REPORT: LEGALNI VOZA Č NA ILEGALNOM PUTU! Piše: Josip Katić Poštovani, ovih dana puno je bilo riječi o tome kako na ovom portalu nedostaje reporta s vožnji. Nemojte pomisliti kako sam ovaj svoj report napisao samo kako bih zadovoljio one koji uživaju čitajući doživljaje s vožnji. Ova vožnja bila je već dugo planirana i trebala je ponajprije „obojiti“ moje dane u neke življe i veselije boje. Razlog dugog planiranja leži u činjenici da sam se na put odlučio krenuti sam. Znam, mnogi će me osuditi zbog ovog čina, ali moram priznati da kadkad najbolje uživam upravo u društvu sebe samoga. Bilo je to pet dana uoči blagdana Velike Gospe.

Slika 1.Dio opreme koju sam ponio sa sobom U kofer svoga kineza stavljam sve potrebno od zaliha vode do vrećice poluljutoga čipsa od paprike. Od dodatne opreme sa sobom nosim đžepni radio, mobitel i op prvi puta i vozačku dozvolu u kojoj je na poleđini ponosno upisana B kategorija, a što je još važnije i toliko spominjana potkategorija B1. Prvi puta u dvije godine potpuno legalna vožnja. Kako bi vožnja bila još ugodnija prije polaska naručujem pomfrit i čevape. Nakon kratke okrepe i punjenja tanka do čepa moglo se poći.

Prekrasne slike su se pružaju pred objektivima mog fotoaparata. Teško je bilo stajati svaki puta kada bi se pred mojim očima stvorila slika prožeta mirom i ljepotom prirode. Još prije kojih tridesetak minuta bio sam okružen gužvom i bukom… Naprosto sve se promijenilo i prvi puta ovoga ljeta uživam u samoći.

Fotografiranje krajolika dođe dobro kako bi se motor četverocikla, koji je još uvijek vjeran zračnom hlađenju stigao odmoriti i nastaviti put Na uskom seoskom putu srećem par automobila, ništa strašno i neobično.

Ako za Ukrajinu kažu da je „žitnica Europe“ onda slobodno mogu napisati kako je Gradačko polje žitnica cijelog ovog kraja jer se nalazi na izrazito povoljnom zemljopisnom položaju.

Nakon otprilike 45 minuta vožnje dolazim na odredište svoga putovanja, pred Župnu crkvu u Gracu. Ne zatičem nikoga. Selo kao da je opustjelo. Razlog možemo tražiti u tome što je ljetno popodne i većina ljudi odmara u svojim kućama. Malo odmaram ispred crkve, koja je uvijek otvorena za putnike namjernike. Nisam se zadovoljio samo ovim djelom puta pa radosno nastavljam dalje.

Svjestan sam, da zbog limitiranosti moga rezervoara putovanje neće moći još potrajati dugo, onoliko koliko bi ja želio. Jer ipak treba se i vratiti kući.

Natavljam još svega par kilometara do velikog usjeka. Tamo nestaje i ono malo seoske ceste i počinje makadamski put.. Međutim morao sam odustati i vratiti se nazad kući. Putem kući nailazim na prve ljude koji gone stoku s ispaše. Miris koji me tada zaokupio još i danas mi daje do znanja da sam bio na selu.

Do nekoga drugog puta , pozdrav za svu gospodu i pustolove