pomoći partner. Dekompresijska
bolest, poznata i pod nazivom "kseonska bolest", rizik je broj jedan pri ronjenju. Nastaje
pri prebrzom izranjanju, zbog oslobađanja mjehurića zraka u krvi. Naime, pri velikim 2 Stojanović Dražen ( ) Zov plave dubinehttp://www.zzjzpgz.hr/nzl/15/umetak.htm
13
tlakovima u dubini, u krvi se nađe otopljenog zraka kojemu treba vremena da izađe i
bude izdahnut kroz pluća. Ako ronilac izranja prebrzo, zrak ne stigne izaći u plućima, već
se mjehurići stvore po tijelu i začepe krvne žile u koži, mozgu, mišićima, zglobovima.
Liječenje je teško, u dekompresijskoj komori, a oštećenja mogu biti trajna. Sljedeća
velika opasnost leži u zadržavanju daha pri ronjenju na zrak u boci. Naime, kako ronilac
udiše zrak pod tlakom okoline, koji je u vodi visok, svaka promjena dubine ima za
posljedicu i promjenu tlaka. Ako se zrak udahne na većoj dubini te se zadrži zrak i krene
prema površini, zbog pada tlaka vode na manjoj dubini, pluća se mogu rasprsnuti jer je u
njima ostao zrak pod tlakom veće dubine. Zato se pri ronjenju na boce mora stalno disati,
bez zadržavanja daha. Ako se regulator za disanje vadi iz usta pod vodom, onda se mora
obvezno izdisati. Nadalje, opasnost je i pucanje bubnjića. Ako se pravilnim postupkom
ne izjednači tlak u uhu, koji se povećava pri povećanju dubine, može doći do pucanja
bubnjića. Zbog prodora hladne vode u unutrašnje uho, dolazi do vrtoglavice i povraćanja,
što može biti fatalno. Dubina se pri ronjenju smije povećati samo ako se može uspješno
izjednačiti tlak u uhu. Ako ne ide - ne ide, mora se ostati na dubini ili vratiti natrag.
Postoji još rizika, ali ovi nabrojeni specifični su za ronjenje s tlačenim zrakom, dok se
ozljede (posjekotine, udarci) mogu javiti i pri drugim sportovima. U stvari, nema velikih
zapreka za rekreacijsko ronjenje. Smije roniti praktički svaka osoba koja se osjeća
zdravom i nema stvarnih zdravstvenih problema koji joj remete normalne tjelesne i
duševne procese. Pri upisu na tečaj ronjenja daje se zdravstvena izjava o tome. Klub
može, a to ozbiljni i čine, tražiti pregled licenciranog ronilačkog liječnika. Prema HRS-u,
za rekreativce je pregled obvezan jednom u dvije godine za mlađe od 40, a za starije
jednom godišnje. Kriteriji nisu strogi, a ako postoje nejasnoće, mogu se razjasniti u
razgovoru s liječnikom i instruktorom ronjenja. S ronjenjem su nespojivi opijanje i
pušenje - svjesno uništavanje svog i tuđeg zdravlja. Isto tako, s ronjenjem je nespojivo
uništavanje prirodnih bogatstava - bacanje otpada, ubijanje morskih životinja, razbijanje
obale i podmorja. Ronjenje nije masovan sport, ali nije niti ekskluzivno pravo i
mogućnost "biranih". To je skup sport, koji zahtijeva puno znanja i vještine, truda i
odricanja. Zauzvrat, dobiva se mir i ljepota podvodnoga svijeta, rekreacija, čuvanje i
unapređenje zdravlja tokom dugog niza godina. Roniti se može već od mladosti, pa do
duboke starosti, ali uz poštivanje ograničenja prirode: vode, vremena, a napose samoga
14
sebe. To posljednje posebno je važno. Malo je ljudskih aktivnosti u kojima je čovjek
toliko opasan samome sebi koliko je to u ronjenju.
2.4. Tjelesne promjene i adaptacije ljudskog organizma prilikom ronjenja na dah
Nerazumijevanje i iznenađenost pojavom određenih promjena u našem tijelu koje nastaju
tijekom ronjenja na dah može pridonijeti zbunjenosti i pojavi straha. To opet pridonosi
donošenju neodgovarajućih odluka s neželjenim posljedicama.
Tokom ronjenja u apnei dešava se niz značajnih promjena s učinkom na:
- funkcioniranje tjelesnih osjetila (čula)
- vrijednosti tlakova u zatvorenim šupljinama glave
- plućne volumene i plućne kapacitete
- vrijednosti parcijalnih tlakova plinova u plućima
- tjelesnu toplinu
- ravnotežu tjelesne tekućine
- održavanje euglikemije
- opseg i intenzitet aktivnosti mišića
- gradijent tlakova duž probavne cijevi
- raspodjelu krvotoka
- rad srca i stanje kardio-vaskularnog sistema
Neke od tih promjena karakteristične su za ronjenje na dah, a neke su zajedničke svim
načinima ronjenja.3
PROMJENE U FUNKCIONIRANJU TJELESNIH OSJETILA (ČULA)
Čovjek čuje (osjeća) zvuk na dva načina. Naime, zvučni se titraji u atmosferskom zraku
šire zrakom (zračna vodljivost) i potiču titranje bubnjića, ali uzrokuju i rezonanciju kosti
lubanje (koštana vodljivost) te se na taj način zvučni titraji prenose u unutarnje uho gdje
podražuju organ sluha. Raspoznavanje smjera (s tačnošću od 1 do 3 stupnja) odakle zvuk
dolazi počiva na činjenici da je mozak sposoban razaznati izrazito malu (0,03
milisekunde) razliku u vremenu dolaska zvuka u ono uho koje je udaljenije od zvučnog
3 Detić Damir (2004) Tjelesne promjene tijekom ronjenja na dahhttp://www.efsa.hr/Podvodni/Teme/Tjelesne_promjene_tijekom_ronjenja_na_dah.htm
15
izvora od onog uha koje mu je bliže. Naravno, u vodenom mediju zračna je vodljivost
nemoguća, a osim toga zvučni se titraji pet puta brže šire nego zrakom, a i manje se
apsorbiraju nego u zraku. Zbog svega navedenog, u vodi zvučni titraji gotovo
istovremeno dolaze u organe sluha u oba uha pa je vrlo teško sa sigurnošću odrediti
položaj zvučnog izvora. Ukratko, zvuk u vodi čujemo bolje, ali teže određujemo smjer iz
kojeg dolazi. U vodi se s dubinom smanjuje vidljivost zbog apsorpcije svjetla (jačina
apsorpcije je razmjerna količine otopljenih ili suspendiranih čestica) pa se tako na 5 m
dubine intenzitet sunčane svjetlosti smanji na četvrtinu, a na 15 m na osminu vrijednosti
na površini. Apsorpcija svjetlosti nije jednakomjerno izražena za sve dijelove sunčevog
spektra pa se tako crvena boja gubi već na 3 m dubine, narančasta na 5 m, žuta na 10 m, a
plava i zelena na 30 m dubine. Oštrina vida je narušena zbog količine otopljenih čestica i
znatno manje izraženog loma svjetlosti. Važno je znati da je interpretacija udaljenosti
predmeta koje gledamo maskom poprilično netočna jer nam predmeti izgledaju bliži za
jednu četvrtinu i veći za jednu trećinu nego što u stvari jesu.
PROMJENE VRIJEDNOSTI TLAKOVA U TJELESNIM ŠUPLJINAMA GLAVE
ISPUNJENIMA ZRAKOM
U srednjem uhu i sinusima prilikom zarona stvara se podtlak (ukoliko se roni s maskom
onda i ispod nje) koji treba poništiti/izjednačiti. U suprotnom dolazi do oštećenja sluznice
stijenki tih šupljina koja su izraženija što je podtlak veći i trajanje izloženosti dulje.
UTICAJ NA KARDIO-VASKULARNI SISTEM
Zbog povišenog hidrostatskog tlaka grudni koš se stišće pa mu se volumen smanjuje (kao
i plućni volumeni) što potiče uključivanje zaštitnog mehanizma centralizacije krvotoka.
Hidrostatski tlak i gustoća vode mehanički istiskuju krv iz trbušne šupljine i donjih
ekstremiteta, a hladnoća vode pospješuje vazokonstrikciju (stiskanje) perifernih krvnih
žila (smanjujući prokrvljenost udova) i tako pridonosi centralizaciji krvi. U prsnu šupljinu
tako može pristići i litra pa i više krvi koja ispuni prostor nastao smanjenjem volumena
pluća te tako značajno smanji mogućnost gnječenja grudnog koša i organa koji se u
njemu nalaze, jer je krv nestlačiva kao i bilo koja druga tekućina. Taj mehanizam
preraspodjele krvi centralizacijom krvotoka pridonosi omogućavanju zarona koji je dublji
16
od zarona kojeg je moguće proračunati poznavanjem vrijednosti rezidualnog volumena
na površini. Centralizacijom krvotoka povećava se priljev krvi u srce omogućavajući
30% veći udarni volumen srca uz istodobno smanjenje frekvencije srca (bradikardiju)
posredovanu stimulacijom živca vagusa. Vrlo je važna uloga živca vagusa koji u centar
za regulaciju rada srca prenosi podatke prikupljene:
-termoreceptorima kože lica koje podraži uranjanje u hladnu vodu
-baroreceptorima kože koje podraži povećani hidrostatski tlak koji na njih djeluje tokom
imerzije
-baroreceptorima pluća koji bivaju podraženi promjenom volumena pluća zbog promjene
veličine prsnog koša izazvane povišenim hidrostatskim tlakom
-kemoreceptorima smještenim uz krvne žile koje bivaju podraženi smanjenjem
vrijednosti parcijalnog tlaka kisika
-baroreceptorima u desnom atriju koje podraži povećan priljev krvi zbog centralizacije
krvotoka
-baroreceptorima u karotidnom sinusu koje podraži rastezanje stijenke karotidne arterije
zbog povećane količine krvi koju srce izbacuje te dolazi do bradikardije koja smanjuje
potrošnju kisika u srčanom mišiću, a istodobno ne ometa učinkovitu opskrbu tijela krvlju
i to zbog pojačanog venskog priljeva izazvanog centralizacijom krvotoka. Drugim
riječima, srce kuca sporije, ali izbacuje više krvi po otkucaju tako da je ukupna količina
izbačene krvi jednaka. Baroreceptori smješteni u stijenkama krvnih žila omogućavaju
prenošenje povratne informacije (o vrijednostima tlaka unutar krvnih žila) nitima vagusa
u centar za rad srca i tako omogućavaju precizan nadzor rada srca.
RAVNOTEŽA KOLIČINE TJELESNE TEKUĆINE
Porast volumena krvi u prsnoj šupljini (zbog centralizacija krvotoka) povećava tlak u
lijevom atriju što podražuje volumne receptore u njegovom zidu s posljedičnim
smanjenjem lučenja antidiuretičkog hormona (ADH) što rezultira imerzijskom diurezom
(mokrenjem). Na taj način se uobičajena diureza može povećati i do pet puta pa može
doći do 1) dehidracije s posljedičnom hipovolemijom i hipotenzijom i 2) hipotermije jer
dvije litre izlučene mokraće smanjuju tjelesnu temperaturu za 1°C. Znojenje izazvano
pojačanim mišićnim radom, imerzijska diureza te trošenje tjelesne tekućine za
17
ovlaživanje udahnutog zraka pridonose nastanku hipovolemije i hipotenzije koje potiču
tahikardiju i tako povećavaju potrošnju kisika.
PROMJENA GRADIJENATA TLAKOVA DUŽ PROBAVNOG KANALA
Povišen hidrostatski tlak utiskuje trbušnu stijenku i pomiče sadržaj trbušne šupljine
prema prsnoj šupljini. Promjenom položaja tijela uz djelovanje hidrostatskog tlaka
mijenja se gradijent tlakova duž probavnog trakta pa se tako gradijent tlaka između
želuca i jednjaka koji na površini iznosi oko 6 mmHg (dakle viši je tlak u želucu, ali
povrat sadržaja u jednjak sprečava kružni mišić smješten na prijelazu jednjaka u želudac)
nakon zarona može udvostručiti. To može dovesti do povrata želučanog sadržaja u
jednjak koji se očituje žgaravicom ili povraćanjem.
ODRŽAVANJE TJELESNE TOPLINE
1) pojačan mišićni rad (pogotovo rad bedrenih mišića tijekom rada perajama) stvara
značajnu količinu topline (koju voda odvodi od tijela 20 puta brže nego zrak), zatim 2)
trošenje tjelesne topline na zagrijavanje udahnutog zraka pa 3) smanjenje prokrvljenosti
udova zbog centralizacije krvotoka i 4) imerzijska diureza pridonose nastanku
hipotermije. Tijelo tada stvara toplinu mišićnim radom (drhtanje) za koji je potrebna
izuzetno velika količina energije koju osigurava dostupna glukoza. Osim pothlađenosti
može doći i do pregrijavanja. Naglo uranjanje pregrijanog tijela (npr. nakon sunčanja u
neoprenskom odijelu tijekom duljeg razdoblja) može rezultirati hidrokucijom – vodenim
udarom.
ODRŽAVANJE EUGLIKEMIJE
Opskrba tijela energijom tijekom ronjenja u apnei neophodna je za izrazito pojačan
moždani i mišićni rad posebice prilikom zarona na veće dubine koji svakako
predstavljaju znatan mentalni napor. Tako prilikom izrona s veće dubine valja prijeći
značajnu udaljenost uz savladavanje značajnog otpora kretanju kroz vodu koji pružaju
gravitacijska sila, viskozitet vode i težina vodenog stupca. Povećana potrošnja glukoze uz
neodgovarajuću nadoknadu može dovesti do hipoglikemije. Znakovi hipoglikemije
uključuju osjećaj tjelesne slabosti, osjećaj duševne zbunjenosti i rastresenosti,
18
razdražljivost i otupjelost na podržaje okoline a teška i produljena hipoglikemija može
dovesti do smrti.
POJAČAN INTENZITET MIŠIĆNOG RADA
Pojačan intenzitet mišićnog rada također je karakteristika ronjenja u apnei. Pravilna
ventilacija u pripremi za apneu uključuje intenzivan rad glavnih (ošit) i pomoćnih
(međurebreni, vratni, potključni) dišnih mišića te savladavanje povećanog funkcionalnog
mrtvog prostora u disalici. Rad perajama uključuje intenzivno korištenje snažnih i velikih
bedrenih mišića s posljedičnom proizvodnjom topline i znojenjem. Zbog povećanog
venskog priljeva izazvanog centralizacijom krvotoka pojačan je i rad mišića koji uvijek
neumorno radi i nikad ne staje - srca.
PROMJENE VRIJEDNOSTI TLAKOVA PLINOVA U RESPIRATORNOM SISTEMU
Izuzetno je važno roneći u apnei stalno imati na umu sljedeće: najznačajnija promjena u
tijelu tokom ronjenja u apnei je stalan pad parcijalnog tlaka kisika uz umjereni porast
parcijalnog tlaka ugljičnog dioksida.
Porast vrijednosti parcijalnog tlaka ugljičnog dioksida kao specifičnog i najjačeg
stimulatora centra za disanje redovito prisili ronioca na dah na izron i prekid apnee prije
nego što pad parcijalnog tlaka kisika dostigne kritičnu granicu ispod koje dolazi do
sinkope (gubitka svijesti). Tokom boravka na dubini, a zbog povećanog okolnog tlaka,
povećan je i parcijalni tlak kisika u plućima. U takvim je uvjetima alveolarna izmjena
plinova uredna, odnosno, tokom trajanja apnee smanjuje se parcijalni tlak kisika
isključivo zbog potrošnje u stanicama. Međutim, tokom izrona dolazi do ubrzanog pada
vrijednosti parcijalnog tlaka kisika i to zbog brze promjene vrijednosti hidrostatskog
(okolnog) tlaka koji se tokom izrona smanjuje s dubinom. U posljednjim metrima izrona
(zbog razmjerno najveće promjene vrijednosti hidrostatskog tlaka) taj je pad vrijednosti
parcijalnog tlaka kisika izrazito ubrzan te ako vrijednost parcijalnog tlaka kisika u
alveolama dosegne (tj. padne na) vrijednost od 4,2 kPa dolazi do sinkope – naglog
gubitka svijesti kao znaka otkazivanja moždane funkcije zbog hipoksije / anoksije. Ovako
opisana sinkopa koja nastaje u posljednjim metrima izrona tokom ronjenja na dah u
dubinu u tzv. anglosaksonskom govornom jeziku i literaturi naziva se popularnim
19
imenom "Shallow Water Blackout" i označava kraticom SWB. Ronioc na dah koji izgubi
svijest i ispluta na površinu postaje žrtvom utapanja ako mu se ne pomogne. Nije svaki
gubitak svijesti tokom ronjenja na dah gore opisana sinkopa tj. SWB. Gubitak svijesti
može nastati tokom bilo koje faze ronjenja na dah (pripreme na površini, zarona,
zadržavanja na određenoj dubini, izrona) zbog npr. 1) poremećaja cirkulacije sa
smanjenjem protoka kroz mozak (npr. pritisak na vratne arterije pretjesno krojenim
odijelom u vratnom dijelu), 2) izravnog mehaničkog podražaja karotidnog sinusa (npr.
istezanjem vrata prilikom okretanja lica površini tokom izrona, udarca dijelom opreme)
3) smetnji srčane frekvencije i ritma u smislu bradikardije i aritmije, 4) prodora hladne
vode u grkljan 6) hipoglikemije, 7) stresa itd. Najvažnije je pravodobno spriječiti
utapanje netom na površinu isplutalog onesviještenog ronioca na dah održavajući mu
prohodnim dišne puteve odnosno spriječiti imerziju lica ronioca. Po potrebi treba
započeti s mjerama kardiopulmonalne reanimacije, a ako je došlo do prodora vode u
dišne puteve i/ili prekida disanja i rada srca, dati čisti kisik preko maske i simptomatsku
terapiju sukladno stanju ronioca.
Ljudsko tijelo je sposobno za čudesne adaptacije u podvodnom svijetu. Lako je primjetiti
adaptivne promjene, kada se nakon zimske pauze ronjenja ponovno krene roniti. Prvi dan
je poprilično teško zaroniti dublje i ostati uobičajeno dugo pod vodom. No, već drugi dan
nam je puno lakše i tako, svakim je danom tijelo spremnije za boravak u vodi. U tijelu
dolazi do adaptivnih promjena. Čak će i netrenirani ronioci pokazati dramatično
usporavanje otkucaja srca za vrijeme apnee. Ta pojava se naučno zove DIVING REFLEX.
Potapanjem lica u hladnu vodu uzrokujemo automatsko usporavanje otkucaja srca. Na
koži lica, posebno oko usta i brade, nalaze se receptori za toplo i hladno, koji mozgu
prenose informaciju o temperaturi okoline. Netrenirani ronioci mogu doživjeti iskustvo
usporavanja brzine otkucaja do čak 40%. Trenirani ronioci mogu proizvesti i bolje
rezultate i to do nezamislivih 20 otkucaja u minuti. Ovaj reflex je također poznat kod
morskih sisavaca od kojih neki provedu u apnei i po 20 minuta. Kod životinja se radi o
tome da se "virtualno smanje". Naime, zbog smanjenog broja otkucaja srca krv se dijelom
povlači iz ekstremiteta u centralni dio tijela gdje su pluća, srce i mozak. Time se
20
"virtualno" smanjuje tijelo koje je potrošač kisika. Stručnjaci na Rhodes Collegu-
Memphis proveli su razna ispitivanja vezana za Diving reflex.
Slika 13.Jedno od ispitivanja bavilo se usporavanjem otkucaja srca na temperaturama vode od
37°C, 25,6°C, 14,3°C i 3°C. Ti rezultati pokazali su očitu vezu između temperature vode
i otkucaja srca. Dobili su rezultate unesene u tablicu:
TEMPERATURA VODE PROMJENA BROJA OTKUCAJA SRCA U %
37,0°C 9,51%
25,6°C 15,44%
14,3°C 20,31%
3,0°C 29,39%
Slika 14. Promjena broja otkucaja srca u % u zavisnosti od temperature vode
Najveći pad broja otkucaja srca izmjeren je kod jednog studenta i iznosio je 30,4%.
Takav rezultat odgovara promjeni broja otkucaja sa normalnih 63,6 na 44,2 u minuti. Na
usporeni rad srca utječe i pritisak vode na grudni koš koji stišće i srce.
21
Slika 15.Druga veća adaptacija tijela kod ronjenja je SPLEEN EFFECT, odnosno "efekt slezene".
Trenirani ronioci razvijaju nekoliko različitih fizioloških adaptacija koje vode dubljoj i
dužoj apnei. Slezena se tada ponaša kao rezervoar za krv, koji pomaže treniranom
roniocu povećati svoje performanse. Njihova se slezena skuplja prilikom urona
ispuštajući u krvotok dodatne krvne stanice, koje ujedno nose i kisik sa sobom. Prema
autorima iz The Journal of Applied Physiology, slezena japanskih Ama ronioca
(profesionalne žene ronioci) koje su proučavali, smanjuje se do 20% kad rone. U isto
vrijeme njihova koncentracija hemoglobina u krvi se povećava 10%. Kao što znamo,
hemoglobin prenosi kisik u krvi i time se povećava dužina ostanka pod vodom. Kod
tuljana se koncentracija krvnih stanica povećava do 65%. Interesantno je da kontrakcija
ljudske slezene i rezultantno otpuštanje novih crvenih krvnih stanica ne nastupa odmah,
već nakon 15-20 minuta nakon uzastopnog uranjanja. Taj efekt slezene kao i druge
adaptivne promjene u tijelu, vjerojatno trebaju pola sata za potpuno djelovanje i to kod
treniranih ronioca. Ako se taj proces zanemari, može doći do aritmije srca pri dubokim
uronima.
Postoje i druge poznate adaptacije tijela. Krvne žile u koži se kontrahiraju uslijed pojave
smanjenja kisika nebi li se osiguralo više krvi za vitalne organe. Hemijske promjene u
krvi osiguravaju tijelu da raspolaže kisikom što učinkovitije. Najvažnije od svega,
roniočev mozak se adaptira dužem periodu apnee. On može ignorirati na duži vremenski
22
period svoj unutarnji glas koji od njega traži disanje.
Sve te adaptacije kao i dobru fizičku pripremu treba proći jedan ronilac prije dubljih
urona, bio on podvodni ribolovac ili freediver. Svaka greška se može platiti životom. Tu
je još i hiperventilacija koja na neprirodan način produljuje apneu i samim tim nas stavlja
u smrtnu opasnost.4
3. ZAKLJUČAK
4 Manestar Jurica (2001) Zdravlje ronioca – EFSA Croatia, http://efsa.hr/Podvodni/Teme/Adaptacije_ljudskog_tijela.htm
23
Iz svega navedenog možemo zaključiti da je ronjenje na dah još jedan od sportova koji
doživljava veliku ekspanziju u svijetu. Ronjenje je vjerovatno staro koliko i čovječanstvo
jer su mora, jezera, okeani i rijeke neiscrpan izvor znatiželje, hrane i prirodnih
bogatstava. Razvojem ronilačke opreme ronjenje sve više postaje dostupno i “običnom
čovjeku”. Međutim osvajanje velikih dubina ograničava ljudski organizam koji
doživljava niz fizioloških promjena usljed visokog pritiska a ronjenje na dah priznaje
samo one najdisciplinovanije jer u protivnom može doći do neželjenih posljedica. 1992.
godine osnovana je i službena asocijacija ronjenja na dah – AIDA, koja je zadužena za
organiziranje natjecanja, praćenje rekorda ali i brigu o visokim standardima kod
edukacije instruktora i novih ronioca na dah. Prema AIDA-i postoji 8 službenih disciplina
u ronjenju na dah, a te discipline se mogu podjeliti na statične, dinamične i dubinske.
AIDA priznaje rezultate postignute samo u ovim disciplinama. Ronjenje na dah je sport
koji zahtijeva puno znanja i vještine, truda i odricanja. Zauzvrat, dobiva se mir i ljepota
podvodnoga svijeta, rekreacija, čuvanje i unapređenje zdravlja tokom dugog niza godina.
Roniti se može već od mladosti, pa do duboke starosti, ali uz poštivanje ograničenja
prirode. Na kraju je samo se nadati da će ovaj sport naći mjesto i kod ljubitelja sporta u
našoj zemlji.
4. LITERATURA
24
1. Adaptacije ljudskog organizma pri ronjenju (2002.) Hrvatska: EFSA. Postavljeno 10.10.2007. sa Web sajta: http://efsa.hr/Podvodni/Teme/Adaptacije_ljudskog_tijela.htm
2. Disciplines and history of apnea diving ( ) Lausanne, Switzerland: AIDA International. Postavljeno 08.10.2007. sa Web sajta: http://www.aida-international.org/
3. Povijest ronjenja (30.09.2007.) Hrvatska: Wikipedia. Postavljeno 04.10.2007. sa Web sajta: http://hr.wikipedia.org/wiki/Ronjenje
4. Ronjenje istorijski razvoj ( ) Beograd: HBO Medical center. Postavljeno 03.10.2007. sa Web sajta: http://www.hbomc.co.yu/ronjenje/index.htm
5. Tjelesne promjene prilikom ronjenja na dah (2004.) Hrvatska: EFSA. Postavljeno 07.10.2007. sa Web sajta: http://www.efsa.hr/Podvodni/Teme/Tjelesne_promjene_tijekom_ronjenja_na_dah.htm
6. Zdravlje i ronjenje (2005.) Rijeka: Nastavni zavod za javno zdravstvo Primorsko- Goranske županije. Postavljeno 01.10.2007. sa Web sajta: http://www.zzjzpgz.hr/nzl/15/umetak.htm
25