Računari i programiranje

Uvod u računare i programiranje

Sama riječ računar je nastala od riječi „Računati“ odakle se vidi da je prvobitna namjena računara bila da služi kao sprava za računanje.Naj sratije poznato pomagalo za računanje je primitivna računaljke poznata kao „Abakus“ i stara je oko 2500 godina gdje se račnanje izvodilo ručno pomoću kuglica nanizani na nekoliko paralelnih žica.Prvi mehanicki automacki uređaj za obavljanje računarskih operacija pojavili su se u 17. st. Pascal Blaiseje konstruisao mašinu koja je mogla obavljati operacije sabiranja i oduzimanja. Dok je krajem 18.st. Gottfiried Wilhelm von Leibinz konstruisao naprednu mašinu koja je mogla obavljati sve 4 računske operacije.Princip rada ovih mašina se bazira na spregastim zupčanicima kao u satnim mehanizmima. Charles Babbage je prci predložio koncept mašine koja po osnovnim konceptima odgovarala današnjim mašinama.On je 1823 godine prvo predložio tzv. Diferecnumašinu koja je usuštini klasični digitalni računar zasnovan konceptualan na istom principu kao i današnji računari . Prvi program za Babbagevu analitičku mašinu , zog čega se smatra prvom programerkom na svijetu predložila je Augusta Ada Gordan ( i danas se neki programi zovu Ada). Babbagevom idejom krajem 19.st. iskonstruisao Harman Holerith čija je mašina je imala mogućnost jednostavne obrade podataka ali je imala mogućnost

programiranje. Jedan od vodećih računarskih kompanija IBM preuzela je firmu koju je osnovao Holeith. Sredinom 20.st.javljaju se prvi računari na korištnje el. struje( a ne parnu mašinu).

Prvi električni digitaln računar sastavio je 1942.g. John Vincent Atanasoff . 1946.g. John Mauchly i Prespar Eckert konstruisali su računar EINAC koji je biotežak 30 tona i sastajao se od 10000 električkih cijevi. Dimenzije ovih računara su bile su veličine prosječne kiće, a trošio je toliko struje 174 KW, da je jačina svih sijalica u gradu opala kada je računar uključen. Programirao se uz pomoć oko 6000 prekidača. Između ostalog , korišten je i za proračun prve hidrogeneske bombe. Interesantno je napomenuti da je prvi kvar na električkim računarima uzrokovala bubica koja je ušetala u računar i izazvala kratek spoj. Otuda se idanas greške u računarskim sistemima nazivaju bagovi.

Glavni nedostatak računara ENIAC bilo je nepostojenje memorije za pohranjivanje programa. Pored toga, ENIAC nije mogao da izvrsava petlje kod kojih broj ponavlja nije unaprijed poznat. Prva računar koji je otklonio sve nedostatke bio je EDSAC, koji je 1949.g. konstruisao Maurice Wilkes. Otprilike u isto vrijeme nastaje i računar EDVAC, prema zamislima John von Neumanna, koji je predložio model računara kod kojeg se programi i podaci skupa pohranjuju u računarsku memoriju.Sve opisane računare možemo smatrati prahistorijskim računarstva. Smatra se da je prva generacija računara započela 1951.g. sa računarom UNIVAC I. Najpopularniji računar prve generacije bio je računar IBM 650. Druga generacija računara nastupila je 1959.g. zamjenom električkim cijevi znatko manjim i

pouzdanim tranzistorima, koje su 1947.g. otkrili Walter Brattain, John Bardeen i William Shockley.Treća generacija računara započela je 1964.g. promocijom računara IBM 360. U trećoj generaciji pojavili su se i prvi mini računari koji su mogli da stanu na pisaći stol. Prvi miniračunar pod nazivom PDP-5 proizvela je firma DEC, a njihov najpoznatiji računar bio je također miniračunar PDP-11. Seymour Cray 1964.g. konstruira superračunar Cray CD C 6600.

Smatra se da je četvrta generacija računara započela 1972.g. kada su magnetne memorije u potpunosti zamijenile električne komparatorima, što je dovelo do drastičnog pada cijena i dimenzija memorija. Električne memorije također su zasnovane na integralnim kolima, ali veoma velike gustine pakovanja, koja je omogućila pakovanje više miliona kompnenti u jedno integralno kolo. Vjerovatno prvi računar četvrte generacije bio je računar IBM-370. Nakon pojave prvog mikroprocesora (čitavog procesora računara smještena u jednom čipu) 1970.g. od strane firme INTEL, cijena računara su počele rapidno opadati, i već se moglo općenito smatrati prvim kućnim računarom. Gates i njegova firma Microsoft, koji će 20-tak godina kasnije postati najbogatiji čovjek na svijetu. Prvi personalni računar sa tastaturom i ekranom bio je APPLE II (njegov predhodnik APPLE I konstruisan je u garaži), koji je doživio nevjerovatnu popularnost, i njegove siromašne konstruktere pretvorio u bogataše. Desetak godina kasnije firma Apple proizvodi prvi računar iz famelije Macintos. Računari iz ove famelije i danas su najpopularniji računari u SAD-u. Prvi zaista jeftiniji računar za kućnu upotrebu pod nazivom ZX 80 proizvedeni 1980.g. Clive Sinclair i njegova firma Sinclair Research. Današnju epohu računara uglavnom čine računari firme IBM i njegove kopije (klonovi) raznih proizvođača. Serija IBM PC računara započela je 1983.g. sa računarom IBM PC XT. Dalje su sljedeći računari IBM PC AT, i tako dalje, sve do današnjih PC računara zasnovanih PENTIUM procesorima. Četvrta generacija računara traje i do danas, mada se već dugi niz godina vrše eksperimenti na razvoju računara pete generacije. Od ovakvih računara se očekivalo da oponašaju proces ljudskog mišljenja, tj da posjeduju da neke vrste inteligencije.

VON NEUMANNOVA ARHITEKTURA RAČUNARA

Arhitektura računara prestavlja način na koji su građeni računari i kako su međusobno povezani njihovi dijelovi. Godine 1946 prvi koncept arhitekute predložio je Von Neumann i današnji računari se zasnivaju na njegovoj arhitekturi, zbog toga se zove Von Neumannova arhitektura. Razlike ove arhitekture na odnosu. Prethodno je pohranjenen dodatak i program na istu memoriju .

Von Neumannova arhitektura se sastoji od :

Ulazne jedinice Izlazne jedinice

Centralnu jedinicu

Ulazne jedinice služe da korisnik unosi podazke u računar. Izlazne jedinice su jedinice koju služe za prikazivanje podataka Centralnoj jedinici u kojoj se podaci smiještaju i obrađuju zajedno sa programom u kojem se vrši obrada. Centralnu jedinicu dijelimo na memoriju koja sliži za pohranjivanje podataka i centralnom procesnu jedinicu koja vrši obradu. Ulazne, izlazne jedinice i centralnu nazivamo Hardwer. Softver čine programi računara. Hardwer i softver čine cjelinu koju nazivamo računarski sistem.U Von Neumannovom modelu, po prvi put su, za razliku od prethodnih modela računara , kako podaci tako i programi predstavljeni na jednostavan način, i na istim medijama. Po ovu mediju, programi i podaci pohranjeni su u memoriji isključivo kao kombinacije nula i jedinica. Dijeli na ćelije od kojih svaka može da zapamti točno jednu binarnu cifru 0 ili 1. Zbog toga se i najmanje jedinice za mjerenje kapaciteta memorije također nazivaju bit . Jedan bit je ona količina memorije koja može da zapamti tačno jednu binearnu cifru.

MEMORIJA

Jedine dvije operacije koje se mogu obavljati sa memorijema su čitanje podataka iz memorije i upis podataka u memorije. Današnje memorije najčešće nisu organizovane na način koji omougćava neovisan pristup svakom bitu u memoriju. Obično se skupine od po 8 bita grupiraju u cjelinu nazvanju bajt. Svakom bajtu u memori pridružen je identifikacijski broj nazvan adresa. Dio memorije koji odgovara jednoj adresi nazivamo memorijska lokacija. Iz memorije se sa određene lokacije može pročitati samo čitav bajt . Slično vrijedi i za upis podataka u memorijeu. Memorije posjeduju skupinu ulaza nazvanu adresni ulaz, preko kojih se mori saopštava adresa memorijske lokacije iz koje želimo da pročitamo , odnosno u kojiu želimo da upišemo padatak, i skupinu ulaza/izlaza nazvanu ulazi / izlazi podataka , preko kojih se čita ili upisuje željeni podatak (takošer u binarnom zapisu ). Pored toga , memorije posjeduju i dva upravlječka ulaza , prko kojih se memori saopćava da želimo izvršiti čitanje , odnosno upis podataka .

Veće jedinice od bajta su kilobajt (KB), megabajt (MB), gigabajt (GB), i terabajt (TB). Ponekad , mada znatno ređe , susreću se i kilobajt megabajt itd. Odnos između ovih jedinica je sledeći

1 KB =1024 bajta

1 MB =1024 KB

1 GB =1024 MB

1 TB =1024 GB

Von Neumannov model predviđa da se programi za računar također nalaze pohranjeni u memoriji u vidu nula i jedinica . Tako zapisan program naziva se mašinski program. Različite kombinacije nula i jedinica nazvane mašinske instrukcije ili ponekad instrukciski kodovi. Za potrebe privremenog čuvanja mašinske instrukcije koja se izvršava i podataka koji se

obrađuji procesor unuta sebe također sadrži male memorijske lokacije koji se nazivaju registri.

Instrukcije za prenos podataka Artimetričko –logičke jedinice Instrukcije za upravljanje tokom programa Ulazmo-izlazne instrukcij .

PROCESA

Procesi koji raspoznavaju sveka mali broj sasvim jednostavnih instrukcija nazivaju se RISC procesi , a oni procesi koji prepoznaju veći broj složenih instrukcija nazivaju se CISC.

Na slici vdimo kako procesor komunicira sa memorijom , na isti način procesor komunicira i sa ulaznim i izlaznim jedinicama, s time da se razmjenjuju podaci a ne instrukcije, šta ulazne jedinice nemeju nalog za upis, a izlazne za čitanje.Da bi procesor mogao da obavlja opisanu funkciju, on pored registra mora da sadrži i sljedeće uređaje:

Aritmetičko-logičku jedinicu Upravljačku jedinicu

Aritmetičko-logička jedinica je relativno jednostavan uređaj koji izvodi elemente računske operacije (poput sabiranja), dok je upravljačka jedinica znatno složeniji uređaj koji generira adrese koje izlaze iz procesora, naloge za čitanje i upis, poznata i analizirana prihvaćene

instrukcije, te upravlja radno aritmetičko-logičke jedinice, registra i ostalih dijelova

procesora. Kao što smo vidjeli, svaka mašina instrukcija izvršavaju se u nekoliko etapa , pri tome izvršavanje svake instrukcije treba da bude rezultat usklađenog rada velikog broja komponenti unutar procesora. Da bi se ostvarila sinhronizacija između pojedinih komponenti, u svakom računaru se nalazi GENERATOR TAKVIH (KLOK) IMPLUSA , koji se još nazivaju i sati, ili još češće klok (od engl.clock) .Da se izbjegne zabuna sa satom koji prikazuje stvarno vrijeme. Generator takvih impulsa vodi se na procesor. Proces radi tim brže što brže dolazi klok impulsi. Broj klok impulsa u jednoj sekundi naziva se frekvencija kloka i izražava se u hercima (Hz). Nekad su na tržištu dominirali 8-bitni i 16-bitni a sada 32-bitni i više.

KUĆIŠTE RAČUNARA

Ulazne izlazne jedinice vezuju direktno na centralnu jedinice računara. Stvarne ulazno izlazne jedinice ka tastatura, monitor ne priključuju se nikad direktno na centralnu jedinicu nego se prekljičuju preko uređaja koji se nazivaju ulazno izlazni vezani sklopovi. Ulazne jedinice služe za unos podataka u računar. Ulazne jedinice : tastatura, miš,pomična kuglica, tablet(monitor), skener, džojstik, mikrofon, digitalna kamera. Izlazne jedinice su jedinice koje služe za prikazivanje informacija : monitor, štampač, zvučnik, multimedijski projektor.

MEMORIJA

Memorije se mogu podijeliti u dvije grupe:

Internu memoriju (unutrašnje, centralne ili radne memorije) Ekstremne memorije ( vanjske, periferne ili masivne memorije).

Interne memorije se grade isključivo na električnom principu rada, i vidu integralnih kola(čipova) , dok su se ranije susretale i interne memorije koje su zasnovane na megnetskom principu rada. Ove memorije su neprenosive iz računara u računar, jer su čvrsto povezane sa procesorom i ostalim dijelovima računara. Glavno svojstvo ovih memorija je činjenica da se programi koji su u njema pohranjeni mogu neposredno izvršavati, s obzirom na činjenicu da im procesor može direktno pristupiti .

Interne memorije se dijele na:

ROM memoriju RAM memoriju

ROM Memorija ( Read Only Memory) su memorija gdje su podaci upisani u fazi proizvodnje i zbog toga su trajni. Ove memorije služe za čitanje.

RAM Memorija ( Rondu Access Memory). Ovdje se podaci mogu nasumično upisivati čitati iz bilo kojeg dijela memorije i po potrebi brisati što znači da su ove memorije za čitanje, upisivanje ili slanje. Ove memorije su zasnovane na električnom principu rada i imaju direktan pristup procesom. Podjela ROM memorije :

PROM EPROM FEPROM

Ekstremne memorije su nisu građene na električnom proncipu nego elektromehaničkom principu rada ili optičkom. Obično prestavljaju poketne dijelove koje se rotiraju za vrijeme

rada zbog čega je brzina pristupa podataka na njima neuporedivo manjima nego kod

internih memorija. S druge strane , ekstremne memorije su uvijek u manjim ili većem stepenu prenosive, i kapacitet im je najčešće znatno veći od kapaciteta internoh memorija. Kako procesor nema direktan pristup sadržaju ekstremne memorije, programi pohranjuju u vanjsku memoriji ne mogu se nepostedno izvršavati, nego moraju predhodno prebaciti u internu memoriju.

Podjela ekstremne memorije

Disketa(flopi disk) ZIP disk Hard disk Kompaktni diskovi DVD Magnetne trake

ROM Memorije a) PROM memorija ( Programable Read Only Memory) je u trenutku proizvodnje prazan. Korisnik u nju može upisati sadržaj pomoću uređaja nazvanog PROM programator, međutim taj sadržaj se može upisati samo jedan put ( i nemože se izbrisat.

b) EPROM-Kod EPROM Memorija postupak upisa je sličan kao kod PROM memorija, ali Kod EPROM memorija se može vratiti u prvobitno stanje i time izbrisati. To brisanja se najčešće izvodi izlaganjem čipova jakoj svjetlosti izvjesno vrijeme.

c) FEPROM kod njh postoji mogućnost brisanja i pomoću električne struje. Liči na RAM memoriju jer se i njoj ipak mogu upisivati podaci projizvoljnim broj puta čisto električnim putem. Nazivaju se FLASH RAM.

Ekstremne memorije :

a) Disketa (Flopi disk) je okruga ploča presječena tankim slojnim magnetni materijala i upakovana u četvrtasta plastično kućište. Danačnje diskete su veličine 3.5 inča i kapaciteta 1.44 Mbi rijetko se koriste.

b) ZIP disk je vrsta diskete znatno većeg kapaciteta 100 MB. Mada se veoma pouzdani, nedostatak im je velika cijena i zahtijevaju posebne disketne pogone.

c) Hard disk je po građi sličan disketi, samo što nije savitljiv i izrađen je od krutih materijala.

Okreće se velikaom brzinom ( pristup podacima je brži ) upakovani su hermetičko zatvoreno kućište.

d) Kompaktni diskovi prestavljaju diskove koji su se prvo koristili za zapis muzike, međutim kasnije su su raširili i kao medij za masovno memorisanje podataka i programa. Očitovanje

se vrši pomoću lasera koji formira veoma tanak i usmjeren ulaz svjetlosti. Postoje 3 vrste kompaktni diskova : CD ROM, CD–R i CD-R/W.

e) DVD kapaciteti ovih diskoca je znatno veći i do 17 GB, ali zahtijevaju specijalne pogonske mehanizme (čitače). Njihov kapacitet je usporediv sa kapacitetom Hard diskova ali ne posjeduju njihovu fleksibilnost.

f) Magnetne trake u najstarije ekstremne memorije, koja za memorisanje podataka koriste traku presječenu magnetnim materijamom. Najveća mana jeizuzetna sporost u pristupu podacima i mora se primotati na odgovarajuće mjesto. Zbog toga niske cijene i ivelikog kapaciteta i danas se koristi za arhiviranje važni podataka koji se neće često koristiti.

SOFTVERI

Da bi računar postao upotrebljiv, neophodan mu je softver. Dijeli u dvije velike grupe :

Sistemski softver Aplikativni softver

Postoji i programi koje veoma teško svrstati u bilo koju od ove dvije kategorije naprimjer računarski virusi. U sistemski softver spadaju svi programi koji omogućavaju računaru izvođenje osnovnih operacija, i on nije neposredno namijenjen za rješavanje stvarnih problema sa kojima se susreće korisnik. Sistemski softver omogućava komunikaciju čovjeka sa računarom, kao i komunikaciju između pojedinih dijelova računara ili između više računara. Bez sistemskog softvera računar ne bi znao da ispiše niti jedno slovo na ekranu, ne bi znao da prima komande putem tastature niti miša, ne bi znao da pročita podatke sa disketa niti da zapiše podatke na disketu. Postupci za izvođenje ovih operacija moraju biti objašnjeni računaru preko skupine mašinskih instrukcija.Najvažniji sistemski softver bez kojega je nezamisliv bilo kakav rad na računaru, predstvalja operativni sistem. To je program, ili grupa programa koji služe za upravljanje radom računara. Operativni sistem je tako projektiran da se automatski pokreće nakon uključivanja računara. Nakon čega preuzima potpunu kontrolu na računarom, poput upravljanja memorijom, diskovima, ekranom, tastaturom i općenito svim dijelovima računara. On je aktivan tokom čitavog rada računara i neposredno kontrolira njegov rad.

U apikativni softver spadaju svi programi koji su namijenjeni za izvršavanje specifičnih poslova sa kojima se susreće korisnik. Na primjer, u aplikativni softver spadaju prigrami za pisanje teksta,crtanje,vođenje finansija ,planiranje , pretraživanje baze podataka, matemaričke i nuklearno -tehničke proračune. Programi koji spadaju u grupu aplikativnog softvera skraćeno nazivamo aplikacije. Većina softvera se stalno usavršava, tako da gotovo

svi ozbiljni programi imaju svoje verzije. Verzija softvera se obično označavaju brojem, ili sa dva broja razdvojena tačkom (npr. 1.5). Postoje mnogobrojni operativni sistemi. Na moćnim računarima najviše se koristi operativni sistem UNIX , a njegova verzija prilagođena PC računarima pod nazivom Linux danas ima sve više pristalica. Naj dominiraju operativni sistemi iz porodive MS Windows (u raznim verzijama ), koje je razvila firma Microsoft. Prije pojave Windowsa operativni sistema glavni operativni sistem za PC računar bijo je MS-DOS ,međutim danas zbog zastarjelosti ovaj operativni sistem rijetko koristi.

Verzija 1.0 Windows 98 NT Server

Windows 3.11 Windows ME NT WorkStation

Windows 95 Winsows NT Windows XP

Windows 2000 Windows 2003 Windows Vista

Windows 2005 Windows 2007

Važna kategorija sistemskog softvera su razni pomoću uslužni programi ,koji nisu dio operativnog sistema i to su

Programi za arhiviranje (WinZip , WinRAR ) Programi za održavanje sistema.

Još jedna važna vrsta programa koji spadaju u sistemski softver su kompajleri, koji provode programe napisane u nekom jeziku razumljivom čovjeku u mašinski jezik koji je rezumljiv procesoru. U sistemski softver jošspadaju i programi za upravljane bazama podataka,koji upravlljaju kreiranjem, održavanjem, i upotrebom memorijski podataka i informacijama kojima se može pristupiti preko različiti korisničkih aplikacija.

RAČUNARSKI VIRUSI I ANTIVIRUSI

Na kraju izlaganja o PC softveru moramo nešto reći i o veoma rasprostranjenom „softveru“ koji teško da se svrsta bilo u sistemski bilo u aplikativni softver (mada po princiru rada spada i sistemski softver. To su programi specijalno pisani od strane veoma iskusnih ali zlih programa, čiji je jedini cilj nanijet neku štetu računarskom sistemu (nažalost , danas je poznato preko 20000 takvih programa ) , tako da bi ih mogao nazvati anti-aplikativni softver. Najpoznati štetni programi su računarski virusi, koji imaju mogućnost da prave svoje vlastite kopije, tako da se „razmnožavaju“ poput praih virusa (stoga su i dobili ime ). Virusi svoj rad obavljaju u pozadini , tako da korisnik ne primjećuje njihovo prisustvo

Trojanski konji – Programi koji na prvi pogled rade nešto korisno, a u pozadini prave neku štetu.

Kameleoni – Pritajni programi koji pozadini obavljaju neku skrivenu akciju. Na primjer, poznati program ovog tipa je Back Orifice koji prilikom rada sa računarskom mrežom omogućavaju udaljenim korisnicima da u potpunosti preuzmu kontrolu nad vašim računarom.

Softverske bombe - Programi koji prilikom prvog pokretanja unoištavaju sve programe i podatke u računaru

Logičke bombe - Pritajni programi koji ne rade ništa, dok se ne ispune određeni uvjeti, kada izazivaju neku štetu

Vremenske bombe – Pritajni programi koji ne rade ništa do određenog trenutka, kada izazivaju neku štetu

Crvi – Računarski virusi koji se šire rutem računarski mreža.

ANTIVIRUSI

Protiv računarski virua moguće se boriti pomoću specijalnih antiviruskih programa. Postoje tri vrste anti virusnih programa :

Detektori koji samo ispituju prisustvo virusa Čistači koji pokušavaju da oporave zaraženu datoteku ukoliko je to moguće Štitovi koji pokušavaju da spriječe zarazu računara virusom

Primjer antivirusnih programa :

AVIRA KASPER NOD 32

Softverske kompoente računarskog sistema

Softver

U softver spada sva programska podrška koja se koristi pri radu tog sistema, ta je skupina svih programa koji se koriste u IS-u . Možemo ga definisati i kao onaj dio sistema koji postoji ali ne u fizičkom obliku nego u obliku informacija pohranjenih u računalom. Sistemski software čine programi koji promatramo zajedno prestavljaju skup programa koji služe za kontrolni i rad strojne podrške pri računskoj obradi podataka

Aplikativni ( kosmički programi ) – skup kosmičkih programa potrebnih za rješavanje raznih problemskih situacija koji proizilaze iz dobieni zadataka informatičkog sistema.

Sistemski ( sistemski programi ) – skup strojno orijentirani programa s funkcijom upravljanja i kontrole strojnog sistema u cilju sinhroniziranje rada s aplikativnom podrškom.

LIVEWARE

U liveware u brojnom „žim“ konponentu IS-a Odnosi se na zaposlenike, individualce,timove, njihovo znanje i sve osobe uključene u djelovanje IS-a Čovjek je osnovao komponentu IS-a jer kao njegov dio čovjeka pojedinca formaliira poslovno okruženje u podatku, procedure,algoritme,informacije i znanja te usklađujući promjenu IT-a i programsku podršku, ispunjavanja poslove funkcije i zadatke (dostavljanje i čuvanje podataka neophodnih za odlučivanje, održavanje proces te razvoj i ne prekidnosti poslovanja). Zaposlenici IS-a koji ulaze u liveware definiciju su npr. Korisnici- od IS-a primjenjuju informacije, sisteme analitičkih veza između korisnika i IS-a, programi-stvaraju programe, program analitičari-spoj poslova programa i programiranja analitičkim u manjim tvrtkama, operateri na računaru, operateri unosa podataka, analitičari baze podataka, analitičari menadžeri. OrgwareRad pojma „orgware“ se podrazumijeva organizacije tehničke opreme IS-a (hardwer), pogramske opreme IS-a (softwer) i ljudi-izvršitelja poslova u IS-u u skladnu cijenu.Definiranja koncepcija i organizaciju rada organizacijskog sistema. Razlikujemo više oraganizacije IS-a radi čim boljeg upravljanja istim:

Odjela za informacijski sistem Informacijski centar Kosmička računalnost Unajmljivanje informacijskih usluga (Outsovraing)

ODJEL ZA INFORMACIJSKI SISTEM Centralni oblik IS-om.Na čelu je glavni informacijski menadžer sa zadatkom

Planiranja strategije IS-a Efikasno vođenje odjela za IS-a

SKUP PROGRAMA U SISTEMU

SKUP PROGRAMA U SISTEMUSKUP PROGRAMA U SISTEMU

DBMS PROGRAMSKI SISTEMI

ULAZNI PROGRAMI

POSEBNE NAMJENE

OPĆE NAMJENE

PROGRAMSKI JEZICI

Briga o sigurnosti IS-a Praćenje tehnoloških trendova

KORISNIČKO RAČUNALSTVO Decentrelizirani oblik upravljanja IS-om Glavni razlog zbog kojeg se korisničko račulastvo razvilo je nemogućnost profesionalnih informatičara da odgovore na silne zahtjeve korisnika za novim programima.S toga se potiče korisnik da sam pomoću neke već napravljenje aplikacije konstruisanih programi koji bi zadovoljavali njegove sprecifične potrebe.

INFORMACISKI CENTAR Informacijski centar, organizaciska je jedinica proizlašla iz potrebe da se korisnicima na organizacijskom načinu pomogne u njihovim individualnim potrebama u vezi s obradama podataka.

Najznacajniji zadaci informacijskog centra: Izobrazba za informacijsku pismenost Pomoć pri korištenju osobnih računala Izobrazba za korištenje pojedinih programa ili aplikacije te konzultiranje pri

njihovom korištenju Održavanje služba pomoći korisnicima

Ocjenjivanje instaliranje i provjera novih programa ili aplikacija odnosa njihovih proizvoda informacijske tehnologije Praćenje i poticanje upotrebe novih informacijskih tehnologije

INSTALIRANJE OPERATIVNOG SISTEMAUkoliko imate novih disk uređaj potrebno je da instalirate operativni sistem.Prakticiranje diska Ukoliko ne želite da korisnik FDISK za prakticiranje diska Formatiranje diska Poslove podizanje sistema sa diskete potrebno je da formatirate svaku particiju koju ste napravili. Prva particija treba da bude formatirana sa datotekama za podizanje sistema.Ispitivanje iz pravilnosti PC-a Bez obzira na to koliko dobro je napravljen vaš PC i koliko je dobar korišteni softwer može se dogoditi da nešto nije u redu i da pri tome nije dostupan neki sistem za podršku, uz čiju pomoć bi nastali problem bi bio otklonjen. Softwer za ispitivanje ispravnosti, koji se

isporučuje uz računar ili nabavlja od nezavisnih proizvođača, od vitalnog je značaja kad dođe do kvara na računaru ili kada započnete nadogradnju neke komponente u sistemu, odnosno dodavanja nekog uređaja.

HARDWARE Hardware je materijalna osnovica informacijskog sistema koji čine informacijske tehnologije, npr. Računala, radne stranice, modni, fizičke linije za komunikaciju itd.Hardware je najniža razina računalnog sistema. Čine ga svi dijelovi od kojih je načinjen računalni sistem:

Svi mehanički dijelovi Magnetski, električni i elektronički sastavni dijelovi Naprave i uređaji (kućište programskih motor diska, magnetska vrpca, disk,

polovična memorija, izvori električnog napona, integralnih sklopovi)

Hardware je osnovica računalnog sistema u koju spadaju :

CPU –odelektronički komponenti i nema mehanički dijelova Glavna memorija ka osnovni uređej za pohranu podataka koja se također sastoji od

električki komponenti i ne sadrži mehaničke dijelove Ulazno – izlazni uređaji (tipkovnica ,zaslon,pisači , veze ,sabirače ) i olično se sastoje

od električki komponenti i različiti mehanički dijelova Vanjska memorija koja se sastoji od električni dijelova i različiti mehanički

komponenti Komunikaciski uređaji

Elementi računalmog sistema prema von Neumannov-u.Koncepcija modela računala von Neumannov-u prevladava u 4 generacije računala.Model su 1946.g. opisali von Neumann, Barks i Goldstine a sastoji se od 4 osnovne jedinice

MEMORIJA:

Instrukcije i podaci su svedeni na numerički kod i pohranjuje se na isti način i u istom obliku u memorijsku jedinicu

Memorija nema obranbenih sposobnosti, a obavljaju samo 2 temeljnen operacije:

Čitanje iz memorije Zapisivanje u memoriju

UPRAVLJAČKA JEDINICA

Jedinica koja „razumije“ numerički kod kojim su prestavljeni podaci i instrukcije. Njen zadatak je da tumači numeričke kodove i u skladu s njima generira upravljačke signale kojima upravlja izvođenjem instrukcija i kordinira rad računarskog sistema.

OSNOVNI TIPOVI PODATAKA U RAČUNARSKOM SISTEMU

Matematičke osnove elektronički sistema

U dekadskom brojevnom sistemu paza siszema iznosi 10, a temeljni skup znamenki je Z={0.1,...,9}.

Kod linearnog brojevnog sistema baza je 2 , a osnovni skup znamenki je Z={0.1}. Binarne znamenke njačešće nazivamo litovima . Uočite da je broj znamenki jednk bazi .Binarni zapis za stroj prokladni jer je jednostavnije proizvesti elemente koji mogu poprimiti samo 2 stanja (0 ili 1) nego neki veći broj stanja (npr.10 kolko bi trebalo za dekatski brikaz broja) Zapisivanje i računanje se u računalu provodi se na 2 načina . Govori se o prikazivanju (memorije) i aritmetički s čvrstom i s pomičnim decimalnom tačkom. Primjer zapisa s čvrstom tačkom je npr. Zapis novčanog iznosa 123.45 KM , gdje je broj decimalnih njesta fiksno , tj.ima ih 2. Pomična tačka se u praksi upotrebljava na područjima gdje numeričke veličine imaju mnogo znamenki , a počinju ili završavaju s nizom ništica npr.masa zemlje je 0,598*1028 g.a masa elektrona je 0,9107*10-17 g.

Što se tiče računarskih operacija,sve se mogu svesti na osnovnu operaciju zbrojenja. Operacija oduzimanja se intrepetira kao zbrajanje s linearnim konponentom. Binarni konponent binarnog broja se dobije tako da se sve nule zamijene s jedinicama i obrnuto,i zatim se dobivenom broju doda jedinica.

Npr. Da bi oduzeli dva linearna broja 1011(dekatskom je 11) i 0011(dekatskom je 3),postupak je sljedeći: prvo izracunamo binarni konponent drugog broja. To radimo tako da prvo zamijenimo 0 i 1. Dobijemo 1100 i zatim tom broju dodamo 1. Na taj način dobijemo linearni broj 1101. Zatim taj binarni konponent zbrojimo s prvim brojem,dakle,1011+1101=11000. Sada je potrebno ukloniti onu prvu jedinicu viška da bi dobili četveroznamenkasti rezultat,1000 (u dekadskom je 8) što je traženi rezultat jer je 11-3=8

Heksadeladski sistem baza 16 pa samim time mora imati i 16 znamenki. Kako mi imamo samo 10 znamenki (0,1,...,9) preostalih 6 se zanemaruje sa slovima A,B,...,F tako da je potpuni skup znamenki z={0,1,...,9,A,B,...,F} gdje A ima vrijednost 10,B ima vrijednost 11,... i F ima vrijednost 15. Ovdje bi bilo potrebno da se predsjetite postupka koji se brojevi pretvaraju iz bilo koje baze u bazu 10 i obrnuto.

LOGIČKA ALGEBRA

Jedan od osnovnih pojmova matematike je pojam funkcije. Funkcija je međusobna ovisnost dviju promjenljivih veličina. Na osnovi funkcijonalne ovisnosti svakoj vrijednosti nezavisne promjenljie veličine argumenatapridružena je određena vrijednost zavisne promjenljive veličine funkcije. U informatici su zamjenljive funkcije koje pripadaju samo dvije vrijednosti- tačna i netačna, odnosno 0 i 1. To su logičke funkcije. Osnovne logičke funkcije su :

<< NE >> funkcija, inverzija ili negacija (oznake su ¨,-ili-) << I >> funkcija, konjukcija ili logički umnožak (oznake su ;1 ili I ) << ILI >> funkcija, disfunkcija ili logički broj ( oznake su +, V ili ILI)

Vrijednost logičkih funkcija su : 0 ili 1, pa ili se može spremiti u jedan bit. Vrijednost tih funkcija prikazujemo u taplici.

a b -a a+b a*b

0 0 1 0 0

1 0 0 1 0

0 1 1 1 0

1 1 0 1 1

Pomoću jednostavnih ili složenih logičkih funkcija opisuju se i aritmetičke operacije u linearnom sistemu. Budući da su složene funkcije sastavljene od triju osnovnih logičkih funkcija , za njihovo ostvarenje koriste se elektronički logički sklopovi koji imaju ulaze i izlaze prema tablicama vrijednosti osnovnijh logički sklopova.

Bit

o Najmanja količina informacija je potrebna da se razlikuju izneđu dva podjednaka vjerovatna događaja.

o Elementi nosioca informacije – elemenata jedinica za prestavljane podatala u računaru

o ( binarna cifra) označava jednu od dvije cifre linearnog binarnog sistema (0 ili 1)o Bilo kakva informacija – broj, tekst, slika, ili zvuk – prestavlja se u računaru isključiva

kao niz binarnih cifara 0 i 1.o U fizičkoj realizaciji binarne cifre se prestavljaju preko tzv. bistabilni elemenata čije

se dva moguća stanja mogu intrepretirati ka 0 i 1.

Koliko različiti simbola od n bitova ?

Broj bitova n potreban za razlikovanje elemenata nekog skupa od k simbola je : n={ log2 k } gdje { X } obilježava funkciju čija je vrijednost najmanji cio broj y tako da y≥x

Bacanje novčića k=2→n= {log2 2}=1 Špil karata k=52→n={log2 52}=6 (jer je 6 najmanji cio broj ≥ log2 52)

Prestavljanje brojeva u formi fiksnog zareza

Riječ i bajt

Jedno linearno mjesto čine 1 bit linearnog podatla. Ako se više bitova zadruži u neki veći binarni broj, tad se govori o jednoj binarnoj riječi. Riječ prestavlja cjelovit podatak. Ono ima idređenu dužinu ili širinu. Dužina riječi odabire konsrtiktor pri koncepci računarskog sistema. Bajt se sastoji od osam bitova

Forma dvostruke preciznosti

Zbog nedovoljnog potrebnog prostora za upis jedne riječi, ponekad je za upis jednog broja potrebno upotrijebiti dvije riječi. Zapis brojeva na takav način se naziva zapisivanje brojeva u dvostrukoj preciznosti. Ako to nije dovoljno može se upotrijebiti ili bilo koja viša preciznost. U slučaju zapisa broja u dvostrukoj preciznosti, obije riječi se smatraju jednim podatkom. Pri zapisu brojeva mora se paziti na mjesto pozicijonog zareza koji odvaja brojeve veće od jedan od onih manji od jedan. Ako zarez ne mijenja svoje mjesto, takav način upisa brojeva nazivamo zapis brojeva u nepokretnom zarezu ( fixed point).

Prestavljanje brojeva u formi pokretnog zareza Pri zapisivanju brojeva u pokretnom zarezu (floating point ) svaki se broj zapisuje u obliku mantisa i eksponenta za odabirom baza. Eksponent govori koliko se mjesta u desno( negarivni eksponent ) ili ulijevo ( pozitivni ) mora pomaknuti mantisa da bi se od tako pomaknute mantise dobila prava vrijednost broja.

12,625 = 12,625*100 12,625 0

1,2625*101 1,2625 1

1262,5*10-3 1262,5 -2

Ako se zarez postavi tako da se nalazi ispred najzančajnijeg broja koji nije nula, onada kažemo da je taj broj normaliziran

manatisa eksponent

0,0421 0,421 -1

-3642,0 -0,3642 4

0,00362 -0,362 -2

VRSTE RAČUNARA

Svi računari se s obzirom na svoja svojstva mogu podijeliti na više skupina. Najrasprostranjeniju skupinu prestavljaju mikroračubari. To su računari najmanje snage, i sa njima se većina današnji korisnika računara najviše susreće. Možemo ih podijeliti na kućne računare i lične ili personalne računare. Kućni računari su najjeftini i najjednostavniji, i koriste se pretežno za igru i učenje, dok su PC računari pogodni ua poslovne primjene. Mikroračunare možemo podijeliti i na stolne (desktop) i prenosne računare. Stolni računari su predviđeni za smještaj na jednom mjestu, dok su prenosni računari predviđeni za često penošenje sa jednog mjesta na drugo mjesto. Postoje mnoge vrste prenosnih računara, a naj poznati su laptop računari (namijenjeni za držanje u krilu), notebook računare (veličine sveske), hand-held računari (veličine kakulatora, namijenjeni za držanje u ruci), palmtop računari (veličine dlana) i sasvim minijaturni PDA računari.

Radne stanice prestavljaju moćnije račnare od mikroračunara, namijenjene intezivnijoj obradi podataka. Mikroračunari i radne stanice spadaju u jednokorisničke računare, jer su namojnenjeni za istovremeno opsluživanje samo jednog korisnika.

Miniračunari, za razliko od mikroračunara i radne stanica, namojenjei su za istovremeno opsluživanje više korisnika, te spadaju u klasu višekorisnički računara. Najpoznati miniračunari bili su računari PDP-11 i VAX-11/780.

Veliki (mainframe) računari prestavljaju računare izuzetno velike snage, koji se koriste u situacijama kada ni miniračunari ne mogu ostvariti neophodnu brzinu obrade. Najčešća primjena velikih računara je u vladinim agencijama, bankarstvu, upravljanju avionima i svemirskim letjelicama.

Superračunari su najmoćnija vrsta računara, koji se odlikuju sasvim specifičnom (namjenskom) arhitekturom i specijalnom tehnologijo rješenjima. Vodeći proizvođači superračunara su Cray Research i CDC.

Računarske sisteme možemo podijeliti prema načinu građe, odnosno po arhitekturi. Opisana Von Neumannova arhitektura tipičan je prestavnik jednoprocesorskih sistema, jer računari građeni po ovoj arhitekturi imaju samo jednu procesnu jedinicu. Postoje i višeprocesorski sistemi, kod kojih je karakteristično postojenje više procesnih jedinica. Višeprocesorski računarski sistemi mogu neki zadatak podijeliti na više dijelova, koji se nakon toga istovremenoo obrađuju na više procesa. Ovakav način se naziva paralelno procesiranje.

Računari srednjeg nivoa

Ova grupacija računara obuhvata servere različitih namijenjena grafičke radne stanice za CAD/CAM/CAC (Compiuter Aided Desing/ Compiuter Aided Manufacturing/ Compiuter Aided Engineering) i računare namijenjene CM tehnologijama . Meže se kazati da ovi računari prestavljaju posebno napravljene računare za određenu vrstu posla,pri čemu se isti razlikuju po broju i jačini procesora,veličinu i tehnologiju hard-diskova,količini radne memorije itd.

Ovi računari su poboljšeni sljedećim dodacima:

Dodacima RAM memorije Više procesora Redundantni sistemi hard-diskova,za ubrzavanje pristupa i propusne moći istih,kao i

za ubrzavanje podataka

U najširem smislu,serer prestavlja entitet koji objezbjeđuje neku vrstu mrežne usluge. Server nudi svoje usluge ostalim računarima u mreži.ili drugim procesima. Tako server može da pruža usluge pristupa datotekama ili uređajima i jedinacama za prenos,zatim usluge prevođenja i drugih usluga.U meržama zasnovanim na serveru,najvažniji hardverski server je fajl-server,koji upravlja pomenutim pristupima datoteka i podacima smješteni na jednu ili više diskova. U većim slučajevima lokalne mreže (LAN- Local Area Netwark) imaju mašine nivoa personalnih računara kao fajl servera,iako i računari višeg nivoa također mogu biti serveri ovog tipa.

Grafičke radne stanice kao koncept nastale su početkom osamdesetih g.,i tada se veće potrebe naučnika ,inžinjera ,arhitekta i druguh , koji su trebali računare koji će omogućavati provedbu različiti simulacija , kao i vizualizaviju njihovih modela i dobivenih rezultata . Simulacije omogućavaju brže rješavanje problema , jer bez izrade prototipa omogućavaju da se otvori ponašanje novog proizvida.

PRIMJENA RAČUNARA

KLASIČNA PRIMJENA RAČUNARA

U najpoznatije klasične primjene računara spadaju naučno- tehnički proračuni i masivne obrade podataka.

Naučno-tenički protačuni su, historiski gledano, prva klasa primjena računara koja se razvila. Prvobitni načno-tehnički proračuni koristili su se za proračune u nuklearnim procesima i raketnoj tehnici , a kasnije su se proširili u elektrotehnici, građevinarstvu, mašinstvu, fizici, hemiji. Osnovna karaktristika naučno-tehničkih proračuna je opavljanje složenih postupaka nad relativno malim količinama ulaznih podataka.

Masivna obrada podatka je, iako jedna od najstarijih, možda jedna od najzastupljenijih primjena računara sve do današnjeg dana. Masivne obrade podataka danas se koriste u svim većim preduzećima za obračune plata i finansijsko poslovanje, zatim u državnim organima

uprave, kao i u svim ustanovama u kojima se vode evidencije stanovništva, poreznih obaveznika, vojnih obaveznika, automobila, glasača, učenika i studenata.

PROGRAMI ZA OBRADU TEKSTA

Programi za obradu teksta vjerovatno danas prestavljaju najviše korištenu vrstu aplikativnog softvera.ovi programi služe za unos, ispravljanje, oblikovanje, ispis, čuvanje raznih vrsta tekstualnih dokumenata, poput pisama, članaka, dopisa, knjiga. Konačno cilj obrade teksta je stvaranje tekstualnog dokumenta u onakvom obliku i sa onakvim sadržajem kakav želi korisnik. Drugi proces prestavlja unašenje sadržaja teksta, uz eventualne ispravke uočenih grešaka, kao i brisanje neželjenih dijelova, prebacivanje dijelova dokumenata s jednog mjesta na drugo naziva se editiranje i uređivanje. Programi koji obavljaju samo funkciju editiranja nazivaju se editori (ili uređivači) teksta dok se programi koji obavljaju samo funkciju formatiranja nazivaju formati teksta. Programi koji objedinjuju obje funkcije i omogućavaju uporedno obavljanje kako funkcije editiranja,tako i formatiranja nazivaju se tekst procesori. Drugi moderni editori posjeduju i mnoštvo drugih funkcija, poput automackog prebacivanja dugačkih riječi na kraju reda u novi red nazivaju se word- wrap. Editori se koriste kada želimo pripremiti dokument kod kojeg nam je bitan samo njegov sadržaj, a ne i stvaran izgled. Primjeri jednostavnih editora su programi EDIT. Najpopulaeniji tekst procesori za PC računare danas su Microsoft Word i Corel WordPerfect.

TABELARNI PRORAČUNI I POSLOVNA GRAFIKA

Pod programima za tabelarne proračune podrazumijevamo programe koji u svojoj osnovi omogućavaju korisniku da radi sa podacima koji su organizirani u formi tabela sa više redova i kolona. Bitna karakteristika ovih programa je njihova sposobnost da krejiraju takve tabele u kojima će vrijednost pojedinih polja u tabeli zavisiti od vrijednosti nekih drugih polja. Zbog toga se programi za za tabelarne proračune nazivaju i programi za unakrsno izeačunavanje ili spregršt programi. Prvi programi za tabelarne proračune bio je VisiCalc , kojije u kasnim sedamdesetim godinama prošlog vijeka razvio Daniel Bricklin, tada student poslovne skole na Harveru. Ovaj program je odmah po kreiranju postao jedan od najpopularnih programa za računare. Međutim, ostao je u upotrebi veoma kratko, jer su se uskoro pojavili zanatno savršeniji programi. Danas su najrašireniji programi za tebelarne proračune Microsoft Excel, Lotos 1-2-3 i Quattro Pro. Polja koja nalaze u prosjeku pojedinih redova i kolona nazivaju se ćelije. Većina programa za tebelarne proračune također omogućavaju korisniku da prikaže tabelarne podatke u vidu raznovrsnh dijagrama. Naime, čovjeku je znatno lakše da upoređuje odnos između pojedinih podataka kada su oni prikazani u formi grafikona nego u formi tabele. Grafički prikaz tabelarnih podataka obično se nazivaju poslovna grafika. Osnovne vrste dijagrama koji se susreću u poslovnoj grafici su štapićasti diagrami, linijski diagrami, kružni dijagrami. Veoma često ovi grafikoni mogu biti prikazani i u trodimenzijalnom obliku. Neki programi za tabelarne proračune omogućavaju čak i prikaze

mnogo složenijih grafičkih objekata, poput digitaliziranih geografskih karata. Ovi programi za tabelarne proračune, kao i njihovoj upozrebi za grafičku prezentaciju podataka.

r