VIII

Tko eli izazvati preokret treba da razmotri kakva je republika

je kako nevaljao moe nanositi zlo samo u iskvarenoj republici. Osim tada navedenih razloga, taj potkrepljuje primjer Spurija "!

uskladiti s povoljnijim vremenima svoje postupke koji su ga proslavili. A da je Fabije to radio po svojoj prirodi a ne zato to je morao, vidjelo se kad je Scipionhtio s vojskom prijei u Afriku da zavri rat, pa mu se Fabije jako usprotivio ne mogui odustati od uobiajenog svojeg naina i od svojih navika.801 Da je ovisilo o njemu, Hanibal bi jo bio u Italiji, jer nije uviao da su se vremena promijenila i da treba promijeniti nain ratovanja. A da je Fabije bio u Rimu kralj mogao je lako izgubiti rat, jer promjene svojih postupaka ne bi znao usklaivati s promjenom vremena. On se, meutim, rodio u republici, gdje su graani bili drugaiji i drugaija raspoloenja, a kao to je ona imala Fabija, koji je bio izvrstan kad je trebalo ratovati, tako je poslije imala i Scipiona u doba kad je u ratu trebalo pobjeivati. Zbog toga je dugovjenija republika i due joj je fortuna sklona nego vladavini pojedinca, jer se ona moe bolje prilagoditi vremenima negoli vladar, zbog razliitosti graana koji u njoj ive. ovjek, naime, naviknut postupati na jedan nain nikad se ne mijenja, kao to je reeno, pa je neizbjeno da propadne kad se promijene vremena oprena tom njegovu nainu.

Ve spominjani Piero Soderini u svemu se ponaao humano i strpljivo. Zahvalju-jui njemu domovina mu je napredovala dok su vremena bila u skladu s njegovim postupcima. im su, pak, dola vremena kad je trebalo prekinuti sa strpljivou i skromnou nije se znao snai, pa je zajedno s domovinom propao.802 Papa Julije II za cijelo je vrijeme svojega papinskog vladanja postupao estoko i kao mahnit, 803 a kako su ga vremena dobro pratila, svi su mu pothvati uspijevali. Da su, meutim, nastala drugaija vremena, koja bi zahtijevala drugaije ponaanje, neizbjeno bi propao, jer ne bi promijenio ni nain ni naela svojega dranja. A to se ne moemo mijenjati, dva su razloga. Prvi je to se ovjek ne moe oprijeti sklonostima svoje naravi;,804 Drugi je to ovjeka kojemu je odreen nain ponaanja donio velik uspjeh, nije ffi()'gue uvjeriti da moe uspjeti i drugaijim ponaanjem. Otud mijenjanje njegovefortune,jeronasemijenja s vremenima, a on ne mijenja svoje ponaanje. Stoga i grad propada, jer republike u skladu s vremenima ne mijenjaju ureenje, kao to smo o tome dugo raspravljali,805

nego su sporije i treba im vie vremena dok se promijene. Treba da dou vremena koja svu republiku poremete, a tada nije dovoljan pojedinac koji mijenja ponaanje.

Budui da smo spomenuli Fabija Maksima koji je zadrao Hanibala, u iduem u poglavlju raspravljati o tome moe li vojskovou, koji poto-poto hoe da povede bitku, neprijatelj u tome sprijeiti.

X

Vojskovoa ne moe izbjei bitku kad je protivnik poto-poto eli

Cneus Sulpitius dictator adversus Ga/los bellum trahebat, nolens se fortunae committere adversus hostem, quem tempus deteriorem in dies, et locus alienus, face-ret.806 Ima greaka u koju svi ljudi ili veiHa upadaju, pa mislim da se njima nije naodmet mnogo puta pozabaviti. Prema tome, iako sqm vie puta pokazao koliko se

801 Nisu bile, meutim, posrijedi psiholoke razlike, ve borba za vlast i sukob dviju suparnikih grupa, Fabijeve

konzervativne aristokracije i Scipiona, na elu progresivne grupacije. 802 O propasti Piera Soderinija usp: Rasprave ... , I, 7; I, 52. i III, 3. 803 O naglosti i estini Julija II usp: Rasprave ... , I, 27. 804 Usp.: Rasprave ... , I, 18. 805 Vidjeti: Rasprave ... , I, 18. i III, 1.

. 806 ~at.: Diktator Gnej Sulpicije odugovlaio je rat protiv Gala, ne elei se osloniti na sreu protiv neprijatelja

koJeg Je vrqeme t neskloni teritorij iz dana u dan slabilo (Tito Livije, nav. dj., VII, 12).

308

nae djelovanje u krupnim stvarima razlikuje od djelovanja u drevno doba,807 ne ini mi se suvinim to i sada ponoviti. Ako se, naime, ikad odudara od drevnih naela, najvie se odudara u vojnim akcijama, u kojima se sada ne pridravaju niega od onog to su u drevnosti jako cijenili. Nevolja je u tome to su republike i vladari brigu o tome prebacili na drugoga i da bi izbjegli opasnosti uklonili su se od te dunosti, pa ako danas kadto u tome kralj i sudjeluje osobno, ne smatra se da njegov udio zavrijedi veu pohvalu. Tu naime dunost, kad je obavljaju, obavljaju radi pompe a ne zbog kojega hvale vrijednog razloga. Takvi ipak manje grijee, jer bar koji put vojsci pogledaju u lice pridrava jui za sebe naslov vrhovnog zapovjednika, nego to grijee republike, osobito talijanske, koje se uzdaju u drugoga i ne razumiju se nimalo u ratna pitanja, a s druge strane, da bi pokazale kako vojskom zapovijedaju, donose u vezi s njom odluke pa u odluivanju poinjaju tisuu pogreaka. Iako sam o nekima raspravljao na drugom mjestu, 808 ovdje ne elim preutjeti jednu osobito vanu. Kad ti dokoni vladari ili mlake republike alju vojskovou u pohod smatraju da je najpametnija zadaa koju mu daju nalog da nikako ne ide u borbu, da se naprotiv vie i od ega uva bitke. Njima se ini da u tome oponaaju mudrost Fabija Maksima, koji je odgaajui sukob Rimljanima spasio dravu, a ne shvaaju da je ta njihova uputa nitavna i tetna, jer treba znati da vojskovoa koji ide u ratni pohod ne moe izbjei bitku ako neprijatelj eli da do nje doe po svaku cijenu. Dati takvu uputu isto je to i kazati: >>Ui u bitku po neprijateljevoj a ne po svojoj volji. Tko, naime, ide u ratni pohod a ne eli ui u bitku, ima jedino sigurno rjeenje ako se dri bar pedeset milja daleko od neprijatelja i uz to ima dobre dounike, da se moe na vrijeme udaljiti ako neprijatelj ide prema njemu. Druga je mogunost zatvoriti se u grad, no i jedno je i drugo vrlo tetno. U prvom sluaju vlastita se zemlja ostavlja kao plijen neprijatelju, a valjan e vladar radije iskuati fortunu u borbi negoli produiti rat na veliku tetu podanika. U drugom je sluaju gubitak oit, jer skloni li se s vojskom u grad, bit e izloen opsadi i nee proi mnogo vremena pa e osjetiti glad i predati se. Prema tome, izbjegavati bitku na ta dva naina vrlo je opasno. Postupak Fabija Maksima, koji se smjestio na utvrenim poloajima, dobar je ako ima tako vrlu vojsku da se neprijatelj ne bi usudio potraiti te tamo gdje ima prednost. A ne moe se rei da je Fabije izbjegavao bitku, nego prije da je htio u njoj imati prednost. Da mu je, naime, Hanibal doao u susret, Fabije bi ga ekao i s njim zapodjenuo bitku, ali Hanibal se nikad nije usudio s njim tako boriti. Posljedica je bila da su bitku izbjegli i Hanibal i Fabije, no da je jedan od njih htio da do bitke doe po svaku cijenu, drugom bi preostalo samo jedno od spomenutih triju rjeenja, ili bjeanje.

Da je to to kaem tako, oito je iz tisuu primjera, a najbolji je primjer rat Rimljana protiv Filipa Makedonskog, oca Perzej eva. 809 Kad su ga, naime, Rimljani napali, Filip je odluio da ne prihvati bitku, a da bi to postigao, prije je htio uiniti isto to je.Fabije Maksim uinio u Italiji, pa je s vojskom zauzeo poloaj na vrhu brda gdje se jako utvrdio smatrajui kako se Rimljani nee usuditi da ga dou napasti. Oni su ga, meutim, napali i potukavi ga potjerali su ga s brda, a kako se nije mogao oduprijeti pobjegao je s veinom svojih ljudi. A od potpunog unitenja spasila ga je neprohodnost podruja, po kojemu ga Rimljani nisu mogli progoniti. Ne hotei se sukobiti, a utaborivi se u blizini Rimljana, Filip je, dakle, morao pobjei, a poto je iskustvom

807 Vidjeti: R'asprave .. . , II, Predgovor i 16, 18-19; Ill, 27. 808 Usp.: Rasprave . .. , II, 12. 809 198. god. pr. n. e. Rije je o Filipu V. Rimljanima je zapovijedao najprije konzul Publije Vilije Tapu!, kojega

je zamijenio Tito Kvincije Flaminije. Rat je zavrio bitkom kod Kinokefale u Tesaliji, 197. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXII, 11-12.

309

spoznao kako mu nije bilo dovoljno stajati na brdu i u utvrdama ako se nije elio sukobiti, odluio je drugaije se ponaati pa je otiao mnogo milja daleko od rimskog tabora. Kad su se Rimljani nalazili u jednoj provinciji, on je odlazio u drugu, a isto je tako uvijek dolazio tamo otkud su Rimljani odlazili. A kad je na koncu opazio kako se njegov poloaj pogorava to se vie rat produuje i kako as on as neprijatelj tlae njegove podanike, odluio je iskuati fortunu u borbi; i tako je dolo do prave borbe izmeu njega i Rimljana. Korisno je dakle ne boriti se kad je vojska tako jaka kao to je bila Fabijeva i kakvu je imao Gnej Sulpicije,810 kad ti je naime vojska toliko dobra da te se neprijatelj ne usuuje napasti u tvojim tvravama i kad je neprijatelj na tvojem podruju a nije se dobro uvrstio i trpi jer nema snabdijevanja. A u tom je sluaju odluka dobra, zbog razloga koje spominje Tito Livi je: Nolens se fortunae committere adversus hostem, quem tempus deteriorem in dies, et locus, alenus faceret.811 Ni u kojem drugom sluaju bitku ne smije izbjegavati ne eli li doivjeti sramotu i opasnost. Pobjei, naime, kao to je uinio Filip, isto je to i biti razbijen, isto s veom sramotom to si manje iskazao svoju vrlinu. A ako je njemu polo za rukom spasiti se, ne bi polo za rukom kome drugom, jer mu ne bi pomogla nepogodnost zemljita kao njemu. Da je Hanibal bio majstor rata nitko nee zanijekati, a da je u sukobu sa Scipionom u Africi vidio prednost u produenju rata bio bi ga produio, i da je sluajno kao dobar vojskovoa imao i dobru vojsku, to bi mogao i uiniti, kao to je uinio Fabije u Italiji. Kako to, meutim, nije uinio, treba vjerovati da je imao neki vaan razlog. Ako, naime, vojskovoa koji je podigao vojsku opazi da zbog pomanjkanja novca i saveznika s tom vojskom ne moe dugo izdrati, potpuno je lud ne iskua li fortunu prije nego to se ta vojska raspadne, jer ako eka, gubitak mu je neizbjean, pokua li, mogao bi i pobijediti.

Drugo neto treba dobro procijeniti, a evo to: ak i ako se gubi, treba nastojati stei slavu, a vea se slava stjee ako si morao podlei snazi, nego ako te druga nezgoda prisilila da izgubi. Mora da je to i prisililo Hanibala da se bori. S druge pak strane, da je Hanibal i odgodio bitku i da nije imao hrabrosti da ga ode napasti na utvrenom poloaju, Scipion ne bi stradao, jer je ve pobijedio Sifaksa i u Africi osvojio toliko zemalja da je mogao biti miran i bez neugodnosti kao u Italiji. Tako nije bilo Hanibalu kad se sukobio s Fabijem, ni Francuzima kad su se sukobili sa Sulpicijem.

To manje bitku moe izbjegavati tko napada tue podruje, jer eli li prodrijeti na podruje neprijatelja mora se s njim potui kad mu doe ususret, a utabori li mu se pred gradom jo se vie obvezuje na borbu. U nae je doba to doivio Karlo Burgundijski, koji se utaborio kraj vicarskoga grada Morata, pa su ga vicarci napali i porazili,812 a ~ako se dogodilo i francuskoj vojsci koja se utaborila u Novari, gdje su je isto tako S vicarci porazili. 813

XI

Tko se bori s mnogobrojnim neprijateljima, koliko god bio slabiji, pobijedit e uspije li odoljeti prvim navalama

Mo pukih tribuna u gradu Rimu bila je velika i bila je potrebna, o emu smo mnogo puta raspravljali. 814 Inae se, naime, ne bi mogla obuzdati ambicija plemstva,

810 Gnej Sulpicije Petik je imenovan diktatorom 358. god. pr. n. e. 811 Lat.: Ne elei se osloniti na sreu protiv neprijatelja kojeg je vrijeme i neskloni teritorij iz dana u dan slabilo.

Vidjeti 806. biljeku. 812 Karlo Burgundijski (Smjeli) upao je u vicarsku 1476. god., ali je doivio poraz u Gransonu, u oujku, i

kod Marata, u lipnju iste godine.

310

813 O bici kod Novare iz 1513. god. vidjeti Rasprave ... , II, 17-18. 814 Vidjeti: Rasprave ... , I, 3-7, 37, 39.

koje bi bilo republiku iskvarila mnogo prije nego to se iskvarila. Pa ipak, budui da se u svemu, kao to je drugom prilikom reeno,815 krije poneko zlo koje potakne neeljene dogaaje, i zbog te je ustanove bilo potrebno donijeti nove mjere. Kad se tribunska vlast uzobijestila izazivajui strah u plemstvu i u cijelom Rimu, bilo bi dolo do tetnih posljedica za rimsku slobodu, da Apije Klaudije nije pokazao kako se treba tititi od ambicije tribuna: 816 meu njima je uvijek bio netko to je bio ili plaljiv, ili potkupljiv, ili mu je bilo stalo do javnog dobra, pa se mogao nagovoriti da se odupre volji ostalih, kad su htjeli donijeti koju odluku protiv volje Senata. Ta je mjera uvelike obuzdavala tako veliku vlast i mnogo je vremena koristila Rimu. Zbog nje zakljuujem, kako svaki put kad se mnogo monih sloi protiv jednoga, makar svi zajedno bili znatno moniji od njega, valja ipak polagati veu nadu u tog pojedinca, koliko god bio manje jak, negoli u onu veinu, koliko god bila vrlo jaka. Ako, naime, i zanemarimo njegove prednosti to je sam a ne dio mnogih (a tih prednosti imade bezbroj), on uvijek s malo spretnosti njih moe razjediniti i tako to jako tijelo oslabiti. Neu u vezi s tim navoditi drevnih primjera, kojih bi bilo mnogo, nego u se ograniiti na moderne, koji su se dogodili u nae doba.

Cijela se Italija godine 1484. urotila protiv Mleana, 817 a kako su oni bili posve izgubljeni i vie nisu mogli drati vojsku na bojnom polju, potkupili su gospodina Ludovica, koji je vladao u Milanu,818 i zahvaljujui tome sklopili su sporazum, prema kojemu su ne samo vratili izgubljene gradove, nego su prigrabili i dio ferarske drave. Tako su oni koji su gubili rat ostali pobjednicima u miru.819 Nema tome mnogo godina kako se protiv Francuza urotio cio svijet,820 no prije nego to je rat bio okonan, panjolska se pobunila, protiv saveznika i sporazumjela se s Francuskom, tako da su malo nakon toga i ostali saveznici bili prisiljeni da se sporazumiju.821 Prema tome, nema sumnje da uvijek valja smatrati kako pojedinac protiv kojega su zaratili mnogi mora pobijediti ako je takve vrline da moe odoljeti prvim napadajima pa ekati dobivajui na vremenu, jer ne uini li tako, izloit e se tisuama opasnosti. To se i jest dogodilo Mleanima 1508: da su s Francuzima mogli dob~ti na vremenu i stii pridobiti koga od njihovih saveznika, bili bi izbjegli poraz; kako, meutim, nisu bili vojno spremni da bi mogli dobiti na vremenu s neprijateljem, i stoga nisu stigli nikoga od njih odvojiti, morali su propasti. Oito je, naime, da im je papa, im je dobio svoje, postao prijateljem kao i panjolska, i da su mogli, oba bi ta vladara mletake posjede u Lombardiji podrali protiv Francuske, kako ne bi toliko ojaala u Italiji.822 Mogli su, dakle, Mleani dati dio da bi spasili ostatak: da su to pravodobno uinili kako ne bi ispalo da su bili prisiljeni, i to prije rata, bilo bi im vrlo pametno, ali kad je rat poeo, bilo je sramotno i od male koristi. Prije toga, meutim, malo je graana u Veneciji moglo vidjeti opasnost, vrlo malo izlaz, a nitko rjeenje. Nego, da se vratim na poetak

815 Vidjeti: Rasprave ... , I, 2, 14; III, 1. 816 Apije Klaudije Kras, unuk decemvira, suprotstavio se zakonima Licinija i Sekstija u korist institucije pukog

tribuna i drugih socijalnih zakona, ali su zakoni, usprkos protivljenju optimata, doneseni 367. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 37-42.

817 Godine 1482. Sikst IV je potakao osnivanje saveza Napulja, Milana, Firence, Bologne i Mantove, u podrci Ferrari kojoj je Venecija oduzela neke posjede.

818 Ludovico Moro dobio je za to od Venecije 60.000 dukata. Vidjeti: Phylip Commines, Memoirs, VII, 3. 819 Mir je sklopljen 7. kolovoza 1484. u Bagnolu. 820 Tzv. Mletaka liga, osnovana 31. oujka 1495. inili su je Njemaka, panjolska, Milano i papa Aleksandar

VI. 821 panjolska je 25. veljae 1497. sklopila separatni mir s Karlom VIH. 822 U prosincu 1508. osnovana je Cambraiska liga protiv Venecije (to su je inile Njemaka, Francuska,

panjolska, Sa voja, Ferrara i Man tova), koja je poraena 14. svibnja 1509. u Agnadellu. U veljai 1510. sklopljen je mir izmeu Venecije i Julija II.

311

ove rasprave, zakljuujem: kao to je rimski Senat znao pomoi domovini da se spasi od ambicije tribuna, jer ih je bilo mnogo, tako e pomo nai i vladar kojega napadnu mnogi, ako se bude mudro posluio prikladnim sredstvima da ih razjedini.

XII

Kako mudar vojskovoa mora vojnicima nametnuti potrebu da se bore, a neprijateljskim vojnicima je ukloniti

U drugim smo prigodama raspravljali o tome koliko je nuda od koristi u ljudskom djelovanju,SZ3 i .koliko ih je ona proslavila. Kao to su neki etiari pisali,824 ruke i jezik ovjeka, ta dva preplemenita sredstva kojim se dii, ne bi tako savreno djelovali niti bi ljudska djela doveli do uzvienosti koju su dosegnula, da ih na to nije nuda natjerala. Budui da su, dakle, drevni vojskovoe poznavali vrlinu te nude, i vidjeli koliko su se zahvaljujui njoj vojnici uporno znali boriti, sve su poduzimali da nuda na to nagna njihove vojnike. S druge pak strane sluili su se svakom moguom spretnou da toga lie neprijatelje, i stoga su mnogo puta neprijatelju otvorili put koji su mogli zatvoriti, a vlastitim su vojnicima zatvarali put koji su mogli ostaviti otvorenim. Tko, dakle, eli da se grad uporno brani, ili da se vojska na bojitu uporno bori, treba iznad svega da se pobrine kako bi u srca boraca unio tu nudu. Zato mudar kapetan koji mora osvajati grad treba znati da e mu to biti onoliko teko ili lako koliko nuda njegove stanovnike prisiljava da se brane. A kad vidi da ih velika nuda prisiljava na obranu, neka osvajanje smatra tekim, inae, neka ga smatra lakim. Zbog toga je gradove poslije pobune tee zauzeti nego kad se prvi put osvajaju, jer se u poetku, kad nemaju razloga da se boje kazne, lako predaju, dok se nakon pobune osjeaju krivima i boje kazne, pa ih je teko osvojiti. Upornost dolazi i od prirodne uzajamne mrnje izmeu susjednih vladara i republika, izazvane eljom za prevlau i ljubomorom, osobito kad je rije o republikama, kao to je Toskana, pa je zbog natjecanja i prepirke teko i bit e uvijek teko osvajanje. Stoga, tko bude dobro razmislio o susjedima Firence i o susjedima Venecije nee se zauditi, kao mnogi, to je Firenca u ratovima potroila vie a osvojila manje nego Venecija, 825 a sve zato to se susjedni gradovi nisu tako uporno branili od Venecije kao od Firence, jer su svi gradovi u susjedstvu Venecije navikli ivjeti pod jednim vladarom, 826 a oni koji su naviknuti na pokornost ne vole mnogo mijenjati gospodara, dapae ga mnogo puta ele.827 Tako je Venecija susjede, premda su joj bili moniji nego Firenci, bre od nje mogla pobijediti, jer su svi gradovi oko Firence bili slobodni.

Treba, dakle, vojskovoa, da se vratim na prvotnu raspravu, kad napada grad, da s najveom pomnjom nastoji braniteljima otkloniti osjeaj nude da se brane, obeavajui im oprost od kazne, ako je se boje, a ako strepe za svoju slobodu, treba da im pokae kako nee ugroavati ope dobro nego samo malobrojne astohlepljive ljude u gradu. Mnogo je puta to olakavalo napadaj na gradove i njihovo osvajanje. A premda su takve himbe lako uoljive, osobito mudrim ljudima, esto prevare svijet koji, eljan

823 Vidjeti prethodno poglavlje, kao i: I, 1-3, 28, 51; II, 8, 12, 19.

824 Usp.: Aristotel, Politika, I, 2; Toma Akvinski, De Regimine Principum, I, l.

825 U neposrednoj okolici Firence, Siena i Lucea su bile nezavisne republike, a Arezzo, Prato, Voltere i Pisa

priznavali su jurisdikciju Firence, ali su u tim gradovima esto izbijale pobune protiv Firence. Najvea kost u grlu Firence bila je Pisa, zbog koje se vodio rat od 1496. do 1509. god.

826 Samo je Vicenza bila republika do 1405, a ostali gradovi (Padova, Ferrara, Bologna, Verona i Brescia) bili su

kneevine. 827 Usp.: Rasprave ... , I, 16-17.

312

mira to ga uiva, zatvara oi pred svakom zamkom koja se uz velika obeavanja zapinje, i tako je bezbroj gradova pokorena, kao to se nedavno dogodilo Firenci828 i kao to se dogodilo Krasu i njegovoj vojsci. Iako je znao da ne treba vjerovati lanim obeanjima Parta koja su htjela otupiti elju njegove vojske da se brani, Kras nije mogao sauvati njihovu upornost, jer ih je zaslijepila elja za mirom koji su im neprijatelji ponudili, kao to se osobito vidi kad se ita o njegovu ivotu. 829 Kad su Samniani ne potujui sporazum, zbog pohlepe malobrojnih ljudi opustoili i opljakali podruja rimskih saveznika, a zatim u Rim poslali izaslanike da trae mir ponudivi da e vratiti to su opljakali i da e zatvoriti zaetnike nereda i pljake, Rimljani su ih odbili, pa su se oni vratili u Samnij bez nade u sporazum. Klaudije Poncije, tadanji vojskovoa Samniana, znaajnim je govorom pokazao kako Rimljani na svaki nain ele rat, pa je istaknuvi kako ih unato njihovoj elji za mirom nuda prisiljava na rat, rekao ove rijei: lustum est bellum, quibus necessarium, et pia arma, quibus nisi in armis spes est,830 i na toj je nudi sa svojim vojnicima temeljio nadu u pobjedu. A da se na to vie ne bih morao vraati navodim dva rimska primjera dostojna pozornosti. Dok je Gaj Manilije831 bio u sukobu s Vejentima dio je njihove vojske prodro u Manilijev tabor, pa je Manilije s jednim odredom doao u pomo i zauzeo je sve pristupe, kako se vejski vojnici ne bi mogli spasiti. Videi da su zatvoreni oni su se stali boriti toliko estoko da su ubili Manili ja, a bili bi porazili i ostatak Rimljana, da jedan mudri tribun nije naredio neka im se otvori put da odu. 832 Iz toga se vidi da su se v ej ski vojnici dok ih je nuda silila izvanrednom estinom borili, ali kad su vidjeli da im je otvoren izlaz, vie su mislili na to kako e pobjei nego kako e se boriti.

Volani i Ekvi preli su s vojskom rimske granice. Poslali su protiv njih konzule. Kad je zametnuta borba, vojska Volana, kojoj je na elu stajao Vecije Mesije, odjednom se zatekla zatvorena izmeu svojeg tabora, koji su zauzeli Rimljani, i druge rimske vojske. Videi da treba ili poginuti ili borbom otvoriti put, Vecije Mesije rekao je svojim vojnicima: lte mecum, non murus nec vallum, armati armatis obstant; virtute

l . . l . . t' 833 p pares, quae u ttmum ac maxtmum te um est, necessztate supertores es ts. rema tome, tu je nudu Tito Li vije nazvao ultimum ac maximum te/um .834 Kamilo, najmudriji od svih rimskih vojskovoa, nalazei se ve unutar grada Veji sa svojom vojskom kako bi olakao njegovo osvajanje i neprijateljske vojnike liio zadnjeg osjeaja nude da se brane, zapovjedio je, tako da svi vejski vojnici uju, neka nitko ne napada one koje zateknu razoruane. 835 T ako je grad, poto je poloeno oruje, osvojen gotovo bez prolijevanja krvi. Mnogi su vojskovoe poslije taj postupak primijenili.

828 Godine 1512, kad je propala republika. Meutim, mirovni ugovor sa panjolskom predviao je da se Mediejci vrate kao privatni graani, a ne kao vladari. Nakon povratka Mediejaca, njihove pristae su inscenirale nemir u kojima je izmanipulirana svjetina zatraila da se sastane Parlamenta, opi skup graana, na kojem je ukinuto veliko Vijee i uvedena oligarhija na elu s Mediejcima.

829 Trijumvir Marko Licinije Kras postigavi 53. god. pr. n. e. neznatni uspjeh protiv Parta na prevaru je poraen i ubijen kod Kare. Vidjeti: Plutarh, Marcus Crassus, 27-31.

830 Lat.: Rat je opravdan ako te nunost natjera, i oruje je sveto ako u oruju lei neija nada (Tito Livije, nav. dj., IX, 1). Usp. i: Vladar, XXVI pogl.

831 Usp.: Rasprave ... , I, 36. 832 480. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 47. 833 Lat.: Slijedite me, ovdje nema ni zida ni jarka, ve naoruani protiv naoruanih; jednakih vrlina, bit ete

nadmoni jer vas na to sili nuda, koja je posljednja i najvia svrha. Dogaaj se zbio 431. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 28.

834 Lat. posljednja i najvia svrha. 835 Vidjeti.: Tito Livije, nav. dj., IV, 28.

313

XIII

U koga se treba vie pouzdavati, u dobra vojskovou koji ima slabu vojsku, ili u dobru vojsku koja ima slaba vojskovou

Postavi prognanikom iz Rima, Koriolan se sklonio Volanima, gdje je okupio vo~ sk~ i vratio s~ ~ Rim da se osveti sugraanima. 836 Otud je ponovno otiao vie zbog sucutr prema maJCI nego zbog snage Rimljana. Na tom mjestu Tito Livije veli kako je iz toga oito da je rimska republika jaala zahvaljujui vie vrlini vojskovoa negoli vrlini vojnika, a i Volani, koji su dotad doivljavali poraze, pobijedili su istom kad im je K?ri~lan P?stao vojskovoom. Pa iako Livije ima takvo miljenje, na mnogim je ~Jestrn:a. nJegove povijesti oito da se vrlina vojnika bez vojskovoe znala sjajno Iskazati 1 da su bili discipliniraniji i ei nakon pogibije svojih konzula nego prije njihove smrti, kao to je bilo s rimskom vojskom u panjolskoj na elu s dvojicom Scipiona:837 nakon pogibije vojskovoa, svojom je vrlinom uspjela ne samo sebe spasiti nego i pobijediti neprijatelja i tu provinciju sauvati republici. Kad se sve razmotri nai e .se. mnogo pr~mjera gdje je samo vrlina vojnika pobijedila u borbi, i mnogo drugih gdje Je samo vrlma vojskovoa dovela do istog ishoda, tako da se moe zakljuiti kako su oni jedni drugima potrebni.

Dobr? je najprije vidjeti ega se treba vie bojati, slabo voene dobre vojske, ili dobrog VOJskovoe na elu slabe vojske. Slaui se u tome s miljenjem Cezara, valja zakljuiti da ne vrijedi ni jedno ni drugo. Kad je on, naime, poao u panjolsku p~otiv Afranija i Petreja, koji su imali dobru vojsku, rekao je da ih malo cijeni: Quia ibat ad exercitum sine duce,838 ciljajui na slabost vojskovoa. Kad je naprotiv iao u Tesaliju protiv Pompeja rekao je: Vado ad ducem sine exercitu.839

J? n~~o tr~~a razmot~iti: je li lake dobrom vojskovoi sastaviti dobru vojsku, ili do~.r~J. VOJsc:.~acr ~o~ra VOJskovou. Mislim da tu nema spora, jer lake je mnogima nacr rh obucrt1 pojedmca tako da postane dobar, nego pojedincu da takvima uini mnoge. Kad su ga poslali protiv Mitridata, Lukul840 je bio bez ikakvih ratnih iskustava pa ipak j~ dobra vojska, u kojoj je bilo mnogo izvrsnih asnika, od njega brzo napravil~ dobra vojskovou. U pomanjkanju ljudi Rimljani su stavili pod oruje mnoge robove i dali su ih da ih izvjeba Semproniju Grakhu, 841 koji je vrlo brzo stvorio dobru vojsku. Poto. ~u svoju ~om~winu Tebu izbavili iz spartanskog ropstva, o emu smo prije go:.onh, 842 P~loprda 1 Epaminonda brzo su tebanske seljake pretvorili u izvrsne vojnike, ko!r su mogh ne .samo odoljeti spartanskoj miliciji, nego i pobijediti je. Prema tome, obJe su 5tra~e u jednakom poloaju, jer dobar vojskovoa moe nai dobru vojsku, i ?br~tno. Pa Ipak, dobra vojska bez dobra voe zna postati razuzdana i opasna, kao to Je bilo s makedonskom vojskom nakon smrti Aleksandra i kao to je bilo s veteranima u gr~~~nskim ratovima. Zato mislim da se mnogo vie moe pouzdavati u vojskovou kop rm.a vre~ena da obui ljude i uvjete da ih naorua, nego u razuzdanu vojsku sa zbrkamm VOJskovoom kojega je stvorila. Stoga dvostruka slava i hvala pripada

:~~ Vidj~ti: Rasprave .. _., I, 7. i 29. Usp:: Umijee ratovanja, VI. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 39-40. 838

Gnej Kor~eh2e ScipiOn Kalvo 1 PubhJe Kornelije Scipion. Usp.: Tito Livije, nav. dj., XXV, 36. . , .L~t.: Jer ;e tsao prottv vo;ske bez vo;skovoe, Naime, Lucije Afranije i Marko Petrej bili su samo Pompejevi

!egan. VIdjeti: Gaj Trankvil Svetonije, Julius Caesar, 34. 839 Lat.: Idem protiv vojskovoe bez vojske. Ibid. 840

Sulin sljedbenik Lucij~Licinije Luku!, pobjednik nad Mitridatom 74. god. pr. n. e. Machiavelli je, meutim, pobrkao Lukula s Lucijem ValeriJem Flakom. Vidj'eti: Plutarh Lucullus 7

841 ' :t 215. god. pr. n. e., nakon poraza u Kani, diktator Marko J unije i njegov zapovjednik konjice Tito Sempronije

Grakho osposobili su za borbu 8000 robova. Usp.: Rasprave ... , II, 26, i Tito Livije, XXII, 57. 842 Usp.: Rasprave ... , I, 6, 21. i II, 3.

314

vojskovoama koji su ne samo pobijedili neprijatelja, nego su prije sukoba s njim morali svoju vojsku obuiti i dobro je osposobiti. Oni odaju veliku vrlinu, a toliko je rijetka, da bi ih cijenili i potovali mnogo manje kad bi njihova svojstva posjedovali mnogi.

XIV

Kakav uinak imaju usred bitke neobini postupci i neobini glasovi

Od kolike vanosti u sukobima i bitkama moe biti neoekivan dogaaj koji uzrokuje neto neobino to se vidi ili uje, pokazuju mnoge prilike, a poglavito primjer koji se zbio u bici Rimljana s Volanima, kad je Kvincije,843 videi kako poputa jedno krilo njegove vojske, stao glasno vikati neka izdre, jer drugo krilo vojske odnosi pobjedu. Osokolivi svoje a preplaivi neprijatelja, tim je rijeima pobijedio. A ako takvi povici jako povoljno djeluju na sreenu vojsku, golem uinak imaju u nesreenoj i nediscipliniranoj vojsci. elim navesti znaajan primjer iz naeg vremena. Nema mnogo godina otkako se grad Perugia podijelio na dvije stranke, Oddije i Baglionije. Potonji su bili na vlasti, a u progonstvu su se nalazili Oddi,844 koji su preko svojih prijatelja okupili vojsku, sklonili se u neki svoj katel kraj Perugie uz pomo stranke i jedne noi uli u grad pa su neotkriveni krenuli da osvoje trg. A kako su na svim uglovima gradskih ulica lanci prijeili ulaz, pred sobom su imali ljude koji su buzdovanima razbijali zaklope lanaca, kako bi mogli proi konjanici. Preostalo je jo samo da razbiju lance ulice koja vodi do trga, i ve se uo poklik za napadaj, pa razbija lanaca zbog toga nije mogao dobro podii ruku da zamahne. Da bi to mogao uiniti vik;nuo im je: >>Povucite se: njegov se glas prenosio od jednoga do drugog, sve dok nije dospio do zadnjih, koji su na poruku da se povuku stali bjeati, a za njima i ostali, i to tako mahnito da su sami sebe porazili, i tako je zbog neznatne nezgode plan ostao uzaludan.

Iz toga valja zakljuiti da disciplina u vojsci nije toliko potrebna da bi se disciplinirano vodila borba, koliko zato da sprijei zbrku koja moe nastati od bilo kakve i najmanje nezgode. 845 Veliko je mnotvo naroda, naime, u ratu nekorisno samo zato to ga svaki tropot, svaki glas, svaka buka uzbudi i natjera u bijeg. Stoga dobar vojskovoa mora, .izmeu ostaloga, odrediti i to tko e prihvatiti njegov glas i prenijeti ga ostalima, kako bi se njegovi vojnici izvjebali da vjeruju samo glasu svojih starjeina, a ovi da prenose samo ono to je on naredio, jer kad se toga nisu drali, mnogo je puta dolazilo do goleme zbrke u vojsci.

to se, pak, tie neobinih pojava koje se ugledaju, svaki se vojskovoa mora potruditi da neku od njih smisli i dadne pokazati u trenutku kad se vojske pograbe, kako bi se njegovi ohrabrili a neprijatelji obeshrabrili, jer je meu sredstvima koja omoguuju pobjedu to osobito djelotvorno. Moe o tome posvjedoiti rimski diktator Gaj Sulpicije,846 koji je u sukobu s Francuzima naoruao sve mazgare i druge proste vojne nabavljae, naredio im da zajau mazge i druge tovarne ivotinje, s orujem i zastavama, kako bi djelovali poput konjanika, postavio ih iza nekog breuljka i zapovjedio da se na dogovoreni znak u jeku najee borbe pojave i pokau neprijate-ljima. Tako smiljen i ostvaren naum toliko je prepao Francuze da su izgubili bitku. I

843 Tito Kvincije Barbat Kapitolin, za rata s Volanima, 469. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 64, i Sekst Julije Frontin, Stratagematikon, II, 7.

844 Godine 1495. Oddi (gibelini) pokuali su preuzeti vlast. Baglioni su podravali gvelfe. Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d'Italia, III, 12.

845 Usp.: Umijee ratovanja, III i V. 846 Gnej Sulpicije Petik, 358. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 14.

315

stoga dobar vojskovoa mora uiniti dvije stvari, nastojati jednom od takvih neobinih smicalica uplaiti neprijatelja, i biti pripravan, ako se njima neprijatelj poslui protiv njega, da ih razotkrije i uini uzaludnima, kao to je uinio kralj Indije Semiramidi.847

Videi da taj kralj ima dobar broj slonova, da bi ga uplaila i da bi mu pokazala kako ih i ona ima obilno, dala ih je mnogo napraviti od bivolske i kravlje koe pa ih je postavila na deve i poslala naprijed. Kralj je meutim, otkrio obmanu i njezin plan uinio ne samo uzaludnim nego i za nju tetnim. Diktator Mamerko ratovao je protiv Fide-naca,848 koji su, da preplae rimsku vojsku, u najveem aru borbe naredili da iz Fidene izae odreen broj vojnika s ognjem na kopljima, kako bi svratili pozornost Rimljana na neobinu pojavu i tako poremetili njihove redove. U vezi s tim valja pripomenuti da se ljudima takva ratna lukavstva mogu predoiti ako djeluju vie stvarno nego lano, jer dok se dosta snano doimlju, njihova se slabost ne moe tako brzo otkriti. Kad, meutim, u njima imade vie lanog nego istinitog, dobro je ne sluiti se tim sredstvima, ili ih pak tko se njima slui mora drati toliko daleko da se ne mogu tako brzo otkriti, kao to je Gaj Sulpicije uinio s mazgarima. Ako, naime, ta sredstva imaju nedostataka, im se priblie odmah se razotkriju, pa ti tete a ne koriste, kao slonovi Semiramidi i Fidencima vatre. Iako su te vatre u poetku malo uzbudile vojsku, im se pojavio diktator i stao ih psovati pitajui ih kako se ne srame bjeati od dima poput pela i velei im neka se okrenu prema njima, povikavi: Suis flammis delete Fidenas, quas vestris beneficiis placare non potuistis,849 izmiljotina je Fidencima postala nekorisna i oni su borbu izgubili.

xv Vojskom ne smije zapovijedati vie ljudi, nego samo jedan, jer vie njih

donosi tetu

Kad su se Fidenci pobunili i unitili koloniju koju su Rimljani poslali u Fidenu, da bi odgovorili na tu uvredu Rimljani su postavili etiri tribuna s konzularnom vlau, od kojih su jednoga ostavili da uva Rim, a protiv Fidenaca i Vejija poslali su trojicu, koji su bili nesloni pa su se razjedinili i podnijeli sramotu a ne tetu, jer za sramotu su krivi oni, a to nisu snosili tetu zasluga je vrline vojnika. Videi tu zbrku Rimljani su imenovali diktatora, 850 kako bi uspostavio red, koji su oni poremetili. Iz toga je oito da je nekorisno kad vojska, ili grad koji se brani, imaju vie zapovjednika. Tito Livije o tome nije jasnije mogao napisati nego to je uinio rijeima: Tres Tribuni potestate consulari documento fuere, quam plurium imperium bello inuti/e esset: tendendo ad sua quisque consilia, cum a/ii aliud videretur, aperuerunt ad occasionem locum hosti.851 Iako taj primjer dobro pokazuje do kakve zbrke u ratu dolazi kad ima vie zapovjednika, elim navesti jo koji, noviji i stariji, da bih bolje objasnio.

Godine 1500, poto je zauzeo Milano, francuski kralj Luj XII poslao je svoje ljude u Pisu s nalogom da je vrate Firentincima, a kao izaslanici poslani su bili Giovambattista Ridolfi i Luca d' Antonio degli Albizi. 852 A kako je Giovambattista bio

847 Vidjeti: Diodor Sicilski, Historiarum priscar, II, 16. . 848 426. god. pr. n. e. Emilije Mamerko pobijedio je Fidence. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 33. 849

Lat.: Unitite Fidence njihovim plamenom, kad ih niste mogli smiriti vaom blagou (Tito Livi je, nav. dj., IV, 33).

850 Emilije Mamerko. O nunosti jedinstva komande vidjeti i: Umijee ratovanja, I.

851 Lat.: Postojanje trojice tribuna s konzularnim ovlatenjima pokazalo je koliko je u ratu tetno postojanje vie

komandi; s obzirom na to da je svaki od njih zastupao svoje miljenje, koje se razlikovalo od drugih, stvorili su priliku neprijatelju (Tito Livije, nav. dj., IV, 31).

852 Sekretar tih komesara bio je sam Machiavelli, pa govori iz svog iskustva. Vidjeti njegovu depeu iz tabora kod

Pise iz srpnja 1500.

316

ugledniji i vremeniji ovjek, Luca je prepustio njemu da sve uredi. No ako svoju ambiciju nije odavao nikakvom oporbom, odavao ju je utnjom, i zanemarivanjem, i preziranjem svega i svaega, tako da vojnu akciju nije pomagao ni djelom ni zanima-njem za nju, kao da je potpuno nevaan ovjek. Poslije se meutim ponaao na posve suprotan nain, kad se zbog stanovitog dogaaja853 Giovambattista morao vratiti u Firencu: ostavi sam, Luca je pokazao koliko je sran, koliko spretan i koliko smotren, a kad je bio s njim u drutvu, nijednom od tih triju svojstava nije bilo ni traga. Kao potvrdu tome elim ponovno navesti rijei Tita Livija, koji opisuje kako su Rimljani poslali protiv Ekva Kvincija854 i njegovog kolegu Agrippu i kako je Agrippa htio da cijelo voenje rata pripadne K vinciju, pa kae: Saluberrimum in administratione magnarum rerum est, summam imperii apud unum esse.'d55 To je u suprotnosti s onim to danas ine nae republike i vladari kad u mjesta radi boljeg upravljanja alju vie od jednog opunomoenika i vie od jednog efa, to stvara neprocjenjivu zbrku. A potrai li se uzrok porazu talijanske i francuske vojske u nae doba, to je ponajvaniji. I zaista se moe zakljuiti da je u neku ekspediciju bolje poslati jednog ovjeka obine razborito-sti, nego dvojicu izvanredno vrijednih ljudi zajedno, s istim ovlastima.

XVI

U tekim se vremenima trai prava vrlina; u lakim vremenima miljenici nisu ljudi obdareni vrlinom, nego ljudi koji posjeduju bogatstvo i monu svojtu

U mirnim su vremenima republike uvijek zanemarivale velike i rijetke ljude. Ima, naime, u tim vremenima mnogo graana koji, zavidei im na ugledu koji im je priskrbila njihova vrlina, ele da budu ne samo jednaki njima nego i da ih nadvise. O tome ima jedno dobro mjesto u grkog povjesniara Tukidida, 856 koji pokazuje kako je atenska republika, poto je izvukla pobjedu u peloponeskom ratu, i obuzdala ponos Spartanaca, i gotovo podvrgnula itavu Grku, toliko uzdignula svoj ugled da je naumila osvojiti Siciliju. O tom se pothvatu raspravljalo u Ateni. Alki bi jad i jo poneki graanin savjetovali su da se poduzme, jer su malo razmiljali o dobru svih, a vie o svojoj asti, namjeravajui postati voama tog pothvata. Nikija, meutim, prvi meu najuglednijim Atenjanima, zagovarao je odustajanje od pothvata, a u govoru upuenom narodu da ga uvjeri, kao najvaniji razlog naveo je ovaj: savjetujui da se taj rat ne povede, on savjetuje neto to njemu ne ide u prilog, 857 jer dok je Atena u miru, on zna da ima bezbroj ljudi koji ele da idu ispred njega, ali doe li do rata, zna da nijedan graanin ne bi bio iznad njega niti ravan njemu.

Stoga je oita mana republika da u mirno doba malo cijene vrijedne ljude. Zbog toga su na dva naina nezadovoljni, zato to im se uskrauje ono to pripada njihovu ugledu, i zato to im pridruuju ili iznad njih cijene ljude nedostojne i manje vrijedne. Ta je mana republikama nanijela mnogo zla, jer graani koji vide da ih nezaslueno preziru, znajui da su tome uzrok mirna i neopasna vremena, nastoje da ta vremena poremete potiui na nove ratove na tetu republike. A razmiljajui kako bi se tome

g53 Machiavelli misli na pobunu Gaskonjaca. Vidjeti: Rasprave ... , VI, 38. 854 Tita Kvincija Barbata Kapitolina, kojem se pridruio Agripa Furije, u ratu protiv Ekva i Volana 446. god.

pr. n. e. Vidjeti: Rasprave ... , III, 14. 855 Lat.: Vrlo je korisno da je u voenju velikih stvari zapovjednitvo u jednim rukama (Tito Livije, nav. dj., III,

70). 856 415. god. pr. n. e. Vidjeti: Tukidid, De Bello Peloponnesiaco, VI, 8-24. 857 Odlueno je da na elu ekspedicije bude Niki ja, koji se protivio tom pothvatu, ali je popustio pred odlunou

Atenjana i Alkibijadovom voljom.

317

moglo doskoiti nalazim dva naina, jedan je drati graane u siromatvu, kako bogatstvom bez vrline ne bi mogli kvariti sebe i druge;858 drugi je pripremiti se za rat tako da bi se uvijek moglo zaratiti, pa bi se uvijek osjeala potreba za uglednim ljudima, kao to je inio Rim u svojim prvim vremenima. Drei, naime, uvijek vojsku izvan grada, Rim je uvijek ostavljao mjesta za vrlinu ljudi, i nije se mogao oduzimati ugled onome koji ga zasluuje i dati drugome koji ga ne zasluuje. Ako je do toga ipak kadto dolazilo, grekom ili radi iskuavanja, ubrzo su nastajali takav nered i takva opasnost, da se smjesta vraalo na pravi put. Meutim, republike koje nisu ureene kao rimska i koje ratuju samo kad ih na to nagna nuda, od te se nevolje ne mogu obraniti, dapae uvijek e u nju upadati i uvijek e dolaziti do nereda, ako je zanemareni i vrli graanin osvetljiv i ako u gradu uiva kakav ugled i podrku. Rim se od toga neko vrijeme branio, ali kad je pobijedio Kartagu i Antioha, kao to smo drugdje kazali, 859 ne bojei se vie rata smatrao je da vojsku moe povjeriti bilo kome, ne pazei toliko na vrlinu koliko na druga svojstva zbog kojih je omiljen u narodu. Paulu Emiliju vie je puta uskraen konzulat i konzulom je postao tek kad je izbio makedonski rat, koji se smatrao opasnim pa je uz suglasnost cijeloga grada bio njemu povjeren. 860

Poto je u naem gradu Firenci poslije godine 1494. bilo mnogo ratova, u kojima su se svi fitentinski graani pokazali nesposobnima, grad je sluajno naiao na ovjeka koji je pokazao kako treba zapovijedati vojskom, a to je bio Antonio Giacomini. 861 I dok je trebalo voditi opasne ratove, prestala je sva ambicija ostalih graana, a pri izboru povjerenika i zapovjednika vojske on nije imao takmaca. Netom je pak trebalo voditi rat koji nije bio pogibeljan, ali je omoguavao postizanje asti i poloaja, naao je toliko takmaca, da je prilikom izbora povjerenika za opsadu Pise bio preskoen. Iako se nije na prvi pogled opaalo da ljudi uoavaju kolika je teta bila ne poslati Antonija, moglo se to vrlo lako pretpostaviti, jer bi Pizance, koji bi ostali bez snabdijevanja orujem i hranom, Antonio toliko pritisnuo, da bi se predali na milost i nemilost Firentincima. Kako su meutim, opsadom upravljali zapovjednici koji ih nisu umjeli ni pritisnuti ni osvojiti, davali su tolik otpor, da ih je grad Firenca kupio, iako ih je mogao dobiti silom. 862 Antonio se zbog toga jako ljutio, pa je oito bio jako strpljiv i dobar ovjek kad nije poelio da se osveti, ili upropatavanjem grada, ako bi mu polo za rukom, ili napadajem na kojeg pojedinca u njemu. Republika se toga mora uvati, kao to emo u iduem poglavlju raspravljati.

XVII

Ne smije se nekome nanijeti uvreda pa ga onda poslati da upravlja na vanom poloaju

Republika mora dobro pripaziti da ne postavlja na vaan poloaj nekoga koji je doivio kakvu veliku uvredu. Klaudije Neron,863 koji se odvojio od vojske s kojom se

858 Drava mora biti bogata, ali graani moraju biti siromani. U dananjim terminima to znai visok drutveni, a nizak individualni standard. Usp.: Rasprave ... , I, 37; II, 19; III, 25.

859 Vidjeti: Rasprave ... , II. l. 860

Lucije Emilije Paul, zvan Makedonik zbog svoje pobjede kod Pidne 168. god. pr. n. e. odbacio je tada uobiajenu predizbornu kampanju i agitaciju te zbog toga nije bio izabran. Ali sugraani su mu priznavali hrabrost, pravednost i potenje pa mu je povjereno zapovjednitvo u ratu protiv Makedonaca. Vidjeti: Plutarh, Aemilius Paulus, 2.

861 Antonio Giacomini Tebalducci. Vidjeti: Rasprave ... , I, 53. 862

Pisa se predala 31. svibnja 1509, ali da je Giacomini zapovijedao, moda bi bila pala i prije. U oujku je Firenca potpisala obavezu da plati 175.000 dukata Francuzima i panjolcima za njihovo nemijeanje u rat.

863 207. god. pr. n. e. izabrani su za konzule Gaj Klaudije Neron i Marko Livije Salinator. Ova je epizoda iz 211.

god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVI, 17. Usp.: Sekst Julije Frontin, nav. dj., I, 5. O tome Machiavelli u Raspravama ... , II, 10.

318

suprotstavljao Hanibalu, s jednim njezinim dijelom je otiao u Marche da se nae s drugim konzulom radi borbe s Hazdrubalom prije nego se pridrui Hanibalu. On se ve prije u panjolskoj sukobio s Hazdrubalom i tako je njega i njegovu vojsku pritisnuo, da je Hazdrubal bio prisiljen ili da se bori u nepovoljnom poloaju, ili da umre od gladi, ali ga je Hazdrubal toliko lukavo zadravao s nekim postupcima oko sporazuma o primirju da se uspio izmigoljiti liivi Nerona prilike da ga uniti. Kad se to doznalo u Rimu, Senat i narod nabacivali su se na njega drvljem i kamenjem i o njemu se neasno govorkalo po cijelom gradu nanosei mu ljagu i izazivajui bijes. Kad je, meutim, poslije bicr postavljen za konzula i upuen u susret Hanibalu, postupio je kako je opisano, to je bilo vrlo opasno, tako da je cio Rim ostao u neizvjesnosti i uzbuenosti, sve dok nisu stigle vijesti o Hazdrubalovu porazu. A kad su poslije Hazdrubala pitali zato je napravio tako opasan potez, u kojemu je nepotrebno gotovo stavljena na kocku sloboda Rima, odgovorio je da je to uinio zato to je znao da e uspjeti, da e ponovno stei slavu koju je prokockao u panjolskoj, a da nije uspio i da je njegov potez zavrio suprotno od ishoda koji je imao, znao bi da se osveuje gradu i graanima koji su ga tako nezahvalno i nerazborito vrijeali. 864 Pa ako je osjeaj uvrede toliko djelovao na rimskoga graanina, i to u doba kad je Rim jo bio neiskvaren, treba misliti koliko bi djelovao na graanina grada koji nije ureen kao to je bio Rim. A kako se slinim pojavama u republikama ne moe nai sigurna lijeka, zakljuak je da je nemogue uspostaviti trajnu republiku, jer joj tisuama nenadanih putova dolazi propast.

XVIII

Nita nije dostojnije vojskovoe nego nasluivanje neprijateljevih namjera

Znao je kazati Tebanac Epaminonda kako nita nije potrebnije i korisnije vojsko-voi nego kad dozna neprijateljeve odluke i namjere. 865 A budui da je to teko doznati, jo veu pohvalu zasluuje onaj tko znade kako e doi do te pretpostavke. A shvatiti neprijateljeve planove nije tako teko kao to je ponekad teko shvatiti njegovu akciju, i to ne toliko akciju koja se odvijala daleko, koliko akciju tog trenutka i blizu. Stoga se mnogo puta dogodilo da je u borbi koja je potrajala do noi pobjednik mislio da je izgubio, a onaj tko je izgubio mislio je da je pobjednik. Zbog takvih su se zabluda donosile odluke suprotne spasu onoga tko je odluio, kao to se dogodilo Brutu i Kasiju, koji su zbog takve zablude izgubili rat, jer kad je Brut na svojem krilu odnio pobjedu, Kasije, koji je izgubio, mislio je da je cijela vojska poraena, pa je zbog te zablude u oaju sebe ubio. 866 U nae doba, u bici koju je francuski kralj Franjo u Lombardiji kod Svete Cecilije vodio protiv vicaraca, kad je pala no dio vicaraca koji je ostao itav mislio je da su pobijedili, ne znajui da su ostali bili poraeni i pobijeni, pa se zbog te zablude ni taj dio nije spasio, oekujui da e se ponovno boriti ujutro u tako nepovoljnom poloaju; a njihova je zabluda gotovo stajala poraza papu i panjolsku, jer je na lanu vijest o pobjedi njihova vojska prela Pad i bili bi je pobjedniki Francuzi zarobili da se previe pribliila. 867

864 Machiavelli je pobrkao Klaudija Nerona i Livija Salinatora, jer su to bile njegove rijei. Salinator je bio optuen za nepravednu podjelu ratnog plijena nakon pohoda u Ilirik, 219. god pr. n. e. Nakon toga se povukao iz javnog ivota. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVII, 34-35. i 40.

865 Ovaj iskaz, meutim, pripisuje se Kabriji, atenskom generalu koji se borio protiv Agezilaja 378. god. i koji je poginuo pri opsadi Hijosa 357. god. pr. n. e. Vidjeti: Plutarh, Apophthegmata.

866 U bici kod Filipa, 42. god. pr. n. e. Vidjeti: Plutarh, Brutus, 42-43. 867 Rije je o bici kod Marignana 13. rujna 1515. Bojno polje je pokrivalo San Donato, Marignano i Santa

Ceciliju, pa zato Machiavelli naziva taj dogaaj bitkom kod Santa Cecilije. Usp.:Rasprave .. . , II, 18. i 22.

319

Slinu su zabludu doivjeli Rimljani i Ekvi, kad je konzul Sempronije s vojskom krenuo protiv neprijatelja, pa se zametnula bitka i potrajala je do veeri s razliitim ishodom za jedne i za druge. 868 Kad je pala no, napola poraeni, ni jedni ni drugi nisu se vratili u svoj tabor, nego su se, dapae, povukli na oblinje breuljke gdje su smatrali da su sigurniji. Rimska se vojska podijelila na dva dijela, jedan je otiao s konzulom, drugi s nekim centurionom Tempanijem,869 ijoj vrlini treba zahvaliti to taj dan rimska vojska nije bila potpuno poraena. Kad je svanulo, rimski konzul, koji nita nije uo o neprijateljima, krenuo je prema Rimu, a isto su uinili i Ekvi sa svojom vojskom, jer su i jedni i drugi mislili da je neprijatelj pobijedio, i stoga su se i jedni i drugi povukli ne brinui se to svoje tabore preputaju pljaki. Tempaniju, koji se s ostatkom rimske vojske takoer povukao, neki su ranjeni Ekvi kazali kako su njihovi vojskovoe otili i napustili tabore, a on je na tu vijest uao u rimske tabore i spasio ih, a zatim je opljakao neprijatelje i vratio se u Rim kao pobjednik. Kao to se vidi, pobjeda je ovisila o tome tko e prvi od njih doznati za neprijateljeve neprilike. Iz toga se moe zakljuiti kako se esto moe dogoditi da se dvije sukobljene vojske nau u istom kripcu i da podnose iste nevolje, pa da pobjednikom ostane tko prvi dozna za nevolju drugoga.

elim iznijeti jedan domai i noviji primjer. Godine 1498, kad su Firentinci s velikom vojskom opsjedali Pisu i jako pritisnuli grad, Mleani, koji su grad uzeli pod svoju zatitu, ne videi drugog izlaza da ga spase odluili su da neoekivano rat skrenu na drugu stranu i s drugim odredima napadnu na firentinsko podruje, pa su skupivi jaku vojsku prodrli preko Val di Lamone, zauzeli mjesto Marradi i stali opsjedati Castiglioneovu tvravu. Kad su to doznali, Firentinci su odluili poslati pomo Marra-diju, a ne smanjiti snage koje su imali pod Pisom, i poto su podigli novu pjeadiju i uveli nove odrede konjice poslali su ih tamo, a zapovjednici su bili Iacopo IV d' Appiano, gospodar Piombina, i grof Rinuccio da Marciano. Poto su, dakle, te ete doveli na breuljak nad Marradijem, neprijatelji su napustili opsadu Castiglionea i svi se povukli u mjesto, a kako su i jedna i druga vojska nekoliko dana stajale jedna nasuprot drugoj, i jedna je i druga jako oskudijevala namirnicama i svim ostalim, pa su ne usuujui se nijedna napasti i ne znajui jedna za nevolje druge istu veer obje odluile napustiti idueg jutra tabore i povui se, Mleanin prema Berzigheli i Faenzi, Firentinac prema Casegliji i Mugellu. Kad su sutradan ujutro svi iz tabora poeli spremati za pokret vojnu opremu, sluajno je neka ena krenula iz Marradija i stigla do firentinskog tabora, osjeajui se zbog starosti i siromatva sigurnom, a elei vidjeti neke od svojih koji su bili u tom taboru, i od nje su vojskovoe firentinskih eta doznali da mletaki tabor ide u pokret, a vijest ih je ohrabrila pa su promijenili odluku i, kao da su ih oni izbacili iz tabora, krenuli za neprijateljem napisavi poruku za Firencu kako su ih odbacili i pobijedili u ratu. 870 Do te je pobjede dolo samo zato to su prije od neprijatelja doznali da odlaze, a da je ta vijest prije stigla drugoj strani, oni bi naima isto uinili.

~6~ Rije je o bici koju je Au! Sempronije Atratin 423. god. pr. n. e. vodio protiv Volana, a ne Ekva. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 37-41.

869 Sekst Tempanije je bio dekurion, a ne centurion (ibid.). 870 Bitka je voena u kolovozu 1498, kad je Machiavelli ve obavljao dunost sekretara Ratne desetorice i bio

obavijeten iz prve ruke. Mletakom vojskom je zapovijedao Bartolommeo d'Alviano. Usp.: F. Guicciardini, Storia d'Italia, IV, 3.

320

XIX

Je li za vladanje mnotvom potrebnije u njemu potaknuti potovanje ili izazvati strah od kazne

Rimska se republika uzbunila zbog neprijateljstva izmeu plemstva i puka. Ipak, kako je predstojao rat, poslali su u pohod vojsku s Kvincijem i Apijem Klaudijem na elu. 871 Kako je Apije bio okrutan i grub zapovjednik, njegovi su ga slabo sluali, pa je gotovo kao da je poraen pobjegao iz svoje provincije. Kvincije, dobroudan i humane naravi, imao je poslune vojnike i s njima je odnio pobjedu. Po tome se ini da je onome tko hoe da vlada mnotvom bolje biti human nego ohol, dobar negoli okrutan. Ipak, Kornelije Tacit, s kojim se mnogi drugi pisci slau, iznosi suprotnu misao kad kae: ln

l 872 R v k k d multitudine regenda plus poena, quam obsequtum va et. azmotnvs1 a o se ta va miljenja mogu pomiriti velim: ili mora upravljati ljudima koji su ti po pravilu drugovi, ili ljudima koji su ti uvijek podvrgnuti. Kad su ti drugovi, ne moe se potpuno primijeniti kazna ili strogost o kojoj govori Kornelije; a kako je rimski puk u Rimu imao jednaku vlast kao i plemstvo, netko tko je privremeno zavladao nije s njim mogao okrutno i grubo postupati. Mnogo se puta pokazalo da su plodonosniji bili rimski vojskovoe koje je vojska voljela i koji su se prema njoj s potovanjem odnosili nego oni to su joj ulijevali velik strah, osim ako ih ve nije pratila golema vrlina, kao .Manlija Torkvata.873 Tko meutim zapovijeda podanicima, o kojima govori Kornelije, da se ne bi uzoholili i da ga ne bi zbog njegove prevelike popustljivosti gazili, mora se utei prije kazni negoli potovanju. Ali ona mora biti tako umjerena da se izbjegne mrnja, jer nijednom vladaru nikad nije korisno kad na sebe navue mrnju. Ona se izbjegne ako se ne dira u imovinu podanika, jer nijedan vladar, ako se pod tim ne krije otimaina, ne eli prolijevati krv kad nije prisiljen, to se rijetko dogaa. Kad se, meutim, s tim pomijea otimaina, uvijek je na to prisiljen i nikad ne uzmanjka povoda ni elje da je prolijeva, kao to sam u drugoj raspravi o tom predmetu opseno pisao. 874 Veu je, dakle, pohvalu zasluio Kvincije nego Apije, ali Kornelijev sud, koji se odnosio na njegov predmet rasprave a ne na Apijev sluaj, zasluuje odobravanje.

A kako smo govorili o kazni i o potovanju, mislim da nije suvino pokazati kako je na Faliane vie djelovao primjer humanosti nego oruje.

xx "' Primjer humanosti na Faliane je jae djelovao nego bilo kakva rimska snaga

Kad je Kamilo s vojskom okruio grad Faliana i opsjedao ga, uitelj najplemeni-tije gradske djece, mislei da e se umiliti Kamilu i rimskom narodu, pod izlikom da obavlja vjebe iziao je iz grada s djecom i odveo ih u tabor pred Kamila pa je, poto ih je predstavio, rekao kako bi se posredstvom djece mogao njemu predati grad. 875 Kamilo

871 Po predaji, nemiri su izbili 472. god. pr. n. e., a povod im je bilo odbijanje centuriona Volera Publilija da slui kao obian vojnik, to je podijelilo aristokraciju, koja ga je htjela kazniti, i puk, koji ga je uzeo u zatitu i izabrao za tribuna. Za konzule su izabrani Tito K vinci je Barbat Kapitolin i Apije Klaudije, Apijev sin. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 55-60.

872 Lat.: Vie vrijede kazne nego potovanje kad treba vladati mnotvom. Meutim, Tacit kae obrnuto: Obsequium inde in principem et aemulandi amor validior quam poena ex legibus et metus (Kornelije Tacit, Annales, III, 55).

873 Tito Manliie Torkvat, zvan Imperiosus. Vidjeti: Rasprave ... , I, ll; II, 16. 874 U Vladaru, XVII. 875 394. god. pr. n. e., prilikom opsade Falerija, a vojskovoa je bio Marko Furije Kami!. Vidjeti: Tito Livije,

nav. dj., V, 27. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., IV, 4.

21 N. Ma~hiavelli: IZABRANO DJELO I 321

nije samo odbio taj dar, nego je naredio da uitelja svuku, pa mu je ruke vezao straga i svakom djetetu podijelio po jednu ibu u ruku, te su ga djeca morala jakim ibanjem otpratiti u grad. Kad su to uli graani, toliko im se svidjela ljudskost i estitost Kamilova da se vie nisu htjeli braniti, nego su odluili da mu predaju grad. Taj istiniti primjer pokazuje koliko kadto na osjeaj ljudi jae djeluje ljudsko dobroinstvo nego okrutnost i nasilje, i kako je mnogo puta provincije i gradove koje oruje, ratne naprave i druga ljudska sila nisu mogli otvoriti, primjer ljudskosti i dobrote, neporonosti i velikodunosti otvorio. U povijesti osim toga imade mnogo primjera. Tako se zna da rimsko oruje nije moglo otjerati iz Italije Pira, a otjerala ga je velikodunost Fabricija, kad mu je odao kako je neki njegov prijatelj Rimljanima ponudio da e ga otrovati. 876

Zna se nadalje da Scipionu Afrikom u panjolskoj nije tolik ugled podignulo osvajanje Nove Kartage koliko primjer neporonosti koji je odao kad je mladu, lijepu i nedirnutu enu vratio njezinu muu,877 to mu je pronijela glas i stvorilo prijateljstvo cijele panjolske. Zna se nadalje koliko takva svojstva velikih ljudi narodi nakon njihove smrti oplakuju i koliko ih hvale pisci i ivotopisci vladara i oni koji propisuju kako valja ivjeti.878 Meu njima se Ksenofont mnogo trudi da pokae koliko je asti, koliko pobjeda, koliko dobra glasa stekao Kir jer je bio human i ljubazan i jer nije odavao ni oholost, ni okrutnost, ni razvratnost, ni bilo koji porok to prlja ivot ljudi. 879 Pa ipak, budui da je Hanibal suprotnim svojstvima postigao velik glas i velike pobjede, u iduem u poglavlju raspravljati zato je bilo tako.

XXI

Zato je Hanibal drugaijim ponaanjem od Scipionova postigao u Italiji isti ishod kao Scipion u panjolskoj .

Smatram da bi se netko mogao zauditi videi kako je poneki vojskovoa unato tome to se na suprotan nain ponaao ipak postigao slian uinak kao oni koji su ivjeli na gore opisani nain. 880 Prema tome, ini se da pobjede ne ovise o spomenutim uzrocima, dapae, kanda ti takvo ponaanje ne donosi ni vie snage ni vie fortune, budui da se i suprotnim ponaanjem mogu stei slava i ugled. Da se ne odvojim od gore opisanih ljudi, a kako bih bolje objasnio to sam htio rei, velim da je Scipion, netom je uao u panjolsku, svojom ljudskou i dobrotom smjesta stekao naklonost te zemlje i oboavanje i divljenje naroda. Hanibal je naprotiv doao u Italiju i posve je drugaijim ponaanjem, naime nasiljem, okrutnou, otimainom i svim moguim opainama, postigao jednak uinak kao Scipion u panjolskoj, jer Hanibalu su se pobunom pridruili svi gradovi Italije, svi su uz njega pristali.881

Razmiljajui zato je tome tako, opaa se vie razloga. Prvi je u elji ljudi za

876 Gaj Fabricije Luscin, koji je poslan da ratuje protiv Pira 278. god. pr. n. e. Fabricije je zajedno s konzulom Kvintom Emilijem poslao Piru pismo u kojemu ga obavjetava o uroti. Vidjeti: Plutarh, Pyrrhus, 21. Usp.: Ciceron, De Officiis, I, 13.

877 Mu je Alucije, jedan od tamonjih prvaka. Nova Kartaga je osvojena 210. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., XXVI, 50. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, ll.

878 Vidjeti: Vladar, XIX pogl. Od pisaca Machiavelli, vjerojatno, ima na umu Plutarha, Kvinta Kurcija, Herodijana i, naravno, samog Livija. Od onih koji propisuju kako valja ivjeti vjerojatno misli na Aristotela.

879 Vidjeti: Ksenofon, Kiropedia. Usp.: Rasprave . .. , II, 13. 880 U prethodnom poglavlju. Usp.: Vladar, XVII pogl. 881 O Hanibalovu ponaanju u panjolskoj vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., XXVII, 20. Usp.: Umijee ratovanja, Vl.

Meutim, predodba o Hanibalu je iskrivljena, i Livi je ga prikazuje rimskim oima. Vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., XXI, 4. Usp.: Polibije, nav. dj., IX, 22.

322

l

novotarijama, tolikoj da najee novosti prieljkuju i oni kojima je dobro i oni kojima je slabo, jer, kao to je drugom prigodom reeno,882 i to je istina, ljudima dosadi dobro, a u zlu se ojade. Zbog takve dakle elje u nekoj se zemlji vrata otvaraju svakome tko donosi neku novinu, pa ako je stranac, tre za njim, ako je sunarodnjak, oko njega se okupljaju, precjenjuju ga i pomau, pa kako god postupao on tamo uvelike napreduje. Osim toga, ljude potiu dvije glavne stvari, ili ljubav, ili strah, pa njima upravlja i onaj kojega vole, i onaj koji namee strah, dapae, u veini ga sluajeva prate i sluaju vie oni koji ga se boje nego oni koji ga vole.883

Vojskovoi stoga nije vano kojim od tih putova koraa, pod uvjetom da je ovjek obdaren vrlinom i da zbog te vrline uiva ugled meu ljudima. Kad mu je, naime, vrlina velika, kakva je bila Hanibalova i Scipionova, ona ponitava sve greke koje se naprave s ciljem da se postigne velika ljubav ili da se nametne velik strah. Jer i zbog jednoga i zbog drugog mogu nastati velike nevolje, zbog kojih se vladar moe upropastiti. Tko naime previe eli da ga vole, kad god se malo udalji od pravog puta navue na sebe prezir. Drugi koji previe eli da ga se boje, kad god u tome malo pretjera postane omraen. Drati se tono srednjeg puta nije mogue, jer nam naa narav toga ne doputa,884 ali nuno je ta dva pretjerivanja smanjiti velikom vrlinom, kao Hanibal i Scipion. Ipak ih je njihovo ponaanje u ivotu dovodilo i do nevolje i do uznoenja.

O velianju obojice smo govorili. Nesrea je Scipiona pogodila, kad su se u panjolskoj protiv njega pobunili njegovi vojnici zajedno s dijelom njegovih prijatelja, do ega je dolo samo zato to ga se nisu bojali. Ljudi su naime toliko nepostojani, da je dovoljno samo malo otvoriti vrata njihovoj ambiciji, da smjesta zaborave svu ljubav prema vladaru zbog njegove humanosti, kao to su uinili spomenuti vojnici i prijatelji. Zato je Scipion, da bi toj nevolji doskoio, bio prisiljen primijeniti dio okrutnosti koju je izbjegavao. 885 to se tie Hani bala, nema posebnog primjera da su mu okrutnost i nepovjerljivost naudili. Moe se meutim pretpostaviti da su Napulj i mnogi drugi gradovi Rimu ostali vjerni zbog straha. Oito je da je njegov opak ivot razlog to ga je rimski narod mrzio vie nego ijednog neprijatelja kojega je imala republika. Tolika je mrnja bila, da su Rimljani, recimo, Piru, dok je s vojskom bio u Italiji, otkrili onoga to ga je htio otrovati, a Hanibalu nikad, ni kad je bio razoruan i poraen, nisu oprostili, nego su ga natjerali u smrt. Zatekla je dakle ta nevolja Hanibala zato jer su ga smatrali opakim, nepotenim i okrutnim, ali je zbog toga stekao i golemu prednost, kojoj su se svi pisci divili, jer u njegovoj vojsci, iako je bila sastavljena od kojekakvih ljudi, nikad nije dolo do nesuglasica ni meu njima ni izmeu njih i njega. A to se moe dugovati samo strahu koji je njegova osoba ulijevala. T aj je strah bio tako velik, da su zbog njega i zbog velika ugleda koji mu je donosila njegova vrlina vojnici bili mirni i sloni. Zakljuujem, dakle, da nije toliko vano na koji nain vojskovoa postupa, pod uvjetom da ga resi velika vrlina, 886 koja podnoljivim ini i jedno i drugo ponaanje. Jer, kao to je reeno, i u jednom i u drugom imade mana i opasnosti, ako ih izvanredna vrlina ne ispravi. A ako su Hanibal i Scipion, jedan hvale vrijednim a drugi odvratnim djelima, postigli jednak uinak, smatram da ne smijem propustiti da govorim o jo dvojici rimskih graana, koji su drugaijim ali u obojice hvale vrijednim ponaanjem postigli jednaku slavu.

882 Vidjeti: Rasprave ... , I, 37. Usp.: Vladar, III pogl. 883 Ta je tema opirnije razmotrena u Vladaru, XVII pogl. 884 Usp.: Rasprave ... , I, 6; III, 2. 885 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVIII, 24-34. Usp.: Vladar, XVII pogl. 886 Ovdje treba razlikovati vojniku od dravnike vrline. Za obje je, meutim, karakteristino da nisu moralne

kategorije. Vojnika vrlina se ostvaruje u efikasnosti strategije, a dravnika u efikasnosti realizacije opeg dobra.

21" 323

XXII

Kako su Man/ije Torkvat krutou a Valerije Korvin humanou stekli podjednaku slavu

Rim je u isto vrijeme imao dvojicu izvrsnih vojskovoa, Manlija Torkvata i Valerija Korvina, koji su bili podjednake vrline, imali podjednake pobjede i slavu u Rimu, 887 i svaki je od njih u odnosima s neprijateljem podjednaku vrlinu pokazao, ali u odnosima prema vojnicima postupali su potpuno drugaije. Manlije je zapovijedao vojnicima primjenjujui svaku moguu strogost, ne poteujui ih od truda i muke. Valerije je, s druge strane, u svakom pogledu bio human i prema njima se odnosio s mnogo prijateljske intimnosti. Zna se da je prvi ubio sina kako bi uinio poslunim vojnike, a drugi nikad nikome nije naudio. Pa ipak, uza svu razliitost u ponaanju, obojica su podjednako pridonijela borbi s neprijateljem, dobru republike i vlastitome. Nijedan njihov vojnik, naime, nikad nije napustio borbu, ili se pobunio protiv njih, ili se bilo kako ogrijeio o njihovu volju, iako je Manlije nametao tako otru disciplinu, da se svaka pretjerana strogost nazivala Manliana imperia.888 Valja najprije razmotriti to je Manlija natjeralo da postupa tako otro; zatim, zbog ega je Valerije mogao postupati tako humano; nadalje, to je uzrokovalo da ti razliiti postupci imaju podjednak uinak; i napokon, kojega je od njih bolje i korisnije oponaati. Tko dobro razmisli o naravi Manlija od trenutka kad ga Tito Livije poinje spominjati,889 vidjet e da je vrlo jak ovjek, odan ocu i domovini, i da osobito potuje pretpostavljene. To se oituje u ubojstvu onog Francuza,890 u obrani oca od tribuna, u tome kako se prije nego to je otiao u borbu s Francuzom obratio konzulu rijeima: Iniussu tuo adversus hostem nunquam pugnabo, non si certam victoriam videam.891 Kada, dakle, takav ovjek doe u poloaj da zapovijeda, eli da svi ljudi budu poput njega, pa zbog izuzetne hrabrosti izdaje i izuzetne zapovijedi, a kad ih jednom izda, eli da se ispune. A sveto je pravilo da stroge zapovijedi treba i strogo potovati, inae e se prevariti. Valja rei da onaj tko hoe d4 ga sluaju mora i znati da zapovijeda, a zapovijedati znadu oni to sa svojim svojstvima usporeuju svojstva onih koji moraju sluati, pa kad vide da su u razmjeru, neka qnda izdaju zapovijedi, ako nisu, neka se ustegnu. I stoga je neki mudar ovjek govorio da se republikom moe upravljati na silu kad je tlaitelj jai od potlaenih.892 Kad god je bilo tako, moglo se smatrati da e to nasilje potrajati. Kad je meutim onaj tko podnosi nasilje bio jai od nasilnika, svaki dan se moglo oekivati da prestane nasilje.

Nego, da se vratim na nau raspravu, tko zapovijeda da se neto strogo obavi mora da i sam bude strog, a tko ima takvu strogost i zapovijeda, ne smije poslije blago zahtijevati da se zapovijed potuje. Tko meutim nije takve stroge naravi treba da se uva izvanrednih naredbi, a u obinima smije se ponaati u skladu sa svojom huma-nou, jer obine se kazne ne upisuju u grijeh vladaru, nego zakonima i ureenju. Treba, dakle, smatrati da su Manlija na tako strogo ponaanje prisiljavale njegove izvanredne

.. 887 Manlije Torkvat je bio dvaput diktator, 353. i 349. god. pr. n. e., a dodijeljen mu je jedan trijumf 340. kad je

~obJjedJ~ Latme, Kampance i Sidicine. Valerije Korvin je bio dvaput diktator, 343. i 301. god. pr. n. e., ali je doivio cetm tnJumfa.

888 Lat. manlijevska disciplina. 889 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 4.

. 890 Manlije Torkvat se, s dozvolom konzula, upustio u dvoboj s jednim Galom divovskog rasta, kojemu je, poto

ga Je ub10, strgnuo ogrhcu, te tako dobio nadimak Torquatus. 891 Lat.: Bez tvoje naredbe neu nikad ratovati s neprijateljem, ak i kad bih bio siguran u pobjedu (Tito Li vije

nav. dj., VII, 10). ' 892 Rije je o Aristotelu, Politika, III, 15.

324

naredbe, kojima je bila sklona njegova narav, a koje su republici korisne, jer njezina naela vraaju poecima i njezinoj staroj vrlini. A kad bi republika bila tako sretna da se u njoj, kao to smo gore kazali,893 esto nae tko e vlastitim primjerom obnoviti njezine zakone ne spreavajui je samo da ne srlja u propast nego privodei je prvobitnim naelima, vjeno bi trajala. Manlije je dakle bio jedan od onih koji su otrinom naredbi uvali vojnu disciplinu u Rimu, prisiljen najprije svojom naravi, zatim eljom da se potuje ono to je po prirodnoj tenji zahtijevao. S druge strane, Valerije je mogao humano postupati zato to se zadovoljavao da se potuju pravila uobiajena u rimskoj vojsci. Budui da je to to je bilo uobiajeno bilo dobro, dovoljno mu je pribavljalo ast, a nije bilo teko da se potuje, pa Valerije nije morao kanjavati prekritelje, i zato to ih nije bilo, i zato to se, ako ih je i bilo, kazna, kao to je reeno, upisivala u grijeh zakonima, a ne okrutnosti zapovjedniku. Zbog toga je Valerije mogao u svemu biti blag i blagou stei naklonost zadovoljnih vojnika. Tako su postigavi i jedan i drugi podjednaku poslunost mogli razliitim postupcima postii podjednak rezultat. Tko bi ih htio oponaati mogao bi na sebe navui prezir i mrnju, o emu govorim gore u vezi s Hanibalom i Scipionom,894 a to se moe izbjei jedino iznimnom vrlinom i nikako drugaije. Preostaje sada razmotriti koje je od tih ponaanja vrednije hvale, to smatram spornim, jer pisci hvale i jedan i drugi nain. Ipak, oni to piu o tome kako treba da se vladar ponaa, vie se priklanjaju Valeriju nego Manliju, a Ksenofont, kojega sam spominjao,895 nabrajajui mnoge primjere Kirove blagosti, uvelike se slae s onim to o Valeriju kae Tito Livije. Kad je, naime, postavljen konzulom koji je vodio pohod na Samniane, na dan bitke obratio se vojnicima svojom uroenom ljudskou. Poto je naveo njegov govor Tito Livije veli: Non alias militi familiarior dux fuit, inter infimos militum omnia haud gravate munia obeundo. In ludo praeterea militari, cum velocitatis viriumque inter se aequales certamina ineunt; comiter faci/is vincere ac vinci, vulte eodem; nec quemquam aspernari parem qui se offerret; factis benignus pro re, dicti haud minus libertatis alienae quam suae dignitatis memor, et (quod nihil popularius est) quibus artibus petierat magistratus, iisdem gerebat.896 S jednakim potovanjem govori Tito Livije o Manliju, pokazujui kako je konzulu zahvaljujui njegovoj strogosti zbog koje je pogubio sina vojska postala tako posluna, da je to razlog pobjede rimskog naroda protiv Latina. Pisac ga i dalje toliko hvali da u vezi s tom pobjedom, poto je opisao cio tijek borbe i prikazao sve opasnosti kojima se rimski narod izloio, i tekoe koje je morao prevladati, zakljuuje kako se trijumf Rimljana duguje samo Manlijevoj vrlini. 897 A usporeujui snage jedne i druge vojske tvrdi kako je morala pobijediti ona strana koju je kao konzul vodio Manlije. Prema tome, razmotri li se sve to pisci govore, teko je prosuditi. Ipak, da u tome ne ostanem neodluan, velim da graanin koji ivi prema zakonima republike treba da smatra hvale vrednijim i manje opasnim Manlijevo ponaanje, jer njegov je postupak cio usmjeren koristi sviju i ni u emu se ne odnosi na privatnu ambiciju, 898 budui da se takvim

893 Vidjeti: Rasprave ... , III, l. 894 Vidjeti: Rasprave ... , III, 21. 895 Vidjeti: Rasprave ... , II, 13, i III, 20. 896 Lat.: Nije bilo zapovjednika koji bi bio bliskiji vojnicima, jer nije izbjegavao da dijeli tekoe s najniim

vojnicima. U vojnikim natjecanjima u tranju i mjerenju snage kao jednak je sudjelovao i s istim izrazom lica je pobjeivao ili bivao pobijeen, i nikad se nije vrijeao kad se netko hvalio da mu je jednak; dobroduan na djelu kad su to okolnosti dozvoljavale, a u razgovorima nije manje imao na umu slobodu drugih nego vlastito dostojanstvo, i zapovijedao je istim umijeem s kojim je zatraio zapovjednitvo, to ga je inilo obljubljenijim od ikog drugog (Tito Livije, nav. dj., VII, 33).

897 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 7-10. 898 Ovdje se jo jasnije vidi to je za Machiavellija politika vrlina, koja se sastoji u tome da se radi u korist svih,

odnosno zajednice, a ne u vlastitom interesu.

325

postupkom ne mogu stei pristae, jer uvijek odaje strogost prema svakome i ljubav jedino prema opem dobru, i njime se ne stjeu posebni prijatelji koje, kao to je reeno, mi nazivamo pristaama. Prema tome, takvo ponaanje mora biti najkorisnije i najpo-

eljnije za republiku, jer koristi svakome i ne izaziva nikakvu sumnju u privatnu vlast.

Suprotno se, meutim, mora rei za Valerijevo ponaanje, jer iako u odnosu na javnost daje iste rezultate, ipak izaziva mnoge sumnje zbog posebne naklonosti vojnika, to moe ugroziti slobodu ako on njima dugo stoji na elu.

Ako s Publikolom nije dolo do negativnih posljedica,899 razlog je to Rimljani jo nisu bili iskvareni, a on nije dugo i trajno ostao na poloaju zapovjednika. Ako,

meutim, hoemo razmiljati o tome kakav treba da bude vladar kao to o tome raspravlja Ksenofont900 potpuno emo se prikloniti Valeriju, a ne Manliju, jer vladar od vojnika treba da zahtijeva poslunost i ljubav. Poslunost mu omoguuje da se dri zakona i da stjee ugled ovjeka obdarena vrlinom; ljubav mu omoguuje da bude prijazan, human, dobar i da ima sva druga svojstva koja je imao Valedje i koja je prema

Ksenofontovu pisanju imao Kir. Jer, osobita ljubav prema vladaru i odanost

vojske u skladu su s ostalim osobinama njegova vladanja. Meutim, odanost vojske jednom graaninu u republici nije u skladu s ostalim njezinim svojstvima, koja ga obvezuju da ivi prema zakonima i magistratima. U starim se povijestima Mletake Republike ita o tome kako je nakon povratka mletakih galija u Veneciju dolo do razmirica izmeu njihovih momadi i naroda, zatim do nereda i borbe, pa mir nisu mogli uspostaviti ni pojedinci snagom uvjeravanja, ni ugled graana, ni strah od magistrata, dok se odjednom nije pred mornarima pojavio plemi koji je godinu dana prije toga bio njihovim zapovjednikom, pa su zbog odanosti njemu otili napustivi

borbu.901 Zbog te je poslunosti on Senatu postao toliko sumnjiv da su ga se Mleani

malo poslije toga rijeili, ili tako to su ga bacili u tamnicu, ili tako to su ga dali ubiti.

Stoga zakljuujem da je ponaanje poput Valerijeva korisno vladaru, a kad je rije o graaninu, pogibeljno je ne samo za domovinu nego i za njega: za nju, jer takvi postupci utiru put tiraniji; za njega, jer kad njegov grad posumnja u njegov nain ponaanja

prisilj.~n je zatititi se od njega na njegovu tetu. Naprotiv, tvrdim da je ponaanje poput ManhJeva za vladara opasno a za graanina korisno, osobito radi domovine; a rijetko kad i naudi, osim ako mrnju koju na tebe navue tvoja strogost ne povea sumnja koju druge tvoje vrline zbog tvojega velikog ugleda izazovu, kao to emo dolje raspraviti govorei o Kamilu.

XXIII

Zato je Kamilo protjeran iz Rima

Gore smo zakljuili da se ponaanjem poput Valerijeva teti domovini i sebi a ponaanjem poput Manlijeva koristi se domovini a kadto se teti sebi. To jako d~bro pokazuje primjer Kamila, koji se ponaao vie kao Manlije nego kao Valerije. Zato

899 Publije Valerije Publikola zamijenio je Tarkvinija Kolatina 509. god. pr. n. e., a nadimak Publikola je dobio

zbog tzv. ValenJanovlh zakona kojima je svaka tenja za kraljevanjem osuena kao izdaja. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 2. Usp.: Rasprave . .. , I, 28.

900 vd K f d 901

1 Jet!: seno on, Kirope ia, IV, 2, i V.

Admrral Vrttor Prsam, koJega su 1379. porazili Genoveani. Optuen je za izdaju, ali je osloboen nakon ~arodnog u~tanka, pa -~u je povjereno opet zapovjednitvo nad mletakom flotom, koja je ovaj put po razila Genoveane I trme oznacrla kraJ nJihove p rev lasti na moru. Vidjeti: Plinio Carli, komentar u: Le Opere maggiori di N. Machiavelli, Frrenze, 1928.

326

govorei o njemu Tito Livije kae kako Bius virtutem milites oderant et miraban-tur .902

Divnim su ga smatrali zato to je bio paljiv, mudar, velikoduan i zato to je znao

kako se treba brinuti za vojsku i kako valja zapovijedati. Mrzjeli su ga zato to je bio

stroi kad je kanjavao nego izdaan kad je opratao. A toj mrnji Tito Livije navodi

ove uzroke: prvi - novac od prodaje dobara koja su posjedovali Veji priloio je

dravnoj blagajni a nije ga podijelio kao plijen; drugi - nakon pobjede njegova kola

vukla su etiri bijela konja, zbog ega su govorili kako se je zbog oholosti htio

izjednaiti sa Suncem; trei - zavjetovao se kako e Apolonu prinijeti desetinu plijena

koji su ostavili Veji, a kad je htio zavjet ispuniti morao je plijen oduzeti vojnicima koji

su ga ve bili prigrabili.903 Tu se jasno oituje zbog ega narod zamrzi vladara: meu

razlozima najvaniji je liavanje ljudi njihove koristi. To ima veliku vanost, jer kad

ovjek bude lien neega u emu je njegova korist, to nikad ne zaboravlja i kad god se

nae u nudi toga se sjeti, a kako se nuda pojavljuje svaki dan, toga se svaki dan i

sjeti. Drugi je razlog njegova oholost i nadutost, to narodi mrze vie i od ega,

poglavito kad su slobodni. Pa iako od njegove oholosti i raskona dranja oni nemaju nikakvih neprilika, mrze onoga tko ta svojstva odaje. Vladari se moraju uvati da se

zbog takve mane ne nasuu, jer navlaiti na sebe mrnju bez ikakve koristi potpuno je

nepromiljeno i nerazborito.904

XXIV

Rim je slobodu izgubio zbog produavanja vojne vlasti

Razmatrajui o ponaanju rimske republike opazit e se da se ona raspala zbog

dvaju razloga, jedan su bile raspre o agrarnom zakonu,905 drugi produavanje vlasti. Da

je od poetka dolo do te spoznaje poduzimale bi se mjere i sloboda bi dulje potrajala i

ivjelo bi se moda mirnije. Premda produavanje vlasti u Rimu nije nikad izazvalo

pobunu, injenice pokazuju koliko je gradu tetilo to su graani takvim odlukama dobivali vlast. Da su i ostali graani kojima je produavan magistrat bili pametni i

dobri kao Lucije Kvincije,906 ne bi dolo do te nevolje. Njegova dobrota moe sluiti

kao znaajan uzor, jer kad je puk u sporazumu sa Senatom tribunima produio vlast za

godinu dana, Senat je, radi natjecanja s pukom i da ne ispadne manje moan od puka,

produio konzulat Luciju Kvinciju, koji je tu odluku smjesta odbacio tvrdei kako

nevaljale obiaje treba dokinuti, a ne potvrivati ih jo jednim gorim primjerom, i zato

je zahtijevao da se imenuju novi konzuli. Da su svi rimski graani bili dobri i razboriti

kao on, ne bi se dopustilo uvoenje obiaja da se produuju magistrati, pa ne bi dolo ni do produavanja vojne vlasti, to je s vremenom upropastilo republiku. Prvi kojemu je

takva vlast bila produena bio je Publije Filon,907 koji se nalazio u opsadi grada

Palepolija, pa kad je istekao rok njegovu konzulatu, Senat mu, mislei da on ima

pobjedu u ruci, nije poslao zamjenika, nego ga je imenovao prokonzulom, tako da je on

bio prvi prokonzul. Koliko god je Senat to pokrenuo radi ope koristi, bio je to razlog

902 Lat.: Vojnici su mrzili i divili se njegovim vrlinama (Tito Livije, nav. dj., V, 26). 903 Vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., V, 23. Usp.: Rasprave ... , I, 55. 904 Usp.: Vladar, XVI. 95 Usp.: Rasprave ... , I, 37. 906 Lucije K vinci je Cincinat, koji je 459. god. pr. n. e. odbio da bude ponovno izabran za konzula i povukao se na

svoje imanje da ore zemlju. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 19-21. 907 Kvint Publije Filon, kojemu je 326. god. pr. n. e. prireen trijumf nakon isteka mandata, a nakon toga je

ponovo izabran, to je bio poseban presedan. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 22-26.

327

to je Rim s vremenom postao porobljen. to god su se, naime, Rimljani s vojskama vie udaljavali od Rima, takvo im se produenje inilo potrebnijim i sve su ga vie primjenjivali. Bile su u tome dvije neprilike, prva, jer je manji broj ljudi obavljao zapovjedniku dunost, pa se zbog toga ugled suzio na malo njih, a druga, jer je graanin, ost~jui dugo zapovjednikom, vojsku pridobivao i stvarao pristae, te je s vremenom VOJska zaboravljala na senat i njega priznavala kao efa. Zbog toga su S ula i Marije mogli nai vojnike da ih nautrb ope dobrobiti slijede; zbog toga je Cezar mogao osvojiti domovinu.908 Jer da Rimljani nisu produavati magistrate i vojnu vlast, da se nisu tako brzo uspinjali do tolike moi i da su sporije osvajali, kasnije bi doli u ropstvo.

xxv O siromatvu Cincinata i mnogih rimskih graana

Na drugom mjestu smo govorili o tome kako je najkorisnije to se moe uiniti u dravi koja hoe ivjeti slobodno dranje graana u siromatvu.909 Iako nije poznato da je u Rimu u vezi s tim bio donesen neki zakon, osobito kad se zna da je agrarni zakon nailazio na ~eliku oporbu, iskustvo pokazuje da je etiri stotine godina nakon njegova osnutka u Rrmu vladalo golemo siromatvo. Najbolji je uinak takvo stanje oitovalo injenicom da siromatvo nije prijeilo put postizanju bilo kojeg poloaja i bilo koje asti i da se vrlina traila neovisno o domu u kojemu je prebivala. Zbog takva naina ivota manja je bila elja za bogatstvom. To se bjelodano vidi na primjeru Minucija:910 ka~ su Ekvi napali konzulovu vojsku, Rim je ispunio strah da se ta vojska ne upropasti, pa Je odlueno da se imenuje diktator, kao zadnje sredstvo u tekim prilikama, i bio je po~ta:ljen ~ucije K vinci je Cincinat, koji se u to doba nalazio u svojem malom posjedu, gdje Je SVOJom rukom obraivao zemlju. Tito Livije to je uznosio divnim rijeima: Operae praetium est audire, qui omnia prae divitiis humana spernunt, neque honori magno locum, neque virtuti putant esse, nisi effuse affluant opes.911 Obraivao je Cincinat svoj mali posjed, koji nije prelazio etiri jutra zemlje,912 kad su iz Rima stigli glasnici Senata da ga obavijeste o njegovu izboru za diktatora i da mu pokau u kojoj se opasnosti nalazi rimska republika. Ogrnuvi se togom, doavi u Rim i okupivi vojsku on je o~iao .. oslo?oditi Minucija, a poto je neprijatelje razbio i opljakao i njega oslobodro, mJe htiO da napadnuta vojska sudjeluje u podjeli plijena uputivi vojnicima ove rijei: >>Ne elim da sudjelujete u podjeli plijena to je pripadao onima kojima ste vi trebali da postanete plijenom, pa je Minucija liio konzulata i postavio ga legatom re~avi mu: ~>_Os~at e na tom poloaju sve dok ne naui biti konzulom

se dogodilo Ardejanima, koji su se dopustivi da se rasplamsaju nesuglasice izmeu graana razjedinili, a da se sloe morali su poslati po stranu pomo, to je najsigurniji put skorom porobljavanju. Doli smo meutim do drugog znaajnog naina kako se smiruje grad, o emu emo u iduem poglavlju govoriti.

XXVII

Kako treba uspostaviti slogu u razjedinji:mom gradu i kako je neodrivo miljenje da je vlasti u gradu korisno podravati neslogu

Nain na koji su rimski konzuli izmirili Ardejane moe posluiti kao uzor kako treba uspostaviti red u razjedinjenom gradu, a nema drugog naina ni drugaijeg lijeka nego pobiti voe nereda. Postoje, naime, tri mogunosti - ili ih pobiti, kao to su oni uinili, ili ih prognati iz grada, ili ih izmiriti uz njihovu obvezu da se vie nee uzajamno napadati.920 Od tih triju mogunosti potonja je najopasnija, najnesigurnija, najnekori-snija. Nije, naime, mogue da tamo gdje je prolivena mnogo krvi i drugih" zlodjela uinjeno potraje na silu uspostavljen mir, kad se zavaeni svakodnevno gledaju u lice, pa je teko da se uzdre jedan drugog napadati i svakodnevno se njihov razgovor moe izroditi u novu svau.

U vezi s tim ne moe se navesti bolji primjer nego to je grad Pistoia. Ima tome petnaest godina 921 otkako se podijelio taj grad, a i sad je podijeljen, izmeu Pancia-tichija i Cancellierija, samo to su onda bili naoruani, a danas su oruje odloili. Nakon mnogobrojnih raspri meu njima potekla je krv, stali su se ruiti domovi, dolo je do pljake imovine i do svake druge vrste neprijateljstva. Firentinci, koji su ih morali izmiriti, uvijek su se sluili onom treom mogunou i uvijek su nastajali vei neredi i vea sramota, pa ih je to izmorila te su primijenili drugi nain, uklonili su voe dviju stranaka, zatoivi neke u tamnicu i prognavi druge na razna mjesta, tako da se sklopljeni sporazum mogao odrati i odrao se do danas. Nema, meutim, sumnje da bi najsigurniji bio prvi postupak .. Kako, pak, takva smaknua pretpostavljaju veliinu i hrabrost,922 slaba ih republika nije u stanju provesti u djelo, zapravo je od njih toliko daleko da jedva primjenjuje i drugi postupak. A to su, kao to sam kazao u poetku, greke vladara naeg doba kad treba da odluuju o vanim stvarima, jer bi se morali ugledati u ponaanje onih koji su u drevnosti morali odluivati u takvim sluajevima. Meutim, slabost sadanjih ljudi, posljedica njihova slaba odgoja i neupuenosti, razlog je to drevne postupke smatraju dijelom nehumanima, dijelom neostvarljivima. A dre se stanovitih svojih modernih miljenja koja su posve daleko od istine, kakvo je ono to su ga neko mudraci naega grada iznosili tvrdei da Pistoju treba drati uz pomo stranaka, a Pisu uz pomo tvrava, a ne primjeuju koliko je i jedno i drugo nekorisno.

Neu se osvrtati na tvrave, jer sam gore dugo o njima govorio,923 nego u raspravljati o tome koliko je nekorisno imati razjedinjene gradove kojima vlada. Najprije, nemogue je da obje stranke budu prijatelji onome tko je na vlasti, bio to vladar ili bila republika. Po naravi se ljudi u svemu spornom opredjeljuju, pa im je drae

920 O pogreci napada na podijeljeni grad vidjeti u: Rasprave ... , II, 25, a o koritenju stranakih podjela pri

okupaciJi usp.: Vladar, XX pogl. 921

Ovdje opisani dogaaji zbili su se izmeu listopada 1501. i sijenja 1502, a Machiavelli ih, prema tome, opisuje 1516-1517. Panciatichi su podravali Mediejce (tada u egzilu), a Cancellieri su bili republikanci. Voe obiju stranaka zatvoreni su na savjet Machiavellija. Vidjeti njegov Izvjetaj o poduzetim mjerama da se smire stranke u Pistoji. Usp.: Vladar, XVIII pogl.

922 Vidjeti: Rasprave ... , I, 27. 923 Vidjeti: Rasprave . .. , H, 24; Vladar, XX pogl.

330

ovo od onoga, tako da e, zbog nezadovoljstva jednog njegova dijela, izgubiti grad u prvom ratu koji izbije, jer nije mogue zadrati grad koji ima i izvanjske i unutranje neprijatelje. Ako vlast nad njim ima republika, nema ljepeg naina da pogora svoje graane i razjedini grad nego to je poticanje nesloge, jer svaka strana nastoji dobiti podrku, svaka od njih uz pomo korupcije stvara prijatelje, tako da nastanu dvije goleme neprilike. Jedna zato to ti nikad ne stvara prijatelje, jer ne moe njima dobro vladati, jer vlada as na jedan as na drugi nain; druga, zato to takvo stranako raspoloenje neizbjeno razjedinjuje tvoju republiku. Govorei o Firentincima i Pistoj-cima Biondo ovako svjedoi: >>Dok su snovali kako e uspostaviti slogu Firentinci su se izmeu sebe razjedinili 924 Lako je zakljuiti koliko je zla nanijela ta razjedinjenost.

Kad je Firenca godine 1502. izgubila Arezzo, cijelu Val di Tevere i Val di Chianu, koje su zauzeli Vitelli i vojvoda Valentino, francuski kralj Franjo poslao je nekog de Lanta925 da Firentincima vrati sva ta izgubljena podruja, a poto je taj u svakom katelu nailazio na ljude koji su ga posjeivali velei da pripadaju Marzoccovoj stranci,926 pokudio je tu neslogu, tvrdei da bi u Francuskoj kraljev podanik koji bi kazao kako pripada kraljevoj stranci bio kanjen, jer bi takvo opredjeljivanje znailo samo to da u toj zemlji ima ljudi koji su kraljevi neprijatelji, a kralj eli da mu svi gradovi budu privreni, sloni i bez stranaka. Svi ti postupci, meutim, i te procjene daleko od istine927 nastaju zbog slabosti onih koji vladaju, jer se videi da dravom ne mogu upravljati snagom i vrlinom utjeu slinim sredstvima, koja ponekad u mirno doba neto koriste, ali im dou teka vremena odaju svoju nitavnost.928

XXVIII

Treba pomno paziti na to to rade graani, jer se esto pod dobrim djelom krije zaetak tiranije

Kad je grad Rim podnosio glad, a dravno snabdijevanje nije bilo dovoljno da je ublai, odluio je neki Spurije Melije,929 za ono doba velik bogata, privatno nabaviti ita i razdijeliti ga puku da bi pridobio njegovu naklonost. Zbog toga mu je puk postao toliko naklon, da je Senat, mislei na neprilike koje takva njegova dareljivost moe izazvati i elei joj stati na kraj prije nego to se razmae, protiv njega postavio diktatora,930 i dao ga je ubiti. U vezi s tim se moe primijetiti da mnogo puta naizgled dobra djela koja se razumno ne mogu osuditi postaju grozna i za republiku vrlo opasna ako se pravodobno ne sprijee. A da bih to potanje raspravio, velim da bez uglednih graana republika ne moe opstati niti se u njoj moe i na koji nain dobro upravljati. S druge strane, potivanje graana povod je tiraniji u republikama. Da bi se tome doskoila, nain ivota treba tako urediti, da se graanima iskazuje takvo potovanje koje koristi a ne koje teti gradu i njegovoj slobodi. I stoga treba istraiti kako oni stjeu

924 Flavio Biondo, odnosno Flavius Biondus Forliviensis (1392-1463), vatikanski dravni sekretar u vrijeme Eugena IV i Pija II. Machiavelli se u Firentinskim povijestima uveliko koristio njegovim djelom, koje ovdje navodi, Historiae decades tres, II, 9.

925 Monsinjor Antoine de Torote, knez Blacyja i Langresa (Lanta). Te dogaaje Machiavelli opisuje iz vlastitog iskusrva.

926 Marzocco je naziv grba Firence: sastoji se od heraldikog lava koji dri tit s ljiljanom. 927 Od objektivne istine (tj. verita effettuale). 92S O podjelama u gradovima pie Aristotel u V knjizi Politike. Machiavelli je ovdje, ini se, pod njegovim

utjecajem. 929 Vidjeti: Rasprave . .. , III, 1. 930 Konzul je tada, 439. god. pr. n. e., bio Tito K vinci je Kapitolin, koji je za diktatora imenovao osamdesete-

godinjega Lucija K vincija Cincinata. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 13-16.

331

ugled, a stjeu ga na dva naCina: javno ili privatno. Javno ga sqecu kad dobrim savjetima i jo boljim djelima za ope dobro izazovu potovanje. Takvoj asti treba otvoriti put graanima i predvidjeti nagrade i za savjete i za djela, tako da budu poaeni i zadovoljni. A kad je potovanje steeno tim putem iskreno i jednostavno, od njega nikad nema opasnosti, ali kad se stekne privatnim putem, a to je onaj drugi nain, vrlo je opasno i u svakom pogledu tetno. Privatni su putovi kad se prua pomo ovom ili onom pojedincu posudbom novca, udajom njegovih keri, zatitom pred magistra-tima i slinim privatnim uslugama, s pomou kojih se stvaraju pristae i koje onoga to je uslugu dobio ohrabruju da korumpira dravu i da kri zakone. Stoga dobro ureena republika, kao to je reeno, treba da podri one koji usluge trae javnim putem, a da spreava onoga koji ih trai privatnim putem, kao to je radio Rim.931 On je, naime, kao nagradu onome tko je radio za javno dobro prireivao trijumfe i sve druge poasti koje je davao svojim graanima, a za onoga tko je pod raznim izlikama privatnim putem nastojao doi do veliine, predviao je optube.932 Kad pak to nije bilo dovoljno, zato to bi se narod zaslijepio prividom lanog dobra, postavljao je diktatora, da naui pameti onoga tko se ogrijei, kao to je uinio kanjavanjem Spurija Meli ja. Ostavi li se neto od toga nekanjenim, moe upropastiti republiku, jer poslui li kao slab primjer, teko se moe doi na pravi put.

XXIX

Grijei li narod, krivci su vladari

Neka se vladar