rick yancey - peti val.pdf
TRANSCRIPT
Rick Yancey
Peti val
S engleskog prevela Ivana Brozić
Za Sandy, čiji snovi nadahnjuju i čija ljubav traje.
AKO NAS IKADA POSJETE IZVANZEMALJCI, ishod bi mogao
nalikovati na prvo iskrcavanje Kristofora Kolumba u Americi, koje
nije dobro završilo za američke Indijance.
STEPHEN HAWKING
PRVI VAL: nestaju svjetla.
DRUGI VAL: val se diže.
TREĆI VAL: Epidemija.
ČETVRTI VAL: Ušutkivač
Peti val Uvlačenje uljeza: 1995.
NITKO SE NEĆE PROBUDITI.
Sljedećeg jutra usnula žena neće ništa osjećati, tek neodređenu nelagodu i
stalan osjećaj da je netko prati. Njezina će tjeskoba nestati tijekom jednoga dana
i ubrzo će je zaboraviti.
San će joj malo dulje ostati u sjećanju.
U snu vidi golemu sovu koja sjedi pred njenim prozorom, promatrajući je
kroz staklo svojim velikim očima obrubljenima bijelim krugovima.
Neće se probuditi, kao ni njen suprug, koji spava pokraj nje. Sjena koja se
nad njima nadvija neće narušiti njihov san, a ono po što je sjena došla, po dijete
u tijelu usnule žene, neće ništa osjetiti. Uvlačenje neće raniti ni oštetiti nijednu
jedinu stanicu ženina ili djetetova tijela.
Sve je gotovo u vremenu kraćem od minute. Sjena se povlači.
Ostaju samo muškarac, žena, dijete u njenu tijelu i uljez u tijelu djeteta, i
svi spavaju.
Žena i muškarac probudit će se izjutra, a dijete nekoliko mjeseci poslije,
kada se rodi.
Uljez u njegovu tijelu i dalje će spavati i neće se buditi još nekoliko godina,
a dotada će majčina nelagoda i sjećanje na san već odavno izblijedjeti.
Prilikom posjeta zoološkom vrtu pet godina kasnije žena će ugledati sovu
identičnu onoj iz sna. Prizor sove uznemirit će je zbog njoj nepoznatog razloga.
Ona nije prva koja je noću sanjala sove.
Neće biti ni posljednja.
I.
POSLJEDNJI
POVJESNIČAR
1
IZVANZEMALJCI SU GLUPI.
Ne govorim o pravim izvanzemaljcima. Drugi nisu glupi. Drugi su toliko
ispred nas da bi to bilo kao da uspoređujete najglupljeg čovjeka i najpametnijeg
psa. Nema tu usporedbe.
Ne, ja govorim o izvanzemaljcima koji nam se nalaze u glavama.
Govorim o onima koje smo sami izmislili, koje izmišljamo otkad smo
shvatili da su one svjetleće točkice na nebu zapravo sunca kakvo je i naše i da se
oko njih vjerojatno okreću planeti poput našega. Znate, o onim izvanzemaljcima
koje zamišljamo, o kojima mislimo kako bismo voljeli da napadnu nas, ljudske
izvanzemaljce. Vidjeli ste ih tisuću puta. Obrušavaju se s neba u svojim letećim
tanjurima da bi New York, Tokio i London sravnili sa zemljom ili pak marširaju
zemljom u golemim strojevima koji izgledaju kao mehanički pauci, razarajući je
laserskim oružjem, dok ljudski rod uvijek, ali baš uvijek zaboravlja na sve svoje
nesuglasice i ujedinjuje se kako bi svladao izvanzemaljsku hordu. David ubija
Golijata te se svi (osim Golijata) sretno vraćaju kući.
Kakva glupost.
To je kao da žohar smišlja plan kako će pobijediti đon koji juri prema
njemu da ga zgnječi.
Ne možemo biti sigurni, ali kladim se da su Drugi znali za te ljudske
izvanzemaljce koje smo izmislili. I kladim se da im je bilo strašno smiješno.
Mora da im je otpala glava od smijeha ako imaju smisao za šalu... i glavu. Mora
da su se smijali onako kako se mi smijemo kad pas napravi nešto jako
simpatično i otkačeno. Gle te simpatične, otkačene ljude! Oni misle da mi
razmišljamo poput njih! Pa to je sjajno!
Zaboravite leteće tanjure i male zelene i goleme mehaničke pauke koji
izbacuju smrtonosne laserske zrake. Zaboravite junačke bitke tenkovima i
borbenim avionima i konačnu pobjedu naše ratoborne nepokorene neustrašive
ljudske rase nad buljookom hordom. To je otprilike toliko daleko od istine
koliko i njihov umirući planet od našeg živućeg.
Ustvari, čim su nas pronašli, s nama je bilo gotovo.
2
PONEKAD MISLIM da sam posljednje ljudsko biće na Zemlji, što znači da sam
posljednje ljudsko biće u svemiru.
Znam da je to glupo. Nisu mogli sve pobiti... još. Ipak, mogu zamisliti kako
bi se to na kraju moglo dogoditi, a tada pomislim da je to upravo ono što Drugi
žele da mislim.
Sjećate se dinosaura? Eto.
Vjerojatno nisam posljednje ljudsko biće na Zemlji, nego jedno od
posljednjih. Potpuno sama, a vjerojatno će tako i ostati dok me ne preplavi
četvrti val i potopi me.
To je jedna od misli koje me proganjaju noću. Znate ono, kada u tri ujutro
pomislite: ajme meni, nema mi spasa. Skvrčim se u klupko, bojim se sklopiti oči
i toliko umirem od straha da se moram podsjetiti da dišem i natjerati srce da
kuca. Mozak me izda i počne preskakati kao izgrebani CD. Sama si, Cassie,
sama, sama, sama.
Tako se zovem. Cassie.
Cassie nije skraćeno od Cassandra, ni od Cassidy. Cassie je skraćeno od
Cassiopeie, zviježđa na sjevernoj polutci i lijepe, ali tašte kraljice koju je bog
Posejdon smjestio na nebo i vezao za tron da bi je kaznio za oholost. Njeno ime
na grčkom znači ona čije riječi nadmašuju.
Moji roditelji nisu imali pojma o tome mitu. Njima se samo svidjelo to ime.
Čak i dok je još bilo ljudi koji su me mogli nekako zvati, nitko me nikada
nije zvao punim imenom – osim oca, i to samo kad me zadirkivao, i uvijek s vrlo
lošim talijanskim naglaskom: Kas-io-pejja! Izluđivalo me to. Nije mi bilo ni
duhovito ni simpatično i zbog toga sam zamrzila vlastito ime. „Zovem se
Cassie!“ zaurlala bih na njega. „Samo Cassie!“ Sad bih dala sve samo da ga još
jednom čujem kako ga izgovara.
Za moj dvanaesti rođendan, četiri godine prije Dolaska, otac mi je poklonio
teleskop. Jedne svježe vedre jesenje večeri postavio ga je u vrtu i pokazao mi
zviježđe Kasiopeje.
„Vidiš kako nalikuje na slovo M?“ upitao me.
„Zašto su ga nazvali Kasiopeja ako ima oblik slova M?“ odvratila sam.
„Što znači M?“
„Pa... ne mora značiti nešto određeno“, odgovorio je s osmijehom. Majka
mu je uvijek govorila da mu je to najbolja osobina pa se njome obilato koristio,
posebno nakon što je počeo ćelaviti. Znate, čisto onako da natjerate sugovornika
da spusti pogled. „Dakle, može značiti sve što poželiš! Možda mistična? Ili
mila? Ili mudra?“ Spustio mi je ruku na rame dok sam jednim okom kroz
teleskop promatrala tih pet zvijezda, čija je svjetlost dopirala do nas s
udaljenosti veće od pedeset svjetlosnih godina. Osjećala sam očev dah na licu,
topao i vlažan u prohladnom suhom jesenjem zraku. Njegov je dah bio tako
blizu, zviježđe Kasiopeje tako daleko.
Zvijezde se sada čine puno bližima, bližima od pet stotina bilijuna
kilometara koji nas razdvajaju. Dovoljno su blizu da ih dodirnete, da ja
dodirnem njih i da one dodirnu mene. Blizu su kao što je to bio njegov dah.
To zvuči suludo. Jesam li luda? Jesam li izgubila razum? Čovjeka možete
nazvati ludim samo ako postoji netko tko je normalan. To je poput odnosa dobra
i zla. Kad bi sve bilo dobro, ništa ne bi bilo dobro.
Hej! To zvuči... ludo.
Ludo: nova riječ za normalno.
Moglo bi se reći da sam luda jer postoji još jedna osoba s kojom se mogu
usporediti: ja. Ne ova ja koja sam sada, koja drhti u šatoru duboko u šumi,
previše uplašena da bi provirila nosom iz vreće za spavanje. Ne ta Cassie. Ne,
govorim o onoj Cassie koja sam bila prije Dolaska, prije nego što su Drugi
sparkirali svoje izvanzemaljske stražnjice u visokoj orbiti. O dvanaestogodišnjoj
Cassie kojoj su najveći problemi bile pjegice na nosu, kovrčava kosa s kojom
nije mogla ništa učiniti i jedan zgodan dječak koji ju je viđao svakoga dana, a
nije imao pojma da ona postoji. O Cassie koja je pokušavala prihvatiti bolnu
činjenicu da je prosječno dobra. Da prosječno dobro izgleda. Da je prosječno
dobra u školi. Da je prosječno dobra u sportovima kao što su karate i nogomet.
Ustvari, jedine dvije posebne osobine bile su njezino ime – Cassie od
Cassiopeia, što ionako nitko nije znao – i sposobnost da vrhom jezika dodirne
nos, vještina koja je u višim razredima osnovne škole ubrzo prestala biti
dojmljiva.
Prema mjerilima te Cassie vjerojatno sam luda.
Ona je pak luda prema mojima. Ponekad vrištim na nju, na tu
dvanaestogodišnju Cassie potištenu zbog kose, čudnog imena i svoje
prosječnosti. „Što ti je?“ vičem na nju. „Zar ne znaš što se sprema?“
No to nije pošteno. Ona nije znala, nije mogla znati, a to je bila njezina
sreća i razlog što mi, iskreno, nedostaje više nego itko drugi. Kad plačem, kad si
dopustim plakati, plačem zbog nje. Ne plačem zbog sebe. Plačem zbog Cassie
koja je nestala.
I pitam se što bi ta Cassie mislila o meni?
O Cassie koja ubija.
3
NIJE MOGAO BITI puno stariji od mene. Osamnaest, možda devetnaest, ali
dovraga, koliko ja znam, mogao je imati i sedam stotina i devetnaest. Ni nakon
pet mjeseci nisam sigurna je li četvrti val ljudski ili neka vrsta hibrida, ili su to
čak sami Drugi, iako mi nije draga pomisao da Drugi izgledaju baš kao mi, i
govore baš kao mi, i krvare baš kao mi. Više volim o njima razmišljati kao o...
drugima.
Bila sam na svome tjednom pohodu traženja vode. U blizini mjesta na
kojem kampiram teče potok, ali bojim se da je zagađen, bilo kemikalijama bilo
kanalizacijom, a možda i kojim lešom negdje uzvodno. Možda je i zatrovan.
Uskraćivanje čiste vode bio bi izvrstan način da nas brzo izbrišu s lica zemlje.
Zbog toga jedanput tjedno stavljam na rame svoju vjernu pušku modela
M16 i odlazim iz šume do autoceste. Dvije milje južno, u blizini izlaza broj 175,
nalazi se nekoliko benzinskih postaja s trgovinama. Uzimam onoliko vode u
bocama koliko mogu ponijeti, što nije mnogo jer je voda teška, i žurno se
vraćam do autoceste i relativne sigurnosti šume prije nego što se potpuno
smrači. Najbolje je putovati u sumrak. U sumrak još nikada nisam vidjela
izviđačku letjelicu. Tri ili četiri tijekom dana i mnogo više njih noću, ali nikada
u sumrak.
Od trenutka kad sam se provukla kroz razbijena ulazna vrata benzinske
postaje znala sam da je nešto drugačije. Nisam vidjela nikakvu razliku, trgovina
je izgledala kao i prije tjedan dana – isti zidovi išarani grafitima, prevrnute
police, pod prekriven praznim kutijama i stvrdnutim štakorskim izmetom,
razbijene blagajne i ispražnjeni hladnjaci za pivo. Bio je to isti gnjusni smrdljivi
nered kroz koji sam se probijala svakoga tjedna tijekom prošlog mjeseca da bih
došla do skladišta iza vitrina za hlađenje. Ne razumijem zašto su ljudi zgrabili
pivo i sodu, novac iz blagajni i sefa, snopove lutrijskih listića, a ostavili dvije
palete pitke vode. Što su mislili? Dolazi apokalipsa iz svemira! Brzo, uzmi pivo!
Isti katastrofalan nered, isti smrad štakora i trule hrane, isti povremen
vrtlog prašine u polumraku što prodire kroz zamrljane prozore, sve razbacane
stvari na svome mjestu, nepomaknute.
Pa ipak.
Nešto je bilo drugačije.
Stajala sam na omanjoj hrpi razbijenog stakla tik do vrata. Nisam vidjela da
je nešto drugačije, niti čula. Nisam to ni namirisala ni osjetila, ali znala sam.
Nešto je bilo drugačije.
Prošlo je mnogo vremena otkada su ljudi prestali biti grabežljivci, stotinu
tisuća godina ili tako nešto, no duboko u našim genima i dalje postoji sjećanje:
svijest gazele, instinkt antilope. Vjetar šapuće u travi. Sjenka prolijeće između
stabala. I javlja se glasić koji kaže: pst, sad je blizu. Blizu.
Ne sjećam se da sam skinula M16 s ramena. U jednom trenutku bila mi je
obješena na leđima, u drugome mi se našla u rukama, cijevi okrenute nadolje i
oslobođenog sigurnosnog otponca.
Blizu.
Nikada je nisam upotrijebila za nešto veće od zeca, a i to je bio svojevrstan
eksperiment da provjerim mogu li je uopće upotrijebiti a da ne raznesem neki
dio vlastitoga tijela. Jedanput sam pucala iznad glava divljih pasa u čoporu koje
je previše privuklo mjesto na kojem sam kampirala, a drugi put gotovo ravno u
zrak kad sam ugledala sićušnu prijeteću točkicu zelenkastog svjetla koja je bila
njihov matični svemirski brod što bešumno klizi po Mliječnoj stazi. Dobro,
priznajem da je to bilo glupo. Isto sam tako mogla postaviti plakat s velikom
strelicom koja pokazuje na moju glavu i riječima JU-HU, OVDJE SAM!
Nakon eksperimenta sa zecom – puška ga je raznijela, pretvorivši Njofru u
neprepoznatljivu hrpu zdrobljenih kosti i crijeva – odustala sam od ideje da
pušku upotrebljavam za lov. Nisam čak vježbala ni gađanje. U tišini koja se na
nas spustila poslije udara četvrtog vala prasak pucnja zvučao je glasnije od
eksplozije atomske bombe.
No ipak sam M16 smatrala najboljom od najboljih. Uvijek pokraj mene,
čak i noću, uvučena u vreću za spavanje zajedno sa mnom, vjerna i odana.
Nakon četvrtog vala ne možeš biti siguran da su ljudi i dalje ljudi, ali možeš biti
siguran da je tvoja puška i dalje tvoja puška.
Psssst, Cassie. Blizu je.
Blizu.
Trebala sam odustati. Taj mi je glasić čuvao glavu. Taj je glasić stariji od
mene. Stariji je od najstarije osobe koja je ikada postojala.
Trebala sam ga poslušati.
Umjesto toga osluškivala sam tišinu napuštene trgovine; pozorno sam
osluškivala. Nešto se nalazilo u blizini. Napravila sam mali korak da se
odmaknem od vrata, a razbijeno staklo tiho je zaškripalo pod mojom nogom.
I tada je Nešto ispustilo zvuk između kašlja i jauka. Dopirao je iz stražnje
prostorije, iza hladnjaka gdje se nalazila moja voda.
U tom času nije mi trebao nikakav glasić da mi kaže što trebam učiniti.
Bilo je jasno bez razmišljanja: pobjeći.
No nisam pobjegla.
Prvo pravilo preživljavanja četvrtog vala kaže da ne vjeruješ nikome. Nije
važno kako netko izgleda. Drugi su u tome veoma domišljati; doduše, oni su
domišljati u svemu. Nije važno izgleda li netko onako kako treba izgledati i
govori li ono što treba govoriti i ponaša li se upravo onako kako očekujete. Nije
li očeva smrt to potvrdila? Čak i ako je neznanac neka starica simpatičnija od
tvoje pratetke Fride, koja u naručju drži bespomoćnu macu, ne možeš biti
siguran, nikada ne možeš znati, je li ona jedna od njih i ima li iza te mace
napunjen kolt 45.
To nije nezamislivo. I što više o tome razmišljaš, to postaje manje
nezamislivo. Starice se moraš riješiti.
To je ono što je teško, i da o tome previše razmišljam, zavukla bih se u
vreću za spavanje, zakopčala se i polako umirala od gladi. Ako ne možeš
nikome vjerovati, prepuštena si sama sebi. Bolje ti je da pretpostaviš kako je
tetka Frida jedna od njih, nego da iskušavaš sreću s mogućnošću da si naišao na
još jednog preživjelog čovjeka.
To su vražja posla.
To nas razdire. Pretvara nas u plijen koji je još lakše uloviti i istrijebiti.
Četvrti val tjera nas u osamljenost, u stanje u kojemu nemamo snagu mnoštva, u
kojemu polagano postajemo ludi zbog izoliranosti, straha i zastrašujućeg
predosjećanja neizbježnog.
Zato nisam pobjegla. Nisam mogla. Bez obzira na to je li to bio jedan od
njih ili tetka Frida, morala sam obraniti ono što je moje. Jedini način da preživiš
jest da ostaneš sam. To je pravilo broj dva.
Slijedila sam jecavo kašljanje ili kašljuće jecaje, kako god to hoćete
nazvati, dok nisam stigla do ulaza u stražnju prostoriju. Jedva da sam disala,
dodirujući pod vrhovima stopala.
Vrata su bila odškrinuta taman toliko da se mogu provući postrance. Na
zidu ispred mene nalazila se metalna polica, a s desne strane pokraj hladnjaka
pružao se uzak hodnik. Ovdje nije bilo prozora. Jedino svjetlo bila je blijeda
narančasta svjetlost umirućeg dana iza mojih leđa, koja je još bila dovoljno jaka
da na ljepljivom podu ocrta moju sjenu. Čučnula sam; moja je sjena čučnula sa
mnom.
Rub hladnjaka zaklanjao mi je pogled u hodnik, no čula sam onoga tko se
nalazio, ili ono što se nalazilo, na drugom kraju hodnika i kašljalo, jaukalo i
ispuštalo taj grgljavi jecaj.
Ili je teško ranjen ili glumi da je teško ranjen, pomislila sam. Ili mu je
potrebna pomoć ili me čeka zamka.
Eto u što se pretvorio život na Zemlji nakon Dolaska; u svijet ispunjen
dvojbom – „ili – ili“.
Ili je jedan od njih i zna da si ovdje ili nije jedan od njih i treba tvoju
pomoć.
U svakom slučaju, morala sam ustati i pogledati iza ugla.
Ustala sam.
I pogledala iza ugla.
4
LEŽAO JE OSLONJEN na zid dvadeset koraka od mene, pružio pred sobom
duge noge i jednom rukom pritiskao trbuh. Nosio je vojničku uniformu i crne
čizme, a bio je pun blata i krvi koja se presijavala. Krvi je bilo posvuda: na zidu
iza njega, u lokvicama na hladnom betonu ispod njega. Prekrivala mu je
uniformu, slijepila mu kosu. Sijala je tamnim sjajem, crna kao katran u tom
polumraku.
U drugoj je ruci držao pištolj uperen u moju glavu.
Ja sam učinila isto. Njegov pištolj protiv moje puške. Prsti zgrčeni oko
okidača: njegovi, moji.
To što je u mene uperio pištolj nije bio nikakav dokaz. Možda je uistinu bio
ranjeni vojnik i mislio da sam jedna od njih.
A možda i nije.
„Spusti oružje“, nerazgovijetno je promrmljao.
Možeš mislit.
„Spusti oružje!“ viknuo je ili pokušao viknuti. Njegove su riječi zvučale
razlomljeno i nepovezano, izmučene krvlju koja mu je navirala iz utrobe. Krv
mu je kapala preko donje usne, a kapljice treperile s čekinjave brade. Navirala
mu je između zuba.
Odmahnula sam glavom. Bila sam leđima okrenuta svjetlu i molila se da ne
vidi koliko drhtim i koliko mi je straha u očima. Ovo nije neki prokleti zec koji
je bio toliko glup da jednog sunčanog jutra uskoči u moj kamp. Ovo je čovjek.
Ili, ako nije, barem izgleda kao čovjek.
Kod ubijanja radi se o tome da ne znaš možeš li to stvarno učiniti dok to i
ne učiniš.
Ponovio je svoje riječi treći put, ne tako glasno kao drugi. Zvučalo je kao
molba.
„Spusti oružje.“
Ruka kojom je držao pištolj trznula se. Cijev se okrenula prema podu. Moje
su se oči dosada donekle prilagodile svjetlu pa sam ugledala tračak krvi kako se
cijedi niz cijev.
Zatim mu je pištolj ispao iz ruke.
Pao mu je između nogu uz oštar metalni zvuk. Podignuo je praznu ruku
iznad ramena, dlana okrenutog prema meni.
„Dobro“, reče s krvavim poluosmijehom. „Ti si na redu.“
Odmahnula sam glavom. „Drugu ruku“, rekla sam. Nadala sam se da mi
glas zvuči snažnije nego što sam se osjećala. Koljena su mi se počela tresti, ruke
su me boljele, u glavi mi se vrtjelo. Borila sam se i protiv potrebe da povratim.
Ne znaš možeš li to učiniti dok to i ne učiniš.
„Ne mogu“, reče on.
„Drugu ruku.“
„Ako je pomaknem, bojim se da će mi se utroba rasuti.“
Namjestila sam kundak puške na rame. Oblijevao me znoj, drhtala sam,
pokušavala sam razmišljati. Jedno ili drugo, Cassie. Što ćeš napraviti, jedno ili
drugo?
„Umirem“, mirno je izjavio. Na ovoj udaljenosti oči su mu bile tek točkice
reflektirane svjetlosti. „Možeš me dokrajčiti ili mi pomoći. Znam da si ljudsko
biće.“
„Kako znaš?“ brzo sam upitala prije nego što umre. Ako je uistinu vojnik,
možda zna kako se to prepoznaje. To bi bio jako koristan podatak.
„Da nisi, već bi me ubila.“ Opet se osmjehnuo, a na obrazima mu se
pojaviše jamice i tada sam shvatila koliko je mlad. Tek nekoliko godina stariji
od mene.
„Vidiš?“ tiho je prozborio. „Tako i ti to znaš.“
„Što ja to znam?“ Oči su mi se punile suzama. Njegovo se skvrčeno tijelo
izvijalo u mojim očima kao odraz u iskrivljenom ogledalu, no nisam se
usuđivala popustiti stisak oko puške da ih obrišem.
„Da sam ja čovjek. Da nisam, već bih te ubio.“
To je imalo smisla. Ili je možda imalo smisla jer sam ja željela da ima
smisla? Možda je spustio oružje jer je htio da ja spustim svoje, a da sam to
učinila, izvukao bi drugi pištolj, skriven pod uniformom, i zabio mi metak u
čelo.
Eto što su nam Drugi učinili. Ne možete se udružiti u borbi ako nema
povjerenja, a bez povjerenja nema ni nade.
Kako ćeš ljudima oduzeti Zemlju? Oduzmi im njihovu ljudskost.
„Moram vidjeti tvoju drugu ruku“, rekla sam.
„Rekao sam ti...“
„Moram vidjeti tvoju drugu ruku!“ Ostala sam bez glasa. Nisam si mogla
pomoći.
On više nije mogao izdržati. „Tada ćeš me morati ubiti, kučko! Ubij me i
završi s tim!“
Glavu je naslonio na zid, otvorio usta i ispustio strašan urlik patnje koji se
odbio od zida do zida i od poda do stropa, odzvanjajući u mojim ušima. Nisam
znala urla li zbog bola ili zbog spoznaje da ga ja neću spasiti. Dopustio si je
nadati se, a to je smrt. To te ubije prije nego što stvarno umreš, dugo prije nego
što umreš.
„Ako ti pokažem“, zaustio je njišući se naprijed-natrag na zakrvavljenom
betonu, „ako ti pokažem, hoćeš li mi pomoći?“
Nisam odgovorila. Nisam odgovorila jer nisam imala odgovor.
Proživljavala sam ovo jednu po jednu nanosekundu.
Zbog toga je on odlučio umjesto mene. Nije im htio dopustiti da pobijede,
to sada mislim. Nije se htio prestati nadati. Ako zbog toga i umre, barem će
umrijeti bez mrlje na svojoj ljudskosti.
Kriveći lice, polagano je izvukao lijevu ruku. Od dana više nije puno
ostalo, tek nešto malo svjetla, a i to što je preostalo izgledalo je kao da otječe iz
svoga izvora, iz njega, prolazi pokraj mene pa kroz poluotvorena vrata izlazi
van.
Ruka mu je bila prekrivena poluskorenom krvlju. Izgledalo je kao da nosi
grimiznu rukavicu.
Prigušena svjetlost taknula mu je krvavi dlan osvijetlivši nešto dugačko,
tanko i metalno, moj je prst povukao okidač, puška me udarila u rame, cijev mi
je poskočila u ruci kad sam ispraznila šaržer, a iz velike daljine začula sam
nečiji vrisak, no to nije bio njegov vrisak, bio je moj, moj vrisak i vrisak svih
koji su ostali, ako je itko ostao, vrisak svih nas bespomoćnih, beznadnih, glupih
ljudskih bića jer smo pogrešno shvatili, sve smo pogrešno shvatili; ne postoji
horda izvanzemaljaca koji se spuštaju iz svemira u letećim tanjurima ili velikim
metalnim hodalicama nalik na nešto iz Ratova zvijezda ili na slatkog malog
E.T.-ja, koji samo želi otrgnuti par grančica, pojesti par bombona Reese’s Pieces
i otići kući. Priča tako ne završava.
Priča uopće tako ne završava.
Završava tako da se međusobno pobijemo iza hladnjaka za pivo u sumrak
kasnoga ljeta.
Prišla sam mu prije nego što je nestao posljednji tračak svjetla. Ne zato da
provjerim je li mrtav – znala sam da je mrtav – htjela sam vidjeti što to i dalje
drži u krvavoj ruci.
Držao je raspelo.
5
BILA JE TO POSLJEDNJA OSOBA koju sam vidjela.
Lišće sada jako opada, a noći su postale hladne. Ne mogu ostati u ovoj
šumi. Nema lišća koje bi me zaštitilo od izviđačkih letjelica, a vatru je opasno
paliti – moram dalje.
Znam kamo moram otići. Znam to već dugo. Obećala sam. Dala sam onu
vrstu obećanja koja se ne krši jer ako ga prekršiš, prekršit ćeš nešto u sebi,
možda i ono najvažnije.
No mi sami sebi pričamo priče. Priče kao: moram najprije nešto smisliti.
Ne mogu tek tako, bez plana, upasti u čopor lavova. Ili kao: beznadno je, nema
više smisla. Predugo sam čekala.
Bez obzira na to zbog čega nisam otišla prije, trebala sam otići one noći
kad sam ga ubila. Ne znam kako je zadobio one rane; nisam ga pregledala, a
trebala sam, usprkos svoj svojoj izbezumljenosti. Pretpostavljam da je mogao
nastradati u nesreći, ali veća je vjerojatnost da ga je netko ili nešto ubilo. Ako ga
je netko ustrijelio, ili ga je nešto ustrijelilo, taj netko ili to nešto i dalje se nalazi
tamo negdje... osim ako ga vojnik s raspelom nije likvidirao. Ili je možda bio
jedan od njih, a raspelo je bilo varka...
To je još jedan način na koji nas Drugi izluđuju: upitne okolnosti našeg
neupitnog uništenja. Možda će to biti peti val, napad iznutra, koji će naš um
pretvoriti u oružje.
Možda posljednje ljudsko biće na Zemlji neće umrijeti od gladi ili zbog
izlaganja opasnosti ili kao hrana za divlje zvijeri.
Možda će zadnji umrijeti onaj kojega će ubiti posljednji živući.
Čekaj, Cassie, ne smiješ razmišljati na taj način.
Iskreno, iako je ostati ovdje ravno samoubojstvu, a moram održati i
obećanje, ne želim otići. Ove su mi šume dugo bile dom. Poznajem svaku stazu,
svako stablo, svaki bršljan i grm. Šesnaest sam godina živjela u istoj kući; ne
mogu vam točno reći kako je izgledalo njezino dvorište, ali vam mogu detaljno
opisati svaki list i grančicu u ovom dijelu šume. Nemam pojma što se nalazi iza
šume i onog dijela autoceste od dvije milje kojim prolazim svakoga tjedna u
potrazi za zalihama. Pretpostavljam da nije drugačije nego što je ovdje:
napušteni gradovi koji smrde na kanalizaciju i trule leševe, kosturi izgorjelih
kuća, divlji psi i mačke, nakupine koje se protežu miljama uz cestu. I tijela. Hrpe
i hrpe tijela.
Pakiram se. Ovaj je šator dugo bio moj dom, ali preglomazan je, a ja
moram putovati bez puno prtljage – samo osnovne stvari, među kojima su
najvažnije luger, M16, municija i moj pouzdani lovački nož. Zatim i vreća za
spavanje, prva pomoć, pet boca vode, tri kutije grickalica Slim Jim i nekoliko
konzervi sardina. Prije Dolaska mrzila sam sardine, a sada ih stvarno volim. Što
prvo potražim kada uđem u neku trgovinu? Sardine.
Knjige? Teške su i zauzimaju prostor u već krcatom ruksaku, no ima nešto
što me snažno privlači knjigama. I otac je to osjećao. Naša je kuća od poda do
stropa bila natrpana svim onim knjigama koje je uspio naći nakon što je treći val
ubio više od 3,5 milijarde ljudi. Dok smo svi mi žicali pitku vodu i hranu i
spremali zalihe oružja za posljednju bitku do koje će sigurno doći, otac je izlazio
s dječjim kolicima mog mlađeg brata i dovlačio kući knjige.
Nisu ga uznemiravale suludo velike brojke. Činjenica da nas je u razdoblju
od četiri mjeseca od sedam milijardi ostalo nekoliko stotina tisuća nije narušila
njegovu vjeru da će ljudska rasa preživjeti.
„Moramo misliti na budućnost“, ustrajao je. „Kad ovo završi, morat ćemo
ponovno izgraditi skoro svu civilizaciju.“
Solarna baterija.
Četkica i pasta za zube. Čvrsto sam odlučila da ću, kad dođe taj trenutak,
umrijeti barem čistih zuba.
Rukavice. Dva para čarapa, veš, putno pakovanje deterdženta, dezić i
šampon. (Umrijeti čista vidi gore.)
Tamponi. Stalno brinem o tome imam li dovoljnu zalihu i hoću li moći
nabaviti nove.
Moja je plastična vrećica pretrpana fotografijama. Otac. Majka. Moj mlađi
brat Sammy. Djed i baka. Lizbeth, moja najbolja prijateljica. Slika Bena
Ozbiljno Zgodnog Parisha, izrezana iz godišnjaka jer je Ben bio moj budući
dečko i/ili/možda budući muž, što ne znači da je on to znao. On jedva da je bio
svjestan da ja postojim. Poznavala sam neke ljude koje je i on poznavao, ali ja
sam bila ona koju ne primjećuju, puno toga nas je razdvajalo. Jedino što na Benu
nije valjalo bila je njegova visina: bio je 15 centimetara viši od mene. Zapravo,
sada ne valjaju dvije stvari: njegova visina i činjenica da je mrtav.
Mobitel. U prvom je valu pregorio i nema načina da ga napunim. Odašiljači
ne rade, a kad bi i radili, nemam koga zvati. No to je ipak moj mobitel.
Škare za nokte.
Šibice. Vatru ne palim, ali možda ću morati nešto zapaliti ili dići u zrak.
Dvije bilježnice sa spiralnim uvezom i crtama, jedna ljubičastih korica,
druga crvenih. Moje najdraže boje, a osim toga – to su moji dnevnici. To je ono
što ima veze s nadanjem, a ako sam posljednja i više nema nikoga tko bi ih
pročitao, možda će ih pročitati neki izvanzemaljac i tako saznati što točno
mislim o njima. Ako si slučajno izvanzemaljac i čitaš ovo, poruka za tebe:
ODJEBI.
Voćni bomboni, već olakšani za one s okusom naranče. Tri paketića
žvakaćih Wrigley’s Spearmint. Zadnje dvije lizalice.
Majčin vjenčani prsten.
Sammyjev stari otrcani plišani medvjedić. Ne znači da je sada moj. Nije da
spavam s njime ih tako nešto.
To je sve što uspijevam utrpati u ruksak. Čudno. Čini se kao da je previše,
a opet nedovoljno.
Još ima mjesta za par manjih knjiga, i to jedva. Huckleberry Finn ili
Plodovi gnjeva? Poezija Sylvije Plath ili Sammyjev Shel Silverstein? Vjerojatno
nije pametno ponijeti Sylviju. Deprimirajuće. Silverstein je za klince, ali i dalje
mi navlači osmijeh na lice. Odlučim uzeti Huckleberryja (uklapa se) i Ondje
gdje prestaje pločnik. Vidimo se tamo uskoro, Shele. Upadaj, Jime.
Prebacila sam ruksak preko jednog ramena, pušku preko drugog i uputila se
stazom prema autocesti. Ne okrećem se.
Zastajem među zadnjim stablima. Šest metara visok nasip vodi do
prometnih traka koje vode na jug, zatrpanih pokvarenim automobilima, hrpama
odjeće, razderanim vrećama za smeće, izgorjelim trupovima prikolica šlepera
koji su prevozili sve, od goriva do mlijeka. Polupanih vozila ima posvuda; neka
imaju samo ogrebane blatobrane, a neka leže u gomilama, kilometrima
vijugajući pokraj autoceste, dok razbijeno staklo blista na jutarnjem suncu.
Nema tijela. Ovi se auti nalaze ovdje od prvog vala, njihovi su ih vlasnici
odavno napustili.
U prvom valu, silnom elektromagnetskom impulsu koji se prolomio
atmosferom točno u 11 sati desetog dana, nije poginulo mnogo ljudi – tek oko
pola milijuna, nagađao je otac. Dobro, pola milijuna zvuči puno, ali to je stvarno
tek kap u moru ljudske populacije. Drugi svjetski rat ubio ih je stoput više.
Uz to smo imali i nešto vremena da se pripremimo iako nismo baš znali za
što se pripremamo. Od prvih satelitskih snimaka matičnog svemirskog broda
koji prolazi pokraj Marsa do početka prvog vala prošlo je deset dana. Deset dana
kaosa. Opsadno stanje, mirni prosvjedi ispred UN-a, parade, zabave na
krovovima, beskonačni chatovi na internetu i 24-satno praćenje Dolaska u svim
medijima. Predsjednik se obratio narodu, a potom se povukao u svoj bunker.
Vijeće sigurnosti održavalo je hitnu izvanrednu sjednicu zatvorenu za javnost.
Mnogi su ljudi jednostavno otišli, kao naši susjedi Majewski. Šestog dana
poslijepodne ukrcali su u kamper sve što su mogli i krenuli su, priključujući se
masovnoj seobi nekamo drugamo jer se zbog nekog razloga negdje drugdje
činilo sigurnije. Tisuće ljudi otputilo se u planine... ili u pustinju... ili u močvare.
Znate, na neko drugo mjesto.
Neko drugo mjesto za Majewske bio je Disney World. I nisu bili jedini.
Disney je tijekom tih deset dana prije elektromagnetskog udara zabilježio
najveću posjećenost.
Otac je pitao Majewskog: „Pa zašto baš Disney World?“
Majewski je odgovorio: „Djeca ga još nisu vidjela.“
Djeca su već išla na koledž.
Catherine, koja se dan ranije vratila s prve godine na Bayloru, upitala me:
„A kamo vi idete?“
„Nikamo“, rekla sam. I nisam željela nikamo ići. I dalje nisam sve ovo
prihvaćala, pretvarajući se da će se ta ludorija s izvanzemaljcima nekako riješiti.
Nisam znala kako, možda potpisivanjem nekog intergalaktičkog mirovnog
sporazuma. Ili su možda svratili da uzmu uzorke tla i vrate se kući. Ili su pak
ovdje na odmoru, kao što su Majewski išli u Disney World.
„Morate otići“, rekla je. „Najprije će napasti gradove.“
„Vjerojatno si u pravu“, odvratila sam. „Sigurno ni u snu ne bi uništili
Disneyland.“
„Kako bi radije umrla?“ otresito je uzvratila. „Skrivajući se pod krevetom
ili vozeći se u vlaku smrti?“
Dobro pitanje.
Otac je rekao da se svijet dijeli na dva tabora: na one koji bježe i one koji
ostaju. Oni koji bježe uputili su se u brda ili u diznijevski vlak smrti. Oni koji
ostaju zabili su daske na prozore, prikupili zalihe konzervirane hrane i streljiva i
gledali 24-satni informativni program na CNN-u.
Tijekom tih prvih deset dana naši simpatični galaktički gosti nisu poslali
nikakvu poruku. Nije bilo svjetlosnih signala. Nije bilo slijetanja na južni
travnjak ni buljookih dupeglavaca u srebrnim kombinezonima koji zahtijevaju
da ih odvedemo svome vođi. Nije bilo sjajnih zvrkova iz kojih trešti univerzalni
jezik glazbe, ali nije bilo ni odgovora na našu poruku, koja je glasila otprilike
ovako: „Dobro došli na Zemlju. Nadamo se da će vaš boravak biti ugodan.
Nemojte nas ubiti.“
Nitko nije znao što učiniti. Zaključili smo da vlada otprilike zna. Vlada ima
plan za sve pa smo pretpostavili da ima plan i za E.T.-ja, koji se pojavio
nepozvan i nenajavljen, kao neki trknuti rođak o kojemu nitko u obitelji ne voli
govoriti.
Neki su ljudi ostajali, neki su odlazili. Neki su se oženili, neki se razveli.
Neki su radili djecu. Neki su se ubili. Hodali smo svijetom poput zombija,
bezizražajnih lica i kao roboti, nesposobni pojmiti važnost onoga što se
događalo.
Sad je to teško zamisliti, ali moja je obitelj, kao i većina ljudi, nastavila
živjeti uobičajenim životom kao da nam se nad glavama ne odvija nešto
najneshvatljivije u ljudskoj povijesti. Majka i otac išli su na posao, Sammy u
vrtić, a ja sam odlazila u školu i trenirala nogomet. Sve je bilo toliko normalno
da je bilo prokleto čudno. Na kraju prvog dana svi stariji od dvije godine tisućiti
su put vidjeli matični brod izbliza, taj veliki sivkastozeleni trup veličine
Manhattana koji je kružio 400 kilometara iznad Zemlje. NASA je objavila svoj
plan da iz naftalina izvuče Space Shuttle i pokuša uspostaviti kontakt.
Dobra ideja, pomislili smo. Ova tišina ubija. Zašto su prešli milijarde
milja da bi samo buljili u nas? To je nepristojno.
Trećeg dana izišla sam s dečkom koji se zvao Mitchell Phelps. Kad kažem
izišla, mislim na to da smo samo izišli iz kuće. Zbog policijskog sata našli smo
se u mom stražnjem dvorištu. Na putu do mene prošao je pokraj Starbucksa pa
smo sjedili na verandi, pijuckali i pretvarali se da ne vidimo očevu sjenu kako
prolazi amo-tamo dok on hoda po dnevnom boravku. Mitchell se doselio u grad
nekoliko dana prije Dolaska. Sjedio je iza mene na satu svjetske književnosti pa
sam pogriješila i posudila mu marker. Odmah me pozvao van jer ako ti cura
posudi marker, sigurno joj se sviđaš. Ne znam zašto sam izišla s njim. Nije bio
baš tako zgodan, a ni osobito zanimljiv, osim što je bio nov u društvu, i
definitivno nije bio Ben Parish. To nitko nije bio – osim Bena Parisha – i u tome
je bio cijeli problem.
Nakon trećeg dana pričalo se o Drugima cijelo vrijeme ili se pokušavalo o
njima uopće ne pričati. Ja sam bila u drugoj skupini.
Mitchell je bio u prvoj.
„Što ako su oni mi?“ pitao je.
Nakon Dolaska nije trebalo dugo čekati da luđaci koji vjeruju u zavjere
počnu širiti priče o povjerljivim vladinim projektima ili tajnom planu da se
stvori lažna kriza s izvanzemaljcima kako bi nam se oduzela naša prava.
Pomislila sam da na to cilja pa sam teško uzdahnula.
„Što?“ upita on. „Ne mislim mi kao mi. Mislim, što ako su oni mi u
budućnosti?“
„Misliš da je to kao u Terminatoru, je l’?“ zakolutala sam očima. „Došli su
zaustaviti pobunu strojeva, a možda su oni strojevi. Možda je to Skynet.“
„Ne mislim da je tako“, rekao je, držeći se kao da sam ja to rekla ozbiljno.
„Radi se o djedovu paradoksu.“
„Gdje se radi o djedovu paradoksu? I što je to uopće?“ Rekao je to kao da
ja znam što je djedov paradoks jer ako ne znam, tada sam budala. Mrzim kad se
ljudi tako ponašaju.
„Oni se ne mogu, odnosno mi se ne možemo vratiti u prošlost i bilo što
promijeniti. Da se vratiš u prošlost i ubiješ svog djeda prije nego što si se rodila,
tada se ni ne bi mogla vratiti u prošlost da ga ubiješ.“
„Zašto bi želio ubiti svog djeda?“ Zavrtjela sam slamku u svojem frapučinu
od jagode da ostvarim onaj prepoznatljiv zvuk škripanja slamke kroz poklopac.
„Poanta je u tome što samim povratkom mijenjaš povijest“, odvratio je, kao
da sam ja htjela razgovarati o putovanju u vremenu.
„Moramo li o tome?“
„A o čemu bismo drugome?“ Obrve su mu se podigle prema kosi. Mitchell
je imao jako čupave obrve. Bila je to prva stvar koju sam primijetila na njemu, a
i grizao je nokte. To je bilo drugo što sam primijetila. Urednost noktiju mnogo
govori o osobi.
Izvukla sam mobitel i poslala poruku Lizbeth:
pomozi mi
„Je li te strah?“ upitao me. Pokušavao je privući moju pozornost ili je htio
da ga utješim. Napeto me promatrao.
Odmahnula sam glavom. „Samo mi je dosadno.“ Laž. Naravno da me je
strah. Znala sam da sam zlobna, ali nisam si mogla pomoći. Zbog nečega što ne
mogu objasniti bila sam ljuta na njega, a možda sam ustvari bila ljuta na sebe jer
sam pristala izići s nekim tko me zapravo nije zanimao. Ili sam možda bila ljuta
na njega jer nije bio Ben Parish, za što on nije bio kriv. No ipak.
u vezi s čime trebaš pomoć?
„Nije važno o čemu razgovaramo“, rekao je. Gledao je prema ružičnjaku,
vrtio ostatak kave, a koljeno mu je ispod stola skakalo gore-dolje tako žestoko
da se moja šalica tresla.
mitchell. Nisam mislila da trebam još nešto dodati.
„Kome šalješ poruke?“
rekla sam ti ne s njim
„Nikome koga ti poznaješ“, odgovorila sam.
ne znam zašto jesam
„Mogli bismo otići na neko drugo mjesto“, rekao je. „Hoćeš li u kino?“
„Vani je policijski sat“, podsjetila sam ga. Nitko nije smio biti na ulici
poslije devet, osim vojske i interventnih vozila.
ha ha da ben bude ljubomoran
„Ljutiš li se ti štogod?“
„Ne“, odgovorila sam. „Rekla sam ti što mi je.“
Ljutito je stisnuo usta. Nije znao što bi rekao.
„Samo sam pokušao zaključiti tko bi oni mogli biti“, ustvrdio je. „Kao i svi
ostali na ovom planetu“, odvratih. „Nitko zapravo ne zna, a oni nam ne žele reći
pa svi samo nagađaju i iznose teorije, što je sve nekako besmisleno. Možda su to
ljudi-miševi s planeta Sir koji putuju svemirom i došli su po naš Provolone.“
bp ne zna da postojim
„Znaš“, dodao je, „malo je nepristojno slati poruke dok ja pokušavam
razgovarati s tobom.“
Bio je u pravu. Gurnula sam mobitel u džep. Što se to sa mnom događa?
pitala sam se. Stara Cassie nikada ne bi tako nešto napravila. Pod utjecajem
Drugih počela sam se mijenjati, ali htjela sam se praviti kao da se ništa nije
promijenilo, osobito ne ja.
„Jesi li čula?“ upitao je, vrativši se na temu o kojoj sam rekla da me ne
zanima. „Grade sletište.“
Čula sam. U Dolini smrti. Da, upravo tako: u Dolini smrti.
„Ja mislim da to baš i nije dobra ideja“, reče on. „Prostrijeti crveni tepih.“
„Zašto ne?“
„Prošla su tri dana. U ta tri dana odbili su uspostaviti bilo kakav kontakt.
Ako su prijateljski raspoloženi, zašto nas dosada već nisu pozdravili?“
„Možda su samo sramežljivi.“ Vrtim kosu oko prsta, lagano je povlačeći da
osjetim onu poluugodnu bol.
„Kao kad si nov u gradu“, reče on, nov u gradu.
Sigurno nije lako biti nov u gradu. Osjetila sam da bih se trebala ispričati.
„Bila sam pomalo zlobna“, priznala sam. „Žao mi je.“
Zbunjeno me pogledao. On je govorio o izvanzemaljcima, ne o sebi, a tada
sam ja rekla nešto o sebi što se nije odnosilo ni na jedno ni na drugo.
„U redu je“, odvratio je. „Čuo sam da ne izlaziš puno.“
Jao.
„Što si još čuo?“ Jedno od onih pitanja na koje ne želiš čuti odgovor, ali
ipak pitaš.
Pijuckao je kavu kroz rupicu na plastičnom poklopcu.
„Ne puno. Nije da sam se baš raspitivao.“
„Nekoga si pitao i taj ti je rekao da ne izlazim često.“
„Samo sam rekao kako razmišljam o tome da te pozovem van pa su mi
rekli: Cassie je cool. Zatim sam pitao kakva si. Rekli su da si draga, ali da se ne
nadam previše jer ti se sviđa taj Ben Parish...“
„To su ti rekli? Tko ti je to rekao?“
Slegnuo je ramenima. „Ne sjećam se imena.“
„Je li Lizbeth Morgan?“ Ubit ću je.
„Ne znam kako se zove“, reče on.
„Kako izgleda?“
„Duga smeđa kosa. Naočale. Mislim da se zove Carly ili tako nešto.“
„Ne poznajem nikakvu...“
O, Bože! Neka Carly koju uopće ne poznajem zna da ima nešto između
mene i Bena Parisha, odnosno da nema ničega između mene i Bena Parisha, a
ako nekakva Carly zna za to, tada znaju svi.
„E pa, nije u pravu“, prosiktala sam. „Nemam ništa s Benom Parishem.“
„Meni to nije bitno.“
„Ali meni je.“
„Ovo baš i neće ići“, reče on. „Sve što kažem tebi je dosadno ili te razljuti.“
„Nisam ljuta“, ljutito odvratim.
„Okej, pogriješio sam.“
Međutim, bio je u pravu, a ja sam pogriješila što mu nisam rekla da Cassie
koju je upoznao nije ona Cassie kakva je bila prije, ona Cassie prije Dolaska,
koja ne bi povrijedila ni komarca. Nisam bila spremna priznati istinu: s
dolaskom Drugih nije se promijenio samo svijet. Mi smo se promijenili. Ja sam
se promijenila. Onoga trenutka kad se pojavio njihov matični brod krenula sam
putom koji će završiti u stražnjoj prostoriji jedne trgovine iza hladnjaka za pivo.
Ta večer s Mitchellom bila je tek početak mog putovanja.
Mitchell je bio u pravu kada je rekao da Drugi nisu došli samo kako bi nas
pozdravili. Večer uoči prvoga vala vodeći teorijski fizičar i jedan od
najpametnijih ljudi na svijetu (to je pisalo na ekranu ispod njegove glave:
JEDAN OD NAJPAMETNIJIH LJUDI NA SVIJETU) pojavio se na CNN-u i
rekao: „Ova tišina ne obećava. Ne vidim nikakav dobronamjeran razlog za nju.
Bojim se da prije možemo očekivati nešto poput Kolumbova otkrića Amerike
nego prizor iz Bliskih susreta, a svi znamo što je to otkriće donijelo američkim
starosjediocima.“
Okrenula sam se ocu i rekla: „Trebamo im bacit atomsku bombu.“ Morala
sam viknuti kako bi me mogao čuti pokraj televizora – uvijek bi ga pojačao za
vrijeme vijesti da nadjača mamin televizor u kuhinji. Voljela je gledati program
TLC dok je kuhala. Ja sam to zvala Rat daljinskih.
„Cassie!“ Tako se šokirao da su mu se nožni prsti skvrčili u bijelim
sportskim čarapama. On je odrastao na Bliskim susretima, E.T.-ju i Zvjezdanim
stazama i potpuno je prihvaćao ideju da su nas Drugi došli spasiti od nas samih.
Više neće biti gladi. Više neće biti ratova. Nestat će bolesti. Otkrit ćemo tajnu
svemira. „Zar ne razumiješ da bi ovo mogao biti sljedeći korak u našoj
evoluciji? Golemi korak unaprijed, ogroman.“ Utješno me zagrlio. „Imamo
sreće što smo ovdje i što to možemo vidjeti.“
Zatim je usput dodao, kao da govori o popravku tostera: „Osim toga,
atomsko oružje ne može nanijeti veliku štetu u vakuumu svemira. Nema što
prenijeti eksplozijski udar.“
„Dakle, ovaj pametnjaković na televiziji pun je govana?“
„Nemoj se tako izražavati, Cassie“, prekorio me. „On ima pravo na svoje
mišljenje i to je sve. Njegovo mišljenje.“
„No što ako je u pravu? Što ako je ta stvar iznad nas njihova verzija
Zvijezde smrti?“
„Proputovati pola svemira samo da bi nas uništili?“ Potapšao me po nozi i
nasmiješio se. Majka je pojačala televizor u kuhinji. On je u dnevnoj sobi
namjestio glasnoću na 27.
„Dobro, ali što ako se radi o intergalaktičkoj mongolskoj hordi kakvu je on
spomenuo?“ Bila sam uporna. „Možda su nas došli pokoriti, baciti u rezervate,
pretvoriti nas u robove...“
„Cassie“, rekao je, „samo zato što bi se nešto moglo dogoditi, ne znači da
će se i dogoditi. U svakom slučaju, sve su to nagađanja. Njegova. Moja. Nitko
ne zna zašto su ovdje. Nije li upravo jednako vjerojatno da su nas došli spasiti?“
Četiri mjeseca nakon što je to rekao, bio je mrtav.
Nije bio u pravu kad se radilo o Drugima, a nisam ni ja. Ni najpametniji
čovjek na svijetu nije bio u pravu.
Nisu došli kako bi nas spasili, niti su došli da bi nas porobili ili strpali u
rezervate.
Došli su nas ubiti.
Sve nas.
6
DUGO SAM SE PREMIŠLJALA hoću li putovati danju ili noću. Mrak je bolji
ako ih se bojiš, no pri dnevnoj svjetlosti lakše je uočiti izviđačku letjelicu prije
nego što ona uoči tebe.
Izviđačke letjelice pojavile su se na samome kraju trećeg vala. Imaju oblik
cigara tamnosive boje, a klize brzo i tiho na visini od nekoliko tisuća metara.
Katkad prelijeću nebo bez zaustavljanja. Katkad ti kruže nad glavom poput
škanjca. Mogu se okrenuti na mjestu i u trenu zaustaviti, usporiti sa 2 maha na
nulu za manje od jedne sekunde. Po tome smo znali da nisu naše.
Znali smo da u njima nema pilota (ni ljudskih ni izvanzemaljskih) jer se
jedna srušila nekoliko kilometara od našeg izbjegličkog logora. Čuo se prasak
kad je probila zvučni zid, zatim zvižduk koji je parao uši dok je padala prema
zemlji, pa podrhtavanje tla pod našim nogama kad je zaorala u izbrazdano
kukuruzište. Izviđački tim otpješačio je do mjesta gdje se srušila da provjeri što
je bilo. Okej, nije to baš bio tim, već samo moj otac i Hutchfield, lik koji je
vodio logor. Vratili su se i rekli da je letjelica bila prazna. Jesu li bili sigurni u
to? Možda je pilot iskočio prije pada. Otac je rekao da je prepuna instrumenata;
nije bilo mjesta za pilota. „Osim ako nije visok pet centimetara.“ Svi su se
grohotom nasmijali. Strava se nekako činila manje stravičnom kad smo Druge
zamislili kao kakve palčiće.
Odlučila sam putovati danju. Tako ću moći jednim okom gledati nebo, a
drugim zemlju. Na kraju sam mahala glavom gore-dolje, gore-dolje, slijeva
nadesno, pa opet gore, kao neki fan na rock-koncertu, dok mi se nije zavrtjelo i
postalo malo mučno.
Pokraj toga, noću se, osim zbog bespilotnih letjelica, moraš brinuti i zbog
drugih stvari: divljih pasa, kojota, medvjeda i vukova koji se spuštaju iz Kanade,
a možda i zbog lava ili tigra odbjeglog iz zoološkog vrta. Znam, znam, zvuči
kao šala na temu Čarobnjaka iz Oza, ali što mogu?
Iako to ne bi bilo puno bolje, ipak mislim da bih danju imala više šanse
protiv jednoga od njih. Ili čak protiv jednoga od mojih – ako nisam posljednja.
Što ako naletim na još kojeg preživjelog koji će zaključiti kako je najbolje da se
prema svima koje susretne ponaša kao što se ponašao vojnik s raspelom?
To me dovodi do pitanja o tome što je najbolje poduzeti. Trebam li pucati
na licu mjesta? Trebam li čekati da onaj drugi napravi prvi korak i riskirati da
me ubije? Pitam se, ne prvi put, zašto, dovraga, nismo smislili nekakvu šifru ili
tajni način rukovanja ili tako nešto prije nego što su se ovi pojavili – nešto po
čemu bismo se prepoznali kao dobri momci. Nismo mogli znati da će se oni
pojaviti, ali bili smo prilično sigurni da će se prije ili poslije pojaviti nešto.
Teško je napraviti plan za nešto što se sprema kada to što se sprema nije
nešto što si planirao.
Odlučila sam pokušati ih prva uočiti, naći zaklon. Nema više
sukobljavanja. Nikad više vojnik s raspelom!
Dan je vedar i bez vjetra, ali je hladno. Nema oblaka. Hodam, dižem i
spuštam glavu, okrećem je lijevo i desno, ruksak me udara po jednoj lopatici,
puška po drugoj, hodam po vanjskom rubu zelenog pojasa koji dijeli južne od
sjevernih traka autoceste, zastajem svakih par koraka da bacim pogled uokolo i
snimim teren iza sebe. Sat, zatim dva, a nisam prešla više od kilometra.
Jezivija od svega, jezivija od napuštenih automobila te kaosa zgužvanog
lima i razbijenog stakla koje se presijava na listopadskom suncu, jezivija od
sveg smeća i odbačenih gluposti kojima je pojas zatrpan, a koje je uglavnom
prekrila trava do koljena tako da površina pojasa izgleda kao da je puna kvrga,
prekrivena čirevima, najjezivija je tišina.
Nema žamora.
Sjećate se žamora.
Ako niste odrasli na vrhu planine ili cijeli život proveli u špilji, bili ste
uvijek okruženi žamorom. To je bio život, okruženje u kojem smo živjeli.
Neprekidan zvuk svih onih stvari koje smo napravili da bismo si život učinili
lakšim i malo manje dosadnim. Mehanička pjesma. Elektronska simfonija.
Žamor svih naših stvari i žamor svih nas nestao je.
Tako je zvučala Zemlja prije nego što smo je mi osvojili.
Ponekad mi se u šatoru kasno noću učini da mogu čuti zvijezde kako stružu
nebom. Tako je tiho. Nakon nekog vremena gotovo mi je teško to podnijeti.
Poželim vrištati iz sveg glasa. Poželim pjevati, vikati, udarati nogama, pljeskati,
napraviti bilo što da objavim svoju prisutnost. Razgovor s vojnikom bile su prve
riječi koje sam nakon nekoliko tjedana izgovorila naglas.
Žamor je zamro desetog dana nakon Dolaska. Sjedila sam na trećem satu i
slala Lizbeth zadnji sms koji ću ikad poslati. Ne sjećam se točno što sam
napisala.
Jedanaest je sati prijepodne. Topao sunčan dan ranog proljeća. Dan da
nešto črčkaš i sanjariš i poželiš da si bilo gdje drugdje osim na satu integrala i
derivacija kod gospođe Paulson.
Prvi val preplavio nas je bez mnogo buke. Nije bilo drame. Nije bilo šoka i
zaprepaštenja.
Svjetla su samo nestala.
Projektor gđe Paulson prestao je raditi.
Ekran mog mobitela zacrnio se.
Netko je zacvilio u zadnjim redovima. Klasika. Nije važno u koje se doba
dana to dogodi – čim nestane struje, netko tuli kao da se ruši kuća.
Gđa Paulson rekla nam je da ostanemo sjediti. To je još jedna stvar koju
ljudi rade kad nestane struje. Svi skoče da bi... što? Čudno je to. Toliko smo
naviknuti na struju da ne znamo što bismo kada je nestane pa tada skačemo ili
tulimo ili počnemo blebetati kao budale. Uhvati nas panika, kao da nam je netko
uskratio kisik. No, Dolazak je stvari učinio još gorima. Kad deset dana čekate
kao na iglama da se nešto dogodi, a ne događa se ništa, postanete nervozni.
I zato, kad su nas iskopčali, poludjeli smo malo više nego inače.
Svi su počeli govoriti u isto vrijeme. Kad sam rekla da mi ne radi mobitel,
svi su izvadili svoje krepane telefone. Neal Croskey, koji je sjedio otraga i
slušao iPod dok je gđa Paulson predavala, izvadio je slušalice iz ušiju i naglas se
zapitao zašto više nema glazbe.
Sljedeća stvar koju radimo kada nestane struje, nakon paničarenja, jest to
da odjurimo do najbližeg prozora. Ne znamo točno zašto. To je neka naša
potreba da vidimo što se događa. Svijet funkcionira u smjeru izvana prema
unutra. Dakle, ako nestane svjetla, pogledaš van.
No gđa Paulson, hodajući amo-tamo oko mase koja se sjatila na prozore:
„Tišina! Natrag na svoja mjesta. Dobit ćemo obavijest...“
I dobili smo je oko minutu kasnije, ali ne preko interkoma i ne od
zamjenika ravnatelja, gospodina Faulksa. Stigla je s neba, od njih, u obliku
Boeinga 727 koji se okretao oko svoje uzdužne osi jureći prema zemlji s visine
od tri tisuće metara dok nije nestao iza linije drveća i eksplodirao, izbacivši
vatrenu kuglu koja me podsjetila na „gljivu“ od atomske bombe.
Hej, Zemljani! Zabava je počela!
Očekivali biste kako će nas takav prizor natjerati da se zavučemo pod
klupe, ali nije. Sjatili smo se na prozor i pretraživali nebo bez oblaka da vidimo
taj leteći tanjur koji je oborio zrakoplov. Sigurno se radilo o letećem tanjuru.
Znali smo mi kako izvanzemaljci vode prvorazrednu invaziju. Leteći tanjuri
fijuču kroz atmosferu, eskadroni F-16 prate ih u stopu, a iz bunkera tutnje rakete
zemlja-zrak i svjetleći projektili. Na neki nestvaran i zapravo bolestan način
željeli smo vidjeti nešto takvo. To bi bila savršeno normalna invazija
izvanzemaljaca.
Čekali smo pokraj prozora pola sata. Nitko nije puno govorio. Gospođa
Paulson rekla nam je da se vratimo na mjesta. Ignorirali smo je. Prošlo je tek
trideset minuta od početka prvog vala, a društveni je poredak narušen. Ljudi su
stalno provjeravali svoje mobitele. Nismo mogli povezati pad aviona, nestanak
struje, mobitele koji ne rade i veliku kazaljku zidnog sata koja nepomično stoji
na broju dvanaest, a mala na jedanaest.
Tada su se otvorila vrata i gospodin Faulks rekao nam je da dođemo u
sportsku dvoranu. To mi se činilo stvarno pametnim – staviti nas sve na jedno
mjesto da izvanzemaljci ne moraju trošiti mnogo streljiva.
I tako smo odmarširali do dvorane i sjeli na tribine u gotovo potpunom
mraku dok se ravnatelj prešetavao gore-dolje, zastajući svako toliko da zaurla na
nas da budemo tiho i čekamo svoje roditelje.
A što je s onima koji su došli u školu autom? Zar oni ne mogu otići?
„Automobili vam neće raditi.“
Koji...? Kako on to misli, auti nam neće raditi?
Prošao je jedan sat, pa dva. Sjedila sam pokraj Lizbeth. Nismo puno
govorile, a kad smo razgovarale, šaptale smo. Nismo se bojale ravnatelja;
osluškivale smo. Nisam sigurna što, ali bilo je tiho kao prije nego što se nebo
otvori i obruši oluja.
„To bi moglo biti to“, prošaptala je Lizbeth. Nervozno je protrljala nos,
zarila svoje lakirane nokte u poblajhanu kosu i lupnula nogom. Jagodicom prsta
protrljala je kapak: baš je počela nositi leće i stalno su je žuljale.
„Nešto očito je“, šapatom sam odvratila.
„Mislim, to bi moglo biti to. To kao, ono, kraj.“
Stalno je vadila bateriju iz mobitela i vraćala je. Bolje i to nego ne raditi
ništa, pretpostavljam.
Počela je plakati. Uzela sam joj mobitel i primila je za ruku. Pogledala sam
uokolo. Nije bila jedina koja plače. Neki su se molili, a neki radili i jedno i
drugo, plakali i molili se. Nastavnici su se stisnuli na vratima, stvorivši ljudski
štit u slučaju da stvorenja iz svemira odluče provaliti.
„Toliko sam toga htjela napraviti“, rekla je Lizbeth. „Još nisam ni...“
Suzdržala je jecaj. „Znaš, ono.“
„Imam osjećaj da mnogi sada rade znaš, ono“, rekla sam. „Vjerojatno baš
ispod ovih tribina.“
„Misliš?“ Dlanom je obrisala obraze. „A što je s tobom?“
„U vezi sa znaš, ono?“ Nisam imala problema s razgovorom o seksu. Moj
je problem bio govoriti o seksu kada se on odnosio na mene.
„Ma znam da nisi znaš, ono. Zaboga! Ne govorim o tome.“
„Mislila sam da o tome razgovaramo.“
„Govorim o našim životima, Cassie! Isuse, ovo je možda i kraj svijeta, a
tebi je samo do govora o seksu!“
Istrgnula mi je svoj mobitel iz ruke i počela petljati s poklopcem za
bateriju.
„I baš bi mu zato trebala reći“, rekla je, igrajući se špagicama na kapuljači.
„Reći kome što?“ Znala sam što misli; samo sam odugovlačila.
„Benu! Trebaš mu reći što osjećaš, i to još od trećeg razreda.“
„Šališ se, je l’ da?“ Osjetila sam vrućinu u licu.
„A zatim trebaš spavati s njim.“
„Lizbeth, začepi.“
„Kad ti kažem.“
„Nije istina da od trećeg razreda želim spavati s Benom Parishom“,
prošaptala sam. Od trećeg razreda? Pogledala sam je da vidim sluša li me uopće.
Očito ne.
„Na tvome mjestu otišla bih do njega i rekla mu: ‘Mislim da je to to. Ovo je
kraj, i neka sam prokleta ako umrem u ovoj školskoj dvorani, a da nikada nisam
spavala s tobom’. I znaš što bih onda napravila?“
„Što?“ Jedva sam se suzdržala da se ne nasmijem zamišljajući njegov izraz
lica.
„Odvela bih ga van u cvijetnjak i poseksala se s njim.“
„U cvijetnjaku?“
„Ili u svlačionici.“ Mahala je rukom naokolo pokazujući na cijelu školu –
ili možda cijeli svijet. „Nije bitno gdje.“
„Svlačionica smrdi.“ Pogledala sam dva reda ispred sebe prema predivnom
profilu Bena Parisha. „Tako nešto događa se samo u filmovima“, rekla sam.
„Da, skroz je nezamislivo, za razliku od ovoga što se sada događa.“
Imala je pravo. Potpuno je nezamislivo i jedno i drugo: ulazak
izvanzemaljaca u naš svijet i Bena Parisha u mene.
„Mogla bi mu barem reći što osjećaš“, dodala je, čitajući mi misli.
Mogla bih, da, ali hoću li ikad, hm...
I nisam. Tada sam posljednji put vidjela Bena Parisha, dok je sjedio u
mračnoj i smrdljivoj školskoj dvorani (domaćem terenu Hawksa!) dva reda
ispred mene, i to samo njegov potiljak. Vjerojatno je poginuo u trećem valu, kao
i većina, a nikad mu nisam rekla što osjećam. Mogla sam. Znao je tko sam;
sjedio je iza mene na nekim satima.
On se toga vjerojatno ne sjeća, ali u višim razredima osnovne škole vozili
smo se istim autobusom i jedno sam ga popodne čula kako govori o svojoj maloj
sestri koja se rodila prethodnog dana pa sam se okrenula i rekla: „Moj brat rodio
se prošli tjedan!“ Odvratio je: „Stvarno?“ Nije to rekao sarkastično, nego kao da
misli kako se radi o zgodnoj slučajnosti, pa sam sljedećih mjesec dana vjerovala
da zbog beba među nama postoji neka posebna veza. Zatim smo bili u srednjoj
školi i on je postao najbolji krilni hvatač svog tima, a ja samo još jedna koja ga
je s tribina promatrala kako postiže pogotke. Viđala sam ga na satu ili na
hodniku i katkad sam se morala suzdržati da mu ne priđem i kažem: „Bok, ja
sam Cassie, djevojka iz autobusa. Sjećaš se beba?“
Što je najsmješnije, vjerojatno bi se sjetio. Ben Parish nije mogao biti samo
najzgodniji dečko u školi samo da bi mene mučio svojim savršenstvom, morao
je biti i jedan od najpametnijih, a jesam li spomenula da je bio pažljiv prema
malim životinjama i djeci? Njegova mlađa sestra bila je na rubu igrališta na
svakoj utakmici, a kad smo osvojili regionalnu ligu, Ben je otrčao ravno do nje,
podigao je na ramena i poveo povorku oko igrališta dok je ona mahala publici
kao kraljica koja se vratila kući.
Ah, da, ima još jedna stvar: njegov neodoljiv osmijeh. Bolje da šutim.
Nakon još sat vremena u mračnoj i zagušljivoj dvorani na vratima sam
ugledala svog oca. Mahnuo je kao da svakog dana dolazi po mene u školu da bi
me odveo kući nakon napada izvanzemaljaca. Zagrlila sam Lizbeth i rekla joj da
ću je nazvati čim prorade mobiteli. I dalje sam primjenjivala razmišljanje iz
vremena prije napada. Znate kako to ide: struja nestane, ali se uvijek vrati, stoga
sam je samo zagrlila i ne sjećam se da sam joj rekla da je volim.
Izišli smo van i upitala sam: „Gdje je auto?“
Otac reče da auto ne radi. Nijedan auto ne radi. Ulice su bile zakrčene
pokvarenim automobilima i autobusima i motorima i kamionima, nakupine
sudarenih olupina bile su na svakom uglu, auti su bili savijeni oko stupova,
stršali su iz zgrada. Puno je ljudi ostalo zaglavljeno nakon elektromagnetskog
udara; automatske brave nisu funkcionirale pa su se morali spasiti iz vlastitih
automobila ili čekati da ih netko spasi. Oni koji su bili ranjeni a mogli su se
kretati, odvukli su se do ruba ceste ili pločnika i čekali hitnu pomoć, no ona nije
dolazila jer su i vozila hitne pomoći, kao i vatrogasna i policijska vozila, bila
pokvarena. Sve što je radilo na akumulator, struju ili je imalo motor prestalo je
funkcionirati u jedanaest sati prijepodne.
Otac je govorio dok je hodao, čvrsto me držeći za ruku kao da se boji kako
bi se nešto moglo sjuriti s neba i oteti me.
„Ništa ne radi. Nema struje, nema telefona, vodovoda...“
„Vidjeli smo pad aviona.“
Kimnuo je. „Mislim da se sve srušilo. Sve što je letjelo nebom kad je
udarilo. Borbeni avioni, helikopteri, vojni transporteri...“
„Što je udarilo?“
„Elektromagnetski impuls. Proizvedi jedan dovoljno snažan i iskopčat ćeš
cijeli sustav: struju, komunikacije, promet. Ubit ćeš sve što leti ili se vozi.“
Od škole do kuće bila su dva i pol kilometra. Bila su to najduža dva i pol
kilometra koja sam ikad prohodala. Imali smo osjećaj kao da se preko svega
spustio nekakav zastor – zastor oslikan tako da izgleda baš kao ono što skriva.
Doduše, bilo je rupica kroz koje si mogao proviriti i vidjeti da je nešto strašno
naopako. Na primjer, svi ti ljudi koji su stajali pred svojim kućama držeći
telefone u rukama i gledajući u nebo, ili se saginjali nad haube svojih
automobila i petljali sa žicama jer to je ono što se radi kad ti auto krepa – petljaš
sa žicama.
„Ipak, dobro je“, reče on stišćući mi ruku. „Dobro je. Imamo dobre šanse
da sigurnosni sustavi nisu onesposobljeni, a i siguran sam da vlada ima rezervni
plan, zaštićene baze i tome slično.“
„A kako se ovo iskopčavanje uklapa u njihov plan da nam pomognu u
sljedećoj fazi naše evolucije?“
Zažalila sam zbog tih riječi čim sam ih izgovorila, ali bila sam histerična.
Nije mi uzeo za zlo. Pogledao me, utješno se nasmiješio i rekao da će sve biti u
redu, jer sam željela da to kaže i jer je on to htio reći i jer se to govori kad se
spušta zastor – govori se ono što publika želi čuti.
7
NEGDJE OKO PODNEVA zastala sam na svojoj misiji držanja obećanja da
popijem vode i pojedem Slim Jim. Svaki put kad pojedem paketić Slim Jima ili
konzervu sardina ili nešto drugo što ima ambalažu, pomislim: eto, sad je toga
jedan komad manje na svijetu. Griz po griz smanjujem dokaze o našem
postojanju.
Odlučila sam da ću jednoga od ovih dana skupiti hrabrosti uloviti jedno
pilence i zavrnuti mu taj primamljivi vrat. Ubila bih za cheeseburger. Stvarno.
Da naiđem na nekoga tko jede cheeseburger, ubila bih ga zbog toga.
Ima puno krava. Mogla bih jednu upucati i rastranširati lovačkim nožem.
Prilično sam sigurna da mi ne bi bio problem zaklati kravu, no bilo bi je teško
pripremiti. Paljenje vatre, čak i po danu, taj bi ih čas pozvalo na piknik.
Desetak metara ispred mene travom preleti sjena. Trznem glavom unatrag i
snažno se udarim u Hondu Civic na koju sam se bila naslonila dok sam uživala u
zalogaju. Nije to bila izviđačka letjelica. Bila je to ptica, galeb koji je klizio
nebom jedva pomičući ispružena krila. Protrnem od gađenja. Mrzim ptice.
Nisam ih mrzila prije Dolaska, nisam poslije prvog vala, nisam ni nakon drugog
vala, koji me ustvari nije toliko pogodio, no poslije trećeg vala sam ih mrzila.
Nisu one bile krive, znala sam to. Osjećala sam se kao čovjek koji, stojeći ispred
streljačkog voda, mrzi metke, ali nisam si mogla pomoći.
Smrdljive ptičurine.
8
NAKON TRI DANA provedena na cesti zaključila sam da su auti životinje u
čoporu.
Vrebaju u skupinama. Umiru u gomilama; gomilama razbijenim u
sudarima, naglo zaustavljenim gomilama. Iz daljine blistaju kao dragulji, a
potom gomile odjednom nestaju. Cesta je miljama prazna. Tu smo samo ja i
asfaltna rijeka koja se probija kroz drvored poluogoljelih stabala čije se
smežurano lišće očajnički drži tamnih grana. Tu smo cesta, golo nebo, visoka
smeđa trava i ja.
Ti su pusti dijelovi najgori. Automobili pružaju zaklon i konak. Spavam u
neoštećenim autima (još nisam naišla na zaključan auto) – ako se to može
nazvati spavanjem. Ustajao, zagušljiv zrak; prozore ne smiješ odškrinuti, a
ostaviti otvorena vrata ne dolazi u obzir. Muči me glad. I crne misli. Sama,
sama, sama.
I najgora od strašnih misli koje me proganjaju noću:
Ja nisam dizajner izvanzemaljskih bespilotnih letjelica, ali da ih moram
napraviti, uređaj za otkrivanje sigurno bi bio dovoljno osjetljiv da primijeti
toplinu tijela kroz krov automobila. Uvijek isto: čim bih počela tonuti u san,
vidjela bih kako se otvaraju sva četvera vrata i deseci ruku pokušavaju me
dohvatiti, ruku koje pripadaju nekim ramenima, koje pripadaju kome već. I
zatim se budim, petljam nešto s M16, izvirujem preko stražnjeg sjedala,
okrećem se za 360° i osjećam kao u klopci i više nego slijepa iza tih zamagljenih
stakala.
Sviće. Čekam da se digne jutarnja magla, zatim otpijem gutljaj vode,
operem zube, provjerim oružje, prebrojim zalihe i opet se vraćam na cestu.
Gledam gore, gledam dolje, gledam okolo. Ne zadržavati se kod izlaza. Voda je
zasad dobra. Nema šanse da se približim gradu ako ne moram.
Zbog više razloga.
Znate li kako ćete znati da se približavate gradu? Po smradu. Grad ćete
namirisati kilometrima unaprijed.
Smrdi po dimu. I kanalizaciji. I smrti.
U gradu je teško napraviti dva koraka a da se ne spotakneš o neko truplo.
Smiješno je to: i ljudi umiru u gomilama.
Cincinnati sam namirisala oko kilometar i pol prije nego što sam uočila
znak za izlaz. Široki stup dima sporo se uzdizao prema vedrom nebu.
Cincinnati je u plamenu.
Ne čudi me to. Poslije trećeg vala ono što ste najčešće nalazili u gradovima,
osim leševa, bili su požari. Jedan jedini grom znao je uništiti po deset blokova
kuća. Nije bilo nikoga da gasi požare.
Oči mi počinju suziti. Smrad Cincinnatija tjera me na povraćanje. Zastajem
tek toliko da preko usta i nosa svežem neku krpu, a zatim ubrzavam korak.
Skidam pušku s ramena i držim je u naručju dok marširam. Imam loš
predosjećaj u vezi sa Cincinnatijem. Probudio se onaj stari glasić u mojoj glavi.
Požuri, Cassie. Požuri!
A tada, negdje između izlaza 17 i 18, naišla sam na tijela.
9
TROJE IH JE, nisu na gomili kao ljudi u gradu, već razmaknuti duž zelenog
pojasa. Prvi je stariji čovjek, star kao moj otac. Nosi plave traperice i trenirku
Bengalsa. Leži okrenut licem prema dolje, raširenih ruku. Ubijen je metkom u
potiljak.
Desetak koraka dalje nalazi se drugo tijelo. Mlađa žena, malo starija od
mene i obučena u mušku pidžamu i majicu marke Victoria’s Secret. Tamno
crveni trag u kratkoj kosi. Na lijevom kažiprstu prsten s lubanjom. Crni lak za
nokte, prilično oguljen. I rupa od metka u potiljku.
Još par koraka i tu je treće tijelo. Klinac star jedanaest ili dvanaest godina.
Nove novcate bijele visoke košarkaške tenisice. Crna majica. Teško je reći kako
mu je izgledalo lice.
Ostavila sam klinca i vratila se do žene. Kleknula sam u visoku smeđu
travu pokraj nje, taknula joj blijedi vrat. Još je topla.
O, ne. Ne, ne, ne.
Otrčala sam natrag do prvog tijela. Kleknula sam, dodirnula mu ispruženi
dlan, pogledala krvavu rupu na potiljku. Sjaji se. Još je mokro.
Sledila sam se. Iza mene – cesta. Ispred mene – još ceste. Desno od mene –
drveće. Lijevo od mene – još drveća. Gomile auta na traci koja vodi na jug,
najbliža hrpa oko trideset metara dalje. Nešto mi kaže da pogledam gore, ravno
gore.
Tamnosiva mrlja na podlozi zasljepljujuće jesenske modrine.
Nepomična.
Zdravo, Cassie. Zovem se gospodin Izviđač. Drago mi je što smo se
upoznali!
Ustala sam i tog istog trena kad sam ustala (da sam ostala tamo sleđena,
gospodin Bengals i ja imali bismo jednake rupe), nešto mi se zabilo u nogu;
oštar udarac tik iznad koljena oborio me s nogu pa sam se izvalila ravno na
stražnjicu.
Nisam čula pucanj. Čuo se prohladan vjetar u travi, moj ugrijani dah ispod
krpe i šum krvi u mojim ušima – to je sve što se čulo prije nego što me metak
pogodio.
Puška s prigušivačem.
Logično. Naravno da upotrebljavaju prigušivače, a i ime koje sam za njih
smislila savršeno im odgovara: Ušutkivači. Ime koje odgovara opisu posla.
Nešto preuzme kontrolu nad nama kad se suočimo sa smrću. Prednji dio
mozga odustaje, predaje kontrolu najstarijem dijelu našeg bića, dijelu koji brine
o kucanju srca i disanju i treptanju, dijelu koji nam je priroda najprije napravila
da bi nas održao na životu, dijelu koji rasteže vrijeme kao da je divovska
karamela pa nam se sekunda čini kao sat, a minuta dulja nego ljetno popodne.
Bacila sam se naprijed po pušku – ispala mi je kad mi se metak zabio u
nogu – a tlo ispred mene eksplodira, zasuvši me komadićima trave i grumenjem
zemlje i šljunka.
Dobro, zaboravi M16.
Iz pojasa sam izvukla luger i takoreći trkom odskakutala, ili skakućući
otrčala, do najbližeg auta. Nisam osjećala osobitu bol – iako sam slutila da ćemo
se kasnije jako dobro upoznati – ali kad sam stigla do auta, starijeg modela
Buicka, osjetila sam da su mi se hlače natopile krvlju.
U trenutku kad sam se sagnula, rasprsnulo se prednje staklo. Na leđima
sam se brzo zavukla skroz pod auto. Ne bi se baš moglo reći da sam velika, ali
jedva sam stala, nije bilo prostora da se okrenem na trbuh ni na drugu stranu ako
se pojavi slijeva.
Stjerana u kut.
Pametno, Cassie, strašno pametno. Sve petice u prošlom semestru? Na
popisu za pohvalu? Ooodlično.
Trebala si ostati u onoj svojoj šumi, u svom šatorčiću sa svojim knjigicama
i svojim slatkim malim uspomenama. Kad bi došli po tebe, barem bi imala
prostora za bježanje.
Minute sporo prolaze. Ležim na leđima i krvarim po hladnom betonu.
Okrećem glavu udesno, ulijevo, podižem je centimetar da pogledam u smjeru
svojih stopala prema stražnjem dijelu auta. Gdje li je, dovraga? Zašto mu toliko
treba? A tada mi sine!
Ima snajper velikog dometa, sigurno, što znači da je mogao biti više od
osamsto metara daleko kad je pucao, a što također znači i da imam više vremena
nego što sam isprva mislila; vremena da smislim nešto drugo osim cmizdrave,
očajničke, nesuvisle molitve.
Daj da nestane. Neka to brzo obavi. Pusti me da živim. Neka završi...
Nekontrolirano se tresem. Znojim se pa se smrzavam.
Padaš u šok. Razmišljaj, Cassie.
Razmišljaj.
Za to smo stvoreni. Zbog toga smo ovdje gdje jesmo. Zbog toga imam
ovdje ovaj auto ispod kojeg se mogu sakriti.
Ljudi smo, a ljudi razmišljaju. Planiraju, sanjaju, a zatim snove ostvaruju.
Ostvari to, Cassie.
Ako se ne spusti na tlo, neće moći do mene, a kad se spusti... kad sagne
glavu da me pogleda... kad pruži ruku da dohvati moj gležanj i izvuče me van...
Ne. Prepametan je za to. Pretpostavit će da sam naoružana. Neće riskirati.
Ne kažem da je Ušutkivačima bitno hoće li živjeti ili umrijeti... ili im je ipak
bitno? Znaju li oni što je strah? Ne vole život, vidjela sam dovoljno dokaza za
to, ali vole li svoj život više nego što vole oduzeti tuđi?
Vrijeme sporo prolazi. Minuta je dulja od godišnjeg doba. Zašto ga nema
tako prokleto dugo?
Ovo je sada svijet mogućnosti: ili-ili. Ili će doći dovršiti posao ili neće, ali
mora ga dovršiti, zar ne? Nije li zbog toga ovdje? Nije li to cijela jebena poanta?
Ili-ili: ili ću trčati, odnosno skakutati ili puzati ili se kotrljati, ili ću ostati
ispod ovog auta i iskrvariti. Ako riskiram bijeg, bit ću laka meta. Neću preživjeti
dva koraka. Ako ostanem, ista stvar, samo bolnija, strašnija i puno, puno
dugotrajnija.
Pred očima mi iskaču i plešu crne točke. Ne mogu udahnuti dovoljno zraka.
Podigla sam lijevu ruku i strgnula krpu s lica.
Krpa.
Cassie, ti si glupača.
Položila sam pištolj pokraj sebe. To je najteže – natjerati se da pustim
pištolj.
Podignula sam nogu i ispod nje podvukla krpu. Ne mogu podići glavu i
vidjeti što radim. Kroz more crnih točkica buljim u Buickovu prljavu utrobu dok
spajam dva kraja, učvršćujem ih što bolje mogu i petljam oko čvora. Spustila
sam ruku i pregledala ranu prstima. I dalje krvari, ali to je kapanje u usporedbi s
liptanjem prije nego što sam podvezala ranu.
Uzimam pištolj. Bolje je. Vid mi je malo bistriji i nije mi više tako hladno.
Pomaknula sam se nekoliko centimetara ulijevo; ne volim ležati u svojoj krvi.
Gdje je? Imao je dovoljno vremena ovo završiti...
Osim ako nije završio.
Ukočila sam se. Na nekoliko sekundi potpuno sam zaboravila disati.
Neće doći. Neće doći jer ne mora. Zna da se nećeš usuditi izići, a ako ne
iziđeš i ne potrčiš, nećeš se izvući. Zna da ćeš umrijeti od gladi ili iskrvariti ili
dehidrirati.
On zna isto što i ti: bježati = umrijeti, ne bježati – umrijeti.
Vrijeme mu je da se prebaci na sljedećeg.
Ako sljedeći postoji.
Ako ja nisam zadnja.
Ma daj, Cassie. Od sedam milijardi da u pet mjeseci ostane samo jedan?
Nisi posljednja, a čak i da jesi posljednje ljudsko biće na Zemlji, osobito ako
jesi, ne možeš dopustiti da to ovako završi. Zarobljena ispod prokletog Buicka,
krvareći dok ne ostaneš bez krvi – zar će čovječanstvo otići na takav način?
Dovraga, neće.
10
PRVI VAL odnio je pola milijuna života.
Drugi val daleko je nadmašio taj broj.
Ako niste znali, živimo na nemirnom planetu. Kontinenti su smješteni na
kamenim površinama koje se nazivaju tektonskim pločama, a one plutaju na
moru rastaljene lave. Ploče stalno stružu jedna o drugu, pritišću jedna drugu i
udaraju se te stvaraju strašan pritisak. Pritisak s vremenom raste i raste sve dok
se ploče ne pomaknu i oslobode golemu količinu energije u obliku potresa. Ako
se jedan od tih potresa dogodi duž rasjeda koji obrubljuje svaki od kontinenata,
udar će izazvati superval koji se naziva tsunami.
Više od 40% svjetskog stanovništva živi unutar 90 kilometara od neke
obale. To su tri milijarde ljudi.
Drugi su samo trebali stvoriti kišu.
Uzmite metalnu šipku dugačku kao dva nebodera Empire State Building i
triput toliko tešku. Postavite je iznad jednog od rasjeda. Pustite je da padne iz
gornjeg sloja atmosfere. Ne treba vam nikakav pogon ni navođenje, samo je
pustite da padne. Zahvaljujući gravitaciji, kad stigne do površine, imat će brzinu
od 70 000 km/h, što je dvadeset puta brže od ispaljenog metka.
Udarit će u površinu silom milijardu puta jačom od bombe bačene na
Hirošimu.
Pa-pa, New Yorku. Zbogom, Sydneyju. Zbogom, Kalifornijo,
Washingtonu, Oregone, Aljasko, Britanska Kolumbijo. Doviđenja istočnoj obali.
Japan, Hong Kong, London, Rim, Rio.
Bilo nam je drago. Nadamo se da ste se dobro proveli!
Prvi je val završio za nekoliko sekundi.
Drugi je trajao malo dulje, jedan dan.
Treći val? Taj je potrajao – dvanaest tjedana. Dvanaest tjedana da bi ubili...
pa, otac je izračunao 97% nas koji nismo imali sreće pa smo preživjeli prva dva
vala.
Devedeset i sedam posto od četiri milijarde? Sami izračunajte.
Nakon toga carstvo izvanzemaljaca spustilo se u svojim letećim tanjurima i
otvorilo paljbu, je li tako? A zemaljski narodi ujedinili su se pod jednim
stijegom da odigraju bitku Davida protiv Golijata. Naši tenkovi protiv vaših
lasera. Ožeži!
Nismo bili te sreće, a oni nisu bili tako glupi.
Kako uništiti gotovo četiri milijarde ljudi u tri mjeseca?
Ptice.
Koliko na svijetu ima ptica? Želite pogađati? Milijun? Milijarda? A što
kažete na više od tri stotine milijardi? To je otprilike sedamdeset i pet ptica za
svakog muškarca, ženu i dijete koji su preživjeli prva dva vala.
Na svakom kontinentu ima tisuće vrsta ptica, a ptice ne poznaju granice. I
puno kakaju. Pet ili šest puta dnevno. To je više od bilijun malih projektila koji
nas zasipaju svakoga dana.
Ne možete smisliti djelotvorniji način širenja virusa koji ima stopu
smrtnosti 97%.
Otac je mislio da su sigurno uzeli nešto poput virusa Zair, vrste iz roda
virusa ebole, i genetski ga izmijenili. Ebola se ne prenosi zrakom, ali promijeni
jedan protein i moći će se širiti zrakom kao i gripa. Ovaj virus napada pluća.
Počnete jako kašljati, dobijete temperaturu. Boli vas glava – jako. Počnete
iskašljavati kapljice krvi zaražene virusom. Virus zahvaća jetru, bubrege,
mozak. Sada ih u vama ima oko milijardu. Postali ste virusna bomba, a kad
eksplodirate, virusom razarate sve oko sebe. To zovu iskrvarenjem. Poput
štakora koji bježe s broda koji tone, virus bježi kroz svaku pukotinu: usta, nos,
uši, stražnjicu, pa čak i oči. Doslovno vam cure krvave suze.
Imali smo za to razna imena: crvena smrt ili krvava kuga, pošast, crveni
tsunami, četvrti jahač. Kako god to nazvali, nakon tri mjeseca devedeset i
sedmero od svakih stotinu ljudi bilo je mrtvo.
Mnogo je to krvavih suza.
Vrijeme kao da je prolazilo unatrag. Prvi val vratio nas je u osamnaesto
stoljeće, a sljedeća dva poslala su nas u kameno doba.
Opet smo bili lovci i sakupljači hrane, nomadi, dno piramide, ali nismo bili
spremni prestati se nadati. Ne još.
Još nas je bilo dovoljno da se borimo.
Nismo im se mogli otvoreno suprotstaviti, ali mogli smo voditi gerilski rat.
Mogli smo se okomiti na njihove izvanzemaljske guzice iz nepredviđenih
smjerova. Imali smo dovoljno pušaka i streljiva, pa čak i nešto vozila koja su
preživjela prvi val. Vojska je bila razbijena, ali i dalje je na svakom kontinentu
bilo funkcionalnih jedinica. Bilo je bunkera i pećina i podzemnih baza u kojima
bismo se mogli godinama skrivati. Vi izvanzemaljci budite Amerika, a mi ćemo
biti Vijetnam.
Drugi su rekli: dobro, može.
Mislili smo da su nas zasuli svime što su imali, ili barem onim najgorim,
jer bilo je teško zamisliti nešto gore od crvene smrti. Mi koji smo preživjeli treći
val, mi s urođenim imunitetom na tu bolest, pognuli smo glave, prikupili zalihe i
čekali da nam odgovorni kažu što da radimo. Znali smo da postoji netko
odgovoran jer bi povremeno nebom protutnjio kakav borbeni avion, a čuli smo i
nešto poput oružanih borba u daljini i grmljavinu aviona za prijevoz trupa
odmah iza horizonta.
Moja je obitelj, čini se, imala više sreće nego većina drugih. Četvrti jahač
odjahao je s majkom, ali smo otac, Sammy i ja preživjeli. Otac se hvalio našim
superiornim genima, što nije nešto što bi trebalo raditi: nalaziti se na vrhu
gomile od gotovo sedam milijardi mrtvih i hvalisati se. On je samo bio kakav je
i uvijek te je pokušavao uoči istrebljenja ljudske vrste isplesti najbolju priču.
Nakon crvenog tsunamija većina gradova i mjesta bili su napušteni. Nije
bilo struje, nije bilo vodovoda, sve vrijedno u trgovinama odavno je bilo
opljačkano. U nekim ulicama kanalizacija je bila tri prsta duboka. Požari
izazvani ljetnim grmljavinama bili su česta pojava.
Bio je tu i problem s tijelima jer ih je bilo posvuda: u kućama, zaklonima,
bolnicama, stanovima, poslovnim zgradama, školama, crkvama, sinagogama i
skladištima.
Postoji krajnja točka izdržljivosti nakon koje priznajete poraz pred samom
količinom umiranja. Ne možete dovoljno brzo zakopati ili spaliti tijela. Tog ljeta
kad je izbila Epidemija bilo je brutalno vruće i smrad trulog mesa visio je u
zraku poput nevidljive otrovne magle. Namakali smo trake tkanine u parfem i
vezali ih preko usta i nosa, a vonj bi se do večeri uvukao u materijal tako da nisi
imao izbora nego sjediti i trpjeti mučninu sve dok se, začudo, ne bi naviknuo.
Treći val proveli smo čekajući zabarikadirani u kući. Djelomično zbog
karantene, djelomično zbog toga što su neki prilično udareni ljudi tumarali
ulicama, provaljivali u kuće i palili ih, ubijali, silovali i pljačkali, djelomično
zato što smo bili nasmrt preplašeni čekajući što će se sljedeće dogoditi, no
najviše zbog toga što otac nije htio ostaviti majku. Bila je prebolesna da bi
putovala, a on se nije mogao natjerati da je ostavi.
Rekla mu je da ide, da je ostavi. Ionako će umrijeti. No nije se radilo samo
o njoj nego i o meni i Sammyju, o tome da budemo na sigurnom, o budućnosti i
nenapuštanju nade da će sutra biti bolje nego što je danas.
Otac joj nije proturječio, ali nije ju ni ostavio. Čekao je neizbježno, brinuo
je da joj bude što udobnije i proučavao karte, radio popise te sakupljao zalihe.
Tada ga je otprilike ulovila ona ideja s gomilanjem knjiga i ponovnom
izgradnjom civilizacije. Onih večeri kad nebo nije bilo potpuno prekriveno
dimom, odlazili bismo u dvorište iza kuće i naizmjenično gledali kroz moj stari
teleskop kako matični brod dostojanstveno plovi Mliječnom stazom. Zvijezde su
sada bile sjajnije, blistavo sjajne, bez čovjekova svjetla da ih prigušuje.
„Što čekaju?“ pitala bih ga. I dalje sam očekivala, kao i svi ostali, leteće
tanjure, mehaničke pauke i laserske topove. „Zašto jednostavno ne završe s
tim?“
Otac bi zavrtio glavom. „Ne znam, sunašce“, rekao bi. „Možda je gotovo.
Možda cilj nije da nas sve ubiju, već da nas samo razrijede na neki broj kojim
mogu upravljati.“
„I što onda? Što žele?“
„Mislim da je bolje pitati što trebaju“, rekao je blago, kao da mi priopćava
neku jako lošu vijest. „Vrlo su oprezni, znaš.“
„Oprezni?“
„Da ne oštete više nego što je apsolutno nužno. Zbog toga su ovdje, Cassie.
Treba im Zemlja.“
„No ne i mi“, prošaptala sam. Skoro sam pukla – opet. Valjda već milijunti
put.
Stavio mi je ruku na rame, uistinu vjerojatno već milijunti put, i rekao:
„Imali smo priliku i nismo baš dobro upravljali svojim nasljeđem. Kladim se da,
kad bismo se nekako mogli vratiti i popričati s dinosaurima prije pada
asteroida...“
U tom sam ga času iz sve snage udarila šakom i otrčala unutra.
Ne znam gdje je gore, unutra ili vani. Vani se osjećaš potpuno izložen,
stalno pod prismotrom, gol ispod golog neba, a unutra je vječni sumrak. Prozori
zabijeni daskama kroz koje danju ne prodire sunce. Uvečer imamo svijeće, ali
sve ih je manje. Ne možemo upotrijebiti više od jedne u svakoj sobi pa tamne
sjene vrebaju u nekad poznatim kutovima.
„Što je bilo, Cassie?“ Sammy. Pet godina, predivan, velikih smeđih očiju
plišanog medvjedića, drži još jednog člana obitelji s velikim smeđim očima,
onog punjenog slamom, kojeg sam sad utrpala na dno ruksaka.
„Zašto plačeš?“
Vidjevši moje suze, i on je počeo plakati.
Projurila sam kraj njega prema sobi šesnaestogodišnjeg ljudskog dinosaura
zvanog Cassiopeia Sullivanus extinctus. Potom sam se vratila do njega. Nisam
ga mogla ostaviti uplakanog. Postali smo prilično bliski otkad se majka
razboljela. Skoro svake noći ružni snovi natjerali bi ga da dođe u moju sobu pa
bi mi se uvukao u krevet, naslonio lice na prsa i katkad me zabunom zvao
mama.
„Jesi li ih vidjela, Cassie? Je l’ dolaze?“
„Ne, mali moj“, rekla sam i obrisala mu suze. „Nitko ne dolazi.“
Ne još.
11
MAJKA JE UMRLA JEDNOG UTORKA.
Otac ju je zakopao u vrtu, u ružičnjaku. Zamolila ga je to prije nego što je
umrla. Na vrhuncu Epidemije, kad su svakoga dana umirale stotine ljudi, većinu
tijela prenosili su na rub grada i spaljivali. Umirući gradovi bili su okruženi
lomačama mrtvih koje su stalno tinjale.
Rekao mi je da ostanem sa Sammyjem, sa Sammyjem koji se pretvorio u
zombija, povlačio se uokolo otvorenih usta ili sisajući palac kao da opet ima
dvije godine, čije su oči plišanog medvjedića imale prazan pogled. Samo
nekoliko mjeseci prije majka ga je ljuljala na ljuljački, vodila ga na karate, prala
mu kosu, plesala s njim na njegovu najdražu pjesmu. Sad je bila umotana u
bijelu plahtu i na očevu ramenu išla prema vrtu.
Kroz kuhinjski prozor vidjela sam oca kako kleči pokraj plitkog groba.
Pognuo je glavu. Ramena su mu se trzala. Od Dolaska ga nisam vidjela da je
ikad izgubio kontrolu nad sobom. Situacija je bila sve lošija i baš kad pomisliš
da ne može biti gore, postane još gore, ali otac se nikad nije uspaničio. Čak i kad
je majka imala prve simptome zaraze, ostao je smiren, osobito pred njom. Nije
govorio o onome što se odvijalo izvan zabarikadiranih vrata i prozora. Stavljao
joj je mokre krpe na čelo. Kupao ju je, presvlačio, hranio. Nikad ga nisam
vidjela da pred njom plače. Dok su se neki ljudi ubijali, vješali, gutali šake
tableta i bacali s visokih mjesta, otac se odupirao mračnoj strani.
Pjevao joj je i ponavljao glupe viceve koje je čula tisuću puta, i lagao je.
Lagao je onako kako ti roditelji lažu, dobre laži koje ti pomažu da zaspiš.
„Čuo sam još jedan avion danas. Zvučao je kao borbeni, znači da je nešto
ipak preživjelo.“
„Temperatura ti je malo pala, a i oči su ti danas bistrije. Možda to nije to.
Možda je samo obična gripa.“
U posljednjim satima brisao je njene krvave suze.
Pridržavao ju je dok je povraćala crnu viroznu masu u koju joj se pretvorio
želudac.
Doveo je mene i Sammyja u sobu da se oprostimo.
„U redu je“, rekla je Sammyju. „Sve će biti u redu.“
Meni je rekla: „Cassie, on te sada treba. Brini o njemu. Brini o svom ocu.“
Rekla sam joj da će ozdraviti. Neki su ljudi ozdravili. Razboljeli su se, a
zatim se virus iznenada povukao. Nitko nije znao zašto. Možda mu se nije dopao
njihov okus. Ni ja nisam rekla da će ozdraviti da bih je ohrabrila. Ja sam to
stvarno vjerovala. Morala sam vjerovati.
„Ti si im sve što imaju“, rekla je. Zadnje riječi koje mi je uputila.
Posljednji je otišao um, otplavljen crvenim vodama tsunamija. Virus je
preuzeo potpunu kontrolu. Neke bi ljude uhvatilo ludilo kad bi im od virusa
uskuhao mozak. Udarali bi oko sebe, grebli, tukli nogama, grizli, kao da nas je
virus i trebao i mrzio pa nije mogao dočekati da nas se riješi.
Majka je gledala oca i nije ga prepoznala. Nije znala gdje je, tko je, što joj
se događa. Imala je taj neki stalan jezivi smiješak na licu, raspucale usne
odmaknute od krvarećih desni, zube umrljane krvlju. Iz usta su joj izlazili
zvukovi, ali to nisu bile riječi. Mjesto u mozgu koje je slagalo riječi bilo je
prepuno virusa, a virus nije znao govoriti – znao je samo kako se namnožiti.
I tada je majka umrla u ludilu trzaja i grgljavih jauka, a njeni nepozvani
gosti šikljali su iz svakog otvora jer s njom su bili gotovi, iskoristili su je,
vrijeme je bilo da ugase svjetla i potraže novi dom.
Otac ju je posljednji put okupao, počešljao. Iščetkao joj je skorenu krv sa
zuba. Kad nam je došao reći da je otišla, bio je smiren. Nije izgubio kontrolu.
Držao me dok sam ja pucala po šavovima.
Sad ga promatrao kroz kuhinjski prozor. Klečeći pokraj nje u ružičnjaku,
misleći da ga nitko ne vidi, pustio je slamku za koju se držao, olabavio povez
koji ga je sve ovo vrijeme čvrsto držao dok su drugi padali u provaliju.
Provjerila sam je li Sammy dobro i izišla van. Sjela sam kraj njega, stavila
mu ruku na rame. Kad sam ga prošli put dotaknula, bilo je to šakom i mnogo
grublje. Nisam ništa govorila, a nije ni on, dugo.
Nešto mi je tutnuo u ruku – majčin vjenčani prsten. Rekao je kako bi ona
htjela da ga imam.
„Cassie, odlazimo. Sutra ujutro.“
Kimnula sam. Znala sam da je ona jedini razlog zašto smo još ovdje. Tanke
stabljike ruža poskakivale su i njihale se kao da oponašaju moju potvrdu. „Kamo
idemo?“
„Daleko.“ Pogledao je oko sebe, a oči su mu bile raširene i uplašene. „Više
nije sigurno.“
Da, pomislim. Zar je ikad bilo?
„Vojna zrakoplovna baza Wright-Patterson udaljena je malo više od 160
kilometara. Ako se požurimo i vrijeme nas posluži, možemo biti tamo za pet ili
šest dana.“
„I što onda?“ Drugi su nas naučili da tako razmišljamo: dobro, to je to, a
što dalje? Nadala sam se da će mi otac reći. Bio je najpametniji čovjek kojeg
sam poznavala. Ako on nije imao odgovor, tada ga nitko nije imao. Ja sigurno
nisam. I definitivno sam željela da ga on ima. Trebalo mi je to.
Odmahnuo je glavom kao da ne razumije pitanje.
„Što ima u Wright-Pattersonu?“ upitala sam.
„Ne znam ima li ičega.“ Pokušao se nasmiješiti i napravio je grimasu, kao
da ga je osmijeh zabolio.
„Zašto onda idemo?“
„Idemo jer ne možemo ostati ovdje“, protisnuo je kroz zube, „a ako ne
možemo ostati ovdje, moramo otići nekamo drugamo. Ako je negdje ostala
nekakva vlast...“
Odmahnuo je glavom. Nije zbog toga izišao van. Izišao je pokopati svoju
ženu.
„Idi u kuću, Cassie.“
„Pomoći ću ti.“
„Ne trebam tvoju pomoć.“
„Ona je moja majka. I ja sam je voljela. Molim te, daj da ti pomognem.“
Opet sam plakala. Nije vidio. Nije me gledao, a nije gledao ni nju. Nije, ustvari,
ni u što gledao. Postojala je ta nekakva crna rupa na mjestu gdje se prije nalazio
svijet i oboje smo padali prema njoj. Za što da se držimo? Povukla sam mu ruku
s majčina tijela, pritisnula je na svoje lice i rekla mu da ga volim i da ga mama
voli te da će sve biti u redu, pa je crna rupa izgubila djelić svoje snage.
„Idi u kuću, Cassie“, blago je rekao. „Sammy te treba više nego ona.“
Otišla sam u kuću. Sammy je sjedio na podu svoje sobe i igrao se uništenja
Zvijezde smrti svojom borbenom svemirskom letjelicom X-wing. „Vruuuuuum,
vruuuuuuum. Crveni, krećem u napad!“
Istodobno je otac vani klečao u svježe prekopanoj zemlji. Smeđa zemlja,
crvena ruža, sivo nebo, bijela plahta.
12
MISLIM da sada trebam pričati o Sammyju.
Ne znam kako da drugačije opišem to mjesto.
Kad kažem to mjesto, mislim na prvi centimetar izvan zaklona, na mjesto
gdje je sunce obasjalo moje izguljeno lice kad sam ispuzala ispod Buicka. Prvi
centimetar bio je najteži. Najdulji centimetar u svemiru. Centimetar koji se
protezao tisuću kilometara.
To je ono mjesto na autocesti na kojem sam se okrenula da se suočim s
neprijateljem kojeg nisam mogla vidjeti.
To je ona jedna stvar koja mi je pomogla da potpuno ne poludim, stvar koju
mi Drugi nisu mogli oteti nakon što su mi oteli sve ostalo.
Sammy je razlog zbog kojeg nisam odustala, zbog kojeg nisam ostala ispod
tog auta i čekala kraj.
Posljednji sam ga put vidjela kroz stražnji prozor školskog autobusa, čela
pritisnutog na staklo, kako mi maše i smiješi se, kao da ide na izlet: uzbuđen,
nervozan, nimalo uplašen. Pomoglo je to što je bio s drugom djecom. I bio je u
školskom autobusu, što je bilo tako normalno. Ima li što svakodnevnije od
velikog žutog školskog autobusa? To je ustvari tako uobičajeno da smo se
šokirali kad smo ih ugledali kako ulaze u izbjeglički logor nakon posljednja
četiri mjeseca strahota. Bilo je to kao da vidimo McDonald’s na Mjesecu.
Potpuno uvrnuto i suludo i nešto čega jednostavno ne bi trebalo biti.
Bili smo u logoru tek nekoliko tjedana. Od pedesetak ljudi koji su se ondje
nalazili mi smo bili jedina obitelj. Svi ostali bili su udovice, udovci ili siročad.
Posljednji preživjeli u svojim obiteljima, neznanci prije dolaska u logor.
Najstariji je imao negdje više od šezdeset. Sammy je bio najmlađi, ali bilo je još
sedmero djece, od kojih sam samo ja imala više od četrnaest godina.
Logor se nalazio tridesetak kilometara istočno od mjesta gdje smo živjeli,
sklepan u šumi za vrijeme trećeg vala kao poljska bolnica nakon što su one u
gradu postale prepunjene. Zgrade su bile nabijene jedna na drugu, izgrađene od
ručno piljenih trupaca i spašenog lima – jedan glavni odjel za zaražene i manja
brvnara za dva liječnika koji su se brinuli o umirućima dok crveni tsunami nije i
njih povukao na dno. Imali smo i ljetni vrt te sustav za skupljanje kišnice za
pranje i kupanje i piće.
Jeli smo i spavali u velikoj brvnari. Ovdje je iskrvarilo između pet i šest
stotina ljudi, ali pod i zidovi bili su izbijeljeni, a poljski kreveti na kojima su
umrli spaljeni. I dalje se osjećao slabašan miris Epidemije (pomalo nalik na
kiselo mlijeko), a izbjeljivao nije uklonio sve tragove krvi. Zidovi su bili
prekriveni uzorcima kapljica, a pod mrljama u obliku srpa. Bilo je kao da živimo
u kakvoj apstraktnoj 3D slici.
Manja je brvnara služila kao skladište i oružarnica. Konzervirano povrće,
mesni proizvodi, suha hrana i osnovne namirnice, na primjer sol. Sačmarice,
pištolji, poluautomatske puške, čak i nekoliko signalnih pištolja. Svi su bili
naoružani do zuba; Divlji zapad se ponavlja.
Iza nastambi, nekoliko stotina metara dalje, iskopali su u šumi plitku jamu.
Služila je za spaljivanje tijela. Nismo smjeli tamo ići pa je nas nekoliko starijih,
naravno, išlo. Bio je tu jedan ljigavac imenom Crisco, nazvan tako valjda zbog
dugačke zalizane kose. Crisco je imao trinaest godina i bio je lovac na trofeje.
On bi doslovno ugazio u pepeo i prekopavao ga da pronađe nakit i novčiće i
druge njemu vrijedne ili „zanimljive“ predmete. Kleo se da to ne radi zato što je
nastran.
„Sad postoji razlika“, govorio je slavodobitno, prekopavajući po svome
najnovijem plijenu noktima skorenim od prljavštine, ruku prevučenih sivom
prašinom od ljudskih ostataka.
Razlika između čega?
„Između toga jesi li čovjek ili nisi. Vratio se sustav trampe, dušo!“ Podigne
dijamantnu ogrlicu. „A kad sve bude gotovo, oni s dobrom robom moći će
određivati što prolazi.“
Pomisao da žele ubiti sve nas nije još nikome pala na pamet, čak ni
odraslima. Crisco je sebe vidio kao američkog Indijanca koji je prodao
Manhattan za šaku šarenih kuglica, a ne kao pticu dodo, što je bilo mnogo bliže
istini.
Otac je čuo za logor prije nekoliko tjedana, kad je majka dobila prve
simptome Epidemije. Pokušao ju je nagovoriti da ide, ali znala je da joj nitko ne
može pomoći. Ako mora umrijeti, željela je da to bude u njezinu domu, a ne u
nekoj lažnoj bolnici usred šume. Poslije, kad joj se već bližio kraj, pojavile su se
glasine da su bolnicu pretvorili u nekakvo okupljalište, neku vrstu sigurne kuće
za preživjele, dovoljno daleko od grada da bude relativno sigurna u sljedećem
valu, kakav god on bio (iskusni su se kladili na neki oblik zračnog napada), a
opet dovoljno blizu da nas odgovorni pronađu kad nas dođu spasiti – ako postoje
odgovorni i ako dođu.
Neslužbeni šef logora bio je marinac u penziji imenom Hutchfield.
Izgledao je kao čovjek od lego-kocaka: četvrtaste ruke, četvrtasta glava,
četvrtasta vilica. Svaki dan nosio je istu majicu bez rukava, umrljanu nečime što
je možda bila krv, iako su se njegove crne čizme uvijek sjajile kao ogledala.
Brijao je glavu, ali ne i prsa i leđa, o čemu je stvarno trebao razmisliti. Bio je
prepun tetovaža i volio je pištolje – dva na boku, jedan zataknut iza leđa, jedan
prebačen preko ramena. Nitko nije nosio više oružja od Hutchfielda. Možda je to
bilo zato što je bio neslužbeni šef.
Stražari su nas uočili kad smo dolazili i kad smo stigli do makadama koji je
kroz šumu vodio do logora, Hutchfield je već bio ondje s još jednim likom
imenom Brogden. Uvjerena sam da smo trebali primijetiti sve to moćno oružje
kojim su ukrasili svoja tijela. Hutchfield nam je naredio da se raziđemo. Htio je
razgovarati s ocem; Brogden je dobio mene i Samsa. Rekla sam Hutchfieldu što
mislim o toj ideji. Onako, na koji si ju točno dio svoje tetovirane stražnjice može
zataknuti.
Upravo sam izgubila jednog roditelja. Nisam bila previše luda za tim da
izgubim i drugog.
„Cassie, u redu je“, rekao je otac.
„Ne znamo tko su ovi“, usprotivila sam se. „Mogli bi biti samo još jedna
banda naoružanog ološa.“ U naoružani ološ ubrajali su se ubojice, silovatelji,
ratni profiteri, otmičari i sličan ološ koji je isplivao sredinom trećeg vala i bio
razlog da ljudi zabarikadiraju kuće i spreme zalihe hrane i oružja. Za rat se
nismo isprva pripremali zbog izvanzemaljaca, već zbog pripadnika vlastite vrste.
„Oni su samo oprezni“, uvjeravao me otac. „I ja bih to napravio na njihovu
mjestu.“ Potapšao me, a ja sam pomislila: kvragu, stari, ako me još jedanput
tako pokroviteljski potapšaš... „U redu je, Cassie.“
Otišao je s Hutchfieldom onamo gdje ih nisam mogla čuti, ali sam ih mogla
vidjeti pa sam se malo bolje osjećala. Stavila sam si Sammyja na bok i potrudila
se odgovoriti na Brogdenova pitanja a da ga ne odalamim slobodnom rukom.
Kako se zovemo?
Otkuda smo?
Je li netko od nas zaražen?
Znamo li išta o tome što se događa?
Što smo vidjeli?
Što smo čuli?
Zašto smo ovdje?
„Mislite, ovdje u ovom logoru ili je to egzistencijalno pitanje?“ upitala
sam.
Njegove su se obrve skupile u jednu oštru crtu pa prozbori: „Hm?“
„Da ste me to pitali prije sveg ovog sranja, rekla bih vam nešto kao ‘ovdje
smo da bismo služili ljudima ili dali svoj doprinos društvu’. Kad bih htjela biti
pametnjakovićka, rekla bih ‘da nismo ovdje, bili bismo negdje drugdje’, ali
budući da se sve ovo sranje ipak dogodilo, reći ću vam da je to zato što imamo
prokletu sreću.“
Zaškiljio je sekundu prema meni prije nego što je razdraženo odvratio:
„Pametnjakovićka“.
Ne znam kako je otac odgovorio na to pitanje, ali čini se da je prošao
provjeru jer smo dobili pristup logoru sa svim povlasticama, što znači da je otac
(ne ja) mogao iz spremišta izabrati oružje po želji. Za njega je oružje bio
problem. Nikad ga nije volio. Govorio je da oružje možda ne ubija ljude, ali to
svakako olakšava. Sad nije mislio da je toliko opasno koliko je smiješno
neprikladno.
„Što mislite, koliko će naše oružje biti djelotvorno protiv tehnologije koja
je tisućama, ako ne i milijunima godina ispred naše?“ upitao je Hutchfielda. „To
je kao da toljagom i kamenjem idete protiv taktičkog projektila.“
Hutchfield nije razumio takvo razmišljanje. Zaboga, pa on je bio marinac.
Njegova je puška bila njegov najbolji prijatelj, najvjerniji drug, odgovor na sva
moguća pitanja.
Tada mi to nije bilo jasno. Sada je.
13
PO LIJEPOM VREMENU svi su bili vani dok ne bi išli spavati. Ta trošna
brvnara imala je neku lošu vibru uzrokovanu onime zbog čega je bila izgrađena,
zbog čega je postojala, što ju je donijelo, kao i nas, u ovu šumu. Nekih večeri
raspoloženje je bilo vedro, skoro kao u ljetnom kampu u kojem se, nekim
čudom, svi vole. Netko bi rekao da je popodne čuo helikopter, što bi pokrenulo
optimistično nagađanje o tome da su se odgovorni pribrali i da se pripremaju za
protunapad.
Drugih dana raspoloženje je bilo mračnije, a u večernjem zraku osjećala se
teška tjeskoba. Mi smo sretnici. Preživjeli smo napad elektromagnetskim
udarom, pomor na obalama, kugu koja je odnijela sve koje smo poznavali i
voljeli. Pobijedili smo vjerojatnost. Gledali smo smrti u oči i smrt je prva
trepnula. Očekivali biste da se zato osjećamo hrabrima i nepobjedivima, ali
nismo.
Bili smo kao Japanci koji su preživjeli prvi udar bombe u Hirošimi. Nismo
shvaćali zašto smo još ovdje, a nismo ni bili potpuno sigurni da to želimo.
Pričali smo priče o životu prije Dolaska. Neskriveno smo plakali za onima
koje smo izgubili. Potajno smo plakali za svojim pametnim telefonima, autima,
mikrovalnim pećnicama i internetom.
Promatrali smo noćno nebo. Matični brod buljio je u nas odozgora –
blijedozeleno, zlonamjerno Oko.
Raspravljali smo o tome kamo bismo trebali poći. Shvaćali smo da ne
možemo vječno čučati u ovoj šumi. Čak i ako Drugi ne stignu uskoro, zima
hoće. Moramo pronaći bolji zaklon. Imali smo zaliha za nekoliko mjeseci ili
manje, ovisno o tome koliko će još izbjeglica dolutati do kampa. Trebamo li
čekati da nas spase ili krenuti i potražiti spas? Otac je bio za drugu mogućnost. I
dalje je želio doći do Wright-Pattersona. Ako odgovorni postoje, veće su šanse
da ćemo ih ondje naći.
Nakon nekog vremena dozlogrdilo mi je. Umjesto da problem rješavamo,
mi smo o njemu razgovarali. Bila sam spremna ocu reći da otkantamo te kretene
i krenemo za Wright-Patterson s onima koji žele ići s nama, a ostale ‘ko šljivi.
Smatrala sam kako je ideja da smo zajedno jači katkad jako precijenjena.
Dovela sam Sammyja unutra da ga stavim spavati. Izmolila sam s njim
njegovu molitvu. „Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili...“ Meni je to
samo neartikulirana buka. Blebetanje. Nisam baš bila sigurna o čemu se radi, ali
osjećala sam da je, kad se radi o Bogu, netko negdje prekršio neko obećanje.
Bila je vedra noć. Mjesec je bio pun. Osjećala sam se dovoljno ugodno da
prošetam šumom.
Netko je u logoru uzeo gitaru u ruke. Melodija je poskakivala duž staze,
prateći me kroz šumu. Prvi put nakon prvog vala čujem glazbu.
„I na kraju ležimo budni i sanjamo da smo slobodni.“
Odjednom sam poželjela sklupčati se u majušno klupko i zaplakati.
Poželjela sam krenuti kroz ovu šumu i bez prestanka trčati dok mi noge ne
otpadnu. Htjela sam povraćati. Htjela sam vrištati dok mi se grlo ne raskrvari.
Htjela sam opet vidjeti svoju majku i Lizbeth i sve svoje prijatelje, čak i one
koje nisam voljela, i Bena Parisha, samo da mu kažem da ga volim i da želim
njegovo dijete više od svog života.
Pjesma se utišala, zaglušena neupitno manje melodičnom pjesmom
zrikavaca.
Puknula je grančica.
Iz šume iza mene začuo se glas.
„Cassie! Čekaj!“
Nastavila sam hodati. Prepoznala sam glas. Možda sam se zacoprala
razmišljajući o Benu – kao kad ti se jede čokolada, a u ruksaku imaš samo
vrećicu poluzdrobljenih Skittlesa.
„Cassie!“
Sad je trčao. Nije mi se trčalo pa sam pustila da me dostigne.
Bila je to jedna stvar koja se nije promijenila: siguran način da ne budeš
sam je da poželiš biti sam.
„Šta ima?“ upita Crisco. Borio se za zrak zažarenih obraza, sjajne
sljepoočnice, možda od sve te masti za kosu.
„Ne vidiš?“ odrezala sam. „Radim nuklearno oružje kojim ću uništiti
matični brod.“
„Nuklearno nam neće pomoći“, reče on ispravljajući ramena. „Trebali
bismo napraviti Fermijev parni top.“
„Fermi?“
„Tip koji je izumio bombu.“
„Mislila sam da je to bio Oppenheimer.“
Kao da ga se dojmilo što znam nešto iz povijesti.
„Pa, možda je nije izumio, ali je kumovao tome.“
„Crisco, ti si čudak“, rekla sam. Zvučalo je grubo pa sam dodala: „No
nisam te poznavala prije invazije“.
„Iskopaš veliku rupu. Staviš bojevnu glavu na dno. Napuniš rupu vodom i
zatrpaš s nekoliko stotina tona čelika. Eksplozija trenutačno pretvara vodu u
paru, koja izbacuje čelik u svemir brzinom šest puta većom od brzine zvuka.“
„Da“, odgovorila sam, „netko bi svakako trebao to napraviti. Zato me
pratiš? Želiš da ti pomognem napraviti nuklearni parni top?“
„Mogu te nešto pitat?“
„Ne.“
„Mislim ozbiljno.“
„I ja.“
„Da ti ostane dvadeset minuta života, što bi napravila?“
„Ne znam“, odgovorila sam, „ali ne bi imalo nikakve veze s tobom.“
„Zašto?“ Nije čekao odgovor. Vjerojatno je shvatio da ga ne želi čuti. „A
što da sam ja posljednji čovjek na Zemlji?“
„Da si ti posljednji čovjek na Zemlji, ja ne bih bila ovdje s tobom.“
„Okej. Što da smo mi posljednja dva čovjeka na Zemlji?“
„Tada bi ti opet ostao posljednji jer bih se ja ubila.“
„Ne sviđam ti se.“
„Ma daj, Crisco! Po čemu si to zaključio?“
„Recimo da ih sada vidimo, upravo ovdje, kako se spuštaju da nas
dokrajče. Što bi ti napravila?“
„Ne znam. Zamolila ih da najprije ubiju tebe. U čemu je poanta, Crisco?“
„Jesi li ti djevica?“ iznenada je upitao.
Pogledala sam ga. Bio je potpuno ozbiljan, kao što je većina
trinaestogodišnjaka ozbiljna kad se radi o hormonalnim pitanjima.
„Jebi se“, rekla sam i projurila pokraj njega natrag prema logoru.
Loš izbor riječi. Kaskao je za mnom i nijedan čuperak slijepljene kose nije
mu se pomaknuo dok se kretao. Izgledala je kao sjajna crna kaciga.
„Ozbiljan sam, Cassie“, uspuhao se. „Došlo je vrijeme kad ti svaka večer
može biti posljednja.“
„Budalo, tako je bilo i prije nego što su oni došli.“
Zgrabio me za ruku. Vukao me amo-tamo, gurnuo svoje široko masno lice
blizu mojega. Bila sam dva centimetra viša, ali on je bio deset kila teži.
„Stvarno želiš umrijeti a da ne znaš kako je to?“
„Kako znaš da ne znam?“ rekla sam i oslobodila se trzajem. Zatim sam
promijenila temu: „Da me više nikad nisi taknuo.“
„Nitko neće znati“, rekao je. „Neću nikome reći.“
Opet me pokušao zgrabiti. Lijevom sam ga udarila po ruci da je makne, a
dlanom desne snažno tresnula po nosu. Kao da sam otvorila slavinu svijetle
crvene krvi. Curila mu je u usta pa se zagrcnuo.
„Kučko“, lovio je dah. „Ti barem imaš nekoga. Barem ti nisu mrtvi svi koje
si ikad u životu znala.“
Rasplakao se. Srušio se na stazu i prepustio, predao toj golemosti, tom
Buicku koji stoji parkiran na tebi, tom strašnom osjećaju da će, bez obzira na to
koliko je teško, biti još teže.
O, sranje.
Sjela sam na stazu do njega, rekla mu da nagne glavu otraga. Žalio se da
mu tada krv teče niz grlo.
„Nemoj nikome reći“, molio me. „Izgubit ću ugled.“
Nasmijala sam se. Nisam si mogla pomoći.
„Gdje si to naučila?“ upitao je.
„Izviđačice.“
„Za to se dobivaju bedževi?“
„Za sve se dobivaju bedževi.“
Ustvari, mogu zahvaliti sedmogodišnjem treningu karatea. Prestala sam
prošle godine. Ne sjećam se više zašto. Svojevremeno je bilo dobro.
„I ja sam isto“, reče on.
„Što?“
Ispljunuo je na zemlju grudicu krvi i sluzi. „Djevica.“
Tko bi rekao.
„Zašto misliš da sam djevica?“ pitala sam ga.
„Da nisi, ne bi me udarila.“
14
ŠESTOGA DANA u logoru prvi sam put ugledala bespilotnu izviđačku letjelicu
– sjajna siva na svijetlom poslijepodnevnom nebu.
Podigla se velika buka i strka, ljudi su grabili puške, mahali šeširima i
košuljama ili općenito šizili: plakali, skakali, grlili se, davali pet. Mislili su da su
spašeni. Hutchfield i Brogden pokušali su ih sve umiriti, ali nisu imali mnogo
uspjeha. Izviđačka letjelica jurnula je preko neba, nestala iza drveća, a zatim se
vratila, ovaj put sporije. Sa zemlje je izgledala kao mali izviđački avion.
Hutchfield i otac šćućurili su se na vratima brvnara i promatrali je, dodajući
jedan drugome dalekozor.
„Bez krila. Bez oznaka. I jesi li vidio onaj prvi prelet? Barem 2 maha. Osim
ako nismo lansirali neku tajnu letjelicu, nema šanse da ovo dolazi sa Zemlje.“
Dok je govorio, Hutchfield je udarao šakom po tlu, udarajući ritam u skladu s
riječima.
Otac se složio. Utrpali su nas u brvnare. Otac i Hutchfield zadržali su se na
ulazu i dalje si dodajući dalekozor.
„Jesu to izvanzemaljci?“ pitao je Sammy. „Je l’ dolaze, Cassie?“
„Psssst.“
Osvrnula sam se i vidjela da me Crisco promatra. Dvadeset minuta, bez
glasa je izgovorio.
„Ako dođu, ja ću ih istući“, šapnuo je Sammy. „Prebit ću ih karate
zahvatom i sve ću ih ubiti!“
„Tako je“, rekla sam nervozno ga gladeći po kosi.
„Neću bježati“, rekao je, „sve ću ih ubiti jer su oni ubili mamu.“
Letjelica je nestala – ravno gore, kasnije mi je otac rekao. Ako si trepnuo,
izgubio si je iz vida.
Reagirali smo na izviđačku letjelicu onako kako bi svatko reagirao.
Izbezumili smo se.
Neki su počeli trčati. Zgrabili su što su god mogli ponijeti i odjurili u šumu.
Neki su otišli samo s onim što su imali na sebi i sa strahom u srcu. Nikakve
Hutchfieldove riječi nisu ih mogle zaustaviti.
Mi ostali ostali smo šćućureni u brvnarama dok nije pao mrak, a tada smo
se tek izbezumili. Jesu li nas primijetili? Hoće li sada doći stormtrooperi ili
vojska klonova ih roboti hodači? Hoće li nas spržiti laserskim topovima? Bio je
mrkli mrak. Nismo vidjeli prst pred nosom jer se nismo usuđivali upaliti
petrolejke. Mahnito šaptanje. Prigušeno jecanje. Stisnuti na ležajevima, trzamo
se na najmanji šum. Hutchfield je najbolje strijelce postavio za noćnu stražu.
Ako se miče, pucaj. Nitko nije smio van bez dopuštenja, a Hutchfield nikad nije
dao dopuštenje.
Ta noć trajala je cijelu vječnost.
Otac mi je prišao u mraku i tutnuo mi nešto u ruku.
Napunjen poluautomatski luger.
„Ti ne vjeruješ u oružje“, prošaptala sam.
„Nisam vjerovao u puno toga.“
Neka je žena počela moliti Očenaš. Zvali smo je Majka Tereza – krupne
noge, mršave ruke, isprana plava haljina, raščupana sijeda kosa. Negdje na putu
izgubila je gebis. Stalno je prebirala krunicu i razgovarala s Isusom. Priključilo
joj se nekoliko drugih, pa još nekoliko. „Otpusti nam duge naše kako i mi
otpuštamo dužnicima našim.“ U tom trenutku njezin zakleti neprijatelj, jedini
ateist u rovovima logora Ashpit, profesor s koledža imenom Dawkins, vikne:
„Posebno onima izvanzemaljskog podrijetla!“
„Završit ćete u paklu!“ dovikne mu glas iz mraka.
„Kako ću znati da sam tamo?“ dobaci Dawkins prema njemu.
„Tišina!“ tiho zapovjedi Hutchfield sa svog mjesta na ulazu. „Prestanite s
tim molitvama!“
„Njegov sud dostigao nas je“, jadikovala je Majka Tereza.
Sammy se stisnuo bliže meni na ležaju. Pištolj sam gurnula među noge.
Bojala sam se da ga ne dohvati i slučajno mi raznese glavu.
„Začepite svi skupa!“ rekla sam. „Plašite mog brata.“
„Ja se ne bojim“, rekao je Sammy. Njegova se mala stisnuta šaka uvijala u
mojoj košulji. „Cassie, je l’ se ti bojiš?“
„Da“, rekla sam. Poljubila sam ga u tjeme. Kosa mu je imala kiselkast
miris. Odlučila sam da ću je ujutro oprati – ako ujutro još budemo ovdje.
„Ne, ne bojiš se“, rekao je on. „Ti se nikad ne bojiš.“
„Sad se toliko bojim da ću se upiškit u gaće.“
Zahihotao je. Na pregibu ruke osjetila sam kako mu je lice toplo. Možda
ima temperaturu? Tako počinje. Rekla sam sama sebi da paničarim. Bio je u
dodiru s virusom stotinu puta, a crveni tsunami brzo te potapa kad jednom dođeš
s njim u dodir, osim ako si imun, što je Sammy sigurno bio. Inače bi već bio
mrtav.
„Bolje si stavi pelenu“, zezao me.
„Možda hoću.“
„Pa da mi je i dolinom smrti proći...“ Nije prestajala. U mraku sam čula
zveckanje krunice. Dawkins je naglas pjevušio da je nadglasa. „Tri slijepa
miša.“ Nisam znala tko je iritantniji, fanatik ili cinik.
„Mama je rekla da su to možda anđeli“, iznenada se javi Sammy. „Tko?“
upitam.
„Izvanzemaljci. Kad su došli, pitao sam je jesu nas došli ubit, a ona je rekla
da možda to nisu izvanzemaljci. Možda su anđeli s neba, kao u Bibliji kad anđeli
pričaju s Abrahamom i Marijom i Isusom i sa svima.“
„Tada su u ono vrijeme puno više pričali s nama“, rekla sam.
„No nas jesu ubili. Mamu su ubili.“
Počeo je plakati.
„Pripremaš stol preda mnom, na pogled neprijateljima mojim.“
Poljubila sam ga u tjeme i protrljala mu ruke.
„Mažeš mi glavu uljem.“
„Cassie, je l’ nas Bog mrzi?“
„Ne. Ne znam.“
„Je l’ mrzi mamu?“
„Naravno da ne. Mama je bila dobra osoba.“
„Zašto je onda dao da umre?“
Odmahnula sam glavom. Cijelo mi je tijelo bilo teško, kao da imam
dvadeset tisuća tona.
„Čaša se moja prelijeva.“
„Zašto je dao da dođu izvanzemaljci i ubiju nas? Zašto ih Bog ne
zaustavi?“
„Možda“, polagano sam prošaptala. Čak mi je i jezik bio težak. „Možda
hoće.“
„Samo sreća i milost pratit će me kroz sav život.“
„Ne daj da me ulove, Cassie. Ne daj da umrem.“
„Nećeš umrijeti, Sams.“
„Obećaš?“
Obećala sam.
15
SLJEDEĆEG DANA izviđačka se letjelica vratila.
Ili neka druga, koja je izgledala isto kao i prva. Drugi vjerojatno nisu prešli
sav taj put s drugog planeta i ponijeli samo jednu.
Polako se kretala nebom. Tiho. Bez zujanja motora. Bez šuma. Samo je
tiho klizila, kao mamac koji povlačiš kroz mirnu vodu. Šćućurili smo se u
brvnarama. Nitko nam nije morao to reći. Zatekla sam se kako sjedim na ležaju
pokraj Crisca.
„Znam što će napraviti“, prošaptao je.
„Šuti“, šaptom sam odvratila.
On je kimnuo i rekao: „Zvučne bombe. Znaš što se događa kad te pogodi
dvjesto decibela? Razlete ti se bubnjići. Raspuknu ti se pluća i zrak ti uđe u
krvotok, a potom ti prestane radit srce.“
„Gdje pronalaziš te gluparije, Crisco?“
Otac i Hutchfield opet su čučali pokraj otvorenih vrata. Nekoliko minuta
promatrali su jednu točku. Izviđačka letjelica navodno je nepomično stajala na
nebu.
„Vidi, imam nešto za tebe“, reče Crisco. Bila je to ogrlica s dijamantnim
privjeskom, plijen s tijela iz jame s pepelom.
„Odvratno“, rekla sam.
„Zašto? Pa nisam je ukrao ili tako nešto.“ Nadurio se. „Znam o čemu se
radi. Nisam glup. Nije to zbog ogrlice. To je zbog mene. Uzela bi je taj čas kad
bi mislila da sam zgodan.“
Pitala sam se je li u pravu. Da je Ben Parish iskopao ogrlicu iz jame, bih li
primila dar?
„Ni ja ne mislim da si ti zgodna“, dodao je Crisco.
Gadno. Pljačkaš grobova Crisco ne misli da sam zgodna.
„Zašto mi onda to daješ?“
„Bio sam kreten one noći u šumi. Ne bih htio da me mrziš, da misliš da
sam ljigavac.“
Malo je kasno za to.
„Ne želim nakit mrtvih ljudi“, rekla sam.
„Ne žele ga ni oni“, odgovorio je, misleći na mrtve ljude.
Nije me namjeravao ostaviti na miru. Otišla sam sjesti iza oca. Preko
njegova ramena ugledala sam sićušnu sivu točkicu, srebrnu mrlju na kristalno
čistom nebu.
„Što se događa?“ šapnula sam.
Baš kad sam to rekla, točkica nestade. Tako se brzo kretala, kao da bi
nestala dok si trepnuo.
„Izviđački letovi“, promrmlja Hutchfield. „Nema sumnje.“
„Mi smo imali satelite koji su mogli iz orbite vidjeti na sat“, otac je tiho
rekao. „Ako smo mi to mogli sa svojom primitivnom tehnologijom, zašto bi oni
morali napustiti svoj brod da bi nas uhodili?“
„Imaš bolju teoriju?“ Hutchfield nije volio kad bi netko sumnjao u njegove
odluke.
„Možda nemaju veze s nama“, istaknuo je otac. „Možda su to atmosferske
sonde ili naprave za mjerenje nečega što ne mogu kalibrirati iz svemira. Ili traže
nešto što se ne može otkriti dok nas većinom ne neutraliziraju.“
Zatim je uzdahnuo. Znala sam taj uzdah. Značio je da je istina ono što on
ne bi htio da bude istina.
„Hutchfielde, sve se svodi na jednostavno pitanje: zašto su ovdje? Ne da bi
opljačkali naše resurse – njih ima dovoljno i ravnomjerno su rašireni po svemiru
da ne moraš putovati stotinama svjetlosnih godina kako bi ih pronašao. Ne da bi
nas ubili, iako je nužno da nas ubiju, ili barem većinu nas. Oni su poput
stanodavca koji izbacuje podstanara besposličara da bi očistio kuću za novog
stanara; mislim da se uvijek radilo o tome da se ovaj prostor pripremi.“
„Pripremi? Za što?“
Otac se osmjehnuo bez humora.
„Za selidbu.“
16
JOŠ SAT DO SVITANJA. Naš zadnji dan u logoru Jama. Nedjelja.
Sammy je pokraj mene kao djetešce, udobno privijeno; jedna ruka na
medvjediću, druga na mojim prsima – stisnuta bucmasta djetinja šaka.
Najbolji dio dana.
Onih nekoliko sekundi kad si budan, ali prazan. Ne znaš gdje si, što si sad,
a što si bio prije. Sve što postoji su disanje i kucanje srca te kolanje krvi, kao da
si opet u majčinoj utrobi. Mir praznine.
Najprije sam mislila da odatle dolazi taj zvuk – moje srce.
Dudum-dudum-dudum. Slabo, pa glasnije, pa jako glasno, toliko glasno da
ritam osjetiš na koži. U sobi se pojavio tračak svjetlosti i postajao je sve jači.
Ljudi su se motali uokolo, nabacivali na sebe odjeću, tražili oružje. Svjetlost je
oslabila pa se vratila. Po podu su skakale sjene, jurile do stropa. Hutchfield je na
sve vikao da ostanu smireni. Nije djelovalo. Svi su prepoznali zvuk i svi su znali
što taj zvuk znači.
Spasitelji!
Hutchfield je pokušao svojim tijelom blokirati vrata.
„Ostanite unutra!“ urlao je. „Ne želimo...“
Gurnuli su ga u stranu. O da, želimo. Navirali smo kroz vrata, stajali u
dvorištu i mahali helikopteru, Black Hawku, dok je radio drugi krug oko
brvnara, crn naspram sve svjetlije tame neba pred svitanje. Reflektor nas je
osvijetlio i zaslijepio, no većina je već bila zaslijepljena suzama. Skakali smo,
vikali, grlili se. Neki su mahali malim američkim zastavicama i sjećam se da
sam razmišljala o tome gdje li su ih samo pronašli.
Hutchfield je izbezumljeno urlao na nas da se vratimo unutra. Nitko ga nije
slušao. Nije nam više bio glavni. Došli su odgovorni.
No tada, jednako neočekivano kao što se pojavio, helikopter je napravio još
jedan okret i odtutnjio nam s očiju. Zvuk elisa izgubio se. Preplavila nas je
duboka tišina. Bili smo zbunjeni, šokirani, uplašeni. Morali su nas vidjeti. Zašto
nisu sletjeli?
Čekali smo da se helikopter vrati. Cijelo smo prijepodne čekali. Ljudi su se
spakirali. Nagađali su kamo će nas odvesti, kako će nam biti, koliko će nas ljudi
dočekati. Black Hawk! Što li je još preživjelo prvi val? Sanjali smo o svjetlu
žarulja i tuševima s toplom vodom.
Nitko nije sumnjao da ćemo biti spašeni sada kada odgovorni znaju za nas.
Pomoć je već na putu.
Naravno, moj otac, kakav je, nije bio baš siguran.
„Možda se neće vratiti“, rekao je.
„Ne bi nas samo tako ostavili ovdje, tata“, rekla sam. Katkad si morao s
njim razgovarati kao da je Sammyjevih godina. „Kakvog bi to smisla imalo?“
„Možda to nije bio tim za traženje i spašavanje. Možda su tražili nešto
drugo.“
„Izviđačku letjelicu?“
Onu koja se srušila prije tjedan dana. Kimnuo je.
„No, sada znaju da smo ovdje“, rekla sam. „Nešto će učiniti.“
Opet je kimnuo – rastreseno, kao da misli na nešto drugo.
„Hoće“, rekao je. Prodorno me pogledao. „Imaš li još onaj pištolj?“
Potapšala sam stražnji džep. Prebacio mi je ruku preko ramena i odveo me
do skladišta. Odmaknuo je u stranu staru ceradu koja je ležala na podu. Ispod nje
ležala je poluautomatska jurišna puška M16, ona ista koja će postati moj najbolji
prijatelj kad svi drugi nestanu.
Podigao ju je i preokrenuo u rukama, pregledavši je onim istim odsutnim
profesorskim pogledom.
„Kako ti se čini?“ šapnuo je.
„Ovo? Zakon.“
Nije komentirao moj jezik, samo se kratko nasmijao.
Pokazao mi je kako funkcionira; kako da je držim, kako da ciljam, kako da
zamijenim šaržer.
„Evo, probaj.“
Pružio mi je pušku.
Mislim da ga je moja brzina učenja ugodno iznenadila, a ni koordinacija mi
nije bila loša zahvaljujući karateu. Sati plesa nisu ni blizu karatea kad se radi o
skladu pokreta.
„Zadrži je“, rekao mi je kad sam mu je pokušala vratiti. „Sakrio sam je
ovamo zbog tebe.“
„Zašto?“ pitala sam. Ne kažem da mi se nije dopalo imati pušku, ali malo
me plašio. Dok su drugi slavili, mene je otac učio kako se koristiti oružjem.
„Cassie, znaš li kako ćeš u ratu prepoznati neprijatelja?“ Pogledom je
kružio po brvnari. Zašto me neće pogledati? „To je onaj koji puca u tebe – tako
ćeš ga prepoznati. Nemoj to zaboraviti.“ Glavom je pokazao prema puški.
„Nemoj je nositi okolo. Neka ti bude blizu, ali drži je skrivenu. Ne ovdje i ne u
brvnarama, dobro?“
Tapšanje po ramenu. Tapšanje po ramenu nije dovoljno. Snažan zagrljaj.
„Odsada nadalje nikad ne ispuštaj Sama iz vida. Razumiješ li me? Nikad.
Sad ga potraži. Ja moram do Hutchfielda. I Cassie, ako ti netko pokuša uzeti tu
pušku, reci mu da se javi meni, a ako ti je i dalje bude htio uzeti, ubij ga.“
Nasmiješio se, ali ne očima. Pogled mu je bio bezosjećajan, prazan i hladan
kao u morskog psa.
Imao je sreće moj otac. Svi smo je imali. Sreća nas je pronijela prvim trima
valima, ali i najbolji kockar reći će vam da sreća ne traje vječno. Mislim da je
otac tog dana imao neki predosjećaj; ne da nas je sreća ostavila, nitko to ne
može znati, ali mislim da je znao da na kraju sreća neće biti ta koja će odlučiti
tko će preživjeti.
Preživjet će oni najtvrđi. Oni koji sreću pošalju dovraga. Oni sa srcem od
kamena. Oni koji mogu dopustiti da njih stotinu umre da bi jedan preživio. Oni
koji razumiju zašto je pametno spaliti selo da bi ga spasili.
Svijet je bio sjeban do boli.
Ako to ne prihvaćaš, tada si mrtav, a da to još i ne znaš.
Uzela sam M16 i sakrila je iza stabla uz stazu koja je vodila do jame s
pepelom.
17
ZADNJI OSTATAK meni poznatog svijeta razletio se u komadiće jednog
sunčanog, toplog nedjeljnog popodneva.
Konvoj predvođen tutnjavom dizelskog motora, klopotom i škripom
osovina, cviljenjem zračnih kočnica. Naši stražari opazili su ga mnogo prije
nego što je stigao do brvnara. Vidjeli smo odraz jarkog sunca na staklima i
vrtloge prašine koji su iza golemih guma izgledali kao tragovi mlažnjaka. Nismo
jurnuli da ih pozdravimo cvijećem i poljupcima. Ostali smo unutra dok su ih
Hutchfield, otac i naša četiri najbolja strijelca išli dočekati. Svi smo bili pomalo
uplašeni i mnogo manje poletni nego prije nekoliko sati.
Sve što smo očekivali da će se dogoditi nakon Dolaska nije se dogodilo.
Sve što nismo očekivali dogodilo se. Trebala su nam cijela dva tjedna od
početka trećeg vala da shvatimo kako je smrtonosna gripa dio njihova plana.
Usprkos tome, i dalje vjeruješ ono što si uvijek vjerovao, misliš što si uvijek
mislio, očekuješ što si uvijek očekivao tako da se nikad nismo pitali hoće li nas
spasiti. Pitali smo se kada će nas spasiti.
Međutim, kad smo vidjeli upravo ono što smo željeli vidjeti, što smo
očekivali – golem otvoren kamion pun vojske, vojna oklopna vozila s
pripravnim mitraljezima i lansirnim rampama za projektile zemlja-zrak – i dalje
smo oklijevali.
Tada su se pojavili školski autobusi.
Tri komada, nagurani jedan iza drugoga.
Prepuni djece.
Nitko to nije očekivao. Kao što sam rekla, bilo je to tako neobično
normalno, lako šokantno nadrealno. Neki su prasnuli u smijeh. Žuti školski
autobus! Gdje je, dovraga, škola?
Nakon nekoliko minuta napetog iščekivanja, tijekom kojih smo čuli samo
promuklo brundanje motora te slabašan smijeh i uzvike djece u autobusima, otac
je Hutchfielda ostavio da razgovara sa zapovjednikom i došao do mene i
Sammyja. Oko nas okupila se grupica da čuje što će reći.
„Došli su iz Wright-Pattersona“, rekao je otac. Govorio je kao bez daha. „I
čini se da je preživio mnogo veći dio naše vojske nego što smo mislili.“
„Zašto nose gas-maske?“ upitala sam.
„Iz predostrožnosti“, odgovorio je. „Bili su izolirani otkad se pojavila
zaraza. Mi smo svi bili izloženi virusu; mogli bismo ga prenijeti.“
Pogledao je Sammyja, koji se stisnuo uz mene obgrlivši rukama moju
nogu.
„Došli su po djecu“, reče otac.
„Zašto?“ upitam.
„A što će biti s nama?“ zanimalo je Majku Terezu. „Zar nas neće povesti?“
„Kaže da će se vratiti po nas. Trenutačno imaju mjesta samo za djecu.“
Gleda Sammyja.
„Neće nas razdvojiti“, rekla sam ocu.
„Naravno da neće.“ Okrenuo se i odmarširao u brvnaru. Vratio se noseći
moj ruksak i Sammyjeva medvjedića. „Ti ideš s njim.“
Nije me shvatio.
„Ne idem bez tebe“, rekla sam. Što je tim muškima poput moga oca?
Pojavi se netko nadređen i oni ostave pamet pred vratima.
„Čula si što je rekao!“ zakriještala je Majka Tereza zveckajući krunicom.
„Samo djeca! Ako ide itko drugi, tada bi to trebale biti žene... kao ja. Tako se to
radi. Najprije žene i djeca! Žene i djeca.“
Otac ju je ignorirao. Opet njegova ruka na mom ramenu. Otresla sam je.
„Cassie, najprije moraju odvesti najranjivije na sigurno. Ja ću doći samo
par sati kasnije...“
„Neću!“ viknula sam. „Ili idemo svi ili nitko. Reci im da će nam ovdje biti
dobro dok se ne vrate. Ja mogu brinuti o njemu. I dosada sam to radila.“
„Ti ćeš i brinuti o njemu, Cassie, jer i ti ideš.“
„Ne bez tebe. Neću te ovdje ostaviti.“
Osmjehnuo se kao da sam rekla nešto simpatično, kao što govore djeca.
„Znam brinuti o sebi.“
Nisam mogla riječima objasniti taj osjećaj, poput usijane žeravice u utrobi,
da će razdvajanje nas koji smo preostali biti kraj naše obitelji, da ga više nikad
neću vidjeti ako ga sada ostavim. Možda to nije bilo racionalno, ali ni svijet više
nije bio racionalan.
Otac je odlijepio Sammyja od moje noge, nabacio ga na svoj bok,
slobodnom rukom dohvatio moj lakat i odveo nas do autobusa. Nismo mogli
vidjeti lica vojnika zbog kukcolikih gas-maski, ali mogli smo im pročitati imena
zašivena na zelene maskirne uniforme.
GREENE.
WALTERS.
PARKER.
Prava solidna američka imena. I američke zastave na rukavima.
I način na koji su se držali – uspravni, ali ne i ukočeni, budni, ali opušteni –
kao opruge.
Onako kako očekuješ da vojnici izgledaju.
Stigli smo do zadnjeg autobusa. Djeca u njemu dovikivala su i mahala. Bila
je to jedna velika avantura.
Kršan vojnik na vratima podigao je ruku. Na njegovu natpisu pisalo je
BRANCH.
„Samo djeca“, rekao je maskom prigušenim glasom.
„Razumijem, vodniče“, rekao je otac.
„Cassie, zašto plačeš?“ upitao me Sammy. Ručicom mi je pokušao
dohvatiti lice.
Otac ga spusti na zemlju. Klekne da bi mu se približio.
„Ideš na izlet, Sam“, rekao mu je. „Ovi dobri vojnici vode te na mjesto na
kojem ćeš biti siguran.“
„A ti ne ideš?“ Povlačio je očevu košulju svojim sićušnim šakama.
„Da, da, i ja idem, ali ne još. Ubrzo. Jako brzo.“
Privukao je Sammyja sebi. Posljednji zagrljaj. „Budi dobar. Radi ono što ti
dobri vojnici kažu. Ok?“
Sammy kimne. Primi me za ruku.
„Ajmo, Cassie. Idemo se voziti autobusom!“
Crna maska odmah se stvorila. Podigla se ruka u rukavici.
„Samo dječak.“
Htjela sam mu reći da to može zaboraviti. Nije mi bilo drago ostaviti oca,
ali Sammy ne ide nikamo bez mene.
Vodnik me prekinuo. „Samo dječak.“
„Ona mu je sestra“, pokušao je otac. Pokušavao je biti razuman. „I ona je
dijete. Tek joj je šesnaest.“
„Morat će ostati ovdje“, odgovorio je vodnik.
„Tada on ne ide“, odvratila sam i obgrlila Sammyja objema rukama. Morat
će mi otkinuti ruke ako mi budu htjeli oduzeti mog malog brata.
Nastao je grozan trenutak u kojemu vodnik nije ništa rekao. Imala sam
potrebu strgnuti mu masku s glave i pljunuti u lice. Sunce se odbijalo od vizira,
ta mrska kugla svjetlosti.
„Želiš da ostane?“
„Želim da ostane sa mnom“, ispravila sam ga. „U autobusu, izvan autobusa
– svejedno, ali sa mnom.“
„Ne, Cassie“, reče otac.
Sammy je počeo plakati. Shvatio je: tata i vojnik bili su protiv mene i njega
i tu nitko nije mogao pobijediti. Shvatio je prije nego ja.
„On može ostati“, rekao je vojnik, „ali mi ne možemo garantirati da će biti
siguran.“
„Ma stvarno?“ izderala sam se u njegovo kukcoliko lice. „Misliš da ne? A
za čiju sigurnost možete garantirati?“
„Cassie...“, počeo je tata.
„Ništa vi ne možete garantirati“, vikala sam.
Vodnik me ignorirao. „Vi odlučite, gospodine“, rekao je ocu.
„Tata“, rekla sam, „čuo si ga. Može ostati s nama.“
Otac je grizao donju usnu. Podignuo je glavu i počešao se ispod brade,
promatrajući prazno nebo. Razmišljao je o bespilotnim letjelicama, o tome što
zna i što ne zna. Prisjećao se što je naučio. Odmjeravao je izglede, računao
vjerojatnosti i potiskivao glasić koji mu je iz dubine duše govorio: ne puštaj ga.
I naravno da je napravio ono što je najrazumnije. Bio je odgovorna odrasla
osoba, a to je ono što odgovorni odrasli čine – razumne stvari.
„U pravu si, Cassie“, napokon je rekao. „Oni ne mogu jamčiti našu
sigurnost, nitko to ne može, ali neka mjesta sigurnija su od drugih.“ Dohvatio je
Sammyja za ruku. „Hajmo, kompa.“
„Ne!“ vrištao je Sammy, a suze su mu lijevale niz zažarene obraze. „Neću
bez Cassie!“
„Ide i Cassie“, rekao je otac. „Oboje idemo. Bit ćemo odmah iza tebe.“
„Ja ću ga štititi, ja ću ga čuvati, neću dopustiti da mu se bilo što dogodi“,
moljakala sam. „Vraćaju se po nas ostale, zar ne? Jednostavno ćemo pričekati da
se vrate.“ Povukla sam ga za košulju i oblikovala svoje lice u najbolji molećivi
izgled, onaj kojim obično dobijem što želim. „Molim te, tatice, nemoj to učiniti.
Nije u redu. Moramo ostati zajedno, moramo.“
Neće upaliti. Imao je opet onaj tvrdokoran pogled: hladan, odsutan,
nemilosrdan.
„Cassie“, rekao je, „reci svom bratu da je sve u redu.“
I rekla sam mu, no nakon što sam to rekla sebi. Uvjerila sam se kako
vjerujem ocu, vjerujem odgovornima, vjerujem da Drugi neće spaliti školske
autobuse pune djece, vjerujem da povjerenje kao takvo nije završilo poput
kompjutora i kokica iz mikrovalne te onog holivudskog filma u kojem ljigavci s
planeta Xercona bivaju uništeni u zadnjih deset minuta.
Kleknula sam u prašinu ispred svog malog brace.
„Sams, ti moraš ići“, rekla sam. Njegova je prćasta donja usna poskakivala.
Čvrsto je zagrlio medvjedića.
„No, Cassie, tko će te držati kad te bude strah?“ Bio je totalno ozbiljan.
Toliko je sličio ocu kad se zabrinuto namrštio da sam se skoro nasmijala.
„Više me nije strah, a ni tebe ne treba biti. Vojska je sada ovdje i oni će nas
zaštititi.“
Pogledala sam vodnika Brancha. „Je li tako?“
„Tako je.“
„Izgleda kao Darth Vader“, prošaptao je Sammy. „I zvuči kao on.“
„Znam, a sjećaš se što se tada dogodilo? Na kraju je ispao pozitivac.“
„Tek kad je dignuo u zrak cijeli planet i ubio puno ljudi.“
Nisam si mogla pomoći – nasmijala sam se. Bože, kako je pametan.
Ponekad sam mislila da je pametniji od mene i oca zajedno.
„Ti ćeš doći kasnije, Cassie?“
„Sigurno.“
„Obećaš?“
Obećala sam. Što god da se dogodi, bez obzira na sve.
To je bilo sve što je trebao čuti. Ugurao mi je medvjedića u zagrljaj.
„Sam?“
„Kad te bude strah, ali nemoj ga ostavit.“ Podignuo je prstić u zrak da bi to
naglasio. „Nemoj zaboravit.“
Ispružio je ruku prema vodniku. „Idemo, Vaderu!“ Ruka u rukavici
obuhvatila je bucmastu ručicu. Prva stepenica bila je gotovo previsoka za
njegove nožice. Djeca u autobusu počela su vrištati i pljeskati kad se pojavio i
ušao u prolaz između sjedala.
Sammy se ukrcao posljednji. Vrata su se zatvorila. Otac me pokušao
zagrliti. Odmaknula sam se. Motor je zabrujio. Zračne su kočnice zapištale.
I vidjeli smo njegovo lice pritisnuto na zamrljano staklo i njegov osmijeh
dok juri nekom dalekom galaksijom u svojoj žutoj borbenoj letjelici X-wing,
ubacuje u warp, a prašina guta njegov prašnjavi žuti svemirski brod.
18
„IZVOLITE, GOSPODINE“, ljubazno je rekao vodnik pa smo ga slijedili natrag
do brvnara. Dva su vojna oklopna vozila otišla otpratiti autobuse do Wright-
Pattersona. Preostali oklopnjaci stajali su nasuprot brvnarama i skladištima s
cijevima strojnica okrenutim prema zemlji, poput pognutih glava nekih usnulih
metalnih stvorenja.
Logor je bio prazan. Svi su bili u brvnarama, uključujući i vojnike.
Svi osim jednoga.
Kad smo se približili, Hutchfield je izišao iz brvnare koja je služila kao
skladište. Ne znam što je jače blistalo – njegova obrijana glava ili njegov
osmijeh.
„Savršeno, Sullivane!“ doviknuo je ocu. „A ti si htio zbrisati poslije one
prve izviđačke letjelice.“
„Čini se da nisam bio u pravu“, reče otac s ukočenim osmijehom.
„Za pet minuta imamo informativni sastanak s pukovnikom Voschem, ali
najprije mi treba tvoja artiljerija.“
„Što ti treba?“
„Tvoje oružje. Pukovnikovo naređenje.“
Otac pogleda vojnika koji je stajao pokraj nas. Pogled su mu uzvratile
prazne crne oči maske.
„Zašto?“ pitao je otac.
„Trebaš objašnjenje?“ Hutchfield se i dalje osmjehivao, ali oči su mu se
suzile.
„Da, volio bih ga dobiti.“
„To se zove SOP, Sullivane, standardni operativni postupak. Ne možemo
dopustiti da gomila neobučenih, neiskusnih civila u ratno vrijeme nosi skriveno
oružje.“ Obraća mu se s visine, kao da je imbecil.
Ispružio je ruku. Otac je polako spustio pušku s ramena. Hutchfield dograbi
pušku i nestane u skladištu.
Otac se okrenuo vodniku. „Je li netko stupio u kontakt s...“, tražio je
pogodnu riječ, „Drugima?“
Jedna riječ, izgovorena hrapavim jednoličnim glasom: „Ne.“
Hutchfield iziđe i okretno salutira vodniku. Sad je bio do grla u svom
elementu, opet među svojom braćom po oružju. Sav je treperio od uzbuđenja,
kao da će se svaki čas upiškiti od sreće.
„Sve oružje na broju i na sigurnom, vodniče.“
Sve osim dvaju komada, pomislim. Pogledam oca. Ni mišić mu se nije
pomaknuo, osim oko očiju. Pogled udesno, pogled ulijevo. Ne.
Pada mi na pamet samo jedan razlog zašto bi to napravio. I kad razmislim o
tome, ako previše na to mislim, počnem ga mrziti. Zamrzim ga jer nije vjerovao
svom instinktu. Zamrzim ga jer je zanemario glasić koji mu je sigurno govorio:
ovo nije u redu. Nešto ovdje nije u redu.
I sad ga mrzim. Da je sad ovdje, tresnula bih ga šakom jer je bio takav
bedak.
Vodnik pokaže prema barakama. Vrijeme je za sastanak s pukovnikom
Voschem.
Vrijeme je za kraj svijeta.
19
VOSCHA SAM odmah prepoznala.
Stajao je pokraj vrata, visok, jedini u uniformi koji nije u naručju stezao
pušku.
Kad smo zakoračili u staru bolnicu/kosturnicu, kimnuo je Hutchfieldu.
Potom je vodnik Branch salutirao i uvukao se u red vojnika koji su stajali uza
zidove.
Ovako je to izgledalo: vojnici postrojeni uz tri od četiri zida, a izbjeglice u
sredini.
Otac me primio za ruku. Sammyjev medvjedić u jednoj mi je ruci, drugom
se držim za njega.
A što sad, tata? Je li glasiš postao glasniji kad si ugledao naoružane ljude
uza zidove? Jesi li zato dohvatio moju ruku?
„U redu, možemo li sad dobiti neke odgovore?“ viknuo je netko kad smo
ušli.
Svi su počeli govoriti u isto vrijeme – svi osim vojnika – glasno izvikujući
pitanja.
„Jesu li sletjeli?“
„Kako izgledaju?“
„Tko su oni?“
„Kakve su ono sive letjelice koje vidimo na nebu?“
„Kada ćemo i mi otići?“
„Koliko ste preživjelih pronašli?“
Vosch podigne ruku tražeći tišinu, što je samo polovično djelovalo.
Hutchfield mu oštro salutira. „Svi prisutni i na broju, gospodine!“
Na brzinu sam prebrojili prisutne. „Nisu“, rekla sam. Viknula sam da bi me
čuli uz žamor: „Nisu!“ Pogledala sam oca. „Crisco nije ovdje.“
Hutchfield se namrštio. „Tko je Crisco?“
„Onaj ljig... onaj klinac...“
„Klinac? Tada je otišao autobusom s drugima.“
Drugima. Ako sad malo razmislim, pomalo je smiješno. Na neki je mučan
način smiješno.
„Svi moraju biti u ovoj prostoriji“, rekao je Vosch ispod maske. Glas mu je
bio jako dubok, kao podzemna tutnjava.
„Vjerojatno se izbezumio“, rekla sam. „Malo je plašljiv.“
„Kamo je mogao otići?“ upitao je Vosch.
Odmahnula sam glavom. Nisam imala pojma, no zatim mi je sinulo. Znala
sam kamo je Crisco otišao.
„Jama s pepelom.“
„Gdje je jama s pepelom?“
„Cassie“, javio se otac. Snažno mi je stisnuo ruku. „A da ti odeš po Crisca
pa da pukovnik može započeti sastanak?“
,Ja?“
Nisam kužila. Mislim da je tatin glasić u tom trenutku vrištao, ali ja ga
nisam čula, a on mi nije mogao reći naglas. Sve što je mogao bilo je da mi
telegrafira očima. Možda je to značilo: znaš li kako ćeš prepoznati neprijatelja,
Cassie?
Ne znam zašto se nije javio da ide sa mnom. Možda je mislio da na dijete
neće posumnjati pa će se jedno od nas spasiti – ili barem imati šansu da se spasi.
Možda.
„Dobro“, rekao je Vosch. Prstom je dao znak vodniku Branchu: idi s njom.
„Snaći će se ona“, rekao je otac, „poznaje ovu šumu kao svoj džep. Pet
minuta, Cassie, dobro?“ Pogledao je Voscha i osmjehnuo se. „Pet minuta.“
„Ne budi blesav, Sullivane“, rekao je Hutchfield. „Ne može ići van bez
pratnje.“
„Naravno“, rekao je otac. „Da. U pravu ste, naravno.“
Nagnuo se prema meni i zagrlio me. Ne prejako, ne predugo. Kratak
zagrljaj. Stisni pusti. Sve drugo izgledalo bi kao oproštaj.
Zbogom, Cassie.
Branch se okrenuo prema svom zapovjedniku i rekao: „Najveći prioritet,
gospodine?“
Vosch je kimnuo. „Najveći prioritet.“
Zakoračili smo u sunčan dan, čovjek s gas-maskom i djevojčica s plišanim
medvjedićem. Ravno pred nama nekoliko vojnika stajalo je oslonjeno na
oklopno vozilo. Nisam ih primijetila kad smo ranije prolazili pokraj oklopnjaka.
Uspravili su se kad su nas ugledali. Vodnik Branch podigao je palac da im
pokaže kako je sve u redu, a zatim i kažiprst. Najveći prioritet.
„Koliko je to daleko?“ pitao me.
„Nije daleko“, odgovorila sam. Moj mi se glas činio slabašnim. Možda me
Sammyjev medvjedić vratio u djetinjstvo.
Slijedio me stazom koja je krivudala u gustu šumu iza brvnara, pušku je
držao ispred sebe, cijev prema dolje. Suho je tlo iz protesta pucketalo pod
njegovim smeđim čizmama.
Bilo je toplo, ali pod gustim krošnjama kasnoga ljeta bilo je hladnije. Prošli
smo pokraj stabla gdje sam sakrila M16. Nisam se osvrnula da je pogledam.
Nastavila sam hodati prema čistini.
I eto ga ondje, malo govno, do gležnjeva u kostima i prašini, grebe po
polomljenim ostacima da nađe tu zadnju, beskorisnu, neprocjenjivo vrijednu
dranguliju, još jednu prije nego što krene, kako bijednom kad stigne tamo gdje
put završava bio glavni.
Kad smo izišli na čistinu okruženu drvećem, okrenuo je glavu. Presijavao
se od znoja i sranja koja je natrpao na kosu. Obrazi su mu bili umrljani crtama
od čađe. Izgledao je kao jadna verzija kakvog nogometaša. Kad nas je ugledao,
brzo je sakrio ruku iza leđa. Nešto srebrno bljesnulo je na suncu.
„Hej! Cassie? Hej, pa tu si. Vratio sam se ovamo da te nađem jer te nije
bilo u brvnarama, a potom sam vidio... tu je bila ova...“
„Je li to on?“ upitao me vojnik. Nabacio je pušku na rame i zakoračio
prema jami.
U sredini između mene i Crisca, u jami pepela i kostiju stajao je vojnik.
„Da“, rekla sam, „to je Crisco.“
„Ne zovem se tako“, zacvilio je. „Moje pravo ime je...“
Nikad neću znati Criscovo pravo ime.
Nisam vidjela vojnikovo ručno oružje niti čula pucanj. Nisam vidjela da ga
je izvukao iz korica, ali nisam ni gledala vojnika, gledala sam Crisca. Glava mu
se trznula unatrag, kao da ga je netko povukao za masne uvojke, i nekako se
presavinuo dok je padao, stišćući u ruci blago mrtvih.
20
SAD JE RED NA MENI.
Djevojka s ruksakom i smiješnim medvjedićem koja stoji nekoliko metara
iza njega.
Vojnik se okrenuo u mjestu, ispružene ruke. Slabo se sjećam onoga što je
slijedilo. Ne sjećam se da sam ispustila medvjedića niti da sam izvukla pištolj iz
stražnjeg džepa. Ne sjećam se čak ni da sam povukla obarač.
Sljedeći jasan prizor kojeg se sjećam razlijetanje je crnog vizira u
komadiće.
I vojnik koji preda mnom pada na koljena.
I njegove oči.
Njegova tri oka.
Poslije sam, naravno, shvatila da zapravo nije imao tri oka. Ono u sredini
bila je crna ulazna rana od metka.
Sigurno se šokirao kad se okrenuo i ugledao pištolj uperen u glavu. Zbog
toga je zastao. Na koliko dugo? Sekundu? Manje od sekunde? Ne znam, ali u toj
milisekundi vječnost se namotala na mjestu kao kakva golema anakonda. Ako
vam se ikad dogodilo nešto traumatično, znat ćete o čemu govorim. Koliko traje
sudar automobila? Deset sekundi? Pet? Ne čini se tako kratkim kad se događa
vama. Traje poput vječnosti.
Složio se licem na tlo. Nije bilo sumnje da sam ga koknula. Moj mu je
metak na potiljku napravio rupu veličine tanjura.
No nisam spuštala pištolj. I dalje sam ga držala uperenog u polovicu
njegove glave dok sam se natraške povlačila prema stazi.
Tada sam se okrenula i potrčala kao bez glave.
U krivom smjeru.
Prema brvnarama.
To nije bilo pametno, ali u tom trenutku nisam razmišljala. Tek mi je
šesnaest godina i ovo je prva osoba koju sam upucala ravno u lice. Bilo mi je
teško suočiti se s tim.
Samo sam se htjela vratiti ocu.
On će sve popraviti jer to očevi čine – popravljaju stvari.
Moj mozak isprva nije registrirao zvukove. Sumom su odzvanjali
isprekidani rafali automatskog oružja i vrisak ljudi, ali nije to procesirao, kao
onaj trzaj Criscove glave unatrag i način na koji se stropoštao u sivu prašinu,
kao da mu se svaka kost u tijelu odjednom pretvorila u gumu, i način na koji se
njegov ubojica okrenuo u savršenoj pirueti dok mu se cijev puške presijavala na
suncu.
Svijet se raspadao, a komadi ruševina pljuštali su svuda oko mene.
Bio je to početak četvrtog vala.
Nekako sam se zaustavila prije nego što sam stigla do brvnara. Kroz
prozore je sukljao dim. Netko je puzao prema skladištu.
Bio je to moj otac.
Leđa su mu bila izvijena, lice prekriveno zemljom i krvlju. Tlo iza njega
bilo je posuto lokvicama krvi.
Kad sam izišla iz šume, pogledao je prema meni.
Ne, Cassie, izgovorio je bez glasa. Tada su ga ruke izdale. Prevrnuo se,
ostao ležati.
Iz barake je izišao vojnik. Prišao je ocu. Lagano, mačjom lakoćom,
opuštenih ramena i ruku.
Povukla sam se među stabla, podigla pištolj, ali bila sam udaljena više od
trideset metara. Ako promašim...
To je bio Vosch. Izgledao je još viši ovako nadvijen nad skutrenim tijelom
mog oca. Otac se nije micao. Mislim da se pravio mrtav.
Nije bilo važno.
Vosch ga je svejedno upucao.
Ne sjećam se da sam ispustila bilo kakav zvuk kad je povukao obarač, ali
mora da sam učinila nešto što je pobudilo njegovu sumnju. Crna maska okrenula
se brzinom munje, sunce se odbilo od vizira. Kažiprstom je pozvao dvojicu
vojnika koji su izlazili iz baraka i pokazao palcem u mom smjeru.
Najveći prioritet.
21
JURNULI SU prema meni kao dva geparda. Činili su mi se tako brzima. U
životu nisam vidjela da netko tako brzo trči. Mogu ih samo usporediti s
prestravljenom djevojkom koja je upravo vidjela kako joj oca ubijaju u prašini.
List, grana, bršljan, trnje. Fijuk zraka u mojim ušima. Top-top-top – brzi
rafal mojih koraka po stazi.
Krhotine plavog neba kroz krošnje, oštre zrake sunca probadaju uništenu
zemlju. Porušeni svijet izgubio je ravnotežu.
Kad sam se približila mjestu na kojem sam sakrila očev poklon, usporila
sam. Greška. Velikokalibarski metci zarili su se u stablo pet centimetara od mog
uha. Od udara su mi u lice doletjeli komadići smrvljenog drveta. Sićušno iverje,
ne deblje od vlasi, zabilo mi se u vrat.
Znaš li kako ćeš prepoznati neprijatelja, Cassie?
Nisam im mogla pobjeći.
Nisam ih mogla ubiti.
Možda bih ih mogla nadmudriti.
22
DOŠLI SU DO ČISTINE i prvo što su vidjeli bilo je tijelo vodnika Brancha, ili
onoga što je sebe nazivalo vodnikom Branchem.
„Evo jednoga ovdje“, čula sam jednoga kako kaže.
Teške čizme krčkaju po jami punoj krhkih kostiju.
„Mrtav je.“
Šum statične frekvencije, a zatim: „Pukovniče, našli smo Brancha i jednog
neidentificiranog civila. Ne, gospodine. Branch je ubijen u borbi, ponavljam:
Branch je ubijen u borbi.“ Sad je govorio svom drugu koji je stajao pokraj
Crisca. „Vosch želi da se odmah vratimo.“
Krc-krc, rekle su kosti kad je iskočio iz jame.
„Ovo je bacila.“
Moj ruksak. Pokušala sam ga baciti u šumu, što sam dalje mogla od jame,
ali pogodio je stablo i pao na rub čistine na drugoj strani.
„Čudno“, reče glas.
„Nema veze“, odgovori njegov kompanjon. „Oko će se pobrinuti za nju.“
Oko?
Glasovi su im se udaljili. Ponovno se čuo zvuk mirne šume. Šapat vjetra.
Ptice. Negdje u žbunju šuška vjeverica.
Ipak se nisam micala. Svaki put kad bih dobila želju za bijegom, potisnula
bih je.
Nema žurbe, Cassie. Napravili su ono po što su došli. Moraš ostati ovdje do
mraka. Ne miči se!
I nisam. Mirno sam ležala na ležaju od prašine i kosti, pokrivena pepelom
žrtava gorke žetve Drugih.
I pokušavala sam ne misliti na to čime sam prekrivena.
No ubrzo sam pomislila: te su kosti bili ljudi, a ti su mi ljudi spasili život.
Tada više nisam bila tako zgrožena.
To su bili samo ljudi. Nisu tražili da budu ovdje, kao ni ja, ali bili su ovdje,
i ja sam bila, pa sam mirno ležala.
Zvuči čudno, ali skoro sam osjećala njihove ruke, tople i meke, kako me
obavijaju.
Ne znam koliko sam dugo ondje ležala, u zagrljaju mrtvih ljudi. Činilo se
kao da je trajalo satima. Kad sam napokon ustala, sunce je već dostiglo zlatan
sjaj, a zrak je postao malo hladniji. Od glave do pete bila sam prekrivena sivim
pepelom. Mora da sam izgledala kao ratnik Maja.
Oko će se pobrinuti za nju.
Je li mislio na izviđačke letjelice, u smislu nekog nebeskog oka? Ako je,
tada ovo nije bila neka otpadnička jedinica koja je pročišćavala teren ne bi li
uništila moguće prenositelje virusa iz trećeg vala kako se ne bi zarazili oni koji
još nisu došli u dodir s virusom.
To nikako ne bi bilo dobro, ali druga bi mogućnost bila puno, puno gora.
Brzo sam otišla do ruksaka. Duboka me šuma zvala k sebi. Što sam dalje
od njih, to bolje. Tada sam se sjetila očeva dara, daleko niz stazu, toliko blizu
brvnara da do tamo praktički možeš pljunuti. Sranje, zašto je nisam sakrila u
jamu s pepelom?
Sigurno bi mi bila korisnija od pištolja.
Ništa nisam čula, čak su i ptice zašutjele – samo vjetar. Njegovi su prsti
prebirali po hrpicama pepela i bacali ga u zrak gdje je hirovito plesao na zlatnoj
svjetlosti.
Otišli su. Sigurno je.
No nisam ih čula da odlaze. Zar ne bih čula tutnjavu motora otvorenog
transportera, brujenje oklopnih vozila na odlasku?
Potom sam se sjetila kako se Branch približio Criscu.
Je li to taj?
Zatim je nabacio pušku na rame.
Puška. Odšuljala sam se do tijela. Koraci su mi zvučali kao grmljavina,
vlastiti dah kao male eksplozije.
Bio je pao meni pred noge, licem prema dolje. Sad je ležao na leđima, iako
mu je lice i dalje dijelom skrivala gas-maska.
Pištolj i puška nestali su. Sigurno su ih oni odnijeli. Na trenutak sam ostala
nepomična, a kretanje je bila dobra ideja u toj fazi ratovanja.
Ovo nije bio dio trećeg vala. Ovo je bilo nešto posve drugačije, početak
četvrtog, zasigurno, a četvrti je val možda bio bolesna verzija Bliskih susreta
treće vrste. Možda Branch nije bio ljudsko biće pa je zato nosio masku.
Kleknula sam kraj mrtvog vojnika, čvrsto primila gornji kraj maske i
povukla je dok mu nisam ugledala oči, smeđe oči potpuno nalik na ljudske, kako
slijepo bulje u moje lice. Nastavila sam vući.
Stala sam.
Htjela sam vidjeti i nisam htjela vidjeti. Htjela sam znati i nisam htjela
znati.
Samo idi. Nije važno, Cassie. Je li važno? Ne. Nije.
Katkad govoriš svome strahu neke stvari, kao nije važno, neke riječi koje
djeluju poput tapšanja hiperaktivnog psa.
Ustala sam. Ne, stvarno nije bilo važno ima li vojnik usta kao jastog ili
izgleda poput brata blizanca Justina Biebera.
Zgrabila sam Sammyjeva medvjedića sa zemlje i uputila se na drugu stranu
čistine.
Međutim, nešto me zaustavilo. Nisam otišla u šumu. Nisam odjurila
prigrliti najbolju šansu za spas: udaljenost.
Možda je to bilo zbog medvjedića. Kad sam ga podigla, vidjela sam lice
svoga brata na stražnjem staklu autobusa, začula u glavi njegov glasić.
Kad te bude strah, ali nemoj ga ostavit. Nemoj zaboravit.
Skoro sam zaboravila. Da nisam otišla provjeriti ima li Branch oružje,
zaboravila bih. Branch je praktički pao na sirotog medvjedića.
Nemoj ga ostavit.
Nisam zapravo tamo vidjela nikakva tijela, samo očevo. Što ako je netko
preživio te tri minute vječnosti u brvnarama? Možda su ranjeni, još živi,
ostavljeni kao da su mrtvi – osim ako ja ne odem. Naime, ako tamo još ima
nekoga živog i lažna je vojska otišla, ja ću biti ta koja ih je ostavila kao da su
mrtvi.
Sranje.
Znaš kako si ponekad kažeš da imaš izbora, a ustvari nemaš. Činjenica da
druge mogućnosti postoje ne znači da one vrijede i za tebe.
Okrenula sam se i uputila natrag, opkoračila Branchevo tijelo i uronila u
polumračan tunel staze.
23
TREĆI PUT NISAM zaboravila jurišnu pušku. Zagurala sam luger za pojas, ali
nisam baš mogla očekivati da ću iz puške moći pucati držeći plišanog
medvjedića u drugoj ruci pa sam ga morala ostaviti na stazi.
„Ne boj se. Neću te zaboraviti“, šapnula sam mu.
Sišla sam sa staze i tiho krenula između stabala. Kad sam se približila
logoru, spustila sam se na tlo i puzala preostali dio puta do ruba šume.
Eto zašto ih nisi čula da odlaze.
Vosch je nešto govorio dvojici vojnika na ulazu u skladište. Druga skupina
petljala je nešto oko jednog oklopnog vozila. Nabrojila sam ih ukupno sedam,
što je značilo da preostalu petoricu nisam mogla vidjeti. Jesu li možda negdje u
šumi i traže me? Očeva tijela nije bilo – možda su dobili zadatak ukloniti leševe.
Bilo nas je četrdeset i dvoje, ne računajući klince koji su otišli autobusima. To je
mnogo leševa koje treba ukloniti.
Ispalo je da sam bila u pravu: radilo se o operaciji uklanjanja, samo što
Ušutkivači ne uklanjaju tijela kao mi.
Vosch je skinuo masku, kao i ona dvojica pokraj njega. Nisu imali usta kao
jastozi niti su im iz lica rasla ticala. Izgledali su kao najobičniji ljudi, barem iz
daljine.
Više im nisu trebale maske. Zašto ne? Sigurno su bile dio predstave. Mi
bismo očekivali da imaju zaštitu protiv zaraze.
Dva su vojnika došla iz smjera oklopnog vozila, noseći nešto što je
izgledalo kao lopta ili kugla tamnosive metalne boje, kao i izviđačke letjelice.
Vosch je pokazao mjesto na pola puta između skladišta i brvnara, čini se ono
isto mjesto na kojem je ležao moj otac.
Zatim su svi otišli, osim jednog vojnika koji je sad klečao pokraj sive
kugle.
Oklopna vozila živahno su zagrmjela. Priključio im se još jedan motor:
otvoreni vojni transporter parkiran na drugom kraju logora, gdje se nije vidio.
Na njega sam zaboravila. Preostali vojnici sigurno su se već ukrcali i čekaju. Što
čekaju?
Zadnji vojnik ustane i vrati se do oklopnjaka. Gledala sam kako ulazi u
vozilo, kako se vozilo okreće u uskovitlanom oblaku prašine, kako se prašina
vrti i vraća na tlo. S njom se vraća i mir ljetnog sumraka. Tišina mi odzvanja u
ušima.
U tom je trenutku siva kugla počela svijetliti.
To je bilo dobro, loše ili pak ni dobro ni loše; u svakom je slučaju to ovisilo
o vašem gledištu.
Oni su je tamo postavili, dakle za njih je to bilo dobro.
Svijetlila je sve jače, bolesna žućkastozelena, povremeno pulsirajući. Kao...
što? Svjetlo svjetionika?
Zaškiljila sam prema sve tamnijem nebu. Počele su izlaziti prve zvijezde.
Nisam vidjela nijednu izviđačku letjelicu.
Ako je za njih kugla bila dobra stvar, tada je za mene vjerojatno bila loša.
I ne samo vjerojatno; više sigurno nego vjerojatno.
Svakih nekoliko sekundi smanjivao se razmak između pulsiranja.
Pulsiranje se pretvorilo u bljesak. Bljesak se pretvorio u treptanje.
Puls... puls... puls...
Bijes, bijes, bijes.
Trep-ttrep-ttrept.
Kugla me u mraku podsjećala na oko, na blijedo, zelenkasto-žuto oko koje
mi namiguje.
Oko će se pobrinuti za nju.
Ono što se zatim dogodilo ostalo mi je urezano u sjećanju kao niz scena,
niz zaustavljenih kadrova iz kakva umjetničkog filma snimljenog nestabilnom
ručnom kamerom.
1. KADAR: na guzici sam, udaljavam se od logora hodajući kao rak.
2. KADAR: na nogama sam. Trčim. Lišće su mrlje zelene, smeđe i
mahovinastosive boje.
3. KADAR: Sammyjev medvjedić. Izgrižena ručica koju je žvakao i glodao
otkad je bio beba isklizava mi iz prstiju.
4. KADAR: moj drugi pokušaj da pokupim prokletog medvjedića.
5. KADAR: jama u prednjem planu. Ja na pola puta između Criscova i
Branchova tijela. Pritišćem Sammyjeva medvjedića na prsa.
6. – 10. KADAR: opet šuma, opet ja trčim. Ako dobro pogledate, možete u
lijevom kutu desetog kadra vidjeti klanac.
11. KADAR: zadnji kadar. Nalazim se u zraku iznad mračnog klanca.
Kadar je ulovljen u trenutku kad sam skočila s ruba.
Zeleni val protutnjio je preko mog tijela skvrčenog na dnu noseći sa sobom
tone krhotina, nezaustavljivu lavinu drveća i zemlje, tijela ptica i vjeverica,
svizaca i kukaca, sve što je bilo u jami s pepelom, krhotine raznesenih brvnara i
skladišta – šperploče, beton, čavle, lim – kao i nekoliko gornjih centimetara tla u
krugu od stotinu metara oko eksplozije. Udar sam osjetila prije nego što sam
pala na blatno dno klanca. Strašan pritisak koji razvaljuje kosti, na svakom
centimetru mog tijela. Bubnjići su mi popucali i sjetila sam se Criscovih riječi:
znaš što se događa kad te pogodi dvjesto decibela?
Ne, Crisco, ne znam, ali sad mogu zamisliti.
24
NE MOGU PRESTATI misliti na vojnika iza hladnjaka i raspelo u njegovoj
ruci. Vojnik i raspelo. Čini mi se da sam zbog toga povukla okidač; ne zato što
sam mislila da je raspelo drugi pištolj. Povukla sam okidač jer je on bio vojnik
ili je barem bio odjeven kao vojnik.
On nije bio Branch ni Vosch ni bilo koji od vojnika koje sam vidjela onoga
dana kad je umro moj otac.
I nije bio i bio je.
Nije bio jedan od njih, a opet je bio kao svi oni.
Nisam ja kriva – to si govorim – oni su krivi. Oni su krivi, ne ja, kažem
mrtvome vojniku. Ako želiš nekoga okriviti, okrivi Druge i pusti me na miru.
Bježati = umrijeti. Ne bježati = umrijeti. Čini se da je to tema ove zabave.
Ležeći ispod Buicka, upala sam u neki ugodan, sanjiv sumrak. Moj
improvizirani podvez zaustavio je veći dio krvarenja, ali rana je pulsirala sa
svakim otkucajem mog sve sporijeg srca.
Nije ni tako loše, sjećam se da sam pomislila. To umiranje nije uopće tako
loše.
No zatim sam ugledala Sammyjevo lice na stražnjem staklu žutog školskog
autobusa. Smiješio se. Bio je sretan. Okružen drugom djecom, osjećao se
sigurno, a osim toga, tu su sada i vojnici, oni će ga braniti i brinuti o njemu i
paziti da sve bude u redu.
Mučilo me to već tjednima. Držalo me budnom noću. Nije mi dalo mira
kad bih se najmanje nadala, dok bih čitala ili tragala za hranom ili samo ležala u
malom šatoru u šumi, razmišljajući o svom životu prije dolaska Drugih.
Što je to trebalo značiti?
Zašto su odigrali tu divovsku šaradu o vojnicima koji nas dolaze spasiti u
zadnji čas? Gas-maske, uniforme, „informativan sastanak“ u barakama. Što je to
sve značilo kad su jednostavno mogli iz izviđačke letjelice izbaciti jedno
trepćuće Oko i sve nas dići u zrak?
Tog hladnog jesenjeg dana, dok sam krvareći ležala ispod Buicka, iznenada
mi je sinulo, toliko iznenada da sam se trgnula jače nego kad mi je metak raznio
nogu.
Sammy.
Htjeli su Sammyja. Ne, ne samo Sammyja, htjeli su svu djecu, a da bi
dobili djecu, morali su nas navesti da im vjerujemo. Stekni povjerenje ljudi, uzmi
djecu, a tada digni sve u zrak.
No zašto su se trudili spasiti djecu? Milijarde su umrle u prva tri vala; ne
može se baš reći da su Drugi bili slabi na djecu. Zašto su Drugi uzeli Sammyja?
Podignula sam glavu bez razmišljanja i tresnula se u podvozje Buicka.
Jedva da sam primijetila.
Nisam znala je li Sammy živ. Koliko je meni bilo poznato, ja sam bila
posljednja osoba na Zemlji, ali dala sam obećanje.
Prohladan asfalt strugao me po leđima.
Toplo sunce na mom hladnom obrazu.
Nisam osjećala prste kojima sam zgrabila ručku na vratima kako bih svoje
jadno samosažalno dupe podigla s tla.
Nisam se mogla nimalo osloniti na ranjenu nogu. Naslonila sam se na auto
jednu sekundu, a zatim se odgurnula u uspravan položaj. Stojim na jednoj nozi,
ali uspravno.
Možda nisam u pravu kad mislim da žele Sammyja živog. Gotovo da nisam
bila u pravu u vezi s bilo čime od Dolaska. I dalje bih mogla biti posljednje
ljudsko biće na Zemlji.
Možda sam – ustvari vjerojatno jesam – osuđena na propast.
No ako sam ja ta, posljednja od svoje vrste, zadnja stranica ljudske
povijesti, vraga ću dopustiti da priča ovako završi.
Možda sam zadnja, ali sam ona koja i dalje stoji. Ja sam ona koja se okreće
da bi se suočila s progoniteljem bez lica u šumi na napuštenoj autocesti. Ja sam
ona koja ne bježi, ne ostaje, nego se suočava.
Zaista, ako sam posljednja, tada sam ja čovječanstvo, a ako je ovo
posljednja bitka čovječanstva, ja sam bojno polje.
II.
WONDERLAND
25
ZOVITE ME ZOMBI.
Glava, šake, stopala, leđa, trbuh, noge, ruke, prsni koš – sve me boli. Čak
me i treptanje boli, stoga pokušavam mirovati i ne previše misliti na bol.
Pokušavam ne misliti previše na bilo što, Toliko sam toga vidio o Epidemiji u
prošla tri mjeseca da znam što me čeka: potpuni raspad sustava koji počinje od
mozga. Crvena smrt pretvara ti mozak u želatinu prije nego što ti se ostali organi
rastope. Ne znaš gdje si, tko si, što si. Postaješ zombi, hodajući mrtvac – ako
imaš snage za hodanje, što nemaš.
Umirem. Znam to. Sedamnaest godina života i zabava je gotova.
Kratka neka zabava.
Prije šest mjeseci najveća mi je briga bila kako ću proći prijemni iz kemije
i naći sezonski posao na kojemu ću zaraditi dovoljno da završim slaganje motora
na svojoj Corvetti iz 1969. Kad se pojavio njihov matični brod, naravno da mi je
zaokupio misli, ali ubrzo je pao na manje važno, četvrto mjesto. Pratio sam
vijesti kao i svi ostali i provodio previše vremena šaljući okolo smiješne snimke
o njima na YouTubeu, ali nikada nisam mislio da će to pogoditi mene osobno.
Sve te demonstracije i marševi i pobune na televiziji prije prvog vala izgledali su
kao neki film ili vijesti iz strane zemlje. Nije mi se činilo da se išta od toga
događa meni.
Umiranje nije mnogo drugačije. Nemaš dojam da će se dogoditi tebi... dok
ti se ne dogodi.
Znam da umirem. Ne mora mi nitko reći.
Chris, momak s kojim sam dijelio ovaj šator prije nego što sam se razbolio,
ipak mi govori: „Stari ja mislim da ti umireš“. To kaže on, čučeći ispred ulaza u
šator, ne trepćući, širom otvorenih očiju ispod kojih na nos pritišće prljavu krpu.
Chris je svratio da vidi kako sam. Stariji je od mene oko deset godina i
mislim da gleda na mene kao na mlađeg brata, a možda je samo došao provjeriti
jesam li još živ; on je zadužen za uklanjanje tijela u ovom dijelu logora. Vatre
gore danonoćno. Izbjeglički logor koji okružuje Wright-Patterson danju se kupa
u gustoj zagušljivoj magli. Noću vatra oboji dim u tamnu grimiznu boju pa i
zrak izgleda kao da krvari.
Ignoriram njegovu primjedbu i pitam ga što je čuo iz Wright-Pattersona.
Baza je potpuno zatvorena otkad je poslije napada na obale niknulo ovo šatorsko
naselje. Nitko ne smije ni unutra ni van. Pokušavaju zaustaviti širenje crvene
smrti, tako nam kažu. Neki dobro naoružani vojnici, dobro umotani u kemijska
zaštitna odijela, povremeno se iskotrljaju kroz glavni ulaz noseći vodu i hranu,
kažu nam da će sve biti u redu, a zatim brzo zbrišu natrag i ostave nas da se sami
snalazimo. Trebaju nam lijekovi. Kažu nam da za crvenu smrt nema lijeka.
Trebaju nam sanitarije. Daju nam lopate da si iskopamo kanal. Trebaju nam
informacije. Što se, dovraga, događa? Kažu nam da ne znaju.
„Ne znaju oni ništa“, kaže mi Chris. Malo je žgoljav, proćelav, bio je
računovođa prije nego što je računovodstvo zbog napada postalo beskorisno.
„Nitko ništa ne zna, samo hrpa glasina koje svi tretiraju kao vijesti.“ Dobaci mi
pogled, potom ga skrene u stranu, kao da pogled na mene boli. „Hoćeš čuti
najnovije?“
Ne baš. „Naravno.“ Da ga zadržim. Znam ga tek mjesec dana, ali on je
ostao jedini kojeg poznajem. Ležim ovdje na ovom starom ležaju za kampiranje
i vidim samo tračak neba. Neodređeni čovjekoliki obrisi prolaze pokraj mene u
dimu, kao likovi iz horor-filma; katkad čujem vrisak ili plač, ali već danima
nisam ni sa kim razgovarao.
„Epidemija nije njihova, naša je“, kaže Chris. „Pobjegla iz nekog tajnog
vladinog objekta kad je nestalo struje.“
Zakašljem. On se trgne, ali ne odlazi. Čeka da napad popusti. Negdje je u
nekom trenutku izgubio jedno staklo iz naočala. Bez prestanka škilji na lijevo
oko. Premješta se s noge na nogu na blatnjavom tlu. Htio bi otići – ne bi htio
otići. Znam taj osjećaj.
„Zar to ne bi bilo ironično?“ teško izustim. Osjećam okus krvi.
On sliježe ramenima. Ironija? Nema više ironije ili je ima toliko da to ne
možeš nazvati ironijom. „Nije naša. Razmisli malo. Prva dva napada tjeraju
preživjele u unutrašnjost da bi se sklonili u logorima kao što je ovaj. To dovodi
do koncentracije stanovništva i stvara savršeno tlo za širenje virusa. Milijuni
kilograma svježeg mesa prikladno smještenog na jednom mjestu. To je
genijalno.“
„Svaka im čast“, kažem ja, pokušavajući biti ironičan. Ne bih želio da ode,
ali ne želim ni da govori. Često se zna raspričati bez kraja i konca, jedan je od
onih koji imaju mišljenje o svemu, ali nešto se promijeni kad svi koje upoznaš
umru u roku od nekoliko dana: postaneš manje izbirljiv u vezi s time s kim se
družiš. Spreman si zanemariti mnogo nedostataka i ne mariš više za neke
emotivne blokade, na primjer za onu veliku laž da nisi nasmrt preplašen što će ti
se unutarnji organi pretvoriti u kašu.
„Oni znaju kako mi razmišljamo“, kaže on.
„Kako ti, kvragu, znaš što oni znaju?“ Počinjem se ljutiti. Nisam siguran
zašto. Možda sam ljubomoran. Dijelili smo šator, istu vodu, istu hranu, a ja sam
taj koji umire. Po čemu je on tako poseban?
„Ne znam“, brzo odvraća, „jedino što znam je da više ništa ne znam.“
U daljini se čuje pucanj. Chris ne reagira. Pucanje je prilično uobičajeno u
logoru: gađanje ptica, pucnji upozorenja protiv bandi koje ti dolaze opljačkati
zalihe. Neki pucnji signaliziraju samoubojstvo, nekoga u zadnjoj fazi bolesti tko
je odlučio pokazati Epidemiji tko odlučuje. Kad sam stigao u logor, čuo sam
priču o majci koja je ubila svoje troje djece, a zatim i sebe, radije nego da se
suoči s četvrtim jahačem. Nisam mogao odlučiti je li bila hrabra ili glupa, a
potom sam se prestao o tome brinuti. Koga je briga kakva je bila ako je sad
mrtva?
Chris nema više puno toga reći pa govori brzo da može zbrisati. Kao i
mnogi drugi koji nisu zaraženi, boluje od teške nervoze, stalno očekujući da se
dogodi ono najgore. Grebe ga u grlu – od dima ili...? Boli ga glava – od
neispavanosti ili od gladi ili...? To je kao onaj trenutak kada dobiješ loptu, a
krajičkom oka opaziš obrambenog veznog stokilaša kako se obrušava prema tebi
punom brzinom, samo što taj trenutak nikad ne prestaje.
„Doći ću sutra“, kaže on. „Trebaš nešto?“
„Vodu.“ Iako je ne mogu zadržati u sebi.
„Nema frke, stari.“
Ustaje. Sad vidim samo blatom umrljane hlače i čizme pune blata. Ne znam
kako to znam, ali znam da Chrisa vidim posljednji put. Neće se vratiti ili, ako se
vrati, ja ga neću prepoznati. Ne opraštamo se. Nitko se više ne oprašta.
Opraštanje je dobilo potpuno novo značenje otkad se pojavilo veliko zeleno Oko
na nebu.
Gledam kako je svojim odlaskom uskovitlao dim. Zatim ispod deke
izvlačim srebrni lančić. Prelazim palcem preko glatke površine medaljona u
obliku srca držeći ga blizu očiju na sve slabijem svjetlu. Opruga za zatvaranje
pukla je one noći kad sam ga povukao s njezina vrata, ali uspio sam je popraviti
grickalicom za nokte.
Pogledam prema ulazu u šator i ugledam je kako stoji ondje i znam da to
zapravo nije ona nego da je vidim zbog virusa jer nosi isti medaljon koji i ja
držim u ruci. Zbog virusa vidim svakakve stvari – one koje želim vidjeti i one
koje ne želim. Djevojčicu na ulazu želim i ne želim vidjeti.
Bubby, zašto si me ostavio?
Otvaram usta. Osjećam okus krvi. „Odlazi.“
Njezina slika počne treperiti. Protrljam oči, a zglobovi prstiju mokri su mi
od krvi.
Pobjegao si. Bubby, zašto si pobjegao?
Potom je dim razbije, razlomi, raznese njeno tijelo u ništavilo. Dozivam je.
Ne vidjeti je još je okrutnije nego vidjeti je. Tako čvrsto stišćem lančić da mi se
karike urezuju u dlan.
Tražim je. Bježim od nje.
Tražim. Bježim.
Izvan šatora crveni dim posmrtnih lomača. Unutar šatora crvena maglica
Epidemije.
Ti si sretnica, kažem Sissy. Ti si otišla prije nego što je postalo stvarno
gadno.
U daljini je izbila pucnjava, samo što ovaj put to nije sporadični bum-bum
nekog očajnog izbjeglice koji gađa sjenke, nego veliki topovi čija buka odzvanja
u ušima. Prodoran fijuk svjetlećih metaka, učestali pucnji iz automatskog oružja.
Wright-Patterson je napadnut.
Dio mene osjeća olakšanje – kao neko oslobođenje, konačna provala oluje
nakon dugog čekanja. Drugi dio mene, onaj koji još uvijek misli da bih mogao
preživjeti ovu kugu, samo što nije napunio gaće. Preslab sam da bih se
pomaknuo s ležaja i previše uplašen da to učinim čak i kad bih mogao. Zatvaram
oči i šapućem molitvu za ljude i žene u Wright-Pattersonu da uspiju uništiti
jednoga ili dva napadača u moje i Sissyno ime, ali najviše u njeno.
Eksplozije, snažne eksplozije. Eksplozije od kojih podrhtava tlo, koje ti
trepere na koži, pritišću sljepoočnice i stišću prsni koš. Zvuči kao da se svijet
raspada, što je na neki način i točno.
Moj mali šator davi se u dimu, a ulaz sjaji kao trokutasto oko, plamteća
žeravica jarke paklenocrvene boje. To je to, mislim. Ipak neću umrijeti od
Epidemije. Doživjet ću da me ubije pravi izvanzemaljac, što je bolji način da
umrem, i u svakom slučaju brži. Pokušavam svojoj skorašnjoj propasti dati
pozitivan ton.
Odzvanja jedan hitac. Jako blizu, sudeći po zvuku, možda dva ili tri šatora
dalje. Čujem neku ženu kako nešto nerazumljivo viče, još jedan pucanj, i zatim
žena više ne viče. Tada tišina, pa još dva pucnja. Dim se kovitla, crveno se oko
žari. Sad ga čujem, prilazi mi, čujem kako njegove čizme gnječe mokru zemlju.
Pipam pokraj ležaja ispod smotuljka odjeće i hrpetine praznih boca za vodu da
pronađem pištolj, revolver koji mi je Chris dao onoga dana kad me pozvao da s
njim dijelim šator. „Gdje ti je oružje?“ pitao me. Šokirao se kad je čuo da ja ne
paničarim. „Moraš imati pištolj, prijatelju“, rekao je. „Čak su i klinci
naoružani.“ Nema veze što ne mogu pogoditi metu veliku kao kuća niti što
imam dobre šanse upucati vlastito stopalo; u ovo post-ljudsko doba Chris čvrsto
vjeruje u Drugi amandman.
Čekam da se pojavi na ulazu; Sissyn srebrni medaljon u jednoj ruci,
Chrisov revolver u drugoj. U jednoj ruci prošlost, u drugoj budućnost. Može se i
tako na to gledati.
Ako se budem pravio mrtvim, možda će produžili dalje. Promatrao sam
ulaz kroz oči stisnute u proreze.
I evo ga, golema crna zjenica u grimiznom oku nesigurno se zanosi dok se
saginje u šator, udaljen oko metra, i ne mogu mu vidjeti lice, ali čujem kako
hvata dah. Pokušavam kontrolirati disanje, ali ma kako lagano dišem, škripanje
u mojim bolesnim prsima zvuči glasnije od eksplozija bitke. Ne mogu točno
razaznati kako je odjeven, osim da su mu hlače zataknute u visoke čizme.
Vojnik? Sigurno. Drži pušku.
Spašen sam. Podižem ruku u kojoj držim medaljon i slabašno se oglasim.
On posrne naprijed. Sad mu vidim lice. Mlad je, tek nešto stariji od mene, vrat
mu je sjajan od krvi, kao i ruke koje drže pušku. Klekne na jedno koljeno pokraj
ležaja, no trgne se kad ugleda moje lice, bolesno žutu kožu, natečene usne i
upale krvave oči, znakove koji odaju zarazu.
Za razliku od mojih, vojnikove su oči bistre – i raširene od straha.
„Krivo smo shvatili, sve smo krivo shvatili!“ šapne. „Oni su već ovdje...
odavno su ovdje... baš tu... u nama... cijelo vrijeme... u nama.“
Dvije velike sjene uskoče u šator. Jedna dograbi vojnika za ovratnik i
odvuče ga van. Ja dignem revolver, odnosno pokušam ga dići jer mi je skliznuo
iz ruke prije nego što sam ga podignuo dva centimetra iznad pokrivača. Druga
sjena skače na mene, izbacuje mi revolver iz ruke i podiže me. Bol me na
sekundu zaslijepi. On preko ramena vikne svom kompanjonu koji se upravo
uvukao natrag: „Provjeri ga!“ Na čelo mi pritišću veliku okruglu ploču.
„Čist je.“
„I bolestan.“ Obojica nose uniforme, iste kakva je i uniforma koju je nosio
vojnik kojega su odveli.
„Kako se zoveš, prijatelju?“ pita jedan od njih. Odmahnem glavom. Ne
razumijem ovo. Usta mi se otvaraju, ali iz njih ne izlazi ništa razumljivo.
„Pretvorio se u zombija“, kaže drugi. „Ostavi ga.“
Drugi kimne, trljajući lice i promatrajući me, a potom kaže: „Zapovjednik
je naredio da dovedemo sve nezaražene civile“.
Omota me dekom pa me jednim glatkim pokretom podigne s ležaja i
prebaci preko svog ramena. Kao neupitno zaražen civil, prilično sam šokiran.
„Smiri se, zombi“, kaže mi. „Ideš na bolje mjesto.“
Vjerujem mu, a na trenutak sam se usudio povjerovati i to da ipak neću
umrijeti.
26
ODNIJELI SU ME u karantenu bazne bolnice, rezerviranu za žrtve Epidemije,
koju nazivaju Odjel za zombije, gdje su me nakrcali morfijem i jakim koktelom
lijekova protiv virusa. Liječi me žena koja se predstavila kao dr. Pam. Ima blage
oči, miran glas i jako hladne ruke. Kosu veže u čvrstu punđu. Miriše po
dezinfekcijskom sredstvu pomiješanom s tračkom parfema. Ta se dva mirisa baš
i ne slažu.
Kaže da su mi šanse za preživljavanje 1 : 10. Počnem se smijati. Valjda
sam zbog lijekova malo van sebe. Jedan naprama deset? A ja sam mislio da je
Epidemija jednaka smrtnoj kazni. Nisam mogao biti sretniji.
Tijekom sljedeća dva dana temperatura mi je narasla na 40 stupnjeva.
Oblijevao me hladan znoj, a čak je i u znoju bilo tragova krvi. Budim se iz
bunovna sna i padam natrag u njega dok se oni protiv zaraze bore svime što
imaju. Protiv crvene smrti nema lijeka. Sve što mogu napraviti jest držati me
omamljenog i u udobnom položaju dok virus ne odluči sviđa li mu se moj okus.
Prošlost me sustiže. Ponekad otac sjedi pokraj mene, ponekad majka, ali
najčešće Sissy. Soba postaje crvena. Gledam svijet kroz proziran zastor od krvi.
Odjel se povlači iza crvenog zastora. Tu smo samo ja, ovaj uljez u meni i mrtvi
– ne samo moja obitelj nego svi mrtvi, svi koliko već milijardi mrtvih, koji
posežu za mnom dok bježim. Oni posežu. Ja bježim. I pada mi na pamet da
među nama – živima i mrtvima – nema neke bitne razlike; sve je u glagolskom
vremenu: prošli mrtvi i budući mrtvi.
Trećeg dana pala mi je temperatura. Petog dana zadržao sam tekućinu u
sebi, a oči i pluća pročistili su se. Crveni se zastor podigao i sad vidim odjel,
liječnike u odorama i maskama, sestre i bolničare, bolesnike u različitim fazama
smrti, prošlim i budućim, kako plutaju na mirnom moru morfija ili sadašnje
mrtve kako ih se vozi van prekrivenih lica.
Šestoga dana dr. Pam kaže da je najgore prošlo. Određuje da prestaju sve
terapije, što me malo žalosti; nedostajat će mi moj morfij.
„Nije moja odluka“, kaže mi ona. „Selimo vas na odjel za rehabilitaciju
dok ne budete mogli ustati. Trebat ćemo vas.“
„Mene?“
„Za rat.“
Rat. Prisjetim se pucnjave, eksplozija, vojnika koji mi je upao u šator i
rekao: oni su u nama!
„Što se događa?“ pitam. „Što se ovdje dogodilo?“
Već se okrenula, dodajući moj karton bolničaru i rekla mu tiho, ali ne tako
tiho da ja ne bih čuo: „Dovedi ga u ordinaciju u tri sata, kad se očisti od
lijekova, da ga čipiramo i sortiramo.“
27
ODVELI SU ME u veliki hangar blizu ulaza u bazu. Kamo god pogledam,
posvuda su tragovi nedavne borbe. Izgorena vozila, ruševine uništenih zgrada,
male vatre koje se i dalje dime, asfalt pun mrlja i metarskih kratera od
merzerskih granata, no zaštitnu su ogradu popravili, a iza nje vidim ničiju
zemlju od pougljenjenog tla na kojem se nekad nalazilo šatorsko naselje.
U hangaru vojnici oslikavaju velike crvene krugove na sjajnom betonskom
podu. Aviona nema. Voze me kroz stražnja vrata u ordinaciju gdje me prebacuju
na stol i ostavljaju nekoliko minuta da drhtim u tankom bolničkom haljetku pod
neonskim svjetlima. Čemu veliki crveni krugovi? I kako su dobili struju? I što je
mislila s onim „da ga čipiramo i sortiramo“? Ne uspijevam zadržati misli da ne
vrludaju. Što se ovdje dogodilo? Ako su bazu napali izvanzemaljci, gdje su
njihova mrtva tijela? Gdje im je srušena letjelica? Kako smo se uspjeli obraniti
od inteligencije koja je tisućama godina naprednija od naše – i pobijediti je?
Otvaraju se unutrašnja vrata i ulazi dr. Pam. Svijetli mi u oči. Sluša mi srce,
pluća, udara na par mjesta. Pokazuje mi nekakvu srebrno-sivu grudicu veličine
zrna riže.
„Što je to?“ pitam. Skoro sam očekivao da će reći svemirski brod
izvanzemaljaca: ustanovili smo da su maleni kao amebe.
Umjesto toga, kaže da je to uređaj za praćenje povezan sa središnjim
računalom baze. Strogo povjerljivo, vojska se time koristi već godinama. Ideja
je da se ugradi cjelokupnom preživjelom ljudstvu. Svaka grudica odašilje
jedinstven signal, prepoznatljiv znak, koji detektori mogu očitati do udaljenosti
od kilometar i pol. „Da nas mogu pratiti“, kaže ona, „da nas zaštite.“
Dala mi je injekciju u potiljak da me umrtvi, a zatim mi pod kožu pokraj
baze lubanje umetnula odašiljač. Stavila je zavoj na to mjesto i pomogla mi da
se vratim u kolica pa me odvela u susjednu sobu. Mnogo je manja od prethodne.
Bijela stolica koja se može nagnuti podsjeća me na zubarsku. Kompjutor i
monitor. Pomaže mi da sjednem na stolicu i veže me: trake preko zapešća, trake
preko gležnjeva. Lice joj se nalazi blizu mojega. U borbi mirisa parfem je danas
malo jači od dezinfekcijskog sredstva. Nije joj promaknuo moj izraz lica. „Ne
bojte se“, kaže. „Neće boljeti.“
U strahu prošapćem: „Što neće boljeti?“
Ona odlazi do monitora i počinje ubacivati naredbe.
„Ovo je program koji smo našli na laptopu koji je pripadao jednom od
nositelja uljeza“, objašnjava dr. Pam. Prije nego što sam uspio pitati što znači
nositelj uljeza, ona nastavlja: „Nismo sigurni za što su ga upotrebljavali, ali
znamo da je potpuno siguran. Tajno mu je ime Wonderland.“
„A što radi?“ pitam. Nisam siguran što mi govori, ali čini mi se da kaže
kako su se izvanzemaljci na neki način ubacili u bazu Wright-Patterson i ušli u
računalni sustav. Ne mogu iz glave izbaciti riječi nositelj uljeza ni krvavo lice
vojnika koji je upao u moj šator. Oni su u nama.
„To je program za mapiranje“, odgovara ona, što ustvari i nije odgovor.
„Što se mapira?“
Promatra me jedan dug, nelagodan trenutak, kao da razmišlja hoće li mi
reći istinu. „Vi. Zažmirite, duboko udahnite. Odbrojavamo: tri... dva... jedan...“
I svemir se sruši.
Odjednom imam tri godine, držim se za ogradu svoje kolijevke, skačem
gore-dolje i vrištim kao da me netko kolje. Ne sjećam se tog dana; proživljavam
ga.
Sad imam šest godina i zamahujem plastičnom palicom za bejzbol – onom
koju sam volio; koju sam već zaboravio.
Zatim se vozim doma iz dućana za kućne ljubimce s vrećicom zlatnih
ribica u krilu i raspravljam s majkom o imenima. Ona nosi jarkožutu haljinu.
Trinaest mi je godina, petak uvečer, igram dječji nogomet, a mnoštvo
navija. Dugačko dodavanje.
Film se usporava. Osjećam se kao da se utapam – sanjajući svoj život.
Noge mi se bespomoćno trzaju u povezima, čvrsto sam vezan, trčim.
Bježim.
Prvi poljubac. Zvala se Lacey. Moja učiteljica algebre iz devetog razreda i
njen užasan rukopis. Polažem vozački. Sve je tu, nema praznina, sve istječe iz
mene, a ja se pretačem u Wonderland.
Baš sve.
Zelena mrlja na noćnom nebu.
Držim daske dok ih otac zakucava na prozore dnevnog boravka. S ulice
dopiru pucnjava, razbijanje stakla, vriskovi i udarci čekića: dum, dum, DUM.
„Ugasi svijeće“, majčin histerični šapat. „Ne čuješ ih? Dolaze!“
I očev glas, smiren, u mrklom mraku: „Ako se meni nešto dogodi, brini o
majci i sestri.“
Padam slobodnim padom. Terminalna brzina. Nema mogućnosti za bijeg.
Neću se samo sjećati te noći – proživljavat ću je iznova.
Proganjala me skroz do šatorskog naselja. To je ono od čega sam pobjegao,
od čega i dalje bježim, što me nikada nije pustilo.
Ono što tražim. Ono od čega bježim.
Brini o majci. Brini o mlađoj sestri.
Netko je razbio ulazna vrata. Otac puca ravno u prsa prvog uljeza. Tip
mora da je na nečemu jer uopće ne zastaje. Vidim skraćenu sačmaricu uperenu u
očevo lice i to je zadnji put da vidim očevo lice.
Soba se puni sjenama, jedna od sjena moja je majka, a potom se stvara još
više sjena i promuklih povika i ja strmoglavo jurim uz stepenice stišćući Sissy u
naručju, prekasno shvativši da tamo kamo trčim nema izlaza.
Ruka me lovi za košulju i baca me na leđa, kotrljam se niz stepenice štiteći
Sissy svojim tijelom, padam i udaram glavom o pod.
Zatim sjene, goleme sjene i mnoštvo prstiju izvlače je iz mojih ruku, a
Sissy vrišti: Bubby, Bubby, Bubby, Bubby!
Pružam ruke u mrak da je dohvatim. Prstima zahvaćam medaljon koji nosi
oko vrata i trgam srebrni lančić, a tada, kao onoga dana kad su se svjetla
zauvijek ugasila, glas moje sestre naglo nestaje.
Zatim se ološ baca na mene. Trojica su, žestoko ušlagirana ili samo očajna
da nešto nađu, udaraju me nogama, šakama, udarci pljušte po mojim leđima,
trbuhu, podižem ruke da zaštitim lice i ugledam obris očeva čekića kako se
podiže iznad moje glave.
Jurnuo je prema meni sa zviždukom. Otkotrljao sam se u stranu. Glava
čekića okrznula mi je sljepoočnicu pa zbog jačine zamaha završila u potkoljenici
napadača. Pao je na koljena, urlajući od boli.
Sad sam na nogama, trčim niz hodnik prema kuhinji, za mnom gromoglasni
koraci.
Brini o svojoj sestri.
Spotičem se o nešto u dvorištu, vjerojatno crijevo za zalijevanje ili neku
Sissynu glupu igračku. Padam licem na mokru travu pod zvjezdanim nebom dok
me sjajna zelena kugla, Oko koje kruži, hladno promatra odozgo – mene, koji u
krvavoj ruci stišćem srebrni medaljon, koji sam preživio, koji se nisam vratio,
koji sam pobjegao.
28
PAO SAM TAKO DUBOKO da ništa ne može do mene doprijeti. Prvi put u
nekoliko tjedana ništa ne osjećam. Čak se ne osjećam kao ja. Ne postoji mjesto
na kojem ja završavam, a ništavilo počinje.
Kroz tamu se probija njezin glas i ja ga lovim kao slamku koja će me izvući
iz ovog bunara bez dna.
„Gotovo je. Sve je u redu. Gotovo je...“
Izranjam na površinu stvarnog svijeta hvatajući zrak, nekontrolirano
plačući kao kakva tetkica i mislim: niste u pravu, doktorice. Nikad nije gotovo.
Uvijek ide dalje i dalje i dalje. Pred oči mi je doplivalo njeno lice, a svezana
ruka trgnula mi se u pokušaju da je zgrabim. Mora ovo zaustaviti.
„Što je to bilo?“ pitam kreštavim šapatom. Peče me grlo, usta su mi suha.
Osjećam se kao da imam tek nekoliko kila, kao da mi je sve meso otrgnuto s
kostiju, a ja mislio da je Epidemija bila strašna!
„To je način na koji možemo zaviriti u vas, vidjeti što se stvarno događa“,
blago će ona. Prijeđe mi rukom preko čela. Taj me pokret podsjeti na majku, što
me pak podsjeti na to da sam je izgubio u mraku, da sam pobjegao od nje u noći,
pa se sjetim da ne bih trebao biti zavezan na ovoj bijeloj stolici. Trebao bih biti s
njima. Trebao sam ostati i suočiti se s onim s čime su se oni suočili. Brini o
svojoj sestri.
„To je sljedeće pitanje“, kažem boreći se da ostanem priseban. „Što se
događa?“
„Oni su u nama“, odvrati ona. „Napali su nas iznutra, kroz ‘zaraženo’
osoblje koje se nalazilo unutar vojske.“
Daje mi nekoliko minuta da o tome razmislim dok mi hladnom vlažnom
krpom briše suze s lica. Izluđujuće je kako majčinski izgleda, i ta utješna
hladnoća tkanine, to ugodno mučenje.
Ostavila je tkaninu i prodorno mi se zagledala u oči. „Prema omjeru
zaraženih i nezaraženih ovdje u bazi procjenjujemo da se među svaka tri
preživjela ljudska bića na Zemlji nalazi jedan od njih.“
Olabavila je poveze. Bestjelesan sam kao oblak, lagan kao balon. Kad je
oslobodila i posljednji povez, očekivao sam da ću poletjeti iz stolice i udariti u
strop.
„Želiš li vidjeti jednoga?“ upitala me.
Ispružila je ruku.
29
ODGURALA ME U KOLICIMA niz hodnik do lifta. To je jednosmjerni
ekspres koji nas vozi stotinu metara pod zemlju. Kad su se vrata otvorila, vidio
sam dugačak hodnik bijelih zidova od betonskih blokova. Dr. Pam rekla mi je da
se nalazimo u atomskom skloništu koje je veliko skoro kao i baza iznad nas i
izgrađeno da izdrži atomski udar od pedeset megatona. Rekao sam da se već
osjećam sigurnije. Nasmijala se kao da je to jako smiješno. Klizio sam pokraj
sporednih tunela i neoznačenih vrata i, iako je pod ravan, osjećao sam se kao da
me voze na dno svijeta, u rupu u kojoj živi vrag. Hodnikom žurno prolaze
vojnici; kad prolaze pokraj mene, skreću pogled i prestaju razgovarati.
Želiš li vidjeti jednoga?
Da. Zapravo ne.
Zaustavila se ispred jednih neoznačenih vrata i provukla karticu kroz
mehanizam za zaključavanje. Crvena je lampica postala zelena. Ugurala me u
sobu i zaustavila kolica ispred visokog ogledala, a ja sam zinuo, objesio vilicu i
zatvorio oči jer ono što sjedi u tim kolicima nisam ja, ne mogu biti ja.
Kad se matični brod prvi put pojavio, imao sam osamdeset i šest kilograma,
uglavnom mišića. Dvadeset kila tih mišića nestalo je. Stranac u ogledalu
promatrao me očima izgladnjelog: golemim, upalim, obrubljenim natečenim
crnim vrećicama. Virus mi je izobličio lice, izdubio obraze, izoštrio bradu,
istanjio nos. Kosa mi je slijepljena, suha, na nekim mjestima otpala.
Pretvorio se u zombija.
Dr. Pam pokaže glavom prema ogledalu. „Ne brini se. Neće nas moći
vidjeti.“
On? O kome govori?
Pritisnula je neki gumb, a u prostoriji s druge strane ogledala upalila su se
svjetla. Moja se slika pretvorila u duha. Kroz sebe sam vidio osobu na drugoj
strani.
Bio je to Chris.
Vezan je za stolicu koja izgleda poput one u sobi s Wonderlandom. Glava
mu je žicama povezana s velikom konzolom s treperavim crvenim svjetlima
koja se nalazi iza njega. Teško mu je držati glavu, izgleda kao klinac kojemu se
spava pod satom.
Ona je primijetila kako sam se ukočio kad sam ga ugledao pa me upitala:
„Što je bilo? Poznaješ ga?“
„Zove se Chris. On je moj... sreo sam ga u izbjegličkom logoru. Ponudio
mi je mjesto u svom šatoru i pomagao mi kad sam se razbolio.“
„On ti je prijatelj?“ zvuči iznenađeno.
„Da. Ne. Da, on mi je prijatelj.“
„On nije ono što misliš.“
Dodirnula je neki gumb i pojavio se monitor. Odvojio sam oči od Chrisa,
od njegove vanjštine, i prebacio pogled na unutrašnjost, s vidljivog na skriveno,
jer se na monitoru vidi njegov mozak obrubljen napola prozirnim kostima, koji
svijetli bolesnom žućkastozelenom bojom.
„Što je to?“ prošapćem.
„Uljez“, odgovara dr. Pam. Pritisnula je gumb i uvećala prednji dio
Chrisova mozga. Boja bljuvotine pojačala se, sjajeći neonskim sjajem. „To je
prednji korteks, dio mozga kojim razmišljamo – dio koji nas čini ljudskim
bićima.“
Još je više uvećala jedan dio koji nije bio veći od glavice pribadače i tada
sam vidio. Polako mi se okrenuo želudac. Utisnuta u mekom tkivu nalazila se
pulsirajuća jajolika izraslina pričvršćena tisućama korjenastih izdanaka koji su
se širili kao lepeza u svim smjerovima i zadirali u svaki nabor i udubinu njegova
mozga.
„Ne znamo kako su to napravili“, rekla je dr. Pam. „Ne znamo čak ni jesu li
nositelji uljeza svjesni njihove prisutnosti ili su cijeli život bili samo lutke.“
Gledao sam tu stvar zapletenu u Chrisovu mozgu kako pulsira.
„Izvadite to.“ Jedva sam oblikovao riječi.
„Pokušali smo“, rekla je dr. Pam. „Lijekovima, zračenjem,
elektrošokovima, kirurškim zahvatom. Ništa ne djeluje. Jedini način da to
uništimo jest da ubijemo nositelja.“
Gurne tipkovnicu pred mene. „Neće ništa osjetiti.“
Zbunjeno odmahnem glavom. Ne razumijem.
„Traje kraće od sekunde“, uvjerava me dr. Pam. „I potpuno je bezbolno.
Ovaj gumb ovdje.“
Gledam u gumb. Na njemu piše: ELIMINIRAJ.
„Nećeš ubiti Chrisa. Uništit ćeš tu stvar u njemu koja bi te ubila.“
„On je imao priliku ubiti mene“, iznosim svoj argument. Odmahujem
glavom. To je previše. Ne mogu to podnijeti. „No nije. Održavao me na životu.“
„Održavao te jer još nije bilo vrijeme. Ostavio te prije napada, zar ne?“
Kimnem. Ponovno ga promatram kroz dvosmjerno ogledalo, kroz nejasan
okvir prozirnog mene.
„Ubit ćeš one koji su ovo napravili.“ Gura mi nešto u ruku.
Sissyn medaljon.
Njezin medaljon, gumb i Chris. I ta stvar u Chrisu.
I ja. Ili ono što je od mene ostalo. Što je od mene ostalo? Što je meni
ostalo? Metalne karike Sissyne ogrlice utiskuju mi se u dlan.
„Tako ćemo ih zaustaviti“, potiče me dr. Pam. „Još dok ih ima tko
zaustaviti.“
Chris na stolici. Medaljon u mojoj ruci. Koliko dugo već bježim! Bježim,
bježim, bježim. Isuse, dosta mi je bježanja. Trebao sam ostati. Trebao sam se
suočiti. Da sam se tada suočio, ne bih morao sada, ali prije ili poslije moraš
izabrati između bježanja i suočavanja s onim s čime misliš da se ne možeš
suočiti.
Pritisnuo sam gumb svom snagom.
30
ODJEL ZA REHABILITACIJU sviđa mi se mnogo više od Odjela za zombije.
Bolje miriše, ako ništa drugo, a i dobiješ vlastitu sobu. Ne čamiš među stotinama
drugih kao tamo. Soba je tiha i skrovita i nije se teško pretvarati da je svijet
onakav kakav je bio prije napada. Prvi put nakon nekoliko tjedana mogu jesti
krutu hranu i sam otići do WC-a, ali izbjegavam pogledati u ogledalo. Dani se
čine vedrijima, ali noći su teške: svaki put kad sklopim oči, vidim sebe nalik na
kostur u sobi za eliminaciju, Chrisa vezanog u sobi s druge strane i svoj koščati
prst kako pritišće gumb.
Chrisa više nema. Doduše, kako kaže dr. Pam, Chrisa nikad nije ni bilo.
Postojala je ta stvar u Chrisu koja ga je kontrolirala tako što mu se nekad davno
(ne znaju kad) usadila u mozak (ne znaju kako). Nikakvi izvanzemaljci nisu se
spustili s matičnog broda da bi napali Wright-Patterson. Napad je počeo iznutra
tako što su vojnici „zaraženi“ uljezom uperili oružje protiv svojih drugova, što
znači da su se dugo skrivali u nama i čekali da prva tri vala svedu stanovništvo
na broj koji će oni moći svladati pa da se tek onda otkriju.
Što je ono Chris rekao? Oni znaju kako mi razmišljamo.
Znali su da ćemo sigurnost potražiti u zajedništvu. Znali su da ćemo se
skloniti kod onih koji imaju oružje. Dakle, gospodine Alien, kako ćete se boriti
protiv toga? Jednostavno, zar ne, jer znate kako razmišljamo. Čak i ako vaše
snage ne pobijede u prvom napadu, kao što nisu u Wright-Pattersonu, postići
ćete svoj krajnji cilj uništiti ljudsko društvo. Ako neprijatelj izgleda isto kao i ti,
kako ćeš se protiv njega boriti?
U tom trenutku igra je gotova. Glad, bolest, divlje životinje: samo je pitanje
vremena kada će umrijeti zadnji izolirani preživjeli.
Sa svog prozora na šestom katu imao sam pogled na glavni ulaz. Negdje u
sumrak iz baze izlazi konvoj starih žutih autobusa u pratnji oklopnih terenaca.
Nekoliko sati kasnije autobusi se vraćaju prepuni ljudi, uglavnom djece – iako je
to u mraku teško razaznati – koju odvode u hangar da bi ih čipirali i sortirali,
izdvojili one s uljezima i uništili ih, barem mi tako kaže moja medicinska sestra.
Meni sve to izgleda suludo s obzirom na ono što znamo o napadima. Kako su
nas ubili tako mnogo u tako kratkom vremenu? Ah, da, jer se ljudi drže na
okupu kao ovce! I evo nas opet na hrpi. Naočigled. Mogli bismo isto tako na
bazi naslikati veliku crvenu metu. Ovdje smo! Pucajte kad budete spremni!
Ne mogu više.
Iako mi je tijelo sve jače, duh mi se slama.
Stvarno ne razumijem. Koji je cilj? Ne njihov; to je od početka bilo prilično
prokleto jasno.
Mislim, koji je naš cilj? Ako se i ne budemo opet držali zajedno, siguran
sam da će oni smisliti drugi plan makar to značilo da plaćenim ubojicama
zaraženim uljezom istrijebe jednog po jednog glupog izoliranog ljudskog stvora.
Ne možemo pobijediti. Da sam i uspio nekako spasiti svoju sestru, to ne bi
bilo važno. Time bi dobila još mjesec dana života, najviše dva.
Svi smo mi mrtvaci. Drugih nema, samo prošli mrtvaci i budući mrtvaci.
Leševi i budući leševi.
Negdje na putu od podruma do ove sobe izgubio sam Sissyn medaljon.
Budim se usred noći, rukom krećem u prazno i čujem je kako vrišti moje ime
kao da stoji dva koraka od mene, i ljut sam, lud sam od bijesa, govorim joj da
zašuti, da sam ga izgubio, da ga više nema. Mrtav sam kao i ona, zar ne
razumije? Ja sam zombi.
Prestao sam jesti. Odbijam lijekove. Satima ležim u krevetu buljeći u strop,
čekajući da bude gotovo, da se pridružim svojoj sestri i sedam milijardi drugih
sretnika. Virus koji me izjedao zamijenila je drugačija bolest, još gladnija, bolest
sa stopom smrtnosti od 100%. I rekao sam sam sebi: ne daj im da ti to rade,
čovječe! I to je dio njihova plana. No ne pomaže. Mogu ja sebe ohrabrivati cijeli
dan; to ne mijenja činjenicu da je onoga časa kad se matični brod pojavio na
nebu sve bilo gotovo. Nije bilo pitanje hoće li biti gotovo nego kada.
Ipak, kad sam došao do točke bez povratka, do točke u kojoj je zadnji djelić
mene koji se mogao boriti bio na samrti, pojavio se moj spasitelj, kao da je
cijelo vrijeme čekao da stignem do te točke.
Vrata su se otvorila i prostor je ispunila njegova sjena – visoka, tanka,
oštrih rubova, kao da je isklesana iz ploče crnog mramora. Dok se približavao
krevetu, sjena je pala na mene. Htio sam odvratiti pogled, ali nisam mogao.
Njegove oči, hladne i plave kao planinsko jezero, zakucale su me za krevet.
Došao je na svjetlost i sad vidim kratko ošišanu kosu boje pijeska, oštar nos i
tanke usne razvučene u hladan osmijeh. Kruta uniforma. Sjajne crne čizme.
Oficirski čin na ramenima.
Promatrao me nelagodno dugo. Zašto ne mogu skrenuti pogled s tih ledeno
hladnih očiju? Lice mu je bilo tako oštro da je izgledalo nestvarno, kao da je
isklesano u drvetu.
„Znaš li tko sam ja?“ upitao me. Glas mu je bio dubok, jako dubok, dubok
kao glas na nekom sinkroniziranom foršpanu. Odmahnuo sam glavom. Kako
bih, dovraga, to znao? Nisam ga u životu vidio.
„Ja sam pukovnik Alexander Vosch, zapovjednik ove baze.“
Nije mi pružio ruku, samo me promatrao. Zaobišao je krevet, pogledao moj
karton. Srce mi je jako lupalo. Osjećao sam se kao da sam pozvan u ured
ravnatelja.
„Pluća su dobro. Srce, tlak. Sve je dobro.“ Objesio je karton natrag na
kuku. „Samo što nije sve dobro, zar ne? Ustvari, sve je prilično loše.“
Dovukao je stolicu do kreveta i sjeo. Pokret mu je bio jednoličan,
ravnomjeran, jednostavan, kao da ga je uvježbavao satima dok nije sjedanje
doveo do savršenstva. Prije nego što će nastaviti, popravio je nabor na hlačama
u savršeno ravnu crtu.
„Vidio sam tvoj profil u Wonderlandu. Vrlo zanimljivo i poučno.“
Posegnuo je u džep, opet toliko skladno da je to više nalikovalo na ples
nego na pokret, i izvukao Sissyn srebrni medaljon.
„Mislim da je ovo tvoje.“
Bacio ga je na krevet pokraj moje ruke. Čekao je da ga zgrabim. Prisilio
sam se da ležim nepomično, nisam siguran zašto.
Njegova se ruka vratila u džep na prsima. U krilo mi je dobacio malu
fotografiju. Podižem je. Na njoj je malo dijete plave kose od šest, možda sedam
godina. Ima Voscheve oči. U naručju ga drži lijepa žena Voschevih godina.
„Znaš li tko su oni?“
Nije teško pogoditi. Kimnem. Slika me zbog nekog razloga uznemirila.
Pružio sam je njemu da je uzme natrag. Nije to napravio.
„Oni su moj srebrni lančić“, reče.
„Žao mi je“, kažem jer ne znam što bih drugo rekao.
„Nisu to morali napraviti na ovaj način, znaš. Jesi li razmišljao o tome?
Mogli su nas lijepo polagano ubijati – pa zašto su nas ipak odlučili tako brzo
ubiti? Zašto su nam poslali kugu koja ubija devet od deset ljudi? Zašto ne sedam
od deset? Zašto ne pet? Drugim riječima, zašto im se, dođavola, žuri? Imam
teoriju o tome. Želiš li čuti?“
Ne, mislim, ne želim. Tko je ovaj tip i zašto je ovdje i razgovara sa mnom?
„Jedan Staljinov citat kaže“, nastavio je on, „jedna smrt je tragedija, smrt
milijuna je statistika. Možeš li zamisliti sedam milijardi bilo čega? Meni je to
teško. To je izazov za našu sposobnost shvaćanja. I baš su zato to napravili, kao
nabijanje razlike u ragbiju. Igrao si ragbi, zar ne? Ne radi se o tome da unište
našu sposobnost za borbu nego našu volju da se borimo.“
Uzeo je fotku i vratio je u džep. „Zato ja ne razmišljam o 6,98 milijardi
ljudi. Razmišljam samo o njima dvoma.“
Mahnuo je glavom prema Sissynu medaljonu. „Ostavio si je. Kada te je
trebala, pobjegao si. I dalje bježiš. Ne misliš li kako je vrijeme da prestaneš
bježati i boriš se za nju?“
Otvorio sam usta i što god da sam namjeravao reći, rekao sam: „Ona je
mrtva“.
Odmahnuo je rukom. To je glupo. „Svi smo mi mrtvi, sine. Neki malo više
nego drugi. Pitaš se tko li sam ja, dovraga, i zašto sam ovdje. Pa, rekao sam ti
tko sam, a sad ću ti reći i zašto sam ovdje.“
„Dobro“, šapnuo sam. Možda će me ostaviti na miru kad mi kaže.
Uznemiruje me. Nešto u načinu na koji me gleda tim ledenim pogledom, ta
njegova tvrdoća – nema druge riječi za to – kao da je oživljena statua.
„Ovdje sam zato što su ubili gotovo sve, ali ipak ne sve nas. I to im je
greška, sine. To je slaba točka u njihovu planu jer ako nas ne ubiješ sve
odjednom, oni koji ostanu neće biti slabi. Jaki – i samo jaki – preživjet će.
Povijeni, ali ne i slomljeni, ako me razumiješ. Ljudi poput mene i ljudi poput
tebe.“
Odmahivao sam glavom. „Ja nisam jak.“
„E, tu se ti i ja ne slažemo. Vidiš, Wonderland ne prikazuje samo tvoje
doživljaje; prikazuje i tebe. Kaže nam ne samo tko si nego i što si. Iscrtava tvoju
prošlost i tvoj potencijal, a tvoj je potencijal, bez šale, izvan prosjeka. Ti si
upravo ono što nam je u ovom trenutku potrebno.“
Ustao je. Gledao me svisoka. „Ustani.“
To nije bila molba. Glas mu je jednako tvrd kao i crte lica. Skočio sam iz
kreveta. Približio je lice tik do moga i rekao dubokim opasnim glasom: „Što
želiš? Budi iskren.“
„Želim da odete.“
„Ne.“ Oštro je odmahnuo glavom. „Što želiš?“
Osjetio sam kako mi iskače donja usna, kao malom djetetu na rubu plača.
Oči su me pekle. Snažno sam zagrizao jezik i natjerao se ne odvratiti pogled od
hladnog plamena u njegovim očima.
„Želiš li umrijeti?“
Jesam li kimnuo? Ne sjećam se. Možda jesam jer je on rekao: „Neću ti to
dopustiti. I što sad?“
„Tada ću valjda živjeti.“
„Ne, nećeš. Umrijet ćeš. Umrijet ćeš i ni ti ni ja niti bilo tko drugi ne
možemo to promijeniti. Ti, ja i svi koji su preostali na ovom velikom krasnom
plavom planetu umrijet će i napraviti mjesta za njih.“
Pogodio me u žicu. To je bilo ono što je trebalo reći, i to u pravom
trenutku, te je ono što je htio od mene čuti odjednom izletjelo.
„Koji je onda smisao, ha?“ viknuo sam mu u lice. „Koji je jebeni smisao?
Vi imate sve odgovore pa vi meni recite jer ja više nemam pojma zašto bi me
trebalo biti briga!“
Zgrabio me za ruku i gurnuo prema prozoru. Za dvije sekunde našao se kraj
mene i razgrnuo zavjesu. Vidio sam školske autobuse upaljenih motora pokraj
hangara i kolonu djece koja čekaju na ukrcaj.
„Pitaš krivu osobu“, zarežao je. „Pitaj njih zašto bi te trebalo biti briga.
Njima reci da nema smisla. Njima reci da želiš umrijeti.“
Uhvatio me za ramena i okrenuo prema sebi. Snažno me udario u prsa.
„Okrenuli su nam zakon prirode naglavačke, dečko. Bolje umrijeti nego
živjeti. Bolje odustati nego boriti se. Bolje sakriti se nego suočiti se. Znaju da će
nas slomiti ako nas najprije unište ovdje.“ Opet udarac u moja prsa. „Konačna
bitka za ovaj planet neće se voditi na nekoj ravnici, planini, u džungli ili na
oceanu. Vodit će se ovdje.“ Opet me udara, jako. Tras, tras, tras.
Sad sam već totalno popustio i predao se svemu što sam držao u sebi od
one noći kad mi je umrla sestra, grcajući kao da u životu nisam plakao, kao da
mi je to nešto novo i nešto što mi se sviđa.
„Ti si glina“, Vosch mi je bijesno šaptao u uho, „a ja sam Michelangelo. Ja
sam majstor, a ti ćeš biti moje remek-djelo.“ Blijedoplavi plamen u njegovim
očima pržio me do dna duše. „Bog ne poziva one koji su dobro opremljeni, sine.
Bog oprema one koji su pozvani, a tebe je pozvao.“
Ostavio me s obećanjem. Njegove su mi riječi plamtjele u glavi, njegovo
me obećanje pratilo u kasne noćne sate i dane koji su uslijedili.
Naučit ću te da voliš smrt. Izbacit ću iz tebe tugovanje i krivnju i
samosažaljenje, i ispunit ću te mržnjom i lukavstvom i duhom osvete. To će biti
moje posljednje uporište, Benjamine Thomase Parishu.
Iznova me udarao u prsa dok me koža nije počela peći, a srce uhvatio
plamen. Ti ćeš biti moje bojište.
III.
UŠUTKIVAČ
31
TREBALO JE biti lako. Sve što je trebao napraviti bilo je da čeka.
Čekanje mu je dobro išlo. Mogao je satima čučati nepomičan, tih, on i
njegova puška kao jedno tijelo, jedan um; teško je bilo vidjeti gdje on prestaje, a
puška počinje. Čak se i ispaljen metak činio povezan s njim, kao da je spojen
nevidljivom sponom s njegovim srcem sve dok se ne bi sljubio s kosti.
Prvi ju je metak oborio pa je ponovno zapucao i potpuno promašio. Ispalio
je treći, dok se bacala na tlo pokraj auta, i stražnji prozor Buicka pretvorio se u
oblak smrvljenog stakla.
Sakrila se ispod auta. Bila joj je to ustvari jedina mogućnost, što je njemu
ostavljalo dvije: čekati da ona iziđe ili napustiti svoj položaj u šumi na rubu
autoceste i okončati stvar. Mogućnost s najmanje rizika bila je da ostane tamo
gdje je. Ako ispuže van, ubit će je. Ako ne, ubit će je vrijeme.
Polako je ponovno napunio pušku, promišljenošću nekoga tko zna da ima
sve vrijeme ovoga svijeta. Nakon što ju je nekoliko dana uhodio, pretpostavljao
je da neće nikamo otići. Prepametna je za to. Tri metka nisu je ubila, ali znala je
kakve su šanse da i četvrti promaši. Što je zapisala u dnevnik?
Na kraju sreća neće biti ta koja će odlučiti tko će preživjeti.
Vjerojatno će igrati na sigurno. Ako iziđe ispod auta, nema mnogo izgleda.
Nije mogla trčati, a kad bi i mogla, nije znala u kojem smjeru potražiti sigurnost.
Jedina joj je nada bila da on napusti svoje skrovište i pokuša pod svaku cijenu
nešto riješiti. Tada bi sve bilo moguće. Moglo bi joj se čak posrećiti da ga prva
upuca.
Kad bi se sukobili, nije uopće sumnjao da bi odbila predati se bez borbe.
Vidio je što je napravila vojniku u trgovini. Možda je u tom trenutku bila
prestrašena i možda ju je poslije mučilo što ga je ubila, ali strah i savjest nisu je
spriječili da mu tijelo napuni olovom. Strah nije paralizirao Cassie Sullivan kao
što je paralizirao neke ljude. Strah joj je izoštravao razum, jačao volju, jasno
prikazivao opcije. Strah će je natjerati da ostane ispod auta, ne zato što bi se
bojala izići van već stoga što joj je to jedina šansa da preživi.
Zato će i on čekati. Ima još dosta do mraka. Ona će dotada ili iskrvariti ili
toliko oslabjeti od gubitka krvi i dehidracije da će je moći jednostavno
dokrajčiti.
Dokrajčiti je, dokrajčiti Cassie. Ne Cassie kao Cassandra ni Cassie kao
Cassidy. Cassie kao Cassiopeia, djevojčica u šumi koja spava s plišanim
medvjedićem u jednoj ruci i puškom u drugoj. Djevojčica s plavim uvojcima,
bosonoga, malo viša od metar i šezdeset, tako mladolikog izgleda da se
iznenadio saznavši da ima šesnaest godina. Djevojčica koja je jecala u mrklome
mraku duboke šume, u jednom trenutku prestravljena, u drugom prkosna, koja
se pitala je li posljednja osoba na Zemlji dok se on, lovac, šćućurio nekoliko
metara dalje slušajući njezine jecaje dok od umora nije otplovila u nemiran san.
Savršen trenutak da se tiho uvuče u njen kamp, uperi joj pušku u glavu i dokrajči
je jer se time bavio. To mu je bio posao: bio je eliminator.
Bavio se eliminiranjem ljudi otkad se pojavila Epidemija. Već četiri
godine, od svoje četrnaeste, kada se probudio u ljudskom tijelu koje je bilo za
njega odabrano, znao je što je. Eliminator, lovac, ubojica. Naziv nije bio važan.
Ušutkivač, kako ga je Cassie zvala, bilo je dobro ime kao i bilo koje drugo.
Opisivalo je njegov cilj: ušutkati ljudsku buku.
No te noći nije, kao ni sljedećih noći. Svake noći dopuzao bi malo bliže
šatoru, krećući se centimetar po centimetar šumskim tepihom od trulog lišća i
vlažne ilovače dok mu se sjena ne bi pojavila na uskom otvoru šatora ispunjenog
njenim mirisom i pala preko nje, usnule djevojčice koja bi stiskala plišanog
medvjedića, dok je on, lovac, držao svoju pušku; ona je sanjala o životu koji su
joj oduzeli, a on je razmišljao o životu koji će oduzeti. Usnula djevojčica i
ubojica koji sebe tjera na to da je dokrajči.
Zašto je nije ubio?
Zašto je nije mogao ubiti?
Rekao je sam sebi da to nije pametno. Nije mogla zauvijek ostati u ovim
šumama. Mogao bi s pomoću nje doći do drugih njezine vrste. Ljudi su
društvena bića. Okupljaju se kao pčele. Napadi su se oslanjali na tu ključnu
adaptaciju. Evolucijsko pravilo koje ih je tjeralo da žive u skupinama
omogućivalo je da ih se ubije na milijarde. Kako ono kažu? Zajedno smo jači.
Zatim je pronašao bilježnice i otkrio da nema plana, nema stvarnog cilja
osim da preživi do sutra. Nije imala kamo i nikoga kome bi mogla otići. Bila je
sama – ili je mislila da je sama.
Te se noći nije vratio do njena kampa. Čekao je do sljedećeg dana
poslijepodne, ne misleći na to kako joj daje vremena da se spakira i ode. Nije si
dopuštao misliti na njen bezglasan, očajan vapaj: katkad mislim da sam
posljednje ljudsko biće na Zemlji.
Sada, dok su posljednjem ljudskom biću posljednje minute polako
pretjecale ispod automobila na autocesti, popuštala mu je napetost u ramenima.
Ona neće nikamo otići. Spustio je pušku i čučnuo pri dnu stabla, okrećući glavu
lijevo-desno da razgiba ukočen vrat. Bio je umoran. U zadnje vrijeme nije dobro
spavao niti jeo. Izgubio je nekoliko kila otkad se četvrti val zahuktao. Nije se
previše zabrinjavao. Očekivali su neke psihološke i fizičke posljedice na
početku četvrtog vala. Prvo ubijanje uvijek je najteže, ali sljedeće je već lakše, a
ono nakon njega još lakše jer činjenica je da se i najosjetljivija osoba može
naviknuti na najneosjetljiviju stvar.
Okrutnost nije karakterna osobina. Okrutnost je navika.
Odbacio je tu misao. Nazvati njegovo ponašanje okrutnim značilo bi da
ima mogućnost izbora. Biranje između vlastite i neke druge vrste nije okrutnost.
To je potreba. Nije lako, posebno kad si posljednje četiri godine živio
pretvarajući se da si jedan od njih, ali je nužno.
Nešto je potaknulo jedno uznemirujuće pitanje; zašto je nije ubio prvoga
dana? Kad je začuo pucnje u trgovini i pratio je natrag do kampa, zašto je nije
tada ubio, dok je ležala u mraku i plakala?
Tri promašena metka na autocesti mogao je objasniti. Iscrpljenost,
nedostatak sna, šok kada ju je ponovno ugledao. Pretpostavljao je da će krenuti
na sjever, ako uopće ikad napusti svoj kamp, a ne natrag na jug. Osjetio je
iznenadnu navalu adrenalina, kao kad iza ugla naletiš na prijatelja kojeg odavno
nisi vidio. To mu je sigurno poremetilo onaj prvi pucanj. Drugi i treći može
pripisati sreći – njezinoj, naravno.
No što je sa svim onim danima kad ju je pratio, kad se prikradao u njezin
kamp dok je ona bila u potrazi za hranom i pretraživao njene stvari, uključujući
dnevnik, u koji je zapisala rečenicu Katkad mi se u šatoru kasno noću učini da
mogu čuti zvijezde kako stružu nebom.? Što je s onim jutrima u praskozorje kad
je tiho klizio kroz šumu do mjesta na kojem je spavala, odlučan da je ovaj put
dokrajči, da napravi ono za što se cijeli život pripremao? Ona mu nije bila prva
meta, a neće biti ni posljednja.
Trebalo je biti lako.
Obrisao je skliske dlanove o bedra. Ispod drveća bilo je prohladno, ali s
njega je curio znoj. Rukavom je protrljao oči. Vjetar na autocesti; usamljen
zvuk. Niz susjedno stablo spustila se vjeverica, ne obazirući se na njegovu
prisutnost. Ispod njega autocesta je nestajala iza horizonta u oba smjera i ništa se
nije micalo osim smeća i trave koja se savijala na samotnom vjetru. Škanjci su
pronašli tri tijela koja su ležala na zelenom pojasu; tri su se debele ptičurine
dogegale da pogledaju izbliza dok je ostatak jata kružio na strujama u visini.
Populacija škanjaca i drugih strvinara eksplozivno se proširila. Škanjci, vrane,
divlje mačke, čopori gladnih pasa. Nabasao je na više tijela koja su očito bila
nečija večera.
Škanjci. Vrane. Šarena mačka tetke Millie. Čivava ujaka Hermana. Zunzare
i ostala gamad. Crvi. Vrijeme i prirodne pojave počistit će ostatak. Ako Cassie
ne iziđe, umrijet će ispod auta. U roku par minuta nakon njena posljednjeg daha
prva će muha doći u nju snijeti svoja jaja.
Odagnao je tu gnjusnu sliku. To je bila ljudska misao. Prošle su tek četiri
godine od njegova Buđenja pa se i dalje borio protiv ljudskog viđenja svijeta
Kad je na dan svog Buđenja prvi put ugledao lice svoje ljudske majke, briznuo
je u plač: nikada nije vidio nešto tako lijepo – ni tako ružno.
Teško se uklopio. Integracija za njega nije bila ni laka ni brza, kao kod
nekih Buđenja o kojima je slušao. Pretpostavljao je da je njemu bilo teže nego
drugima jer je djetinjstvo njegova domaćina bilo sretno. Najteže je bilo
apsorbirati dobro prilagođenu i zdravu ljudsku psihu. Bila je to, i još uvijek je,
svakodnevna borba. Tijelo njegova domaćina nije bilo odvojeno od njega kao
kakva marioneta. To je bio on. Oči kojima je promatrao svijet bile su njegove
oči. Mozak kojim je tumačio, analizirao, shvaćao i pamtio svijet – to je bio
njegov mozak, iza kojega su stajale tisuće godina evolucije, ljudske evolucije.
On nije bio unutra zatočen, niti se u njemu zabavljao vodeći ga kao džokej
konja. On je bio to ljudsko tijelo i ono je bilo on. I da mu se nešto dogodilo – da
je, na primjer, umrlo – on bi umro s njim.
To je bila cijena preživljavanja. Cijena posljednjeg, očajničkog opasnog
pothvata njegova naroda: da bi svoj novi dom oslobodio ljudi, morao je postati
čovjek, a kao čovjek morao je pobijediti svoju ljudskost.
Ustao je. Nije znao što čeka. Cassie kao Cassiopeia bila je gotova, dišući
mrtvac. Bila je teško ranjena. Bilo da bježi ili ostane, za nju nije bilo nade. Nije
imala čime očistiti ranu, a kilometrima uokolo nije bilo nikoga da joj pomogne.
Imala je malu tubicu antibiotičke kreme u ruksaku, ali nije imala pribor za
šivanje rana ni zavoje. Rana će se za nekoliko dana inficirati, dobit će gangrenu i
umrijeti, osim ako se u međuvremenu ne pojavi drugi eliminator.
Gubio je vrijeme, stoga šumski lovac ustane, preplašivši vjevericu. Odjurila
je na stablo uz ljutito siktanje. On namjesti pušku na rame i nanišani Buick,
prelazeći crvenim križem nišana amo-tamo i gore-dolje preko šasije automobila.
Što bi bilo da pogodi gume? Auto bi pao na felge i možda je prikliještio svojim
tonu teškim okvirom. Tada ne bi bilo bježanja.
Ušutkivač spusti pušku i okrene leđa autocesti.
Škanjci koji su se hranili na zelenom pojasu podigli su svoja nezgrapna
tijela u zrak.
Samotni je vjetar utihnuo i tada mu je njegov lovački nagon šapnuo: okreni
se.
Ispod šasije provirila je krvava šaka. Za njom i cijela ruka. Zatim noga.
Namjestio je pušku. Naciljao je. Zadržavao je dah, znoj mu je curio niz lice
i pekao oči. Ipak će to napraviti. Bježat će. Laknulo mu je i istodobno se
zabrinuo.
Ovim četvrtim metkom ne može promašiti. Raširio je noge, ispravio
ramena i čekao da ona napravi sljedeći pokret. Smjer kretanja neće biti važan.
Kad jednom bude na otvorenom, neće se imati kamo sakriti. Pa ipak, dio njega
nadao se da će bježati u suprotnom smjeru tako da joj ne mora pucati u lice.
Cassie se uspravila, na trenutak srušila na auto, a zatim ispravila, nesigurno
balansirajući na ranjenoj nozi i stišćući pištolj. Postavio joj je crveni križ na
sredinu čela. Prst mu se stegnuo na obaraču.
Sada, Cassie. Trči.
Odgurnula se od auta, podignula pištolj, uperila ga u točku pedeset metara
desno od njega. Okrenula se za devedeset stupnjeva pa se vratila. Glas koji je u
beživotnom zraku dopro do njega bio je rezak i dalek.
„Evo me! Dođi i ulovi me, kurvin sine!“
Dolazim, pomislio je jer su puška i metak bili dio njega pa kad meci
poljube kost, i on će biti tamo, u njoj, u času njene smrti.
Ne još. Ne još, govorio je sam sebi. Čekaj da počne bježati.
No Cassie Sullivan nije bježala. Umrljano prljavštinom, masnoćom i krvlju
od posjekotine na obrazu, njeno se lice kroz teleskop činilo udaljenim tek
nekoliko centimetara, bilo je tako blizu da joj je mogao prebrojiti pjege na nosu.
Prepoznao joj je strah u očima, stotinu je puta vidio taj pogled koji uzvraćamo
smrti kada nas pogleda.
No u njenim očima bilo je još nešto, nešto što se borilo s njenim strahom,
borilo se protiv njega, utišavalo ga, nešto što je nju držalo na mjestu, a pomicalo
pištolj. Ne skriva se, ne bježi, nego se suočava.
Lice u nišanu zamutilo se: znoj mu je curio u oči.
Bježi, Cassie. Molim te, bježi.
U svakome ratu postoji trenutak kada moraš prijeći posljednju granicu,
granicu koja dijeli ono što voliš od onoga što totalni rat traži od tebe. Ako ne
bude mogao prijeći tu granicu, borba je gotova i on je izgubljen.
Njegovo srce – rat.
Njezino lice – bojište.
Uz vrisak koji je samo on čuo, lovac se okrenuo.
I pobjegao.
IV.
VODENCVIJET
32
MEĐU SVIM NAČINIMA UMIRANJA smrzavanje nije ni tako loše.
To mislim dok se smrzavam.
Toplo ti je po cijelom tijelu. Ništa te ne boli, baš ništa. Sva si nekako
lebdeća, kao da si upravo iskapila cijelu bocu sirupa za kašalj. Bijeli svijet
sklapa oko tebe svoje bijele ruke i odnosi te dolje u ledeno bijelo more, a tišina
je tako prokleto tiha da su tvoji otkucaji srca jedini zvuk u svemiru. Tako je tiho
da u beživotnom ledeno hladnom zraku svoje misli čuješ kao šapat.
Do struka si u nanosu, pod nebom bez oblaka, dok te napadali snijeg drži
uspravnom jer noge to više ne mogu.
I govoriš si: živa sam, mrtva sam, živa sam, mrtva sam, a tu je taj prokleti
medvjed sa svojim velikim, smeđim, praznim, jezivim očima koji bulji u tebe iz
džepa na ruksaku i govori ti: gnjido jedna, obećala si.
Tako je hladno da ti se suze smrzavaju na obrazima.
„Nisam ja kriva“, kažem medvjediću, „ne određujem ja kakvo će biti
vrijeme. Ako imaš pritužbe, obrati se Bogu.“
To u zadnje vrijeme često radim: tužim se Bogu.
Na primjer: Bože, koji jarac?
Poštedio si me oka da bih mogla ubiti vojnika s raspelom. Spasio si me od
Ušutkivača da bi mi se mogla zagnojiti noga i svaki se korak pretvoriti u put
kroz pakao. Držao si me na životu dok se nije pojavila ova dvodnevna mećava
koja me zarobila u zapuhu do struka kako bih pod veličanstveno plavim nebom
mogla umrijeti od pothlađivanja.
Hvala ti, Bože.
Pošteđena, spašena, održana na životu, kaže medo. Hvala ti, Bože.
Ma nema veze, mislim. Oca sam gnjavila zato što je bio takav mekušac u
vezi s Drugima i zato što je izokretao činjenice da bi stvari izgledale manje
crnima, ali ni ja nisam bila puno bolja od njega. I meni je bilo teško prihvatiti
ideju da sam legla kao čovjek, a probudila se kao žohar. Nije jednostavno suočiti
se s time da si ogavan kukac koji prenosi bolesti i ima mozak veličine glavice
pribadače. Za to je potrebno dosta vremena.
A medo kaže: znaš li da žohar može živjeti tjedan dana bez glave?
Da. Učila sam to na biologiji. Hoćeš reći da sam prošla malo gore od
žohara. Hvala ti. Pokušat ću otkriti koja sam točno vrsta nametnika koji prenosi
bolesti.
Tada mi je sinulo. Možda me je zbog toga Ušutkivač na autocesti ostavio
na životu: pošpricaj bubu i možeš ići. Moraš li baš ostati u blizini dok se okreće
na leđa i maše po zraku svojim šesterim vretenastim nožicama?
Ostati ispod Buicka, bježati, braniti svoj teritorij – zašto je to bilo važno?
Ostani, bježi, brani se, što god – šteta je počinjena. Noga mi neće ozdraviti sama
od sebe. Prvi je pucanj bio smrtna presuda, pa zašto onda trošiti još metaka?
Mećavu sam preživjela u prtljažniku Explorera. Spustila sam sjedalo i
napravila si udobnu metalnu kućicu iz koje sam promatrala kako svijet postaje
bijel, a budući da nisam mogla otvoriti električne prozore da pustim unutra svjež
zrak, terenac se ubrzo ispunio vonjem krvi i moje zagnojene rane.
U prvih deset sati potrošila sam sve tablete protiv bolova koje sam imala.
Do kraja prvog dana u terencu pojela sam preostale zalihe hrane.
Kad sam ožednjela, odškrinula sam vrata prtljažnika i zagrabila pune ruke
snijega. Ostavila sam vrata malo otvorena da uđe svjež zrak – sve dok mi zubi
nisu počeli cvokotati, a dah se naočigled pretvarao u kocke leda.
Do drugog dana popodne napadalo je metar snijega pa je moja metalna
kućica sve manje izgledala kao utočište, a sve više kao lijes. Dani su bili samo
dva sata svjetliji od noći, a noći su bile negacija svjetla – ne tama nego potpuni
nedostatak svjetlosti. Ovako, dakle, mrtvaci vide svijet, pomislila sam.
Prestala sam se brinuti o tome zašto me Ušutkivač pustio da živim. Prestala
sam se brinuti o jako čudnom osjećaju da imam dva srca: jedno u grudima i
jedno manje, minijaturno srce u koljenu. Prestalo me zanimati hoće li prije stati
snijeg ili moja dva srca.
Ne bi se moglo reći da sam spavala. Lebdjela sam u onom međusvijetu,
pritišćući na prsa medvjedića koji je imao otvorene oči kad ja to nisam mogla,
medvjedića koji je održao obećanje koje mi je dao Sammy – da će biti sa mnom
u tom međusvijetu.
Hm, Cassie, kad smo već kod obećanja...
Tijekom tih dvaju dana snježne mećave ispričala sam mu se sigurno tisuću
puta. Žao mi je, Sams. Rekla sam bez obzira na sve, ali kao što ćeš možda
jednog dana razumjeti, postoji nekoliko vrsta sranja. Postoji sranje za koje znaš
da ti je poznato, sranje koje ti nije poznato i znaš da ti nije poznato i sranje koje
misliš da poznaješ, a ustvari ga ne poznaješ. Nekome nešto obećati usred tajne
izvanzemaljske operacije pripada u zadnju kategoriju sranja. Tako da... žao mi
je!
Tako mi je žao.
Dan nakon toga, u snijegu do pasa, ledena djeva Cassie s dražesnom
kapicom od snijega, smrznutim uvojcima i ledom okovanim trepavicama
polagano umire, sva ugrijana i lelujava, ali barem umire na nogama,
pokušavajući ispuniti obećanje za koje nema šanse da ga ispuni.
Tako mi je žao, Sams, tako mi je žao.
Nema više zavaravanja.
Neću ti doći.
33
OVO NE MOŽE BITI RAJ. Nema onu pravu vibru.
Krećem se kroz gustu maglu bijelog beživotnog ništavila. Mrtav prostor,
bez zvuka – čak se ni moje disanje ne čuje. Ustvari, nisam ni sigurna da dišem.
To prvo provjeravam kad gledam jesam li živa.
Znam da je netko ovdje sa mnom. Ne vidim ga i ne čujem, ne dodirujem ga
niti njušim, ali znam da je ovdje. Ne znam kako znam da je muško, ali znam da
je i da me promatra. On miruje dok se ja krećem kroz gustu bijelu maglu, ali
uvijek je jednako udaljen. Ne plaši me to što je ovdje i što promatra, kao što me
i ne tješi. On je samo još jedna činjenica, kao i ta magla. Postoje magla, ja bez
znakova disanja i ta osoba pokraj mene, stalno blizu, stalno promatrajući.
No kad se magla razišla, nije bilo nikoga, a ja sam se našla u krevetu s
baldahinom ispod triju slojeva pokrivača koji pomalo mirišu na cedrovinu.
Bijelo ništavilo nestaje, a umjesto njega tu je topla žuta svjetlost petrolejske
lampe koja stoji na stoliću pokraj kreveta. Malo podigavši glavu, vidim stolicu
za ljuljanje, samostojeće ogledalo i vrata rebrastog ormara za odjeću. Za ruku mi
je pričvršćena plastična cjevčica čiji je drugi kraj spojen s vrećicom prozirne
tekućine koja visi na metalnoj kuki.
Treba mi nekoliko minuta da percipiram svoju novu okolinu, činjenicu da
od struka naniže ništa ne osjećam i ultramegazbunjujuću činjenicu da definitivno
nisam mrtva.
Ispružim ruku prema dolje i prstima napipam debeli zavoj oko koljena.
Voljela bih osjetiti i potkoljenicu i nožne prste jer u njima nemam osjeta pa sam
malo zabrinuta da možda i nemam potkoljenicu i nožne prste ili bilo što drugo
niže od velikog sloja zavoja, ali tako daleko ne mogu doseći osim ako ne
sjednem, što ne dolazi u obzir. Čini se da mi samo ruke funkcioniraju. Njima
odbacim pokrivače i izložim gornji dio tijela hladnom zraku. Na sebi imam
pamučnu spavaćicu s cvjetićima. Tada se zapitam: otkud sad pamučna
spavaćica? Ispod nje sam gola, što, naravno, znači da sam u jednom trenutku
između skidanja odjeće i oblačenja spavaćice bila potpuno gola, što znači da
sam bila potpuno gola.
Dobro, a sad ultramegazbunjujuća činjenica broj dva.
Okrenem glavu na lijevu stranu – komoda, stolić, lampa; na desnu stranu –
prozor, stolica, stol. Tu je i medvjedić, odmara se na jastuku pokraj mene i
zamišljeno zuri u strop, bez brige i pameti.
Dovraga, medo, gdje smo to?
Daske na podu zatresle su se jer je ispod mene netko zalupio vratima. Čuje
se tudum-tudum teških čizama na drvenom podu. Zatim tišina. Nepomućena
tišina ako ne računamo moje srce koje mi udara u rebra i vjerojatno se čuje
jednako glasno kao i Criscove zvučne bombe.
Tump-tump-tump. Sa svakim tumpom sve je glasnije.
Netko se penje stubama.
Pokušala sam sjesti, što nije bilo pametno. Podigla sam se s jastuka oko
pedlja i to je bilo to. Gdje mi je puška? Gdje mi je luger? Netko mi je pred
vratima, a ja se ne mogu pomaknuti, a da i mogu, imam samo ovu prokletu
punjenu igračku. Što da radim s njom? Da izgrlim nekoga do smrti?
Kad nemaš što napraviti, najbolje je ne napraviti ništa. Pravi se mrtav, kao
žohar.
Promatram vrata kroz oči stisnute u proreze. Vidim crvenu kariranu
košulju, širok smeđi remen, plave traperice; dvije velike jake ruke i uredno
odrezane nokte. Dišem mirno i ravnomjerno dok stoji pokraj mene, pokraj
metalne kuke, i valjda provjerava moju infuziju. Zatim se okreće i vidim mu
stražnjicu, a potom se ponovno okreće i dok sjeda u stolac za ljuljanje pokraj
ogledala, lice mu se spušta u moj vidokrug. Vidim mu lice, a vidim i svoje lice u
ogledalu. Diši, Cassie, diši. Ima dobrodušno lice, ne lice nekoga tko bi ti želio
zlo. Da te htio povrijediti, ne bi te donio ovamo i utaknuo ti infuziju da ne
dehidriraš, a i posteljina je udobna i čista. I što onda ako ti je uzeo odjeću i
obukao te u spavaćicu, što si očekivala? Odjeća ti je bila prljava, kao i ti, samo
što više nisi, a i koža ti miriše na jorgovan, što znači, za ime Božje, da te
okupao.
Trudim se i dalje ravnomjerno disati, ali baš mi ne ide najbolje. Tada
vlasnik dobrodušnog lica kaže: „Znam da si budna.“
Kad nisam ništa odgovorila, nastavlja: „A znam i da me promatraš,
Cassie“.
„Otkud znaš kako se zovem?“ zakriještim. Grlo kao da mi je obloženo
šmirglom. Otvorila sam oči. Sad ga jasnije vidim. Bila sam u pravu što se tiče
lica. Dobrodušno je onako kako je dobrodušno pravilno lice Clarka Kenta. Ima
možda osamnaest ili devetnaest, širok je u ramenima, lijepih ruku i savršeno
održavanih noktiju. Pa, kažem sama sebi, moglo je biti i gore. Mogao te spasiti
neki pedesetogodišnji perverznjak sa šlaufom veličine traktorske gume oko
struka koji čuva svoju mrtvu mamu na tavanu.
„Iz vozačke“, kaže on. Ne ustaje. Ostaje sjediti na stolici laktova
prebačenih preko koljena i spuštene glave, što mi više djeluje sramežljivo nego
zlokobno. Gledani njegove opuštene ruke i zamišljam kako toplom mokrom
krpom prelaze preko cijelog mog tijela, mog potpuno golog tijela.
„Zovem se Evan“, zatim kaže. „Evan Walker.“
„Bok“, odgovorim ja.
Kratko se nasmije, kao da sam rekla nešto smiješno.
„Bok“, kaže on.
„Gdje sam ja to, dovraga, Evane Walkeru?“
„U sobi moje sestre.“ Duboko usađene oči čokoladno su smeđe, kao i
njegova kosa, a i pomalo tužne i molećive, kao u šteneta. „Ona je...?“
Kimnuo je. Polako je trljao ruke. „Cijela obitelj. A tvoji?“
„Svi osim mlađeg brata. Ovo je njegov medvjedić, ne moj.“
Osmjehnuo se. Osmijeh mu je dobrodušan, kao i lice. „Jako je zgodan
medvjedić.“
„Izgledao je i bolje.“
„Kao i puno toga.“
Pretpostavljam da govori o svijetu općenito, ne o mom tijelu.
„Kako si me našao?“ pitam.
Odvraća pogled. Ponovno me pogleda. Čokoladne oči izgubljena šteneta.
„Ptice.“
„Kakve ptice?“
„Škanjci. Kad vidim da kruže, uvijek provjerim o čemu se radi. Znaš. U
slučaju...“
„Naravno.“ Nisam htjela detaljnije objašnjenje. „Dakle, donio si me ovamo
u svoju kuću, prikopčao mi infuziju – gdje si to uopće našao? Zatim si mi
skinuo... potom si me oprao...“
„Stvarno nisam mogao vjerovati da si živa, a tada nisam mogao vjerovati
da ćeš ostati živa.“ Trlja si ruke. Je li mu hladno? Je li nervozan? Meni je i
hladno i nervozna sam. „Infuzija je već bila ovdje. Bilo je praktično imati je u
vrijeme Epidemije. Vjerojatno ne bih to trebao reći, ali svakoga dana kad sam
dolazio doma, očekivao sam da ću te naći mrtvu. Bila si u dosta jadnom stanju.“
Posegnuo je u džep na košulji i ja se zbog nekog razloga trgnem, što on
uoči pa se umirujuće osmjehne. Pruži mi komad kvrgavog metala veličine
napršnjaka.
„Da te je ovo pogodilo na bilo koje drugo mjesto, bila bi mrtva.“ Vrti zrno
između kažiprsta i palca. „Otkud je došlo?“
Preokrenula sam očima. Ne mogu si pomoći, ali izustim jedno pih. „Iz
puške.“
Odmahnuo je glavom. Misli da ne razumijem pitanje. Čini se da na njega
sarkazam ne djeluje. Ako je to točno, bit će problema; to je moj uobičajeni način
komunikacije.
„Čije puške?“
„Ne znam – od Drugih. Jedna njihova jedinica koja se preobukla u vojnike
ubila je mog oca i ostale u izbjegličkom logoru, samo sam ja preživjela. To jest,
samo ja ne računajući Sammyja i drugu djecu.“
Gledao me kao da sam totalno luda. „Što je bilo s djecom?“
„Odveli su ih školskim autobusima.“
„Školskim autobusima...?“ Vrti glavom. Izvanzemaljci u školskim
autobusima? Izgleda kao da će se nasmiješiti. Mora da sam malo predugo
gledala njegove usnice jer ih je zbunjeno protrljao nadlanicom. „Kamo su ih
odveli?“
„Ne znam. Rekli su u Wright-Patterson, ali...“
„Wright-Patterson... Zrakoplovna baza? Čuo sam da je napuštena.“
„Nisam sigurna da možeš vjerovati išta što ti govore. Oni su nam
neprijatelji.“ Progutam slinu. Grlo mi je potpuno suho.
Evan Walker očito je jedan od onih kojima ništa ne promiče jer kaže:
„Želiš li nešto popiti?“
„Nisam žedna“, lažem. Zašto lažem o nečemu takvom? Da bih mu
pokazala kako sam žilava? Ili da bih ga zadržala u toj stolici jer je prva osoba s
kojom razgovaram nakon nekoliko tjedana ako ne brojimo medvjedića, što ne
bismo trebali.
„Zašto su odveli djecu?“ Oči su mu sada velike i okrugle, kao medine.
Teško je odlučiti što mu je najbolja strana. Te meke čokoladne oči ili usko lice?
Možda gusta kosa i način na koji mu pada na čelo kad se nagne prema meni.
„Ne znam pravi razlog, ali mislim da je za njih jako dobar, a za nas jako
loš.“
„Misliš...?“ Ne može dovršiti pitanje – ili ne želi, da me poštedi
odgovaranja. Promatra Samova medvjedića naslonjena na jastuk pokraj mene.
„Što? Da je moj mlađi brat mrtav? Ne. Mislim da je živ, ponajviše zato što
nema smisla da izvuku djecu i potom ubiju sve ostale. Digli su u zrak cijeli logor
nekom vrstom zelene bombe...“
„Čekaj malo“, reče podigavši svoju veliku ruku. „Zelena bomba?“
„Ne izmišljam.“
„Ali zašto zelena?“
„Zeleno je boja novca, trave, lišća i izvanzemaljskih bombi. Kako, dovraga,
da ja znam zašto je bila zelena?“
Smije se tihim suzdržanim smijehom. Kad se nasmiješi, desna strana usta
podigne mu se malo više nego lijeva i tada si kažem: Cassie, a zašto ti buljiš u
njegova usta?
Činjenica da me spasio strašno zgodan dečko s nakrivljenim osmijehom i
velikim snažnim rukama zbog nekog je razloga stvar koja me najviše uplašila
još od dolaska Drugih.
Ježim se od pomisli na ono što se događalo u logoru pa odlučujem
promijeniti temu. Bacila sam oko na poplun kojim sam pokrivena. Izgleda kao
da je ručno rađen. Glavom mi proleti prizor neke starice koja ga je šivala i
odjednom mi se zbog nekog razloga plače.
„Koliko sam dugo ovdje?“ iscrpljeno upitam.
„Sutra će biti tjedan dana.“
„Jesi li morao rezati...?“ Ne znam kako postaviti to pitanje.
Hvala Bogu, ne moram. „Amputirati? Ne. Metak ti je prošao tik pokraj
koljena tako da mislim da ćeš moći hodati, ali mogla bi imati oštećen živac.“
„Ah“, kažem ja, „to mi je već poznato.“
34
OSTAVIO ME na trenutak i vratio se s bistrom juhom, ne pilećom ni goveđom
ali od nekog mesa, možda srnećeg, pa dok ja držim rubove popluna, on mi
pomaže da sjednem kako bih mogla srknuti juhu držeći toplu zdjelicu objema
rukama. Buljio je u mene, ali ne na neugodan način nego onako kako gledaš
bolesnika kad se i sam osjećaš pomalo bolesno i ne znaš kako mu pomoći. Ili,
pomislim, možda je to pogled ljigavca, a onaj zabrinut pogled samo je lukava
maska. Jesu li perverznjaci ono što jesu samo ako ti nisu zgodni? Criscu sam
rekla da je bolesnik jer mi je htio pokloniti nakit mrtvaca, a on mi je odgovorio
da to ne bih pomislila kad bi on bio zgodan poput Bena Parisha.
Od pomisli na Crisca izgubila sam apetit. Evan je vidio kako buljim u
zdjelicu u svom krilu pa ju je pažljivo izvukao iz mojih ruku i odložio na stol.
„I ja sam to mogla napraviti“, kažem oštrije nego što sam htjela.
„Pričaj mi o tim vojnicima“, kaže on. „Kako znaš da nisu bili... ljudi?“
Kažem mu kako su se pojavili ubrzo nakon izviđačkih letjelica, kako su
ukrcali djecu, zatim okupili ostale u barakama i satrli ih. No Oko je bilo
nepobitan dokaz, očito izvanzemaljskog podrijetla.
„Oni su ljudi“, zaključuje on nakon moje priče. „Sigurno surađuju s našim
posjetiteljima.“
„O, bože, nemoj ih tako zvati.“ Mrzim ih zvati posjetiteljima. Tako su ih
zvali na televiziji prije prvog vala – svi na YouTubeu, svi na Twitteru, čak i
predsjednik u vijestima.
„Kako da ih zovem?“ upita on. Smiješi se. Imam osjećaj da bi ih zvao
lubenicama kad bih ja to htjela.
„Otac i ja zvali smo ih Drugi, u smislu onih koji nisu kao mi, koji ne
pripadaju ljudskoj vrsti.“
„To i mislim“, reče on, ozbiljno potvrđujući glavom. „Šanse da izgledaju
potpuno isto kao i mi astronomski su male.“
Zvuči kao moj otac za vrijeme nekih svojih beskonačnih tirada i odjednom
sam ljuta, a nisam sigurna zašto.
„Pa to je sjajno, zar ne? Rat na dvije fronte. Mi protiv njih i mi protiv nas i
njih.“
On žalosno odmahuje glavom. „Ne bi bilo prvi put da ljudi promijene
stranu kad shvate tko će pobijediti.“
„Dakle, izdajnici ugrabe djecu iz logora jer su spremni pomoći uništiti
ljudsku vrstu, ali ne diraju nikoga ispod osamnaest godina?“
On slegne ramenima. „Što ti misliš?“
„Mislim da smo u teškim govnima kad nam vojska odluči pomagati lošim
momcima.“
„Možda nisam u pravu“, reče on, ali ne zvuči kao da misli da nije. „Možda
su to posje... Drugi, koji su, ne znam, prerušeni u ljude, ili čak nekakvi
klonovi...“
Ja kimam glavom. I to sam već čula za vrijeme jednog očeva beskrajnog
mozganja o tome kako Drugi izgledaju.
Ne radi se o tome zašto oni ne bi nešto mogli nego zašto ne bi htjeli? Mi za
njih znamo zadnjih pet mjeseci. Oni su za nas sigurno znali godinama.
Stotinama, možda i tisućama godina, što je dovoljno vremena da izluče DNK i
„uzgoje“ onoliko kopija koliko im treba. Ustvari, mogli bi pokrenuti rat na
Zemlji s našim kopijama. Za tisuću godina naš planet možda neće biti pogodan
za njihova tijela. Sjećate se Rata svjetova?
Možda je to izvor moje otresitosti. Evan se pretvara u Olivera Sullivana.
Zbog toga pred sobom vidim Olivera Sullivana kako umire u prašini, a sve što
želim je skrenuti pogled.
„Možda izgledaju kao kiborzi, terminatori“, kažem ja, samo donekle u šali.
Vidjela sam jednog mrtvog izbliza, onog vojnika kojeg sam ubila u jami s
pepelom. Nisam mu provjerila puls ni bilo što drugo, ali meni je izgledao mrtav,
a krv mu je izgledala stvarno kao prava.
Pomisao na logor i ono što se tamo dogodilo uvijek me izbezumi pa sam
počela paničariti.
„Ne možemo ostati ovdje“, kažem zabrinuto.
On me pogleda kao da sam poludjela. „Kako to misliš?“
„Pronaći će nas!“ Zgrabila sam petrolejsku lampu, skinula stakleni
poklopac i snažno puhnula u titravi plamen. Zasiktao je prema meni i nastavio
gorjeti. On mi uzme staklo iz ruke i vrati ga na postolje lampe.
„Vani su tri stupnja, a mi smo kilometrima daleko od najbližeg skloništa“,
kaže on. „Ako zapališ kuću, kuhat ćemo se u vlastitom sosu.“ Kuhati? Možda je
to pokušaj da bude duhovit, ali ne smiješi se. „Osim toga, ti nisi sposobna za
putovanje. I nećeš biti još barem tri ili četiri tjedna.“
Tri ili četiri tjedna? Kome ova tinejdžerska verzija reklame za sredstvo Mr.
Muscle maže oči? Nećemo preživjeti ni tri dana ako nam prozori budu
osvijetljeni, a iz dimnjaka bude sukljao dim.
Primijetio je da sam sve više uznemirena. „U redu“, reče s uzdahom.
Utrnuo je lampu i soba utone u mrak. Ne vidim njega, ne vidim ništa. Doduše,
osjećam njegov miris, mješavinu dima od drveta i nečega kao što je dječji puder,
a nakon nekoliko minuta osjetila sam kako je njegovo tijelo ispunilo prostor na
samo nekoliko centimetara od mojega.
„Kilometrima daleko od najbližeg skloništa?“ upitam. „Pa gdje to, dovraga,
živiš, Evane?“
„Na obiteljskom imanju. Oko devedeset kilometara od Cincinnatija.“
„Koliko daleko od Wright-Pattersona?“
„Ne znam. Sto dvadeset, sto trideset kilometara. Zašto?“
„Rekla sam ti. Tamo su odveli mog mlađeg brata.“
„Rekla si kako su rekli da ga tamo vode.“
Naši glasovi obavijaju se jedan oko drugoga, isprepleću, a zatim se teško
razdvajaju u mrklome mraku.
„Pa negdje moram početi“, kažem ja.
„A ako nije tamo?“
„Tada idem nekamo drugamo.“ Obećala sam. Taj prokleti medvjed neće mi
nikad oprostiti ako ne održim riječ.
Osjećam njegov dah. Čokolada. Čokolada! Usta mi se pune slinom.
Osjećam kako mi rade žlijezde za lučenje sline. Tjednima nisam jela krutu hranu
i što mi on daje? Nekakvu masnu juhicu od nepoznate vrste mesa. Nešto mi ne
govori taj lupež s farme.
„Jasno ti je da su oni mnogobrojniji, zar ne?“ pita me.
„Što hoćeš reći?“
Ne odgovara pa ga ja upitam: „Vjeruješ li u Boga, Evane?“
„Naravno.“
„Ja ne, odnosno ne znam. Vjerovala sam prije nego što su stigli Drugi, ili
sam mislila da vjerujem kad sam uopće razmišljala o tome, a tada su oni došli
i...“ Na trenutak zastajem da se priberem. „Možda Bog postoji. Sammy misli da
postoji, ali on misli da postoji i Djed Božićnjak. Svake noći kad sam s njim
molila, to nije imalo nikakve veze sa mnom. To je bilo samo za Sammyja i za
ono što je on vjerovao, i da si ga samo mogao vidjeti kako je primio za ruku
onog lažnog vojnika i ušao za njim u autobus...“
Gubim kontrolu, ali nije mi važno. Uvijek je lakše plakati u mraku. Hladnu
ruku odjednom mi prekrije toplija Evanova ruka, a dlan mu je mekan i gladak
kao jastučnica pod mojim licem.
„Ubija me to“, jecam. „To kako je vjerovao – kao što smo mi vjerovali
prije nego što su oni došli i digli cijeli prokleti svijet u zrak. Vjerovali smo da će
nakon mraka doći svjetlo, vjerovali da kad poželiš jebeni frapučino od jagode,
možeš ubacit dupe u auto, odvesti se niz ulicu i kupiti si jebeni frapučino od
jagode! Vjerovali...“
Njegova druga ruka potraži moj obraz pa mi palcem obriše suze. Tad se
sagnuo i šapnuo mi u uho: „Ne, Cassie, ne, ne, ne“. Potpuno me obavio miris
čokolade.
Zagrlila sam ga rukom oko vrata i pritisnula njegov suhi obraz na svoj
mokri. Tresla sam se kao epileptičar i prvi put osjetila težinu popluna na nožnim
prstima jer mrak ko u grobu pojačava druga osjetila.
U meni se bore nepovezane misli i osjećaji. Brinem se smrdi li mi kosa.
Jede mi se čokolada. Ovaj dečko koji me drži – ili, bolje reći, kojega ja držim –
vidio me kao od majke rođenu. Što misli o mom tijelu? Što ja mislim o svom
tijelu? Obraća li Bog pažnju na obećanja? Je li me zapravo briga za Boga? Je li
čudo kad se razdijeli Crveno more ili kad Evan Walker usred bijele divljine
pronađe mene zaglavljenu u komadu leda?
„Cassie, sve će biti dobro“, šapuće mi na uho čokoladnim dahom.
Kad sam se sljedećeg jutra probudila, na stoliću pokraj mene stajali su
čokoladni poljupčići.
35
SVAKE NOĆI napušta staru farmersku kuću kako bi obišao posjed i da bi lovio.
Kaže mi da ima pregršt suhe hrane i da mu je mama obožavala spremati i
konzervirati hranu, ali on voli svježe meso i zato me ostavlja da bi ulovio kakva
jestiva stvorenja. Napokon, četvrtog dana ulazi u sobu s pravim pravcatim
hamburgerom u domaćem pecivu i s pečenim krumpirima. To mi je prva prava
hrana otkad sam pobjegla iz logora Ashpit. Osim toga, to je jebeni hamburger
koji nisam okusila još od Dolaska i za koji sam, kao što sam spomenula, bila
spremna ubiti.
„Otkuda ti kruh?“ upitam kad sam stigla do polovine hamburgera, dok mi
se mast slijevala niz bradu. Ni kruh nisam dugo jela. Lagan je i mekan i slatkast.
Mogao mi je odgovoriti na bezbroj otresitih načina jer se do kruha moglo
doći samo na jedan način, ali nije. „Ispekao sam ga.“
Kad me nahranio, išao mi je promijeniti zavoj na nozi. Pitala sam ga želim
li to gledati. Kaže da ne, nikako ne želim gledati. Htjela bih ustati iz kreveta,
pošteno se okupati, biti kao ljudsko biće – kaže da je prerano. Kažem mu da si
želim oprati i počešljati kosu. Prerano je, i dalje će on. Kažem mu da ću mu, ako
mi neće pomoći, baciti petrolejsku lampu u glavu. I tada je postavio kuhinjsku
stolicu usred kade s nogama u malenoj kupaonici s odlijepljenim tapetama
cvjetnog uzorka na kraju hodnika, odnio me do tamo, spustio me, otišao i vratio
se s velikom metalnom kantom punom kipuće vode.
Mora da je teška. Bicepsi mu se napinju ispod rukava kao da je Bruce
Banner usred pretvaranja u Hulka, a žile na vratu iskočile su mu. Voda ima blag
miris ružinih latica. Vrčem za limunadu oslikanim smiješećim sunašcima
zagrabio je vodu, a ja sam nagnula glavu. Počeo mi je utrljavati šampon, ali sam
mu odgurnula ruke. Taj dio mogu i sama.
Voda mi se cijedila iz kose u spavaćicu i lijepila mi pamučnu tkaninu za
tijelo. Evan se nakašljao, a kad je okrenuo glavu, gusta kosa kao da mu se
zavijorila preko tamnog čela, što me malo uznemirilo, ali na ugodan način.
Zamolila sam ga češalj s najširim zupcima koji ima pa je počeo prekapati po
ormariću ispod umivaonika dok sam ga ja promatrala iz kuta oka, jedva
primjećujući micanje snažnih ramena ispod flanelaste košulje ili izblijedjele
traperice s ocufanim stražnjim džepovima, apsolutno ne obraćajući pažnju na
oblinu njegove stražnjice u tim hlačama i potpuno zanemarujući kako mi usne
školjke gore kao vatra pod mlačnom vodom koja mi kaplje s kose. Nakon par
trenutaka vječnosti uspio je pronaći češalj i pitao trebam li još nešto prije nego
što ode, a ja sam promumljala ne iako sam zapravo htjela smijati se i plakati u
isto vrijeme.
Kad sam ostala sama, natjerala sam se da se koncentriram na kosu, koja je
u stravičnom stanju. Zapetljana je, puna čvorova i komadića lišća te grudica
zemlje. Raščešljavala sam čvorove dok se voda nije ohladila pa sam u mokroj
spavaćici počela drhtati. Zastala sam kad sam začula neki tihi zvuk pred vratima.
„Je l’ to ti stojiš pred vratima?“ pitam. Malena popločana kupaonica stvara
jeku.
Stanka, a zatim tih odgovor: „Da.“
„Zašto?“
„Čekam da ti isperem kosu.“
„To će malo potrajati“, kažem ja.
„Nema veze.“
„A da odeš ispeći pitu ili tako nešto i vratiš se za petnaestak minuta?“
Ne čujem odgovor, ali ne čujem ni da je otišao.
„Jesi li još ovdje?“
Daske na podu u hodniku zaškripe. „Jesam.“
Nakon još deset minuta natezanja odustala sam. Evan se vratio u kupaonicu
i sjeo na rub kade. Oslonila sam glavu na njegov dlan dok mi je ispirao pjenu iz
kose.
„Čudi me što si ovdje“, kažem.
„Tu živim.“
„Što si ostao ovdje.“ Mnogi mlađi dečki otišli su u najbližu policijsku
stanicu, oružarnicu Narodne garde ili vojne baze kada su preživjeli koji su
bježali u unutrašnjost počeli donositi vijesti o drugom valu. Kao nakon 11.
rujna, samo deset puta gore.
„Bilo nas je osam s majkom i ocem“, reče on. „Ja sam najstariji. Kad su oni
umrli, ja sam brinuo o klincima.“
„Polakše, Evane“, rekla sam kad mi je na glavu izlio pola vrča vode.
„Osjećam se kao na mučenju vodom.“
„Oprosti.“ Stavio mi je dlan na čelo kao prepreku. Voda je prekrasno topla
i golicava. Sklapam oči.
„Jesi li bio bolestan?“ pitam ga.
„Jesam. Ali sam se oporavio.“ Vrčem je zagrabio još vode iz metalne
kante, a ja sam u očekivanju škakljive topline zadržala dah. „Najmlađa sestra,
Val, umrla je prije dva mjeseca. Ti spavaš u njezinoj sobi. Otada pokušavam
smisliti što da napravim. Znam da ne mogu zauvijek ostati ovdje, ali išao sam
skroz do Cincinnatija pa možda ne moram objašnjavati zašto se tamo neću
vratiti.“
Jednom rukom toči vodu, drugom pritišće mokru kosu o moju glavu da
ocijedi višak vode. Čvrsto, ali ne prejako, baš kako treba, kao da nisam prva
kojoj pere kosu. Mali histerični glasić u mojoj glavi urla: što to radiš? Čak ga i
ne poznaješ! No taj isti glasić odgovara: ima super ruke; zamoli ga za masažu
glave kad se već primio posla.
U stvarnom pak svijetu njegov duboki smireni glas govori: „Sad mi se čini
da nema smisla otići dok ne zatopli. Možda Wright-Patterson ili Kentucky.
Odavde do Fort Knoxa ima samo 220 kilometara.“
„Fort Knox? Ideš opljačkati banku?“
„To je utvrda, što znači da je utvrđena. Logično mjesto okupljanja.“
Skupio je vrhove moje kose u šaku i ocijedio ih. Plop-plop – čuje se
kapanje vode u kadu.
„Da se mene pita, ja ne bih išla ni na kakvo logično mjesto okupljanja“,
kažem ja. „To će biti prvo mjesto koje će, logično, izbrisati s lica zemlje.“
„Sudeći po onome što si mi ispričala o Ušutkivačima, nije se logično bilo
gdje okupljati.“
„Ni ostati negdje dulje od nekoliko dana. Nemoj biti u velikoj grupi i stalno
se kreći.“
„Dok...?“
„Nema dok“, obrecnem se, „ima samo osim ako.“
Obrisao mi je kosu mekim bijelim ručnikom. Na spuštenom poklopcu
školjke leži čista spavaćica. Podigla sam pogled do očiju boje čokolade i rekla:
„Okreni se“. On se okrene. Pružila sam ruku pokraj izlizanih stražnjih džepova
traperica oblikovanih prema stražnjici koju ne gledam i uzela suhu spavaćicu.
„Ako budeš zavirivao u to ogledalo, vidjet ću te“, upozorila sam nekoga tko me
već vidio golu, ali bila sam nesvjesno gola, što se ne računa. On kimne, sagne
glavu i uštipne se za donju usnu kao da prikriva osmijeh.
Izmigoljila sam iz mokre spavaćice, navukla suhu i rekla mu da se smije
okrenuti.
Podigao me sa stolice i odnio natrag u krevet svoje pokojne sestre. Jednu
ruku držim oko njegovih ramena dok me njegova čvrsto, ali ne prečvrsto, drži
oko struka. Tijelo mu se čini nekoliko stupnjeva toplijim od moga. Lagano me
spustio na madrac i navukao pokrivače preko golih nogu. Obrazi su mu jako
glatki, kosa počešljana, a nokti, kao što sam već rekla, savršeni, što znači da je
higijena visoko na listi njegovih prioriteta u ovo postapokaliptično doba. Zašto?
Tko će ga vidjeti?
„Koliko dugo nisi vidio čovjeka?“ pitam. „Osim mene.“
„Viđam ljude praktički svaki dan“, kaže on. „Posljednji živi čovjek prije
tebe bila je Val, a prije nje Lauren.“
„Lauren?“
„Moja djevojka.“ Skrene pogled. „I ona je mrtva.“
Ne znam što bih rekla, zato kažem: „Epidemija je sranje“.
„Nije zbog Epidemije“, kaže on. „Doduše, bila je bolesna, ali nije ju
Epidemija ubila. Sama je to napravila prije nego što je bolest uspjela.“
Stoji pokraj kreveta u neprilici. Ne želi otići, ali nema ni razlog da ostane.
„Nisam mogla ne primijetiti...“ Ne, nije dobar uvod. „Pretpostavljam da je
teško, kad si samo ti, da brineš o...“ Mnn uhh.
„Brinem o čemu?“ pita on. „O jednoj osobi kad su gotovo sve druge
mrtve?“
„Nisam govorila o sebi.“ Tada sam odustala od pokušaja da pronađem
pristojan način da to kažem. „Jako si ponosan na svoj izgled.“
„Nije to ponos.“
„Nisam te optužila da si umišljen...“
„Znam; misliš – zašto je to sada važno?“
Pa, zapravo, nadala sam se da je radi mene, ali nisam ništa rekla.
„Nisam siguran“, kaže on, „no to je nešto što mogu kontrolirati. Daje neku
formu mom danu. Pomaže mi da se osjećam više...“ Sliježe ramenima. „Više
ljudski, pretpostavljam.“
„A za to ti treba pomoć? Da se osjećaš ljudski?“
Čudno me pogledao, a tada mi rekao nešto o čemu ću razmišljati još dugo
nakon što ode:
„Tebi ne?“
36
VEĆINU NOĆI nije ovdje. Danju samo brine o meni tako da ne znam kad
spava. Početkom drugog tjedna bila sam na rubu živčanog sloma, onako
zatvorena u sobici na katu, pa mi je jednog dana, kad je temperatura bila iznad
nule, pomogao obući nešto Valine odjeće, skrećući pogled u pravim trenucima,
odnio me dolje da sjedim na trijemu i prebacio mi preko nogu veliku vunenu
deku. Ostavio me tamo i vratio se s dvjema šalicama vruće čokolade. Pogled baš
i nije bio neki. Beživotni smeđi brežuljci, golo drveće, sivo prazno nebo, no bilo
je dobro osjetiti hladan zrak na licu, a vruća čokolada bila je prave temperature.
Nismo govorili o Drugima. Razgovarali smo o svojim životima prije
Drugih. On se nakon srednje škole spremao na studij strojarstva na Sveučilištu
Kent State. Ponudio se da ostane na farmi par godina, ali njegov je otac
inzistirao da ide na koledž. Lauren je poznavao od četvrtog razreda, a počeli su
hodati na drugoj godini. Razgovarali su o braku. Primijetio je da sam utihnula
kad je spomenuo Lauren. Kao što sam rekla, Evan je dobro primjećivao.
„A ti?“ pitao me. „Jesi li ti imala dečka?“
„Nisam. Ustvari, na neki način. Zvao se Ben Parish. Moglo bi se reći da
sam mu se svidjela. Izišli smo par puta. Onako, neobavezno.“ Pitam se što me
navelo da mu lažem. On nema blage veze tko je Ben Parish, kao što ni Ben
Parish nema blage veze tko sam ja. Vrtjela sam ostatak vruće čokolade po šalici
i izbjegavala njegov pogled.
Sljedećeg jutru pojavio se pokraj mog kreveta sa štakom izrezanom iz
jednog komada drveta. Išmirglana tako da sjaji, lagana, savršene visine. Bacila
sam na nju jedan pogled i tražila ga da navede tri stvari u kojima nije dobar.
„Rolanje, pjevanje i razgovor s curama.“
„Izostavio si uhođenje“, rekla sam mu dok mi je pomagao ustati. „Uvijek
znam kad vrebaš iza ugla.“
„Tražila si samo tri.“
Neću lagati: rehabilitacija mi nije išla. Svaki put kad bih opteretila nogu,
prostrijelila me bol kroz lijevu stranu tijela, koljeno se svinulo i jedino što bi me
zadržalo da ne padnem na dupe bile su Evanove snažne ruke.
No i dalje sam pokušavala cijeli taj dugi dan i druge duge dane koji su
slijedili. Odlučila sam ojačati, postati jača nego što sam bila prije nego što me
Ušutkivač oborio i ostavio da umrem, jača nego što sam bila u svom malom
skrovištu u šumi, stisnuta u vreći za spavanje, sažalijevajući samu sebe dok je
Sammy prolazio tko zna što. Postat ću jača nego što sam bila u logoru Ashpit,
gdje sam samo prigovarala, ljuta na svijet jer je bio ono što jest – opasno mjesto
koje se zbog naše ljudske vreve činilo sigurnijim.
Tri sata rehabilitacije prijepodne, pola sata pauze za ručak, a zatim još tri
sata poslijepodne. Jačam mišiće dok se ne pretvore u znojnu želatinastu masu i
još nisam gotova. Pitala sam Evana što se dogodilo s mojim lugerom. Morala
sam svladati strah od oružja. I u gađanju sam bila jako loša. Pokazao mi je kako
pravilno držati oružje i kako gledati. Postavio je velike prazne limenke za boje
na stupove ograde, a kad mi se gađanje popravilo, zamijenio ih je manjim
limenkama. Tražila sam ga da me povede u lov jer se moram priviknuti na
gađanje pokretne mete koja diše, ali odbio je. Još sam dosta slaba, ne mogu ni
trčati i što će se dogoditi ako nas uoči neki Ušutkivač?
U suton smo znali ići u šetnju. Ispočetka nisam mogla prijeći više od pola
kilometra jer bi mi noga otkazala i Evan me morao nositi natrag do kuće, ali
svakog sam dana prelazila sto metara više. Od pola kilometra došla sam do tri
četvrtine pa i do cijelog kilometra. Nakon drugog tjedna prelazila sam dva
kilometra bez stajanja. Još ne mogu trčati, ali neusporedivo sam brža i
izdržljivija.
Evan obično večera sa mnom i ostaje još par sati, a potom stavlja pušku na
rame i kaže da će se vratiti prije svitanja. Ja najčešće spavam kad on dođe –
mnogo poslije svitanja.
„Kamo odlaziš svaku večer?“ pitala sam ga jednog dana.
„U lov.“ Rječit čovjek, taj Evan Walker.
„Nisi baš neki lovac“, zadirkujem ga, „rijetko kad nešto doneseš.“
„Zapravo sam jako dobar“, reče on bez hvalisanja. Čak i kad kaže nešto što
bi na papiru moglo zvučati kao hvalisanje, nije tako. To je zbog načina na koji to
kaže, onako usputno, kao da govori o vremenu.
„Samo nemaš srca nešto ubiti?“
„Imam srca napraviti ono što moram.“ Provukao je prste kroz kosu i
uzdahnuo. „U početku se radilo o preživljavanju, zatim o zaštiti mojih braće i
sestara od luđaka kojih je nakon prvog vala Epidemije bilo posvuda, a potom o
zaštiti moje zemlje i zaliha...“
„O čemu se sada radi?“ tiho sam upitala. Prvi sam ga put vidjela mrvicu
uznemirenog.
„To mi smiruje živce“, priznao je sliježući ramenima kao da mu je
neugodno. „Zaokuplja me.“
„Kao održavanje higijene.“
„K tome, ne mogu ni spavati noću“, nastavio je. Nije me htio pogledati.
Nije zapravo ni u što gledao. „Ustvari, spavati općenito, pa sam nakon nekog
vremena odustao od toga i počeo spavati po danu, odnosno pokušao. Zapravo
spavam samo dva ili tri sata dnevno.“
„Sigurno si jako umoran.“
Napokon me pogledao, a u očima su mu bili neki očaj i tuga.
„To je ono najgore“, blago je rekao. „Nisam. Uopće nisam umoran.“
I dalje mi nije bilo drago što noću nestaje pa sam ga jednom pokušala
slijediti. Loša ideja. Izgubila sam ga nakon deset minuta, zabrinula se da ću se ja
izgubiti, okrenula se da se vratim natrag i našla se licem u lice s njim.
Nije se naljutio, nije me optužio da mu ne vjerujem, samo je rekao: „Ne bi
trebala biti ovdje, Cassie“. Nakon toga otpratio me unutra.
Preko prozora velike sobe u prizemlju objesio je debele deke kako bismo
mogli zapaliti vatru i par lampi, više iz brige za moje mentalno zdravlje nego
zbog sigurnosti (mislim da mu nisam uspjela u potpunosti prodati priču o
Ušutkivaču). Tamo sam čekala da se vrati sa svojih noćnih haračenja, spavajući
na velikoj kožnoj sofi ili čitajući neki ljubić njegove mame u istrošenom
džepnom izdanju, s mišićavim razgolićenim tipovima na koricama, koji
pridržavaju poluonesviještene dame u dugim plesnim haljinama. Stigao bi oko
tri ujutro pa bismo bacili još koje drvo na vatru i razgovarali. Ne voli baš
govoriti o svojoj obitelji (kad sam ga pitala što je njegova majka voljela čitati,
samo je slegnuo ramenima i rekao da je voljela književnost). Kad neka tema
postane preosobna, prebacuje razgovor na mene. Uglavnom želi razgovarati o
Sammyju i o tome kako planiram ispuniti obećanje koje sam mu dala. Budući da
nemam pojma kako ću to izvesti, taj razgovor nikada ne završi dobro. Ja
govorim neodređeno, on inzistira na pojedinostima. Ja sam zatvorena, on je
uporan. Na kraju postanem zlobna i on se isključi.
„Objasni mi još jednom“, reče kasno jedne noći nakon što je sat vremena
okolišao. „Ne znaš točno tko su ili što su, ali znaš da imaju hrpu teške artiljerije i
pristup oružju izvanzemaljaca. Ne znaš kamo su ti odveli brata, ali ćeš ga spasiti.
Kad ga pronađeš, ne znaš kako ćeš ga odande izvući, ali...“
„Što je ovo?“ pitam ga. „Hoćeš li mi pomoći ili hoćeš da se osjećam
glupo?“
Sjedimo na velikom mekanom tepihu ispred kamina; njegova je puška s
jedne strane, moj luger s druge i nas dvoje u sredini.
On digne ruke kao da se predaje. „Samo pokušavam shvatiti.“
„Krenut ću od logora Ashpit i dalje pratiti trag“, ponavljam tisućiti put.
Mislim da znam zašto ponavlja ista pitanja, ali tako je tvrd da ga je teško
natjerati da kaže što misli. Naravno, on bi mogao isto reći o meni. Što se
planiranja tiče, moj plan više sliči nekom općem cilju koji se samo pretvara da je
plan.
„Što ako ne budeš našla trag?“ pita on.
„Neću odustati dok ga ne nađem.“
On kima glavom kao da kaže: kimam glavom, ali ne zato što mislim da ono
što kažeš ima smisla. Kimam glavom jer mislim da si totalna budala, a ne želim
da na meni isprobava borilačke vještine tom štakom koju sam napravio vlastitim
rukama.
Zato sam rekla: „Nisam totalna budala. Ti bi isto napravio za Val.“
Na to nema spreman odgovor. Obgrlio je noge rukama, naslonio bradu na
koljena i zagledao se u vatru.
„Misliš da gubim vrijeme“, obratila sam se njegovu savršenom profilu.
„Misliš da je Sammy mrtav.“
„Kako bih ja to znao, Cassie?“
„Ne kažem da znaš. Kažem da to misliš.“
„Je li važno što mislim?“
„Nije, i zato šuti.“
„Ništa nisam rekao. Ti si rekla...“
„Ne... govori... ništa.“
„Ne govorim.“
„Upravo jesi.“
„Više neću.“
„Ali ne prestaješ. Kažeš da hoćeš i onda nastavljaš dalje.“
On nešto zausti, a zatim zatvori usta tako jako da sam čula kako su mu
škljocnuli zubi.
„Gladna sam“, kažem.
„Donijet ću ti nešto.“
„Jesam li te tražila da mi nešto doneseš?“ Poželim ga tresnuti ravno u ta
savršeno oblikovana usta. Zašto ga želim udariti? Zašto sam sad tako ljuta?
„Sposobna sam samu sebe poslužiti. U tome je problem, Evane. Nisam se
pojavila ovdje zato da bih dala smisao tvome životu koji je završio. To moraš
sam riješiti.“
„Želim ti pomoći“, reče on i prvi put ugledam pravi bijes u tim psećim
okicama. „Zašto spašavanje Sammyja ne bi moglo biti i moj cilj?“
Njegovo me pitanje prati u kuhinju. Visi mi nad glavom poput oblaka dok
nabacujem sušenu srnetinu na nekakvu lepinju koju je Evan, kao pravi vođa
skauta, zacijelo ispekao u nekoj svojoj šumskoj pećnici. I dalje me prati dok
šepam natrag u veliku sobu i ubacujem se u fotelju iza njegove glave. Imam
potrebu udariti ga baš tu između tih širokih ramena. Na stolu pokraj mene leži
knjiga Očajna žudnja ljubavi. Sudeći prema koricama, nazvala bih je Moji
spektakularni trbušnjaci.
U tome je moj veliki problem. To je to! Dečki kao što je Evan Walker ne bi
me prije Dolaska ni pogledali, a još manje lovili za mene divljač i prali mi kosu.
Nikad me nitko nije primio za potiljak kao nalickanu manekenku na koricama
romana njegove majke, napinjući trbušnjake i izbacujući prsne mišiće. Nitko mi
se nije duboko zagledao u oči niti mi podignuo lice da prinese moje usnice
svojima. Bila sam cura u pozadini, prijateljica ili, još gore, prijateljica od
prijateljice, ona pokraj koje sjediš na geometriji, ali joj se ne možeš sjetiti imena.
Bilo bi bolje da me u onom nanosu pronašao neki sredovječni sakupljač figurica
iz Ratova zvijezda.
„I?“ obratim se njegovu potiljku. „Sad ćeš me ignorirati?“
Ramena mu poskakuju. Znate, od onog ironičnog, bezglasnog hihotanja
popraćenog sažalnim odmahivanjem glave. Žene! Tako su smiješne.
„Valjda sam trebao pitati“, reče. „Nisam trebao pretpostavljati.“
„Što?“
Okrenuo se na stražnjici prema meni. Ja na fotelji, on na podu, gleda gore.
„Da idem s tobom.“
„Što? Nismo o tome ni razgovarali! I zašto bi išao sa mnom? Ionako misliš
da je mrtav?!“
„Samo ne želim da i ti budeš mrtva, Cassie.“
To je previše.
Zavitlala sam mu srnetinu u glavu. Tanjur mu se odbio od lice, a on je
ustao i unio mi se u lice prije nego što sam trepnula. Skroz mi se približio,
postavio mi ruke s jedne i druge strane i zagradio me. U očima su mu blistale
suze.
„Nisi jedina“, promrsi kroz stisnute zube. „Moja dvanaestogodišnja sestra
umrla mi je na rukama. Zadavila se vlastitom krvlju. Nisam mogao ništa
napraviti. Zlo mi je od toga kako se ponašaš kao da se najveća tragedija ljudske
povijesti dogodila tebi. Nisi jedina koja je sve izgubila, nisi jedina koja misli da
je otkrila ono zbog čega sve ovo sranje ima neki smisao. Ti imaš svoje obećanje
Sammyju, ja imam tebe.“
Zašutio je. Zna da je pretjerao.
„Evane, ne možeš ‘imati’ mene“, kažem ja.
„Znaš što mislim.“ Prodorno me promatrao i teško je ne skrenuti pogled.
„Ne mogu te spriječiti da ideš. Ustvari, mogao bih, ali isto tako ne mogu te
pustiti da ideš sama.“
„Bolje je da sam sama. Znaš da je tako. Zbog toga si i ti još živ!“ Upirem
mu prstom u prsa.
Odmaknuo se, a ja sam potisnula poriv da mu se približim. Jedan dio mene
nije želio da se odmakne.
„No ne i razlog što si ti živa“, obrecne se. „Bez mene nećeš vani preživjet
dvije minute.“
Podivljala sam. Ne mogu si pomoći. Bile su to potpuno krive riječi u
potpuno krivom trenutku.
„Jebi se!“ vikala sam. „Ne trebam te. Ne trebam nikoga. Doduše, kad bi mi
trebao netko da mi opere kosu ili prilijepi zavoj na ogrebotinu ili ispeče kolač, ti
bi bio taj!“
Nakon dva pokušaja uspjela sam stati na noge. Vrijeme je za onaj trenutak
svađe kad bijesno izlijećeš iz sobe dok on preklapa ruke na svojim junačkim
prsima i duri se. Zastala sam na pola stuba rekavši sebi da sam stala da ulovim
zraka, a ne zato da bi me on mogao sustići. Ionako nije išao za mnom. S mukom
sam svladala preostale stube i otišla u svoju sobu.
Ne, ne u svoju sobu – u sobu njegove sestre Val. Više nemam svoju sobu.
Vjerojatno više nikad i neću.
Ma jebeš samosažaljenje. Svijet se ne vrti oko tebe. I jebeš krivnju. Nisi ti
natjerala Sammyja da uđe u onaj autobus. I kad smo već kod toga, jebeš
žalovanje. Evanovo plakanje za sestrom neće je vratiti.
Ja imam tebe. E pa, Evane, činjenica je da nije važno postojimo li samo nas
dvoje ili nas dvije stotine. Nemamo šanse. Ne protiv neprijatelja kao što su
Drugi. Ja pokušavam ojačati da bih... što? Da budem jaka kad me ubiju? Koga je
to briga?
Bijesno sam se okomila na medu i odalamila ga. Što si ti, dovraga, zinuo?
Prevrnuo se na bok s jednom rukom u zraku, kao da u školi diže ruku da bi nešto
pitao.
Iza mene zaškripe vrata na hrđavim šarkama.
„Izlazi van“, rekla sam mu ne okrenuvši se.
Još jedan škriiiiip, zatim klik, a tada tišina.
„Evane, stojiš li pred vratima?“
Stanka. „Da.“
„Čini se da voliš vrebati?“
Ako je i odgovorio, ne čujem ga. Obgrlila sam se rukama. Trljam ih
dlanovima cijelom dužinom. Sobica je jako hladna. Koljeno me užasno boli, ali
grizem usnicu i tvrdoglavo stojim na nogama, leđima okrenuta vratima.
„Jesi li još ovdje?“ kažem kad više ne mogu izdržati tišinu.
„Ako odeš bez mene, pratit ću te. Ne možeš me spriječiti, Cassie. Kako ćeš
me spriječiti?“
Nemoćno sliježem ramenima, pokušavajući zadržati suze. „Valjda tako da
te upucam.“
„Kao što si upucala vojnika s raspelom?“
Te su me riječi pogodile kao metak između lopatica. U mahu sam se
okrenula i širom otvorila vrata. On se trgnuo, ali je ostao na mjestu.
„Kako znaš za njega?“ Naravno, može znati samo na jedan način. „Čitao si
moj dnevnik.“
„Nisam mislio da ćeš preživjeti.“
„Žao mi je što sam te razočarala.“
„Htio sam znati što se dogodilo...“
„Imaš sreće što sam pištolj ostavila dolje jer bih te ovog časa upucala. Je l’
znaš kako se jezivo sad osjećam kad znam da si to pročitao? Koliko si pročitao?“
Spustio je pogled. Obrazi su mu se lagano zarumenili.
„Sve si pročitao, zar ne?“ Bilo mi je užasno neugodno. Osjećala sam se
oskvrnutom i posramljenom, deset puta gore nego kad sam se prvi put probudila
u Valinoj sobi i shvatila da me je vidio golu. To je bilo samo moje tijelo – ovo je
moja duša.
Udarila sam ga šakom u trbuh. Nije se ni pomaknuo, kao da sam udarila u
beton.
„Ne mogu vjerovati“, urlam. „Samo si sjedio i gledao dok sam ja lagala o
Benu Parishu. Znao si istinu i samo si sjedio i pustio me da lažem!“
On zabije ruke u džepove, gledajući u pod, kao klinac kojeg su ulovili da je
razbio maminu antiknu vazu. „Nisam mislio da je toliko važno.“
„Nisi mislio...?“ Odmahujem glavom. Tko je ova osoba? Odjednom me
uhvati strašna jeza. Nešto ovdje ne valja. Možda se radi o tome da je izgubio
cijelu obitelj i djevojku ili zaručnicu, ili što mu je već bila, i već mjesecima živi
sam te se pretvara da ne raditi ništa ustvari znači raditi nešto. Možda se učahurio
na ovom izoliranom komadiću farme u Ohiju da bi nekako prihvatio sva ta
govna koja su Drugi po nama istresli, a možda je samo čudak, čudak prije
Dolaska i čudak poslije Dolaska, no što god da je razlog, ima nešto jako
poremećeno u vezi s Evanom Walkerom. Previše je smiren, previše racionalan,
previše skuliran da bi to bilo onako, skroz cool.
„Zašto si pucala u njega?“ tiho me pita. „U vojnika u trgovini.“
„Znaš zašto“, kažem mu. Bila sam na rubu plača.
On kima glavom. „Zbog Sammyja.“
Sad sam stvarno zbunjena. „To nije imalo nikakve veze sa Sammyjem.“
On podigne pogled. „Sammy je primio vojnika za ruku. Sammy je ušao u
taj autobus. Sammy je vjerovao. I sad, iako sam te spasio, ti si ne želiš dopustiti
vjerovati mi.“
Uhvatio me za ruku. Jako je stisnuo. „Cassie, ja nisam vojnik s raspelom. I
nisam Vosch. Ja sam isti kao i ti. Strah me je i ljut sam i zbunjen i nemam pojma
što da radim, ali znam da se ne možeš ponašati na dva različita načina. Ne
možeš u jednom trenu reći da si čovjek, a u drugom da si žohar. Ti ne vjeruješ
da si žohar. Da to vjeruješ, ne bi se okrenula i suočila sa snajperistom na
autocesti.“
„O, Bože“, prošapćem, „to je bila samo metafora.“
„Cassie, želiš se usporediti s kukcem? Ako si kukac, tada si vodencvijet.
Jedan dan na svijetu i više te nema. To nema nikakve veze s Drugima. Tako je
oduvijek bilo. Najprije smo ovdje, a potom nas nema i ne radi se o tome koliko
smo dugo ovdje nego kako ćemo iskoristiti to vrijeme.“
„To što ti govoriš nema nikakvog smisla, znaš?“ Osjetila sam kako se
naginjem prema njemu, a iz mene nestaje sav borbeni žar. Nisam bila sigurna
odguruje li me on ili pridržava.
„Ti si vodeni cvijet“, promrmljao je.
Tada me Evan Walker poljubio.
Držao mi je ruku na svojim grudima, a drugom me obuhvatio oko vrata
dodirom mekim poput pera, od kojeg su mi leđima prošli trnci i spustili se u
noge na kojima sam se teškom mukom održavala. Na dlanu sam osjećala kako
mu udara srce, osjećala sam miris njegova daha i bockave dlačice iznad gornje
usne koje su poput šmirgla u usporedbi s mekoćom usana, a Evan me gledao i ja
sam mu uzvraćala pogled.
Odmaknula sam se toliko da mogu reći: „Nemoj me ljubiti“.
Podignuo me u naručje. Čini mi se da lebdim cijelu vječnost, kao kad sam
bila mala i kad me otac bacao u zrak pa sam se osjećala kao da ću nastaviti
letjeti prema gore dok ne dođem do ruba galaksije.
Položio me na krevet. Prije nego što će me opet poljubiti, rekla sam mu:
„Ako me opet poljubiš, zabit ću ti koljeno u jaja“.
Ruke su mu bile nevjerojatno mekane, kao da me dodiruje oblak.
„Neću ti dopustiti da samo tako...“, tražio je pravu riječ, „... odletiš od
mene, Cassie Sullivan.“
Utrnuo je svijeću pokraj kreveta.
Sad sam još snažnije osjetila poljubac u tami sobe u kojoj je umrla njegova
sestra, u tišini kuće u kojoj mu je umrla obitelj, u mirovanju svijeta u kojem je
umro život kakav smo poznavali prije Dolaska. Pio je moje suze prije nego što
sam ih ja uopće osjetila. Ondje gdje će se pojaviti suza bio je njegov poljubac.
„Nisam ja tebe spasio“, šapće dok mu usne škakljaju moje trepavice. „Ti si
spasila mene.“
Bez prestanka to ponavlja dok nismo zaspali stisnuti jedno uz drugo,
njegov glas u mom uhu, moje suze na njegovim usnama.
„Ti si spasila mene.“
V.
ČIŠĆENJE KUKOLJA
37
CASSIE kroz zamusani prozor postaje sve manja.
Cassie, na cesti, drži medu.
Podiže mu ruku da mu može mahnuti.
Zbogom, Sammy.
Zbogom, medo.
Veliki crni kotači autobusa kovitlaju prašinu s ceste, a Cassie postaje sve
manja i manja u smeđem vrtlogu.
Zbogom, Cassie.
Cassie i medo sve su manji, pod prstima osjeća tvrdoću stakla.
Zbogom, Cassie. Zbogom, medo.
Promatra ih dok ih prašina ne proguta, a potom je sam u autobusu, bez
mame i tate i bez Cassie, i možda nije trebao ostaviti medu jer ima ga toliko
dugo da se i ne sjeća kad ga je dobio. Medo je uvijek bio tu, ali i mama je uvijek
bila tu. I mama, i bakica, i djedica, i ostala obitelj. I djeca iz razreda gospođe
Neyman, i gospođa Neyman i Majewski, i ljubazna gospođa na kasi u Krogeru,
koja je ispod pulta držala lizalice od jagode. Svi su oni oduvijek bili tu, kao i
medo, i prije nego što se uopće može sjetiti, a sada ih nema. Nema onih koji su
uvijek bili tu, a Cassie je rekla da se neće vratiti.
Nikad.
Staklo pamti da je na njemu držao ruku. Čuva sjećanje na njegovu ruku –
ne kao sliku već više kao nejasnu sjenu, kao što je majčino lice nejasno kad ga
se pokuša prisjetiti.
Osim tatina i Cassieina lica, sva lica koja je poznavao otkad je znao što je
lice počela su blijedjeti. Svako lice sada je novo, svako lice lice je stranca.
Vojnik ide prolazom prema njemu. Skinuo je crnu masku. Lice mu je
okruglo, nos malen i pjegav. Ne izgleda puno stariji od Cassie. Dijeli vrećice
gumenih voćnih bombona i sokove u tetrapaku. Prljavi prstići grabe se za
slatkiše. Neka djeca danima nisu ništa jela. Za neke su vojnici prve odrasle
osobe koje su vidjeli otkad su im umrli roditelji. Neka djeca, ona najpovučenija,
koju su pronašli u predgrađima kako tumaraju među gomilama pocrnjelih, polu-
izgorenih tijela, zure u sve i svakoga kao da nikada ništa i nikoga nisu vidjeli.
Neka su djeca, poput Sammyja, spašena iz izbjegličkih logora ili manjih skupina
preživjelih u potrazi za spasom, pa im odjeća nije baš tako odrpana i lica im nisu
baš tako mršava niti pogled baš tako prazan kao kod onih povučenih, onih koje
su pronašli kako tumaraju među gomilama mrtvih.
Vojnik stiže do zadnjeg reda. Na rukavu nosi bijelu traku s velikim crvenim
križem.
„Hej, jesi za slatko?“ pita ga.
Sok u tetrapaku i gumeni bomboni u obliku dinosaura. Sok je hladan.
Hladan! Cijelu vječnost nije pio hladan sok.
Vojnik se ubaci na sjedalo pokraj njega i pruži svoje duge noge niz prolaz.
Sammy gurne tanku plastičnu slamku u sok i otpije, promatrajući nepomično
tijelo djevojčice koja je šćućureno sjedila na sjedalu preko puta. Kratke su joj
hlače poderane, ružičasta majica umrljana čađom, cipele pune blata. Smiješi se u
snu. Lijepi snovi.
„Poznaješ je?“ vojnik upita Sammyja.
Sammy odmahne glavom. Nije bila u njegovu izbjegličkom logoru.
„Zašto imaš taj veliki crveni križ?“
„Ja sam bolničar. Pomažem bolesnima.“
„Zašto si skinuo masku?“
„Sad mi ne treba“, odgovori bolničar. Ubaci šaku gumenjaka u usta.
„Zašto ne?“
„Epidemija je iza nas.“ Vojnik pokaže palcem prema stražnjem staklu, gdje
se prašina uskovitlala, a Cassie se smanjila u nevidljivu točkicu, držeći medu.
„Ali tata je rekao da je Epidemija posvuda.“
Vojnik odmahne glavom. „Ne tamo kamo mi idemo“, reče. „Kamo
idemo?“
„U logor Haven.“
Pokraj tutnjećeg motora i fijuka vjetra kroz otvorene prozore zvučalo je kao
da je rekao logor Heaven1.
„Kamo?“ zapita Sammy.
„Dopast će ti se.“ Vojnik ga potapša po nozi. „Sve smo pripremili.“
„Za mene?“
„Za sve.“
Cassie na cesti, pomaže medi da maše.
„Zašto tada niste sve poveli?“
„Hoćemo.“
„Kada?“
„Čim vi mali budete na sigurnom.“ Vojnik ponovno pogleda onu
djevojčicu. Ustane, skine svoju zelenu jaknu i lagano je spusti preko nje.
„Vi ste nam najvažniji“, reče vojnik, ukočenog i ozbiljnog dječačkog lica.
„Vi ste budućnost.“
1 Raj
Uska prašnjava cesta pretvorila se u širu asfaltiranu, a potom su autobusi
skrenuli na jednu još širu. Motori su zatutnjili kao snažna grmljavina i oni pojure
prema suncu autocestom očišćenom od olupina i pokvarenih automobila.
Odvukli su ih ili odgurali na stranu da bi raščistili put za autobuse pune djece.
Bolničar pjegava nosa ponovno hoda prolazom, ovaj put dijeleći boce vode
i govoreći djeci da zatvore prozore jer je nekima hladno, a neki se plaše
fijukanja vjetra koje zvuči kao urlanje kakva čudovišta. Zrak u autobusu ubrzo
je postao ustajao i topliji, od čega se djeci počne spavati.
No Sam je medu dao Cassie da joj radi društvo, a on nikad nije spavao bez
mede, baš nikad, barem ne otkad ga je dobio. Umoran je, ali nema medu. Što ga
više pokušava zaboraviti, više ga se sjeća, više mu nedostaje i sve više
priželjkuje da ga nije ostavio.
Vojnik mu nudi bocu vode. Vidi da nešto nije u redu iako se Sammy
smješka i pretvara da nije osamljen i da mu medo ne nedostaje. Vojnik ponovno
sjedne pokraj njega, pita ga kako se zove i kaže da je njegovo ime Parker.
„Koliko još ima?“ pita Sammy. Uskoro će mrak, a mrak je najgore doba.
Nitko mu to nije rekao, ali zna da će biti mrak kad oni napokon dođu i da neće
biti upozorenja, kao ni za prethodne valove, i nećeš moći ništa napraviti, to će se
samo dogoditi, kao što je televizor trepnuo i ugasio se, i auti se pokvarili, i
avioni popadali, i ta Epidemija, ti „nesnosni mravi“, kako su ih zvali Cassie i
tata, i na kraju mama zamotana u krvave plahte.
Kad su se Drugi prvi put pojavili, otac mu je rekao da se svijet promijenio,
da ništa neće biti kao prije i da će ga možda odvesti na matični brod, a možda i
povesti u svemirske pustolovine. Sammy je jedva čekao da dođe na matični brod
i odjuri u svemir kao Luke Skywalker u svojoj borbenoj letjelici X-wing. Zbog
toga se svaka večer činila poput Badnje večeri. Mislio je da će, kad se probudi,
oko njega biti krasni darovi koje su Drugi donijeli.
No Drugi su donijeli samo smrt.
Nisu došli da bi mu nešto dali. Došli su da sve uzmu.
Kada će to – kada će oni – prestati? Možda nikad. Možda izvanzemaljci
neće prestati dok ne uzmu sve, dok cijeli svijet ne bude kao Sammy – prazan i
sam i bez mede.
Zbog toga upita vojnika: „Koliko još ima?“
„Ne puno“, odvrati vojnik imenom Parker. „Da ostanem ovdje s tobom?“
„Nije me strah“, reče Sammy. Sad moraš biti hrabar, rekla mu je Cassie
onoga dana kad je majka umrla, kad je ugledao njen prazan krevet i kad je znao
bez pitanja da je otišla s bakom i ostalima, s onima koje je ili nije poznavao,
onima koje su stavljali na hrpu i palili na rubu grada.
„I ne treba te biti“, reče vojnik. „Sad si potpuno siguran.“
To je i tata rekao one večeri kad je nestalo struje, nakon što je zabio daske
na prozore i zabarikadirao vrata zbog zlih naoružanih ljudi koji su išli krasti.
Potpuno siguran.
Nakon što se mama razboljela, tata je njemu i Cassie navukao na lice bijelu
papirnatu masku.
Za svaki slučaj, Sam. Mislim da si potpuno siguran.
„Logor Haven dopast će ti se“, reče vojnik. „Čekaj samo da ga vidiš.
Sredili smo ga baš za klince kao što si ti.“
„I tamo nas ne mogu naći?“
Parker se osmjehne. „Pa, to ne znam, ali to je trenutačno vjerojatno
najsigurnije mjesto u Sjevernoj Americi. Ima čak i nevidljiv energetski štit ako
posjetitelji nešto pokušaju.“
„Energetski štitovi ne postoje.“
„Eh, to su ljudi govorili i za izvanzemaljce.“
„Jesi li vidio kojega, Parkeru?“
„Još nisam“, odgovori Parker. „Nitko nije, barem ne u mojoj četi, ali
veselimo se tome.“ Osmjehne se kao vojničina i Sammyju srce brže zakuca. Da
je barem dovoljno star da bude vojnik kao Parker.
„Tko zna?“ reče Parker. „Možda izgledaju kao i mi. Možda sad gledaš
jednoga od njih.“ Drugačiji osmijeh, zadirkujući.
Vojnik ustane, a Sammy ga uhvati za ruku. Ne želi da Parker ode.
„A je l’ logor Haven stvarno ima energetski štit?“
„Aha. I stražarnice i videonadzor 24 sata na dan, i šest metara visoku
ogradu na čijem je vrhu bodljikava žica, i velike opasne pse čuvare koji će
izvanzemaljca nanjušiti na udaljenosti od pet kilometara.“
Sammy nabere nos. „To ne zvuči kao raj! To zvuči kao zatvor!“
„Osim što zatvor ne da zlikovcima van, a naš ih logor ne pušta unutra.“
38
NOĆ.
Zvijezde na nebu, sjajne i hladne, i tamna cesta ispod, i brujenje kotača po
tamnoj cesti pod hladnim zvijezdama. Farovi probadaju gustu tamu. Ljuljanje
autobusa i ustajali topli zrak.
Djevojčica preko puta sada sjedi, tamna joj je kosa slijepljena na jednoj
strani, obrazi upali, a koža napeta preko kostiju tako da joj oči izgledaju goleme
poput sovinih.
Sammy se bojažljivo nasmiješi. Ona ne uzvraća osmijeh. Nepomično
promatra bocu vode naslonjenu na njegovu nogu. On joj pruži bocu. „Hoćeš
malo?“ Koščata ruka jurne kroz prostor među njima i zgrabi bocu iz njegove
ruke. Popila je preostalu vodu u četiri gutljaja, a zatim bacila praznu bocu na
sjedalo pokraj sebe.
„Mislim da imaju još ako si još žedna“, reče Sammy.
Djevojčica ne odgovara. Zuri u njega gotovo i ne trepćući.
„Imaju i gumene bombone ako si gladna.“
Ona ga samo bez riječi promatra, nogu skvrčenih ispod Parkerove zelene
jakne, okruglih očiju, ne trepćući.
„Ja sam Sam, ali svi me zovu Sammy – osim Cassie, Cassie me zove Sams.
Kako se ti zoveš?“
Djevojčica nadglasa brujenje kotača i tutnjavu motora.
„Megan.“
Njeni mršavi prsti čupkaju zelenu tkaninu vojne jakne. „Otkuda ovo?“ pita
se naglas, jedva čujno zbog brujenja i tutnjave u pozadini. Sammy ustane i
sjedne na prazno mjesto pokraj nje. Ona se trgne i povuče noge što više unatrag.
„Od Parkera“, kaže joj Sammy. „To je onaj što sjedi pokraj vozača. On je
bolničar. To znači da se brine o bolesnim ljudima. Dobar je.“
Mršavica imenom Megan odmahne glavom. „Ja nisam bolesna.“
Oči su joj obrubljene tamnim krugovima, usne raspucane i ljušte se, kosa
zapetljana i isprepletena grančicama i suhim lišćem. Čelo joj je sjajno, obrazi
crveni.
„Kamo idemo?“ želi znati.
„U logor Haven.“
„Logor... kako?“
„To je utvrda“, kaže Sammy. „I to ne bilo kakva utvrda: najveća, najbolja,
najsigurnija utvrda na cijelom svijetu. Ima čak i energetski štit!“
U autobusu je vrlo toplo i zagušljivo, ali Megan se ne prestaje tresti.
Sammy joj podvije Parkerovu jaknu ispod brade. Ona ga promatra svojim
golemim očima sličnim sovinima. „Tko je Cassie?“
„Moja sestra. I ona će doći. Vojnici se vraćaju po nju; po nju i tatu i sve
ostale.“
„Hoćeš reći da je živa?“
Sammy kimne, zbunjen. Zašto Cassie ne bi bila živa?
„Tvoji su tata i sestra živi?“ Donja joj usna podrhtava. Suza probija put
kroz čađu na njenu licu, čađu od dima lomača na kojima su gorjela tijela.
Bez razmišljanja Sammy je primi za ruku, kao što je Cassie primila
njegovu one noći kad mu je rekla što su Drugi učinili.
Bila je to njihova prva noć u izbjegličkom logoru. Do te večeri, kad su se
svjetla ugasila, a on ležao sklupčan u mraku uz Cassie, nije mu bila jasna
veličina onoga što se dogodilo u proteklih nekoliko mjeseci. Sve se dogodilo
tako brzo: od dana kad je nestala struja, preko dana kad je otac zamotao mamu u
bijelu plahtu, pa do dolaska u logor. Uvijek je mislio da će se jednoga dana
vratiti kući i da će sve biti kao prije. Mama se neće vratiti – nije mala beba, zna
da se mama neće vratiti – ali nije shvaćao da nema povratka, da je ono što se
dogodilo bilo zauvijek.
Nije shvaćao do te večeri. Te ga je večeri Cassie držala za ruku i rekla mu
da je mama bila tek jedna od milijardu ljudi, da su gotovo svi na Zemlji umrli,
da više nikad neće živjeti u svojoj kući, da više nikad neće ići u školu, da su svi
njegovi prijatelji mrtvi.
„To nije u redu“, šapće sad Megan u mraku autobusa. „To nije u redu.“
Zuri u Sammyjevo lice. „Moja je cijela obitelj mrtva, a tebi su živi i otac i
sestra? To nije u redu!“
Parker je opet ustao. Zastaje kraj svakog sjedala i nešto tiho govori svakom
djetetu, a zatim im dodiruje čelo. Kad ih dotakne, u tami zasja neka svjetlost.
Katkad je zelena, katkad crvena. Kad je nestane, Parker otisne žig na djetetovu
ruku. Crvena svjetlost, crveni žig. Zelena svjetlost, zeleni žig.
„Moj mlađi brat bio je negdje tvojih godina“, Megan reče Sammyju. Zvuči
kao optužba: kako to da si ti živ, a on nije?
„Kako se zove?“ pita Sammy.
„Zašto je to važno? Zašto želiš znati njegovo ime?“
Da je barem Cassie ovdje. Cassie bi znala što treba reći da bi se Megan
bolje osjećala. Ona je uvijek znala što treba reći.
„Zvao se Michael, dobro? Michael Joseph i imao je šest godina i nikad
nikome nije ništa skrivio. Dobro? Jesi sada sretan? Moj se brat zvao Michael
Joseph. Zanima li te kako su se zvali svi ostali?“
Preko Sammyjeva ramena gledala je u Parkera, koji je zastao pokraj
njihova reda.
„Pa zdravo, spavalice“, obrati se bolničar Megan.
„Bolesna je“, reče mu Sammy, „morate je izliječiti.“
„Sve ćemo mi izliječiti“, kaže Parker s osmijehom.
„Nisam bolesna“, reče Megan, a zatim snažno zadrhti pod Parkerovom
zelenom jaknom.
„Bome nisi“, kaže Parker, kimne i naceri se, „ali možda da ti provjerim
temperaturu, za svaki slučaj. Može?“
Podigne srebrnu okruglu pločicu veličine četvrt dolara. „Sve više od 37
svijetli zeleno.“ Nagne se preko Sammyja i pritisne pločicu na Meganino čelo.
Zasvijetli zeleno. „Uh-huh“, reče Parker. „Daj da tebe provjerim, Sam.“
Kovina na njegovu čelu topla je. Parkerovo lice na trenutak obasja crvena
svjetlost. Parker otisne žig na nadlanicu Meganine ruke. U polumraku nazire se
mokar odsjaj zelene tinte. Nacrtan je smješko. Potom i jedan crveni smješko za
Sammyja.
„Pričekaj da pozovu tvoju boju, dobro?“ Parker reče Megan. „Zeleni idu
ravno u bolnicu.“
„Nisam bolesna“, Megan promuklo vikne. Ostane bez glasa. Nagne se
naprijed kašljući i Sammy se instinktivno odmakne.
Parker ga potapša po ramenu. „To je samo prehlada, Sam“, šapne mu.
„Ozdravit će.“
„Ne idem u bolnicu“, Megan kaže Sammyju nakon što se Parker vratio u
prednji dio autobusa. Ljutito trlja nadlanicu o jaknu, razmazujući tintu. Smješko
je sada samo zelena mrlja.
„Moraš“, kaže Sammy. „Zar ne želiš ozdraviti?“
Ona oštro odmahne glavom. Njemu to nije jasno. „Bolnice nisu mjesta u
kojima ozdravljaš. Bolnice su mjesta u kojima umireš.“ Kad mu se mama
razboljela, pitao je tatu: „Zar je nećeš odvesti u bolnicu?“ Otac je na to rekao da
tamo nije sigurno. Previše bolesnika, premalo doktora i ništa što bi doktori za
nju mogli učiniti. Cassie mu je rekla da se bolnica pokvarila, baš kao i televizor,
i rasvjeta, i auti, i sve ostalo.
„Sve se pokvarilo?“ pitao je Cassie. „Sve?“
„Ne, Sams, nije sve“, odgovorila je. „Ovo nije.“
Uzela mu je ruku, stavila mu je na grudi i na dlanu je osjetio svoje živahno
srce kako snažno udara.
„To se nije pokvarilo“, rekla je.
39
MAJKA SE POJAVLJUJE samo u onom međuprostoru, onom sivom razdoblju
između sna i jave. Ne dolazi mu u snove, kao da zna da onamo ne treba ići jer
snovi nisu stvarni iako nam se čine više nego stvarnima dok ih sanjamo. Previše
ga voli da bi mu to učinila.
Katkad joj vidi lice, ali uglavnom ne – samo njen obris, malo tamniji od
sivila ispod kapaka, a može osjetiti i njen miris i dodirnuti joj kosu, osjetiti kako
mu prolazi kroz prste. Ako se previše trudi ugledati joj lice, ona se povlači u
tamu, a ako je pokuša prečvrsto zagrliti, izmiče mu kao kosa kroz prste.
Brujenje kotača na mračnoj cesti. Ustajali topli zrak i ljuljanje autobusa
pod hladnim zvijezdama. Koliko još do tog rajskog logora? Čini mu se kao da su
već cijelu vječnost na toj mračnoj cesti pod hladnim zvijezdama. On čeka,
zatvorenih očiju, da se majka pojavi u međuprostoru, dok ga Megan promatra
svojim velikim okruglim sovastim očima.
Zaspao je čekajući.
Još je spavao kad su se tri školska autobusa zaustavila pred ulazom u logor
Haven. Visoko gore u stražarskoj kuli stražar je pritisnuo gumb, elektronska se
brava otključala i vrata su se otvorila. Autobusi su ušli, a vrata su se za njima
zatvorila.
Nije se budio dok se autobusi nisu zaustavili uz ljutito siktanje zadnjih
kočnica. Dva vojnika prolaze kroz autobus i bude usnulu djecu. Vojnici su teško
naoružani, ali su nasmiješeni i imaju blage glasove. Sve je u redu. Vrijeme za
ustajanje. Sad ste na sigurnom.
Sammy sjedne, žmirkajući zbog jakog svjetla koje je naglo preplavilo
autobus, i pogleda van. Zaustavili su se ispred golemog hangara za avione.
Velika su dvokrilna vrata zatvorena pa ne može vidjeti unutra. Na trenutak
prestaje biti zabrinut što se nalazi na čudnom mjestu bez tate ili Cassie ili mede.
Zna što podrazumijeva to snažno svjetlo: izvanzemaljci ovdje nisu uspjeli
uništiti napajanje, što znači da je Parker govorio istinu – logor stvarno ima
energetski štit. Mora ga imati. Njih nije briga znaju li Drugi za ovaj logor.
Sad su na sigurnom.
Megan mu teško diše na uho i on se okrene da je pogleda. Oči su joj
goleme u bljesku reflektora. Zgrabila ga je za ruku.
„Nemoj me ostaviti“, preklinje ga.
U autobus uskoči jedan veliki čovjek. Stane pokraj vozača, s rukama na
bokovima. Ima široko, tusto lice i vrlo male oči.
„Dobro jutro, djevojčice i dječaci! Dobro došli u logor Haven! Ja sam
major Bob. Znam da ste umorni i gladni, a možda i malo uplašeni... Tko je malo
uplašen? Neka digne ruku.“ Nitko ne diže ruku. Dvadeset i šest pari očiju
bezizražajno ga promatra pa se major Bob isceri. Ima male zube, kao i oči. „To
je fantastično. I znate što? Ne trebate se bojati! Naš je logor sada najsigurnije
mjesto na ovom cijelom ludom svijetu, ozbiljno vam kažem. Sada ste svi na
sigurnom.“ Okrene se jednome od nasmiješenih vojnika, koji mu pruži neki
papir. „Ovdje u logoru Haven postoje samo dva pravila. Pravilo broj jedan:
zapamti svoju boju. Pokažite mi svi svoju boju!“ Dvadeset i pet šaka poleti u
zrak. Dvadeset i šesta, Meganina, ostala je u krilu. „Crveni, za nekoliko minuta
otpratit će vas do hangara broj jedan na obradu. Zeleni, sjednite i čekajte, morate
još malo dalje.“
„Ja ne idem“, prošapće Megan Sammyju u uho.
„Pravilo broj dva!“ zatutnji major Bob. „Pravilo broj dva ima dvije riječi:
slušaj i slijedi. To je lako zapamtiti, zar ne? Broj dva – dvije riječi. Slušaj
voditelja svoje grupe. Slijedi svaku naredbu koju ti on da. Ne postavljaj pitanja i
ne odgovaraj. Oni su – mi svi smo – ovdje zbog jednog jedinog razloga, a to je
da brinemo o vašoj sigurnosti. No ne možemo brinuti o njoj ako ne slušate i ne
slijedite sve naredbe, odmah i bez pitanja.“ Vrati papir nasmiješenom vojniku,
pljesne svojim zdepastim rukama i reče: „Ima li pitanja?“
„Upravo je rekao da ne postavljamo pitanja“, šapne Megan, „a sada pita
imamo li pitanja.“
„Savršeno!“ zaurla major Bob. „Hajmo vas obraditi! Crveni, voditelj vaše
grupe je vodnik Parker. Nema trčanja, guranja ni naguravanja, ali ni
zastajkivanja. Nema izlaženja iz reda i nema razgovora, i ne zaboravite na ulazu
pokazati svoj žig. Hajdemo, djeco. Što vas prije obradimo, prije ćete odspavati i
doručkovati. Ne kažem da je hrana najbolja na svijetu, ali ima je puno!“
Teško se spustio niz stepenice. Autobus se zatresao sa svakim njegovim
korakom. Sammy počne ustajati, ali ga Megan povuče natrag.
„Ne ostavljaj me“, ponovi.
„Ali ja sam crveni“, pobuni se Sammy. Žao mu je Megan, ali želi otići.
Osjeća se kao da je cijelu vječnost u tom autobusu. I što se prije autobusi
isprazne, prije će se moći okrenuti i vratiti po Cassie i tatu.
„Sve je u redu, Megan“, pokušaje utješiti. „Čula si Parkera – sve će nas
izliječiti.“
Ubacio se u kolonu iza ostalih crvenih. Parker stoji na dnu stepenica i
provjerava žigove. Vozač vikne hej! i Sammy se okrene u trenutku kad je
Megan stigla do donje stepenice. Zabila se Parkeru u prsa i vrisnula kad joj je on
uhvatio ruke, kojima je mlatila oko sebe.
„Pusti me!“
Vozač je istrgne iz Parkerova zagrljaja i odvuče natrag uz stepenice, čvrsto
je obuhvativši rukom oko struka.
„Sammy!“ vrisne Megan. „Sammy, ne ostavljaj me! Ne daj im da...“
Vrata se treskom zatvore i prekinu njene uzvike. Sammy pogleda Parkera,
koji ga umirujuće potapša po ramenu.
„Bit će sve u redu s njom, Sam“, tiho kaže bolničar. „Hajdemo.“
Dok je hodao prema hangaru, čuo ju je kako vrišti iza metalne žute ljušture
autobusa, glasnije od grlenog brundanja motora i sve slabijeg siktanja kočnica.
Vrišti kao da umire, kao daju muče, no tada je prošao kroz pomoćna vrata u
hangar i više je nije čuo.
Unutra je stajao vojnik. Pružio je Sammyju karticu s brojem četrdeset i
devet.
„Idi do najbližeg crvenog kruga“, reče mu vojnik. „Sjedni. Čekaj da
pozovu tvoj broj.“
„Ja sad moram u bolnicu“, kaže Parker. „Budi mi dobar, kompa, i ne
zaboravi da je sad sve cool. Ovdje te ništa ne može povrijediti.“ Raskuštrao je
Sammyjevu kosu, obećao mu da će se uskoro opet vidjeti i pozdravio ga
udarcem šakom o šaku.
Sammy je razočaran što u golemom hangaru nema aviona. Nije još nikad
vidio borbeni avion izbliza iako je njime tisuću puta upravljao otkad su stigli
Drugi. Dok je majka u drugoj sobi ležala na samrti, on je bio u pilotskoj kabini
borbenog Falcona, jurio rubom atmosfere trostrukom brzinom zvuka i obrušavao
se ravno na matični brod izvanzemaljaca. Naravno, njegov sivi trup bio je
načičkan mitraljezima i laserskim topovima, energetski štit žario se demonskom,
slabunjavom zelenom bojom, ali postojala je jedna slaba točka, jedna rupa tek
dva prsta šira od njegova lovca, koju ako pogodi... Mora je točno pogoditi jer su
uništili cijelu eskadrilu; njemu je preostao samo jedan projektil, a Zemlju je od
izvanzemaljske horde branio još samo on, Sammy Sullivan zvan Ljuta Guja.
Na podu su bila oslikana tri velika crvena kruga. Sam se pridružio ostaloj
djeci u krugu najbližem vratima i sjeo. Nije mogao zaboraviti Meganino
prestravljeno vrištanje, njene goleme oči, način na koji joj se koža presijavala od
znoja i zadah bolesti. Cassie mu je rekla da su „nesnosni mravi“ prošli, da su
pobili sve koje su namjeravali pobiti jer bilo je ljudi koji se nisu mogli zaraziti,
kao što su Cassie, tata i on, i svi ostali u logoru Ashpit. Cassie je rekla da su oni
imuni.
No što ako Cassie nije bila u pravu? Možda je bolest kod nekih ljudi dulje
trajala, možda Megan tek sada umire, a možda su Drugi, razmišlja on, sada
proširili neku drugu epidemiju, još strašniju od „nesnosnih mrava“, neku koja će
pobiti sve koji su preživjeli onu prvu.
Otjerao je tu pomisao. Otkad mu je umrla majka, dobro mu ide tjeranje
ružnih misli.
Više od tri stotine djece okupljeno je u trima krugovima, ali u hangaru je
vrlo tiho. Dječak koji sjedi pokraj Sammyja toliko je iscrpljen da je legao na bok
na hladan beton, sklupčao se i zaspao. Stariji je od Sammyja, ima možda deset
ili jedanaest godina, a spava čvrsto držeći palac u ustima.
Zazvonilo je neko zvono, a potoni je kroz zvučnik zaječao ženski glas –
najprije na engleskom, zatim na španjolskom:
„DOBRO DOŠLI U LOGOR HAVEN, DJECO! VRLO NAM JE DRAGO
ŠTO VAS VIDIMO! ZNAMO DA STE UMORNI I GLADNI I DA SE NEKI
OD VAS NE OSJEĆAJU BAŠ NAJBOLJE, ALI SADA ĆE SVE BITI
DOBRO. OSTANITE U SVOME KRUGU I SLUŠAJTE KADA ĆE VAŠ
BROJ BITI POZVAN. NEMOJTE IZLAZITI IZ SVOGA KRUGA. NE
ŽELIMO NEKOGA IZGUBITI! BUDITE TIHI I MIRNI I NE ZABORAVITE
DA SMO MI OVDJE KAKO BISMO SE BRINULI O VAMA! SADA STE NA
SIGURNOM.“
Trenutak kasnije prozivali su prvi broj. Jedno dijete ustaje iz svog crvenog
kruga i u pratnji vojnika odlazi do vrata iste boje na drugom kraju hangara.
Vojnik mu uzme karticu i otvori vrata. Dijete ulazi samo. Vojnik zatvara vrata i
vraća se na svoje mjesto pokraj crvenog kruga. Uz svaki krug stoje po dva
vojnika, oba teško naoružana, ali s osmijehom na licu. Svi su vojnici
nasmiješeni. Ne prestaju se smiješiti.
Pozivaju broj po broj. Djeca izlaze iz kruga, prelaze hangar i nestaju iza
crvenih vrata. U hangar se više ne vraćaju.
Prošlo je gotovo sat vremena prije nego što je žena prozvala Sammyjev
broj. Svanulo je i kroz visoke prozore prodrlo je sunce, ispunivši hangar zlatnom
svjetlošću. Strašno je umoran, gladan kao vuk i malo ukočen od dugog sjedenja,
ali je poskočio kad je začuo: „ČETRDESET I DEVET! DO CRVENIH
VRATA! BROJ ČETRDESET I DEVET!“ U brzini se skoro spotaknuo o
usnulog dječaka pokraj sebe.
Iza vrata čeka ga medicinska sestra. Zna da je medicinska sestra jer nosi
zelenu bolničku odoru i tenisice s mekanim đonom, kao sestra Rachel kod
njegova doktora. I osmijeh joj je srdačan kao i onaj sestre Rachel, pa ga je uzela
za ruku i uvela u malu sobu. Ondje je koš prepun prljave odjeće, a na kukama
pokraj bijelog zastora vise ogrtači od papira.
„Okej, kompa“, reče sestra, „kad si se zadnji put okupao?“
Nasmijala se kad je ugledala njegov zapanjen pogled. Potom je odgrnula
zastor i pojavila se tuš-kabina.
„Sve se skida i stavlja u koš. Da, i donji veš. Mi volimo djecu, ali ne i uši,
krpelje ili bilo što drugo što ima više od dvije noge!“
Iako se on protivi, sestra zahtijeva da ona sve obavi. On stoji ruku
preklopljenih ispred sebe dok mu ona istiskuje veliku količinu strašno
smrdljivog šampona na kosu i sapuna mu cijelo tijelo, od glave do pete. „Čvrsto
zažmiri jer će te peći oči“, obazrivo mu savjetuje.
Dopustila mu je da se sam obriše, a zatim mu rekla da navuče jedan
papirnati ogrtač.
„Prođi kroz ona vrata.“ Pokaže na vrata na drugom kraju prostorije.
Ogrtač mu je prevelik. Donji rub vuče se po podu dok odlazi u drugu
prostoriju. Ondje ga čeka druga sestra. Krupnija je od prve, starija i ne baš tako
prijateljski raspoložena. Kaže mu da stane na vagu, zapiše težinu na papir pokraj
njegova broja, a zatim mu kaže da skoči na stol za pregled. Na čelo mu pritisne
metalnu pločicu, istu onakvu kakvu je Parker imao u autobusu.
„Mjerim ti temperaturu“, objasni mu.
On kimne. „Znam. Parker mi je rekao. Crveno je normalna temperatura.“
„Da, ti si crven“, kaže sestra. Hladnim prstima obuhvati mu zapešće da mu
izmjeri puls.
Sammy drhti. U tanahnom ogrtaču naježio se od hladnoće i pomalo ga je
strah. Nikad nije volio ići doktoru i boji se da bi mu mogli dati injekciju. Sestra
sjedne ispred njega i kaže da mu mora postaviti neka pitanja. On treba pozorno
slušati i odgovarati što iskrenije. Ako ne zna odgovor, nema veze. Je li razumio?
Kako mu je ime? Koliko ima godina? Iz kojeg je grada? Je li imao braću ili
sestre? Jesu li živi?
„Cassie“, reče Sammy. „Cassie je živa.“
Sestra zapisuje Cassieino ime. „Koliko Cassie ima godina?“
„Šesnaest. Vratit će se po nju“, Sammy joj objašnjava.
„Tko će se vratiti?“
„Vojnici. Rekli su da za nju nema mjesta, ali da će se vratiti po nju i tatu.“
„Tatu? Dakle, i otac ti je živ? A majka?“
Sammy odmahne glavom. Ugrize se za donju usnu. Naglo se strese. Tako
je hladno. Sjetio se dvaju praznih sjedala u autobusu, onoga pokraj sebe, na koje
je sjeo Parker, i onoga pokraj Megan, na koje je on sjeo. I izleti mu: „Rekli su da
u autobusu nema mjesta, a bilo je. Mogli su doći i tata i Cassie. Zašto im vojnici
nisu dali da dođu?“
Sestra mu odgovori: „Zato što si ti najveći prioritet, Samuele.“
„No dovest će i njih, zar ne?“
„Hoće, na kraju.“
Još pitanja. Kako mu je majka umrla? Što se dogodilo poslije toga?
Sestrina olovka žurno se pomiče po stranici. Potom ona ustaje i potapša ga
po koljenu. „Ne boj se“, reče mu prije nego što će otići. „Ovdje si potpuno
siguran.“ Njen glas Sammyju zvuči jednolično, kao da ponavlja nešto što je
rekla već tisuću puta. „Ne miči se. Doktor će doći za minutu.“
Sammyju se to činilo mnogo duljim od minute. Obgrlio se tankim ručicama
pokušavajući zadržati tjelesnu toplinu. Očima neumorno pretražuje malenu
prostoriju. Umivaonik i ormarić. Stolica na kojoj je sjedila sestra. U jednom
uglu stolica na okretanje, a iznad nje, na stropu, kamera čije je svjetlucavo crno
oko usmjereno ravno na stol za pregled.
Sestra se vratila, a s njom i liječnica. Koliko je sestra niska i zdepasta,
toliko je dr. Pam visoka i mršava. Sammy je odmah mirniji. Nešto na visokoj
doktorici podsjeća ga na majku. Možda način na koji mu se obraća, gledajući ga
ravno u oči, prisnim i blagim glasom. I ruke su joj tople. Ne nosi rukavice, za
razliku od sestre, kad ga dodiruje.
Radi ono što je i očekivao, stvari koje doktori inače rade. Svijetli mu u oči,
u uši, gleda grlo. Sluša ga stetoskopom. Pritišće ispod brade, ali ne prejako, i
cijelo vrijeme potiho pjevuši.
„Lezi na leđa, Sam.“
Čvrsti prsti pritišću mu trbuh.
„Boli li te kad ovdje pritisnem?“
Kaže mu da ustane, da se sagne, da dodiruje nožne prste dok mu ona
rukama prelazi duž kralježnice.
„Dobro, prijatelju, skoči natrag na stol.“
On brzo skoči na zgužvani papir, predosjećajući da će pregled uskoro
završiti. Neće dobiti injekciju. Možda ga bočnu u prst, što nije zabavno, ali
barem neće dobiti injekciju.
„Ispruži dlan.“
Doktorica Pam stavi mu na dlan sićušnu sivu cjevčicu veličine zrna riže.
„Znaš li što je to? To se zove mikročip. Jesi li ikad imao kućnog ljubimca,
Sammy, psa ili mačku?“
Nije. Oduvijek je želio psa, ali otac je bio alergičan.
„Vidiš, neki vlasnici svojim ljubimcima ugrađuju napravu sličnu ovoj u
slučaju da pobjegnu ili se izgube. Ova je naprava malo drugačija. Ona emitira
signal koji možemo pratiti.“
Stavlja se pod kožu, objašnjava doktorica, i bez obzira na to gdje se Sammy
nalazi, oni će ga moći pronaći – u slučaju da se nešto dogodi. Ovdje u logoru
Haven potpuno su sigurni, ali prije samo nekoliko mjeseci svi su mislili da je
cijeli svijet siguran od napada izvanzemaljaca pa sada moramo biti oprezni,
moramo poduzeti sve mjere...
On je prestao slušati nakon riječi pod kožu. Ubacit će tu sivu cjevčicu u
njegovo tijelo? Srce mu se ponovno počne lagano stezati od straha.
„To ništa ne boli“, kaže mu doktorica, koja je predosjetila nadolazeći strah.
„Najprije ćemo ti dati malu injekciju za anesteziju, a potom će te dan-dva na
tom mjestu malo boljeti.“
Doktorica je vrlo pažljiva. Vidi se da razumije koliko on mrzi injekcije i
ona zapravo ne želi ovo raditi, ali mora. Pokazala mu je iglu kojom se daje
anestezija. Vrlo je tanka, jedva malo deblja od ljudske vlasi. Kao ubod komarca,
kaže doktorica. To nije tako strašno. Grizli su ga komarci mnogo puta, a
doktorica Pam daje mu riječ da neće osjetiti umetanje sive cjevčice. Ništa neće
osjetiti poslije anestezije.
On legne na trbuh i zagnjuri lice u pregib lakta. U prostoriji je hladno i od
mokrog traga alkohola na vratu snažno se strese. Sestra mu reče da se opusti.
„Što se bolje ukočiš, više će te boljeti“, kaže ona. On pokuša misliti na nešto
lijepo, nešto što će mu odvući misli od ovoga što mu se sprema. U mislima
ugleda Cassieino lice i iznenadi se. Očekivao je majčino lice.
Cassie se smiješi. On joj uzvraća osmijeh u pregibu svog lakta. Komarac
veličine ptice snažno ga ugrize za vrat. Nije se pomaknuo, samo je tiho zacvilio
u ruku. Za manje od minute bilo je gotovo. Broj četrdeset i devet čipiran je.
40
NAKON ŠTO MU JE doktorica zavila ranu, upisala je nešto u njegov karton i
predala ga sestri, a Sammyju je rekla da mora provjeriti još samo jednu stvar.
Pratio ju je u sljedeću prostoriju. Mnogo je manja od ordinacije, tek malo
veća od ormara. Na sredini prostorije nalazi se stolica koja Sammyja podsjeća
na onu zubarsku, usku, s visokim naslonom i tankim rukohvatima s obiju strana.
Doktorica mu kaže da sjedne. „Nasloni se do kraja, i glavu, tako je. Budi
opušten.“
Frrrrr. Naslon se spustio, prednji se dio stolice podigao i doveo ga u gotovo
ležeći položaj. U vidokrugu mu se pojavi doktoričino lice – nasmiješeno.
„U redu, Sam, bio si vrlo strpljiv i ovo je zadnji pregled, časna riječ. Ne
traje dugo i ne boli, ali katkad zna biti malo, onako, naporno. Radi se o provjeri
mikročipa koji smo ti umetnuli, da budemo sigurni da dobro radi. To traje
nekoliko minuta i moraš biti potpuno miran. To zna biti teško, zar ne? Ne smiješ
se migoljiti niti vrpoljiti, pa čak ni počešati po nosu, jer će to pokvariti rezultate.
Misliš li da to možeš?“
Sammy potvrdi. Uzvraća doktorici topao osmijeh. „Nekad sam se igrao
crne kraljice“, uvjerava je on. „Stvarno sam dobar u tome.“
„Odlično! No za svaki slučaj pričvrstit ću ti ove remene oko ruku i
gležnjeva, nejako, samo za slučaj da te zasvrbi nos. Remeni će te podsjetiti da
budeš miran. Je li to u redu?“
Sammy kimne. Kad ga je privezala, reče: „Dobro, idem sad do kompjutora.
Kompjutor će poslati signal za kalibriranje transpondera, a transponder će ga
vratiti kompjutoru. Neće potrajati dulje od nekoliko sekundi iako ti se može
činiti dulje – možda i puno dulje. Različiti ljudi različito reagiraju. Jesi li
spreman pokušati?“
„Okej.“
„Dobro! Zatvori oči. Drži ih zatvorenima dok ti ja ne kažem da ih možeš
otvoriti. Duboko diši. Počinjemo. Ne otvaraj oči. Odbrojavam: tri... dva...
jedan...“
U glavi Sammyja Sullivana eksplodirala je zasljepljujuća bijela vatrena
kugla. Tijelo mu se ukočilo; nogama je nategnuo remenje, prstiće je zario u
rukohvate. S druge strane zasljepljujućeg svjetla začuo je umirujući glas
doktorice koji mu je govorio: „Sve je u redu, Sammy. Ne boj se, samo nekoliko
sekundi, obećavam...“
Ugleda svoju kolijevku. Pokraj njega u kolijevci leži i medo, a iznad njega
sporo se vrti mobil sa zvijezdama i planetima. Vidi majku kako se naginje nad
njega, drži žlicu punu sirupa i govori mu da to mora progutati. Cassie je u vrtu
iza kuće, ljeto je, on se gega uokolo u gumenim gaćama, a Cassie šprica vodu iz
crijeva visoko u zrak i ni iz čega stvara dugu. Zamahuje crijevom tamo-amo i
smije se dok on pokušava uloviti nestalne, neuhvatljive boje, treperavo iverje
zlatne svjetlosti. „Ulovi dugu, Sammy! Ulovi dugu!“
Slike i sjećanja naviru iz njega kao bujica koja istječe u odvod. Za samo
devedeset sekundi cjelokupan Sammyjev život izjurio je iz njega u glavno
računalo, cijela lavina dodira, mirisa, okusa i zvukova nestala je u bijelom
ništavilu. Njegov je um ostao ogoljen u zasljepljujućoj bjelini; sve što je doživio,
sve što pamti, čak i ono čega se ne sjeća – sve ono što čini osobu Sammyja
Sullivana naprava u dnu njegova vrata izvukla je, sortirala i prenijela u računalo
doktorice Pam.
Broj četrdeset i devet bio je mapiran.
41
DOKTORICA PAM odveže remenje i pomogne mu ustati sa stolice. Sammyju
klecnu koljena. Ona ga pridrži za ruke da ne padne. Želudac mu jurne prema
gore i on povrati po bijelom podu. Kamo god pogleda, crne točke skakuću i
plešu. Krupna sestra bez osmijeha odvede ga natrag u ordinaciju, stavi ga na
stol, kaže mu da je sve u redu i pita može li mu nešto donijeti.
„Hoću svog medu!“ vikne on. „Hoću svog tatu i svoju Cassie i hoću kući!“
Pokraj njega pojavi se doktorica Pam. U njenim toplim očima vidi se
razumijevanje. Zna kako se on osjeća. Kaže mu da je hrabar, i hrabar i sretan i
pametan što je do ovamo stigao. Prošao je i zadnju provjeru s odličnim
rezultatom. Savršeno je zdrav i savršeno siguran. Najgore je prošlo.
„To je i moj tata govorio kad god se nešto ružno dogodilo i tada je uvijek
bilo još gore“, reče Sammy zadržavajući suze.
Donijeli su mu bijeli kombinezon. Patentni zatvarač na prednjoj strani i
glatkoća tkanine podsjećali su ga na odjeću pilota borbene letjelice.
Kombinezon mu je prevelik. Rukavi mu neprestano padaju preko ruku.
„Znaš li zašto si nam tako važan, Sammy?“ pita ga doktorica. „Ti si
budućnost. Bez tebe i sve one druge djece nemamo šanse protiv njih, zato smo
vas tražili i doveli ovamo i zato radimo sve ovo. Znaš neke od stvari koje su
nam učinili i one su strašne. Strašne, grozne stvari, ali to nije ono najgore, to nije
sve što su učinili.“
„Što su još učinili?“ prošapće Sammy.
„Stvarno želiš znati? Mogu ti pokazati, ali samo ako želiš.“
U bijeloj je sobi upravo ponovno proživio majčinu smrt, osjetio bakrenasti
miris njene krvi, gledao oca kako si od te krvi pere ruke, ali to nije bilo najgore
što su Drugi napravili, kaže doktorica. Je li stvarno htio znati?
„Želim znati“, reče on.
Doktorica podigne malu srebrnu pločicu kojom mu je medicinska sestra
mjerila temperaturu, onu istu spravu koju je Parker u autobusu pritisnuo na
njegovo i Meganino čelo.
„Sammy, ovo nije toplomjer“, kaže doktorica Pam. „Otkriva nešto, ali ne
tvoju temperaturu. Govori nam tko si ti, ili je možda bolje reći što si ti. Reci mi
nešto, Sam. Jesi li već vidio nekoga od njih? Jesi li vidio izvanzemaljca?“
On odmahne glavom. Drhti u bijeloj trenirci, skvrčen na stolu za preglede.
Slabo mu je u želucu, tutnji mu u glavi, slab je od gladi i umora. Nešto u njemu
želi da ona prestane. Skoro je viknuo: dosta! Ne želim znati! No ugrize se za
usnicu. Nije da želi znati; mora znati.
„Žao mi je što ti to moram reći, ali vidio si jednoga“, kaže doktorica Pam
blagim, tužnim glasom. „Svi smo ih vidjeli. Čekali smo ih od Dolaska, a oni su
ustvari ovdje već dugo, nama pod nosom.“
On uporno odmahuje glavom. Doktorica Pam nije u pravu. Nikad nije vidio
izvanzemaljca. Satima je slušao očeva nagađanja o tome kako bi oni mogli
izgledati. Čuo ga je kad je rekao da možda nikad nećemo znati kako izgledaju.
Nisu nam poslali nikakvu poruku, nisu sletjeli, nisu dali znak da postoje, osim
tog sivo-zelenog matičnog broda u visokoj orbiti i bespilotnih letjelica. Kako
doktorica Pam može reći da je on jednoga vidio?
Ona ispruži ruku. „Ako želiš vidjeti, pokazat ću ti.“
VI.
LJUDSKA GLINA
42
BEN PARISH JE MRTAV.
Ne nedostaje mi. Ben je bio mekušac, cmizdravac, mamina maza, ali ne i
Zombi.
Zombi je sve što Ben nije bio. Zombi je čvrst. Zombi je zakon. Zombi je
hladan ko led.
Zombi se rodio onoga jutra kad sam napustio odjel za rehabilitaciju.
Zamijenio sam tanahnu spavaćicu plavim kombinezonom. Dodijelili su mi
krevet u vojarni broj 10. U formu su me vratila tri obroka dnevno i brutalno
vježbanje, ali ponajviše Reznik, viši instruktor obuke za našu pukovniju, čovjek
koji je Bena Parisha raznio u milijun komada, a zatim ga ponovno sastavio u
ovog današnjeg nemilosrdnog zombija-ubojicu.
Nemojte me pogrešno shvatiti: Reznik je okrutno, bezosjećajno sadističko
kopile i svaku večer zaspim razmišljajući o načinu na koji bih ga ubio. Od
prvoga dana njegova je misija bila zagorčati mi život što je više moguće, a to mu
prilično dobro ide. Iskusio sam šamaranje, udaranje šakom, guranje, udaranje
nogom i pljuvanje. Prošao sam ismijavanje, ruganje i urlanje dok mi nisu otpale
uši. Morao sam satima stajati na ledenoj kiši, oribati pod cijele vojarne četkicom
za zube, rastavljati i sastavljati pušku dok mi prsti nisu počeli krvariti, trčati dok
me noge nisu izdale... jasno vam je.
No meni nije bilo jasno, ne odmah. Je li me obučavao za vojnika ili me
pokušavao ubiti? Bio sam prilično siguran da je ovo drugo u pitanju. Zatim sam
shvatio da je oboje: doista me obučavao za vojnika – tako što me pokušavao
ubiti.
Dat ću vam samo jedan primjer. Jedan je dovoljan.
Jutarnja tjelovježba na dvorištu za sve desetine naše pukovnije, više od
tristo vojnika, i Reznik odabere upravo to vrijeme da me javno ponižava.
Prijeteći je nadvijen nada mnom, široko raširenih nogu, ruku na koljenima i
unosi svoje kozičavo lice u moje dok se bacam na sklek broj sedamdeset i devet.
„Vojniče Zombi, je li ti majka imala žive djece?“
„Da, gospodine naredniče!“
„Kladim se da te pokušala vratiti kad te vidjela na porodu!“
Zabija petu svoje crne čizme u moju stražnjicu da se ne mogu podići. Moja
desetina radi sklekove na zglobovima prstiju na asfaltnom putu koji okružuje
dvorište jer je tlo smrznuto, a asfalt upija krv tako da ti se ne skliže. Želi me
natjerati da odustanem prije nego što napravim stotku. Upirem se protiv čizme:
nema šanse da ću počinjati ispočetka, ne pred cijelom pukovnijom. Osjećam
kako me drugi regruti promatraju čekajući moj neizbježan slom, čekajući da
Reznik pobijedi. Reznik uvijek pobjeđuje.
„Vojniče Zombi, misliš li da sam zloban?“
„Ne, gospodine naredniče!“
Mišići mi gore. Zglobovi su mi oguljeni do kosti. Vratio sam nešto tjelesne
težine, no je li mi se vratila i srčanost?
Osamdeset i osam. Osamdeset i devet. Još malo.
„Mrziš li me iz dna duše?“
„Ne, gospodine naredniče!“
Devedeset i tri. Devedeset i četiri. Netko iz druge desetine prošapće: „Tko
je to?“ Potom netko drugi, neki ženski glas, odgovori: „Zove se Zombi.“
„Jesi li ti ubojica, vojniče Zombi?“
„Da, gospodine naredniče!“
Devedeset i pet. Devedeset i šest. U dvorištu je mrtva tišina. Nisam jedini
koji mrzi Reznika. Doći će dan kad će ga netko pobijediti u njegovoj igri – to je
moja molitva, to je križ koji nosim na leđima dok se borim za stotku.
„Lažeš! Ja sam čuo da si kukavica, da bježiš od borbe.“
„Ne, gospodine naredniče!“
Devedeset i sedam. Devedeset i osam. Još dva i pobijedio sam. Opet
začujem onaj ženski glas – mora da stoji blizu – kako šapće: „Hajde“.
Pri devedeset i devetom skleku Reznik me udari petom i baci na tlo.
Padnem na prsa, zarujem licem po asfaltu, a njegovo se podbuhlo lice i male
bljedunjave okice nađu na prst od mene.
Devedeset i devet; jedan mi je nedostajao. Gad.
„Vojniče Zombi, ti si sramota za ljudsku vrstu. Ispljunuo sam hračke koji
su bili jači od tebe. Kad tebe gledam, čini mi se da je neprijatelj imao pravo u
vezi s ljudskom rasom. Trebalo bi te samljeti za napoj i propustiti kroz crijeva
svinje! I što čekaš, ti smrdljiva vrećo bljuvotine, jebenu pozivnicu?“
Glava mi se okrene na jednu stranu. Bilo bi lijepo dobiti pozivnicu; hvala,
gospodine naredniče. Ugledam djevojku svojih godina kako stoji u svojoj
desetini, ruku prekriženih na prsima, i odmahuje glavom. Jadan Zombi. Ne
smiješi se. Tamne oči, tamna kosa, put tako svijetla da se čini kao da sjaji na
ranojutarnjoj svjetlosti. Imam osjećaj kako je odnekud znam iako se ne sjećam
da sam je prije vidio. Stotine klinaca obučavaju za rat i stotine novih
svakodnevno pristižu, daju im plave kombinezone, dodjeljuju ih desetinama,
utrpavaju u vojarne oko dvorišta, ali ona ima lice koje se ne zaboravlja.
„Diži se, bijedni crve! Diži se i daj mi još stotku. Još stotinu ili ću ti
iščupati očne jabučice, tako mi Boga, i objesiti si ih na retrovizor kao krunicu!“
Gotov sam. Mislim da više nemam snage ni za jedan sklek.
Reznika boli dupe što ja mislim. To je još jedna stvar za koju mi je trebalo
vremena da je shvatim: ne samo da ih ne zanima što mislim – oni ne žele da
mislim.
Lice mu je tako blizu da osjećam njegov dah. Miriše po zelenoj metvici.
„Što je bilo, dušice? Umorna si? Hoćeš malo pajkiti?“
Mogu li napraviti još barem jedan sklek? Kad bih napravio još samo jedan,
ne bih bio totalni gubitnik. Pritisnem čelo na asfalt i zatvorim oči. Ima jedno
mjesto na koje odlazim, mjesto koje sam pronašao u sebi nakon što mi je
zapovjednik Vosch pokazao konačnu bojišnicu, centar potpunog mira, do kojeg
ne dopiru ni umor, ni beznađe, ni bijes, ni bilo što drugo izazvano dolaskom
velikog zelenog oka na nebu. Na tom mjestu nemam imena. Nisam Ben ni
Zombi samo jesam. Čitav, nedodirljiv, neslomljen. Posljednja živa osoba u
svemiru u kojoj se nalazi sav ljudski potencijal – uključujući i mogućnost da
najvećem seronji na Zemlji napravim još jedan sklek.
I napravih ga.
43
NE KAŽEM da sam poseban.
Reznik je sadist kod kojega svi imaju jednake šanse. Prema ostaloj šestorici
regruta u 53. desetini ponaša se jednako divljački. Flintstone je mojih godina,
velike glave i čupavih spojenih obrva; Tank je mršav, naprasit dječak s farme;
Dumbo je dvanaestogodišnjak velikih ušesa i spremnog osmijeha, koji je brzo
nestao u prvom tjednu osnovne obuke; Poundcake je osmogodišnjak koji uvijek
šuti, ali je najbolji strijelac među nama; Oompa, bucmasti klinac krivih zuba koji
je zadnji u svakoj vježbi, ali prvi u redu za klopu; i na kraju najmlađa – Teacup,
najopakija sedmogodišnjakinja koju ćete ikada vidjeti, zapaljenija za ratovanje
od svih nas, koja obožava tlo po kojem Reznik hoda bez obzira na to koliko na
nju urla i koliko je udara.
Ne znam im prava imena. Ne govorimo o tome tko smo prije bili ni kako
smo dospjeli u logor ni što se dogodilo našim obiteljima. To nije važno. Kao i
Ben Parish, ti su likovi – nekadašnji Flintstone, nekadašnji Tank, nekadašnji
Dumbo i tako dalje – mrtvi. Čipirali su nas, sortirali i rekli nam da smo
posljednja i najveća nada ljudske vrste, novo vino uliveno u stare mjehove.
Sprijateljila nas je mržnja – mržnja prema uljezima i njihovim izvanzemaljskim
gospodarima, ali i naša žestoka, beskompromisna, nepatvorena mržnja prema
naredniku Rezniku, naš gnjev ražešćen spoznajom da ga nikad nećemo moći
izraziti.
Tada su u vojarnu broj 10 poslali klinca imenom Nugget i jedan od nas,
poput budale, više nije mogao sve to držati u sebi i sav se potiskivani bijes
oslobodio.
Pustit ću vas da pogodite tko je bio ta budala.
Nisam mogao vjerovati kad se taj mali pojavio na prozivci. Imao je najviše
pet godina, bio obučen u prevelik bijeli kombinezon, drhtao na hladnom
jutarnjem zraku dvorišta i izgledao kao da će povraćati, očito nasmrt preplašen. I
stiže Reznik s onom svojom kapom nabijenom na sitne prodorne oči, čizmama
ulaštenima ko špigli i glasom uvijek promuklim od urlanja, pa gurne svoju
nezdravu kozičavu njušku dolje u lice sirotog klinca. Ne znam kako se mali
dripac nije uneredio.
Reznik uvijek počinje polako i blago, a zatim raspali do velikog finala kako
bi te što bolje zavarao i naveo da pomisliš kako je možda ipak ljudsko biće.
„No, što to imamo ovdje? Što su nam to poslali iz ureda za casting – je li to
hobit? Jesi li ti čarobno stvorenje iz bajke koje me došlo začarati svojom crnom
magijom?“
Reznik se tek zagrijavao, a mali je već gutao suze. Tek je sišao s autobusa
nakon što je vani prošao tko zna što i sad se ovaj sredovječni luđak okomio na
njega. Pitao sam se kako on doživljava Reznika i svu ovu ludost koju nazivaju
logorom Haven. Ja se još privikavam, a imam puno više od pet godina.
„Ah, to je tako slatko. To je prekrasno, mislim da ću se rasplakati! Dragi
Bože, u ljuti umak umakao sam pileće krokete koji su bili veći od tebe!“
Približavajući svoje lice djetetovu, govori sve glasnije, a klinac se drži
iznenađujuće dobro, trza se i očima strijelja lijevo-desno, ali ne uzmiče ni
milimetra iako znam da razmišlja o tome da zbriše preko dvorišta i potrči koliko
ga noge nose.
„Da čujemo tvoju priču, vojniče Nugget. Jesi li izgubio mamicu? Želiš li ići
kući? Znam što ćemo! Hajmo zažmiriti i zaželjeti želju i možda se mamica
pojavi i sve nas odvede doma! To bi bilo lijepo, zar ne, vojniče Nugget?“
Mali revno kimne glavom, kao da ga je Reznik pitao ono što je želio čuti.
Napokon se netko sjetio pitati pravu stvar! Podigao je svoje velike oči plišanog
mede u prodoran narednikov pogled... dovoljno da ti pukne srce, dovoljno da
počneš vrištati.
No ne vrištiš. Stojiš potpuno mirno, gledaš pred sebe, ruke su ti spuštene,
prsa izbačena van, srce ti se kida; promatraš iz kuta očiju dok nešto u tebi ne
pukne i ne razmota se kao čegrtuša kad napada, nešto što si dugo držao u sebi, a
pritisak je bivao sve jači. Ne znaš kada će eksplodirati, ne možeš to predvidjeti,
a kad se to dogodi, ne možeš ništa učiniti da to zaustaviš.
„Ostavite ga na miru.“
Reznik se naglo okrene. Nitko nije ni pisnuo, ali čuješ da su u sebi ostali
bez daha. Na drugom kraju stroja Flintstone je raširio oči; nije mogao vjerovati
da sam to učinio. Nisam ni ja.
„Tko je to rekao? Tko je od vas bijednih govnarskih crva upravo potpisao
svoju smrtnu presudu?“
Korača dugim koracima niz stroj, lice mu je crveno od bijesa, šake stisnute,
zglavci na prstima bijeli.
„Nitko, ha? E, pa past ću na koljena i pokrit se po glavi jer mi se s visina
obratio Gospod Bog osobno!“
Zaustavio se ispred Tanka, koji se preznojavao u kombinezonu iako je vani
bilo oko četiri stupnja. „Jesi li to bio ti, šupčino? Ruke ću ti iščupati!“
Zamahnuo je šakom da udari Tanka u prepone.
Znak budali.
„Ja sam to rekao, gospodine naredniče!“ viknem.
Reznikov okret glave za 180° ovaj je put bio spor. Trebalo mu je tisuću
godina da stigne do mene. U daljini se čulo graktanje vrane, ali to je bilo sve što
sam čuo.
Zaustavio se u mom vidnom polju, no ne baš ispred mene, što nije bilo
dobro. Nisam se mogao okrenuti prema njemu. Morao sam gledati naprijed. Što
je bilo najgore, nisam mu vidio ruke; neću znati kada ni gdje će me udariti, što je
značilo da neću znati kada se pripremiti na udarac.
„Dakle, sada vojnik Zombi izdaje naredbe“, reče Reznik tako tiho da sam
ga jedva čuo. „Vojnik Zombi osobni je lovac u jebenom žitu pedeset i treće
desetine. Vojniče Zombi, mislim da sam se zaljubio u vas. Osjećam neku slabost
u koljenima kad vas vidim. Zbog vas mrzim vlastitu majku što me rodila kao
muško pa vam sad ne mogu roditi djecu.“
Gdje će me pogoditi? U koljena? U prepone? Vjerojatno u trbuh; Reznik je
slab na trbuhe.
Ne. Dobio sam brz udarac u Adamovu jabučicu bočnom stranom dlana.
Zateturao sam unatrag boreći se da ostanem na nogama, boreći se da ne
podignem ruke, da mu ne pružim to zadovoljstvo i razlog da me ponovno udari.
Dvorište i vojarna odzvanjali su mi u ušima, zatim skakutali i malo se zamutili u
mojim očima punim suza – od boli, dakako, ali i od još nečega.
„On je malo dijete, gospodine naredniče“, istisnuo sam.
„Vojniče Zombi, imaš dvije sekunde, točno dvije sekunde, da začepiš tu
kanalizacijsku cijev koju imaš za usta ili ću ti guzicu pretvoriti u pepeo zajedno
s ostatkom zaraženih izvanzemaljskih kurvinih sinova!“
Duboko je udahnuo, zagrijavajući se za sljedeći verbalni napad.
Potpuno izgubivši razum, otvorio sam usta i pustio riječi da izlaze. Da
budem iskren, dio mene osjećao je olakšanje i nešto prokleto nalik na veselje.
Predugo sam u sebi nosio mržnju.
„Tada viši instruktor obuke treba tako i učiniti, gospodine naredniče!
Vojniku je svejedno, gospodine naredniče! Samo... samo ostavite maloga na
miru.“
Muk. Čak je i vrana zašutjela. Ostatak desetine prestao je disati. Znao sam
što misle. Svi smo čuli priču o drskom regrutu i „nezgodi“ na poligonu s
preprekama zbog koje je završio tri tjedna u bolnici, kao i drugu priču o
povučenom desetogodišnjaku kojeg su našli u tuševima obješenog produžnim
kabelom. Samoubojstvo, rekao je doktor. Mnogi nisu bili baš sigurni.
Reznik se nije pomaknuo. „Vojniče Zombi, tko je tvoj desetar?“
„Vojnikov desetar je vojnik Flintstone, gospodine naredniče!“
„Vojniče Flintstone, istupi!“ zareži Reznik. Flint stupi korak naprijed i
oštro salutira. Njegove spojene obrve skakutale su od napetosti. „Vojniče
Flintstone, razriješen si. Vojnik Zombi novi je desetar. Vojnik Zombi glup je i
ružan, ali nije mekušac.“ Osjećao sam kako me Reznik probada pogledom.
„Vojniče Zombi, što se dogodilo tvojoj mlađoj sestri?“
Trepnuo sam, dvaput. Pokušavam ništa ne pokazati, no glas me skoro izdao
kad sam odgovorio. „Vojnikova sestra umrla je, gospodine naredniče!“
„Umrla jer si zbrisao kao kukavičko govno!“
„Vojnik je zbrisao kao kukavičko govno, gospodine naredniče!“
„No sad ne bježiš, vojniče Zombi? Je li tako?“
„Da, gospodine naredniče!“
Odmaknuo se korak unatrag. Nešto mu je sijevnulo licem, izraz koji još
nisam vidio. Naravno, to nije moglo biti to, ali izgledalo je kao poštovanje.
„Vojniče Nugget, istupi!“
Novajlija se nije mrdnuo dok ga Poundcake nije bocnuo u leđa. Plakao je.
Nije htio, pokušavao je zadržati suze, ali, dragi Bože, koji se klinac već ne bi
rasplakao? Stari te život grubo ispljune i završiš na ovakvom mjestu?
„Vojniče Nugget, vojnik Zombi tvoj je desetar i s njime ćeš spavati. Od
njega ćeš učiti. On će te naučiti kako da hodaš. On će te naučiti kako da govoriš.
On će te naučiti kako da razmišljaš. On će ti biti veliki brat kojeg nikad nisi
imao. Razumiješ li me, vojniče Nugget?“
„Na zapovijed, gospodine naredniče!“ Glasić mu je pištav i kreštav, ali
shvatio je pravila, i to brzo.
I tako je počelo.
44
OVAKO IZGLEDA uobičajen dan u neuobičajenom novom životu logora
Haven.
5:00 – buđenje i pranje, oblačenje i spremanje kreveta za inspekciju.
5:10 – postrojavanje. Reznik pregledava krevete. Ugleda nabor na nečijoj
plahti i urla dvadeset minuta, a zatim nasumce odabere nekog drugog regruta i
urla još dvadeset minuta bez razloga. Slijede tri kruga oko dvorišta dok nam se
guzice smrzavaju, a ja tjeram Oompu i Nuggeta da ne zaostaju kako ne bih
morao otrčati još jedan krug kao posljednji u cilju. Smrznuto tlo pod našim
čizmama. Dah nam se ledi. Dva stupa dima iz elektrane izdižu se iza piste i čuje
se klepetanje autobusa koji izlaze na glavna vrata.
6:30 – klopa u prepunoj kantini pomalo miriše na kiselo mlijeko i podsjeća
me na Epidemiju i na to kako sam jednom davno mislio samo na tri stvari: aute,
nogomet i cure, tim redom. Pomažem Nuggetu s njegovim pladnjem i nukam ga
da jede jer će ga obuka ubiti ako ne bude jeo. Ovo su moje riječi: obuka će te
ubiti. Tank i Flintstone smiju se kako se majčinski brinem o Nuggetu. Već me
zovu Nuggetovom bakicom. Tko ih šljivi. Nakon jela provjeravamo ploču s
bodovima. Svakoga jutra na velikoj ploči ispred kantine objavljuju bodove od
prethodnog dana: bodove za gađanje, bodove za najbolje vrijeme na poligonu s
preprekama, za vježbu zračne uzbune, za trčanje na tri kilometra. Četiri najbolje
desetine završit će obuku krajem studenog, a konkurencija je žestoka. Naša je
desetina već tjednima zaglavljena na desetom mjestu. Deseto mjesto nije loše,
ali nije ni dovoljno dobro.
7:30 – obuka. Oružje. Prsa o prsa. Osnove preživljavanja u divljini. Osnove
preživljavanja u gradu. Izviđanje. Komunikacije. Najviše volim obuku
preživljavanja – ona nezaboravna slika kad smo morali piti svoju mokraću.
12:00 – ručak. Neko tajanstveno meso između tvrdih kora kruha. Dumbo,
čije su šale onoliko neukusne koliko su mu uši velike, šali se da tijela nositelja
uljeza ne spaljujemo nego ih meljemo za vojne obroke. Morao sam spriječiti
Teacup da mu pladnjem ne razbije glavu. Nugget zuri u svoje meso kao da će
skočiti s tanjura i ugristi ga za nos. Baš ti hvala, Dumbo. Mali je ionako
dovoljno mršav.
13:00 – nastavak obuke, uglavnom na streljani. Nugget je dobio štap pa
ispucava zamišljene metke dok mi pravim mecima gađamo mete u prirodnoj
veličini, izrezane iz šperploče. Prasak pušaka M16. Škripanje raznesenih
šperploča. Poundcake ima najbolji rezultat; ja sam najlošiji strijelac u desetini.
Zamišljam da je Reznik meta, nadajući se da ću tako bolje gađati. Ne uspijevam.
17:00 – večera. Meso iz konzerve, grašak iz konzerve, voće iz konzerve.
Nugget gura hranu po tanjuru, a tada se rasplače. Cijela me desetina netremice
gleda. Ja sam odgovoran za Nuggeta. Ako nas Reznik kazni za neprimjereno
ponašanje, to će nas koštati, a ja ću biti onaj koji plaća. Dodatni sklekovi,
smanjeni obroci – mogao bi nam čak oduzeti bodove. Ništa nije važnije od
prolaska temeljne obuke s dovoljnim brojem bodova za njen završetak, odlaska
na teren i oslobođenja od Reznika. Sjedeći meni preko puta, Flintstone me mrko
gleda ispod obrva. Bijesan je na Nuggeta, ali još bjesniji na mene jer sam mu
oduzeo posao iako nisam tražio da budem desetar. Nakon onoga dana prišao mi
je prijeteći i zarežao: „Nije me briga tko si sada, ja ću bit narednik kad završimo
obuku.“ Na to ja njemu: „Da bi riječ rekao.“ Pomisao da ja vodim jedinicu u
borbu apsurdna je. U međuvremenu, što god da kažem, ne mogu smiriti
Nuggeta. Stalno govori o svojoj sestri, o tome kako je obećala da će doći po
njega. Pitam se zašto je zapovjednik u našu desetinu ubacio dijete koje ne može
ni pušku podići. Ako je program Wonderland izdvajao najbolje borce, kakav je
profil imao ovaj malac?
18:00 instruktori obuke u vojarnama odgovaraju na naša pitanja. To je moj
omiljeni dio dana, u kojem kvalitetno provodim vrijeme s meni najdražom
osobom na svijetu. Nakon što nas je obavijestio o tome kakve smo bezvrijedne
hrpe sasušenih štakorskih govana, Reznik nam daje riječ da postavljamo pitanja
i iznosimo probleme.
Većina naših pitanja odnosi se na natjecanje. Pravila, procedure u slučaju
izjednačenosti, glasine o tome da ova ili ona desetina vara. Stalo nam je samo do
toga da imamo dovoljno bodova. Završetak obuke znači vojnu službu, pravo
ratovanje – priliku da onima koji su umrli pokažemo kako nismo uzalud ostali
živi.
Druge teme: status operacije spašavanja i odvajanja „čistih“ (šifra: Mala Bo
Peep, ne šalim se). Ima li vijesti izvana? Kada ćemo se ozbiljno stisnuti u nekom
podzemnom bunkeru? Neprijatelj očito vidi što mi ovdje radimo i samo je
pitanje vremena kada će nas pretvoriti u prašinu. Na to dobivamo standardni
odgovor: zapovjednik Vosch zna što radi. Nije na nama da brinemo o strategiji i
logistici. Na nama je da ubijamo neprijatelja.
20:30 – vrijeme za sebe. Napokon smo se riješili Reznika. Peremo
kombinezone, laštimo čizme, ribamo pod i zahod, čistimo puške, dijelimo
pornočasopise i razmjenjujemo druge nedopuštene stvari, kao što su slatkiši i
žvakaće. Kartamo se, podjebavamo jedni druge i žalimo se na Reznika.
Prepričavamo dnevne glasine i loše viceve te se borimo protiv tišine u vlastitim
glavama, mjestu u kojem se jedan beskonačan bezglasan vrisak izdiže kao
pregrijan zrak nad bujicom lave. Obvezno se posvađamo i samo što se ne
potučemo. Uništava nas to. Znamo previše – ne znamo dovoljno. Zašto je naša
pukovnija sastavljena samo od klinaca ko što smo mi; zašto nitko nema više od
osamnaest? Što se dogodilo odraslima? Odvode li ih nekamo drugamo i ako da,
kamo i zašto? Jesu li nositelji uljeza posljednji val ili se sprema još jedan, peti
val prema kojem će prva četiri izgledati kao mačji kašalj? Pomisao na peti val
ubija želju za razgovorom.
21:30 – gašenje svjetla. Vrijeme je da ležimo budni i razmišljamo o
potpuno novom i domišljatom načinu eliminiranja narednika Reznika. Nakon
nekog vremena to mi dosadi pa počnem razmišljati o curama s kojima sam
izlazio, nižući ih različitim redoslijedima. Najzgodnije. Najpametnije.
Najzabavnije. Plavuše. Brinete. Dokle sam s kojom stigao. Počinju se stapati u
jednu djevojku, u onu koje više nema i u čijim je očima bog srednjoškolskih
hodnika, Ben Parish, ponovno živ. Iz skrovišta pod krevetom izvučem Sissyn
medaljon i pritisnem ga na srce. Nema više krivnje. Nema više boli. Zamijenit
ću svoje samosažaljenje mržnjom, krivnjom za lukavstvo, boli za duh osvete.
„Zombi?“ Čujem Nuggeta iz kreveta pokraj mog.
„Nema razgovora kad se svjetla ugase“, šapnem mu.
„Ne mogu spavati.“
„Zažmiri i misli na nešto lijepo.“
„Smijemo se moliti? Je li to dopušteno?“
„Naravno da smiješ. Samo ne naglas.“
Čujem ga kako diše, kako metalni okvir škripi kad se prevrće po krevetu.
„Cassie se uvijek molila sa mnom“, prizna on.
„Tko je Cassie?“
„Rekao sam ti.“
„Zaboravio sam.“
„Cassie mi je sestra. Doći će po mene.“
„Ah, da.“ Nisam mu rekao da je vjerojatno mrtva ako se dosad nije
pojavila. Ne želim mu ja slomiti srce. Vrijeme će to učiniti.
„Obećala je. Obećala.“
Tihi jecaj. Sjajno. Nitko nije siguran, ali vjerujemo da se vojarne
prisluškuju i da nas Reznik špijunira svake sekunde, čekajući da prekršimo neko
pravilo kako bi nas mogao uništiti. Ako prekršimo pravilo o razgovaranju nakon
gašenja svjetla, svi ćemo dobiti tjedan dana rada u kuhinji.
„Hajde, sve je okej, Nuggete...“
Ispružim ruku da ga utješim, napipam vrh njegove nedavno obrijane glave,
prijeđem mu prstima po tjemenu. Sissy je voljela da je gladim po glavi kad se
nije dobro osjećala – možda se i Nuggetu to sviđa.
„Hej, prestanite s tim tamo!“ tiho vikne Flintstone.
„Da“, doda Tank. „Hoćeš da nas ulove, Zombi?“
„Dođi ovamo“, šapnem Nuggetu, pomaknuvši se i lupnuvši po madracu.
„Izmolit ću s tobom molitvu, a potom ideš spavati, dobro?“
Madrac se uleknuo pod dodatnom težinom. Bože, što to radim? Ako
Reznik uleti u nenajavljenu inspekciju, gulit ću krumpire mjesec dana. Nugget
legne na bok, okrenut licem prema meni, a na ruci osjetim šake koje je stisnuo
pod bradom.
„Koju molitvu ona moli s tobom?“ pitam ga.
„Anđele čuvaru“, prošapće on.
„Neka ga neko pokrije jastukom po glavi“, javi se Dumbo iz svog kreveta.
U Nuggetovim velikim smeđim očima vidim ono malo postojećeg svjetla.
Sissyn medaljon pritisnut mi je na grudi, a Nuggetove oči sjaje u mraku kao dva
svjetionika. Molitve i obećanja – obećanje koje mu je dala sestra, neizrečeno
obećanje koje sam ja dao svojoj sestri. I molitve su obećanja, a ovo je vrijeme
prekršenih obećanja. Odjednom poželim šakom probiti zid.
„Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili.“
On mi se pridružuje u sljedećem stihu.
„Prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću, danju.“
Sljedeći stihovi izazovu sve jače psikanje i ušutkivanje. Netko nas je
pogodio jastukom, ali mi nastavljamo molitvu.
„Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili. Osobito pak me brani da
mi dušu grijeh ne rani.“
Na riječi osobito pak me brani psikanje i ušutkivanje prestane. Na vojarnu
se spusti duboka tišina.
Na posljednjoj strofi glasovi su nam usporili, kao da ne želimo završiti jer
poslije molitve postoji samo ništavilo još jednog iscrpljenog sna, pa još jedan
dan čekanja posljednjeg dana, dana kad ćemo umrijeti. Čak i Teacup zna da
vjerojatno neće doživjeti svoj osmi rođendan, ali svejedno ćemo ustati i proći još
sedamnaest sati pakla. Umrijet ćemo, ali umrijet ćemo nepokvareni.
„A kad s ovog svijeta pođem, sretno da u Nebo dođem.“
45
SLJEDEĆEG JUTRA nalazim se u Reznikovu uredu s posebnim zahtjevom.
Znam što će mi odgovoriti, ali svejedno postavljam pitanje.
„Gospodine naredniče, desetar traži da viši instruktor obuke vojniku
Nuggetu odobri izuzeće od jutrošnjih obveza.“
„Vojnik Nugget pripadnik je ove desetine“, podsjeti me Reznik, „i kao
pripadnik ove desetine dužan je izvršiti sve zadatke koje je dodijelilo središnje
zapovjedništvo. Sve zadatke, vojniče.“
„Gospodine naredniče, desetar traži od višeg instruktora obuke da ponovno
razmotri svoju odluku s obzirom na starost vojnika Nuggeta i...“
Reznik odbaci pitanje pokretom ruke. „Dečko nije pao s prokletog neba,
vojniče. Da nije prošao preliminarnu provjeru, ne bi bio dodijeljen vašoj
desetini, ali on je prošao provjeru, dodijeljen je vašoj desetini i mora izvršiti sve
zadaće koje je toj desetini dodijelilo središnje zapovjedništvo, uključujući P i U.
Je li to jasno, vojniče?“
E pa, Nuggete, pokušao sam.
„Što znače P i U?“ pita on za doručkom.
„Priprema i uništavanje“, odgovorim skrećući pogled.
Na drugoj strani stola Dumbo zastenje i odgurne pladanj od sebe. „Super.
Jedini način da preživim doručak je da ne mislim na njega!“
„Pati, mala, pati“, reče Tank, dobacivši pogled Flintstoneu da dobije
podršku. Njih su dvojica kao prst i nokat. Kad mi je Reznik dao mjesto desetara,
Tank mi je rekao da njemu nije važno tko je desetar, on će slušati samo Flinta.
Slegnuo sam ramenima. Što god. Jednom kad završimo obuku – ako to ikad
uspijemo jednoga od nas unaprijedit će u narednika, a znam da to neću biti ja.
„Doktorica Pam pokazala ti je Teda“, kažem ja Nuggetu. On kimne. Sudeći
po izrazu njegova lica, nerado se toga sjeća. „Pritisnuo si gumb.“ Opet kimne,
sporije nego prvi put. „Što misliš da se događa s osobom s druge strane stakla
kad pritisneš gumb?“
Nugget šapne: „Umre.“
„A oboljeli koje dovoze izvana, oni koji se ne oporave kad dođu ovamo –
što misliš da se s njima događa?“
„Ma daj, Zombi, jednostavno mu reci!“ kaže Oompa. I on je odgurnuo
svoju hranu, prvi put. Oompa je jedini u desetini koji ide po repete. Najblaže
rečeno, hrana u logoru je sranje.
„Ne volimo to raditi, ali mora se obaviti“, kažem ja kao kakav menadžer.
„Ovo je rat, znaš? Rat.“
Potražio sam pomoć od ostalih za stolom. Jedina koja me gleda u oči je
Teacup, i sretno kima glavom.
„Rat“, reče ona, sretna.
Idemo van iz kantine i prelazimo dvorištem gdje nekoliko desetina vježba
pod budnim okom svojih razvodnika. Nugget kaska pokraj mene. Iza njegovih
leđa desetina ga naziva Zombijevim psom. Skratimo put između vojarne 3 i 4 do
ceste za elektranu i hangare za pripremu. Dan je hladan i oblačan; miriše na
snijeg. Ravno ispred nas iz dvaju dimnjaka sukljaju crni i sivi dim. Sivi nestaje u
oblacima, a crni se zadržava.
Ispred ulaza u hangar postavili su veliki bijeli šator, pozornicu okićenu
crvenim i bijelim znakovima upozorenja na biološku opasnost. Tu se oblačimo
za pripremu. Kad sam se obukao, pomažem Nuggetu s narančastim odijelom,
čizmama, gumenim rukavicama, maskom i kapuljačom. Održim mu predavanje
o tome da u hangaru nikada ne smije skinuti nijedan dio odijela, ma što se
dogodilo – baš nikad. Mora tražiti dopuštenje prije nego što bilo što dotakne, a
ako zbog bilo kojeg razloga mora izići iz zgrade, mora se dekontaminirati i proći
provjeru prije nego što ponovno uđe.
„Samo se drži mene“, kažem mu. „Bit će sve u redu.“
On kimne glavom, kapuljača mu poskoči naprijed-natrag, a štitnik za lice
udari ga u čelo. Trudi se biti smiren, ali mu baš i ne ide, stoga mu kažem: „To su
samo ljudi, Nuggete. Samo ljudi.“
U hangaru za pripremu razvrstavaju se tijela tih „samo ljudi“; tijela
zaraženih odvajaju se od nezaraženih ili, kako ih mi zovemo, Tedovi od ne-
Tedova. Tedovi su obilježeni svijetlim zelenim krugom na čelu, ali to rijetko
trebamo provjeravati; Tedovi su uvijek najnovija tijela.
Naslagani su uz stražnji zid i čekaju na svoj red za polaganje na dugačke
metalne stolove koji se protežu cijelom dužinom hangara. Tijela su u različitim
fazama raspadanja. Neka su stara nekoliko mjeseci, a neka izgledaju tako svježe
kao da bi mogla sjesti i pozdraviti te.
Za cijeli red potrebne su tri desetine. Jedna desetina prebacuje tijela na
metalne stolove. Druga ih obrađuje. Treća odnosi obrađena trupla i slaže ih za
odvoz. Zadaci se izmjenjuju da bi se izbjegla monotonija.
Priprema je najzanimljivija, ondje počinje naša desetina. Kažem Nuggetu
da ništa ne dira i da me samo promatra dok ne dobije predodžbu.
Isprazni džepove, razdvoji sadržaj. Smeće u jednu kantu, elektronika u
drugu, plemeniti metali u treću, svi ostali metali u četvrtu. Novčanici, torbice,
papiri, gotovina – sve u smeće. Neki si ne mogu pomoći – stare navike teško
umiru – pa hodaju naokolo džepova punih svežnjeva beskorisnih novčanica od
sto dolara.
Slike, dokumenti, sve uspomene koje nisu od keramike – smeće. Gotovo
bez iznimke, od najstarijih do najmlađih, mrtvi imaju prepune džepove čudnih
stvari čiju vrijednost mogu razumjeti samo njihovi vlasnici.
Nugget ništa ne govori. Promatra što radim, prateći me u korak dok se
pomičem prema sljedećem tijelu. U hangaru postoji ventilacija, ali smrad je
nesnosan. Kao i kod svakog sveprisutnog mirisa, odnosno bilo čega što je
sveprisutno, navikneš se; nakon nekog vremena više ga ne osjećaš.
Isto vrijedi i za druga osjetila. I za dušu. Kad vidiš pet stotina mrtve djece,
kako se možeš šokirati ili osjećati mučninu, ili uopće išta osjećati?
Nugget je pokraj mene, šuti i gleda.
„Reci mi ako ti bude muka“, kažem mu ozbiljno. Grozno je kad se
ispovraćaš u odijelo.
Uključili su se zvučnici iznad naših glava i počne glazba. Većina ih voli
slušati rap dok rade pripremu; ja volim ubaciti malo metala i R’n’B-ja. Nugget
želi nešto raditi pa sam mu dao da nosi uništenu odjeću u koševe za robu. Spalit
će je kasnije te večeri zajedno s pripremljenim leševima. Uništavanje se obavlja
u susjednoj prostoriji, u spalionici elektrane. Kažu da je crni dim od ugljena, a
sivi od leševa. Ne znam je li to točno.
Ovo je najteža priprema koju sam radio. Imam Nuggeta, svoja tijela za
obradu i ostatak desetine koju moram nadzirati jer u hangaru za pripremu nema
razvodnika ni drugih odraslih osoba, osim mrtvaca. Samo djeca, i katkad to
izgleda kao u školi kad učitelj neočekivano izađe iz učionice. Može doći do
ludorija.
Desetine međusobno slabo komuniciraju izvan hangara za pripremu i
uništavanje. Nadmetanje za vodeća mjesta na velikoj ploči žestoko je, a u
suparništvu nema prijateljstva.
Kad sam ugledao svjetloputu tamnokosu djevojku kako odvozi leševe s
Poundcakeova stola u dio za uništavanje, nisam joj prišao i predstavio se, niti
sam zgrabio nekoga iz njezina tima da pitam kako se zove, samo sam je
promatrao dok sam prekapao po džepovima mrtvaca. Primijetio sam da na
vratima daje drugima upute; sigurno je desetar. Na pauzi za užinu odvučem
Poundcakea u stranu. On je drago dijete, povučen, ali ne kao čudak. Jedna
Dumbova teorija kaže da će se jednoga dana čaša preliti i Poundcake neće tjedan
dana zatvoriti usta.
„Znaš onu curu iz devetnaeste desetine koja radi za tvojim stolom?“ pitam
ga. On kimne. „Znaš li nešto o njoj?“ Odmahne glavom. „Zašto te to pitam?“
Slegne ramenima. „Dobro“, kažem ja, „ali nemoj nikome reći da sam pitao.“
Nakon četiri sata rada Nugget nije baš stabilan na nogama. Treba mu pauza
pa ga izvedem van na par minuta te sjednemo leđima naslonjeni na vrata
hangara i promatramo kako crni i sivi dim sukljaju pod oblake.
Nugget skine kapuljaču i nasloni glavu na hladna metalna vrata. Okruglo
lice blista mu od znoja.
„To su samo ljudi“, ponovim u biti, zato što ne znam što bih mu drugo
rekao, „Postat će lakše“, nastavljam, „svaki put sve manje osjećaš, sve dok ti to
ne bude kao, ne znam, kao da popravljaš krevet ili pereš zube.“
Sav sam napet očekujući da on pukne; da zaplače, pobjegne, podivlja, bilo
što, ali u njegovim je očima samo taj prazan, odsutan pogled i odjednom sam ja
taj koji je na rubu da podivlja. Ne na njega, ni na Reznika jer me natjerao da ga
dovedem – na njih, na gamad koja nam je ovo napravila. Zaboravi na moj život
– znam kako će to završiti. No što je s Nuggetovim? Jebenih pet godina i čemu
se ima nadati? I zašto ga je, dovraga, zapovjednik Vosch stavio u borbenu
jedinicu? Ozbiljno, on ni pušku ne može podići. Možda je poanta da ih ulovi dok
su mladi, obuči od samih početaka, pa kad bude mojih godina, nećeš imati
ubojicu hladnog kao kamen, nego hladnog kao led, s tekućim dušikom u žilama.
Začujem mu glas prije nego što sam osjetio njegovu ruku na svojoj
podlaktici. „Zombi, jesi li dobro?“
„Naravno.“ Čudna promjena situacije. On je zabrinut za mene.
Veliki otvoreni transporter zaustavio se pred vratima hangara i devetnaesta
desetina počela je utovarivati trupla, nabacujući ih na kamion onako kako
radnici nabacuju vreće sa žitom. Ondje je opet tamnokosa djevojka koja se muči
s prednjim krajem nekog debelog trupla. Dobacila nam je pogled prije nego što
se vratila unutra po sljedeće truplo. Super. Vjerojatno će nas prijaviti da
džabalučimo kako bi nam oduzeli par bodova.
„Cassie kaže da nije važno što će oni napraviti“, reče Nugget. „Ne mogu
nas sve pobiti.“
„Zašto ne?“ Uh, mali moj, stvarno bih to želio znati.
„Ne mogu jer nas je teško ubiti. Mi smo neob... nepoj... nepob...“
„Nepobjedivi?“
„To je to!“ Ohrabrujuće me potapša po ruci. „Nepobjedivi.“
Crni dim, sivi dim. Hladnoća koja nas grize za lice i toplina naših tijela
zarobljena u odijelima, Zombi, Nugget i oblaci što se gomilaju i, skriven iznad
njih, matični brod koji je stvorio taj sivi dim i, na neki način, i nas. Da, i nas.
46
SVAKE VEČERI Nugget se nakon gašenja svjetla uvlači u moj krevet da izmoli
svoju molitvu, a ja ga puštam da ostane dok ne zaspi. Tada ga odnesem natrag u
njegov krevet. Tank mi prijeti da će me prijaviti, i to obično kad mu izdam neko
naređenje koje mu se ne sviđa, ali još nije. Mislim da se potajno veseli molitvi.
Nugget se nevjerojatno brzo prilagodio životu u logoru, no klinci su takvi.
Oni se mogu prilagoditi praktički svemu. Ne može podići pušku na rame, ali
radi sve ostalo, katkad i bolje od starijih klinaca. Na poligonu s preprekama brži
je od Oompe i brže uči od Flintstonea. Jedini pripadnik desetine koji ga ne
podnosi je Teacup. Valjda zbog ljubomore: prije nego što se Nugget pojavio,
Teacup je bila miljenica naše obitelji.
Nugget je imao manji ispad prilikom prve vježbe za zračnu uzbunu. Kao ni
ostali, nije imao pojma da će se to dogoditi, ali za razliku od ostalih, nije imao
pojma što se uopće događa.
Vježba se održava jedanput mjesečno i uvijek usred noći. Sirene zavijaju
tako glasno da osjećaš kako ti se pod bosim nogama trese pod dok bauljaš po
mraku, navlačiš kombinezon i čizme, grabiš M16, juriš van dok se sve vojarne
prazne, a stotine regruta slijevaju preko dvorišta prema tunelima koji vode pod
zemlju.
Kasnio sam za desetinom nekoliko minuta jer je Nugget vrištao kao lud i
držao se za mene kao majmunčić za svoju mamu, misleći da će izvanzemaljski
brodovi svakoga trena početi izbacivati svoj smrtonosni teret.
Vikao sam mu da se smiri i slijedi me. Uzalud sam trošio dah. Na kraju
sam ga podignuo i prebacio preko ramena, stisnuvši pušku jednom rukom, a
Nuggetovu stražnjicu drugom. Dok sam trčao van, pomislio sam na jednu drugu
noć i jedno drugo vrišteće dijete. Zbog te sam pomisli još brže potrčao.
Na stubište, niz stube okupane žutim svjetlom za uzbunu, dok mi
Nuggetova glava udara po leđima, zatim kroz ojačana čelična vrata na dnu, niz
kratak hodnik, kroz druga ojačana vrata i u sklonište. Teška su se vrata iza nas
zatvorila uz udarac i zapečatila nas unutra. Dosad je već zaključio da ga možda
ipak nitko neće pretvoriti u prah pa sam ga mogao spustiti.
Sklonište je zbunjujući labirint slabo osvijetljenih međusobno povezanih
hodnika, ali toliko smo puta vježbali da mogu naše mjesto pronaći zatvorenih
očiju. Nadglasao sam sirenu viknuvši Nuggetu da me slijedi i krenuo sam.
Pokraj nas protutnjila je desetina koja je išla u suprotnom smjeru.
Desno, lijevo, desno, desno, lijevo, u zadnji hodnik, slobodnom rukom
držeći Nuggeta za vrat da ne padne na leđa. Ugledao sam svoju desetinu kako
kleči dvadeset metara od stražnjeg zida slijepog tunela, pušaka uperenih prema
metalnoj rešetki koja pokriva otvor za zrak koji vodi van – i Reznika koji stoji
iza njih, držeći štopericu.
Sranje.
Zakasnili smo četrdeset i osam sekundi: četrdeset i osam sekundi koje će
nas koštati tri slobodna dana, četrdeset i osam sekundi zbog kojih ćemo pasti još
jedno mjesto niže na velikoj ploči. Četrdeset i osam sekundi koje su značile još
pitajboga koliko dodatnih dana s Reznikom.
Po povratku u vojarnu prenapeti smo da bismo spavali. Pola desetine bjesni
na mene, druga polovica na Nuggeta. Tank, naravno, krivi mene.
„Trebao si ga ostaviti“, kaže. Mršavo mu je lice zajapureno od bijesa.
„Postoji razlog za vježbu, Tank“, podsjećam ga. „Što bi bilo da ovo nije
bila samo vježba?“
„Valjda bi bio mrtav.“
„On pripada ovoj desetini, kao i svi mi.“
„Tebi još nije jasno, zar ne, Zombi? To je pravilo prirode. Onaj tko je
prebolestan ili preslab, mora umrijeti.“ Trzajem skine čizme, baci ih u ormarić
na dnu kreveta. „Da ovisi o meni, sve bismo ih spalili zajedno s Tedovima.“
„Ubijanje ljudi – nije li to posao za izvanzemaljce?“
Lice mu je crveno kao cikla. Zamahuje šakom po zraku. Flintstone ga
krene smiriti, ali Tank ga zaustavi pokretom ruke.
„Tko god je preslab, prebolestan, prestar, prespor, preglup ili premalen –
mora NESTATI!“ urla Tank. „Svi koji se ne mogu boriti ili pomagati borbi,
samo će nas usporavati.“
„Potrošna roba“, odvratim sarkastično.
„Lanac je jak koliko i najslabija karika“, grmi Tank. „To je jebeni prirodni
zakon, Zombi. Samo jaki preživljavaju!“
„Daj, čovječe“, kaže mu Flint. „Zombi je u pravu. Nugget je jedan od nas.“
„Pusti me na miru, Flinte“, vikne Tank. „I svi vi! Kao da sam ja kriv, kao
da sam ja odgovoran za ovo sranje!“
„Zombi, napravi nešto“, moli me Dumbo. „Pretvorit će se u Dorothy.“
Dumbo misli na regrutkinju koja je jednog dana na streljani prolupala i
okrenula oružje prema pripadnicima svoje desetine. Dvije je osobe ubila, a tri
teško ranila prije nego što ju je narednik udario pištoljem u potiljak. Svakog
tjedna čujemo priču o nekome tko se „pretvorio u Dorothy“ ili, kako neki put
kažemo, „otišo posjetit Čarobnjaka.“ Pritisak postaje prevelik i pukneš. Katkad
se okreneš protiv ostalih. Katkad se okreneš protiv sebe. Katkad razmišljam o
pameti središnjeg zapovjedništva koje u ruke neke ozbiljno sjebane djece stavlja
moćno automatsko oružje.
„Ma jebi se“, zareži Tank na Dumba. „Kao da ti nešto znaš. Kao da itko
išta zna. Kog vraga radimo ovdje? Hoćeš mi ti reć, Dumbo? Ili ti, desetaru?
Možeš mi ti objasnit? Neka mi netko objasni i to odmah sada jer ću inače
raznijeti ovo mjesto. Sve ću ovo raznijeti, i sve vas, jer ovo je ozbiljno bolesno,
čovječe. Mi ćemo se s njima boriti, s tim likovima koji su pobili sedam milijardi
ljudi? S kim? S kim?“ Vrhom puške pokazuje na Nuggeta, koji se drži za moju
nogu. „S ovim?“ Histerično se nasmije.
Kad je podigao pušku, svi smo se ukočili. Podigao sam prazne ruke i rekao
što sam mirnije mogao: „Vojniče, smjesta spusti to oružje.“
„Nisi mi ti šef! Nitko meni nije šef!“ Stoji pokraj svog kreveta, puška mu je
uz bok. On je na putu od žute cigle, nema sumnje.
Okrenem pogled prema Flintstoneu, koji je najbliži Tanku, nekoliko koraka
desno od njega. Flint mi odgovori jedva vidljivim kimanjem.
„Zar se vi šupci nikad ne pitate zašto nas još nisu strefili?“ reče Tank. Sad
se ne smije. Plače. „Znate da mogu. Znate da znaju da smo ovdje i znate da
znaju što ovdje radimo; pa zašto nam to dopuštaju?“
„Ne znam, Tank“, mirno kažem. „Zašto?“
„Jer više nije bitno što radimo! Gotovo je, čovječe. Gotovo je!“
Nekontrolirano maše puškom. Ako opali... „I ti i ja i svi u ovoj prokletoj bazi
smo prošlost! Mi smo...“
Flint je na njemu, otima mu pušku iz ruke i grubo ga baca na pod. Tank u
padu udari glavom u rub svog kreveta. Sklupča se i drži za glavu objema rukama
urlajući koliko ga grlo nosi, a kad više nema daha, ponovno udahne i nastavlja
urlati. Ovo je na neki način još gore od mahanja napunjenom puškom.
Poundcake odjuri u zahod i sakrije se u jedan odjeljak. Dumbo pokrije svoje
velike uši i otperja do uzglavlja svog kreveta. Oompa se približio meni, tik uz
Nuggeta, koji mi se sada objema rukama drži za noge i proviruje iza mog boka
prema Tanku, koji se grči na podu. Sedmogodišnja Teacup jedina je na koju
Tankov slom nema učinka. Sjedi na svom krevetu i stoički ga promatra, kao da
Tank svaku večer pada na pod i urla kao da ga netko ubija.
I tada mi sine: ovo jest ubijanje, to što nam rade. Vrlo polagano, okrutno
umorstvo, ubijanje od duše prema van. Sjetim se zapovjednikovih riječi: ne radi
se o tome da unište našu sposobnost za borbu nego našu volju da se borimo.
Beznadno je, ludo. Tank je jedini normalan jer to jasno vidi.
I zato mora otići.
47
VIŠI INSTRUKTOR OBUKE slaže se sa mnom i sljedećeg jutra Tanka više
nema, odveli su ga u bolnicu na psihološku procjenu. Njegov je krevet prazan
tjedan dana, a naša desetina s jednim čovjekom manje pada sve niže i niže na
ljestvici. Nećemo nikad završiti obuku, nikad zamijeniti plave kombinezone
pravim uniformama, nikad zaći s one strane električne ograde i bodljikave žice
da bismo se dokazali, da bismo nadoknadili djelić onoga što smo izgubili.
Ne razgovaramo o Tanku, kao da nikad nije postojao. Moramo vjerovati da
je sustav savršen, a da je Tank pogreška u sustavu.
Jednog mi jutra u hangaru za pripremu i uništavanje Dumbo mahne da
dođem do njegova stola. Dumbo se izučava za bolničara desetine pa mora
secirati određena tijela, obično Tedove, da bi naučio anatomiju. Kad sam prišao,
nije ništa rekao nego glavom pokazao prema tijelu koje je ležalo pred njim.
Tank.
Dugo piljimo u njegovo lice. Oči su mu otvorene, slijepo bulje u strop.
Tako je svjež da je to zastrašujuće. Dumbo se osvrne po hangaru da bude
siguran kako nas nitko ne čuje, a potom prošapće: „Nemoj reći Flintu“.
Kimnem. „Što se dogodilo?“
Dumbo odmahne glavom. Jako se znoji ispod zaštitne kapuljače. „To je
ono čudno. Ne mogu ništa pronaći.“
Ponovno pogledam Tanka. Nije blijed. Koža mu je lagano ružičasta, bez
ikakve mrlje. Kako je umro? Je li se na psihijatriji pretvorio u Dorothy ili se
možda predozirao nekim lijekom?
„A da ga otvoriš?“ upitam ga.
„Neću otvarati Tanka“, reče on. Pogleda me kao da sam mu rekao da skoči
s litice.
Kimnem. Glupa ideja. Dumbo nije liječnik; on je klinac od dvanaest
godina. Opet se osvrnem po hangaru. „Makni ga s tog stola“, kažem. „Ne želim
da ga ostali vide.“ A ni ja.
Tankovo tijelo naslagano je s ostalima pokraj vrata hangara i čeka odvoz.
Ukrcavaju ga na vozilo za zadnji komad puta do spalionice, gdje će ga progutati
plamen, a njegov će se pepeo pomiješati sa sivim dimom i na toplom zraku otići
u visine, pa se na kraju nataložiti po nama u obliku čestica tako sitnih da ih ne
možemo ni vidjeti ni osjetiti. Ostat će s nama – na nama – dok se navečer ne
istuširamo i isperemo ostatke Tanka u odvod cijevima povezan sa septičkom
jamom, gdje će se pomiješati s našim izmetom prije nego što natopi zemlju.
48
DVA DANA KASNIJE stigla je Tankova zamjena. Znali smo da dolazi jer je
Reznik to najavio dan ranije na večernjem sastanku. Nije nam htio reći ništa o
njemu osim imena: Ringer. Kad je otišao, svi su u desetini bili nabrijani; morao
je imati neki razlog da ga tako nazove.
Nugget priđe mom krevetu i upita: „Što znači ringer?“
„Netko koga ubaciš u ekipu da bi dobila neku prednost“, objasnim mu.
„Netko tko je stvarno dobar.“
„Gađanje“, nagađa Flintstone. „Tu smo najslabiji. Poundcake je najbolji, ni
ja nisam loš, ali ti, Dumbo i Teacup ste koma, dok Nugget ne može ni pucati.“
„Dođi ovamo pa mi reci da sam koma“, dere se Teacup. Uvijek traži svađu.
Da sam ja glavni, dao bih joj pušku i par šaržera i pustio je na sve Tedove u
krugu od sto kilometara.
Poslije molitve Nugget se vrpolji i prevrće meni iza leđa, pa kad više ne
mogu izdržati, dobacim mu da se gubi natrag u svoj krevet.
„Zombi, to je ona.“
„Tko?“
„Ringer! Cassie je Ringer!“
Treba mi nekoliko sekundi da se sjetim tko je Cassie. O, Bože, ne opet to
sranje.
„Mislim da Ringer nije tvoja sestra.“
„Ne znaš da nije.“
Skoro sam mu rekao: nemoj bit glup. Tvoja sestra neće doći po tebe jer je
mrtva. No suzdržim se. Cassie je Nuggetov srebrni medaljon, ono čega se čvrsto
drži jer kad bi ga pustio, ništa ne bi moglo spriječiti uragan da ga odnese u Oz,
kao što je odnio druge Dorothy iz logora. Zbog toga dječja vojska ima smisla.
Odrasli ne troše vrijeme na maštanje. Oni se drže onih istih neugodnih činjenica
zbog kojih je Tank završio na stolu za seciranje.
Ringera nema na jutarnjoj prozivci; ni na trčanju, ni na doručku. Spremili
smo se za streljanu, provjerili oružje, zaputili se preko dvorišta. Vedro je, ali
jako hladno. Ne govorimo puno. Svi se pitamo gdje li je novi klinac.
Nugget prvi ugleda Ringera kako stoji u daljini na streljani i odmah vidimo
da je Flintstone bio u pravu: Ringer je prokleto dobar strijelac. Meta iskoči iz
visoke smeđe trave, pop-pop i glava mete eksplodira. Zatim druga meta, ali isti
rezultat. Reznik stoji po strani i upravlja metama. Kad je primijetio da dolazimo,
počeo je brzo pritiskati gumbe. Mete iskaču iz trave jedna za drugom, a Ringer
ih skida jednim metkom prije nego što se uspiju uspraviti. Stojeći pokraj mene,
Flintstone ispusti dug zvižduk pun odobravanja.
„Dobar je.“
Nugget shvati prije ostalih. Zbog nečega u ramenima ili možda bokovima
reče: „To nije muško“. Zatim pojuri preko polja prema osamljenom liku koji
stišće pušku koja se puši na ledenom zraku.
Ona se okrene prije nego što je dotrčao i Nugget stane, najprije zbunjen, a
potom razočaran. Ringer očito nije njegova sestra.
Čudno je da je iz daljine izgledala viša. Visoka je otprilike kao Dumbo, ali
mršavija od njega – i starija. Pretpostavljam da ima petnaest ili šesnaest godina,
vilenjačko lice s tamnim duboko usađenim očima, čistu blijedu put i ravnu crnu
kosu. Oči su ono što prvo primijetiš. To su one oči u kojima, kad nešto tražiš,
pronalaziš samo dvije mogućnosti: ili u njima ima nešto što je duboko zakopano
pa to ne možeš vidjeti ili u njima nema ničega.
To je ona djevojka iz dvorišta koja me zatekla ispred hangara za pripremu s
Nuggetom.
„Ringer je cura“, prošapće Teacup, naboravši nos kao da je nanjušila neku
trulež. Ne samo da više nije miljenica desetine nego više nije ni jedina cura.
„Što ćemo s njom?“ Dumbo je na rubu panike.
Ja se cerekam. Ne mogu si pomoći. „Bit ćemo desetina koja će prva završiti
obuku“, kažem.
I imao sam pravo.
49
PRVA NOĆ koju je Ringer provela u vojarni broj 10 bila je, jednom riječju,
čudna.
Nema dobacivanja. Nema prostih viceva. Nema mačo-spike. Brojimo
minute koje otkucavaju do gašenja svjetla kao hrpa nervoznih blentavaca na
prvom spojaku. Druge desetine možda imaju cure njenih godina; mi imamo
Teacup. Ringer ne primjećuje našu nelagodu. Sjedi na rubu starog Tankova
kreveta rastavljajući i čisteći pušku. Ringer voli svoju pušku, jako. Vidi se po
tome kako masnom krpom prelazi duž cijevi, lašteći ju dok hladni metal ne
zablista pod neonskim svjetlom. Muku mučimo da je ne gledamo. Ona rasklapa
svoje oružje, pažljivo ga sprema u ormarić pokraj kreveta i prilazi mi. Nešto mi
se stegne u prsima. Nisam pričao s curom svojih godina od... otkad? Od prije
Epidemije, a o tom dijelu života više ne razmišljam. To je bio Benov život, ne
Zombijev.
„Ti si desetar“, kaže ona. Glas joj je bezličan, bez emocija, kao i oči.
„Zašto?“
Na izazov u njenu pitanju odgovaram na isti način. „Zašto ne?“
Obučena samo u gaće i vojničku majicu bez rukava, sa šiškama do tamnih
obrva, promatra me svisoka. Dumbo i Oompa prekidaju kartanje da bi nas
promatrali. Teacup se smješka, predosjećajući frku. Flintstone, koji je slagao
veš, spusti čisti kombinezon na hrpu.
„Loše gađaš“, reče Ringer.
„Vješt sam u drugim stvarima“, kažem ja, prekriživši ruke. „Trebaš vidjeti
kako gulim krumpire.“
„Dobro izgledaš.“ Netko se potiho nasmije; mislim da je Flint. „Baviš se
sportom?“
„Prije sam se bavio.“
Stoji nada mnom sa šakama na bokovima, čvrsto se oslanjajući bosim
nogama o pod. Oči su ono što me uznemiruje – njihova tama. Zar ondje nema
ničega ili je u njima gotovo sve? „Nogomet.“
„Pogodila si.“
„Vjerojatno i bejzbol.“
„Kad sam bio mlađi.“
Naglo promijeni temu. „Tip umjesto kojeg sam došla prolupao je.“
„Točno.“
„Zašto?“
Slegnem ramenima. „Zar je važno?“
Ona kimne. Nije. „Ja sam bila desetar u svojoj desetini.“
„Ne sumnjam.“
„To što si desetar ne znači da ćeš nakon završetka obuke postati narednik.“
„Nadam se da je tako.“
„Tako je. Pitala sam.“
Okrene se na goloj peti i vrati do svog kreveta. Pogledam si stopala i vidim
da moram odrezati nokte na nogama. Ringer ima jako mala stopala sa skvrčenim
prstima. Kad sam ponovno podigao pogled, vidio sam je kako odlazi prema
tuševima s ručnikom prebačenim preko ramena. Zastane na vratima. „Ako me
itko u ovoj desetini pipne, ubit ću ga.“
U njenim riječima nema ničega zlokobnog ni smiješnog, kao da iznosi
činjenicu, kao, na primjer, da je vani hladno.
„Reći ću svima“, kažem ja.
„A kad se tuširam, nema pristupa. Tuševi su samo moji.“
„Razumio sam. Još nešto?“
Ona zastane, gledajući me s druge strane prostorije. Osjećam kako
postajem napet. Što je sljedeće? „Volim igrati šah. Znaš li igrati?“
Odmahnem glavom. Zaurlam na dečke; „Zna li netko od vas perverznjaka
igrati šah?“
„Ne“, uzvraća Flint. „No ako je raspoložena za poker na svlačenje...“
Dogodilo se prije nego što sam se uspio odvojiti dva centimetra od
madraca: Flint je na podu, drži se za grlo, udara nogama kao nagažen kukac, a
Ringer stoji iznad njega.
„Nema ni ponižavajućih, seksističkih, ni tobožnjih mačo-primjedbi.“
„Ti si cool!“ ispali Teacup i stvarno to misli. Možda bi trebala još jedanput
razmisliti o ovome s Ringer. Možda i nije tako loše imati još jednu curu ovdje.
„Za ovo ćeš deset dana dobivati pola obroka“, kažem joj. Možda je Flint to
i zavrijedio, ali ja sam i dalje glavni kad nema Reznika i Ringer to mora znati.
„Hoćeš li me prijaviti?“ U njenu glasu nema straha. Nema ljutnje. Nema
ničega.
„Upozoravam te.“
Ona kimne, odmakne se od Flinta i okrzne o mene, krenuvši da pokupi
svoje stvari za tuširanje. Miriše kao – pa, kao žensko, i na sekundu sam malo
ošamućen.
„Sjetit ću se da si bio blag prema meni“, reče zabacivši šiške, „kad
postanem novi desetar pedeset i treće desetine.“
50
TJEDAN DANA nakon što nam se Ringer priključila, 53. desetina popela se s
desetog na sedmo mjesto. Nakon tri tjedna provukli smo se pokraj 19. desetine i
zauzeli peto mjesto, a potom smo, samo dva tjedna prije kraja, udarili u zid i
izgubivši šesnaest bodova, pali s četvrtog mjesta, što je bio gotovo
nenadoknadiv gubitak.
Poundcake, koji nije baš rječit, ali je glavni za brojeve, analizira stanje. U
svim kategorijama osim jedne imamo jako malo mogućnosti za napredak: drugi
smo na poligonu s preprekama, treći u vježbi zračne uzbune i trčanju, a prvi u
„ostalim zadacima“, kategoriji koja obuhvaća bodove za jutarnju inspekciju i
„ponašanje koje dolikuje vojnoj jedinici“. Slaba nam je točka gađanje, u kojem
smo šesnaesti usprkos nenadjebivim strijelcima kao što su Ringer i Poundcake.
Ako ne uspijemo povećati rezultat u sljedeća dva tjedna, nema nam spasa.
Naravno, ne moraš biti dobar matematičar da bi znao zašto imamo tako
malo bodova. Desetar nema pojma o gađanju. Zatim taj nesposobni strijelac od
desetara ode višem instruktoru obuke i traži dodatno vrijeme za vježbanje, ali
bodovi mu se ne popravljaju. Tehnika mi nije loša, sve radim dobro i točnim
redoslijedom; pa ipak, mogu biti sretan ako šaržerom od trideset metaka
pogodim jednu glavu. Ringer se slaže da se radi samo o sreći. Kaže da bi i
Nugget pogodio jednu od trideset. Jako se trudi da to ne pokaže, ali moja
nesposobnost s puškom strašno je ljuti. Njena bivša desetina sad je na drugom
mjestu. Da je nisu dodijelili nama, završila bi obuku u najboljoj klasi i prva bi
dobila čin narednika.
„Nešto bili ti predložila“, reče mi jednog jutra kad smo istrčali na dvorište i
jutarnje sunce. Nosila je traku oko glave da joj drži svilenkaste šiške. Ne kažem
da sam uočio da su svilenkaste. „Pomoći ću ti pod jednim uvjetom.“
„Ima li veze sa šahom?“
„Daj ostavku na mjesto desetara.“
Dobacim joj pogled. Hladnoća joj je izmamila žarko rumenilo na obraze.
Ringer je povučena osoba – ne kao Poundcake nego povučena na snažan,
zastrašujući način, s očima koje te režu oštrinom Dumbova kirurškog noža.
„Nisi to tražio, nije ti važno, zašto ne bi to prepustio meni?“ upita me ne
skrećući pogled sa staze.
„Zašto to tako jako želiš?“
„Davanje naređenja najbolja mi je šansa da preživim.“
Nasmijem se. Htio sam joj reći što sam spoznao. Vosch je to izrekao; ja
sam to znao u dnu svoje duše: umrijet ćeš. Ovdje se ne radi o preživljavanju,
samo o osveti.
Pratimo stazu koja vijuga iz dvorišta preko bolničkog parkirališta do
prilazne ceste pisti. Pred nama je sad elektrana koja bljuje crni i sivi dim.
„Može ovako“, predložim ja, „pomogneš mi, pobijedimo, ja se maknem.“
Ponuda je besmislena. Mi smo regruti. Mi ne određujemo desetare; to radi
Reznik, a znam i da se ovdje uopće ne radi o tome tko je desetar. Radi se o tome
tko će biti narednik kad nas pošalju na zadatak. Mjesto desetara ne jamči
unapređenje, ali ne može škoditi. Iznad nas protutnji Black Hawk na povratku s
noćnog izviđanja. „Jesi li se ikad pitao kako su uspjeli?“ pita ona promatrajući
helikopter koji skreće desno od nas u smjeru sletišta. „Ponovno sve pokrenuti
nakon elektromagnetskog udara?“
„Nisam“, iskreno odgovorim. „Što ti misliš?“
Svaki njen dah malena je bijela eksplozija u ledenom zraku. „Podzemna
skloništa, što drugo. Ili to, ili...“
„Ili što?“
Odmahne glavom i napuhne obraze za koje ju štipa hladnoća, a crna kosa
okupana blistavim jutarnjim suncem klati joj se amo-tamo dok trči.
„To je preludo“, reče napokon. „Hajde, da vidimo od čega si, nogometna
zvijezdo.“
Viši sam od nje deset centimetara. Za jedan moj korak ona mora napraviti
dva tako da sam je pobijedio.
Jedva.
To popodne otišli smo na streljanu i poveli Oompu da postavlja mete.
Ringer me gleda kako ispucavam nekoliko metaka, a zatim mi daje svoje
stručno mišljenje: „Grozan si“.
„U tome je problem, u mojoj grozoti.“ Osmjehnem joj se svojim najboljim
osmijehom. Prije ovog Armagedona bio sam poznat po svom osmijehu. Nije da
se hvalim, ali morao sam paziti da se ne smiješim dok vozim: moj je osmijeh
mogao zaslijepiti vozače iz suprotnog smjera. Međutim, na Ringer uopće nije
djelovao. Ona nije zažmirila zbog njegova neodoljivog bljeska. Nije čak ni
trepnula.
„Imaš dobru tehniku. Što se događa kad pucaš?“
„Općenito govoreći, promašim.“
Ona odmahne glavom. Kad smo već kod osmijeha, na njenu licu još nisam
vidio ni smiješak stisnutih usana. Odlučim da će moja misija biti izmamiti joj
osmijeh. Pomisao je bila više Benova nego Zombijeva, no stare navike teško
umiru.
„Mislim, između tebe i mete?“ upita ona.
Hm? „Pa, kad meta iskoči...“
„Ne. Govorim o onome što se događa između ovoga“, prstima mi dodiruje
desnu ruku, „i onoga“, pokazuje metu udaljenu dvadeset metara.
„Ne kužim te.“
„O svom oružju moraš razmišljati kao da je dio tebe. Ne puca M16; ti
pucaš. Kao kad pušeš u maslačak – ti ispuhuješ metak iz cijevi.“
Zbaci svoju pušku s ramena i da znak Oompi. Ne zna gdje će meta iskočiti,
ali glava se razlijeće u oblak krhotina prije nego što se do kraja uspravi.
„To ti je kao da nema prostora, nema ničega što nisi ti. Puška je dio tebe.
Metak je dio tebe. Meta je dio tebe. Nema ničega što nije dio tebe.“
„U biti, hoćeš reći da sam sebi skidam glavu.“
Ovime sam joj skoro izmamio osmijeh. Zatitrao joj je lijevi kut usta.
„To mi zvuči kao zen“, pokušam ponovno.
Ona skupi obrve. Udarac broj tri. „Više je kao kvantna mehanika.“
Ozbiljno kimam. „Naravno. To sam mislio reći – kvantna mehanika.“
Ona okrene glavu; da bi sakrila osmijeh? Da ne vidim očajničko kolutanje
očima? Kad se ponovno okrenula, sve što sam vidio bio je onaj nesmiljeni
pogled od kojeg ti se stisne želudac.
„Želiš li završiti obuku?“
„Želim se maknuti što dalje od Reznika.“
„To nije dovoljno.“ Pokaže jednu od meta preko polja. Vjetar se poigrava
njenim šiškama. „Što vidiš kad uočiš metu?“
„Vidim šperploču izrezanu u obliku čovjeka.“
„Dobro, ali koga vidiš?“
„Znam što misliš. Katkad zamišljam Reznikovo lice.“
„Pomaže li?“
„Reci ti meni.“
„Radi se o povezanosti“, reče ona. Pokaže mi da sjednem. Ona sjedne
ispred mene i primi me za ruke. Njezine su ledene, hladne kao i tijela u hangaru.
„Zažmiri. Ma daj, Zombi. Kako je tvoj način funkcionirao? Dobro. Zapamti, ne
radi se o tebi i meti. Nije važno što je između vas, nego što vas povezuje.
Zamisli lava i gazelu. Što ih povezuje?“
„Mmm, glad?“
„To se odnosi na lava. Pitam te što im je zajedničko?“
Ovo je teško. Možda prihvaćanje njezine ponude nije bila dobra ideja. Ne
samo da sam je uvjerio kako sam loš vojnik – sad imam šanse ispasti i budala.
„Strah“, šapne mi u uho kao da mi otkriva neku tajnu. „Gazela se boji da će
je pojesti. Lav se boji da će umrijeti od gladi. Strah je taj lanac koji ih
povezuje.“
Lanac. Imam jedan u džepu, a na njemu je srebrni medaljon. Noć kad mi je
sestra umrla bila je prije tisuću godina – ta je noć bila sinoć. Gotovo je – nikad
nije gotovo. Između te noći i današnjeg dana nema linije; to je krug. Moji se
prsti stegnu oko njenih.
„Ne znam što je tvoj lanac“, nastavlja ona – njen topli dah na mom uhu.
„Za svakoga je drugačije. Oni znaju. Wonderland im je rekao. Zbog toga su ti
stavili pušku u ruke i zbog toga si povezan s metom.“ Zatim, kao da mi je
pročitala misli: „Nije to crta, Zombi. To je krug.“
Otvorim oči. Sunce na zalasku stvara oko nje aureolu zlatne svjetlosti.
„Udaljenost ne postoji.“
Ona kimne i požuri me da ustanem. „Skoro će noć.“
Podignem pušku i uglavim kundak na rame. Ne znaš gdje će meta iskočiti –
znaš samo da će se pojaviti. Ringer daje signal Oompi i visoka suha trava
zašuška s moje desne strane jednu milisekundu prije nego što će se meta
uspraviti, no to je više nego dovoljno vremena; to je cijela vječnost.
Udaljenost ne postoji. Nema ničega između mene i ne-mene.
Glava mete razletjela se uz zadovoljno krc! Oompa vikne i podigne šake u
zrak. Ja se zanesem i zgrabim Ringer oko struka, podignem je sa zemlje i
zavrtim oko sebe. Još samo jedna opasna sekunda i poljubit ću je. Kad sam je
spustio, udaljila se par koraka i pažljivo zataknula kosu iza uha.
„To nije bilo u redu“, kažem ja. Ne zna se kome je više neugodno. Oboje
hvatamo dah, možda ne zbog istog razloga.
„Ponovi to“, reče ona.
„Gađanje ili okret?“
Usta joj se trzaju. Ah, tako sam blizu.
„Ono što ima neko značenje.“
51
ZAVRŠETAK TEMELJNE OBUKE.
Nove uniforme čekale su nas kad smo se vratili s doručka, ispeglane,
uštirkane i uredno složene na našim krevetima, kao i posebno dodatno
iznenađenje: trake za glavu s ugrađenom najnovijom tehnologijom otkrivanja
izvanzemaljaca – prozirnom pločicom veličine četvrt dolara koju navučeš preko
lijevog oka. Ljudi koji imaju uljeza svijetlit će kad ih gledaš kroz okular, barem
nam tako kažu. Kad sam kasnije tog dana pitao tehničara kako to funkcionira,
odgovor je bio jednostavan: mali zeleni svijetle zeleno. Kad sam ga uljudno
zamolio za kratku demonstraciju, samo se nasmijao. „Imat ćeš ti svoju
demonstraciju na bojištu, vojniče.“
Prvi put nakon dolaska u logor Haven – i vjerojatno posljednji put u životu
– ponovno smo djeca. Dovikujemo si, skačemo s kreveta na krevet i dajemo si
pet. Ringer je jedina koja se povukla u zahod da se presvuče. Mi ostali skidamo
se ondje gdje smo se zatekli i bacamo mrske plave kombinezone na hrpu nasred
poda. Teacup ima sjajnu ideju da ih zapalimo, a to bi i učinila da joj Dumbo u
zadnji čas nije istrgnuo zapaljenu šibicu iz ruke.
Nugget jedini bez uniforme sjedi na svom krevetu u bijelom kombinezonu,
maše nogama, ruke je prekrižio na prsima, a donju usnu izbacio do dvorišta.
Nije da nisam primijetio, jasno mi je. Kad sam se obukao, sjednem pokraj njega
i lupim ga po nozi.
„Doći ćeš i ti na red, vojniče. Drži se.“
„Dvije godine, Zombi.“
„Pa? Zamisli koji ćeš frajer biti za dvije godine. Sve ćeš nas posramit.“
Nuggeta će prebaciti u drugu obučnu jedinicu kad se mi preraspodijelimo.
Obećao sam mu da ćemo dijeliti spavaonicu kad god budem u bazi iako nemam
pojma kad ću se vratiti – ako se uopće vratim. Naš zadatak i dalje je tajna, a zna
ga samo središnje zapovjedništvo. Nisam siguran zna li Reznik kamo idemo. I
ne zanima me, samo da Reznik ostane ovdje.
„Ma hajde, vojniče. Trebaš biti sretan zbog mene“, zezam ga.
„Nećeš se vratiti.“ Rekao je to s toliko ljutitog uvjerenja da nisam znao što
da kažem. „Neću te više vidjeti.“
„Naravno da ćeš me vidjeti, Nuggete. Obećavam.“
Udario me svom snagom. Još jedanput i još jedanput, odmah iznad srca.
Zgrabih ga za zapešće, a on navali na mene drugom rukom. Uhvatim i tu ruku i
naredim mu da ustane.
„Nemoj mi obećavati, nemoj obećavati, nemoj obećavati! Nemoj nikad
ništa obećavati, nikad, nikad!“ Njegovo maleno lice skvrčilo se od gnjeva.
„Hej, Nuggete, hej.“ Prekrižim mu ruke na prsima i sagnem se da ga
pogledam u oči. „Neke stvari ne moraš obećavati. Jednostavno ih napraviš.“
Posegnem u džep i izvučem Sissyn medaljon. Otvorim kopču. Nisam to
napravio otkad sam je popravio u šatorskom naselju. Krug je otvoren. Stavim
mu ga oko vrata i zakvačim krajeve. Krug je zatvoren.
„Bez obzira na to što se dogodilo tamo vani, vratit ću se po tebe“, obećam
mu.
Preko njegova ramena vidim Ringer koja izlazi iz kupaonice i zatiče kosu
pod novu kapu. Stanem mirno i salutiram.
„Vojnik Zombi javlja se na dužnost, desetaru!“
„Moj jedan dan slave“, kaže ona uzvraćajući pozdrav. „Svi znaju tko će
postati narednik.“
Skromno slegnem ramenima. „Ne slušam glasine.“
„Dao si obećanje za koje znaš da ga ne možeš održati“, reče ona
hladnokrvno, kao što uglavnom uvijek govori. Nažalost, ovo je rekla pred
Nuggetom. „Ne bi li možda bilo bolje da igraš šah, Zombi? Dobro bi ti išlo.“
Nasmijem se jer je smijeh u tom trenutku izgledao kao najneopasnija stvar
koju mogu napraviti.
Vrata se širom otvore i Dumbo vikne: „Dobro jutro, gospodine naredniče!“
Jurnemo do krajeva kreveta i stojimo mirno dok Reznik prolazi ispred vrste
obavljajući posljednju inspekciju. Prilično je tih za Reznika. Ne naziva nas
bijednicima i protuhama, no picajzla je kao i inače. Flintstone nije dobro ugurao
košulju u hlače na jednoj strani. Oompa ima nakrivljenu kapu. Miče nekakav
končić, koji samo on vidi, s Teacupina ovratnika. Dugo se zadržava kod nje,
zapiljivši joj se u lice, a njegova je ozbiljnost gotovo smiješna.
„Dakle, vojniče. Jesi li spreman poginuti?“
„Jesam, gospodine naredniče!“ zaurla Teacup svojim najjačim ratničkim
glasom.
Reznik se okrene ostalima. „A vi? Jeste li vi spremni?“
Glasovi nam zagrme kao jedan: „Jesmo, gospodine naredniče!“
Prije nego što će otići, Reznik mi naredi da istupim. „Dođi sa mnom,
vojniče.“ Posljednji pozdrav vojnicima, a zatim: „Vidimo se na zabavi, djeco“.
Na izlasku mi dobaci pogled pun razumijevanja, kao da kaže rekao sam ti.
Hodam dva koraka iza narednika dok maršira preko dvorišta. Regruti u
plavom dovršavaju govornički podij, vješaju zastavice, postavljaju stolice za
visoke činove, odmotavaju crveni tepih. Na drugoj strani logora obješen je
golemi transparent: MI SMO LJUDSKA VRSTA, a na suprotnoj strani: MI
SMO JEDNO.
Ulazimo u bezličnu prizemnicu na zapadnoj strani logora i prolazimo kroz
sigurnosna vrata s natpisom SAMO ZA ZAPOSLENE, zatim kroz detektor za
metal koji čuvaju teško naoružani vojnici nepomičnih lica. Ulazimo u lift, koji
nas vozi četiri kata pod zemlju. Reznik šuti, čak me i ne gleda. Mislim da znam
kamo idemo, ali nemam pojma zašto. Nervozno čupkam svoju novu uniformu.
Idemo niz dugačak hodnik okupan neonskim svjetlom. Prolazimo kroz još
jednu kontrolu. Još nekoliko teško naoružanih vojnika nepomičnih lica. Reznik
se zaustavi pred vratima na kojima ništa ne piše i provuče karticu kroz bravu.
Ulazimo u malenu prostoriju. Na vratima nas pozdravlja netko u uniformi
poručnika pa ga slijedimo niz još jedan hodnik do velikog ureda. Za stolom sjedi
čovjek i prebire po svežnju ispisanih listova.
Vosch.
Daje znak Rezniku i poručniku da odstupe i ostajemo sami.
„Voljno, vojniče.“
Raširim noge i stavim ruke na leđa, desnom rukom pridržavajući lijevo
zapešće. Stojim ispred velikog stola, pogled pred sebe, prsa van. On je vrhovni
zapovjednik. Ja sam vojak, običan regrut, još nisam ni postao pravi vojnik. Srce
mi lupa tako da bi mi mogli popucati gumbi na novoj novcatoj košulji.
„Pa, Bene, kako si?“
Toplo mi se osmjehuje. Uopće nemam ideju kako da mu odgovorim na
pitanje. Osim toga, zbunilo me to što me oslovio s Ben. Čudno mi to zvuči
nakon što sam mjesecima bio Zombi.
On čeka odgovor pa zbog nekog glupog razloga bubnem prvo što mi padne
na pamet. „Vojak je spreman dati život, gospodine pukovniče!“
On kimne, i dalje se osmjehujući, a zatim ustane, obiđe stol i reče:
„Budimo otvoreni, kao dva vojnika. Naposljetku, sad to i jesi, naredniče Parish.“
I tada ih ugledam: epolete narednika u njegovoj ruci. Dakle, Ringer je bila
u pravu. Dok mi ih je pričvršćivao na ovratnik, ponovno stanem u stav mirno.
Pljesne me po ramenu, probadajući me svojim plavim očima.
Teško ga je gledati u oči. Kad te gleda, osjećaš se golim, potpuno
razgolićenim.
„Izgubio si jednog čovjeka“, kaže mi.
„Da, gospodine pukovniče.“
„Strašno je to.“
„Da, gospodine pukovniče.“
Nasloni se na stol i prekriži ruke. „Imao je izvrstan profil. Ne kao ti, ali...
Poanta je priče da svi imamo kritične trenutke. Svi smo ljudi, je li tako?“
„Da, gospodine pukovniče.“
Osmjehuje se. Zašto? U podzemnom je bunkeru prohladno, ali ja se
počinjem znojiti.
„Smiješ pitati“, reče dajući mi rukom znak odobrenja.
„Gospodine?“
„To pitanje koje te muči, o kojemu razmišljaš otkad se Tank pojavio u
hangaru za pripremu i uništenje.“
„Od čega je umro?“
„Predozirao se, kao što si vjerojatno sumnjao; dan nakon što smo ga
prestali nadzirati radi mogućeg pokušaja samoubojstva.“ Rukom pokaže na
stolicu pokraj mene. „Sjedni, Bene. Želim s tobom o nečemu razgovarati.“
Potonem u stolicu, sjedim na rubu, uspravnih leđa i uzdignute glave. Ako je
moguće biti u stavu mirno dok sjediš, ja to radim.
„Svi imamo svoje kritične trenutke“, kaže strijeljajući me plavim očima.
„Reći ću ti koji je bio moj. Dva tjedna nakon četvrtog vala skupljali smo
preživjele iz jednog izbjegličkog logora oko šest kilometara odavde, tj. ne sve
preživjele, samo djecu. Iako tada još nismo znali za uljeze, bili smo prilično
sigurni da ono što se događalo nije obuhvaćalo djecu. Budući da nismo mogli
znati tko je neprijatelj, a tko nije, zapovjedništvo je odlučilo ukloniti sve starije
od petnaest godina.“
Lice mu se namrgodi. Odvrati pogled. Naslonjen je na stol, stišćući rub
tako jako da su mu zglavci pobijelili.
„Ustvari, ja sam odlučio.“ Duboko udahne. „Ubili smo ih, Bene. Nakon što
smo ukrcali djecu, ubili smo sve do posljednjeg, a kad smo to obavili, spalili
smo logor, zbrisali ga s lica zemlje.“
Ponovno me pogleda. Ne mogu vjerovati, vidim mu suze u očima. „To je
bila moja kritična točka. Nakon toga shvatio sam, na svoj užas, da upadam u
njihovu zamku. Bio sam neprijateljevo oruđe. Za svakog čovjeka s uljezom
umrlo je troje nedužnih ljudi. Moram s time živjeti – jer moram živjeti.
Razumiješ li što ti govorim?“
Kimnem. On se tužno osmjehne. „Naravno da razumiješ. Obojica smo
uprljali ruke krvlju nedužnih, zar ne?“
Odgurne se od stola i glas mu je opet normalan. Nema više suza.
„Naredniče Parish, danas će najbolje četiri desetine našeg bataljuna završiti
obuku. Kao zapovjednik najbolje desetine možete birati gdje ćete biti
raspoređeni. Dvije će desetine biti raspoređene kao patrole za obranu ove baze.
Druge će dvije biti poslane na neprijateljski teritorij.“
Trebalo mi je nekoliko minuta da to shvatim. Daje mi vremena. Uzima
jedan od ispisanih papira i drži ga ispred mene. Ima puno brojeva i črčkica i
čudnih znakova koji mi apsolutno ništa ne znače.
„Ne očekujem da razumiješ što je ovo“, reče, „ali možda želiš pokušati
pogoditi?“
„To bi bilo samo puko nagađanje, gospodine pukovniče“, odgovorim ja.
„Ovo je analiza jednog nositelja uljeza dobivena programom Wonderland.“
Kimnem. Za kog vraga kimam? Kao da razumijem: ma naravno,
zapovjedniče, analiza! Samo nastavite.
„Obrađivali smo ih programom Wonderland, ali nismo uspijevali razdvojiti
matricu uljeza od matrice nositelja – klona ili što već je – dosad.“ Podigne ispis.
„Ovako, naredniče Parish, izgleda um izvanzemaljca.“
Ja opet kimam, ali ovaj put zato što počinjem shvaćati. „Znate što oni
misle.“
„Tako je!“ Blista od zadovoljstva zbog svog nadarenog učenika. „Ključ
pobjede u ovom ratu nije taktika ni strategija, pa ni razlika u tehnologiji. Pravi je
ključ pobjede u ovom ratu, kao i u bilo kojem ratu, znati kako neprijatelj
razmišlja. To sada znamo.“
Čekam da mi pažljivo objasni. Kako neprijatelj razmišlja?
„Velik je dio naših pretpostavki točan: već nas neko vrijeme promatraju.
Uljeze su usadili u ključne pojedince diljem svijeta, spavače, ako hoćete, koji su
čekali znak za pokretanje koordiniranog napada nakon što se broj ljudi dovoljno
smanji. Znamo kako se taj napad odvijao ovdje u logoru Haven, a sumnjamo da
su ostali vojni objekti tako dobro prošli.“
Tresne se papirom po bedru. Mora da sam se trgnuo jer mi je uputio
umirujući smiješak.
„Trećina preživjelog čovječanstva, podmetnuti ovdje da bi dokrajčili one
koji su preživjeli prva tri vala: vas, mene, pripadnike vašeg tima, sve nas. Ako se
bojite, kao što se bojao siroti Tank, da dolazi peti val, ne morate. Petog vala
neće biti. Oni ne namjeravaju napustiti svoj brod prije nego što iskorijene
ljudsku vrstu.“
„Zato nas nisu...?“
„Ponovno napali? Da, mislimo da je to razlog. Čini se da najviše žele
očuvati planet za naseljavanje. Sad vodimo rat do iscrpljenosti. Imamo
ograničene resurse; neće trajati vječno. Znamo to. Oni to znaju. Bez pristupa
zalihama i bez mogućnosti da okupi neke značajnije borbene snage ovaj logor –
i svi ostali poput njega koji još postoje – na kraju će usahnuti i nestati, kao vitica
odsječena od korijena.“
Čudno. I dalje se osmjehuje, kao da mu se nešto u vezi s tim
apokaliptičnim scenarijem sviđa.
„I što ćemo učiniti?“ pitam ja.
„Jedino što možemo, naredniče: prebaciti bitku na njihov teren.“
Kako on to kaže: bez kolebanja, bez straha, bez beznađa! Prebaciti bitku na
njihov teren – zbog toga je zapovjednik. Stoji iznad mene, nasmiješen, pun
samopouzdanja, isklesanih crta lica koje me podsjećaju na kip nekog drevnog,
plemenitog, mudrog, snažnog lika. On je stijena na kojoj se lome izvanzemaljski
valovi, on je nesalomljiv. Mi smo ljudska vrsta, pisalo je na transparentu.
Pogrešno. Mi smo njen blijedi odraz, jadne sjenke, daleki odjek. On je ljudska
vrsta, njeno živo, nepobijeđeno, nepobjedivo srce. Da mi je u tom trenutku
zapovjednik Vosch rekao da si prosviram mozak zbog viših ciljeva, učinio bih
to, bez dvoumljenja.
„To nas vraća na vaš zadatak“, kaže on tiho. „Naši izviđački letovi otkrili
su oveće džepove nositelja uljeza koji se nalaze u Daytonu i okolici. Ubacit
ćemo jednu desetinu, koja će sljedeća četiri sata biti ondje sama. Izgledi za
preživljavanje otprilike su jedan naprama četiri.“
Pročistim grlo. „Dvije desetine ostaju ovdje.“
On potvrdi. Plavi pogled koji probada – do kostiju. „Odluka je vaša.“
Onaj isti tajnoviti smiješak. Zna što ću odgovoriti. Znao je prije nego što
sam ušao. Možda je to doznao iz mog profila koji je sastavio program
Wonderland, iako mislim da nije. On me poznaje.
Ustao sam iz stolice i stao mirno.
I rekao mu ono što je već znao.
52
U 9:00 cijeli bataljun dolazi na smotru u dvorištu, što izgleda kao more plavih
kombinezona na čelu s četirima najboljim desetinama u novim šuškavim
uniformama. Više od tisuću regruta stoji u savršenoj formaciji gledajući prema
istoku, mjestu novih početaka i govorničkom podiju podignutom dan ranije.
Zastave pucketaju na ledenom povjetarcu, ali mi ne osjećamo hladnoću. Nas
grije unutrašnji plamen topliji od onoga koji je Tanka pretvorio u pepeo. Visoki
oficir iz središnjeg zapovjedništva ide u smotru prve vrste – pobjedničke –
rukuje se s nama i čestita nam na dobro obavljenu poslu. Zatim slijedi osobna
zahvala instruktora obuke. Sanjao sam o tome što ću reći Rezniku kad mi pruži
ruku. Hvala što si mi život pretvorio u pakao... a sad umri. Samo umri, pasji
skote... Ili ono meni najdraže, kratko, slatko i prikladno: jebi se. No kad je
salutirao i pružio mi ruku, skroz sam se zbunio. Htio sam ga istodobno
nokautirati i zagrliti.
„Čestitam, Bene“, reče on, što je potpuno poremetilo moju namjeru. Nisam
imao pojma da uopće zna kako se zovem. On mi namigne i krene dalje.
Nekoliko oficira koje nikad nisam vidio održali su kratke govore. Zatim su
najavili vrhovnog zapovjednika i svi su poludjeli, mašući kapama i dižući šake u
zrak. Naše klicanje odzvanjalo je od zgrada koje okružuju dvorište zbog čega su
povici zvučali dvostruko glasnije, a naš broj činio se dvostruko većim.
Zapovjednik Vosch podigao je ruku do čela vrlo polako i odmjereno i kao da je
pritisnuo sklopku: buka je stala, a mi podigli ruke da ga pozdravimo. Svuda oko
sebe čujem potiho šmrcanje. Ovo je previše. Poslije onoga što nas je ovdje
dovelo i kroz što smo prošli, poslije krvi, smrti i vatre, poslije suočavanja s
ružnim zrcalom prošlosti u Wonderlandu i još ružnijom istinom o budućnosti u
prostoriji za eliminaciju, poslije mjeseci brutalne obuke koja je neke od nas
otjerala u smrt, napokon smo stigli. Preživjeli smo smrt djetinjstva. Sad smo
vojnici, možda i posljednji vojnici koji će se ikada boriti, posljednja i jedina
nada ove Zemlje, složni kao jedan u osvetničkom duhu.
Nisam čuo ni riječi od Voscheva govora. Promatrao sam sunce koje izlazi
iza njegovih leđa, uhvaćeno između dvaju dimnjaka elektrane, i njegov odsjaj na
matičnom brodu u orbiti, jedinom nedostatku na inače savršenom nebu. Tako je
malen, tako tričav. Imam osjećaj da bih mogao dignuti ruku i skinuti ga s neba,
baciti ga na zemlju i petom smrviti u prašinu. Plamen u mojim grudima raste do
usijanja i širi se cijelim tijelom. Topi mi kosti, prži kožu; ja sam sunce što se
pretvara u supernovu.
Nisam bio u pravu kad sam mislio da je Ben Parish umro napustivši odjel
za rehabilitaciju. Tijekom cijele temeljne obuke nosio sam u sebi njegovo
smrdljivo truplo. Ono što je od njega preostalo sagorijeva sada, dok promatram
samotan lik koji je zapalio tu vatru. Čovjek koji mi je pokazao pravo bojište,
koji me ispraznio da bih se mogao ponovno napuniti, koji me ubio da bih mogao
ponovno živjeti. I kunem se da vidim kako i on mene promatra onim ledeno
plavim očima koje prodiru do dna duše i znam, točno znam što misli.
Mi smo jedno, ti i ja: braća u mržnji, braća u lukavstvu, braća u
osvetničkom duhu.
VII.
SRCE ZA UBIJANJE
53
TI SI SPASILA MENE.
Ležala sam te noći u njegovu naručju zapamtivši te riječi i govorila samoj
sebi: glupačo, glupačo, glupačo. Ne smiješ to raditi. Ne smiješ, ne smiješ, ne
smiješ.
Prvo pravilo glasi: ne vjeruj nikome. To vodi do drugog pravila: jedini
način da što dulje preživiš je da što dulje ostaneš sama.
Sad sam prekršila oba.
Eh, tako su pametni. Što je preživljavanje teže, više se želiš udružiti, a što
se više želiš udružiti, preživljavanje postaje teže.
Činjenica je da sam imala priliku i nisam baš zablistala dok sam bila sama.
Ustvari, zabrljala sam. Da me Evan nije pronašao, bila bih mrtva.
Njegovo je tijelo stisnuto uz moja leđa, rukom me zaštitnički drži oko
struka, njegov dah ugodno me golica po vratu. U sobi je jako hladno. Voljela bih
se zavući pod pokrivače, ali ne želim se pomaknuti. Ne želim da se on pomakne.
Prijeđem mu prstima po goloj podlaktici, prisjećajući se topline njegovih usana i
svilenkaste kose pod mojim prstima. Dečko koji nikad ne spava sada spava.
Odmara se na obali Kasiopeje, na otoku usred mora krvi. Ti imaš svoje
obećanje, ja imam tebe.
Ne mogu mu vjerovati – moram mu vjerovati.
Ne mogu ostati s njim – ne mogu ga ostaviti.
U sreću više ne možeš vjerovati. To su me Drugi naučili.
No možeš li vjerovati ljubavi?
Ne kažem da ga volim. Ne znam m kako ljubav izgleda. Znam kako sam se
osjećala zbog Bena Parisha, što se riječima ne može opisati, barem ja to ne
mogu.
Evan se promeškolji. „Kasno je“, promrmlja. „Trebala bi se naspavati.“
Kako je znao da sam budna? „A ti?“
On se skotrlja s kreveta i otaba prema vratima. Sjednem, srce mi udara kao
ludo, nisam sigurna zašto. „Kamo ideš?“
„Idem malo pogledati uokolo. Neću dugo.“
Kad je otišao, svučem se i navučem na sebe jednu od njegovih kariranih
košulja. Val je voljela čipkaste pidžame. Nije to moj stil.
Vratim se u krevet i navučem pokrivače do brade. Kvragu, kako je hladno.
Osluškujem tišinu, tišinu kuće bez Evana. Izvana dopiru zvukovi neobuzdane
prirode: lavež divljih pasa iz daljine, zavijanje vuka, hukanje sova. Zima je,
doba kad priroda šapuće. Uživam u simfoniji divljine kad stigne proljeće.
Čekam da se vrati. Prošlo je sat vremena, zatim dva.
Začujem izdajničko škripanje i zadržim dah. Obično ga čujem kad se noću
vraća – lupanje kuhinjskih vrata, njegove teške čizme po stepenicama. Sad ne
čujem ništa drugo osim škripanja s druge strane vrata.
Ispružim ruku i s noćnog ormarića uzmem luger. Uvijek ga držim u blizini.
Najprije pomislim: mrtav je. S druge strane vrata nije Evan nego
Ušutkivač.
Iskradem se iz kreveta i na prstima odem do vrata. Prislonim uho na drvo.
Zažmirim radi koncentracije. Pištolj držim pravilno, dvjema rukama, kao što mi
je pokazao. U mislima ponavljam sve korake, kao što me naučio.
Lijeva ruka na kvaku. Okreni, povuci, udalji se dva koraka, podigni pištolj.
Okreni, povuci, udalji se dva koraka, podigni pištolj...
Škriiiiiiiiip.
Dobro, to je to.
Širom otvorim vrata, udaljim se samo jedan korak – toliko o ponavljanju –
i podignem pištolj. Evan odskoči i zvizne u zid, nagonski podigavši ruke kad mu
je nišan bljesnuo pred licem.
„Hej!“ vikne. Razrogačio je oči, dignuo ruke, kao da ga je zaskočio
razbojnik.
„Što, dovraga, radiš?“ tresem se od bijesa.
„Vratio sam se da... da provjerim kako si. Molim te, spusti pištolj.“
„Znaš da nisam morala otvoriti vrata“, zarežim na njega i spustim pištolj.
„Mogla sam pucati kroz vrata.“
„Sljedeći put svakako kucam.“ Osmjehne mi se svojim poznatim
nakrivljenim osmijehom.
„Hajmo dogovoriti šifru u slučaju da mi se želiš prišuljati. Jedanput
pokucaj ako želiš ući. Dvaput pokucaj ako si me samo došao špijunirati dok
spavam.“ Očima prelazi s mog lica na košulju (koja je njegova), pa na moje gole
noge, gdje mu se pogled zadržava trenutak predugo prije nego što se vrati na
moje lice. Pogled mu je topao. Moje su noge hladne.
Zatim pokuca jedanput na dovratnik, ali unutra ga puštam zbog osmijeha.
Sjedimo na krevetu. Pokušavam ne misliti na to da na sebi imam njegovu
košulju i da ta košulja ima njegov miris, i da on sjedi korak od mene, i da isto
ima svoj miris, i da u želucu imam neki kamen nalik na tinjajući komad ugljena.
Htjela bih da me opet dodirne. Htjela bih osjetiti njegove ruke, meke poput
oblaka, ali bojim se da će se svih sedam trilijuna atoma od kojih se sastoji moje
tijelo razletjeti i raspršiti po cijelom svemiru ako me dodirne.
„Je li on živ?“ prošapće. Opet onaj tužan, očajan pogled. Što se tamo vani
dogodilo? Zašto razmišlja o Samsu?
Slegnem ramenima. Kako da znam?
„Znao sam kad je Lauren bila. Mislim, znao sam kad nije.“ Čupka
pokrivač, prelazi prstima po šavovima, prati rubove uzorka kao da slijedi put na
karti s blagom. „Osjetio sam to. Tada smo ostali samo Val i ja. Val je bila
prilično bolesna i znao sam da nema više mnogo vremena. Znao sam točno
koliko joj je ostalo, gotovo u sat: prošao sam to šest puta.“
Prošla je minuta prije nego što je nastavio. Nešto ga je stvarno uplašilo. Oči
mu ne miruju. Pogledom luta sobom kao da traži nešto što će mu odvući
pozornost – ili možda suprotno, nešto što će ga zadržati u ovom trenutku; ovom
trenutku sa mnom, ne u onom koji ne može izbaciti iz glave.
„Jednog dana bio sam vani“, kaže on, „i vješao neko plahte da se suše kad
me obuzeo neki čudan osjećaj, kao da me nešto udarilo u prsa. Mislim, onako,
potpuno fizički osjet, ne psihički, nikakav mi glasić u glavi nije rekao da... da je
Lauren umrla. Osjećao sam se kao da me netko snažno udario. I znao sam.
Ispustio sam plahtu i odvukao se do njene kuće...“
Odmahne glavom. Dodirnem mu koljeno, a zatim brzo povučem ruku.
Nakon prvog dodira dodirivanje postaje prejednostavno.
„Kako je to učinila?“ pitam. Ne želim da govori o nečemu o čemu nije
spreman govoriti. Dosada je bio poput sante leda kojoj su dvije trećine pod
vodom – slušao je više nego što je govorio i pitao više nego što je odgovarao.
„Objesila se“, reče. „Ja sam je skinuo.“ Skrene pogled; fizički sa mnom, u
mislima s njom. „Zatim sam je zakopao.“
Ne znam što bih rekla pa šutim. Previše je ljudi koji nešto kažu kad zapravo
nemaju što reći.
„Mislim da to tako ide“, reče nakon nekog vremena, „kad nekog voliš.
Nešto mu se dogodi, a ti osjetiš oštru bol u srcu. Ne kao bol u srcu nego pravu
bol u srcu.“ Slegne ramenima i potiho se nasmije. „U svakom slučaju, tako sam
se osjećao.“
„I misliš da je Sammy živ zato što ja nisam imala takav osjećaj?“
„Znam.“ Slegne ramenima i nelagodno se nasmije. „Glupo je. Oprosti što
sam to spomenuo.“
„Stvarno si je volio.“
„Odrasli smo zajedno.“ Od tog sjećanja pojavi mu se sjaj u očima. „Ili je
ona bila ovdje ili sam ja bio kod nje. Potom smo malo odrasli pa je ona stalno
bila ovdje ili sam ja stalno bio kod nje, kad sam se mogao izvući. Morao sam
pomagati ocu na farmi.“
„Tamo si išao večeras, zar ne? Do Laurenine kuće.“
Na obraz mu kapne suza. Ja je obrišem palcem kao što je on brisao moje
suze one noći kad sam ga pitala vjeruje li u Boga. Odjednom se nagne prema
meni i poljubi me, samo tako. „Evane, zašto si me poljubio?“ Najprije govori o
Lauren, a zatim me poljubi. Čudno mi je to.
„Ne znam.“ Sagne glavu. Imamo zagonetnog Evana, šutljivog Evana,
strastvenog Evana, a sad i sramežljivog dječaka Evana. „Bolje bi ti bilo da
sljedeći put imaš dobar razlog“, zezam ga.
„Dobro.“ Ponovno me poljubi.
„Razlog?“ blago upitam.
„Hm. Jako si zgodna?“
„To je dobar razlog. Ne znam je li istina, ali je dobar.“
Obuhvati mi lice rukama i nagne se za treći poljubac, koji traje, zagrije mi
onaj kamen u trbuhu, a dlačice na potiljku podignu mi se i zaplešu od sreće.
„Istina je“, prošapće on dok nam se usne dodiruju.
Zaspali smo jednako zagrljeni kao i prije nekoliko sati, dok me on čvrsto
držao dlanom ispod vrata. Probudila sam se u gluho doba noći osjećajući se na
trenutak kao da sam opet u šumi, u vreći za spavanje, samo ja, moj medvjedić i
moja M16 – i neki stranac koji stišće svoje tijelo uz mene.
Ne, Cassie, u redu je. To je Evan, onaj koji te spasio, koji je brinuo o tebi
dok nisi ozdravila i koji je spreman riskirati svoj život da bi ti održala neko
smiješno obećanje. Evan, osoba koja primjećuje i koja je primijetila tebe. Evan,
običan dječak s farme s toplim, nježnim, mekim rukama.
Srce mi zastane. Koji to dečko s farme ima mekane ruke?
Odmaknem mu ruku sa svojih prsa. On se promeškolji i uzdahne mi pokraj
vrata. Sada dlačice koje su njegove usnice poškakljale plešu drugačiji ples.
Lagano mu prijeđem vrhovima prstiju preko dlana – mekano kao dječja guza.
Dobro, bez panike. Već nekoliko mjeseci nije radio na farmi, a znaš kako
su mu uredni nokti... ali može li nekoliko mjeseci lova u šumi izliječiti
višegodišnje žuljeve?
Lov u šumi...
Malo sagnem glavu i pomirišem mu prste. Vjerojatno se radi o mojoj
prebujnoj mašti, ali osjećam li to jedak, metalan miris baruta? Kad je pucao?
Večeras nije išao u lov, samo do Laurenina groba.
U osvit zore ležim potpuno budna u njegovu zagrljaju i na leđima osjećam
kako mu kuca srce, dok moje otkucava na njegovoj ruci.
Nisi baš neki lovac. Rijetko kad nešto doneseš.
Zapravo sam jako dobar.
Samo nemaš srca nešto ubiti?
Imam srca napraviti ono što moram.
Za što to imaš srca, Evane Walkeru?
54
SLJEDEĆI JE DAN agonija.
Znam da se ne mogu s njim suočiti, preopasno je. Što ako je ono najgore
točno: da ne postoji dečko s farme Evan Walker nego samo Evan Walker –
izdajica ljudskog roda, ili ono nezamislivo (riječ koja ukratko opisuje ovaj napad
izvanzemaljaca): Evan Walker – Ušutkivač? Kažem samoj sebi da je ta zadnja
mogućnost apsurdna. Ušutkivač me ne bi njegovao dok ne ozdravim, a još bi mi
manje davao nadimke i privijao se uza me u mraku. Ušutkivač bi me samo –
ušutkao.
Jednom kad napravim taj neopozivi korak suočavanja, stvar je gotova. Ako
nije onaj za kojeg se izdaje, neće imati izbora. Koji god bio razlog zbog kojega
me drži na životu, mislim da ne bih još dugo živjela kad bi mislio da znam
istinu.
Ne žuri se. Napravi plan. Ne jurišaj kao što inače radiš, Sullivan. Jednom u
životu moraš biti metodična iako to nije tvoj stil.
Zato se pravim da je sve u redu, no za doručkom navedem razgovor na to
kako je živio prije Dolaska. Što je radio na farmi? Sve što zamisliš, kaže on.
Vozio traktor, slagao sijeno u bale, hranio životinje, popravljao strojeve,
postavljao bodljikavu žicu. Pogled mi je na njegovim rukama dok u mislima
tražim opravdanja za njega. Uvijek je nosio rukavice, najbolje je čega se mogu
dosjetiti, ali ne znam kako postaviti pitanje koje će zvučati prirodno. Pa, Evane,
ruke su ti tako meke za nekoga tko je odrastao na farmi. Sigurno si cijelo
vrijeme nosio rukavice i mazao ruke kremom žešće nego drugi dečki, ha?
Ne želi razgovarati o prošlosti; budućnost je ono što ga brine. Želi detalje o
mom pohodu, kao da moramo ucrtati svaki korak od kuće do Wright-Pattersona,
predvidjeti svaku slučajnost. Što ako odlučimo ne čekati do proljeća i ulovi nas
nevrijeme? Što ako baza bude napuštena? Kako ćemo tada ući Sammyju u trag?
Kada ćemo reći da nam je dosta i odustati?
„Ja neću nikada odustati“, kažem mu.
Čekam da padne mrak. Čekanje mi nikad nije išlo pa je primijetio moj
nemir.
„Hoćeš li biti dobro?“ Stoji pokraj kuhinjskih vrata, puška mu visi s
ramena. Nježno mi obuhvaća lice onim mekim rukama, a ja podižem pogled
prema tim štenećim očima – hrabra Cassie, naivna Cassie, vodencvijet Cassie.
Naravno, bit ću dobro. Samo ti idi i ulovi par ljudi, a ja ću napraviti kokice.
Zaključala sam vrata kad je otišao. Gledala sam ga kako okretno silazi sa
stražnje verande i korača prema drveću u smjeru zapada, prema autocesti gdje
se, kao što znamo, rado okuplja divljač kao što su jeleni i zečevi i Homo sapiens.
Projurila sam kroz sve sobe. Četiri sam tjedna bila unutra zatvorena kao da
sam u kućnom pritvoru; očekivali biste da ću malo prekopati.
Što sam pronašla? Ništa. I puno toga.
Obiteljske fotoalbume. Beba Evan u bolnici s prugastim šeširićem za
novorođenčad. Mali Evan gura plastičnu kosilicu za travu. Petogodišnji Evan
sjedi na poniju. Desetogodišnji Evan na traktoru. Dvanaestogodišnji Evan u
bejzbolskom dresu...
I ostatak obitelji zajedno s Val – odmah je prepoznajem, a pogled na lice
djevojke koja je umrla na njegovim rukama i čiju odjeću sad nosim ja opet me
podsjeti na cijelo ovo sranje i odjednom se osjećam kao najveći bijednik na
Zemlji. Kad sam vidjela njegovu obitelj oko božićnog drvca, oko rođendanskih
torti, na izletu u planinama, progutala sam knedlu: nema više božićnih ukrasa ni
rođendanskih torti ni obiteljskih odmora, kao ni deset tisuća drugih stvari koje
smo uzimali zdravo za gotovo. Svaka je fotografija jedno pogrebno zvono,
štoperica koja odbrojava kraj normalnoga.
I ona je na nekim slikama – Lauren. Visoka, sportski građena. Ah, da, i
plava. Naravno, mora biti. Jako su zgodan par, a na više od pola slika ona ne
gleda u fotoaparat; gleda njega. Ne onako kako bih ja gledala Bena Parisha,
raspekmeženo; gleda ga prodorno, onim pogledom koji kaže: ovo ovdje? To je
moje.
Vratila sam albume na mjesto. Moja je paranoja nestala. Pa što ako ima
mekane ruke? To je lijepo. Naložim veliku vatru da zagrijem sobu i rastjeram
sjene koje se skupljaju oko mene. Pa što ako mu prsti mirišu na barut nakon
posjeta njenu grobu? Divljih životinja ima posvuda, a to nije bio trenutak da
kaže nešto kao: Da, bio sam na njenu grobu, a u povratku sam morao upucati
bijesnog zeca. Otkad te pronašao, brine o tebi, čuva te, pomaže ti.
No bez obzira na to koliko samu sebe uvjeravam, nisam se uspjela smiriti.
Nešto mi nedostaje, nešto važno. Prešetavam se ispred kamina i drhtim usprkos
žestokoj vatri, kao kad te nešto svrbi, a ne možeš se počešati. No zašto?
Predosjećam da neću pronaći ništa protiv njega, sve da i prekopam svaki
centimetar kuće.
No nisi sve pretražila, Cassie. Nisi pogledala na jedno mjesto na koje on ne
bi očekivao da gledaš.
Odšepesala sam do kuhinje. Nemam više mnogo vremena. Dohvatim
veliku jaknu s vješalice pokraj vrata i bateriju iz ormarića, zataknem luger za
pojas i iziđem van na jezivu hladnoću. Nebo bez oblaka, dvorište okupano
svjetlošću zvijezda. Dok se vučem prema staji, pokušavam ne misliti na matični
brod nekoliko stotina milja iznad sebe. Svjetlo ne palim prije nego što se nađem
unutra.
Miris starog gnoja i pljesnivog sijena. Zvuk štakora koji trče po trulim
daskama nad mojom glavom. Prijeđem svjetlošću baterije oko sebe, preko
praznih pregrada i zemljanog poda, do odjeljka za sijeno. Ne znam točno što
tražim, ali i dalje gledam. U svim hororima koji su ikad napravljeni staja je
glavno leglo svega što ne tražiš i što uvijek zažališ da si našao.
Ja sam pronašla ono što nisam tražila ispod hrpe otrcanih pokrivača
natrpanih uza stražnji zid, nešto dugačko i tamno što svjetluca u krugu svjetlosti.
Ne diram to. Otkrijem tu stvar razgrnuvši tri deke da bih došla do nje.
Moja M16.
Znam da je moja. Vidim svoje inicijale na kundaku: C. S, urezani jednog
popodneva dok sam se skrivala u malom šatoru u šumi. C. S. kao Carica
Stupidnosti.
Izgubila sam je na zelenom pojasu kad me iz šume napao Ušutkivač.
Ostavila sam je tamo u panici, zaključila da se ne mogu vratiti po nju. I evo je
ovdje, u staji Evana Walkera. Moja najbolja prijateljica našla je način da mi se
vrati.
Znaš li kako ćeš u ratu prepoznati neprijatelja, Cassie?
Udaljila sam se od nje. Udaljila sam se od poruke koju mi šalje. Otišla sam
skroz do vrata dok sam baterijom i dalje osvjetljavala njenu sjajnu crnu cijev.
Zatim sam se okrenula i zaletjela ravno u njegova prsa od kamena.
55
„CASSIE?“ REČE ON, primivši me za ruke da ne padnem natrag ravno na
dupe. „Što radiš ovdje?“ Zavirio je u staju preko mog ramena.
„Mislila sam da sam čula neku buku.“ Glupo! Sada bi mogao odlučiti
provjeriti o čemu se radi, ali to mi je prvo palo na pamet. Stvarno bih trebala
napraviti nešto u vezi s blebetanjem onoga čega se prvog sjetim – ako preživim
sljedećih pet minuta. Srce mi tako jako udara da mi zvoni u ušima.
„Mislila si da...? Cassie, ne bi trebala dolaziti ovdje noću.“
Kimnem i natjeram se pogledati ga u oči. Evan Walker osoba je koja
primjećuje. „Znam da je to glupo, ali dugo te nije bilo.“
„Lovio sam neke srne.“ Stoji preda mnom kao velika sjena u obliku Evana
Walkera, sjena s puškom velikog dometa na pozadini milijuna sunca.
Moš mislit. „Hajmo unutra. Smrznut ću se.“
On se ne miče. Zaviruje u staju.
„Provjerila sam“, kažem ja i trudim se da mi glas ne drhti. „Štakori.“
„Štakori?“
„Da. Štakori.“
„Čula si štakore? U staji? Iz kuće?“
„Ne. Kako bih odande čula štakore?“ Sad bi dobro došlo jedno očajničko
preokretanje očima, a ne nervozan smijeh koji je meni izletio. „Izišla sam na
trijem da udahnem friškog zraka.“
„I s trijema si čula štakore?“
„Bili su veliki.“ Zavodnički osmijeh! Nabacim nešto nalik na to pa
provučeni ruku ispod njegove i povučem ga prema kući – kao da pokušavaš
pomaknuti betonski blok. Ako uđe u staju i vidi otkrivenu pušku, gotovo je.
Zašto je, dovraga, nisam pokrila?
„Evane, nije ništa bilo. Malo sam se prepala, to je sve.“
„Dobro.“
Gurne vrata i zatvori ih pa se zaputimo prema kući, a on zaštitnički drži
ruku oko mojih ramena. Kad smo stigli do vrata, pustio je ruku da padne.
Sad, Cassie. Napravi korak udesno, izvuci luger, čvrsto ga primi objema
rukama, malo savini koljena, stisni, ali ne poteži. Sad.
Ušli smo u toplu kuhinju. Propustila sam priliku.
„Dakle, nisi ulovio srnetinu“, dodam ležerno.
„Nisam.“ Naslonio je pušku na zid i pokretom ramena skinuo kaput. Obrazi
su mu zažareni od hladnoće.
„Možda si pucao u nešto drugo“, kažem. „Možda sam to čula.“
On odmahne glavom. „Nisam ni u što pucao.“ Puše u dlanove. Slijedim ga
u veliku sobu, gdje se sagne nad kaminom i grije ruke. Ja stojim iza fotelje,
nekoliko koraka dalje.
Moja druga šansa da ga skinem. Pogoditi ga iz ove blizine ne bi bio izazov,
odnosno ne bi bio izazov kad bi mu glava nalikovala na praznu limenku
kukuruza, jedinu metu na koju sam navikla.
Izvučem pištolj iz pojasa.
To što sam u njegovoj staji pronašla svoju pušku nije mi ostavljalo mnogo
mogućnosti, kao što ih nisam imala ni ispod onog auta na autocesti: sakriti se ili
se suočiti. Ako ništa ne napravim, ako se pretvaram da je među nama sve u redu,
neću ništa postići. Ako ga ubijem s leđa, nešto ću postići – bit će mrtav – ali
nakon vojnika s raspelom najvažnije mi je postalo da više nikad ne ubijem
nedužna čovjeka. Bolje da sad pokažem ruku dok u njoj držim pištolj.
„Moram ti nešto reći“, kažem. Glas mi podrhtava. „Lagala sam ono o
štakorima.“
„Našla si pušku.“ To nije bilo pitanje.
Okrene se. Leđima je okrenut vatri, lice mu je u sjeni; ne vidim mu izraz
lica, ali ton mu je ležeran. „Našao sam je prije nekoliko dana pokraj autoceste –
sjetio sam se da si rekla kako ti je ispala dok si trčala – potom sam ugledao one
inicijale pa sam zaključio da je tvoja.“
Šutim cijelu minutu. Njegovo objašnjenje zvuči savršeno logično, samo što
nisam očekivala da će tako spremno o tome govoriti.
„Zašto mi nisi rekao?“ naposljetku upitam.
Slegne ramenima. „Namjeravao sam, valjda sam zaboravio. Što radiš s tim
pištoljem, Cassie?“
Ma ništa, htjela sam ti raznijeti glavu. Mislila sam da si možda Ušutkivač
ili možda izdajica svoje vrste ili tako nešto. Ha, ha!
Pratim njegov pogled do oružja u mojoj ruci i odjednom mi se plače.
„Moramo si međusobno vjerovati“, prošapćem, „zar ne?“
„Da“, kaže on približavajući mi se. „Moramo.“
„No kako... kako se natjerati da nekome vjeruješ?“ upitam. Sad je pokraj
mene. Ne pokušava mi uzeti pištolj. Pokušava pogledom doprijeti do mene, a ja
želim da me ulovi prije nego što se previše udaljim od Evana kojeg sam mislila
da poznajem, koji me spasio da se i sam ne bi izgubio. On mi je sad sve što
imam. On je izdanak na litici za koji se držim. Evane, pomozi mi. Ne daj da
padnem. Ne daj da izgubim ono što me čini čovjekom.
„Ne možeš se natjerati da bilo što vjeruješ“, blago odgovara, „ali možeš si
dopustiti da vjeruješ. Možeš si dopustiti imati povjerenja.“
Kimam glavom i podižem pogled prema njegovim očima. Tako su
čokoladasto tople, tako rastapajuće i tužne. Dovraga, zašto mora biti tako
prokleto zgodan? I zašto ja to moram toliko primjećivati?
I kako se moje povjerenje u njega razlikuje od onoga kad je Sammy
prihvatio ruku vojnika prilikom ulaska u autobus? Najčudnije je to što me
njegove oči podsjećaju na Sammyjeve – željne spoznaje da će sve biti u redu.
Drugi su odgovorili na to pitanje nedvosmislenim ne. I što sam ja onda ako dam
Evanu isti odgovor? „Željela bih. Jako bih to željela.“
Ne znam kako se to dogodilo, ali moj je pištolj sada u njegovoj ruci. Primio
me za ruku i poveo oko fotelje. Odložio je pištolj na Očajnu žudnju ljubavi, sjeo
pokraj mene, ali ne preblizu i naslonio laktove na koljena. Trljao je svoje velike
dlanove kao da su i dalje promrzli. Nisu; baš sam jedan držala.
„Ne da mi se otići odavde“, priznaje mi, „zbog dosta razloga koji su se
činili uvjerljivima dok nisam pronašao tebe.“ Nezadovoljno udari dlanom o
dlan; ne zvuči onako kako je htio. „Znam da nisi htjela biti moj razlog da
nastavim sa... sa svime, ali od trenutka kad sam te našao...“ Okrene se, zgrabi
me za ruke i odjednom se malo bojim. Snažno me stišće, oči su mu pune suza.
Čini se kao da ga zadržavam da se ne baci preko ruba litice.
„Sve sam krivo shvatio“, reče on. „Prije nego što sam te našao, mislio sam
da je jedini način da izdržim pronaći nešto za što ću živjeti, ali nije. Da bi
preživio, moraš pronaći nešto za što si spreman umrijeti.“
VIII.
DUH OSVETE
56
CIJELI SVIJET URLA.
To je samo ledeni vjetar koji juri kroz otvor Black Hawka, ali tako zvuči. U
jeku Epidemije, kad su svakodnevno umirale stotine ljudi, stanovnici šatorskog
naselja katkad bi u panici u vatru greškom bacili nekoga tko je bio u nesvijesti i
dok bi živ gorio, njegove urlike nisi samo čuo, osjećao si ih kao ubode u srce.
Neke stvari nikad ne možeš zaboraviti jer ne pripadaju prošlosti – pripadaju
tebi.
Cijeli svijet urla. Živoga ga spaljuju.
Kroz prozore helikoptera vide se vatre razbacane po mračnom krajoliku,
jantarne mrlje na pozadini crnoj poput tinte, sve brojnije prema rubu grada. To
nisu lomače za mrtve. Zapalili su ih gromovi za ljetnih oluja, a jesenji vjetrovi
raznijeli su tinjajući žar na nova mjesta jer je bilo toliko toga što može gorjeti da
im nije bilo kraja. Svijet će gorjeti još godinama. Gorjet će dok ne budem star
kao moj otac – ako poživim toliko.
Letimo tri metra nad vrhovima drveća, s elisama koje su prigušene nekom
vrstom tehnologije za prikradanje, i približavamo se centru Daytona sa sjevera.
Pada rijedak snijeg; treperi oko vatri na zemlji kao zlatna aureola, zrači svjetlost
i ništa ne osvjetljava.
Okrenuo sam se od prozora i preko puta sebe ugledao Ringer kako me
promatra. Podignula je dva prsta. Kimnem – dvije minute do iskakanja. Povukao
sam traku za glavu da namjestim leću okulara na lijevom oku i namjestio remen.
Ringer pokazuje na Teacup, koja sjedi pokraj mene. Okular joj stalno pada.
Zategnuo sam joj remen; ona podigne palac, a ja osjetim neku gorčinu u grlu.
Sedam godina. Blagi Bože! Nagnuo sam se i viknuo joj na uho: „Drži se mene,
razumiješ?“
Teacup se osmjehne, odmahne glavom i pokaže na Ringer. Ja se držim nje!
Nasmijem se. Nije Teacup glupa.
Prelazimo preko rijeke, a Black Hawk prelijeće tek nekoliko stopa iznad
vode. Ringer tisućiti put provjerava svoje oružje. Pokraj nje Flintstone nervozno
tapka nogom zureći pred sebe, ne gledajući ni u što.
Dumbo radi inventuru svoje medicinske opreme, a Oompa saginje glavu
pokušavajući od nas sakriti da je u usta strpao zadnji bombon.
I napokon Poundcake, pognute glave i ruku prekriženih u krilu. Reznik mu
je dao ime Poundcake2 rekavši da je mekan i sladak. Meni tako ne djeluje,
2 Biskvit
pogotovo ne na streljani. Ringer je općenito bolji strijelac, ali Poundcakea sam
vidio kako skida šest meta u šest sekundi.
Eh, Zombi. Mete, šperploče izrezane u obliku ljudi. Kad budemo trebali
gađati za pravo, kako će mu tada ići? Ili nama drugima?
Nevjerojatno. Mi smo prethodnica. Sedam klinaca koji su prije samo šest
mjeseci bili, ono, klinci; mi smo protuudarac napadima od kojih je poginulo
sedam milijardi ljudi.
I opet me Ringer promatra. Kad se helikopter počeo spuštati, otkopčala je
sigurnosnu kopču i prešla preko prolaza koji nas je dijelio. Položila mi je ruke
na ramena i viknula u lice: „Sjeti se kruga! Nećemo umrijeti!“
Brzo i strmo spuštamo se prema zoni za iskrcavanje. Helikopter ne slijeće;
lebdi nekoliko centimetara iznad smrznutog tla dok se desetina iskrcava. Kod
otvora pogledam na drugu stranu i vidim Teacup kako se bori sa svojom
sigurnosnom kopčom. Potom se uspijeva osloboditi i iskače prije mene. Ja idem
posljednji. Pilot se iz svoje kabine osvrne preko ramena i podigne palac. Ja mu
uzvratim.
Black Hawk jurne nagore u noćno nebo i naglo krene na sjever, a njegov se
crni trup brzo stapa s tamnim oblacima dok ga potpuno ne progutaju i više ga
nema.
Elisa helikoptera raspuhala je snježne pahulje iz zraka u malom parku
pokraj rijeke. Kad se helikopter udaljio, snijeg se vratio ljutito se vrteći oko nas.
Iznenadna tišina koja je uslijedila nakon hučećeg vjetra zaglušujuća je. Pred
nama se prijeteći uzdiže golema ljudska sjena: kip veterana Korejskog rata.
Lijevo od kipa nalazi se most. S druge strane mosta i deset blokova dalje u
smjeru jugozapada nalazi se stara sudnica u kojoj je nekoliko nositelja uljeza
prikupilo omanji arsenal automatskog oružja i bacača granata te raketa za
protuzračni raketni bacač FIM-92 Stinger, kako kaže wonderlandski profil
jednog nositelja uhvaćenog u operaciji Mala Bo Peep. Ovamo smo došli zbog
Stingera. Protuzračno nam je oružje uništeno u napadima; moramo nužno
zaštititi tih nekoliko preostalih resursa.
Imamo dvostruku misiju: uništiti ili zaplijeniti svu neprijateljsku tešku
artiljeriju i ukloniti sve nositelje uljeza – ukloniti bez ikakvih predomišljanja.
Ringer je na čelu; ona ima najbolji vid. Pratimo je prolazeći pokraj kipa
mrka lica i preko mosta: Flint, Dumbo, Oompa, Poundcake i Teacup, a ja im
čuvam leđa. Provlačimo se između pokvarenih automobila koji kao da izranjaju
iz bijele zavjese, prekriveni otpacima nakupljenim tijekom triju godišnjih doba.
Neki imaju razbijena stakla, ukrašeni su grafitima, vrijednosti iz njih ukradene
su, ali što sad znači vrijednost? Teacup koja žurno trčkara ispred mene svojim
dječjim stopalima – to je vrijednost. Naučio sam nešto važno u vremenu nakon
Dolaska. Ubijajući nas, pokazali su nam kako su stvari bezvrijedne. Gdje je tip
koji je imao ovaj BMW? Na istom mjestu kao i žena koja je imala Kiju.
Zaustavili smo se neposredno prije bulevara Patterson, na južnoj strani
mosta. Sagnuli smo se pokraj razbijenog prednjeg blatobrana nekog terenca da
provjerimo cestu pred sobom. Zbog snijega ne vidimo dalje od polovice bloka
zgrada. Ovo bi moglo potrajati. Pogledam na sat – još četiri sata dok se ne vrate
po nas u park.
Na sredini križanja, dvadeset metara od nas, stoji pokvarena cisterna i
zaklanja nam pogled na lijevu stranu ulice. Iako ne vidim, iz uputa o zadatku
znam da se na toj strani nalazi četverokatnica, savršena promatračima ako žele
imati most pod kontrolom. Rukom dajem Ringer znak da se drži desne strane
kad se maknemo od mosta tako da se cisterna nalazi između nas i zgrade.
Ona se brzo prebaci do blatobrana cisterne i baci na tlo. Ostali je prate, a ja
joj se pridružujem pužući na trbuhu.
„Što vidiš?“ prošapćem.
„Trojica su, poludesno.“
Zaškiljim kroz okular prema zgradi na suprotnoj strani ulice. Kroz tkanje
pahuljica ugledam tri zelene mrljice svjetla kako poskakuju niz pločnik i postaju
sve veće dok se približavaju raskrižju. Najprije pomislim: Isuse, ovi dalekozori
stvarno funkcioniraju, a zatim: Isuse, Tedovi. I idu ravno na nas.
„Izvidnica?“ pitam Ringer.
Ona slegne ramenima. „Vjerojatno su uočili helikopter pa idu provjeriti.“
Leži na trbuhu i drži ih na nišanu, čekajući naređenje za paljbu. Zelene mrlje
rastu; stigle su do ugla nasuprot nama. Jedva im nazirem tijela ispod tih zelenih
reflektora koje nose na ramenima. Ostavljaju čudan i neskladan dojam, kao da
im je glavu progutao razigran, svjetlucav zeleni plamen.
Ne još. Ako krenu preko ceste, izdaj naređenje.
Pokraj mene Ringer duboko udahne, zadrži dah i strpljivo čeka moje
naređenje, kao da bi mogla čekati još tisuću godina. Snijeg joj pada na ramena,
lovi se za tamnu kosu. Vrh joj je nosa tamnocrven. Trenutak traje cijelu
vječnost. Što ako ih ima više od trojice? Ako otkrijemo svoju prisutnost, moglo
bi se na nas stuštiti njih stotinu iz desetaka različitih skrovišta. Otvoriti vatru ili
čekati? Grizem donju usnu i razmišljam o opcijama.
„Imam ih“, kaže ona, pogrešno protumačivši moje oklijevanje.
Na drugoj strani ulice zelene mrlje stoje na mjestu, združene kao da
razgovaraju. Ne znam jesu li uopće okrenuti prema nama, ali siguran sam kako
ne znaju da smo ovdje. Kad bi znali, jurnuli bi na nas, otvorili paljbu, bacili se u
zaklon, nešto bi napravili. Iznenađenje je naša prednost, a imamo i Ringer. Čak i
da promaši prvim hicem, sljedećima neće. Odluka stvarno nije teška.
Pa zašto je tada ne donesem?
Ringer se sigurno isto to pita jer me pogledava i šapće: „Zombi? Što
ćemo?“
Moje naređenje glasi: uništiti sve nositelje uljeza. Moj mi instinkt govori:
ne žuri se. Ne forsiraj. Pusti da stvari idu svojim tijekom. Stisnut sam u sredini.
Djelić sekunde prije nego što su nam uši registrirale pucanj velikodometne
puške, dva koraka ispred nas pločnik se raspršio u mlaz prljavog snijega i
smrvljenog betona. To je brzo okončalo moju dvojbu. Riječi su mi izletjele kao
da mi ih je ledeni vjetar iščupao iz grla: „Pucaj“.
Prvi njen metak zarije se u jednu od titravih zelenih mrlja i svjetlo se utrne.
Drugo svjetlo krene udesno. Ringer okrene cijev prema mom licu. Sagnem se, a
ona ponovno otvori vatru i drugo se svjetlo ugasi. Treće izgleda kao da se
smanjuje dok bježi niz ulicu u smjeru otkuda su došli.
Skačem na noge. Ne smijem mu dopustiti da pobjegne i digne uzbunu.
Ringer me zgrabi za ruku i snažno povuče da se ponovno spustim.
„Kvragu, Ringer, što to...“
„To je zamka.“ Pokazuje mi ogrebotinu u betonu od petnaest centimetara.
„Zar nisi čuo? To nisu oni pucali. Došlo je odande.“ Trzne glavom prema zgradi
preko puta. „Nama s lijeve strane, a sudeći po kutu, upućeno je s velike visine,
možda s krova.“
Odmahujem glavom. Četvrti s uljezom na krovu? Kako je znao da smo
ovdje i zašto nije upozorio ostale? Skriveni smo iza cisterne, što znači da nas je
ugledao na mostu – ugledao i nije otvorio vatru dok se nismo sklonili tako da
nas više nije mogao pogoditi. Nije imalo smisla.
Ringer, kao da mi čita misli, reče: „To je valjda ono što zovu magla rata“.
Kimnem. Stvari prebrzo postaju prekomplicirane.
„Kako je vidio da prelazimo most?“ pitam.
Ona odmahuje glavom. „Ima uređaj za noćni vid, sigurno.“
„Tada smo nadrapali.“ Prikliješteni smo uz nekoliko tisuća galona benzina.
„Raznijet će cisternu.“
Ringer slegne ramenima. „Ne metkom. To funkcionira samo u filmovima,
Zombi.“ Pogleda me. Čeka da odlučim, kao i ostatak desetine. Osvrnem se.
Njihove me oči promatraju, velike i raširene u snježnoj tami. Teacup se smrzava
ili trese od prestravljenosti.
Flint se mršti i jedini progovara i daje mi do znanja što ostali misle:
„Zaglavili smo. Sad se povlačimo, ne?“
Privlačna ideja, ali suicidalna. Ako nas prilikom povlačenja ne pogodi
snajper s krova, dokrajčit će nas pojačanje koje sigurno stiže.
Povlačenje ne dolazi u obzir. Napredovanje ne dolazi u obzir, kao ni
ostajanje ovdje. Nemamo izbora.
Bježati = umrijeti. Ne bježati = umrijeti.
„Kad smo kod noćnog vida“, zagunđa Ringer, „na to su mogli misliti prije
nego što su nas poslali na noćni zadatak. Totalno smo slijepi.“
Pogledam je. Totalno slijepi. Hvala ti, Ringer. Naredim desetini da se
okupi oko mene i prošapćem: „U sljedećem bloku zgrada na desnoj strani uz
stražnji zid poslovne zgrade nalazi se garaža“. Ili bi se barem, prema karti,
trebala ondje nalaziti. „Idite na treći kat, u parovima: Flint i Ringer, Poundcake i
Oornpa, Dumbo i Teacup.“
„A ti?“ pita Ringer. „Tko je tebi par?“
„Meni ne treba par“, odvratim. „Ja sam jebeni zombi.“
Sad će smiješak, samo čekaj.
57
POKAŽEM PREMA nasipu koji vodi dolje do ruba vode. „Skroz dolje do one
staze“, kažem Ringer. „I nemojte me čekati.“ Ona vrti glavom i mršti se.
Nagnem se prema njoj trudeći se biti ozbiljan. „Mislio sam da ću te nasmijati s
onim o zombiju. Jednog dana, vojniče, izvući ću ti osmijeh na lice.“
Ni traga osmijehu. „Ne bih rekla, gospodine naredniče.“
„Imaš nešto protiv osmijeha?“
„To je prvo nestalo.“ Potom je snijeg i mrak progutaju. Za njom odlaze
ostali. Čujem kako Teacup potiho jeca dok je Dumbo vodi govoreći joj: „Kad
pukne, trči što brže možeš; važi, Cup?“
Čučnem pokraj rezervoara cisterne i uhvatim metalni čep, moleći jednu od
onih nerazumnih molitvi da je ovaj vrag pun do vrha, ili još bolje – dopola pun
jer ćemo od isparenja dobiti najsnažniji prasak. Ne usuđujem se zapaliti gorivo u
cisterni, ali ovih nekoliko litara dizela ispod nje trebalo bi je dići u zrak – nadam
se.
Čep je smrznut. Udaram ga kundakom puške, obuhvaćam objema rukama i
upirem svom snagom. Otvorio se uz vrlo oštar i vrlo dobrodošao zvuk
oslobođenog pritiska. Imat ću deset sekundi. Da brojim? Ma, zajebi. Izvučem
osigurač na granati, ubacim je u otvor i odjurim nizbrdo. Iza mene snijeg šiba na
mahove. Zapnem za nešto nožnim prstom, otkotrljam se ostatak puta i udarim
glavom u asfalt pješačke staze. Vidim kako mi se snijeg vrti oko glave i osjećam
miris rijeke, a zatim začujem potiho vu-uump i cisterna odskoči oko pola metra u
zrak nakon čega se pojavi prekrasna rascvjetana vatrena kugla koja se odražava
od snježnih pahulja, minijaturan svemir sićušnih treperavih sunašaca. Ustajem i
dašćući se penjem natrag. Mojoj desetini ni traga, a kad sam se popeo do razine
cisterne, koja je još čitava, na lijevom obrazu osjetim vrućinu. Ubacivanje
granate u rezervoar s gorivom nije zapalilo teret u cisterni. Da bacim još jednu?
Zaslijepljen eksplozijom, snajperist bi skinuo naočale za noćni vid. Neće dugo
biti zaslijepljen.
Prešao sam križanje i dohvatio nogostup kad se gorivo zapalilo. Od udarca
sam poletio naprijed, preko tijela prvog Teda kojeg je Ringer skinula, ravno u
staklena vrata poslovne zgrade. Čuo sam da se nešto zdrobilo i nadao sam se da
se radi o vratima, a ne o nekom važnom dijelu mog tijela. Po meni su pljuštale
goleme oštre krhotine metala, komadi rezervoara raznesenog eksplozijom
razletjeli su se u svim smjerovima u krugu od sto metara brzinom metka. Dok
sam sklapao ruke nad glavom i stiskao se u najmanje moguće klupko, začuo sam
nečiji vrisak. Vrućina je nevjerojatna, kao da me progutalo sunce.
Iza mene razletjelo se staklo od metka velikog kalibra, ne od eksplozije.
Pola bloka od garaže – idemo, Zombi. I žestoko sam krenuo dok nisam naišao
na Oompu skvrčenog na pločniku i Poundcakea koji kleči pokraj njega i vuče ga
za rame, lica zgrčenog u nečujnom plaču. Ono što sam čuo bio je Oompin vrisak
i za manje od sekunde shvatim razlog: komad metala veličine frizbija strši mu iz
leđa.
Gurnuo sam Poundcakea prema garaži – „Idi!“ – i prebacio maleno
Oompino tijelo preko ramena. Ovaj put začujem pucanj iz puške, dvije sekunde
nakon što je strijelac s druge strane ceste otvorio vatru, i komad betona odvali se
od zida iza mene.
Prva razina garaže odvojena je od pločnika betonskim zidom visokim do
struka. Polako položim Oompu s druge strane, a zatim preskočim zid i sagnem
se. Toink: komad zida veličine šake doleti prema meni. Klečeći pokraj Oompe,
vidim kako Poundcake žuri prema stubištu. E, sad, bit će dobro ako u ovoj
zgradi nije još koje snajpersko gnijezdo i ako se i onaj nositelj uljeza koji je
pobjegao nije ovamo sakrio...
Brzinski pregled Oompine povrede nije obećavajući. Što ga prije odnesem
gore do Dumba, to bolje.
„Vojniče Oompa“, govorim mu na uho. „Nemaš dopuštenje da umreš,
jasno?“
On kimne, uvlačeći ledeni zrak i izdišući ga zagrijanog u svojoj utrobi, ali
blijed je poput snijega koji se valja u zlatnoj svjetlosti. Ponovno ga nabacim na
rame i odem do stubišta držeći se što pognutije a da ne izgubim ravnotežu.
Grabio sam po dvije stepenice dok nisam stigao do treće razine, gdje sam
našao svoju desetinu pognutu iza prvog reda auta, koji metar dalje od zida
okrenutog prema zgradi sa snajperistom. Dumbo kleči pokraj Teacup i sređuje
joj nogu. Hlače su joj razderane i vidim ružnu duboku ranu na mjestu gdje joj je
metak prošao kroz cjevanicu. Dumbo stavlja gazu na ranu, predaje je u ruke
Ringer i žuri do Oompe. Flintstone s neodobravanjem vrti glavom.
„Rekao sam ti da se trebamo povući“, kaže Flint. Oči mu pakosno sjaje. „I
gle sad.“
Ignoriram ga. Okrećem se Dumbu. „I?“
„Nije dobro, naredniče.“
„Tada napravi da bude dobro.“ Pogledam prema Teacup, koja je zabila
glavu Ringer na prsa i tiho jeca.
„Površinska je“, kaže mi Ringer. „Može hodati.“
Kimnem. Oompa ranjen, Teacup pogođena, Flint spreman na pobunu.
Snajperist preko ceste i njegovih stotinjak prijatelja na putu ovamo. Moram
smisliti nešto jako dobro, i to moram smisliti što prije. „Zna gdje smo, što znači
da ne možemo ovdje dugo ostati. Pokušaj ga skinuti.“
Ona kimne, ali ne može Teacup odvojiti od sebe. Ispružio sam ruke mokre
od Oompine krvi: daj je meni. Prebačena, Teacup se vrpolji na mojoj košulji. Ne
želi biti kod mene. Pokažem glavom prema ulici i okrenem se Poundcakeu:
„Cake, idi s Ringer. Uništite kurvinog sina.“
Ringer i Poundcake sagnu se između dvaju auta i nestanu. Ja gladim
Teacup po kosi – negdje putem izgubila je kapu – i gledam kako Dumbo
oprezno poteže krhotinu u Oompinim leđima. Oompa urla od bolova i zabija
prste u tlo. Dumbo me pogleda dvojeći. Kimnem. Mora to izvaditi. „Brže,
Dumbo. Od sporosti mu je samo lošije.“ Zato on naglo povuče.
Oompa se presavije, a odjek njegova zapomaganja odbija se od zidove
garaže. Dumbo odbaci komad nazubljenog metala i posvijetli na otvorenu ranu.
Uz grimasu okrene Oompu na leđa. Košulja mu je na prsima potpuno
mokra. Dumbo je razdere i otkrije izlaznu ranu: šrapnel je ušao s leđa i probio se
do druge strane.
Flint odvrati pogled, otpuže nekoliko koraka i savije leđa u luk dok
povraća. Teacup se potpuno umirila promatrajući sve to. Pada u stanje šoka –
ona Teacup koja je bila najglasnija u lažnim napadima na dvorištu, ona Teacup,
najkrvožednija, koja je najglasnije pjevala u hangaru za pripremu i uništavanje.
Gubim je.
Gubim i Oompu. Dok mu Dumbo pritišće vatu na ranu u trbuhu,
pokušavajući zaustaviti izljev, Oompa pogledom potraži moje oči.
„Kakvo naređenje imaš, vojniče?“ pitam ga.
„Ne – ne smijem...“
Dumbo baca natopljenu gazu i pritišće novu na Oompin trbuh. Gleda me.
Ne mora ništa reći. Meni ne, a ni Oompi.
Lagano spustim Teacup iz krila i kleknem pokraj Oompe. U dahu mu se
osjeća miris krvi i čokolade.
„To je zato što sam debeo“, protisne on. Rasplače se.
„Prestani s tim sranjem“, strogo mu kažem.
On nešto šapne. Približim uho njegovim ustima. „Zovem se Kenny.“ Kao
da je to bila strašna tajna koju se bojao reći.
Oči mu zakolutaju prema stropu. I ode.
58
TEACUP JE PUKLA. Obgrlila je noge i pritisnula čelo na podignuta koljena.
Doviknuo sam Flintu da pazi na nju. Zabrinut sam za Ringer i Poundcakea. Flint
izgleda kao da bi me ubio golim rukama.
„Ti si dao naređenje“, zareži on. „Ti pazi na nju.“
Dumbo čisti ruke od Oompine – odnosno Kennyjeve – krvi. „Ja ću,
naredniče“, kaže on smireno, ali ruke mu se tresu.
„Naredniče“, procijedi Flint. „Tako je. Što sad, naredniče?“
Ne obraćam pozornost na njega i provlačim se do zida gdje Poundcake čuči
pokraj Ringer. Ona kleči, provirujući preko ruba zida prema zgradi na suprotnoj
strani. Spustim se pokraj nje izbjegavajući Poundcakeov upitan pogled.
„Oompa više ne urla“, reče Ringer ne mičući pogled sa zgrade.
„Zvao se Kenny“, kažem ja. Ringer kimne; jasno joj je, ali Poundcakeu
treba još koja minuta. Zatim se brzo odmaknuo da ne bude blizu nas, oslonio
obje ruke na beton te duboko i potreseno udahnuo.
„Morao si, Zombi“, kaže Ringer. „Da nisi, svi bismo možda bili Kenny.“
To stvarno dobro zvuči. Zvučalo je dobro kad sam to sam sebi rekao.
Promatrajući je iz profila, pitam se na što je Vosch mislio kad je prikvačio
epolete na moju uniformu. Zapovjednik je unaprijedio pogrešnog člana desetine.
„I?“ pitam je.
Pokaže glavom preko ceste. „Malo-malo pa se oglasi.“
Polako ustanem. U svjetlu sve slabije vatre vidim zgradu: pročelje s
razbijenim prozorima, bijela boja koja se ljušti i krov kat viši od našeg. Nejasna
sjena koja bi mogla biti rezervoar za vodu, ali to je sve što vidim.
„Gdje?“ šapnem.
„Baš se ponovno spustio. Stalno to radi. Gore-dolje, gore-dolje, kao pajac
iz kutije.“
„Samo je jedan?“
„Jedini kojeg sam ja vidjela.“
„Je l’ svijetli?“
Ringer odmahne glavom. „Ne, Zombi. Ne očitavam ga kao nositelja.“
Grizem donju usnicu. „I Poundcake ga je vidio?“
Ona potvrdi. „Nema zelenog.“ Gleda me onim tamnim očima koje režu
poput noževa.
„Možda to nije snajperist...“, pokušam ja.
„Vidjela sam mu oružje“, kaže ona. „Snajper.“
Pa zašto onda ne svijetli zeleno? Oni na ulici svijetlili su, a bili su udaljeniji
od njega. Potom pomislim da nije važno svijetli li zeleno ili ljubičasto ili nikako:
pokušava nas ubiti i ne možemo se maknuti dok ga ne uklonimo, a moramo se
maknuti prije nego što se onaj koji je pobjegao vrati s pojačanjem.
„Zar nisu pametni?“ promrmlja Ringer kao da mi čita misli.
„Upotrebljavaju ljudsko lice tako da nijednom ljudskom licu ne možeš vjerovati.
Jedini odgovor: pobiti sve ili riskirati da te bilo tko ubije.“
„On misli da smo njihovi?“
„Ili je odlučio da to nije važno. Jedini način da budeš siguran...“
„Ali pucao je na nas, ne na onu trojicu ispod sebe. Zašto bi ignorirao tri
jednostavne mete i gađao onu koju nema šanse pogoditi?“
Nema odgovor na to pitanje, kao ni ja. Za razliku od mene, njoj to nije
važan problem koji treba riješiti. „Jedini način da budeš siguran“, ponovno
naglašava. Pogledam Poundcakea, a on gleda mene. Čeka moju odluku, ali
ustvari nema neke odluke koju bi trebalo donijeti.
„Možeš li ga odavde pogoditi?“ pitam Ringer.
Odmahne glavom, „Predaleko je, sama bih odala naš položaj.“
Prebacim se do Poundeakea. „Ostani ovdje. Za deset minuta otvori vatru po
njemu da nas pokrivaš dok prelazimo preko.“ Gleda me srnećim očima punim
povjerenja. „Znaš, vojniče, običaj je da potvrdiš kako si primio naređenje od
pretpostavljenog.“ Poundcake kimne glavom. Pokušam ponovno: „S jednim na
zapovijed, gospodine naredniče.“ On opet kimne. „Onako, naglas. Riječima.“
Još jedno kimanje.
Dobro, barem sam pokušao.
Kad smo se Ringer i ja vratili do ostalih, Oompina tijela više nije bilo.
Ubacili su ga u jedan od automobila – Flintova ideja, jako slična ideji koju je
imao i za nas ostale.
„Ovdje imamo dobar zaklon. Predlažem da se sakrijemo u autima dok ne
dođu po nas.“
„U ovoj jedinici vrijedi glas samo jedne osobe, Flinte“, kažem mu ja.
„Da, i kako nam to pomaže?“ reče on, izbacivši bradu prema meni, usta
iskrivljenih u preziran osmijeh. „Ah, znam. Hajmo pitat Oompu!“
„Flintstone“, reče Ringer. „Smiri se, Zombi je u pravu.“
„Dok vas dvoje ne uletite u zasjedu, tada valjda neće biti u pravu.“
„U tom slučaju ti postaješ glavni pa možeš odlučivati“, odbrusim ja.
„Dumbo, ti si zadužen za Teacup.“ Samo ako je uspijemo otkinuti od Ringer –
ponovno se zalijepila za njenu nogu. „Ako se ne vratimo za trideset minuta,
nećemo se ni vratiti.“
59
CISTERNA JE IZGORJELA do guma. Čučeći na ulazu u garažu za pješake,
pokazao sam prema zgradi preko ceste okupanoj u narančastom odsjaju vatre.
„Tamo ćemo ući. Treći prozor od lijevog ugla, potpuno razbijen, vidiš?“
Ringer rastreseno kimne. Nešto je muči. Stalno nešto prtlja s okularom,
odmiče ga od oka, stavlja ga natrag. Nema više sigurnosti koju je pokazivala
pred desetinom.
„Nemoguć pogodak“, šapće. Tada se okrene prema meni. „Kako znaš da se
pretvaraš u Dorothy?“
Odmahnem glavom. Otkud to? „Ne pretvaraš se u Dorothy“, kažem joj i
naglasim to tapšanjem po ruci.
„Kako možeš biti siguran?“ Pogled joj luta amo-tamo, nemiran je, traži
gdje će se zaustaviti. Tako je Tankov pogled vrludao prije nego što je skrenuo.
„Luđaci – oni nikad ne misle da su ludi. Njima se njihova ludost čini
normalnom.“
U očima ima nešto očajno, nešto što uopće ne nalikuje na nju. „Nisi luda.
Vjeruj mi.“
Krive riječi.
„Zašto bih?“ odbrusi mi. Prvi put da kod nje čujem neku emociju. „Zašto
bih ti vjerovala i zašto bi ti vjerovao meni? Kako znaš da ja nisam jedna od njih,
ha, Zombi?“
Napokon lagano pitanje. „Znam jer su nas pregledali i ne svijetlimo kad se
gledamo kroz okulare.“
Dugo me promatrala, a zatim promrmlja: „Bože, da barem igraš šah“,
Naših je deset minuta prošlo. Iznad nas Poundcake je otvorio vatru na krov
preko puta; snajperist odmah uzvraća, a mi krećemo. Tek što smo sišli s
pločnika, pred nama je eksplodirao asfalt. Razilazimo se; Ringer se baci udesno,
ja ulijevo i začujem fijuk metka, visok šmirglast ton, otprilike mjesec dana prije
nego što mi je probio rukav jakne. Jako se teško oduprijeti nagonu, koji su u
mene usadili mjeseci obuke, da uzvratim vatru. Skočio sam na pločnik i u dva
koraka priljubio se uz utješno hladan beton zgrade. Tada ugledam kako se
Ringer poskliznula na komad leda i pala licem prema pločniku. Mahnula mi je
da ne prilazim. „Ne!“ Metak odbije komad nogostupa koji joj preleti preko
vrata. Zajebi to ne. Skočim do nje, zgrabim je za ruku i povučem prema zgradi.
Drugi metak prozuji mi pokraj glave dok se povlačim u sigurnost.
Ona krvari. Presijavajući se na svjetlu vatre, rana izgleda crna. Ona mi
maše da idem dalje: idi, idi. Koračamo uza zid zgrade do razbijenog prozora i
uskačemo unutra.
Trebalo nam je manje od minute da prijeđemo cestu. Činilo se kao dva sata.
Nalazimo se u nekadašnjem butiku za bogate. Nekoliko je puta opljačkan,
prepun praznih polica i polomljenih vješalica, jezivih bezglavih lutaka i postera
pretjerano ozbiljnih manekena na zidovima. Na natpisu na pultu piše:
RASPRODAJA RADI ZATVARANJA TRGOVINE.
Ringer se probila do kuta prostorije iz kojeg ima dobar pogled na prozore i
vrata iz hodnika. Drži ruku na vratu, a ruka joj je oblivena krvlju. Moram
pogledati – ona to ne želi. Ja joj kažem: „Ne budi luda, daj mi da vidim.“
Dopustila je. Površinska rana, nešto između ogrebotine i rupe. Našao sam neki
šal u vitrini. Ona ga smota u svežanj i pritisne na vrat. Pokaže na moj poderani
rukav.
„Pogođen si?“
Odmahnem glavom i spustim se na pod pokraj nje. Oboje smo zadihani.
Vrti mi se od adrenalina. „Nije da kritiziram, ali za snajperista je loš.“ ,
„Tri metka, tri promašaja. Jednostavno poželiš da je ovo bejzbol.“
„Puno više od tri“, ispravim je. Pokušao nas je pogoditi više puta, a jedini
pravi pogodak bila je površinska rana na Teacupinoj nozi.
„Amater.“
„Vjerojatno.“
„Vjerojatno“, jedva izgovori riječ do kraja.
„Nije zasvijetlio i nije profesionalac. Usamljeni jahač koji brani svoj
teritorij, a možda se skriva od istih onih koje mi lovimo, usran od straha.“ Nisam
dodao kao mi. Znam samo za sebe.
Poundcake vani i dalje zabavlja snajperista. Pop-pop-pop, pa neizdrživa
tišina, pa opet pop-pop-pop. Snajper uzvraća svaki put.
„Tada bi ovo trebalo biti jednostavno“, kaže Ringer, krutog izraza lica.
Malo me iznenadila. „On nije zasvijetlio, Ringer. Nemamo dopuštenje
da...“
„Ja imam.“ Privuče pušku u krilo. „Evo ga ovdje.“
„Hmm. Mislio sam da je naš zadatak spasiti čovječanstvo.“ Ona me
pogleda ispod oka, onog bez okulara. „To je šah, Zombi: braniš se od poteza
koji još nije odigran. Je li važno što on ne svijetli u našim okularima? Što nas je
promašio kad nas je mogao pogoditi? Ako su dva ishoda jednako vjerojatna, ali
međusobno isključiva, koji je važniji? Na koji ćeš se zakleti životom?“
Kimam glavom na njene riječi, ali uopće ne razumijem što govori. „Hoćeš
reći da bi ipak mogao biti nositelj“, nagađam. „Hoću reći da je najsigurnije
ponašati se kao da je.“
Izvukla je bodež iz korica. Trgnem se sjetivši se njena pitanja o Dorothy.
Zašto je izvukla nož?
„Što je važno?“ pita zamišljeno. Uhvatila ju je neka strašna smirenost,
tišina neba pred oluju, vulkan koji se sprema eksplodirati. „Što je važno, Zombi?
Uvijek sam dobro znala to procijeniti, a još mi je bolje išlo poslije napada. Što je
stvarno važno? Mama mi je prva umrla. To je bilo teško, ali ono što je stvarno
bilo važno je da još imam oca, brata i malu sestru. Potom sam i njih izgubila pa
je bilo važno da još imam sebe, a kad se radi o meni, nema puno toga što je
važno. Hrana. Voda. Zaklon. Što ti još treba? Što je još važno?“ Ovo nije dobro,
ovo je na pola puta da postane jako loše. Nemam pojma na što cilja, ali ako mi
se Ringer sad pretvori u Dorothy, u govnima sam, a možda i ostali skupa sa
mnom. Moram je vratiti u sadašnjost. Najbolje je dodirom, ali bojim se da će me
priklati tom dugačkom oštricom ako je dodirnem.
„Je li to važno, Zombi?“ Iskrivila je vrat da me pogleda, polako okrećući
nož u rukama. „To što je gađao nas, a ne tri Teda ispred sebe? Ili što nas je
promašio svaki put kad nas je gađao?“ Polako okreće nož, vrh oštrice napravio
joj je udubljenje u prstu. „Je li važno što su opet sve pokrenuli nakon
elektromagnetskog udara, što funkcioniraju ispred samog matičnog broda,
sakupljaju preživjele, ubijaju nositelje uljeza i spaljuju ih na stotine, naoružavaju
i obučavaju nas te šalju da ubijemo ostale? Reci mi da to nije važno. Reci mi da
su zanemarive šanse da oni ustvari nisu oni. Reci mi u koju bih se mogućnost
trebala zakleti životom.“
Ja opet kimam glavom, ali ovaj je put razumijem, a put kojim je krenula
vodi u mrak. Čučnem kraj nje i pogledam je ravno u oči. „Ne znam o čemu se
radi kod snajperista i ne znam kako su uklonili posljedice elektromagnetskog
udara, ali zapovjednik mi je rekao zašto nas više ne napadaju: više im nismo
prijetnja.“
Ona zabaci svoje šiške i odbrusi: „Otkud zapovjednik zna što oni misle?“
„Wonderland. Uspjeli smo napraviti profil...“
„Wonderland“, ponovi ona. Snažno kima glavom. Pogled joj luta od mog
lica do ulice prekrivene snijegom i natrag. „Wonderland je program
izvanzemaljaca.“
„Je.“ Ostani s njom, ali je pokušaj polako vratiti. „Tako je, Ringer. Sjećaš
se? Kad smo ponovno zauzeli bazu, našli smo ga skrivenog...“
„Osim ako nismo, Zombi, osim ako nismo.“ Trzne nožem prema meni. „To
je jedna mogućnost, jednako vrijedna, a mogućnosti su važne. Vjeruj mi, Zombi;
ja sam stručnjak u tome što je važno. Dosad sam se igrala slijepog miša. Vrijeme
je za malo šaha.“ Okrene nož i gurne dršku prema meni. „Izreži to iz mene.“
Ne znam što bih rekao. Tupo zurim u nož u njenoj ruci. „Mikročipovi koje
su nam ugradili za praćenje, Zombi.“ Sad me udara u prsa. „Moramo to izvaditi.
Ti izvadi moj, a ja ću tvoj.“
Pročistim grlo. „Ringer, ne smijemo ih izvaditi.“ Borim se pronaći najbolji
argument i dosjetim se samo ovoga: „Ako se ne uspijemo vratiti na dogovoreno
mjesto, kako će nas pronaći?“
„Dovraga, Zombi, jesi li uopće slušao što sam govorila? Što ako oni nisu
mi? Što ako su to oni? Što ako je sve ovo laž?“
Na rubu sam živaca, i više nego na rubu. „Isuse Bože, Ringer! Je l’ znaš
kako sulu... glupo to zvuči? Neprijatelj nas je spasio, obučavao, dao nam oružje?
Ma daj, ne seri; moramo obaviti zadatak. Možda ti se to ne sviđa, ali ja sam ti
zapovjednik...“
„Dobro.“ Sad je jako smirena, onoliko koliko ja nisam. „Sama ću to
napraviti.“
Sagne glavu i zamahne oštricom prema svom potiljku. Ja joj izbijem nož iz
ruke. Dosta je.
„Odstupi, vojniče.“ Bacim nož u mrak na drugoj strani sobe i ustanem.
Tresem se od glave do pete i glas mi podrhtava. „Ako želiš riskirati, super.
Ostani ovdje dok se ja ne vratim. Ili još bolje: odmah me ubij. Možda su moji
izvanzemaljski gospodari smislili kako će od tebe sakriti da ja imam uljeza, a
kad budeš gotova sa mnom, vrati se na drugu stranu ulice i sve ih pobij, ispali
metak Teacup u glavu. Ona bi mogla biti neprijatelj, je l’ da? Pa raznesi joj onda
glavu! To je jedino rješenje, zar ne? Pobij sve ili riskiraj da bilo tko tebe ubije.“
Ringer miruje. Jako dugo ništa ne govori. Snijeg šiba kroz razbijeni prozor,
pahulje odražavaju grimiznocrvenu boju dogorjelih ostataka cisterne.
„Jesi li siguran da ne znaš igrati šah?“ pita ona. Ponovno si stavi pušku u
krilo i prijeđe kažiprstom preko okidača. „Okreni mi leđa.“
Stigli smo do kraja mračnog puta i dalje nema. Nemam neki ni približno
uvjerljiv argument pa odvratim ono što mi je prvo palo na pamet.
„Zovem se Ben.“
Ona ne oklijeva ni sekunde. „Šugavo ime. Zombi je bolje.“
„Kako se ti zoveš?“ nastavljam ja.
„To je jedna od onih stvari koje nisu važne. Već dugo nisu važne, Zombi.“
Prstom polako prelazi preko okidača, vrlo polako. Hipnotizira me, omamljuje.
„Može ovako?“ kažem tražeći izlaz. „Izrezat ću ti mikročip, a ti obećaj da
me nećeš ubiti.“ Tako ću je zadržati na svojoj strani jer bih se radije sukobio s
deset snajperista nego s jednom Ringer iz Oza. Mogu si točno predočiti kako mi
se glava razlijeće u komadiće kao onim likovima od šperploče na streljani.
Ona nagne glavu, a jedan joj se kraj usta iskrivi u nešto ne baš u potpunosti
nalik na osmijeh. „Šah.“
Uzvratio sam joj najiskrenijim osmijehom, osmijehom starog Bena Parisha,
onim kojim sam postizao skoro sve što sam htio. Ustvari, ne skoro, malo sam
skroman.
„Znači li taj ‘šah’ isto što i ‘da’ ili me učiš igrati šah?“
Ona odloži pušku i okrene mi leđa. Sagne glavu. Skloni svilenu crnu kosu s
vrata.
„I jedno i drugo.“
Pop-pop-pop, čuje se Poundcakeova puška, a snajper uzvraća. Njihova
glazba dopire iz pozadine dok ja s nožem klečim iza Ringer. Dio mene potpuno
joj je spreman udovoljiti ako ćemo tako ostatak desetine i ja ostati živi. Drugi
dio u meni urla: samo dolijevaš ulje na vatru! Što će još tražiti – pregled
moždanog korteksa?
„Zombi, opusti se“, reče ona tiho i smireno, opet je ona stara Ringer. „Ako
uređaji za praćenje nisu naši, vjerojatno nije pametno da ih nosimo u sebi, a ako
jesu, dr. Pam uvijek nam ih može ponovno ugraditi kad se vratimo. Važi?“
„Šah-mat.“
„Šah i mat“, ispravlja me.
Vrat joj je dugačak i skladan i jako hladan pod mojim prstima dok tražim
kvržicu ispod ožiljka. Ruka mi drhti. Udovolji joj. Vjerojatno će ti suditi na
vojnom sudu i ostatak života gulit ćeš krumpire, ali barem ćeš biti živ.
„Budi nježan“, prošapće ona.
Duboko udahnem i vrhom noža povučem duž malenog ožiljka. Navre joj
jarkocrvena krv, šokantno crvena na njenoj koži boje bisera. Nije se ni
pomaknula, ali moram pitati: „Je l’ te boli?“
„Ne, baš mi je dobro.“
Vrhom oštrice iščeprkam mikročip ispod kože. Ona tiho zagunđa. Kuglica
se primila za metal, pričvršćena kapljicom krvi.
„Dakle“, reče ona okrenuvši se. Ono što izgleda skoro kao osmijeh skoro
da se nazire. „Kako si ti to preživio?“
Ne odgovaram. Ne mogu. izgubio sam dar govora. Nož mi je ispao iz ruke.
Stojim dva koraka od nje i gledam je, ali njeno je lice nestalo. Ne mogu ga
vidjeti kroz svoj okular.
Cijela njezina glava plamti u zasljepljujućem zelenom plamenu.
60
PRVA MI JE REAKCIJA bila da skinem svoj uređaj, ali nisam to učinio.
Paraliziran sam od šoka. Zatim me prolaze trnci gnušanja. Potom me lovi panika
koju u stopu prati smetenost. Ringerina glava zasvijetlila je kao božićno drvce,
dovoljno jarko da se primijeti s kilometarske udaljenosti. Zeleni plamen
svjetluca i bukti toliko snažno da mi ostavlja odraz u lijevom oku.
„Što je bilo?“ zapitkuje ona. „Što se dogodilo?“
„Zasvijetlila si čim sam izvukao čip za praćenje.“
Zurimo jedno u drugo dobrih nekoliko minuta. Zatim ona kaže: „Mali
zeleni svijetle zeleno.“
Ja sam već na nogama, u rukama mi je M16, povlačim se prema vratima, a
vani, pod snježnim pokrivačem koji prigušuje zvukove, rešetaju se Poundcake i
snajperist. Mali zeleni svijetle zeleno. Ringer ne pokušava dohvatiti pušku koja
leži pokraj nje. Kroz desno oko izgleda normalno. Kroz lijevo svijetli ko
bengalka.
„Razmisli o ovome, Zombi“, kaže ona. „Dobro razmisli.“ Podigla je ruke
izgrebane i oguljene od pada, jedna je umrljana krvlju. „Zasvijetlila sam nakon
što si mi izvukao čip. Naši okulari ne očitavaju uljeze – oni reagiraju na ljude
bez čipa.“
„Oprosti, ali to nema nikakvog jebenog smisla. Zasvijetlili su za onu
trojicu. Zašto bi zasvijetlili ako nisu nosili uljeze?“
„Znaš zašto, samo si to ne možeš priznati. Zasvijetlili su jer ti ljudi nisu bili
nositelji. Oni su poput nas, samo što njima nisu ugradili čipove.“
Ustala je. Bože, izgleda tako malena, kao dijete, ali ona i je dijete, zar ne?
Kroz jedno oko normalna, kroz drugo zelena plamteća kugla. Tko je ona? Što je
ona?
„Spasili su nas.“ Zakorači prema meni. Podignem pušku. Ona stane.
„Čipirali su nas i sortirali, naučili nas da ubijamo.“ Još jedan korak. Okrenem
cijev prema njoj – ne u nju nego prema njoj: ne približavaj se. „Svi koji nisu
čipirani zasvijetlit će zeleno, a kad se budu branili ili nas izazivali, pucali na nas
kao onaj tamo snajperist, to će samo značiti da su nam neprijatelji, zar ne?“ Još
jedan korak. Sad joj ciljam ravno u srce.
„Nemoj“, molim je. „Molim te, Ringer.“ Jedno lice normalno – jedno lice u
plamenu.
„Dok ne ubijemo sve koji nisu čipirani.“ Još jedan korak. Sad je ispred
mene. Kraj puške pritisnut joj je na prsa. „To je peti val, Bene.“
Odmahujem glavom. „Nema petog vala. Nema petog vala! Zapovjednik je
rekao...“
„Zapovjednik je lagao.“
Podigne svoje krvave ruke i iščupa mi pušku iz ruku. Osjećam kao da
padam u potpuno drugačiju vrstu zemlje čuda, gdje gore znači dolje, a istina
znači laž i neprijatelj ima dva lica, moje lice i svoje, lice onoga koji me spasio
od utapanja, koji je uzeo moje srce i pretvorio ga u bojište.
Ona skupi svoje ruke u mojima i proglasi me mrtvim:
„Bene, mi smo peti val.“
61
MI SMO LJUDSKA VRSTA.
To je laž: Wonderland, logor Haven, ovaj rat.
Kako je to bilo jednostavno! Kako nevjerojatno jednostavno, čak i poslije
svega kroz što smo prošli, ili je možda bilo jednostavno zbog svega što smo
prošli.
Okupili su nas. Ispraznili su nas. Napunili su nas mržnjom i lukavstvom i
duhom osvete – da bi nas mogli ponovno poslati van, da pobijemo one koji su
od nas preostali.
Šah-mat.
Povraća mi se. Ringer me drži za rame dok se istresam po posteru koji je
otpao sa zida: UĐITE U MODU!
Kroz dvosmjerno ogledalo vidim Chrisa, i gumb na kojem piše
ELIMINIRAJ, i svoj prst kako ga pritišće. Kako je bilo jednostavno natjerati me
da ubijem čovjeka.
Kad sam završio, uspravim se na pete. Osjećam kako mi Ringer hladnim
prstima masira vrat. Čujem njen glas, koji mi govori da će sve biti u redu.
Skinem okular, uništim zeleni plamen i vratim Ringer njeno lice. Ona je Ringer,
a ja sam ja, osim što više nisam siguran što znači ja. Nisam ono što sam mislio
da jesam. Svijet nije ono što sam mislio da je. Možda je u tome stvar: ovo je sad
njihov svijet, a mi smo izvanzemaljci.
„Ne možemo se vratiti“, procijedim. Gledaju me njene prodorne oči, njeni
hladni prsti masiraju mi vrat.
„Ne možemo, ali možemo ići dalje.“ Podigne moju pušku i gurne mi je u
ruke. „Mogli bismo započeli s onim kučkinim sinom na katu.“
Ne prije nego što izvadimo moj mikročip. Boli više nego što sam očekivao,
a manje nego što zaslužujem.
„Nemoj se gristi“, kaže mi Ringer dok ga vadi. „Sve su nas prevarili.“
„A one koje nisu uspjeli prevariti prozvali su Dorothy i ubili ih.“
„I ne samo njih“, kaže ona s gorčinom. I tada mi sine kao da me grom
pogodio: hangar za pripremu i uništenje. Dva dimnjaka koji izbacuju crni i sivi
dim. Kamioni krcati tijelima, stotinama tijela svakoga dana, tisućama svakoga
tjedna, i autobusi koji stižu cijelu noć, puni izbjeglica, puni hodajućih mrtvaca.
„Logor Haven nije vojna baza“, prošapćem dok mi krv kaplje niz vrat.
Ona odmahne glavom. „Ni logor za izbjeglice.“
Kimnem. Progutam gorčinu koja mi raste u grlu. Vidim kako čeka da to
izgovorim naglas. Katkad moraš istinu izreći naglas da se ne bi činila
nestvarnom. „To je logor smrti.“
Ima jedna stara poslovica o tome da te istina oslobađa. Ne vjeruj u to.
Ponekad ti istina zalupi vrata tamnice i zaključa ih s tisuću zasuna.
„Jesi li spreman?“ pita Ringer. Čini se da bi htjela obaviti to što prije.
„Nećemo ga ubiti“, kažem ja. Ringer me pogleda kao da pita: koji ti je? No
ja mislim na Chrisa vezanog u stolici iza dvosmjernog ogledala. Mislim na
bacanje tijela na pokretnu traku koja je svoj ljudski teret prevozila do užarenog,
proždrljivog otvora peći za spaljivanje. Dovoljno sam dugo bio njihovo oruđe.
„Neutraliziraj i razoružaj, to je naređenje. Razumiješ?“
Ona oklijeva, a zatim kimne. Ne mogu protumačiti njen izraz, što nije
neuobičajeno. Možda opet igra šah? I dalje čujemo kako Poundcake puca s
druge strane ulice. Sigurno više nema mnogo streljiva. Vrijeme je.
Zakoračivši u hodnik, proguta nas potpuni mrak. Napredujemo rame uz
rame, vukući prste po zidovima da bismo se orijentirali u mraku, isprobavamo
svaka vrata, tražimo ona za stubište. Čuje se samo naš dah u ustajalom hladnom
zraku i gacanje naših čizama kroz nekoliko centimetara ledeno hladne vode
neugodnog vonja; mora da je pukla cijev. Gurnuo sam vrata na kraju hodnika i
osjetio nalet svježeg zraka. Stubište.
Zastali smo na odmorištu četvrtog kata, pri dnu uskih stuba što vode na
krov. Vrata su odškrinuta; čujemo oštar prasak snajpera, ali snajperista ne
vidimo. U mraku se ne možemo koristiti znakovima rukama pa privučem Ringer
bliže sebi i prislonim joj usne na uho.
„Zvuči kao da je ravno ispred nas.“ Ona kimne. Njena kosa škaklja mi nos.
„Ulazimo naglo.“
Ona bolje gađa; ona će ići prva. Ja ću pucati ako ona promaši ili ako je
pogodi. Vježbali smo to stotinu puta, ali uvijek smo eliminirali metu, a ne samo
onesposobili. Osim toga, meta nikad nije uzvraćala vatru. Ona se približi
vratima. Stojim iza nje i držim joj ruku na ramenu. Kroz odškrinuta vrata vjetar
zviždi kao da tuli kakva životinja na samrti. Ringer čeka moj znak sagnute
glave, dišući ravnomjerno i duboko, i pitam se moli li se. Ako da, moli li se
istom bogu kao i ja? Nekako mi se čini da ne. Taknem je jedanput po ramenu pa
ona razvali vrata, izleti kao iz topa, nestane u snježnom vrtlogu prije nego što
sam ja napravio dva koraka i začujem oštro pop-pop-pop iz njezine puške te se
skoro spotaknem preko nje, koja kleči na mokrom bijelom tepihu od snijega. Tri
metra ispred nje snajperist leži na boku i hvata se jednom rukom za nogu, a
drugom poseže za puškom – sigurno mu je ispala kad ga je pogodila. Ringer
opet otvori vatru, ovaj put u ispruženu ruku. Široka je sedam centimetara i ona je
izravno pogodi – u mraku, kroz gust snijeg. On povuče ruku natrag na prsa uz
preplašen vrisak. Dotaknem Ringer po tjemenu i dam joj znak da prestane.
„Ostani ležati!“ doviknem mu. „Ne miči se!“
On sjedne, stišćući raznesenu ruku na prsa, okrenut prema ulici, pognut. Ne
vidimo što radi drugom rukom, ali ugledam neki srebrni odsjaj i začujem kako je
zarežao: „Bijednici“. Nešto se u meni sledi; poznajem taj glas.
Taj je glas urlao na mene, ismijavao me, ponižavao, prijetio mi, proklinjao
me. Pratio me od trena kad sam se probudio pa dok nisam zaspao. Siktao je,
vikao, režao i pljuvao na mene i na sve nas.
Reznik!
Oboje smo ga čuli, skamenili smo se. Prestali smo disati. Nismo mogli
misliti.
To mu je dalo vremena, vremena koje se usporilo dok se on podizao, koje
se usporilo kao da onom satu koji je pokrenuo veliki prasak ponestaje energije.
Podiže se na noge – to traje sedam ili osam minuta.
Okreće se da nas pogleda – to traje barem deset minuta.
Drži nešto u zdravoj ruci. Pritišće po tome krvavom rukom – to traje dobrih
dvadeset minuta.
Tada se Ringer vrati u život. Meci mu se zabiju u prsa. Reznik padne na
koljena. Usta mu se otvore. Nagne se naprijed i padne pred nas na lice.
Sat se resetira. Nitko se ne miče, nitko ništa ne govori.
Snijeg, vjetar, kao da stojimo sami na vrhu snijegom okovane planine.
Ringer ode do njega i okrene ga na leđa. Izvuče mu srebrni uređaj iz ruke. Ja
promatram to nezdravo, kozičavo lice štakorskih očiju i nekako i jesam i nisam
iznenađen.
„Mjesecima nas je obučavao da bi nas mogao ubiti“, kažem.
Ringer odmahne glavom. Promatra ekran srebrnog uređaja. Svjetlo ekrana
obasjava joj lice i naglašava kontrast između njene svijetle puti i kose crne kao
ugljen. Izgleda prekrasno na tom svjetlu; ne kao anđeo, više kao anđeo osvetnik.
„Nije nas htio ubiti, Zombi, sve dok ga nismo zaskočili pa nije imao izbora,
a ni tada nas nije htio ubiti puškom.“ Podigne uređaj da mogu vidjeti ekran.
„Mislim da nas je htio ubiti ovim.“
Na gornjoj polovici nacrtana je mreža. U krajnjem lijevom kutu nalazi se
skupina zelenih točkica. Jedna je bliže sredini.
„Naša desetina“, velim.
„Ova izdvojena točka sigurno je Poundcake.“
„Što znači... da nismo izvadili mikročipove...“
„Točno bi znao gdje smo“, reče Ringer. „Čekao bi nas i najebali bismo.“
Pokazala mi je dva istaknuta broja pri dnu ekrana. Jedan je od njih broj koji
sam dobio kad me dr. Pam čipirala i sortirala. Pretpostavljam da drugi pripada
Ringer. Ispod brojeva nalazi se gumb koji svijetli zeleno.
„Što će se dogoditi ako pritisneš taj gumb?“ pitam.
„Pretpostavljam ništa.“ Ona ga pritisne.
Ja se trgnem, ali bila je u pravu.
„To je sklopka za eliminiranje“, kaže ona. „Sigurno je povezana s našim
čipovima.“
Mogao nas je sve uništiti kad god je htio. Ako svrha nije bila da nas ubije,
što jest bila? Ringer vidi pitanje u mojim očima. „Zbog one trojice s ‘uljezima’ –
zato je počeo pucati“, reče ona. „Mi smo prva desetina koja je napustila logor.
Sigurno su nas strogo nadgledali da vide kako ćemo se ponašati u pravoj borbi,
ili u onome za što mislimo da je prava borba, da budu sigurni kako ćemo zagristi
zeleni mamac kao poslušni mali štakori. Mora da su ga spustili ovamo prije nas
da povuče okidač ako mi to ne napravimo, a nismo, pa nas je malo potaknuo.“
„I nastavio je pucati po nama zbog...?“
„Držao nas je budnima i spremnima da raznesemo sve prokleto malo
zeleno što svijetli.“
Zbog snijega se čini kao da me gleda kroz bijelu koprenastu zavjesu.
Pahulje su joj posule obrve, sjaje joj u kosi.
„Strašno velik rizik“, napomenem ja.
„Pa i nije. Imao nas je na ovom malom radaru. U najgorem slučaju morao
bi samo pritisnuti gumb, samo što nije razmišljao o najgorem slučaju.“
„Da ćemo izvaditi čipove.“
Ringer kimne. Obriše snijeg koji joj se nakupio na licu. „Mislim da taj
kreten nije očekivao da ćemo se dići protiv njega.“ Dala mi je uređaj. Zaklopio
sam ga i spremio u džep.
„Mi smo na potezu, naredniče“, reče ona tiho, ili joj je možda snijeg
prigušio glas. „Što ćemo?“
Uvučem puna pluća zraka i polako izdahnem. „Vratiti se do desetine.
Izvaditi im svima mikročipove...“
„I?“
„Nadati se da se prema nama ne kreće cijeli bataljun reznika.“ Okrenuo
sam se da idem. Ona me uhvati za ruku. „Čekaj! Ne možemo se vratiti bez
mikročipova.“
Trebala mi je sekunda da shvatim. Zatim kimnem glavom, trljajući
zapešćem smrznute usne. Bez mikročipova zasvijetlit ćemo u njihovim
okularima. „Poundcake će nas skinuti prije nego što prijeđemo cestu.“
„Da ih stavimo u usta?“
Odmahnem glavom. Što ako ih slučajno progutamo? „Moramo ih učvrstiti
natrag gdje su i bili, čvrsto zamotati ranu i...“
„Nadati se da neće ispasti?“
„I nadati se da ih vađenjem nismo deaktivirali. Što?“ pitam. „Previše
nadanja?“
Trzne joj se jedna strana usta. „Možda je to naše tajno oružje.“
62
„TO JE GADNO, ali gadno sjebano“, kaže mi Flintstone. „Reznik nas je gađao
snajperom?“
Sjedimo naslonjeni na polovični zid garaže dok Ringer i Poundcake sa
strane promatraju ulicu ispod nas. Dumbo mi je s jedne strane, Flintstone s
druge, a Teacup između njih, glave naslonjene na moja prsa.
„Reznik je Ted“, govorim mu već treći put. „Logor Flaven je njihov.
Iskoristili su nas da...“
„Prestani s tim, Zombi! To je najluđa, najparanoidnija hrpa gluposti koju
sam ikad čuo!“ Flintstoneovo okruglo lice crveno je kao paprika. Obrve mu
skaču i trzaju se. „Ubili ste našeg instruktora obuke koji je pokušavao ubiti nas!
Na zadatku eliminiranja Tedova! Vi radite što hoćete, dečki, ali meni je dosta.
Dosta mi je.“ Ustane i zaprijeti mi šakom. „Vraćam se na dogovoreno mjesto i
čekat ću da me pokupe. Ovo je...“ Traži pravu riječ pa se odluči za „sranje“.
„Flinte“, kažem mu ja tihim i čvrstim glasom. „Odstupi.“
„Nevjerojatno. Ti si se pretvorio u Dorothy. Dumbo, Cake, vi ovo
vjerujete? Ne možete to vjerovati.“
Izvukao sam srebrni uređaj iz džepa, otvorio ga, gurnuo mu ga u lice.
„Vidiš ovu zelenu točku? To si ti.“ Pomaknem se do njegova broja i obilježim
ga dodirom palca. Zeleni gumb zasvijetli. „Znaš što se dogodi kad pritisneš
zeleni gumb?“
To je jedna od onih stvari zbog kojih do kraja života noću ležiš budan
želeći povući što si rekao.
Flintstone skoči prema meni i istrgne mi uređaj iz ruke. Možda bih ga i
dostigao, ali Teacup mi je u krilu i to me usporilo. Sve što sam uspio napraviti
prije nego što je pritisnuo gumb bilo je da viknem: „Ne!“
Glava mu se naglo trznula prema natrag kao da ga je netko snažno pogodio
u čelo. Usta su mu se otvorila, oči zakolutale prema stropu.
Zatim se stropoštao ravno na pod, labavih udova kao marioneta kojoj su
popustili konce.
Teacup vrišti. Ringer je skine s mene i ja kleknem pokraj Flinta.
Provjeravam mu puls iako i bez toga znam da je mrtav. Dovoljno je da
pogledam ekran uređaja u njegovoj ruci, tamo gdje umjesto zelene sada stoji
crvena točka.
„Ringer, izgleda da si bila u pravu“, kažem preko ramena.
Polako izvučem kontrolni uređaj iz Flintstonove beživotne ruke. Moja se
ruka trese. Panika, smetenost, ali uglavnom gnjev: bijesan sam na Flinta.
Stvarno sam u iskušenju da ga tresnem šakom posred tog njegova velikog
debelog lica.
Iza sebe čujem Dumba: „Što ćemo sada, naredniče?“ I on je. u panici.
„Najprije ćeš izvaditi mikročipove iz Poundcakea i Teacup.“
„Ja?“ glas mu se povisi oktavu.
Moj se snizi. „Pa ti si bolničar, nisi li? Ringer će izvaditi tvoj.“
„Dobro, ali što ćemo onda? Natrag ne možemo. Ne možemo... Kamo da
sad idemo?“
Ringer me gleda. Malo mi bolje ide tumačenje njenih izraza lica. Kad malo
spusti kutove usana, znači da se priprema, kao da već zna što ću reći. Tko zna?
Vjerojatno i zna.
„Ne ideš natrag, Dumbo.“
„Misliš, ne idemo natrag“, ispravi me Ringer. „Mi, Zombi.“
Ustanem. Čini se da mi treba vječnost da se ispravim. Približim joj se.
Vjetar joj je otpuhao kosu na jednu stranu, sad vijori kao crna zastava.
„Jednog smo ostavili“, kažem ja.
Ona oštro odmahne glavom. Šiške joj se zgodno zanose. „Nugget? Zombi,
ne možeš se vraćati po njega. To je ravno samoubojstvu.“
„Ne mogu ga ostaviti. Obećao sam.“ Počeo sam objašnjavati, ali ni sam ne
znam kako bih počeo. Kako to izreći riječima? Nemoguće, poput traženja
početka kruga ili prve karike na srebrnom lančiću.
„Jednom sam pobjegao“, kažem napokon. „Neću opet.“
63
PAHULJE, SIĆUŠNE bijele točkice, kovitlaju se s neba.
Rijeka, crna i brza, tiha pod oblacima koji skrivaju svjetleće zeleno Oko
matičnog broda, zaudara na ljudski otpad i ljudska trupla.
Jedan sedamnaestogodišnjak, srednjoškolska nogometna zvijezda, obučen
kao vojnik i s poluautomatskom puškom koju su mu dali oni iz svjetlećeg
zelenog Oka, čuči pokraj kipa pravog vojnika, koji se borio i umro nepomućena
uma i čista srca, neiskvaren lažima neprijatelja koji zna kako on razmišlja, koji
sve dobro u njemu pretvara u loše, koji upotrebljava njegovo nadanje i
povjerenje da ga pretvori u oružje protiv vlastite vrste. Klinac koji se nije vratio
kad je trebao, a vraća se sad kad ne smije. Klinac zvan Zombi, koji je dao
obećanje i ako ga ne ispuni, rat će biti gotov – ne veliki rat nego onaj koji se
računa, onaj na bojištu u njegovu srcu.
Obećanja su važna, sad više nego ikada.
U parku pokraj rijeke, na snijegu koji se kovitla s neba.
Osjetio sam helikopter prije nego što sam ga vidio. Promjena tlaka,
podrhtavanje na goloj koži, zatim ritmično udaranje elisa i ja nesigurno stanem
na noge, pritišćući rukom bočnu ranu od metka.
„Kamo da te pogodim?“ pitala me Ringer.
„Ne znam, ali ne u noge ni ruke.“
Dumbo, koji je imao mnogo iskustva s ljudskom anatomijom jer je bio
zadužen za pripremu mrtvih, reče: „Pogodi ga u slabine. Izbliza. I iz ovog kuta,
da mu ne probiješ crijeva.“
Ringer će na to: „Što ćemo ako ti probijem crijeva?“
„Zakopat ćemo me jer ću bit mrtav.“
Osmijeh? Ne. Kvragu.
Poslije, dok mi je Dumbo pregledavao ranu, upitala me: „Koliko dugo da te
čekamo?“
„Ne više od jednog dana.“
„Jednog?“
„Dobro. Dva dana. Ako se ne vratimo za četrdeset i osam sati, nećemo se ni
vratiti.“
Nije se prepirala sa mnom, ali je rekla: „Ako se ne vratite za četrdeset i
osam sati, dolazim po vas“.
„Glup potez, šahiste.“
„Ovo nije šah.“
Crna sjena zatutnji iznad golih krošanja stabala koja okružuju park,
pulsiranje elisa nalikuje na ubrzano kucanje golema srca, a leden vjetar udara u
naletima i pritišće mi ramena dok koračam prema otvoru helikoptera.
Pilot okrene glavu prema meni kad sam uskočio. „Gdje ti je jedinica?“
Uskočim na prazno sjedalo. „Idemo! Idemo!“
On opet: „Vojniče, gdje ti je jedinica?“
Moja jedinica odgovara iz drveća otvorivši neprekidnu vatru, meci se
zabijaju i udaraju u ojačani trup Black Hawka, a ja vičem najglasnije što mogu:
„Idemo, idemo, idemo!“ To me košta. Sa svakim „idemo“ iz rane mi lipti krv
pod pritiskom i curi mi kroz prste.
Pilot poleti, jurne naprijed pa se baci oštro ulijevo. Ja zatvorim oči. Idemo,
Ringer. Idemo.
Black Hawk otvori paljbu u brišućem letu, pretvarajući drveće u prah; pilot
nešto dovikuje kopilotu, helikopter je sad iznad drveća, ali Ringer i moja ekipa
već su sigurno nestali onom stazom što prati tamne obale rijeke. Nekoliko smo
puta obletjeli drveće, ne prekidajući paljbu, dok od drveća nisu ostali razneseni
panjevi. Pilot baci pogled iza sebe, vidi da ležim preko dvaju sjedala i pritišćem
krvavu ranu. Podigne se i stisne gas. Helikopter pojuri prema oblacima; bijelo
snježno ništavilo proguta park.
Gubim svijest. Previše krvi, previše. Vidim Ringerino lice i ne samo da se
smješka, ona se smije; i bravo za mene, bravo za mene što sam je uspio
nasmijati.
A evo i Nuggeta, a on se definitivno ne smije.
Nemoj mi obećavati, nemoj obećavati, nemoj obećavati! Nemoj nikad ništa
obećavati, nikad, nikad!
„Doći ću. Obećavam.“
64
BUDIM SE ondje gdje je sve počelo, u bolničkom krevetu, u zavojima i
omamljen velikom količinom tableta protiv bolova; krug je zatvoren.
Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim kako nisam sam. Netko sjedi na
stolici s druge strane stalka za infuziju. Okrenem glavu i najprije ugledam
njegove čizme, crne, uglačane kao ogledala. Besprijekorna uniforma, uštirkana i
izglačana. Isklesano lice, prodorne plave oči koje me probadaju do dna.
„I eto tebe ovdje“, reče Vosch tiho, „živ ako već ne i zdrav. Liječnici mi
kažu da si izuzetno sretan što si preživio. Nema težih oštećenja; metak je samo
prošao. Stvarno čudesno s obzirom na to da si pogođen iz takve blizine.“
Što ćeš mu reći?
Reći ću mu istinu.
„Ringer me pogodila“, kažem mu. Kopile jedno. Kurvin sine. Mjesecima
sam ga gledao kao svog spasitelja, kao spasitelja čovječanstva. Njegova su mi
obećanja dala najokrutniji dar: nadu.
Nagne glavu na jednu stranu i podsjeti me na pticu sjajnih očiju koja
promatra ukusan zalogajčić.
„A zašto te vojnikinja Ringer pogodila, Bene?“
Ne možeš mu reći istinu.
Dobro, zajebi istinu. Dat ću mu činjenice.
„Zbog Reznika.“
„Reznika?“
„Gospodine pukovniče, vojnikinja Ringer pogodila me jer sam branio
njegovu prisutnost.“
„Zašto si trebao braniti Reznikovu prisutnost, naredniče?“ Prekriži noge i
obujmi rukama podignuto koljeno. Teško ga je gledati u oči dulje od tri ili četiri
sekunde u komadu.
„Okrenuli su se protiv nas, gospodine pukovniče, tj. ne svi. Flintstone i
Ringer – i Teacup, ali samo zato što je Ringer to učinila. Rekli su da Reznikova
prisutnost znači da je sve ovo laž i da vi...“
Podigne ruku. „Ovo?“
„Logor, nositelji uljeza, da nas niste obučavali za ubijanje izvanzemaljaca,
da su nas izvanzemaljci obučavali da se ubijamo međusobno.“
Najprije nije ništa govorio. Gotovo sam poželio da se nasmije ili nasmiješi
ili odmahne glavom. Da je napravio nešto takvo, možda bih posumnjao; možda
bih ponovno razmislio o cijeloj toj priči o glavama lažnih izvanzemaljaca i
zaključio kako bolujem od paranoje i histerije izazvane bojištem.
Umjesto toga, samo me bezizražajno promatrao onim svojim ptičje sjajnim
očima.
„A ti nisi htio sudjelovati u njihovoj maloj teoriji zavjere?“
Kimnem glavom. Snažno, samouvjereno – nadam se. „Pretvorili su se u
Dorothy, gospodine pukovniče, okrenuli cijelu desetinu protiv mene.“
Osmjehnem se. Hladan, krut, vojnički osmijeh – nadam se. „No ne prije nego
što sam sredio Flinta.“
„Pronašli smo njegovo tijelo“, reče mi Vosch. „Bio je, kao i ti, pogođen
izbliza. Za razliku od tebe, pogođen je malo više nego ti.“
Jesi li siguran u to, Zombi? Zašto ga moraš pogoditi u glavu?
Ne smiju znati da smo ga „iskopčali“. Ako ga dovoljno ozlijedim, možda ću
uništiti dokaze. Ringer, odmakni se. Znaš da nisam najbolji strijelac na svijetu.
„Ubio bih i ostale, ali bili su brojniji, gospodine pukovniče. Zaključio sam
kako je najbolje da se vratim u bazu i obavijestim vas.“
Opet se ne miče i dugo ništa ne govori, samo me gleda. Što si ti? pitam se.
Jesi li čovjek? Jesi li Ted? Ili si... nešto drugo. Dovraga, što si?
„Oni su nestali, znaš“, napokon reče. Zatim čeka moj odgovor. Srećom,
smislio sam ga, odnosno Ringer ga je smislila. Zasluge zaslužnima.
„Izvadili su uređaje za praćenje.“
„I tvoj“, napomene on. I čeka. Preko njegova ramena vidim bolničare u
zelenim odorama kako obilaze red kreveta i čujem škripu njihove obuće po
linoleumu. Još jedan dan u bolnici prokletih.
Ja sam spreman za to pitanje. „Igrao sam po njihovim pravilima. Čekao
sam priliku. Poslije mene Dumbo je obavljao zahvat na Ringer i tada sam
krenuo.“
„I pogodio Flintstonea...“
„Potom je Ringer pogodila mene.“
„A onda...“ Sad je prekrižio ruke na prsima, spustio bradu. Proučava me
prikrivenim pogledom, onakvim kakvim grabljivica promatra svoju večeru.
„A onda sam pobjegao, gospodine pukovniče.“
Dakle, sposobna sam pogoditi Reznika u mraku usred snježne oluje, ali
tebe ne mogu s udaljenosti od dva koraka? Neće on to prihvatiti.
Ne mora prihvatiti, samo neka par sati ne odbaci.
On pročisti grlo, počeše se ispod brade. Neko je vrijeme proučavao pločice
na stropu prije nego što me opet pogledao. „Imao si puno sreće, Bene, da si
stigao do mjesta za evakuaciju prije nego što si iskrvario.“
Da, baš sam imao sreće. Vraške sreće.
Zavlada teška tišina. Plave oči. Stisnuta usta. Prekrižene ruke.
„Nisi mi sve rekao.“
„Gospodine?“
„Nešto si izostavio.“
Polako odmahnem glavom. Soba se zaljulja kao brod u oluji. Koliko su mi
tableta protiv bolova dali?
„Tvoj nekadašnji instruktor obuke. Netko ga je iz tvoje jedinice pretresao i
pronašao ovo.“ Podigne srebrni uređaj poput Reznikova. „U tom bi se trenutku
netko – pretpostavljam ti kao nadređeni – zapitao što je Reznik radio s uređajem
koji mu je omogućivao da pritiskom na gumb prekine vaše živote.“
Kimam glavom. Ringer i ja očekivali smo da će doći na to pa imam
spreman odgovor. Druga je stvar hoće li povjerovati ili ne.
„Samo jedno objašnjenje ima smisla, gospodine pukovniče. To je bio naš
prvi zadatak, prvi pravi sukob. Trebalo nas je pratiti, a trebao vam je i rezervni
plan u slučaju da se netko od nas pretvori u Dorothy – okrene protiv ostalih.“
Nisam nastavio dalje, bez daha sam i to mi je drago jer ne vjerujem sam
sebi kad sam omamljen. Ne razmišljam bistrom glavom. Hodam minskim
poljem u gustoj magli. Ringer je to predvidjela. Tjerala me da vježbam cijelo
vrijeme dok smo čekali povratak helikoptera, sve dok mi nije pritisnula pištolj
na trbuh i povukla okidač.
Stolica zadere po podu, a Voschevo mršavo, grubo lice ispuni mi vidno
polje.
„To je stvarno neobično, Bene: da se ti usprotiviš borbenoj dinamici grupe,
strahovitom pritisku da ideš kamo i ostali. To je gotovo, rekao bih, ne-ljudski.“
„Ja sam ljudsko biće“, prošapćem, a srce mi tako snažno tuče da sam na
trenutak siguran da ga on može vidjeti kako udara ispod tanke spavaćice.
„Jesi li? Naime, u tome je bit svega, zar ne, Bene? O tome se radi! Tko je
ljudsko biće, a tko nije. Nemamo li oči, Bene? Nemamo li ruke, organe, kostur,
osjetila, osjećaje, strasti? Ako nas probodu, ne krvarimo li? A ako nam naude,
nećemo li se osvetiti?“
Četvrtasta vilica, hladnoća plavih očiju, tanke usne, blijede nasuprot
zajapurenu licu.
„Shakespeare. Mletački trgovac. Govor pripadnika prezrene i proganjane
rase, rase kao što je naša, Bene – ljudska rasa.“
„Ja ne mislim da oni nas mrze, gospodine.“ Nastojim ostati smiren zbog
ovog neobičnog i neočekivanog zaokreta na minskom polju. U glavi mi je kaos.
Nastrijeljen i omamljen raspravljam o Shakespeareu sa zapovjednikom jednoga
od najgorih logora smrti u povijesti čovječanstva.
„Svoju naklonost pokazuju na čudan način.“
„Nije da nas vole ili mrze, samo im smetamo. Možda smo mi u njihovim
očima uljezi.“
„Periplaneta americana za njihova Homo sapiensa? U tom slučaju ja sam
na strani žohara. Jako ga je teško uništiti.“
Potapšao me po ramenu, a zatim se jako uozbiljio. Došli smo do srži
problema, do pitanja života ili smrti, do pitanja tko će proći, a tko pasti; osjećam
to. On ne prestaje preokretati tanak srebrni uređaj u svojim rukama.
Zombi, plan ti ne valja. Znaš da ne valja.
Dobro. Da čujemo tvoj.
Ostanimo skupa. Iskušat ćemo sreću s onima koji se skrivaju u sudnici, tko
god da jesu.
A Nugget?
Neće mu nauditi. Zašto si tako zabrinut za njega? Zaboga, Zombi, ima na
stotine djece...
Da, ima, ali jednome sam dao riječ.
„Stvari se loše razvijaju, Bene, vrlo loše. Ringer će se zbog svoje zablude
priključiti upravo onima koje je trebala uništiti. Reći će im sve što zna o našim
operacijama. Poslali smo još tri jedinice da je preduhitre, ali bojim se da bi
moglo biti prekasno. Ako zaista bude prekasno, nećemo imati izbora nego
poduzeti krajnju mjeru.“
U očima mu plamti blijeda plava vatra. Doslovno sam zadrhtao kad se
okrenuo, odjednom mi je postalo hladno i uhvatio me velik strah.
Što je krajnja mjera?
Možda nije prihvatio moju priču, ali nije je ni odbacio. Još sam živ, a dok
sam ja živ, Nugget ima šansu.
Okrene se natrag kao da se upravo nečeg sjetio.
Sranje. Evo ga.
„Ima još nešto. Žao mi je što ti donosim loše vijesti, ali skinut ćemo te s
lijekova za bolove da bismo mogli provesti kompletnu procjenu.“
„Kompletnu procjenu?“
„Rat je čudna stvar, Bene. Poigrava se tvojim pamćenjem, a utvrdili smo da
lijekovi utječu na program. Trebat će oko šest sati da ti se organizam očisti.“
I dalje mi nije jasno, Zombi. Zašto te moram upucati? Zašto im ne možeš
reći da si pobjegao od nas? Ovo je malo pretjerano ako mene pitaš.
Ringer, moram biti ranjen.
Zašto?
Da bi mi dali lijekove.
Zašto?
Da dobijem na vremenu, da me ne bi iz helikoptera odveli ravno tamo.
Kamo?
Prema tome, ne moram pitati o čemu Vosch govori, ili svejedno pitam:
„Spojit ćete me s Wonderlandom?“
On prstom pozove jednog bolničara, koji se približi noseći pladanj, pladanj
sa špricom i malom sivom kuglicom.
„Spojit ćemo te s Wonderlandom.“
IX.
KAO CVIJET KIŠI
65
SINOĆ SMO ZASPALI ispred kamina, a jutros sam se probudila u našem
krevetu – ne, ne u našem. U svom krevetu, Valinu krevetu? U krevetu. No ne
sjećam se da sam se penjala stepenicama, što znači da me on odnio gore i
ušuškao me, samo što ga sad nema ovdje. Kad sam shvatila da ga nema, malo
me uhvatila panika. Puno mi je lakše potisnuti sumnje kad je pokraj mene, kad
vidim one oči boje rastopljene čokolade i čujem njegov duboki glas koji me
prekriva kao topli pokrivač u hladnoj noći. E, Cassie, ti si izgubljen slučaj.
Totalna katastrofa.
Brzo sam se obukla na slaboj svjetlosti zore i sišla. Nema ga ni ovdje, ali
moja je M16 tu, očišćena i napunjena, naslonjena na kamin. Pozvala sam ga.
Odvratila mi je tišina.
Podigla sam pušku. Zadnji sam put pucala iz nje kad sam našla vojnika s
raspelom.
Nisi ti kriva, Cassie, a nije ni on.
Zatvorila sam oči i vidjela svog oca kako leži pogođen na zemlji i govori
mi Cassie, ne! tren prije nego što se pojavio Vosch i ušutkao ga.
On je kriv, ne ti, ne vojnik s raspelom. On.
Mogu si jasno predočiti kako nabijam pušku Voschu na čelo i raznosim mu
glavu.
Najprije ga moram pronaći, a tada lijepo zamoliti da bude miran kako bih
mu mogla nabiti pušku na čelo i raznijeti mu glavu.
Našla sam se na fotelji pokraj mede pa sam ih oboje zagrlila: medu jednom,
pušku drugom rukom, kao da sam opet u šumi, u svom šatoru ispod drveća nad
kojim je nebo iznad kojeg je pak zlokobno Oko matičnog broda, koji se našao u
eksploziji zvijezda među kojima je i ova naša – i kakve su jebene šanse da će od
100 sekstilijuna zvijezda u svemiru Drugi za svoje poslove odabrati baš našu?
To je više nego što mogu podnijeti. Ja ne mogu pobijediti Druge. Ja sam
žohar. Ajde, mogu prihvatiti Evanovu usporedbu s vodencvijetom;
vodencvjetovi su ljepši i barem mogu letjeti, ali mogla bih ukloniti par tih
gadova prije nego što prođe jedan moj dan na Zemlji. Planiram započeti s
Voschem.
Ruka mi se spusti na rame. „Cassie, zašto plačeš?“
„Ne plačem. Imam alergiju. Ovaj prokleti medvjed pun je prašine.“ On
sjedne pokraj mene, s one strane gdje je medo, ne pokraj puške.
„Gdje si bio?“ pitam da promijenim temu.
„Gledao sam kakvo je vrijeme.“
„I?“ Cijele rečenice molim. Hladno mi je i treba mi topli pokrivač njegova
glasa da me zaštiti. Privučem koljena prsima oslanjajući se petama o rub fotelje.
„Mislim da će večeras biti dobro.“ Jutarnje svjetlo provlači se kroz otvor
među plahtama obješenim preko prozora i daje njegovu licu zlatnu boju.
Svjetlost mu treperi u tamnoj kosi, iskri u očima.
„Dobro.“ Glasno šmrcnem.
„Cassie.“ Dodirne mi koljeno. Ruka mu je topla; toplinu osjećam kroz
traperice. „Pala mi je na pamet jedna čudna ideja.“
„Sve je ovo samo jako ružan san?“
On odmahne glavom i nervozno se nasmije. „Ne želim da krivo shvatiš pa
me poslušaj prije nego što nešto kažeš, može? Puno sam o tome razmišljao, a ne
bih ni spominjao da ne mislim...“
„Reci, Evane, samo mi – reci.“ O, Bože, što će mi sad reći? Ukočim se.
Nema veze, Evane. Ne moraš mi reći.
„Pusti me da idem.“
Zbunjeno zavrtim glavom. Je li to neka šala? Pogledam u ruku na svom
koljenu, lagano me stišće prstima. „Mislila sam da ideš.“
„Mislim, pusti mene da idem.“ Prodrma mi koljeno da bih ga pogledala.
Tada shvatim. „Da te pustim da ideš sam. Da ja ostanem ovdje, a ti da ideš
tražiti mog brata.“
„Dobro, gle, obećala si da ćeš me saslušati...“
„Ništa ti nisam obećala.“ Odgurnem mu ruku s koljena. Ideja da mene
ostavi doma nije samo uvredljiva – ona je zastrašujuća. „Obećala sam Sammyju,
zato zaboravi.“
On ne prestaje. „No ne znaš što te tamo čeka.“
„A ti znaš?“
„Bolje nego ti.“
Pokušao mi se približiti; stavila sam mu ruku na prsa. A ne, prijatelju. „Pa
tada mi reci što me čeka.“
Podigao je ruke. „Razmisli o tome tko ima više šanse živjeti dovoljno dugo
da ispuni tvoje obećanje. Ne kažem da je to zato što si žensko ili zato što sam ja
jači ili izdržljiviji ili što god, samo kažem da ako ode jedno od nas, drugo će i
dalje imati šansu pronaći onog prvog ako se dogodi ono najgore.“
„Vjerojatno si u pravu što se toga tiče, ali ti ne bi trebao ići prvi. On je moj
brat. Moš mislit kako ću ja ovdje čekati da mi Ušutkivač pokuca na vrata i
zamoli me da mu posudim malo šećera. Ići ću sama.“
Odgurnula sam se od fotelje kao da ću krenuti tog trenutka. On me uhvatio
za ruku; ja sam je istrgnula.
„Evane, prestani. Stalno zaboravljaš da sam ja tebi dopustila da ideš sa
mnom, ne ti meni.“
On spusti glavu. „Znam. Znam to.“ Potom se pokajnički nasmije. „Znao
sam što ćeš mi odgovoriti, ali morao sam pitati.“
„Misliš da ne znam brinuti o sebi?“
„Ne, nego ne želim da pogineš.“
66
PRIPREMALI SMO SE tjednima. Zadnjeg dana nismo više imali što raditi osim
čekati da padne mrak. Ne nosimo puno stvari; Evan misli da bismo do Wright-
Pattersona mogli doći za dvije ili tri noći, osim u slučaju nekog nepredviđenog
zastoja kao što je nevrijeme ili ako jedno od nas pogine – ili ako oboje
poginemo, što bi ovu operaciju odgodilo zauvijek.
Iako sam ponijela minimalne zalihe, imam problema s utrpavanjem mede u
ruksak. Možda bih mu trebala odrezati noge i reći Sammyju da ih je raznijelo
Oko koje je uništilo logor Ashpit.
Oko. Zaključila sam da bi to bilo bolje: ne metkom prosvirati Voschev
mozak nego mu u hlače ubaciti izvanzemaljsku bombu. „Možda ga ne bi trebala
nositi“, reče Evan.
„Možda bi ti trebao začepiti“, promrmljam i zguram medi glavu u trbuh pa
zatvorim ruksak. „Eto.“
Evan se smješka. „Znaš, kad sam te prvi put vidio u šumi, mislio sam da je
to tvoj medo.“
„U šumi?“
Osmijeh mu nestane.
„Nisi me našao u šumi“, podsjetim ga. U sobi je odjednom deset stupnjeva
hladnije. „Našao si me usred snježnog nanosa.“
„Htio sam reći... ja sam bio u šumi, ne ti“, kaže on. „Vidio sam te iz šume
na pola kilometra.“
Ja kimam, ali ne zato što mu vjerujem; kimam jer znam da sam u pravu što
mu ne vjerujem.
„Još se uvijek nisi izvukao. Drag si i imaš super uredne nokte, ali i dalje
nisam sigurna zašto su ti ruke tako mekane i zašto si mirisao na barut kad si se
navodno vratio s groba svoje djevojke.“
„Sinoć sam ti rekao: nisam na farmi radio već dvije godine, a tog sam dana
čistio pušku. Ne znam što bih ti još mogao...“
Prekinula sam ga. „Vjerujem ti samo zato što si spretan s puškom i nisi me
ubio iako si imao oko tisuću prilika. Nemoj to shvatiti osobno, ali ima nešto što
mi o tebi i cijeloj ovoj situaciji nije jasno, što ne znači da mi nikad neće biti
jasno. Skužit ću ja to, a ako te istina okrene protiv mene, napravit ću ono što
moram.“
„Što?“ Osmjehuje se onim prokletim, nakrivljenim seksi osmijehom,
podignutih ramena i ruku duboko zabijenih u džepove, s onim skrušenim stavom
zbog kojeg bih valjda trebala poludjeti – u pozitivnom smislu. Što je to na njemu
što me tjera da ga i udarim i poljubim, da pobjegnem od njega i pojurim prema
njemu, da mu se bacim oko vrata i istodobno ga udarim koljenom među noge?
Voljela bih za to okriviti Dolazak, ali nešto mi govori da nam muški to čine
mnogo dulje od nekoliko mjeseci.
„Ono što moram“, kažem mu.
Otišla sam gore. Razmišljanje o tome što moram napraviti podsjetilo me na
nešto što sam htjela učiniti prije nego što krenemo.
U kupaonici sam prekapala po ladicama dok nisam našla škare, a zatim sam
si počela kratiti kosu za oko petnaest centimetara. Iza mene zaškripe daske i ja
viknem, ne okrenuvši se: „Prestani me uhoditi!“ Sekundu kasnije Evan proviri
unutra.
„Što radiš?“ upita.
„Simbolički režem kosu. Što ti radiš? Ah, da. Pratiš me i vrebaš na vratima.
Možda jednog dana skupiš hrabrosti i prijeđeš prag.“
„Čini se kao da stvarno režeš kosu.“
„Odlučila sam riješiti se svega što mi ide na živce.“ Pogledala sam ga u
ogledalu.
„Zašto ti ide na živce?“
„Zašto pitaš?“ Sad gledam svoj odraz, ali krajičkom oka vidim i njega.
Dovraga, opet simbolika.
On se pametno povuče. Cak, cak, cak i umivaonik se napuni mojim
kovrčama. Čujem njegove teške korake po prizemlju, a zatim udarac kuhinjskim
vratima. Valjda sam trebala najprije tražiti njegovo dopuštenje, kao da me
posjeduje, kao da sam neki psić kojeg je našao izgubljenog u snijegu.
Napravim korak unatrag da promotrim što sam napravila. Kratke kose i bez
šminke izgledam kao da imam kakvih dvanaest godina. Dobro, možda četrnaest,
ali ne više. Uz odgovarajući stav i neki odgovarajući dodatak mogla bih se
provući kao netko između deset i dvanaest. Možda bi mi netko čak ponudio da
me žutim školskim autobusom poveze do sigurnog mjesta.
Tog poslijepodneva nebom se vukao sloj sivih oblaka koji su brzo prešli u
sumrak. Evan je opet nestao i vratio se za par minuta, noseći dvije kante od
dvadeset litara benzina. Upitno sam ga pogledala, a on reče: „Mislim da bi nam
jedna diverzija mogla pomoći“.
Trebala mi je otprilike minuta da shvatim. „Zapalit ćeš svoju kuću?“
On kimne. Čini se ponesen tom idejom.
„Zapalit ću svoju kuću.“
Odvukao je jednu kantu na kat da polije spavaće sobe. Izišla sam na trijem
da bih pobjegla od isparavanja. Preko dvorišta poskakuje velika crna vrana,
zaustavi se i pogleda me svojim malim sjajnim okom. Razmišljam o tome da
izvučem pištolj i ustrijelim je.
Mislim da ne bih promašila. Sad već dobro gađam, zahvaljujući Evanu, a
osim toga – stvarno mrzim ptice.
Iza mene su se otvorila vrata i kroz njih izleti val smrdljivih para. Siđem s
trijema, a vrana grakćući odleti. Evan polije trijem pa praznu kantu baci pokraj
kuće.
„Staja“, kažem ja. „Ako si htio napraviti diverziju, trebao si zapaliti staju.
Tada bi kuća i dalje bila tu kad se vratimo.“ Tako bih voljela vjerovati da ćemo
se vratiti, Evane. Ti, ja i Sammy, jedna velika sretna obitelj.
„Znaš da se nećemo vratiti“, kaže on i kresne šibicu.
67
DVADESET I ČETIRI SATA kasnije, vrativši se na mjesto na kojem sam dala
obećanje, zatvorila sam krug koji kao da povezuje mene i Sammyja srebrnom
uzicom.
Logor Ashpit izgleda jednako kao i kad sam ga napustila, što znači da ga
nema, da postoji samo prašnjavi put kroz šumu koji prekida praznina široka
jednu milju na mjestu gdje se nekad nalazio logor; tlo je čvršće od čelika i
potpuno golo, bez i najmanjeg korova, vlati trave ili suhog lista. Naravno, sad je
zima, ali nekako sumnjam da će čistina koju su napravili Drugi u proljeće
procvasti poput livade.
Pokazala sam jednu točku nama zdesna. „Tamo su bile brvnare, čini mi se.
Teško je reći bez ikakvog orijentira osim puta. Ondje je bilo spremište. U onom
smjeru jama za spaljivanje, a iza nje klanac.“ Evan u čudu vrti glavom. „Ništa
nije ostalo.“ Udara nogom o tlo tvrdo poput kamena.
„Kako ne, ja sam ostala.“
On uzdahne. „Znaš što sam mislio.“
„Malo sam napeta“, kažem.
„Hmm. To ti ne sliči.“ Pokušao se nasmiješiti, ali nešto mu ne ide s
osmijesima u zadnje vrijeme. Bio je jako povučen otkad smo napustili njegovu
zapaljenu kuću u zemlji farmera. U sve slabijem svjetlu dana kleknuo je na tvrdu
zemlju, izvukao kartu i prstom pokazao gdje se nalazimo.
„Ovog neasfaltiranog puta nema na karti, ali sigurno se spaja s ovom
cestom, možda ovdje negdje? Možemo ga pratiti do ceste br. 675, a potom samo
ravno do Wright-Pattersona.“
„Koliko ima?“ upitam virkajući mu preko ramena.
„Između četrdeset i pedeset kilometara. Još jedan dan ako se požurimo.“
„Požurit ćemo se.“
Sjela sam pokraj njega i prekopala mu torbu u potrazi za hranom. Pronašla
sam neko sušeno meso nepoznate vrste zamotano u voštani papir i nekoliko
tvrdih keksa. Ponudila sam jedan Evanu. On odmahne glavom da neće.
„Moraš jesti“, prekorim ga. „Prestani se toliko brinuti.“
Boji se da ćemo ostati bez hrane. Naravno, ima pušku sa sobom, ali tijekom
ove faze operacije spašavanja nećemo loviti. Moramo tiho proći ovim krajem
iako sam kraj baš i nije tih. Prve smo noći čuli pucnjavu. Katkad jeku jednog
pucnja, katkad više njih, ali uvijek u daljini, nikad dovoljno blizu da bi nas
uplašilo. Možda su to neki lovci poput Evana koji se prehranjuju od onoga što
nađu, a možda su lutajuće bande naoružanog ološa. Tko zna? Možda ima još
šesnaestogodišnjakinja s M16-icama, dovoljno glupih da vjeruju kako su
posljednje predstavnice čovječanstva na Zemlji.
On popusti i uzme keks. Odgrize velik komad. Zamišljeno žvače i promatra
okolnu pustoš na kraju dana. „Što ako su prestali voziti autobuse?“ pita po stoti
put. „Kako ćemo ući?“
„Smislit ćemo nešto drugo.“ Cassie Sullivan: stručnjak za strateško
planiranje.
On me pogleda. „Profesionalni vojnici. Oklopna vozila. I Black Hawk. I ta
– kako si je nazvala? – bomba sa zelenim okom. Morat ćemo smisliti nešto jako
dobro.“
Strpa kartu u džep i ustaje namještajući pušku na ramenu. Na rubu je
nečega, nisam sigurna čega. Plača? Vrištanja? Smijeha?
I ja sam na rubu svega toga, no možda ne zbog istih razloga. Odlučila sam
da ću mu vjerovati, ali kao što je netko jednom rekao, na vjerovanje se ne možeš
natjerati, stoga spremiš sve svoje sumnje u jednu kutijicu, duboko je zakopaš i
pokušaš zaboraviti gdje si je zakopao. Moj je problem u tome što me zakopana
kutija muči poput kraste po kojoj ne mogu prestati čeprkati.
„Bolje da krenemo“, reče on napeto, pogledavajući nebo. Oblaci koji su
doplovili dan prije još uvijek su tu i zaklanjaju zvijezde. „Ovdje smo izloženi.“
Odjednom, Evan brzo okrene glavu ulijevo i ukoči se.
„Što je bilo?“ prošapćem.
On podigne ruku. Oštro odmahne glavom. Zuri u gotovo potpunu tamu. Ja
ništa ne vidim, ništa ne čujem, ali ja nisam lovac kao Evan.
„Prokleta lampa“, mrmlja on. Pritisnuo mi je usne na uho. „Što je bliže,
šuma na drugoj strani ceste ili klanac?“
Odmahnem glavom. Stvarno ne znam. „Klanac, čini mi se.“
On ne oklijeva. Zgrabio me za ruku pa smo brzim korakom krenuli onamo
gdje se, nadam se, nalazi klanac. Ne znam koliko smo trčali dok nismo stigli do
tog mjesta, vjerojatno ne toliko dugo koliko se činilo, jer činilo se da smo trčali
cijelu vječnost. Evan me spustio niz liticu do dna, a zatim skočio dolje pokraj
mene.
„Evane?“
Stavio je prst na usta. Uspuzao je uz jednu stranu da proviri preko ruba.
Mahnuo je prema svom ruksaku pa sam kopala dok nisam pronašla dalekozor.
Povukla sam ga za nogavicu, pitavši što se događa, ali odgurnuo me. Lupnuo se
prstima po bedru, sakrivši palac. Četvero ih je? Je li to mislio? Ili upotrebljava
neke lovačke znakove koji znače spusti se na sve četiri!
Dugo je bio nepomičan. Na kraju se opet spustio dolje i približio usta mom
uhu.
„Idu prema nama.“ Zirkao je u mraku prema litici na suprotnoj strani
klanca, koja je bila puno strmija od ove po kojoj smo se spustili, ali tamo je bila
šuma ili barem ono što je ostalo od šume: razneseni panjevi, guštici od
polomljenih grana i bršljana. Dobar zaklon, ili barem bolji nego da smo potpuno
izloženi u guduri gdje nas zli momci mogu upucati kao glinene golubove.
Grizao je usnicu i odmjeravao šanse. Imamo li vremena uzverati se na drugu
stranu prije nego što nas primijete?
„Sagni se.“
Skinuo je pušku s ramena i odupro se čizmama o neujednačenu površinu,
oslanjajući se laktovima na tlo iznad sebe. Stajala sam odmah iza njega i čvrsto
držala M16. Da, znam, rekao mi je da se sagnem, ali neću se sad tu šćućuriti i
čekati kraj. U takvoj sam situaciji već bila i tamo se više ne vraćam.
Evan je otvorio vatru; mirnoća sumraka razletjela se u tisuću komada. Od
povratnog udarca puške izgubio je ravnotežu, noga mu se izmaknula i pao je
ravno dolje. Srećom, točno ispod njega nalazila se budala koja mu je ublažila
pad. Srećom za njega, ne za budalu.
Otkotrljao se s mene, podigao me na noge i gurnuo prema suprotnoj strani,
no malo je teško kretati se brzo kad ne možeš udahnuti zrak.
U klanac je uletjela raketa za osvjetljavanje i razbila tamu paklenski
crvenim bljeskom. Evan me uhvatio ispod pazuha i bacio prema vrhu. Uhvatila
sam se prstima za rub i žestoko ukopala nožne prste u stijenu, kao neki ludi
biciklist. Zatim se Evanove ruke nađu na mojoj stražnjici da bi me još jednom
pogurnuo i eto me na drugoj strani.
Okrenula sam se da mu pomognem popeti se, ali mi je viknuo da trčim –
više ne trebamo šaptati – kad je maleni predmet u obliku ananasa upao u klanac
iza njega.
Zaurlala sam: „Granata!“ što je Evanu dalo cijelu sekundu da se skloni.
To baš i nije dovoljno vremena.
Od udara je pao, a u tom se trenutku na suprotnoj strani klanca pojavio lik
u uniformi. Otvorila sam vatru svojom M16, nerazumljivo urlajući iz sveg glasa.
Lik se puzajući povukao, ali sam nastavila pucati po mjestu gdje je stajao.
Mislim da nije očekivao kako će mu Cassie Sullivan odgovoriti na poziv na
zabavu u stilu postalijenovske apokalipse.
Ispraznila sam šaržer i ubacila novi. Brojim do deset. Natjerala sam se da
pogledam dolje, znajući što ću vidjeti: Evanovo tijelo na dnu klanca u
komadima, a sve zbog toga što je za mene bio spreman umrijeti. Za mene,
djevojku koja mu je dopustila da je poljubi, ali ga nikad nije prva poljubila,
djevojku koja mu nikad nije zahvalila što joj je spasio život, nego mu je
uzvratila sarkazmom i optužbama. Znam što ću vidjeti kad pogledam dolje, ali
to nije ono što vidim.
Evana nema!
Onaj glasić u mojoj glavi koji ima zadatak čuvati mi živu glavu zavrišti
bježi!
I počnem bježati.
Skačem preko porušenog drveća i suhog zimskog šipražja i čujem već
poznati pop-pop-pop mitraljeske paljbe.
Granate, rakete, poluautomatsko oružje. To nije naoružani ološ – to su
profići.
Izvan kruga osvijetljenog paklenskim bljeskom rakete udarila sam u zid
mraka i zaletjela se ravno u stablo. Od udarca sam pala na zemlju. Ne znam
koliko sam daleko otrčala, ali mora da sam se dosta udaljila jer više nisam
vidjela klanac i nisam čula ništa osim tutnjave vlastitog srca u ušima.
Požurila sam do jednog srušenog bora, skvrčila se iza njega i čekala da me
sustigne dah koji sam ostavila tamo u klancu. Čekala sam da u šumu ispred
mene padne još jedna raketa. Čekala sam da iz šipražja izlete Ušutkivači.
U daljini se začuje puška, a zatim prodoran vrisak. Odgovori mu baražna
vatra iz automatskog oružja i još jedna granata, a zatim tišina.
Ne pucaju u mene, dakle pucaju u Evana, mislim, zbog čega se osjećam
bolje, ali i puno lošije jer je on tamo negdje sam protiv profića, a gdje sam ja?
Skrivam se iza stabla kao curica.
No što će biti sa Samsom? Mogu se vratiti u borbu i vjerojatno izgubiti ili
se sakriti i ostati živa dovoljno dugo da održim obećanje.
To je svijet u kojem vlada ili-ili.
Još jedan prasak puške. Još jedan ženskasti vrisak.
Još tišine.
Skida ih jednog po jednog. Dečko s farme, bez iskustva u borbi, protiv
jedinice profesionalnih vojnika. Brojniji su, bolje naoružani, a on ih skida onom
istom nemilosrdnom učinkovitošću kao i Ušutkivač na autocesti, lovac u šumi
koji me natjerao pod auto i potom misteriozno nestao.
Pras!
Vrisak.
Tišina.
Ne mičem se. Čekam iza svog debla, prestravljena. U zadnjih deset minuta
postao mi je tako drag prijatelj da razmišljam da mu dam ime: Howard, moje
najdraže deblo.
Znaš, kad sam te prvi put vidio u šumi, mislio sam da je to tvoj medo.
Škljocaj i šuštanje suhog lišća i grančica pod nogama. Naspram tamnoj
šumi još tamnija sjenka. Tihi zov Ušutkivača, mog Ušutkivača.
„Cassie? Cassie, sad smo sigurni.“
Skočim na noge i uperim pušku ravno u lice Evana Walkera.
68
BRZO SE ZAUSTAVIO i zbunjeni mu se pogled polako pojavio. „Cassie, to
sam ja.“
„Znam da si ti, samo ne znam tko si ti.“
On stisne vilicu. Glas mu je napet. Bijes? Frustriranost? Ne razaznajem.
„Spusti pušku, Cassie.“
„Tko si ti, Evane? Ako se uopće tako zoveš.“
Malaksalo se nasmiješio, a tada padne na koljena, zaljulja se, sruši i ostane
ležati.
Ja čekam s puškom uperenom u njegov potiljak. Ne miče se. Preskočim
Howarda i gurnem ga nožnim palcem. I dalje se ne miče. Kleknem pokraj njega,
oslanjajući kundak na bedro, i pritisnem mu vrat prstima da mu opipam puls.
Živ je. Hlače su mu rastrgane od bedra nadolje, mokre su na dodir. Pomirišem si
prste – krv.
Naslonila sam M16 na srušeno stablo i okrenula Evana na leđa. Kapci mu
zatitraju. Podignuo je ruku i krvavim mi dlanom dodirnuo obraz.
„Cassie“, prošapće. „Cassie kao Cassiopeia.“
„Prestani“, kažem. Ugledam njegovu pušku kako leži pokraj njega i
gurnem je nogom izvan dohvata. „Jesi li teško ranjen?“
„Dosta teško.“
„Koliko ih je bilo?“
„Četvero.“
„Nisu imali šanse, je lʼ tako?“
Dubok uzdah. Podigne pogled prema meni. Nije potreban odgovor; vidim
mu ga u očima. „Nisu baš.“
„Nemaš srca ubiti, ali imaš srca napraviti ono što moraš.“ Zadržala sam
dah. Mora znati na što ciljam.
On oklijeva. Potvrđuje glavom. U očima mu vidim bol. Skrenula sam
pogled da on ne bi vidio bol u mojima. No ti si ovo započela, Cassie. Sad nema
povratka.
„A jako si dobar u onome što moraš učiniti, zar ne?“
No, to je pitanje, mora biti, i za tebe: što ti imaš srca učiniti, Cassie?
Spasio mi je život. Kako bi on mogao biti onaj koji mi ga je pokušao
oduzeti? Nema smisla.
Imam li srca ostaviti ga da iskrvari zato što sad znam da mi je lagao – da
nije onaj pažljivi Evan Walker koji nerado lovi životinje, ožalošćen sin, brat i
zaručnik, već netko tko možda čak i nije ljudsko biće? Imam li ono što je
potrebno da do kraja provedem brutalno, okrutno pravilo broj jedan i pošaljem
mu metak kroz to lijepo oblikovano čelo?
Ma koga ti farbaš?
Počela sam mu otkapčati košulju. „Moram ti to skinuti“, mrmljam.
„Ne znaš koliko sam čekao da to kažeš.“ Osmijeh – nakrivljen, seksi.
„Šarm ti ovdje neće pomoći, dragi moj. Možeš li sjesti? Još malo. Evo,
uzmi ovo.“ Par tableta protiv bolova iz kutije za prvu pomoć. Progutao ih je s
dvama velikim gutljajima vode iz boce koju sam mu dodala.
Skinula sam mu košulju. On me promatra; izbjegavam njegov pogled. Kad
sam mu skinula čizme, otkopčao je pojas i patent. Podignuo je stražnjicu, ali mu
ne mogu skinuti hlače – krv ih je slijepila uz tijelo.
„Poderi ih“, reče. Okrenuo se na trbuh. Pokušala sam, ali kad god
povučem, tkanina mi klizne kroz prste.
„Probaj s ovim.“ Pruži mi krvavi nož. Nisam ga pitala čija je krv.
Polagano sam rezala od rupe do rupe, užasno se bojeći da ću ga porezati.
Zatim sam hlače odvojila od nogu kao da gulim bananu. To je to, savršena
metafora: guljenje banane. Moram doći do istine, a do ukusnog voća ne možeš
doći ako ne oguliš koru.
Ja sam pak već došla do njegovih gaća.
Suočena s njima, upitam: „Trebam li ti pogledati stražnjicu?“
„Baš sam se pitao kako ti se čini.“
„Dosta tog lošeg humora.“ Razrezala sam tkaninu na obama bokovima i
odlijepila gaće, skinuvši ga do gola. Stražnjica mu izgleda loše. Mislim, loše jer
je posuta ranama od šrapnela, inače je prilično dobra.
Gazom iz kutije prve pomoći lagano sam pritiskala krv, suzdržavajući
histerično hihotanje. Za to je kriv nepodnošljiv stres, a ne činjenica što brišem
stražnjicu Evana Walkera.
„Dobro su te sredili.“
On se muči da dođe do zraka. „Zasad samo pokušaj zaustaviti krvarenje.“
Zamotala sam mu rane na ovoj strani što sam bolje mogla. „Možeš li se
okrenuti?“ upitam ga.
„Radije ne bih.“
„Moram vidjeti prednju stranu.“ O, Bože! Prednju stranu?
„Prednja je strana dobro, stvarno.“
Sjela sam, sva iscrpljena. To je jedna stvar koju ću mu povjerovati. „Reci
mi što se dogodilo.“
„Nakon što sam te izvukao iz klanca, potrčao sam. Našao sam niži dio kuda
sam se mogao popeti. Zaobišao sam ih. Ostalo si vjerojatno čula.“
„Čula sam tri pucnja, a rekao si da su bila četvorica.“
„Nož.“
„Ovaj nož?“
„Taj nož. Ovo na rukama njegova je krv, ne moja.“
„Ah, hvala.“ Protrljala sam obraz koji mi je dodirnuo. Odlučila sam
jednostavno dati najgore objašnjenje za ovo što se dogodilo. „Ti si Ušutkivač,
zar ne?“
Tišina – koja ironija.
„Ili si čovjek?“ prošapćem. Reci da si čovjek, Evane. I kad to kažeš, reci to
tako da ne bude sumnje. Molim te, Evane, strašno mi treba uklanjanje sumnje.
Znam da si rekao kako se ne možeš natjerati da vjeruješ – pa daj, dovraga,
dopusti nekom drugom da vjeruje. Daj da ja vjerujem. Reci... reci da si čovjek.
„Cassie...“
„Jesi li čovjek?“
„Naravno da sam čovjek.“
Duboko sam udahnula. Rekao je, ali ne bez sumnje. Ne mogu mu vidjeti
lice; zabio ga je ispod podlaktice. Kad bih mu vidjela lice, možda tada ne bi bilo
sumnje pa bih se mogla riješiti ove grozne misli. Dohvatila sam malo sterilne
gaze i počela čistiti njegovu – ili čiju već – krv sa svojih ruku.
„Ako si čovjek, zašto si mi lagao?“
„Nisam ti o svemu lagao.“
„Samo o onome što je bitno.“
„O tome nisam lagao.“
„Jesi li ti ubio ono troje ljudi na autocesti?“
„Jesam.“
Trznula sam se. Nisam očekivala da će reći da. Očekivala sam nešto poput:
šališ se? Prestani s tom paranojom. Umjesto toga, dobila sam tih, jednostavan
odgovor, kao da sam ga pitala je li se ikada kupao gol.
Sljedeće pitanje još je teže: „Jesi li me ti pogodio u nogu?“
„Jesam.“
Stresem se, a krvava gaza padne mi između nogu. „Zašto si me pogodio u
nogu, Evane?“
„Zato što te nisam mogao pogoditi u glavu.“
Eto ti sad.
Izvukla sam luger i stavila ga na krilo. Glava mu je korak od mog koljena.
Zbunjuje me to da osoba s pištoljem drhti kao list na vjetru, a osoba izložena
njenoj milosti savršeno je mirna.
„Ja sad idem“, kažem mu. „Ostavit ću te da iskrvariš i umreš kao što si ti
mene ostavio ispod onog auta.“
Čekam da nešto kaže.
„Još si tu“, napomene on.
„Čekam da vidim što ćeš reći.“
„Komplicirano je to.“
„Nije, Evane. Laganje je komplicirano. Istina je jednostavna. Zašto si
pucao u ljude na autocesti?“
„Bojao sam se.“
„Bojao čega?“
„Da oni nisu ljudi.“
Uzdahnula sam i izvukla bocu vode iz ruksaka, opet se naslonila na srušeno
stablo i otpila velik gutljaj.
„Ubio si one ljude na autocesti i u mene si pucao i tko zna u koga još znam
da nisi svaku večer išao u lov na životinje – jer si već znao za četvrti val. Ja sam
tvoj vojnik s raspelom.“
On kimne, glave zabijene u podlakticu. Prigušenim glasom reče: „Može se
i tako reći.“
„Ako si me htio ubiti, zašto si me izvukao iz snijega umjesto da me ostaviš
da se smrznem?“
„Nisam te htio ubiti.“
„Nakon što si me pogodio u nogu i ostavio me da iskrvarim ispod auta?“
„Ne, kad sam pobjegao, bila si na nogama.“
„Pobjegao si? Zašto?“ Teško mi je to zamisliti.
„Bojao sam se.“
„Ubio si one ljude jer si se bojao. Mene si upucao jer si se bojao. Pobjegao
si jer si se bojao.“
„Možda imam nekih problema sa strahom.“
„Zatim si me našao i odnio u kuću na farmi, brinuo o meni dok se nisam
oporavila, spremao mi hamburgere, prao kosu, učio me gađanju i mazio se sa
mnom – zbog čega?“
Okrenuo je glavu da me može pogledati jednim okom. „Znaš, Cassie, ovo
baš nije fer od tebe.“
Zinem od čuda. „Nije fer od mene?“
„Ovako me mučiti kad sam pun šrapnela.“
„Nisam ja kriva za to“, odbrusim. „Ti si tražio da ideš sa mnom.“
Odjednom me obuzme strah. „Zašto si pošao, Evane? Je li ovo neki trik?
Koristiš li se mnome za nešto?“
„Spašavanje Sammyja tvoja je ideja“, napomene on. „Pokušao sam te
odgovoriti od toga, čak sam ti ponudio da ja odem.“
Trese se. Gol je, a vani su četiri stupnja. Zaogrnula sam mu leđa jaknom, a
ostalo pokrila košuljom najbolje što sam mogla.
„Žao mi je, Cassie.“
„Za što točno?“
„Za sve.“ Počeo je fufljati: tablete protiv bolova počinju djelovati. Sad
snažno stišćem pištolj objema rukama. Tresem se kao i on, ali ne zbog hladnoće.
„Evane, ja sam ubila onog vojnika jer nisam imala izbora – ja nisam svaki
dan tražila nekoga koga ću ubiti. Nisam se skrivala u šumi pokraj ceste i ubijala
svakoga tko se pojavi jer bi mogao biti jedan od njih.“ Kimam glavom sama za
sebe. Ustvari je jednostavno. „Ne možeš biti onaj za koga se predstavljaš jer
onaj za koga se predstavljaš ne bi mogao učiniti ono što si ti učinio!“
Sada mi je važna samo istina. I da ne budem budala. I da ne osjećam ništa
prema njemu jer će mi to otežati, ako ne i onemogućiti da učinim ono što
moram, a ako želim spasiti svog brata, ništa mi ne smije biti nemoguće.
„Što dalje?“ kažem ja.
„Ujutro moramo izvaditi šrapnele.“
„Mislim, nakon ovog vala. Ili si ti posljednji val, Evane?“
Gleda me onim jednim vidljivim okom i vrti glavom. „Ne znam kako da te
uvjerim...“
Pritisnem mu cijev pištolja na sljepoočnicu, odmah pokraj velikog
čokoladnog oka koje me gleda, i zarežim: „Prvi val: nestaju svjetla; drugi val:
val se diže; treći val: Epidemija; četvrti val: Ušutkivač. Što dalje, Evane? Što je
peti val?“
On ne odgovara. Onesvijestio se.
69
U ZORU je i dalje bio u nesvijesti pa sam dohvatila pušku i izišla iz šume da
vidim što je napravio. To vjerojatno nije bilo najpametnije. Što ako su naši
ponoćni napadači pozvali pomoć? Došla bih im kao naručena. Nije da loše
gađam, ali nisam Evan Walker.
Doduše, ni Evan Walker nije Evan Walker.
Ne znam što je on. Kaže da je čovjek, izgleda kao čovjek, govori kao
čovjek, krvari kao čovjek i, ajde dobro, ljubi se kao čovjek. Zar bi ruža drukčije
mirisala... bla, bla, bla. I govori ono što treba reći jer je njegov razlog gađanja
ljudi snajperom jednak razlogu zbog kojeg sam ja ubila vojnika s raspelom.
Jedini je problem što ja u to ne vjerujem. I sad ne mogu odlučiti što je
bolje: mrtav Evan ili živ Evan. Mrtav Evan ne može mi pomoći ispuniti
obećanje. Živ Evan može.
Zašto je pucao u mene, a potom me spasio? Što je mislio kad je rekao da
sam ja njega spasila?
Čudno je to. Dok me držao u naručju, osjećala sam se sigurnom. Kad me
poljubio, nisam znala gdje sam, kao da postoje dva Evana: Evan kojeg poznajem
i Evan kojeg ne poznajem. Evan – dečko s farme, mekih ruku, koji me miluje
dok ne počnem presti kao mačka. Evan – varalica koji je zapravo hladnokrvni
ubojica koji me pogodio.
Pretpostavit ću da je ljudsko biće, barem u biološkom smislu. Možda je
klon kojeg su uzgojili na matičnom brodu od DNK koje su prikupili, ili se
možda radi o nečemu manje nalik na Ratove zvijezda, a više nečemu vrijednom
prezira: izdajici svoga roda. Možda su Ušutkivači zapravo plaćeni ubojice.
Drugi mu daju nešto da bi nas ubijao. Ili su ga zaplašili – primjera radi,
otmicom voljene osobe (Lauren? Zapravo nikad nisam vidjela njen grob.) – i
ucijenili. Moraš ubiti dvadeset ljudi pa ćemo ti je vratiti.
Zadnja mogućnost? Da je ono što kaže: sam, uplašen, onaj koji ubija prije
nego što netko ubije njega i koji se čvrsto drži prvog pravila, sve dok ga nije
prekršio kad me je najprije pustio, a zatim doveo natrag.
To objašnjava što se dogodilo jednako kao i prve dvije mogućnosti. Sve se
uklapa, mogla bi biti istina, osim jednog sitnog problemčića – vojnici.
Zato ga nisam ostavila u šumi. Želim sama vidjeti što je napravio.
Budući da je logor Ashpit sada bezličniji od polja soli, nije mi bilo teško
pronaći Evanove žrtve. Jedan uz rub klanca i još dvojica, jedan pokraj drugoga,
par stotina metara dalje. Svi su dobili metak u glavu, u mraku, dok su ga gađali.
Zadnji leži blizu mjesta gdje su bile barake, možda čak na istome mjestu na
kojem je Vosch ubio mog oca.
Nijedan nema više od četrnaest godina. Svi nose te čudne srebrne naprave
na oku. Nekakva tehnologija za noćni vid? Ako je, tada je Evanovo postignuće
još impresivnije, iako na neki mučan način.
Kad sam se vratila, Evan je bio budan. Sjedio je naslonjen na srušeno
stablo. Bio je blijed i drhtao je, upalih očiju.
„Bili su djeca“, kažem mu, „samo djeca.“
Probila sam si nogom put kroz šikaru iza njega i ispovraćala se.
Tada mi je bilo bolje.
Vratila sam se do njega. Odlučila sam da ga neću ubiti – zasada. I dalje mi
više vrijedi živ. Ako je on Ušutkivač, mogao bi znati što se dogodilo mom bratu,
zato sam dohvatila kutiju za prvu pomoć i kleknula među njegove raširene noge.
„Okej, vrijeme je za operaciju.“
U kutiji sam pronašla paketić sterilnih maramica. On je šutke promatrao
kako s noža brišem krv njegove žrtve.
Teško sam progutala i osjetila okus onoga što sam povratila. „Nisam ovo
nikad radila“, kažem. Čini se logičnim reći to, ali osjećam se kao da govorim
nekom nepoznatom.
On je kimnuo i okrenuo se na trbuh. Sklonila sam košulju i otkrila mu
donju polovicu tijela.
Nisam nikad vidjela golog muškarca, a sad ovdje klečim među njegovim
nogama iako ga ne vidim potpuno golog, samo stražnju polovicu. Čudno, nisam
nikad mislila da će ovako izgledati moj prvi susret s golim muškarcem, no
možda i nije tako čudno.
„Hoćeš li još jednu tabletu protiv bolova?“ pitam ga. „Hladno je i ruke mi
se tresu...“
„Neću tabletu“, zabrunda on lica zarivena u pregib ruke.
Isprva sam radila polako, oprezno kopkajući rane vrhom noža, ali sam
ubrzo shvatila da to nije najbolji način vađenja metala iz čovjekova, ili možda
ne-čovjekova tijela – tako mu samo produljuješ muke.
Najviše mi je vremena trebalo za stražnjicu; ne zato što sam otezala već je
jednostavno bilo mnogo šrapnela. On se nije ni pomaknuo, jedva da je i trepnuo.
Katkad bi viknuo: „Ajooj“! Katkad bi uzdahnuo.
Maknula sam mu jaknu s leđa. Tu nema mnogo rana i uglavnom su u
donjem dijelu. Prsti su mi ukočeni, zapešća me bole; tjeram se raditi brzo – brzo,
ali oprezno.
„Još malo“, promrmljam. „Skoro sam gotova.“
„I ja.“
„Nemamo dovoljno zavoja.“
„Zamotaj samo one najgore.“
„A infekcija...?“
„U kutiji ima nešto penicilina.“
Iščeprkala sam tablete, a on se okrenuo na leđa. Popio je dvije s gutljajem
vode. Sjela sam da se odmorim, potpuno znojna, iako temperatura nije puno
iznad nule.
„Zašto djeca?“ pitam.
„Nisam znao da su djeca.“
„Možda nisi, ali bili su naoružani do zuba i znali su što rade. Mora da si
zaboravio spomenuti svoju komandosku obuku.“
„Cassie, ako si ne možemo vjerovati...“
„Evane, ne možemo si vjerovati.“ Dođe mi da ga odalamim po glavi i da se
rasplačem, sve u isto vrijeme. Došla sam do toga da sam umorna od umora. „U
tome i je problem.“
Iznad nas sunce se oslobodilo oblaka i izložilo nas vedrom plavetnilu neba.
„Djeca koju su klonirali izvanzemaljci?“ nagađam. „Amerika nema drugog
izbora nego regrutirati djecu? Ozbiljno, zašto klinci trče uokolo s automatskim
oružjem i granatama?“
On odmahne glavom. Otpije malo vode. Trzne se. „Možda da ipak uzmem
još jednu tabletu protiv bolova.“
„Vosch je rekao: samo djecu. Uzimaju djecu da bi od njih napravili
vojnike?“
„Možda Vosch nije jedan od njih. Možda je vojska pokupila djecu.“
„Zašto je onda ubio sve ostale? Zašto je prostrijelio glavu mom ocu? I ako
nije jedan od njih, otkud mu Oko? Nešto tu ne valja, Evane, a ti znaš što se
događa. Oboje znamo da znaš. Zašto mi jednostavno ne kažeš? Vjeruješ mi
toliko da mi daš pušku i da ti vadim šrapnele iz dupeta, ali mi ne vjeruješ toliko
da mi kažeš istinu?“ Dugo me promatrao, a zatim je rekao: „Da se barem nisi
ošišala“. Bila bih pukla, ali prehladno mi je, premučno mi je i previše sam
iscrpljena. „Tako mi Boga, Evane Walkeru“, rekla sam mu muklim glasom, „da
mi više ne trebaš, ubila bih te ovog trena.“
„U tom mi je slučaju drago što ti trebam.“
„A ako vidim da lažeš o onome što je najvažnije, stvarno ću te ubiti.“
„Što je najvažnije?“
„Jesi li čovjek ili nisi.“
„Čovjek sam kao i ti, Cassie.“
Uhvatio me za ruku. Ruke su nam umrljane krvlju; moja njegovom,
njegova krvlju dječaka koji nije bio mnogo stariji od mog brata. Koliko ih je ova
ruka ubila?
„Jesmo li mi ljudi?“ pitam ga. Mislim da ću izgubiti kontrolu u velikom
stilu. Ne mogu imati povjerenja u njega – moram imati povjerenja. Ne mogu
vjerovati – moram vjerovati. Je li to krajnji cilj Drugih, je li to val koji će
okončati sve druge valove – ovo ogoljavanje naše ljudskosti do njene
animalističke srži, dok ne postanemo ništa doli bezdušni grabežljivci koji za njih
obavljaju prljave poslove, osamljeni kao morski psi i jednako suosjećajni?
Primijetio je u mojim očima pogled životinje stjerane u kut. „Što je bilo?“
„Ne želim biti morski pas“, šapnem.
Promatrao me nelagodno dugo. Mogao je reći: morski pas? Tko? Što? Ha?
Tko je rekao da si morski pas? Umjesto toga počeo je kimati glavom, kao da mu
je sve jasno. „Nisi.“
Nisi, ne nismo. Uzvratila sam mu dugotrajan pogled. „Kad se na Zemlji
više ne bi moglo živjeti i kad bismo morali otići“, polako sam rekla, „i kad
bismo pronašli planet, ali bi ondje već netko bio, netko s kim se zbog nekog
razloga ne bismo mogli složiti...“
„Napravila bi ono što moraš.“
„Kao morski pas.“
„Kao morski pas.“
Valjda je htio biti obziran. Bilo mu je važno da se ne udarim prejako pri
slijetanju, da ne doživim preveliki šok. Mislim da je htio da shvatim bez njegova
objašnjenja.
Odgurnula sam mu ruku. Bijesna sam što sam mu ikada dopustila da me
dotakne, bijesna na sebe što sam ostala s njim kad sam znala da postoje stvari
koje mi nije rekao, bijesna na oca što je Sammyju dopustio da se ukrca u onaj
autobus, bijesna na Voscha, bijesna na zeleno Oko koje lebdi na horizontu,
bijesna na sebe što sam prekršila pravilo broj jedan zbog prvog zgodnog dečka
koji je naišao, a zbog čega? Zbog čega? Jer je imao velike, ali nježne ruke i dah
mu je mirisao na čokoladu?
Udarala sam ga u prsa dok nisam zaboravila zašto ga udaram, dok nisam
izbacila sav bijes i dok u meni nije ostala samo crna praznina tamo gdje se prije
nalazila Cassie.
Zgrabio je moje razmahane šake. „Cassie, prestani! Smiri se! Ja ti nisam
neprijatelj.“
„Nego čiji si neprijatelj, ha? Nečiji svakako jesi. Nisi svake noći bio u lovu,
barem ne na životinje. I nisi naučio vještine nindže-ubojice radeći na tatinoj
farmi. Stalno mi pričaš o tome što nisi, a ja samo želim znati što jesi. Što si ti,
Evane Walkeru?“
Pustio mi je ruke i iznenadio me pritisnuvši mi dlan na lice, povukao je
svojim glatkim palcem preko obraza i udubine na nosu, kao da me dodiruje
posljednji put.
„Ja sam morski pas“, reče polagano, razvlačeći riječi, kao da mi se možda
obraća zadnji put. Gleda me u oči suznim pogledom kao da to radi zadnji put.
„Morski pas koji je sanjao da je čovjek.“
Brzinom većom od brzine svjetlosti propadam u crnu rupu koja se otvorila
Dolaskom i progutala sve što joj se našlo na putu, u rupu u koju je zurio moj
otac nakon majčine smrti, u rupu za koju sam mislila da postoji tamo negdje,
izvan mene, ali nije. Bila je u meni, oduvijek, i rasla je proždirući svaku mrvu
nade, povjerenja i ljubavi koju sam imala, probijajući si zubima put kroz
galaksiju moje duše dok sam se ja čvrsto držala jedne mogućnosti, mogućnosti
koja me sada gleda kao da me gleda zadnji put, stoga sam napravila ono što bi
napravila većina razumnih ljudi u mojoj situaciji.
Počela sam trčati.
Probijam se kroz šumu i oštar zimski zrak – gola grana, plavo nebo, suhi
list – kroz red stabala izbijam na čistinu; smrznuto tlo škripi mi pod čizmama,
pod kupolom nezainteresiranog neba koje je sjajna plava zavjesa navučena
preko milijardi zvijezda koje su još gore, još promatraju tu djevojku koja trči
dok joj kratka kosa poskakuje, a suze teku niz obraze, koja ne bježi ni od čega
niti trči prema ičemu, samo trči, trči kao luda, jer to je najlogičnija stvar koju
možeš učiniti kad shvatiš da ona jedna jedina osoba na Zemlji kojoj si odlučila
vjerovati nije sa Zemlje. Nema veze što te spasio više puta nego što pamtiš, ni
što je imao sto prilika da te ubije, ni to što ima nešto u njemu, neka patnja i tuga
i strahovita, strahovita osamljenost, kao da je on zadnji čovjek na Zemlji, a ne
djevojka koja drhti u vreći za spavanje i grli plišanog medvjedića na svijetu na
koji se spustila tišina.
Dosta, dosta, dosta više.
70
KAD SAM SE VRATILA, nije ga bilo. Da, vratila sam se; a kamo da idem bez
svoje puške i bez tog prokletog medvjeda, mog razloga za život? Nisam se
bojala vratiti – imao je deset milijardi prilika da me ubije; što bi značila još
jedna?
Tu su mu puška i ruksak, kutija prve pomoći, a pokraj debla Howarda su i
njegove razrezane hlače. Kako nije spakirao još jedan par hlača, pretpostavljam
da skakuće okolo po smrznutoj šumi samo u čizmama, kao maneken s
kalendara. Ne, čekaj. Nema mu košulje ni jakne.
„Ajmo, medo“, progunđam i dohvatim ruksak. „Vrijeme je da te vratimo
vlasniku.“
Zgrabila sam pušku, provjerila šaržer, zatim i luger, navukla crne pletene
rukavice jer su mi prsti utrnuli, ukrala mu kartu i lampu iz ruksaka i uputila se
prema klancu. Riskirat ću kretanje po danu da bih se udaljila od čovjeka-
morskog psa. Ne znam kamo je otišao, možda pozvati izviđačke letjelice da
dođu u napad sad kad je razotkriven, ali nije ni važno. Tako sam odlučila dok
sam se vraćala, nakon što sam trčala dok više nisam mogla trčati: stvarno nije
važno tko je ili što je Evan Walker. Spasio me od smrti. Hranio me, kupao me,
štitio me. Pomogao mi je da ojačam, čak me naučio kako ubijati. Kome trebaju
prijatelji uz takvog neprijatelja?
Uskočila sam u klanac. U sjeni je deset stupnjeva hladnije. Popela sam se
van i došla do opustošene zemlje logora Ashpit. Trčeći po tlu tvrdom kao asfalt,
došla sam do prvog tijela i pomislila: ako je Evan jedan od njih, na čijoj sam ja
strani? Bi li Evan ubio nekoga od svojih da bi se mogao i dalje pretvarati preda
mnom ili ih je morao ubiti jer su mislili da je on čovjek? Ta me pomisao baci u
duboki očaj: ovom sranju nema kraja. Što više kopaš, dublje propadaš.
Drugo tijelo pokraj kojeg sam prošla jedva da sam i pogledala, a potom
sam to primijetila i vratila se. Klinac-vojnik nema hlače.
Nema veze. Idem dalje. Sad sam na makadamu i idem na sjever. I dalje
hodam. Hodaj, Cassie, hodaj, hodaj. Zaboravila sam na hranu, zaboravila sam
na vodu. Nema veze, nema veze. Nebo je vedro, nebo je golemo divovsko plavo
oko koje promatra. Krećem se uz rub ceste blizu šume koja raste uz zapadnu
stranu. Ako ugledam izviđačku letjelicu, bacit ću se u zaklon. Ako vidim Evana,
najprije ću pucati, a potom postavljati pitanja. I ne samo Evana – bilo koga.
Ništa nije važno osim prvog pravila. Ništa nije važno osim spasiti
Sammyja. To sam nakratko zaboravila.
Ušutkivači: ljudi, poluljudi, klonirani ljudi ili ljudski hologrami koje
projiciraju izvanzemaljci? Nije važno. Krajnji cilj Drugih: iskorijeniti, zatočiti ili
porobiti? Nije važno. Kakvi su moji izgledi za uspjeh: jedan, nula cijelih jedan
ili nula cijelih nula, nula, nula, jedan posto? Nije važno.
Prati cestu, prati cestu, prati prašnjavu makadamsku cestu...
Nakon nekoliko kilometara skreće udesno i spaja se s autocestom br. 35.
Zatim ima još nekoliko kilometara po autocesti br. 35 do izlaza br. 675. Tamo se
mogu sakriti ispod nadvožnjaka i čekati autobuse – ako još prolaze autocestom
br. 35, ako još uopće voze.
Na kraju makadama zastala sam dovoljno dugo da provjerim teren iza sebe.
Nema ničega. On ne ide. Pušta me.
Zašla sam nekoliko koraka među drveće da dođem do daha. Čim sam se
skljokala na zemlju, sustiglo me sve od čega sam bježala, samo daha niotkuda.
Ja sam morski pas koji je sanjao da je čovjek...
Netko vrišti – čujem kako vriskovi odzvanjaju između drveća. Zvuk ne
prestaje. Neka mi navuče hordu Ušutkivača za vrat, nije me briga. Pritisnula sam
ruke na glavu, njihala se naprijed-natrag i imala neki čudan dojam da lebdim
iznad svog tijela, a potom jurim prema nebu brzinom od tisuću kilometara na sat
i gledam kako se pretvaram u sve manju točkicu dok me ne proguta beskrajno
prostranstvo Zemlje. Osjećala sam se kao da me Zemlja pustila da odjurim, kao
da više nema ničega što bi me držalo za nju pa me progutala praznina, kao da
sam bila povezana srebrnom vezicom i sada je ta vezica pukla.
Mislila sam da znam što znači samoća prije nego što me on pronašao, ali
nisam imala pojma. Ne možeš znati što je prava samoća dok ne iskusiš suprotno.
„Cassie.“
Dvije sekunde – na nogama sam. Još dvije i pol – okrenula sam M16 u
smjeru glasa. Neka je sjena jurnula među drvećem meni slijeva i ja otvorim
vatru, nasumce raspršujući metke po deblima, granama i zraku.
„Cassie.“
Ispred mene, poludesno. Ispraznila sam šaržer. Znam da ga nisam pogodila,
znam da nemam šanse pogoditi ga – on je Ušutkivač. No ako nastavim pucati,
možda će se povući.
„Cassie.“
Ravno iza mene. Duboko sam udahnula, napunila pušku, a zatim se
promišljeno okrenula i ispucala još olova u nedužno drveće.
Kako ne kužiš, budalo? Navodi te da potrošiš sve streljivo.
Zato čekam, raširenih nogu, uspravnih ramena, podignute puške, i
promatram lijevo i desno, a u glavi čujem njegov glas, tamo na farmi, kako mi
daje upute: metu moraš osjetiti – kao da je povezana s tobom, kao da si ti
povezana s njom...
Dogodilo se u onom razmaku između dviju sekundi. Rukom me obuhvatio
oko prsa, istrgnuo mi pušku iz ruke i oduzeo luger. Nakon još pola sekunde
držao me u medvjeđem zagrljaju; stisnuo me na svoja prsa i podigao nekoliko
centimetara u zrak dok sam ja bjesomučno udarala nogama, krivila glavu
naprijed-natrag i grizla ga za podlakticu, a cijelo su me vrijeme njegove usnice
škakljale po uhu. „Cassie. Nemoj, Cassie...“
„Pusti... me.“
„U tome i je problem. Ne mogu.“
71
PUSTIO ME DA UDARAM nogama i uvijam se dok se nisam izmorila, a zatim
me spustio pokraj jednog stabla i odmaknuo se.
„Znaš što će se dogoditi ako bježiš“, upozorio me. Zajapuren je, teško
dolazi do daha. Moje je oružje skupljao ukočenim, opreznim pokretima. Koštalo
ga je to što me ulovio, posebno nakon što je umjesto mene dobio granatu. Jakna
mu je raskopčana, a ispod nje vide se traper-košulja i hlače koje je skinuo s onog
mrtvog klinca i koje su mu dva broja premale i uske na pogrešnim mjestima.
Izgleda kao da nosi bermude.
„Pucat ćeš mi u potiljak“, kažem ja.
Zataknuo si je luger za pojas i nabacio M16 na rame.
„To sam odavno mogao napraviti.“
Valjda misli na naš prvi susret. „Ti si Ušutkivač“, kažem. Skupila sam svu
snagu koju imam u sebi da ne skočim na noge i opet otperjam kroz šumu.
Naravno, besmisleno je bježati od njega, a besmisleno je i boriti se protiv njega.
Dakle, moram ga nadmudriti. Osjećam se kao da sam opet ispod onog auta
prilikom našeg prvog susreta. Ne možeš se sakriti – ne možeš pobjeći.
Sjedio je nekoliko koraka dalje s puškom položenom preko bedara. Tresao
se.
„Ako ti je zadatak da nas pobiješ, zašto mene nisi ubio?“ pitam ga.
Odgovorio je bez oklijevanja, kao da je odlučio što će odgovoriti mnogo
prije nego što sam ja postavila pitanje.
„Jer sam zaljubljen u tebe.“
Glava mi padne nazad na grubu koru drveta. Gole grane oštro se ocrtavaju
na jarkoplavom nebu. „No, to je tragična ljubavna priča, zar ne? Izvanzemaljski
napadač zaljubljuje se u Zemljanku. Lovac pada na lovinu.“
„Ja sam čovjek.“
„Ja sam čovjek... ali... Dovrši rečenicu, Evane.“ Dovrši je jer sa mnom je
gotovo, Evane. Ti si bio posljednji, moj jedini prijatelj na svijetu, i sada te nema.
Mislim, ovdje si, što god da bio, ali Evana, mog Evana više nema.
„Nema ali, Cassie. I! Ja jesam čovjek i nisam. Ja sam i ništa i oboje. Ja sam
Drugi i ja sam ti.“
Pogledala sam ga u oči, upale i tamne u ovoj sjeni, i rekla: „Povraća mi se
od tebe“.
„Kako da ti kažem istinu kad bi me tada ostavila, a da me ostaviš, umrla
bi.“
„Ne pričaj mi o umiranju, Evane.“ Prijetim mu prstom. „Gledala sam
majku kako umire. Gledala sam kako mi jedan od vas ubija oca. U šest mjeseci
vidjela sam više smrti nego itko u ljudskoj povijesti.“
On mi odgurne ruku i promrmlja kroz stisnute zube: „Da si mogla nešto
napraviti da zaštitiš svog oca, da spasiš majku, zar ne bi to napravila? Da si
znala kako će laganje spasiti Sammyja, zar ne bi lagala?“
Naravno da bih, čak bih se pravila da vjerujem neprijatelju samo da spasim
Sammyja. I dalje pokušavam shvatiti ono jer sam zaljubljen u tebe. Pokušavam
pronaći neki drugi razlog zašto je izdao svoju vrstu.
Nije važno, nije važno. Samo je jedno važno. Iza Sammyja zalupila su se
vrata onoga dana kad je ušao u autobus, vrata s tisuću brava, i ja shvatim da
preda mnom sjedi netko tko ima ključeve.
„Znaš što je u bazi Wright-Patterson, zar ne?“ rekla sam. „Znaš točno što se
Samu dogodilo.“
Nije odgovorio. Nije potvrdio. Nije zanijekao. Što misli? Da je jedno
poštedjeti nekog jadnog slučajnog čovjeka, ali nešto mnogo ozbiljnije odati ratni
plan? Je li ovo Evanov trenutak ispod Buicka kad ne možeš bježati i ne možeš se
sakriti nego samo suočiti se?
„Je li živ?“ pitam ga. Nagnula sam se naprijed; gruba mi kora dere kožu na
leđima.
Časak je oklijevao, a potom reče: „Vjerojatno je“.
„Zašto su ga... zašto ste ga odveli onamo?“
„Da ga pripremimo.“
„Da ga pripremite za što?“
Ovaj put malo je dulje zastao, a zatim kaže: „Za peti val“.
Sklopila sam oči. Prvi put ne mogu podnijeti pogled na to krasno lice.
Bože, kako sam umorna, tako jebeno umorna da bih mogla spavati tisuću
godina. Kad bih zaspala na tisuću godina, možda Drugi više ne bi bili ovdje kad
bih se probudila, a šumom bi skakutala sretna dječica. Ja sam Drugi i ja sam ti.
Što, dovraga, hoće reći? Preumorna sam da nastavim razmišljati o tome.
Otvorila sam oči i natjerala se da ga pogledam. „Ti nas možeš ubaciti
unutra.“
On odmahne glavom.
„Zašto ne?“ pitam. „Ti si njihov. Možeš reći da si me zarobio.“
„Wright-Patterson nije zatvorenički logor, Cassie.“
„Nego što je?“
„Za tebe?“ Nagnuo se prema meni; njegov mi dah grije lice. „Smrtonosna
klopka. Ne bi preživjela ni pet sekundi. Zašto misliš da sam pokušavao sve što
mi je palo na pamet kako bih te spriječio da odeš onamo?“
„Baš sve? Stvarno? A da si mi rekao istinu? Nešto kao: hej, Cass, znaš, ovo
u vezi s tvojom akcijom spašavanja – ja sam izvanzemaljac kao i tipovi koji su
odveli Sama tako da znam da je to što radiš besmisleno?“
„Zar bi to nešto promijenilo?“
„Nije stvar u tome.“
„Ne, stvar je u tome da ti brata drže u najvažnijoj bazi koju smo – hoću
reći, koju su Drugi – uspostavili otkad je počela ova čistka...“
„Otkad je što? Kako si rekao? Čistka?“
„Ili čišćenje.“ Ne može me pogledati u oči. „Ponekad to tako zovu.“
„Dakle, to radite? Čistite ljudsko smeće?“
„Nije to moja riječ, a ni čistka ili čišćenje, kako god to hoćeš nazvati, nije
bila moja odluka“, pobunio se. „Ako će ti tako biti lakše, ja nisam nikada
smatrao da trebamo...“
„Ne želim da mi bude lakše! Mržnja koju sada osjećam sve je što mi treba,
Evane. Sve što mi treba.“ Dobro, to je bilo iskreno, ali nemoj pretjerati. On ima
ključ. Pusti ga da govori. „Što nikad nisi smatrao da trebate?“
Otpio je velik gutljaj iz čuturice s vodom i ponudio je meni. Odmahnula
sam glavom. „Wright-Patterson nije bilo koja baza – to je glavna baza“, reče on
pažljivo važući svaku riječ, „a Vosch nije bilo koji zapovjednik – on je glavni
zapovjednik, vođa svih operacija na terenu i idejni vođa čišć... – onaj koji je
osmislio napade.“
„Vosch je ubio sedam milijardi ljudi.“ Taj mi broj zvuči čudnovato prazno
u ušima. Nakon Dolaska jedna od omiljenih očevih tema bio je stupanj razvoja
koji su Drugi dostigli, kako napredni moraju biti kad mogu putovati svemirom, a
ovo je njihovo rješenje za „problem“ s ljudima?
„Neki od nas nisu smatrali da će uništenje biti rješenje“, reče Evan. „Ja sam
bio među njima, Cassie. Moja je strana izgubila raspravu.“
„Ne, Evane, moja je strana izgubila.“
To je više nego što mogu podnijeti. Ustala sam i očekivala da će i on ustati,
ali on je ostao gdje je i bio i gledao me odozdo.
„On vas ne vidi onako kako vas vide neki od nas... kako vas ja vidim“,
reče. „Vi ste za njega bolest koja će uništiti svoju žrtvu ako se ne iskorijeni.“
„Ja sam bolest – to sam ja za tebe.“
Ne mogu ga više gledati. Ako još sekundu budem gledala Evana Walkera,
pozlit će mi.
Iza sebe čujem mu blag, ujednačen, skoro tužan glas. „Cassie, boriš se s
nečim što je daleko izvan tvojih mogućnosti. Wright-Patterson nije samo logor
za čišćenje. Tamošnji podzemni kompleks koordinacijsko je središte za sve
izviđačke letjelice u ovoj hemisferi. To su Voscheve oči, Cassie; to je način na
koji vas vidi. Upasti unutra da bi spasila Sammyja nije samo opasno – to je
suicidalno, i za tebe i za mene.“
„Za tebe i za mene?“ Pogledala sam ga krajičkom oka. Nije se pomaknuo.
„Ne mogu se pretvarati da sam te zarobio. Moj zadatak nije zarobiti ljude
nego ih ubiti. Ako pokušam ući s tobom kao zarobljenikom, ubit će te, a zatim
će ubili i mene jer te nisam ubio. Ne mogu te ni prokrijumčariti unutra. Bazu
nadgledaju bespilotne letjelice, zaštićena je šest metara visokom ogradom pod
naponom, stražarnicama, infracrvenim kamerama, detektorima pokreta... i ima
stotinu ovakvih kao što sam ja, a znaš što ja mogu.“
„Tada ću se uvući bez tebe.“
Kimnuo je. „To je jedini mogući način, ali ako je moguć, ne znači da nije
suicidalan. Sve koje dovedu – mislim na one koje ne ubiju odmah – podvrgnu
snimanju programom koji iscrtava cijelu psihu, zajedno sa sjećanjima. Znat će
tko si i zašto si tamo... i potom će te ubiti.“
„Mora postojati neka verzija koja ne završava tako da me ubiju“, uporno
sam nastavila.
„Postoji“, kaže on. „Ona u kojoj se sakrijemo na neko sigurno mjesto i
pričekamo da Sammy dođe do nas.“
Zinula sam i pomislila: ha? Potom sam to i rekla: „Ha?“
„Moglo bi potrajati nekoliko godina. Koliko on ima, pet? Najniža dobna
granica je sedam.“
„Najniža dobna granica za što?“
Skrenuo je pogled. „Vidjela si.“
Klinac u uniformi koji je teglio pušku veliku skoro kao i on sam, kojem je
prerezao vrat u logoru Ashpit. Sad mi treba vode. Približila sam mu se, a on se
jako umirio dok sam se saginjala da dohvatim čuturu. Poslije četiri velika
gutljaja usta su mi i dalje suha.
„Sam je peti val“, kažem. Riječi imaju ružan okus. Otpila sam još jedan
velik gutljaj.
Evan kimne. „Ako je prošao snimanje, znači da je živ i da ga...“ tražio je
pravu riječ, „obrađuju.“
„Misliš, ispiru mozak.“
„Indoktriniraju – idejom da se izvanzemaljci koriste ljudskim tijelima, a mi
smo – mislim, ljudi – smislili način kako da ih otkrijemo, a ako ih možeš otkriti,
možeš i...“
„To nije izmišljotina“, prekinula sam ga. „Vi upotrebljavate naša tijela.“
Odmahnuo je glavom. „Ne onako kako to Sammy misli.“
„Što to znači? Ili ih upotrebljavate ili ne.“
„Sammy misli da izgledamo kao neki uljez prilijepljen za ljudski mozak,
ali...“
„Zanimljivo, upravo te tako i ja zamišljam, kao uljeza.“ Nisam se mogla
suzdržati.
Ruka mu je jurnula prema gore. Kad je nisam odgurnula niti pobjegla u
šumu, polako mi je stisnuo zapešće prstima i pažljivo me povukao na zemlju
pokraj sebe. Malo me oblio znoj iako je vani smrzavica. Što sad?
„Bio je jedan dječak, pravi ljudski dječak, imenom Evan Walker“, kaže on i
zagleda mi se duboko u oči. „Kao i druga djeca, s mamom i tatom, braćom i
sestrama, potpuno ljudski. Prije nego što se rodio, u njega su umetnuli mene dok
mu je majka spavala, dok smo obojica spavali. Trinaest godina spavao sam u
Evanu Walkeru dok je on učio kako sjediti, jesti krutu hranu, hodati, govoriti,
trčati i voziti bicikl, bio sam ondje i čekao da se probudim, kao i tisuće Drugih u
tisućama Evana Walkera širom svijeta. Neki od nas bili su već budni i
organizirali si život tako da budu tamo gdje treba kad dođe pravi trenutak.“
Kimam glavom, ali zašto to radim? On je ušao u ljudsko tijelo? Što to,
dovraga, znači?
„Četvrti val“, reče on pokušavajući mi olakšati. „Ušutkivači – to je dobar
naziv za nas. Bili smo nečujni, skrivali se u tijelima ljudi, skrivali se u njihovim
životima. Nismo se morali pretvarati da smo ljudi – bili smo ljudi, ljudi i Drugi.
Evan nije umro kad sam se ja probudio. Sam sam ga... apsorbirao.“
Kao osoba koja primjećuje, Evan je primijetio da sam potpuno izvan sebe.
Pružio je ruku da me dodirne i trznuo se kad sam se odmaknula.
„Što si ti onda, Evane?“ prošaptala sam. „I gdje si? Rekao si da su te... što
si ono rekao?“ Mozak mi radi trilijardu na sat. „Umetnuli. Kamo su te
umetnuli?“
„Možda umetnuli nije najbolja riječ. Najbliži pojam bio bi prebacili.
Prebacili su me u Evana dok mu se mozak još razvijao.“
Odmahujem glavom. Za biće stoljećima naprednije od mene ne ide mu baš
odgovaranje na jednostavno pitanje.
„No, što si ti? Kako izgledaš?“
Namrštio se. „Znaš kako izgledam.“
„Ne! O, Bože, neki put si tako...“ Oprezno, Cassie, nemoj pretjerati. Ne
zaboravi što je važno. „Prije nego što si postao Evan, prije nego što si došao
ovamo, dok si putovao prema Zemlji otkud već jesi, kako si izgledao?“
„Nikako. Mi već desecima tisuća godina nemamo tijela. Morali smo ih
napustiti kad smo otišli od doma.“
„Opet lažeš. Zar izgledaš kao krastača, ili bradavičasta svinja, ili puž
balavac, ili tako nešto? Svako živo biće nekako izgleda.“
„Mi smo čisti um, čisto biće. Jedini način na koji smo mogli doputovati bio
je da ostavimo tijela i prebacimo svoje umove u glavno računalo matičnog
broda.“ Primio me za ruku i stisnuo mi prste u šaku. „Ovo sam ja“, tiho je rekao.
Pokrio mi je šaku rukama i obujmio je. „Ovo je Evan. Nije savršena analogija
jer nema točke u kojoj ja prestajem, a on počinje.“ Bojažljivo se osmjehnuo. „Ne
ide mi baš najbolje, je l’ da? Hoćeš da ti pokažem tko sam?“
Zaboga! „Ne. Da. Kako to misliš?“ Zamišljam ga kako guli kožu s lica
poput nekog stvora iz horor-filma.
Glas mu je malo drhtao. „Mogu ti pokazati što sam.“
„Nadam se da to ne uključuje nikakvo umetanje.“
Tiho se nasmijao. „Mislim da uključuje, na neki način. Pokazat ću ti,
Cassie, ako želiš vidjeti.“
Naravno da želim vidjeti. I naravno da ne želim vidjeti. Vidi se da mi želi
pokazati – hoće li me to dovesti korak bliže Samsu? No ovo nema u potpunosti
veze sa Sammyjem. Možda ću, ako mi pokaže, shvatiti zašto me spasio umjesto
da me ubije, zašto me držao iz noći u noć da bih bila sigurna i da bih ostala
normalna.
On mi se i dalje smješkao, vjerojatno sretan što mu nisam iskopala oči ili
što ga nisam ismijala jer bi to još više boljelo. Ruka mi je izgubljena u njegovoj,
nježno stisnuta, poput osjetljivog srca ruže u pupoljku koji čeka kišu.
„Što trebam učiniti?“ šapnula sam.
Pustio mi je ruku. Posegne prema mom licu. Trznula sam se. „Ne bih te
nikad povrijedio, Cassie.“ Udahnula sam, kimnula, opet udahnula. „Zatvori oči.“
Nježno mi je dodirnuo kapke, tako nježno, poput leptira.
„Opusti se. Duboko diši. Isprazni um. Ako to ne napraviš, neću moći ući.
Želiš li da uđem?“
Da. Ne. Bože, što sve trebam napraviti da bih ispunila obećanje?
Prošaptala sam: „Da.“
Nije počelo u glavi kao što sam očekivala. Umjesto toga, predivna toplina
proširila mi se tijelom, od srca prema van, a kosti, mišići i koža topili su se u
toplini koja se širila iz mene sve dok nije nadišla i Zemlju i granice svemira.
Toplina je bila posvuda i sve. Moje tijelo i sve izvan njega pripadalo joj je. Tada
sam ga osjetila; i on je u toj toplini i među nama nema granice, nikakve točke u
kojoj ja završavam, a on počinje, i otvorila sam se poput cvijeta na kiši, bolno
sporo i vrtoglavo brzo, topeći se na toplini, topeći se u njemu, i nije bilo ničega
što bi se vidjelo; to je bila samo riječ koju je upotrijebio jer nema riječi koja bi
ga opisala, on samo jesi.
I ja sam mu se otvorila, kao cvijet kiši.
72
KAD SAM OTVORILA OČI, prvo sam briznula u žestoki plač. Nisam mogla
drugačije: nikad se nisam osjećala tako napuštenom.
„Možda je to bilo prebrzo“, rekao je on, privukao me u naručje i pogladio
po kosi.
I pustila sam ga. Bila sam preslaba, previše zbunjena, prazna i nemoćna da
bih učinila bilo što drugo osim da ga pustim da me zagrli.
„Žao mi je što sam ti lagao, Cassie“, promrmljao mi je u kosu.
Ponovno me obavila hladnoća. Toplina je sada samo sjećanje.
„Sigurno mrziš biti zatočen tamo unutra“, šapnula sam i pritisnula mu dlan
na prsa. Osjetila sam kako mu srce udara.
„Ne osjećam se kao da sam zatočen“, rekao je. „Na neki način osjećam se
kao da sam oslobođen.“
„Oslobođen?“
„Da, ponovno nešto osjećam. Osjećam ovo...“ Poljubio me. Tijelom mi se
proširi druga vrsta topline.
U naručju neprijatelja... Što je meni? Ta su nas bića žive palila, satrla nas,
potopila nas, zarazila nas Epidemijom od koje smo krvarili do smrti. Gledala
sam kako ubijaju sve koje sam poznavala i voljela – sve osim jednoga – i sad se
ovdje ljubakam s jednim od njih! Otvorila sam mu svoju dušu, podijelila s njim
nešto vrednije i prisnije od vlastita tijela.
To je zbog Sammyja. Dobar odgovor, ali kompliciran. Istina je
jednostavna.
„Rekao si da si izgubio raspravu o tome kako se riješiti bolesti zvane
ljudska vrsta“, rekla sam. „Koji je bio tvoj odgovor?“
„Zajednički život.“ Obraćao se meni, ali je gledao zvijezde.
„Nas nema tako puno, Cassie, samo nekoliko stotina tisuća. Mogli smo se
ubaciti u vas i živjeti tako da nitko nikada ne sazna da smo bili ovdje. Malo njih
složilo se sa mnom. Smatrali su da im je skrivanje u ljudima ispod časti. Bojali
su se da bismo vam to više sličili što bismo se dulje pretvarali da smo ljudi.“
„A tko bi si to poželio?“
„Ja nisam mislio da bih“, priznao je, „dok nisam postao čovjek.“
„Kad si se... probudio u Evanu?“
Odmahnuo je glavom i jednostavno rekao, kao da je to najočitija stvar na
svijetu: „Kad sam se probudio u tebi. Nisam bio potpuno čovjek dok se nisam
vidio u tvojim očima.“
Tada su se u njegovim ljudskim očima pojavile prave ljudske suze pa je
došao na mene red da ga zagrlim dok plače, moj red da vidim sebe u njegovim
očima.
Netko bi mogao reći da nisam jedina koja se nalazi u naručju neprijatelja.
Ja sam čovjek, ali tko je Evan Walker? Čovjek i Drugi, oboje i nijedno od
toga, zbog ljubavi prema meni ne pripada nikamo.
On na to ne gleda tako.
„Napravit ću sve što kažeš, Cassie“, bespomoćno je rekao. Oči su mu
sjajnije od zvijezda na nebu. „Jasno mi je zašto moraš ići. Da si ti u tom logoru,
ja bih išao. Ne bi me zaustavilo sto tisuća Ušutkivača.“
Pritisnuo mi je usne na uho i šapnuo tiho i strastveno, kao da mi povjerava
najvažniju tajnu na svijetu, što možda i radi.
„Beznadno je i glupo, suicidalno, ali ljubav je oružje protiv kojeg nemaju
ništa. Znaju kako razmišljaš, ali ne mogu znati što osjećaš.“
Ne mi. Oni.
Prešao je granicu, a nije glup. Zna da preko takve granice nema povratka.
73
ZADNJI DAN KOJI SMO PROVELI zajedno spavali smo ispod nadvožnjaka
poput dvoje beskućnika, što smo ustvari i bili. Naizmjenično smo spavali i
stražarili. Kad je došao njegov red na spavanje, vratio mi je oružje bez
oklijevanja i zaspao istog trena, kao da mu nije palo na pamet da bih mogla
pobjeći ili ga upucati u glavu. Ne znam; možda mu je i palo na pamet. Naš je
problem oduvijek bio što ne razmišljamo kao oni. Zbog toga sam mu isprva
vjerovala i zbog toga je on znao da ću mu vjerovati. Ušutkivači ubijaju ljude.
Evan me nije ubio. Dakle, Evan nije Ušutkivač. Vidite? To je logika. To jest –
ljudska logika.
Predvečer smo pojeli preostale zalihe i popeli se na nasip da se sklonimo u
šumi koja raste uz autocestu br. 35. Rekao mi je da autobusi voze samo noću, a
znat ću kada će stići. Zvuk njihovih motora čuje se kilometrima daleko jer je to
jedini zvuk kilometrima uokolo. Najprije vidiš farove, zatim ih čuješ, a potom
jure pokraj tebe kao veliki žuti trkaći auti jer su autocestu očistili od olupina i
više nema ograničenja brzine. On ne zna hoće li stati ili ne. Možda hoće, možda
neće. Možda će samo usporiti toliko da mi jedan od vojnika u autobusu pošalje
metak među oči. Možda uopće neće doći.
„Rekao si da i dalje skupljaju ljude“, napomenula sam. „Zašto ne bi došli?“
Promatrao je cestu ispod nas. „U nekom trenutku oni koje su ‘spasili’
shvatit će da su prevareni ili će to shvatiti preživjeli koji su ostali vani. Kad se to
dogodi, bazu će zatvoriti, ili onaj dio baze koji se upotrebljava za čišćenje.“
Pročistio je grlo. Gleda niz cestu. „Što to znači ‘bazu će zatvoriti’?“
„Zatvorit će je kao što su zatvorili logor Ashpit.“
Razmišljala sam o onome što je rekao. I ja sam gledala niz cestu. „Dobro“,
rekla sam naposljetku, „tada ćemo se nadati da Vosch još nije odustao.“
Zagrabila sam punu šaku zemlje, grančica i suhog lišća i utrljala si to u lice,
a drugu šaku u kosu. Promatrao me bez riječi.
„Ovo je trenutak da me zvekneš po glavi“, rekla sam. Mirisala sam na
zemlju i zbog nekog sam se razloga sjetila oca kako kleči u ružičnjaku i bijele
plahte. „Ili da mi ponudiš da ideš umjesto mene. Ili da me zvekneš pa odeš
umjesto mene.“
Skočio je na noge. Na trenutak sam se prepala da će me zveknuti po glavi
jer se uzrujao, ali on se obgrlio rukama kao da mu je hladno, ili je to učinio da
me ne bi zveknuo po glavi.
„To je samoubojstvo“, odbrusio je. „Oboje to mislimo. Možemo slobodno
to reći naglas. Samoubojstvo ako ti odeš, samoubojstvo ako odem ja. Živ ili
mrtav, on je izgubljen.“
Izvukla sam luger iz pojasa. Položila sam ga na zemlju ispred njega, zatim i
M16.
„Čuvaj mi ovo“, rekla sam mu. „Trebat će mi kad se vratim. I još nešto,
netko bi ti trebao reći: izgledaš glupo u tim hlačama.“ Protegnula sam ruku do
ruksaka i izvukla medu. Nema potrebe da i njega umrljam zemljom, izgleda
dovoljno loše.
„Je l’ ti mene slušaš?“ nije prestajao.
„Problem je u tome što ti sebe ne slušaš“, odrezala sam. „Samo je jedan
način ulaska – onako kako je Sammy ušao. Ti ne možeš ići, moram ja. Zato ne
otvaraj usta. Ako još nešto kažeš, udarit ću te.“ Ustala sam i dogodilo se nešto
čudno: kako sam se ja dizala, Evan kao da se smanjio. „Idem po svog mlađeg
brata, a samo je jedan način kako to mogu napraviti.“
On me gledao odozdo i kimnuo glavom. Bio je u meni. Nije bilo točke u
kojoj ja prestajem, a on počinje. Zna što ću reći: „Sama“.
74
ZVIJEZDE, sićušne točkice svjetla koje nas probada odozgo.
Ispod točkica svjetla koje probada s neba prazna je cesta i na njoj djevojka
umrljana lica, s grančicama i suhim lišćem u kratkoj kovrčavoj kosi, stišće u ruci
starog plišanog medvjedića – na praznoj cesti, pod zvijezdama koje probadaju.
Začuje se buka motora, a zatim par farova presiječe horizont i svjetla
postanu veća, jača, kao dvije zvijezde koje se pretvaraju u supernovu, i spuste se
na djevojku koja u srcu nosi tajne i obećanja, i ona se okrene prema svjetlima
koja su je ulovila, ne bježi i ne skriva se.
Vozač me ugledao i imao je dovoljno vremena zaustaviti se. Kočnice su
zacviljele, vrata se otvorila uz pištanje i jedan je vojnik izašao na cestu. Imao je
pušku, ali je nije uperio u mene. Pogledao me, ulovljenu farovima, a ja sam mu
uzvratila pogled.
Nosio je na rukavu bijelu traku s crvenim križem. Na pločici s imenom
pisalo je PARKER. Sjećam se tog imena. Srce mi je zastalo. Što ako me
prepozna? Trebala sam biti mrtva.
Kako se zovem? Lizbeth. Jesam li ozlijeđena? Nisam. Jesam li sama?
Jesam.
Parker se polako okrene oko sebe provjeravajući okolinu. Nije vidio lovca
u šumi koji promatra što se ovdje odigrava i drži njegovu glavu na nišanu.
Naravno da ga nije vidio. Lovac u šumi je Ušutkivač.
Parker me primi za ruku i pomogne mi ući u autobus. Unutra smrdi po krvi
i znoju. Pola sjedala je prazno. Ima djece. I odraslih, ali oni nisu važni. Važni su
samo Parker, vozač i vojnik na čijoj pločici piše HUDSON. Ubacila sam se na
zadnje sjedalo pokraj izlaza u nuždi, ono isto na kojem je Sam sjedio kad je
pritisnuo ručicu na staklo i gledao kako se smanjujem dok me prašina nije
progutala.
Parker mi je donio vrećicu slijepljenih gumenih bombona i bocu vode.
Nisam željela nijedno ni drugo, ali sam to pojela i popila. Gumeni bomboni
stajali su mu u džepu pa su topli i rastezljivi, bojim se da mi ne pozli.
Autobus ubrzava. Netko u prednjem dijelu plače. Osim toga, čuje se šum
kotača i brujenje motora i hladan vjetar koji ulijeće kroz pritvorene prozore.
Parker se vratio sa srebrnom pločicom koju mi je pritisnuo na čelo. Da mi
izmjeri temperaturu, kaže. Pločica zasvijetli crveno. Dobro sam, kaže on. Kako
mi se zove medo?
Sammy, odgovorila sam.
Na horizontu se vide svjetla. To je logor Haven, kaže mi Parker. Savršeno
je siguran. Nema više bježanja. Nema skrivanja. Kimnula sam – savršeno
siguran.
Svjetlo se povećavalo, polako se probijalo kroz prozor autobusa, zatim
naglo prodrlo unutra kad smo se približili i osvijetlilo cijeli autobus, a potom
smo se zaustavili pred ulazom, oglasilo se glasno zvono i vrata su se otvorila.
Silueta vojnika visoko na stražarskoj kuli.
Stali smo ispred hangara. U autobus uskoči neki debeli, žustar i okretan,
kao i mnogi njegove težine. Zove se major Bob. Ne trebamo se bojati, kaže nam.
Potpuno smo sigurni. Trebamo zapamtiti samo dva pravila. Pravilo broj jedan je
da zapamtimo svoju boju. Pravilo broj dva je da slušamo i slijedimo.
Priključila sam se svojoj grupi i slijedila Parkera do pomoćnih vrata
hangara. Potapšao je Lizbeth po ramenu i poželio joj sreću.
Našla sam crveni krug i sjela. Vojnici su posvuda, no većina su tih vojnika
djeca, neka ne puno starija od Sama. Svi izgledaju jako ozbiljni, posebno oni
mlađi. Najmlađi su najozbiljniji.
Djecu možeš navesti da vjeruju gotovo sve i da naprave gotovo sve,
objasnio mi je Evan prilikom objašnjavanja zadatka. Uz pravilnu obuku nema
puno toga što je okrutnije od desetogodišnjaka.
Imala sam broj: T-62. T kao Terminator. Ha!
Brojeve su prozivali preko zvučnika.
„ŠEZDESET I DVA! TE ŠEZDESET I DVA! NA CRVENA VRATA!
BROJ TE ŠEZDESET I DVA!“
Prva stanica je tuš.
S druge strane crvenih vrata bila je neka mršava žena u zelenoj bolničkoj
odori. Sve se mora skinuti i staviti u kantu. I donji veš. Oni ovdje vole djecu, ali
ne i uši i krpelje. Tamo je tuš. Ovdje je sapun. Kad si gotova, obuci bijeli ogrtač
i čekaj da te pozovemo.
Posjela sam medu uza zid i stala gola na hladne pločice. Voda je mlačna.
Sapun ima prodoran miris po lijekovima. Nisam se još skroz osušila kad sam
odjenula bijeli ogrtač. Zalijepio mi se za kožu. Skoro je proziran. Podigla sam
medu i čekala.
Zatim slijedi provjera prije snimanja. Puno pitanja. Neka su identična. To
služi da provjere tvoju priču. Budi smirena, usredotočena.
Prolazim kroz sljedeća vrata, na stol za pregled. Nova sestra, jača, gadnija.
Jedva me i pogledala. Ja sam joj valjda tisućita osoba koju pregledava otkad su
Ušutkivači zauzeli bazu.
Kako glasi moje puno ime? Elizabeth Samantha Morgan.
Koliko imam godina? Dvanaest.
Otkuda sam? Imam li braće ili sestara? Je li netko od moje obitelji još živ?
Što im se dogodilo? Kamo sam išla nakon što sam otišla od kuće? Što mi je bilo
s nogom? Kako sam pogođena? Tko me pogodio? Znam li gdje su ostali
preživjeli? Kako mi se zovu braća i sestre? Roditelji? Čime se bavio moj otac?
Kako mi se zvala najbolja prijateljica? Neka joj ponovno ispričam što se
dogodilo mojoj obitelji.
Kad smo završile, potapšala me po koljenu i rekla neka se ne bojim,
potpuno sam sigurna.
Zagrlila sam medu i kimnula.
Potpuno sigurna.
Zatim slijedi liječnički pregled pa mikročip. Rez je jako mali. Vjerojatno će
ga zalijepiti ljepilom.
Žena imenom dr. Pam tako je simpatična, sviđa mi se usprkos svemu.
Liječnica iz snova: draga, nježna, strpljiva. Ne navaljuje odmah i počinje me
ispipavati; najprije razgovaramo. Objasnila mi je sve što će napraviti. Pokazala
mi je mikročip, kao onaj za kućnog ljubimca, samo bolji! Ako se nešto dogodi,
znat će gdje me mogu naći.
„Kako ti se zove medvjedić?“
„Sammy.“
„Mogu li ga posjesti na ovaj stolac dok stavljamo uređaj za praćenje?“
Okrenula sam se na trbuh. Nerazumno sam zabrinuta da mi kroz papirnati
ogrtač može vidjeti stražnjicu. Ukočila sam se očekujući ubod igle.
Uređaj ne može prenositi podatke dok nije povezan s Wonderlandom, ali
kad je jednom u tebi, tada funkcionira. S pomoću njega mogu te pratiti i pomoću
njega mogu te ubiti.
Dr. Pam pita što mi se dogodilo s nogom. Neki zli ljudi pogodili su me. To
se ovdje neće dogoditi, uvjerava me ona. U logoru Haven nema zlih ljudi.
Potpuno sam sigurna.
Čipirana sam. Osjećam se kao da mi je oko vrata svezala kamen od deset
kila. Vrijeme je za zadnji test, reče ona. Program koji smo oteli neprijatelju.
Zovu ga Wonderland.
Dohvatila sam medu sa stolice i slijedila je u sljedeću prostoriju. Bijeli
zidovi. Bijeli pod. Bijeli strop. Bijela zubarska stolica s remenjem koje visi s
naslona za ruke i noge. Tipkovnica i monitor. Rekla mi je da sjednem i otišla do
kompjutora.
„Što Wonderland radi?“ pitala sam.
„Pa, to je malo komplicirano, Lizbeth, ali u osnovi Wonderland snima
virtualnu kartu tvojih moždanih funkcija.“
„Kartu mozga?“
„Tako nešto, da. Sjedni na stolicu, dušo. Neće dugo trajati i obećavam da
neće boljeti.“
Sjela sam, prigrlivši medu.
„A ne, dušo, Sammy ne može biti s tobom na stolici.“
„Zašto ne?“
„Daj ga meni. Stavit ću ga ovdje, pokraj svog kompjutora.“
Sumnjičavo sam je pogledala, ali ona se osmjehuje, a i bila je tako
ljubazna. Trebam joj vjerovati. Na kraju krajeva, ona meni potpuno vjeruje.
No tako sam nervozna, medo mi je ispao iz ruke kad sam joj ga pružila.
Pao je pokraj stolice na svoju debelu čupavu glavu. Iskrivila sam se da ga
dohvatim, ali mi dr. Pam reče da mirujem i da će ga ona podignuti, i zatim se
sagne.
Uhvatila sam joj glavu objema rukama i zabila je ravno u rukohvat na
stolici. Mislila sam da će mi podlaktice otpasti od udarca. Ona je pala,
ošamućena od udarca, ali nije potpuno izgubila svijest. Kad je koljenima
dodirnula bijeli pod, već sam ustala sa stolice i našla joj se iza leđa. Plan je bio
karate-udarac u vrat, ali sad mi je okrenuta leđima pa moram improvizirati.
Zgrabila sam remen koji je visio s rukohvata i omotala joj ga dvaput oko vrata.
Podigla je ruke, ali prekasno. Snažno sam trznula remen, oslonivši se nogom o
stolicu i povukla ga.
Sekunde koje su prolazile dok se nije onesvijestila bile su najdulje u mom
životu.
Postala je mlitava. Odmah sam popustila remen pa je pala licem na pod.
Provjerila sam joj puls.
Znam da ćeš biti u iskušenju, ali ne smiješ je ubiti. Ona i svi ostali koji
vode bazu povezani su sa sustavom nadzora koji se nalazi u zapovjednom
centru. Ako je ubiješ, nastat će pakao.
Okrenula sam dr. Pam na leđa. Iz obje nosnice curila joj je krv, vjerojatno
je slomljen. Posegnula sam rukama iza glave. Ovo je petljavi dio zadatka, ali
nabrijana sam od adrenalina i euforije. Dosada je sve išlo savršeno. Mogu ja to.
Strgala sam zavoj i snažno povukla obje strane reza. Kako se rana otvorila,
imala sam dojam da mi je netko pritisnuo goruću šibicu. Sad bi mi dobro došli
pinceta i ogledalo, ali nemam ih pa sam uređaj za praćenje išla iskopati noktom.
Ta je metoda funkcionirala bolje nego što sam očekivala: nakon tri pokušaja čip
mi se zakvačio pod nokat i jednostavno sam ga izvukla.
Za prijenos podataka treba samo devedeset sekundi. To ti daje tri ili možda
četiri minute. Ne više od pet.
Koliko sam minuta potrošila? Dvije? Tri? Kleknula sam pokraj dr. Pam i
ugurala joj čip što sam dublje mogla u nos. Bljak.
Ne, ne možeš joj ga ugurati u grlo. Mora biti blizu mozga. Žao mi je.
Tebi je žao, Evane?
Imam krvi na prstu – svoje krvi, njezine krvi, pomiješane krvi.
Otišla sam do tipkovnice. Sada slijedi stvarno zastrašujući dio.
Nemaš Sammyjev broj, ali trebao bi biti povezan s njegovim imenom. Ako
jedna varijanta ne upali, probaj s drugom. Negdje mora postojati funkcija za
pretraživanje.
Niz potiljak mi je curila krv i ostavljala trag između lopatica.
Nekontrolirano sam se tresla, zbog čega mi je bilo teško tipkati. U treperavi
plavi kvadratić upisala sam riječ TRAŽI. Iz drugog pokušaja uspjela sam je
točno napisati.
UNESITE BROJ.
Nemam broj, dovraga. Imam ime. Kako ću se vratiti na plavi kvadratić?
Stisnula sam ENTER.
UNESITE BROJ.
A, sad kužim. Hoće broj!
Utipkala sam Sullivan.
POGREŠAN UNOS.
Dvoumim se o tome bih li bacila monitor u drugi kraj sobe ili nasmrt
izudarala dr. Pam. Ni jedno ni drugo neće mi pomoći da pronađem Sama, ali
osjećala bih se bolje. Pritisnula sam gumb ESC i dobila plavi kvadratić pa
upisala traži po imenu.
Riječi su nestale. Wonderland ih je pretvorio u zrak. Plavi kvadratić
zatreperi, ponovno prazan.
Potisnula sam vrisak. Nemam vremena.
Ako ga ne možeš naši u sustavu, morat temo prijeći na plan B.
Nisam baš luda za planom B. Sviđa mi se plan A, u kojemu njegova
lokacija iskoči na karti i ja odjurim ravno k njemu. Plan A jednostavan je i jasan;
plan B kompliciran je i smrdan.
Još jedan pokušaj. Pet sekundi neće učiniti neku razliku.
U plavi kvadratić utipkala sam Sullivan.
Monitor je poludio. Sivom pozadinom počeli su juriti brojevi i ispunili
cijeli ekran, kao da sam mu rekla da izračuna vrijednost broja pi. Ulovila me
panika pa sam počela udarati tipke nasumce, ali jurnjava nije prestala. Prošlo je
više od pet minuta. Plan B je smeće, ali nema mi druge.
Ubacila sam se u susjednu prostoriju, u kojoj sam našla bijele
kombinezone. Dograbila sam jedan s police i pametno ga pokušala obući, a da
nisam najprije skinula ogrtač. Ljutito sam zagunđala, zbacila ga s ramena i na
sekundu ostala potpuno gola, sekundu u kojoj će se ova vrata pokraj mene širom
otvoriti i u sobu upasti bataljun Ušutkivača. Tako to uvijek ide s planom B.
Kombinezon mi je bio prevelik, ali bolje da je veći nego manji, mislim, pa sam
se brzo zakopčala i vratila u sobu s Wonderlandom.
Ako ga ne uspiješ pronaći u glavnom računalu, velika je vjerojatnost da ona
kod sebe ima neki ručni uređaj. Radi na istom principu, ali moraš jako paziti.
Jedna funkcija služi za lociranje, a druga za detonaciju. Upiši pogrešnu naredbu
i nećeš ga pronaći nego spržiti.
Kad sam upala natrag, ona je sjedila i držala medu u jednoj ruci, a mali
srebrni predmet nalik na mobitel u drugoj.
Kao što rekoh, plan B je smeće.
75
VRAT JOJ JE JARKOCRVEN tamo gdje sam je stiskala. Lice joj je obliveno
krvlju, ali ruke su joj mirne, a iz očiju je nestala sva toplina. Držala je palac nad
jednim zelenim gumbom ispod ekrana s brojkama.
„Nemojte ga pritisnuti“, rekla sam. „Neću vas ozlijediti.“ Čučnula sam,
raširenih ruku, dlanova okrenutih prema njoj. „Ozbiljno, nemojte pritisnuti taj
gumb.“
Pritisnula ga je.
Glava joj je poletjela unatrag i složila se na pod. Dvaput je trznula nogama
i bila je gotova.
Skočila sam do nje, istrgnula joj medu iz mrtvih prstiju i odjurila natrag
kroz prostoriju s kombinezonima do hodnika na drugoj strani. Evan se nije
potrudio reći mi koliko imam vremena otkad se oglasi alarm pa dok ne
mobiliziraju stormtroopere, zatvore bazu, a uljeza uhvate i podvrgnu mučenju i
sporoj, bolnoj smrti. Vjerojatno ne puno.
Toliko o planu B, ionako mi se nije sviđao. Jedini je problem u tome što
Evan i ja nikad nismo smislili plan C.
Bit će u jedinici sa starijom djecom tako da ti je najbolje da odeš do
vojarni koje okružuju prostor za smotru.
Vojarne koje okružuju prostor za smotru, što god to bilo. Možda bih trebala
nekoga zaustaviti i pitati gdje je to jer znam samo jedan način izlaska iz ove
zgrade, a to je onaj na koji sam i ušla pokraj mrtvih tijela stare, debele, zločeste
sestre i mlade, mršave, ljubazne sestre, ravno u naručje majora Boba.
Na kraju hodnika nalazi se lift s jednim gumbom – jednosmjeran ekspres
do podzemnog kompleksa gdje su, kako kaže Evan, Sammyju i ostalim
„regrutima“ pokazivali lažna stvorenja „prikopčana“ na ljudske mozgove. Sve je
okićeno nadzornim kamerama. Sve vrvi od Ušutkivača. Jedina dva preostala
izlaza iz ovog hodnika su vrata desno od lifta i vrata kroz koja sam prošla.
Napokon ne moram razmišljati.
Proletjela sam kroz vrata i našla se na stubištu. Kao i lift, stepenice idu u
jednom smjeru: dolje.
Oklijevala sam pola sekunde. Stubište je tiho i maleno, ali onako ugodno
maleno. Možda bih mogla malo ostati ovdje, zagrliti medvjedića i sisati palac.
Natjerala sam se da se polako spustim niz pet dijelova stubišta do njegova
kraja. Stepenice su bile metalne i hladne pod mojim bosim nogama. Čekala sam
urlik alarma, udarce teških čizama i kišu metaka odozgo i odozdo. Razmišljala
sam o tome kako je Evan u logoru Ashpit smaknuo četvoricu teško naoružanih i
dobro obučenih ubojica u gotovo potpunom mraku i pitala se zašto sam mislila
kako je pametno da sama ušetam u lavlju jazbinu kad sam mogla pokraj sebe
imati Ušutkivača.
Dobro, nisam skroz sama. Medo je sa mnom.
Naslonila sam uho na vrata u dnu stubišta i stavila ruku na kvaku. Čula sam
samo otkucaje svog srca.
Vrata su se naglo otvorila prema unutra i zalijepila me za zid, a potom sam
čula lupanje čizama vojnika koji su, vukući poluautomatske puške, jurili
stubištem prema gore. Vrata su se počela zatvarati pa sam zgrabila kvaku da ih
zadržim ispred sebe dok oni na prvom odmorištu ne skrenu i nestanu mi iz vida.
Brzo sam se ubacila u hodnik prije nego što su se vrata zatvorila. Crvene se
stropne lampe okreću i bacaju moju sjenu na bijele zidove, zatim sjena nestane
pa se opet pojavi. Desno ili lijevo? Malo sam se dezorijentirala, ali mislim da je
prednja strana hangara nadesno. Otrčala sam u tom smjeru, a potom stala. Gdje
ću najvjerojatnije zateći većinu Ušutkivača u slučaju uzbune? Vjerojatno će se
okupiti oko glavnog ulaza na mjesto zločina.
Okrenula sam se i zaletjela ravno u prsa visokog čovjeka prodornih plavih
očiju.
U logoru Ashpit nisam bila dovoljno blizu da mu vidim oči, ali sjećam se
glasa.
Dubok, čist, oštar kao britva.
„Pa zdravo, janješce moje“, reče Vosch, „sigurno si se izgubila.“
76
STISAK RUKE NA MOM ramenu čvrst je kao i glas.
„Što radiš ovdje dolje?“ upitao me. „Tko je voditelj tvoje grupe?“
Zavrtjela sam glavom. Suze kojima su mi se napunile oči nisu bile lažne.
Moram brzo razmišljati, a prva mi je pomisao da je Evan bio u pravu: ova
soloakcija osuđena je na propast bez obzira na sve rezervne planove koje
smislimo. Da je barem Evan ovdje...
Da je Evan ovdje!
„Ubio ju je!“ izvalila sam. „Taj je čovjek ubio dr. Pam!“ .
„Koji čovjek? Tko je ubio dr. Pam?“
Odmahivala sam glavom i tulila na sav glas, stišćući izmučenog medu na
prsa. Iza Voschevih leđa još je jedna skupina vojnika tutnjila hodnikom prema
nama. Gurnuo me prema njima.
„Stavite je na sigurno i čekajte me gore. Netko je provalio u sustav.“
Odvukli su me do prvih vrata, ugurali u mračnu prostoriju i zaključali
vrata. Upalila su se svjetla. Odmah sam ugledala uplašenu djevojčicu u bijeloj
trenirci koja je držala plišanog medvjedića. Prestrašeno sam zacviljela.
Ispod ogledala nalazi se dugačak stol na kojem što je monitor i tipkovnica.
Nalazim se u sobi za eliminaciju koju mi je Evan opisivao, gdje novim
regrutima pokazuju lažne moždane uljeze.
Zaboravi na kompjutor. Neću se opet baviti stiskanjem gumba. Opcije,
Cassie. Koje su ti opcije?
Znam da se s druge strane ogledala nalazi još jedna prostorija, a tamo
moraju biti barem još jedna vrata, koja su možda zaključana, a možda i nisu.
Znam da su vrata moje prostorije zaključana tako da mogu čekati da se Vosch
vrati po mene ili mogu razbiti to ogledalo i otići preko.
Podigla sam jednu od stolica, povukla se unatrag i zabila je u ogledalo. Od
udarca mi je ispala iz ruku i pala na pod uz zaglušujući štropot, barem se meni
tako činilo. Napravila sam veliku ogrebotinu na debelom staklu, ali to je jedina
šteta koju vidim. Ponovno sam podigla stolicu i duboko udahnula. Spustila sam
ramena i zakrenula kukove za vrijeme zamaha. To te uče na satima karatea:
snaga je u okretu. Ciljala sam ogrebotinu. Usmjerila sam svaki atom svoje
energije na tu točku.
Stolica se odbila od stakla, a ja sam izgubila ravnotežu i pala na dupe uz
udarac od kojeg si nabiješ zube. Ustvari, tako sam se nabila da sam se ugrizla za
jezik. Usta su mi se napunila krvlju pa sam je ispljunula i pogodila curu u
ogledalu ravno u nos.
Ponovno sam podigla stolicu, duboko dišući. Zaboravila sam nešto što sam
učila na karateu: kiai! Borbeni krik. Možete se smijati do mile volje, no on
pomaže pri koncentraciji snage.
Trećim, i zadnjim udarcem razbila sam staklo. Zbog inercije zabila sam se
u stol koji mi je bio do struka pa su mi noge poletjele u zrak dok se stolica
stropoštala u susjednu sobu. Vidjela sam još jedan zubarski stolac, postolje s
kompjutorima, kablove po podu i još jedna vrata. Bože, daj da nisu zaključana.
Pokupila sam medu i provukla se kroz rupu. Zamišljala sam Voschev izraz
lica kad se vrati i ugleda razbijeno ogledalo. Vrata u drugoj prostoriji nisu bila
zaključana. Izlazila su na još jedan hodnik s bijelo obojenim betonskim
blokovima i vratima bez natpisa. Ah, koliko mogućnosti! No nisam zakoračila u
taj hodnik. Zastala sam na vratima. Preda mnom se pruža neobilježen put. Iza
mene je put koji sam obilježila: vidjet će rupu, znat će u kojem sam smjeru
otišla. Koliko ću dugo biti u prednosti? Usta su mi se opet napunila krvlju, ali
sam se natjerala da je progutam. Ne mogu im baš toliko olakšati traganje.
Olakšati! Zaboravila sam uglaviti stolicu pod kvaku u prvoj prostoriji. To
ih ne bi spriječilo da uđu, ali bi meni dalo još par dragocjenih sekundi.
Ako neko krene naopako, nemoj previše razmišljati. Imaš dobre instinkte,
Cassie; osloni se na njih. Dobro je razmišljati o svakom koraku ako igraš šah,
ali ovo nije šah.
Potrčala sam natrag kroz sobu za ubijanje i bacila se kroz rupu. Nisam
dobro procijenila širinu stola pa sam pala preko ruba, napravila salto i pala na
leđa, udarivši svom snagom glavom u pod. Ležala sam tamo jednu mutnu
sekundu dok su mi pred očima skakutale crvene točkice. Gledala sam u strop i
sustav metalnih cijevi koje su se ondje nalazile. Istu sam stvar vidjela i u
hodnicima: ventilacijski sustav atomskog skloništa.
I pomislila sam: Cassie, ovo je jebeni ventilacijski sustav atomskog
skloništa.
77
KREĆUĆI SE POTRBUŠKE i brinući se kako sam preteška za ove potpornje i
da će kompletna cijev svakog trena otpasti, brzo sam se provlačila kroz cijev i
zastajkivala na svakom odvojku da osluhnem. Nisam baš sigurna što sam
osluškivala. Plač uplašene djece? Smijeh sretne djece? Zrak u cijevi bio je
hladan; stigao je izvana i bio cijevima doveden pod zemlju, slično kao i ja.
Zraku je ovdje mjesto; meni nije. Što je ono Evan rekao?
Najbolje ti je da odeš do vojarni koje okružuju prostor za smotru.
Tako je, Evane. To je novi plan. Pronaći ću najbliži otvor za zrak i izići.
Neću znati gdje sam ni koliko sam daleko od dvorišta za smotru, a cijela će
baza, naravno, biti pod uzbunom, prepuna Ušutkivača i zadojene djece-vojnika
koji će tražiti djevojčicu u bijeloj trenirci, a ne zaboravi i da držim medvjedića!
Toliko o tome kako će me prepoznati! Zašto sam morala ponijeti vražjeg
medvjeda? Sam bi razumio da sam ga ostavila. Nisam mu ni obećala da ću mu
donijeti medu – obećala sam da ću donijeti sebe.
Čemu uopće taj medvjedić?
Svakih par koraka morala sam odlučiti: desno, lijevo ili ravno? I svakih par
koraka zastajala sam da osluhnem i da ispljunem krv. Ovdje me nije brinulo što
ostavljam krvavi trag, to su mrvice kruha po kojima ću se vratiti, no jezik mi je
otekao i strašno pulsira sa svakim otkucajem srca koje otkucava kao ljudski sat,
odbrojava minute koje su mi preostale prije nego što me nađu i odvedu Voschu
te me on dokrajči onako kako je dokrajčio mog oca.
Nešto smeđe i maleno kretalo se prema meni vrlo brzo, kao da je na nekom
važnom zadatku. Žohar. Naišla sam na paučinu i hrpe prašine i neku zagonetnu
ljigavu tvar koja bi mogla biti otrovna plijesan, ali ovo je prva stvarno ogavna
stvar koju sam vidjela. Uvijek bih radije vidjela pauka ili zmiju nego žohara, a
sada se jedan kreće ravno prema mom licu. Uz vrlo živopisne predodžbe o tome
kako mi se zavlači u kombinezon upotrebljavam jedino što imam da ga zgnječim
– golu ruku. Bljak.
Nastavila sam. Ispred sebe ugledala sam neki odsjaj zelenkasto-sive boje (u
sebi je nazivam zelenom kao matični brod). Prikrala sam se do rešetke kroz koju
je dopirala svjetlost. Provirila sam kroz otvore u sobu ispod sebe, ali to je bilo
malo više od sobe. Golemo je, možda i veličine nogometnog stadiona,
oblikovano kao zdjela na čijem su dnu redovi i redovi kompjutora kojima je
upravljalo oko stotinu ljudi, samo što nije u redu prema pravim ljudima ove
zvati ljudima. To su oni, Voschevi neljudski ljudi, a iako nemam pojma što rade,
pretpostavljam da je to to, srce operacije, nulta točka „čišćenja“. Golemi ekran
prekrivao je cijeli jedan zid i prikazivao kartu Zemlje posutu svjetlećim zelenim
točkama koje su bile izvor tog bolesno zelenog svjetla. Gradovi, pomislila sam,
a zatim shvatila da zelene točkice sigurno predstavljaju džepove preživjelih.
Vosch nas ne mora loviti. Vosch točno zna gdje smo.
Nastavila sam se migoljiti, natjeravši se da se krećem sporo dok zeleni
odsjaj ne bude malen poput točkica na karti u kontrolnoj prostoriji. Nakon još
četiriju odvojaka začula sam glasove, muške glasove, zvuk udaranja metala o
metal i škripanje gumenih cipela na betonu.
Idi dalje, Cassie. Više nema zaustavljanja. Sammy nije tamo dolje, a
Sammy je cilj ovog zadatka.
Tada je jedan od njih rekao: „Koliko je rekao da ih ima?“
Drugi odgovori: „Barem dvoje: cura i onaj koji je ubio Waltersa, Piercea i
Jacksona.“
Onaj koji je ubio Waltersa, Piercea i Jacksona?
Evan. Tko drugi.
Koji...? Bjesnila sam na njega cijelih minutu-dvije. Jedina nam je šansa bila
da ja idem sama, da se neopaženo provučeni pokraj stražara i izvučem Sama
prije nego što oni shvate što se događa. Naravno, nije baš tako ispalo, ali Evan to
nije mogao znati.
Pa ipak, to što je Evan zanemario naš pažljivo razrađen plan i uvukao se u
bazu znači da je Evan ovdje, a Evan radi ono za što ima srca.
Primaknula sam se bliže njihovim glasovima i na putu do rešetke prošla im
iznad glave. Provirila sam kroz metalne proreze i ugledala dvojicu Ušutkivača
koji su u velika kolica utovarivali kugle u obliku očiju. Odmah sam znala o
čemu se radi, jednu sam takvu već vidjela.
Oko će se pobrinuti za nju.
Promatrala sam ih dok nisu natovarili kolica i polagano ih odvukli izvan
vidokruga.
Doći će trenutak kad se više neće moći prikrivati. Kad se to dogodi,
zatvorit će bazu, ili onaj dio baze koji im ne treba.
Jao nama! Vosch će u logoru Haven ponoviti priču s Ashpitom.
U času kad mi je to palo na pamet, začula se sirena.
X.
TISUĆU NAČINA
78
DVA SATA.
Onog trena kad je Vosch otišao u glavi mi počne otkucavati sat. Ne sat,
prije štoperica koja odbrojava sekunde do Armagedona. Trebat će mi svaka
sekunda; gdje je sad taj bolničar? Pojavio se kad sam već htio sam iščupati iglu
za infuziju. Visok, koščat klinac imenom Kistner; upoznali smo se kad sam
prošli put ležao. Imao je nervoznu naviku povlačiti prednji dio svoje bolničke
odore, kao da mu tkanina iritira kožu.
„Je li ti rekao?“ upitao me tiho Kistner, nagnuvši se nad krevet. „Prešli smo
u fazu povišene pripravnosti.“
„Zašto?“
Slegnuo je ramenima. „Misliš da meni nešto govore? Samo se nadam da
nećemo opet skakati u sklonište.“ Nitko u bolnici ne voli vježbe za zračnu
uzbunu. Prebaciti nekoliko stotina pacijenata pod zemlju za manje od tri minute
taktička je noćna mora.
„Bolje nego da ostanemo gore pa nas sprži izvanzemaljska zraka smrti.“
Možda je to u glavi, ali onog časa kad je Kistner izvukao iglu, pojavila se
bol, tupa pulsirajuća bol na mjestu gdje me Ringer pogodila, koja prati ritam
mog srca. Dok sam čekao da mi se glava razbistri, razmišljao sam trebam li
promijeniti plan. Evakuacija u podzemno sklonište mogla bi sve pojednostavniti.
Kad Nuggetova prva vježba zračne uzbune nije uspjela, zapovjedništvo je
odlučilo okupiti svu djecu koja ne idu na bojište u sigurnu sobu koja se nalazila
usred kompleksa. Odande će ga biti puno jednostavnije izvući nego pretražiti
sve vojarne u bazi.
No nemam pojma kada će se – i hoće li se – to dogoditi. Bolje da se držim
prvotnog plana. Tik-tak.
Zatvorio sam oči i predočio si svaki korak bijega sa što više detalja. Već
sam to radio u ono vrijeme kad su postojale srednje škole i utakmice petkom
uvečer, kao i publika koju treba pozdraviti; u vrijeme kad je osvajanje naslova
prvaka u okrugu izgledalo kao najvažnija stvar na svijetu. Zamišljao sam svoje
smjerove kretanja, luk koji će lopta načiniti dok leti prema reflektorima,
obrambenog igrača kako me prati, točan trenutak kada ću okrenuti glavu i podići
ruke a da ne prekidam korak. Nisam zamišljao samo savršenu igru, već i onu
lošu i način na koji bih mogao promijeniti svoju putanju, omogućiti vođi navale
da ima kome dobaciti da spasi polaganje.
Ima tisuću načina na koje ovo može krenuti po zlu i samo jedan na koji
može ispasti dobro. Nemoj razmišljati o sljedećoj ili o sljedeće dvije ili tri
utakmice. Razmišljaj o ovoj sada, o ovom koraku. Napravi svaki korak kako
treba i pobijedit ćeš.
Prvi korak: bolničar.
Moj frend Kistner prao je nekoga spužvom dva kreveta dalje. „Hej“,
zovnuo sam ga, „hej, Kistnere!“
„Što je?“ odazvao se razdraženo. Ne voli kad ga prekidaju.
„Moram na zahod.“
„Ne smiješ ustajati. Popucat će ti šavovi.“
„Ma daj, Kistnere. WC je tu blizu.“
„Doktor je tako rekao. Donijet ću ti gusku.“
Gledao sam kako se provlači između kreveta prema sobi sa zalihama. Bio
sam malo zabrinut da nisam dovoljno dugo čekao da lijekovi prestanu djelovati.
Što ako ne budem mogao ustati? Tik-tak, Zombi. Tik-tak.
Maknuo sam pokrivače i prebacio noge na pod. Stisnuo sam zube; ovo je
težak dio. Čvrsto sam zamotan od prsa do struka, a podižući se u uspravan
položaj, nategnuo sam mišiće kroz koje je prošao Ringerin metak.
Ja sam tebe razrezao. Ti si mene upucala. To je fer.
No to postaje sve ozbiljnije. Što će biti sljedeći put? Ubacit ćeš mi ručnu
bombu u hlače?
Uznemirujuća je pomisao da bih mogao Ringer u hlače ubaciti bombu. I to
na mnogo načina.
I dalje sam bio pod utjecajem lijekova, ali kad sam sjeo, skoro sam se
onesvijestio od boli, stoga sam neko vrijeme mirno sjedio i čekao da mi se glava
razbistri.
Drugi korak: zahod.
Natjeraj se da hodaš polako. Radi male korake. Vuci noge. Osjetio sam
kako mi se spavaćica otraga rastvorila; pokazao sam stražnjicu cijelom odjelu.
Do zahoda ima možda dvadeset koraka, ali kao da je dvadeset milja. Ako je
zaključano ili ako je netko unutra, nadrapao sam.
Bilo je slobodno. Zaključao sam vrata iza sebe. Umivaonik, školjka i mali
tuš. Šipka za zavjesu učvršćena je u zid. Podignuo sam poklopac kotlića. Kratka
metalna poluga koja podiže pokretni čep, tupa na obama krajevima. Držač
toaletnog papira plastičan je. Toliko o tome da ću ovdje pronaći oružje, ali i
dalje ide po planu. Hajde, Kistnere, ja čekam.
Dva kratka udarca na vrata, a zatim njegov glas s druge strane.
„Hej, jesi li unutra?“
„Rekao sam ti da mi je sila!“ zaurlao sam.
„A ja sam tebi rekao da idem po gusku!“
„Nisam mogao više izdržati!“
Kvaka se počela drmati.
„Otključaj vrata!“
„Može malo privatnosti!“ viknuo sam.
„Zvat ću redare!“
„Dobro, dobro! Kao da ću nekamo pobjeći!“
Nabrojio sam do deset, otključao bravu, odgegao se do školjke i sjeo. Vrata
su se odškrinula tako da sam ugledao usku traku Kistnerova mršavog lica.
„Zadovoljan?“ zagunđao sam. „Možeš li sada, molim te, zatvoriti vrata?“
Kistner me dugo promatrao, čupkajući svoju košulju. „Čekat ću te ovdje“,
obećao mi je.
„Dobro“, rekao sam.
Vrata su se lagano zatvorila; a sada deset sporih brojenja do deset. Solidna
minuta.
„Hej, Kistnere!“
„Što je?“
„Trebat će mi tvoja pomoć.“
„Definiraj ‘pomoć’.“
„Da ustanem! Ne mogu ustati s proklete školjke! Čini mi se da mi je
puknuo šav...“
Vrata su se širom otvorila. Kistnerovo je lice crveno od bijesa. „Rekao sam
ti.“
Stao je ispred mene, ispružio obje ruke.
„Primi me za zapešća.“
„Možeš li najprije zatvoriti ta vrata? Neugodno mi je.“
Kistner zatvori vrata. Obuhvatio sam mu zapešća prstima.
„Spreman?“ upitao me.
„Najspremniji.“
Treći korak: namakanje.
Kad me Kistner povukao, odgurnuo sam se nogama naprijed i zabio mu
rame u mršava prsa tako da je odletio u betonski zid iza sebe. Zatim sam ga
povukao naprijed, skočio iza njega i visoko mu podignuo ruku iza leđa. To ga je
natjeralo da klekne ispred školjke. Zgrabio sam ga šakom za kosu i zabio mu
lice u vodu. Jači je nego što izgleda ili sam ja mnogo slabiji nego što sam mislio.
Čini se kao da je prošla cijela vječnost prije nego što se onesvijestio.
Pustio sam ga i odmaknuo se. Kistner se polako okrenuo i složio na pod.
Cipele, hlače. Dižem ga da mu mogu skinuti košulju. Košulja će mi biti premala,
hlače predugačke, cipele tijesne. Strgnuo sam svoju spavaćicu, bacio je u tuš-
kabinu, navukao Kistnerovu bolničku odoru. Najviše mi je trebalo za cipele.
Premale su mi. Dok sam se mučio da ih obujem, osjetio sam oštru bol u
slabinama. Pogledao sam dolje i vidio da mi kroz zavoje probija krv. Što ako mi
krv prođe kroz košulju?
Tisuću načina. Misli na onaj pravi.
Odvuci Kistnera u tuš-kabinu. Navuci zavjesu. Koliko će dugo biti u
nesvijesti? Nije važno. Idi dalje, ne razmišljaj unaprijed.
Četvrti korak: uređaj za praćenje.
Na vratima oklijevam. Što ako je netko vidio Kistnera kako ulazi ovamo, a
sada vidi mene kako izlazim odjeven kao Kistner?
Tada si gotov. On će te ionako ubiti. Okej, barem neću samo umrijeti.
Umrijet tu u akciji.
Vrata operacijske dvorane udaljena su za duljinu nogometnog igrališta i
moram proći pokraj redova kreveta i kroz gomilu bolničara i medicinskih sestara
i laboranata. Hodao sam prema vratima što sam brže mogao, štedeći ozlijeđenu
stranu, zbog čega ne koračam ravno, ali što mogu; moguće je da me Vosch prati
i pita se zašto se ne vraćam u krevet.
Prolazim kroz pomična vrata i sada sam u sobi za dezinfekciju, gdje jedan
liječnik umorna izgleda, pripremajući se za operaciju, ima ruke nasapunane do
laktova. Poskočio je kad sam ušao.
„Što radite ovdje?“ htio je znati.
„Tražio sam rukavice. Ponestalo nam ih je tamo vani.“
Glavom mi je pokazao prema nizu ormarića na suprotnome zidu.
„Šepate“, rekao je, „jeste li ozlijeđeni?“
„Istegnuo sam mišić dok sam jednog debelog vodio na zahod.“
Kirurg je isprao zelenu sapunicu s podlaktica. „Trebali ste upotrijebiti
gusku.“
Kutije s gumenim rukavicama, kirurškim maskama, sterilnim gazama,
kolutima ljepljive trake. Gdje je, dovraga?
Osjetio sam njegov dah na potiljku.
„Evo, kutija je tu ispred vas“, rekao je i malo me čudno pogledao.
„Oprostite“, odvratio sam, „nisam se baš naspavao.“
„Pričajte mi o tome!“ Kirurg se nasmijao i podbo me laktom točno u ranu
od metka. Soba se zavrtjela, jako. Zagrizao sam zube da ne bih vrisnuo.
On je brzo izišao kroz pomoćna vrata u operacijsku dvoranu. Ja sam
pregledavao sve ormariće redom, otvarao vrata, kopao po zalihama, ali nisam
mogao naći ono što sam tražio. Vrtjelo mi se u glavi, teško sam disao, slabine su
me stravično boljele. Koliko će dugo Kistner biti u nesvijesti? Koliko će proći
dok netko ne ode na zahod i pronađe ga?
Na podu pokraj ormarića bio je koš za smeće s natpisom OPASAN
OTPAD – OBVEZNO SE KORISTITI RUKAVICAMA. Maknuo sam
poklopac i – bingo! – eto ga ovdje sa smotuljcima krvavih kirurških spužvi,
potrošenih šprica i bačenih katetera.
Istina, skalpel je pun sasušene krvi. Pretpostavljam da bih ga mogao
sterilizirati antiseptičkom maramicom ili ga oprati u umivaoniku, ali nemam
vremena, a prljavi skalpel nije najveći problem koji imam.
Nasloni se na umivaonik da ne padneš. Prstima napipaj mjesto na vratu
gdje ti se pod kožom nalazi uređaj za praćenje i pritisni (nemoj rezati) tupu
prljavu oštricu na vrat dok se koža ne rastvori.
79
PETI KORAK: NUGGET
Liječnik mladolika izgleda žuri hodnikom prema dizalima, noseći na sebi
bijelu laboratorijsku kutu i kiruršku masku. Šepa i više se oslanja na lijevu
stranu. Kad biste mu raskopčali bijelu kutu, vidjeli biste tamnu crvenu mrlju na
zelenoj bolničkoj odori. Kad biste mu spustili ovratnik, vidjeli biste na brzinu
stavljen zavoj na vratu, ali ako pokušate napraviti nešto od toga, mladoliki će
vas liječnik ubiti.
Dizalo. Zažmirio sam dok se kabina spuštala. Ako netko nije pokraj ulaza
slučajno ostavio golfersko vozilo bez nadzora, trebat će mi deset minuta hoda do
dvorišta. Zatim slijedi najteži dio: pronaći Nuggeta među više od pedeset
desetina koje tamo logoruju i izvući ga van a da nikoga ne probudim. Dakle,
možda pola sata za traženje i bijeg i još deset minuta da skočim do
wonderlandskog hangara gdje se iskrcavaju iz autobusa. Na tom se mjestu plan
počinje raščlanjivati na niz suludih nevjerojatnosti: neopaženo se ubaciti u
prazan autobus, svladati vozača i vojnike u autobusu kad iziđemo iz logora, a
zatim – kada, gdje i kako ostaviti autobus i krenuti pješice da se nađemo s
Ringer?
Što ako budeš morao čekati autobus? Kamo ćeš se sakriti?
Ne znam.
Kad se pak ukrcaš u autobus, koliko ćeš dugo morati čekati? Pola sata?
Sat?
Ne znam.
Ne znaš? Evo što ja znam: to predugo traje, Zombi. Netko će dići uzbunu.
U pravu je. Predugo traje. Trebao sam ubiti Kistnera. To je bio jedan od
koraka u prvoj verziji.
Četvrti korak: ubiti Kistnera.
No Kistner nije jedan od njih. Kistner je samo klinac – kao Tank, kao
Oompa, kao Flint. Kistner nije htio ovaj rat i nije znao pravu istinu o njemu.
Možda mi ne bi vjerovao da sam mu rekao istinu, ali nisam mu pružio tu priliku.
Ti si mekušac. Trebao si ga ubiti. Ne možeš se oslanjati na sreću i
sanjarenje. Budućnost čovječanstva pripada žestokima.
I zato, kad su se vrata lifta otvorila u glavnom predvorju, dao sam Nuggetu
neizgovoreno obećanje, ono koje nisam dao svojoj sestri čiji medaljon on nosi
oko vrata.
Ako se netko ispriječi između tebe i mene, ubit tu ga.
Onog trena kad sam to obećao kao da je nešto u svemiru odlučilo reagirati
jer su se sirene oglasile urlikom koji probija bubnjiće.
Savršeno! Hajde da mi barem jednom nešto ide na ruku. Sad ne moram
prehodati cijeli logor, ne moram se uvlačiti u vojarne i tražiti Nuggeta kao iglu u
plastu sijena, ne moram trčati do autobusa. Umjesto toga moram odjuriti ravno
dolje niz stubište do podzemnog kompleksa, zgrabiti Nuggeta u organiziranom
kaosu sigurne sobe, sakriti se dok se ne javi sirena za prestanak opasnosti i tada
krenuti prema autobusima.
Jednostavno.
Bio sam na pola puta prema stubištu kad je prazno predvorje ispunila
bolesno zelena svjetlost, onakva ista kakvu sam vidio da poskakuje oko
Ringerine glave kad sam je gledao kroz okular. Obična neonska rasvjeta bila je
isključena, što je standardan postupak tijekom vježbe, tako da svjetlost nije
dopirala iznutra, već negdje s parkirališta.
Okrenuo sam se da pogledam – bolje da nisam.
Kroz staklena vrata vidio sam jedno golfersko vozilo kako juri preko
parkirališta u smjeru piste. Zatim sam ugledao izvor zelene svjetlosti smješten u
natkrivenom ulazu u bolnicu. Imao je oblik nogometne lopte, samo dvaput veće.
Podsjeća na oko. Zurio sam u njega, a ono je zurilo u mene.
Dum... dum... dum...
Bijes, bijes, bijes.
Trep-ttrep-ttrept.
XI.
BESKRAJNO MORE
80
ZAVIJANJE SIRENE toliko je glasno da sam osjetila kako mi vibriraju dlačice
na potiljku.
Brzo sam se vraćala do glavne cijevi, dalje od oružarnice, a zatim sam
stala.
Cassie, to je oružarnica.
Opet sam se vratila do rešetke i buljila kroz nju pune tri minute, gledajući
hoću li primijetiti neki pokret, dok mi je sirena udarala u bubnjiće i otežavala
koncentraciju – baš vam hvala, pukovniče Vosch.
„Okej, ti prokleti medvjede“, promumljala sam natečena jezika, „ulazimo.“
Udarila sam rešetku bosom petom. Kiai! Iskočila je od prvog udarca. Kad
sam prestala ići na karate, mama me pitala zbog čega, a ja sam joj rekla da mi to
više ne predstavlja izazov. To je značilo da mi je dosadilo, što se nije smjelo reći
pred mojom mamom. Ako bi čula da se žališ kako ti je dosadno, završila bi s
krpom za prašinu u ruci.
Uskočila sam u sobu. Ustvari, to je prije neko srednje veliko skladište nego
soba. Tu je sve što izvanzemaljcima treba za vođenje logora za uništenje ljudske
vrste. Na onom su zidu Oči, njih nekoliko stotina uredno posloženih u posebno
izrađene udubine. Na suprotnom zidu redovi i redovi pušaka, minobacača i
drugog oružja s kojim nemam pojma što bih započela. Ondje su manja oružja,
poluautomatske puške, bombe i 25 centimetara dugi borbeni noževi. Imaju i dio
s odjećom za sve rodove vojske i sve činove, sa svom dodatnom opremom,
pojasima, čizmama i vojničkom verzijom pederuše.
Bila sam poput djeteta u trgovini bombonima.
Najprije sam skinula bijeli kombinezon. Izvukla sam najmanju veličinu
uniforme koju sam našla i obukla je. Navukla sam čizme.
Vrijeme je da se naoružam. Luger s punim šaržerom. Par bombi. M16?
Zašto ne? Ako hoćeš biti vojnik, moraš izgledati kao vojnik. Ubacila sam par
dodatnih šaržera u pederušu. Ah, vidi, moj remen ima i korice za onaj opaki nož
od 25 centimetara! Dodat ćemo onda i jedan opaki nož od 25 centimetara.
Pokraj ormara s puškama nalazio se drveni sanduk. Zavirila sam unutra i
vidjela hrpu sivih metalnih cijevi. Što je to, nekakve bombe na štapu? Podigla
sam jednu. Šuplja je i ima navoj na jednom kraju. Sad znam što je to.
Prigušivač.
Savršeno paše na cijev moje nove M16. Ima isti navoj.
Nagurala sam kosu pod preveliku kapu i poželjela imati ogledalo. Nadala
sam se da će me smatrati jednim od Voschevih regruta-dvanaestogodišnjaka
iako vjerojatno više sličim mlađoj sestri G.I. Joea koja se obukla za maškaradu.
Da vidim što ću s medom. Našla sam nekakvu kožnu torbicu, ubacila ga u
nju i potom je prebacila ukoso preko ramena. Više nisam primjećivala zavijanje
sirene. Totalno sam nabrijana. Ne samo da sam si malo popravila šanse nego
znam da je i Evan ovdje, a Evan neće odustati dok ja ne budem na sigurnom ili
on ne pogine.
Vratila sam se do ventilacijske cijevi i razmišljala bih li pokušala dalje
ovako opterećena s dodatnih desetak kila ili bih okušala sreću kroz hodnike.
Čemu služi prerušavanje ako se i dalje budem skrivala? Okrenula sam se,
uputila prema vratima i tada je sirena prestala i spustila se tišina.
Nisam to uzela kao dobar znak.
Isto mi je tako palo na pamet da možda nije dobra ideja biti u oružarnici
punoj zelenih bombi, od kojih jedna može sravniti sa zemljom kvadratni
kilometar, dok se vani aktivira desetak njihovih najbližih frendova.
Odbrzala sam do vrata, ali prvo se Oko već aktiviralo. Cijela se prostorija
zatresla. Još mi je ostalo samo nekoliko koraka kad je još jedno Oko trepnulo
svoj posljednji treptaj i to je moralo biti bliže jer je sa stropa počela padati
prašina, a ventilacijska cijev na drugom kraju sobe oslobodila se potpornja i
srušila na pod.
Hm, Voschiću, to je bilo malo blizu, ne misliš li?
Gurnula sam vrata ispred sebe. Nisam imala vremena provjeriti teren. Što
se više uspijem udaljiti od preostalih Očiju, to bolje. Trčala sam dok su se iznad
mene rotirale crvene lampe, skretala nasumce u neke hodnike i nastojala ne
razmišljati o tome što radim, samo ići dalje vođena instinktom i srećom.
Još jedna eksplozija. Zidovi su zadrhtali. Pada prašina. Odozgo dopire zvuk
zgrada koje se ruše i razlijeću na sve strane, a ovdje dolje čuje se vrištanje
prestravljene djece.
Slijedila sam vrištanje.
Tu i tamo pogrešno sam skrenula pa se vrištanje utišalo. Vratila bih se istim
putem pa pokušala drugim hodnikom. Ovo je mjesto poput labirinta, a ja sam
laboratorijski štakor.
Tutnjava odozgo prestala je, barem na trenutak, a ja sam usporila korak,
čvrsto stišćući pušku objema rukama, i isprobavala hodnik po hodnik, vraćala se
kad bi se vrištanje udaljilo pa opet kretala.
Začula sam glas majora Boba kako preko megafona odzvanja od zidova,
dopirući od svuda i niotkuda.
„Dobro, svi ostanite sjediti pokraj svojih voditelja grupe! Umirite se i
slušajte me! Ostanite uz svog voditelja grupe!“
Skrenula sam iza ugla i ugledala skupinu vojnika kako trče ravno prema
meni. Uglavnom su tinejdžeri. Zalijepila sam se za zid, a oni su protutnjili ne
pogledavši me. Zašto bi me pogledali? Pa ja sam samo jedan od vojnika koji
kreće u borbu protiv izvanzemaljske horde.
Skrenuli su pa sam ponovno krenula. Čula sam kako iza sljedećeg ugla
klinci brbljaju i cmizdre usprkos prijekorima majora Boba.
Još malo pa sam tu, Sam. Samo da si ti tu.
„Stani!“
Viknuo je netko iza mene – nije bio dječji glas. Stala sam, ispravila
ramena. Ne mrdam.
„Gdje ti je baza, vojniče? Vojniče, tebi govorim!“
„Imam naređenje da čuvam djecu, gospodine!“ odgovorila sam najdubljim
glasom koji sam mogla izvući.
„Okreni se! Gledaj me kad mi se obraćaš, vojniče.“
Uzdahnula sam i okrenula se. Ima oko dvadeset i pet godina, ne izgleda
loše, pravi američki dečko. Ne razumijem se u vojne činove, ali mogao bi biti
neki časnik.
Za svaki slučaj, svi stariji od osamnaest sumnjivi su. Možda ima nekih
pravih odraslih ljudi na visokim položajima, ali poznavajući Voscha, Čisto
sumnjam. Dakle, ako je odrasla osoba i posebno ako je časnik, mislim da možeš
pretpostaviti kako nije čovjek.
„Koji broj imaš?“ zaštektao je.
Broj? Bubnula sam prvo što mi je palo na pamet. „T-62, gospodine!“
On me začuđeno pogledao. „T-62? Jesi li sigurna?“
„Jesam, gospodine, gospodine!“ Gospodine, gospodine? Zaboga, Cassie.
„Zašto nisi sa svojom jedinicom?“
Nije čekao da odgovorim, što je bilo dobro jer ništa mi zapravo nije palo na
pamet. Približio se i pogledao me od glave do pete – očito nisam bila usklađena
s propisima. Časnik Svemirko nije bio zadovoljan onime što je vidio.
„Gdje ti je pločica s imenom, vojniče? I što će ti prigušivač na oružju? I što
je ovo?“
Povukao je kožnu torbu u kojoj je bio medo.
Ja sam je privukla sebi. Torba se otvorila i sad sam bila uhvaćena.
„Medvjedić, gospodine.“
„Što?“
Zurio je u moje podignuto lice i nešto je prešlo preko njegova kad mu se
upalila žaruljica i kad je shvatio koga gleda. Desna ruka poletjela mu je prema
pištolju, ali to je bio stvarno glup potez kad je jedino što je trebao napraviti bilo
pogoditi me šakom u tu moju ludu glavu koja okolo vuče medvjedića. U luku
sam podigla prigušivač, zaustavila ga centimetar ispred njegove zgodne face i
povukla obarač.
Eto ti sad, Cassie. Uništila si jedinu šansu koju si imala, a bila si tako
blizu.
Nisam mogla časnika Svemirka ostaviti ondje gdje je pao. Svu tu krv
možda neće primijetiti u žaru borbe, ionako se jedva vidi na ovom rotirajućem
crvenom svjetlu, ali tijelo hoće. Što da radim s tijelom?
Bila sam blizu, tako blizu, i neću dopustiti nekom mrtvom tipu da me
spriječi da dođem do Sammyja. Uhvatila sam ga za gležnjeve i odvukla niz
hodnik u drugi prolaz, iza jednog drugog ugla, i tamo ga ostavila. Bio je teži
nego što se činilo. Na trenutak sam protegnula savijena leđa i požurila dalje.
Ako me sad netko zaustavi prije nego što stignem do sigurne sobe, reći ću što
god treba da izbjegnem ubijanje – osim ako ne budem imala izbora. Tada ću
ponovno ubiti.
Evan je bio u pravu: malo je lakše svaki sljedeći put.
Soba vrvi djecom, stotinama djece obučene u bijele kombinezone. Sjede u
velikim skupinama na površini velikoj kao srednjoškolska sportska dvorana.
Malo su se smirili. Možda bih samo trebala viknuti Samovo ime ili posuditi
megafon majora Boba. Hodala sam prostorijom visoko dižući čizme da ne
stanem na nečije prstiće.
Toliko lica, počela su mi se stapati u jedno. Prostorija se proširila, prešla
granice svojih zidova, protegla do beskraja, ispunjena milijardama malenih lica
podignutih prema meni i... o, Bože – ti gadovi, prokleti gadovi, što su to učinili?
U svom sam šatoru plakala zbog sebe i svog smiješnog, glupog života koji su mi
oduzeli. Sada tražim oprost od beskrajnog mora ovih lica podignutih prema
meni.
I dalje sam tumarala uokolo poput zombija kad sam začula jedan glasić
kako doziva moje ime. Dolazio je iz skupine pokraj koje sam upravo prošla i
čudno je da je on mene prepoznao, a ja njega ne. Stala sam, nisam se okrenula.
Zažmirila sam, ali nisam se mogla natjerati da se okrenem.
„Cassie?“
Spustila sam glavu – u grlu mi je knedla veličine Teksasa – potom sam se
okrenula i on me promatrao s nekakvim strahom u očima, kao da bi to što vidi
sliku i priliku svoje sestre kako hoda ovuda na prstima, obučena u vojnika,
mogla biti posljednja gruba šala, kao da je stigao do krajnje granice okrutnosti
Drugih.
Kleknula sam ispred njega. Nije mi se zaletio u zagrljaj. Zurio je u moje
suzama išarano lice i prstima mi dodirnuo mokar obraz, prešao preko nosa, čela,
brade, kapaka koji su treptali.
„Cassie?“
Je li sad u redu? Može li vjerovati? Ako svijet prekrši milijun i jedno
obećanje, smiješ li povjerovati milijun i drugom?
„Hej, Sams.“
Malo je nagnuo glavu. Sigurno mu čudno zvučim s ovim natečenim
jezikom. Petljala sam po kopči kožne torbe.
„Možda, hmm, možda si ovo htio?“
Izvukla sam izmoždenog starog medvjedića i pružila mu ga. On se
namrštio, odmahnuo glavom i nije ga uzeo, a ja sam imala osjećaj kao da me
netko udario šakom u trbuh.
Tada mi je moj braco izbio prokletog medvjedića iz ruke i zabio mi lice u
prsa – uz miris znoja i jakog sapuna osjetila sam njegov miris, Sammyjev, miris
mog brace.
XII.
ZBOG KISTNERA
81
ZELENO ME OKO pogledalo i ja sam pogledao njega i ne sjećam se što me
odvuklo s onog ruba provalije između trepćućeg oka i onoga što je uslijedilo.
Prvo čega se sjećam? Trčanje.
Predvorje – stubište – suteren – prvo odmorište – drugo odmorište.
Kad sam se sjurio prema trećem odmorištu, udar eksplozije zabio mi se u
leđa poput kugle za rušenje zidova i odbacio me niz stepenice u vrata koja vode
prema skloništu.
Iznad mene bolnica urla dok se ruši. Tako zvuči: kao živo biće koje urla od
boli dok se razlijeće u komadiće. Gromoglasno drobljenje žbuke i pucanje
kamena, škripa čupanja čavala i krik dvjesto prozora koji se razlijeću. Pod se
svinuo i rastvorio. Naglavce sam se bacio u hodnik od armiranog betona dok se
zgrada iznad mene pretvarala u prašinu.
Svjetla su trepnula, a zatim je hodnik utonuo u tamu. Nisam nikad bio u
ovom dijelu kompleksa, ali ne trebaju mi svjetleće strelice da bih pronašao put
do sigurne sobe, samo moram pratiti vrištanje preplašene djece.
No najprije bih trebao ustati.
Od pada su mi potpuno popucali šavovi; sad sam jako krvario iz obiju rana:
one gdje je metak ušao i one gdje je izišao. Pokušao sam ustati. Dao sam sve od
sebe, ali noge me nisu držale. Ustao sam napola, a potom se opet srušio, u
vrtoglavici i boreći se za zrak.
Od druge eksplozije ispružio sam se po podu. Uspio sam otpuzati par
centimetara prije nego što me treća eksplozija ponovno oborila. Kvragu, Vosch,
što radiš tamo gore?
Ako bude prekasno, nećemo imati drugog izbora nego pribjeći posljednjem
rješenju.
No ta je dvojba riješena. Vosch diže u zrak vlastitu bazu. Uništava selo da
bi ga spasio, ali spasio od čega? Osim ako se ne radi o Voschu. Možda smo
Ringer i ja potpuno u krivu, možda sam riskirao svoj i Nuggetov život ni za što.
Logor Haven ono je što Vosch kaže da jest, što znači da je Ringer ušetala u
logor s uljezima bez ikakve zaštite. Ringer je mrtva. Ringer, i Dumbo, i
Poundcake, i mala Teacup. Isuse, jesam li opet to učinio? Pobjegao kad sam
trebao ostati? Okrenuo leđa kad sam se trebao boriti?
Sljedeća je eksplozija bila najgora. Puklo je ravno iznad nas. Pokrio sam
glavu rukama dok su komadi betona veličine moje šake pljuštali po meni. Udari
eksplozija, lijekovi koje još imam u organizmu, gubitak krvi, mrak... sve se
udružilo da me prikuje za pod. Čuo sam kako netko u daljini vrišti – i tada
shvatio da sam to ja. Moraš ustati. Moraš ustati. Moraš održati obećanje koje si
dao Sissy... Ne, ne Sissy. Sissy je mrtva. Ostavio si je, smrdljiva vrećo
bljuvotine.
Dovraga, kako boli! Bol rana koje krvare i bol stare rane koja neće
zacijeliti.
Sissy, sa mnom u mraku.
Vidim njenu ruku koja me traži u mraku.
Ovdje sam, Sissy. Primi me za ruku.
Pružam joj ruku u mrak.
82
SISSY SE POVUKLA i opet sam sam.
Kad dođe trenutak da prestaneš bježati od svoje prošlosti, da se okreneš i
suočiš s onime s čime se nisi mogao suočiti – trenutak kad se kolebaš između
ustajanja i odustajanja – kad dođe taj trenutak, a uvijek dođe, ako nisi u stanju
ustati, a ne možeš ni odustati, tada napraviš sljedeće: pužeš.
Kližući se na trbuhu, došao sam do križanja s glavnim hodnikom koji
prolazi cijelim kompleksom. Morao sam se odmoriti; dvije minute, ne više.
Svjetla za uzbunu pale se i gase. Sad znam gdje sam. Lijevo se ide do otvora za
zrak, a desno do komandnog sjedišta i sigurne sobe.
Tik-tak. Dvominutna je pauza prošla. Ustao sam odgurujući se od zida i
skoro onesvijestio od boli. Čak i ako dograbim Nuggeta prije nego što oni
dograbe mene, kako ću ga u ovakvom stanju izvesti odavde?
Osim toga, iskreno sumnjam da vani još postoje nekakvi autobusi, a ni
logor Haven, kad smo kod toga. Kad ga dograbim – ako ga dograbim – kamo
ćemo, dovraga, krenuti?
Išao sam hodnikom vukući noge i držeći se jednom rukom za zid. Negdje
naprijed čuo sam kako netko viče na djecu u sigurnoj sobi i govori im da budu
mirni, da ostanu sjediti i da će sve biti u redu te da su savršeno sigurni.
Tik-tak. Prije zadnjeg skretanja bacio sam pogled ulijevo i ugledao nešto
skvrčeno uza zid: ljudsko tijelo.
Mrtvo ljudsko tijelo.
Još je bilo toplo. Nosilo je uniformu poručnika. Pola lica bilo je razneseno
metkom velikog kalibra iz velike blizine.
Nije regrut, već jedan od njih. Je li još netko ovdje shvatio što se zapravo
događa? Moguće.
Ili ga je možda upucao neki raspamećeni regrut, brz na okidaču, koji je
mislio da je to Ted.
Dosta sanjarenja, Parishu.
Izvukao sam pištolj iz mrtvačevih korica i ubacio ga u džep svoje kute, a na
lice sam navukao kiruršku masku.
Dr. Zombi, trebaju vas u sigurnoj sobi, hitno!
I evo je, ravno ispred mene. Još par metara i tamo sam.
Uspio sam, Nuggete. Ovdje sam. Sad još samo i ti budi tu.
I kao da me čuo jer evo ga, hoda prema meni i nosi, vjerovali ili ne,
plišanog medvjedića.
No nije sam. Netko je s njim, neki regrut Dumbovih godina u prevelikoj
uniformi s nisko navučenom kapom, čiji mu rub pada do očiju, i s M16 na koju
je nataknuta nekakva metalna cijev.
Nemam vremena o tome razmišljati. Da se provučem kroz ovo lažima,
trebalo bi mi previše vremena i previše oslanjanja na sreću, a sa srećom je
gotovo. Sad treba biti najžilaviji.
Ovo je posljednji rat i samo će najžilaviji preživjeti.
Moram – zbog koraka koje sam preskočio, zbog Kistnera.
Zavukao sam ruku u džep kute. Približio sam se. Ne još, ne još. Zbog rane
se zanosim u jednu stranu. Moram ga pogoditi prvim metkom.
Da, klinac je.
Da, nedužan je.
I da, gotov je.
XIII.
CRNA RUPA
83
ŽELIM ZAUVIJEK upijati dragi Sammyjev miris, ali ne mogu. Ovdje sve vrvi
naoružanim vojnicima među kojima ima i Ušutkivača, odnosno onih koji nisu
djeca pa pretpostavljam da su Ušutkivači. Odvela sam Sammyja do obližnjeg
zida tako da se grupa djece našla između nas i najbližeg čuvara. Sagnula sam se
što sam više mogla i šapnula: „Jesi li dobro?“
On je kimnuo. „Znao sam da ćeš doći.“
„Obećala sam, zar ne?“
Oko vrata imao je medaljon u obliku srca. Koji je to vrag? Dodirnula sam
ga, a on se malo odmaknuo.
„Zašto si tako obučena?“ upitao me.
„Poslije ću ti objasniti.“
„Sada si vojnik, zar ne? U kojoj si jedinici?“
Jedinici? „Nisam ni u jednoj“, odgovorila sam. „Ja sam sama svoja
jedinica.“
Namrštio se. „Cassie, ne možeš biti sama svoja jedinica.“
Sad stvarno nije trenutak za raspravu o jedinicama. Osvrnula sam se oko
sebe. „Sam, idemo odavde.“
„Znam. Major Bob rekao je da ćemo ići velikim avionom.“ Pokazao je
glavom prema majoru Bobu i počeo mu mahati. Spustila sam mu ruku.
„Velikim avionom? Kada?“
Slegnuo je ramenima. „Uskoro.“ Podignuo je medu. Okretao ga je u
rukama i pregledavao. „Uho mu je potrgano“, rekao je predbacujući, kao da
nisam dobro obavila svoju dužnost.
„Večeras?“ pitala sam. „Sam, ovo je važno. Idete li večeras avionom?“
„Tako je rekao major Bob. Rekao je da vakuliraju sve koji nisu nužno
potrebni.“
„Vakuliraju? A, to. Dobro, dakle, evakuiraju djecu.“ Brzo sam razmišljala
da bih sagledala situaciju. Je li to izlaz: ušetati se u avion s ostalima i okušati
sreću kad sletimo – gdje god to bilo? Zašto sam bacila bijeli kombinezon? No da
sam ga i zadržala i uspjela se neopaženo uvući u avion, to nije bio dio plana.
Negdje u bazi nalaze se kapsule za bijeg, vjerojatno blizu zapovjednog
stožera ili Voscheva boravišta. To su u principu rakete za jednoga, unaprijed
programirane za sigurno slijetanje na neko mjesto daleko od baze; ne pitaj me
gdje. Kapsule su ti najsigurnija opcija; nisu napravljene ljudskom tehnologijom,
ali objasnit ću ti kako se pokreću – ako ih uspiješ pronaći i ako se oboje uspijete
ugurati u jednu, ako dovoljno poživite da ih pronađete i ugurate se u jednu.
To je mnogo uvjeta. Možda bih trebala pretući nekoga svoje veličine i uzeti
mu kombinezon.
„Cassie, koliko si dugo ovdje?“ pitao me Sam. Mislim kako sumnja da sam
ga izbjegavala, možda zbog toga što sam dopustila da se medi potrga uho.
„Dulje nego što sam željela“, promrmljala sam i tada odlučila: nećemo
ovdje ostati ni minute dulje nego što moramo i nećemo nikakvim jednosmjernim
letom otputovati u logor Haven 2. Neću jedan logor smrti zamijeniti drugim.
On se igrao medinim potrganim uhom. Daleko od toga da mu je to prva
ozljeda – više i ne znam koliko ga je puta mama krpala. Na sebi ima više šavova
od Frankensteina. Nagnula sam se da mu privučem pozornost i baš me u tom
času pogledao u oči i upitao: „Gdje je tata?“
Otvorila sam usta, ali iz njih nije izišao nikakav glas. Nisam uopće
pomislila na to da mu kažem – niti kako da mu kažem.
„Tata? Ma on je...“ Ne, Cassie. Nemoj komplicirati. Nisam htjela da se
rasplače u trenutku kad se spremamo na bijeg. Odlučila sam pustiti tatu da još
malo bude živ.
„Čeka nas u logoru Ashpit.“
Počela mu je podrhtavati donja usnica. „Tata nije ovdje?“
„Tata ima posla“, rekla sam nadajući se da će ga to ušutkati i osjećala sam
se grozno zbog toga. „Zato je poslao mene: da te dovedem. I to sad radim,
vodim te njemu.“
Podigla sam ga na noge, a on će: „No što će biti s avionom?“
„Otkantali su te.“ Zbunjeno me pogledao: otkantali? „Hajdemo.“ Primila
sam ga za ruku i krenula prema hodniku, držeći ramena uspravno i glavu gore
jer bi svako iskradanje na prstima prema najbližem izlazu u stilu Shaggyja i
Scoobyja sigurno privuklo pozornost; čak sam zarežala na neku djecu da nam se
maknu s puta. Ako nas netko pokuša zaustaviti, neću ga ubiti. Objasnit ću da je
malome loše i da ga vodim doktoru prije nego što povrati po sebi i svima
drugima. Ako mi ne povjeruje, tada ću ga ubiti.
Našli smo se na hodniku i, gle čuda, ravno prema nama ide doktor kojemu
kirurška maska skriva pola lica. Oči su mu se raširile kad nas je ugledao i tako je
moje domišljato objašnjenje otpalo, što znači da ću ga morati ubiti ako nas
zaustavi. Kad smo mu se približili, primijetila sam da je polako stavio ruku u
džep svoje bijele kute, a u glavi mi se oglasio alarm, onaj isti koji sam začula u
trgovini iza hladnjaka za pivo trenutak prije nego što sam uputila cijeli šaržer u
vojnika koji je držao raspelo.
Imala sam pola polovice sekunde za odluku.
Ovo je prvo pravilo posljednjeg rata: ne vjeruj nikome. Uperila sam mu
prigušivač u prsa baš kad je izvukao ruku iz džepa – ruku u kojoj je držao
pištolj.
No u mojoj je ruci bila jurišna puška M16.
Koliko traje pola polovice sekunde?
Onoliko koliko je djetetu koje ne zna za prvo pravilo potrebno da uskoči
između pištolja i puške.
„Sammy!“ viknula sam podižući cijev. Moj se braco podigne na prste,
dohvati doktorovu masku i povuče mu je s lica.
Ne bih voljela vidjeti izraz svog lica kad je ta maska pala i kad sam
ugledala lice koje je skrivala – mršavije nego što pamtim, bljeđe. Oči su mu
upale duboko u duplje, malo zamućene, kao da je bolestan ili ozlijeđen, ali
prepoznala sam ga, znala sam čije je bilo to lice ispod maske, samo to nisam
mogla pojmiti.
Ovdje, na ovom mjestu. Tisuću godina poslije i milijun kilometara dalje od
hodnika srednje škole „George Barnard“. Ovdje, u trbuhu zvijeri na dnu svijeta
on stoji preda mnom.
Benjamin Thomas Parish.
I Cassiopeia Marie Sullivan, koja sad prolazi kroz duboko izvantjelesno
iskustvo, gledajući sebe kako gleda njega. Posljednji ga je put vidjela u dvorani
srednje škole kad je nestalo struje, a i tada mu je vidjela samo potiljak; odonda
ga je viđala samo u mislima, dok joj je razum govorio da je Ben Parish mrtav
kao i svi ostali.
„Zombi!“ viknuo je Sammy. „Znao sam da si to ti.“
Zombi?
„Kamo ga vodiš?“ obratio mi se Ben dubokim glasom. Ne sjećam se da je
imao tako dubok glas. Slabo pamtim ili ga je namjerno produbio da bi zvučao
starije?
„Zombi, ovo je Cassie“, prekorio ga je Sammy. „Znaš – Cassie.“
„Cassie?“ kao da u životu nije čuo to ime.
„Zombi?“ rekla sam jer ja stvarno to ime još nisam čula.
Skinula sam kapu, misleći kako će mu to možda pomoći da me prepozna i
odmah zažalila. Mogu misliti kako mi kosa izgleda.
„Idemo u istu srednju školu“, rekla sam i brzo provukla prste kroz svoje
potkresane uvojke. „Sjedim ispred tebe na kemiji.“
Ben je odmahnuo glavom kao da se nečega teško prisjeća, a Sammy će:
„Rekao sam ti da će doći“.
„Tiho, Sam“, ukorila sam ga.
„Sam?“ upitao je Ben.
„Cassie, ja se sad zovem Nugget“, objasnio mi je Sam.
„Da, naravno.“ Okrenula sam se prema Benu. „Ti poznaješ mog brata.“
Ben je oprezno kimnuo. I dalje mi nije jasno njegovo držanje. Nije da
očekujem da mi se baci oko vrata, pa čak ni da me se sjeća sa sati kemije, ali
glas mu je napet i dalje u ruci drži pištolj.
„Zašto si obučen kao doktor?“ pita ga Sammy.
Ben kao doktor, ja kao vojnik – kao dvoje klinaca koji se igraju
preoblačenja. Lažan doktor i lažan vojnik raspravljaju sami sa sobom bi li onom
drugom prosuli mozak.
Ti prvi trenuci našeg susreta bili su jako čudni.
„Došao sam po tebe“, rekao je Ben Samu i dalje gledajući mene.
Sam je pogledao mene. Nisam li i ja zato došla? Sad je bio stvarno zbunjen.
„Nećeš ti nikamo voditi mog brata“, rekla sam.
„Ovo je laž“, odjednom mu je izletjelo. „Vosch je jedan od njih. Nas
upotrebljavaju da bi pobili preživjele, da se međusobno poubijamo...“
„Znam to“, odbrusila sam. „Kako ti to znaš i kakve to ima veze s
odvođenjem Sama?“
Ben je ostao zatečen mojom reakcijom na svoje senzacionalno otkriće i
tada mi je sinulo. On misli da su mene indoktrinirali kao i sve ostale u logoru.
Pomisao je toliko smiješna da sam prasnula u smijeh. I dok sam se smijala kao
budala, sinulo mi je još nešto: ni njemu nisu isprali mozak, što znači da mu
mogu vjerovati – osim ako se ne pretvara i čeka da se opustim i spustim oružje
da bi ubio i mene i Sama, što znači da mu ne mogu vjerovati.
Ne mogu mu ni čitati misli, ali vjerojatno je pomislio nešto slično kad je
vidio da se smijem. Zašto se ova luda cura s frizurom u obliku lonca smije? Zato
što sam rekao nešto što je samo po sebi razumljivo ili zato što misli da govorim
gluposti?
„Znam što ćemo“, rekao je Sammy da bude mir. „Možemo ići zajedno!“
„Znaš li neki način kako izići odavde?“ upitala sam Bena. Sammy ima više
povjerenja nego ja, ali možda vrijedi probati. Lociranje kapsula za bijeg – ako
uopće postoje – oduvijek je bila najslabija točka mog plana.
Kimnuo je. „A ti?“
„Znam način, ali ne znam put do njega.“
„Put do načina? Hm, dobro.“ Nasmiješio se. Grozno je izgledao, ali
osmijeh mu se nije promijenio. Osvijetlio je hodnik poput žarulje od tisuću vata.
„Znam i način i put do načina.“
Spustio je pištolj u džep i ispružio praznu ruku.
„Hajmo zajedno.“
Baš se pitam bih li prihvatila tu ruku da ju je pružio bilo tko drugi osim
Bena Parisha.
84
SAMMY JE OPAZIO KRV prije mene.
„Nije to ništa“, progunđao je Ben.
Ne čini mi se tako, sudeći po njegovu licu. Po licu bi se reklo da je puno
više od ništa.
„Duga je to priča, Nuggete“, rekao je Ben. „Poslije ću ti ispričati.“
„Kamo idemo?“ upitala sam bez obzira na to što tamo nećemo, gdje god to
bilo, stići jako brzo. Ben se vuče kroz labirint od hodnika kao pravi zombi.
Njegovo lice koje pamtim i dalje je bilo ovdje, ali je izblijedjelo... ili ako nije
izblijedjelo, tada se stvrdnulo u neku mršaviju, oštriju, suroviju verziju staroga
lica, kao da je Benu netko odrezao dijelove koji mu nisu bili nužno potrebni da
bi zadržao pravoga sebe.
„Općenito? Van odavde, nakon sljedećeg hodnika na desnoj strani. Vodi do
otvora za zrak koji možemo...“
„Čekaj!“ Zgrabila sam ga za ruku. Od šoka što ga ponovno vidim potpuno
sam zaboravila. „Sammyjev uređaj za praćenje.“
Sekundu je zurio u mene, a zatim se skrušeno nasmije. „Potpuno sam
zaboravio.“
„Što si zaboravio?“ upita Sammy.
Kleknula sam na jedno koljeno i primila ga za ruke. Udaljili smo se od
sigurne sobe nekoliko hodnika, ali glas majora Boba nošen megafonom i dalje
odzvanja i razliježe se hodnicima. „Sams, moramo nešto napraviti, nešto jako
važno. Ovi ljudi ovdje – oni nisu oni za koje se predstavljaju.“
„Tko su onda?“ prošaptao je.
„Zli ljudi, Sam. Jako zli.“
„Tedovi“, dodao je Ben. „Dr. Pam, vojnici, zapovjednik... čak i
zapovjednik. Svi oni imaju uljeza. Prevarili su nas, Nuggete.“ Sammy je
razrogačio oči. „I zapovjednik?“
„I zapovjednik“, odgovorio je Ben. „Zato idemo odavde i naći ćemo se s
Ringer.“ Vidio je kako ga promatram. „To joj nije pravo ime.“
„Stvarno?“ Odmahnula sam glavom. Zombi, Nugget, Ringer – valjda neka
vojna špika. Okrenula sam se prema Samu. „Lagali su nam o puno toga, Sam;
skoro o svemu.“ Pustila sam mu ruku, prešla mu prstima preko potiljka i
napipala pod kožom malu kvržicu. „Ovo je jedna od njihovih laži, ova stvar koju
su ti umetnuli. S pomoću toga mogu te pratiti, ali mogu te i ozlijediti.“
Ben je čučnuo pokraj mene. „Zato to moramo izvaditi, Nuggete.“
Sam je kimnuo dok mu je debela donja usnica podrhtavala, a velike se oči
punile suzama. „Do-obro...“
„No moraš biti jako tih i jako miran“, upozorila sam ga. „Ne smiješ vikati
ni plakati niti se vrpoljiti. Možeš li to?“
Opet je kimnuo, a jedna suza iskoči i padne mi na podlakticu. Ustala sam
pa smo se Ben i ja odmaknuli da se dogovorimo kako ćemo izvesti taj zahvat.
„Morat ćemo s ovim“, rekla sam i pokazala mu borbeni nož od 25
centimetara, pazeći da ga Sammy ne opazi.
Ben je raširio oči. „Ako hoćeš, možemo, ali ja sam namjeravao upotrijebiti
ovo.“ Iz džepa svoje kute izvukao je skalpel.
„To je vjerojatno bolje.“
„Želiš li ti to obaviti?“
„Trebala bih. On je moj brat.“ No od pomisli na rezanje Sammyjeva vrata
prošli su me trnci.
„Mogu i ja“, ponudio se Ben. „Ti ga drži, a ja ću zarezati.“
„Dakle, ovo nije maska? Završio si medicinu na ovom E.T.-jevskom
sveučilištu?“
Mračno se osmjehnuo. „Samo ga pokušaj držati tako da bude što mirniji da
ne zarežem nešto važno.“
Vratili smo se do Sama koji je sad sjedio leđima oslonjen o zid, stiskao
medu i promatrao nas uplašeno trepćući očima. Šapnula sam Benu na uho:
„Parishu, ako ga ozlijediš, zabit ću ti ovaj nož u srce.“
Zaprepašteno me pogledao. „Nikad ga ne bih povrijedio.“
Lagano sam posjela Sama u krilo. Okrenula sam ga tako da leži preko
mojih nogu i gleda u pod, a brada mu visi preko ruba mog bedra. Ben je
kleknuo. Pogledala sam ruku u kojoj je držao skalpel – podrhtavala je.
„Dobro sam“, tiho je rekao Ben. „Stvarno, dobro sam. Nemoj da se miče.“
„Cassie...!“ zacvilio je Sam.
„Ššššššššš. Budi miran. Brzo će biti gotovo“, rekla sam mu. „Požuri se“,
rekla sam Benu.
Držala sam Samovu glavu objema rukama. Kad se Benova ruka sa
skalpelom približila, bila je potpuno mirna.
„Hej, Nuggete“, rekao je. „Smijem li si najprije uzeti medaljon?“ Sammy je
kimnuo pa je Ben otvorio kopču. Metal mu je zazveckao u ruci kad je otkopčao
ogrlicu.
„To je tvoje?“ upitam začuđeno.
„Sestrino.“ Ubacio je lančić u džep. Prema načinu na koji je to rekao znala
sam da je mrtva.
Okrenula sam glavu. Prije pola sata nekome sam raznijela pola glave, a sad
ne mogu gledati kako on radi sićušan rez. Sammy je poskočio kad mu je oštrica
probila kožu. Ugrizao me za nogu da ne bi vrisnuo, jako. Skupila sam svu svoju
snagu da se ne pomaknem. Ako se pomaknem, Benova bi ruka mogla promašiti.
„Požuri“, zacvilim mišjim glasom.
„Imam ga!“ Mikročip se držao za vrh Benova krvavog prsta.
„Riješi ga se.“
Ben otrese ruku pa stavi zavoj na ranu. Dobro se pripremio. Ja sam došla sa
25-centimetarskim borbenim nožem.
„Dobro, Sam, gotovo je“, zastenjala sam. „Ne moraš me više gristi.“
„Cassie, to boli!“
„Znam, znam.“ Podignula sam ga i zagrlila. „Bio si jako hrabar.“
Ozbiljno je kimnuo. „Znam.“
Ben mi je pružio ruku da mi pomogne ustati. Ruka mu je ljepljiva od
Sammyjeve krvi. Ubacio je skalpel u džep i ponovno primio pištolj.
„Trebali bismo krenuti“, smireno je rekao, kao da bismo mogli zakasniti na
autobus.
Vratili smo se u glavni hodnik. Sammy se čvrsto stisnuo uz mene. Kad smo
skrenuli iza zadnjeg ugla, Ben je tako naglo stao da sam mu se zabila u leđa.
Hodnikom je odjeknuo zvuk napinjanja desetak poluautomatskih pušaka, a jedan
poznat glas rekao je: „Kasniš, Bene. Očekivao sam te mnogo prije.“
Jako dubok glas, snažan poput čelika.
85
OSTALA SAM BEZ Sammyja drugi put. Odveo ga je Ušutkivač-vojnik, valjda
natrag u sigurnu sobu da bude evakuiran s ostalom djecom. Drugi je Ušutkivač
odveo Bena i mene u sobu za eliminaciju – sobu s ogledalom i gumbom, sobu u
kojoj nevine ljude prikopčaju na električnu stolicu i ubiju ih, sobu krvi i laži.
Čini se prikladnom.
„Znate li zašto ćemo mi dobiti ovaj rat?“ pitao nas je Vosch kad su nas
zaključali. „Zašto ne možemo izgubiti? Jer znamo kako razmišljate. Promatramo
vas već šest tisuća godina. Kad ste podizali piramide u egipatskoj pustinji,
promatrali smo vas. Kad je Cezar spalio knjižnicu u Aleksandriji, promatrali
smo vas. Kad ste razapeli onog židovskog seljaka iz prvog stoljeća, promatrali
smo vas. Kad je Kolumbo kročio u Novi svijet... kad ste ratovali da biste
milijune oslobodili od ropstva... kad ste naučili razbijati atome... kad ste se prvi
put uputili izvan svoje atmosfere... Što smo mi radili?“
Ben ga ne gleda. Nijedno ga od nas ne gleda. Oboje sjedimo pred
ogledalom i gledamo ravno u svoje iskrivljene odraze u razbijenom staklu. U
sobi s druge strane je mrak.
„Promatrali ste nas“, rekla sam. Vosch sjedi ispred monitora, korak od
mene. S moje druge strane sjedi Ben, a iza nas krupan Ušutkivač.
„Učili smo kako vi razmišljate. To je ključ pobjede, kao što narednik Parish
već zna: znati kako neprijatelj razmišlja. Dolazak matičnog broda nije bio
početak, nego početak kraja. I evo vas ovdje, u prvom redu na finalu, da malo
provirite u budućnost. Želite li vidjeti budućnost, svoju budućnost? Želite li
dobro pogledati dno ljudske šalice?“
Vosch pritisne gumb na tipkovnici. U sobi s druge strane ogledala upale se
svjetla.
Ondje je stolica, pokraj nje je Ušutkivač, a u stolici moj brat Sammy s
debelim kabelima pričvršćenima za glavu.
„Ovo je budućnost“, šapne Vosch. „Ljudska životinja u zatočeništvu,
ljudski život ovisan o pokretu našeg prsta, a kad obavite zadatak koji smo vam
zadali, pritisnut ćemo gumb za eliminaciju i vaša će bijedna služba na ovom
planetu završiti.“
„Ne morate to raditi!“ viknula sam. Ušutkivač iza mojih leđa stavio mi je
ruku na rame i snažno stisnuo, ali ne dovoljno snažno da me zadrži na stolici.
„Samo nam usadite čip i prebacite nas u Wonderland. Zar vam to neće dati sve
informacije koje tražite? Ne trebate ga ubiti...“
„Cassie“, tiho je rekao Ben, „ubit će ga ovako i onako.“
„Ne slušajte ga, gospođice“, reče Vosch. „On je slab. Oduvijek je bio slab.
Vi ste pokazali više srčanosti i odvažnosti u nekoliko sati nego on u cijelom
svom jadnom životu.“
Glavom je dao znak Ušutkivaču koji me gurnuo natrag na stolicu.
„Vas ću ‘prebaciti’ u računalo“, rekao mi je Vosch, „narednika Parisha ću
ubiti, ali možete spasiti dijete ako mi kažete tko vam je pomogao da se ubacite u
ovu bazu.“
„Nećete li to doznati kad me ‘prebacite’?“ upitala sam, a za to sam vrijeme
razmišljala o tome kako je Evan živ! Zatim opet: ne, možda i nije. Možda je
poginuo tijekom bombardiranja, pretvoren u prah kao i sve ostalo na površini, a
možda ni Vosch, kao ni ja, nema pojma je li Evan živ ili mrtav.
„Netko vam je pomogao“, reče Vosch ignorirajući moje pitanje, „a slutim
da taj netko nije kao naš gospodin Parish. Taj netko – ili više njih – morao bi biti
više nalik na, primjera radi, mene; netko tko zna kako nadmudriti program
Wonderland skrivanjem pravih sjećanja, što je metoda koju smo stoljećima
upotrebljavali da bismo se sakrili od vas.“
Odmahujem glavom. Nemam pojma o čemu priča. Prava sjećanja?
„Najčešća su metoda ptice“, reče Vosch. Rastreseno prelazi prstom preko
gumba na kojem piše ELIMINIRAJ. „Sove. U početnoj fazi, dok smo se uvlačili
u vas, često smo se koristili lažnim sjećanjem na sovu da bismo postupak sakrili
od trudne žene.“
„Mrzim ptice“, tiho sam rekla.
Vosch se osmjehnuo. „Najkorisnija izvorna životinjska vrsta na ovom
planetu. Uglavnom se smatraju bezopasnima. Toliko su rasprostranjene da su
praktički nevidljive. Znate li da potječu od dinosaura? Ima u tome neke zgodne
ironije. Dinosauri su ustupili mjesto vama, a sada njihovi potomci pomažu nama
da nam vi ustupite mjesto.“
„Nitko mi nije pomogao!“ zakriještala sam i prekinula lekciju. „Sve sam
sama napravila!“
„Zaista? Kako to da su onda, u istom trenutku dok si ubijala dr. Pam u
hangaru br. 1, dva naša stražara ubijena iz puške, jednome je izvađena utroba, a
četvrti je bačen sa svog mjesta na južnoj stražarnici s visine od trideset metara?“
„Ne znam ništa o tome, samo sam došla po svog brata.“
Lice mu se smračilo. „Znaš, to je stvarno beznadno. Sva ta tvoja sanjarenja
i djetinji snovi o tome kako ćete nas pobijediti – beskorisno.“
Otvorila sam usta i riječi su izletjele, samo su izletjele.
„Jebi se.“
I njegov prst snažno je pritisnuo gumb, kao da ga mrzi, kao da gumb ima
lice, ljudsko lice, lice osjećajnog žohara, a njegov je prst čizma koja ga gazi.
86
NE ZNAM što sam prvo učinila – mislim da sam vrisnula. Znam da sam se
oslobodila stiska Ušutkivača i nasrnula na Voscha s namjerom da mu iskopam
oči, ali ne sjećam se što je bilo prvo, vrisak ili napad. Ben me obgrlio rukama da
me zadrži; znam da je to bilo poslije vriska i napada. Obgrlio me rukama i
povukao unatrag jer sam ja gledala samo Voscha, predmet svoje mržnje. Nisam
ni pogledala svog brata s druge strane ogledala, ali Ben je promatrao monitor i
vidio riječ koja je iskočila nakon što je Vosch pritisnuo gumb za eliminaciju:
UPS.
Brzo sam se okrenula prema ogledalu. Sammy je još živ – plače kao lud, ali
je živ. Vosch je pokraj mene tako naglo ustao da je stolica poletjela sobom i
udarila u zid.
„Upao nam je u središnje računalo i izmijenio program“, zarežao je prema
Ušutkivaču. „Još će nam i struju isključiti. Drži ih ovdje.“ Zaurlao je na onoga
koji je stajao pokraj Sammyja: „Osiguraj ta vrata! Nitko ne smije van dok se ja
ne vratim.“
Izjurio je iz sobe i zalupio vratima. Brava je škljocnula. Nema izlaza – ili
ga ima, onim putem kojim sam ja izišla kad sam prvi put bila zarobljena u ovoj
sobi. Pogledala sam gore u rešetke. Zaboravi. Ti i Ben protiv dvaju Ušutkivača,
a Ben je ranjen. Ni ne pomišljaj na to.
Ne! Tu smo Ben, ja i Evan protiv Ušutkivača. Evan je živ, a ako je Evan
živ, nismo još stigli do kraja – nismo još ispili šalicu do dna. Čizma nije zdrobila
žohara, ne još.
I tada sam vidjela kako pada kroz rešetke i udara u pod – pravi žohar,
friško zdrobljen. Gledala sam ga kako pada kao u usporenom filmu; tako polako
da se vidjelo kako je pri padu malo odskočio od poda.
Cassie, želiš li se usporediti s kukcem?
Pogled mi je poletio natrag do rešetke gdje je zatreperila neka sjenka, kao
da su prhnula krila vodencvijeta.
Šapnula sam Benu Parishu: „Onaj kod Sammyja – on je moj.“
Ben iznenađeno odvrati: „Što?“
Ulovila sam Ušutkivača u trenutku nepažnje i zabila mu rame u trbuh.
Zanio se unatrag i, mlatarajući rukama ne bi li ulovio ravnotežu, našao se ispod
rešetke gdje mu je njegov potpuno ljudski mozak prosvirao Evanov metak i na
mjestu ga ubio. Uhvatila sam mu pištolj prije nego što je pao na pod i sada sam
imala jednu priliku, jedan metak kroz rupu koju sam ranije napravila. Ako
promašim, Sammy je mrtav – njegov je Ušutkivač krenuo na njega već u onom
času kad sam ja krenula prema njemu.
No imala sam izvrsnog učitelja, jednoga od najboljih strijelaca na svijetu –
čak i u vrijeme dok nas je još bilo sedam milijardi.
Ovo nije baš slično gađanju konzerve na ogradi.
Ustvari je jednostavnije: glava mu je bliže i puno je veća.
Sammy je već bio na pola puta do mene prije nego što je ovaj pao na pod.
Povukla sam ga kroz rupu. Ben je gledao u nas, u mrtvog Ušutkivača, u drugog
mrtvog Ušutkivača, u pištolj u mojoj ruci. Nije znao što gledati. Ja sam gledala u
rešetku.
„Slobodni smo!“ doviknula sam mu.
On jedanput kucne. Nisam odmah shvatila, a zatim sam se počela smijati.
Hajmo dogovoriti šifru u slušaju da mi se želiš prišuljati. Jedanput pokucaj
ako želiš ući.
„Da, Evane.“ Toliko sam se smijala da me sve boljelo. „Možeš ući.“
Najradije bih se upiškila od sreće što smo svi živi, ali najviše zbog toga što je on
živ.
Uskočio je u sobu, dočekavši se na vrhove stopala poput mačke. Našla sam
mu se u naručju dok si rekao volim te, što je on i rekao, milujući mi kosu,
šapćući moje ime i ponavljajući: „Moj vodeni cvijet“.
„Kako si nas našao?“ pitala sam ga. Tako je stvarna njegova prisutnost
ovdje kraj mene, osjećam se kao da prvi put vidim njegove čokoladaste oči, kao
da prvi put osjećam njegove jake ruke i nježne usne.
„Lako. Netko je bio gore prije mene i ostavio krvavi trag.“
„Cassie?“
Sammy se oglasio, privijen uz Bena jer se trenutačno osjeća malo bliskije
povezan s njim nego sa mnom. Tko je ovaj što je pao sa stropa i što radi s
mojom sestrom?
„Ovo je sigurno Sammy“, rekao je Evan.
„To je Sammy“, potvrdila sam. „Ah! A ovo je...“
„Ben Parish“, rekao je Ben.
„Ben Parish?“ Evan me pogledao. Onaj Ben Parish?
„Ben“, rekla sam zajapurenog lica. Došlo mi je da se nasmijem i zavučem
pod stol u isto vrijeme. „Ovo je Evan Walker.“
„Je li on tvoj dečko?“ pitao je Sammy.
Nisam znala što odgovoriti. Ben je izgledao potpuno izgubljeno, Evan je
izgledao kao da se zabavlja, a Sammy je samo bio prokleto znatiželjan. Bio mi
je to prvi stvarno nezgodan trenutak u ovom brlogu izvanzemaljaca, a bilo ih je
svakakvih.
„On mi je prijatelj iz srednje škole“, promucala sam.
Evan me ispravio jer ja sam se očito pogubila. „Zapravo, Sam, Ben je
Cassiein prijatelj iz srednje škole.“
„Nisam joj prijatelj“, na to će Ben. „To jest, čini mi se da je se sjećam...“
Potom je shvatio što je Evan rekao. „Otkud ti znaš tko sam ja?“
„Ne zna!“ gotovo sam viknula.
„Cassie mi je pričala o tebi“, rekao je Evan. Podbola sam ga laktom, a on
me pogledao kao da pita: što sam rekao?
„Možda da to čavrljanje o poznanstvima ostavimo za kasnije?“ molila sam
Evana. „Ne mislite li da bi sada bilo pametnije otići odavde?“
„Tako je.“ Evan se složio. „Hajdemo.“ Pogledao je Bena. „Ti si ranjen.“
Ben je odmahnuo rukom. „Par puknutih šavova. Dobro sam.“
Ubacila sam pištolj u svoje prazne korice, shvatila da Benu treba nekakvo
oružje i skoknula kroz rupu u ogledalu da ga dohvatim. Kad sam se vratila, oni
su i dalje stajali na mjestu, a Ben i Evan su se jedan drugome smješkali
značajno, kako se meni činilo.
„Što čekamo?“ pitala sam grublje nego što sam namjeravala. Gurnula sam
stolicu pokraj Ušutkivačeva tijela i pokazala prema rešetki. „Evane, ti bi trebao
biti predvodnica.“
„Ne idemo tim putem“, odvratio je on. Uzeo je karticu iz Ušutkivačeva
džepa i provukao je kroz kvaku. Zasvijetlila je zelena lampica.
„Išetat ćemo van?“ pitala sam. „Samo tako?“
„Samo tako“, odvratio je Evan.
Najprije je provjerio hodnik, zatim nam mahnuo da ga slijedimo pa smo
napustili sobu za eliminaciju. Vrata su se za nama zaključala, hodnik je bio
jezovito tih i doimao se napuštenim.
„Rekao je da ćeš im isključiti struju“, šapnula sam i izvukla pištolj iz
korica.
Evan je podignuo srebrni predmet nalik na mobitel.
„Hoću, ovog časa.“
Pritisnuo je gumb i hodnik je progutala tama. Ništa nisam vidjela.
Slobodnom rukom mahala sam po mraku i tražila Sammyjevu. Umjesto nje
našla sam Benovu. Čvrsto me primio, a potom pustio. Mali su me prstići vukli
za nogavicu i ja ih dohvatim i zakvačim jedan za petlju na remenu.
„Bene, primi se za mene“, rekao je Evan tiho. „Cassie, primi se za Bena.
Nije daleko.“
Očekivala sam da će se ovaj vlakić sporo vući kroz mrkli mrak, ali kretali
smo se brzo, gotovo se spotičući jedni drugima o pete. On sigurno vidi u mraku;
još jedna mačja osobina. Nismo daleko odmakli kad smo se skupili pred nekim
vratima, barem mislim da su bila vrata. Površina je glatka, nije poput zidova od
hrapavih betonskih blokova. Netko je – vjerojatno Evan – pogurnuo glatku
površinu i osjetili smo dašak svježeg hladnog zraka.
„Stubište?“ šapnula sam. Potpuno sam zaslijepljena i dezorijentirana, ali
čini mi se da bi to moglo biti stubište po kojem sam se ja spustila prvi put.
„Negdje na pola puta naići ćete na neke ruševine“, rekao je Evan, „ali
mislim da ćete se moći provući. Budite oprezni, moglo bi biti malo nestabilno.
Kad dođete na vrh, krenite na sjever. Znate li gdje je sjever?“
Ben reče: „Ja znam, ili barem znam kako ću ga pronaći.“
„Kako to misliš – kad dođemo na vrh?“ htjela sam znati. „Zar ti ne ideš s
nama?“
Osjetila sam njegovu ruku na obrazu. Znala sam što to znači i odgurnula
sam je.
„Ideš s nama, Evane“, rekla sam.
„Moram nešto obaviti.“
„Tako je.“ Mahala sam rukom po mraku tražeći njegovu. Našla sam je i
snažno povukla. „Moraš ići s nama.“
„Cassie, naći ću te. Zar te nisam uvijek našao? Ja...“
„Nemoj, Evane. Ne znaš hoćeš li me moći naći.“
„Cassie.“ Nije mi se svidjelo kako je izgovorio moje ime. Glas mu je bio
preblag, pretužan, previše nalik na glas kojim se opraštaš. „Nisam bio u pravu
kad sam rekao da sam oboje i nijedno. To ne mogu biti; sad to znam. Moram se
odlučiti.“
„Čekaj malo“, javio se Ben. „Cassie, on je jedan od njih?“
„Komplicirano je to“, odvratila sam. „Kasnije ćemo o tome.“ Uhvatila sam
Evanovu ruku objema rukama i pritisnula je na grudi. „Nemoj me opet ostaviti.“
„Ti si mene ostavila, sjećaš se?“ Raširio je prste preko mog srca kao da ga
drži, kao da je njegovo, kao da je teritorij za koji se teškom mukom izborio u
poštenoj borbi.
Popustila sam; a što učiniti – da mu uperim pištolj u glavu? Stigao je
dovde, rekla sam sama sebi, svladat će i ostatak puta.
„Što je na sjeveru?“ pitala sam ga, odgurujući mu prste.
„Ne znam, ali to je najkraći put do najudaljenije točke.“
„Najudaljenije točke od čega?“
„Odavde. Čekajte da avion ode. Kad avion poleti, trčite. Bene, misliš da
možeš trčati?“
„Mislim da mogu.“
„Brzo?“
„Da.“ Ne zvuči baš uvjerljivo.
„Čekajte da avion ode“, šapnuo je Evan. „Nemojte zaboraviti.“
Snažno me poljubio u usta i netragom nestao sa stubišta. Na vratu sam
osjetila Benov dah, topao na prohladnom zraku.
„Nije mi jasno što se ovdje događa“, reče Ben. „Tko je on? On je... Što je
on? Otkuda je došao? I kamo sada ide?“
„Nisam sigurna, ali mislim da je pronašao oružarnicu.
Netko je bio gore prije mene i ostavio krvavi trag.
Zaboga, Evane. Nije ni čudo što mi nisi htio reći.
„Dići će sve ovo u zrak.“
87
NE BI SE MOGLO REĆI da smo stubištem otrčali do slobode. Praktički smo
puzali, držeći se jedno za drugo: ja prva, Ben na začelju, a Sammy između nas.
Zatvoren prostor bio je ispunjen sitnim česticama prašine pa smo ubrzo svi
kašljali i hripali dovoljno glasno da su nas, kako mi se činilo, mogli čuti svi
Ušutkivači u krugu od dva kilometra. Kretala sam se s rukom ispruženom ispred
sebe u tminu i tiho govorila dokle smo stigli.
„Prvo odmorište!“
Stotinu godina poslije stigli smo do drugog odmorišta. Skoro smo na pola
puta do gore, ali još nismo stigli do ruševina na koje nas je Evan upozorio.
Moram se odlučiti.
Sada kad je otišao i kad je prekasno, palo mi je na pamet barem deset
dobrih razloga zašto nas nije smio ostaviti. Najbolji glasi:
Nećeš imati vremena.
Okuje potrebno – koliko? – minuta ili dvije od aktivacije do detonacije, a
za to vrijeme jedva možeš stići do vrata oružarnice. Dobro, kužim, bit ćeš jako
plemenit i žrtvovati se da bi nas spasio, ali onda nemoj govoriti „naći ću te“ jer
da bi me mogao naći, moraš, nakon što oslobodiš zelenu paklenu kuglu, i dalje
biti živ.
Osim ako... Možda se Oko može detonirati na daljinu. Možda ona srebrna
spravica koju je nosio sa sobom...
Ne. Da je to moguće, išao bi s nama i detonirao ih sa sigurne udaljenosti.
Kvragu. Svaki put kad pomislim da sam počela shvaćati Evana Walkera, on
mi umakne. Kao da sam slijepa od rođenja, a pokušavam si predočiti dugu. Ako
se stvarno dogodi ono što mislim da će se dogoditi, hoću li ja njegovu smrt
osjetiti kao što je on osjetio Laureninu, kao udarac u srce?
Bili smo na pola puta do trećeg odmorišta kad sam rukom udarila o kamen.
Okrenula sam se Benu i šapnula: „Idem vidjeti mogu li se popeti – na vrhu bi
moglo biti prostora da se provučemo“.
Dodala sam mu svoju pušku i čvrsto se uhvatila objema rukama. Nemam
puno penjačkog iskustva – dobro, nemam nikakvog penjačkog iskustva – ali
koliko to zapravo može biti teško?
Popela sam se oko jednog metra kad mi se pod nogom izmaknuo kamen, a
ja se stropoštala dolje i usput se jako udarila u bradu.
„Ja ću pokušati“, rekao je Ben.
„Ne budi lud, ti si ranjen.“
„Morao bih pokušati i da si ti uspjela“, napomenuo je.
Naravno, bio je u pravu. Ostala sam sa Sammyjem dok se Ben penjao
preko hrpe popucalog betona i raznesenih armaturnih šipki. Čula sam kako je
zagunđao svaki put kad bi posegnuo za sljedećim uporištem. Nešto mokro palo
mi je na nos – krv.
„Jesi li dobro?“ doviknula sam mu.
„Hmm, što znači dobro?“
„Dobro znači da nećeš iskrvariti i umrijeti.“
„Dobro sam.“
Slab je, rekao je Vosch. Sjećam se kako je Ben prolazio školskim
hodnicima, njihao svojim širokim ramenima, gađao ljude ubojitim osmijehom –
gospodar svog svemira. U to vrijeme nikako ga ne bih nazvala slabim, ali Ben
Parish kojeg sam tada poznavala jako se razlikuje od Bena Parisha koji se sada
uspinje oštrom gomilom razmrvljena betona i svinuta čelika. Novi Ben Parish
ima pogled ranjene životinje. Ne znam što mu se sve dogodilo od onoga dana u
dvorani do danas, ali znam da su Drugi uspjeli razdvojiti slabe i jake.
Slabi su nestali s lica Zemlje.
U tome je mana Voscheva plana: ako nas ne ubiješ sve odjednom, oni koji
ostanu neće biti slabi.
Jaki će preživjeti, povijeni, ali neslomljeni, kao čelične šipke koje su davale
snagu ovom betonu.
Poplave, požari, potresi, bolest, glad, izdaja, izoliranost, ubijanje...
Ono što nas ne ubije, ojača nas, otvrdne nas, nauči nas.
Vosch, ti od plugova radiš mačeve. Iznova nas stvaraš.
Mi smo glina, ti si Michelangelo.
Mi ćemo biti tvoje remek-djelo.
88
„I?“ PITALA SAM kad je prošlo minuta, a Ben se nije nekoliko vratio – bilo na
spor, bilo na brz način.
„Taman... dovoljno... prostora. Čini mi se.“ Glas mu se jedva čuje.
„Prilično je duboko, ali vidim svjetlo na kraju.“
„Svjetlo?“
„Jako svjetlo, kao od reflektora. I...“
„I? I što?“
„I nije baš stabilno. Sve se kliže ispod mene.“
Čučnula sam ispred Sammyja i rekla mu da skoči i primi mi se rukama oko
vrata.
„Čvrsto se drži, Sam.“ Primio me kao da me davi. „Uhhhh“, zavapila sam.
„Ne tako čvrsto.“
„Nemoj da ti ispadnem“, tiho mi je šapnuo na uho kad sam krenula.
„Nećeš mi ispasti.“
Naslonio mi je obraz na leđa, uvjeren da mi neće ispasti. Prošao je četiri
napada izvanzemaljaca, propatio tko zna što u Voschevoj tvornici smrti, i još
vjeruje da će nekako sve biti dobro.
Znaš, to je stvarno beznadno, rekao je Vosch. Već sam čula te riječi,
izrečene drugim glasom, mojim glasom, u šatoru u šumi, ispod auta na autocesti.
Beznadno... beskorisno... besmisleno...
Ono što je Vosch rekao, ja sam vjerovala.
U sigurnoj sobi vidjela sam beskrajno more lica podignutih prema meni.
Da su me upitali, bih li im rekla da je beznadno, da je besmisleno? Ili bih im
rekla: popnite mi se na ramena, neću dati da mi ispadnete?
Pružam ruku. Hvatam, vučem. Napravim korak. Odmorim se.
Pružam ruku. Hvatam, vučem. Napravim korak. Odmorim se.
Popnite mi se na ramena, neću dati da mi ispadnete?
89
KAD SAM SE PRIBLIŽILA vrhu hrpe porušena materijala, Ben me uhvatio za
ruke, ali sam procijedila da najprije povuče Sammyja. Nisam imala na čemu
napraviti taj posljednji korak, samo sam visjela ondje i čekala da me Ben
ponovno uhvati. On me povukao u usku pukotinu, prored između stropa i vrha
gomile. Tama ovdje nije bila tako gusta pa sam vidjela njegovo izmoždeno lice
prekriveno betonskom prašinom i svježim ogrebotinama.
„Ravno naprijed“, šapnuo je. „Možda trideset metara.“ Nije bilo mjesta za
stajanje ni sjedenje: ležali smo na trbuhu i skoro se doticali nosovima. „Cassie,
tamo... nema ničega. Cijeli je logor nestao. Jednostavno... nestao.“
Kimnula sam. Osobno sam se uvjerila u to što Oko može učiniti. „Moram
se odmoriti“, teško sam disala i zbog nekog razloga bila zabrinuta zbog toga
kakav mi je dah. Kad sam zadnji put oprala zube? „Sams, jesi li dobro?“
„Jesam.“
„Jesi li ti?“ upitao me Ben.
„Što znači dobro?“
„Ta se definicija mijenja“, rekao je on. „Sve su osvijetlili tamo vani.“
„A avion?“
„Tamo je. Velik, jedan od onih golemih teretnih aviona.“
„Ima puno djece.“
Puzali smo prema traci svjetla koje je prodiralo kroz pukotinu između
ruševina i površine. Teško nam ide. Sammy je počeo cmoljiti. Dlanovi su mu
bili oguljeni, tijelo izudarano grubim betonom. Provlačili smo se kroz tako uska
mjesta da su nam leđa strugala po stropu. Jednom sam zapela i Benu je trebalo
nekoliko minuta da me oslobodi. Svjetlo je potisnulo tamu, postalo jače, toliko
jako da na pozadini crnoj poput tinte vidim pojedine čestice prašine kako se vrte.
„Žedan sam“, zacvilio je Sammy.
„Još malo pa smo stigli“, uvjeravala sam ga. „Vidiš svjetlo?“
Kroz otvor sam ugledala prizor iz Doline smrti – onaj isti ogoljen krajolik
kao u logoru Ashpit, samo deset puta veći, osvijetljen reflektorima obješenima
na žurno postavljene stupove usađene u ventilacijske otvore kroz koje je u
podzemni kompleks ulazio zrak.
Noćno nebo iznad nas bilo je posuto izviđačkim letjelicama, stotinama
letjelica koje lebde na tristo metara od zemlje, nepomične, dok im se sivi trbusi
presijavaju na svjetlu. Na tlu ispod njih, desno od nas i postavljen okomito na
naš položaj, stajao je golem avion; kad poleti, proći će tik pokraj nas.
„Jesu li ukrcali...“ počela sam. Ben me prekinuo siktanjem.
„Pokrenuli su motore.“
„Gdje je sjever?“ pitala sam.
„Poludesno.“ Pokazao je rukom. Lice mu je potpuno bezbojno, potpuno.
Usta su mu malo otvorena, kao psu kad dahće. Kad se nagnuo naprijed da
pogleda avion, vidjela sam da mu je cijeli prednji dio košulje mokar.
„Možeš li trčati?“ pitala sam ga.
„Moram. Dakle, mogu.“
Okrenula sam se Samu. „Kad iziđemo na otvoreno, popni mi se opet na
leđa, može?“
„Mogu ja trčati, Cassie“, pobunio se Sammy. „Ja sam brz.“
„Ja ću ga nositi“, ponudio je Ben.
„Ne budi smiješan“, rekla sam.
„Nisam slab kao što izgledam.“ Sigurno misli na Voscha.
„Naravno da nisi“, odvratila sam, „ali ako s njim padneš, svi smo gotovi.“
„Isto vrijedi i za tebe.“
„On je moj brat ja ću ga nositi. Osim toga, ti si ozlijeđen i...“ To je bilo sve
što sam uspjela izgovoriti, ostalo je zaglušila tutnjava golemog aviona koji nam
se približavao i ubrzavao.
„Vrijeme je!“ viknuo je Ben, ali nisam ga mogla čuti. Morala sam mu čitati
s usana.
90
ČUČALI SMO NA OTVORU, na vrhovima prstiju, spremni. Hladan zrak
vibrirao je u skladu sa zaglušujućom grmljavinom velikog aviona koji je tutnjio
preko zbijene zemlje. Bio je u našoj ravnini kad se prednji trap podignuo, a u
tom se času osjetio i prvi udar.
Pomislila sam: hm, malo si uranio, Evane.
Tlo je zadrhtalo i krenuli smo. Sammy mi je poskakivao na leđima, a iza
nas stubište kao da je propalo bez ikakvog zvuka jer je sve zvukove nadjačala
buka aviona. S lijeve strane udario me ispuh motora pa sam zateturala u stranu i
skoro pala. Ben me uhvatio i gurnuo naprijed.
Zatim sam poletjela. Zemlja se napuhnula kao balon, a zatim splasnula; tlo
se rastvorilo takvom snagom da sam se prepala da su mi bubnjići popucali. Na
Samovu sreću, pala sam na prsa, što nije bilo baš sretno za mene jer sam od
udarca ostala bez zadnjeg kubnog centimetra zraka u plućima. Osjetila sam kako
je Sammyjeva težina nestala i vidjela da ga je Ben prebacio sebi preko ramena.
Ustala sam, ali i zaostala te pomislila: vraga je slab, nije on slab.
Tlo ispred nas kao da se proteže u beskraj dok ga iza nas guta crna rupa
koja se širi i juri za nama, gutajući sve što joj se nađe na putu. Jedan krivi korak
i progutat će nas i samljeti naša tijela u mikroskopske čestice.
Začula sam prodorno zavijanje odozgo i desetak metara od mene jedna se
izviđačka letjelica zabila u zemlju. Od udarca se razletjela i pretvorila u bombu
veličine manjeg auta, a tisuću šrapnela oštrih poput britve razderalo mi je kaki-
majicu i zabilo mi se u golu kožu.
Ta kiša izviđačkih letjelica odvija se po nekom pravilu. Najprije demonsko
zavijanje, zatim eksplozija od udarca o tvrdu zemlju, potom zasipanje
komadićima, a mi smo se izmicali tim smrtonosnim kišnim kapima i skakali
lijevo-desno beživotnim krajolikom koji je, jureći za nama, proždirala crna rupa.
Imala sam još jedan problem: svoje koljeno i staru ranu od metka
Ušutkivača iz šume. Svaki put kad nogom udarim o tvrdo tlo, njome mi prođe
oštra bol i skrene me s puta, što me usporava. Sve više zaostajem i sve više
imam dojam da ne trčim nego padam prema naprijed dok me netko bez
prestanka udara batom po koljenu.
U potpunom ništavilu pred nama se pojavila mrlja – povećava se i brzo
približava, jureći pravo na nas.
„Bene!“ viknula sam, ali nije me čuo zbog zavijanja i grmljavine te
razdiruće implozije dvjesto tona kamena koji se urušio u vakuum nastao od
Očiju.
Nejasna sjena koja nam se približavala pretvorila se u jasniji oblik, koji se
zatim pretvorio u vojno oklopno vozilo s podignutim mitraljezima, prijetećeg
izgleda.
Nepokolebljivi mali gadovi.
I Ben ga je sad ugledao, ali nemamo izbora, ne možemo stati niti se
možemo vratiti. Barem će i njih progutati, pomislila sam, a zatim sam pala.
Nisam sigurna zašto, ne sjećam se samog pada. U jednom trenutku bila sam
na nogama, a u sljedećem mi je lice poljubilo tvrdi kamen i ja sam se pitala:
otkud se pojavio ovaj zid? Možda mi se koljeno ukočilo, možda sam se
poskliznula. U svakom slučaju, na zemlji sam i čujem je kako rida i zavija dok
je rupa kida na komade, kao kakvo živo biće koje proždire gladan grabežljivac.
Pokušala sam ustati, ali tlo mi ne pomaže. Izvija se poda mnom i opet
padam. Ben i Sam bili su nekoliko metara ispred mene, i dalje na nogama, kad je
ispred njih izletio terenac, skrenuvši u zadnjem trenutku uz smrad spaljene gume
– jedva je usporio. Vrata su se otvorila i iz njega je izvirio neki mršavi klinac i
pružio ruku prema Benu.
Ben je bacio Sammyja prema klincu, koji je mog brata ubacio unutra, a
zatim snažno lupio po vratima vozila kao da kaže: idemo, Parishu, idemo!
No tada se Ben Parish, umjesto da kao normalan čovjek uskoči u terenac,
okrenuo i potrčao po mene.
Mahnula sam mu da ode. Nema vremena, nema vremena, nema vremena,
nema vremena, nema vremena...
Na bosim sam nogama već osjećala dah zvijeri – vruć i prašnjav od
smrvljenog kamena i zemlje – kada se zemlja između Bena i mene rastvorila, a
dio na kojem sam ležala odvojio i počeo kliziti u njene crne ralje.
Počela sam kliziti unatrag i udaljavati se od Bena koji se, pametno, na rubu
pukotine bacio na trbuh da ne bi na mom komadu tla otputovao ravno u crnu
rupu zajedno sa mnom. Dotaknuli smo se vrhovima prstiju i malim je prstom
zakvačio moj – obećaj da ćeš me spasiti, Parishu – ali nije me mogao povući
malim prstom pa je u pola sekunde koju je imao odlučio pustiti mi prst i
iskoristiti jednu jedinu šansu koju je imao da me zgrabi za zapešće.
Vidjela sam da je otvorio usta, ali nisam čula nikakav glas kad se bacio na
leđa, povukao me gore, prebacio preko ruba i nije me pustio nego me držao za
zapešće objema rukama i vrtio se kao bacač kugle dok me ubacivao u oklopno
vozilo. Mislim da sam doslovno letjela.
Druga me ruka uhvatila za nadlakticu i uvukla unutra. Završila sam na
nogama onog mršavog, samo što sam sad iz blizine vidjela da nije muško, nego
tamnooka cura sjajne crne kose. Preko njena ramena vidjela sam Bena kako
skače prema stražnjem dijelu vozila, ali nisam vidjela je li uspio. Potom sam se
nabila na vrata jer je vozač oštro okrenuo volan ulijevo da izbjegne pad
izviđačke letjelice. Dokraja je nabio gas.
Rupa je do tog trenutka progutala sva svjetla, ali noć je bila vedra pa sam
jasno vidjela rub ponora koji je jurio prema našem terencu poput širom
rastvorenih ralja neke zvijeri. Vozač, koji je premlad da bi uopće imao vozačku,
šiba volanom amo-tamo da izbjegne navalu letjelica koje eksplodiraju svuda oko
nas. Jedna je pala za duljinu auta ispred nas pa nismo imali vremena za
izbjegavanje nego smo projurili kroz eksploziju. Prednje se staklo razletjelo i
zasulo nas komadićima.
Zadnji kotači iskliznuli su, mi smo se stresli i zatim poletjeli naprijed, tek
nekoliko centimetara udaljeni od rupe. Nisam to više mogla gledati pa sam
pogledala gore – tamo gdje njihov svemirski brod spokojno plovi nebom.
Ispod njega prema horizontu se brzo spuštala još jedna izviđačka letjelica.
Ne, to nije letjelica, pomislila sam, ovo svijetli.
To je sigurno zvijezda padalica koju plameni rep veže s nebom poput
srebrne spone.
91
KAD JE POČELO svitati, bili smo miljama daleko, stisnuti ispod nadvožnjaka
autoceste dok je klinac s velikim ušima, kojeg su zvali Dumbo, klečao pokraj
Bena i previjao mu ranu u slabinama. Već je sredio mene i Sammyja, izvukao
komade šrapnela, očistio rane, zašio, zavio.
Pitao me što mi je bilo s nogom. Rekla sam da me upucao morski pas. Nije
reagirao. Nije se ni zbunio ni nasmijao ni bilo što drugo, kao da je nakon
Dolaska bilo savršeno normalno da te upuca morski pas, ili da promijeniš ime u
Dumbo. Kad sam ga pitala koje mu je pravo ime, rekao je... Dumbo.
Ben je Zombi, Sammy je Nugget, Dumbo je Dumbo. Tu je i Poundcake,
dijete mila lica koje ništa ne govori; ne može ili ne zna – nemam pojma. Teacup,
curica ne mnogo starija od Sama, koja bi mogla imati neki ozbiljan poremećaj,
što me zabrinjava jer drži, miluje i grli M16 s očito punim šaržerom.
I na kraju, zgodna tamnokosa cura imenom Ringer, otprilike mojih godina;
nema samo sjajnu i ravnu crnu kosu nego i besprijekoran ten napirlitane
manekenke kakvu možeš vidjeti na naslovnici modnog časopisa kako ti se
arogantno osmjehuje dok stojiš u redu na blagajni – samo što se Ringer nikad ne
osmjehuje, kao što Poundcake nikad ne govori. Odlučila sam zato vjerovati da
joj fale neki zubi.
Između nje i Bena također ima nečega, u smislu da su bliski. Kad smo stigli
ovamo, dugo su razgovarali. Nije da sam ih uhodila ili tako nešto, ali bila sam
dovoljno blizu da čujem riječi šah, krug i osmijeh.
Zatim sam čula Bena kako pita: „Otkud vam oklopnjak?“
„Imali smo sreće“, rekla je. „Premjestili su hrpu opreme i zaliha u
privremenu bazu smještenu oko dva kilometra zapadno od logora –
pretpostavljam zato što su predvidjeli bombardiranje. Čuvali su je, ali
Poundcake i ja iskoristili smo priliku.“
„Nisi se trebala vraćati.“
„Da nisam, sad ne bismo razgovarali.“
„Nisam to mislio. Kad si vidjela da logor leti u zrak, trebala si se povući u
Dayton. Mi smo možda jedini koji znaju istinu o petom valu. Ovo je važnije od
mene.“
„Ti si se vratio po Nuggeta.“
„To je nešto drugo.“
„Zombi, nisi toliko glup.“ Kao da je Ben samo malo glup. „Kako ne kužiš?
Onaj čas kad nam netko više ne bude bitan značit će da su nas porazili.“
Morala sam se složiti s gospođicom Mikroskopske Pore dok sam držala
svog malog brata u krilu da mu bude toplije, na uzvisini koja je gledala na
napuštenu autocestu, ispod neba krcatog milijardama zvijezda. Nije me briga
koliko sićušni izgledamo zvijezdama. Bitan nam je svatko, bez obzira na to
koliko je malen, slab i sitan.
Dolazi zora, osjećam je. Svijet zadržava dah jer, doista, nitko ne jamči da
će sunce izići. To što je postojalo jučer ne znači da će postojati i sutra.
Što je ono Evan rekao?
Najprije smo ovdje, a potom nas nema i ne radi se o tome koliko smo dugo
ovdje nego kako ćemo iskoristiti to vrijeme.
I prošapćem: „Vodencvijet.“ Ime koje mi je on dao.
Bio je u meni. On je bio u meni i ja sam bila u njemu, bili smo zajedno u
beskraju i nije bilo točke u kojoj on završava, a ja počinjem.
Sammy mi se promeškoljio u krilu. Zadrijemao je; sada je opet budan.
„Cassie, zašto plačeš?“
„Ne plačem. Budi tiho i spavaj.“
Prešao mi je zglobovima prstiju preko obraza. „Plačeš.“
Netko je išao prema nama – Ben. Brzo sam obrisala suze. Sjeo je pokraj
mene, jako oprezno, malo zastenjavši od boli. Nismo se pogledali. Promatrali
smo vatrene eksplozije padajućih letjelica u daljini. Slušali smo samotan vjetar
kako zviždi kroz suhe grane stabala. Osjećali smo hladnoću smrznute zemlje
koja nam je prodirala kroz đonove.
„Htio sam ti zahvaliti“, rekao je.
„Za što?“ pitala sam.
„Što si mi spasila život.“
Slegnula sam ramenima. „Ti si mene podignuo kad sam pala“, rekla sam.
„Sad smo kvit.“
Lice mi je prekriveno zavojima, kosa mi izgleda kao da se u njoj gnijezdila
ptica, obučena sam kao neki Sammyjev vojnik-igračka, a Ben Parish svejedno se
primaknuo i poljubio me. Mala pusa – pola na obraz, pola na usne.
„Čemu to?“ pitala sam glasom koji je sličio tihom cijuku male djevojčice iz
davne prošlosti, glasom one nekadašnje pjegave Cassie, kovrčave kose i
kvrgavih koljena, one obične djevojčice koja se jednog običnog dana s njime
vozila jednim običnim žutim školskim autobusom.
U svojim sanjarenjima o prvom poljupcu, a bilo ih je oko šesto tisuća,
nikad nisam zamišljala da će to ovako izgledati. Naš poljubac iz snova obično je
uključivao mjesečinu ili maglu, ili mjesečinu i maglu, jako tajanstvenu i
romantičnu kombinaciju, barem ako su na pravom mjestu. Maglica osvijetljena
mjesečinom pokraj jezera ili spore rijeke – romantično. Maglica osvijetljena
mjesečinom na bilo kojem drugom mjestu – Jack Trbosjek.
Sjećaš se beba? pitala sam ga u svojim sanjarenjima, a Ben bi uvijek
odgovorio: naravno da se sjećam. Bebe!
„Hej, Bene, sjećaš li se možda... U šestom razredu išli smo skupa busom u
školu i ti si pričao o svojoj mlađoj sestri, i ja sam rekla da se i Sammy upravo
rodio, sjećaš li se možda? Da su se zajedno rodili? Ne zajedno, tada bi bili
blizanci, ha-ha – hoću reći, u isto vrijeme. Ne baš točno u isto vrijeme, ali u
istom tjednu. Sammy i tvoja sestra. Bebe.“
„Ne znam... Bebe?“
„Nema veze. Nije važno.“
„Ništa više nije važno.“
Drhtala sam. Sigurno je primijetio jer me obgrlio oko ramena pa smo tako
sjedili neko vrijeme – moje ruke oko Sammyja, Benova ruka oko mene – i
promatrali utroje izlazak sunca koje je eksplozijom zlatne svjetlosti uništilo
mrak.
Zahvale
Dok pišete roman, možda ste izolirani, ali dok ga oblikujete u gotovu knjigu,
sigurno niste i bio bih totalna budala kad bih sebi pripisao sve zasluge. Tim u
Putnamu strahovito me zadužio svojim neizmjernim entuzijazmom, koji je
rastao kako je projekt prelazio sva naša očekivanja. Velika hvala Donu
Weisbergu, Jennifer Besser, Shanti Newlin, Davidu Briggsu, Jennifer Loja,
Pauli Sadler i Sari Hughes.
Bilo je trenutaka kad sam vjerovao da moja urednica, neosvojiva, upravlja
nekim demonskim duhom koji želi uništiti moju kreativnost, isprobati moju
izdržljivost, gurajući me, kao što to rade svi sjajni urednici, do mračnih granica
mojih sposobnosti. Usprkos brojnim verzijama, beskrajnim ispravcima i
bezbrojnim izmjenama Ari se nikad nije pokolebala u svojoj vjeri u rukopis – i u
mene.
Moj agent Brian DeFiore trebao bi dobiti medalju (ili barem neku zgodnu,
ukusno uokvirenu diplomu) kao vrhunski menadžer moje spisateljske tjeskobe.
Brian je jedan od onih rijetkih agenata koji se ne ustručava zaputiti se s vama u
najmračniju šikaru i uvijek ima volje – neću reći želje – saslušati vas, utješiti i
pročitati četiri stotine sedamdeset i devetu verziju rukopisa, koji se vječito
mijenja. On nikad ne bi za sebe rekao da je najbolji, ali ja hoću: Briane, najbolji
si!
Zahvaljujem Adamu Schearu na stručnom rješavanju međunarodnih
autorskih prava za roman i posebna hvala Matthewu Snyderu iz agencije CAA
za pomoć pri snalaženju u tom čudnovatom, prekrasnom i zbunjujućem svijetu
filma i njegove tajne moći te divljenja vrijednu učinkovitost – još i prije nego što
je knjiga bila gotova. Volio bih biti upola tako dobar pisac kao što je on dobar
agent.
Piščeva obitelj nosi poseban teret tijekom nastajanja knjige. Iskreno, ne
znam kako su katkad sve to izdržavali: rad noću, zlovoljnu šutljivost, odsutnost
duhom, rastreseno odgovaranje na pitanja koja nisu ni postavili. Sinu Jakeu
zahvaljujem od srca što je svom starom omogućio uvid u tinejdžersko viđenje
svijeta, a posebno za riječ „šef“ kad mi je to bilo najpotrebnije.
Nikome nisam zahvalniji nego svojoj supruzi Sandy. Ova se knjiga
iznjedrila iz jednog našeg noćnog razgovora ispunjenog onom uzbudljivom
mješavinom veselja i straha tipičnom za mnoge naše noćne razgovore – iz toga i
iz jedne čudne rasprave, nekoliko mjeseci kasnije, u kojoj je invazija
izvanzemaljaca bila uspoređena s napadom mumija. Ona je moj neustrašivi
vodič, moj najprecizniji kritičar, moj najluđi obožavatelj i najžešći branitelj. Ona
je i moj najbolji prijatelj.
Dok sam pisao ovu knjigu, napustio me moj dragi prijatelj i pratitelj, moj
vjerni spisateljski pas Casey, koji je prkosio svim napadima, jurišao na sve plaže
i borio se uz mene za svaki centimetar. Case, nedostajat ćeš mi.