roditeljski stilovi
DESCRIPTION
Seminarski radTRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U RIJECI
UČITELJSKI FAKULTET U RIJECI
STILOVI RODITELJSKOG ODGOJA, SLOBODNO VRIJEME I
RIZIČNO PONAŠANJE MLADIH
Seminarski rad iz kolegija Opća pedagogija
RANI I PREDŠKOLSKI ODGOJI OBRAZOVANJE/1.SEMESTAR
Rijeka, siječanj, 2011/2012
SADRŽAJ:
1. UVOD...................................................................................................................1
2. OBITELJSKA PEDAGOGIJA.............................................................................2
2.1. DEFINICIJA I PREDMET OBITELJSKE PEDAGOGIJE..........................2
2.2. CILJ I ZADACI.............................................................................................2
2.3. SADRŽAJ......................................................................................................3
3. STILOVI RODITELJSTVA.................................................................................5
3.1. OBITELJ KAO ODGOJITELJ......................................................................5
3.2. ODGOJNA FUNKCIJA OBITELJI I PREDUVIJETI ZA OBITELJSKI ODGOJ......................................................................................................................6
3.3. STILOVI RODITELJSTVA..........................................................................7
3.3.1. AUTORITARNI STIL RODITELJSTVA.............................................8
3.3.2. POPUSTLJIVI STIL RODITELJSTVA................................................9
3.3.3. DEMOKRATSKI (AUTORITATIVNI) STIL RODITELJSTVA.........9
3.3.4. INDIFIRENTNI (RAVNODUŠNI) STIL RODITELJSTVA..............10
3.4. RODITELJ KAO ODGOJITELJ.................................................................10
3.5. RODITELJSKI STILOVI I RIZIČNO PONAŠANJE MLADIH................12
4. SLOBODNO VRIJEME.....................................................................................14
4.1. DEFINICIJA I POVIJEST SLOBODNOG VREMENA............................14
4.2. PEDAGOGIJA SLOBODNOG VREMENA..............................................15
4.3. ODGOJ U SLOBODNOM VREMENU......................................................16
4.4. PROBLEMI SLOBODNOG VREMENA I RIZIČNO PONAŠANJE MLADIH.................................................................................................................17
4.5. ODGOJNE AKTIVNOSTI I DJELATNOSTI U SLOBODNOM VREMENU.............................................................................................................18
4.6. NOSITELJI ODGOJNIH AKTIVNOSTI....................................................19
4.6.1. OBITELJ...............................................................................................20
4.6.2. USTANOVE ZA PREDŠKOLSKI ODGOJ........................................21
4.6.3. ŠKOLA.................................................................................................21
4.6.4. DRUŠTVENE I OPĆEKULTURNE USTANOVE.............................22
5. ZAKLJUČAK.....................................................................................................24
6. LITERATURA....................................................................................................25
1. UVOD
U današnjem društvu sve se češće otvoreno govori o problemima mladih i
njihovom rizičnom ponašanju, često se govori i o tome kako se danas odgajaju djeca,
koji odgoj je onaj pravi. Upravo ovom tematikom i njoj bliskom govoriti će se u
ovom seminarskom radu.
Prvo će se kao uvod roditeljskim stilovima govoriti o obiteljskoj pedagogiji kao
glavnoj pedagoškoj grani koja se izravno bavi obiteljskim odgojem i njegovim
unaprijeđenjem. Također, spomenuti će se ciljevi, zadaci i sadržaj obiteljske
pedagogije.
Nadalje, glavnina dijela odvojiti će se za roditeljsku funkciju u odgoju koja je
glavna za pravi put ka razvoju cijelokupne ljudske ličnosti i za roditeljske stilove.
Prema Z. Raboteg – Šarić, koja je zajedno sa suradnicima vodila istraživanje o
roditeljskim stilovima, oni se mogu podijeliti na četiri osnovna stila koje roditelji
koriste u odgoju djece. Oni se razlikuju prema razini autoriteta, prema pažnji i
ljubavi koja se daje djetetu te se mogu razlikovati i prema odgojnim mjerama koje
roditelji upotrebljavaju.
Na kraju će se govoriti o pedagogiji slobodnog vremena, njenoj definiciji i
glavnim zadacima. Slobodno vrijeme se organizira pomoću raznih aktivnosti, bilo u
školi, obitelji ili društvenoj zajednici, a one moraju pružati pojedincu odmor, ali isto
tako i kulturnu razonodu.
Kako bi se u ovom seminarskom radu te teme što bolje objasnile i obradile,
koristiti će se brojna literatura koja se već bavila tematikom obiteljske pedagogije i
pedagogije slobodnog vremena. Isto tako, da bi se što bolje opisala povezanost
rizičnog ponašanja mladih, roditeljska uloga i način korištenja slobodnog vremena,
koristiti će se i istraživanje koje je objavljeno 2002. godine.
2. OBITELJSKA PEDAGOGIJA
2.1. DEFINICIJA I PREDMET OBITELJSKE PEDAGOGIJE
Bez funkcije obitelji i roditeljstva društvo ne bi postojalo, oni su temeljna funkcija
u koju se stalno ulaže, podupire ju se i razvija. Autor V. Rosić u svojem radu navodi
kako je obiteljska pedagogija jedna od znanstvenih disciplina iz sustava pedagogijske
znanosti koja proučava smisao, uvjete i zakonitosti obiteljskog odgoja. Kako se
obiteljska pedagogija različito definira među autorima navesti ćemo i onu A.
Vukasovića prema kojemu je obiteljska pedagogija grana pedagogijske znanosti koja
pedagoški osmišljava i osvjetljava odgojni proces u specifičnim uvijetima obiteljskog
života.
Predmet obiteljske podagogije je odgoj u obitelji, a predmet samog istraživanja i
unaprijeđenja je odgoj u obitelji od rođenja djeteta i tijekom cijelog razdoblja dok
obitelj ima utjecaj na mladog čovjeka.
Temeljna svrha obiteljske pedagogije sastoji se u izučavanju zakonitosti
obiteljskog odgoja i života te u njegovom unaprjeđivanju. Ona se ubraja u sferu
odgojnih znanosti, odnosno ona pedagoški osmišljava odgojni proces u specifičnim
uvijetima obiteljskog života.
2.2. CILJ I ZADACI
Pedagogija kao i sve znanosti ima svoj cilj i zadatke, a jedan od ciljeva obiteljske
pedagogije je odgoj u obitelji koji se ostvaruje zadovoljavanjem temeljnih ljudskih
potreba. Obiteljska pedagogija ima temeljni cilj; da putem spoznaja o odgoju i
sistematizaciji stečenih znanja može poticati daljnja istraživanja i primjenjivati ih u
praksi. Zadatke obiteljske pedagogije istaknuo je autor V. Rosić, a prema njemu
postoji nekoliko glavnih zadataka obiteljske pedagogije.
Zadaci obiteljske pedagogije:
- proučava obiteljski odgoj i njegove specifičnosti, uočava i formulira
zakonitosti i tako obogaćuje pedagogijske spoznaje na tom odgojnom
području
- razrađuje teorijske osnove(smisao, svrhu, zadatak, načela, sadržaj, ustroj,
činitelje, metode, sredstva, postupke) za unaprijeđivanje obiteljskog odgoja
- vrednuje postignuća obiteljskog odgoja i obiteljske pedagogije
Zadaće obiteljske pedagogije temelje se ne samo na proučavanju i objašnjavanju
postojeće odgojne prakse nego su poticajne, samokritičke i zahtjevaju nove,
drugačije, promjenjive, fleksibilnije i učinkovitije pristupe obiteljskom odgoju.
2.3. SADRŽAJ
Obiteljski odgoj ostvaruje se prema cilju koji je opći, posebni i pojedinačni, a vodi
ka društvenom i individualnom aspektu odgoja.
Društveni odgojno-obrazovni cilj – ostvaruje se prvenstveno na adekvatnim
odgojno-obrazovnim sadržajima koji se odnose na zadaće egzistencijanog,
društveno-moralnog i humanističkog odgoja.
ZADACI OBITELJSKE PEDAGOGIJE
Proučava obiteljski
odgoj
Razrađuje teorijske osnove
Vrednuje postignuća obiteljskog
odgoja
Individualni odgojno-obrazovni cilj – ostvaruje se osobnom aktivnošću djece na
sadržajima kojima zadovoljavaju biološke, socijalne i ostale potrebe.
Sadržaj obiteljskog odgoja vezan je uz temeljna odgojna područja ili konkretnije
uz obrazovna dobra i odgojne vrednote na tim područjima. Djeci je itekako potreban
roditelj, da bude partner u igri, da mu bude prijetelj, da mu pruži dovoljno ljubavi, da
budi u njemu osjećaj sigurnosti. Isto tako, roditelji moraju pružiti djetetu osnove
tjelesnog, intelektualnog, estetskog, radnog i moralnog odgoja. (Rosić, 1998.)
Stručnjaci su sredinom 20. stoljeća izvodili nastavu, proučavali, istraživali i
unaprijeđivali teoriju i praksu odgoja u obitelji. Danas se još ne pokazuje interes za
takvim kadrom pa je obiteljska pedagogija još nedovoljno istraženo područje. Zato je
njeno razvijanje, sustavno proučavanje i unaprijeđivanje obiteljskog odgoja vrlo
aktualan pedagoški i društveni zadatak.
3. STILOVI RODITELJSTVA
3.1. OBITELJ KAO ODGOJITELJ
Odgojna uloga obitelji kroz povijest je bila različito cijenjena. U totalitarnim
sistemima ponašanje obitelji i odgoj djece diktiralo je društvo, dok u demokratskom
društvu obitelj ima mnogo važniju odgojnu ulogu, a društvo svojim ustanovama
pomaže da se ta odgojna zadaća kvalitetno obavi, a da se pritom ne izgubi
individualnost svakog člana zajednice.
Odgojna uloga je važna jer se temelji na emocionalnim odnosima, na privrženosti
roditelja i djece što utječe na razvijanje emocionalnog, moralnog i intelektualnog
kapaciteta djeteta, a ujedno i razvijanje jakog osjećaja pripadnosti zajednici.
V. Rosić je naveo kako je odgoj važan u svakoj životnoj dobi čovjeka, ali u
djetinjstvu je odgoj najvažniji jer su djeca kao 'spužvice' i lako primaju utiske te tako
upija temeljne oblike za kasnije ponašanje u svim područjima života. Odgoj u
obitelji je poseban odnos između roditelja i djece, ispunjen različitim vrijednostima i
sadržajima povjerenja, razumjevanja, ljubavi, iskrenosti, želja, nada, radosti i
razočaranja.
Komunikacija unutar obitelji ima posebnu odgojnu vrijednost. Odgojni rad u
obitelji bez komunikacije je nezamisliv, pogotovo što roditelj nije samo otac, majka,
skrbnik, već i uzor, autoritet, savjetnik itd. Obitelj je u jednu ruku posrednik između
djece i društvene zajednice, najpogodnija škola za emocionalne i socijalne odnose.
Obitelj je nositeljica života i glavni faktor i nositelj odgoja, međutim, ona mora
surađivati s ostalim nositeljima odgoja kako bi se u potpunosti potaknuo razvoj
ličnosti.
U prvom razdoblju djetetova života obitelj je najpogodnija sredina za razvitak i
odgajanje djeteta. Ona djeluje vrlo snažno na djetetove emocije, na razvijanje toplih
ljudskih osjećaja i sposobnosti, na oplemenjivanje srca. Možemo reći da obitelj
utječe na razvitak čovjeka tijekom čitavog njegova života. Ona je prirodna sredina u
kojoj čovjek živi i za koju je vezan od rođenja do smrti. Mladom čovjeku potreban je
intiman obiteljski krug.
3.2. ODGOJNA FUNKCIJA OBITELJI I PREDUVIJETI ZA OBITELJSKI
ODGOJ
Odgoj počinje u obitelji i kojoj se pojavljuju prva zapažanja, nastaju prva
poimanja i predodžbe o svijetu i životu te o samome sebi, formiraju se i izgrađuju
pojmovi i stavovi, uspostavljaju odnosi, prihvaćaju U prirodnim uvjetima života u
obiteljskom domu započinje proces socijalizacije i niti jedna institucija ne bi mogla
zamijeniti obitelj na području suptilnog odgoja. Treba iskoristiti posebne mogućnosti
odgojnog djelovanja u uvjetima obiteljskog života, ali i određene uvjete koji su
potrebni za odgoj. Slijedi nekoliko preduvijeta koje je u svojemu radu iznio A.
Vukasović, a prijeko su potrebni za normalan obiteljski odgoj.
Skladni obiteljski odnosi osiguravaju stabilost obitelji, ugodnu i privlačnu
atmosferu za sve članove. Smiren, skladan, uravnotežen, harmoničan obiteljski život,
međusobna ljubav i povjerenje, pravilna raspodjela dužnosti i obaveza te dosljednost
u njihovu ostvarivanju izvanredno pozitivno djeluju na oblikovanje osobnosti
čovjeka.
Adekvatan položaj djeteta u obitelji koji omogućuje djetetu da se osijeća
sigurno i zadovoljno, radosno i sretno. Samo u toploj i privlačnoj obiteljskoj
atmosferi može se postići psihička uravnoteženost, potpuni psihički i socijalni
razvitak djeteta. Normalno je da će se željeno i prihvaćeno dijete osjećati sigurnije,
sretnije i da će biti pristupačnije za odgojne utjecaje.
Sljedeći uvijet uspješnog obiteljskog odgoja je zrelost roditelja, koja mora biti
psihička, socijalna i moralna. Ovdje spadaju i pedagoški osjećaj i razina pedagoške
kulture kod roditelja. Roditelj je po svojoj roditeljskoj funkciji odgojitelj, a uspješno
odgajati mogu samo oni roditelji koji su stabilni u svim razinama osobnosti (psihički,
socijalno, emocionalno i moralno) te roditelji koji poznaju svrhu odgoja i pravilnog
odgajanja.
Postoji još jedan preduvijet, a to su sređene obiteljske ekonomske prilike, koje
omogućuju djeci normalne uvjete za život i optimalan razvitak tjelesnih,
intelektualnih, moralnih, estetskih i radnih sposobnosti. Djeci je potrebna hrana,
odjeća, obuća, higijenski životni uvijeti, prostor za boravak, igru, spavanje, učenje i
druge aktivnosti, briga, njega, predškolski nadzor, pomoć, školski pribor,
zadovoljenje bioloških, socijalnih, kulturnih i drugih potreba.
3.3. STILOVI RODITELJSTVA
Danas se obitelji razlikuju s obzirom na autoritet roditelja prema njihovoj djeci te
je njihov autoritet bitan za uspješnost obiteljskog odgoja. U prošlim vremenima
odgovore na pitanja o tome kako treba odgajati djecu često su davale bake i drugi
članovi iz starijih generacija. U današnje su vrijeme roditelji uglavnom usmjereni na
specijaliste iz područja psihologije i medicine. Ljudi često imaju romantiziranu i
idealiziranu sliku o majčinstvu koja u majkama proizvodi nepotrebnu anksioznost. U
današnje vrijeme od očeva se očekuju puno veća angažiranost u odgoju djece.
Razni autori i znanstvenici imaju različite podjele roditeljskih stilova, a prema P.
Spasojeviću postoje različiti roditeljski stilovi i strategije kao što su to autoritativni,
indiferentni, popustljivi i autoritarni. Također, s ovom podjelom slažu se i Z.
Raboteg – Šarić i suradnici u istraživanju o stilovima roditeljstva. Svaki od ovih
stilova roditeljstva na drugačiji način utječe na razvoj ličnost djeteta. Oni se razlikuju
ponajviše u tome koje odgojne mjere roditelji koriste u odgoju djece. Roditelji bi
trebali uzeti u obzir da su nagrade efikasnije od kazni. Obiteljska pravila moraju biti
jasna i konstantna, komunikacija otvorena i da se djeci dopušta da sami biraju sve do
razine kada bi ih vlastiti izbor mogao fizički ili psihički ugroziti. Dakle, veoma je
važno da roditelji znaju odrediti kako postaviti autoritet i pritom ne zaboraviti da je
djetetu, osim autoriteta, prijeko potrebna roditeljska pažnja i razumijevanje.
3.3.1. AUTORITARNI STIL RODITELJSTVA
U autoritarnom stilu mogu se naću obilježja patrijarhalne obitelji, obitelji u kojoj
dijete ne može doći do izražaja zbog autoritarnog ponašanja roditelja. Kod
autoritarnosti zapravo možemo govoriti o postojanju dvaju monologa – monologa
djeteta i monologa roditelja koji se međusobno ne susreću. Svako suprostavljanje ili
isticanje vlastitog mišljenja završava kaznom pa dijete postupno stječe naviku da
postupa uvijek kako mu se kaže, ne iznoseći svoje mišljenje. U takvim obiteljima
djeca su najčešće tiha, mirna i povučena. Osjećaji koji kod takve djece dominiraju su
strah, nepovjerenje, neiskrenost, lažno poštovanje, a oblikuje ih roditeljski način u
kojem ima puno cinizma, grubosti, vrijeđanja.
Upravo takva obiteljska atmosfera, koja se očituje u grubosti i hladnoći te je kazna
jedini odgojni postupak, dovodi do određene agresije kod djece. Međutim, agresija se
iskazuje u trenucima kada dijete nije kod kuće i nema nadzor roditelja (npr. u
dječjem vrtiću). Djeca odgajana u ovakvoj atmosferi često maltretiraju vršnjake ili
mlađe od sebe, kvare igru i tijekom vremena postaju socijalni i odgojni problem.
Dijete odrasta u ovisnu, nezadovoljnu i nesamostalnu ličnost. (Rosić, 1998.)
RODITELJSKI STILOVI
AUTORITARANI
DEMOKRATSKI
POPUSTLJIVI
INDIFIRENTNI
3.3.2. POPUSTLJIVI STIL RODITELJSTVA
Kod popustljivog stila javlja se shvaćanje o apsolutnoj djetetovoj slobodi koje se
pojavilo pod utjecajem moralne krize i anarhističkog shvaćanja slobode. Dijete je
centar obitelji i ono njome upravlja i naređuje svim članovima koji su mu se
podredili. U ovakvoj obiteljskoj atmosferi dolazi do toga da dijete zapravo odgaja
roditelje umjesto obrnute situacije. Zbog toga dijete nema mogućnost razvijanja
vlastite ličnosti, individualnosti i samostalnosti kako bi se moglo uklopiti u sredinu
koja ga prihvaća.
U svojemu djelu Obiteljska pedagogija, autor V. Rosić Ovakav način odgajanja
podržava djetetovu sebičnost, umišljenost, dominantnost i bezobzirnost, a djetetu je
onemogućen normalan razvitak ljudskih osobina i svojstava. Često je to najkraći put
prema razvijanju egocentrizma koji kasnije ometa djetetovu socijalizaciju jer se često
igra samo. Druga djeca ga izbjegavaju zbog umišljenosti i želje da uvijek bude prvo i
u centru pažnje.
Osobine koje dijete stječe ovim roditeljskim stilom su impulzivnost, nezrelost i
dijete nema kontrole. Roditelji moraju voditi dijete, a za to je potreban određeni
autoritet.
3.3.3. DEMOKRATSKI (AUTORITATIVNI) STIL RODITELJSTVA
U demokratskoj obitelji mogu se vidjeti odnosi koji su zasnovani na međusobnoj
komunikaciji i poštivanju članova. Roditelji prihvaćaju mišljenja i stavove svoje
djece a pritom se vode mišlju da je svatko od nas različit i zasebna individua koja se
mora poštivati.
Autoritet se temelji na međusobnom poznavanju, poštivanju i razumijevanju,
roditelji malo govore, ali su zato uzor djeci vlastitim ponašanjem. Upravo zbog toga
roditelji moraju biti oblikovane i odgovorne osobe koje su kompetentne pozitivno
usmjeravati svoje dijete i pomagati mu. P. Spasojević u svom radu naglašava kako bi
se roditelji uvijek prirodno trebali ponašati prema djetetu – smijati se i razgovarati
mirnim tonom glasa, ali ipak kada je to potrebno povisuju ton glasa i ukoliko su
pogriješili to priznaju i ispričaju se. Ovakvim odgojem postiže se najpozitivniji
odnos s djetetom jer ono duboko doživaljava i osijeća da se može osloniti na svoje
roditelje i da im može vjerovati te se ugleda na njih.
Ovakvom odgoju nije potrebna pretjerana strogost ili autoritarnost, ali se ne
zasniva niti na slijepoj ljubavi koja sve dopušta. Roditelji samim svojim ponašanjem
postaju veoma privlačni i bliski djetetu, bez ikakve prisile i nadmoći.
3.3.4. INDIFIRENTNI (RAVNODUŠNI) STIL RODITELJSTVA
Govoreći o četvrtom stilu roditeljstva, još jednom ćemo se osvrnuti na rad V.
Rosića koji indiferentni stil karakterizira kao onaj stil u kojemu roditelji niti u
jednom segmentu odgoja nisu visoko na ljestvici. U ovome stilu roditelji svojoj djeci
ne pružaju niti roditeljske pažnje, razumijevanja, ljubavi ili zanimanja za samo dijete,
ali isto tako ne postavljaju im autoritet i nemaju nikakve kontrole nad svojim
djetetom. Takva djeca razvijaju osobine kao što su neposlušnost, zahtjevnost,
neprimjereno sudjelovanje u igri i drugim socijalnim aktivnostima.
Djeca koja su odrastala u ovakvom obiteljskom okružju zapravo nikada nisu
osjetila bit obiteljskog odgoja i gotovo uvijek su prepuštena sama sebi. Ovakav stil
ima veoma negativne posljedice na sveukupni dječji razvoj, ta djeca često ne
pokazuju svoje emocije jer nisu to imala od koga naučiti, a isto tako bez određenog
roditeljskog autoriteta ne mogu učiti društvenim i moralnim normama i
vrijednostima.
3.4. RODITELJ KAO ODGOJITELJ
Osjećaj materinstva i očinstva upućuje roditelje da se brinu o djeci, da ih odgajaju
kako bi postali čestiti ljudi, njihova prirodna i društvena funkcija je upravo
odgojiteljska.
U ranom djetinjstvu majka je najvažniji odgojitelj jer o njezinoj brizi, njezi i
ljubavi od najranije dobi djetetova života ovisi formiranje buduće osobnosti, tjelesno
i duševno zdravlje djeteta. Ako majka ne obavlja dobro i odgovorno svoju funkciju
pojaviti će se negativne posljedice u obliku psiholoških poremećaja. Brinući se o
dijetetu majka uspostavlja s njim prvi emocionalni kontakt. Nakon treće godine
dijete se osamostaljuje, a majka mu u tome pomaže, bodri ga i podržava.
Krajem ranog djetinjstva sve važniju ulogu dobiva otac kao odgojitelj. Njegova
različitost od majke počinje zanimati dijete. Njegovi poslovi, društveni interesi, briga
o djetetu, sve su mu privlačniji. Emocionalna povezanost s ocem sve više jača, a
djetetu su potrebna oba osjećajna kontakta – i s ocem i s majkom. Oni se međusobno
nadopunjuju i dijete se osjeća sigurno, radosno i sretno, a to je bitna pretpostavka
uspješnog odgoja. Ukoliko dođe do gubljenja jednog ili drugog emocionalnog
kontakta, dijete se osjeća nesigurno, uskraćeno, nesretno, posebno u slučajevima
kada doživljava da su roditelji (oba ili samo jedan od njih) krivi za to. Zbog toga oba
roditelja, ako su istinski roditelji, moraju vrlo odgovorno i nesebično prihvatiti
odgojne funkcije i savjesno ih obavljati.
A. Vukasović naglašava kako roditelji često samo obavljaju svoju roditeljsku
funkciju, ali im nedostaju potrebna znanja i umjeća odgajanja. Društvo im povjerava
odgojne zadatke, ali se nedovoljno brine o njihovoj pedagoškoj izobrazbi i kulturi.
Budući da velikom broju roditelja nedostaje potrebno pedagoško znanje, kultura i
sposobnost, pojavljuju se i brojne pogreške. Također, A. Vukasović se osvrnuo na
karakteristične pogreške u odgoju:
- Oslobađaju djecu teškoća pod izlikom da se djeca ne muče. Preuzimaju na
sebe dužnosti i obaveze koje bi trebala obavljati njihova djeca. Apsolutna
djetetova sloboda odnosno problem da dijete postaje centar obitelji.
- S druge strane imamo pretjeranu strogost, preveliki zahtjevi, grubost u
ophođenju, često kažnjavanje i orijentacija na negativno.
- Novije vrijeme donosi tako zvani životni materijalizam. Materijalne
vrijednosti potiskuju više etičke, estetske, kulturne, moralne i pedagoške
vrijednosti. Slabi odgovornost roditelja za djecu. Tako neki roditelji
novcem i materijalnim dobrima žele nadoknaditi nedostatak ljubavi, toplih
kontakata, nedostataka brige za odgoj djece.
- Neki roditelji odgajaju svoju djecu onako kako su njih odgajali njihovi
roditelji.
3.5. RODITELJSKI STILOVI I RIZIČNO PONAŠANJE MLADIH
Najkorisniji pristup kada se proučava odnos između roditelja i djece je onaj u
kojemu se proučavaju roditeljski stilovi i kako svaki od njih utječe na djecu i
razvijanje njihove ličnosti i njihovih sposobnosti. Kao što se već navodi, dvije glavne
dimenzije kod roditeljskih stilova su emocionalna toplina i roditeljsko razumijevanje
te roditeljski nadzor odnosno autoritet i zahtjevi roditelja.
Kombinirajući te dvije dimenzije dobivaju se četiri osnovna roditeljska stila o
kojima se govorilo u predhodnim poglavljima.
Kako bi se ova tema prikazala što vjernije, koristili smo istraživanje Z. Raboteg –
Šarić koja je sa ostalim suradnicima istraživala upravo ovo područje – kako su
roditeljski stilovi povezani sa rizičnim ponašanjem mladih. Ta istraživanja pokazala
su kako je demokratski stil roditeljstva povezan s pozitivnim aspektima
psihosocijalnog razvoja adolescenata. Djeca odgajana u obitelji demokratskog stila
imaju sljedeće osobine: nezavisnost, sposobnost reguliranja vlastitog ponašanja,
emocionalna prilagođenost, zadovoljstvo i društvena odgovornost. Kada se govori o
problemima mladih kao što su konzumiranje alkohola, droga ili opojnih sredstava, te
agresivnost i vandalističko ponašanje, oni se rijeđe javljaju kod adolescenata čiji je
roditeljski stil bio demokratski.
Za razliku od njih, adolescenti koji često konzumiraju alkohol, drogu i opojna
sredstva, opisuju svoje roditelje kao neemocionalne, sebične, zanemarujuće,
nametljive, posesivne. Oni odgoj svojih roditelja opisuju kao pretežito popustljivi ili
kao autoritaran. Ti roditelji imaju poteškoća u komunikaciji sa svojom djecom.
Također, u obiteljima u kojima roditelji imaju malo nadzora nad djecom, u doba
adolescencije češće se javljaju bjegovi od kuće.
Istraživanja također ukazuju na još neke dimenzije i oblike roditeljskog ponašanja
koja su tipična za demokratski odgoj, a rezultiraju boljim odnosima unutar obitelj, a
samim time i sa manje problema i rizičnog ponašanja u adolescentskoj dobi.
- Veća ukljućenost roditelja u odgoj i sudjelovanje djece u obiteljskom
odlučivanju povezana su s boljim školskim uspjehom i manjim
konzumiranjem droge i alkohola. Ta djeca manje eksperimentiraju s
pušenjem, nemaju problematično ili devijantono ponašanje u školi, ali i izvan
nje.
- Roditelji se u dobi adolescencije, koju obilježava porast provođenja
slobodnog vremena s vršnjacima, lakše prilagođavaju tim promjenama.
- Roditelji potiču nezavisnost i individualnost djeteta te se time povećavaju
šanse za zdrav psihološki razvoj djeteta.
Roditelji demokratskog stila često nenamjerno imaju kontrolu nad time s kime će
se njihova djeca družiti, a ukoliko i njihovi prijatelji imaju roditelje čiji je stil
demokratski, djeca će pokazivati manje rizičnog ponašanja u svim oblicima.
Problemi u ponašanju i zlouporaba sredstava ovisnosti također su povezani s
nestrukturiranim provođenjem slobodnoga vremena, tj. aktivnostima kao što su česti
izlasci s prijateljima, odlasci u disco i kafiće, na kućne zabave i sl. Mladi koji
uzimaju drogu češće postižu slabiji školski uspjeh, a manje sudjeluju i u
organiziranim izvannastavnim aktivnostima, kao što su sportske aktivnosti i
aktivnosti u školskim klubovima. S druge strane, češće sudjelovanje u vjerskim i
rekreacijskim aktivnostima te učestaliji kontakti s roditeljima i drugim odraslim
osobama povezani su s manjom učestalošću zlouporabe sredstava ovisnosti
Roditeljski odgojni postupci u određenoj su mjeri povezani i sa stilovima provođenja
slobodnoga vremena djece, pri čemu je uključenost u organizirane izvaškolske
aktivnosti povezana s pozitivnim socijalizacijskim učincima.
Usmjeravajući i potičući djecu u uključivanje u različite aktivnosti tijekom
slobodnoga vremena, roditelji neizravno utječu i na to u kakve će se socijalne odnose
djeca uključiti, što opet može utjecati na razvoj rizičnoga ponašanja adolescenata.
Adolescencija nije razdoblje u kojem bi roditelji trebali biti manje angažirani u
odgoju. Naprotiv, to je razdoblje u kojem je i dalje važno da roditelji i djeca imaju
bliske, ali i ravnopravnije odnose.
4. SLOBODNO VRIJEME
4.1. DEFINICIJA I POVIJEST SLOBODNOG VREMENA
Slobodno vrijeme je univerzalna društvena pojava našega doba koja se javlja u
svim zemljama svijeta bez obzira na njihovu razvijenost, bogatstvo i društvenu
strukturu.
U jednom poglavlju o pedagogiji slobodnog vremena, A. Vukasović ovako
definira slobodno vrijeme: „Slobodno vrijeme je vrijeme u kojem je pojedinac
oslobođen poslova, obveza i dužnosti prema obitelji školi, poduzeću ili široj
zajednici; vrijeme koje on može oblikovati i ispuniti aktivnostima prema osobnim
željama i zanimanjima, radi zadovoljenja vlastitih sklonosti i razvijanja sposobnosti.“
To je sredstvo odmora, razonode i oslobađanja od svakodnevnih briga, a još jedna i
ujedno i glavna funkcija je razvoj ličnosti osobe. Glavno obilježje slobodnog
vremena je upravo aktivnost pojedinca, a ona može biti masovna, grupna i
individualna.
Iako se važnost slobodnog vremena počela naglašavati tek u zadnjih stotinjak
godina, slobodno vrijeme je spominjao već i Aristotel. Međutim, on je slobodno
vrijeme shvaćao kao luksuz koji imaju oni koji su slobodni kako bi se mogli
usavršavati i bogatiti svoj duh prisustvovanjem u igrama, natjecanjima, filozofijama i
prikazivanju komedija i tragedija. U Rimu je bila slična situacija, a tako se održalo
do Srednjeg vijeka u kojem je plemstvo u svojim palačama i dvorcima održavalo
koncerte, balove, kazališne predstave i razne druge zabave.
Pojavom građanske revolucije razvija se industrija, a novonastala bogata klasa
ima mnogo slobodnog vremena koje koristi na prvom mjestu u svrhu obrazovanja na
raznim područjima (umjetnost, znanost...). Nakon industrijske revolucije dolazi do
skraćivanja radnog vremena pa samim time cijelo pučanstvo ima više vremena za
vlastite želje i interese. (Vukasović, 1994.)
4.2. PEDAGOGIJA SLOBODNOG VREMENA
Spontanost i nekontroliranost vremena koje čovjek provodi daleko od svojih
svakodnevnih obveza ispunjavajući vlastite želje i interese odlikuje se
nekontroliranošću i spontanošću, međutim i u sferi slobodnog vremena postoji veliki
utjecaj odgoja. Iz toga proizlazi predmet pedagogije slobodnog vremena koji se
odnosi na sam odgoj koji se javlja u slobodnom vremenu. U ovom slučaju,
pedagogija se morala odvojiti od inače tradicionalnog proučavanja namjernih
odgojnih utjecaja i morala se usredotočiti na odgojne utjecaje koji su nekontrolirani i
na tzv. „skrivene suodgojitelje“. A. Vukasović definira pedagogiju slobodnog
vremena kao znanstveno-pedagogijsku disciplinu koja proučava i pronalazi
mogućnosti da se nekontrolirani odgojni utjecaji u slobodnom vremenu učine
kontroliranima.
Pedagogijom slobodnog vremena pokušava se utjecati na negativne posljedice i
negativno djelovanje loše iskorištenog i neorganiziranog slobodnog vremena. Upravo
zbog problema koji se mogu javiti kada se slobodno vrijeme ne iskorištava u svrhu
unaprjeđenja vlastitih kognitivnih i tjelesnih sposobnosti, pedagogija mu mora
posvetiti veliku pozornost. Sama smisao pedagogije slobodnog vremena je u tome da
se proučavajući slobodno vrijeme unaprijedi odgojni rad u tome području.
Prema A. Vukasoviću, ovim zadacima pedagogija nastoji organizirati i koristiti
slobodno vrijeme kako bi se povećao razvoj ličnosti i same osobe, pritom se važnost
stavlja na oblikovanje slobodnog vremena djece u osnovnoj i srednjoj školi i u
specijaliziranim ustanovama.
4.3. ODGOJ U SLOBODNOM VREMENU
Iako se naglašava kako je slobodno vrijeme određeno za odmor i razonodu, oni ne
moraju i ne bi smjeli biti organizirani i planirani bez cilja i svrhe, a to je kao što se
već spomenulo, izgradnja i razvoj ličnosti osobe. Slobodno vrijeme se može
iskoristiti na pozitivan i negativan način, i upravo tu dolazi do značaja zadatak
pedagogije slobodnog vremena. Mlade i djecu bi trebalo učiti i odgajati od samih
početaka kako što kvalitetnije i organiziranije provoditi to dragocjeno vrijeme u
kojem se mnogo toga može poboljšati prema vlastitim željama i sposobnostima.
Najvažniji pedagoški zadatak društva i okoline je kako slobodno vrijeme učiniti
takvim da svakom pojedincu pruži mnogo različitih mogućnosti za aktivnost i
ostvarenje vlastitih sposobnosti, a da se pritom daje za dobrobit zajednice
(Vukasović, 2004.). Istovremeno se mora osigurati da slobodno vrijeme zaista i
ZADACI
Stvaranje teorijskih pretpostavki za
unapređivanje rada i aktivnosti
proučavanje specifičnih
mogućnosti odgojnog rada u slobodnom
vremenupraćenje i
vrednovanje rezultata postignutih odgojem
u slobodnom vremenu
ostane slobodno, odnosno da svaki pojedinac ima vlastiti izbor aktivnosti i
mogućnost samostalnog organiziranja slobodnog vremena.
Da bi pozitivno korištenje slobodnog vremena bilo moguće trebaju biti
zadovoljena dva uvijeta:
- postojanje mogućnosti za kulturno, društveno i individualno korištenje
slobodnog vremena
- osposobljenost građana za korištenje tih mogućnosti.
Kada se govori o mogućnostima koje društvo i civilizacija moraju osigurati
pojedincu da bi on kvalitetno provodio svoje slobodno vrijeme, prvenstveno se misli
na objekte koji svojom opremljenošću mogu ponuditi ljudima veliki raspon
aktivnosti. Ovdje se ubrajaju knjižnice, čitaonice, kazališta, igrališta, parkovi,
sportske dvorane, odmarališta, izletišta, kulturni domovi, ljetovališta, zimovališta...
Sve aktivnosti slobodnog vremena trebaju biti raznovrsne, bogate i dinamične jer
se funkcija odmora, kulturne razonode i razvoja ličnosti međusobno isprepliću i
nadopunjavaju. Aktivnosti moraju osiguravati poboljšavanje raspoloženja, a
istovremeno moraju obogaćivati čovjekov život.(Vukasović, 2004.)
4.4. PROBLEMI SLOBODNOG VREMENA I RIZIČNO PONAŠANJE
MLADIH
3 glavna zadatka odgoja u slobodnom
vremenu
ODMOR KULTURNA RAZONODA
RAZVITAK OSOBNOSTI
Iako su zadaće odgoja razvitak ličnosti osobe i obogaćivanje ljudskog života na
kulturnoj i duhovnoj razini, postoje mnogi problemi koji se javljaju pri organiziranju
samog provođenja slobodnog vremena, ali se pojavljuju i problemi u nastojanjima da
zajednica omogući raznovrsne aktivnosti svojim građanima.
Ukoliko okolina u kojoj djeca i prvenstveno mladi nije opremljena tako da nudi
mnogo raznolikih mogućnosti za provođenje aktivnosti unutar slobodnog vremena,
dolazi do velikih problema u njihovom ponašanju. Ovdje se prvenstveno misli kako
mladi u takvoj situaciji nemaju priliku iskazati svoje sposobnosti i ne pronalaze se u
malom broju ponuđenih aktivnosti, pa zbog toga biraju negativne i nekulturne
aktivnosti kojima popunjavaju svoje slobodno vrijeme.
Također, mnogi ljudi pa tako i mladi, unatoč dobroj opremljenosti okoline i
usmjerenosti k njihovim potrebama i sposobnostima, ne znaju dobro isplanirati i
provoditi slobodno vrijeme koje bi trebalo pomagati u izgrađivanju njihove ličnosti.
U oba slučaja dolazi do toga da mnogi provode vrijeme u kafićima, barovima, na
ulici ili kod kuće pred televizorom gdje su izloženi raznim negativnim utjecajima
medija. Kao rezultat takvog neorganiziranog provođenja slobodnog vremena nastaje
napadno ponašanje, agresivnost, maltretiranja vršnjaka, moralna zapuštenost,
društvena neodgovornost, prekomjerno korištenje alkohola, korištenje opojnih droga
i drugih nezakonitih sredstava. Tome u prilog ide stalni porast maloljetničkog
prestupništva, pa čak i asocijalnog ponašanja.
Kada se govori o rizičnom ponašanju mladih, uz utjecaj okoline ne smiju se
izostaviti dva puno važnija faktora koja izravno utječu na mlade, pogotovo
adolescente, a to su obitelj i vršnjaci. Najčešće se problemi javljaju u situacijama
kada roditelji nad djecom imaju veoma nizak nadzor i kada ne znaju s kime se
njihovo djete druži i kako provodi svoje vrijeme izvan kuće. O obitelji kao nositelju
odgoja u slobodnom vremenu će se govoriti u nastavku. Također, u pubertetu i
adolescenciji djeca se počinju okretati ka vršnjacima i s njima provode sve više
vremena. Upravo oni imaju veliki utjecaj na to kako će se pojedinac ponašati i mladi
često žele biti dio kolektiva iako to ne nosi sa sobom pozitivno ponašanje.
Kako bi se ta rizična devijantna ponašanja mladih spriječila, trebaju postojati i
razvijati se svi oni objekti koji pružaju odmor i kulturnu razonodu. Upravo na
izgradnji takvih objekata, gdje mladi mogu pokazivati i unaprijediti svoje
sposobnosti, treba raditi društvena zajednica.
4.5. ODGOJNE AKTIVNOSTI I DJELATNOSTI U SLOBODNOM
VREMENU
Sve aktivnosti u slobodnom vremenu moraju imati svoj smisao, a to se najlakše
može predočiti dvjema funkcijama koje imaju te aktivnosti.
- Prva funkcija je ta da su aktivnosti sredstvo pomoću kojega se razvijaju
interesi i sposobnosti te izgrađuju pozitivne odlike aktivnosti, odnosno govori
se o odgoju u slobodnom vremenu.
- Druga funkcija se očituje u svrsi. To znači da se djeca odgajaju kako bi znala
kulturno koristiti slobodno vrijeme.
U svom radu A. Vukasović naglašava kako se u slobodnom vremenu nikada ne
smije zaboraviti glavno načelo od kojeg se polazi u njegovoj organizaciji, a ono glasi
da se u izboru aktivnosti i sadržaja koji se provodi mora uvažavati i poštivati
individualna sloboda. Nikada se aktivnosti ne smiju ograničavati, ali se isto tako
nikada ne smije na njih prisiliti. Iz tog osnovnog načela proizlaze još neka kao što su
načelo smislenosti, individualnosti, raznovrsnosti, organiziranosti i primjerenosti.
Osim organiziranih aktivnosti, u slobodnom vremenu postoje i djelatnosti kojima
se u njemu djeluje. One se mogu podjeliti na preventivnu djelatnost, koja se
isključivo odnosi na sprječavanje asocijalnih oblika ponašanja, zatim dolazi odgojno-
formativna djelatnost. Ona se odnosi na izgrađivanje pozitivnih osobina ličnosti, te
na kraju kurativna ili preodgojna.
4.6. NOSITELJI ODGOJNIH AKTIVNOSTI
Kako bi svaki čovjek bez obzira na spol, dob, obrazovanje ili profesiju mogao
kvalitetno provoditi svoje slobodno vrijeme, moraju postojati raznolike aktivnosti
među kojima pojedinci mogu birati one koje odgovaraju njihovim interesima i
sposobnostima. Zbog toga one moraju obuhvaćati sva područja ljudske djelatnosti,
kao što su manualni i intelektualni rad, tjelesna i duhovna kultura, znanost i
umjetnost, tehnika i tehnologija, društveni život i međuljudski odnosi.
Tako veliki raspon djelatnosti nikako ne može obuhvatiti samo jedna institucija i
zato da bi se razne aktivnosti ostvarile postoji veliki broj institucija koje ih
omogućuju. Sve institucije moraju biti organizirane, kako u unutarnjem radu tako i u
koordiniranom radu s ostalim institucijama. Nadalje će se opisivati svaki od nositelja
aktivnosti slobodnog vremena koje su prikazane u radu A. Vukasovića.
Funkcije aktivnosti u slobodnom
vremenu
Svrha Sredstvo
4.6.1. OBITELJ
Obitelj je za dijete najvažniji činitelj koji utječe na njegovo ponašanje i odgoj.
Kada se govori o slobodnom vremenu, obitelj mora voditi brigu o tome kako će
dijete provoditi svoje aktivnosti u slobodnom vremenu. Zbog toga obitelj ima dvije
važne uloge, prva je da slobodno vrijeme unutar same obitelji mora biti dobro
organizirano, a druga je da mora surađivati s organizatorima slobodnog vremena
izvan obitelji.
Vrlo je važno da obitelj ima dobru organizaciju slobodnog vremena, a ona se
ostvaruje tako što se u obitelji mogu organizirati šetnje, izleti, putovanja, odlasci u
kino, odlasci u kulturne ustanove, kazališta... Također, obitelj može organizirati
društvene igre, čitanje bajki ili knjiga, crtanje, modeliranje, slušanje glazbe i druge
slične aktivnosti kojesu važne kako bi se unutar obitelji gradio skladan odnos između
djece i roditelja.
Ukoliko su roditelji nezainteresirani za zajedničko provođenje slobodnog vremena
i za upoznavanje prijatelja svoje djece, krajnji rezultat može biti vrlo negativan jer
NOSITELJI ODGOJNIH
AKTIVNOSTI
DRUŠTVENE ORGANIZACIJE
OBITELJ
PREDŠKOLSKE USTANOVE
ŠKOLA
OSTALE USTANOVE
dijete može doći pod utjecaj raznih grupa s antisocijalnim ili čak vandalističkim
ponašanjem.
4.6.2. USTANOVE ZA PREDŠKOLSKI ODGOJ
U ustanovama za predškolski odgoj ne može se govoriti o potpunom slobodnom
vremenu jer su djeca koja borave u tim ustanovama još mala, ali se može govoriti o
aktivnostima koje su unutar tih ustanova organizirane na način da ih djeca obavljaju
samostalno i slobodno. U te aktivnosti najčešće se ubrajaju slobodne dječje igre u
kojima djeca sama biraju čime će se igrati, čega, s kime te određuju tijek igre. Te
slobodne aktivnosti u rasporedu traju duže nego od usmjerenih aktivnosti u kojima
odgajatelj izravno radi s predškolskom skupinom.
4.6.3. ŠKOLA
Iako se škola koristi za simboliziranje institucijalnog odgoja koji je sam po sebi
suprotan odgoju u slobodnom vremenu, škole se mijenjaju te moraju biti
zainteresirane za sva odgojna nastojanja, pa tako i za odgoj u slobodnom vremenu.
Prvi korak k slobodnim aktivnostima u školi su izborni predmeti koje učenici
slobodno i samovoljno biraju, pored onih predmeta koji su obavezni. Nadalje, škole
su osim nastave uvele u svoj odgojno-obrazovni program i mnoge izvannastavne
učeničke aktivnosti. Te izvannastavne aktivnosti nastale su kako bi učenicima
ponudile mogućnost samostalnog izbora koju aktivnost će pohađati, odnosno koja
aktivnost im pruža svojim sadržajem najbolju mogućnost da njegovi interesi i
sposobnosti dođu do izražaja.
U praksi može doći do teškoća koje vode do ograničavanja slobode izbora.
Najčešće su te poteškoće objektivne prirode, one se odnose na nedostatak prostora,
opreme, financijskih sredstava i osoblja koje je osposobljeno za organizaciju
slobodnih aktivnosti. Osim objektivnih poteškoća postoje i one subjektivne koje se
odnose na ograničenje učenikova izbora od strane učitelja. To je veoma čest
problem, jer učitelji biraju učenike koji će pohađati njihovu izvannastavnu aktivnost
te samim time njihova sloboda potpuno nestaje. Mora se naglasiti kako je najbolje
pustiti učenike da sami biraju prema željama i sposobnostima, bez obzira na njihov
uspjeh u nastavi.
Osim izvannastavnih aktivnosti, postoji i još veći stupanj slobode učenika, a to je
organizirana slobodna subota u školi. Ona se organizira u cjelodnevnim ili
poludnevnim aktivnostima, a učenici sasvim svojevoljno i slobodno biraju one
aktivnosti koje ih zanimaju i koje zadovoljavaju njihove interese. Osim slobodne
subote, škole mogu organizirati slične aktivnosti u vrijeme proljetnih ili zimskih
praznika.
4.6.4. DRUŠTVENE I OPĆEKULTURNE USTANOVE
Sve aktivnosti koje se organiziraju u školi nazivaju se školskim izvannastavnim
aktivnostima, ali pored njih postoje i izvanškolske aktivnosti koje organiziraju razne
ustanove unutar zajednice, a sadržaj aktivnosti koje one nude su veoma raznoliki:
sportski, kulturni, umjetnički, znanstveni, tehnički itd.
Važnu ulogu imaju društvene ustanove koje pružaju raznolike aktivnosti za
ugodno i odgojno korištenje slobodnog vremena.
Neke društvene ustanove:
- Crveni križ
- Planinarski savez
- Foto-savez
- Kino-savez
- Glazbena mladež
Osim društvenih ustanova, postoje i općekulturne, informativne i zabavne
ustanove koje svojim programima i sadržajima pružaju nove mogućnosti za
provođenje slobodnog vremena. Ove ustanove postoje kako bi proširile opću kulturu
mladih, ali često njihovi sadržaji mogu imati i negativni učinak na ponašanje i odgoj
mladih jer se njihov sadržaj treba jako temeljito organizirati i nadopunjavati.
U općekulturne, informativne i zabavne ustanove ubrajaju se:
- Dnevni tisak
- Radio i televizijia
- Kazališta
- Kulturni domovi
- Čitaonice i knjižnice
- Muzeji
- Koncertne dvorane
5. ZAKLJUČAK
Na temelju ovog seminarskog rada može se zaključiti da je uloga roditelja
najvažnija u odgoju djeteta. Svrha obiteljske pedagogije sastoji se od
promatranja i unaprijeđenjem obiteljskog odgoja i života. Djeci je itekako
potreban roditelj, da bude partner u igri, da mu bude prijetelj, da mu pruži
dovoljno ljubavi, da budi u njemu osjećaj sigurnosti.
Veoma je važno da roditelji znaju odrediti kako postaviti autoritet i pritom ne
zaboraviti da je djetetu, osim autoriteta, prijeko potrebna roditeljska pažnja i
razumijevanje. Autoritativnim tj. demokratskim odgojem, za razliku od
popustljivog, indiferentnog i autoritarnog, postiže se najpozitivniji odnos s
djetetom jer ono duboko doživaljava i osjeća da se može osloniti na svoje
roditelje i da im može vjerovati te se ugleda na njih. Možemo zaključiti da su
oba roditelja podjednako važna u odgoju djeteta od najranije dobi pa sve dok
ne izrastu u zrele, odgovorne i samostalne ljude te da roditelji obavljaju svoju
roditeljsku funkciju, ali im često nedostaju potrebna znanja i umjeća
odgajanja.
Usmjeravajući i potičući djecu u uključivanje u različite aktivnosti tijekom
slobodnoga vremena, roditelji neizravno utječu i na to u kakve će se socijalne
odnose djeca uključiti, što opet može utjecati na razvoj rizičnoga ponašanja
adolescenata. Slobodno vrijeme se može iskoristiti na pozitivan i negativan
način, i upravo tu dolazi do značaja zadatak pedagogije slobodnog vremena.
Mlade i djecu bi trebalo učiti i odgajati od samih početaka kako što
kvalitetnije i organiziranije provoditi to dragocjeno vrijeme u kojem se
mnogo toga može poboljšati prema vlastitim željama i sposobnostima.
Moraju postojati raznolike aktivnosti među kojima pojedinci mogu birati one
koje odgovaraju njihovim interesima i sposobnostima. Sve institucije (škola,
predškolske ustanove, društvene organizacije i ostale ustanove) zajedno s
obitelji moraju biti organizirane, kako u unutarnjem radu tako i u
koordiniranom radu s ostalim institucijama.
6. LITERATURA
Rosić, V. (2005). Odgoj, obitelj, škola. Rijeka: Žagar
Rosić, V. (1998). Obiteljska pedagogija. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci
(Odsjek za pedagogiju)
Spasojević, P. (2011). Porodična pedagogija i odgovorno roditeljstvo. Banja
Luka: Pedagoški fakultet u Bijeljini
Vukasović, A. (1994). Pedagogija. Zagreb: Alfa
Raboteg – Šarić, Z. , Sakoman, S. , Brajša – Žganec, A. (2002). Stilovi
roditeljskoga odgoja, slobodno vrijeme i rizično ponašanje mladih.
Pretraživanje informacija na internetu. 6.12.2011.
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=30831
Čudina – Obradović M. , Obradović J. (2002). Potpora roditeljstvu – izazovi i
mogućnosti. Pretraživanje informacija na internetu. 9.12.2011.
http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/viewFile/139/143
Kuhar, M. (2009.) Parental authority in adolescent – parents relathionship.
Pretraživanje informacija na internetu 3.01.2012.
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=93829