razvoj i promjene u sustavu obrazovanja - moŽe li svaki uČenik uspjeti?

Liljana Dolšak, Tamara Tarnik, Lada Crnobori

LILJANA DOLŠAK, TAMARA TARNIK, LADA CRNOBORI Visoka škola za sigurnost s pravom javnosti, Zagreb [email protected], [email protected], [email protected]

RAZVOJ I PROMJENE U SUSTAVU OBRAZOVANJA MOŽE LI SVAKI UČENIK USPJETI?

Stručni rad / Professional paper

Sažetak Mozak je dinamičan organ koji se hrani podražajima i iskustvima iz okoline. Senzorna stimulacija i motorička aktivacija u godinama ranog djetinjstva modeliraju neurone i veze među njima, oblikujući senzorne i motoričke procese koji će ostati relativno stabilni do kraja životne dobi osobe. Kada je kapacitet na senzomotoričkoj razni razvijen, dijete je sposobnije naučiti zbrojiti dva broja, napisati rečenicu ili družiti se s prijateljima. Djeca se razlikuju po svojim mentalnim i fizičkim karakteristikama te potječu iz okoline koja je za razvoj njihova mozga bila različito stimulirajuća. Jednoobrazno obrazovanje bez obzira na spol, mentalne i fizičke karakteristike djece, nedovoljno kvalitetno osmišljene slobodne aktivnosti kako školske tako i izvannastavne, nedostatak stvaranja čvrstog kontakta između učitelja i učenika, propuštanje prilike za dopunskim obrazovanjem te učenje poučavanjem umjesto istraživanjem, ne stvara kompetentne mlade ljude koji znaju primijeniti svoje znanje i vještine u praksi te stvoriti za sebe kvalitetnu, svrhovitu i ispunjavajuću budućnost. U ovom radu dan je prikaz mogućnosti unaprjeđenja sustava obrazovanja u Hrvatskoj primjenom načela Glasserove teorije izbora i kvalitetne škole te osvrt na utjecaj stupnja senzorne integracije djeteta na školski uspjeh. Ključne riječi: senzomotorička stimulacija mozga, obrazovanje, kvalitetna škola, senzorna integracija, kompetencija

1. INDIVIDUALAN PRISTUP UČENIKU TEMELJ JE USPJEŠNOG POUČAVANJA

Za zdrav i aktivan mozak neophodna je dobra prehrana, mnogo tjelovježbe, izazovi, nova iskustva i ljubav. Uz odgovarajuću mentalnu tjelesnu i/ili senzoričku stimulaciju, neuroni u mozgu se povezuju, produljuju i granaju. Mozak sa svojom složenom građom i neograničenim potencijalom krajnje je plastičan, neprestano promjenjiv organ kojeg snažno oblikuje naše iskustvo u djetinjstvu i tijekom života. U našoj kulturi još je uvijek duboko ukorjenjeno mišljenje da su tijelo i spoznaja, dvije odvojene cjeline. Mišljenje proizlazi iz općenitog stava društva da je sve što radimo sa svojim tijelom, od tjelesnih funkcija, osjećaja i osjeta koji nas održavaju na životu, manje vrijedno i manje važno. Potvrdu stava nailazimo u primjeru odnosa prema školskom predmetu tjelesna i zdravstvena kultura kojeg, priznalo se to javno ili ne, roditelji, učitelji pa i sami učenici, smatraju manje važnim, a uspjehe koji se postižu u okviru ovog predmeta manje vrijednim. Često se zaboravlja ili ne zna, da se mišljenje i učenje ne događaju samo u glavi. Tijelo igra integralnu ulogu u svim intelektualnim procesima, od najranijih trenutaka u maternici pa sve do starosti. Osjetila u tijelu su ta koja mozak opskrbljuju informacijama o okruženju, iz kojih se oblikuje razumijevanje svijeta i iz kojih se crpi pri stvaranju novih mogućnosti. Naši pokreti su ti koji,

12. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 3. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 10. – 12. svibnja 2012. g. - 106 -


osim što izražavaju znanje i pospješuju spoznajne funkcije, zapravo dovode do rasta mozga već samim time što postaju sve složeniji. Cijela struktura našega mozga usko je povezana s mehanizmima unutar tijela i ovisna o njima. Iako u poznavanju mozga postoje veće ili manje nepozanice, posljednjih godina puno se toga otkrilo o povezanosti tijela i uma. Ta bi saznanja trebala snažno utjecati na promjene u odgoju i obrazovanju djece, kao i promjenu stava čovjeka prema sebi, osvijestiti potrebu za doživotnim učenjem te doprinijeti osvještavanju uloge tijela u učenju. Mišićne aktivnosti, osobito usklađeni, uravnoteženi pokreti, potiču stvaranje neurotrofina dopamina, prirodne tvari koja potiče rast postojećih živčanih stanica te povećavaju broj novih živčanih stanica i neuronskih veza u mozgu.

1.1 Senzorna integracija

Sporije učenje i lošije ponašanje često su posljedica neodgovarajuće senzorne integracije u mozgu djeteta. Problem senzorne integracije je vrlo raširen kod djece jer nije očigledan pa mnoga bistra djeca imaju poteškoća s učenjem i loše vladanje, unatoč poticajnoj okolini i brižnim roditeljima. Kod neke djece moguće je prepoznati rane simptome poremećaja senzorne integracije, dok se kod druge djece pojavljuju tek kasnije. Rani znaci kod dojenčadi mogu biti poteškoće u prevrtanju, puzanju, sjedenju ili hodanju, odnosno usvajajnju motoričkih vještina s određenim vremenskim odmakom. U godinama koje slijede ova djeca mogu imati problema s vezanjem cipela ili vožnjom bicikla bez pomoćnih kotača. U starijoj dobi neka djeca nespretno hodaju ili trče, izgledaju nezgrapno i često posrću ili padaju. Kod djece s poremećajem senzorne integracije mišići i živci dobro funkcioniraju, ali mozak ima teškoća sve to objediniti. Kada dijete koje ima poremećaj senzorne integracije krene u školu, počinju se javljati ozbiljniji problemi jer učitelji čitanje, pisanje i računske operacije često smatraju osnovama obrazovanja, ali to su zapravo krajnje složeni procesi koji se mogu razviti samo na čvrstim temeljima dobre senzorne integracije. Nakon nekog vremena dijete počinje uočavati da je drugačije i to za njega predstavlja teško breme. Bez roditeljske podrške u obitelji dijete je prepušteno odrastati s mišlju da je glupo ili zločesto i predodređeno za neuspjeh, pogotovo ako mu to govore i druga djeca. Ukoliko učitelji nisu educirani uočiti dijete koje ima poremećaj senzorne integracije i odnose se prema njemu dodjeljujući mu etikete – sporo, neodgovorno, hiperaktivno, neposlušno i ne ostvare prisan i povezan odnos s djetetom pun razumijevanja i povjerenja, takvo dijete neće imati priliku izrasti u kompetentnog mladog čovjeka koji zna primijeniti svoje znanje i vještine u praksi te stvoriti za sebe kvalitetnu, svrhovitu i ispunjavajuću budućnost.

1.2 Spremnost djece za polazak u školu Polazak u školu važan je korak za dijete. Stupnjevi razvoja djece u dobi od 4 do 7 godina, značajno se razlikuju pa se tako i spremnost za školu razlikuje od djeteta do djeteta. Spremnost ne predviđa koliko će dijete biti pametno, kompetentno, talentirano, već mjeri djetetovu društvenu zrelost. Djeca koja su spremna za osnovnu školu trebaju imati sposobnost za puno više od samog učenja. Djeca moraju biti sposobna za interakciju s drugima, trebaju moći slijediti upute te dobro funkcionirati unutar grupe. Stoga je obvezni dio upisa u osnovnu školu, procjena spremnosti. Osim motoričkih i verbalnih vještina te samostalnosti djeteta, u obzir se uzima i spolna razlika jer dječaci općenito sazrijevaju sporije nego djevojčice tako da u odnosu na djevojčice mogu kasnije krenuti u osnovnu školu. Međutim u procjeni djece, individualne razlike su važnije od spolnih razlika.



2. USPJEH POUČAVANJA OVISI O KVALITETI ODNOSA UČENIKA I UČITELJA

Glasserova kvalitetna škola (GQS), je škola u kojoj su svi razredi kvalitetni, svi učenici rade na zadovoljavajućoj razini, a problemi s disciplinom su nestali. Ukoliko učitelj ima poteškoća u poučavanju nekog učenika, taj je učenik vjerojatno nesretan u svom razredu, a učitelj nezadovoljan u svojoj školi. Većina problema s kojima se učitelji susreću uzrokovana je nezadovoljavajućim odnosima s učenicima, kolegama, ravnateljem. Glasserova teorija izbora, kada se govori o školi, kao polazište uzima osjećaje učenika i učitelja. Kada bi se moglo birati, većina bi odabrala biti sretna u svojoj školi, a ne nezadovoljna. Iako će nesretni učitelj za svoj neuspjeh okriviti učenike, ravnatelja ili roditelje, jedina osoba koju može mijenjati je on sam, bez obzira što čine svi ostali na koje svaljuje krivnju. Učitelji koji žele postići uspjeh u poučavanju moraju odbaciti sedam loših navika koje uništavaju odnose: kritiziranje, okrivljavanje, žaljenje, prigovaranje, prijetnju, kažnjavanje i nagrađivanje drugih da bi ih se lakše kontroliralo. Učitelji bi trebali zamijeniti negativan pristup „koliko god prijetim i kažnjavam još ne čine ono što tražim od njih, ponekad se stvari još pogoršaju“, pozitivnim stavom tj. uspostavom dobrih odnosa s učenicima, jer vrlo malo učenika uči zato što smatra da je obrazovanje nešto značajno za njih. Učenici uče jer vole učitelja i zato što vide smisao u onome što učitelj poučava. Što su učenici sretniji u svom razredu, s više će volje učiti, neće se opirati pa će i učitelji sve manje biti na kušnji upotrijebiti neku od sedam loših navika koje narušavaju dobre odnose. U cilju postizanja bolje kvalitete poučavnja, bilo je potrebno izmijeniti stavove i način rada učitelja, način provjeravanja naučenog gradiva te vrednovanje postignutih rezultata. Prevladavajući sustav ocjenjivanja od 1 do 5 odbija učenika od škole. U školama gdje su loši učenici u većini, matura nema puno veze s kompetentnošću. Teško je vjerovati da su kompetentni oni učenici koji su maturirali, a da tijekom školovanja nikada nisu za svoj rad ocijenjeni ocjenom izvrstan ili vrlo dobar. Takvi učenici i sami vjeruju da nisu sposobni postići više, stoga se niti ne trude dobiti bolju ocjenu od one koja im je potrebna za prolaz. Glasserova ideja jest ne koristiti niske ocjene kako bi se ocijenila nekompetentnost jer, svaki učenik s diplomom ili bez nje, treba kompetentno obrazovanje da bi uspio u životu. Svaki učitelj može poučavati primjenjujući sustav koji se temelji na kompetentnosti, unatoč manama tradicionalnog ocjenjivanja. Bit je uvjeriti učenike da uče kako bi postali kompetentni, što znači da postižu rezultate koji se mogu ocijeniti s četvorkom ili peticom. Prvi korak je povezati se s učenicima i uspostaviti s njima zadovoljavajući odnos u cilju stvaranja radosne i surađujuće radne okoline. U kompetentnom razredu učenicima se objašnjava svrha učenja pojedinog gradiva pa učenici mogu imati puno više kontrole nad svojim radom jer mogu provjeriti stečeno znanje u praksi.

3. MOGUĆNOST IZBORA UMJESTO KONTROLE Stvaranje zadovoljavajućih odnosa u razredu podrazumijeva odbacivanje okruženja vanjske kontrole tj. sedam loših navika koje uništavaju odnos učenik-učitelj-razred i primjenu sedam navika teorije izbora koja povezuje učitelje, učenike i roditelje. Sedam navika teorije izbora su: skrbiti, slušati, podržavati, pridonositi, ohrabrivati, vjerovati i prijateljevati. Primjena sedam navika teorije izbora vrlo je djelotvorna u radu s problematičnim učenicima koji su se već odlučili ne uspostaviti zadovoljavajući odnos s učiteljem i stoga ometaju. Ukoliko se učitelji ne poveže s takvim učenicima, oni će raditi probleme cijele školske godine, opirući se učiteljevu vodstu i na taj način pokušati kontrolirati učitelje. Cilj problematičnih učenika jest ometati nastavu do trenutka kad izazovu učitelje do te mjere da im počnu prijetiti i kažnjavati ih, a kad učitelji to učine, problematični učenici su postigli kontrolu nad učiteljima jer za sve



loše što učine mogu okriviti učitelje. Kada učitelji prestanu upotrebljavati vanjsku kontrolu u nastavi mogu zainteresirati učenike da uzvrate ponašanjem koje želi dobiti od učenika. Odbacivanje psihologije vanjske kontrole i primjena teorije izbora u školi, nije lak zadatak jer zahtijeva puno strpljenja, rada i kreativnosti, no pozitivne promjene koje učitelji na taj način mogu postići u radu s učenicima vrijedne su svakog truda. Svaki put kada učitelji uspiju primijeniti teoriju izbora u radu s učenicima, a oni očekuju prijetnje i kazne tj. vanjsku kontrolu, učitelji zadobivaju njihovu pažnju i zaustavlja se nepovezanost između učitelja i učenika, a u sljedećem će se koraku učenici možda osjetiti povezaniji s učiteljima. Na ovaj način učenici uspostavljaju vezu s odraslom odgovornom osobom i jedino tako mogu imati koristi od nastavnog sata te postizati dobre rezultate koji će ih na kraju dovesti do kompetentnog obrazovanja. Problematični učenici su gotovo uvijek slabo povezani sa svojim roditeljima ili bilo kojom odraslom osobom. Stoga je važno ne slati roditeljima poruke o lošem ponašanju njihove djece u školi jer to može dovesti do kažnjavanja kod kuće tj. primjene psihologije vanjske kontrole koja se želi izbjeći jer to uništava i ono malo veze koju učitelji i učenici imaju na početku primjene teorije izbora. Učitelji su kod ovakvih učenika jedini koji ga mogu uvjeriti u važnost rada u školi. Čim učenik postigne uspjeh u školi o tome je dobro obavijestiti roditelje jer ih može potaknuti na manje korištenje metoda vanjske kontrole i lakše povezivanje sa svojim djetetom te stvaranje temelja za početak izgradnje boljih međusobnih odnosa. Ukoliko se učitelji uspiju povezati s problematičnim učenicima, učenici imaju puno više izgleda za sretniji život. Prema teoriji izbora, svi odaberemo ono što činimo i odgovorni smo za svoje izbore. Postajemo sretni kada naučimo kako zadovoljiti jednu ili više od pet osnovnih potreba: preživljavanje, ljubav i pripadanje, moć, slobodu i zabavu, koje su genetski ugrađene u nas. Nitko ne može zanemariti svoje osnovne potrebe, one su izvor našeg ponašanja. No, mogućnost izbora ili vanjska kontrola nisu upisani u naše gene, to je ponašanje, a sva su ponašanja stvar izbora. Učitelji mogu zadovoljiti osnovne potrebe svojih učenika – ljubav i pripadanje, moć, slobodu, zabavu i preživljavanje i na taj se način povezati s njima te ih učiniti da jedni i drugi budu sretniji u školi.

4. ZA POSTIZANJE USPJEHA VAŽNO JE RIJEŠITI SE POMISLI NA NEUSPJEH

U Glasserovoj kvalitetnoj školi nema neuspjeha, nema padanja razreda, nema niskih

ocjena odnosno uopće nema ocjena. Umjesto ocjenjivanja postavljen je objektivan standard kompetentnosti, a kada učenici dosegnu taj standard dobiju priznanje. Učenicima se daje više vremena da rješavanje zadanih zadataka, a učitelji se trude pronaći način učiniti gradivo pristupačnijim i zanimljivijim. Učenicima se nudi pomoć koju mu mogu pružiti drugi učenici ili učitelj, a daje mu se i mogućnost kontrole nad vlastitim radom što je motivrajuće za učenje. Rad s učenicima ne bi trebao započeti prijetnjama što će im se dogoditi ako ne savladaju pojedino gradivo jer je to potvrda slabosti da je većina gradiva koja se poučava nezanimljiva i da se učitelji boje gubitka kontrole. Učenici takve uvode uglavnom prestanu slušati i počinju pričati ili se baviti nečim drugim, a učitelji se dovode u situaciju da se moraju braniti i prije nego se uopće upoznaju s učenicima. Učenicima se naglašava da je učiteljima stalo do njihovog uspjeha u školi i stjecanja kompetentnog obrazovanja. U cilju stvaranja prijateljskog okruženja pri prvom susretu učitelja i učenika predlaže se sjedenje u krugu koje je puno praktičnije za uspostavljanje veze s učenicima jer nije važno tko gdje sjedi, svi su u prvom redu. Sjedenje u krugu također, omogućava brzo i jednostavno formiranje skupina učenika za rad u grupama ili u paru. Također se predlaže međusobno oslovljavanje osobnim imenima, uključujući i učitelje što se opravdava činjenicom da će ukoliko učitelji ne upotrebljavaju vanjsku kontrolu i učenicima dopuštaju oslovljavanje osobnim imenom, učenicima biti teže



ometati nastavu. Nadalje, discipliniranje se zamjenjuje razgovorom bez vanjske kontrole, postavlja se što je moguće manje pravila jer ona smanjuju fleksibilnost učitelja. Učenici žele da se s njima postupa kao s osobama, a postavljanje previše pravila predstavlja prepreku. Učitelji bi se također trebali opustiti u razredu i ne biti previše ozbiljni, uživati u radu jer kad učenici vide da učitelji uživaju poučavajući ih i oni će više uživati u učenju. Dobar način izbjegavanja nastajanja problema u razredu je često okupljanje i razgovor tzv. uspostavljanje krugova jer učenici vole pričati i uživaju u pažnji koja im je poklonjena. Učenici na ovaj način vježbaju govoriti i slušati, a istodobno zadovoljavaju potrebu za pripadanjem i povezanošću. Učitelji uvijek trebaju imati na umu da ne smiju upotrijebiti metodu vanjske kontrole u rješavanju problema i podsjećati učenike da je škola mjesto za postavljanje pitanja te da je najgore što mogu učiniti je da sjede u razredu i nemaju pojma o čemu ih se poučava.

4.1 Kompetentan razred ključ je uspjeha Kompetentan razred pretvara školske neuspjehe u uspjehe. U kompetentnom razredu nema ničeg što je teško razumljivo i neizvedivo. Prvi uvjet za uspostavljanje kompetentnog razreda je riješiti se zastarjele definicije koja obrazovanje naziva naučenim znanjem i zamjeniti je definicijom - obrazovanje je primjena i unaprjeđivanje znanja. To zapravo znači da za razliku od škole, u stvarnom svijetu, ljudi uče primjenjivati znanje jer samo usvajanje znanja nije dovoljno. U kompetentnom razredu dozvoljeno je korištenje npr. kalkulatora jednom kada se stekne vještina računanja, a za rješavanje zadataka dozvoljeno je korištenje knjiga, priručnika, bilješki jer se tako radi i u stvarnom svijetu – na radom mjestu, kod kuće, u svakodnevnom životu. U kompetentnom razredu učitelji nakon poučavanja pojedinoj vještini npr. računanju, čitanju, nauče učenike kako uživati u tim vještinama te vrijednosti primjene pojedine vještine. Za razliku od uobičajenog „školanja“ koje ubija uzbuđenje i radost učenja, kompetentan razred to može ponuditi svojim učenicima što je od velikog značaja za postizanje dobro obrazovanog, brižnog i sigurnog društva. U stvarnom svijetu od svakog se traži uspješno obavljanje zadanih zadataka, a za to je potrebna kompetentnost. Uspješni učitelji koji poučavaju učenike na način da postanu kompetentni, objasne svojim učenicima razloge učenja i gdje to znanje mogu upotrijebiti te povezuju poučavanje sa situacijama iz svakodnevnog života. Za stvarni život potrebne su vještine: čitanje, pisanje, kompjuterska pismenost, rješavanje problema, primjena znanja, rukovođenje i slušanje. U kompetentnom razredu daje se naglasak usavršavanju dviju važnih vještina iz stvarnog svijeta – govorenju i slušanju. Stjecanje kompetentnosti u slušanju i govorenju ključno je za postizanje društvenog i ekonomskog uspjeha. Memoriranje koje je važno učiteljima i roditeljima, za život je potpuno nepotrebna vještina, a mnogi sposobni učenici upravo zbog toga ne vole školu. Iz odnosa učenika prema izvanškolskim aktivnostima, moguće je puno toga naučiti. Učenici pohađaju takve aktivnosti jer to žele, vesele ih, trude se jer razumiju vrijednost svog rada, dobro se osjećaju i stoga uvijek postižu razinu kompetentnosti. Upravo takvu aktmosferu za rad i uspjeh nudi kompetentan razred. Ideja je povisti standarde u školama upravo do razine kompetentnosti jer učenik može uspjeti u životu jedino ako zna primijeniti naučene vještine. Na radnom mjestu nekompetentni radnici se otpuštaju ili nikada ne napreduju, no u školama se učenike ne bi trebalo isključivati zbog nesposobnosti već bi trebalo uložiti ozbiljne napore kako bi im se pomoglo da ostvare zadovoljavajuću razinu znanja tj. kompetentnost.



5. POSTIZANJE KOMPETENTNOSTI ZAHTJEVA PROMJENE U POUČAVANJU

Uspjeh dosadašnjeg načina poučavanja većine učitelja pouči – testiraj ovisi o motivaciji učenika. Istraživanja pokazuju da će učenici osnovnih, ali ne i srednjih škola biti motiviraniji ako rade u razredima s manjim brojem učenika, ukoliko su bili uključeni u predškolski sustav i ako imaju pristup sadržajnijem obrazovnom materijalu. Da bi se postigli navedeni uvjeti potreban je novac, no Glasser predlaže sustav koji ne košta više od postojećeg, ne zahtjeva posebne učitelje i profesore, a podrazumijeva uobičajene testove, zadatke i ocjene – tzv CBC sustav (Competency Based Classroom). Ključna promjena koju donosi CBC sustav je nastavak poučavanja nakon testiranja sve dok učenici koji su pristupili testu ne odgovore na sva pitanja kompetentno i točno. Ovakav pristup znatno doprinosi motivaciji učenika za učenje tj. učenike se može uvjeriti da naporno rade za odličan uspjeh što je ključno za stvaranje kompetentnog razreda. U kompetentnom razredu izostaju (ne)priznanja (ocjene) za rad koji nije odličan. U CBC sustavu, učitelj unaprijed objasni učenicima svaki zadatak, stečeno znanje se stalno testira, a za testove učenici se pripremaju na satu. Učenike se upućuje na učenje iz knjiga i bilježaka i pritom se ne zahtjeva učenje napamet već razmišljanje. Tijekom testiranja učenici se za pomoć mogu obratiti drugim učenicima (oni imaju izbor pomoći ili ne – metoda izbora) i učitelju. Ukoliko nisu uspjeli sve riješiti, test mogu odnijeti kući, zatražiti pomoć ukućana, prijatelja i završiti ga na taj način, što do određene granice briše vremensko ograničenje rješavanja testa tijekom trajanja školskog sata. Učitelji, pregledavajući ono što su učenici napravili, s njima razgovaraju o učinjenom i ukoliko nisu ispunili zadatke na odgovarajući način daju im priliku da poprave i poboljšaju rad. Važno je tražiti od učenika objašnjenje zašto su napisali ono što su napisali da se ne bi rad sveo na nagađanje. Cilj CBC sustava nisu ocjene već postizanje kompetentnog znanja, a učiteljima mora biti važno znati jesu li učenici shvatili ono što su radili. Učitelji tijekom obrade prve lekcije moraju naglasiti razliku između stjecanja znanja u usporedbi s njegovom primjenom i unaprjeđenjem. Stoga se u CBC sustavu predlažu pitanja esejskog tipa te pitanja višestrukog izbora, a učenici uz svaki odabrani odgovor trebaju objasniti zašto su odabrali upravo te odgovore. Vrlo dobar način motivacije kompetentnog učenika za daljnji rad je da ga se kao mentora dodijeli manje kompetentnom učeniku sve dok je ovaj ozbiljan u nastojanju da test završi ispravno. Drugi način je davati kompetentnim učenicima dodatna pitanja na koja trebaju odgovoriti, a u oba slučaja nagrada je podizanje ocjene s vrlo dobar na izvrstan. Ukoliko pojedini učenik ne postigne razinu kompetentnosti tijekom školske godine može to obaviti ljeti, iduće godine ili ponovno ići na predavanja da bi dobio priznanje jer i vanjski svijet ima vremenska ograničenja. Ovo je bitna značajka kompetentnog razreda, ne smanjuje se količina gradiva koju učenik treba usvojiti već se povećava potrebno vrijeme za rješavanje zadatka.

5.1 Uloga ravnatelja u kompetentnoj školi Ukoliko zaposlenici žele provesti neku zamiso, u tvrtkama trebaju odobrenje i podršku rukovoditelja. Isto je i u školama, bez podrške ravnatelja neće biti važnijih promjena u školi jer osoba ravnatelja treba pomoći učiteljima u postizanju učinkovitosti i zadovoljstva u radu. Svi ravnatelji Glasserove kvalitetne škole, koliko god se međusobno razlikovali kao osobe moraju imati tri zajedničke osobine: pokušati zamijeniti vanjsku kontrolu teorijom izbora, raditi na izbacivanju niskih ocjena i neuspjeha iz škole i predvoditi put prema zadovoljstvu učitelja, učenika i roditelja u njihovim školama. Uloga ravnatelja jest stvoriti sigurno okruženje u svojoj školi i ugodnu atmosferu za rad.



6. UVOĐENJE KOMPETENTNOG RAZREDA U OSNOVNU I SREDNJU ŠKOLU

Postupak uvođenja kompetentnog razreda u osnovnu i srednju školu ima sličnosti, ali i određenih razlika. Zajedničko im je sljedeće: u GQS se ne uči čineći pogreške već ispravljajući ih, ideja kompetentnog razreda na bilo kojoj razini je prikazati kompetentno učenje toliko mogućim da će svi učenici odbiti loše rezultate jer svaki čovjek, bez obzira na svoju kognitivnu ili razvojnu razinu, želi naučiti kako biti vještiji i kompetentniji, a tu potrebu GQS poštuje, ako je učenik voljan raditi, nikada ne ostaje bez druge šanse.

6.1 Kompetentan razred u osnovnoj školi Učenici u osnovnim školama mentalno sazrijevaju različitom brzinom i u tim su godinama vrlo osjetljivi na vanjsku kontrolu. Djeca su u fazi prijelaza iz svijeta koji se vrtio oko njih u svijet koji od njih traži da čine stvari i izvršavaju zadatke u kojima možda i ne vide smisao. Djeca su u toj dobi osjetljivija na izraz učiteljevog lica, geste i ton glasa. No, bilo koju promjenu koju se želi uvesti, pa tako i ideju Glasserovog kvalitetnog razreda, lakše je provesti u osnovnoj nego u srednjoj školi. Razlozi za to su: lakše se stvaraju odnosi s djecom kada se s njima boravi tijekom cijelog tjedna, lakše je ne davati im niske ocjene, vrijeme je puno fleksibilnije, djeca imaju manje iskustva s vanjskom kontrolom, a vještine čitanja, pisanja i računanja na ovoj se razini smatraju puno važnijim nego stjecanje velike količine znanja.

6.2 Kompetentan razred u srednjoj školi Stvaranje kompetentnog razreda u srednjoj školi teže je nego u osnovnoj školi jer je puno više učenika, više je zabrinutosti zbog nižih ocjena te nedovoljno fleksibilnosti vezane uz vrijeme koje se nudi za rješavanje zadanog zadatka. Učitelji učenicima trebaju objasniti ideju da kompetentan razred podržava suradnički, a ne natjecateljski duh te da je važna primjena znanja, a ne tko je više zapamtio. Učenicima također treba objasniti da će učitelji voditi bilješke o napretku svakog učenika, ali i oni sami svoje vlastite bilješke osobnih postignuća kako bi uvijek točno znali gdje su zapeli u procesu dobivanja priznanja tj. postizanja kompetentnosti. Činjenica je da bolje pamtimo ono što često koristimo i što nas zanima, stoga je učitelj u kompetentnom razredu slobodan biti kreativan, zanimljiv i poučavati kako želi, a sve u cilju postizanja kompetentnosti učenika. U srednjim školama potrebno je poticati rad u timu jer je djelovanje u timu važna vještina za rad u tvrtkama. U školama gdje se učenike kažnjava lošim ocjenama ako ne uspiju, oni gube želju uskladiti svoja očekivanja s učiteljevim, stoga je očekivanja potrebno zamijeniti postizanjem kompetentnosti. Problem s disciplinom izbjeći će se ukoliko se postigne snažna interakcija između učenika tijekom rada u parovima, grupama i timovima te zadovoljavajuća interakcija između učenika i učitelja. Iz razloga što uče ono što će im koristiti u stvarnom životu, kompetentni učenici koji znaju što rade i zašto to rade, neće raditi samo prema tuđim uputama već će uključiti i vlastitu kreativnost.

7. ZAKLJUČAK Mudar roditelj, a kasnije učitelj koji se nada potaknuti zdrav mentalni razvoj djeteta mora planirati stjecanje pravog iskustva djeteta u pravo vrijeme, pružati djetetu dovoljno ljubavi, biti strpljiv i pažljivo promatrati razvoj kako bi na vrijeme uočio odstupanja i sukladno odstupanjima reagirao.Važan dio razvoja je i igra jer kroz igru djeca uče, rješavaju se većih ili



manjih frustracija koje dožive tijekom dana, isprobavaju uloge, a sve to im je nužno za zdrav i normalan razvoj. Polazak u školu važan je korak za dijete. Osim motoričkih i verbalnih vještina te samostalnosti djeteta, u obzir je potrebno uzeti i spolnu razliku jer dječaci općenito sazrijevaju sporije nego djevojčice tako da u odnosu na djevojčice mogu kasnije krenuti u osnovnu školu. Međutim u procjeni djece, individualne razlike su važnije od spolnih razlika. Uspjeh poučavanja ovisi pak o kvaliteti odnosa učenika i učitelja, a za postizanje uspjeha važno je riješiti se pomisli na neuspjeh. Na ovim temeljima, uz primjenu teorije izbora zasniva se Glasserova kvalitetna škola (GQS). U GSQ svi učenici rade na zadovoljavajućoj razini, a problemi s disciplinom su nestali. Da bi se postigli navedeni ciljevi, promjena koju je potrebno provesti jest promjena stavova i načina rada samih učitelja. Prvi uvjet za stvaranje kompetentnog razred jest zamijeniti sedam loših navika vanjske kontrole: kritiziranje, okrivljavanje, prigovaranje, zapovijedanje, prijetnja, kažnjavanje i nagrađivanje kako bi nekoga kontrolirali, navikama koje povezuju: skrb, slušanje, podržavanje, sudjelovanje, ohrabrivanje, vjerovanje i prijateljevanje. Najteži dio puta prema kompetentnom razredu jest prihvaćanje ideje da su zapravo svi učenici sposobni za odličan uspjeh u svom učenju i poslu. Jednako teško je uvjeriti same učenike da su sposobni za to jer su se u postojećem sustavu ocjenjivanja od 1 do 5, naučili smatrati „propalim slučajevima“. Ideja kompetentnog razreda na bilo kojoj razini je prikazati kompetentno učenje toliko mogućim da će svi učenici odbiti loše rezultate. Problem s disciplinom rijetko se pojavljuje u GQS zbog snažne interakcije učenika tijekom rada u parovima, grupama i timovima te zadovoljavajuće interakcije između učenika i učitelja. U GQS cijeli je sustav oblikovan tako da pomogne svim učenicima da poboljšaju svoj život kroz učenje i to učenje informacija, vještina i vrijednosti koje će im pomoći živjeti odgovorno i uspješno, sada i u budućnosti. Važnu ulogu u uspostavljanju Glasserove kvalitetne škole ima ravnatelj jer ako ravnatelj ne predvodi put neće biti značajnijih promjena na bolje Uspostavljanje kompetentnog razreda zahtjeva strpljenje, kreativnost i ustrajnost, no rezultat koji se može postići – kompetentni učenici spremni za snalaženje u svakodnevnom životu nakon završetka škole - vrijedni su svakog truda.

LITERATURA [1] A. Jean Ayres, Dijete i senzorna integracija, Naklada Slap, 2002. [2] M. Diamond i J. Hopson, Čarobno drveće uma, Ostvarenje d.o.o., 2006. [3] W. Glasser, Svaki učenik može uspjeti, Alinea 2001. [4] W. Glasser, Teorija izbora, Alinea, 2000.

DEVELOPMENT AND CHANGES IN THE EDUCATION SYSTEM CAN EVERY STUDENT SUCCEED?

Summary The brain is a dynamic organ, feeding on stimuli and experiences from its surroundings. Neurons, and the connections among them, are modelled by sensory stimulation and motor activation in early childhood, forming sensory and motor processes which will remain relatively stable until the end of the person's life. When the capacity is developed on a sensorimotor level, the child is more capable of learning how to add numbers, to write a sentence or to socialize with his or her friends. Children differ in terms of their mental and physical characteristics and come from surroundings that have stimulated the development of their brains to various degrees. A uniform education, without regard to a child's gender and mental and physical characteristics; activities of an insufficient quality, whether extracurricular or otherwise; the lack of a firm rapport created between teacher and students; missing the chance for additional education; teaching by instruction instead of by research: these factors do not form competent young people who can apply their knowledge and skills in practice and create a quality, meaningful and fulfilling future for themselves. In this paper, we present a



description of the possibilities of improving the Croatian educational system by using the principles of Glaser's theories of choice and of the quality school, of the techniques of "brain-based education", as well as an overview of the influence of the degree of the child's sensory integration on his or her academic success. Keywords: sensorimotor brain stimulation, education, quality school, sensory integration, competence


razvoj i promjene u sustavu obrazovanja - moŽe li svaki uČenik uspjeti?

Documents