Sveučilište u Mostaru

Filozofski fakultet

Odsjek za arheologiju

REPUBLIKA, PRINCIPAT, DOMINAT

Seminarski rad

Mostar, 2013.

1

Kazalo

Uvod.....................................................................................................................................3

1. Razdoblje republike..........................................................................................................4

2. Principat ...........................................................................................................................6

3. Dominat...........................................................................................................................10

Zaključak .............................................................................................................................11

Literatura.............................................................................................................................12

2

Uvod

U ovome seminarskom radu opisat ću tri sustava vladavine Rimom, navesti njihova

glavna obilježja, svesti ih u vremenski okvir te navesti temeljne razlike između ta tri sustava

vladanja. Društvenom uređenju republike prethodilo je razdoblje kraljevstva koje je završeno

s posljednim rimskim kraljem Tarkvinijem Oholim 509. g. pr. Kr. Institut monarhije

omogućavao je kralju i to kroz razne rituale izdizanje nad narodom, zbog magičnih moći koje

je dobivao. Birali su ga očevi (patres), a božansku moć omogućavao mu je augirum. „Gatalac

tumaći božansku volju, koja ako mu je naklonjena daje kralju auctoritas, ugled koji mu

omogućava poslušnost i poštivanje naroda“1. Kasnijim uređenjima države to će se promjeniti

te će vladar postati primus inter pares (prvi među jednakima). Gore navedeni podaci olakšati

će nam razumijevanje sustava vladanja u sljedećim razdobljima. Oni će se uvelike

promijeniti, i to već sljedećim republikanskim razdobljem rimske republike. Vlast će više

proizlaziti iz naroda, iako će i dalje najvažnije funkcije obavljati privilegirani sloj, patricijat.

Pobunom nižeg sloja plebejaca kasnije će se i to promijeniti, no o tome će više rijeći biti u

daljnem tekstu.

1 Povijest, 4, 2007, 236.

3

1. Radoblje Republike

Republikansko razdoblje Rima započinje 509. g. pr. Kr. kada s vlasti odlazi Lucije

Tarkvinije Oholi i trajati će do 30. g. pr. Kr. Kao omraženog etrušćanskog vladara, sa vlasti

su ga svrgnuli građani Rima, te ga nakon ustanka potjerali iz države2. „ Borba za zbacivanje

nosioca s vlasti, koincidirala je s borbom za ukidanjem sistema“3.

Na vlast dolaze dva magistrata, nazvani pretorima, kasnije konzulima. „Prema

imenima dvaju konzula čija je magistratura preživjela sve do kraja Rimskog Carstva“4.

Konzulska je vlast bila uža od kraljevske, vjerske funkcije s kralja prebacile su se na posebne

organe, što je za Rim bilo od velike važnosti5

Organe vlasti u republikanskom Rimu sačinjavao je Senat, koji je sastavljen od 300

doživotnih članova koji su kontrolirali javni život i državnu administraciju. U tributskim

skupštinama sudjelovali su svi građani koji su podijeljeni na teritorijalne tribuse. Oni su

imenovali kvestore (čuvari državne blagajne), te edile koji su nadzirali javne radove.

Centurijatske skupštine birale su konzula čime tako postaju izborno tijelo. Centurijatske

skupštine činili su oni koji su nosili oružje bez obzira na to pripadaju li starim plemenima ili

novim slojevima6.

Kurijalne skupštine također su sastavljene od svih građana, podijeljenih u kurije.

Bavili su se vjerskim pitanjima te su u službu uvodili magistrate koje je birala centurijatska

skupština. Svake pete godine vršio se popis građana i procjena njihove imovine, radi

razvrstavljanja u razrede i centurije zbog vojne službe7. Centurijsko uređenje uvedeno je od

strane Servija Tulija. Pri izboru pretora-konzula kako nam donosi skupina autora „ Povijest 4,

Rimsko Carstvo“ prema Liviju ( Od osnutka grada I, 60,4) postupalo se po nalogu Servija

Tulija (ex commentariis Servii Tulii). To nam ukazuje na mogućnost da su pretori postojali još

u vrijeme monarhijskog sustava vladanja Rimom. Nakon Tarkvinija pretori-konzuli su

preuzeli zapovijedanje vojskom i tako postali vođama država. Diplomacija je tada bivala od

velike važnosti između pretora upravo zato što su zajednički upravljali vojskom, a tako i

državom. U početku su pretori dolazili iz povlaštenih slojeva tkz. patricija, što će se 493. g.

pr. Kr. promijeniti. Novim društvenim uređivanjem postupno su se razvile zajednice koje su

do tada isključivo bile ovisne o bogatim obiteljima. Tome je najviše pridonio razvoj obrta i

2 Grci i Rimljani, P. Lisičar, 1970, 281.3 Grci i Rimljani, P. Lisičar, 1970, 290.4 Povijest, 4, 2007, 246.5 Rimsko pravo, A. Romac, 1992, 14. 6 Povijest, 4, 2007, 250.7 Rimsko pravo, A. Romac, 1992, 14.

4

trgovine što je tim zajednicama omogućivalo odvajanje od bogatih obitelji, koje su se sada

mogle sama uzdržavati. Tako je započeo razvoj sloja kojeg su nazivali plebs ili ljudi bez

imena. Kako su se gradske strukture sve više razvijale rastao je i utjecaj plebejaca. Sukob

slojeva kulminirao je 494. g. pr. Kr. kada su se naoružani plebejci odcijepili na brežuljku

Aventinu. Tamo je donesen posvećeni zakon (lex sacrata) koji je donosio Jupiterovu zakletvu

koju je mogao izvršiti svatko nad onim koji taj zakon ne bi poštivao.

Zakonom su stvorili četvoricu predstavnika u magistraturi nazvani pučki tribuni. „Ti

su tribuni trebali štiti svoje predstavnike pred pretorima-konzulima i to pomoću prava

pomaganja (ius auxilii)“8. Od 5. st. pr. Kr. dvojna magistratura se sastojala od jednog patricija

i jednog plebejca, što je vještinu diplomacije učinilo još potrebitijom, te se može kazati da je

onaj koji je vladao vještinom diplomacije, bio u prednosti nad onim drugim. Jačanje pozicije

plebejaca očituje se 493. g. pr. Kr. kada su oba plebejca izabrana na mjesta pretora-konzula9.

Od 342. g. jedno mjesto konzula uvijek je pripadalo plebejcima. To su omogućavali Licinijevi

i Sekstijevi zakoni, koji su donijeli ustavni ustroj podjele vlasti između patricija i plebejaca.

Centurijska skupština povremeno je birala vojne tribune koji su imali ovlasti konzula. U

drugoj polovici 5.st. pr. Kr. broj tribuna s konzulskim ovlastima popeo se na šest, što je bila

posljedica sukoba protiv Etruščana, Volščana i Ekva.

Centurijanska skupština, dakle izvršna vlast ipak je bila u rukama najbogatijih, što

pokazuje podatak da od 193 centurije koliko ih je bilo u 4. st. pr. Kr. 80 ih je bilo u rukama

prve klase, one najbogatije, dok ih je 18 pripadalo vitezovima što im je omogućivalo da

zajedno imaju većinu10. Mjesto na kojem su se izražavali interesi nižih klasa bila je tributska

skupština. Na njoj su se donosile odluke koje su se ticale tih slojeva. Dolaskom patricija u tu

skupštinu, ona je dobila na važnosti, pa su se odluke donosile i na razini države, tj. svih

zajednica. Međutim takve odluke ipak su, ako su se provodile prvo morale dobiti odobrenje

Senata. Kao što je i prije navedeno pretori-konzuli imali su izvršnu vlast, koju su provodili

punoćom vrhovne ovlasti imperija. Pretor koji se nije slagao s drugim mogao je iskoristit

pravo prigovora (ius intercessionis). Razdoblje republike završava 31. g. pr. Kr. kada na vlast

dolazi Oktavijan, koji donosi novo društeno uređenje nazvano principat o čemu ću pisati u

daljnjem tekstu.

8 Povijest, 4, 2007, 253.9 Povijest, 4, 2007, 253.10 Povijest, 4, 2007, 259.

5

2. Principat

Ubojstvo Cezara 44. g. pr. Kr. pokrenulo je građanski rat u Rimu koji se završio tek

31. g. pr. Kr. bitkom kod Akcije. Odgovorni za Cezarovo ubojstvo najvjerojatnije su bili Brut

i Kasije koji će se kasnije boriti za vlast protiv Oktavijana i Marka Antonija. Smrt Cezara,

Oktavijana će dočekati u Apoloniji koja se nalazila na području današnje Albanije. Dolaskom

u Rim Oktavijan ulazi u savez s glavnim suradnicima ubijenog Cezara, Markom Antonijem i

Lepidom, nasuprot Cezarovim ubojicama Brutom i Kasijem koji su bili zagovornici

republičkog uređenja države. Brut i Kasije u to vrijeme su obnašali dužnosti gradskih

pretora11. Savez je poznat kao drugi trijumfirat. Presudni sukob između zaraćenih strana odvio

se u bitci kod Filipa 42. g. pr. Kr. antičkog grad u Makedoniji. Danas je to područje na

sjeveru Grčke. Održale su se dvije bitke nakon kojih su i konačno pobjeđeni Brut i Kasije.

Kasije je sebi život oduzeo u prvoj bitci, dok je to isto uradio i Brut nakon poraza u drugoj

bitci kod Filipa.

Nakon rata Oktavijan se vratio u Rim gdje ga je dočekao problem velikog broja

veterana koje je nekako trebalo zbrinuti, a i sama država je bila iscrpljena dugotrajnim

građanskim ratom. Djelovanjem u Rimu Oktavijan stjeće sve više saveznika koji su mu se

prikonili. Na taj način prikupljao je sredstva u obliku zemlje i novca kako bi mogao

financirati vojsku, na koju se oslanjala njegova vlast 12.Marko Antonije pak nakon rata odlazi

u Egipat u kojemu je stvorio savez s Kleopatrom koji nije bio samo političke naravi. Između

njih se razvio i intimni odnos te na koncu Marko Antonije uzima Kleopatru za svoju ženu. To

je bio i posljednji okidač za sukob između Oktavijana i Marka Antonija budući da je potonji

bio oženjen Oktavijanovom sestrom. Kleopatra je ujedno i bila Cezarova ljubavnica te su

zajedni imali sina Cezariona. Antonije je smatrao Cezariona nasljednikom Cezara što će u

konačnici rezultirati vojnim sukobom njega i Oktavijana koji se s tim nije slagao. Odlučujući

sukob dogodio se u već spomenutoj pomorskoj bitci kod Akcije u kojoj Oktavijan pobjeđuje

Marka Antonija i dolazi na vlast u Rimu. Marko Antonije nakon bitke zajedno s Kleopatrom

počinjava samoubojstvo. Nakon bitke Oktavijan ne samo da je imao vlast već je došao do

položaja jedinog gospodara Carstva. To je postigao rijetko viđenom političkom snalažljivošću

koju je posjedovao i koja mu je omogućila iznimno visok položaj u Carstvu. Njegovim

stupanjem na vlast dolazi do mira unutar države kojeg nije bilo više od desetljeća. Taj mir

omogućit će da se Rim opet okrene poteškoćama u društvenom, političkom, gospodarskom,

11 Grci i Rimljani, P. Lisičar, 1970, 374.12 Grci i Rimljani, P. Lisičar, 1970, 375.

6

kulturnom i vjerskom svijetu. Na mjesto pretežnog vojnog i seoskog aktivizma, dolazi ono što

se naziva građanska dokolica13.

Rezultat toga je višak vremena u kojem se sve više ljudi može posvetiti razmišljanju iz

svjetovnog, društvenog i vjerskog pitanja, što će omogućiti daljni razvoj Carstva.

U razdoblju republike stalna se pozornost pridavala vojnim pohodima, u cilju

osvajanja čitavog sredozemnog svijeta14. Vojne snage uglavnom su sastavljene od Rimljana i

Italaca, što se sada polagano mijenja, te ne njihova mjesta postupno dolaze vojnici iz

romaniziranih provincijama. Nakon građanskog rata u Carstvu nastupa dugotrajno razdoblje

mira, koji se poremeti tek usputnim borbama za prijestolje, koje nisu imale veliki utjecaj na

svakodnevni život stanovništva i daljni razvoj Carstva. „Sada određeni ljudi dolaze na najviša

mjesta u državi više nego ikada prije: to su vladari-imperatori koji raspolažu različitim

ovlastima15“. U vrijeme bitke kod Akcija, Oktavijan je imao ovlasti konzula, te još veće

ovlasti trijumvira kojih se nije odrekao iako mu je isteklo i drugo petogodišće trijumvira. Za

vrijeme svoje odsutnosti vlast je predao svom suradniku Mecenatu u kojega je imao

povjerenje i za kojeg je smatrao da će najbolje obavljati državne poslove, tj. nastaviti putem

kojim je on krenuo. Oktavijanov povratak u Rim zbio se u ljeto 29. g. kada ponovo preuzima

državne poslove od Mecenata. „Već 36. godine nakon pobjede kod Naulohe (pobjeda protiv

Seksta Pompeja) dobiva sancrosanctitas, važnu povlasticu pučkog tribuna, odnosno

nepovredivost svoje osobe (za kršenje te povlastice predviđena je kazna stavljanja izvan

zakona, a čovjeka izvan zakona svatko je mogao nekažnjeno ubiti)16. Također, imao je

povlasticu nošenja lovorove krune. Godine 30. pr. Kr. dano mu je ius auxili koja ga je dovela

na položaj zaštitnika puka, dok mu se 32. g. pr. Kr. čitava Italija zaklela na vjernost17.

Nakon povratka iz rata uz sve već navedene povlastice i dužnosti, narod ga je priznao

kao princepsa, ili točnije princeps senatus što ga je stavljalo na položaj prvog čovjeka Senata

i omogućavalo da se uvijek prvi izjasni o temi rasprave. Budući da je imao jako velike ovlasti

i nad državom i nad vojskom, njegovo je mišljenje u većini slučajeva bilo obvezujuće za sve

senatore. „Oktavijan je tada također dobio stalni naziv imperatora te je njegovo ime uneseno u

himnu salijaca. Međutim sve ovlasti koje je imao ipak nisu imale pravno utočište (ovlasti

trijumvira su mu istekle, a ovlasti konzula je imao trajno, što nije bilo u skladu s dotadašnjom

13 Povijest, 4, 2007, 221.14 Povijest, 4, 2007, 220.15 Povijest, 4, 2007, 221.16 Povijest, 4, 2007, 221.17 Povijest, 4, 2007, 221.

7

praksom). Zbog svih tih razloga odlučio je pronaći način kako bi dobio i pravni temelj za

svoje ovlasti. Naravno, to nije radio sam, već je mišljenje potražio kod svojih suradnika.

Oni okupljeni oko Mecenata željeli su jednostavnu i apsolutnu monarhiju, dok su oni

okupljeni oko Agripe, koji je bio Oktavijanov glavni vojskovođa ipak smatrali da bi povratak

tradiciji republike bio najbolji za Rim i njegove građane. Ni jedna od opcija nije

zadovoljavala Oktavijana koji je kao iskusni političar i u jednoj, i u drugoj vidio nedostatke

koji bi mu mogli naštetiti. Takvu situaciju riješio je na način da je samo sebi u ruke dao

najveće vlasti koje je vezao uz vlastiti ugled zaštitnika naroda i sustava republike čije je

djelovanje i dalje nastavljeno. To je i potvrđeno na dvije sjednice Senata 13. i 16. siječnja 27.

g. pr. Kr18, čiji su članovi, barem većina njih svoj položaj dugovali upravo Oktavijanu19.

Ovlasti konzula kao i osobne počasti koje je imao zadržao je i dalje, dok je izvanredne ovlasti

formalno predao u ruke Senatu. Kao dio predstave Senat je inzistirao da Oktavijan prihvati

ovlasti prokonzula nad graničnim područjima, te mu dodijelio titulu Augustus koja ga je

predstavljala kao osobu čija dijela koriste cijeloj zajednici. Ujedno, odrekao se titule Romulus,

koja je previše podsjećala na sustav monarhije20. Na ovaj način Oktavijan je dobio ono što je i

zamislio prilikom traženja pravnog temelja za svoje ovlasti. Sada kao August imao je moć

zaštitnika puka, vojnog zapovjednika, te ovlasti konzula koje se ipak odrekao 23. g. pr. Kr.

navodeći kao razlog ugroženo zdravlje zbog kojeg takvu funkciju više nije mogao obavljati.

Unatoč svim ovlastima koje je imao nikada se nije predstavljao kao apsolutistički vladar, što

također govori o njegovom izvrsnom poznavanju ljudi i političkog djelovanja. Naprotiv tome,

učestalo je isticao da su njegove ovlasti u republikanskom duhu21. Između svih navedenih

ovlasti izborio se i za tribunicia potestas koja mu je omogućavala sazivanje Senata i

skupština, kao i pravo predlaganja i zaustavljanja zakonskih odredbi. Ovlasti prokonzula

proširene su mu na sve provincije, kao i na Rim i cijelu Italiju. Tako je u ruke dobio vlast nad

svime i svakome22.

Na poziciji konzula bio je samo dva puta i to 5. i 2. g. pr. Kr. Ostale republikanske

magistrature kao što su pretura i edilitet dodijelivale su se jednom godišnje prema dotadašnoj

praksi čime je vezao ruke svakome tko je smatrao da je Rim ustvari postao monarhija, te da je

prestao funkcionirati po ustaljenoj praksi republike. Kako ne bi ugrozio svoj položaj odbijao

je mnoge ovlasti koje mu je nudio Senat ne želeći se prikazati kao apsolutni vladar države.

18 Povijest, 4, 2007, 222.19 Povijest, 4, 2007, 222.20 Povijest, 4, 2007, 222.21 Grci i Rimljani, P. Lisičar, 1970, 381.22 Povijest, 4, 2007, 223.

8

Tako je između ostalih odbio položaj diktatora smatrajući to suprotno običaju svojih predaka23

.

Međutim 12. g. pr. Kr. prihvatio je položaj vrhovnog svećenika, nakon smrti Lepida

koji je tu funkciju obavljao do svoje smrti. Položaj vrhovnog svećenika omogućavao mu je

kontrolu nad svim aspektima vjerskog života što je bilo od iznimne važnosti. Unatoč i toj

tituli nije dozvoljavao kult svoje ličnosti, dopuštajući tek odavanje počasti njegovom bogu

zaštitniku (genius) i njegovoj volji (numen)24. Sve gore navedeno stvaralo je problem pri

definiranju načina vladanja Augusta. Grčki autori, i to vjerojatno s pravom, smatrali su

Austostov način vladavine identičnim onome u apsolutističkoj monarhiji, dok je svojim

suvremenicima uspješno, s obzirom na političke vještine o kojima je već bilo riječi, svoj način

vladavine ukomponirao u ustavne norme republikanskog uređenja države. Kako nam donosi

skupina autora prema „August, Popis djela 34“ svoj način vladavine i ovlasti koje je imao

August je to ovako opisao: „Nisam imao ovlasti veće od onih koje su imali oni što su mi bili

kolegama u različitim magistraturama koje sam obnašao, no sve sam ih nadmašio ugledom i

autoritetom“. Principat kao način vladavine trajao je do 284. g. kada na vlast stupa

Dioklecijan koji će reformirati upravljenje Rimom.

23 Povijest, 4, 2007, 224.24 Povijest, 4, 2007, 225.

9

3. Dominat

Čitava se Italija se u u 3. st. suočila s napadima barbara koji su vremenom bivali sve

češći i opasniji. U istočnom dijelu carstva situacija je bila vrlo dramatična, a stanje koje se

pogoršavalo, prijetilo je čak propasti carstva. Razlog tome su sve veći broj separatističkih

pokreta koji su proizašli iz autonomnih područja vojnih operacija25. Drugi razlog su prodori

barbara sa više strana carstva. Dolaskom na mjesto cara Aurelijan je krenuo u pohod protiv tih

kako su ih rimljani zvali barbarskim narodima. Vlast je preuzeo od Klaudijevog brata Kvintila

koji je carem proglašen nakon smrti Klaudija. Međutim, nakon što se Aurelijan vratio iz

pohoda na barbare, Klaudijeve su legije izabrlale njega umjesto Kvintila26. Ubrzo nakon

ustoličenja sukobio se s skupinama Vandala i Jaziga. Nakon što su postrojbe Lutanga ušli u

Italiju, u Rimu je zavladala panika, te je Aurelijan krenuo u obračun s njima. U prvom sukobu

Aurelijan je doživio velike gubitke u svojoj vojsci. Nakon oporavka vojske odbio je sve

barbare do preko Dunava. Nakon toga sredio je i stanje na istočnom dijelu carstva gdje su

izbile i pobune u zapovjedništvu Palmire, koju je nakon što ju je osvojio u potpunosti

razorio27. Ipak najveći problem predstavljao mu je galski separatizam, kojeg je u konaćnici

također riješio.

Nakon Aurelijanove smrti ni jedan od predenata na prijestolje nije se javio, zbog čega

je vojska bila bez zapovjednika, te se vratila u ruke Senata.

U Rimu je zavladalo razdoblje političkih nemira koji su trajali gotovo pola stoljeća.

Kriza upravljanja carstvom završena je stupanjem cara Dioklecijana na vlast 284. g.

Dioklecijan je rođen kao Ilir iz Dalmacije. Potjecao je iz grada Salone kraj današnjeg

Splita, što će biti glavni razlog njegovog građenja palače na tom području, nakon što odstupi

sa prijestolja 305. g. Podrijeklom iz siromašne obitelji, iskazo se na političkom i društvenom

planu28. 285. g. odmah nakon stupanja na mjesto cara, pridružio je vlasti i jednog Cezara, koji

ga je trebao nasljediti. Na to mjesto imenovao je Marka Aurelija Valerija Maksimijana,

kojemu je povjerio zapadni dio Carstva i prodružio vlasti kao Augusta. Uradio je to svjestan

nestabilnosti carske moći, koja se očitovala u dugom razdoblju prije Dioklecijanovog stupanja

na prijestolje. Suradnja Doiklecijana i Maksimijana bila je iznimno dobra, te su zajedno

odbijali napade barbara, kako s istočne strane, tako i sa zapadne.

25 Povijest, 4, 2007, 615.26 Povijest, 4, 2007, 618.27 Povijest, 4, 2007, 620.28 Povijest, 4, 2007, 627.

10

Godine 293. vlasti je pridružio još dva Cezara. Prvi je bio Flavije Valerije

Konstancije, a drugi Gaj Valerije Maksimilijan Galerije, vjerni Dioklecijanovi suradnici. Tako

se dijarhija dvaju Augusta pretvorila u tetrarhiju, gdje su za svakoga određeni zadaci i

područje djelovanja29. Dioklecijan je Galerija kao Cezara pridružio sebi, dok je Konstancije

pridružen Maksimijanu. Cezari su preuzimali vlast odmah nakon smrti Augusta ili njihovih

povlačenja s vlasti, budući da je Dioklecijan odredio dva desetljeća kao gornju granicu

obavljanja dužnosti Augusta. Tada su Cezari na svoja mjesta imenovali nove ljude iz svojih

legija. Svoje međusobne veze ojačali su i rodbinskim vezama, pa se Konstancije oženio s

Maksimijanovom pokćerkom, dok se Galerije oženio Dioklecijanovom kćerkom. Kako bi

učvrstio takav način biranja Cezara, Dioklecijan mu je pridodao religijski značaj. Cezari su se

birali u sakralnoj atmosferi, poručujući tako da se August vodi božanskom voljom30.

Od svojih podanika Augusti su zahtijevali poštivanje rituala klanjanja. Oni koji su im

prilazili morali su kleknuti i primaknuti njihov plašt usnama, tišina je bila obvezna , kao i

stajanje na nogama dok se nalaze pred carevima31. Kada su Dioklecijan i Maksimijan stigli u

Mediolan, grad koji je sve više ugrožavao Rim kao prijestolnicu carstva, čitavu Italiju

obasjala je svijetlost, kako su prenijeli carski biografi. Takvim manevrima Dioklecijan je

pokušavao osnažiti nov način upravljanja državom.

Stanje na granicama Carstva bivalo je sve bolje, čemu su pridonijeli oba cara,

ugušivajući pobune nad tim područjima. Takvo stanje omogućilo je tetrasima da se posvete

reformama unutar države. Nastupile su reforme u političkoj i vojnoj strukturi, ediktom o

cijenama pokušano je popravljanje stanja u gospodarstvu, dok je na religijskom polju progon

krščana označen kao vrlo bitan za Carstvo. Dva Augusta su izvršili i jasnu podjelu između

civilnih i vojnih ovlasti. Tako se upraviteljima provincija ukinula vojna moć, vjerujući da će

tako spriječiti pobune kakve su se događale u 3. st.32. Gradom Rimom nastavljao je upravljati

gradski prefekt. U gradsku vlast bio je uključen i Senat, kojega su sada činili veliki

zemljoposjednici, dok se na razini odlučivanja u državi mišljenje Senata sve manje pitalo 33.

Kao glavni grad jednog od Augusta,( Maksimijana) Mediolan, današnji Milano doživio je

velik proces urbanizacije. Arheološki nalazi iz domova ukazuju na velik stupanj blagostanja

koji je vladao gradom34.

29 Povijest, 4, 2007, 630.30Povijest, 4, 2007, 630.31 Povijest, 4, 2007, 631.32 Povijest, 4, 2007, 632.33 Povijest, 4, 2007, 633.34 Povijest, 4, 2007, 635.

11

Kako je sam i zamislio Dioklecijan je 1.svibnja 305. g. napustio prijestolje nakon

dvadeset godina provedenog na vlasti35. Ubrzo nakon toga to isto učinio je i Maksimijan. Na

njihova mjesta došli su Cezari Galerije i Konstancije, dok su na mjesta Cazara, na

Dioklecijanov prijedlog došli Flavije Valerije Sever i Maksimin Daja. Prvi put u tri stoljeća

neki car napustio je svoje prijestolje. Dioklecijan je dao sagraditi palaču na mjestu koje se

tada zvalo Aspalathos, na području današnjeg Splita, gdje je i umro.

Položaj prvog Augusta pripalo je Galeriju kao Dioklecijanovom nasljedniku, dok je

Konstancije postao njegov podređeni. Prvi problemi tetrarhije dogodili su se već 306. g. kada

umire Konstancije. Njegovog sina Konstantina vojnici njegove vojske odmah su pozdravili

kao cara, što mu još nije pripadalo. August Galerije nasljedstvo je priznao Cezaru Severu, dok

je Konstantinu dodijelio položaj Cezara36. Iste 306. godine Maksimijanov sin, Maksencije

koristi nezadovoljstvo pretorijanaca u Rimu, te se proglašava carem i uzima titulu princeps.

Pridružio mu se otac Maksimijan, koji je tako prekinuo mirovanje, te vratio titulu Augusta.

Tim potezom carstvo je imalo tri Augusta, dva Cezara i jednog princepsa. Sever i Galerije

krenuli su u pohod protiv Maksimijana, međutim vojska im je otkazala poslužnost i prešla na

stranu Maksimijana pod čijim se vodstvom već borila, i ubila Severa. U međuvremenu se u

Africi vikar provincije Domicije Aleksandar proglasio carem. Maksencije za to vrijeme

pokušava sebe proglasiti Augustom, čak i na štetu svoga oca. Susretu u Karnuntu 308. g.

sudjelovali su Dioklecijan, Maksimijan i Galerije. Pokušalo se ponovno uspostaviti sustav

tetrarhije koji je tada bio narušen. Sustav s dva Augusta pokušali su vratiti dajući taj položaj

Galeriju i Flaviju Valeriju Licijanom Licinijem, dok su na mjesto Cezara bili Maksim Daja i

Konstantin, svi drugi smatrani su uzurpatorima37.

Usljedilo je dugo razdoblje borbe za prijestolje koje će na kraju osvojiti Konstantin,

pobjedom nad Maksencijom.

35 Povijest, 4, 2007, 640.36 Povijest, 4, 2007, 641.37 Povijest, 4, 2007, 641.

12

Zaključak

Svgavanjem omraženog kralja Tarkvinija Oholog s vlasti 509. g. pr. Kr. posljednjeg Rimskog

kralja, dovelo je do promjene u načinu vladanja Rimom. Nakon monarhijskog sustava

vladanja, Rimljani su državu uredili po republikanskom ustroju vladanja. Svake godine birali

su se dva konzula, koji su zajedno upravljali Rimom. Uvedena je centurijska skupština, koja

je birala konzule, i na taj način imala postala izborno tijelo. Senat je sastavljen od 300

doživotnih članova u čijim je rukama bila državna administracija. Također su imali

mogućnost biranja diktatora u situacijama kada je Rimu prijetila nekakva opasnost. U vlasti

su još sudjelovale tributske i kurijalne službe koje su imale manje ovlasti od predhodne dvije.

Iako je novim ustrojem vlasti narod dobio na važnosti, vlast je u velikom dijelu ipak pripadala

povlaštenim slojevima, koji su imali većinu u centurijatskoj skupštini. Međutim razvojem

države svoj položaj su ojačali i pripadnici nižeg sloja, plebejci te se u konaćnici izborili za

ravnopravno sudjelovanje u vlasti. Od 342. g. pr. Kr. jedan od konzula bio je iz njihovih

redova. Dolaskom Oktavijana na vlast 31. g. pr. Kr. u Rimu započinje razdoblje vladavine

koje se naziva principat. Svojim vrlo dobrim političkim i društvenim znanjem Oktavijan,

kasnije August preuzima gotovo sve ovlasti u svoje ruke. Iako se na taj način Rim vratio

korak unazad, bliže monarhijskom sustavu, August je tvrdio da su njegove ovlasti i dalje u

republikanskom duhu. Kako bi imao i pravno utočište za to August je reformirao politički

ustroj i napravio novi, principat. August je promijenio strukturu vojske, koju su sada većinom

saćinjavali ljudi iz romaniziranih provincija. Dolaskom Augusta na vlast, Rimom je zavladao

mir nakon dugotrajnih građanskih ratova, što je imalo za rezultat razvijanje države u svim

pogledima. Ljudi su se sada mogli posvetiti svakodnevnom životu, razmišljanju o vjerskim,

društvenim i drugim pitanja o kojima nisu mogli za vrijeme građanskih ratova. Zbog toga se

vladavina Augusta smatrala uspješnom.

Nakon Aurelijanove vladavine, koja je bila obilježena stalnim borbama s barbarima, na vlast

je 284. g. stupio Dioklecijan. On će odmah pristupiti reformi države, te vlasti pridružuje

Maksimijana u službi Augusta. Rimom nastupa radoblje ustoja vlasti koje se naziva dominat.

Kasnije će sebi i Maksimijanu pridružiti dva Cezara i na taj način stvoriti tetrarhiju. Cezari su

13

trebali zamjeniti Auguste nakon njihove smrti ili povlačenja s vlasti, budući da je Dioklecijan

dva desetljeća odredio kao granicu stupanja s vlasti.

To je i napravio 305. g. kada se povlači u palaču u Splitu. Ubrzo nakon njega s vlasti je stupio

i Maksimijan. Zamijenili su ih Cezari Galerije i Konstancije, onako kako je to Dioklecijan i

zamislio. Međutim ubrzo nakon toga usljedile su dugotrajne borba za prijestolje koje na kraju

osvojio Konstantin i preuzeo vlast u Carstvu.

14

Literatura:

Povijest, 4, Rimsko Carstvo, Biblioteka Jutarnjeg lista, 2007.H. Kaehler, Rimsko Carstvo, 1970.A. Romac, Rimsko pravo, 1992.

15