Naslov II.

REDOVNIČKE USTANOVE (KAN. 607-709.)

1. Uvod

Nakon što je zakonodavac donio zajedničke odredbe za sve ustanove posvećenoga života (kan.573-606.), drugi je naslov (kan. 607-709)167 po­svetio posebnom obliku posvećenoga života, tj. redovničkom životu, redov­ničkim ustanovama koje prihvaća najveći dio posvećenih muževa i žena.

Redovnički život, po svom nastanku, djelovanju kroz povijest (od sv. Antuna pustinjaka, posebno od sv. Pahomija) i po svome posebnom obliku zajedničkog života, najosobitiji je među brojnim oblicima posvećenoga života. U redovničke ustanove ubrajaju se redovi (regularni kanonici, m o­nasi u raznim savezima i družbama), prosjački redovi, regularni klerici, muške redovničke kongregacije (kleričke, bratske, mješovite) i ženske re­dovničke kongregacije koje su posvećene apostolskoj i misionarskoj služ­bi te brojnim djelima kršćanske ljubavi u Crkvi.168

Normativa o redovništvu nalazi se u: naslovu II. koji obuhvaća 103 kanona. Zakonodavac je najprije donio temeljni kanon 607. - kojim de­finira redovnički život (§1.) i redovničke ustanove (§§ 2-3.), koje razgra- ničuje od ostalih oblika posvećenoga života; dalje u redoslijedu donosi kanone o redovnicima slično Zakoniku iz 1917. godine. Time je sačuvao pravnu tradiciju o propisima o redovništvu. Tako zakonodavac, nakon što je donio uvodni kanon 607., dalje donosi kanone o redovničkim kućama, njihov osnutak i ukinuće (usp. kan. 608-616.), potom upravljanje ustano­vama ( usp. kan: 617-640.). Slijede potom odredbe o primanju kandidata i0 njihovom odgoju (usp. kan. 641-661.), o obvezama i pravima ustanova1 njihovih članova (usp. kan. 662-672.), o apostolatu ustanova (usp. kan, 684-704.). Na kraju slijede odredbe o promaknuću redovnika u biskupstvo

167 ZKIC, kan. 410-453.168 Usp. Annuario P ontificoper l ’anno 2006. Citta del Vaticano, 2006.

99

(usp. kan. 705-707.) i o konferencijama viših poglavara (usp. kan. 708- 709.), s to je novost u odnosu na Zakonik iz 1917. godine.

Kako vidimo, materija je vrlo široka. Ona je ujedno i znak važnosti koju zakonodavac pripisuje redovničkom posvećenom životu u Crkvi i društvu. Radi lakšeg snalaženja, u ovom dijelu slijedit ćemo redoslijed Zakonika iz 1983. godine.169

2. Teološko-kanonski pojam redovničkog života (kan. 607 § 1-3.)

Teološko-kanonski pojam redovničkog posvećenoga života sadržan je u uvodnom kanonu 607 §§ 1-3. Sastavljanje ovoga kanona bilo je dugo i mukotrpno. Prema iteru ovoga kanona saznajemo d a je prvi paragraf ne­koć bio samostalni kanon, međutim, zatraženo je njegovo ukinuće je r je navodno bio usko teološki. Ovim se paragrafom primjenjuju konstitutivni elementi posvećenoga života na redovnički život.170 Drugim paragrafom određuju se ustanove koje se pravno mogu smatrati redovničkim ustano­vama i pod kojim uvjetima. Treći paragraf donosi daljnje elemente koji karakteriziraju redovničke ustanove.

Stalan je nauk Crkve da katolik može slobodno nasljedovati Isusa Kri­sta u sva tri crkvena staleža: laičkom, kleričkom te članstvom u ustanova­ma posvećenoga života i družbama apostolskoga života. Crkvena povijest nam svjedoči da su različiti putovi nasljedovanja Isusa Krista na ovoj ze­mlji kojima se postizala svetost na koju su svi vjernici pozvani. U ovom naslovu govorimo o redovničkom staležu - redovničkim ustanovama - za koje je na II. vatikanskom saboru i u Zakoniku kanonskoga prava iz 1983., kan. 207 § 2., rečeno da spadaju na sam život i svetost Crkve; u Lumen gentium br. 44 čitamo da redovnički stalež trajno spada na Crkveni život i svetost u kojemu se Kristov vjernik dariva Bogu u “stalnom staležu” - kanonskom staležu, redovničkom staležu. Redovnički stalež zakonodavac

169 Razvojni put naslova “Redovnički život”, usp. Commimicationes, 5 (1973), str. 63-69; 6 (1974), str. 73-74, 79-81; 11 (1979), str. 337-346; 12 (1980), str. 131-134; 15 (1983), str. 67; 17 (1985), str. 120-123; 140-141; 144-145; 18 (1986), str. 205-206; 25 (1993), str. 264-266; 27 (1995), str. 323-326.

170 Usp. kan 573 § 1.

100

promatra ekleziološki, h is to lošk i i antropološki. Dok govorimo o redov­ničkom staležu, Crkvu valja shvatiti kao communio-zajedništvo, i kao vid­ljivu ustanovu u kojoj djeluje i karizmatska struktura - redovništvo - koje zajedno s laicima i klericima sačinjavaju Kristovu Crkvu kao communio. Svi su članovi Crkve jednako dostojanstveni, ali se ipak razlikuju po funk­cijama koje obnašaju u Crkvi, Otajstvenom Tijelu Kristovu i Sakramentu spasenja. I redovnički se način života temelji na katoličkoj teologiji i odre­đenim crkvenim propisima koji ravnaju praksom redovničkih zavjeta.

U Crkvi je redovnički stalež prihvaćen, cijenjen i poželjan. Radi toga m uje i u Zakoniku kanonskoga prava iz 1983. posvećeno posebno poglav­lje, u II. knjizi dio III. Ovdje posebno promatramo uvodni kanon o redov­ništvu gdje su navedeni teološki, eklezijalni, socijalni, pravni i duhovni elementi redovničkoga života. U našoj obradi kan. 607 § 1-3. imat ćemo, dakako, u vidu i paralelna mjesta iz Zakonika iz 1983. koja se odnose na redovništvo, a u svezi su s kan. 607 § 1-3., te izvore iz Zakonika iz 1917. i nauk Crkvenog učitelj stva sadržan u dokumentima II. vatikanskog sabora i onima koji su doneseni nakon II. vatikanskoga sabora; posebno smo imali u vidu dokument, apostolsku pobudnicu, najvećeg Crkvenog autoriteta, sv. Otaca pape Ivana Pavla II. o posvećenom životu, “Vita consecrata” od 25. ožujka 1996., br. 1., u kojoj čitamo, između ostaloga, d a je ^Posve­ćeni život (i redovnički život, m. op.) duboko ukorijenjen u primjerima i naputcima Krista Gospodina, dar je Boga Oca svojoj Crkvi posredstvom Duha.” 17' Naglašene su najmanje četiri datosti: d a je posvećeni život:

- “ukorijenjen u primjerima i naputcima Krista Gospodina”,- redovnički život je “dar Boga Oca svojoj Crkvi,

tijekom stoljeća pojedini muževi i žene izabrali redovnički put “ne­podijeljena srca” (usp. Kor 7, 34) i oni su “poput Apostola, ostavili sve da bi bili s Njim (Isusom, m. op.) i da su se poput Isusa stavili u službu Bogu i braći” .

Iako je u pravnoj teoriji poznato daje definicija u pravu opasna172, ipak, pri proučavanju kan. 607. smatramo da je crkveni zakonodavac tu poku-

171 Papa IVAN PAVAO II., Vita consecrara, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb 1996., str. 7, br. 1. br. 1.

172 Kažu da je Rimski pravnik Juvenal iz I. stoljeća poslije Krista već rekao “Omnis

101

šao definirati redovnički život. 173 Ovdje se radi o uvodnom kanonu za “Redovničke ustanove”. Iz našeg kanona posebno proizlaze najmanje tri značajke redovništva u Latinskoj crkvi.

- eklezijalna narav redovničkih ustanova (§ 1.);- pravna narav redovničkih ustanova (§ 2.) i,- javno svjedočenje - odvajanje od svijeta (§ 3.).

a) Eklezijalna narav redovničkih ustanova (posebni teološki elementi redovničkog života)

Can. 607~§ 1. Vita religiosa, utpote totius personae consecratio, mirabile in Ecclesia manifestat co- nubium a deo conditum, futuri sa- eculi signum. Ita religisus plenam suam consummat donationem ve- luti sacrificium Deo oblatum, quo

Kan. 607 § 1. Redovnički život, budući d a je posvećenje sve osobe, očituje u Crkvi divnu od Boga usta­novljenu vezu, znak budućega vi­jeka. Redovnik tako izvršava svoje potpuno darivanje kao žrtvu Bogu prinesenu, kojom sav njegov život

definitio in iure civili periculosa est” (Digesta , I, 17, De diversis regulis iuris antiqui, 202).

173 U kan. 573-574. dana je općenita teološko-eshatološka vizija svih ustanova posveće­noga života; u ovom članku govorimo samo o uvodnom kanonu o redovničkim usta­novama, ne o drugim ustanovama i načinim a života (formama) posvećenoga života, tj. o Svjetovnim ustanovama. U Zakoniku kanona Istočnih Crkava iz 1990., kan. 410. uvodni je kanon za poglavlje “Monasi i ostali redovnici” , gdje je definirano ovako: “Redovnički stalež je stalan zajednički oblik življenja u nekoj od Crkve odobrenoj ustanovi kojim se vjernici, slijedeći po djelovanju Duha Svetoga prisnije Krista učite­lja i uzor svetosti, novim i posebnim naslovom posvećuju preko javnih zavjeta posluš­nosti, čistoće i siromaštva koje treba pod zakonitim poglavarom obdržavati po odredbi statuta, odriču se svijeta i posve se predaju stjecanju savršenstva ljubavi u služenju Božjem Kraljevstvu za izgradnju Crkve i spasenje svijeta kao znakovi koji navještaju nebesku slavu, “ (prijevod smo uzeli iz: Zakonik kanona Istočnih Crkava proglašen vlašću Pape Ivana Pavla II. s izvorima, Glas Koncila-Zagreb 1996., str. 229.). Kan. 410. ZKIC je imao izvore: Moto proprio pape Pija XII. “Postquam Apostolicis Litte- ris” , 9. veljače 1952., kan. 1. Konstitucija o Crkvi II. vatikanskanskog sabora, Lumen gentium , br. 43-44; dekret o obnovi redovničkoga života Perfectae caritatis, br. 1, 2, 5, 12, 25; Apostolska pobudnica pape Pavla VI., Evangelica testificatio, od 29. lipnja1971., br. 7; S. Bazilije Regula fu s ., 7, 41; S. Theodorus Studita, Poslanica, I, br. 10; Poslanica II, br. 128, 159, 164-165; Govor 11-12, 19, 35, 60, 82, 89, 95, 104, 110.

102

tota ipsisus existentia fit continuus postaje neprekidno štovanje Boga Dei cultus in caritate. u ljubavi.

Izvori za kan. 607 § 1. jesu: II. vatikanski sabor, Konstitucija o Crkvi Lumen gentium 44, 45; II. vatikanski sabor, Dekret o obnovi redovništva, Perfectae caritatis 1,5, 12, 25; II. vatikanski sabor, Dekret o misijskoj dje­latnosti Crkve, A dgenetes 18, Apostolska pobudnica pape Pavla VI. Evan- gelica testificatio, od 29. 6. 1971., br. 13; Sveta kongregacija za redovnike i svjetovne ustanove, Renovationis causam, od 6. 1. 1969., br. 2.

0 kanonskom staležu redovnika u Crkvi govori nam II. vatikanski sa­bor, posebno u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium br. 44, u kojoj, između ostaloga, čitamo: “( ...) On se (redovnik, m. op.) potpuno dariva Bogu, koga veoma ljubi, tako da se novim i posebnim naslovom određuje za Božju službu i Njegovu čast. ( ...) Stoga Crkva brani i podu­pire posebni značaj različitih redovničkih ustanova. ( .. .) Stalež dakle koji nastaje preuzimanjem evanđeoskih savjeta, iako ne spada na hijerarhijsko uređenje Crkve, ipak trajno spada na njezin život i svetost ( .. .)” .

O eklezijanoj naravi redovničkih ustanova posebno govori II. vatikanski sabor u Lumen gentium , br. 43, 44 i 46. Osvrćući se na eklezijalnu narav re­dovničkih ustanova, Sveta kongregacija za redovnike i svjetovne ustanovei Sveta kongregacija za biskupe, dana 14. svibnja 1978. donijela je posebne kriterije o odnosima između biskupa i redovnika, posebno u br. 10, koji je jedan od izvora za kan. 607 § 2. gdje se, između ostaloga, kaže:

“Iz toga očito proizlazi da redovnički život znači poseban oblik su­djelovanja u sakramentalnoj naravi Božjeg naroda. Posvećenje onih koji polažu redovničke zavjete ponajviše je usmjereno na to da pruže svijetu vidljivo svjedočanstvo o nedokučivu Kristovu misteriju, ukoliko oni sa­mima sobom predstavljaju Krista “ili dok razmatra na Gori, ili navješćuje Božje Kraljevstvo mnoštvu, ili dok ozdravlja bolesne i ranjene ili obraća na bolji život grešnike ili dok blagoslivlja djecu i čini dobro svima, uvijek slušajući volju Oca koji g a je poslao (LG, 46).”

Redovnici trebaju živjeti prema vlastitim zakonima (pravilima). Cr­kveni zakonodavac u tom smislu kaže, u kan. 598 § 1: “Svaka ustanova,

103

vodeći računa o svojoj naravi i svrhama, neka u svojim konstitucijama odredi način kako treba da se obdržavaju, s obzirom na njezin način živ­ljenja, evanđeoski savjeti čistoće, siromaštva i poslušnosti.”174 Dalje, Za­konik iz 1983. u kan. 598 § 2. propisuje: “Svi članovi, dakako, moraju ne samo vjerno i potpuno obdržavati evanđeoske savjete, nego i uskladiti život s vlastitim pravom ustanove te tako težiti za savršenstvom svojega staleža.” 175 U Lumen gentium br. 45. izričito stoji da Crkva “prima pravila što ih predlažu odlični ljudi i žene i što ih, kada su dalje razrađena, auten­tično odobrava, i svojom budnom i zaštitnom vlašću pomaže ustanovama, koje se bilo gdje podignute radi izgradnje Kristova Tijela, da po duhu osni­vača rastu i cvatu. ( ...) Crkva ne samo da svojim odobrenjem redovničko zvanje podiže na dostojanstvo kanonskog staleža, nego ga svojim liturgij­skim činom prikazuje kao stalež posvećen Bogu, je r sama Crkva, vlašću od Boga joj povjerenoj, prima zavjete zavjetovalaca ( .. .) .”

U Dekretu II. vatikanskog sabora Perfectae caritatis, u br. 1. čitamo: “Nastojanje oko savršene ljubavi po evanđeoskim savjetima proistječe iz nauka i primjera božanskog Učitelja, a pojavljuje se kao sjajan znak ne­beskog kraljevstva.”176 U br. 12. istog Dekreta, između ostaloga, čitamo: “ ( .. .) Tako oni svim vjernicima dozivaju u pamet onu divnu, po Bogu zasnovanu, ženidbu koja će se očitovati istom u budućem životu po kojoj Crkva ima jedinog Zaručnika -K rista. ( . . .) ” . Zakonik iz 1983. u kan. 607 § 1. kaže da redovnički život očituje u Crkvi “divnu od Boga ustanovlje­nu vezu”. U izvorniku stoji: “mirabile177 in Ecclesia manifestat conubium a Deo conditum”, connubium a Deo conditum ...; hrvatski je prevodilac preveo po Bogu zasnovanu ženidbu. Connubium od cum (=) i nubere =

174 Usp. PC, 12-14.175 Usp. Usp. LG, 42, 43, 47; PC 2.176 U PC, br. 1 latinski stoji “praeclarum signum” što je prevedeno sa “ sjajan znak” .177 Latinsku riječ mirabilis, u Zakoniku iz 1983 . nalazimo samo jedanput i to baš u kan.

607 § 1. Lat. riječ mirabilis, e, može se na hrvatski prevest i s: čudan, čudnovat, divan, izvanredan, začuđujući, zamjeran. U Zakoniku iz 1983 . , u kan. 607 § 1. , hrvatski je prevodilac upotrijebio hrvatsku riječ divan odnosno “divnu”, a ne čudnu ili čudnovatu od Boga ustanovljenu vezu. Za obične ljude je to čudnovata veza, a za redovnike i redovnice to je u stvari divna veza kojom “redovnik izvršuje svoje potpuno darivanje kao žrtvu Bogu prinesenu (kan. 607 § 1.).

104

zastirati velom. Ovdje bi ženidba značilo uspostava životne zajednice iz­među redovničke osobe i samoga Boga. Perfectae caritatis, zaključuje da “po zagovoru preslatke Bogorodice Djevice Marije - “jer je njezin život svima uzor”- (redovnici, m. op.) svakodnevno rastu i donose sve obilnije spasonosne plodove” (PC, 25).

U apostolskom nagovoru pape Pavla VI. o obnovi redovničkog života, Evangelica testificatio, od 29. lipnja 1971., u br. 2., između ostaloga, čita­mo: “Nisu li neki došli i dotle, čak pozivajući se na Sabor, da načelno stav­ljaju u pitanje i sam redovnički život? A ipak je Sabor posvetio izabrano mjesto “ovom osobitom daru” u životu Crkve ( .. .)” . Iako je II. vatikanski sabor redovnike uključio u samu Konstituciju Crkve u Dogmatskoj kon­stituciji - Lumen gentium - i naznačio putove obnove, ipak, čini nam se, kakva je danas situacija u svijetu, barem brojčano redovništvo se naglo smanjuje i treba tražiti uvijek nove putove obnove kako bi uvijek u Crkvi bilo ljudi i žena koji posvećuju Bogu svu osobu i koji u Crkvi očituju divnu od Boga ustanovljenu vezu, znak budućega vijeka.

Dok II. vatikanski sabor u Dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve, Ad gentes, u br. 18. govori o promicanju redovničkog života, između ostalo­ga, kaže: “Neka ( ...) redovnički život ( ...) po prisnoj u Crkvi učinjenoj posveti Bogu, jasno očituje i označuje intimnu narav kršćanskog poziva.

Prema dokumentu Svete kongregacije za redovnike i svjetovne ustano­ve “Renovationis causam”, Uputa o obnovi formacije za redovnički život, od 6. siječnja 1969., u broju 2, koji je jedan od izvora za naš kanon, kaže se: “ ( ...) Zavjetovanjem se ( .. .) vrši posvećenje, kojim se zavjetovana osoba potpuno predaje Bogu kojemu se jedinomu tako posvemašnjim da­rom može žrtvovati ljudska osoba. ( ...) Tako je redovničko zavjetovanje religiozni čin i posebno posvećenje kojim se osoba predaje Bogu.”

Vrhovni Crkveni zakonodavac kaže d a je redovnički život posvećenje “sve osobe”, posebni Božji dar, posebna posveta koja uključuje odjeljenje od svijeta, gdje se redovnik konačno ujedinjuje s Bogom. Redovnik više ne živi sam, niti za samo sebe, nego s njim i u njemu živi sam Isus Krist. U Zakoniku crkveni zakonodavac govori o posvećenju osobe. Tako u kan. 1008. stoji:

105

- “Sakramentom reda po božanskom ustanovljenju neki između vjer­nika, neizbrisivim biljegom kojim se označuju, postavljaju se za posveće­ne službenike koji se naime posvećuju i određuju da, svatko prema svojem stupnju, vršeći u osobi Krista Glave, službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja, pasu Božji narod.” 178

U kan. 1134. čitamo:- “Iz valjane ženidbe nastane među ženidbenim drugovima veza koja

je po svojoj naravi trajna i isključiva; osim toga, kršćanskoj se ženidbi ženidbeni drugovi posebnim sakramentom okrjepljuju i kao posvećuju za dužnosti i dostojanstvo svojega stanja.”179 Đakoni, prezbiteri i biskupi se posvećuju i određuju da svatko, prema svome stupnju, djeluje u Božjem narodu-Crkvi; ženidbeni drugovi se posvećuju za dužnosti i dostojanstvo ženidbenog staleža, a redovnici se potpuno predaju Kristu, Crkvi i ljudima radi izgradnje Kraljevstva Božjeg, kako bi Bog bio sve u svima.

Kan. 607 § 1. ne govori samo o posveti osobe za službe, dužnosti i do­stojanstvo, nego je prvenstveno riječ o posvećenju sve osobe “utpote totius persone consecratio” . Ovdje posvetu treba shvatiti u teološkom smislu jer je sam Bog, božanstvo ono koje posvećuje Kristova vjernika da se može potpuno darovati Kristu, Crkvi i ljudima. Posvećena se osoba posvećuje, ona se daje u potpunosti, daje se sva; kaže se totiuspersonae consecratio- “sve osobe”. Ovo posvećenje sve osobe iz kan. 607 § 1. odgovara onom iz nauka II. vat. sabora izraženom u LG, br. 44, gdje se govori o darivanju cijele osobe, jer, naime, potpuno darivanje Bogu i Crkvi je prihvaćeno cijelim životom. U dekretu II. vatikanskog sabora “Perfectae caritatis” br. 1, kada se govori o nastanku posvećenoga života, onda, između ostaloga, čitamo: “Svatko je ođ njih na svoj način provodio život Bogu posvećen (dedicant). Bogu se posebno posvećuju zato da bi slijedili Krista koji je - čist i siromašan (usp. Mt 8, 20; Lk 9, 58) - po poslušnosti do smrti na križu (Fil 2, 8) spasio i posvetio ljude.”

178 Usp. LG, 10,11, 20, 27; II. vatikanski sabor, Dekret o službi i životu svećenika, Pre- sbyterorum ordinis , 2, 7, 12, 18.

179 Usp. LG, 41; II. vatikanski sabor, Konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, Gaudi- um et spes, 48.

106

Osoba posvećivanjem Bogu posvećuje cijeli život, koga Bog nadasve ljubi, on - redovnik - postaje i l i turg i žrtva, on neprestano sam sebe pre­daje Bogu; Boga slavi u ljubavi. Veoma je važno zapaziti d a je redovničko zavjetovanje u domeni kreposti vjere, 180 jer se čovjek, kao Božje stvore­nje, potpuno daje Bogu: “Tako redovnik izvršava svoje potpuno darivanje kao žrtvu Bogu prinesenu”, čitamo u kan. 607 § 1.

Zakonodavac kaže da redovnički život “očituje u Crkvi divnu od Boga ustanovljenu vezu” - mirabile in Ecclesia manifestat conubium a Deo conditum. Što bi to značilo u našem slučaju? Najprije treba vidjeti značenje lat. riječ Conubium ; prvotno značenje tražimo iz same riječi con (=s) i nubere (=pokriti velom), koju nalazimo u ZKP samo u kan. 607 § 1. Ako pažljivo analiziramo lat. riječ conubi/um (i connubium), ii n., ona bi prvenstveno značila zakonit brak ili pravna sposobnost za sklapanje za­konitog rimskog braka ili pravo na sklapanje braka, koje se obično davalo rimskim susjednim plemenima.

Pođimo dalje i potražimo u dokumentima II. vat. sabora značenje riječi conubium, ii, koju nalazimo u LG 11, “Ex hoc enim connubio procedit fa- miglia, in quo nascitur.. : “Jer iz te ženidbene zajednice proizlazi obitelj, ... “ . Ovdje je najjasnije da iz riječ connubio - ženidba proizlazi obitelj, proizlazi zajednica, zajednica žene, muža i djece.

U PC 12. kaže se i ovo: “Si ipsi coram omnibus Christifidelibus mira­bile illud evocat connubium a Deo conditum et inm futuro saeculo plene manifestandum pro Ecclesia unicum sponsum Christum habet.” “Tako oni

180 “Ad religionem pertinent non solum oblationes sacrificiorum et alia hiusmodi quae sunt religioni propria; sed etiam actus omnium virtutum, secundum quođ referunt ad Dei servitium et honorem, efficiuntur actus religionis. Et secundum hoc, si aliquis totam vitam suam divino servitio deputent, tota vita ad religionem pertinebit” /N a vjeru spada ne samo prikazivati žrtve (obavljati) sve tako dugo, što je vlastito vjeri, nego postaju čini vjere djela svih kreposti, ukoliko se odnose na službu i slavu Bogu. I prema tome, ako s e je netko cijeli svoj život posvetio službi Božjoj (da služi Bogu), cijeli život pripada vjeri./ (Sv. Toma A kv in ck i, Sum m a Theologicie, 11-11, 80, 1). “Sed contra: I. Est quod ille qui facit votum solemne, contrahit m atrimonium spiritualem cum Deo, quod est multo dignius quam materiale matrimonium” / Ali naprotiv : 1. onaj koji polaže zavjete, sklapa duhovni brak (ženidbu) s Bogom, a to ima puno veće dostojanstvo nego materijalni brak./ ( Sv. Toma Afo’inski, Summa theol.), Suppl., q. 53, a. 2. in Corp.).

107

svim vjernicima dozivaju u pamet onu divnu, po Bogu zasnovanu ženidbu koja će se potpuno očitovati istom u budućem životu, a po kojoj Crkva ima jedinog Zaručnika - Krista” .181 Dakle, redovnička je ženidba ovdje na zemlju sjajni znak, divna veza između Boga i redovnika koja će se u potpu­nosti očitovati tek u budućem životu. Redovnička osoba ostaje s velom, pod zaštitom Boga i Crkve, kojima se redovnik predao svim svojim bićem.

Kada je govor o svećeničkom celibatu, onda u PO 16 čitamo: “Et si arcanum illud evocant connubium a Deo conditum et in futuro plene ma- nifestandum quo Ecclesia unicum Sponsum Christum habet” . “Tako oni dozivlju u pamet onu Bogom ustanovljenu otajstvenu ženidbu koja će se potpuno očitovati u budućem životu, po kojoj Crkva ima jedinog Zaručni­ka - Krista” .

Kada je hrvatski prevoditelj Zakonika iz 1983. preveo latinski tekst s “divna od Boga ustanovljena veza”, nije to preveo kao prevodilac doku­menata II. vatikanskog sabora, gdje čitamo: “Iz te ženidbe, ... onu divnu, po Bogu zasnovanu ženidbu, ... koja će se očitovati u budućem životu ... time se htjelo naglasiti d a je redovnički život, bilo muškaraca bilo žena, ovdje na zemlji već znak budućega vijeka; kao posvećenje sve osobe on se na zemlji očituje kao “divna od Boga ustanovljena veza”, znak budućega vijeka. Ta se otajstvena ženidba, divna veza koju je Bog ustanovio, očitu­je u tome što redovnik izvršava svoje darivanje, svu svoju osobu žrtvuje Bogu, te postaje na ovoj zemlji znak budućega vijeka. Redovnički život postaje “neprekidno štovanje Boga u ljubavi.” Kao žrtva koja se stalno, neprekidno dariva Bogu, biva preko Crkve: Redovnički je život dar Božji Crkvi, Crkva prima taj božanski dar kojega s Božjom milošću uvijek treba čuvati ( kan. 575.). Zadaća je mjerodavne crkvene vlasti da tumači evan­đeoske savjete ( kan. 576.).

Kaže se za redovnički život d a je to “Savez zaručničke ljubavi”182 koji je sam Bog ustanovio, od Boga ustanovljena veza - a Deo conditum. Bog

181 Prijevod smo preuzeli iz: II. Vatikanski sabor, Dokumneti, Latinaksi i hrvatski, Kršćan­ska sadašnjost, Zagreb, 1970., str. 317.

182 Usp. Apostolski nagovor pape Ivana Pavala II. “Redem ptionis donum ”, koji je odr­žao redovnicim a i redovnicam a o njihovu posvećenju u svijetlu tajne Otkupljenja, 25. ožujka 1984., br. 8-13, u: Crkveni dokumenti o posvećenom životu, str. 220-229.

108

je ustanovio taj savez, tu divnu vezu između redovnika i sebe, redovnik se odazvao na Isusov poziv “Hoćeš li biti savršen ... idi za mnom (Mt 19, 21). Redovništvo je Božji dar i Crkvi i čovječanstvu. Redovnički je život Ijubav isključivog darivanja Bogu. Tako se uspostavlja zaručnički odnos između Boga i redovnika. Redovnik se odazvao na Božji poziv poput Isu­sa, koga redovnik nastoji nasljedovati, te iz ljubavi svakodnevno prikazuje samoga sebe Bogu i ljudima preko Crkve vršeći njeno poslanje. Velika bi bila radost redovnika ako bi imao svijest da pripada samo Bogu, onako kako čitamo u Psalmu 16 (15), 2, 5:

“Gospodinu rekoh:“Ti si moj gospodar,Nema mi blaženstva bez tebe” . ..Gospodin mi je baština i čaša:Ti u ruci držiš moju sudbinu.”Nakon jasnog Crkvenog nauka d a je redovnički život dar Božji Crkvi,

nameće se pitanje: tko je onda ustanovio redovništvo kada je jasan nauk da Bog poziva i ustanovljava tu divnu vezu, zaručnički, egzistencijalni odnos s Kristom kao znak budućega vijeka? Ovakav je upit i prije nas postavljao veliki broj teologa.

Je li možda Isus ustanovio redovnički život? Isus je rekao svima d a je blago čistima srcem, što je više od zavjetovane čistoće ili legalne čistoće. Tu, ako se tako mogu izraziti, kategoriju vjernika u Crkvi. Ima li redovnič­ki život utemeljenje u božanskom ili crkvenom pravu?183 Neki su u povi- jesti čak tvrdili d a je Isus ustanovio redovnički život, a kao primjer su na­vodili apostole s Isusom, jer su ga oni slijedili, kao skupina, kao posebna zajednica koju je Isus predvodio; neki su čak govorili d a je Isus pripadao Essenima ili Ivanovim učenicima. No, kako bilo, treba reći da apostoli nisu bili prvi redovnici nego samo Isusovi učenici koji su ga slijedili i pokušavali nasljedovati. Oni npr. nisu bili zavjetovani! Među apostolima nalazimo i oženjenih! Isusovi učenici su bile i žene i muškarci; oni nisu bili neka forma redovništva s trima redovničkim zavjetima, oni, npr., nisu

183 O tome više M. SIK IR IQ “Redovnički život i auktoritet njegovog porijekla i prava” , u: Bosna Francescana, 10 (2002), br. 16, str. 39-47.

109

imali zavjet čistoće koji spada u konstitutivni element redovništva. Kada bi se govorilo samo o zavjetu siromaštva i poslušnosti, onda bi se moglo prepustiti da su apostoli bili prvi redovnici, ali u redovničkom životu su tri zavjeta kao conditio sine qua non. Svi su kršteni pozvani na svetost, ali redovnici nužno preuzimaju obvezu-zavjet. Tako redovničko zavjetovanje postaje savez s Kristom; redovnik se obvezuje biti s Kristom na poseban način, različit od drugih članova Božjeg naroda. Biti redovnik ne uključuje samo dijeljenje svih materijalnih dobara (usp. Mt 19, 21), nego žrtvu sve­ga života - i sebe i onoga što on ima. Iako u ovoj knjizi nemamo namjeru problematizirati nego samo tumačiti kan. 607., mogli bismo, naime, npr. ovu problematiku još proširiti: može li se redovništvo uopće svesti, kao što to do sada, baštinjeno od srednjega vijeka184, Crkva i danas službeno naučava, samo na tri zavjeta? Nije li Isusov javni život mnogo širi i sveo- buhvatniji od onoga na koji je pozvan svaki kršćanin, posebno redovnička osoba, da ga slijedi?

Iz crkvene povijesti saznajemo da su pojedini vjernici nastojali živjeti u zajedništvu dobara, u siromaštvu i beženstvu. Neki su kršćani nastojali nasljedovati apostolske ideale, što je zasvjedočeno već u Novom zavjetu. Npr. ideal beženstva se hvali i u poslanicama sv. Pavla. Takvi su kršćani pomalo stvarali elitu u kršćanskoj zajednici. Apostolski su ideali zanosi­li kršćane od početka (npr. Klement Aleksandrijski oko 150.- oko 250.). Mnogi su u Siriji, kao npr. ihidaja - što znači “jedinstven”, “savršen”, na­

184 Trostruko obećanje (tri savjeta u zavjete) pojavljuje se po prvi put u Pravilu Trinita- ra (1198.); sv. Toma (1270.) prihvaća trijadu kao povijesnu formulaciju prihvaćanja vrednota redovničkog života.-Gracijanov Dekret (1140.) pravi razliku između jedno­stavnog zavjetovanja i onih koji poslije zavjeta primaju poslušnost. U Franjevačkom pravilu u pog. I. izričito stoji: “Domini nostri Jesu Christi sanctum Evangelium obser- vare, vivendo in obedientia, sine proprio, et in castitate. ( . . .) .” Nakon što Franjo obe­ćava poslušnost i poštovanje papi, za ostale fratre u Pravilu propisuje: “ et alii fratres teneantur fratri Francisco et eius successoribus obedire.” (Pravilo, pog. 1.). Budući d a je redovništvo nastalo iz pojedinih od Crkve prihvaćenih karizmatskih pokreta, i današnji bi religiozni pokreti i njihovi osnivači trebali slijediti put i uzore iz Crkvene povijesti ( Franjo, Dominik, Ignacije...), iz kojih je očito da ih je Bog pozvao, ali isto tako da su oni iskazivali poslušnost Papi i biskupima-crkvenom učiteljstvu. Treba se držati propisa kan. 300. iz Zakonika iz 1983., prem a kojemu: “Neka nijedno društvo ne uzima sebi naziv “katoličko”, osim s pristankom mjerodavne crkvene vlati, prema odredbi kan. 312.”

110

stojali savršenije živjeti Evanđelje. Sirijska riječ ihidaja značila bi i “jedi- norođenac”, i “jedinac” , a to je Kristova mesijanska titula. Takvi kršćanin je nastojao biti slika Kristova, uzdignut u rang jedinorođenoga sina Božje­ga. Asheti i pustinjaci su nastojali u samoći i tišini slaviti Boga i boriti se protiv đavla za kojega se smatralo da se posebno nalazi u pustinji.

Sve do IV. stoljeća se s pouzdanjem ne može govoriti o organizira­nom obliku redovničkog (monaškog) zajedničkog života - o posebnom kanonskom statusu - koji je nad-ležni crkveni autoritet pravno prihvaćao ili potvrđivao. Može se reći da je nekadašnji rimski vojnik, sv. Pahomije (292-346.), podigao prvi samostan u današnjem smislu riječi umjesto dota­dašnjih eremitskih kolibica. On je monahe smjestio pod isti krov i dao im je Pravilo prema kojemu su trebali u samostanu živjeti.

Budući da je zajednički život redovnika, bratski život, bitna oznaka redovništva (kan. 602.), u Crkvi se ne može govoriti o redovništvu prije Cenobita (grčki: koinos bios - zajednički život). Prve cenobite osnovao je, kako smo rekli, sv. Pahomije (+ 9. svibnja 346.); prvi je takav samostan bio na tebaitskom jezeru (Tabennisi). Pahomije je ispočetka živio sam kao pustinjak, da bi na kraju osnovao cenobite-monahe koji su zajednički ži­vjeli prema njegovu Pravilu.185 Sv. Jeronim je prema tom Pravilu uredio, 404. godine, svoj samostan u Betlehemu; Benediktu iz Nursije služilo je Pahomijevo Pravilo kao uzor; Pahomijevo Pravilo imalo je utjecaj i na zakonodavstvo cara Justinijana ( 527-565.). Pahomije je osnovao devet muških i dva ženska samostana. To su prvi redovnički samostani.

Na Istoku je prevladao red Sv. Bazilija (+379.). On je osnovao m o­nahe u Kapadociji i oni su živjeli, i još velika većina živi, po Bazilijevu Pravilu, dok su na Zapadu osnovani mnogi redovi koji su imali vlastitu karizmu, vlastito poslanje unutar Crkve i društva. Tu su veliku ulogu imali oci zapadnog redovništva: sv. Augustin i sv. Benedikt. Istini za volju bilo je monaha koji su živjeli zajedno, imali su zajedničko mjesto stanovanja

185 Usp. Redovnička pravila (priredio: Hadrijan Borak), Zagreb, 1985., 47-82. U knjizi je doneseno šest Pravila koja su napisali muškarci: Sveti Pahomije, Sveti Bazilije, Sveti Augustin, Sveti Cezarije, Sveti Benedikt, Sveti Franjo. Tu nedostaje Pravilo Svete Klare Asiške koje je napisala žena (usp. J. BRKAN, “Pravilo sv. Klare kao zakonodav­ni spis” , u: Kačić, 26 (1994), str. 89-134.

pod istim krovom - samostan, a bilo je i onih koji su živjeli po kolibama okupljeni kao neko selo, neki su čak živjeli u samostanu, ali odijeljeni po trojica; npr. na Istoku su živjeli “idioritmički”, dakle, živjeti po vlastitom ritm u'86, itd.

Moglo bi se govoriti o redovništvu kao nekoj vrsti mučeništva, posveti čitavog života o čemu govori kan. 607. Npr. djevičanstvo se je smatralo kao neko posebno mučeništvo. Može se s pouzdanjem govoriti da tek od XIII. stoljeća Sveta Stolica - najveći crkveni autoritet - postupno inter­venira u priznanju, potvrđivanju stalnog i institucionalnog redovničkog života.

Nakon Pahomijeva, Bazilijeva, Augustinova, Benediktova i Bernardo- va Pravila prema kojima su živjeli monasi i regularni kanonici, pojavljuju se apostolski redovi', prosjački redovi (franjevci, dominikanci, karmelića- ni) te mnoge ženske i muške družbe ( kongregacije) koje su se posebno posvetile misionarskoj i školsko-odgojnoj djelatnosti te mnogovrsnim dje­lima kršćanske djelotvorne ljubavi187. Na razvoj redovničkih redova i kon­

186 Usp. E. BENZ, Duh i život istočne Crkve, K ršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003., str. 136.

187 Usp. Vita consectara, br. 9.Npr. od XVI. stoljeća u Crkvi su nastale nove forme UPŽ, npr. regularni kanonici su se odalečili od monaškoga načina života te se uvode razne ustanove s jednostavnim zav­jetim a. Tridentski sabor još samo govori o regularnim a i monasima (usp. sessio XXV, Decretum D eregularibus et monialibus). Papa Pio V. je 29. svibnja 1566. u Konstituciji C ircapastoralis nastojao uvesti red među trećoredice koje ne polažu svečane zavjete. U ono vrijeme njih se razlikuje na četiri kategorije: monahinje, regularne trećoredice koje polažu svečane zavjete, regularne trećoredice s jednostavnim zavjetima i druge žene koje žive ad in s ta r regu la rium , ali bez opsluživanja papine klauzure. Uza sve zabrane i intervencije papa, trećoredice bez svečanih zavjeta su nastavile postojati i nastavile su primati u novicijat. Nakon toga crkveni je stav prem a njim a bio toleratan, čime ih se posredno prihvaća. U evoluciju trećoredica s jednostavnim zavjetima, koje su živjele slično monahinjma, nastavlja se njihov život bez klauzure. Istini za volju ovdje se ne može još govoriti o tome da se tu radi o redovničkoj ustanovi u form alno­pravnom smislu, ali su one tu. Posebno nakon Francuske revolucije trećoredice su se brzo razvijale. Nije se više za takve trećoredice tražila klauzura i svečani zavjeti. Kar­dinal A ndrija Bizzarri odredio je 1854. prve norme za prihvaćanje novih družba, ali još se tu ne govori o njihovu redovničkom značenju. Nakon toga su u Crkvi nastale brojne družbe, što je utjecalo i na Svetu Stolicu da ih pravno definira. M ože se reći d a je tek 1889. god. Kongregacija za biskupe i regularne (oni koji su polagali svečane zavjete u nekom redovničkom redu) s dekretom Ecclesia catholica započela upotrebljavati

112

gregacija utjecale su u mnogome prilike u Crkvi i društvu gdje se nastojalo služiti Crkvi i društvu u najrazličitijim potrebama. Tu se očituje nadahnuće Duha Svetoga pojedinim članovima Crkve. Oni su ta nadahnuća prihvatili, a Crkva ih je postupno, kao mudra Majka i učiteljica, svojim zakonima prihvaćala i davala im je posebno mjesto unutar Katoličke crkve kao po­sebnog društva.

Kao primjer donosimo Franjevački red koji je najvjerojatnije započeo kao redovnički red djelovati nakon usmenog priznanja od strane Pape Ino- centa III. 1209. ili 1210. Radi toga prihvaćamo godinu 1209/10. kao go­

termin “Redovničke kongregacije”-redovnička družba - za ustanove s jednostavnim zavjetima, ali ih još sm atra kao pobožne udruge (usp. Ecclesia Cattholica, 11. kolo­voza 1889., u: AAS 23(1980-91), str. 634-636.). Ako promatramo s pravno-form alne strane, tek su redovničke kongregacije službeno dobile m jesto u Crkvi s konstitucijom pape LeonaX III. 8. prosinca 1900., Condite in C risto (u: L eon isX III Pontificis M aximi Acta, Romae, 1901, vol. XX, str. 317-327.). Nakon toga je Kongregacija za biskupe i regularne izdala Norm ae secundum quas sacra Congregatio Episcoporum procedere solet in approbandis Institutis votorum simplicium, Romae, 1901.). Gornje dokumente: konstituciju Condite in Cristo i Normae prihvatio je crkveni zakonodavac u Zakoniku iz 1917. godine (usp. kan. 488.). Takvo je stanje RU i DAŽ uglavnom bilo sve do Zakonika iz 1983. koji je prihvatio Crkvene dokumente nakon Zakonika iz 1917. i one koje je donio II. vatikanski sabor te postaborske dokumente koje je izdavala Sveta Stolica koja je nastojala reform irati Crkveno zakonodavstvo o UPŽ i DAŽ.Opće je uvjerenje povjesničara crkvenih pravnih ustanova (instituta) da su do Zakoni­ka iz 1917. djelovale sljedeće vrste ustanova posvećenoga života:a) Redovnički redovi u pravom smislu riječi (usp. R X. W ERNZ, Ius Decretalium, vol. III, Pars II, Romae, 1908, str. 258.);b) Družbe (Redovničke kongregacije) u pravom smislu (usp. Ondje);Družbe (Kongregacije) gdje se nisu polagali doživotni zavjeti ili gdje se je oponašao redovnički život (usp. D. BOUIX, Tractatus de ju re Religiosorum, Parisiis, 1857, vol. I, pars II, str. 202.);Pobožna društva i njim a slične ustanove (usp. R X. W ERNZ, Ius decretalium , str. 416.-417; T. SCHAEFER, De Religiosis ad normam Codicis iuris canonici, Romae,1947., str. 66; Zakonik iz 1917., kan. 685.).Prema važećem Zakoniku imamo:a) redovničke ustanove;b) svjetovne ustanove;c) eremiti (pustinjaci) i nove zajednice.Ovim a još treba pridružiti slične ustanove: posvećene djevice; društva apostolskoga života.

113

dinu početka reda OFM, što ćemo, ako Bog da, svečano proslaviti za dvije godine, a sada se intenzivno pripremamo duhovnom obnovom i različitim predavanjima i simpozijima za takav veliki jubilej. No, ovdje sam dužan upozoriti da je bilo propisano na IV. lateranskom saboru da se ne potvrđuju nova Pravila.188 Ipak je nakon IV. lateranskog sabora papa Honorije III. pisanim dokumentom potvrdio Franjino Pravilo - Pravilo koje je njegov predšasnik Inocent III. već bio usmeno potvrdio - kao temeljni pravni do­kument za OFM, Bulom “Solet annuere”; tu se radi o dokumentu potvrde, ne o dokumentu ustanovljenja Reda. “Regula et vita Minorum Fratrum”- Pravilo i život Manje braće. To je Pravilo doživjelo više redakcija, na kapitulu 30. V. 1221. bilo je prihvaćeno kao osnovni zakonik Reda. Nakon toga ga je sv. Franjo s braćom i pravnim stručnjacima opet popravljao i dotjerivao, da bi na kapitulu od 11. VI. 1223. bilo prihvaćeno, te g a je po­tvrdio papa Honorije 29. XI. 1223.

Kakav treba biti danas odnos prema tom Pravilu, odgovaramo: danas treba vršiti duh Pravila, a ne slovo jer su se kroz mnogo godina stvari u Cr­kvi i svijetu u mnogome promijenile, tim više što je sv. Franjo bio uvjeren daje u Pravilu njegov duh i ideal sačuvan iako mu nisu baš kao vrhunskom karizmatiku pravne formulacije bile po volji, ali je prihvatio ono što je od njega tražila Crkva, što su mu pomogli formulirati vrsni pravnici ondašnje­

188 “Ne nimia religionum diversitas gravem in ecclesia dei confussionem inducat, firmi- ter prohibeamus, ne quis caetero novam religionem inveniat, sed quicumque voluerit ad religionem converti, una de approbatis assumat. Similiter qui voluerit religiosam domum funadare de novo, regulam et institutionem accipiat de de religionibus appro­batis” /D a ne bi preveliki (broj) redovnika unio u Crkvu Božju veliku zbrku (nered), strogo zabranjujemo, da nitko uostalom ne iznalazi (osniva) novi red, nego tkogod se bude htio usmjeriti (ući) u red, neka uzme (uđe u) jedan od već odobrenih. Slično tko bi htio iznova uspostaviti redovničku kuću, pravilo i konstitucije neka preuzme od već odobrenih redova.”/(Conciliorum oecumeniconim decreta ..., str. 242). Franjo Asiški je bio svjestan da mu je način života odobrio papa i nije htio nikako prihvatiti Pravilo ni Augustinovo, ni Bemardovo ili Benediktovo je r je bio uvjeren da mu je sam Gospo­din objavio put kojim treba ići (usp. Leggendaperugina, br. 114, u: Fontifrancescane, 1, Assisi, 1977, br. 1673; usp još: Oporuka, br. 17-18. u: Ondje, br. 116.). Franjevačko Pravilo je napisanim dokumentom potvrdio god. 1223. papa Inocent III. Vrlo je vje­rojatno d a je papa Inocent III. preporučio, na IV. lateranskom saboru, da sabor prizna Franjino Pravilo, kako bi ga izjednačio s već prihvaćenim redovničkim Pravilim a (usp. La vita consacrata nella Chiesa..., str. 45 si.).

114

ga doba. Franjo ne samo da savjetuje i opominje braću da vrše Pravilo koje je Gospodin papa potvrdio, nego ga također i strogo naređuje svoj braći da ga vrše (usp. Pravilo XI, 1), te ga naređuje pod poslušnost (Pravilo, XII, 3). Pravilo je napisano na latinskom jeziku, u kojemu se već osjeća prijelaz iz latinskoga u talijanski. Pravilo je važno za povijest monaštva i redovništvai u tom smislu što isključuje monaški život te radi toga Franjo nije prihvatio monaško zakonodavstvo. Franjevačko je Pravilo novost po obliku i sadr­žaju od Pravila, npr. sv. Augustina, sv. Bernarda i sv. Benedikta. Pravilo je sastavljeno za redovnike (franjevce) koji nastoje živjeti apostolski život. Dok je sv. Benedikt napisao Pravilo za samo jedan samostan, dotle Franjo piše Pravilo za jedan Red unutar Katoličke crkve; Franjo tada nije pred­vidio samostane nego bratstva i zajednički život u bratstvima, što je bio vrlo smio pothvat, čak neostvariv, kao što se pokazalo kroz povijest Fra­njevačkoga reda. U Pravilu Franjo postavlja redovničku zajednicu unutar Crkve i život svoga reda gleda kao život Crkve, što franjevačkom Pravilu daje posebnu ekleziološku vrijednost. Njegov je Red u jedinstvu s Gospo­dinom Papom: Franjo sluša Papu (Frater Francisco promittit obedientiam et reverentiam Domino Papae Honorio ac successoribus eius canonicae in- trantibus, et Ecclesiae Rom anae... obedire), a njegova braća Franju (et alii fratres teneantur fratri Francisco et eius scuccessoribus obedire)! Iako je Franjino Pravilo doneseno na temelju iskustva i karizme skupine ljudi koji su, po svemu sudeći, od god. 1209-1223. (svi se autori ne slažu o godini priznanja: 1209. ili 1210.) živjeli zajedno sa svetim Franjom i propovije­dali i opsluživali evanđelje živeći u poslušnosti bez vlasništva i u čistoći, ono je ipak i danas aktualno. I danas franjevci, uz Pravilo, imaju i konsti­tucije, opće statute i razne partikularne (provincijske statute i pravilnike) koje, ako žele slijediti duh sv. Franje i Katoličke crkve, trebaju opsluživati. Konstitucije npr. odobrava Sveta Stolica, konkretno Kongregacija za usta­nove posvećenoga života i družbe apostolskoga života; danas se duh sv. Franje najviše očituje u konstitucijama.

Kako stvari stoje, treba imati u vidu činjenicu da su stalni način živo­ta u zavjetima započinjali živjeti pojedini kršćani sami; kasnije su im se pridruživali istomišljenici, što su biskupi prihvaćali, a nije ih, kako bi neki htjeli, već od početka ustanovio sam Isus, nego pojedinci sami ili udruženi

115

s prvim drugovima (prvo bratstvo) posredstvom Duga Svetoga i postajali neprocjenjivi dar Crkvi i svijetu. Redovnički je život od početka do danas doživio vidnu evoluciju; naime, pomalo je nastajao u Crkvi inicijativom Duha Svetoga, koji i onda i danas djeluje kako hoće i puše gdje hoće i radi što hoće. Kroz povij est Crkve pojedine su osobe, nadahnute Duhom Sve­tim, formirale redovnički život čija je karakteristika zaljubljenost u Boga te su iz te ljubavi prihvaćale trpjeti za stvar Božju, odričući se materijal­nih dobara, ženidbe i vlastite slobode. To odricanje predstavlja trpljenje: “Tako redovnik izvršuje svoje potpuno darivanje kao žrtvu Bogu prinese- nu, kojom sav njegov život postaje neprekidno štovanje Boga u ljubavi.” (kan. 607 § 1.).

b) Pravna narav redovničkih ustanova

Can. 607, § 2. Institutum reli- giosum est societas in qua sodales secundum ius proprium vota publi- ca perpetua vel temporalia, elapso tamen tempore renovanda, nuncu- pant atque vitam fraternam in com- muni ducunt.

Kan. 607 § 2. Redovnička je ustanova društvo u kojemu člano­vi po vlastitom pravu polažu javne zavjete, doživotne ili privremene, koje, kad im istekne vrijeme, valja obnoviti, te žive bratskim životom u zajedništvu.

Izvori za kan. 607 § 2. Zakonika iz 1983., jesu: CIC iz 1917. Kan. 487189, 488, br. 1, 577 § 1, 594 § l 190; PC 15, ES II, 25, Kongregacija za ustanove posvećenoga života i Kongregacija za biskupe, Normae Mutuae Relationes,\4, 05. 1978., br. 10.

189 Ovdje preuzimamo prijevod kan. 487. CIC iz 1917: “Redovnički stalež ili način traj­noga zajedničkoga življenja, po kojemu vjernici na sebe uzimaju obvezu, da će povrh zajedničkih zapovijedi, obdržavati i evanđeoske savjete po zavjetima poslušnosti, č i­stoće i siromaštva, svi su dužni poštivati” (Kodeks kanonskog prava, prijevod Franjo Herman), A. CRNICA, Priručnik kanonskog prava Katoličke Crkve, Zagreb, 1945., Tisak štamparije “Vjesnik”, str. 104.).

190 CRNICA, n. dj., str. 126: “U svakom Redu moraju svi pomno obdržavati zajednički život, pa i gledom na hranu, odijelo i nam ještaj.”

116

Zakonodavac je u CIC iz 1917., u kan. 487. naučavao “daje redovnički stalež stalni način življenja u zajednici, gdje se vjernici, osim zajedničkih zapovijedi, obvezuju na vršenje evanđeoskih savjeta po zavjetima posluš­nosti, čistoće i siromaštva. Stoga traži da ga svatko časti.” 191

Kada zakonodavac u Zakoniku iz 1983., kan. 607 § 2. kaže : “Redov­nička je ustanova društvo”, ne ulazi u pojedinosti konstitucionalnog pra­va. Ustanova, ustanoviti označava izvjesnu stabilnost, posebno kanonsko stanje, posebno životno stanje, određeni stalež različit od drugih staleža vjernika laika i klerika.192 U Zakoniku iz 1983. ustanova može značiti kor­poraciju, skupinu, redovničku zajednicu ili društvo. To društvo ima norme, zakone, pravila koja su za dobro redovničke osobe i za dobro zajedni­ce, društva kojemu se redovnik pritjelovljuje. Članovi društva-redovnici- nakon postupnog uvođenja u redovničku zajednicu, tj. nakon propisane priprave i formacije - moraju položiti javne zavjete koje prima mjerodav­ni poglavar u ime Crkve prema pravnim i liturgijskim propisima;193 javni redovnički zavjet postaju službeni čini, pravni čin, čin koji ima pravne posljedice, koji pravno obvezuje. Zavjeti mogu biti privremeni i svečani,

191 CRNICA, n. dj„ str. 104. Usp. Zakonik iz 1983., kan. 599, 600, 601.192 O pravnom statusu vjernika u Crkvi vidi u: J. BRKAN, Obveze i prava vjernika laika,

Split, 2005., st.22-48.193 “Zavjet je javan ako ga u ime Crkve prima zakoniti poglavar” (kan. 1192 § 1.), m jero­

davni redovnički poglavar, prem a vlastitim konstitucijam a ili statutima. Redovnički je zavjet “svečan, ako ga takvim priznaje Crkva; inače je jednostavan” ( kan. 1192 § 2.). Ipak, ovdje treba razlikovati zapovijed od savjeta. Zapovijedi obvezuju sve za koje su dane, savjeti obvezuju samo one koji ih prihvate da će ih vršiti i to, u našem slučaju, javnim zavjetima. Kroz povijest Crkve, već u Didache “Upute apostolske”, nalazimo neke naznake o evanđeoskim savjetima. T. J. ŠAG1-BUNIC, Povijest kršćanske lite­rature, I, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 1996., str. 48: “Ako naime možeš nositi čitav jaram Gospodnji, bit ćeš savršen; ako pak ne možeš, čini ono što možeš. A što se tiče jela, uzmi na se što možeš, ali se potpuno uzdržavaj od onoga što je žrtvovano idolima: kult mrtvih bogova.” Npr. Origen razlikuje savjet i obvezu. Npr. čistoća je savjet, a ne obveza. Kada se prihvaća savjet onda postaje obveza. Tko ne ispunjava savjet ne griješi, ali je nesavršen. Prema sv. Tomi, kršćansko savršenstvo se sastoji u ispunjenju zapovijedi ljubavi. Isus je ponudio savjete da čovjek može slobodnije služiti Gospo­dinu. II. vatikanski sabor govori na više m jesta o evanđeoskim savjetima: npr. LG 39, 41, 42, 43, 44, posebno br. 46; PC 1, 6, 12, 13, 14. U PC, br. 1 čitamo: “N astojanje oko savršene ljubavi po evanđeoskim savjetima proistječe iz nauke i prim jera božanskog Učitelja, a pojavljuje se kao sjajan znak nebeskog kraljevstva.”

117

vječni. Treba naglasiti da privremenost ne znači da se netko zavjetuje na pokus ad experimentum. U srcu redovnika stoji namjera o vječnom preda- nju sve osobe Bogu, koga redovnik nadasve ljubi. Privremenost uključuje obnavljanje zavjeta, kako je i propisano u pojedinim zakonskim tekstovi­ma određene redovničke ustanove. Vječni zavjeti su konačno posvećenje cijele osobe Bogu bez ponavljanja. “Zavjet po sebi obvezuje samo onoga tko ga položi” (kan. 1193.). Redovnički zavjeti mogu prestati istekom vre­mena (kod privremenih zavjeta, npr. kada istekne godina dana) i oprostom sa strane mjerodavne Crkvene vlasti.

Javnim zavjetovanjem redovnik se moralno i pravno obvezuje vršiti evanđeoske savjete. Tri evanđeoska savjeta javnim zavjetovanjem čine bit redovničkoga staleža. Savjeti gube narav savjeta, primaju narav zapovijedi ili posebnih obvezujućih zakona. Moralni pisac Reiffenstul kaže: “Zavjet je neka vrsta posebnog zakona, kojim se netko obvezuje Bogu.”194Ovdje se radi o religioznom činu volje kojom redovnik, razumski i voljno, pristaje da će svega života vršiti evanđeoske savjete kao obvezujuće, kao zakone koje javno prihvaća pred Crkvom, jer, naime, prema Zakoniku iz 1983. : “zavjet po sebi obvezuje samo onoga tko ga položi”( kan. 1193.). Redov­nik voljno prihvaća Božji poziv, prihvaća evanđeoske savjete kao obvezu, započinje živjeti svoju svetost na poseban način, različito od drugih kr­šćana, je r su svi kršćani pozvani na svetost, ali svatko je može postići na različite načine. Redovnički je život jedan od načina posvete Bogu, je r su se redovnici zavjetovali živjeti bolje i na mogući način nasljeduju Krista. Redovnik zavjetovanjem evanđeoskih savjeta sav svoj život posve-ćuje Bogu.

Tri su evanđeoska savjeta koji javnim zavjetovanjem za redovnika po­staju zakoni, postaju obvezujući pred Bogom i Crkvom, te vežu u savjesti onoga tko se zavjetovao.

Bratski život u zajedništvu vlastit je svakoj redovničkoj ustanovi. Re­dovnici su ujedinjeni u Kristu kao posebna obitelj.195 Taj zajednički život treba biti uzajamna pomoć da svaki redovnik ispuni svoj poziv. Ovo je

194 A. REIFFENSTUEL, Theologia moralis, Venetiis, 1727, str. 119, br. 4.195 Obitelj čine oni koji obitavaju zajedno. Redovnička bratstva su kao posebne obitelj­

ske zajednice.

118

bratsko zajedništvo utemeljeno na ljubavi i kanonskom pravu. Zakonoda­vac navodi “članovi neka budu primjer opće pomirbe u Kristu” .196

Član ustanove, u Rimskom pravu socius, koji je izveden od riječi sequ- or - slijediti, značilo bi ići zajedno, pratiti se, slijediti nekoga (u našem slučaju slijediti Krista) u zajednici istih interesa, istoga života. Zakonik kaže da se provodi “Bratski život” - Vita fraterna. Dakle, za redovnike se traži: 1. posveta Bogu cijele osobe; 2. javno zavjetovanje; 3. bratski život u zajednici. Npr. II. vatikanski sabor i Crkvu naziva riječju zajednica, npr. u LG, br. 8. kaže se d a je Crkva također i posebno društvo ili svojevrsna zajednica. U gornjem smislu, tj. ako je redovnička ustanova društvo, onda je ona također i pravna osoba koja ima pravni promet. U kan. 115 § 2. čitamo: “Skupnost osoba, koja se dakako može osnovati od barem triju osoba (ex tribus saltem personis constitui potest), jest zborna, ako nje­zinu djelatnost određuju članovi zajedničkim donošenjem odluka, bilo s jednakim bilo s nejednakim pravom, prema odredbi prava i statuta; inače je neizborna.” U tom smislu se ne smije pobrkati redovnička ustanova s pustinjačkim ili osamljeničkim životom, o kojima se govori kan. 603. jer, naime, pustinjački život je način života, a ne u nikakvom slučaju ustanova posvećenoga života u kojoj živi više muških osoba zajedno bez dopuštenja dijecezanskog biskupa.

Dva su elementa presudna za redovničke ustanove i redovničke zajed­nice kako bi razlikovali redovničku ustanovu od svjetovne ustanove; to su: 1. javni zavjeti i, 2. bratski život u zajedništvu (in communi). Javni su zavjeti vlastiti element koji određuje redovničku ustanovu; oni koji polažu zavjete u ruke dijecezanskog biskupa oni nisu položeni u ustanovi; oni, na­ime, čak nisu zapreka za ženidbu (kan. 1088.) i njihov život nije “mirabile conubium”.

Zakonik iz 1983. govori o zavjetima u kan. 1191-1198. Tako se u kan. 1191 § 1. kaže: “Zavjet, to jest promišljeno i slobodno Bogu dano obećanjeo mogućem i većem dobru, mora se ispuniti iz kreposti bogoštovlja.” U kan. 1192 § 1-3. čitamo:

1,6 Usp. PC 15; ES II, 25-29; E T 2 6 , 32, 34, 39-41; VS V.

119

§ 1. Zavjet je javan ako ga u ime Crkve primi zakoniti poglavar; inače je privatan.

§ 2. Svečan je ako ga takvim priznaje Crkva; inače je jednostavan.§ 3. Osoban je onaj kojim se obeća djelovanje zavjetovanika; stvaranje

onaj koji se obeća neka stvar; mješovit, ako je osobne i stvarne naravi.” Dakle, u zavjetu se osoba obvezuje da ispuni ono što je obećala (materiju zavjeta).

Zavjet mora biti slobodan od bilo koga i čega; on se daje Bogu, on je kult latrije; zavjetuje se nešto dobro i moguće i d a je nešto bolje od drugo­ga, npr. kod redovnika se traži da će bolje i konkretnije živjeti krsnu po­svetu, inače nema smisla zavjetovati se je r su, naime, svi oni koji su kršteni dali krsna obećanja i odazvali se na Božji poziv na svetost. Redovnik u za- vjetovanju evanđeoskih savjeta postaje slobodniji slijediti Krista iz bliza, što mu dopušta da se više posveti Božjoj stvari. Elementi, odnosno sadržaj zavjeta: poslušnost, čistoća i siromaštvo po sebi čovjeka čine bližim Bogui ljudima, iako se čovjek može posvetiti Bogu u kleričkom i laičkom sta­ležu u kojemu se ne polažu zavjeti. Redovnik može biti zaređen ili ne za­ređen. Tako imamo redovnika klerika i redovnika laika. Redovnici laici ne pripadaju laičkom staležu nego redovničkom koji možemo nazivati trećim staležom u Crkvenoj strukturi Crkve na ovome svijetu.

Vrhunac kršćanske savršenosti jest vršenje volje Božje; Bog je za re­dovnika najveće biće, On je i Otac i brat, iznad drugih je osoba i stva­ri. Drugim riječima, kad Bog postane za redovnika Otac, redovnik mu se obraća kao svome Ocu; onda iz takvog stava redovnik može služiti Bogu i ljudima radi Boga. Opći je poziv svakome kršteniku: “Nosite breme jedni drugima”. Na redovnicima je da što više olakšaju ljudima da svjedoče za Boga i crkvu i da baš radi primjera svoga života privode ljude Bogu po Kristu u zajedništvu duha Svetoga. Imajući u vidu odredbu II. vatikanskog sabora, PC br. 15, papa Pavao VI. u Motu proprio “Ecclesiae Sanctae, II, br. 25. kaže: “U ustanovama koje se bave apostolskom djelatnošću mora se na svaki način promicati zajednički život u obliku koji odgovara pozivu ustanove; on je veoma važan kako bi članovi, kao obitelj ujedinjena u Kri­stu, stvorili međusobne bratske odnose” .197

197 Prijevod smo preuzeli iz: Crkveni dokumenti o posvećenom životu, priredio: fra Viktor

120

Kada je riječ o bratskoj dimenziji posvećenoga života, onda možemo ustvrditi da kanonski razvoj donosi prijelaz sa života u zajednici na bratski život. Zakonik iz 1917. godine, kan. 554 § 1. je bio usredotočen na vanjske elemente i jednakost života ( isti krov, isti stol, zajednička molitva, dnevni raspored, ovisnost.... Tu je riječ o disciplinskom jedinstvu koje osigurava djelotvornost službe, a ne zajednici osoba. II. vatikanski sabor (PC 15) i važeći Zakonik, kan. 607§ 2, insistiraju na duhovnoj dimenziji (bratstvo srdaca nadahnuto ljubavlju). To je zapravo ono što su već davno ostvarili pojedini ustanovitelji Redova (npr. sv. Franjo) sa svojom prvotnom zajed­nicom: vita fraterna, a ne vita in comune.

c) Javno svjedočenje - odvajanje od svijeta

Can. 607 § 3. Testimonium pu- blicum a religiosis Christo et Ecc- lesiae reddendum illam secumfert a mundo separationem, quae indo- li et fini uniuscuisque instituti est propria.

Kan. 607 § 3. Javno svjedoče­nje koje redovnici trebaju iskazi­vati Kristu i Crkvi nosi sa sobom odvajanje od svijeta, što je vlastito naravi i svrsi svake ustanove.

Izvori za kan. 607 § 3. samo su saborski i postsaborski dokumenti: LG 44; PC 5; ES II, 31; ET 35. Ovaj paragraf je posve novi u odnosu na Zakonik iz 1917.godine.

U § 1. bio je govor o redovničkom životu kao takvom, u § 2. govor je posebno o redovničkim ustanovama, a u § 3. govor je o redovnicima i nji­hovom odvajanju od svijeta kako odgovara svrsi ustanove kojoj pripada. U § 3. naglasak je stavljen na javno svjedočenje (testimonium publicum) koje redovnici imaju iskazivati prema Kristu i Crkvi na vani, vidljivo, priznato. Javno živjeti u određenoj bratskoj zajednici. U ovom javnom

Nuić, Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara, Hrvatska unija viših redov­ničkih poglavarica, Zagreb, 1997.

121

svjedočenju treba se očitovati odijeljenost od svijeta, prema tome kako je propisano u pojedinoj ustanovi. Ta odijeljenost od svijeta nije samo fizička nego i moralna. Ovdje se ne radi o preziru svijeta i svjetovnoga, nego o posebnoj karizmi kojima se ustanove moraju podložiti. Gledajući pravno, redovnici postaju posebni stalež u Crkvi koji se razlikuje od kleričkoga i laičkoga. Redovnici mogu biti ili klerici ili laici. Redovnici imaju poseb­no kanonsko stanje, zavjete i njihove zahtjeve, klauzuru, zajednički život, posebne redovničke kuće, odijelo. Znakove odijeljenosti od svijeta odre­đuje svaka ustanova prema posebnim propisima kojih se redovnici trebaju održavati ovisno o svrsi i naravi pojedine ustanove.

Javno svjedočenje je redovnička obveza koja izvire iz samoga zavjeto­vanja koje redovnici polažu. Redovnički život pripada na “život i svetost Crkve” i kao takav, prema vlastitoj naravi i svrsi svake ustanove, treba jav ­no svjedočiti tako da takvo javno svjedočenje postaje dio same redovničke strukture - biti redovnik. U tom smislu u LG 44, čitamo:

“Zavjetima ili drugim svetim vezama koje su po svojoj naravi slične zavjetima kojima se vjernik obvezuje na vršenje rečenih triju evanđeoskih savjeta, on se potpuno dariva Bogu, koga veoma ljubi, tako da se novim i posebnim naslovom određuje za Božju službu i Njegovu čast. ( ...) Odatle nastaje dužnost redovnika da radi prema silama i vrsti svoga zvanja, bilo molitvom, bilo aktivnim djelima, da se ukorijeni i ojača Kristovo Kra­ljevstvo u dušama i da se širi na sve strane. Stoga Crkva brani i podupire posebni značaj različitih ustanova.”

Prema katoličkoj teologiji, svi su vjernici obvezni davati svjedočan­stva, ali redovnici to moraju raditi više je r to više proizlazi iz redovničkoga zavjetovanja, budući da se redovnik javno obvezao pred Crkvom svjedoči­ti Krista na izvrsniji način. Redovnik kao i neke druge profesije, npr. liječ­nik, odvjetnik, trgovac, itd., vlastitim zavjetovanjem ili obećanjima javno prihvaća pred Crkvom da će se potpuno posvetiti Kristu i Crkvi. Drugim riječima, samo zavjetovanja obvezuje redovnika. Redovnička obveza da će javno svjedočiti ne proizlazi iz nekoga ljudskog zakona, Crkvenog za­kona; korijen redovničke obveze treba tražiti u redovničkim zavjetima, u potpunom predanju cijele svoje osobe.

122

U kan. 607 § 3. čitamo još jedan element koji razlikuje redovnike od drugih vjernika, a taj je “odvajanje od svijeta” - a mundo separationem; to se ne odnosi toliko na materijalno odvajanje kao što to čine anahoreti, ko­jim a je to “ odvajanje od svijeta vlastito” ( kan. 603 § 1.), nego se tu radi o fuga mundi u smislu odvajanja osoba od svjetovnih stvari, koje mu priječe da ispravno, na poseban način, svjedoči za Krista i Crkvu; to je odvojenost od zemaljskih stvari.

Posebno je poglavlje o redovničkoj “materijalnoj odijeljenosti od svi­jeta”, o kojoj čitamo u izvoru za kan. 607 § 3. u Motu proprio pape Pa­vla VI. “Ecclesiae Sancatae” od 6. kolovoza 1966., gdje je propisano da redovničke kuće (samostani) trebaju imati klauzuru koja “mora biti tako prilagođena da se uvijek sačuva materijalna odijeljenost od vanjskog svi­jeta. Međutim, pojedine redovničke obitelji mogu, prema svojem duhu u konstitucijama, postaviti i odrediti posebne propise za tu materijalnu odi­jeljenost od svijeta.” 198

Odvojenost od svijeta, bilo duhovna bilo materijalna, ne priječi redov­nicima da djeluju u poslanju - apostolatu. II. vatikanski sabor, naime, traži od redovnika što veću i aktivniju prisutnost u apostolatu, koji ne nagrđiva njegovu karizmu. Čak se redovnicima dopušta da žive izvan redovničke kuće radi apostolata (kan. 665 § l .) .199 Tu treba imati razboriti ekvilibrij: s jedne strane redovnik je čovjek koji živi u ovom svijetu kao živi apostol, s druge strane redovnik je čovjek koji se odrekao od onoga što je svjetovno; fuga mundi bilo bi redovnikovo stajalište ili njegovo osobno odvajanje od svjetovnih stvari kako bi izbjegao da bude sekulariziran. Zato svaka redovnička ustanova ima svoje posebnosti kojima je uklopljena u Crkvu, u živu akciju Crkve. II. vatikanski sabor u dekretu Perfectae caritati br. 5200 naglašava:

“Članovi bilo koje redovničke ustanove neka u prvom redu budu svje­sni da su se zavjetovanjem evanđeoskih savjeta odazvali božanskom po­zivu, da tako - ne samo mrtvi grijehu (usp. Rim 6, 11) nego i odričući se svijeta - sed etiam mundo renuntiantes - žive Bogu jedinom. Cijeli su svoj

198 Usp. ES, II, br. 31.199 Usp. PC , br. 15.100 Usp. još PC 7 i 8.

123

život stavili na raspolaganje njegovoj službi. To im daje neku posebnu posvetu, a ta ima svoje duboke korijene u krsnoj posveti, koju potpunije izražavaju. Budući da je Crkva primila ovo njihovo predanje samoga sebe, neka budu svjesni da su i njoj dužni služiti. To što su se posvetili službi Božjoj, treba da ih neodoljivo potiče na trajno vršenje kreposti, osobito poniznosti i poslušnosti, odvažnosti i čistoće, po kojima postaju dio Kri­stova poniženja (usp. Rim, 2, 7-8), a ujedno i njegova života u Duhu (usp. Rim 8, 1-13).”

Nužno je povremeno povlačenje iz svijeta. Čitamo u ET, br. 35:“ Stoga, razmjerno sa svojim vanjskim djelatnostima, treba radi dušev­

ne okrepe od tih poslova umjeti prelaziti na skrovit život, posvećen božan­skim zbiljama. Ako uistinu vršite djelo Božje, i sami ćete osjetiti potrebu da neko vrijeme provedete u povučenosti koju ćete u zajednici sa svojom braćom ili sestrama umjeti pretvoriti u vrijeme bogate punine. Kako je suvremeni život zatrpan prezaposlenošću i napetostima, prikladno je da se - uz svakodnevni molitveni tijek - posebna pažnja posveti produženim razmacima sabranosti, i neka se oni povremeno rasporede, već prema mo­gućnostima i naravi pojedinog vašeg zvanja. Ako pak u svojim kućama gdje stanujete, u skladu s vašim ustanovama, iskazujete svestrano gosto­primstvo, uredite na koji će to način i kako često odvijati, da izbjegnete nepotreban nemir te gostima omogućite intimnu povezanost s Bogom.”

Odvajanje od svijeta o kojemu govori § 3. ovisi o naravi i svrsi po­jedine redovničke ustanove kojoj redovnik pripada. Naglašavamo da se redovničkom načinu odvajanja od svijeta ne protivi apostolsko djelovanje koje se vrši u ime ustanove i po nalogu Crkve. Na apostolat su pozvani svi Kristovi vjernici: klerici, laici i redovnici, ali radi apostolata neapostolski redovnici ne smiju nagrditi svoju karizmu. Treba živjeti onako kako dopu­štaju pojedine konstitucije koje sadrže duhovne i pravne elemente dotične karizme.

124