II. RADIESTEZIJSKI INSTRUMENTI

Čovjek je violina na kojoj Bog svira

najljepšu glazbu svemira.

1

Rašlje, biotenzor, visak Osnovni pribor za rad u radiesteziji su rašlje i visak.

Uz njih se u novije vrijeme rašljari još koriste i biotenzo-rom ili tzv. Mojsijevim štapom. Koji je od ovih instrume-nata stariji i podesniji za radiestezijska ispitivanja? S ko-jim od njih radiestezisti postižu bolje rezultate te na koji način ti instrumenti reagiraju u našim rukama, pitanja su na koja ću pokušati dati odgovor iz vlastite prakse i litera-ture iz toga područja koja mi je došla do ruku.

Rašlje

U svojoj knjizi "Radiestezija u primjeni" poznati za-grebački radiestezist Boris Farkaš ne odgovara na pitanje koji je radiestezijski instrument stariji, ali napominje kako su prve rašlje bile izrađene od drveta.1 To je, ustvari, bila trokraka grana jednoga drveta u obliku slova Y (kao račva drveta, odakle i naziv za rašlje) koja se držala u rukama za dva duža kraka i reagirala na taj način da se slobodnim krakom trzala, savijala prema zemlji, izdizala uvis ili roti-rala u stisnutim šakama. Pok. Smail Dubravić, pak opširni-je piše o radiestezijskom priboru za rad pa kaže da su raš-lje nastale na taj način što je neki naš pra-pra predak držeći u ruci neki štap primijetio kako on ponekada u nje-govim rukama čudno reagira u određenim trenutcima i na određenim mjestima.2 (Kako se svemu tome pridavalo mi-stično i nadnaravno značenje, i rašlje su nazvane "vilinske rašlje" jer se vjerovalo da ih u rašljarevim rukama pokreće neka tajanstvena, nadnaravna sila – vile ili neki demoni.) Međutim, zanimljivo je kako su prvi poznatiji rašljari bili

1 Boris Farkaš, nav. djelo, str. 44. 2 Smail Dubravić, nav. djelo, str. 23.

2

svećenici, što je i razumljivo jer su njima bila dostupna i "zabranjena" znanja. Iskustvom je čovjek došao do toga kako je taj komad drveta u njegovim rukama korisna stvarčica pomoću koje se može pronaći pitka voda, krda životinja za lov, kasnije otkriti ležišta ruda u zemlji itd. Dubravić, također pretpostavlja da je na sličan način ot-kriven i visak (njihalo, sideričko njihalo ili pendl, kako je međunarodni naziv za ovaj radiestezijski instrument). Glede već spominjanoga tzv. Mojsijeva štapa (biotenzora), Dubravić sugerira da se sjetimo Mojsijeva pronalaska vo-de u pustinji, kada on, na riječ Božju udara po stijeni i iz te stijene počinje izbijati voda. Osobnog sam mišljenja kako je ovdje Dubravićeva ili nečija druga mašta ipak odigrala značajnu ulogu. Slično mišljenje iznosi i Werner Keller koji, pak, misli kako se u tome slučaju ipak radilo o "vilin-skim rašljama". O tzv. gatalačkim prutovima sačuvano je izvješće i rimskog državnika Cicerona, dok u staroj ger-manskoj mitologiji nailazimo na "prutove želja", a slavni pisac Goethe govori o "magičnoj šibi u umješnoj ruci".3 Bilo kako bilo, rođene su prve rašlje koje su se vremenom usavršavale, a onda izrađivale i od metala. U početku je to bio jedan štap koji se rotirao u ruci, a kasnije su uzeta dva štapa (u svaku ruku po jedan) koji su se nekada prekriživa-li, a nekada odmicali jedan od drugoga, što je svojstveno kutnim rašljama ili «L» antenama. Ipak je nedvojbeno da su prve rašlje bile grana od određene vrste drveta u obliku slova Y.

Vrste rašalja 3 Vidi: Werner Keller, nav. djelo, str 359.

3

Kada se spomene riječ rašlje odmah se pomisli na račvasti prut koji rašljar nosi u rukama u potrazi za pod-zemnom vodom, rudačama ili nekim drugim skrivenim predmetom. Međutim, naziv rašlje ne odnosi se samo na tu račvastu granu već i na neke druge instrumente koje u svome radu rabe rašljari, premda ne sliče na tradicionalne rašlje.

Ovdje ću dati opis onih najpoznatijih s kojima se suvremeni rašljari služe u svome poslu, iako postoje još neke o kojima neću pisati, jer su te vrste rašalja manje u uporabi (kao, npr., opruga od satnog mehanizma, prut po-ložen na nadlanicu ruke itd.).

Račvaste ili "V" rašlje

Vremenom je netko došao na ideju dva štapa pove-zati na jednome kraju pa su tako dobivene "V" ili račvaste rašlje (u obliku slova "Y"). Kada su se držale napeto sa slobodnim krajevima u jednoj i drugoj ruci, one su se, ka-ko je već kazano, naglo trzale ili prema dolje ili uvis, ili se počele rotirati, dajući tako do znanja onome tko ih drži da je naišao na ono što traži. U početku to bijaše voda, a kas-nije i druge stvari, ovisno za čim se tragalo. Međutim, ka-ko u prirodi raste puno drveća s granama koje se račvaju, odustalo se vremenom od vezivanja slobodnih krajeva dva drveta, pa se na grani tražila pogodna račva koja bi očiš-ćena od lišća i manjih grančica davala prikladne drvene rašlje. U tu svrhu, po iskustvima mnogih radiestezista naj-boljima su se pokazale rašlje načinjene od vrbe i lijeske. Međutim, u svojoj sam se praksi, što se tiče drvenih raša-lja, najradije služio račvastom granom rašeljke, a neki je zovu i trensula (ili kako se već naziva u narodu drvo na koje se kalemi trešnja!). Pri prelasku preko vodenoga toka ili područja nekoga geopatogenog zračenja, ta bi se grana

4

u mojim rukama savijala do lomljenja (iako sam vrlo čvrs-to držao njezine krajeve u rukama), što je izazivalo čuđe-nje kod onih koji bi to promatrali. Od svega je najbitnije znati držati takve rašlje u napetoj ravnoteži s potpunom koncentracijom na ono što tražimo (o čemu će biti više riječi u kasnijim poglavljima). Netko će postaviti pitanje: Kako se drže takve rašlje? Postoje dva načina njihova dr-žanja: s dlanovima okrenutim prema gore (donji rukohvat) i s dlanovima okrenutim prema dolje (gornji rukohvat). Ja ih obično držim s dlanovima okrenutim prema gore, odno-sno donjim rukohvatom.

Kako se drvene rašlje vrlo brzo osuše i postanu lom-ljive, došlo se na ideju napraviti iste takve od metala. Po-kazalo se da su i one vrlo efikasne i da reagiraju čak i bo-lje od drvenih. I takvih rašalja postoji više vrsta, kao što je to opisao ing. Farkaš u svojoj knjizi, a meni su najdraže one načinjene od prokrom žice debljine 1,5 do 1,7 mm, savijene u opruge, kroz koje prolaze slobodni krajevi žice dužine do 30-40 cm koji su spojeni na svojim vrhovima, kao što je prikazano na slici.

Njima se rukuje jednako kao drvenim rašljama. One na podzemni vodeni tok reagiraju trzajem slobodnoga kra-ka prema tlu, a na šupljinu (jamu) trzajem toga kraka pre-ma uvis, kako je prikazano na slikama u dodatku knjige.

Ovdje je vrlo bitna slijedeća napomena: NE POMA-ŽITE RAŠLJAMA DA SE POKRENU. S DUBOKOM KONCENTRACIJOM, DRŽEĆI ČVRSTO RAŠLJE U RUKAMA, IDITE NAPRIJED I OSJETIT ĆETE DA SE TRZAJU ILI OKREĆU ONDA KADA NAIĐETE NA ONO ŠTO TRAŽITE. BEZ IKAKVE SUGESTIJE PO-NOVITE TO NEKOLIKO PUTA. Ja sebe provjeravam i na taj način da zatvorim oči pa onda krenem prema onome mjestu na kojemu su mi rašlje već reagirale.

5

Početnicima savjetujem puno vježbe u radu s ovim rašljama jer je vrlo bitno osjetiti snagu koja ih tjera na od-ređenu reakciju u našim rukama. Opet upozorenje: ni na koji način ne pomažite rašljama da se pokrenu! One će to učiniti same ako ste dovoljno koncentrirani i dovoljno izvježbani u radu s njima.

Pravokutne rašlje ili "L" antene

Pravokutne rašlje ili "L" antene dobile su ime prema slovu "L" na koje i podsjećaju svojim izgledom. To su ravne metalne žice promjera Ø 3 – 5 mm savijene na jed-nome kraju pod pravim kutom. Ja obično uzmem deblju žicu za autogeno zavarivanje, a može poslužiti i deblja bakrena ili prokrom žica. Ove rašlje imaju jedan dulji i jedan kraći krak. Dulji je 30 – 40, a kraći oko 12 cm dulji-ne, kako bi se mogao držati u rukama. Nekada su na njima načinjeni deblji rukohvati kako bi se lakše mogle rotirati u rukama, dok su nekada kraći krajevi postavljeni u cijevi u kojima se lako rotiraju. Postoje i tipovi ovih rašalja s ug-rađenim kugličnim ležajevima koje su vrlo osjetljive.

Prema mišljenju iskusnih radiestezista, ova vrsta ra-šalja je najosjetljivija, ali po mojoj prosudbi zato i najne-pouzdanija u radu. Neki se možda neće složiti sa mnom, ali to ću potkrijepiti činjenicama.

Pravokutne rašlje ili "L" antene najomiljeniji su in-strument kod početnika rašljara, pa i kod nekih iskusnijih jer reagiraju i na vrlo slaba zračenja, pa i na zračenja ko-mada metala, metalne rudače, vodovodnih i kanalizacij-skih cijevi te podzemnih električnih kablova. Veliki broj onih kojima sam ove rašlje davao u ruke osjetio je njihove reakcije. Bilo je i onih u kojih su "L" antene mirovale, ali bi u njihovim rukama reagirale tek kada bih svojim ruka-

6

ma ja držao njihove ruke, prenoseći na taj način svoju e-nergiju na njihov organizam.

Ove se rašlje drže za kraće krakove ispred sebe, pa-ralelno i vodoravno s razmakom jedna od druge ruke oko 20 cm. Ruke mogu biti lagano priljubljene uz tijelo, savi-jene u laktovima ili potpuno ispružene ispred sebe, u visini od oko 20 cm od pleksusa solarisa. Šake su stisnute i u njima, kao u nekom ležaju, smješteni su kraći krakovi ra-šalja, s tim da su malo izdignute iznad zglobova kažiprsta (kao što je prikazano na slici u dodatku knjige).

Susretao sam neke rašljare koji su ove "L" antene držali priljubljenih ruku jedne uz drugu. Po mišljenju isku-snih rašljara, to nije ispravno, premda neke osobe mogu raditi i na taj način, ovisno od polarizacije njihova organi-zma. Meni, npr., kada spojim jednu ruku s drugom dulji krakovi automatski "bježe" jedan od drugoga jer dolazi do jednoga vida kratkog spoja (ruke zatvaraju strujno kolo i kazaljke – "L" antene – čine otklon jedna od druge, kao jednakopolni magneti.

Dakle, kada ste na opisani način uzeli "L" antene u ruke, koncentrirajte se maksimalno na ono što tražite i krenite naprijed.

VAŽNA NAPOMENA: Vjerujte u ono što činite, ne sumnjajte u sebe, jer ako pomislite kako nema šanse da vam «L» antene reagiraju, one uistinu neće ni reagirati. A što se tiče koncentracije, ona je preduvjet svega u radies-teziji i zato se uporno mora vježbati. Zato, kada radim ta-kvim rašljama, najprije poluzatvorenih očiju, duboko i la-gano dišući dovodim svoj organizam u jedan vid tzv. "alfa/teta stanja", meditativnog stanja ili stanja laganoga

7

transa4 (zato mi ne smeta nikakva buka niti priča nekih znatiželjnika pri radu!), te "napunim rašlje pozitivnom e-nergijom" na način da se u sebi pomolim i "dogovorim" s rašljama kako će mi reagirati. Otklanjajući svaki vid magi-je, uvijek zazovem Božju pomoć da blagoslovi moje ruke i tek onda krenem u istražne radnje. (O ovome će biti više riječi u poglavlju o traganju za vodom na terenu.)

Kada ste tako postigli punu koncentraciju, morate znati kako će vam rašlje reagirati u određenim trenutcima. Ali, prije toga, kako sam već rekao, napunite rašlje "men-talnom energijom". Što to znači? Jednostavno, vjerujući u ono što radite, stanite na jednome mjestu, koncentrirajte se, duboko udahnite da vam se mišići opuste i u sebi po-novite formulu: "Neka mi rašlje budu osjetljive na ono što tražim", zazovite Božju pomoć i sačekajte dok se same od sebe jednom prekriže u vašim rukama. Možda je ovo i su-višno, ali to se čini samo na prvi pogled. Zašto to kažem? Jednostavno, instrument kojim radite mora postati dio vas, a to se najbolje postiže koncentracijom i mentalnim dogo-vorom s instrumentom.

Kako ćete znati da su rašlje reagirale na ono što tra-žite? Postoje dvije vrste znakova koje vam "L" antene da-ju: prekriže se jedna preko druge ili potpuno rastave.

Kod većine radiestezista prekriže se iznad podzem-nog vodenog toka, električnog kabla ili vodovodne i kana-lizacijske cijevi, dok se rastave (kao što je prikazano na slici) pri nailasku ispod električnih vodova, a naročito pri prelasku šupljina u tlu (jama) te geoloških rasjeda. Ponav-ljam, to ovisi o vašoj konvenciji (dogovoru) s rašljama. U većini slučajeva događa se upravo kako je opisano. Sve

4 Vidi: Kheit Sherwood, Umijeće iscjeljivanja, "A.G. Matoš", Samo-bor, 1986., str 44.

8

ovo izgleda možda malo mistično, ali nije tako. Naime NISU BITNE RAŠLJE KOLIKO ONAJ TKO IH DRŽI U RUKAMA I NJEGOVA KONCENTRACIJA. Zašto sam ovo naglasio? Pa iz jednostavnoga razloga što do okreta-nja rašalja u našim rukama dolazi uslijed nesvjesnog trza-nja (grčenja) mišića, jer određena zračenja djeluju na naš organizam a ne na same rašlje. I zato nije bitan materijal od kojega su rašlje načinjene koliko je bitan onaj tko ih drži u rukama i njegova koncentracija te stečena radieste-zijska sposobnost.

U svome radu, bilo ovom ili nekom drugom vrstom rašalja, ili pak viskom, došao sam do zaključka kako je od svega najbitnija VJERA u ono što radim, a onda sposob-nost koncentracije i odbacivanje svih negativnih misli. I ponovno ću naglasiti za one koji su vjernici: uvijek prije nego počnete s radiestezijskim istraživanjima pozovite Boga u pomoć i vjerujte postizat ćete puno bolje rezultate. Vjera vam pomaže da se bolje koncentrirate, a vjera u sebe daje sigurnost da ćete uspjeti u svojemu naumu.

Napomenuo sam kako "L" antene nisu najpouzdaniji radiestezijski instrument pa ću objasniti zašto sam to ka-zao. Naime, kako su jako osjetljive, one pokazuju veoma široko polje zračenja, pa se tako može dogoditi da pri pre-lasku manjih vodenih tokova vaše rašlje pokažu vrlo širo-ku zonu zračenja. Ako k tome još niste iskusni u određi-vanju središta vodenog toka, može se dogoditi da bušač na mjestu koje ste mu odredili ne nađe vodu, jer niste pogodi-li mjesto kuda voda teče u podzemlju nego samo polje zračenja ili pak jedan od lažnih, tzv. bočnih signala, o če-mu će biti više riječi u jednome od slijedećih poglavlja. Spiralne rašlje

9

O ovoj vrsti rašalja i radu s njima vrlo je malo poda-taka u dostupnoj literaturi pa ću ovdje iznijeti svoja zapa-žanja i dati opis rada s ovim radiestezijskim instrumentom onako kako ja to činim.

Sam naziv spiralne rašlje nekoga će zbuniti, među-tim radi se o običnoj polučeličnoj ili čeličnoj, odnosno prokrom, žici promjera 0,7 do 1 mm. Ona se drži pri kra-jevima, savijena u petlju (kao što je prikazano na slici ka-ko to čini naš najpoznatiji radiestezist svih vremena pok. ing. Stanko Jurdana, na naslovnici svoje knjige5) i s kon-centracijom na ono što tražimo lagano krećemo naprijed.

Kada naiđemo na ono što tražimo, rašlje u našim ru-kama počinju rotirati ili se trzati, ovisno o jačini signala zračenja koje djeluje na nas. Ovdje je vrlo bitno napome-nuti, kao i kod ostalih vrsta radiestezijskih instrumenata, da SAMI NE SMIJEMO POMOĆI RAŠLJAMA DA SE POKRENU, što se postiže upornom vježbom na terenu. Ova se vrsta rašalja drži obično s rukohvatom gdje su dla-novi okrenuti prema zemlji, a žica se pri krajevima čvrsto drži palcem i kažiprstom, dok su ostali prsti savijeni u ša-ku kroz koju prolazi ostatak žice. Kada je u pitanju deblja vrsta ovih rašalja, viđao sam i one koji ih drže tzv. donjim rukohvatom, odnosno s dlanovima okrenutim prema gore sa stisnutim šakama kroz koje prolaze krajevi žice savije-ne u petlju. Ja obično radim sa žicom promjera 0, 9 ili 1 mm koja je dugačka oko 35 – 40 cm. Prije savijanja rašalja u petlju, potrebno ih je "ispeglati" (ispraviti) koliko je to god moguće, jer ih nakon svake uporabe savijemo u krug kako bismo ih lakše metnuli u džep. Uz ovo je poželjno odrediti i njihovu polarizaciju (koji je kraj + a koji – pola-

5 Vidi: Jurdana, Rašlje i visak života, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1979.

10

riziran) kako bismo znali koji kraj dođe u koju ruku. To učinimo s viskom držeći ga u ruci dok u drugoj držimo jedan kraj žice (spiralnih rašalja). Visku postavimo pita-nje: "Trebam li ovaj kraj rašalja držati u desnoj ruci?" Ako nam visak, krećući se u smjeru kazaljke na satu, ili na neki drugi način, dadne potvrdan odgovor, tada na tome kraju žice načinimo malu omču, što će nas uvijek podsjećati da je to kraj koji držimo u desnoj ruci. Sada netko može pos-taviti pitanje kako će raditi s viskom ako to ne zna i ako to još nisam objasnio. Za one strpljivije odgovor na ovo pita-nje doći će u jednome od slijedećih poglavlja, kada bude riječi o radu s viskom. No, i bez ovoga se može početi vje-žbati sa spiralnim rašljama, koje su moje omiljeno radies-tezijsko oruđe. Pok. ing. Stanko Jurdana, kojega sam već spomenuo, a čijoj radiestezijskoj školi i sam pripadam, jer sam "zanat pekao" kod njegova učenika pok. Smaila Dub-ravića, najradije se u svome dugogodišnjem radu koristio ovom vrstom rašalja. On je za tu prigodu nekada uzimao nekoliko klavirskih, pernih, žica savijenih u petlju, kao što je prikazano na slici spomenute knjige. Kako je bio iznim-no radiestezijski osjetljiv i nadaren, postizao je fantastične rezultate ponajviše u traženju podzemnih vodenih tokova. To je opisao u već spomenutoj knjizi "Rašlje i visak živo-ta". Nažalost, kao i ostali rašljari koji su ljubomorno čuva-li svoje tajne, nije opisao sam način rada s ovim rašljama već samo rezultate koje je postizao, kao i oboljenja koja izazivaju geopatogena zračenja (zračenja podzemnih vo-denih tokova, geoloških lomova, geoloških rasjeda, tele-fonskih i električnih centrala radioaktivnih – tzv. ionizira-jućih – gromobrana i dr.). Zato sam, radeći jedno vrijeme s pok. Smailom Dubravićem, koji me i uveo u tajne radies-tezije, pomno gledao sve njegove radnje, a onda vreme-nom i sam dolazio do određenih saznanja. Želeći to svoje

11

znanje darovati svima koji su zainteresirani i koji od ovo-ga ne očekuju neku veliku materijalnu korist, već uz po-moć toga dara od Boga, hoće pomoći ljudima, odlučio sam otkriti sve tajne svoga rada u radiesteziji. Nepisano je ra-diestezijsko pravilo da se radiestezijom mogu baviti samo čestiti ljudi, a oni koji na taj način pokušaju zgrnuti bogat-stvo, vremenom ostaju bez toga dara i počinju dobivati pogrešne rezultate.

Vratimo se radu sa spiralnim rašljama. Rekao sam da rašlje držimo savijene u petlju, ali nisam objasnio zašto to činimo. Naime, na takav ih način dovodimo u labilnu ravnotežu, sabijamo u jedan vid opruge, pa je dovoljan i najmanji nesvjesni mišićni pokret da ih izbaci iz ravnote-že. Pri tome se potencijalna energija pretvara u kinetičku, što se manifestira pokretanjem rašalja u rašljarovim ruka-ma. Opet ponavljam: NE POMAŽITE RAŠLJAMA DA SE POKRENU. ONE ĆE SAME TO UČINITI I NEĆETE IH MOĆI ZADRŽATI U RUKAMA DA SE NE POK-RENU KADA TO DOVOLJNO UVJEŽBATE.

Pri prelasku preko vodenih tokova, meni takve rašlje reagiraju rotiranjem petlje unazad (prema mome tijelu) dok se nekim radiestezistima događa da im se okreću pre-ma naprijed (od njihova tijela). To ovisi od polariteta tijela onoga tko ih drži. Dakle, kada pretražujem teren i naiđem na signal vodenoga toka (ili nečega drugog na što sam se koncentrirao) dolazi do gibanja rašalja u mojim rukama. To ponovim nekoliko puta pazeći da sam ne pokrenem rašlje, pa ako se i tada ponovi da se pokrenu, obilježim to mjesto i krenem u daljnje ispitivanje terena, ali sada s dru-gim rašljama. Nekada je, međutim, dovoljan samo rad s ovom vrstom rašalja da se dođe do pravih rezultata. Sada će netko postaviti pitanje: kako ćemo znati na što su nam rašlje reagirale?

12

Prije svega uz mentalnu koncentraciju, a onda i ispi-tivanjem jesmo li na pravome toku ili na jednome od laž-nih signala. No, o tome nakon opisa svih vrsta rašalja, bio-tenzora, viska i rada s njima.

Posumnja li tko da sami okrećete rukama spiralne rašlje, ako ste dovoljno spretni možete mu vrlo lako doka-zati da to ne činite (ali treba li nekome nešto dokazivati i uvjeravati ga u što?) na taj način što ćete krajeve tih raša-lja uzeti u ruke i saviti ih u izduženi polukrug, s time da ćete ih držati palčevima čvrsto priljubljenima uz sredinu kažiprsta, ponovno sabijenim rašljama u "labilnu ravnote-žu", kako je prikazano na slici u dodatku knjige.

Krećući se prema naprijed i pri nailasku na ono što tražite, žica će vam se sama savijati prema zemlji, iako je čvrsto držite za krajeve. Do ovoga sam otkrića došao sam i sasvim slučajno, a time puno puta razuvjerio "sumnjive Tome". U biti, ne događa se ništa čudno i spektakularno. Savijena žica u našim rukama reagira isto kao i račvaste "V" rašlje.

Biotenzor i način rada s njime

Što je biotenzor? Već je ranije bilo riječi o tome ka-ko su se neki radiestezisti u svojim istraživačkim radovi-ma služili drvenom šibom držeći jedan njezin kraj u ruci dok je drugi bio slobodan. Držeći je iznad tla i tražeći od-ređene informacije, događalo se da se vrh te šibe počne gibati uslijed nesvjesnih trzaja mišića onoga tko ju je no-sio. Ova vrsta traganja sa šibom u ruci nazivala se rabdo-mantija (grč. rhábdos – štap, šiba, prut + manteía – prori-canje), a ljudi koji su primjenjivali takav način istraživačkih radova rabdomantima.

Vremenom je drvena šiba zamijenjena pernom ži-com kojoj se na vrhu dodavao metalni prsten, što je dopri-

13

nosilo lakšim pokretima tog instrumenta u ruci onoga tko ga nosi. Taj je radiestezijski instrument nazvan biotenzor. Pri njegovu pravljenju važno je odrediti pravi odnos izme-đu perne ili opružne žice i prstena na njezinu kraju. Mo-ram priznati kako sam se u svojoj praksi rjeđe koristio o-vim instrumentom, ali mi je dobro došao ako je trebalo odrediti afinitet prema nekim lijekovima, ljekovitim tra-vama ili vrstama jela. Kada sam želio provjeriti odgovara li neki lijek, hrana ili piće dotičnom organizmu, postupao bih na slijedeći način: između onoga za koga određujem (ne)djelotvornost određenog proizvoda i samog proizvoda postavio bih biotenzor s upitom: je li taj proizvod pogodan i koristan za tu osobu. Ako bi mi se biotenzor počeo gibati pravocrtno (vodoravno), značilo je da je proizvod prikla-dan, a ako bi se počeo gibati okomito, znak bi bio da mu taj proizvod ne odgovara, nego mu čak može i naštetiti. Način rada s biotenzorom prikazan je na slici u dodatku knjige.

Drukčije se biotenzor ponašao na terenu na kojemu sam određivao podzemni vodeni tok ili, pak, štetno zrače-nje za ljudski organizam. Tada se prsten na vrhu biotenzo-ra okretao u smjeru kazaljke na satu, ili u obrnutom smje-ru. Obično je okretanje u smjeru kazaljke na satu značilo pozitivan odgovor, a obrnuto negativan.

I u radu s biotenzorom bitne su napomene koje vri-jede i za rad s rašljama: NE POMAŽITE BIOTENZORU DA SE OKREĆE ILI BILO KAKO GIBA. ISKLJUČITE SVAKU AUTOSUGESTIJU. VAŠ UM U POČETKU MORA BITI "TABULA RASA", ILI KAKO SE U PA-RAPSIHOLOGIJI KAŽE "CRNA RUŽA" – A ZATIM NE MISLEĆI NI NA ŠTO DRUGO NEGO NA ONO ŠTO TRAŽITE I NE SUGERIRAJUĆI ODGOVOR, SA-

14

ČEKAJTE REAKCIJU TOGA INSTRUMENTA U VA-ŠOJ RUCI.

Biotenzorom uspješno mogu raditi samo vrlo iskusni i uvježbani radiestezisti, dok onima koji se tek počinju ba-viti radiestezijom savjetujem puno vježbe u radu s ovim instrumentom.

Visak ili njihalo

Vjerojatno ću mnoge iznenaditi opisujući rad s ovim radiestezijskim instrumentom, jer neću davati opis kako su to činili naši poznati radiestezisti Boris Farkaš i Osman Hasanpašić i po tome se razlikujem od njih u načinu rada s viskom. Moj način rada isti je ili bar približno isti kao i kod Stanka Jurdane i Smaila Dubravića.

Neću se podrobnije zadržavati na opisu viska i nje-govoj povijesti nego ću opisati svoj način rada s njime. Ipak, napomenut ću da se većina radiestezista služi viskom manje mase (od 15 do 50 gr – iznimno do 100) na način da u ruci drže konac na koji je visak obješen i njegovim giba-njem tumače dobivene odgovore. Duljinu uzice (konca, opruge i sl.) svatko određuje onako kako mu odgovara, ali Farkaš u spomenutoj knjizi navodi da je ta duljina obično od 8 – 15 cm. On također napominje kako je vrlo važno da "oblik glave njihala mora biti rotaciono simetričan u odno-su na os vješanja, kako bi njegova masa bila ravnomjerno raspoređena oko te osi. Neravnomjerno raspoređena masa mogla bi nepovoljno utjecati na oblik gibanja, osobito ka-da ono treba biti kružno".6 Ovdje je Farkaš u pravu ako se viskom koristimo na način koji on opisuje i prikazuje u spomenutoj knjizi. Tako kod njega, ali i drugih autora, na-lazimo da su osnovna gibanja viska u smjeru kazaljke na 6 Boris Farkaš, nav. djelo, str 41.

15

satu, u obrnutome smjeru, pravocrtno okomito gibanje, pravocrtno paralelno gibanje, gibanje u obliku elipse i kombinacija pravocrtnog i kružnog gibanja (rozetno giba-nje).

Za razliku od ovoga rada s viskom postoji i drugi, po meni puno bolji i precizniji, način rada, kao što su to radili Jurdana i Dubravić.

Visak kojim se ja služim nešto je teži – oko 100 gr ili više, a duljina uzice je od 5 – 10 cm. Umjesto pravilno oblikovanoga viska u slučaju potrebe može mi poslužiti bilo kakav obli predmet obješen o konac, pa čak i onaj ko-ji nije pravooblikovan, kao npr. ključ, šupalj kamen ili ne-ka metalna teža matica, pa čak i nastavak za "gedoru" br. 14 ili 16. Visak ne držim kako to opisuju Hasanpašić, Far-kaš ili neki drugi autori, već na sredini kažiprsta s čvrsto priljubljenim palcem uz njega, a između njih je uzica, na kojoj je čvor – obično na duljini od 6 – 8 cm. Ruka je is-pružena prema tlu. Visak okrećem na taj način što rotiram svoju ruku i on tada pravi brza kružna gibanja. Dakle, iz stanja mirovanja, sam ga pokrenem i zavrtim, on prelazi u neprekidnu vrtnju, a u određenim trenutcima zastajkuje, staje i ne da mi se dalje okretati ili mu, pak, ne osjećam težinu u svojoj ruci. To su određeni signali koje tumačeći dobivam odgovor na postavljeno pitanje. Da pojednosta-vim: postavim pitanje i okrećem visak čekajući jedan od signala. Kako to izgleda, npr., u radiestezijskom pregledu kralježnice? Okrećem visak i mentalnom koncentracijom "pipam" pojedine kralješke. Kada dođem do mjesta gdje je oboljenje, ili deformacija, dobivam jedan od signala – zas-tajkivanje, stajanje ili gubitak težine viska u ruci. Što zna-če pojedini signali? U konkretnom slučaju zastajkivanje viska meni je znak da je, npr., bolest tu, ali onaj koga pre-gledam još je ne osjeća jer se javila na mentalnoj ili astral-

16

noj razini. Ako visak staje i ne da se dalje okretati, tada je u pitanju bolest za koju i pregledana osoba zna, a ako se visku gubi težina (ne osjećam njegovu težinu u ruci) tada je u pitanju dosta teško oboljenje. Kada, pak, mjerim krvni tlak, čim pređem brojanjem granicu trenutačnog tlaka, vi-sak staje i sugerira mi da je tu granica. Slično je i kod od-ređivanja dubine kod podzemnih voda. Ovdje ulogu mogu odigrati čak i banalne stvari, kao što su odrezani nokti na palcu i kažiprstu. Događalo mi se, npr., da malo više odre-žem nokte i ne osjetim visak kako treba. Slično je bilo ka-da su nokti narasli malo viši. Tko bude radio na ovaj način viskom vremenom će uvidjeti da su i ove sitnice i te kako bitne. U dodatku knjige prikazane su vrste visaka kojim se služim u svome radu.

Koja je prednost ili mana ovakvoga načina rada s vi-skom? U svojoj praksi uvjerio sam se u mnoge prednosti ovakvoga načina rada. Prva od njih je isključivanje auto-sugestije, kojoj možete "podleći" ako radite s viskom iz stanja mirovanja. Naime, tada možete visku "sugerirati" na koju će se stranu okrenuti, što je kod načina rada kako ja to činim nemoguće. To je glavna prednost ove metode. Drugim načinom koristim se samo u iznimnim slučajevi-ma, ali tada koncentracija mora biti uistinu potpuna, bez imalo autosugestije.

Ovaj način rada meni se pokazao vrlo djelotvornim, ali sam susreo vrlo rijetke koji su tako radili. Jedan od njih, koji je i mene obučio, svakako je bio pok. Smail Du-bravić. Kako bi se došlo do takvoga načina rada, potrebna je dugotrajna i ustrajna vježba. Treba znati "osjetiti" visak u svojoj ruci i pročitati poruke koje nam na taj način daje. Pokušajte, budite uporni i nećete se razočarati!

17

18