Renesansa je naziv koji koristimo za razdoblje u europskoj kulturi izmeu 15. i 16. stoljea.

Renaissance je francuska rije koja znai obnova ili preporod.

Glavna obiljeja renesanse su razvoj novih umjetnikih oblika te postupno prihvaanje individualizma.

Renesansa je oznaila odluan zaokret u europskoj civilizaciji koji je omoguio nastanak tzv. zapadne uljudbe temeljene na ovozemaljskom i laikom poimanju svijeta.

Renesansa se nadovezuje na humanizam kao kulturni pokret kasnoga srednjeg vijeka.

Nastala je u Italiji, i to u urbanim sreditima sjeverne i srednje Italije u sklopu razvoja neovisnih gradova drava i njihove graanske kulture od sredine 14. st. nadalje.

Na nastanak renesanse utjecale su i ekonomske i intelektualne razmjene Europe i arapskoga djela svijeta

U irem smislu i neizravno, na nastanak renesanse utjecale su i krize koje su obiljeile 14. st.: Stogodinji rat, propadanje poljoprivrede, pojava gladi i epidemija kuge

Dosegnuvi svoj vrhunac u Italiji potkraj 15. st., renesansa se proirila u Francusku, priblino u isto doba u Poljsku i Maarsku, gdje je Budim bio prvo sredite renesanse u srednjoj Europi, zatim u Hrvatsku te u panjolsku i Portugal. Iz Francuske se proirila dalje u Nizozemsku i Njemaku te naposljetku u Englesku i skandinavske zemlje.

U tim podrujima renesansa se proimala s protestantskom reformacijom.

Temeljne su znaajke renesansnoga miljenja: odbacivanje autoriteta, povjerenje u vlastiti um, oslanjanje na iskustvo, uspostava nove slike svijeta kao beskonanoga kozmosa, prirodoznanstveno discipliniranje fantazije, odvajanje prirodnih znanosti od teologije, razvoj eksperimentalne metode i izgradnja kulture na temeljima zemaljske povijesti.

U filozofijskom smislu, za nastanak renesansnoga

miljenja zasluni su poglavito Albert Veliki i RogerBacon u 13. st. te Jean Buridan, Nicole Oresme i Nikola iz Autrcourta u 14. st. Ve kod njih nazire se metaforiko, svjetlonosno znaenje renesanse: izlazak iz groba na

svjetlo, ustajanje iz mrtvih, buenje iz sna, itd.

Albert Veliki Roger Bacon

Jean Buridan

Nicole Oresme

Nicola d'Autrecourt

Zaetnikom renesansnoga miljenja u Italiji smatra se Leonardo da Vinci, koji je povezao shvaanje ovjeka kao mikrokozmosa i svijeta kao makrokozmosa: kao mikrokozmos ovjek treba spoznati to on po sebi jest kako bi onda dokuio i bit makrokozmosa, kojega je on individualno zrcalo.

*mikrokozmos (gr.: malen svijet). - ovjek ili spoznavajui subjekt koji postoji kao svijet za sebe, sadravajui svijet u sebi

*makrokozmos (gr.), naziv za svemir u smislu velikih objekata u njemu, za razliku od mikrokozmosa, to je naziv za svijet na razini estica (molekula, atoma, elementarnih estica i nie).

U jezinome smislu, razdoblje humanizma i

renesanse obiljeilo je: ponovno prouavanje grkog u Europi, povratak klasinomu latinskomu i

naposljetku potvrda knjievnosti na pukim jezicima.

Uz pronalaenje zaboravljenih i zametnutih tekstova, jednako je vano bilo humanistiko

nastojanje da se utvrdi verzija najblia antikom

izvorniku, iskrivljenomu tijekom srednjega vijeka u

procesima prepisivanja i komentiranja, kada je

mnogo toga bilo mijenjano, izbacivano i dodavano.

Na podruju knjievnosti, renesansa je obiljeena

ponajprije sasvim novom kazalinom praksom i

stvaranjem tekstova namijenjenih kazalinoj

izvedbi.

Prvi put nakon helenizma, nakon viestoljetne

odsutnosti komedije i tragedije iz europske

knjievnosti tijekom srednjega vijeka, u renesansi

su se pisala dramska djela.

Obnova dramske umjetnosti zapoela je pisanjem i

prikazivanjem komedija u Italiji u prvoj polovici 16. st., a kulminirala u drugoj polovici 16. i poetkom 17. st. s engleskim kominim i traginim repertoarom, posebice u djelu W. Shakespearea.

Mjeru svojih nastojanja i uzor svojih izraajnih

oblika renesansni umjetnici traili su u antici.

Starine i ruevine koje su i do tada bile poznate

postale su u renesansi objekti kulturnoga

odreenja, tj. svjedoanstvo udesne prolosti.

Nasuprot anonimnomu srednjovjekovnom

stvaraocu javlja se univerzalan i samosvjestan

renesansni umjetnik, kojemu su uzori najvrsniji

umjetnici antikoga svijeta, a sredite i mjerilo

intelektualnoga zanimanja ovjek.

Renesansa je preuzela antike graevne oblike

koje je matematikom preciznou prilagodila

duhu svojega doba ostvarivi djela

monumentalnih i harmoninih proporcija

naglaene vrstoe i statinosti.

Izgled graevine karakterizira jedinstven,

centralan, jasno omeen i uravnoteen prostor.

Renesansni su graditelji ostvarili i nov tip

gradske palae kubine mase golemih razmjera

s naglaenim horizontalama to dijele pojedine

katove.

Crkva sv. Donata u Zadru Mali hram u Rimu

Razdoblje renesanse oituje u povijesti glazbe po

prvi put stilsko jedinstvo nepoznato u srednjem

vijeku. Pet narataja skladatelja djelatnih priblino

izmeu 1430. i 1600. razvilo je do visokoga

tehnikog umijea i vrhunskih estetikih dometa

postupke kontrapunktske polifonije i ostvarilo

ujednaen vieglasni slog od najdubljega do

najvieg registra u vokalnoj i instrumentalnoj sferi.

Za glazbu u renesansi karakteristino je da zbog

pomanjkanja izvora nema uzora u antici.

Estetiki zahtjev za novom prirodnou glazbe oitovao se ponajprije u vokalnoj glazbi, u zvukovnom oponaanju fonetskih oblika i semantikih sadraja rijei.

Jednostavnost melodijskih linija, preglednost formi i proporcija u ritmici i strukturi glazbenog djela pridonijela je uravnoteenosti racionalnog i osjetilnog elementa.

U formama i anrovima uspostavila se

postupno, osobito u 16. st., ravnotea izmeu crkvenog i svjetovnog aspekta.

Do tada prevladavajuim sakralnoglazbenim

formama mise i moteta umjetniki su se uspjeno pridruile preteito nacionalne

svjetovne forme kao to su francuski

chanson, panjolski villancico, njemaki

Lied, engleski ayre te talijanski frottola,

villanella i univerzalno prihvaeni madrigal.

Posebno je unutar madrigala evolucijom

skladateljskih postupaka i intenziviranjem

izraajnoga senzibiliteta dolo do najave

novoga stila baroka.

Potkraj renesanse instrumentalna glazba

prestaje biti improvizirana pratnja pjevu,

podobna tek za zabavu u dokolici.

Unaprjeenje skladanja za glazbala poput

lutnje, orgulja i embala te manje instrumentalne ansamble, osobito u Veneciji i

Engleskoj, dovelo je instrumentalnu glazbu na

prijelazu iz 16. u 17. st. do praga modernog orkestra i solistike samostalnosti, ve

ostvarene u vokalnoj glazbi, koja e biti temelj

za njezin izvanredni razvoj u razdoblju baroka.

LUTNJA

ORGULJE

EMBALO

RENESANSNA GLAZBA

MONA LISA, LEONARDO DA VINCI, 1503.

POSLJEDNJA VEERA, LEONARDO DA VINCI, 1438.

VITUVIJEV OVJEK, LEONARDO DA VINCI, 1487.

KATEDRALA SV. JAKOVA, IBENIK

BRUNELLESCHIJEVA KUPOLA KATEDRALE U FIRENCI, 1417.

HVALA NA PANJI!

RADILA: Ivana Poznanovi, 8.b

IZVORI: www.enciklopedija.hr, google images

Zagreb, 2017.

http://www.enciklopedija.hr/