raguz - ohrabri se narode moj!

J a k š a R a g u ž

Dubrovačka biskuPijaDioecesis Ragusina

Dubrovnik - Zagreb, 2011.

Djelovanje biskupa dubrovačkog mons. dr. želimira Puljića u razdoblju pada komunizma i Domovinskog rata 1990. - 1993.

Fotografija snimljena na dan biskupskog ređenja u Dubrovniku, 14. siječnja 1990.

In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas (Augustin). U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav.

Tumačenje grba: Uz biskupske znakove (štap–pastorale, mitra, križ i šešir) na grbu dubrovačkih boja (crveno-srebrna polja naizmjence) nalazi se Branimirov križ koji simbolizira kršćanstvo kojim je obilježena povijest Dubrovačke

biskupije od njezinih samih početaka. Ispod grba upisane su tri riječi ‘unitas – libertas – caritas’ iz biskupovog gesla koje su uzete iz Augustinove rečenice ‘In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas’, što znači ‘u bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav’. Budući da je povijest Dubrovnika protkana borbom

za slobodu ‘koju nam višnji Bog je do’, ova Augustinova rečenica bila je nadahnuće u izboru biskupskog gesla

8 ohrabri se, narode moj!Djelovanje mons. Želimira Puljića 1990. - 1993.

Granice dekanata

Župe

H V A R S K O - B R A È K O - V I Š K A B I S K U P I J A

S P L I T S K O- M A K A R S K A

N A D B I S K U P I J A

M O S T A R S K O - D U V A N J S K AI T R E B I N J S K O - M R K A N S K A

B I S K U P I J A

KO

TO

RS

KA

BIS

KU

PIJ

A

DUBROVAÈKA BISKUPIJA

Vela Luka

BlatoSmokvica

LovišteVrućica Donja

Viganj Orebić

Duba

Makarska

Trpanj

PločeMetković

Ljubuški

Kuna

Trstenik Janjina

Žuljana

Ston Mali

Ston Veliki

Topolo

Lisac

Doli

Šipanska LukaSuđurac

Koločep

Grad Dubrovnik:DBK Sv. Mihajlo

DBK Sv. PetarDBK Sv. Andrija

DBK Sv. KrižDBK Velika Gospa - Grad

Lopud

Majkovi

KliševoTrsteno

OrašacZaton

Mokošica

Osojnik

Rožat

Brgat Postranje

Mandaljena Mlini

Cavtat

Čilipi Pridvorje

Dubravka

Gruda

Pločice

Vitaljina

Stravča

Slano

Banići

SmokovljaniOšlje

Ponikve

Putnikovići

Govedari

Babino Polje

Marnovići

Brijesta

Vrućica Gornja

Lastovo

Korčula

ŽrnovoPupnat

Lumbarda

Čara

Račišće

Trebinje

Herceg Novi

Neum

Hvar

Mostar

KONAVOSKIDEKANAT

DUBROVAČKIDEKANAT

STONSKIDEKANAT

PELJEŠKIDEKANAT

KORČULANSKIDEKANAT

0 10 20 30 40 km

9ohrabri se, narode moj!Djelovanje mons. Želimira Puljića 1990. - 1993.

Granice dekanata

Župe

H V A R S K O - B R A È K O - V I Š K A B I S K U P I J A

S P L I T S K O- M A K A R S K A

N A D B I S K U P I J A

M O S T A R S K O - D U V A N J S K AI T R E B I N J S K O - M R K A N S K A

B I S K U P I J A

KO

TO

RS

KA

BIS

KU

PIJ

A

DUBROVAÈKA BISKUPIJA

Vela Luka

BlatoSmokvica

LovišteVrućica Donja

Viganj Orebić

Duba

Makarska

Trpanj

PločeMetković

Ljubuški

Kuna

Trstenik Janjina

Žuljana

Ston Mali

Ston Veliki

Topolo

Lisac

Doli

Šipanska LukaSuđurac

Koločep

Grad Dubrovnik:DBK Sv. Mihajlo

DBK Sv. PetarDBK Sv. Andrija

DBK Sv. KrižDBK Velika Gospa - Grad

Lopud

Majkovi

KliševoTrsteno

OrašacZaton

Mokošica

Osojnik

Rožat

Brgat Postranje

Mandaljena Mlini

Cavtat

Čilipi Pridvorje

Dubravka

Gruda

Pločice

Vitaljina

Stravča

Slano

Banići

SmokovljaniOšlje

Ponikve

Putnikovići

Govedari

Babino Polje

Marnovići

Brijesta

Vrućica Gornja

Lastovo

Korčula

ŽrnovoPupnat

Lumbarda

Čara

Račišće

Trebinje

Herceg Novi

Neum

Hvar

Mostar

KONAVOSKIDEKANAT

DUBROVAČKIDEKANAT

STONSKIDEKANAT

PELJEŠKIDEKANAT

KORČULANSKIDEKANAT

0 10 20 30 40 km

Izrada zemljovida: Meridijani


Sadržaj

Predgovori

Uvodno slovo (kard. Josip Bozanić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

Nezaboravno svjedočanstvo pobjede Evanđelja i slobode (mons. Marin Srakić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

Čovjek s misijom (dr. sc. Jakša Raguž) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17

Uvodni dio

Izdanak Aronove loze iz zemlje Hercegove . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25

Bibliografija objavljenih djela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62

Kronološki pregled aktivnosti mons. dr. Želimira Puljića 1990. - 1993. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72

I. jeSen komunIzma

1. Biskupsko imenovanje i ređenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85

2. Pad komunizma u Republici Hrvatskoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .117

II. Proljeće novIh Sloboda

1. Blagdanski nastupi, javne manifestacije i istupi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .135

2. Izgradnja i obnova crkava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .159

3. Povratak vjeronauka u škole . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .177

4. Potreba razotkrivanja komunističkih zločina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .195

5. Svećenstvo pred izazovom novih okolnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .203

6. Ekumenizam i međuvjerski dijalog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .216

III. zIma agreSIje

1. Na pragu rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .219

2. Apeli i korespondencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .260

3. Biskupove radijske poruke preko valova Radio Dubrovnika tijekom agresije JNA 1991. godine . . . . .347

4. Božićna čestitka i mise za mir i poginule . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .354

5. Briga o vjernicima na okupiranom području Biskupije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .364

6. Briga o prognanicima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .386

7. Festa sv. Vlaha 1992. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .390

8. Propovijedi i čestitke kroz 1992. godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .401

9. Osnutak Teološko-katehetskog instituta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .419

10. Sudjelovanje na simpoziju u Ravenni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .426

11. Pismo biskupa povodom izbora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .430

12. Oslobođenje Biskupije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .432

Iv. ljeto Slobode

1. Biskupski pohodi oslobođenim krajevima Biskupije (primjer: Majkovi i Vitaljina) . . . . . . . . . . . . . . . . . .447

2. Priznanje IV SO Dubrovnik Biskupskom Ordinarijatu Dubrovnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .451

3. Ratne štete na sakralnim objektima i početak obnove . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .453


4. Izvješća svećenstva o djelovanju tijekom rata i statistika Biskupije za 1992. godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . .474

5. Akcija »Župa župu pomaže« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .483 6. Javni nastupi na hrvatskom jeziku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .488

7. Javni nastupi na engleskom jeziku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .515

8. Javni nastupi i korespondencija na njemačkom jeziku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .517

9. Javni nastupi na talijanskom jeziku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .520

10. Javni nastupi na francuskom jeziku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .523

11. Korespondencija sa Svetom Stolicom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .525

12. Posjete veleposlanika i državnika mons. Želimiru Puljiću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .540

13. Podrška i skrb za Hrvate u BiH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .551

14. Ekumenizam i međuvjerski dijalog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .568

15. Projekt izgradnje spomen-crkve na Montovjerni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .591

PrIlozI SuvremenIka

Ostavite moj narod na miru (dr. Jure Burić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .596

Osvrt na susrete i apele biskupa Želimira Puljića (general Nojko Marinović) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .598

Prve godine biskupa Želimira Puljića u Dubrovniku (mons. Ivan Šimić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .599

Svjedočanstvo o preuzvišenom mons. Želimiru Puljiću: »Ne bojte se!« (Rastko Barbić) . . . . . . . . . . . . . . . .602

Recite im da se i ovdje mogu moliti Bogu (h. Salkan ef. Herić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .604

Upoznah čovjeka / čeljade (Đelo Jusić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .606

Svjedok u službi istine (Milka Podrug Kokotović) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .608

Kako su biskupovi ratni apeli vraćali nadu (Božo Vodopija) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .609

Kristova poruka kao pravilo života (Angelina Tadić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .611

Biskupov ohrabrujući glas u tami rata i beznađa (Neda Koprivec) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .613

zaključnI dIo

Pogovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .615

Riassunto . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .616

Summary . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .618

Zusammenfassung . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .620

Résumé . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .622

Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .625

Izvori i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .627

Iz recenzija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .629

Bilješka o autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .631

Kazalo osobnih imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .633


Izvor: A/12


Uvodno slovo

Drago mi je što su sabrani govori i propovijedi, kao i drugi dokumenti nastali početkom devedesetih godina prošloga stoljeća biskupske službe mons. Želimira Puljića, biskupa dubrovačkog, a sada nadbiskupa zadarskog, koji je svojim radom ostavio dubok pečat odanog pastirskog služenja u Dubrovačkoj biskupiji tijekom dvaju desetljeća na prijelazu stoljeća i tisućljeća.

Mons. Želimir Puljić dvadeset je godina služio u dubrovačkoj Crkvi, trudeći se prožeti svoju biskupiju božanskom milošću i kršćanskim zajedništvom. Za dubrovačkog biskupa imenovao ga je sluga Božji Ivan Pavao II., 7. prosinca 1989. godine. Živo se sjećam tog događaja, kada sam kao najmlađi hrvatski biskup, 14. siječnja 1990. godine, sudjelovao na njegovu biskupskom ređenju i ustoličenju za dubrovačkog biskupa.

Bilo je to vrijeme intenzivnih događanja na crkvenom i društvenom planu u Hrvatskoj i u Europi, kada se nakon pada komunizma nastojalo vratiti vjerske slobode i obnoviti demokraciju u društvima. Na putu uspo-stave slobodnog i demokratskog sustava u Hrvatskoj ispriječila se srpsko-crnogorska agresija, koja je razara-njem Dubrovnika i drugih područja naše Domovine, žrtvama i patnjom obilježila devedesete godine prošloga stoljeća.

Kao stup vjere i oslonac nade svome vjerničkom narodu, na čelu Dubrovačke biskupije u tom razdoblju bio je mons. Želimir Puljić, biskup koji je u ime Kristovo poslan da se kao pastir brine za povjerenu mu Crkvu. Govoriti o čovjeku, k tomu o pastiru jedne Crkve, ljudski je teško i odgovorno, jer samo Bog koji proniče dubine čovjekove zna što obuhvaća posebna služba slugû koje postavlja na čelo mjesnih crkava i za pastire svoga stada. Idealna slika biskupa, u koju se Crkva neprestano ugleda slika je pastira, koji se svetošću života suobličuje Kristu, dobrom i vječnom Pastiru, te se iz dana u dan velikodušno troši za povjereni mu dio Božjeg naroda, noseći neprestano u srcu brigu za sve Crkve raširene diljem svijeta.

Mons. Puljić jačao je vjernički život povjerenog mu naroda Božjega i bdio nad čistoćom Kristova nauka, zauzimajući se da se katolički vjernici, promičući opće dobro, odgovorno uključe u uspostavu demokratskog društva u hrvatskoj državi. Svojim biskupskim služenjem i djelovanjem u tijelima Hrvatske biskupske konferen-cije, nadbiskup Puljić trajno pridonosi rastu Crkve i jačanju kolegijalnosti među biskupima.

Kardinal Josip Bozanić (prvi zdesna) na biskupskom ređenju Mons. Želimira Puljića (sedmi zdesna) 14. siječnja 1990. pred dubrovačkom prvostolnicom Izvor A/6


Neka knjiga o biskupskom služenju mons. Želimira Puljića, vjernog i zaslužnog sina Katoličke Crkve, bude znak kako Crkva živi s narodom, izgrađujući u vjernicima svijest odgovornosti i vjernosti Kristovu nauku. Ujedno neka bude pokazatelj kako se Katolička Crkva u sudbonosnim trenutcima snalazi i u Duhu prosuđuje zbivanja vremena.

Knjiga »Ohrabri se, narode moj!«, bit će trajni znak i podsjetnik na razdoblje pastirske službe mons. Želi-mira Puljića u drevnoj Dubrovačkoj biskupiji, u kojoj je on svojom biskupskom službom dao svijetlo svjedočan-stvo pastira u prijelomnim vremenima za Crkvu i hrvatski narod.

U Zagrebu, na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja 2011. godine.

Kardinal Josip Bozanić nadbiskup zagrebački i metropolit


nezaboravno SvjedočanStvo Pobjede evanđelja I Slobode

»Biti Biskup znači biti utkan u otajstvo samoga Isusa Krista, u otajstvo njegova križa.« (Kardinal dr. Franjo Kuharić)

Često smo na slavljima svećeničkoga ili biskupskoga ređenja slušali riječi koje su nam se činile daleko od stvar-nosti, izgovorenima u pretjeranom zanosu propovjednika. To se moglo reći i za riječi uzoritoga kardinala Franje Kuharića izrečene na ređenju dubrovačkoga biskupa mons. Želimira Puljića. Uzoriti kardinal je tada kao glavni reditelj poručio ređeniku: »Oče Biskupe, biti biskup znači biti utkan u otajstvo samoga Isusa Krista, u otajstvo njegova križa da bi se bilo utkano u otajstvo Njegova uskrsnuća. I stoga, polaganje naših ruku bit će i utkivanje Vaše sudbine, Vašeg života, Vaše budućnosti u otajstvo križa da biste... i Vi utkivali otajstvo uskrsnuća u život Dubrovačke Crkve.« Prisjetimo se, to je ređenje bilo nekoliko mjeseci prije prvih slobodnih izbora kod nas nakon Drugoga svjetskog rata. Dakle, u vrijeme kada je hrvatski puk već osjetio radost slobode od komunizma, toga društvenog poretka koji je desetljećima gazio temeljne uvjete ljudske slobode. Bilo je to kada je svitao dan slobode kojoj su Dubrovčani s ushitom stoljećima pjevali riječima domaćega pjesnika: »O mila o draga o slatka slobodo!« Sanjalo se i pjevalo o slobodi u kojoj »sva blaga višnji nam Bog je dô«, a ne o onoj koju su nam »osloboditelji« nakon Drugoga svjet-skog rata davali na kapaljke. Bilo je to, kada je protivno volji Istoka i Zapada svitao dan hrvatske samostalnosti.

I tko bi u onom sjaju biskupskoga ređenja, u brujanju orgulja i zvona mogao naslutiti da je nadbiskup reditelj izgovorio proročke riječi o skoroj sudbini mladoga dubrovačkog biskupa i njegova vjerničkoga naroda?! Doista, ubrzo nastupiše dani kušnje, stradanja i istinskoga »zarobljeništva« kada je, nikada pokoreni grad, slobodarski Dubrovnik, pod kišom granata sa svojim biskupom vapio za slobodom. Paradoksalno, grad Dubrovnik, simbol slobode, okružen topovnjačama, tenkovima i topovima, vapi za slobodom. Kome? Americi koja se borila za nova nalazišta nafte, Europi kojoj je glavna tema tih dana bila cijena margarina i maslaca? I ponovno se dogodilo ono što je pjesnik rekao: »Jer mi mr`osmo, dok su oni spâli.«

»Oče Biskupe, polaganje naših ruku bit će i utkivanje Vaše sudbine, Vašeg života, Vaše budućnosti u otajstvo križa!«, rekao je kardinal Franjo Kuharić. Brzo su sudbina i život dubrovačkoga biskupa bili utkani u otajstvo križa! Za vrijeme teških ratnih stradanja grada Dubrovnika biskup je ostao sa svojim vjerničkim narodom, upućivao svoje pastirske poruke ohrabrenja, mira i pomirenja. Jeka njegovih riječi bila je uvijek: »Ohrabri se, narode! Ne boj se, Bogu se pomoli!« A bilo je teško hrabriti i ulijevati nadu, naviještati oproštenje u trenutku kada je agresor bez milosrđa osvajao sela i gradove, razarao bolnice i dječje vrtiće, palio crkve i župne stanove, uništavao stoljećima sabiranu čuvanu i njegovanu kulturnu baštinu, kada su se tresli bedemi Lovrijenca, kada su ginuli nevini. Teško je bilo Biskupu naviještati poruku mira i radosti o Božiću dok je gledao tolike zavijene u crno. Teško je bilo govoriti o životu na Uskrs kada se avet smrti nadvila nad Dubrovnikom, dubrovačkim krajem i nad cijelom Hrvatskom.

U isto vrijeme, dok su jedni u svijetu nad našom nevoljom prali ruke govoreći: »To je vaša unutrašnja stvar i mi se nećemo miješati«, a drugi su nas osuđivali na smrt. Jedni su nam svlačili čast, drugi nas prikivali na križ.

Mons. Želimir Puljić i Mons. Marin Srakić Izvor A/6


Bilo je i trenutaka praznine Božjega groba i tišine Velike subote. Istina, bilo je i onih koji su nam po uzoru na Šimuna Cirenaca pomogli nositi križ, bilo je i onih koji su nas tješili poput jeruzalemskih žena ili pružali rubac kao Veronika i tako podržavali nadu da križ i stradanja nemaju posljednju riječ, nego život i uskrsnuće.

Jedan je umjetnik katedrali u talijanskom gradu Malfetta darovao veliki križ od terakote. Župnik ga je prije konačnoga smještaja na predviđeno mjesto stavio na zid uza sakristiju i na karton napisao: »Privremeni smje-štaj.« Kakva poruka! Zapravo, na svaki križ što ga nosimo trebalo bi staviti natpis: »Privremeni smještaj«, jer on prerasta u uskrsnuće. Kao što križ nije bio završnica Kristova života, tako ni križ što ga je nosio grad Dubrovnik nije bio završnica njegove povijesti. Dubrovnik će i dalje u slobodi pjevati: »O draga, o mila i slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je dô.«

Svjestan svoga poziva i poslanja dubrovački biskup dr. Želimir Puljić u tim teškim trenucima uporno je ponavljao i pozivao svoje vjernike: »Ohrabri se, narode! Ne boj se, Bogu se pomoli!« On je vjerovao i u toj vjeri podržavao svoj puk da nas križ vodi prema slobodi i samostalnosti. Govorio je narodu da sačuva nadu i uvje-renje da naše putovanje neće stati na Kalvariji, da nakon njega slijedi radost uskrsloga jutra i slavljenički susret s uskrslim Gospodinom. Bog nas nije napustio. On nam je darovao slobodu.

Dragi čitatelju! Uzmi ovu knjigu, listaj je i čitaj! Ona govori o prvim godinama službe dubrovačkoga biskupa mons. Želimira Puljića. Ovo je knjiga svjedočanstvo u riječi i slici o radosti i nadi, tjeskobi i stradanju jednoga biskupa i njegova puka, svjedočanstvo o »utkivanju biskupova života u otajstvo križa«.

Đakovo, 14. studenoga 2010. Marin Srakić, nadbiskup osječko-đakovački i

predsjednik Hrvatske biskupske konferencije


čovjek S mISIjom

Biti kršćanin znači biti misionar... Nije dovoljno samo otkriti Krista, moraš ga približiti i drugima. Moraš imati hrabrosti govoriti o Kristu. On se pouzdaje u tebe i računa na tvoju suradnju.

Ivan Pavao II.

»Pođite po svem svijetu…«

Isus se nakon Uskrsnuća iz mračne grobnice ukazivao svojim učenicima. Tješio ih je i upućivao poruku »neka se ne boje«! A kad ih je učvrstio u vjeri, ukazao se Jedanaestorici dok su bili za stolom u dvorani Posljednje večere pa im je rekao: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se« (Mk 16,6.16).

Dva tisućljeća kasnije veliki dio svijeta nalikovao je na ovu grobnicu, na mračnu i praznu ljušturu opusto-šenu komunističkim ateizmom i materijalizmom. No, naznake pada ove ideologije zla, koje su bile sve jasnije, budile su nadu u uskrsnuće ljudskih sloboda i obnovu života dostojnoga čovjeka za milijarde potlačenih.

I tada, u posljednjim godinama osmoga desetljeća 20. stoljeća, Kristov namjesnik na zemlji, papa Ivan Pavao II. podigao je put zemalja bivše komunističke Jugoslavije mlade biskupe s istom tom porukom Krista svojim apostolima. Pred njima je bio težak zadatak. Komunizam je za sobom ostavio tešku baštinu: duhovnu pustoš i moralnu bijedu, satrveno ljudsko dostojanstvo, u kosti ucijepljen strah, servilnost i krive društvene i znanstvene postulate.

Čovjek i Grad - s križnog puta na Srđ 21. ožujka 2010. (foto Željko Tutnjević) Izvor A/6


Mjesne Crkve, koje preuzeše mladi biskupi, bijahu oslabljene i iscrpljene poratnim martirijem brojnih svećenika, redovnika, redovnica i vjernika koji su dugim progonima, zatvaranjima i brojnim poniženjima krvlju svojom svjedočili za Krista. Uz nedostatak svećenika koji su bili pobijeni ili pak čamili po komunističkim zatvo-rima, nadošla je pljačka crkvene imovine, koja je bila ozakonjena metodom nacionalizacije i konfiskacije. Dobar dio vjernika, posebice obrazovaniji slojevi, milom ili silom odbio se od Krista zbog privilegija u društvu ili pak očuvanja radnih mjesto kao preduvjeta gole egzistencije.

No, tu je bila i snaga koja je obećavala, i koja je bila vrijedna svakog truda: narod, puk vjerni, koji je i nakon pola stoljeća ateističke tiranije očuvao privrženost Kristu.

Među tim mladim biskupima bi pozvan, i poslan, i mons. Želimir Puljić. Za sijelo mu bi određena drevna Dubrovačka biskupija. Iako s kršćanskim korijenima još od apostolskih vremena, ova biskupija, zbog svoga specifičnog položaja: na susretištu rimokatoličanstva s pravoslavljem i islamom, te na etničkoj granici četiriju južnoslavenskih naroda međusobne prošlosti prepune konflikata, bijaše posebice osjetljiva i teška za djelovanje. O tome svjedoči i činjenica da je samo tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća u ovoj biskupiji ubijeno 29 sveće-nika, redovnika i bogoslova, uključujući i umirovljenoga biskupa Josipa Mariju Carevića. A to je dobra četvrtina ondašnjega dubrovačkog klera.

Mons. želimir Puljić čovjek odgovornosti i poslanjaMeđutim, Želimir Puljić bijaše pravi čovjek za povjerenu mu misiju. Kao sin krševite Hercegovine dobro je

poznavao i ljude i prilike u ovim krajevima. Obrazovanje stečeno na Papinskom sveučilištu Urbaniana i Sale-sianum stvorilo je od njega vrhunskoga intelektualca sposobnoga i spoznati i odgovoriti na društvene izazove komunizmom izopačenoga društva. Velika prednost bile su i pedagoška i psihologijska specijalizacija, dok je radna praksa stečena na dužnosti rektora Vrhbosanske teologije bila dragocjena za dobro obnašanje nove dužnosti. Dugogodišnji boravak u multikonfesionalnom i multietničkom Sarajevu pripremio ga je za balansi-ranje s tananim nitima ekumenizma, međuvjerskoga i međunacionalnoga dijaloga.

Pad komunizma u Republici Hrvatskoj u svibnju 1990. omogućio je biskupu dr. Želimiru Puljiću da svim snagama prione provedbi povjerene mu misije. Upravo u vrijeme dolaska mons. Želimira na čelo Dubrovačke biskupije osjetila se određena renesansa vjerske praske kojoj su pogodovale i demokratske promjene u društvu. Aktivno su se uključivali i vjernici i svećenici u relevantne društvene događaje i procese. Počelo se uvoditi vjero-nauk u škole i obnavljati ili graditi sakralne objekte. Tražilo se, i uvodilo, vjerske teme u informativnim medi-jima. Mladi angažirani biskup je pozivao, poticao i tražio neka se svećenici i vjernici aktivnije uključe u aktualne društvene tijekove. Nije to uvijek bilo lako i bez reakcije. Vidi se to po dekanatskim zapisnicima gdje oni, koji su pretrpjeli teška stradanja u vrijeme komunizma (uglavnom stariji svećenici, npr. u Konavoskom dekanatu), odgovaraju na biskupov upit 17. prosinca 1990. kako svećenik »ne može ni izdaleka parirati političkim protivni-cima jer je njegova domena u svakom režimu smanjena i uokvirena«, a »uplitanje u politiku je opasno i besko-risno«. Svećenici pak znatno mlađe dobi bili su mišljenja kako se »treba što više angažirati u društvu, jer ako ideju ne pretvoriš u riječ, ideja je mrtva. A ako riječ ne pretvoriš u djelo, riječ ostaje mrtva« (sa dekanatskoga susreta Dubrovačkoga dekanata, 20. ožujka 1991.). Atmosfera u kojoj je tekla Monsignorova misija bila je puna izazova. I stvarala novu duhovnu dimenziju na prostorima juga Hrvatske.

Suočen s nevoljama rata biskup protestira, moli i tražiNepunu godinu i pol nakon biskupskoga ređenja mons. Puljić suočio se s novim izazovom: srpsko-crno-

gorskom agresijom i brutalnostima rata koje su zaprijetile golom biološkom opstanku hrvatskoga katoličkog naroda. Počev od 4. svibnja 1991., kada je u dubrovačkoj prvostolnici održao misu zadušnicu za dvanaest mučki ubijenih hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, biskup Želimir ne prestaje pozivati na mirno rješenja međuna-cionalnih konflikata u bivšoj Jugoslaviji, te apelirati za pomoć i spas hrvatskoga i drugih napadnutih naroda.

Topnički napad na konavosko selo Vitaljinu 22. rujna 1991., s kojim je počela srpsko-crnogorska agresija na Dubrovačku biskupiju, zatječe biskupa Puljića u obližnjoj konavoskoj župi Pločice. U prva četiri tjedna listopada okupiran je skoro cjelokupni kopneni dio Biskupije, dok je grad Dubrovnik pretrpio osmomjesečnu opsadu.

Tijekom vremena razaranja, smrti, vatre i uništavanja prirode, ljudi i kulturnih spomenika biskup je govorio da je hrvatski narod duboko uronio u misterij križa Kristova. A nevjerojatnom energijom iz dana u dan on šalje u svijet vapaje iz opkoljenoga grada. Traži pomoć za svoje vjernike, narod i biskupiju. Njegovi vapaji da se


pomogne ljudima u obrani od agresije s Istoka svojim su tragičnim dignitetom i stilskom umjesnošću podsjećali na vapaje Hrvata u 16. stoljeću ondašnjoj kršćanskoj Europi. Tada je u svojoj Molitvi suprotiva Turkom Marko Marulić jadikovao:

Luge, sela, grade popliniv s´žegoše,Muže, žene, mlade svezav povedoše.

...Evo još oltari tvoji raskidaju,

I sve svete stvari tlačiti ne haju.

U temple se svete konje uvajaju,Prilike propete pod noge metaju.

Svite, u kih tebi služba se činjaše,Raskrajati sebi u kovadih jaše.

Pehare kovaše od kaležev tvojih,I još pokovaše pase sabalj svojih...

Poput Marulićevih jadikovki pred turskom opasnošću u 16. stoljeću i pismo biskupa Želimira, koje je 5. listopada 1991. uputio papi Ivanu Pavlu II. vrlo je potresno:

»...Strašna razorna sila već je ušla na teritorij moje Biskupije. Tisuće osoba pobjegle su iz svojih mjesta i nalaze se u prihvatilištima za prognanike. Čak desetak svećenika se već nalazi s njima ili su ovdje, u mojoj biskupskoj rezidenciji. Srušene kuće, zapaljene šume i strašne kanonade koje neprestano odjekuju... slika je koja zastrašuje. Tisuće vojnika i rezervista iz Crne Gore i Hercegovine prijete uništenjem naroda i mnogih spomenika. Desetak crkava je već bombardirano ili su zapaljene; izolirani smo kako na kopnu tako i na moru... Odsječeni smo; i bez vode smo, bez struje, bez telefona. Sveti Oče! Stanje je više nego dramatično...«

Ne smijemo zaboraviti da je mons. Puljić bio jedini biskup koji se tijekom 1991. našao usred velikosrpske opsade. Bio je također jedini biskup koga je agresorska vojska, JNA, odvela u svoje vojno uporište, u crnogorsku luku Zeleniku, i tamo ga ispitivali i maltretirali. Njegovi vapaji posljednjega tromjesečja 1991. godine privukli su pozornost hrvatske i svjetske javnosti. Zacijelo nisu ostali bez odjeka i utjecaja na političare Europske zajednice koji su tih dana odlučivali o priznanju neovisnosti hrvatske države. Kao da je bila u pitanju milost Božja koja ga je htjela nagraditi za ta nastojanja, dr. Želimir Puljić se 23. svibnja 1992. zadesio u New Yorku, u trenutku kada je tamo doputovala hrvatska državna delegacija radi primanja Hrvatske u Ujedinjene Narode. Tako je imao nenadanu sreću služiti svetu misu zahvalnicu za taj događaj i propovijedati pred hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, te drugim predstavnicima političkoga života Hrvatske u domovini i inozemstvu.

»Ohrabri se narode moj; Bogu se pomoli«Kao brižni duhovni otac biskup Želimir se istodobno skrbio oko vjernika svoje biskupije. U trenutku kada je

agresor okupirao Cavtat i spremao se na završni juriš prema gradu Dubrovniku, prepunom ucviljenih prognanika i uplašenih građana, on je 16. listopada 1991. na Radio Dubrovniku pokrenuo svakodnevni religijski program pod geslom: »Ohrabri se narode moj; Bogu se pomoli i Njemu zavapi!« Kad je u siječnju 1990. preuzeo upravu Dubrovačke biskupije, nastupio je s geslom: »Unitas, libertas, caritas«. Tijekom dvanaest teških mjeseci agresije i okupacije Dubrovačke biskupije (listopad 1991. - listopad 1992.) pastoralno i svako drugo djelovanje ovoga biskupa protjecalo je u duhu radijskoga religijskog programa: Ohrabri se, narode moj! Zbog toga bi se moglo reći kako je ono postalo njegovo »ratno geslo« radi čega je i ova knjiga tako naslovljena.

Njegova skrb nije bila ograničena samo na vjernike na slobodnim dijelovima biskupije. U putovanju skop-čanom s nizom opasnosti i problema obišao je prognane vjernike koji su spas našli po dalmatinskim gradićima i otocima, slao izaslanike put Kvarnera i Istre da ih pohode i da im pomognu, te vodio živu korespondenciju s domaćinima dubrovačkih izbjeglica u Italiji interesirajući se u kakvim uvjetima žive daleko od ljubljene im domovine Hrvatske.


Velika briga pokazana je i za oko pet tisuća vjernika koji su ostali na okupiranom teritoriju. Mons. Puljić nastojao im je pomoći duhovno i materijalno preko svećenika fra Emanuela Jurića u Zatonu i don Danka Gatića u Kliševu koji su ostali zatočeni na okupiranom području, kao i don Vlada Puce koji je dragovoljno pošao u Cavtat. Pomoć je slao koliko je mogao jer grad je bio pod opsadom. U isto vrijeme biskup je imenova dvojicu od njih svojim vikarima: fra Emanuela Jurića za zapadni dio okupirane biskupije, a don Vlada Pucu za istočni dio. Zahvaljujući ovoj trojici samoprijegornih slugu Božjih, vjernici koji su se našli pod srpsko-crnogorskom okupacijom mogli su dobiti duhovnu okrepu. Posredstvom međunarodnih mirovnih posrednika iz Ujedinjenih Naroda i Europske zajednice nastojao je ovim svećenicima osigurati kakvu-takvu zaštitu i pomoć. Skrbio se i za tri redovnice kćeri Milosrđa: č. s. Gonzagu Peras, č. s. Vilmu Gašpar i č. s. Lauru Ivandić koje su ostale u svom samostanu u okupiranom Cavtatu.

Preko Biskupijskog Caritasa dostavljane su stanovništvu na okupiranom teritoriju velike količine hrane, lijekova i higijenskih potrepština koje su ljudima pomogle da prežive u stanju posvemašnjega jada i nestašice u koje su zapali pod vlašću JNA.

Sve to tražilo je golemu duhovnu, moralnu i ljudsku snagu koju je na sreću mons. Puljić imao. No, cijelo to razdoblje opečaćeno je i njegovom osobnom patnjom. Ta čovječja patnja biskupa Puljića dobro se vidi u tugo-vanju nad razorenim Dubrovnikom u prosincu 1991. kada se duboko potresen obraća građanima preko Radio Dubrovnika, te na pokopu šestorice dubrovačkih branitelja 5. kolovoza 1992. na Boninovu kada je u dostojan-stvenoj žalosti »što položiše svoje živote na oltar Domovine, priključili su se silnom mnoštvu naših svetaca i mučenika s kojima se dičimo i ponosimo«, ispratio njihova tijela na vječni počinak.

No, kao što je nakon Kalvarije i groba uslijedilo Uskrsnuće, tako je nakon okupacije i opsade uslijedilo oslobađanje Dubrovačke biskupije. Hrvatsko vrhovništvo je u proljeće 1992. godine put južne Hrvatske uputilo ponajbolje vojne postrojbe koje je u tim trenucima imalo. Na čelu s generalom Jankom Bobetkom ove su postrojbe dobile zadaću da spase opkoljeni Dubrovnik iz smrtonosnoga stiska srpsko-crnogorskih postrojbi i vrate slobodu Dubrovačkom primorju, Župi i Konavlima. Više od šest mjeseci trajale su borbe prije no što su krajem listopada 1992. osloboditelji izbili na istočnu hrvatsku državnu granicu.

Mons. Želimir Puljić je tijekom te šestomjesečne kampanje stalno bio u žiži zbivanja. Kao što je 22. rujna 1991. bio tik do Vitaljine na koju padoše prve granate JNA, tako je 21. listopada 1992. bio na brodu »Postira« koji se kroz olujno more i eksplozije topničkih projektila Hercegovačkoga korpusa Vojske Republike Srpske pokušao probiti u netom oslobođeni Cavtat. Ohrabrivao je da se izdrži u pravednoj borbi za slobodu, te tješio kada je cijena slobode bila visoka. A bila je vrlo visoka - za slobodu hrvatskog juga, samo u tih šest mjeseci, živote je dalo više od 250 pripadnika Hrvatske vojske, policije i drugih hrvatskih obrambenih struktura.

Terra combustaIzgon srpsko-crnogorskog agresora pokazao je svu pustoš počinjenu u Dubrovačkoj biskupiji tijekom jedno-

godišnje agresije i okupacije. U toj prvoj godini rata u Biskupiji je ubijeno 308 ljudi (od toga 8 djece), a ranjeno 1324 (od kojih 20 djece), mnogi do trajnoga invaliditeta.

Neka mjesta su bila toliko razorena, te se može reći da su prestala postojati. Tako je npr. u naselju Zvekovica, župa Cavtat, od oko 120 obiteljskih kuća i stambenih zgrada sa 149 domaćinstava, uništeno 110 objekata, tj. 96 % stambenoga fonda naselja. Dubrovnik, iako neosvojen, bio je slika jada: posvuda ogarene ruševine, krovovi kao rešeta, prozori u najlonima, izlozi praznih prodavaonica zakovani daskama, hoteli puni prognanika. Grobna atmosfera.

Od 661 crkve, crkvice i kapelice koliko ih je bilo u biskupiji, njih 204 ili svaka treća (31,64 %), su stradale u ratu. Scene iz župne crkve Sv. Nikole u Čilipima i franjevačke samostanske crkve Sv. Vlaha u Pridvorju izazivale su jezu u svakom normalnom čovjeku. U čilipskoj crkvi crnogorski vojnici su noževima iskopali oči kipu Bogo-rodice, a djetetu Isusu i sv. Josipu odrubili glave. Kipu sv. Petra su otkinuli ruku, dok su po vratu ostali vidljivi tragovi noža, rezovi koji su simulirali klanje. U pridvorskoj crkvi kipu sv. Antuna s malim djetetom sjekirom su rasječeni glava i odsječena ruka, dok je kip sv. Frana strijeljan iz pušaka.

Nekoć jedna od najbogatijih i najnaprednijih hrvatskih biskupija bila je terra combusta (spaljena zemlja), nad kojom se širio jauk preživjelih i smrad zgarišta.


»Odvažimo se, braćo, početi ispočetka«

U tim trenucima biskup Puljić pronalazi novu snagu i pokreće akcije obnove. U srpnju 1992. potaknuo je akciju »Župa župu pomaže«. Njome je bilo zamišljeno da svaka župa Biskupije, koja nije doživjela pljačku i okupaciju, ima jednu župu »štićenicu« kojoj će pomoći u obnovi. Krajem 1992. godine Monsignor pronalazi donatore u inozemstvu i posredstvom Biskupijskoga Caritasa pokreće drugu humanitarnu akciju imenovanu »Krov nad glavom« s ciljem da se stradalničkim obiteljima, kojima su kuće porušene ili oštećene, priskrbi građe-vinski materijal kojim će oni sami obnoviti objekt. Do kraja lipnja 1993. su 323 obitelji dobile građevinski mate-rijal u današnjoj vrijednosti od oko pola milijuna eura. Interes stradalnika za uključivanje u akciju bio je veći no što je bilo sredstava. Važno je istaći da su to prve uopće do tada pokrenute akcija obnove u Republici Hrvatskoj, i da su državni djelatnici i ustanove počeli s organiziranom obnovom dubrovačkoga područja tek krajem 1993. godine.

I dok Dubrovačka biskupija krajem 1992. godine ulazi u razdoblje kakvoga-takvoga smiraja, u njezinom zaleđu, u Bosni i Hercegovini počinje novi, još suroviji rat. Vezan za tu zemlju podrijetlom i ranijom službom, biskup Želimir Puljić apelima, posredovanjima i humanitarnim akcijama nastoji pomoći tamošnjim napadnutim narodima. Kao što je u listopadu 1991. vapio Ivanu Pavlu II. za pomoć Dubrovniku, tako ga početkom travnja 1992. upozorava na stradanja koja su stanovništvu Mostara prouzročili Srbi i vojna sila JNA, a u studenom 1993. šalje mu zaziv za pomoć Hrvatima katolicima Vareša koji je napala i okupirala Armija BiH.

Iako se i sam više puta našao životno ugrožen u napadima JNA (npr. 11. studenoga 1991. dok je slavio svetu misu s prognanim svećenicima u kapeli Biskupskoga dvora, granata je eksplodirala pod prozorom njegove radne sobe), a 1996. godine u Mostaru postao žrtva nasrtaja islamskih fundamentalista, mons. Puljić nikad nije prestao raditi na ekumenskom i međuvjerskom dijalogu, nastojeći i tim putem utrti stazu miru na ovim prostorima. Time se kao mirotvorac, po Kristovu Govoru na gori, uvrstio među one koji će se zvati sinovima Božjim (Mt. 5,9).

Stranice ovoga djela su maleni i kratki pregled dijela aktivnosti biskupa Želimira Puljića u prve četiri godine njegove službe u Dubrovačkoj biskupiji. Međutim, u suvremenom dinamičnom dobu u kojem informacije o različitim događajima potiskuju jedna drugu preotimajući pozornost javnosti, a vrijeme postupno potiskuje iz memorije događaje, lako bi se moglo previdjeti i premalo cijeniti djelovanje samozatajnoga i skromnoga, ali mudroga i srdačnoga dubrovačkog biskupa. Cilj ovoga djela je s jedne strane da se to ne dogodi, a s druge strane pruži hrvatskoj i svjetskoj javnosti uvid u važnije javne nastupe i druge, opće aktivnosti mons. Puljića, te omogući da njegove s ljubavlju, vjerničkom blizinom i ljudskom toplinom izgovorene i napisane riječi, kao i učinjena djela budu trajno dostupni.

Još kao studenta povijesti privukla me jednostavnost, toplina i posvećenost Bogu i ljudima koja je isijavala iz toga čovjeka. Imao sam tu sreću da ga već tada osobno bolje upoznam i uspostavim s njim niti srdačnoga poznanstva ako ne i prijateljstva. Za mene su vrata njegova Biskupskoga dvora uvijek bila otvorena. Našao bi pola sata vremena za razgovor o mom studiju, temama iz povijesti, religije, politike, i uvijek me ispratio s darom: knjigom koja bi golicala moju znatiželju povjesničara.

Te dobre veze ostale su žive i u vrijeme kada sam već izgradio karijeru profesionalnoga povjesničara. A sada mi se pružila velika čast da budem autor rada o njegovom djelovanju u periodu pada komunizma i prvoga dijela Domovinskoga rata.

Nit vodilja, dokumenti, struktura i podjela knjige Razmišljajući o koncepciji i strukturi odlučio sam se da načinim rad koji će činiti dokumenti i drugi auten-

tični pisani izvori nastali u tom periodu. Osnovicu djela čine dostupni zapisani javni nastupi biskupa Puljića. Zahvaljujući tome što je u arhivima vrlo pedantno pohranjena velika većina njegovih propovijedi, pozdrava, govora, intervjua, korespondencije, upravnih spisa, u ovom djelu sabrana su manje ili više sva njegova obraćanja na važnijim javnim, crkvenim, društvenim, državnim i kulturnim događanjima u Hrvatskoj i inozemstvu u periodu 1990.-1993. godine.

U djelu se donosi nešto više od 400 pisanih izvora na pet jezika: hrvatskom, talijanskom, engleskom, njemačkom i francuskom. Među njima zacijelo je najvrjedniji korpus od deset pisama papi Ivanu Pavlu II. pisanih od rujna 1991. do studenoga 1993. Radi lakšeg snalaženja čitatelja svakom tekstu su data po dva broja:


prvim se označava njegov redni broj u ukupnom korpusu knjige, a drugim, koji je u zagradi, se označava njegov redni broj u korpusu poglavlja u koji je uvršten.

Doneseni dokumenti potječu iz osobnoga arhiva mons. Želimira Puljića (A/1), Arhiva Biskupije Dubro-vačke - fond Spisi Ordinarijata i fond »Caritas« (A/2), Arhiva župnoga ureda sv. Nikole Cavtat (A/4) i osob-noga arhiva Marinka Marića (A/17). Knjigu sam nastojao obogatiti fotografijama koje, uz navedene, potječu i iz sljedećih arhiva: Arhiv župnoga ureda sv. Petra Boninovo - Dubrovnik (A/3), Arhiv župnoga ureda sv. Mihajla Lapad - Dubrovnik (A/5), Fotoarhiv Dubrovačkoga Vjesnika (A/6), Arhiv Zavoda za obnovu Dubrovnika (A/7, uglavnom fotografije Božidara Gjukića), Fotoarhiv autora fotografija Petra Marije Radelja (A/8), Arhiv kate-dralnoga župnog ureda Velike Gospe - Dubrovnik (A/9), Fotoarhiv autora fotografija Božidara Gjukića (A/10), Fotoarhiv Slobodne Dalmacije (A/12), Arhiv župnoga ureda sv. Stjepana Zaton (A/13), Arhiv Srpske pravo-slavne crkvene općine Dubrovnik (A/14), Arhiv Islamske zajednice Dubrovnik (A/15), Fotoarhiv Glasa Grada - uglavnom fotografije Mira Kernera (A/16), Hrvatski državni arhiv u Zagrebu – Zbirka fotografija iz Ureda Predsjednika RH (A/19), Arhiv Dominikanskoga samostana Dubrovnik (A/20) te Fotoarhiv Hrvatskog memo-rijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Zagrebu, fond 24 - inv. br. 767, fotografije Jurice Nanuka (A/22).

Dio fotografija je preuzet iz Kataloga izložbe Stradanje stanovništva, civilnih objekata i spomenika kulture na dubrovačkom području u Domovinskom ratu 1991.-1995., Dubrovnik 2009., koji su izdali Dubrovački muzeji – Muzej suvremene povijesti (A/11), Vjesnika Zadarske nadbiskupije 3-4/2010. (A/18) i monografije Željka Krušelja Franjo Tuđman : biografija, Zagreb 1991. (A/21). Uza svaki doneseni pisani izvor, faksimil i fotografiju donosi se kratica koja upućuje na izvor odakle je preuzeta. Za fotografije koje potječu iz novinskih arhiva navode se i imena autora, ako su poznata, a što često nije slučaj.

Glede strukture knjige nit vodilja mi je bila izjava Mons. Puljića da ga prve četiri godine njegove biskupske službe podsjećaju, s obzirom kakve drastične promjene su se u to vrijeme zbile, na četiri godišnja doba. Proučava-jući arhivske materijale spoznao sam da taj njegov slikoviti opis više no zorno prikazuje tadašnja zbivanja. Stoga sam strukturirao djelo u četiri velike cjeline, davši im uz ime godišnjega doba epitet koji ih najbolje opisuje.

Iako je Domovinski rat u Republici Hrvatskoj okončan tek u prosincu 1995. tj. u siječnju 1998. mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja, ovo djelo vremenski je omeđeno 1993. godinom. Razlog tome je dubro-vačka ratna sudbina koja je bila drugačija od ostalih hrvatskih krajeva. Dubrovačka bojišnica je posljednja koja je aktivirana 1991. godine, a prva gdje su hrvatske napadne oslobodilačke operacije uspješno okončane i to već krajem 1992. godine. Iduća godina, 1993., bila je vrijeme stabiliziranja situacije, a 1994. i 1995. godina protekle su u znaku obnove i povratka prognanika. Iako su postrojbe Vojske Republike Srpske od 1993. do kraja 1995. godine povremeno topnički napadale širi dubrovački kraj, ipak su ratna stradanja bila umnogome manja i rjeđa nego u ostatku Hrvatske. Iz tih razloga odlučio sam se da ovome djelu dam navedene vremenske okvire.

Prije središnjega, četverodjelnoga dijela knjige, donose se uvodni tekstovi nužni za razumijevanje ostatka knjige. To su Izdanak Aronove loze iz zemlje Hercegove: kratka biografija mons. Želimira Puljića do lipnja 2010., te Kronološki pregled aktivnosti mons. dr. Želimira Puljića (1990.-1993.) koji treba poslužiti čitatelju za lakše snalaženje pri čitanju knjige, tj. za stavljanje određenoga izvora u povijesni kontekst u kom je nastao.

Prvi dio knjige: Jesen komunizma, obuhvaća period od prosinca 1989., kada je papa Ivan Pavao II. imenovao dr. don Želimira Puljića za dubrovačkoga biskupa, pa do kraja svibnja 1990. kada je došlo do demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj. Čine ga dva poglavlja o biskupskom ređenju i prvim aktivnostima u novoj službi.

Drugi dio knjige: Proljeće novih sloboda, kronološki obuhvaća period od lipnja 1990. do svibnja 1991. i u njemu se kroza šest poglavlja prikazuje novi život Dubrovačke Crkve u ozračju demokratskih sloboda.

Treći dio knjige: Zima agresije, čini glavninu knjige i odnosi se na period od svibnja 1991., kada se zbio prvi veliki pokolj hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu i koji je označio neminovnost velikosrpske agresije, te se proteže do studenoga 1992. kada je Hrvatska vojska uspjela deblokirati Dubrovnik i osloboditi cijeli prostor Dubrovačke biskupije od srpsko-crnogorske okupacijske vojske. Ovu cjelinu čini dvanaest zasebnih poglavlja.

Posljednji, četvrti dio središnjega dijela knjige: Ljeto slobode, posvećen je razdoblju od prosinca 1992. do prosinca 1993. Vrijeme je to sagledavanja sveukupnih šteta koje je Dubrovačkoj biskupiji nanio agresor u pret-hodnom periodu, ali i početak dugotrajnoga »vidanja rana«. Taj vremenski period duboko je opterećen ratom koji je izbio u Bosni i Hercegovini, i koji se snažno odražava na južnu Hrvatsku. Cjelinu čini petnaest poglavlja.


Nakon ovoga »četveropleta« slijedi cjelina: Prilozi suvremenika, u kojoj se donose tekstovi deset istaknutih dubrovačkih političkih, vojnih, kulturnih, medijskih i vjerskih osoba, koje su tijekom posljednja dva desetljeća na razne način surađivale s mons. Puljićem i željeli su pisanom riječi posvjedočiti o njemu i njegovoj djelatnosti u ovom vremenskom periodu.

Završni dio čine tekstovi uobičajeni za ovakva djela: Pogovor, sažeci na hrvatskom i četiri svjetska jezika, izvadci iz recenzija, bilješka o autoru te imensko kazalo.

Na kraju treba navesti da je ovo djelo i memorija o Dubrovačkoj Crkvi u teškim vremenima Domovinskoga rata. Jer, iako se na prvi pogled čini da se radi o knjizi o jednom čovjeku, ustvari je ovo djelo o cijeloj Dubro-vačkoj Crkvi, jer biskup i njegova Crkva jesu jedno nerazdvojno tijelo. Tako je i knjiga o biskupu Želimiru Puljiću ustvari knjiga i o svim onim samoprijegornim svećenicima, redovnicima, redovnicama, ali i ukupnom dubrovačkom vjerničkom puku u tim turbulentnim vremenima.

Knjiga je također i skromno uzdarje mons. dr. Želimiru Puljiću, znak zahvalnosti za dva desetljeća njego-voga predanog služenja Dubrovačkoj Crkvi, te pozdrav, istina na rastanku, iz Dubrovačke u Zadarsku Crkvu.

U Zagrebu, na blagdan Sv. Nikole biskupa 2010. godine dr. sc. Jakša Raguž

Ohrabri se, narode moj!Djelovanje mons. Želimira Puljića 1990. - 1993.90

5 (5)okružnica ordinarijata o svečanosti ređenJa novog duBrovačkog BIskupa

Dubrovačka biskupijaBiskupijski ordinarijat DubrovnikM. Držića 2, Dubrovnik

Dubrovnik, 26. prosinca 1989.Prot. br.: 823/1989.

OkružnicaPosvećenje novoimenovanog našeg biskupa mons. dr. Želimira Puljića bit će dana 14. siječnja 1990. u našoj

katedrali u Dubrovniku u 11 sati. Molimo sve župnike, upravitelje crkava, kao i poglavare samostana da o tome obavijeste vjernike i potaknu ih na molitvu za našeg novog Natpastira i duhovno dobro naše biskupije.

Kao glavni posvetitelj našeg novog biskupa bit će Njegova uzoritost dr. Franjo kardinal Kuharić, uz ostale prisutne nadbiskupe i biskupe.

Pozivamo svu braću svećenike, kojima je to moguće, da prisustvuju ovom slavlju sa što većim brojem svojih vjernika, kao i župnim - crkvenim barjacima i barjaktarima u narodnoj nošnji, da se što više uzveliča ovo slavlje.

Nadamo se da će se ovo posvećenja odvijati vani na prostoru pred našom katedralom. U tom je smislu upućena posebna molba nadležnim vlastima.

Molimo da oni koji imaju namjeru doći prethodno najave Ordinarijatu svoj dolazak.Poslije biskupske posvete uzima se u kanonu svete mise ime novog biskupa Želimira. Novi je biskup uzeo

kao svoje geslo ove riječi: Unitas, Libertas, Caritas!U Dubrovniku, 26. prosinca 1989.

Mons. Pavao Žanić, biskup v. r.,Apostolski upravitelj dubrovački

Izvor : A/2

6 (6)»crkva kao suBJekt povIJesnIh zBIvanJa« 15

Dr. Želimir Puljić rodio se 7. ožujka 1947. u Kamenoj, župa Blagaj (Mostar). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a osmogodišnju u Blagaju, Mostaru i Slavonskoj Požegi. Gimnaziju je završio u Dubrov-niku. Teologiju je započeo u Splitu, a nastavio u Rimu na Papinskom univerzitetu Urbaniani. Na Lateranskom teološkom fakultetu postiže magisterij iz pastoralne teologije. Nakon toga nastavlja studij psihologije na Papin-skom univerzitetu Salesianumu gdje 1980. god. brani i doktorsku disertaciju pod naslovom Samoostvareni čovjek i sinergijsko društvo u psihologiji Abrahama H. Maslowa - humanistički pogled na čovjeka i društvo u suvremenoj psihologiji. Dio disertacije objavljen je na hrvatskom jeziku u izdanju biblioteke »Vrelo života«.

Od 1978. god. obavlja razne dužnosti na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu: prefekt stude-nata, v. d. rektor, prefekt studija i tajnik škole i rektor od 1986. god. Član je Katehetskog vijeća i Obiteljskog vijeća Mostarsko-duvanjske biskupije. Surađuje i piše u domaćim časopisima: Bogoslovska smotra, Crkva u svijetu, Đakovački vjesnik, Crkva na kamenu, Kateheza. Drži predavanja za studente, duhovne vježbe za časne sestre i mladež. Nastupao je na tribinama u Sarajevu, Subotici, Vinkovci ma, Đakovu, Zagrebu, Splitu, Dubrov-niku. Omiljela tematika njegovih predavanja jesu granična pitanja iz psihologije i teologije. Na Vrhbosanskoj

15 Intervju vodio M. Perković za: Mladi teolog, časopis studenata Vrhbosanske teologije (Sarajevo) 1/1989.

Prva cjelinaJesen komunizma 91

visokoj teološkoj školi predaje psihologiju i psihologiju religije (a predavao je još i kršćanski socijalni nauk i katehetiku).

* Vi ste svećenik, profesor i rektor ove Stadlerove ustanove! Odgovornost i obveze koje imate jesu velike! Na koji način uspijevate uskladiti sve one aktivnosti i dužnosti koje se od Vas traže?

- Petnaest sam godina svećenik. Zaređen sam 24. ožujka 1974. Jedanaest godina radim u ovoj Stadlerovoj ustanovi, a treću sam godinu rektor. Obveze su brojne. Uz bogoslove i zbor profesora, u bogosloviji je smješten i starački svećenički dom. Tu je i zajednica časnih sestara Služavki malog Isusa koje kuhaju i pospremaju. Život u ovako brojnoj zajednici donosi sa sobom i određene probleme i poteškoće. Ali tu ima i trenutaka radosti i zado-voljstva. U bogosloviji se uvijek nešto događa. Uz redovna predavanja tu su i tribine, seminari, sastanci, priredbe i koncerti. Godina vrlo brzo prođe. U programu su i naši pastoralni pohodi župama Vrhbosa nske nadbiskupije. Koliko uspijevam uskladiti aktivnosti i obveze koje se od mene traže, o tome bi mogli drugi govoriti. No, kako sam prvenstveno imenovan odgojiteljem bogoslova, osjećam pomalo grižnju savjesti što mi drugi poslovi (koji su isto važni za funkcioniranje ove institucije) oduzimaju puno vremena tako da sam premalo u kontaktu s bogoslovima. Sretna je okolnost što sam i profesor. Tako sam barem prisiljen da one školske sate proboravim s njima. Osjećam ipak da bi bogoslovima trebalo posvetiti malo više vremena te s njima razgovarati, planirati, raditi. Činim ipak što mogu.

* Prije 20 godina mladi su svojim buntom iskrsnuli na pozornicu Europe. Ne čini li Vam se da su mladi i danas još uvijek »ekonomski ovisni« i »politički marginalizirani« dio društva?

- Prije 20 godina (1968.) mladi su u Europi iskrsnuli na pozornici svjetskih zbivanja. Oni su tako svojim buntom, prkosom, nemirom zahtjevima i pisanim parolama po zidovima Pariza, Rima, Zagreba, Praga, Münchena, Sarajeva i Berlina ušli u udžbenike povijesti, psihologije i sociologije. Budući da je njihovo ponašanje zbunjivalo (i još uvijek zbunjuje) one koji su na vlasti i često »dizali temperaturu« krize društvene stvarnosti, ne treba se čuditi da su mladi kao »poseban socijalni entitet« postali tema raznih seminara, rasprava, okruglih stolova i studijskih dana. No, kako god pristupali proučavanju tog fenomena, moramo se složiti da su mladi sa svojim idolima, idealima, učiteljima i pogledima na svijet i svjetska zbivanja postali »povijesni znak« za ovo naše vrijeme. Stoji i tvrdnja da je to generacija »koja ima stotinu lica« i da oni koji misle »da imaju mlade, ne znaju zapravo što imaju«. No, ima nešto, a to ste vi i u pitanju istakli, po čemu su mladi slični gdje god se nalazili. Oni nemaju ekonomske samostalnosti i njihova djelatnost nema svojstvo rada u obliku plaćanja i nagrade. Inferioran ekonomski položaj uvjetuje da nemaju nikakvog udjela u distribuciji društvene moći, posebno političke. Zato imate pravo kad velite da su mladi ekonomski ovisni i inferiorni, a politički marginalizirani. Predugo se, naime, zadržavaju u pripremi preuzimanja društvenih uloga pa to izgleda kao »neki produženi novicijat«. Nemogućnost ulaska »u svijet rada« kao i ograničena mogućnost preuzimanja odgovornosti u društvenim funkcijama pogađa teško mlade koji »moraju čekati nekakav red«. A to je čekanje onda često popraćeno apatičnim raspoloženjima i nezadovoljstvom. Ekonomska inferiornost uvjetuje i političku marginalizaciju. Nije onda čudno što se nalazimo pred grupom »pasivnih«, »otkačenih«, »drugačijih« i »posebnih« pojedinaca.

* Možete li nam kao psiholog reći postoji li neka kvalitativna razlika između mladih prije 20 godina i ove današnje generacije?

- Kad danas, 20 godina poslije studentskog bunta, razmišljamo o mladima mogli bismo govoriti o genera-cijama »šezdesetih«, »sedamdesetih« i »osamdesetih«. Omladina iz šezdesetih godina jest »generacija pobune i utopije«. Za period sedamdesetih mogli bismo reći da je bilo »razdoblje olova i ironije«. Za generaciju osam-desetih godina netko reče da je »rastrgana i nezainteresirana«. Moglo bi se, dakle, govoriti o nekoj kvalita-tivnoj razlici između mladih prije 20 godina i današnjih generacija. Različit je njihov stav prema životu, radu, politici. Različit je i njihov odnos prema sadašnjosti i budućnosti. I dok bismo generaciju iz šezdesetih godina mogli prikazati kao generaciju nadanja i oduševljenja koja je vjerovala u čarobnu riječ »pokreta«, dotle bismo period sedamdesetih mogli opisati kao »razdoblje olova i terora«. I tako se, eto, oslobađajuća energija utopij-skog značenja iz šezdesetih godina uprljala krvlju nedužnih u sedamdesetim godinama. Generaciju osamdesetih godina mnogi pokušavaju prikazati kao »generaciju koja tone«. U »darkerima«, »šminkerima«, »hakerima«, neki gledaju uzorke današnje omladine. Drugi ih opisuju kao »generaciju razočaranih i otpisanih«. Neki ih


uspoređuju s »nevidljivom galaksijom« i »neistraženim planetima«. No, u svemu tome treba izbjegavati »pojed-nostavljivanja« i olaka »etiketiranja«. Iako su mladi poseban sloj, oni nisu izdvojeni dio društva i svi problemi omladine istovremeno su i problemi društva. Imamo li u vidu činjenice da su velike ideologije svijeta (kapita-lizam, socijalizam) uvijek iznalazile efikasan lijek za »ušutkavanje nemirne mladosti« (nuđenjem određenih životnih pogodnosti, iznuđuje se i željeno bezopasno ponašanje), lakše ćemo shvatiti ovu današnju generaciju, generaciju »tihog nemira i iščekivanja«.

* Ljudi danas, više no ikad, teže za senzacijama. Životnu stvarnost promatraju pod lupom različitih svjetona-zora i ideologija. Na religioznom području, danas je posebno među mladima u modi sinkretizam. Što nam možete reći o pokretu »New Age« kao i o »darkerima«?

- U udžbenicima sociologije nailazimo često na opise današnjih mladih kao onih koji su »prilagodljivi ili neprilagodljivi buntovni ci«. Prilagodljivi bi buntovnici bili oni koji političke ideale zamje njuju pjesmom, zabavom, sportom. Neprilagodljivi su oni koji svoje rušilačke težnje izražavaju ritmičnim pokretima, odijeva-njem, grupiranjem, paradiranjem, navijanjem. Među njima najviše su pažnje privukli tzv. »darkeri« (nosioci i nasljednici tame) o kojima su naširoko pisale naše novine u prošloj godini. Sljedbenici tog pokreta slušaju morbidne zvukove zagrobne muzike i kole ktivno posjećuju groblja. Rado čitaju knjige koje govore o apsu rdnosti ljudskog života. Za njih je paklena osuda živjeti u ovom svijetu. Darkeri su, dakle, pobunjenici protiv života i afirmatori kulta smrti. Mnogi od njih smatraju da će smrću započeti novi, stvarni život. Petnaestak misterioznih samoubojstava na otprilike tisuću darkera nije mala stvar. No, osim darkera, kod nas se širi i sve više afirmira pokret »New Age« (Novo doba). Taj pokret ima duhovne, religiozne, okultističke, filozofske, društvene i poli-tičke značajke. Korijeni pokreta »New Age« sežu još u prošlo stoljeće kad je Blavatsky osnovala u New Yorku 1875. god. teozofsko društvo. Pokret kritizira postojeće religije (koje prema njima razdva jaju ljude) i pripovijeda novi način »zdravog života«. On nosi odlike fantastičnosti (razgovori o duhovima, mrtvima, vješticama, demo-nima) i pokret stječe sve više pristaša među mladima. Pokret ima i svoje simbole (svastika, duga) kao i svoje »svećenike« (gurui, meštri, učitelji) kojima se mogu pribrojiti i parapsiholozi, tera peuti, iscjelitelji i drugi ezote-rici. Svi se oni bave na svoj način »promjenom čovjekove svijesti« kako bi ubrzali dolazak »novog čovječanstva i novog svijeta«. Privlačnost je pokreta u njegovom optimističkom iščekivanju »zore koja sviće«, što u kaosu ideja i apokaliptičkog raspoloženja naših suvremenika zvuči kao novo evanđelje. Iako se ne može reći da je »New Age« izravno protiv Crkve, ipak je to pokret koji je za uspavano kršćanstvo veliki izazov jer uspješno (posebno među mladima) navješćuje »novu vijest, metanoju i novu svijest«. On se ne priznaje religijom, ali usvaja mnoge religi-ozne i parareligiozne ideje. Želi biti sinteza svih religija s preferencijom prema istočnjačkim religijama.

S bogoslovima u Sarajevu Izvor: A/1


* Donedavno je u krugovima teologa bila prisutna izvjesna skepsa glede spojivosti dviju znanosti: teologije i psihologije. U čemu su teolozi vidjeli problem? Kakav je Vaš stav s obzirom na odnos tih dviju znanosti?

- Iako je psihologija usko povezana uz povijest čovjeka, ona je ipak razmjerno vrlo mlada znanost. Tek je »zakoračila u drugo stoljeće«. Teologija je naprotiv starija, sistematičnija, cjelovitija i temeljitija. Zato se ne čudimo što su teolozi »skeptični« prema nekim antropološkim principima i stavovima koje »propovijeda ju« moderni psiholozi. Determinizam, koji je prisutan na strani cama Freuda, Watsona, Skiwnera... i relativizam, koji ne priznaje apsolutnih istina, zbunjuje svakog objektivnog znanstvenika, a pogotovo teologa. Doda li se tome i postavka nekih psihologa koji smatraju da je čovjek u »biti dobar« (Shostrom, Rogers...) i da je on vrhovna norma i mjerilo svega (Fromm), lako ćemo razumjeti rezerviranost teologa prema psihologiji. No, to ne bi smjelo biti razlogom da se s psihologijom »raskrsti« jer je navodno »opasna«, »jednostrana« i dovodi do »nesporazuma«. Dapače, psihologija može biti, uz ostale antropološke znanosti izvrsno sredstvo u odgoju čovjeka. To i koncil priznaje kad veli da nam u odgoju čovjeka može pomoći i »zdrava psihologija«. Danas, kad se svakom fenomenu i problemu nastoji pristupiti interdiscipli narno, mislim da psihologija i teologija mogu »ruku pod ruku« biti od pomoći suvremenom čovjeku. Dapače, čini mi se da teologija ne može bez psihologije, a i psihologija vapi za filozo fijom i teologijom. Psihologija je, dakle, upućena na teologiju, a teologiji je potrebna psihologija. A budući da je čovjek po Bibliji »stvoren na sliku i priliku Božju«, onda je nužno da u teološkim zasadama i istinama nalazimo mnoštvo psiholoških tvrdnji. Isto tako i »zdrava psihologija« rado će upotrijebiti teološka »otkrića« i slike kad je govor o čovjeku. Usudio bih se zato poslužiti i jezičnom kovanicom pa reći da je teologija (nauk o Bogu) indirektno i teopsihologija (spoznaja o čovjeku), a psihologija (nauk o čovjeku), kad je »zdrava« postaje »psihoteologijom« (upućuje na uzorak slike, na Boga).

* Jedna od temeljnih karakteristika čovjeka jest da je on »homo religiosus«. Kakvu ulogu igra vjera u životu čovjeka i utječe li ona na njegovo duševno zdravlje?

- Kad čovjek razmišlja o sebi, o svojim težnjama i stremljenjima, o svojim nemirima koji ga prate i u trenu-cima životne sreće, on otkriva da čezne za nečim što je »iza« svega toga. I za razliku od drugih živih bića, čovjek je po svojim duhovnim sposobnosti ma razuma i volje, koje nisu ograničene materijalnošću, otvoren besko-načnom. I kad ima što mu je potrebno za život, on nije zadovoljan, već želi upoznati više, steći više dobara, tražiti nove putove. Postoji nešto u njemu što ga tjera da istražuje, gradi, stvara. »Ljudskom srcu uvijek nešto treba...«, veli Preradović. Ali kako udovoljiti toj potrebi za cjelovitom istinom, konačnom pravdom i savršenom ljubavlju?! Može li se čovjek zadovoljiti onim što je ograničeno, vremenito, prolazno?! Bezgranične ljudske moći razum i volju može zadovoljiti samo apsolutna Istina i Dobrota. Cijelim svojim duhovnim moćima čovjek teži prema Bogu koji se postavlja kao zadnja svrha njegovih traženja i smiraj njegovih nemira: »Za sebe si nas stvorio, o Bože, i srce naše nema mira dok ne otpočine u tebi«, rekao je sv. Augustin. Upravo te »bezgranične moći« koje čovjek u sebi nosi, nameću religioznu problematiku. Tu je i opravdanje Vaše tvrdnje da je čovjek »homo religiosus«. Na vaše pitanje da li vjera utječe na duševno zdravlje čovjeka, odgovorio bih jednom napomenom: vjera pripada u područje teologije, a duševno zdravlje je predmet psihoterapije. Vi već pretpostavljate da postoji neka korelacija između religije i psihoterapije. U tom smislu odgovorio bih pozitivno: Religioznost (vjera) u vjernikovu životu ima preventivnu ulogu s obzirom na mentalno zdravlje. No, religioznost nije isto što i psiho-terapija. Istina, religioznost može imati terapijsku ulogu, jer se u religioznom doživljavanju događaju isti procesi koje psiha prirodno »upotrebljava« za samoobranu od dezorganizacije. Tako ona oslobađa čovjeka od osjećaja krivnje i straha, srdžbe, bijesa, ljubomore i zavisti: »Ne brinite se tjeskobno... Ne bojte se!« Daje mu osjećaj zaštićenosti i sigurno sti i oslobađa ga osjećaja besmislenosti. Zato i velimo da religio znost kao takva ne uzrokuje duševnu poremećenost, bolest (kako je govorio Freud). Ali isto tako smatramo da postoji i religiozna patologija (jednostrana religioznost) koja može dovesti do patološke strukture ličnosti. Zdrava religioznost, naprotiv, ima preventivnu ulogu i utječe na duševno zdravlje čovjeka.

* Kako tumačite povećani interes za svijet vjere, posebno medu mladima?- Da bismo razumjeli danas pojačani interes ljudi za religiozno, posebno među mladima, bilo bi potrebno

analizirati svijet u kojem živimo. Otkrili bismo tako da je industrijalizacija sa svim svojim prednostima »osiro-mašila« religioznu dušu čovjeka. Suvremeni čovjek posjeduje više i bogatiji je u pogledu materijalnih dobara od onog jučerašnjeg. Ali čini se da mu je duh siroma šniji. Onda se ne trebamo čuditi da se u tzv. »postindustrijskom


mentalitetu« osjeća žeđ za nematerijalnim vrednotama. Poslije dugog niza godina ravnodušnosti ili robovanja praznim materijalnim vrednotama, svijet je doživio pravu eksploziju religioznih čuvstava i znatiželje. Stvaraju se egzotične grupe i tisuće mladih slijedi s interesom učenje gurua, lama, žena, joginija, avatara i derviša. Uz kršćansku tradiciju postaju sve više interesantni učitelji istočnjačke duhovne mudrosti.

* Čovjek je ne samo religiozno već i društveno biće. On pripada određenoj zajednici, društvu..., državi. Kako vidite odnos Crkve i društva? I koja je uloga Crkve u društvu?

- Odnos Crkve i društva bio je uvijek aktualan i izazovan, kako za teologe, tako i za političare. Crkva, naime, nije politička partija ili organizacija. Ali ona živi u konkretnom društvu i održava veze kurtoazne naravi. Ona želi utjecati na formaciju savjesti, na oblikovanje pravednih i moralnih političkih struktura. Ima, istina, ljudi koji smatraju da se Crkva ne treba »miješati u pitanja socijalne, političke i ekonomske naravi«. Jer, Crkva i svijet su dvije nepomirljive stvarnosti. Drugi se opet boje da bi »uvlačenje Evanđelja u ovu ljudsku povijest zla i grijeha« okaljalo samo Evanđelje i lišilo ga njegove proročke snage. No, Crkva ne može ostati indiferentna kad je u pitanju čovjek i njegovo spasenje. Dapače, kao produžena inkarnacija Isusa Krista ona pokušava po »povijesnim kršća-nima« biti kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta. Svojim proročkim glasom Crkva »prokazuje« nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga povijesna zla ljudi, a svojim evanđeoskim naviještanjem »ukazuje« na izvorište dostojanstva ljudske osobe i na korijene solidarnosti ljudskog roda. U tome se uočava i njezino dvostruko obilježje: posto-janost i trajnost u misaonim načelima i prosudbenim kriterijima (nepromjenjivost); i novost i prilagodlji vost u povijesnim prilikama (promjenljivost). Za prvo obilježje mogli bismo reći da je teološke naravi, a drugo soci-ološke. A kako je Crkva božansko-ljudska tvorevina, mogli bismo reći da je prvo obilježje božanske, a drugo ljudske naravi.

* Kakav je, prema Vašem mišljenju, odnos Crkve (kao institucije) i socijalističkih država? Kakve su mogućnosti djelovanja Crkve u našem društvu?

- U pogledu odnosa Crkve i društva u socijalističkim državama kao i mogućnostima djelovanja Crkve u ovom našem društvu moglo bi se govorili na temelju povijesnih činjenica, u okviru ustavom i drugim propisima i zakonima zacrtanih paragrafa kao i u okvirima idealno zamišljenih odnosa. A budući da se u odnosu Crkva - društvo radi o dvije stvarnosti, onda je moguće i nekoliko sasvim različitih kombinacija. Ponajprije tu je slika kako se jedno drugom predstavljaju. Zatim je druga kombinacija kako se žele predstaviti (kako žele da ih drugi doživi, shvati i razumije). I na koncu neovisno od toga kako ih drugi doživljava ili kako želi da ga dožive, tu je treća kombinacija realnog stanja: kakva je Crkva u sebi i kakvo je društvo u kojem Crkva živi. Sve bi to trebalo temeljito proanalizirati da bismo stekli kakvu takvu sliku odnosa Crkve u socijalističkim uređenjima. No, ono što je bitno za Crkvu u svim društvima i svim uređenjima jest njezina svijest poslanja i svjedočenja za Onoga koji je šalje da učini Njegovim učenicima sve narode svijeta (usp. Mt 28,19).

Crkva je, dakle, od samog svog početka svjesna da ona nije u svijetu samo usput ili na putu. Ona je svjesna svog zadatka i misije u svim vremenima i svim društvima i osjeća se pozvanom da bude subjekt povijesnih zbivanja do svršetka svijeta. To zahtijeva od Crkve da bude neprestano budna i da čuva vlastiti identitet. A kako je ovo naše socijalističko samoupravno društvo obilježeno i trostrukim sekularizmom (ideologijskim, političkim i potrošačkim, o tome je napisao dobru studiju Jakov Jukić) Crkvi je ovog našeg podneblja pružena lijepa šansa da dadne i trostruko svjedočanstvo: ideologi jskom sekularizmu odgovara svjedočanstvo razboritosti, političkom svjedočanstvo duhovnosti, a potrošačkom svjedočanstvo siromaštva. A to su neiscrpne mogućnosti djelovanja Crkve u ovom našem društvu. Istini za volju moramo priznati da je naša Crkva, zatečena novonastalim promje-nama u društvu, u pastoralu i katehezi bila više reaktivna nego kreativna, više pasivna nego aktivna. Previše je vremena izgubljeno nad analizama prošlosti, a premalo nad prognozama budućnosti. »Egipatski lonci« trajna su napast za neodlučne i slabe. Ovo naše vrijeme najmanje treba takvih. Mi nemamo drugog vremena i drugog prostora osim onog Bogom nam danog. Zato: Hic Rhodus, hic salta!

* Nedavno su u sarajevskom listu Oslobođenje objavljivani članci (jednog novinara) u kojima se pokušalo umanjiti vrijednost duhovnog lika prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera. U nekoliko navrata. Vi i tajnik naše škole u istom listu kritički ste se osvrnuli na te članke. Da li takvi (provokativni) novinarski članci zaslužuju toliku pažnju?


- Imate pravo kada kažete da se na provokativne članke ne treba osvrtati. Tako ni Kozarov članak »Stadler bez oreole« ne bi zaslužio po sebi posebnu pažnju. Ali iz ljubavi prema istini i iz poštovanja prema svima koji baštine plodove Stadlerova djela smatrali smo potrebnim odgovoriti na povijesne neistine i zlobne tvrdnje koje je o Stadleru napisao spomenuti novinar. Najviše nas je iznenadilo što se novinar u potkrepi svojih »neporecivih činjenica« služio knjigama V. Novaka (»Magnum crimen«) i D. Živojinovića - D. Lučića (»Varvarstvo u ime Hristovo«). Za Novakovu knjigu povjesničari vele da je »istorijsko-političke naravi«, da su joj »izvori i po obliku i po porijeklu jednostrani« te da je ponovno tiskanje tog voluminoznog djela u ovo naše vrijeme »ravno odre-đenom krimenu« jer je obilježeno »pamfletizmom i jednostranošću«. A za Živojinovićevu knjigu napisa povje-sničar Boban da »vrvi falsifikatima i primjerima krivotvorenja i netočnog prikazivanja povijesnih dokumenata i događaja« te da je to knjiga koja širi »barbarstvo u ime nauke«. Iako se slažem s Vama da se na provokativne članke ne treba osvrtati, ipak smo našim odgovorima u Oslobođenju (dr. Franjo Topić i moja malenkost) smatrali potrebnim upozoriti čitateljstvo na te povijesne pamflete i falsifikate. Ujedno smo htjeli poželjeti da se o ljudima i događajima iz prošlosti piše s više znanstvene i provjerene povijesne metode.

* Uz iskrenu zahvalu za ovaj naš razgovor, postavio bih Vam još jedno pitanje koje slijedi kao logički nastavak onoga što ste dosad rekli: Koja bi bila glavnu zadaća Crkve u svijetu a posebno kod nas i što ona očekuje od nas koji se spremamo na svećeništvo?

- Na pitanje o ulozi Crkve u ovom našem vremenu indirektno sam odgovorio kad sam govorio o odnosu Crkve i društva. Ovdje bih samo ponovio da je bitno da Crkva postaje svjesna svoje biti i svoga poslanja. A to nije lako. Posebno u ovom našem »ludom vremenu« koje žanje plodove nepoštedne kritike na račun religije, Boga, Krista i Crkve. Ta, puna tri stoljeća odliježe podnebljem ove naše civilizirane Europe kritika da je »religija opijum naroda« i »iskrivljena svijest čovječanstva«, da Bog ne postoji te da je »za afirmaciju čovjeka potrebno odstra-niti Boga«. Prosvjetiteljstvo XVIII. st. rušilo je i nijekalo nadnaravno obilježje kršćanstva. Ako je za Nietzschea kršćanstvo »najcrnja mrlja čovječanstva«, i ako je za marksizam »Crkva neprijatelj i zapreka oslobođenju od kapitalističkog jarma«, nije teško naslutiti posljedice takve kritike. No, pitanje je kako se ponašati danas i kakav stav zauzeti prema takvim kritikama i kritičarima. Smatram kako je potrebno da vjernik, koji je svjestan svoga identiteta i svoje uloge i poslanja u svijetu, svaku kritiku pozitivno vrednuje i »kritički« joj pristupi. Pri tome ne bi smio »proklinja ti« svijet koji ga »uznemirava« i postavlja »teška i kritička pitanja«. Istina je da je spomenuta kritika nanijela podosta zla svijetu. Prouzročila je ateizam i sekularizam mišljenja. Naškodila je kršćanstvu. Ali je u isto vrijeme bila i neka vrsta »teološke higijene«. Očistila je, naime, kršćanstvo od nepotrebnih naslaga i potakla ljudski um da vjeru razumskije brani i utemeljuje. Pomogla je da se odstrane neke devijacije i da se kršćanstvo znanstvenije i povjesnije opravda. Imajući sve to u vidu Crkva s pravom očekuje i od svojih budućih svećenika da budu dobro potkovani u znanju i sposobnosti rasuđivanja. Da budu strpljivi i jasni u odgovaranju na teškoće, objekcije, probleme i optužbe koje suvremeni čovjek upućuje na račun Crkve, Krista, vjere i kršćan-stva. Njegovi odgovori moraju biti vjerodostojni, razumski, znanstveni i nadasve autentični. Crkva očekuje od »svojih sinova«, napose bogoslova da budu živi svjedoci i »spremni uvijek odgovoriti svakome« tko ih zapita za razloge nade koja je u njima.

219Treći dioZima agresije

III.

zIma agresIJe

1. na pragu rata

106 (1) propovIJed mons. pulJIća na mIsI zadušnIcI za pogInule

hrvatske redarstvenike u borovu selu 4. svibnja 1991.

Sve nas je duboko potresla vijest o pogi-biji hrvatskih redarstvenika i drugih koje su prenijela obavijesna sredstva u tijeku juče-rašnjeg i današnjeg dana. Koliko je samo suza proliveno zbog njihove smrti?! Koliko je obitelji zavijeno u crno?! Suosjećamo sa svima koji su pogođeni ovim nemilim doga-đajem. Jasno nam je da ih samo Bog može utješiti. Zato ih preporučujemo njegovoj dobroti i milosrđu. Kakva prisebnost! Na tu prisebnost i mi smo pozvani. Znajući da je Domovina skuplja zbog njihove patnje i smrti i mi večeras taremo suze i dižemo srce prema nebu moleći mir i blagoslov. No, prateći ovo sve što se događa čovjek se i nehotice zapita: Ma, u kakvim ovo vremenima živimo? Tek što smo počeli otklanjati žičane ograde i minska polja koja su nas decenijima ugrožavala i dijelila; tek što smo odahnuli zbog pada Berlinskog zida i ideologije koja nas je zastrašivala, opet se, evo, nemir, nesanica i mržnja useliše pod naše krovove. Ako se analiziraju dvije zadnje godine događanja na Balkanu, lako ćemo uočiti tko je jahač apokalipse izvanrednog stanja i objave rata. Zar komunikacioni sistem nekih obavijesnih centara nije nabijen boračkim žargonom? Zar toliki nepotrebni mitinzi nisu ujedno bili i mobilizacija naroda i regrutacija mržnje?! I ako je povijest ikada imala priliku da bude učiteljicom života, sada joj je jedincata zgoda. Njezin veliki školski sat je započeo. Znamo, naime, da je besmisao divljaštva u tome da se sve sruši, uguši i rastroji, da se zatre klica vremena slobode, mira i blagostanja, da se slavodobitno uspostavi pustinja.

O misi zadušnici za poginule redarstvenike je izvijestio Dubrovački Vjesnik br. 2116., 11. svibanj 1991., 2.

Slika lijevo: Bogorodica Čilipska od dubrovačke žalosti. Nakon što je 13. siječnja 1992. Vatikan priznao neovisnost Hrvatske vojnici JNA su devastirali čilipsku crkvu. Obeščastili su i kipove Svete obitelji - Bogorodici su iskopali oči, a djetetu Isusu i sv. Josipu odrubili glave. Poslije rata kipovi nisu obnavljani, već su kao simboli srpsko – crnogorskog barbarstva izloženi u crkvi (foto Damir Fabijanić)


Zar nedavni rat, zvijezda nad nebom Iraka i strahovito uništenje naftnih izvora u zaljevu Kuvajta nisu bili jedno određeno predskazanje apokaliptičkih događanja koje je najavio Ivan apostol u svojoj proročkoj knjizi Otkrivenja.

»Apokalipsa je moj posljednji čin«, piše u jednom spisu Lucifer, gospodar mraka i podzemlja i rušitelj svega što Bog stvori. U tom spisu još stoji da je on, Lucifer, utjelovljenje zla, neprijatelj Boga i čovjeka, zavidnik i zavodnik ljudskog roda od početka, dosada dobio četiri velike bitke: protiv Židova (koje je raselio po svijetu), protiv Sokrata (kojeg je otrovao), protiv Isusa (kojeg je razapeo) i protiv Dostojevskog (kojeg je pustio da umre u najvećoj bijedi).

Taj zanimljivi zapis završava ovako: »Bog i ja, čitaj Lucifer, idemo u strašan rat. Vojska je mojih đavola spremna. Sve sam svoje robote - ljude, vjerne moje sljedbenike pripremio da s nadahnućem i radošću pritisnu obarače atomskih raketa. I radujem se što će Apokalipsa trajati svega nekoliko minuta.« Poučeni, zato, strašnim iskustvom prošlosti, kad je iz tame u ovom 20. st. posijano u Europu sjeme razdora, mržnje i prezira, a to je onda urodilo obilnom žetvom milijunskih ljudskih žrtava u Prvom i Drugom svjetskom ratu, mi kršćani okupljeni u ovoj katedrali na pragu 21. st. javno ispovijedamo da ne pristajemo na zov groblja i uništavanja, na miris baruta i hladni huk smrti, mržnje i svađe što zagađuje podneblje ovog našeg brdovitog Balkana. Sigurno je, dok pucaju mitraljezi i eksplodiraju mine, da se razumne riječi mogu činiti preslabima. Ali je isto tako istina da ne ubijaju ljude puščana zrna koja dolaze iz mitraljeza, već izopačeno srce koje drži ruku na obaraču.

Zbog toga Crkva ne prestaje pozivati na obraćenje srca jer zna da iz obraćenog srca proizlaze: »ljubav, mir, veselje, strpljivost, blagost, dobrota, poniznost, milosrđe, praštanje, srdačnost i zahvalnost.« Ako, naprotiv, to srce nije obraćeno, onda su i njegovi plodovi »neobrađeni«, a to su: »neprijateljstvo, svađa, ljubomora, srdžba, gorčina, gnjev, psovka, zloća, prostaštvo, bezumnost i mržnja«. A živjeti u mržnji, znači živjeti u smrti, veli Kola-kowski. Kao kršćani ne možemo odabrati opciju smrti i uništavanja.

Slažem se s novinarom koji zapisa ovih dana da ovo naše vrijeme boluje od trostruke bolesti: socijalne šizofrenije, masovnog ludila i mentalne anarhije... Crkva zato poziva svoje članove da svjedoče utopiju bratstva i mira, iskrene ljubavi i poštovanja. Pred iskustvom zla, fatalizma i beznađa poziva ih da u ime Krista budu nosi-telji nade, protivnici besmisla i mržnje, a proroci smisla, ljubavi, pravde i sporazumijevanja.

Duboko suosjećamo sa svima koji su pogođeni smrću hrvatskih redarstvenika i drugih koji su nastradali. Njihovim dušama molimo oproštenje i pokoj vječni. Neka im Gospodin bude milosrdan sudac. Sve Vas, pošto-vana braćo i sestre, dragi slušatelji, pozivam da u svojim srcima gajite osjećaje ljubavi, pažnje, poštovanja i mira. Neka se molitva vrati u naša srca i u naše domove, jer mir srca je srce mira. Neka mir postane dio naše svakod-nevne higijene.

Neka nas Gospodin očuva od »kuge, glada i rata« i neka udijeli našoj Lijepoj toliko žuđenu slobodu i mir! Molimo na tu nakanu!

Izvor : A/1

107 (2)propovIJed mons. pulJIća u crkvI nekadašnJeg duBrovačkog

BenedIktInskog samostana sv. Jakova u vIšnJIcI na blagdan sv. filipa i jakova 3. svibnja 1991. godine

Draga braćo i sestre!Blagdan sv. Filipa i Jakova na prvi petak u Marijinu mjesecu svibnju daje nam povoda da razmatramo o

nekoliko tema:- o Filipovoj širini srca, bez sebičnosti i zavisti koji nalazi radost u usrećivanju drugih;- o Mariji koja klikće od radosti što je Svesilni pogledao na neznatnost službenice svoje;- o Isusovu Srcu koje je dobrote i ljubavi puno.Filipova nesebičnost, Marijina radost i Kristova dobrota daju nam povoda da govorimo o kršćanskoj radosti

i optimizmu kao najuočljivijim znakovima Božje prisutnosti na ovoj zemlji. Znam da ćete mi reći da je teško biti radostan u kaotičnoj stvarnosti svagdašnjice, oružanih prijetnji i tenkovskih zastrašivanja, život je previše krut

221Treći dioZima agresije

i gorak; ima previše zla u ljudima i oko njih, pa se u tom smislu ne može propagirati optimizam, radost i nada. Delinkvencija, laži, nasilja, droga i druge devijacije suvremenog svijeta idu u prilog Ellisovoj tvrdnji da »opti-mizam cvjeta samo u ludnicama«. Pa ni u krugu Crkve ne nedostaju oni koji govore o pesimizmu: jedni s prizvu-cima zgražanja i apokalipse, a drugi razočarani povijesnim mrljama Crkve. I tko onda ima hrabrosti govoriti, o optimizmu? Gdje su razlozi takvog govora? Kamen temeljac kršćanskog optimizma nalazimo na stranicama knjige Postanka gdje se veli da je »sve bilo dobro« što je Bog stvorio (Post 1,31).

U ljudskoj je povijesti uvijek bilo zla i bit će ga dok je vijeka i dok je svijeta. Kršćanski optimizam ne niječe postojanje zla, već mu hrabro gleda u oči i bori se protiv njega s nadom i povjerenjem da će ga nadvladati. We shall overcone! Za razliku od pesismista koji sve vidi crno, optimist se osjeća pozvanim da se ne zaustavlja na tim negativnim vidicima: on iskapa vatru ispod pepela, vidi i osjeća sunčev sjaj i toplinu i iza oblaka, i uočava divne melodije i u isprekidanim muzičkim tonovima. Dok pesimist pretežno fiksira svoj pogled na ono što je loše, optimist gleda na ono što je dobro i trudi se da to dobro pobijedi. U svojoj pobudnici Gaudete in Domino - Radujte se u Gospodinu, savjetuje Pavao VI. da »nemirni sinovi različitih grupacija odbace krajnosti sistematske i rušilačke kritike«, kako bi zajednice postale mjesta gdje bi se svi članovi angažirali u uočavanju pozitivnih vidika ljudi i događaja. A Ivan XXIII. zbunjen govorom onih koji se tuže kako se »ovo naše vrijeme pogoršalo u odnosu na ono prošlo«, »kako se ništa ne da popraviti«, obznanjuje da se on, kao Papa mora distancirati od tih »proroka propasti koji najavljuju strašne događaje i svršetak svijeta«. Ova dvojica papa imahu hrabrosti isti-cati više povjerenje, nego nepovjerenje, više ono što je dobro, nego što je zlo. Posjedovali su, usudio bih se reći, »historijsku inteligenciju«.

Siguran sam da ćete se složiti sa mnom da je optimizam vrlo teška krepost. On traži određenu dozu hrabrosti i određeni stupanj duhovne inteligencije. Preko duhovne inteligencije čovjek otkriva dobro koje je indiskretno sakriveno; uočava pozitivne strane u događajima koji se često samo negativno prikazuju i uviđa da je u spletu okolnosti i događanja prisutan prst Božje providnosti. Otkriti dobro koje postoji, uočiti pozitivno, i uvidjeti na djelu Božju prisutnost znak je visoke duhovne inteligencije. O njoj nam je ostavio lucidan zapis veliki pisac kršćanske starine sv. Augustin kad je u svojim Ispovijestima zabilježio: »Bilo je po Tvome promislu, Gospodine, da sam pošao u Rim predavati ono što sam predavao i u Kartagi. Razloge zbog kojih sam ostavio svoje mjesto i pošao u tuđi svijet Ti si jedini znao. Nismo ih poznavali ni ja, ni moja majka koja je ostala u suzama gleda-jući mene kako se odvajam od obale...« No, za optimizam nije dostatna samo inteligencija. Hoće se i hrabrost. Ona hrabrost koju je imao Isus Krist kad je grešnici predložio put pomirenja, kad je za apostola svoga izabrao progonitelja Savla i kad je ukazao povjerenje dvojici izdajnika Šimunu Petru i Judi Iškariotskome. U korijenima takve hrabrosti usađena je svijest da grijeh, iako je moćan, ne može do kraja ugasiti Božji zov; da su i najslabiji (najbjedniji) pojedinci sposobni za velike podvige ljubavi; i da je zvanje svakog čovjek poziv na svetost. Najjači izvor kršćanskog optimizma jest Kristovo Uskrsnuće, ključni događaj povijesti i ljudske sudbine po kojem je uspostavljena vječnost dana koji ne poznaje ni tame, ni noći: »Quomodo vespera ubi Christus est«, pita se sv. Irenej i odgovara da ne može biti mraka i tame tamo gdje je Krist tamo gdje je Marija. Živimo u zagonetnim, teškim i vrlo odgovornim vremenima velikih prevrata kad se sigurno pitamo što nam je činiti u toj kriznoj situ-aciji? Ovo je vrijeme velikih izazova kada se traže modelari i stvaraoci novoga svijeta. Sada su na potezu anga-žirani kršćani koji se nadaju, vjeruju i ljube. Naučili smo od naših povjesničara i arheologa da u nama postoji naša prošlost, koja nas je oblikovala i na koju smo ponosni. »Kršćanski optimizam i nada nas upućuje i na našu budućnost u formi ideala, nadanja; obveza i zadataka, ciljeva i poslanja. Svjesni smo svoje odgovornosti na ovom mjestu i u ovom vremenu. Osjećamo da je na ispitu naša kršćanska solidarnost, naš život u istini i pravdi. Neka nam sv. Filip pomogne da u radosti ne malakšemo usrećivati druge; neka Božansko Srce koje je »dobrote i ljubavi puno« učini i naša srca po srcu svome; neka nas Marija, naša Majka i Kraljica, utočište grešnika i zagovornica naša ispuni radošću i optimizmom kako bismo i u ovim nesigurnim vremenima mogli svjedočiti i »pružati razloge nade koja je u nama«.

Izvor : A/1


Izvor: A/16

615

pogovor

Kad se spusti posljednja stranica i zaklope korice Ohrabri se, narode moj! što još reći o 94. dubrovačkom prvosvećeniku, koliko se broji dubrovačkih biskupa i nadbiskupa još od drevnih vremena kada 639. godine biskup Ivan preseli svoje sijelo iz Epidaura u Dubrovnik, pa do 1990. godine kada je na biskupski prijestol sv. Vlaha stupio mons. dr. Želimir Puljić, nego Bogu hvala što smo ga imali kad nam je bilo najpotrebnije!

Njegovu službu u Dubrovačkoj biskupiji obilježile su demokratske promjene, obnova vjerskih sloboda, stvaranje hrvatske države, srpsko-crnogorska agresija i ratna stradanja, višegodišnja obnova ratom uništenih sakralnih objekata, pohod Ivana Pavla II. Dubrovniku, proglašenje blaženom Marije Petković iz Blata, ponovno podizanje križa na Srđu, dva zasjedanja HBK-a u Dubrovniku, utemeljenje biskupijskog Caritasa i Teološko-kate-hetskog instituta, povrat crkvene imovine poput Samostana sv. Klare, Samostana sv. Marije na Mljetu, uređenje Arhiva biskupije... Puno za cijeli jedan život, a kamoli ne za samo dva desetljeća službe u jednoj biskupiji.

U tim i takvim burnim i olujnim vremenima dubrovački je puk uvijek pred sobom imao stamena i uznosita duhovnog vođu koji mu je i u najtežim trenutcima, kada se činilo da će Dubrovnik slijediti nemilu sudbinu Epidaura i pasti pred nasrtajima barbara s istoka, poručivao; »Ohrabri se narode moj; Bogu se pomoli i Njemu zavapi!«. I istinitom se pokazala ta poruka nade. Dubrovački puk je uz Božju pomoć i podršku cijelog hrvatskog naroda preživio, obranio se i oslobodio svoj djedovinu.

U ovom djelu je sabran maleni dio materijala čiji izravni ili neizravni kreator je mons. dr. Želimir Puljić. Treba imati u vidu da samo njegov spisateljski korpus, nastao tijekom posljednja tri desetljeća, obuhvaća oko 200 bibliografskih jedinica i nekoliko knjiga! Ipak iz njega se može iščitati djelovanje mons. Puljića u prijelomnim vremenima pada komunizma i nastanka suvremene, demokratske Republike Hrvatske.

Istodobno ona čitatelju pruža dobar opći pregled povjesnice Katoličke crkve na krajnjem hrvatskom jugu početkom 90-tih godina, ali i solidan okvir za razumijevanje ratne sudbine šireg dubrovačkog područja u nave-denom vremenskom periodu.

Veliki broj tema, oblikovanih kao zasebna poglavlja, zacijelo će zaintegrirati brojne čitatelje. Ljubitelji duhovne misli i lijepe riječi naći će sebe u brojnim propovijedima mons. Puljića, dok će druga poglavlja privući one koji će iz ljubopitljivosti željeti doznati npr. o ekumenskim kontaktima trebinjskog vladike i dubrovačkog biskupa tijekom rata, kako je mons. Puljić uspio organizirati vjerski život za katolike na okupiranom području Biskupije, zašto je krajem 1991. godine pozivao Dubrovčane da ne napuštaju opkoljeni Grad, kako su svjetski državnici i duhovnici gledali na ratnu dramu Dubrovnika, koje je sve crkve srpsko-crnogorska vojska spalila i opljačkala u Biskupiji, kakav je bio odnos demokratski izabranih vlasti općine Dubrovnik i Katoličke crkve u to vrijeme i slično.

Osim što svojom strukturom može postati potencijalno interesantno štivo za svakog tko je zainteresiran doznati više o Dubrovniku 90-ih godina 20. stoljeća, ovo djelo je nezaobilazan izvor za proučavanje povijesti Katoličke crkve krajem 20. stoljeća, te za više aspekata povjesnice Domovinskog rata u Hrvatskoj ali i Bosni i Hercegovini.

Činjenica da se dio tekstova i sažetci donose na četiri svjetska jezika – talijanskom, engleskom, njemačkom i francuskom, čini ovu knjigu lingvistički dostupnom i najširoj svjetskoj javnosti. Time se upotpunjava osjetan manjak literature hrvatske provenijencije o zbivanjima na prostoru jugoistočne Europe na svjetskim jezicima, što nažalost zlorabe mnogi koji prema Hrvatskoj gaje negativne osjećaje, te na svjetsku političku i povjesničarsku scenu plasiraju djela koja neistinito, i za hrvatski narod negativno, prikazuju okolnosti nestanka druge Jugosla-vije. Stoga je ova knjiga potencijalno moćno sredstvo u prikazivanju istine o borbi hrvatskog, katoličkog naroda za svoju slobodnu domovinu.

Stoga s tim mislima i s ponosom pred dubrovačku, hrvatsku i svjetsku javnost sterem ovo djelo, čovjeku na radost a Bogu svemogućem na slavu.

Autor


rIassunto

Monsignor dott. Želimir Puljić (nato il 7 marzo 1948 a Kamena, un paese vicino a Mostar, in Bosnia ed Erze-govina) ha rivestito, per due decenni, la carica di Vescovo raguseo e precisamente dal 1990 fino al 2010, quando venne nominato Arcivescovo zaratino.

I primi quattro anni del suo servizio di Vescovo raguseo sono stati caratterizzati dagli avvenimenti sociali e politici molto burrascosi: la caduta del comunismo e lìntroduzione della democrazia, lo sfascio della Jugoslavia e la creazione dei nuovi stati ed, infine, làggressione serbo-montenegrina sulla Croazia e sulla Bosnia ed Erze-govina.

La Diocesi ragusea, ubicata nel punto più meridionale della Repubblica di Croazia, là dove si incrociano il cattolicesimo romano, lòrtodossia e lìslam e dove si trova il confine etnico tra i quattro popoli slavo-meridio-nali (Bosniaci, Montenegrini, Croati e Serbi) con le loro storie piene di conflitti reciproci, ha risentito fortemente di tutti questi eventi passati che hanno segnato la storia.

Come capo della Chiesa locale, Monsignor Puljić ha avuto unìmportante influenza morale che ha saputo sapientemente sfruttare nel processo di »rievangelizzazione” cioè di rinnovo della vita religiosa e della presenza della religione nelle attività pubbliche sociali nella società croata del postcomunismo.

Nel corso dellàggressione serbo-montenegrina sulla Croazia del Sud, la quale ebbe inizio in settembre 1991 e si protrasse fino a ottobre 1992, il Vescovo Puljić si è impegnato nella promozione degli interessi croati al livello internazionale. Egli ha cercato di far conoscere ai fattori politici di rilevo, nellàmbito della sfera politica mondiale, la tragedia di guerra della sua Diocesi e della Croazia intera, invitandoli, nello stesso tempo, a fare di tutto per interrompere la guerra. Inoltre, ha cercato dìncitarli a sostenere il riconoscimento dellìndipendenza dello Stato croato.

Sul territorio della sua Diocesi, la cui maggior parte era occupata dallèsercito serbo-montenegrino il quale, poi, ha tenuto in assedio Ragusa (Dubrovnik) per otto lunghi mesi il Vescovo Puljić ha intrapreso una serie di provvedimenti per assicurare, nelle condizioni di guerra, la vita religiosa attiva. Un ruolo molto importante spettava alla Caritas vescovile tramite la quale i disgraziati di guerra ricevevano il cibo ed altri occorrenti.

Anche per i cinquemila cattolici i quali rimasero nelle parrocchie tenute sotto lòccupazione, furono organi-zzati, sempre tramite la Caritas vescovile, la previdenza religiosa e il rifornimento degli occorrenti materiali.

Nel corso dellàggressione durata un anno, nella zona della Diocesi sono state uccise 308 persone, delle quali otto bambini. I danni materiali recati alle costruzioni edili, sono stati enormi. Fra 661 chiesa cattolica e le cappe-llette esistenti nella Diocesi, 204 oppure una su tre (31,64%) sono andate in rovina. Perciò, dopo la liberazione della Diocesi, alla fine del 1992, il Vescovo Puljić intraprende molte azioni di rinnovo degli edifici ecclesiastici ed anche quelli dàbitazione per agevolare il ritorno degli esiliati.

Questo è solo un breve riassunto delle numerose imprese realizzate dal Vescovo Želimir Puljić le quali hanno segnato unèpoca molto importante nella storia di Ragusa (Dubrovnik) e della Croazia.

Al momento della sua partenza per la nuova carica a Zara (Zadar), la Diocesi ragusea e lÌstituto croato per la storia hanno pubblicato il libro con il quale presentano al pubblico croato e quello mondiale tutte queste attività svolte dal Vescovo Puljić. Nello stesso tempo, questo è il libro sulla Diocesi ragusea ai tempi di guerra.

Infatti, anche se a prima vista sembra trattarsi del libro che parla soltanto di un uomo e delle sue opere, questo libro parla anche di tutta la Diocesi ragusea perché il Vescovo e la sua Chiesa sono un organismo indivi-sibile. Così, il libro sul Vescovo Želimir Puljić è, in realtà, il libro su tutti i sacerdoti, i monaci, le monache, ma anche su tutto il popolo di fedeli ragusei in quei tempi turbolenti.

Il libro è composto di circa 400 documenti e di altre fonti scritte, in cinque lingue: croato, italiano, inglese, tedesco e francese. Tra di essi, il corpus più pregiato è sicuramente quello composto di dieci lettere indiriz-zate al Papa Giovanni Paolo II. I documenti provengono dallàrchivio personale del Vescovo Želimir Puljić, dallàrchivio della Diocesi ragusea e da alcuni uffici parrocchiali.

Il libro contiene anche circa 350 illustrazioni.

617

La struttura del libro è composta di sette unità. Nella parte introduttiva si riportano la biografia del Vescovo Puljić e la cronologia delle sue attività nel periodo dal 1990 fino al 1993. La base del libro è costituita da quattro unità che portano i nomi delle quattro stagioni annuali. Lìdea di dare i nomi delle quattro stagioni fu tratta da un discorso del Vescovo Puljić nel quale lui diceva che i primi quattro anni del suo servizio vescovile gli fanno ricordare, appunto, le quattro stagioni dellànno e ciò per i drastici cambiamenti che si sono succeduti in quellèpoca. Le unità sono, poi, suddivise in 35 capitoli tematici.

La sesta parte del libro contiene le testimonianze, fatte dalle dieci prominenti personalità pubbliche ragusee, sullòperato del Vescovo Puljić.

La parte conclusiva del libro riporta lÈpilogo, i riassunti, gli estratti di recensione, le note sullàutore e lìndice dei titoli.

Traduzione: prof. Mirjana Vukić


summary

Monsignor Želimir Puljić (born on March 7, 1948. in village Kamena near Mostar in Bosnia-Herzegovina) served as bishop of Dubrovnik for two decades, from 1990 to 2010. In 2010 he was named the archbishop of Zadar.

The first four years of his service in Dubrovnik diocese were marked by decisive social and political events – the fall of communism and introduction of the democracy, collapse of Yugoslav state and foundation of inde-pendent Croatia, as well as Serbian and Montenegro’s aggression against Croatia and Bosnia-Herzegovina.

The Dubrovnik diocese is located in the most southern part of Republic of Croatia and the division point of Roman Catholicism toward Eastern Orthodoxy and Islam. This region is also the ethnic border of four South Slav nations (Bosniaks, Montenegrins, Croats and Serbs) with mutual past of numerous conflicts. All this reflected itself strongly on the previously mentioned key historic events.

As head of the Roman Catholic Church in Dubrovnik bishop Puljić had an important moral influence and he used it well in his evangelical activity. This was the process of renewal of religious life in the post-communist Croatian society and Roman Catholic Church again took part in public social life.

The Serbian and Montenegrin aggression against southern Croatia began in September of 1992 and lasted until October of 1992. During these events bishop Puljić took part in the propaganda of the Croatian cause. He tried to inform the relevant international political persons with the tragedy that war and aggression had caused to his diocese and to whole Croatia. He also tried to influence them to take measures that would lead to the end of war and destruction and asked them to support the international recognition of the new independent Croatia state.

During the Serbian and Montenegrin aggression the largest part of Dubrovnik diocese was occupied by their army who held Dubrovnik under siege for eight months. During this period bishop Puljić took various measures to secure the continuation of religious life in such difficult circumstances. Important role was played by diocese’s Caritas who secured food and other necessities for all those who were inflicted by war. Around five thousand Catholics remained in parishes that were occupied by Serbs and Montenegrins and the Dubrovnik diocese put efforts to secure religious care for them, and Caritas supplied them with material necessities.

During the aggression that lasted one year 308 persons were killed on the territory of the Dubrovnik diocese, and among them were eight children. The buildings suffered huge devastation. From a total of 661 churches and chapels in Dubrovnik diocese every third (a total of 204, or 31.64 %) was destroyed or damaged. After the libe-ration of the Dubrovnik area in late 1992 bishop Puljić began organizing numerous actions aimed at reconstruc-tion of destroyed and damaged churches and other building. Their reconstruction was an important step in the return of refugees to previously occupied areas.

This is just the short summary of numerous accomplishments of bishop Želimir Puljić that remain after his service in Dubrovnik and they strongly symbolize an important period in the history of Dubrovnik and Croatia. In the time of his departure to new service in Zadar the Dubrovnik diocese and Croatian Institute for History are publishing this book so that Croatian as well as international public can have insight into the work and accomplishments of bishop Puljić. At the same time this is the book about the Dubrovnik diocese in the times of the last war. It may seem that this is the book about one man, but in fact it covers the whole Dubrovnik diocese because the bishop and his church make one undividable body. The book about bishop Želimir Puljić is in fact the book about all priests, monks and nuns of the Dubrovnik diocese and about all its Catholic believers in these difficult and turbulent times.

The book contains around 400 documents and other written sources in five languages (Croatian, Italian, English, German and French). Among them the most valuable are ten letters written by bishop Puljić and addre-ssed to Pope John Paul II. The documents published in this book are part of the personal archive of bishop Želimir Puljić, the Archive of Dubrovnik Diocese and several parish offices. The book also contains more than 350 illustrations.

619

The book is divided in seven chapters. The first chapter contains the biography of bishop Puljić and the chro-nology of his activities from 1990 to 1993. The core of the book is in the following four chapters. These chapters have titles of the seasons that divide the year. This was inspired by a statement made by bishop Puljić who once said that the first four years of his service in Dubrovnik diocese reminded him, because of the decisive changes during that period, on the seasons of the year. These four chapters are divided into further 35 subchapters based on various themes. The sixth chapter contains statements of ten distinguished persons of Dubrovnik’s public life on activities of bishop Puljić. The last part of the book contains the afterword, summaries, excerpts from reviews, biography of the author and index of personal names.

Translation: dr. sc. Nikica Barić


zusammenfassung

Mons. dr. Želimir Puljić (geboren am 7. März 1948 im Dorf Kamena bei Mostar, Bosnien und Herzegowina) verbrach als Bischof von Dubrovnik zwei Jahrzehnte; von 1990 bis 2010, als er zum Erzbischof von Zadar ernannt wurde.

Die ersten vier Jahre seines Dienstes im Dubrovniker Bistum wurden durch stürmische gesellschaftliche und politische Ereignisse geprägt– Fall des Kommunismus und Einführung der Demokratie, Zerfall des Jugo-salwiens, Entstehen der neuen Staaten und serbisch – montenegrischen Aggression auf Kroatien und Bosnien und Herzegowina.

Das Dubrovniker Bistum, das sich im südlichsten Teil der Republik Kroatien, am Treffpunkt des Katholi-zismus, der Orthodoxie und des Islams, an der ethnischen Grenze der vier südslawischen Völker (Bosniaken, Montenegriner, Kroaten und Serben) befindet, die eine konfliktreiche gemeinsame Geschichte haben, hat diese geschichtlichen Umbruchsereignisse stark gespürt.

Mons. Puljić, als kirchlicher Würdenträger, hatte einen bedeutenden moralischen Einfluss auf »Reevange-lisation« bzw. auf den Prozess des Wiederaufbaus des Glaubenslebens und auf die Anwesenheit des Glaubens in öffentlich-gesellschaftlichen Aktivitäten, der in der postkommunistischen kroatischen Gesellschaft durchge-führt wurde, ausgeübt.

Während der serbisch-montenegrischen Aggression auf Südkroatien, die im September 1991 begann und bis Oktober 1992 dauerte, setzte sich Bischof Puljić für internationale Förderung der kroatischen Interessen ein. Er strebte danach, die relevanten internationalen politischen Faktoren mit Kriegstragödie seines Bistums und des ganzen Kroatiens bekanntzumachen, um sie zu veranlassen, nicht nur den Krieg zu beenden sondern auch die Anerkennung der Unabhängigkeit des kroatischen Staates zu untertstützen.

Auf dem Gebiet des Bistums, dessen Großteil die serbisch-montenegrische Armee zuerst okkupiert hatte und danach acht Monaten lang Dubrovnik belagerte, unternahm Bischof Puljić eine Reihe von Maßnahmen, um das aktive Glaubensleben in den Kriegsbediengungen zu sichern. Eine grosse Rolle spielte dabei die bistümische Caritas, dank der die kriegsbedrohte Bevölkerung die Nahrungsmittel und verschiedene notwendige Mittel erhielt. Für 5000 Katholiken, die auf den besetzten Pfarreien geblieben sind, wurde sowohl gläubige Fürsorge als auch Versorgung von notwendigen materiellen Mitteln seitens bistümischen Caritas organisiert.

Während der einjährigen Aggression wurden auf dem Bistumsgebiet 308 Menschen, davon 8 Kinder, getötet. Riesengroß waren auch die materiellen Schaden auf den Gebäuden. Von 661 katholischen Kirchen und Kapellen auf dem Bistumsgebiet waren, 204 oder jede dritte (31,64%) entweder stark beschädigt oder zerstört. Deswegen hatte Bischof Puljić nach der Befreiung des Bistums Ende 1992 mehrere Aktionen für den Wiederaufbau sowohl der kirchlichen als auch Wohngebäuden durchgeführt, um die Rückkehr der Vertriebenen zu ermöglichen.

Das ist nur ein kurzer Blick auf zahlreiche Verwirklichungen des Bischofs Želimir Puljić, die er hinterlassen hat, und mit denen er sehr stark eine wichtige Epoche in der Geschichte von Dubrovnik und Kroatien geprägt hat. In der Zeit Seines Dienstantritts in Zadar, veröffentlichen das Dubrovniker Bistum und das Kroatische Institut für Geschichte dieses Buch, mit dem sie kroatischer und -Weltöffentlichkeit Einblick in die erwähnten Tätigkeiten des Bischofs Puljić gewähren. Das ist gleichzeitig ein Buch über Dubrovniker Bistum in der Krie-gszeit. Obwohl man auf den ersten Blick den Eindruck hat, dass es sich in diesem Buch um einen Menschen handelt, ist das eigentlich ein Buch über das ganze Dubrovniker Bistum, weil der Bischof und Seine Kirche einen unzertrennlichen Körper bilden. So ist das Buch über Bischof Želimir Puljić eigentlich ein Buch über alle Priester, Ordensbrüder und Ordensschwestern und zugleich ein Buch über das gesamte dubrovniker Kirchen-gemeinde in jenen stürmischen Zeiten.

Das Buch besteht aus 400 Dokumenten und anderen schriftlichen Quellen in fünf Sprachen: in der kroatis-chen, italienischen, englischen, deutschen und französischen Sprache. Zehn Briefe an den Papst Johannes Paulus II stellen unter diesen Dokumenten den wertvollsten Teil dar. Die Dokumente stammen aus dem persönlichen Archiv von Bischof Želimir Puljić, aus dem Archiv des Dubrovniker Bistums und aus mehreren Pfarrämtern. Im Buch gibt es etwa 350 Illustrationen.

621

Strukturell besteht das Buch aus sieben Einheiten. Im Einführungsteil wird die Biographie Bischofs Puljić und die Chronologie Seiner Tätigkeiten von 1990 bis 1993 dargestellt. Die Grundlage des Buches bilden vier Einheiten, die nach vier Jahreszeiten genannt wurden. Die Idee wurde der Aussage Bischofs Puljić entnommen, dass ihn die ersten vier Jahre Seines Bischofsdienstes bezüglich der drastischen Wandlungen, die sich damals erreigneten, an vier Jahreszeiten erinnern. Die Einheiten sind in 35 thematischen Abschnitten aufgeteilt. Den sechsten Teil bilden Zeugnisse von zehn hervorragenden dubrovniker öffentlichen Persönlichkeiten über das Wirken von Bischof Puljić. Den Schlußteil des Buches bilden Nachwort, Zusammenfassung, Auszüge aus Rezen-sionen, Anmerkung über Autor und Namenregister.

Übersetzt von: prof. Tanja Raguž


résumé

Monseigneur dr. Želimir Puljić (né le 7 mars 1948 à Kamena, un village près de Mostar, en Bosnie et Herzé-govine, a recouvert, pour deux décennies, la haute fonction d`Évêque ragusain et précisément à partir de 1990 jusqu`à 2010, quand il a été nommé Archevêque de Zadar.

Les premières quatre années de son service d`Évêque ragusain ont été caractérisées par les événements sociaux et politiques très tumultueux : la chute du communisme et lìntroduction de la démocratie, la débâcle de la Yougoslavie et la création des nouveaux États et, enfin, làgression serbo-monténégrine sur la Croatie et sur la Bosnie et Herzégovine.

La Diocèse ragusaine, située à lèndroit le plus méridional de la République de Croatie, là où il se croise le catholicisme, lòrthodoxie et lìslamisme et où il se trouve la frontière ethnique entre quatre peuples sud-slaves (Bosniaques, Monténégrins, Croates et Serbes) avec leurs histoires pleines de conflits réciproques, sèst ressentie fortement de tous ces événements passés qui ont marqué l`histoire.

Comme chef de l`Église locale, Monseigneur Puljić a eu une importante influence morale laquelle a été utilisée par lui, de manière très sage, dans le procès de « réévangélisation» cèst à dire dans le procès de renou-vellement de la vie religieuse et de la présence de la religion dans les activités publiques sociales dans la société croate du postcommunisme.

Pendant làgression serbo-monténégrine sur la Croatie du Sud, laquelle a commencé en septembre 1991 et a duré jusqu`à lòctobre 1992, l`Évêque Puljić sèst engagé dans la promotion des intérêts croates au niveau inter-national. Il a cherché de porter à la connaissance des représentants politiques importants, dans la sphère politique mondiale, la tragédie de guerre de sa Diocèse et de toute la Croatie, en les invitant, aussi, à faire leur possible pour arrêter la guerre. De plus, il a cherché de les pousser de soutenir la reconnaissance de lìndépendance de l`État croate.

Sur le territoire de sa Diocèse, dont la majeure partie était occupée par les troupes serbo-monténégrines lesquelles ont tenu, pendant huit mois, dans l`état de siège la ville de Dubrovnik, l`Évêque Puljić a pris beaucoup de mesures pour assurer, dans les conditions de guerre, la vie religieuse active. Un rôle très important appartenait à la Caritas épiscopale par lìntermédiaire de laquelle les malheureux de guerre recevaient les aliments et les autres objets de nécessité.

Aussi, pour les cinq mille catholiques lesquels sont restés dans les paroisses tenues sous lòccupation, il a été organisé, toujours par lìntermédiaire de la Caritas épiscopale, la prévoyance religieuse et la provision des nécessaires matériaux.

Pendant làgression durée un an, dans la zone de la Diocèse 308 personnes ont été tuées parmi lesquelles huit enfants. Les dommages matériaux causés aux bâtiments et aux édifices étaient énormes. Parmi les 661 églises catholiques et les petites chapelles existantes dans la Diocèse, 204 de ces constructions, ou bien lùne sur trois (31,64%) sont tombées en ruine. Pour cela, après la libération de la Diocèse, à la fin de 1992, l`Évêque Puljić entreprend beaucoup dàctions de renouvellement des édifices ecclésiastiques et, aussi, des maisons d`habitation pour faciliter le retour des exilés.

Ce Résumé est seulement une brève vision des nombreux exploits réalisés par l`Évêque Želimir Puljić lesquels ont marqué une époque très importante dans l`histoire de Dubrovnik et de la Croatie.

Au moment de son départ pour assumer sa nouvelle fonction à Zadar, la Diocèse ragusaine et lÌnstitut croate pour l`histoire ont publié le livre par lequel ils présentent au public croate et à celui mondial toutes les activités réalisés par l`Évêque Puljić. Dans le même temps, ce livre parle de la Diocèse ragusaine pendant le temps de la guerre.

En effet, bien quìl semble, à première vue, que le livre parle dùn seul homme et de ses œuvres, ce livre parle, aussi, de toute la Diocèse ragusaine parce que l`Évêque et son Église sont un organisme indivisible. Ainsi, le livre sur l`Évêque Želimir Puljić est, en fait, le livre sur tous les prêtres, les moines, les religieuses, mais, aussi, sur tout le peuple de fidèles ragusains dans cette époque turbulente.

623

Le livre est composé de 400 documents, à peu près, et des autres fontes écrites, en cinq langues : croate, italien, anglais, allemand et français. Parmi ces documents, le corpus le plus précieux est sûrement celui composé de dix lettres destinées au Pape Jean Paul II. Les documents proviennent des archives personnels de l`Évêque Želimir Puljić, des archives de la Diocèse ragusaine et de quelques bureaux paroissiaux.

Aussi, le livre contient 350 illustrations, à peu près.La structure du livre est composée de sept unités. Dans la partie introductive on représente la biographie de

l`Évêque Puljić et la chronologie de ses activités dans la période à partir de 1990 jusqu`à 1993. La base du livre est composée de quatre unités lesquelles portent les noms des quatre saisons de làn. Lìdée de donner les noms de quatre saisons a été trouvée dans un discours de l`Évêque Puljić dans lequel il disait que les premières quatre années de son service épiscopal lui rappellent, justement, les quatre saisons de làn et cela à cause des change-ments drastiques qui se sont succédé en ce temps-là.

Les unités sont subdivisées en 35 chapitres thématiques. La sixième partie du livre contient les témoignages, faites par les proéminents personnages publics ragu-

sains, sur le travail et sur les œuvres réalisées par l`Évêque Puljić.La partie finale du livre contient l`Épilogue, les résumés, les extraits des critiques, les notes sur làuteur et

la table des titres. Traduction: prof. Mirjana Vukić

625

zahvala

Iako na vrhu korica stoji samo jedno ime, ovo djelo ne bi bilo moguće bez pomoći niza dobronamjernih, dragih ljudi punih razumijevanja za moj rad, koji su mi pružili moralnu i materijalnu podršku, bez naknade ustupili pisane i slikovne materijale, pomagali u tehničkim i organizacijskim poslovima, te potrošili duge sate iščitavajući tekstove i dajući svoje dobre savjete kako bi rezultati bili što bolji. Zbog toga im na ovom mjestu upućujem jedno veliko H VA L A na svemu što su učinili. To su: mons. dr. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije »sede vacante«, članovi Ordinarijata Dubrovačke biskupije dr. don Petar Palić, mons. Ivan Šimić i mons. Mirko Maslać, djelatnici tajništva Biskupije don Marin Lučić i Kristina Vuletić, dubrovački župnici fra Emanuel Jurić (Zaton), don Željko Kovačević (Lapad), don Stanko Lasić (Grad), don Ivica Pervan (Boninovo), prior dominikanskoga samostana u Dubrovniku fr. Marko Bobaš, čss. Gonzaga Peras (Biskupski dvor), lektor don Ilija Drmić (Vinica, BiH), paroh dubrovački protojerej-stavrofor Goran Spaić, glavni imam dubrovački Salkan ef. Herić, ravnatelj Arhiva Dubrovačke biskupije dr. Marijan Sivrić i njegov pomoćnik Antun Koncul, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu dr. Stjepan Ćosić, ravnatelj Hrvat-skog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Zagrebu dr. Ante Nazor, ravnateljica Zavoda za obnovu Dubrovnika mr. Ivanka Jemo i arhivar Zavoda ing. Marijo Doršner, kolege s Hrvatskog institute za povijest u Zagrebu dr. Nikica Barić, dr. Mario Jareb, Hrvoje Kekez, dr. Davor Marijan i dr. Stjepan Matković. Na ustupanju autorskih prava na objavljivanje fotografija u posjedu njihovih glasila ili u osobnom posjedu, bez ikakve naknade, glavnoj urednici Dubrovačkog Vjesnika Vjeri Šuman, glavnom uredniku Glasa Grada Antunu Švagu, Ivanu Ugrinu iz Slobodne Dalmacije, dubrovačkom fotografu ing. Božidaru Gjukiću te obitelji Kerner. Nadalje to su recenzeti dr. Ivica Prlender i dr. Jure Krišto, te stručni suradnici Marinko Marić, Marijo Vlahić, mr. Petar Marija Radelj i Željko Raguž. Posebna hvala članovima moje obitelji bratu Mariu Ragužu, majci Ljubici Raguž, te supruzi Tanji Raguž za dvogodišnje strpljenje i potporu koju su mi iskazali. Ispričavam se ako sam koga ispustio.

raguz - ohrabri se narode moj!

Documents