SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET

STUDIJ NOVINARSTVA

RETORIKA U STAROM RIMU

Seminarski rad

Mostar, lipanj 2013.

Uvod

Retorika (grčki: ῥήτωρ (retor), govornik, orator) ili govorništvo je općee umijeće ili

tehnika govorne komunikacije s praktičnom svrhom uvjeravanja sugovornika. Takvo

slikovito, dojmljivo, uvjerljivo izražavanje može biti usmeno (javni govori) ili pismeno

(različiti povijesni, politički i književni spisi). Retorika predstavlja skup pravila o lijepom

govoru, dok govorništvo predstavlja praktičnu primjenu ovih pravila. Prema Platonu „svim

velikim umjetnostima treba oštroumlja“, pa i retorici. Kavntilijan opet smatra da je retorika

umjetnost „čiji je cilj naučiti dobro govoriti“, a Gorgije kaže da „retorika ima posla samo sa

govorima“ jer „govornik na sudu i na ostalim skupovima ne uči o tome što je pravedno a

šta nepravedno, nego samo stvara vjerovanje o tome“. Ciceron definira retoriku kao

umijeće uvjeravanja, ubjeđivanja i osuđuje sofističku retoriku.

Prve dvije postavke, u kojima jedna smatra da je u govoru važna istina a druga ističe

dobar govor, gdje dobar znači i da je on istinit, imaju logičku (etičku) osnovu i nju su

poticali i izučavali filozofi. Treća postavlja govor kao sredstvo persuazije i ima za osnovu

ljepotu, dok istinu stavlja u drugi plan. Za ovu postavku možemo reći da ima estetsku

osnovu i njome su se bavili sofisti.

Aristotel kaže da je „retorika sposobnost uočavanja bitnog i primarnog svojstva kojim se

može uvjeriti, a koje svojstvo krije u sebi svaki predmet ili pojava“, Kvintilijan da je

„retorika nauka o dobrom govoru“, a svi oni rade razliku između retorike i govorništva.

Gdje je govorništvo, u stvari vještina uvjeravanja.

2

1.1. Povijest

U povijesnim nalazima riječ „rhetor“ se prvi put pojavljuje u Homerovim spisima iz

8. vijeka p.n.e, dakle sami počeci retorike nas vode u Grčku gdje je bilo zastupljeno

prirodno govorništvo. U ovom periodu su govornici bili ljudi sa urođenim darom za lijepim

govorom, uglavnom kraljevi i državnici iz tog perioda, čiji su istaknuti predstavnici

Temistokle i Perikle. Govori su se stilski razlikovali i dijelili su se na:

visoke – kitnjast govor, korišten za pohvale

srednje – politički govori

jednostavne – sudski govori

Tokom 5. stoljeća p.n.e, Koraks, kojeg neki povjesničari smatraju osnivačem retorike, dijelio je govor na pet segmenata:

1. Invencija (inventio) = nadahnuće i prikupljanje građe za uvjeravanje

2. Dispozicija (dispositio) = sređivanje ili analiza prikupljanje građe

3. Elokucija (elocutio) = jezično oblikovanje i dotjerivanje stila

4. Memoria (memoria) = zapamćivanje misli tj. govora

5. Akcija (pronunatiatio) = prenošenje govora slušateljima

Krajem 5. stoljeća p.n.e. Sofisti šire govorništvo kao praksu širom Grčke u obliku škola

gdje su obećavali da svakoga mogu naučiti da bude „vješt riječima i djelima“ i za novac

držali govore gdje su mladi ljudi slušajući ih učili govorničke vještine. Najznačajniji

predstavnici Sofista su: Gorgije, Protagora, Hipija i Prodik. Krajem 4. stoljeća p.n.e,

Gorgije osniva i vodi retorsku školu u Ateni gdje je mladiće iz uglednih (i bogatih) obitelji

podučavao vještinama govora. Najistaknutijim antičkim govornicima smatraju se Isej,

3

Isokrat, Demosten, Eshin, Likurg i Hermagora, osnivač Skolarističke retorike koji je izvršio

veliki uticaj na rimske retoričare Kvintilijana i Horencija. Aristotel (324 – 322 p.n.e.)

starogrčki filozof i Platonov učenik je govore dijelio na: političke ili savjetodavne (koji

govore o budućnosti), sudske (koji govore o prošlosti) i epideiktičke ili svečane (koji su

svevremenski) i temelji ih na tri osnovna elementa:

govornik – smatra da ubjedljivost govornika zavisi od njegovog ugleda u društvu,

dakle jako je bitno ko govori

publika – za uspješan govor, govornik mora poznavati potrebe, interesovanja i želje

publike

sadržaj – svaki agrument koji govornik koristi mora biti uvjerljiv, dobar i

relevantan.

2.1. Rim

Tokom 2. vijeka p.n.e. grčki retoričari se polako premještaju u Rim. Retoričari

svoju vještinu prvo donose na današnje prostore Sicilije gdje su bile smještene grčke

kolonije pa su i učiteli, uglavnom bili Grci. Širenjem njihovog učenja, retorika u Rimu je

bila potpuno u rukama Grka što Rimljani nisu odobravali i čak pokušavali zabraniti. Oko

90. godine p.n.e. Plotius Gal otvara prvu oratorsku školu u Rimu na latinskom jeziku.

Međutim, 92. godine p.n.e. Cenzori Ličinije Kras i Domicije Ahenobarbus izdali su edikt

koji, kako objašnjavaju povjesničari, ima dvojaku ulogu. Sa jedne strane Kras je tvrdio da

je on prije svega po službenoj dužnosti morao izadati sporni edikt i da je zabrana imala

4

čisto pedagošku ulogu, te da smatra da latinski učitelji nisu bili dovoljno osposobljeni za

podučavanje retorike. Međutim mnogi teoretičari smatraju da je zabrana prije svega imala

političku konotaciju, jer je i sam Kras pristalica grčkog obrazovanja, jer je ono smatrano

optimates, dok je Plotius Gal bio pristalica Mariusa, pozatog po zalaganju za latinsko

obrazovanje. Cijeli problem je ležao u strahu rimske aristokratije da će ukoliko se učenje

omasovi doći do osviješćenja naroda i njihova vladavina bi mogla biti ugrožena.

Međutim praksa oratorskih škola polako ulazi u primjenu kada je riječ o obrazovanju

u Rimu. Dječaci između dvanaeste i petnaeste godine, kada bi savladali sve što ih je

gramatikus trebao naučiti bi prelazili u školu retora. U početku su učitelji uglavnom bili

Grci ali u Ciceronovom periodu (1. stoljeće p.n.e.) i latinski retori počinju sa

podučavanjem. Ovo obrazovanje podrazumijevalo je da mladić savlada teoriju govorništva,

ali da obavezno ovlada i praksom, kako bi znanje bilo upotrebljivo. Tokom obrazovanja oni

su se međusobno ogledali na govorničkim turnirima. Oni bi poslije završene retorske

škole, oko sedamnaeste ili osamnaeste godine, proširivali svoje vidike tako što bi odlazili

na studijsko putovanje u Grčku.

Struktura govora u Rimu se sastojala iz tri osnovna dijela:

Uvod – gdje govornik nagovještava temu govora, nastoji pridobiti pažnju publike,

objašnjava svrhu govora;

Centralni dio – ovdje govornik iznosi suštinu problema, raščlanjuje teme koristeći

metodu dedukcije (od općeg k pojedinačnom)

Zaključak – govornik ovim dijelom nastoji da pridobije slušatelja, pokrene njegove

emocije, te ga motivira.

5

Govori nikako nisu smjeli biti uvredljivi. Morali su sadržavati dvije osnovne stvari:

Argument i protuargument, a citat se koristio kao jedan od najefektnijih metoda

ubjeđivanja. Dakle, svaki govor je morao imati jasnu poruku i cilj da ubjedi slušaoce u ono

što govori. Tema govora je uvijek bila aktuelna, odnosno morala se ticati nekog trenutnog

problema, zato je govorništvo, ono što je ostalo zabilježeno od velikih govornika, jedan od

najvažnijih povijesnih izvora. Sama vještina govorenja je podrazumijevala i oštra pravila u

gestikulaciji i pokretu, govornik je morao i vizuelno biti dostojan prilike da govori. Nije

smio pokazivati prstom, prijetiti, napraviti korak nazad (to je značilo da uzmiče pred

publikom), itd.

Zaključak

Ostaje, dakle vječno pitanje: da li govor treba biti lijep i da vještina govornika

presudi na štetu ispravnosti stavova, ili ipak iskrenost govornika treba biti najjači argument

jednog govora.

Odgovor se vjerovatno, kao i uvijek, nalazi negdje u sredini. Kako kroz povijest, počevši

od Grčke, preko Rima, pa do danas, slušatelj je taj koji se povodi ili odoljeva ubjeđivačkoj

prirodi svakog govora. Danas kada je civilizacija na mnogo višem stupnju razvoja nego u

doba Rimskog carstva, govor, odnosno suština njegovog koncepta i svrha, su ostali isti. Od

političkog, pozdravnog, sudskog, ili bilo kojeg drugog, govor nam poručuje, ubjeđuje nas,

pokreće ili budi emocije u nama.

6

7