POETIKA PUTOPISA / SKRIPTA

1. PUTOPIS - POJAM, SPECIFIČNOST, KODIRANJE TERMINA

Putopis je veoma stara književna vrsta.

Riječ je o književnom žanru koji često i lako prelazi u druga žanrovska

područja i diskurze (historija, znanost, filozofija, umjetnost), pa se kao primjer

starijih putopisa uzimaju različita djela kojima je putopisnost osnovna

strukturna karakteristika.

U osnovi putopisa su pojmovi: put, putovanje i pisanje sa svim

etimologijskim i stilističkim višeznačnostima i mogućnostima, što dodatno

komplicira ovaj problem.

Putopis je žanr koji računa na sve poznate tipove stilova od

razgovornoga i novinarskoga do znanstvenoga i pjesničkoga stila.

Putopis je književno – naučna vrsta u kojoj putopisac nastoji objektivno

opisati krajeve kojima je putovao, ali iznosi i subjektivne dojmove, misli i

komentare...

Od davnih vremena do danas, putovanja i izgled proputovanih predjela

su najčešće povod za umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i

razmišljanja o svemu što je putopisca zaokupilo na putovanju. Putovanja

imamo u starih antičkih pisava, i grčkih i rimskih. Imamo ih u Odisejevim

lutanjima i opisima krajeva kroz koje je prolazio, pa i ranije u djelima nekih

pisaca.

Putopisac može biti učenjak i šaljivčina, slikar i psiholog, fantast i

realist, poet i pripovjedač, jer u široki okvir putopisa pristaju sve literarne

vrste od Byronove lirike, Goetheovih refleksija, Taineovih studija,

Framentinovih pejzaža pa do Sterneovih šala, Heineovih fantazija i

Stendhalovih bilježaka. U putopisu naći ćete najlakše literarni način i

temperamenat kojeg pisca" (Matoš 1988: 318)

Putopis može biti napisan

-književnoumjetničkim,

- znanstvenopopularnim ili

- novinarskm stilom.

Dijele se na

1. poučne i

2. zabavne putopise:

Poučni

- Osobine

- Karakteristike

- Specifičnost

- Primjeri

Zabavni

- Osobine

- Karakteristike

- Specifičnost

- Primjeri

Kad odgovramo moramo imati jasnu sliku i predstavu o onome o čemu

pričamo. etiku putopisa su istraživali, između ostalih, Antun Gustav Matoš,

Milivij Solar, Duda, Fahrudin Rizvanbegović, Ivan Lovrenović I drugi.

Da bi izbjegli toliku relativnost i mnogolikost putopisa, teoretičari

književnosti se uglavnom drže znanstvenog putopisnog određenja Deana

Dude:

"To je književna vrsta tematski oblikovana vjerodostojnim putovanjem

subjekta diskurza (putopisca) koji pripovijeda zgode na putu, opisuje prostore

kojima putuje i mjesta na kojima boravi, iznosi svoja zapažanja o ljudima koje

na putu susreće, njihovim običajima, njihovu načinu života te počesto o

kulturnim i umjetničkim znamenitostima krajeva u kojima se zatječe. Upravo

zbog vjerodostojnosti putničke djelatnosti koja utemeljuje žanr, putopis

pripada nefikcionalnim pripovjednim proznim oblicima i treba ga razlikovati

od fikcionalnih tekstova koji sadrže putovanje kao tematsku okosnicu.

Pripovijedanje i opisivanje temeljni su putopiščevi izražajni postupci.

Pripovijedanjem je obuhvaćena putopisna događajnost (zgode putnika-

pripovjedača), a opisivanjem predmetnost putopisnoga svijeta (ljudi, prostori,

građevine, umjetnički predmeti itd.). Iako se u strukturu putopisa uključuju

različiti oblici izražavanja (znanstvene rasprave, esejistika, pripovijesti,

poezija) kojima je funkcija nadogradnja osnovne strukture putovanja, tj.

dotematizacija, putopisna se obrada – prema dominantnom tipu diskurza,

putopiščevoj namjeri i unaprijed zadanoj ulozi koju ima u određenoj kulturi –

može podijeliti na općekulturnu (turističku, izvještajnu, znanstvenu) i

umjetničku (književnu). U središtu književnih putopisa nalazi se putopisni

subjekt (putopisac), njegova moć opažanja i njezino jezično oblikovanje, dok

bi putopisci diskurzivno bliži izvještajnom ili pak znanstvenom načinu u prvi

plan postavljali predmetnost svijeta. Poseban problem predstavlja žanrovska

kontaminacija, odnosno prožimanje putopisa i drugih žanrova." (Duda 1996:

76).

Iako je putopis veoma stara književna vrsta, tek je u našem vremenu

dobio zasluženo mjesto, ugled i znanstvenoknjiževno tumačenje. Uzroci

marginaliziranju putopisa kroz povijest književnosti su različiti. Mislimo da ih

moramo tražiti u širini njegovih "obzora", i sadržajnih i formalnih; radi se o

žanru koji se kretao između stvarnosti i fikcije, znanstvenog i subjektivnog,

pripovijednog, lirskog, esejističkog, itd. Tu svoju raznolikost, pokretljivost i

raznovrsnost zadržao je do danas, pa se u znanosti o književnosti tretira kao

književno-znanstvena vrsta zato što veoma lako može postati blizak

pripovijeci, romanu, pa i pjesmi, a nisu mu udaljene ni veze sa esejem,

filozofskom raspravom ili nekim drugim znanstvenim ili novinskim oblikom.

Na prostoru BiH putopise je istraživao Fahrudin Rizvanbegović. On je istražio

poetiku putopisa Zuke Džumhura, Alije Isakovića, Midhata Begića, Ivana

Frane Jukića, Ćamila Sijarića, Tvrtka Kulenovića, pa do savremenih BiH

putopisa Kemala Mahmutefendića, Rusmira Mahmutćehajića, Ivana

Lovrenovića.

I u bosanskohercegovačkoj književnosti, bez obzira na njene posebnosti

u evropskim okvirima, možemo pratiti sudbinu i tipične pojave karakteristične

za ovaj žanr. Kao što smo vidjeli, raspon povijesnoknjiževnih i

teorijskoknjiževnih aspekata bosanskog putopisa je veoma širok. Iako se na

prvi pogled može činiti da su veze između nekih putopisnih aspekata u okviru

naše teme prilično slabe, morali smo ih uočiti i naglasiti da bismo na kraju

pokušali objasniti svu slojevitost i ukorijenjenost poetike BiH putopisa u

kontekstu stranog putopisa o Bosni.

Bosanskohercegovački putopis stoji kao most između tradicije i

suvremenosti, između domoljubnog i kozmopolitskog, te između različitih

žanrova i disurza. To nije njegova slabost i nesamostalnost, nego naprotiv,

njegovo bogatstvo, originalnost i izraz sveobuhvatnosti putopisnog žanra.

U tekstovima BH putopisaca mogu se susresti Čelebi i Andrić, Evans i

Isaković, Hafiz i Lorca, Jukić i Krleža; kao u bajkama ili fantastičnim pričama

putuju zajedno u svijetu ovih putopisa.

Bosna je kao granična oblast, spletom osobitih kulturno-povijesnih

okolnosti, zbog svoga geografskog položaja i složenosti, bila za strane putnike

veoma privlačno i zanimljivo područje. U bogatoj putopisnoj literaturi o

Bosni, posebno zapadnoj, srećemo bezbrojne slike, zapažanja i utiske koji se

kreću od krajnje svijetlih do krajnje tamnih tonova. U stranim putopisima o

Bosni preovladava znanstveni diskurz: povijesni, geografski, politički,

ekonomski, antropološki ili etnografski karakter i svrha ovih tekstova

dominiraju nad literarnom dimenzijom.

Iako su strani putopisci u Bosnu dolazili iz različitih pobuda, često

noseći sa sobom predrasude i unaprijed stvorena mišljenja o mračnoj zemlji

na rubu civilizacije koja živi u carstvu romanse, ipak su njihovi "bosanski"

putopisi osvjetljavali tamnu stranu Bosne i skraćivali civilizacijsku udaljenost

između ove zemlje i svijeta na čijim će se zapadnim i istočnim putovima naći i

bosanski putnici-putopisci.

Stariji bosanski putopis je pravi izraz kompleksnosti kulturnih,

religijskih, političkih i književnih prilika u Bosni i Hercegovini od početka 16.

do kraja 19. stoljeća. Otud njegova formalna i sadržajna raznolikost,

mnogostrukost istočnih i zapadnih veza, utjecaja i njihovih interakcijskih

odnosa. Stariji bosanski putopis moramo tumačiti u kontekstu

povijesnoknjiževnih okolnosti jer je njihova literarnost i svijest o žanru

podređena različitosti pragmatično-utilitarnih ciljeva i namjena. Zato je

moguće da se stariji bosanski putopis javi u raznim oblicima i kontekstima; u

stihu i prozi, samostalno ili u sklopu drugih znanstvenih i literarnih tekstova, s

naglašenom političkom, povijesnom, intimnom, znanstvenom, religijskom,

domoljubnom ili nekom drugom okolnošću i svrhom. I pored prevlasti

dokumentarnog i utilitarnog stariji bosanski putopis nosi, svjesno ili

nesvjesno, i književne vrijednosti. Iako je u biti utemeljen na ograničenim i

lokalnim okvirima, ipak se, već u 19. stoljeću, mogu uočiti znaci koji

najavljuju izlazak i učvršćenje veza sa evropskom putopisnom književnošću.

Prvi znak tih veza su putopisi Ivana Franje Jukića i fra Grge Martića u kojima

pored dokumentarnosti i utilitarnosti imaju udjela individualnost stila i svijest

o literarnoj dimenziji vlastitih tekstova. Ta svijest o putopisnom žanru kao

ravnopravnom književnom obliku označava raskid sa poetikom starijeg

putopisa i najavljuje drukčiji, novi putopisni stil. Nove kulturne i

civilizacijske okolnosti odrazile su se na promjenu putopisnog žanra u

sadržajnom i formalnom smislu. Taj proces je označen krajem 19. i početkom

20. stoljeća pojavom Mulabdićevog i Kočićevog putopisa u kojima se interes

autora pomiče sve više ka ličnom, asocijativnom, lirskom i subjektivnom

unutarnjem putovanju u kojem se vanjske pojave samo odražavaju. Te

promjene možemo pratiti u novinskoj reportaži, književnom putopisu i

različitim prelaznim putopisnim tipovima. Pišu ih i objavljuju istaknuti

novinari, pjesnici, pripovjedači i romanopisci. U njima se osjećaju tragovi

modernih evropskih književnih strujanja kao u bilo kojem drugom "važnijem"

književnom žanru. Na liniji književnog modernizma nastali su Dučićevi,

Andrićevi, Kulenovićevi, Isakovićevi, Sijarićevi, Džumhurovi i

Mahmutćehajićevi putopisi. Oni obogaćuju putopisnu poetiku proširujući je

prema drugim žanrovima i diskurzima. Po tome "traganju"

bosanskohercegovački putopis 20. stoljeća dijeli sudbinu ovoga žanra sa

ostalim evropskim i svjetskim književnostima. Vjerujemo da i po umjetničkoj

snazi i vrijednosti ne zaostaje za njima. Danas se na ovim prostorima

putopisima sustavno bavio Dean Duda sa naglaskom na putopise romantizma

(Antun Nemčić, Matko Peić, Matija Mažuranić i dr.

2 .

D E F I N I C I J A I K A R A K T E R I S T I K E P U T O P I S A

Putopis je književna vrsta u kojoj pisac iznosi doživljaje i dojmove

o predjelima kojima je proputovao.

(Milivoj Solar: Književni leksikon, Matica Hrvatska, Zagreb, str. 305;)

Većinu teorijskoknjiževnih pokušaja definiranja putopisnog žanra

ujedinjuje nemogućnost postavljanja čvršćih određenja kojima bi se ovaj

izuzetno promjenjivi književni oblik smjestio u približno čvrste granice.

Promjenjivost putopisa kroz historiju uvijek je bila izraženija nego

promjenjivost ostalih žanrova u književnosti, dijelom i zbog toga što je

djelomično utemeljen u nauci, pa se pored umjetničkih morao prilagođavati i

pragmatičnim zahtjevima, namjenama i okolnostima. Zbog toga je u

žanrovskom sistemu putopisu dano posebno mjesto odvojeno od ostalih

žanrova u književnosti. Dakle, pokretljivost, promjenjivost i mnogolikost

putopis duguje i svojoj rubnoj, dokumentarno – umjetničkoj prirodi iz

koje se dalje, dijakronijski i sinkronijski, u skladu sa kontekstom, grana

u bezbroj obika.

Putopis je žanr koji je dobrim dijelom oslonjen na stvarne, tehničke i

civilizacijske promjene i okolnosti. Dok je stariji putopis, približno do 19.

stoljeća, svoj smisao, oblik i itinerarij temeljio na dokumentarnoj,

znanstvenoj ili avanturističkoj svrsi putovanja radi upoznavanja drugih i

istraživanja nepoznatoga, noviji se mijenjao u skladu sa modernim

književnim kretanjima te prometnim, turističkim i medijskim napretkom

okrečući sve više i češće pogled sa vanjske slike proputovanih predjela

prema putopiščevu subjektivnom doživljaju, pa putopis postaje opis

nekih mogućnosti „unutarnjeg“ putovanja.

U dvadesetom stoljeću, kao posljedica modernističkoga i

postmodernističkoga prepletanja stvarnosti i fikcije, te prožimanja

različitih žanrova i diskurza, porasla je popularnost i značaj putopisa, pa

možemo primijetiti da o otvorenim literarnim i kulturalnim pitanjima ovog

žanra ima sve više teorijskih tekstova. Što također pomaže da se sa periferije

književnih zbivanja postupno primiče centru.

„Putopis je od ponajljepših i najmodernijih književnih oblika, mada

bijaše moderan već od klasika. To je literarna forma pristupačna svakom

duhu, naučniku i pjesniku, geografu i historiku, prirodnom naučniku i

pripovjedaču... Putopisac može biti učenjak i šaljivčina, slikar i psiholog,

fanatist i realist, poet i pripovjedač, jer u široki okvir putopisa pristaju sve

literarne vrste od Byronove lirike, Goetheovih refleksija, Taineovih studija,

Framentinovih pejzaža pa do Sterneovih šala, Haineovih fantazija i

Stendhalovih bilježaka. U putopisa naći ćete najlakše literarni način i

temperament kojeg pisca.“

*(Matoš)

I u znanstvenim određenjima putopis je zadržao „široki okvir“ jer

ujednjuje znanost i umjetnost, pa se o njemu u Teoriji književnosti Milivoja

Solara govori kao o književno-naučnoj vrsti koja „može predstavljati

doprinos geografiji ili etnografiji, dok, s druge strane predstavlja osobitu

književnu vrstu u kojoj je putovanje i opis proputovanih predjela ili

zemalja povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i

razmišljanja o svemu onom što putopisca zaokuplja tokom putovanja.

Nerijetko se tako putopis približava eseju ili pak romanu u kojem je

fabula organizirana kao slijed događaja koji se zbivaju tokom putovanja

nekog lika ili skupine likova.“

*(Milivoj Solar)

Zbog svojih sposobnosti prilagođavanja putpis se, spajanjem zbilje i

fikcije, prizemnog i uzvišenog, znanosti i umjetnosti, bez teškoća uklopio u

postmodernistički duh vremena, miješajući se sa drugim žanrovima i

diskurzima visoke i popularne kulture, rušeći tradicionalne konvencije izraza i

još više proširujući svoju poetiku. To je beskrajno široki prostor u kojem je skoro

„sve dopušteno“.

To je književna vrsta tematski oblikovana vjerodostojnim

putovanjem subjekta diskurza (putopisca) koji pripovjeda zgode na putu,

opisuje prostore kojima putuje i mjesta na kojima boravi, iznosi svoja

zapažanja o ljudima koje na putu susreće, njihovim običajima, njihovu načinu

života te počesto o kulturnim i umjetničkim znamenitostima krajeva u kojima

se zatječe.

Upravo zbog vjerodostojnosti putničke djelatnosti koja utemeljuje

žanr, putopis pripada nefikcionalnim pripovijednim proznim oblicima i

treba ga razlikovati od fikcionalnih tekstova koji sadrže putovanje kao

tematsku okosnicu. Pripovijedanje i opisivanje temeljni su putopiščevi

izražajni postupci. Pripovijedanjem je obuhvaćena putopisna događajnost

(zgode putnika – pripovjedača), a opsisvanjem predmetnost putopisnoga

svijeta (ljudi, prostori, građevine, umjetnički predmeti itd.). Iako se u

strukturu putopisa uključuju različiti oblici izražavanja (znanstvene rasprave,

esejistika, pripovijesti, poezija) kojima je funkcija nadogradnja osnovne

strukture putovanja, tj. dotematizacija, putopisna se obrada – prema

dominantnom tipu diskurza, putopiščevoj namjeri i unaprijed zadanoj ulozi

koju ima u određenoj kulturi – može podijeliti na općekulturnu (turističku,

izvještajnu, znanstvenu) i umjetničku (književnu). U središtu putopisa nalazi

se putopisni subjekt (putopisac), njegova moć zapažanja i njeno jezičko

oblikovanje, dok bi putopisci diskurzivno bliži izvještajnom ili pak naučnom

načinu u prvi plan stavili predmetnost svijeta.

I mnogi drugi... interesantno je da je putopis i danas omiljena forma

mnogih književnika pa među nanovijim stvaraocima isticemo: Karl Taro

Grinfeld (rođen 1964.), Kristofer Gudeon (rođen 1964.), Tahir Shah (rođen

1966.), Tom Bissel (rođen 1974.).

3 .

P U T O P I S U K O N T E K S T U K N J I Ž E V N I H Ž A N R O V A

Iako je putopis veoma stara književna vrsta, tek je u našem vremenu

dobio zasluženo mjesto, ugled i znanstvenoknjiževno tumačenje. Uzroci

marginaliziranju putopisa kroz povijest književnosti su različiti. Mislimo da ih

moramo tražiti u širini njegovih "obzora", i sadržajnih i formalnih; radi se o

žanru koji se kretao između stvarnosti i fikcije, znanstvenog i subjektivnog,

pripovijednog, lirskog, esejističkog, itd. Tu svoju raznolikost, pokretljivost i

raznovrsnost zadržao je do danas, pa se u znanosti o književnosti tretira kao

književno-znanstvena vrsta zato što veoma lako može postati blizak

pripovijeci, romanu, pa i pjesmi, a nisu mu udaljene ni veze sa esejem,

filozofskom raspravom ili nekim drugim znanstvenim ili novinskim oblikom.

I u bosanskohercegovačkoj književnosti, bez obzira na njene

posebnosti u evropskim okvirima, možemo pratiti sudbinu i tipične pojave

karakteristične za ovaj žanr. Iako se na prvi pogled može činiti da su veze

između nekih putopisnih aspekata u okviru naše teme prilično slabe, morali

smo ih uočiti i naglasiti da bismo na kraju pokušali objasniti svu slojevitost i

ukorijenjenost poetike putopisa.

Mogućnost cjelovitijeg i čvršćeg žanrovskog određenja putopisa je

ograničena, promjenljiva i nesigurna. Prvi razlog treba tražiti u promjeni

teorija žanrova, koje su se kretale od klasičnih i strogih zahtjeva koji su

ograničavali područja pojedinih vrsta i rodova, do modernih teorija koje su u

to područje unosile slobodu miješanja, međusobnog utjecaja i prožimanja.

Putopis je kao predmet zanimanja književnih teoretičara u prošlosti

ostajao uglavnom po strani, jer su književne teorije bile više zauzete pitanjima

"važnijih" književnih žanrova.

Drugi razlog treba tražiti u samoj nedefiniranosti, nestalnosti,

žanrovskoj neutemeljenosti i pokretljivosti putopisa, koji poput mita,

"mnogolik kao Protej" (Solar 1998: 10), nikako da nađe svoje mjesto i izraz,

nego prelazi iz stvarnosti u fikciju, iz književnosti u znanost i obratno. Valjda

je i zbog toga u prošlosti bio zaboravljan, zanemarivan ili usputno tretiran kao

marginalna književna vrsta.

I u tematskom smislu nemoguće je ograničiti putopis, iako je jedini

čvrsti kriterij motiv putovanja. Međutim, jasno je da putopis nema

ekskluzivno pravo na taj kriterij, iako je glavni u njegovu određenju, pa je i

zbog toga u povijesti književnosti dolazilo do izvjesnih zabuna i

"zaposjedanja tuđeg teritorija", jer je putovanje u osnovi mnogih ljudskih

zamisli i djela; i znanstvenih, i fikcionalnih, i realnih, i imaginarnih1.

Ni pozitivistički pristup ne bi mnogo pomogao. Ako bismo kao bitnu

uzeli biografsku metodu, mogućnost za sumnju i zbrku bila bi još veća. Tko

su ljudi koji su pisali putopise? Recimo da su to najčešće književnici, ali što

ćemo s tolikim drugim zanimanjima putopisaca, s tolikim istraživačima,

vojskovođama, političarima, oficirima, antropolozima, etnolozima,

geografima, biolozima, muzičarima, slikarima, avanturistima, svećenicima,

znanstvenicima, trgovcima, itd.

1 "Suvremeno poimanje i recepcija književnoga teksta lako otkriva izvanredne književne vrijednosti u mnogim par excelence znanstvenim putopisima: historija književnosti bila bi previše 'lakomislena' kada bi se lišila Herodotove Povijesti, Ibn Haldunove Povijesti Berbera, Cezarovih Zapisa o galskom ratu, Ibn Batutinih putopisa, Milijuna, Marca Pola, ili putnih dnevnika kakvi su oni Charlesa Darwina ili Jamesa Cooka... Evo jednog niza djela (posve otvorena za popunjavanje, prema svačijem pojedinačnom čitalačkom afinitetu, iskustvu i memoriji) u kojima se putopisnost što sasvim jasno što nešto skrivenije prepoznaje kao osnova koncepcije: Gilgameš (sa, uostalom, univerzalno mitskim modelom putovanja), Danteova Božanska komedija ('opis puta' na relaciji pakao – čistilište –raj), Ivanova Apokalipsa (upravo eklatantno plastičan, književno materijaliziran opis vizije 'putovanja u duhu'), Byronovo Putovanje Childe Harolda, Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje, romani Julesa Vernea, Hiljadu i jedna noć i srodni joj Boccacciov Decameron, Defoeov Robinson Crusoe, Saint-Exuperyjevi romani-eseji s naglašeno putopisnom dimenzijom, poezija Blaisea Cendrarsa, Joyceov Uliks sa izvanrednom scenografijom Dublina, roman Louis-Ferdinanda Celinea Putovanje na kraj noći, za koje se može reći da je doslovno putopisno koncipiran, neke pjesme A. B. Šimića (Hercegovina na primjer), Camusovi filozofski eseji i putopisi u zbirci Ljeto"...

(Lovrenović 1985: 8)

4.

POETIKA PUTOPISA

U dvadesetom stoljeću, naročito kao posljedica postmodernističkog

prepletanja i prožimanja različitih književnih žanrova i diskursa uopće,

porasla je popularnost i značaj putopisa, pa možemo ustvrditi da o otvorenim

pitanjima ovoga žanra ima sve više književnoznanstvenih tekstova. Mnogi

putopisci i književni znanstvenici u okviru svoga interesa razmišljaju i o

putopisu, te možemo zaključiti da se ovaj žanr sa periferije književnih

zbivanja sve više primiče centru. Kao uvod u pokušaj određenja putopisnog

žanra, iz mnoštva tekstova izdvajamo jedno Matoševo razmišljanje:

"Putopis je od ponajljepših i najmodernijih književnih oblika, mada

bijaše moderan već od klasika. To je literarna forma pristupačna svakom

duhu, naučniku i pjesniku, geografu i historiku, prirodnom naučniku i

pripovjedaču...

I u novijim znanstvenim određenjima putopis je u svom usponu

zadržao "široki okvir" jer ujedinjuje znanost i umjetnost, pa se o njemu u

Teoriji književnosti Milivoja Solara govori kao o književno-znanstvenoj vrsti,

jer "može predstavljati doprinos geografiji ili etnografiji, dok, s druge strane

predstavlja osobitu književnu vrstu u kojoj je putovanje i opis proputovanih

predjela ili zemalja povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova

i razmišljanja o svemu onom što putopisca zaokuplja tokom putovanja.

Nerijetko se tako putopis približava eseju ili pak romanu u kojem je fabula

organizirana kao slijed događaja koji se zbivaju tokom putovanja nekog lika

ili skupine likova". (Solar 1980: 175)

Postmodernističko proširenje i prepletanje granica između umjetnosti,

znanosti, religije, filozofije i politike nije "iznenadilo" putopis, jer se on

oduvijek bez teškoća kretao tim područjima.

"U naše je doba svakako proširena skala mogućih varijacija i

uzajamnog miješanja onih književnih vrsta koje su tradicionalno bile u

stanovitim opozicijama, isključujući se međusobno. Rekosmo već da smo

svjedoci izuzetno živog traganja za orginalnošću i brze izmjene jednom

uspostavljenih konvencija izraza. S toga danas znanstveni putopis podjednako

lako prelazi u neku vrstu romana, pa i poezije, kao što memoari postaju

esejem, a biografija ne samo romanom nego i nekom vrstom filozofske

rasprave. Nužno je tako jedino zapaziti da se dokumentarna proza izrazito

razvija u novinarstvu i da novinska reportaža sve izrazitije djeluje i na

umjetnički izraz, baš kao što taj izraz sa svoje strane djeluje na reportažu jer

elementi moderne proze sve češće prodiru i u najuspjelije novinske članke"...

(Solar 1982: 211)

Dakle, mogli bismo ipak ograničiti ovaj problem i reći da je putopis

književni žanr koji se služi svim stilovima, a uporište mu je u književnosti,

znanosti i novinarstvu, makar se i ovaj zaključak kreće u širokom području.

Po formalnim osobinama Duda razlikuje dvije vrste putopisa pa ih

"uvjetno" dijeli na mali i veliki oblik. Mali naziva putopisnom razglednicom,

a za veliki se koristi terminom putopis. Putopisna razglednica je najčešće kraći

tekst (sličan isječku iz nekog dužeg putopisa) bez itinerara, te iz statičnog

rakursa obuhvaća jedan prostor, najčešće grad ili dio grada, uz moguću

dotematizaciju.

Postoje i drukčije tipologije putopisa u zavisnosti od kriterija podjele.

One se uglavnom odnose na stariji, klasični putopis, jer se moderni putopis

"otima" svrstavanju u strogo određene okvire zbog prepletanja stilova,

žanrova i diskurza. Tako, recimo, Matko Peić dijeli putopis na: filozofski,

sociološki, politički, arheološki, etnografski, likovni i žurnalistički.

Kao što na prvi pogled vidimo, ova bi se Peićeva podjela mogla i

dopuniti, ali smatramo da to nije toliko bitno, jer je navodimo samo kao

primjer različitosti i širine pristupa ovome problemu. Ta različitost, širina i

otvorenost pitanja vezanih uz putopisni žanr izražena je i u

bosanskohercegovačkoj2 književnosti.

2 U ovome radu upotrebljavamo pojmove bosanski(a) i bosanskohercegovački(a) u potpuno istom značenju imajući na umu prostor unutar granica Bosne i Hercegovine. Iako se značenje ovih pojmova u posljednje vrijeme dovodi u pitanje pred težnjom za naglašavanjem uskonacionalnog pristupa pitanjima književnosti i

Većinu iznesenih nedoumica vezanih uz putopis osjećaju i bosanski

putopisci i teoretičari. U jednom svom putopisu Midhat Begić usput razmišlja

o promjenljivosti i "interiorizaciji" putopisa u drugim žanrovima i

diskurzima.3

Različite pokušaje teorijskog osvjetljavanja sadržajnih i formalnih

pitanja putopisa možemo naći i u još nekim djelima bosanskih putopisaca i

znanstvenika. U ovoj prilici, ističući i širinu i slobodu ovoga žanra, iznosimo

stav Alije Isakovića: "Zato, polazeći od slobodnog i za početak hrabrog

uvjerenja da je putopis onaj književni rod koji niko ne može omeđiti, niko

kanonizirati, vjerujući da je to fenomen apsorbovanja književnih krajnosti i

naučno-književnih nedokučivosti i uključivosti, ostavljam ga u koordinatama

duhovnog poligona: zapis, reportaža, hronika, memoar, esej, priča ili pjesma,

ili sve to zajedno, ili ništa od toga već samo putopis – i oblikom, i bojom, i

sadržinom – uvijek okrenut licem svome vremenu." (Isaković 1973: 8)

I naš pristup će se kretati u navedenim relacijama, pokušavajući na

jednom mjestu osvijetliti najvažnije aspekte novijeg bosanskohercegovačkog

putopisa. Izbor tekstova kojima se služimo pri interpretaciji i analizi

određenih problema je, iako subjektivan, u svakom slučaju reprezentativan i

jezika u Bosni i Hercegovini, ne smatramo anakronim upotrebu ovih termina. S tim u vezi prihvatamo mišljenje Zvonka Kovača: "Bosansko, hrvatsko i srpsko jezično područje, kako se ono najčešće danas pojavljuje kao relativna cjelina na inozemnim slavističkim studijima, u najšire moguće shvaćenom i otvorenom pojmu bosanskoga jezika i književnosti te njima prilagođenim pristupima, odnosno metodologiji, moglo bi barem na studijima materinjega jezika i domaće književnostu u Bosni i Hercegovini, kad već to nije u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, značiti uvijek nešto više od nacionalno orijentiranih studija jezika i književnosti toga područja, a da se njihove posebnosti ne potiru. Interkulturalnim studijima, metodama modernih pristupa temama jezika i književnosti, uvijek će se više otkrivati njihovo univerzalno značenje i međusobni prisni dijalozi a manje njihova kadšto i nategnuta posebnost, shvaćena kao zatvorenost i isključivost. Zar nije Bosna, unatoč svim tragičnim iskustvima u novije doba, odavno prepoznata i međunarodno prihvaćena metafora otvorenosti, multikonfesionalnosti i interkulturnoga dijaloga" (Kovač 2002: 27)3 "Putovanje umnogostručava svijet i viđenje historije u kamenom obliku, to je možda jedna od pričina na koju je A. Camus najviše mislio kad je pisao o sizifovskom apsurdu putnika. Od više ruku je i samo putovanje, i turistički i književno. Nekada je valjalo krenuti na konju ili zapregom, ali je matoševski per pedes apostolorum bilo glavno, i kad putnik pješački, kao J. J. Rousseau skuplja bilje ili kao Hölderlinov Hyperion otkriva grčku ljepotu. U hodoljublju kao i u putopisanju tek je avion napravio raskid. Ranije je put kao i putopis vodio iz ishodišta, od mjesta do mjesta, kao neprekinuta traka viđenja i utisaka, karavanski usporena, konacima razdijeljena, bez mnogo vremenskog računa. Putopis ima svoje epohe i svoje stilove, i svoju historijsku klasičnost. Evlija Čelebija je jedan od tih klasika i epohom i stilom, kad se u putopis sve slagalo što je dolazilo izvana, od zemljopisa do povijesnih događaja. Evropski putopisac je s renesansom procvao, i otada se mijenjao sa tehnikom putovanja, dok avion nije dokinuo razmake, omogućio prelete i smještaje koji podsjećaju na apstraktnu igru tačaka na kartama... Od Marca Pola do Belgijanca t'Serstevensa putopis se kao književna vrsta morao i sam preobraziti zadržavajući međutim svoju srž pješačkog doživljaja svijeta, viđenja i dodira izbliza"... (Begić 1987: 549)

pokazuje najznačajnije pojave u okviru ovoga žanra u bosanskoj književnosti,

a dijelom obuhvaća i strani putopis o Bosni kao primjer mogućnosti utjecaja i

prožimanja u književnohistorijskom i književnoteorijskom smislu. Prednost u

metodološkom smislu imat će analitičko-interpretacijski i problemski pristup,

a jedan od pravaca ovoga rada bit će i dijalog sa relevantnim

književnoznanstvenim tekstovima čiji popis dajemo na kraju rada. U drugom

dijelu izdvojit ćemo putopis Zuke Džumhura i pokazati svu slojevitost

problema: isprepletenost žanrova i diskurza, kultura i civilizacija,

tradicionalnog i modernog, te dokumentarnog i fikcionalnog.

5.

NASTANAK I RAZVOJ BH PUTOPISA

( R a z v o j b o s a n s k o h e r c e g o v a č k o g a p u t o p i s a u k o n t e k s t u

h r v a t s k i h i s r p s k i h k n j i ž e v n i h v e z a , d o d i r a i u t j e c a j a )

S t a r i j i b o s a n s k o h e r c e g o v a č k i p u t o p i s

O Bosni i Hercegovini, kao zemlji u kojoj su se miješale kulture i

interesi, oduvijek se različito mislilo, govorilo i pisalo, u rasponu od krajnje

svijetlih do tamnih tonova, sa slavljenjem ili negiranjem, s ljubavi ili

nerazumijevanjem.

O Bosni, kao mračnoj, čudnoj, pa možda i najsloženijoj zemlji na

svijetu, pisano je mnogo. Neki od tih, često krajnje subjektivnih stavova,

postali su opće mjesto i tipična slika zbog velikoga utjecaja i slave njihovih

autora ili zbog pretjeranoga citiranja i ponavljanja. O porijeklu tih stavova

postoje u literaturi različita mišljenja i tumačenja, koja uglavnom nadilaze

granice našega interesa. Od tih, manje ili više poznatih stavova, nisu imuni ni

strani putnici i putopisci koji su u prošlosti dolazili u Bosnu, često sa

predrasudama, a odlazili iz nje noseći različite slike, uspomene i utiske.

Svakako su i stavovi stranih putopisaca4 pridonijeli stvaranju stereotipnih,

crno-bijelih slika o Bosni kao najčudnijoj i najsloženijoj zemlji na svijetu.

Takvu je sliku dobrim dijelom njegovala i bosanskohercegovačka

4 Među stranim putopiscima koji vide Bosnu kao pretežno mračnu i jadnu zemlju posebno se ističu: Chaumett Des Fosses, John Wilkinson, Aleksandar Giljferding, Arthur Evans, Adeline Pauline Irby, Georgina Muir Mackenzie, Edmund Spencer, Matija Mažuranić itd.

književnost5, te historiografija, koja je Bosnu često tumačila kao i literatura,

pozivajući u pomoć fikciju, legendu i mit.

Ako tome dodamo posebne kulturno-povijesne okolnosti, geografski

položaj, etničku, vjersku i jezičnu složenost ovoga dijela Evrope kao granične

oblasti u kojoj se miješaju civilizacije: rimokatolička, latinska, sa zapada, i

grkopravoslavna, sa istoka Evrope, te islamska, sa Bliskoga istoka, onda su

tamni tonovi na slici Bosne, ako ne logični razumljivi i objašnjivi.

Literatura, pa i putopisna, je nudila i drukčije viđenje Bosne, u kojem su

sve te posebnosti i nepogode zapravo bogatstvo u interakciji odnosa:

kulturnih, vjerskih, nacionalnih, pa u nekim tekstovima dominira svijetla, čak

idilična slika sklada bosanskoga života.

Gdje je onda istina? Koja je slika vjernija i bliža stvarnosti? Vjerojatno

nijedna. Ponekad možda jedna ili druga, tamna ili svijetla. Ili najčešće

pomiješane. Dio odgovora, ako je on uopće moguć, nalazi se i u putopisu.

Strani putopis o Bosni upućuje na kulturne i književnoznanstvene

činjenice u vezi sa važnošću i zanimljivošću Bosne i Hercegovine kao

prijelaznog područja između Istoka i Zapada. Iako razina istraženosti stranog

putopisa o Bosni nije izuzetno visoka, ipak je zadovoljavajuća, ako se

usporedi sa istraženošću ovoga, uglavnom zabačenoga ili zanemarenoga žanra

u bosanskohercegovačkoj književnosti. Mnoga djela stranih putopisaca o

Bosni su u cijelosti ili u fragmentima prevedena, objavljena, komentirana ili

tumačena (uglavnom u historijskom, gotovo nikako u književnoznanstvenom

diskursu), što je možda i razumljivo, jer nas često više zanima kako nas vide

5 Bosnu kao zemlju nevesela pejzaža i smrknutih ljudi možemo sresti u nekim djelima Petra Kočića, Ive Andrića , Meše Selimovića, Skendera Kulenovića, Hasana Kikića, Maka Dizdara, Derviša Sušića, Nedžada Ibrišimovića itd. Iz toga diskursa izdvajamo jedan tipičan stav o Bosni iz romana Derviša Sušića "Uhode"‘:

"‘Moj gospodaru, Zemlja zvana Bosna nesrećna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se

može podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugoga. Puk fanatično mrzi i kralja i barune. Sa četiri strane, Vama su poznati aspiranti – podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa…Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nađe, mi u njoj nema bogzna šta da tražimo." (prema Isaković 1972: 274)

drugi, nego kakvi smo u vlastitim očima. Pored psiholoških, razloge treba

tražiti i u žanrovskoj zapostavljenosti putopisa. Ako je riječ o poznatom piscu

koji je pisao i putopise, onda se, po pravilu, putopis stavlja ili tumači

marginalno, na kraju, ili se potpuno zanemaruje. Ako je riječ o nepoznatome

ili manje poznatome piscu koji je napisao samo nekoliko putopisa, znanost ga

zanemaruje ili jednostavno zaobilazi.6 Dakle, ostaje utisak da

bosanskohercegovački putopis, stariji pogotovo, nije ni blizu istraživan i

istražen kao strani putopis o Bosni. Tri predgovora antologijama

bosanskohercegovačkoga putopisa7 su napisana s namjerom da se na malo

prostora pruži zaokružen uvid u putopisnu problematiku, pa obuhvaćaju više

aspekata putopisne književnosti; od pokušaja određenja žanra, s primjerima iz

povijesti svjetske i južnoslavenskih književnosti, do historijskog pregleda

najznačajnijih bosanskohercegovačkih putopisa i putopisaca.

Drugi bitan razlog nemogućnosti kronološkog praćenja razvoja putopisa

u bosanskohercegovačkoj književnosti je znatno kašnjenje određenih

književnopovijesnih pojava u odnosu na spomenute susjedne književnosti. O

nekim pojavama ne možemo ni govoriti, jer ih zapravo i nema. Pojmovi kao

što su romantizam ili realizam, ako su uopće primjereni

bosanskohercegovačkoj književnosti, ne odnose se na isto vrijeme na koje se

ti pojmovi odnose u evropskoj književnosti. Zbog specifičnih kulturno-

povijesnih okolnosti bosanskohercegovačka se književnost uglavnom razvijala

po nekim svojim zakonima i konvencijama, da bi tek krajem 19. i početkom

20. stoljeća počela hvatati korak, pratiti zbivanja i ostvarivati dublje veze sa

hrvatskom, srpskom i evropskom književnošću. 6 U posljednjih tridesetak godina jedini primjer putopisnog žanra u nekom

bosanskohercegovačkom srednjoškolskom udžbeniku književnosti je Jukićevo" Putovanje iz Sarajeva u Carigrad", i to ne kao slika žanra, nego kao primjer franjevačke književnosti. Tek posljednja "Čitanka" ima natuknicu o putopisu u okviru poglavlja o dokumentarnoj književnosti.

7 Alija Isaković, Predgovor antologiji "Hodoljoblje – izbor bosanskohercegovačkog putopisa", Sarajevo, 1973.

Ivan Lovrenović, Uvod u čitanje suvremenog bosanskohercegovačkog putopisa, predgovor antologiji "Putopisi (izbor)", Sarajevo, 1985.

Fahrudin Rizvanbegović, Predgovor "Antologiji bošnjačkog putopisa 20. vijeka", Sarajevo, 1997.

Ako ovim razlozima dodamo i nepostojanje sigurnoga

književnopovijesnog pregleda ovoga žanra, zatim specifičnost triju bosanskih

nacionalnih književnosti do 20. stoljeća, morat ćemo se opredijeliti za

tipološki pregled starijega bosanskohercegovačkog putopisa, uz poštivanje

dijakronijskog kriterija, koliko to bude moguće.

Zajedničke karakteristike starijega bosanskohercegovačkog putopisa, po

mišljenju Ivana Lovrenovića, mogu se svesti na: pragmatičnost i utilitarnost,

nepostojanje književnih ambicija, isprepletenost namjena, odsutnost svijesti o

žanru, različite tipove govora; pa zbog toga sve do polovice 19. stoljeća nema

"čistoga" putopisnog teksta.

Uzimajući sve to u obzir, Lovrenović na osnovi "ovlašne tipološke

skice" (Lovrenović 1985: 11) u starijoj bosanskohercegovačkoj književnosti

prepoznaje slijedeće tipove putopisnih tekstova: znanstveni (geografsko-

historiografsko-etnografski), šehrengiz (opis mjesta), hodočasnički,

kroničarski, administrativni, memoarski i prognanički. ( Isto: 12)

U ovome pregledu zadržat ćemo predloženu tipologiju s tim što ćemo se

promjenom redoslijeda nastojati približiti i kronološkome kriteriju.

ŠehrengizOvaj tip putopisa potječe iz turske književnosti 15. i 16. stoljeća u kojoj

postoji niz pjesama s imenom šehr engiz, što doslovno znači - gradska buka.

Međutim, drugo značenje tog termina i u osmanskom periodu i kasnije odnosi

se na književna djela pisana u stihu koja za predmet imaju opis grada, dakle

ono što bismo danas nazvali putopisnom razglednicom. Neki stariji bosanski

pisci iz 15. i 16. stoljeća, koji su se školovali u Carigradu i pisali na turskome

jeziku, ostavili su dosta ovakvih putopisa u stihu. Među njima se posebno

ističu: Derviš-paša Bajezidagić (umro 1603.), Nerkesi Sarajlija (1584.-

1635.) i Mustafa Muhlisi (18. stoljeće).

Hodačasnički putopis

Najstariji pronađeni tekst ove vrste, jer se pretpostavlja da ih ima dosta

nepoznatih i neistraženih, je Putopis Jusufa Livnjaka iz 1615. godine. Pisan

je na turskome jeziku, jednostavnim stilom, pa odaje čovjeka kome turski nije

materinji jezik. To je tipično hadžijski putopis, utilitarne svrhe; da budućim

hadžijama olakša put, s uobičajenim "hadžijskim" itinerarom za ono doba:

Duvno, Sarajevo, Goražde, Čajniče, Priština, Istanbul, Aleksandrija, Kairo,

Džeda, Meka i Medina. Pješice, kočijom, lađom. Tokom putovanja koje traje

mjesecima Livnjak opisuje predjele, gradove, mostove, stanovništvo. "Uz to

sam ja, ponizni, odlučio bilježiti naša konačišta i sva mjesta koja ćemo na

putu vidjeti kao i sve zijarete (posjete) grobovima časnih bogougodnika čijim

se zagovorima nadamo…" ( Livnjak 1974 : 443 ) Putopis je pisan slikovitim

jezikom, s realnošću u opisivanju, te podacima o kojima je putopisac čuo ili

nekad pročitao. Strane pojave i predjele često uspoređuje sa domaćim,

bosanskim, pa za kulu na Rodosu kaže da je poput Lončarice u Travniku, a za

Crveno more da nije slično nijednom drugom, jer ga okružuju visoke stijene

slične kupolama i munarama. Pored turskih uvijek navodi i narodne nazive

mjeseca (sičanj, lipanj, rujan). Oblici dotematizacije pripadaju religijskim,

legendarnim i mitološkim sadržajima, što je u skladu sa autorovim

zanimanjem (mujezin) i didaktičkom svrhom ovoga putopisa. "Mnogo toga

smo vidjeli i slušali o Kairu, ali mi to ukratko bilježimo, a kako da ga neko i

opiše kad se u njemu nalaze sedamdeset i dva mileta (naroda-nacije). Samo u

jednome dijelu Kaira postoji oko trideset hiljada kuća Magriblija, a gdje su

ostali. Od Nojeva (hazreti Nuh) vremena do danas Kairom je vladalo hiljadu i

pet stotina nemuslimanskih vladara i osmanlijskih careva. Sve ovo sam slušao

od učenih i starih ljudi." (Livnjak 1974: 456) Neki dijelovi Livnjakova

putopisa, slično šehrengizu, pisani su u stihu, a tematski su vezani za svete

građevine i mjesta u Meki.

Među starijim putopiscima – hodočasnicima zanimljiv je Mustafa

Muhlisi (rođen u Gornjem Vakufu, živio u 18. stoljeću), naročito po svom

putopisu spjevanom u 888 distiha. Itinerar sličan Livnjakovu; samo što ne

opisuje dio puta do Istanbula, ali se često sjeća Bosne, te mu služi za

poređenja. Opisuje sve veće gradove kroz koje prolazi.

Dakle, i u 19. stoljeću putopis se piše bez ozbiljnijih literarnih

pretenzija, već se i dalje kreće sa utilitarnim i pragmatičnim namjerama. U

Kosanovićevu putopisu, pored uobičajenih slika s putovanja brodom, opisa

oluje na moru, susreta s ljudima različitog porijekla i statusa, treba istaći

jednostavnost i vedrinu stila, te težnju ka humorističkom opisu.

"Jedan mlad i bogat Grk, garila ga crna nausnica, kao aristokrat,

nemiran dječko a pravi 'poliglot', - od više jezika. On sjeđaše treći do

kapetana, a prema njemu, njegova kao bačva debela majka – boži 'gazap'! Ne

znam, ili je u Evropi kupio jednoga, onamo njega, psa, velikoga crnova, kao

junca"... ( Isto: 40)

Da je hodočašće tema dugoga trajanja u bosanskohercegovačkoj

putopisnoj književnosti8 dokazuje popularnost ovoga žanra i u 20. stoljeću.

Još ćemo spomenuti dva putopisna teksta s hodočasničkim motivima, a

objavljeni su u Sarajevu 30-ih godina 20. stoljeća. Radi se o putopisima

Mirka Maksimovića (Atos) i Muhameda Krpe (Put na hadž).

Krpi je hodočašće, između ostaloga, povod za idealiziranje islama i šerijatskih

propisa u Saudijskoj Arabiji sa negativnim aluzijama na uređenje života u

Bosni:

"Na teritoriji cijele države Saudije, a naročito u dva harema,

mekanskom i medinskom, nema krađe, jer svak dobro znade da će mu se

odsjeći desna ruka, ako ma šta bilo ukrade"... "U nas se krade obuća ispred

džamija – sve u šesnaest." ( Isto: 157)

Kroničarski putopis

Osnovni problem ove vrste putopisa je žanrovske i klasifikacijske

prirode, jer se ne radi o "čistim", izdvojenim i cjelovitim putopisnim

tekstovima, nego je riječ o tekstovima drukčije, prvenstveno kroničarske

prirode, koji u svojoj strukturi imaju i putopisnih dijelova. Iako je kronološko

i kroničarsko primarna osobina ovih djela kad ih promatramo u cijelosti, ipak

se putopisni fragmenti mogu jednostavno prepoznati, pa tako izdvojeni djeluju

8 Ova tema je karakteristična i za suvremenu bosanskohercegovačku umjetničku književnost. Prije nekoliko godina književnik Nedžad Ibrišimović je napisao pripovijetku "Hadž" kojoj je u osnovi autorov doživljaj vlastitoga puta u Meku a, kao što ćemo vidjeti, i Džumhur će, u kontekstu svoga azijskog putovanja, opisati hadž u Meki.

sasvim autonomno po osnovnim osobinama putopisnog žanra (okvir,

itinerarij, priča, putopisni subjekt, leksikon, dotematizacija, naslovljenik).

Tekst koji zadovoljava najviše nabrojanih odrednica je uzet iz Ljetopisa

sutješkog samostana fra Bone Benića iz 18. stoljeća i odnosi se na opis puta

što ga je autor prošao 1768. godine od Sutjeske, preko Kreševa, Fojnice,

Splita, Ankone, Rima, Francuske, do Valencije, u Španjolskoj. U tekstu se

mogu naći i elementi hodočasničkog putopisa, jer je svrha Benićevog

putovanja "skupština generalnog kapitula". (Benić 1979: 218) Pričanje je

jednostavno i dinamično:

"Ovdi pristajasmo dana devet, tražeći barke za Valenciju oli za

Barcelonu. I bijasmo našli francešku barku za Barcelonu i jeftino pogodili,

ama ne dade nipošto na se more, jerbo udariše taki vitrovi, da se nitko nikuda

maknut ne more. I to je ponajviše, jerbo je ovdi početak velikog Lavljeg

zaljeva (Golfe du Lion), koji je vazda pogibeljan prijeć, em zaradi teškijeh

vitrova, em zaradi gusara alžirskih, tuniskih i tripolitanskih, koji hvataju tolike

ljude i lađe te vode u sužanjstvo!" (Benić 1979: 219)

Sličnih putopisnih dijelova i elemenata ima i u Ljetopisu kreševskog

samostana (1765.-1817.) fra Marijana Bogdanovića, te u kronikama fra

Nikole Lašvanina.

Postoji i nekoliko kronika na turskome jeziku iz 17., 18. i 19. stoljeća u

kojima također ima putopisnih dijelova, a odnose se na ratove u Rusiji, dane

provedene u ropstvu ili opise bitaka u Bosni. Međutim, radi se o teško

dostupnim djelima, koja se, prevedena ili neprevedena, nalaze u prijepisima ili

rukopisima, pa će ih tek trebati ispitati. Najpoznatiji autori ovih kronika su:

Omer-efendija Novljanin (18. stoljeće), Salih Muvekit (umro 1888. godine)

i Enver Kadić (1855. – 1931.).

Znanstveni (geografsko-historiografsko-etnografski) putopisI ovaj tip putopisnih tekstova se u starijoj bosanskohercegovačkoj

književnosti javlja uglavnom fragmentarno, u sastavu većih geografskih,

historiografskih ili etnografskih djela. Posebno su česti geografski opisi Bosne

u djelu fra Filipa Lastrića (1700.-1783.) Epitome vetustatum Bosnensis

Provinciae (Pregled starina bosanske provincije). I u djelu Ivana Franje

Jukića (1818.-1857.) Zemljopis i poviestnica Bosne postoje segmenti koji se

mogu promatrati iz kuta putopisne poetike. Primjer prevlasti putopisnog žanra

sa elementima znanstvenih, povijesno-geografsko-političkih asocijacija je i

djelo Vase Pelagića (1838.-1899.) Putovanja unakrst oko cijele zemlje. Ipak,

najbolji primjer ovoga tipa su putopisi Ivana Franje Jukića9 u kojima je

ostvaren skladan spoj literarnih i znanstvenih elemenata; slikovit jezik,

neusiljena naracija i korisna informacija na znanstvenoj osnovi. Jukićevi

putopisi Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu, Putovanje po

Bosni 1842, Putovanje po Bosni 1843 i Putovanje po Bosni 1845 su izrazit

primjer ovakvog putopisnog tipa. Postupak literarno-etnografskog spoja

možemo uočiti u dvama opisima uzetim iz Putovanja iz Dubrovnika preko

Hercegovine u Fojnicu (1842.)

Da bi izbjegao jednoličnost stručnoga stila pri različitim povijesnim,

zemljopisnim ili etnografskim opisima ili reminiscencijama, Jukić se služi

izrazito literarnim, življim načinom pisanja (dijalog, lik pripovjedača), čime

postiže skladan spoj literarnih, stručnih i informativnih dijelova teksta.

"Prešavši mi preko mosta, zapitam kiridžiju odakle izvire Buna.

- Taman – veli on – ispod Blagaja.

- A ima li gdjegod u Hercegovini grad šeher, il kasaba, koja bi se

Hercegovinom zvala?

9 Na osnovi Jukićeva života i djela Ivan Lovrenović je 1976. godine objavio fikcionalno djelo, neku vrstu biografskoga romana s naslovom "Putovanje Ivana Frane Jukića", u kojem naglašava Jukićev buntovnički temperament, prosvjetiteljske, ilirske i demokratske ideale u mutnome vremenu i na "mračnome" mjestu, ljubav prema bosanskim narodima, svijest o strašnim dubinama koje dijele njegovu Bosnu i prosvijećeni Zapad.U jednome krležijanski intoniranome odlomku romana Lovrenović opisom Jukićeve tuge i nesreće zapravo izražava misao o Bosni: "Krupan i razdrljen, nasuprot tihoj varcarskoj noći, razmišlja Jukić o tome gdje je kome dano da se rodi i nosi sa sudbinom. Još svježe i neslegnuto šareni mu se u glavi Beč sa svojim zvonicima, sjajnim zapregama, staklima, kavanama, sa svojom štampom, salonima, svojom željeznicom, zvonima, svojim kasarnama, dvorcima i kazalištima…Još svježije: jučerašnje drndanje od Banje Luke, Han Kola, Sitnice, do Varcara, u koji se noću siđe kao sa svijetlih nebesa u duboku vlažnu jamu…" (Lovrenović 1976: 48)

- Ta bolan, to je Blagaj, i sad ga jedni zovu Hercegovina, u stari zeman šta je

bio Mostar, ništa; herceg Šćepan nije bio u Mostaru, već u Blagaju, i sad je

grad tvrđi od Mostara, da bi se malo popravio." ( Jukić 1973: 24 )

U svojoj tipologizaciji starijeg bosanskohercegovačkog putopisa

Lovrenović navodi i administrativne i diplomatsko-političke izvještaje

putopisne naravi u kojima zbog shematičnosti stila i službene namjene ima

najmanje književnih elemenata, međutim, ti tekstovi imaju dokumentarno-

historijsku vrijednost kao slike određenog vremena i sredine uz "mogućnost

da posluže kao književna građa". (Lovrenović 1973: 13)

Memoarski putopisOvaj tip putopisa, zbog dominacije slobodnijega, subjektivnog i

intimnog doživljaja stvarnosti, ima najviše literarnih osobina, a njegove

začetke možemo naći u objavljenom fragmentu memoara Ahmeda

Hadžinesimovića Pruščaka (18. stoljeće) gdje se opisuju borbe na Krimu

1737. godine u kojima je i autor učestvovao, zatim dani provedeni u ropstvu u

Rusiji. Takvih putopisnih fragmenata ima i u djelima fra Grge Martića

(1822.-1905.), Vase Pelagića, Riste Besarovića (1855.-1908.), Gavre

Vučkovića (1830.-1876)…Naročito je zanimljiv jedan tip memoarskog

putopisa koji se, zbog nesretne sudbine koja zadesi autore, naziva

prognaničkim. Najbolji primjer prognaničkog putopisa u

bosanskohercegovačkoj književnosti je Putovanje iz Sarajeva u Carigrad

godine 1852. mjeseca svibnja Ivana Franje Jukića. Upravo se ovim Jukićevim

tekstom najčešće označava početak novije bosanskohercegovačke

književnosti, pa označava raskid sa poetikom starijega putopisa i najavljuje

novi putopisni izraz.

Dakle, stariji bosanskohercegovački putopis obuhvaća niz tekstova,

uglavnom utilitarno-pragmatične namjene, različitih oblika, motiva, stilova i

utjecaja. Razvijao se usputno i "nesvjesno", najčešće uz "važnije" žanrove i

diskurse, oslonjen jednim težištem u Bosni, a drugim negdje, bliže ili dalje, na

Istoku ili Zapadu. Kretao se, kao i ostali književni žanrovi, u znaku jasno

naglašene vjerske podijeljenosti, ali i sa neprekidnim interkulturnim i

intertekstualnim vezama i prožimanjima , te utjecajima susjednih sredina i

velikih zapadnih i istočnih kultura i književnosti. Taj kompleks kulturnih i

književnih veza i utjecaja na stariju bosansku književnost ( i putopis )

obuhvaća srednjovjekovne crkvene tekstove, bogumilske nadgrobne natpise,

latiniste, franjevce, orijentalnu i alhamijado književnost, usmenu srpsku,

hrvatsku i bošnjačku književnost, ilirski preporod, Dositeja Obradovića, Vuka

Karadžića, Ljubomira Nenadovića, Ivana i Matiju Mažuranića…

Stariji bosanski putopis se dijelom uklapa u ovakvu sliku i nemoguće je

između ovih tekstova povući "čiste" vjerske, političke, kulturne, jezične ili

grafijske granice. Kulturna i književna historija Bosne, pored tragičnih

primjera podijeljenosti i isključivosti, prepuna je suprotnih nastojanja kojima

dominiraju simbiotičke težnje. "A na unutarbosanskom planu, to je ona crta

jedinstvenoga identiteta, koju su zapažali svi strani putnici i promatrači, da bi

kod Francuza Massieu de Clervala bila i precizno metodološki razdvojena od

religijsko-ideološke, kada u izviješću o putovanju u Bosni 1855. piše: Neka se

javi za taj slavenski bosanski narod jedan jači pokretač od vjerskih razdora,

smjesta njegovo ujedinjenje postaje svršen čin…Bosanski musliman, katolik i

pravoslavac posjeduju u istoj mjeri ljubav prema svojoj rodnoj zemlji i

jednako se ponose svojim imenom Bosanca." (Isto: 110)

6.

N O V I J I B O S A N S K O H E R C E G O V A Č K I P U T O P I S

Pojava Ivana Franje Jukića je izuzetno važna u novijoj bosanskoj

povijesti i povijesti književnosti. Zanesen ilirskim idejama, želeći približiti

Bosnu prosvijećenim zemljama zapadne Evrope, pokreće prvi književni

časopis u Bosni ( Bosanski prijatelj ), piše povijesne, političke, lingvističke,

etnografske i biografske tekstove, sakuplja narodne umotvorine, putuje

Bosnom sanjajući demokraciju, slobodu i napredak, sve dok neoprezno ne

upadne u političke igre, progonstvo, patnju i smrt. Jukićevo Putovanje iz

Sarajeva u Carigrad godine 1852. mjeseca svibnja je tekst koji najavljuje

noviju bosanskohercegovačku književnost. Za razliku od svojih prethodnih

putopisa koji su pisani sa utilitarnom namjerom i u kojima dominira

etnografska, folklorna, historijska i geografska građa, ovdje je Jukić pravi

romantičarski pisac koji u opisu puta u sužanjstvo majstorski spaja stvarno i

fikcionalno i time određuje jedan od mogućih putova kojim će se kretati noviji

bosanski putopis. Odlomak s početka teksta je dokaz ovoj tvrdnji:

"Mjesečina sve se ukrada, Sarajevo sve pospano; samo čete kulaka

susretosmo i pred bezistanom žmiraše fenjer lamborom napet i na više mjesta

od kumrikuša iskljuvan. Sad sam već znao koja me sreća čeka: vidim da mi se

kosti izvan drage otadžbine nose da se ukopaju u kojem azijatskom strništu.

Potjeraše me u surgunluk od koga sam se više plašio nego od smrti! Stanja

tužnijega nije moglo biti od moga: bolest dvomjesečna, tuga i žalost učinile su

me više smrti nego čovjeku prilična; bez novaca u neprijateljskim i krvničkim

rukama! Što je bilo drugo falilo? – Smrt! Ali ova se je više klonila od mene

nego ja od nje. Vidio sam da je bog drugo sa mnom odredio: da moram

podnositi!"…

"Put je sad uzbrdo, sad nizbrdo; kaldrma kao babinski zubi; izvan

kaldrme blato do trbuha; mjesečina, da ne gleda moju nevolju, bijaše se u crno

zamotala; jašiti se ne može, a pješice ni pogotovu. Konji pod nama trojicom

nogu za nogom, i pod onbašom se njegov zavali, a on pod njega – više ne

mogaše dalje." ( Jukić 1973: 450)

Spojem lirskog (figurativnost, slikovitost, pejzaž kao dopuna osjećanja)

i epskog (likovi, epizode, opis nezgoda na putu) Jukić je ovim putopisom

obuhvatio raspon od izraza vlastite intime do slike političkih i socijalnih

prilika u Bosni u sutonu osmanske vlasti i time razmaknuo dotadašnje granice

putopisa u bosanskohercegovačkoj književnosti. Te granice će se još više

razmicati u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća. Jukićev ilirski

program, u mirnijoj, mudrijoj i realnijoj varijanti, nastavlja posljednji značajni

predstavnik franjevačke književnosti u Bosni i Hercegovini fra Grga Martić

(1822.-1905.), političar, prosvjetitelj, pisac udžbenika, sakupljač narodnih

pjesama, pjesnik i putopisac. Kao formalnu neobičnost i primjer individualnog

slobodnog odnosa prema putopisnim "normama" spomenut ćemo Martićev

putopis Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa godine 1882. koji je pisan u

autorovoj omiljenoj formi – epskom desetercu. Iako različite po mnogo čemu,

književnosti sva tri naroda u Bosni u starije doba bile su ipak u izvjesnoj vezi,

pa bi se povodom ovoga Martićeva putopisa, pored ugledanja na Ivana

Mažuranića i sklonosti ka "epskom" stihu, možda moglo govoriti i o utjecaju

šehrengiza, koji se također izražavao stihom. Putopis izražava nastojanje

nove, austrijske politike pomirenja i tolerancije među bosanskim narodima,

što Martić u svakoj zgodnoj prilici na putu nastoji oslikati idealiziranim

slikama ljubav među pripadnicima različitih vjera.

Novu austrugarsku politiku ujedinjenja u Bosni Martić je prihvatio zato

što se uklapa u njegov interkulturalni osjećaj da se bosansko šarenilo

obogaćuje različitostima. Njemu su podjednako ugodne i lijepe džamije kao i

katoličke i pravoslavne crkve, dobroćudan je i nasmiješen, običan i prirodan,

kao fratri u Andrićevim pripovijetkama. Martićevo “u pjesmi pričanje”

najslikovitije je odredio Midhat Begić. "

Krajem 19. stoljeća mijenja se odnos Zapada prema Istoku, način

komuniciranja, prometna sredstva, motivi putovanja, pa možemo govoriti o

promjeni okolnosti vezanih uz bosanskohercegovački putopis. Razlozi

putovanja nisu više slučajni ili pragmatični, već se može govoriti i o

turističkim putovanjima. O tim promjenama piše sarajevski trgovac i

putopisac Risto Besarović (1855.-1908.) u putopisu s naslovom U Carigradu

objavljenom 1889. godine.

"U ona stara vremena za koja svijet drži da su bila med i mlijeko prema

današnjima, držao je putnik putujući iz jednoga vilajeta turskoga carstva u

drugi – svaki čas glavu u torbi"...

"Ko je taj tegobni put preko sebe prebacio pa vidi i čuje kako se danas

putuje, taj mora i nehotice ramenima da slegne. Ne po poslu, već iz duga

vremena ide tamo dokon svijet da s malo troška a još manje napora nasladi oči

svoje na prirodnijem krasotama turske prijestonice. Željeznica danas prosijeca

zemlje i carevine, spaja sela i gradove, zbližuje narode male i velike. Sve

sjedeći ode putnik po njoj goloruk sa jednog kraja svijeta na drugi, a bez brige

da će mu i dlaka s glave pofaliti ili mu glad, žeđa i nespav dosaditi.

Željeznica je tako od putničkijeh mjeseci načinila ljetne dane, a od

naporna putovanja lijepo teferičenje. To je i uzrok što se danas desetorostruko

više putuje negoli prije i to ne samo po kultiviranijem krajevima Evrope nego

i po balkanskijem zemljama, gdje se nekada narodi neprestano gložiše i

krviše. Ovo pošljednjih desetak godina krstari po Balkanu toliko radoznalijeh

stranaca kao da hoće da nadoknade pogrješke prvašnjijeh vremena. Mnogi od

tijeh putuju da upoznadu zapadni svijet sa narodima i krajevima, koje je već i

Bog zaboravio bio. Tim se ima zahvaliti što je nestalo mnogoga krivoga

mišljenja koja su se prije svaki čas mogla po knjigama i novinama čitati"...

U ovako promijenjenim okolnostima putovanje nije više u znaku

opasnosti, opreza, napora i brige. Putovanje može biti i razbibriga kao što

izgleda u putopisu Edhema Mulabdića (1892.-1954.) Kiseljak – Fojnica

(1893.), u kojem se javlja slika jedne bezbrižne, tolerantne, "turističke" Bosne.

Sa izuzetnom lakoćom pripovijedanja pisac prvoga bošnjačkog romana

(Zeleno busenje) već prvom rečenicom najavljuje vedri ton svoga pričanja:

"Da, kiseljak je dobar za tijelo, a Kiseljak i za tijelo i za dušu." (Isto 1973: 49)

U Mulabdićevu putopisu nema ničega što bi narušavalo jednostavnost,

ljepotu i zadovoljstvo životom, pa su i opisi prirode, susreti s ljudima, "zgodni

razgovori" i historijske asocijacije u skladu s turističkim ciljem izleta:

"Na dugoj i širokoj poljani u divnu zelenilu stere se Kiseljak. Na

protivnom kraju, kako se dolazi iz Visokog, a na podnožju nekog brežuljka,

stere se duž ceste nekoliko ukusnih malih seoskih kućica, a u sredini se pružila

više duga nego široka Hotel Stefanija, kao golema kvočka među sitnim,

raštrkanim pilićima" ( Isto 1973: 49)

Da se putopis s početka 20-og stoljeća opire tradicionalnim formalnim i

sadržajnim žanrovskim osobitostima i da se ne može uvijek svrstati u

navedene tipove, pokazuje tekst s naslovom Jajce Petra Kočića (1877.-

1916.), objavljen 1904. godine. U formalnom smislu ne bi mogao ići ni u

jedan nabrojani tip starijeg putopisa; prije bi se mogao nazvati impresijom ili

putopisnom razglednicom, ali ni ta određenja ne bi bila potpuna. To je

zapravo jedan veoma kratak tekst sličan pjesmi u prozi, u kojem su i priroda, i

grad, i povijest obavijeni mrakom, maglom, bolom i smrću.

Nove kulturne i civilizacijske okolnosti odrazit će se i na promjenu

bosanskoherce-govačkog putopisnog žanra i u sadržajnim i u formalnim

aspektima. Tematske granice interesa putopisaca počinju se širiti i na

udaljenije pojave, predjele, gradove i zemlje, ali Bosna i dalje ostaje

privlačna, nepoznata i neopisana. ("Kažu Bošnjaci da je putniku najveća

planina kućni prag; a to je istina" – I. F. Jukić). I u formalnom smislu putopis

doživljava promjene. Iako su slike puta i putovanja osnovni predmet oko

kojeg se konstruira putopisna struktura, sve više se odstupa od tradicionalnog,

"itinerarskog" prepričivanja i opisivanja doživljaja i slika s puta, pa se interes

putopisca pomjera prema subjektivnom i intimnom unutarnjem putovanju u

kojem se vanjske pojave samo odražavaju. Možemo tvrditi da se sa prvim

decenijama novoga, dvadesetoga stoljeća, u skladu sa evropskim

modernističkim književnim strujanjima i promjenama, mijenja i poetika

bosanskohercegovačkog putopisa.

Iako su, čini se, najbolje i najzanimljivije putopise pisali pješaci sa

ruksakom ili vrećom za spavanje na leđima, ipak je putopis žanr kome

pogoduju civilizacijske novine. Ova tvrdnja se vjerojatno može i osporavati,

ali svakako stoji u kontekstu razmišljanja o promjeni okolnosti vezanih uz

noviji bosanskohercegovački putopis. Ne možemo govoriti o tome a da ne

naglasimo vezu između ove vrste književnosti u Bosni i Hercegovini i svih

onih historijsko-civilizacijskih promjena10 do kojih je dovela evropeizacija

ovoga područja posljednjih decenija 19. i prvih decenija 20. stoljeća.

Sigurnost putovanja, željeznica, bolji putovi, hoteli, mogućnost školovanja

bogatijih Bosanaca u velikim evropskim kulturnim centrima, povećanje broja

pismenih, velik broj različitih listova i časopisa u kojima se objavljuju utisci s

putovanja po Bosni i drugim zemljama doveli su do promjene pogleda na

Bosnu, koja sve više okreće lice prema Zapadu. Te civilizacijske promjene u

Bosni početkom stoljeća opisane su u mnogim dokumentarnim i literarnim11

tekstovima, zaustavljene na brojnim fotografijama, crtežima i slikama,

naročito stranih pisaca, putopisaca, novinara i slikara koji su tih godina sve

češće dolazili u Bosnu.

Zabilježio ih je i Antun Gustav Matoš u putopisu Iz Sarajeva,

napisanom 1908. godine povodom njegova boravka u ovome gradu, gdje je

prisustvovao Kranjčevićevu pogrebu. Između brojnih zanimljivih opažanja o

10 Upravo u to vrijeme, hrvatski pisac i putnik Antun Gustav Matoš putovanje naziva poezijom moderne civilizacije. "O, kako je krasno imati ferije pa tumarati, putovati, padati iz slučaja u slučaj...Jer sve teče,...sve je vječni putnik, vječna želja za putovanjima...Nikada se čovjek nije lakše deplacirao, nikada nije lakše mogao doći u dodir sa cijelim čovječanstvom." (Matoš 1988: 318) Iako mu je "ideal životni"..."ići svijetom većinom pješice", u futurističkome oduševljenju piše o civilizacijskim pogodnostima i novim prometnim sredstvima (poezija francuskog brzovlaka, šišanje čelika kroz zrak, trijumfalni zvižduk lokomotive, vapaj parobrodske sirene) uz vizionarske slutnje:"Još sto godina i čovjek će putovati u zraku brzinom i vještinom orla i albatrosa. Svjetski promet je još uvijek vezan uz tle i uz vodu. Civilizacija već ulazi u eru balona, u eru letenja. Ptica je simbol najmodernije kulture i Jules Verneov fantastični 'Put na Mjesec' mogao bi se jednog dana možda ostvariti kao neke njegove podmorske fantazije." (Matoš 1998: 319)

11 U romanu "Na Drini ćuprija" Ivo Andrić opisuje kulturne i modne promjene u Višegradu početkom 20. stoljeća:"Krajem juna meseca stižu u grupi sarajevski gimnazisti, a u prvoj polovini jula meseca, jedan po jedan, pravnici, medicinari, filozofi sa univerziteta iz Beča, Praga, Graca i Zagreba. Sa njihovim dolaskom menja se i sam spoljni izgled kasabe. Po čaršiji i na kapiji vide se njihovi mladi likovi, izmenjeni i strani, i odudaraju držanjem, govorom i odelom od ustaljenih navika i večno iste nošnje kasabalijskog sveta. Na njima su odela ugasitih boja i poslednjeg kroja. To je onaj 'Glockenfacon' koji u celoj Srednjoj Evropi važi kao poslednja reč mode i vrhunac dobrog ukusa. Na glavama nose šešire od meke panamske slame, sa oborenim obodom i sa vrpcom u šest raznih diskretnih boja. Na nogama amerikanske cipele široke i sa jako uzdignutim kapicama. Većina ima štap od bambusa neobične debljine. U rupici kaputa metalna značka Sokola ili nekog studentskog udruženja." (Andrić 1976: 286)

Bosni i njenim stanovnicima, politici, književnosti i književnicima, u ovome

kontekstu izdvajamo jedno, kao sliku spoja Istoka i Zapada:

"Koje šarenilo samo na trgu i po ćepencima oko Husrevbegove divne

džamije, okićene lipom kao većina džamija i naših hrvatskih seoskih

hramova! Kakve žarke boje, kakvi tipovi, koliko sunčanih, žarkih motiva za

kičicu orijentaliste Brangwyna! Kao da se iz neba prosu korpa sa crvenim

patlidžanima, modrim grožđem, crnim šljivama i ćilibarskim jabukama na

šareni bosanski sag! A tri koraka odatle – Rudolfova i Franje Josipa ulica sa

modernim korzom, kafanama, dućanima, krasni quaievi Miljacke sa

modernim školama, uredima, zavodima i poduzećima. Premda se do aneksije

veliki kapital nije dao na velika građevinska ulaganja u Sarajevu, premda tek

sad počinje era velikih gradskih poduzeća, Sarajevo ima već sada tramway,

clubski život, crte velegradskih tendencija, kakvih na žalost još dugo nećemo

imati u Zagrebu, ubijanom ljubomornošću mađarske politike financijske i

prometne." (Matoš 1973: 166).

Matoš je jedno od velikih imena iz susjednih književnosti u čijoj se

sjeni razvijao noviji bosanski putopis. Uz Matoševo ime, kad je riječ o takvim

mnogostrukim vezama, moramo naglasiti značaj još nekih srpskih i hrvatskih

modernih putopisaca, čiji je utjecaj često određivao i tokove razvoja ostalih

žanrova u bosanskohercegovačkoj književnosti 20. stoljeća, a ne možemo

tvrditi da ne traje i danas. Izdvajamo utjecaje Isidore Sekulić, Tina Ujevića,

Miloša Crnjanskog, Rastka Petrovića i Miroslava Krleže. (Ovdje bismo mogli

naglasiti značaj i utjecaj Jovana Dučića i Ive Andrića, ali zbog njihova

bosanskohercegovačkoga porijekla i djelomične književne pripadnosti, o

njima govorimo u okviru bosanskoga putopisa). Kada razmišljamo o

bosanskohercegovačkome putopisu i modernističkim utjecajima ovih pisaca,

možemo primijetiti da oni postaju izraziti tek u drugoj polovici 20. stoljeća.

Ipak, diskretno izražene sadržajne i formalne putopisne inovacije mogu se

početkom stoljeća nazirati i u bosanskohercegovačkoj književnosti. U

književnopovijesnom i žanrovskom smislu posebno nas zanimaju Mulabdićev

i Kočićev putopis, jer bismo ih mogli promatrati kao dva temeljna obrasca iz

kojih će se u mnogo individualnih varijacija pojavljivati i razvijati bosanski

putopis 20. stoljeća.

Mulabdićev putopis Kiseljak – Fojnica, objavljen u časopisu Bošnjak

1893., zbog svoje jednostavnosti i odsustva "teških" tema i asocijacija, mogao

bi se staviti na početak linije kojom će se kretati novinska i književna

putopisna reportaža u 20. stoljeću. Ova putopisna vrsta će se razvijati u

tradiciji klasičnog, realističkog, starijeg putopisa u kojem je akcent stavljen na

vanjski, objektivni svijet stvari, prostora i pojava, najčešće predstavljenih

pripovijednim kompozicijskim postupkom, sa obaveznim itinerarijem.

Kočićev putopis Jajce, objavljen u Politici 1904. godine, ide u

drukčijem smjeru; više je slika unutrašnjeg svijeta, izraz vlastite subjektivnosti

kojoj su put i putovanje samo povod. "Pojednostavljeno rečeno: za onaj prvi

neophodno je naći se u Parizu ili Bangkoku, u Nepalu ili na Zelenortskim

otocima ( bilo gdje kamo prosječni čitalac – recipijent neće nikad stići ); za

drugi je svejedno – biti tamo, ili u Donjem Vakufu, ili naprosto hodati

svakodnevnom ulicom, od kuće do posla i natrag." (Lovrenović 1985: 15)

Zbog otvorenosti putopisnog žanra moguće su različite kvalifikacije i

sistematizacije. Izbjegavajući kompleksnost ovoga problema, naročito kad je u

pitanju forma, drugi poznati autor antologije bosanskoga putopisa Alija

Isaković u pristupu i određenju tipova putopisa u bosanskohercegovačkoj

književnosti uzeo je tematsko-itinerarski kriterij, prema koncentraciji putova.

Prema ovome kriteriju Isaković dijeli bosanski putopis na četiri vrste, također

bez namjere da ta podjela bude sveobuhvatna i konačna:

- po našoj zemlji,

- po "svetim zemljama" (Palestina, Arabija),

- po zemljama starih civilizacija (Egipat, Grčka, Italija),

- po prijateljskim zemljama poslije jugoslavenskog otvaranja prema svijetu,

nakon 1950. (Azija i Afrika).

Očito je da ovoj Isakovićevoj podjeli bosanskoga putopisa nedostaju

putopisi vezani uz zapadnoevropske zemlje (Francuska, Engleska, Italija,

Španija). Dakle, mogućnosti tipologije novijega bosanskohercegovačkog

putopisa su višestruke. Pošto ovaj naš pregled nema namjeru da stavi točku na

problem klasifikacije novijega bosanskog putopisa, te pošto ne smatramo da

se to pitanje može uopće konačno riješiti, opredjeljujemo se za Lovrenovićevu

podjelu jer je najjednostavnija, te otvorena za individualni pristup u tumačenju

pojedinih djela i autora.

Dakle, kako smo već napomenuli povodom Mulabdićeva i Kočićeva

teksta, noviji bosanskohercegovački putopis, radi veće terminološke

preciznosti, imenovat ćemo kao putopisnu reportažu i kao putopis, s tim što

pojam putopis u ovoj upotrebi prvenstveno podrazumijeva

književnožanrovske vrijednosti.

"Smirih se kada ugledah šiljak Šiman Ibrahim-pašine džamije u

Počitelju, zaboden u duše pravovjernih i rujansko nebo. Visoke, sure zidine,

više od svega uokolo, više od oka i veće od umora, čak mnogo stasitijeg od te

džamije iz 17. stoljeća, ruci ugodnije, a tijelu zamornije od medrese i hamama,

te zidine koje ljudi dizahu i još uvijek dižu na mjestima gdje prestaju biti

sigurni u sebe, u svoju snagu i mir, gdje naprosto kane u živi kamen uzidati

svoju svijest o sebi i svijetu. Eto, gore stijena – dolje voda, a kroz njih, kroz

srce njihovo cesta kojom ipak ljudi pješače, automobili i zaprege škripe,

padaju kiše i snjegovi, mahnitaju vjetrovi i mladići, za oblacima, za crnokosim

djevojkama." ( Lovrenović 1985: 357)

Vučićevićev putopis je na spoju nekoliko žanrova: formalno ima sve

putopisne osobine i preduvjete, i itinerarij, i priču, i vanjsko, i dokumentarno,

i suvremeno, i historijsko, ali sve stopljeno i prelomljeno u dramatičnom i

lirskom opisu traženja vlastitog mjesta, smisla i mira. Isti postupak odlikuje i

ostale Vučićevićeve putopise. Putopisni subjekt, kao romantičarski usamljenik

i beskućnik, poput kakvoga modernog bajronovskog junaka, noseći bol i

nemir, traži mir i san na pločnicima Zadra i Pariza, gledajući "sunce i zvonike

nad Zadrom" ili "deset pariskih mostova". Iako su izrazit primjer modernog

traženja novih sadržajnih i formalnih putova, Vučićevićevi putopisi su skladan

i sretan spoj svih ovih postupaka, sa očitom dominacijom putopisnog

"materijala".

Putopisi Tvrtka Kulenovića ne drže se nikakvog žanrovskog diktata,

nego miješanjem doživljaja, susreta, eseja isprekidanih dijalozima,

retrospekcija, činjenica i intertekstualnih aluzija na pročitane knjige, stalno

bježe u fabulativnost ili asocijativnost, kao u modernom romanu. Ta

modernost potvrđuje se izborom interesa i itinerarija koji imaju kozmopolitski

karakter (Dubrovnik, Italija, Provansa, Afrika, Indija), te eseja i asocijacija o

kulturi, književnosti, filmu, kolonijalizmu, putovanju, sumnjama i težini

modernog pisanja.

"Ali pisati, naročito započeti tu radnju i kako? Umišljena, tašta i prosta

je ta riječ početak, podsjeća na neki čin podoban Božijem i upravo bi i htjela,

kao i većina naših riječi da postavi čovjeka na upražnjeno božje prijestolje.

Kako imitirati boga danas kad više nema ni čovjeka, kako stvarati cjelinu kad

je smisao svega u rasulu. Zar je početak opis jednog kupea u kome se dvojica

ljudi vraćaju kući, jedan od njih iz inostranstva? Ili markiza je izašla u pet sati.

Tješim se samo time da ni u prošlosti nije svakom bilo lako: jedan pisac koga

veoma cijenim napisao je samo jednu knjigu, i to kazujući je nekom svom

pisaru u pero, htio je u njoj da ispriča svoj život a započeo je pričom o nekom

još rimskom, Cezarovom oficiru koji se zvao Fiorino iz Čelina a koji je

osnovao grad Firencu. Je li to bila samo taština piščeva koji se kao mogući

potomak oficira i sam zvao Čelini, ili je u to vrijeme bio takav običaj, ili se

čovjek koji poštuje i onaj život što je napolju a ne misli da je sve već usisao i

zatvorio u sebe, mora hvatati grdnih oslonaca da bi započeo takav jedan posao

kao što je pisanje." (Isto 1997: 254)

Još je jedan profesor, književni teoretičar i kritičar, putujući razmišljao

o književnosti, smislu i besmislu putovanja, i o tome ostavio odličan putopis.

Riječ je o putopisu U zemlji Saita Faika koji je napisao Midhat Begić (1911.-

1983.) Ovaj književni znanstvenik, prvenstveno zapadne kulture i

obrazovanja, putuje Turskom po tragu književnog djela turskog pripovjedača

Saita Faika, usput opisujući gradove i predjele kroz koje prolazi, razmišljajući

o čuvenim zapadnim putopiscima po Istoku (Chateaubriand, Lamartine,

Nerval), te analizirajući pripovijetke Saita Faika. Svu beskrajnost i

neobjašnjivost putničkih poriva i putopisnih mogućnosti izražava Begić u

različitim povodima:

"Zašto putovati i zašto baš u Tursku – o tome se lijepo razmišlja dok se

široka cesta spušta Mramornom moru i približava Bosforu. Kad bi putovanje

imalo cilja, ljudi bi ga odavno našli i skrasili." (Begić 1987: 542)

Begić skladno prepleće tri niti svoga putopisnog postupka: sliku

predjela i gradova kroz koje prolazi, analizu Faikovih djela, te razmišljanja o

književnosti, o Zapadu i Istoku, pa se ovo djelo može promatrati i iz

znanstvenog i iz umjetničkog kuta. Na to već upućuje početak putopisa:

"S grudom zemlje u grudima, u njedrima, tako treba poći iz domaje, ili

je ponijeti u srcu, u duhu, kako je pjevao Silvije Kranjčević. Jer čim čovjeku

zamakne zavičajni sokak za okuku, u oku počinje ona sociologija u pokretu,

kako je govorio G. Renard, Skerlićev lozanski učitelj, koja se u 18. i 19.

vijeku gradila oko jezera Lemana prisustvom J. J. Rousseaua, susjedstvom

Voltaireovim, prohodom Byronovim koji je tamo smjestio prvi stanak svoga

Harolda, a zatim se nizali pisci, pjesnici i mislioci kao veliki narodnjak John

Ruskin. Turska je za mene vezana za ime pripovjedača Saita Faika: u

njegovim pričama sam nalazio dopunu svojih utisaka, pjesničku vremenost

pejzaža oko Istanbula, na Prinčevskim ostrvima, u unutrašnjosti Anadolije."

(Begić 1987: 538)

Zbog ovakvog utiska o Turskoj, Begićeve putopisne slike se sjedinjuju

sa književnom analizom Faikovih djela, tako da teško razlikujemo putopisni i

književnoznanstveni diskurs, pa i sam autor kaže da je njegov putopis tek

"putničko provjeravanje njegovih (Faikovih) priča". (Begić 1987: 547)

Prilog traženju novih putopisnih poetika i postupaka su i putopisi Ivana

Lovrenovića (1943.). Njegovi interkulturalni putopisni interesi su veoma

široki i bez pretjerivanja bi se moglo reći da prožimaju cjelokupno njegovo

djelo, kako fikcionalno, tako i znanstveno i publicističko. Posebno izdvajamo

knjigu Obašašća i basanja koja već u naslovu upućuje na putopisni žanr, iako

se autor u podnaslovu ponovljenoga izdanja12 iz 2004. godine služi terminom

12 Prvo izdanje ove knjige objavljeno je u Sarajevu 1975. godine.

zapisi kao uopćenijom žanrovskom odrednicom koja bi mogla obuhvatiti

formalnu raznorodnost ovih tekstova jer podsjećaju na zagonetke, pjesme u

prozi i putopise. Lokaliteti iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Italije i

Francuske su samo povod za odgonetanje unutarnjih, "tobože zaboravljenih"

uspomena, utvara, slika i čuda prožetih kulturalnim i povijesnim simbolima i

asocijacijama, uz česte intertekstualne dijaloge sa tekstovima iz usmene i

moderne književnosti. Poetičku bit ovih tekstova Lovrenović određuje u

prvom zapisu simbolična naslova Prohoditi i odgonetati:

''Prohodimo krajevima, gradovima, trenucima, i zapinjemo za čuda.

Svak za svoja čuda zapinje.

I nosamo ih onda sa sobom, u sebi.

Neka su dremovna, zavuku se duboko u prisjenak. Ne smetaju.

Ali, ima ih, pa ne miruju. Malo-malo, usprave se, zakrile trenutnu

misao, i kao da se junače: Odgonetni! Odgonetni!…

Sprijateljeni konačno sa svojim čudima, shvatimo i to da će nas

ona strpljivo pritiskati, sve dok se iz nas ne počnu cijediti prave riječi.

I sačuvamo prve, nesigurne odgonetke, kao prve, izmucane

slogove tih nepoznatih riječ''. (Lovrenović 2004:11)

Doista je između pedesetak tekstova ove knjige teško izdvojiti jedan, jer

svaki jednako dokazuje prethodne tvrdnje, zato skoro nasumice navodimo

"zapis" s naslovom Klis.

''Bosna – čardak, Klis mu najviša veranda nad morem.

Klis!

Sinjski, dinarski kamen klisnuo uvis, u tvrđavu se skočanjio od strepnje

i srha kad je ugledao plavet, more, prostranstvo.

Leđima Klis dodiruje nemuštu sigurnost kontinenta, Ilirika, a pred

očima, pod nogama mu 'daljine, daljine', teretno brodovlje čivitnih otoka.

Klisom Bosna svemir gleda''. (Isto: 16)

Putničko provjeravanje i traganje za vlastitim duhovnim i stvaralačkim

porivima su i putopisi Rusmira Mahmutćehajića (1948.) Ovaj putopisac je u

"provjeravanju" putopisnih sadržajnih i formalnih mogućnosti otišao najdalje

– njegov je putopis prije svega esej, filozofski traktat, a po nekim osobinama i

moderni roman. Povod je putovanje u rodni Stolac, zatim Sarajevo, Gradačac,

Prag, Amsterdam, Beč, Pariz, Veneciju, Firencu, Zadar, Korčulu, Herceg-

Novi, Damask... Cilj: traženje egzistencijalnog i intelektualnog smisla i veza

sa drugim ljudima i kulturama, religijama i učenjima. Ovaj svestrani erudit

odveo je putopis u područje kontemplacije, teorije i kritike, prirodnih i

društvenih znanosti; u svijet poezije, mistike i ezoterije, fizike i matematike,

na kraju krajeva, u vlastitu duhovnost. Možda i predaleko, pa zbog tih "visina"

domet njegovih djela ostaje kratak; u bosanskohercegovačkoj kritici

Mahmutćehajićevi putopisi još nemaju zasluženo mjesto i tumačenje. U

njegovim putopisima nema kretanja, vanjske dinamike, samo unutarnje

traženje, sudaranje, sumnje i sjećanja. Za primjer izdvajamo glagole kojima

počinju pojedina poglavlja putopisa Venezia – slike što izranjaju i nestaju:

stojim, zastadoh, zatvorih oči, prenuh se, zakoračih, osjećam, prisjetih se,

zagledam se, gledam, prohodim, pogledah, pričinja mi se, sjećam se...

Uglavnom su statični i upućuju na putopisni subjekt u kome se prelama

vanjski, objektivni svijet:

"Dvije male lampe tanahnim plamičcima lelujaju u meni dok prolazim

venecijanskim ulicama i mostovima; njihovo svjetlo treperi putevima,

okrećući čovjeka onim maglenim prostorima bića gdje traje misao o ništavilu,

misao koja se uspinje i vraća uzbrdicom samouništenja ili se, slijedeći nužnost

suprotnosti, usmjerava k spoljnjem tražeći vatru i u zemlji i u zraku i u vodi,

vatrom koja će se uzdignuti svijetom i sažeći silnike." (Mahmutćehajić 1985:

329)

O vlastitoj poetici, o načinu i sredstvima putovanja u novim,

suvremenim civilizacijskim okolnostima progovorio je u zbirci pripovjedaka

Krv i tinta koje također imaju putopisno-esejistički karakter:

"Putovanje vozom ili autobusom, nizom slika koje prolijeću ispred

očiju, zvukovima i vibracijama koje se prenose na tijelo i dugim šutnjama,

razbuđuju sjećanja, nižu slike na svjetlo i od malih povoda prave upornosti

povezivanja i gledanja s visine i daljine, jasnog i vedrog, u kome se razaznaju

utonula svjetla iskustva, neviđene površi prostora kroz koje smo prošli... Ta

putovanja još uvijek ostaju putovanja. Letenje, to je nešto drugo. To je

početak smrti putovanja. Samo premještanje, to je ubistvo nestrpljenja u

primicanjima, u trajanju odmjeravanja između želje da se negdje dospije i toga

čemu se dospije. Putovati... Biti ovdje ili ondje..." (prema Duraković 1998:

825)

Možda bismo ovom Mahmutćehajićevom aluzijom o letenju kao

početku smrti putovanja mogli završiti ovaj naš pregled

bosanskohercegovačkoga putopisa. Očito je da civilizacijske novine (sve

češće putovanje avionom, razvoj masovnog turizma, moć televizijskog i

filmskog medija koji sve više osvajaju i mijenjaju putopisnu poetiku i

estetiku) utječu na putopisne sadržaje i oblike13. Noviji bosanskohercegovački

književni putopis, poslije svih "traženja", sigurni smo, dijeli sudbinu ovoga

žanra sa ostalim evropskim i svjetskim književnostima, s bezbroj

individualnih mogućnosti i vrijednosti, s uporištima u tradicionalnim,

modernim i postmodernim književnim modelima. Upravo ta njegova

raznolikost i mogućnost kombiniranja sa svima ostalim književnim oblicima i

stilovima zapravo učvršćuje putopis kao žanr koji ima ravnopravno mjesto i

sudbinu u strukturi književnih žanrova. Uostalom, književni oblici se stalno

mijenjaju. Kao što smo vidjeli, i putopisni. Ono što je bitno, ostaje isto. "Biti

ovdje ili ondje". U Donjem Vakufu ili na Mjesecu. I pisati o tome. Ili nečem

drugom, sličnom ili različitom.

Kad je riječ o bosanskohercegovačkom putopisu u

književnohistorijskom smislu, posljednje decenije 20-og stoljeća su veoma

zanimljive. Upravo kad je noviji bosanski putopis, zbog svojih "izleta" u

druge žanrove i diskurze, možda ponekad i predaleke, počeo zaboravljati

13 Suvremene putopisne inovacije mogu se pratiti i u bosanskohercegovačkoj književnosti. Izdvajamo tekstove Mile Stojića u kojima, po vlastitim riječima, "vija nostalgične vjetrove i melankolične magle" prožete svakodnevnim bosanskim "tranzicijskim" temama u evropskom kontekstu. Neki njegovi tekstovi imaju sve odlike putopisa a neki se vješto kreću po granicama žanrova. Kad je riječ o televizijskome putopisu, izdvajamo odličnu putopisnu seriju Nisveta Džanka "Pozitivna geografija", koja se, spojem etnografskih, povijesnih, kulturalnih i humorističkih elemenata na svoj, originalan način, po popularnosti približuje Džumhurovim "Hodoljubljima".

"kuda i zašto putuje" (Tolstoj) pojavili su se putopisi Zuke Džumhura, koji su

sintezom tradicionalnog i modernog.

7.

B O S N A K A O T E M A I I N S P I R A C I J A P U T O P I S A C A

Bosna je kao granična oblast, spletom osobitih kulturno-povijesnih

okolnosti, zbog svoga geografskog položaja i složenosti, bila za strane putnike

veoma privlačno i zanimljivo područje. U bogatoj putopisnoj literaturi o

Bosni, posebno zapadnoj, srećemo bezbrojne slike, zapažanja i utiske koji se

kreću od krajnje svijetlih do krajnje tamnih tonova. U stranim putopisima o

Bosni preovladava znanstveni diskurz: povijesni, geografski, politički,

ekonomski, antropološki ili etnografski karakter i svrha ovih tekstova

dominiraju nad literarnom dimenzijom. Iako su strani putopisci u Bosnu

dolazili iz različitih pobuda, često noseći sa sobom predrasude i unaprijed

stvorena mišljenja o mračnoj zemlji na rubu civilizacije koja živi u carstvu

romanse, ipak su njihovi "bosanski" putopisi osvjetljavali tamnu stranu Bosne

i skraćivali civilizacijsku udaljenost između ove zemlje i svijeta na čijim će se

zapadnim i istočnim putovima naći i bosanski putnici-putopisci.

O Bosni i Hercegovini, kao zemlji u kojoj su se miješale kulture i

interesi, oduvijek se različito mislilo, govorilo i pisalo, u rasponu od krajnje

tamnih do krajnje svijetlih tonova, sa slavljenjem ili negacijom, s ljubavi ili

nerazumijevanjem. O Bosni kao mračnoj, čudnoj, pa možda i najsloženijoj

zemlji na svijetu, pisano je mnogo. Neki od tih, često krajnje subjektivnih

stavova, postali su opće mjesto i tipična slika zbog velikog utjecaja ili slave

njihovih autora ili zbog pretjeranog citiranja i ponavljanja. Oni, uostalom, nisu

predmet našeg razmatranja, bar ne na ovom mjestu, iako od tih, manje-više

poznatih stavova, kad je riječ o Bosni, nisu imuni ni strani putnici i putopisci

koji su u prošlosti dolazili u Bosnu, često s predrasudama, a odlazili iz nje

noseći različite slike, uspomene i utiske. Uostalom, možda su i stavovi stranih

putopisaca doprinijeli stvaranju stereotipnih, crno-bijelih slika o Bosni kao

najčudnijoj i najsloženijoj zemlji na svijetu. Takvu sliku dobrim dijelom je

stvarala i njegovala i bosanskohercegovačka književnost,14 te historiografija,

koja je Bosnu često tumačila kao i literatura, pozivajući u pomoć fikciju,

legendu i mit.

Ako tome dodamo posebne kulturno-povijesne okolnosti, geografski

položaj, etničku, vjersku i jezičku složenost ovog dijela Europe kao

granične oblasti u kojoj se miješaju civilizacije: rimokatolička, latinska, sa

zapada i grkopravoslavna, s istoka Evrope, te islamska, s Bliskoga istoka,

onda su tamni tonovi na slici Bosne, ako ne logični, u svakom slučaju

razumljivi i objašnjivi.

Literatura je nudila i drukčije viđenje Bosne, u kojem su sve te

posebnosti i nepogode zapravo bogatstvo u interakciji odnosa: kulturnih,

vjerskih, nacionalnih, na kraju krajeva, životnih, pa u nekim djelima

dominira jedna svijetla, čak idilična slika Bosne.

Gdje je onda istina? Koja je slika vjernija i bliža stvarnosti? Možda

put do odgovora, ako je on uopće moguć, možemo potražiti i u stranoj

putopisnoj književnosti. Kakve nam slike, utiske i stavove ona pruža?

Od bezbroj mogućih asocijacija izdvojit ćemo jednu, koja bi mogla

stajati umjesto uvoda u pregled najvažnijih stranih putopisa i putopisaca o

Bosni od 16. do 20. stoljeća a potječe iz Andrićeve pripovijetke Zmija.

Asocijacija se tako očito nameće zbog putopisne konstrukcije pripovijetke.

Dvije otmjene bečke djevojke, Amalija i Agata, kćerke

austrijskog generala, krajem 19. stoljeća putuju fijakerom od Sarajeva do

Višegrada prolazeći kroz "divlje nepoznate krajeve" (Andrić 1976: 108)

Na kraju pripovijetke, starija sestra zbog svega što vidi i doživi na

putovanju govori kroz plač mlađoj:

"Ah, ja sam ti govorila još u Beču u kakvu zemlju idemo. Sad si

videla kakvi su. Nigde ničega pod nebom... Ja sam ti uvek govorila koliko tu

ima bede i divljine, koliko ružnog i neiskazanog jada... Pa ipak, sve je još

crnje i gore. To je strašno, strašno!"

14 Kada je riječ o piscima porijeklom iz Bosne i Hercegovine, potvrda iznesenog mišljenja može se naći u nekim djelima Ive Andrića, Meše Selimovića, Skendera Kulenovića, Maka Dizdara, Derviša Sušića, Nedžada Ibrišimovića i i još nekih manje-više poznatih bosanskohercegovačkih književnika.

"Gati, priberi se, zaboga, Gati! – smirivala je mlađa sestra stariju,

usplahireno i zbunjeno - Ne budi dete! Sećaš li se kako ti je grof Prokeš

govorio da preteruješ i kako ti je ponavljao tursku poslovicu: 'Bez očiju

ostaje ko zbog celog sveta plače'. A on je živeo dugo na Orijentu. Svuda

na svetu ima bede i zaostalosti, a naročito u ovakvim zemljama, pa šta se

tu može?... Preklinjem te, umiri se! Kočijaš sluša. Ja te ne razumem. Zar

vredi zbog Bosne plakati?" (Andrić, 1976: 117)

Osnovni problemi stranih putopisa o Bosni istaknuti su u ovim

dvjema replikama. Stranci u Bosni. Kontrast. Fijaker na pustoj visoravni.

Imperijalno i kolonijalno. Ravnodušnost i milosrđe. Predrasude i

prirodnost.

Tko su bili ljudi koji su u prošlosti putovali kroz Bosnu i ostavili

zapise o njoj, kakvi su njihovi motivi, predznanje, moralni i politički

stavovi, namjere?

Najstariji objavljeni putopis o Bosni ostavio je Slovenac Benedict

Curipeschitz (Benedikt Kuripešič)15 koji je 1530. godine putovao s

austrijskom delegacijom u Carigrad kao tumač za latinski jezik. Opis

Bosne zauzima velik dio teksta. Ima i crteža utvrđenih gradova kroz koje

je prolazio: Krupa, Kamengrad, Sokol, Sarajevo, Višegrad, čiji redoslijed

pokazuje jedan od četiri uobičajena itinerara kojih su se držali stranci pri

prolasku kroz Bosnu. Pored opažanja vojnog,

političkog, etnografskog i vjerskog karaktera, te značajnih informacija o

životu u Bosni u prvoj polovici 16. stoljeća, ima opisa pejzaža ili situacija

u kojima Kuripešič pokazuje izvjesnu sklonost ka ukrašenom stilu.

"Kad smo došli blizu logora gdje je paša stanovao, sjahaše gospoda i

prođoše kroz dva duga reda Turaka, koji su bili najhrabriji od svih, obučeni u

lijepo, zlatno i svileno odijelo, sa turbanima i zlatom izvezenim saručima..."

(Prema: Mønnesland 2001: 15)

15 Benedict Curipeschitz, Itinerarium ili put kraljevskog i majestetskog poslanstva turskom caru Sulejmanu, Augsburg, 1530.

Veće zanimanje stranaca za Bosnu i Hercegovinu počinje polovicom 16.

stoljeća, uspostavljanjem diplomatskih i trgovačkih veza zapadnih zemalja

sa Osmanskim carstvom. U 16. i 17. stoljeću Bosna nije cilj putovanja.

Radi se, uglavnom, o slučajnim putnicima koji su obavljali posebne zadatke

na Istoku, a kroz Bosnu su samo prolazili. Pored običnih, svakodnevnih

pojava i slika, naročito su naglašavali ono što je neobično i drukčije od

svijeta iz kojeg potječu. Do kraja l7. stoljeća kroz Bosnu i Hercegovinu

prošlo je oko tridesetak putnika koji su ostavili bilješke o svom putovanju.

To su uglavnom putopisci iz zapadnih zemalja: Austrijanci, Italijani,

Francuzi, Englezi. Većina ih je posjetila Sarajevo.

Od kraja 16. stoljeća, u kontekstu prometnih i trgovačkih motiva,

jača britansko zanimanje za Osmansko carstvo kao oličenje "daleke,

egzotične, i fascinantne" (prema: Hadžiselimović 1989: 16) civilizacije, te

za njegov balkanski dio o kojem Londonski magazin piše: "To je područje s

imenima koja varvarski zvuče, naseljeno poluvarvarskim narodima koji žive

pod još varvarskijom vladom. O zemljama kao što su Bosna, Hrvatska,

Bugarska i Srbija mi znamo tek toliko da ih možemo poimenice nabrojati".

(Prema: Hadžiselimović 1989: 37)

Rekli smo da je među zapadnim putnicima po Bosni bilo i Francuza.

Prvi francuski putnik, koji je 1624. iz Splita, preko Sarajeva, prošao Bosnom,

bio je Luis Gedoyn.

Tridesetak godina kasnije (1658.) o svom prolasku kroz Sarajevo

ostavili su zapise još dvojica Francuza – putopisaca: Poullet i Quclet. I

njihova slika Bosne i Sarajeva je slična Gedoynovoj – uglavnom svijetla, čak

idilična, što se potvrđuje opisima grada, kuća, vrtova, hamama, džamija,

stanova i stanovnika, načina njihova odijevanja, načina sahranjivanja mrtvih i

posebno, opisima trgovina i trgovačkog života čaršije, tržnica i bezistana gdje

se prodaje "sukno, vosak, platno, koža, lijepo krzno i postave, svila i druga

roba koja dolazi iz Mletaka" (Prilozi 1997: 235).

Da je u ovima, na prvi pogled slučajnim i rijetkim proputovanjima

Zapadnjaka kroz Bosnu bilo ipak nekog sistema, pokazat će se kasnije.

Poulletovo i Qucletovo naoko usputno zanimanje za ekonomski život Bosne

dobit će, stotinjak godina kasnije, primarno mjesto u putopisima i izvještajima

francuskih diplomata i putopisaca, prvenstveno zbog velike važnosti Bosne za

trgovinu između Istoka i Zapada, zato što su pomorski putovi bili ugroženi ili

prekinuti. U vezi s tim francuski putopisac Charles Petrusier 1813. godine piše

da Bosna i Hercegovina ima važan geografski položaj jer nije daleko od mora

i nalazi se na "stjecištu" mnogih putova, koji su vodili iz Dalmacije,

Makedonije, Srbije u austrijske zemlje, pa su zato "veze ove centralne

pokrajine s Austrijom, Srbijom, s jadranskim otocima koji se nalaze pod

vlašću Engleza, od ogromnog značaja za opšti javni red i industriju

francuskog naroda". (Prema: Šamić 1966: 111)

Navedeni citat je ujedno i odgovor na pitanje o tolikoj važnosti

tranzitne trgovine za ove putopisce.

Strani putopisi o Bosni doživjet će najnovija čitanja u svjetlu

postkolonijalne teorije i kritike kroz pojmove kao što su orijentalizam i

balkanizam, koji se odnose na imperijalni odnos Zapada prema Istoku,

prvenstveno u 19. stoljeću. U svjetlu francuskog zanimanja, posebno

ekonomskog, za Bosnu, naročito se ističe putopis Chaumettea Des Fossesa

Putovanje u Bosnu 1807. i 1808.16, objavljen u Parizu 1822. godine, koji ne

pruža samo iscrpnu sliku i analizu trgovačkog života, nego i različite

informacije o Bosni toga doba. Po Des Fossesu Bosna svake godine uvozi iz

Dalmacije, Beča, Carigrada, Soluna, Trsta, Venecije: pirinač, so, kavu, šećer,

limunove i naranče, lijekove i začine, sukna, platna, muslin, svilu, gazu,

krzno, ogledala, staklariju, nakit, satove, papir i fesove, a izvozi u Dalmaciju,

austrijske zemlje, Francusku, Albaniju, Egipat i Smirnu: žitarice, volove,

krave, ovce, svinje, kožu, zečja, lisičja i kunina krzna, vunu, med,

poljoprivredni alat i čibuke. Trgovina je slika mentaliteta. Sarajlije najviše

16 Kao što je poznato, putopis ovog službenika Francuskog konzulata u Travniku, kao i pisma i izvještaji francuskog konzula Pierra Davida poslužili su Andriću kao materijal za roman "Travnička hronika", a autori sa nešto izmijenjenim imenima, našli su se među glavnim likovima ovog romana.

vole zelenu i crvenu boju, "muslimani su tražili svijetloplavu boju za široke

hlače, a Jevreji i hrišćani tamne boje". (Šamić 1966: 123)

Sarajevo je u to vrijeme postalo "sveopći magazin tranzitne trgovine

kolonijalnom robom" između Carigrada ili Soluna i Beča, i dalje, Njemačke i

Francuske. Trgovina se odvijala "Levantskim, pamučnim putem" koji je

prolazio kroz Bosnu, roba je prenošena karavanima dugim po jedan kilometar,

sa po sto do sto i pedeset konja, i ljeti i zimi, nesigurnim, opasnim putem

"preko visokih brda, i gotovo cijelo vrijeme kroz šume, visoko drveće,

bodljikavo šiblje i lijane" (Prema: Šamić 1966: 117), uz stalni strah od

razbojnika i kradljivaca, te otpor domaćeg stanovništva prema strancima i

ovoj vrsti napretka.

Pamučni put17 se često spominje u Des Fossesovom putopisu zbog

niza poteškoća i problema koje izaziva, te zbog vrijednosti pamuka koji je u

Francuskoj 1818. izazvao tako jaku krizu da je njegova cijena bila ravna

"gotovo istoj težini zlata". (Šamić 1966: 116)

Bosna i Bosanci u ovim francuskim putopisima nisu opisani onako

uljepšanim ili idiličnim slikama kao u opisima prvih francuskih putopisaca.

Negativni tonovi izraženi su sintagmama: "trnovita zemlja", "kukavna

zemlja", "zla ćud Bosanaca", koje

odlikuje "fanatizam", "gnušanje prema strancu", "nemirni, buntovni i

ustanički karakter". (Šamić 1966: 133) Također su uobičajene uopćene

karakterizacije mentaliteta, tipične za 19-stoljetne rasne i pozitivističke teorije.

"Bosanac koji se u cijeloj Turskoj smatra čovjekom dobra karaktera, u

svojoj je zemlji okrutan, bilo usljed opore klime, bilo prije zbog nepovjerenja

koje kod njega izaziva opasan položaj između tri velika carstva u kome se

nalazi". (Prema: Mønnesland 2001: 29)

Primjera za pozitivan odnos ima također na dosta mjesta: "Sarajevo,

cvatući grad", "bakreni predmeti se izrađuju savršeno", "vješte sarajevske

zanatlije", "elegantne građevine". (Prema: Šamić 1966: 131)

17 Ovaj motiv iskoristio je Ćamil Sijarić u zbirci pripovjedaka "Francuski pamuk"

Strani putopisci su vjesnici promjena ili burnih događaja u nekoj zemlji.

Iako ne možemo tvrditi da takvih događaja u Bosni nije bilo u 18. stoljeću,

sa sigurnošću možemo reći da ih ne prati putopisna literatura. Interes

zapadnih putnika za Bosnu u 18. stoljeću je presahnuo. Zapisi i crteži s

motivima Bosne tog vremena imaju uglavnom vojni karakter, a prate

austrijske pohode (1778. – 89.) Eugena Savojskog prema Otomanskom

carstvu. Zato će 19. stoljeće donijeti pojačan interes stranaca za Bosnu,

nesumnjivo vezan za Istočno pitanje i slutnju kraja osmanske vlasti. S tim u

vezi već smo spominjali Napoleonovog diplomata i putopisca Des Fossesa,

koji je napisao knjigu o Bosni kao interesantnom području za zapadne

promatrače. Među brojnim zapadnim putopiscima o Bosni u prvoj polovici

19. stoljeća izdvojit ćemo engleskog egiptologa Johna Wilkinsona koji je

1844. godine prošao kroz Hercegovinu i o tome putu objavio knjigu

Dalmacija i Crna Gora, s putovanjem do Mostara u Hercegovini (London,

1848.).

Strani putopisci često prije dolaska u Bosnu imaju unaprijed stvoreno

mišljenje koje je izraz predznanja, lektire, predrasuda, politike i ideologije ili

misije u čijem znaku se odvija putovanje. Ti gotovi obrasci mišljenja se

nastoje popuniti odgovarajućim pojedinostima koje se onda posebno ističu i

naglašavaju. Rijetko koji putnik putuje bez takvog opterećenja. Neki se ipak

uspiju osloboditi dijela suvišnog tereta. Takav je ruski historičar i

slavenofilski ideolog Aleksandar Giljferding koji je 1857. godine u dvadeset i

šestoj godini života krenuo iz Dubrovnika, putovao preko Mostara i Sarajeva,

i napisao knjigu Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji. Sliku o Bosni

i Bosancima stvorio je na osnovi jednog zbornika radova, pa već u predgovoru

kaže da će onaj tko pročita te zapise "vidjeti pred sobom Bosance i

Hercegovce u čalmama i fesovima, Muslimane u crvenim, a hrišćane u crnim

kratkim kaputima, u širokim šalvarama, s arsenalom oružja za pojasom.

Vidjeće ih kako se važno, dostojanstveno i tromo kreću namrštena lica, sa

naivnim pjesničkim akcentom u govoru, s religioznim fanatizmom i

bezazlenom dobrodušnoću. (Giljferding 1972: 22)

Ovaj literarni ideal Giljferdingov o Bosancima neće izdržati do kraja

putopisa, unatoč autorovu nastojanju, nego će kopniti, a stvarnost će razbijati

sliku i unositi sumnju u ideje o jednom slavenskom narodu, jednom jeziku –

ruskom, jednom pismu – ćirilici, jednoj vjeri – pravoslavlju, pa će se u tekstu

pojavljivati sve više jedna drukčija Bosna koju gleda ovaj obrazovani mladi

Rus i koja se sve manje uklapa u unaprijed stvorene stereotipe, te će se sve

više javljati pozitivniji, svjetliji tonovi u opisivanju pripadnika drugih naroda.

Zanimanje za Bosnu i Hercegovinu će naglo porasti sedamdesetih

godina 19. stoljeća a izazvat će ga ustanak od 1875. – 1878. godine, te

austrijska okupacija 1878. godine. Veliki evropski ilustrirani časopisi

(njemački Illustrirte Zeitung i Über Land und Meer, engleski The Illustrated

London News, francuski Le Mond Illustre, čak švedski Ny Illustrerad Tidning

i danski Illustreret Tidende) donose ratne izvještaje i putopise o Bosni i

Hercegovini, sa ilustracijama umjetnika – dopisnika. Tih godina izlazi

nekoliko knjiga o Bosni na evropskim jezicima, od kojih ćemo izdvojiti

putopis engleskog arheologa Arthura Evansa Kroz Bosnu i Hercegovinu

pješice za vrijeme pobune augusta i septembra 1875.

Slavni britanski aristokrat i arheolog Evans će zagrijati britansku

javnost za sudbinu Bosne i Bosanaca u okviru Istočnog pitanja. U predgovoru

knjizi kaže da mu je cilj da otvori "narodne oči" za "najinteresantniju zemlju i

narod u Evropi", koji stenje pod opakom upravom, a budućim putnicima kroz

Bosnu poručuje da "moraju biti spremni da spavaju vani, na slobodnom

vazduhu, u šumi ili na planinskoj strani, da podnose svakojaku hranu". (Evans

1965: 10). To ih ne smije razočarati jer će biti nagrađeni "slikovitošću nošnje"

i divljenjem u šumskom prizoru, a još više ako ih zanima otkrivanje starine ili

suvremeni evropski politički problemi. Upoznavanje i pomoć Bosni smatra

dugom civilizirane Engleske "toj sada nesretnoj zemlji" (Evans 1965: 10).

Evans je prošao Bosnom od sjevera prema jugu, od Bosanskog Broda,

preko Travnika, Sarajeva, Mostara, do Metkovića, u najvećem jeku ustanka,

koji je stalna kulisa za Evansove opise predjela, gradova i ljudi, te

raspravljanja o etničkim, historijskim, arheološkim i političkim pitanjima.

Često se divi Bosni, a o njenim stanovnicima ima različito mišljenje. Nekada

ih gleda antimodernistički, kao homerovsku, poštenu djecu prirode.

Bosna je sve do 20-og stoljeća bila prilično nepoznata zemlja i u bližem

susjedstvu, Hrvatskoj i Srbiji. Iako su je putnici iz susjedstva izbjegavali,

ipak se Bosna našla na stranicama putopisa, knjiga, slikarskih mapa i

monografija. Prvi cjelovitiji putopisni tekst o Bosni u susjednoj Hrvatskoj

potječe od dvadesetdvogodišnjeg Matije Mažuranića, koji će 1839. godine s

lažnim putnim ispravama, romantičarskom čežnjom za otkrivanjem Istoka,

te domoljubnim političkim željama i idejama, spletom neobičnih okolnosti

ući u Bosnu, ne s juga ili zapada, otkud obično dolaze zapadni putopisci,

nego suprotno, s istoka, iz Srbije. Njegov putopis Pogled u Bosnu je prvo

značajnije djelo tog žanra u hrvatskoj književnosti, i kad je riječ o Bosni,

jedno od najzanimljivijih u evropskoj književnosti, prvenstveno zbog

uzbudljivosti fabule i slikovitosti načina pripovijedanja, zbog čega je

uspoređivan s pikarskim romanom i narodnom pripovijetkom. Ni

Mažuranićeva slika Bosne ne odstupa mnogo od, recimo, Wilkinsonove;

radi se o uobičajenom zapadnom pogledu u Bosnu kao u mračni, divlji,

opasni, zaostali, tamni vilajet s naglašavanjem negativnosti, pa i različitim

pretjerivanjima, što u Mažuranićevu slučaju svakako treba tumačiti u

kontekstu putovanja kao političke misije u znaku programa ilirizma, pa bi

se ovo djelo moglo karakterizirati i kao putopis.

Krajem 19. stoljeća (1895.) u Sarajevu je pokrenut proaustrijski

književni časopis Nada, koji je uređivao ugledni historičar Kosta Hörmann.

Časopis je njegovao zajednički osjećaj bosanstva i redovno je objavljivao

crteže i tekstove putopisnog karaktera. Jedan od suradnika ovog lista bio je

češki slikar i muzikolog Ludvik Kuba u čijim putopisima dominira

muzikološka građa a popraćeni su i odličnim crtežima, posebno portretima.

Od austrijske okupacije 1878. do Sarajevskog atentata 1914. kroz

Bosnu je prošlo mnogo putnika, putopisaca i umjetnika, uglavnom iz Austro-

Ugarske, jer su novi gospodari nastojali temeljito istražiti svoju novu

pokrajinu i pokazati to "u riječi i slici", tako da 80-ih i 90-ih godina 19.

stoljeća izlazi nekoliko ozbiljnih knjiga o Bosni i Hercegovini, a među

autorima se ističu Mađar Janos Asboth i Nijemac Heinrich Renner, te među

ilustratorima Švicarac Max Bucherer, crtač mostova, i Hrvat Tomislav

Krizman, poznat po grafikama s motivima sarajevske čaršije i mahala.

Početak dvadesetog stoljeća svakako je u znaku austrijskog književnika

Roberta Michela, koji je jedno vrijeme živio i radio u Mostaru i pored novela

s motivima iz bosanskohercegovačkog života objavio i dvije putopisne knjige

(Mostar, Prag 1909. i Putovanja po carevinskim zemljama. Slike i skice iz

Bosne i Hercegovine, Beč 1912.). Posebno ga oduševljavaju mostovi "koji bi

mogli služiti kao ukras najljepšem gradu na svijetu" (Prema: Mønnesland

2001: 316). Za Most na Žepi, "plemenitu građevinu u takvoj divljini" kaže:

"Mračni, gotički kameni luk tako harmonično izbija iz

visokih krševitih obala u klisuri Žepe, da bi čovjek pomislio da

su stijene same premostile klisuru."

(Prema: Mønnesland 2001: 320)

Dvadeseto stoljeće će u Bosnu dovoditi nove strance-putnike i

putopisce; da gledaju iste građevine, da pišu o ratovima, gradovima,

planinama, trgovini, turizmu, mostovima, običajima, demokraciji, komunizmu

i svemu pred čime putnik otvara ili zatvara oči. Zapadnjak sve više otvara oči

pred jednom drukčijom Bosnom koja nije samo mračna i zapuštena zemlja

kontrasta nego se sve više javljaju vedrije slike i tonovi. Tako francuski

putopisac Charles Diehl 1912. godine u Sarajevu vidi simbole tipične za

zapadnu civilizaciju toga vremena.

Pored zapadnih civilizacijskih novina koje sve više mijenjaju lice

Bosne strani putopisci 20. stoljeća i dalje otvaraju oči pred starim orijentalnim

slikama bosanskih kontrasta koje opisuju sa simpatijom, ponekad i

neprikrivenim oduševljenjem. Za Noella Rogera, koji je 1914. godine pisao o

Bosni, Cigani su gordi, a muslimani veličanstveni:

"Crnpurasti likovi prolaze neprestano: gordi Cigani

u dronjcima, žene u dimijama, ljudi u prslucima i izvezenim

kaputićima, ukrašenim komadićima kože, španjolske Jevrejke

sa tepelucima. Svjetina se gura oko limunadžija, čiji veliki

ibrici sijaju na žarkom suncu. Ova orgija živih boja u moru

svjetlosti izaziva stalno divljenje. U dnu svojih ćepenaka

veličanstveni, ravnodušni na svu tu uličnu vrevu, muslimani i

dalje rade svoj posao"

(Prema: Tahmiščić 1968: 69)

8.

POETIKA PUTOPISA ZUKE DŽUMHURA

Džumhurova poetika naslanja se na stare putopisne "recepte"; svojom

pješačkom perspektivom Džumhur je nastavio prekinuti "stil" starih i stranih

putopisaca i doveo ga do kulta usamljenog putnika – pješaka sa crtačkim

blokom koji zapisuje i slika svu vedrinu, tugu i ljepotu ovoga svijeta. Da je

ostala samo na toj dimenziji, Džumhurova bi poetika bila jednostrana i

anakrona, što ne bismo mogli reći za ovoga multimedijskog majstora

modernih pjesničkih, slikarskih i filmskih tehnika i postupaka. Zato se u

njegovim putopisima mogu susresti Čelebi i Andrić, Evans i Isaković, Hafiz i

Lorca, Jukić i Krleža; kao u bajkama ili fantastičnim pričama putuju zajedno u

svijetu ovih putopisa.

U vrijeme pojave prve knjige Džumhurovih18 putopisa Nekrolog

jednoj čaršiji (1958.) bosanskohercegovački putopis kretao se između

tradicije, socrealizma i modernizma, što smo dijelom mogli zapaziti u

prethodnom prikazu nekih putopisnih pojava iz toga razdoblja. Književna

kritika je odmah uočila da se radi o talentiranom i originalnom piscu, čija je

poetika kompleksna i povezana sa različitim medijima, žanrovima, diskurzima

i uzorima. U tome smislu stvari se ni do danas nisu mnogo promijenile.

Većina relevantnih književnih kritika o Džumhuru naglašava upravo

raznolikost, bogatstvo i slojevitost kao osobine Džumhurova putopisa, što je i

logično, ako imamo na umu "svestranost" ovoga pisca (karikaturist, slikar,

putopisac, pripovjedač, kritičar...). Ako tome dodamo široko obrazovanje i

18 Zulfikar Zuko Džumhur je rođen 1920. godine u Konjicu. Još kao dijete preselio se s roditeljima u Beograd. Školovao se u Beogradu i Sarajevu. U Beogradu je apsolvirao pravo a završio Akademiju likovnih umjetnosti u klasi slikara Petra Dobrovića. Radio je u Politici kao novinar i karikaturist. Svestrano obrazovan, izražavao se kao slikar, putopisac, autor filmskih i televizijskih scenarija, kazališni kritičar, karikaturist i pripovjedač. Putovao je po Evropi, Aziji i Africi. Sedamdesetih godina bio je na Sarajevskoj televiziji autor i voditelj putopisne serije pod nazivom Hodoljublja. Objavio je knjige putopisa: Nekrolog jednoj čaršiji (Sarajevo 1958.), Pisma iz Azije (Mostar 1974.), Putovanje bijelom lađom (Sarajevo 1982.) i Hodoljublja (Zagreb 1982.). Umro je Herceg-Novom 1989. godine.Sarajevsko Oslobođenje je 1971. objavilo Izabrana djela Zuke Džumhura u sedam knjiga: Nekrolog jednoj čaršiji, Pisma iz Azije, Putovanje bijelom lađom, Hodoljublje, Adakale, Stogodišnje priče i Pisma iz Afrike i Evrope.

putnički duh, možemo reći da je originalnost Zuke Džumhura i njegovih

putopisa rezultat upravo različitih veza i prožimanja.

Iako se njegov putopis pojavio u vrijeme modernih i brzih putničkih

sredstava i luksuznih hotela, u vrijeme kad se i "u salonskom naslonjaču može

putovati" (Huysmans), dakle, kad je svijet već viđen i "otkriven", kad se

interes putopisaca pomjerio sa vanjskog na unutarnje, subjektivno i

kontemplativno, Džumhur se, poput starih probisvijeta, lutalica i pješaka,

otisnuo u svijet sa zavežljajem na ramenu i tako ovom žanru vratio njegovu

prvobitnu dimenziju putovanja i opisivanja viđenog i doživljenog. Pri tome

nije ostao "gluh i slijep" za suvremeno i moderno, samo ga prihvata oprezno,

tražeći u prolaznome čvršće i trajnije vrijednosti. Književni kritičari su u

Džumhurovoj poetici naglašavali i utjecaje modernih pisaca, naročito Andrića,

Krleže i Crnjanskog, što se ne može negirati. Uostalom, i sam Džumhur nije

krio te veze, nego ih je često i naglašavao.

Dakle, u jednom rafiniranom i skladnom spoju i vezi starog i novog,

lokalnog i univerzalnog, povijesnog i suvremenog, kreću se poetički oslonci i

putovi Džumhurova putopisa.

U našem pokušaju osvjetljavanja poetike ovih putopisa, nećemo

zanemariti otkrića i stavove književnih kritičara, posebno Lovrenovića i

Rizvanbegovića, ali ćemo i vlastitim "čitanjem" pokušati naglasiti neke

zanemarene ili zaboravljene, ali svakako važne dimenzije i pravce njenog

ostvarenja. I svi aspekti o kojima smo prethodno razmišljali u ovome radu, od

stranih putopisa o Bosni do novih bosanskih putopisaca, su u manje-više

bliskoj vezi sa Džumhurom i jedino njegova poetika može izdržati različitost i

bogatstvo aspekata, veza i asocijacija u kojima se kreće stariji i noviji

bosanski putopis. U razmišljanju o poetici Džumhurova putopisa posebno

ćemo obratiti pozornost na slijedeće aspekte: perspektivu pješaka, povijest i

umjetnost, spajanje udaljenih kultura i civilizacija, multimedijsku prirodu

izraza, te miješanje i prožimanje različitih diskurza.

P e r s p e k t i v a p j e š a k a u p u t o p i s i m a Z u k e D ž u m h u r a

Kad bi svi pisci imali svoju "stazu" kojom su prvi put prohodali i na

kojoj su zasnovali svoju misao i san o svijetu i kad bi to bio ispravan put u

tumačenju korijena iz kojih niče njihova poetika, onda bi to u slučaju

Zulfikara Zuke Džumhura bila jedna šarena slika – iluzija iz djetinjstva, jedna

zabluda, pobuda i sjećanje koju će kasniji život razbijati. Sliku – iluziju je

budući putnik i pisac ugledao u ogledalu jedne sarajevske brijačnice, koja bi

se mogla shvatiti kao početna postaja na umjetničkoj stazi Džumhurove

poetike:

"Putujem po svijetu noseći zablude i naivne slike iz

djetinjstva. Još kao dijete gledao sam u ogledalu jedne

sarajevske berbernice sliku oaze. Oči su mi dugo bile pune

boja sa litografisane šarene laže. U sredini je bio bunar. Na

slici su bile tri ili četiri palme. Šejh je sjedio na mehkim

dušecima. Šejh je bio lijep kao Ramon Navaro. Okolo je

cvjetalo mirisno cvijeće. Pored bunara poigravao se bijeli

arapski konj. Njegove uzde bile su zlatne. Jedna neodjevena

žena udarala je u daire. Ostale neodjevene žene jele su hurme.

Jedna neodjevena žena bila je plava i sjedila je nepristojno.

Na slici je bila noć. Mjesec je bio žut kao kifla."

(Džumhur 2000: 51).

Premda bi bilo suviše uprošćeno, ove dvije kontrastne slike sna i

stvarnosti mogle bi biti "ključ" za čitanje i razumijevanje poetike većeg broja

Džumhurovih putopisa, koja se uglavnom kreće između ovih krajnosti:

svijetlog i tamnog, lijepog i ružnog, sanjanog i stvarnog svijeta. Od ovakve

poetike odstupaju tekstovi putopisno-memoarskog karaktera sakupljeni u

knjigu Putovanje bijelom lađom koja govori o djetinjstvu, prvom putovanju u

Sarajevo, i dalje, vlakom preko Konjica, Mostara, Počitelja, do Metkovića, pa

morem, bijelom lađom, u Makarsku. U ovim putopisima dominira jedna

idealizirana, svečana, uzbudljiva, svijetla vizija stvarnosti (boja, mirisa,

zvukova), kakva je ostala u sjećanju i snu jednoga dječaka: "lepinje sa

kajmakom i jajetom u Užicu", "planinska hladna voda na stanici u Bradini",

"Počitelj – okamenjena bajka na padinama uz zelenu Neretvu", "prava,

pravcata morska bijela lađa i pravi mornari u prugastim majicama. I kapetan u

bijeloj uniformi i sa velikom lulom u ustima." (Džumhur, Putovanje bijelom

lađom, 1991: 22)

Neće biti pretjerano ako kažemo da je pješačenje i preduvjet

Džumhurova putopisa, nastao iz simpatije prema svemu običnom, prirodnom i

plebejskom. Povodom opisa luksuznih auta arapskih šeika i nepromjenljivosti

njihova pustinjskog mentaliteta, koji ostaje isti i na asfaltu, za volanom, pri

brzini od preko stotinu kilometara na sat, Džumhur kaže: "Ako bi negdje u

svijetu nesrećnom pješaku trebalo otkriti spomenik, ovdje bi mu trebalo podići

džamiju i uz džamiju mauzolej". (Džumhur, Nekrolog jednoj čaršiji, 1991: 97)

Po svojoj običnosti i toleranciji Džumhur je jedinstven kad je riječ o

autorima novijeg bosanskog putopisa. U njegovu načinu putovanja možemo

uočiti nešto što bi moglo sličiti mimikriji putopisnog subjekta ili nekoj vrsti

stopljenosti sa sredinom u kojoj se nalazi. Dok gleda "u svoje kicoške kožne

kofere" na pijesku Arabije, pomisli: "Ima zemalja u koje ne treba ići sa

koferima. Ima krajeva svijeta u koje treba otputovati sa džakom i sa bisagama.

Jedno iskustvo više, jedna predrasuda manje". (Džumhur, Nekrolog jednoj

čaršiji, 1991: 85)

Kad je riječ o pješačkoj putopisnoj perspektivi, Džumhur nije

jedinstvena pojava. I Evans, slavni engleski arheolog, je prošao Bosnu pješice.

I toliki drugi putopisci, i stariji i noviji, i stranci i Bosanci. Ono po čemu su

Džumhurovi putopisi jedinstveni je postupak kojim se ova filozofija hodanja i

lutanja, sve dok se "ne spadne s nogu", dovodi u vezu s putopisnim

subjektom, koji izrasta u pravi lik sličan književnom junaku narativnih

žanrova. Iako je putopis žanr pisan u prvom licu, fizičke manifestacije

putopisnog subjekta su diskretno naznačene (naročito u novijem putopisu), što

nije slučaj u Džumhurovim tekstovima. Sav njegov život, u svim

manifestacijama; i tjelesnim, i duhovnim, i intelektualnim, i emotivnim, utkan

je u putopisno tkivo, što ovim tekstovima daje posebnu dimenziju,

zaboravljenu, zanemarenu ili gurnutu u sjenu pred modernizmom,

intelektualizmom i esijističnošću modernog putopisa. Džumhur je nastavio

putem starih putnika – pripovjedača, ili se oslonio na "recept" narodnih

istočnjačkih pripovijedaka, a moguća je čak i veza sa muslimanskom epskom

pjesmom. Ovaj pravnik, slikar, karikaturist, novinar i pisac ima dobroćudnost,

dosjetljivost i mudrost Nasrudin-hodže, neumornost i radoznalost Evlije

Čelebija, a po svome autsajderskom životnom stavu sliči junaku muslimanske

epike Budalini Tali.

Lik putopisnog subjekta postaje u Džumhurovim putopisima ponekad

zanimljiviji od predjela i gradova u koje se "uvlači":

"Ušunjaću se sa svojim zamotuljcima i krpicama, sa

šest prljavih košulja, četkom za zube, kolonjskom vodom,

nekom pastom koja se neizbježno završava na dont, kutijom

aspirina, deset pakli sarajevskih cigareta, farmerkama i

načetom teglom slatka od ruža".

(Džumhur 2000: 146)

Glavni junak ovih putopisa je zapravo antijunak; jedinstven spoj

suprotnosti, "slavan i smiješan", lakomislen i mudar, djetinjast, ozbiljan i

tužan, površan i dubok. Upravo u toj simbiozi je tajna popularnosti, ljepote,

mudrosti i umjetničke vrijednosti Džumhurovih putopisa. U njima ima "za

svakog ponešto" pa u tome sretnom spoju novinarstva, ozbiljne književnosti,

povijesti i umjetnosti, autobiografskog i dokumentarnog, narativnog i lirskog,

humorističnog i tragičnog, anegdotskog i političkog, mitološkog i

suvremenog, sa originalnim i duhovitim komentarima i aluzijama, treba tražiti

njihovu poetiku, izraslu iz dangubljenja, lutanja i pješačenja.

9.

MULTIMEDIJALNOST PUTOPISA ZUKE DŽUMHURA

Predgovor prvoj Džumhurovoj knjizi putopisa Nekrolog jednoj čaršiji

(1958.) napisao je Ivo Andrić. Ne navodimo ovaj podatak da bismo istakli

literarnu važnost knjige i putopisca, uzimajući u obzir činjenicu da je ovo

jedini slučaj u dugoj Andrićevoj književnoj karijeri da nekome napiše

predgovor. Navodimo ga zbog veze sa našom temom, jer je Andrić u tom

predgovoru odmah, i bez iznenađenja, zamijetio da se radi o umjetniku kome

su bliski različiti mediji i različiti načini izražavanja: "Kad se poznati slikar i

darovit, popularni karikaturista Politike javio kao pisac, mnogi je čitalac bio

iznenađen pojavom ovog umetnika koji ume 'u dvije brazde da ore'. Ja se,

pravo da kažem, nisam tome mnogo začudio. On je rodom iz Konjica, mesta

iznad kojeg se BH-zemlja naglo prelama u svoju drugu, mediteransku i, kako

mnogi misle, bolju polovinu; dakle Hercegovac, a za Hercegovce je reč veliko

iskušenje kome oni teško mogu da odole. U svakom od njih živi potencijalan

pisac ili bar usmeni pripovedač. Tome iskušenju podlegao je verovatno i Z.

Džumhur kad je osetio potrebu da od majstorskog crtačkog prikazivanja pređe

na pismeno kazivanje". (Andrić, prema Nekrolog jednoj čaršiji, 1991: 6)

U ovom predgovoru Andrić je točno zapazio da se već u prvoj

Džumhurovoj putopisnoj knjizi radi o originalnom, novom i neobičnom piscu,

a slikovita napomena o umjetniku koji zna "u dvije brazde da ore" može se i

proširiti ako se promatra Džumhurovo djelo u cijelosti. Iako se načini i izrazi

različitih medija u Džumhurovu putopisu prepleću i vežu "mrtvim uzlom"

(Andrić), u ovom našem pokušaju osvjetljavanja ove strane Džumhurove

poetike morat ćemo ih promatrati odvojeno.

Bez želje i potrebe za pretjeranim inzistiranjem na višeslojnosti i

multimedijskom udjelu u putopisnom Džumhurovu postupku, moramo

naglasiti jedan vid Džumhurova stila pripovijedanja kojemu nema ni traga u

putopisima njegovih suvremenika (Isaković, Kulenović, Mahmutćehajić, itd.)

a koji je, više ili manje, stalni "pratilac" Džumhurove poetike. Riječ je o

udjelu putopisnog subjekta, ovdje bi bolje bilo reći, pripovjedača, i to u onom

arhaičnom, narodskom, epskom maniru, koji i u duhovnom i u fizičkom

smislu postaje neodvojiv dio opisane putopisne scenografije, slično

srednjovjekovnim pripovjedačima po gradskim trgovima ili, u Bosni,

pripovjedačima kod rakijskog kotla. Ti "uzori" i ta arhaična dimenzija u ovim

putopisima su toliko očita pojava da autor ne teži za time da ih prikrije, nego,

suprotno tome, kao da ima potrebu da naglašava njihov udio u vlastitom stilu.

Jedan broj Džumhurovih putopisa iz posljednje faze (Hodoljublja, Pisma iz

Afrike i Evrope) pisani su upravo u pripovjedačkom stilu, samo u novim,

promijenjenim civilizacijskim i tehničkim okolnostima, za više milijuna

slušalaca i gledalaca okupljenih oko TV-ekrana kao oko vatre. Džumhurov

putopis ima jednu arhaičnu epsku crtu, jedan stilizirani patos, kao u epskim

pjesmama i istočnjačkim pripovijetkama. Dugo se pješači, pa "konači", pa se

opet putuje, putuje, pa opet "konači"; uglavnom u tom ritmu se odvija priča

ako je u putopisu dominantan pripovjedački diskurz i ako se ne radi o nekoj

vrsti putopisne razglednice.

Pored stilskih postupaka preuzetih iz usmenog pričanja i

slikarstva Džumhur se služi i postupkom filmskog medija. Džumhur je

odrastao prateći povijest najmlađe umjetnosti i u njegovim putopisima

česte su asocijacije na film, poznate glumce, glumice i režisere. Možda

mu je filmska umjetnost bliska upravo zbog njenog sinkretizma jer je i

sam u svojim djelima nastojao spajati pojave i sredstva različitih

medija, žanrova i umjetnosti. Ono što je Džumhur preuzeo od

filmskog medija je postupak kadriranja u opisu koji kreće od općeg

plana, ide preko nekoliko srednjih planova, da bi se završio nekim

detaljem u krupnom planu. Tim postupkom Džumhur se služi već u

prvoj knjizi Nekrolog jednoj čaršiji, u putopisu Kasaba na granici.

Putopisi iz posljednjih Džumhurovih knjiga su pisani u skladu sa

specifičnošću televizijskog medija jer ih autor govori pred kamerom,

sažimajući ih i prilagođavajući scenografiji. Tu multimedijsku dimenziju

Džumhurova putopisa dobro je uočio Rizvanbegović u pomenutom eseju:

"Otkriće promatračkog oka kamere hoće ostati od sada karakteristika proza

Zulfikara Džumhura, a riječima će se, baš kao kamerom udaljiti u povijesnu

sliku – metaforu, ustrijemiti se na krupni plan - detalj, pa će to biti značajka ne

samo načina gledanja na putovanju nego će to biti mogućnost stvaralačkog

postupka, koju ovaj vrsni hodoljub u svojim prozama neće više napuštati.

Nikada neće zaboraviti, isto tako, da njegovo oko i njegova ruka

nenadoknadivom linijom, za koju nikad ne zna gdje će se, kao ni misao,

zaustaviti, treba da je prisutna bilo kao crtež i na crtež – nadopuna riječi, bilo

samo kao riječ što će se pretvoriti u arabesknu liniju beskonačnu i beskrajnu.

Sve ovo pisanje što kao da snima kamera i crta ruka i govore usta, sve je to

pretvoreno u riječ Zukina pripovijedanja pa ta plastika riječi daje njegovu

putopisu šarm i dubinu neponovljivosti umjetnine". (Prema: Duraković, 1998:

504)

Književna kritika je naglašavala i Džumhurovu "renesansnu"

svestranost, znanje i multimedijalnost u kontekstu novijeg

bosanskohercegovačkog putopisa, ističući visoko mjesto koje Džumhurov

putopis zauzima po originalnosti i estetskoj vrijednosti. U vezi s tim iznosimo

mišljenje Ivana Lovrenovića: "Ako se među suvremenim

bosanskohercegovačkim putopiscima traži najizvornija pojava, odgovor je

lako dati.

10.

EVLIJA ČELEBIJA – ZNAČAJ KNJIŽEVNOG DJELA

Evlija Čelebija putopisac , ili kako on sam sebe naziva Evlija Muhamed Zilli

sin Dervišev (sejjahi alem) rodio se u Istanbulu 1611, a umro 1679. godine. U

toku od četrdeset godina (1631.-1670.) poduzeo je više velikih putovanja po

tadašnjem Osmanlijskom carstvu i izvan njega, a sudjelovao je i u ratovima na

Kretu, Hrvatsku, Mađarsku, Austriju i drugo pod sultanima Ibrahimom i

Muhamedom IV.

O svima svojim opažanjima i doživljajima u miru i ratu napisao je opsežno

djelo u deset knjiga pod imenom Sejahatnama (bs: Putopis) ili Tarihi sejjah.

Ovo je jedan masivan projekat, kojeg sam uz veliku pomoc Zambaka radio, i

jos radim, na opisu svih gradova Bosanskog ejaleta, tadasnje Bosne 1660.

A ovo smo uradili do danasnjeg dana!

Jos jednom hvala Zambaku za pomoc Bosnjacima je jedan vijek bilo

zabranjeno da se izjasne kao Bosnjaci

Putopis Evlija Celebija

Opis krasne Varosi Taslidze-Pljevlja

Nema tvrdave.Na periferiji su kamenita brda ciji je kamen bijel kao

kristal.Zbog toga sto je podignut u sredini ovih brda, na prostranom i

zelenilom obraslom polju pokraj jednog vreka, ovaj grad je dobio ime

Taslidza(Kamenica).

Ovaj je grad sjediste hercegovackog pase, jer se nalazi u sredini vilajeta.Ovdje

smo gostovali u pasinu dvoru,koji ima dvadesetak soba,dvoranu za vijecanje,

divan han, vise sala, drveni cardak na vrelu vode i mnogobrojne staje.

Po zakonu(kanun)sultana Sulejmana, ovaj je grad sjediste

hercegovackog pase u Bosanskom ejaletu.Pasino domeno(hass)iznosi 100 515

akci.U ovom sandzaku postoje dvadeset i cetiri zaima, i 224 timarnika,

alajbeg, ceribasa i tri hiljade vojnika sa dzebelijama i jos dvije hiljade pasine

vojske.To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od 150 akci.Od 70 sela sabere

se za kadiju sedam, a za pasu 70 kesa grosa.Ima svog muftiju, predstavnika

serifa(nekibul-esraf),prvake,ugledne ljude, predstavnika Portinih spahija(sipah

kethuda yeri),janjicarskog serdara,trznog nadzornika(muhtesibaga),starjesinu

esnafa(seher-cehaja)harackog povjerenika(haracaga) i bazdaragu.

Oblik i polozaj varosi

Ova varos lezi usred golih i kao snijeg bijelih stijena,na terenu obraslom

zelenilom, vinogradima i bascama.On njenih 10 mahala, 5 je muslimanskih,a

5 hriscanskih.Ima svega 10 dzamija sa mihrabom.Najimpozantnija i najljepsa

dzamija je dzamija Hasan -pase Boljanica.

Jedna interesantna rijetkost

Sredinom ove varosi tece mala voda koja se uliva u Drinu.Ona je bijela,

a zove se Srebrna voda.Ali to je neka prokleta voda.Izvire iz rudnika

srebra.Stanovnici ove varosi, pijuci tu vodu, vecinom dobivaju na vratu

gusu.Ova se gusa zove guska.Ona izaziva razne bolesti i unakazava muskarce

i zene.

Stanovnici su Bosnjaci, a raja su im Srbi i Bugari.Svi su medutim prijatelji

stranaca. Odavde smo krenuli dalje i dosli na planinu Ravno.Ogromno drvece

koje smo posmatrali prolazeci kroz tu planinu ne moze se potpuno

opisati.Zivoti mnogih velikih stabala su dokoncani.Njih je iscupao vjetar

bijesan poput paklenog vihora.Njihove zile i stabla lezahu povaljani na

zemlji.Ja sam siromah, sjahao s konja i iduci pjeske izmjerio duzinu jednog

visokog stabla.Bijase dugo ravnih cetiri stotine i sedamdeset stopa, a debljina

mu je bila tolika, da smo ga nas osamnaestorica s mukom obuhvatili.Eto, tako

bijase, visoko i neobicno ovo drvece.Grada za sve lade na Dunavu, dobavlja

se iz ove planine.Presavsi ovu visoku planinu, dosli smo u Pocinje

Kasnije u doba Fatiha,snagama Ahmed-pase Hercegovica, osvojena je

najprije Hercegovina, a zatim Zvornik.Poslije je osvojena i ova tvrdava, i u

nju smjesten dovoljan kontingent vojske.Dolje u seheru, na mjestu gdje je

sada Careva dzamija(hunkari cami)podignut je veliki dvor(saraj) po kome je i

seher dobio svoje ime Saraj.A kako je opet velikoj rijeci ime Bosna,to je ime

rijeke spojeno s imenom sehera,pa se on naziva Bosna-Saraj.Izgradnja ovog

grada je pocela u doba osmanlija.

Polozaj grada

To je krasan i malen grad,sazidan od kamena na jednom visokom

brdu.Cjelokupna njegova povrsina iznosi upravo cetiri stotine koraka.Na

sjevernoj je strani mali opkop(hendek)ali s juzne i jugoistocne strane(kibla)

sve dolje do rijeke Miljacke,ima provalija kao pakao, duboka za dva

minareta.S ove strane tvrdava je jako ruinirana,ali joj se otuda uopste ne moze

nauditi.

Medutim, sa strane druma za Mokro i od uzvisica(havale)sto se nalaze s onu

stranu Degirmenlije(Mlini) ova je tvrdava u tako ruiniranom stanju da nikako

ne bi mogla odoljeti udarcima topa

U njoj se nalazi gradski zapovjenik(dizdar)i posada.Ima cvrstu

gvozdenu kapiju koja je okrenuta prema istoku.U tvrdavi se nalazi dzamija

Ebu-Feth Mehmed-hana, kuca imama,dvojice mujezina i vojnih

sviraca(mehter),zatim zitni magazini i nekoliko vojnickih kuca.Ipsred gradske

kapije je takav pogled dolje na seher da se mogu sve kuce izbrojati.Nas

gospodar Melek Ahmed-pasa,obnovio je i popravio ovaj grad i obijelio ga

tako da izgleda kao bijelo zrno bisera.

Gradevine velikog sehera Sarajeva

Na sjevernoj,sjeveroistocnoj i zapadnoj strani ovog visokog grada na

terenu ispresijecanom brdima i dolinama, po pitomim brezuljcima, s desne i s

lijeve strane Miljacke, po vrtovima i bascama,nanizane su amfiteatralno,u

grupama, krasne i prijatne kuce sa dimnjacima(badza),prizemne i na

sprat.Pokrivene su vecinom ceremitom, a neke sindrom.Svaka kuca ima zivu

vodu

Ovako velicanstven seher je srediste velikog ejaleta koji je po starom kanunu

Sulejman-hana daje carskom veziru s tri tuga.

Sarajevo ima po kanunu svoga pokrajinskog arhivara(defter-emini)

cehaju, causa,emina causa,katiba causa i seher-emina,zatim alajbega,ceribasu i

juzbasu

U cijelom ejaletu ima po zakonu 10 000 zaima i timarnika po

dzebelijama.Pasa prema svome hasu ima jos 3000 vojnika koji po nalogu idu

na vojnu.

U 173 velika grada koliko ih ima u Bosanskom ejaletu,nalazi se u svemu 12

000 vojnika.Svi oni primaju odredene plate i prinadleznosti od sefa

finansija(mal-defterdari) Sarajevo ima osim toga muftiju(sjhu-l-

islam),predstavnika serifa(nekibu-l-esraf) gradskog zapovjednika(dizdaraga),

predstavnika Portinih spahija(sipah kethuda jeri) serdara kapukola(kapukolu

serdari),agu janjicara budimskog kola,serdara dzebedzija,serdara

tobdzija,carinskog povjerenika (gumruk - emini), trznog

nadzornika(muhtesib-aga) bazdara, gradevinskog nadzornika (mimar- basi) i

gradskog subasu(sehir-subasi)

Prema rjecima povjerenika za harac(harac emini agasi)godisnje se ubire

glavarina(dizja) od 73 000 pripadnika nemuslimanske raje u Bosanskom

ejaletu i od toga se isplacuju plate(mevadzib) vojnicima u 173 grada.

Jos ima i jedan sudski muzurbasa(muhzir-basi)koji je postavljen od

suda kao sluzbenik serita, i uziva ugled i cast u gradanstvu.Povjerenika

grada(sehir emini) i starjesinu esnafa(sehir kethudasi) slusaju i postuju takode

svi esnafi,trgovci,prvaci i ugledni ljudi.

Prema tefteru starjesine esnafa(seher-cehaje)Sarajevo(Saraj-Bosna) ima

u svemu 400 mahala.Od toga u 10 mahala stanuju Srbi,Bugarii Vlasi koji

spadaju u raju.I jevreji takoder ima svoje dvije mahale.Grci,Franci,Jermeni

ukoliko ih ima, nemaju svojih mahala, jer oni ovdje samo dolaze i odlaze.

Palate vezira i prvaka

U Sarajevu ima 17 000 kuca prizemnih i na sprat koje su gradene od

tvrdog materijala.One su u dobrom stanju, a pokrivene su ceremitom i

sindrom.Od ovih su najimpozantniji pasini dvori.Ostali saraji sredista ejaleta

nisu narocito impozantni ni prikladni za pase, jer su to tijesni

odzaci(handan).Znamenitiji su saraj defterdara Musli-efendije,dvor glavnog

defterdara(ser defterdari) Musli-pase i saraj Eb-pase

Dzamije

Ima 177 bogomolja s mihrabom.U 77 klanja se dzuma namaz.Prva je

sultan-Fatihova dzamija gore u gradu.To je pogodna, malena i skromna

dzamija.Dolje u seheru lijepa je Ferhad-pasina dzamija, koja je pokrivena

olovom.Nad njenim ulazom stoji ovaj natpis

Ferhad-beg,sazida ovu gradevinu

Stjeciste asketa,dom poboznih

Bog nam podari njen hronostih

Za ljubav boga gospodara svih svjetova

969(=1562)

U sredini sehera pokraj Sahat-kule nalazi se Husrev-begova dzamija.Njen

natpis glasi

Bog nam nadahnu njen hronostih

Ovo je stjeciste dobrocinitelja

Dom onih koji zahvaljuju bogu

937(=1532)

Ova dzamija je danonocno puna posjetilaca jer se nalazi na najzivljem

mjestu.To je starinska bogomolja s kamenim minaretom, a sva je pod

kupolama koje su pokrivene olovom.Njen je osnivac jedan od zapovjednika

Sulejmanova doba, a sagradio ju je blagom dobivenim u ratovima, to je

dzamija koja odise duhom svog pokojnog osnivaca.

Kako su njeni vakufi vrlo bogati, i njen je upravitelj(mutevelli) jednom

prilikom kada je bila velika i jaka zima u Bosni naredio u ime vakufa da se za

brojni dzemat grije voda u kazanima koji su veliki kao imaretski,pa je kroz

sve hanefijske cesme provedena topla voda kao rajsko vrelo Selsebil.

Tu svi pobozni muslimani uzimaju abdest, a kad zavrse molitvu,

blagosiljaju dobrotvora Husrev-bega.Jos nekoliko dzamija imaju ovakve

cesme s toplom vodom.

Natpis na Gazi-Ali-pasinoj dzamiji glasi

Njegova ekselencija Gazi Ali-pasa

Podigao je ovu dzamiju za bozju ljubav

Na svijetu nema ovakvog svetista

To je hram spoznaje,dom iskrenih vjernika

Bog nam nadahnu njen hronostih

Stjeciste asketa, dom onih koji zarko ljube boga

960(=1553)

Posjetili smo ove dzamije i molili se bogu u njima.To su krasne dzamije

s mihrabima,mimberima(=arnvon),minaretima i natpisima

Medrese

U Sarajevu ima mnogo profesora(muderris)i tumaca Kurana(mufessir).Od

svih medresa najljepsa je i najimpozantnija Gazi Husrev-begova medresa,na

kojoj ima i ovaj natpis:

Fejzulah joj za hronostih rece

Stjeciste dobrocinitelja,dom savrsenih

975(=1567/156

Mesdzidi

U Sarajevu ima stotinu mesdzida.

Cesme

U ovom seheru ima preko stotinu divnih cesama iz koje tece zdrava voda.Une

uopce nemaju slavine,nego teku stalno kao Selsebil.Ima mnogo i drugih zivih

voda.Vrelo koje dolazi s Crnila ja kao voda zivota(abu hajat).Prema rijecima

poznavalaca Sarajeva, u seheru ima hiljadu i sezdeset svjezih vrela i izvora,ali

neka za to odgovara onaj koji mi je to kazao.

Sebilji Na tri stotine mjesta postoje sebilji(sebilhane)gdje zedni ljudi piju

vodu.Oni su podignuti iz ljubavi prema mucenicima sa Kerbele.Vecina ih je u

carsiji i na trgu. Carsija i bezistan

U carsiji ima u svemu 1080 ducana koji su uzor ljepote.Sama carsija je

veoma privlacna i izgradena po planu.Svaki pojedini dio carsije je natkriven

isto kao carsije u gradovima Halep i Brusa,samo sto ti krovovi nisu gradeni od

tvrdog materijala,nego samo od debelih greda.Glavne ulice su ciste i

pokaldrmisane,a u jednoj krasnoj zgradi koja je sagradena od tvrdog

materijala nalazi se bezistan.

Mostovi

Na rijeci Miljacki ima sedam tvrdih mostova, izmedu svih istice se Careva

cuprija.To je nizak,ali vrlo dugacak most.Duzina mu je 250 koraka.Natpis na

Hadzi-Huseinovom mostu glasi:

Kad Hatif ugleda most, rece mu hronostih

Hadzi-Husein dovrsi ovaj most

1029(=1620)

Vise ovih mostova, u blizini mevlevijske tekije na rijeci Miljacki, nalazi

se velika brana(bender).Sve drvosjece ovog sehera sijeku ogromno drvece u

onim sumama povrh rijeke Miljacke koje su kao planina Bisotun, i spremaju

ga za gorivo.Svaki na drvima koja je posjekao usijece na neki nacin zasjeku

i,oznacivsi tako svoja drva, baca ih u Miljacku.Sva grada i drvo za gorivo

splavlja se vodom.Kad se drva zaustave na pomenitoj brani(bend-basi), dolaze

vlasnici drva i, pazeci na svoje oznake,vezu svoja drveta uzetima i prenose ih

svojim kucama.

Jos nesto-u ovom gradu stavljaju snijeg i led u slamu i cuvaju ih u

podrumima.Kasnije,za vrijeme zestoke zege u mjesecu julu,vade ovaj kao

kristal cisti led i stavljaju ga u kompot od visanja,te tako prave kompot s

ledom.

Jos nesto-Posto u ovom seheru gotovo nema miseva,macka se rijetko vida.A

kako svi stanovnici,trgovci,cinovnici i timarnici vode racuna o svojim

troskovima,ne drze macke,smatrajuci da jedna macka staje dnevno citavu

aspru.Ako ipak imaju macku, ne pustaju je stolu,niti joj daju komadice

kruha.Ako macka pride stolu,tjeraju je,uznemiruju,tuku i grde

govoreci:Pis,tebe je bog stvorio da lovis miseve.Cak Banjalucani, kudeci

Sarajlije zbog ovakvog odnosa prema macki, kazu:Sarajlije zbog svoje skrtosti

i mizerije ne postupaju po casnim Muhamedovim rjecima.Voljeti macku

spada u vjerske duznosti,pa u svojim kucama ne drze macke.Njihovi trgovci

jedu samo jedanput dnevno.Jednom je neki Sarajlija pustio svoju zenu zato sto

je za objedom dala macki komadic kruha.Izgleda,medutim da te price ne

odgovaraju istini, jer sam se ja uvjerio da su Sarajlije darezljivi i gostoljubivi

ljudi i prijatelji stranaca.

Boja,fizionomija i osobine stanovnistva

Kako je ovdje klima prijatna.ljudi su u licu rumeni.Sa sve cetiri strane

sehera su planinski pasnjaci, a zivih voda ima mnogo.Zbog toga je

stanovnistvo krepko i zdravo.Cak ima vise hiljada starih i dugovjecnih ljudi

koji su bili i prosli,oronuli i iznemogli, ljudi koji su prevalili prosjecni zivot

od sedamdeset godina i postali nesposobni za polni odnos.Sve su to

bogobojazljivi ljudi,cistog,ispravnog i nepomucenog vjerovanja.Oni su daleko

od zavisti i mrznje,a svi su,staro i mlado,gospoda i sirotinja,istrajni u

molitvi.Pa i kad u carsiji,brojeci novac,cuju poziv na molitvu(ezan)

reknu:Odazivam ti se boze, i ostavljajuci novac,onako otvoreno,jatimice hrle u

dzamiju ne zatvorivsi ni ducana.Poslije, kad obave molitvu,vracaju se i

nastavljaju posao u trgovini,jer se svi stanovnici drze izreke:Trudbenik je

ljubimac bozji.Nikako ne vole spore i nepokretne ljude,ljude bez ikakva

znanja,a postuju one koji posjeduju ma kakvo znanje.Visokoucenim i

moralnim ljudima daju cak i zekat.

Narod govori Bosanski,Turski,Srpski,Latinski,Hrvatski i Bugarski.

Imena Bosanskih ljudi>>>>Zambako nastavi, to je drugi dio

Imena bosanskih ljudi. - Narod u ovoj zemlji svoja imena izgovara skraceno,

pa mjesto Mehmed kaze Meho, mjesto Ahmed - Ahmo, Saban - Sabo, Ibrahim

- Ibro, Zulfikar - Zuko, Hasan - Haso, Husejin - Huso, Sulejman - Suljo,

Ramadan-Ramo, Alija – Aljo. Prezimena su im opet kao: Libzade, Filipzade,

Koski-zade, Lafi-zade, Covo-zade, Junak-zade, Deso-zade.

Imena njihovih robova su: Hurem, Behlul, Juro, Safo, Hojrad, Ferhad.

Muska i zenska nosnja. – Ima vrlo mnogo prvaka(a’yan) i velikasa (kibar). Svi

prvaci nose ogrtace od saja-cohe, saja-kontose (navezena dzubeta) i samur-

curkove. Zimi nose curkove postavljene kozom od crvene bosanske lisice,

curkove postavljene kozom od lisicijeg vrata i kosulje od atlasa, jer su u ovoj

zemlji coha i atlas crlo jeftini. Obuca im je potpuno zuta. Calme su im

zzavijene oko galve na carski nacin.

Zene su im ljepotice, a cedne su poput Rabije Adevije(ime jedne zene iz

Basre koja se proslavila kao velik mistik, svetac i pisac) i pokrivaju se. U

ljepoti i prikladnosti su jedinstvene, rijeci su im odmjerene, govor divan, a

zubi kao nanizeni biser. Njihove pooput zvijezda blistave djevojke su jako

povucene i cedne. One su kao nerascvjetani pupoljci i skupocjeni biser. Osim

oca i djeca, nikakav drugi muskarac ne moze, valjda, cuti njihove rijeci.

Zenska imena su: Saliha, Saniha, Razija, Merzija, Merjema, Huma, Hava,

Hasna, Umihana, Nadira i druga.

Robinje i kucne sluzavke su im vecinom Srpkinje i Bugarke, a ima

mnogo i Hrvatica.

Zene u ovom seheru odijevaju se u odjecu od crvene i zute cohe, a na

noge obuvaju zute papuce i tomake. Na glavu stavljaju obicne i skupocjene

fesice od cohe, dibe i kadife, a preko njih zavijace od tankog bijelog platna i

crne pece. Vrlo rijetko setaju izvan kuce, jer su cedne icestite.

Anegdote zanesenjaka i bozjih ugodnika. – Na prvom mjestu je bpzji

ugodnik Abdi Celebija. To je iznemogao starac, opijen i zanesen ljubavlju

prema bogu i uvijek van sebe. On poznaje tajne znakove i riznice tajanstvenih

znanja. Njegova su se velicanstvena prorocanstva (keramet) nekoliko hiljada

puta obistinila. Jednog dana, kad sam ja tamo bio, dosao je Abdi Celebija u

carsiju i bazar i hodao pomazuci u vicuci:

- Bre dizi, bre trpaj u harare, bre stani, bre udri, gasi, ne stoj, bre ode Sarajevo,

jao pustinja, obnova, sabahski vjetar, drzi, stoji!

I za cudo bozjem te noci pojavi se u kazandzijskoj carsiji pozar i izgorje

nekoliko hiljada ducana i kuca. Nekoliko dana kasnije mase su rastrgale

subasu naseg gospodara Melek Ahmed-pase stoga sto se nasao u nezakonitom

poslu. Na to je pasa sve one koji su sudjelovali u ovom ubistvu povjesao,

isjekao i pobio. Sutradan je Abdi Celebija setao govoreci:

- Eto, dobro bi, a neki postadose dobri sehiti (mucenici).

Tako je bio neugledan da su mu brkovi i brada bili savijeni u fitilje.

Ima jos mnogo zgoda o njemu, ali to ne mogu pominjati u svojim biljeskama.

Deli Nisa-kaduna takodje je vidovita. Ona je nadahnuta otkrovenjem i

zanesena, ali dobra i povucena zena. Setala bi kao da je gluha i nijema.

Crkve. – Sve su crkve malene, nema crkve sa zvonom. Crkve srpskih i

latinskih hriscana su u dobrom stanju. Evropejci, Frenci i Grci (Rum) takodje

vrse svoje vjerske obrede u ovim crkvama. Ima i jedna jevrejska sinagoga.

Imareti. – U seher-Sarajevu postoje na sedam mjesta javne kuhinje (imaret) u

kojima putnici i namjernici, djaci i mudzaviri dobivaju obilno besplatnu

hranu. Poznati su: Kodza Ferhadov, Husrev-begov i Kodza Mahmed-pasin

imaret. Ovaj posljednji imaret gradio je Sinan-aga, glavni neimar (mimar-

basi) Sulejman-hanov.

Zanimanje stanovnistva. – Jedan dio naroda sluzi kao granicarski ratnici, drugi

su drzavni sluzbenici, a treci obrtnici i mjenjaci (sarraf). Jedan dio

stanovnistva bavi se trgovinom. Jedna grupa tanovnika sluze kao sejmeni

(sekban) pasa i aga, te pobiru drzavne dohotke (mali miri).

11.

IVAN FRANJO JUKIĆ – KNJIŽEVNO I PROSVJETITELJSKI RAD

IVAN FRANJO JUKIÆ 1818.-1857.

Ivan Franjo Jukiæ rodio se u Banjoj Luci 1818., umro u Beèu 1857.

god. Filozofiju i teologiju studirao je u Zagrebu, Vesprimu i

Dubrovniku. Bio je puèki prosvjetitelj i politièki tribun, zagovornik

ilirizma, kulturni preporoditelj, pisac. Vodio je školu u Varcar-Va

kufu koju su pohaðala i djeca nekatolièke vjere. Pokrenuo je

izdavanje prvog èasopisa u povijesti bosanskohercegovaèke

periodike – Bosanskog prijatelja. Radio je na osnutku književnog

društva »Kolo bosansko«. Kao spisatelj je objavljivao radove iz

povijesti, zemljopisa, etnografije, ogledao se u stihovima, skupljao

narodne umotvorine, pisao politièke manifeste... Autor je više

knjiga: Poèetak pismenstva i napomena nauka krstjanskoga (1848.),

Zemljopis i poviesnica Bosne (1851.) i dr. Napisao je i nekoliko

putopisa, meðu kojima se izdvaja Putovanje iz Sarajeva u Carigrad

god 1852. mjeseca svibnja, a vrlo su zanimljivi i putopisi nastali

nakon putovanja po Bosni i Hercegovini izmeðu 1841. i 1845.

godine, koji ga odaju kao vrsnog putopisca. Svojim politièkim

manifestom Zelje i molbe krstjanah u Bosni i Hercegovini (1850.),

što ga je uputio austrijskom caru i turskom sultanu, zahtijevao je

moderne graðanske slobode za kršæane Povjerovao je Omer-paši

Latasu, misleæi da æe zajednièki moæi Bosnu osloboditi od turskog

gospodstva, zbog èega je završio u izgnanstvu 1852., najprije u

Carigradu, a potom u Rimu, Dubrovniku, Anconi, Veneciji, Zagrebu

i ?akovu. Samo je još jedanput nakratko uspio doæi u Bosnu. Umro

je u Beèu nakon operacije 1857. godine i ukopan je u zajednièku

grobnicu u koju se ukopavaju najsiromašniji.

Jukiæ je pisac raznolikih i vrlo zanimljivih radova. Nije ih moguæe

sve predstaviti. Ovdje donosimo samo nekoliko ulomaka iz dvaju

putopisa, koji Jukiæa ponajbolje predstavljaju kao darovita proznog

pisca.

Pokretač je jedne od prvih svjetovnih škola u Bosni 1849. godine. Istovremeno

Jukić slovi i kao pokretač i urednik prvog književnog časopisa u Bosni

"Bosanski prijatelj". Njegov "Zemljopis i Poviestnica Bosne" dugo su

smatrani najznačajnijim djelom za izučavanje historije i geografskih odlika

zemlje Bosne. Zagovarao je kulturne i lične slobode, slobodu štampe i

svjetovno školstvo. Pisao i pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak, čime je

isticao svoju bezgraničnu ljubav prema Bosni i svoje bošnjaštvo. Kako je živio u

19. vijeku za vrijeme srpskih i hrvatskih nacionalnih pokreta, koji su vršili jak

pritisak na Bošnjake Ivan Frano Jukić je 1848. godine objavio i sljedeći tekst:

"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu

glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da

se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca

pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah,

fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva

poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne

izvedmo."

Bio je narodni prosvjetitelj i književnik. Objavio je više djela i bio jedan

od osoba koji su uvodili bošnjačku književnost u moderne evropske tokove.

Bio je član franjevačke provincija Bosna Srebrena. Branio je bošnjašto u

njegovim do tada možda najtežim vremenima. Mnogi ga smatraju simbolom

bošnjačkog jedinstva i pripadnosti Bošnjaka Evropi.

Putovanje iz Sarajeva u Carigrad god. 1852. mjeseca svibnja

(Ulomak)

Bio je dan 3. mjeseca svibnja; u 3 sata noæi dodje k meni

juzbaša Astalarâsi. Ja kao zlu sluteæi, nisam još bio zaspao, veæ se

vrtio po postelji tamo i amo od bolesti, tuge, i žalosti. »Ajde«, veli

mi, »eno Derviš-paša poslo èovjeka, i selamet ti donio: despot, koi

te je odmolio, èeka kod paše.« Ja sam molio, da do sutra ostanem; al

zaludu; moradoh težkom mukom u njegovu sobu, gdje mi moje

haljine donesoše, te se obukoh. U sobi je bio jedan mulaazim, koji je

bio odreðen da me vodi, i jedan aðutant Mustaj-paše, koi me je

doveo u avst prije èetiri mjeseca. Kada sam išao kroz èaršiu

sarajevsku do kuæe Derviš-pašine, buduæ da nisam mogao hoditi,

sve me je mulaazim za ruku vodio i tješio o selametu govoreæi. Ja

sam se poèeo zlu dosjeæati, znaduæi, da despot sa mnom neima

ništa, i što bi mene vodili k Derviš-paši? Zatim što bi to po noæi

imalo biti? – Mjesec je sjao. Dodjemo do konaka Drviš-pašina. Tud

stoje konji pripravni, uz nje dvie zaptie i jedan onbaša; na konju

njegovu pozvekuju prange (bukagie). Drviš-paša bio je u haremu,

kad mulaazimu iznese njekoliko knjigah, te zavikaše: binja sen (jaši

ti). Videæi, da ja ne mogu uzjašiti, dvojica me digoše na konja. –

Podamnom bila je kurada, tako isto i pod mulaazimom i onbašom.

Konji kost i koža; prie na dan Turci iz Vareša dotjerali begluk

æumur; konje im pohvatali, oni se razbjegali i samo jednoga

uhvatili, da uz konje idje i da ih vrati. Zaptie imali su dobre i svoje

konje. Na mojoj kuradi bio je gol samar; kroz stelju slama probila, a

mjesto kolana pritegnuli ga ularom.

Mjeseèina sve se ukrada, Sarajevo sve pospalo; samo èete

kulukah susretosmo i pred bezistanom žmiraše fenjer lamborom

napet i na više miestah od kumrikušah izkljuvan. Sad sam veæ znao,

koja me sreæa èeka; vidih da mi se kosti izvan drage otaèbine nose,

da se ukopaju u kojem aziatskom trništu; - potjeraše me u surgunluk,

od kog sam se više plašio nego od smrti! Stanja tužniega nije moglo

biti od moga: bolest dvomjeseèna, tuga i žalost uèinile su me više

smrti nego èovjeku prilièna; bez novcah u nepriateljskih i krvnièkih

rukuh! Što je bilo drugo falilo? – smrt! ali ova se je više klonila od

mene, nego ja od nje. Vidio sam da je Bog drugo sa mnom odredio :

da moram podnositi! Samo Bože dragovoljno, i svetu tvoju pomoæ

ponizno molim: hic ure, hic seca, tantum in aeternum parcas! bila mi

je molitva.

Prošavši kroz gradsku kapiu, koja zajedno s gradom na pola

porušena i jazom otvorena stojaše, kad smo se veæ od Sarajeva

odaleèili, kaže mi mulaazim: »Meni je Drviš-paša zapovjedio, dok

iz grada izaðemo, da ti noge sputim u prange, a ruke stegnem

konopcem; ali ja toga neæu èiniti, ako se budeš mirno držati. Ti

èuvaj i sebe i mene; a ja æu tebe.« To bi on i uèinio, ali nije znao,

kako bi onda samnom svezanim vladao, jer je moje tielo bilo kao

mrcina i trebalo me je nesamo meæati i skidati s konja, veæ suviše

komordžia morao me je sa strane držati rukom, da se nesvalim s

konja. Pobjeæi da æu, nije se bojao; veæ mu jedina briga bila – a to

je i moja – da na putu ne umrem il ne ostanem. Pitam ga, kud æe sa

mnom i što æe biti od mene? Kaže: »Prekjuèer kad je Drviš-paša do

Rogatice ispratio Omer-pašu, da mu je zapovjedio, da te odmah

opremi za njim u Monastir; hoæeš li ondje ostati, il æe te voditi u

Carigrad, to æemo znati kad tamo dodjemo; ti se gjanum neboj

ništa: dvie tri godine da budeš na vilajetu, pak æeš se opet vratiti

kuæi«, govoraše na pola turski, na pola bugarski.

Èauše vrati, a mene u konjske bukagije sputi tamo, gdje je i

marha bila svezana; desnu mi nogu metne u gvoždje, drugi kraj

bukagijah sveže za brod i zatvori kljuèem, i samo bi me, kad bi imao

potrebu porad sebe, odpustio. Parobrod je pun bio putnikah svakoga

zakona i naroda. Mornari su svi bili Hrvati i Dalmatini, te su me

hranili i pojili, dok sam god tud bo sve od svoje hrane i pazili me

kao naši ljudi. Bilo je dosta Hrvatah iz Bara od Spièe, koi su išli na

radnju u Carigrad, te po ovih imao sam prigodu javiti mojim

prijateljem dolazak u Carigrad. Ob dan ajde u razgovoru provodio

sam tako kako; al kad bi obnoæ, eto jada! strašna bura hitaše

parobrodom tamo amo, a valovi više od jednoè svega me poliše; bio

sam se smrzo od zime. Sutradan sunce me ogria; vidismo i

Galipolje, gdje se vapor malo ustavi. Eto nas i u Dardanelah. Noc se

uhvati, i težko umoliše mornari mulaazima, te me za tu noæ

premjestiše u magazin, opet u gvoždje – te sam tud spavao. Sutra je

bio petak. Svanu se i mi se zaèudismo, šta to nièe iz mora: – to je

bio Carigrad. Mulaazim skide gvoždje s mene, govoreæi: »ne boj se,

neæe više na tvoje noge;« nadje kaik, te s jednim zaptijom odvede

me u Eskiseraj, prikaza juzbaši od Tomrukahne, i ovi me s dva

soldata opremi u obližnju tamnicu, gdje ih je bilo u dvie sobe preko

dviesta tamnièarah. Tud sam bio do poslje podne, te zatim budem

premješten na samo u magazu, gdje je prie stajalo blago, stražu s

puškom staviše pred vrata, i zaptiju s nizam-èaušom sa mnom

unutra. U drugom èlanku nastavit æu svoje sužanjstvo u Carigradu

U njegovom književnom radu, najvrjedniji su putopisi. Jukić je pisao i

pjesme domoljubnog nadahnuća, sukladno njegovom vatrenom zanosu za

ilirski preporod. Omer-paša Latas protjerao ga je zbog političkog angažmana

(zbog teksta "Želje i molbe bosanskih krstjana") u Carigrad i trajno mu

zabranio povratak u Bosnu, a o složenosti odnosa Jukić-Latas napisana su

cijela poglavlja u literaturi. Naime, Jukić je Latasa vidio kao Slavena, čovjeka

sklonog svom puku i kao spasitelja Bosne. Štoviše, Jukićeva pjesma

"Slavodobitnica svietlome gospodinu Omer-paši", dovodi do toga da je Latas

dao uhititi Jukića (1852.) i zatočiti u Carigrad, odakle ga je iz zatvora izvukao

austrijski konzul, pjesnik Antun Mihanović. U njegovom znanstvenom radu

primjećuje se karakteristična istraživačka opisnost, ali i kritičnost,

neuobičajena za ono vrijeme (djelo "Zemljopis i poviestnica Bosne"). Pokopan

je u skupnu siromašku grobnicu na groblju St. Marxer Friedhof u Beču. Pri

preuređivanju susjedne skupne grobnice u kojoj je bio pokopan i Mozart,

oznaka Jukićeva groba je zagubljena, pa su mu kao nadomjestak franjevci i

bečki Hrvati postavili spomen-ploču u franjevačkom samostanu u Beču, na

adresi Franziskanerplatz 4. Njegovo memoarsko djelo "Progonstvo iz Sarajeva

u Carigrad" objavljeno je 1931. godine u Zagrebu.

Djela

Život Isusa Krista (preveo Mihovil Čuić, 1848.)

Slavodobitnica svietlomu gospodinu Omer-paši (1851.)

Putovanja od Sarajeva do Carigrada, putopisi, 1852.

Narodne piesme bosanske i hercegovačke, prikupljene narodne pjesme

(zajedno s fra Grgom Martićem, Osijek, 1858.

Znanstvena

Početak pismenstva i napomena nauka krstjanskoga (1848.)

Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb, 1851 (pod imenom Slavoljub Bošnjak;

posvećeno Ljudevitu Gaju)

Časopisi

Bosanski prijatelj, I, II (časopis, 1850. - 1851.)

Bosanski prijatelj, III (časopis, 1861.)

Izvori

12.

B O S N A U O Č I M A S T R A N I H P U T O P I S A C A

„ P i t a o j e d n o m t a k o j e d n o g a v r l i p i t a c

n e k i :

A t k o j e t a , s t a j e t a d a p r o s t i s

G d j e l i j e t a

O d a k l e j e

K u d a j e

T a

B o s n a

R e k t i . . . “

Nije slucajno sto upravo stihovima Maka Dizdara „Zapis o zemlji“

zapocinjem ovaj esej koji je posvecen svevremenskom, nikad odgovorenom

pitanju : Zasto imamo potrebu objasniti drugima ko smo i sta smo,odakle smo,

ciji smo...Zasto smo to cinili prije hiljadu godina i zasto cinimo danas i da li je

od naseg vijeka i postanka ikada ikome jasno? Kako nas dozivljavaju drugi a

kako shvatamo sami sebe? Zasto nam je vazno kakvo misljenje imaju drugi o

nama?

O Bosni i Hercegovini, kao zemlji u kojoj su se miješale kulture i

interesi, ljudi sa ovih i onih prostora oduvijek se različito mislilo, govorilo i

pisalo, u rasponu od krajnje tamnih do krajnje svijetlih tonova, sa slavljenjem

ili negacijom, s ljubavlju ili nerazumijevanjem.

O Bosni kao mračnoj, čudnoj, pa možda i najsloženijoj zemlji na

svijetu, pisano je mnogo. Neki od tih, često krajnje subjektivnih stavova,

postali su opće mjesto i tipična slika sto zbog velikog utjecaja ili slave

njihovih autora sto zbog pretjeranog citiranja i ponavljanja. Strani putnici

koji su u dolazili u Bosnu, često s predrasudama odlazili su iz nje noseći

različite slike, uspomene i utiske. Uostalom, možda su i stavovi stranih

putopisaca doprinijeli stvaranju stereotipnih, crno-bijelih slika o Bosni kao

najčudnijoj i najsloženijoj zemlji na svijetu. Takvu sliku dobrim dijelom je

stvarala i njegovala i bosanskohercegovačka književnost,19 te historiografija,

koja je Bosnu često tumačila kao i literatura, pozivajući u pomoć fikciju,

legendu i mit.

Ako tome dodamo posebne kulturno-historijske okolnosti,

geografski položaj, etničku, vjersku i jezičku složenost ovog dijela Europe

kao granične oblasti u kojoj se miješaju civilizacije onda su tamni tonovi na

slici Bosne, ako ne logični, u svakom slučaju razumljivi i objašnjivi.

Literatura je nudila i drugacije viđenje Bosne, u kojem su sve te

posebnosti i nepogode zapravo bogatstvo u interakciji odnosa: kulturnih,

vjerskih, nacionalnih, na kraju životnih, pa u nekim djelima dominira jedna

svijetla, čak idilična slika Bosne.

Gdje je onda istina? Koja je slika vjernija i bliža stvarnosti?

Od bezbroj mogućih asocijacija izdvojit ćemo prvu koja potječe iz

Andrićeve pripovijetke Zmija.

Dvije otmjene bečke djevojke, Amalija i Agata, kćerke

austrijskog generala, krajem 19. vijeka putuju fijakerom od Sarajeva do

Višegrada prolazeći kroz "divlje nepoznate krajeve". Na kraju

pripovijetke, starija sestra zbog svega što vidi i doživi na putovanju

govori kroz plač mlađoj:

"Ah, ja sam ti govorila još u Beču u kakvu zemlju idemo. Sad si videla

kakvi su. Nigde ničega pod nebom... Ja sam ti uvek govorila koliko tu ima

bede i divljine, koliko ružnog i neiskazanog jada... Pa ipak, sve je još crnje i

gore. To je strašno, strašno!"

Upravo u ovim replikama vidi se koliko je Bosna nepoznanica za

strance koji su putovali ovim krajevima. Stranci u Bosni. Kontrast.

Fijaker na pustoj visoravni. Imperijalno i kolonijalno. Ravnodušnost i

predrasude.

19 Kada je riječ o piscima porijeklom iz Bosne i Hercegovine, potvrda iznesenog mišljenja može se naći u nekim djelima Ive Andrića, Meše Selimovića, Skendera Kulenovića, Maka Dizdara, Derviša Sušića, Nedžada Ibrišimovića i i još nekih manje-više poznatih bosanskohercegovačkih književnika.

Tko su bili ljudi koji su u prošlosti putovali kroz Bosnu i ostavili

zapise o njoj, kakvi su njihovi motivi, predznanje, moralni i politički

stavovi, kakve su im bile namjere?

Veće zanimanje stranaca za Bosnu i Hercegovinu počinje polovinom

16. vijeka, uspostavljanjem diplomatskih i trgovačkih veza zapadnih zemalja

sa Osmanskim carstvom. U 16. i 17. vijeku Bosna nije cilj putovanja. Radi

se, uglavnom, o slučajnim putnicima koji su kroz Bosnu samo prolazili.

Pored običnih, svakodnevnih pojava i slika, naročito su naglašavali ono što je

neobično i drugacije od svijeta iz kojeg potječu. A toga je bilo u izobilju.

Od kraja 16. vijeka, u kontekstu prometnih i trgovačkih motiva, jača

britansko zanimanje za Osmansko carstvo kao oličenje "daleke, egzotične, i

fascinantne" civilizacije, te za njegov balkanski dio o kojem Londonski

magazin piše:

"To je područje s imenima koja varvarski zvuče, naseljeno

poluvarvarskim narodima koji žive pod još varvarskijom vladom. O

zemljama kao što su Bosna, Hrvatska, Bugarska i Srbija mi znamo tek toliko

da ih možemo poimenice nabrojati".20

Strani putnici često prije dolaska u Bosnu imaju unaprijed stvoreno

mišljenje koje je izraz predznanja, predrasuda, politike i ideologije ili misije u

čijem znaku se odvija putovanje. Ti gotovi obrasci mišljenja se nastoje

popuniti odgovarajućim pojedinostima koje se onda posebno ističu i

naglašavaju. Rijetko koji putnik putuje bez takvog opterećenja. Neki se ipak

uspiju osloboditi dijela suvišnog tereta. Takav je ruski historičar i

slavenofilski ideolog Aleksandar Giljferding koji je 1857. godine u dvadeset i

šestoj godini života krenuo iz Dubrovnika, putovao preko Mostara i Sarajeva,

i napisao knjigu Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji. Sliku o Bosni

i Bosancima stvorio je na osnovi jednog zbornika radova, pa već u predgovoru

kaže da će onaj tko pročita te zapise "vidjeti pred sobom Bosance i

Hercegovce u čalmama i fesovima, Muslimane u crvenim, a hrišćane u crnim

kratkim kaputima, u širokim šalvarama, s arsenalom oružja za pojasom.

202 Hadziselimovic,Omer : Na vratima Istoka,Sarajevo,1989. Str.37.

Vidjeće ih kako se važno, dostojanstveno i tromo kreću namrštena lica, sa

naivnim pjesničkim akcentom u govoru, s religioznim fanatizmom i

bezazlenom dobrodušnoću”. 21

Ovaj literarni ideal Giljferdingov o Bosancima neće izdržati do kraja

putopisa, unatoč autorovu nastojanju, nego će kopniti, a stvarnost će razbijati

sliku i unositi sumnju u ideje o jednom slavenskom narodu, jednom jeziku –

ruskom, jednom pismu – ćirilici, jednoj vjeri – pravoslavlju, pa će se u tekstu

pojavljivati sve više jedna drukčija Bosna koju gleda ovaj obrazovani mladi

Rus i koja se sve manje uklapa u unaprijed stvorene stereotipe, te će se sve

više javljati pozitivniji, svjetliji tonovi u opisivanju pripadnika drugih naroda.

Zanimanje za Bosnu i Hercegovinu će naglo porasti sedamdesetih

godina 19. stoljeća a izazvat će ga ustanak od 1875. – 1878. godine, te

austrijska okupacija 1878. godine. Slavni britanski aristokrat i arheolog Evans

će zagrijati britansku javnost za sudbinu Bosne i Bosanaca u okviru Istočnog

pitanja. U predgovoru knjige “ Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune

1875”, on kaže da mu je cilj da otvori "narodne oči" za "najinteresantniju

zemlju i narod u Evropi koji stenje pod opakom upravom”, a budućim

putnicima kroz Bosnu poručuje da "moraju biti spremni da spavaju vani, na

slobodnom vazduhu, u šumi ili na planinskoj strani, da podnose svakojaku

hranu". To ih ne smije razočarati jer će biti nagrađeni "slikovitošću nošnje" i

divljenjem u šumskom prizoru, a još više ako ih zanima otkrivanje starine ili

suvremeni evropski politički problemi. Upoznavanje i pomoć Bosni smatra

dugom civilizirane Engleske "toj sada nesretnoj zemlji".

Evans je prošao Bosnom od sjevera prema jugu, od Bosanskog Broda,

preko Travnika, Sarajeva, Mostara, do Metkovića, u najvećem jeku ustanka,

koji je stalna kulisa za Evansove opise predjela, gradova i ljudi, te

raspravljanja o etničkim, historijskim, arheološkim i političkim pitanjima.

Često se divi Bosni, a o njenim stanovnicima ima oprecno mišljenje.

21 Giljferding, Aleksandar: Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji, Sarajevo, 1972.

str.22.

Bosna je sve do 20-og vijeka bila prilično nepoznata zemlja i u bližem

susjedstvu, Hrvatskoj i Srbiji. Iako su je putnici iz susjedstva izbjegavali, ipak

se Bosna našla na stranicama putopisa, knjiga, slikarskih mapa i monografija.

Prvi cjelovitiji putopisni tekst o Bosni u susjednoj Hrvatskoj potječe od

dvadesetdvogodišnjeg Matije Mažuranića, koji će 1839. godine s lažnim

putnim ispravama, romantičarskom čežnjom za otkrivanjem Istoka, te

domoljubnim političkim željama i idejama, spletom neobičnih okolnosti ući u

Bosnu, ne s juga ili zapada, otkud obično dolaze zapadni putnici , nego

suprotno, s istoka, iz Srbije. Njegov putopis Pogled u Bosnu je prvo značajnije

djelo tog žanra u hrvatskoj književnosti, i kad je riječ o Bosni, jedno od

najzanimljivijih u evropskoj književnosti, prvenstveno zbog uzbudljivosti

fabule i slikovitog načina pripovijedanja, zbog čega je uspoređivan s

pikarskim romanom i narodnom pripovijetkom. Ni Mažuranićeva slika Bosne

ne odstupa mnogo od ostalih dotadasnjih zapisa: radi se o uobičajenom

zapadnom pogledu u Bosnu kao u mračni, divlji, opasni, zaostali, tamni vilajet

s naglašavanjem negativnosti, pa i različitim pretjerivanjima, što u

Mažuranićevu slučaju svakako treba tumačiti u kontekstu putovanja kao

političke misije u znaku programa ilirizma.

Dvadeseti vijek će u Bosnu dovoditi nove strance-putnike; da gledaju

iste građevine, da pišu o ratovima, gradovima, planinama, trgovini, turizmu,

mostovima, običajima, demokraciji, i svemu pred čime putnik otvara ili

zatvara oči. Zapadnjak sve više otvara oči pred jednom drukčijom Bosnom

koja nije samo mračna i zapuštena zemlja kontrasta nego se sve više javljaju

vedrije slike i tonovi.

Pored zapadnih civilizacijskih novina koje sve više mijenjaju lice

Bosne strani putopisci 20. vijeka i dalje otvaraju oči pred starim orijentalnim

slikama bosanskih kontrasta koje opisuju sa simpatijom, ponekad i

neprikrivenim oduševljenjem.

Poput Evansa u 19. vijeku i Juli Zeh na početku trećeg milenija

nailazi u Bosni na nedoumice i nesporazume. Ne smije izaći iz auta i sjesti u

hlad iako je trava prekrasna. Bosna je minirana zemlja. Vrelo Bosne je raj,

okolica Stoca ogromno smetlište, Bosna je zemlja ljepote, groze i tjeskobe,

Travnik i Sarajevo privlačni, ljudi i nježni, i pažljivi, i primitivni, i

podsmješljivi, mladi na rubu očaja između prošle ratne katastrofe i nejasne

budućnosti. Bosna je i dalje zemlja kontrasta i opuštene londonske

intelektualne atmosfere u sarajevskoj knjižari Buy Book. Na kraju ovog

pokušaja da zavirim u pozadinu stranih pogleda u Bosnu ne može se donijeti

neki siguran i konačan odgovor. Bosna je uvijek zemlja kontrasta, pa zbog

toga toliko različitih pogleda, slikanja i čitanja u svim nijansama, između

idealiziranja, na jednoj strani, i orijentalističkog ili balkanističkog pristupa, na

drugoj. Od krajnje bosnofilije do krajnje bosnofobije. Možda je sve to veliki

pisac imao na umu pri opisu Agate, otmjene bečke djevojke u fijakeru, kada

šapće na pustoj bosanskoj visoravni: "Neko bi morao nešto, bar nešto, jer

ovako nije moguće, nije moguće ni mi ni oni da živimo".

13.

BOSNA U OČIMA PUTOPISACA I SLIKARA S PODRUČJA

AUSTRO-UGARSKE U RAZDOBLJU OD 1878. DO 1914.

Iako je putopis veoma stara književno-znanstvena vrsta, mogućnost

cjelovitijeg i čvršćeg žanrovskog određenja je ograničena, promjenljiva i

nesigurna, između ostaloga zbog njegovae nestalnosti, pokretljivosti i

promjenljivosti, jer zbog svoga rubnoga karaktera lako prelazi iz stvarnosti u

fikciju, iz književnosti u znanost i obrnuto. Valjda je i zbog toga u prošlosti

bio zaboravljan, zanemarivan ili usputno tretiran kao marginalna književna

vrsta. Dakle, radi se o književnome žanru koji često i lako prelazi u druga

žanrovska područja i diskurse ( povijest, znanost, filozofija, umjetnost ), pa se

kao primjer starijega putopisa uzimaju različita djela kojima je putopisnost

osnovna poetičko-strukturna karakteristika.

U ovoj prilici ostavit ćemo na strani teorijskoknjiževno razmišljanje o

ovome žanru , nego ćemo ovaj problem ograničiti i reći da je putopis

književni žanr koji se služi svima stilovima a uporište mu je u književnosti,

znanosti i novinarstvu, makar se i ova tvrdnja kreće u beskrajno širokome

području. Kao potvrdu našem pokušaju određenja putopisnoga žanra, iz

mnoštva stavova izdvajamo jedno Matoševo razmišljanje: «Putopis je od

ponajljepših i najmodernijih književnih oblika, mada bijaše moderan već od

klasika. To je literarna forma pristupačna svakom duhu, naučniku i pjesniku,

geografu i historiku, prirodnom naučniku i pripovjedaču... Putopisac može biti

učenjak i šaljivčina, slikar i psiholog, fantast i realist, poet i pripovjedač, jer u

široki okvir putopisa pristaju sve literarne vrste od Byronove lirike,

Goetheovih refleksija, Taineovih studija, Framentinovih pejzaža pa do

Sterneovih šala, Heineovih fantazija i Stendhalovih bilježaka. U putopisu

naći ćete najlakše literarni način i temperament kojeg pisca». ( Matoš 1988 :

318)

Iz širokoga poetičkog i tematskog putopisnoga okvira ograničit ćemo

se na sliku Bosne i Hercegovine u očima «austrugarskih» putopisaca od 1878.

do 1914. godine, što se vremenski manje-više podudara s jednim od značenja

pojma moderne kao pravca u evropskoj umjetnosti s kraja 19. i početka 20.

stoljeća. Zanimat će nas način na koji putnici, uglavnom s područja

Austrougarske monarhije vide svoju novu pokrajinu.

Sa austrijskom okupacijom 1878. godine slika Bosne i Hercegovine se

potpuno mijenja. Novi gospodari su se i u umjetničkome pogledu založili za

temeljito ispitivanje svoje nove pokrajine .Osamdesetih i devedesetih godina

19. stoljeća u Sarajevu se okupilo niz umjetnika iz velike, višenacionalne

Austro-Ugarske: Austrijanci ( Alois Schön, J.J.Kirchner, Anna Lynker,

Maximilian Liebenwein, Rudolf von Offenfeld, Hugo Charlemont i dr.), Česi

(Ludvik Kuba, Jaro Chadima), Poljaci ( Zygmunt Ajdukovicz), Mađari (Imre

Revesz,Laszlo Pataki), Italijani (Giovanni Varrone), Hrvati ( Ferdo Quiqerez,

Tomislav Krizman), Slovenka Ivana Kobilca i drugi. Osim iz Habzburške

monarhije, bilo je umjetnika iz Njemačke ( Rudolf Berut), Francuske (Charles

Yriarte, Paule Crampel) Srbije (Paja Jovanović). Mnogi od spomenutih

umjetnika , slikara i grafičara, bili su suradnici ilustriranoga lista Nada (1895.-

1903.), zvaničnoga austrijskog lista za kulturu, koji je uređivao Kosta

Hőrman. Dolaze i ilustratori pojedinih knjiga među kojima su najpoznatiji

Austrijanac Fisher i Švicarac Max Bucherer. Tih godina izlazi još nekoliko

knjiga o Bosni i Hercegovini sa bogatim likovnim materijalom od kojih su

najznačajnije Austrougarska monarhija u riječi i slici. Bosna i Hercegovina,

Beč 1901., zvanično austrijsko djelo, te knjige Mađara Janosa Asbotha i

Nijemca Heinricha Rennera.

Slike, grafike i crteži stranih umjetnika pružaju nam značajne podatke o

bosanskohercegovačkom životu i tradiciji. Zahvaljući njima znamo kako su

izgledali gradovi i sela, narodne nošnje i bezbroj drugih pojedinosti. Znamo

npr. da su žene u Mostaru nosile na licu posebne tamne maske od konjske

dlake, da su pripadnici četiriju vjera uzajamno utjecali jedni na druge, što se

odražavalo na odijevanje ili vršenje vjerskih obreda. Bez obzira na

subjektivnost, poetiku ili pripadnost pojedinoj školi, tehnici ili pravcu, slika

Bosne na crtežima stranih umjetnika je uglavnom pouzdana i realna , s manje

netočnosti i predrasuda nego u putopisnim tekstovima. S tih gravira, veduta

gradova i crteža gleda nas jedna šarena Bosna sa svojim stoljetnim

raznolikostima: planinama i dolinama, tvrđavama i drvenim kućercima,

crkvama, džamijama i sinagogama, licima u šarolikoj odjeći i uniformama,

oružjem svih vrsta i oblika, bogatima i siromašnima; jedan raznoliki svijet u

sreći i nesreći, ipak u izvjesnoj simbiozi.

Pogledajmo kako su «austrougarski» putopisci vidjeli i doživjeli Bosnu i

kakvu su sliku ponudili svojim čitaocima. Evo nekih utisaka mađarskog

političara i pisca Janosa Asbotha iznesenih u knjizi Zvanično putovanje po

Bosni i Hercegovini 1887. Ti utisci nastali su kao svjedočanstvo o

četverogodišnjem boravku u Bosni, gdje je autor radio u užem timu

Benjamina von Kallaya. Slijedeći citat vezan je uz posjetu Mostaru.

Asbothovi interesi kreću se u etnološkome i antropološkome smjeru (opis

svadbenoga rituala, kavanska zabava uz naglašavanje egzotičnosti ove zemlje

sukoba, susreta i kontrasta, portret kao slika mentaliteta). Moramo uočiti i

Zapadni putopisci se često povodom opisa nekih gradova i krajeva

upuštaju u historijske opservacije i reminiscencije. U tome je najdalje otišao

Evans, pa povijesni diskurs preovlađuje u njegovu putopisnome tkivu. U tim

historijskim analizama i digresijama ima i subjektivnih utisaka i tumačenja,

često u zavisnosti od zemlje, politike ili ideološke «centrale» kojoj ponekada

putopisac «služi».

U Bosni je u nekoliko navrata boravio i njemački novinar i politički

urednik lista Vossischte Zeitung iz Berlina Heinrich Renner. Prvi put odmah

nakon ustanka 1875. godine, kao ratni izvještač evropskih i američkih listova,

drugi put prilikom austrougarske okupacije 1878. i treći put 1894. U Berlinu

je 1896. objavio bogato ilustriranu knjigu o Bosni i Hercegovini s naslovom

Durch Bosnien-Hercegovina kruz und quer (Bosnom i Hercegovinom uzduž i

poprijeko). Izdvajamo njegov opis banjalučke čaršije u kojoj «imaš sit da se

nagledaš...raznolike odjeće, lijepo i šareno vezenih haljina, košulja i

pregača....Dražesni se uzorci izmjenjuju svejednako i u tako raznoraznim

bojama, što se južnije ide.Uz to je kosa raznoliko počešljana, a glave

svakojako pokrivene i iskićene zlatnim i srebrnim nakitom, što ga samo možeš

zamisliti. Uobičajeni novčani nakit, ponajviše ukusno smješten, a onda ta

vesela nasmijana lica...to ti je slika koja te mora razvedriti. Muškarci se

dabome ne nose baš tako da bi bilo osobito lijepo i nošnjom su doista slični

seljacima u Hrvatskoj i Slavoniji. No oni uče, rade, oslobađaju se kmetstva i

sve više postaju slobodnjacima, pa ih sa štovanjem moramo spomenuti.

Bio je jevrejski praznik i dućani domaćih Jevreja, Španjola, bili su

pozatvarani.Svuda su im se po ulicama šetale žene u bogatim sjajnim

haljinama. Većinom su lijepe, lijepa lica, krasnih očiju i samosvjesna držanja.

One su najoprečnija pojava spram muslimanskih žena, što se plašljive i

zamotane šuljaju vazda uz kuće, kao da su od klase parija, iako i danas

muslimani stoje na odličnom položaju, premda nisu više iznad zakona».

(prema Monnesland 2001:258)

O Banjoj Luci je dvadesetak godina ranije pisao i Franz Maurer u knjizi

Eine Reise durch Bosnien, objavljenoj u Berlinu 1870. godine. Kaže da je to

«neobično prostran grad» i da «mjeri skoro sat i po hoda, sa sokacima bez

reda», zatim slijedi prostrana četvrt sa konzulskim zgradama, sahat-kulom,

muslimanskim grobljima i džamijama, utvrđenjima i trgovinama u kojima se

«može svašta nabaviti, čak evropski nakit i ključ od sata».(prema Monnesland

2001:65). Za Travnik kaže da je «najljepši grad u Bosni, čak ljepši od

Sarajeva». (prema Monnesland 2001:57)

Od zapadnih putopisaca koji su na prijelomu 19.i 20. stoljeća pisali o Bosni

treba istaknuti austrijsku književnicu srpskoga podrijetla Milenu

Preindlsberger Mrazović, koka je veći dio svoga života (1878.-1919.) provela

u Bosni, i to u Banjoj Luci i Sarajevu, radeći kao nastavnica i glavna urednica

lista Bosanska pošta. Bila je udana za liječnika Josefa von Preindlsbergera.

Pisala je pripovijetke i eseje a sakupljala je i narodne bajke. Kao prva žena

postala je 1889. godine članicom Bečkoga antropološkog društva, pa su i njeni

putopisi o Bosni najviše izraz takvoga interesa. Objavila je 1909. knjigu

Bosnisches Skizzenbuch, sa crtežima Ludwiga Hansa Fischera. U putopisima

skladno spaja dokumentarno, antropološko i literarno. Uzmimo za primjer

opis mnogoženstva u Bosanskoj krajini:

«Najsjeverniji dio Krajine, šiljak bosanskog krajiškog klina, leži kao

skriven iza visoravni koja čini razvođe. Grbava zemljica, posebna jedinica

sveukupne slike Krajine. Miljama se često ništa drugo ne vidi od metličastog

cvata kukuruza koji se njiše na vjetru a brazde idu preko dolina i brežuljaka. I

još čudnijim čini se prizor muslimanskih žena na poljima, neskrivenih lica ,

odjevenih u platno, bez nakita...U kolibi siromašnog Krajišnika ipak često

imaju po četiri zakonite supruge, jer jeftinije dođe do plaćene služinčadi. Ali

jao mužu! Bez obzira da li se žene međusobno trpe ili ne, uvijek je na njegov

račun. On mora na pijacu, cijepati drva, ići po vodu, nositi djecu, a ako su

druge žene u posjeti, ne smije ni u sopstvenu kuću ući, ako nije dovoljno

imućan da ima svoje odjeljenje. Ako je razljutio žene, četiri su osobe ipak jače

od jednoga. Tako da je muslimanski muž ponekad zaista podjarmljeno

stvorenje! Javno ne da naravno da se išta osjeti,- čak naprotiv!- i ako ovdašnji

seljak uopće spominje svoju suprugu, nikad ne propusti učtivu frazu: Da

prostiš – moja žena» . (prema Monnesland 2001:291)

O Bosni je u više povoda pisao i Antun Gustav Matoš, najveći pjesnik

hrvatske moderne. On je došao 1908. godine u Sarajevo posjetiti bolesnoga

Kranjčevića, a zatekao ga je na umoru. O tome je pisao u eseju U sjeni velikog

imena 1908. godine, a povodom istoga boravka u Sarajevu nastao je i Matošev

putopis Iz Sarajeva, u kojemu sa neskrivenim oduševljenjem piše o novim

civilizacijskim promjenama u Bosni, hvaleći austrijsku politiku, vjersko i

nacionalno šarenilo itd:

«Koje šarenilo samo na trgu i po ćepencima Husrevbegove džamije,

okićene lipom kao većina džamija i naših hrvatskih seoskih hramova! Kakve

žarke boje, kakvi tipovi, koliko sunčanih žarkih motiva za kičicu orijentaliste

Brangwyna! Kao da se iz neba prosu korpa sa crvenim patlidžanima, modrim

grožđem, crnim šljivama i ćilibarskim jabukama na šareni bosanski sag! A tri

koraka odatle – Rudolfova i Franje Josipa ulica sa modernim korzom,

kafanama, dućanima, krasni quaievi Miljacke sa modernim školama, uredima,

zavodima, poduzećima. Premda se do aneksije veliki kapital nije dao na velika

građevinska ulaganja u Sarajevu, premda tek sad počinje era velikih gradskih

poduzeća, Sarajevo ima već sada tramway, clubski život, crte velegradskih

tendencija kakvih na žalost još dugo nećemo imati u Zagrebu, ubijanom

ljubomornošću mađarske politike, financijske i prometne». (Matoš 1973:166)

Mogli bismo zaključiti ovaj naš osvrt na zapadne putopisce i slikare

Bosne u vrijeme austrougarske vladavine tvrdnjom da stranci nisu Bosnu i

Hercegovinu doživjeli negativno, nego više srećemo pozitivan odnos, čak na

nekim mjestima glorifikaciju. «Romantičan» pristup vezan je uz ustanak

protiv osmanske vlasti, te austrougarski period u kojem su vlasti, pa i većina

putopisaca, bili skloni ružičastom prikazivanju života u Bosni, jer su htjeli

naglasiti folklorističnu raznovrsnost i skladni suživot raznih naroda. Zato u

znatnome broju likovnih i književnih prikaza bosanskoga sela vlada idila i

harmonija. Bez obzira na to, i takvi prikazi nam pružaju dragocjene podatke o

narodnim običajima i izgledu pojedinih lokacija.

Dvadeseto stoljeće u Bosnu će dovoditi nove strance-putnike i

putopisce; da gledaju stare i nove građevine, da pišu o ratovima, gradovima,

planinama, trgovini, turizmu, mostovima, običajima, politici i svemu pred

čime putnik otvara ili zatvara oči. Slike su i dalje različite, i vedre i mračne.

Koliko nam je poznato, posljednju putopisnu knjigu o Bosni na

njemačkome jeziku napisala je mlada njemačka književnica Juli Zeh. Knjiga

je objavljena u Frankfurtu 2002. godine s naslovom Tišina je šum.Vožnja kroz

Bosnu. Ova suvremena «romantičarka» obišla je Bosnu iznajmljenim autom i

pješice, u pratnji svoga psa, crnoga setera. Poput starih putopisaca, i Juli Zeh ,

na početku trećega milenija, nailazi u Bosni na nedoumice, nesporazume i

pitanja bez odgovora. Ne smije izaći iz auta i sjesti u hlad, iako je trava

prekrasna. Bosna je minirana zemlja.Vrelo Bosne je raj, okolica Stoca

ogromno smetlište. Bosna je zemlja ljepote, groze i tjeskobe. Travnik i

Sarajevo privlačni, ljudi; i nježni, i pažljivi, i primitivni, i podsmješljivi, mladi

na rubu očaja između prošle ratne katastrofe i nejasne budućnosti. Bosna je i

dalje zemlja kontrasta, zemlja janjaca nabijenih na kolac i opuštene

«londonske» intelektualne atmosfere u sarajevskoj knjižari Buy Book. O Bosni

kao zemlji prijeteće tišine na kraju knjige piše:

«Osjećam se kao da je ta zemlja proputovala kroz mene...Ni na jedno od

mojih pitanja nisam odgovorila. Gdje rastu lubenice? Ne znam. Zašto nema

McDonaldsa? Zašto je bio rat i protiv koga, i kako se zove boja Neretve?

14.

PUTOPISNA REPORTAŽA

Osnovna karakteristika ovoga putopisnog oblika je utilitarnost i

informativnost, zato što svoju popularnost duguje prvenstveno novinarskoj i

čitalačkoj potrebi za saznanjem, otkrivanjem, slikanjem i objašnjavanjem

manje poznatih strana života i svijeta. Poetika i estetika putopisne reportaže

ostvaruje su u okviru žurnalističkih principa aktualnosti, zanimljivosti i

angažiranosti, te jednostavnosti i razumljivosti jezika i stila prosječnom

čitaocu novina. I pored očitih kvalitativnih i kvantitativnih ograničenja ove

vrste putopisa, jer je sve podređeno zahtjevima i uređivačkim kriterijima

određenih novina ili časopisa, ipak se može govoriti o udjelu individualnoga,

subjektivnoga, ponekad i književnoga postupka u ukupnoj kreaciji ovih

tekstova.

Teme i itinerariji putopisnih reportaža već su približno određene

globalnom Isakovićevom tipologizacijom; radi se o širokom rasponu interesa

koji ide od, recimo, Sarajeva i Mostara do Egipta i Japana. Ipak možemo sa

sigurnošću reći da je veoma malo tekstova ove vrste koji su se bavili Bosnom,

većina ih već u naslovu ima neko zvučno egzotično ime iz geografije svijeta.

Nesumnjivo da je izbor itinerarija određen pragmatičnošću namjene, s

krajnjim ciljem da se privuku čitaoci opisima dalekih i manje poznatih

gradova, zemalja i pojava. Skoro svi naslovi iz Isakovićeve antologije, uzeti

bez nekog reda i težnje, to pokazuju: Temza; Popokatepetl; Nil teče, darove

nosi; Misisipi, Misisipi; Sa dvije strane Atlantika; U gradu Don Žuana;

Začarana krakovska noć; Na periferiji svijeta; U japanskom vozu; Deveta

zlatna zvijezda na nebu Afrike; Čime Japanka osvaja srca drugih; U pustinji

Gobi; Mostovi pariski; Kamene čipke Samarkanda; Besmrtni Kadžuharo;

Boginja ne voli bombone; Borba cvrčaka u luci Makao...

I tako dalje. Egzotičnost, zvučnost, patetičnost, ponekad i trivijalnost

naslova upućuju na karakter, vrijednost i svrhu ovih tekstova.

Kad je riječ o njihovoj umjetničkoj vrijednosti, zaključak ne može biti

uopćen i ujednačen, niti se mogu lako uspostaviti granice između

žurnalističkoga i književnoga stila i karaktera putopisne reportaže koja se

kreće između tipičnoga žurnalizma s težištem na informativno-egzotičnim

momentima i tekstova u kojima dominira literarni diskurz. Možda na prevlast

publicističkog pristupa upućuje i zanimanje autora (većina su novinari i

diplomati), iako ovaj kriterij nije siguran, jer je ponekad teško razdvojiti

žurnalizam i literarnost u putopisnoj reportaži, a biografski podaci o autorima

ovoga putopisnog tipa upućuju na činjenicu da su neki pisci bili odlični

novinari, a neki novinari postajali dobri pisci. U vezi sa ovim pitanjem

navodimo mišljenje Ivana Lovrenovića: "U impozantnoj masi tekstova i

knjiga ove vrste u bosanskohercegovačkoj publicistici ima ih dobar broj koji

stižu na nivo vrhunskoga žurnalizma, zadržavajući se u onom fluidnom

prostoru u kojemu je nemoguće povući 'nultu izohipsu' koja dijeli književnost

od žurnalizma. Putopisnom reportažom uspješno su se bavili, između ostalih:

Rodoljub Čolaković, Milorad Gajić, Čedo Kisić, Mahmud Konjhodžić, Gojko

Banović, Sead Saračević, Enko Mehmedbašić, Sveto Masleša, Neda Erceg,

Dejan Lukić, Marženka Žarković, Pavle Lukač, Jovica Besarović, Arif

Tanović, Fadil Hadžić, Momo Pudar, Hajrudin Somun, Josip Finci, Mirko

Ostojić, Mensur Seferović, Sergije Lukač, Salih Zvizdić, Zdravko Čolić,

Mladen Arnautović, Marina Trumić, Šerif Šehović, Anđelko Otović, Vojin

Šantić, Tihomir Lešić, Mugdim Karabeg, Adi Mulabegović, Sulejman

Fistić..." (Lovrenović 1985: 16)

Odabrani popis imena autora putopisne reportaže bi se mogao i proširiti,

čak i ako bismo se ograničili na samo spomenute antologije, koje su

Lovrenoviću poslužile kao izvor, a da ne govorimo o tekstovima rasutim po

novinama, časopisima i knjigama.

Svaka uopćena kvalifikacija pojedinih aspekata putopisne reportaže bila

bi pogrešna, jer se radi o individualnim poetikama, vrijednostima i

namjerama; a pojedinačna analiza ove vrste putopisnoga žanra u novijoj

bosanskoj književnosti nadilazi cilj ovoga rada. Ipak, pokušat ćemo barem

upozoriti na relativnost uopćenih kvalifikacija o stilu i estetskoj vrijednosti

putopisne reportaže, te prožimanju žurnalističkog i literarnog postupka.

Slijedeća dva citata mogu poslužiti kao primjer "nelogičnosti" stila. Prvi je

uzet iz putopisne reportaže Dobri stari otac Nil (1961.) Sergija Lukača:

"Kritska umetnost, kritske figurine, engleska okupacija, nemački

vazdušni desant, general Grivas, Makarios, asocijacije proleću. Breknu motori

JAT-ovog 'daglasa', a more se ježuri 5 000 metara ispod nas.

Poneki brod apatično vuče svoju brazdu... Uleteli smo u proleće.

Promiče vrlo bela Aleksandrija, a onda se utapamo u zeleni mozaik

geometrijski maštovit do orgije. Palme postrojene kao vojnici, sela zbijena

kao saće, smeđe mrlje izgubljene u zelenilu. Januar je, iza nas su pre tri sata

ostali mrki pejzaši Srbije, Makedonije, Grčke i poneka dekorativna bela

planina, a ovde beskraj zelenila. Delta Nila." ( Isaković 1973: 265)

Drugi citat je uzet iz putopisa Berlin (1961.) Maka Dizdara (1917.-

1971.), velikoga pjesnika i autora Kamenog spavača.

"Valjalo bi opet sjesti u Potsdam i govoriti o Njemačkoj. Možda ovo

zvuči propagandno, ali zar je vrijedno da čovječanstvo zbog Njemačke doživi

atomski rat...

Bodljikava žica presjekla je srce grada. I betonski zid. I mitraljeska

gnijezda. I topovi. Kupole tenkova sjale su na suncu. Bajonete. Vječne

bajonete. Preko njih, u mreže vatrogasne, preskaču najsmjeliji. Oni kojima je

najgorče. Oni koji su uprljali svoje ruke. Oni koji se boje svoje sjene. Rat

zapadne i istočne marke, rat novca, pretvorio se u pravi pucanj. Evo već prašti

oko Branderburgertora. Ukleti Berlin!? Idem ulicom i slušam saopštenje o

zatvaranju berlinske granice koje je izdala vlada u Pankovu, kako je posprdno

nazivaju na Kurfirstendamu." (Isto: 316)

Dakle, i putopisna reportaža, u konačnom smislu, dijeli sudbinu žanra

kojem pripada; i za nju je karakteristično kretanje po granicama žanrova i

stilova i njihovo miješanje i prelijevanje, pa je zato teško i nesigurno donositi

čvrsta kvalifikacijska i tipologizacijska određenja, a pogotovo jasno odrediti

kad je putopisac samo novinar koji informira o onom što vidi i čuje, a kad

pjesnik koji osjeća ono povodom čega informira ili, da kažemo drukčije, kad

je putopisac samo novinar, a kad postaje i pjesnik, pisac.

Tih nedoumica je mnogo manje kad je riječ o putopisu u

lovrenovićevskom smislu riječi (putopis kao "čisti" književni žanr) koji je u

bosanskohercegovačkoj književnosti 20. stoljeća stekao legitimitet,

dostojanstvo i ravnopravnost sa ostalim književnim žanrovima; dakle, sa

žanrovske periferije otvorio je svoje specifično putopisno, žanrovsko središte.

To je postalo moguće onda kada su u bosanskohercegovačkoj književnosti

poznati pjesnici, pripovjedači, romanopisci i dramatičari počeli objavljivati i

putopise u kojima se osjećaju utjecaji i tragovi modernih evropskih književnih

strujanja kao i u bilo kojem drugom žanru.

Negdje početkom 20. stoljeća pjesnik Jovan Dučić (1871.-1953.) je

napisao da stvari imaju onakav izgled kakav im daje naša duša. Ova misao

mogla bi stajati kao moto modernom putopisu zato što se zanimanje za

vanjsko, objektivno, pomjerilo prema unutarnjem, subjektivnom, pa se žanr

formalno i sadržajno približio fikcionalnoj književnosti, čak i lirici, te nije

pretjerano kad kritičari22o Dučićevoj knjizi putopisa Gradovi i himere (1930.)

govore kao o najčistijoj poeziji. Putopise iz ove knjige Dučić je počeo

objavljivati 1900. godine u mostarskoj Zori (Pisma iz Ženeve), a slijedećih

decenija će ih "slati" iz Pariza, Rima, Krfa, Atene, Jeruzalema, Kaira, itd.

Neke njegove misli o putopisu mogu se uzeti i kao prilog teoriji novijega

bosanskohercegovačkog putopisa: "Putopis je jedan književni rod, koji je vrlo

blizak čovekovim svakodnevnim navikama u opštenju s društvom. Čovek

najpre želi da kaže šta je video, zatim šta je čuo, a tek posle toga šta je osećao,

i jedva – na posletku, šta je mislio". ( Isaković 1973: 8)

Tako piše o tuđem, dok o svome putopisu kaže: "Skoro u svakom svom

'putopisu' govorio sam najmanje o putovanju drukčijem nego o duhovnom.

Svugde sam želeo da naučim prošlost i jezik naroda gde sam živeo uvek dugi

22 Izdvajamo jedno razmišljanje književnog kritičara Milana Kašanina:"Od jednog hibridnog književnog roda koji nije ni pesma ni priča – od putopisa – Dučić je stvorio raskošnu umetničku prozu. U njegovim putopisima nema ničeg reporterskog, nikakvih svedočanstava o dnevnom životu, još manje ima statistističkih ili geografskih podataka. Kao u dobro komponovanim muzičkim delima, u njima se, s nepogrešnim proporcijama, smenjuju sećanja iz prošlosti i predeli pred očima, praćeni filozofijom istorije i razmišljanjima o sudbini naroda i ljudi. 'Gradove i himere' je pisao, ne isti čovek, već isti pesnik koji je pisao 'Sunčane pesme' i 'Dubrovačke poeme'." (Kašanin 1977: 182)

niz godina. Tek posle toga, pisao sam te svoje stvari koje su bile vrlo malo

opservacije o samoj zemlji, a koje su se, naprotiv, uvek odnosile na ono što je

bitno i najdublje, a to je genije jedne rase. Tako sam pisao o geniju

starogrčkom, geniju francuskom, geniju španskom itd., dakle, većma nego o

zemlji i o efemernim stvarima svakidašnjice. Ovo nisu podvukli oni koji su o

meni pisali, ali moj cilj je išao mnogo dalje od impresija jednog putopisca".

( Isto 1973: 9)

U Prvom pismu iz Švajcarske piše o jednom svom prijatelju koji je imao

"dragocenu moć iznenađivanja pred svačim": "O putu oko svoje kuće mogao

je ispričati koliko i Vasko de Gama o putu oko Afrike. Ima i tih retkih ljudi

koji sav svoj unutrašnji život nose u oku. Njihove su oči uvek otvorene, njima

gledaju, slušaju, osećaju, pipaju, traže, rone, buše; one se nikad ne smiruju, i u

sve se upijaju kao pijavice. One su žedne, gladne, nespokojne, krilate"...

(Dučić 1969: 19)

Navodimo ove Dučićeve misli kao mogući manifest, moto, kao uvod u

čitanje novijega bosanskog putopisa, jer slobodno možemo reći da su ovakve

misli i stavovi u osnovi poetike najboljih bosanskohercegovačkih putopisaca

20. stoljeća.

Dakle, povodom nekoga grada, predjela, zemlje, pisati o sebi, o

umjetnosti, o filozofiji, o mitologiji, o historiji, o svemu prije nego o onome

što je u naslovu ili itinerariju, gledati stvari iz neobičnih kutova i time

postizati neočekivane utiske. Bilo koji citat iz bilo kojega Dučićeva putopisa

mogao bi biti potvrda ove tvrdnje. Izlet na Alpe je samo povod za misli o

prirodi, o smijehu, o ljepoti, o Rimljanima, o ljubavi, o ženama, o velikim

evropskim romantičarskim pjesnicima koji su vidjeli Alpe, o Bogu itd:

"Bog je Alpe stvorio u pijanstvu i ludilu; pesnik Ruso ih je objavio u

jednoj erotičnoj ekstazi. On je od ovog predela, blizu kojeg se rodio, i od

predela u kojem je ljubio jednu ženu, napravio zavičaj pejzaža u književnosti.

On je na ženevsko jezero doneo srce čovekovo onda kad je ono, isušeno i

izmučeno logikom i dijalektikom, došlo bilo na pravo bespuće." (Isto:16)

"Po talijanskim ravnicama ili našim brežuljcima Bog izgleda muzičar i

liričar; ovde izgleda neprijatelj, sudija i ubica: jer je ovde na svakom koraku

zamka, busija i provalija. Svugde na drugom mestu nešto živi, diše, peva i

cveta; onamo gore na visinama postoji samo smrt i ludilo." (Isto: 26)

Još je jedan pisac iz Bosne krenuo svjetskim putovima diplomacije i

književne slave. Bio je to Ivo Andrić (1892.-1975.) čiji je život i djelo

također u znaku puta i putovanja. Za razliku od Dučića, koji se i u životu i u

djelu uglavnom klonio Bosne i Hercegovine, Andriću je Bosna sudbina, motiv

i cilj putovanja i saznanja. Njegovi putopisni tekstovi objavljeni su u posebnoj

knjizi s naslovom Staze, lica, predeli. To je zbirka intimno-dokumentarno-

putopisnih tekstova koje je Andrić objavljivao između 20-ih i 60-ih godina 20.

stoljeća a nastali su kao zapisi i utisci s putovanja po Austriji, Španjolskoj,

Portugalu, Rusiji, Turskoj i Poljskoj. Pisani su u skladnom spoju

modernističkog i tradicionalnog, meditativnog i faktografskog, kao izraz već

poznate Andrićeve pripovjedačke i, naročito romaneskne poetike. Nas u ovoj

prilici posebno zanimaju Andrićeva bosanska putovanja, njegova bosanska

staza, koja je, kako smo već rekli, i polazište i cilj putovanja:

"Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro

i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao.

To je bilo u Višegradu, na tvrdim, nepravilnim, kao izglodanim

putevima, gde je sve suvo i čemerno, bez lepote, bez radosti, bez nade na

radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji čovek nikad nije pojeo,

poigrava u grlu sa svakim korakom, gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i

seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigošu i saviju i pognu toliko da

bi ga, kad bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u

bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo...

I na svima drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao,

živeo sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i

lepoti stvorenog sveta...

I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno ipak preći suđenu dužinu

višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona."(Andrić

1976: 10). Negdje na ovoj stvarnoj i poetičko-simboličkoj stazi stoje i

Andrićevi "bosanski" putopisi,23 koji su i strukturno i kompozicijski pisani

spajanjem tradicionalnog i modernog putopisnog postupka. Kao u starijem

putopisu Andrić ne zanemaruje realne slike promatranih ljudi, prostora i

gradova, sa obaveznim historijskim asocijacijama. Tako ćemo u navedenim

putopisima naći suvremenu sliku odabranih lokaliteta sa povijesnim

retrospektivnim pogledima na prošlost i sudbinu Počitelja, Sarajeva ili Jevreja

u Bosni. Međutim, suvremeno i lokalno je samo povod za modernističke

univerzalne intimno-filozofske meditacije. Svu dramatičnost, nestabilnost i

težinu položaja i prošlosti Počitelja već na početku teksta Andrić majstorski

izražava jednom personificiranom alegorijskom slikom:

"Počitelj. Na jednoj nozi stoji, jednim se stopalom drži zemlje, i to ne

celim"... (Isto: 253)

Klasični putopisac bi opisivao lijepe i stare počiteljske građevine,

njihov vanjski izgled, dimenzije, itd., međutim, Andriću su one samo povod:

"Nikad nisam mogao bez uzbuđenja stajati na ljudskom rukom

obrađenom i od upotrebe izlizanom kamenju nekadašnjih gradova i zdanja.

Od tog oborenog toplog kamenja sa bivših građevina pod suncem koje je isto,

u mene je uvek ulazila uzbudljiva vizija života pomrlih ljudi i naraštaja,

njihovih potreba, strasti, verovanja i zabluda, sudara, privlačenja i odbijanja,

večitog talasanja ljudskog mora na tvrdoj i neprolaznoj zemlji." (Isto: 256)

Modernog putopisca više zanima "smokva u pukotini tvrđavskog zida"

nego sama tvrđava:

"Na ovom mestu pre dvadesetak godina deca su, posle kupanja u

Neretvi, zastala da se odmore, jedući zrele, meke i slatke smokve. U letnjoj

obesti gađali su jedni druge ostacima nagrizenog voća. Sitno parče smokve

palo je tada u pukotinu starinskog zida. Dogodine tu je isklijala smokva. Kao

nedonošče, klica je dugo lebdela između rasta i nestanka. Grumen zemlje u

23 Mislimo na putopise: "Na kamenu, u Počitelju" (1954.), "Jedan poged na Sarajevo" (1953.) i "Na jevrejskom groblju u Sarajevu" (1954.)

pukotini, retke kiše i slaba rosa učinili su svoje i klica se održala. Izrasla je

smokva – bogalj. Oniska, kriva, kao bršljan pripijena uz zid." (Isto: 258)

I tako dalje teče opis zakržljale, počiteljske, u simboličnom smislu

možda i bosanske i gorke andrićevske smokve s višegradske staze,

završavajući se rečenicom:

"Prolazim pored nje, dirnut, i beležim njeno postojanje, čuvajući se

dobro da je ne oskrnavim olakim poređenjem, taštom metaforom." (Isto: 258)

Andrićevi bosanski putopisi nemaju itinerarij i po tome bi mogli biti

slični putopisnoj razglednici, i to nekoj vrsti razglednice rađene postupkom

umjetničke fotografije, gdje se igrom svjetla i tame subjektivno naglašavaju ili

zanemaruju određeni motivi. U ovim putopisima-meditacijama putopisni

subjekt je statičan, ne kreće se, nego je na nekom i stvarnom i imaginarnom

uzvišenju sa kojega promatra ono što opisuje. U putopisu Na kamenu, u

Počitelju to je kamen. Ne znamo ni otkada ni otkuda se promatrač na njemu

našao:

"Eto, sa takvog kamena, pod do beline užarenim nebom, u Počitelju

naslućujem"...(Isto:256)

"Napuštajući Počitelj seo sam još jednom na vreo oboren kamen na

najvišoj tački grada"... (Isto: 259)

Slična perspektiva je i u putopisu Jedan pogled na Sarajevo:

"Gledam ovako sa visine, taj grad nam govori svojim građevinama,

baštama i ulicama koje su ispisane i nacrtane na padinama strmih bregova kao

na stranicama napola otvorene knjige. Pred nama iskrsavaju magloviti

fragmenti njegove prošlosti"... (Isto: 117)

"I u koje god doba dana i sa kojeg god uzvišenja bacite pogled na

Sarajevo, vi uvek i nehotice pomislite isto. To je grad. Grad koji i dotrajava i

umire i u isto vreme se rađa i preobražava." (Isto: 125)

Poetika Andrićevih bosanskih putopisa je slična poetici njegovih

pripovjedaka i romana; kombinacija pričanja, opisivanja i meditativno-

esejističkih dijelova. U putopisima o Sarajevu po ljepoti i slikovitosti se

posebno ističu opisi i razmišljanja o sarajevskim grobljima:

"Strmi obronci Sarajeva puni su, i danas, muslimanskih grobalja sa

belim nadgrobnim kamenovima, nišanima. Kao bele vojske stalno u pohodu

ili lavine večitog snega, ta groblja se oduvek spuštaju svojim strminama. Sa

godinama i vekovima, te vojske su sve ređe i te lavine sve tanje. Jer i groblja

umiru. Mnogi je beli i nekad uspravni nišan pao ili se nagnuo i sprema se da

legne u grob zajedno sa svojim pokojnikom. Na nekim grobljima, kao onom

najlepšem na Alifakovcu, gusti tanki nišani su povaljani kao zamršeno belo

klasje. Ta groblja imaju nečeg ne samo slikovitog nego i uzbudljivo poetskog

u svom postanku kao i u svom nestajanju, u svom kontrastu sa novim životom

koji danas buja i previre dole u gradu"... (Isto: 134)

To traženje života u smrti karakteristično je i u opisu "glomaznih, grubo

tesanih" nadgrobnih jevrejskih "kamenova", koji su putopiscu samo povod za

povijesna objašnjenja ili zamišljene slike povodom imena umrlih:

"A imena njihovih žena imaju često u sebi nešto od muzike i poezije

dalekih sunčanih zemalja: Anula, Gentila, Đoja, Rika, Masalta, Luna, Buena,

Palomba, Simha, Oro.

Iza tih reči i slova nazirem mali i živi sefardski svet iz našeg detinjstva.

Trgovce sa visokim fesovima na glavi, pognute nosače, sitne prodavce,

zanatlije na ćepencima, njihove stare žene još u sefardskoj orijentalnoj nošnji,

njihovu decu, dobro odevenu, bogatašku, i bednu, mršavu, sirotinjsku.

Osećam miris njihovih avlija i čujem njihove žive grlene španske uzvike

izmešane sa našim rečima"... (Isto: 141)

Andrić je pisac koji se bolje snalazio u prošlosti nego u sadašnjosti.

Međutim, u putopisima, naročito onima koji su pisani poslije Drugoga

svjetskog rata, ima društvene angažiranosti, pa i utilitarnosti, svojstvene

tadašnjim političkim, životnim i književnim optimističkim vizijama:

"Samo dole, u dnu vidika, gde prestaje stari grad i počinje slobodna

ravnica, ima još traga dnevne svetlosti. U posrednom, rumenom odblesku već

skrivenog sunca belasa se dim fabričkih dimnjaka i naslućuju krovovi novih

naselja. Tamo novi ljudi novih naraštaja ovog starog grada zidaju i grade

novo. Sporo i mučno – jer sporo i mučno se ostvaruju velike stvari – biće

tamo dole u ravnici savladana prošlost, prevaziđena istorija". (Isto: 124)

"Stojeći, sa dlanom na tom kamenu, kao što će mnogi i mnogi tu stajati,

gubim se u živom saučešću, i u mislima o zajedničkoj odbrani koju

čovečanstvo, ako hoće da s pravom nosi to ime, mora organizovati protiv svih

međunarodnih zločina i tako postaviti sigurnu branu i stvarnu odmazdu protiv

svih ubica ljudi i naroda." (Isto: 143)

Iako bi ovakvi opisi i stavovi djelovali strano u Andrićevim romanima i

većini pripovijedaka, njegovi bosanski putopisi "podnose" i optimizam, i

svijetle perspektive, i viziju savladane prošlosti, i simboliku fabričkih

dimnjaka i novih naselja, pa i "dnevnu" angažiranost i vješto izraženu

tendencioznost.

Na Andrićevo djelo po mnogo čemu podsjećaju pripovijetke i romani

Ćamila Sijarića (1913.-1989.). Prvenstveno po zanimanju za teme i likove na

granici između Istoka i Zapada, te sklonosti ka historiji i legendi. Dok Andrić

u nekim putopisima svoj odmjereni stil zamjenjuje modernijim postupkom

unošenja lirskih i esejističkih elemenata, Sijarić ne odstupa od načina pisanja i

poetike svojih pripovijedaka i romana. Dok je većina najboljih bosanskih

pisaca pisala i putopise, ovaj neumorni putnik je putopis stavio u istu estetsku

ravan sa romanom ili pripovijetkom. Objavio je tri knjige putopisa od kojih je

najbolja i najpoznatija Zapisi o gradovima (1973). Knjiga sadrži stotinjak

putopisa o gradovima Bosne, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Rusije, Italije, te

gradovima s Bliskoga istoka. Njenoj popularnosti pridonijela je i radio-

adaptacija sedamdestih godina prošloga stoljeća. U svim putopisima isti, čak

pretjerano ukrašeni, raspjevani i raspričani stil u kojem Sijarić spaja

tradicionalne pripovjedačke postupke, kao u narodnim pripovijetkama, slično

Čelebiju, sa modernističkim, melankoličnim lirskim tonom meditativnih

impresija. Dok u pripovijetkama i romanima uglavnom opisuje selo, u

putopisima je stalno u gradu, i to samo u gradu koji ima prošlost i tragove

prošlosti: zidine, kule, stare mostove, starine svake vrste oko kojih se

okupljaju priče i legende. I još nešto. Vodu. Bunare, potoke, rijeke, jezera i

mora. Zapravo: vode, jer Sijarić ovu imenicu upotrebljava uglavnom u

množini, o vodi govori u bezbroj oblika i varijacija, kao o nečem živom i

vječno mladom.

Sijarić je pisac koji je, možda u svjetskim razmjerima, najviše pisao o

vodi; kad bi se izdvojili dijelovi u kojima se opisuju vode, bila bi to knjiga od

nekoliko stotina stranica. Evo jednog Sijarićevog opisa vode u putopisu To je

zemlja Hercegovina:

"Kad voda pada, kaže se – vodopad. Ovaj ovdje zovu Kravicama. Ako

duše za čuda nemaš, ako mašte za snove nemaš – ako ne znaš da slikaš, da

crtaš, da pjevaš, tu ne stoj. Pusti mjesto onome koji to umije.

Duga, bijela zastava od vode! Raširena lepeza. Bijel konjic u skoku.

Blistav polumjesec pao na zemlju. Tako nešto. I tome slično. A nije to. Nego

je samo jedan vodopad. Pa kad ga gledaš, čini ti se da gledaš glečer niz

planinu. Led ledeni visi sa stijenja. Strašan veličinom, a blistav bjelinom.

Iznad njega u bojama duga. I sve je od vode, a nije od leda.

Vodopad zovu Kravicama.

Huk hučni, zaglušni, nešto što uho nije čulo, nešto što oko nije vidjelo.

Kao da su se igrali džinovi. Navratili vodu, odranjali stijenu, gradili

vodopad. Živo vječno srce ove zemlje. Njen najveći krvni udarac. Ispisali

pjesmu koju ne znaš da čitaš – pa samo gledaš bijeli stih, pa samo slušaš

neslušan ton, onaj koji ponekad daju samo vode, ovako velike kao što je ova.

Pa ti se čini da je harfa – nekakve davne paganske boginje, one koja je čuvala

vode – da u ponore ne potonu, da zvjerka, stado, ptica, ne umru – da se ne

osuši biljka i travka bez vode.Stojiš i gledaš i ne možeš da se nagledaš, i ne

možeš da se naslušaš, i riječi nemaš.Koliko smjelosti treba skočiti! I prestati

da bude voda, a postati pjena... Bijela kao saliveno srebro, kao brazletna na

rukama žene, one što se zvala Ljubuša, a živjela ovdje više Ljubuškog. Bila je

kraljica od ove zemlje. Bilo je štošta u ovome kraju – nekad bilo, pa ga više

nije, prošlo sa vremenom i umrlo. A ostalo ono što vječno živi. Ostao kamen i

ostala voda. I ovdje na vodi – vodopad"... (Sijarić 1985: 328)

Da je moderni putopis izrazito književni žanr i da može izdržati sve

izazove i miješanja sa drugim književnim žanrovima, usput postajući pomalo i

pripovijetka i roman i drama, mogli smo uočiti na nekim primjerima starijeg i

novijeg putopisa. Moderni putopis može se kretati i po rubovima lirskoga.

Primjer za ovu vrstu kontaminacije žanra su putopisi Skendera Kulenovića

(1910.-1978.), naročito tekst s naslovom Iz humusa kome u podnaslovu stoji

bliže određenje: Geneza jedne pjesme. Struktura ovoga putopisa utemeljena je

na lirsko-teorijsko-putopisnim elementima koji se stalno prožimaju. Putopisni

elementi su samo povod za najintimnija introspektivna sjećanja na "genezu

jedne pjesme". Itinerarij je diskretno naznačen već na početku putopisa: "Evo

me opet duboko u prastaroj zelenoj sumračici Kozare u otajstvu njenog muka,

u koji su potonule i ptice i pčele i zvijeri"... (Kulenović 1971: 7)

Ostale točke itinerarija, lokaliteti, pejzaž, susreti sa ljudima i mjestima,

su u sjenci i funkciji konačnoga cilja putopisa, lirskoga solilokvija o

asocijativnom "rađanju" jedne pjesme; radi se zapravo o jednoj naturalistički i

ekspresionistički izobličenoj lirskoj i bolnoj ispovijedi, u kojoj se miješa

prošlo i sadašnje, teorijsko i intimno. U jednom dijelu putopisa sjeća se

majke:

"Je li živa?

Izlazi mi pred oči stalno onakva kakvu sam je ostavio dok tumaram po

ovom rasutom životu spotičući se o njene bezbrojne žrtve. Sijeda, požutjela i

turobnih očiju, zasja iz poneke svoje žrtve, kojom ne optužuje, ali kojom ja

optužujem sebe i optuživaću doživotno...

Ležim prazan, pust, bez klice stiha, u trapu mraka, pod zvijezdama koje

trepću nedostižno i pakosno. Hvata me groznica od zaglavljene pjesme i

ravnodušnog proticanja vremena. Šuma ti mati, šuma ti mati – nasrće odnekud

kroz prazninu, i sili me da je poluglasno ponavljam, ta fraza bezizlaza, koja

znači: kad nema kud, bježi u šumu, ona će ti biti mati. Pa se opet javljaju

davni pramaljetni noćni jugovi u zavičajnoj planini, sada kao da joj se kida

mračna utroba...

Bahnu stih – kao da odnekud izbi pred mene zadihan čovjek i reče mi

nešto radosno do neba. Ponavljajući ga kao da će mi uteći, upalih bateriju i

zapisah ga žurno. Samo što je ugasih, osjetih da nije sam, da sam odjednom

kao pun šaržer iz koga će meci jedan za drugim trznuti rame te u mom

treperavom i mutnom vidokrugu stići pogoditi ono pravo. Pa ja se ovo – tek

sad mi doprije do svijesti – bijem! Mrk. Zapjenjen. Goropadan sam bojovnik,

ogroman, tjemenom do neba, u zemlji do gležnjeva, u dvije mi ruke četiri

strane svijeta, svi nevino mrtvi slegli su se u meni i skupila sva pravda svijeta

od iskoni...

U huku sam, stihovi me popadaju kao pjena, pjena bijela i krvava, palim

u tim naletima bateriju i zapisujem ih, dok ona najedanput – izdahnu, i

posljednji ostadoše u mraku kao izdani. Ne (iako ih mogu zapamtiti), zapisaću

i ova dva i olovkom pipam po hartiji kao slijepac štapom." ( Isto: 9)

U cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj književnosti nema boljeg teksta

o nastanku književnog djela, ni tako snažne i slojevite analize svih

nedokučivih momenata i kompliciranih poriva koji učestvuju u stvaranju

lirske pjesme.

Iako je ovaj pregled novijega bosanskog putopisa pretežno zagledan u

Bosnu i bosanske teme, ne možemo zaobići tekstove čiji itinerariji sijeku i

druge, strane zemlje i kontinente. Zapravo, i nema modernog bosanskog

putopisca koji se uspio otrgnuti putopisnom zovu drukčijeg, dalekog i manje

poznatog svijeta. Od tog impozantnog broja odličnih tekstova izdvajamo

putopis Alije Isakovića (1932.-1996.), pripovjedača, romanopisca,

dramatičara, književnog teoretičara i sastavljača jedne od antologija

bosanskoga putopisa. U putopisima je zadržao moderni, eliptični, simultani i

asocijativni način predstavljanja pojava sa svim njihovim raznolikostima i

sadržajima, sa miješanjem ličnog i dokumentarnog, suvremenog i povijesnog,

stvarnog i literarnog:

"Smrt Thomasa Manna zatekla me u autobusu u Docu kod Travnika,

one godine. Lokalni autobus, seljački znoj i makadam. Neizbježne asocijacije

o Andriću. Još nije bio nobelovac i još niko nije znao gdje je rođen. Krio je

svoje mjesto rođenja, kao da je u tome bilo blagog grijeha. Ta Venecija, ta

stara, naborana, napirlitana kurva u morskoj baruštini, nasađena na naše

balkansko natruhlo kolje u zamućenom pijesku, od Murana do Rive degli

Sciavoni, i Lida, u labirintu bolesnih kanala s umrtvljeno prljavozelenom

smrdljivom vodom, i gondolama koje se zloslutno njišu poput mrtvačkih

kovčega, okružene naftenskim mrljama, korama narandža i odbačenim

prezervativima." ( Isaković 1985: 405)

Bilo bi pogrešno samo na osnovi ove mračne slike, iskazane

krležijanskim atributima i metaforama, govoriti o negativnom odnosu

bosanskog putnika prema Zapadu, posebno bi to bilo nepošteno prema

Isakoviću koji je u svojim putopisima kozmopolit. Doduše, kozmopolit s

Balkana. Evo početka putopisa Evropski coctail iz kojega je uzet i prethodni

citat i u kojem se miješaju literarne i znanstvene reminiscencije (Isaković je

po struci geolog):

"Evropa neće propasti. Ne zna plakati, zaboravila se smijati i još se nije

naučila radovati. Na kraju krajeva Evropa je mlada. Govorim s Balkana.

Balkan ne pripada Evropi. Balkan je frž Evrope. Čvoruga na glavi. Balkan je

vlastiti uzrok i vlastita posljedica, premda... Nedavno, kongoanski lider,

braneći vlastiti barbarizam pred Evropom kriknu: Koješta! Ta nismo mi

Balkanci! Balkan je planinski sistem, dva planinska sistema, tektonski sutok,

tri planinska sistema izokrenuta epirogenetskim grčem, nekoliko tektonskih

navlaka i nekoliko sistema rasjeda i orogenog boranja, zgusnute vulkanske

aktivnosti, blago erodiran bistrim tekućicama; tu je, još, čuveni karst, krš,

krečnjak, klisure, katuni, čojstvo, besa, stećak, krst, križ, polumjesec;

Sirmium, Singidum, Salona, Thesaloniki; seljaci, ta panika gesta, ta zbrka

mrkih znojnih tijela." ( Isto: 407)

Ima u ovome putopisu ima potisnute uvrijeđenosti i saidovskog

gledanja na Zapad, s demistificiranjem mitova o veličini i slavi talijanskoj,

španjolskoj, engleskoj, njemačkoj, skandinavskoj, ali bez netrpeljivosti, sve

protkano lirikom uspomena na mladost i Bosnu. I književnost. Svi Isakovićevi

putopisi su putovanja u književnost. Svaki grad ili zemlja ga podsjećaju na

književnike, i to bez asocijativne logike; u Docu kod Travnika razmišlja o

Thomasu Mannu, a u zagušljivim spavaćim kolima negdje kod Praga o

Skenderu Kulenoviću. Većina Isakovićevih putopisa već u naslovu ima ime

nekog pisca ili djela: Hasanaginici u pohode, U pohode Sirriji, U pohode

Mejliji, U Tolstoja, doma. Ako nisu u naslovu, onda su literarne asocijacije i

dotematizacije neodvojiv dio putopisa.

Pored književnih asocijacija, jedan od stalnih Isakovićevih putopisnih

motiva je Bosna; predstavljena diskretno, u slutnji, asocijaciji, u mislima,

snovima, iznenada, kad se najmanje nadamo; ili direktno, kao na početku

putopisa U pohode Sirriji, gdje se domoljublje izražava miješanjem stvarnosti

i fikcije:

"Bosna je samo zelen list kukuruza što treperi između okrajaka

ljeskovine koja je obgrlila potok i sve obale učinila zelenim zavjesama i

nejasnim iščekivanjima. Bosna je samo iskošena kriva linija na dječijem

crtežu: potez – obronak, šljivik, naheren krov, potez – i pokoja krava i pokoja

bosonoga djevojčica i pokoja riđa vododerina, pa uska njiva, pa klepet

mlinice, pa voda koje nema, koje ima. Ipak! Bosna na krivulji moga voljenja –

samo uzak vertikalan intenzitet, oscilacija koja ne može da se smiri ni da se

iščaši. (Isto: 398)

I Isaković je pisao o Počitelju. Nekoliko modernih bosanskih putopisaca

imaju o Počitelju putopis ili, barem, zapis po sjećanju. Isakovićev ima naslov

U Počitelju, ljetos.

"Bio sam u Počitelju, ljetos. Ničeg se ne sjećam. Čini mi se, sada,

nevjerovatnim reći 'Bio sam u Počitelju'. Još mlad i željan. I još drugdje...

Pomiren mišlju da je najljepše gdje nisam." ( Isto: 396)

Opet skoro ništa o Počitelju. To ona dučićevska moderna putopisna

poetika oživljava u novom obliku, u Isakovićevoj varijanti. Putopisni subjekt

uronjen u vanjski svijet. I obratno:

"Ko je to raširen na svijetloj litici, ko na vrhu kule, ko u borama stare

košćele. Okamine ili naši preci. Hoće li da nam kažu štogod ljudi čija stopala,

u dozivanju ili slutnji, vrve oko nas s nijemim prijekorom. Jesmo li zakoračili

gdje su presahla sva iščekivanja. Jesmo li, najednom, tamo gdje smo dirljivo

upadni i nerazumljivi.

Usamljena djevojčica trči u nanulama pored Medrese. Odzvanja Počitelj

kao gorski kristal. Na stazi opale murve. U očima hod Neretve i bijeli let

čaplje". ( Isto : 397)

U Počitelju su se stopili lirski i putopisni subjekt književnika i putnika

Stojana Vučićevića (1941.) jer se ovaj gradić-muzej našao kao postaja u

itinerariju putopisa Neretvom, šest dana bez lađe, sedmi bez vode. Itinerarij

ovog Vučićevićeva putopisa kreće se od Mostara do Ploča. Istim su putem

polovicom 19. stoljeća prošli i engleski putopisci, Wilkinson i Arbuthnot,

samo u suprotnome smjeru.

15.

LITERATURA:

Andrić, Ivo: Deca, Beograd, 1976.

Andrić, Ivo: Na Drini ćuprija, Beograd, 1976.

Andrić, Ivo: Staze, lica, predeli, Beograd, 1976.

Badžak, Edhem: Vremeplov Zuke Džumhura, Slobodna Bosna, br.

303, Sarajevo, 5.9.2002.

Begić, Midhat: Djela, knjiga 6, Sarajevo, 1987.

Benić, Fra Bono: Ljetopis sutješkog samostana, Sarajevo, 1997.

Bogdanović, Marijan: Ljetopis kreševskog samostana, Sarajevo,

1984.

Čelebi, Evlija: Putopis, Sarajevo, 1967.

Crnjanski, Miloš: Seobe I, Beograd, 1983.

Dučić, Jovan: Gradovi i himere, Sarajevo, 1969.

Duda, Dean: Priča i putovanje, Zagreb, 1978.

Duda, Dean: Putopis: od pokušaja određenja žanra do Krležina

diskurza, Umjetnost riječi, XL (1996) br. 2-3

Duraković, Enes: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, IV.

knjiga, Sarajevo 1998.

Duraković, Enes: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga

I, Sarajevo, 1998.

Džumhur, Zuko: Adakale, Sarajevo, 1991.

Džumhur, Zuko: Hodoljublje, Sarajevo, 1991.

Džumhur, Zuko: Nekrolog jednoj čaršiji, Sarajevo, 1991.

Džumhur, Zuko: Pisma iz Afrike i Evrope, Sarajevo, 1991.

Džumhur, Zuko: Pisma iz Azije, Sarajevo, 1991.

Džumhur, Zuko: Putovanje bijelom lađom, Sarajevo, 1991.

Džumhur, Zuko: Stogodišnje priče, Sarajevo, 1991.

Evans, Artur Dž.: Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune

1875., Sarajevo, 1965.

Franić, Ante: Hrvatski putopisi romantizma, Zadar, 1983.

Giljferding, Aleksandar: Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji,

Sarajevo, 1972.

Hadžiselimović, Omer: Na vratima Istoka, Sarajevo, 1989.

Horvatić, Dubravko: Hrvatski putopis od XVI. stoljeća do danas,

Zagreb, 2002.

Hrvatski putopisci 19. i 20. stoljeća (uredio Slavko Ježić), Zagreb,

1955.

Isaković, Alija: Hodoljublje, Sarajevo, 1973.

Kovač, Zvonko: Interkulturna povijest bosanske književnosti,

Razlika, godina 1 – broj 2, Tuzla, 2001/2002.

Lovrenović, Ivan: Putopisi (izbor), Sarajevo, 1985.

Mahmutćehajić, Rusmir: Venezia, Život, br. 9-10, Sarajevo, 1985.

Mahmutćehajić, Rusmir: Zemlja i more (Putopisi), Sarajevo, 1986.

Matoš, Antun Gustav: Misli i pogledi, Zagreb, 1988.

Mihanović, Nedjeljko: Umjetnički prostor i duh hrvatske putopisne

književnosti, Hrvatsko slovo, 28. lipnja 2002.

Mønnesland, Svein: 1001 dan, Bosna i Hercegovina slikom i riječju

kroz stoljeća, Oslo, 2001.

Pirić, Alija: Stil i tekst, Zagreb, 2000.

Popović, Nenad: Prijetnje tišine, Feral Tribune, broj 878

Prilozi historiji Sarajeva, Sarajevo, 1997.

Rizvanbegović, Fahrudin: Antologija bošnjačkog putopisa XX

vijeka, Sarajevo, 1997.

Said, Edward W.: Orijentalizam, Sarajevo, 1999.

Šamić, Midhat: Francuski putnici u Bosni na pragu 19. stoljeća i

njihovi utisci o njoj, Sarajevo, 1966.

Sijarić, Ćamil: Zapisi o gradovima, Sarajevo, 1976.

Solar, Milivoj: Edipova braća i sinovi, Zagreb, 1988.

Solar, Milivoj: Suvremena svjetska književnost, Zagreb, 1982.

Solar, Milivoj: Teorija književnosti, Zagreb, 1980.

Tahmiščić, Husein: Poezija Sarajeva, Sarejevo, 1968.

Todorova, Marija: Imaginarni Balkan, Beograd, 1999.

Zuko Džumhur (priredio Alija Pirić), Sarajevo

PUTOPISCI:

Pausanias „Opis Grčke“; prvi poznati putopis iz drugog stoljeća,

Decimus Magnus Ausonius „Mosella“

Nasir Khusraw „Safarnama“, perzijski pisac koji opisuje svoje putovanje

kroz istočne zemlje,

Marco Polo (13. stoljeće)

Ibn Battuta „Rihla“

Fernao Mendes Pinto „Pilgrimage“ (Portugalac)

Richard Hakluyt

Evlija Čelebi

Fransoa da la Boullaye

Matuso Basho

Samuel Johnson (18. stoljeće)

Laurence Sterne

Johan Wolfgang von Goethe „Putovanje Italijom“

Thomas Jefferson

Mary Wollstonecraft „Kratki odmor u Švedskoj“

John Quincy Adams

Heinrich Heine „Slike s puta“

Charles Dickens „Slike iz Italije“

Herman Mellvile

Fran Levstik „Popotovanje od Litije do Čateža“

Mark Twain

Aage A. Hansen-Löve: Problemi korelacije verbalne i slikovne umjetnosti

na primjeru ruske moderne, Intertekstualnost & intermedijalnost, Zagreb,

1988.

Andrić, Ivo: Eseji II, Sabrana dela 13, Beograd, 1976.

Andrić, Ivo: Istorija i legenda, Sabrana dela 12, Beograd, 1976.

Andrić, Ivo: Na Drini ćuprija, Sabrana dela, Beograd, 1976.

Badžak, Edhem: Vremeplov Zuke Džumhura, Konjic, 2002.

Begić, Midhat: Raskršća IV, Sarajevo, 1987.

Beker, Miroslav: Suvremene književne teorije, Zagreb, 1999.

Benić, fra Bono: Ljetopis sutješkog samostana, Sarajevo, 1997.

Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne teorije, Zagreb, 1999.

Bogdanović, Marijan: Ljetopis kreševskog samostana, Sarajevo, 1984.

Borić, Faruk: Najvećem hodoljupcu u čast, Dani, br. 437, Sarajevo, 2005.

Bulatović-Vib, Vlada: Slovo o Džumhuru, Katalog izložbe 1987. god. u

Galeriji "Roman Petrović" u Sarajevu.

Čelebi, Evlija: Putopis, Sarajevo 1967.

Crnjanski, Miloš: Eseji, Beograd, 1983.

Crnjanski, Miloš: Putopisi, Beograd, 1983.

Culler, Jonathan: Književna teorija – vrlo kratak uvod, Zagreb, 2001.

Dučić, Jovan: Gradovi i himere, Sarajevo, 1969.

Duda, Dean: Priča i putovanje, Zagreb, 1978.

Duda, Dean: Putopis: od pokušaja određenja žanra do Krležina diskurza,

Umjetnost riječi, XL (1996) br. 2 – 3

Duraković, Enes: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knj. I. i IV.,

Sarajevo, 1998.

Džumhur, Zuko: Adakale, Izabrana djela, knj. 7, Sarajevo, 1991.

Džumhur, Zuko: Hodoljublja, Izabrana djela, knj.4, Sarajevo, 1991.

Džumhur, Zuko: Nekrolog jednoj čaršiji, Izabrana djela, knj.1,Sarajevo,

1991.

Džumhur, Zuko: Pisma iz Afrike i Evrope, Izabrana djela, knj.5, Sarajevo

1991.

Džumhur, Zuko: Pisma iz Azije, Izabrana djela, knj. 2, Sarajevo, 1991.

Džumhur, Zuko: Putovanje bijelom lađom, Izabrana djela, knj. 3, Sarajevo, 1991

Džumhur, Zuko: Stogodišnje priče, Izabrana djela, knj. 6, Sarajevo, 1991.

Evans, Artur Dž.: Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875.,

Sarajevo, 1965.

Fiske, John i Hartley, John: Čitanje televizije, Zagreb, 1992.

Flaker, Aleksandar: Uz pitanje intermedijalnosti hrvatske avangarde,

Republika, br.3-4, Zagreb, 1993.

Franić, Ante: Hrvatski putopisi romantizma, Zadar, 1983.

Frndić, Nasko: Refleks hrvatskog ilirizma u Bosni – fra Grgo Martić, Dani

hvarskog kazališta, Split, 1999.

Giljferding, Aleksandar: Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji,

Sarajevo, 1972.

Hadžiselimović, Omer: Na vratima Istoka, Sarajevo, 1989.

Handžić, Izet: Svijet crteža, Odjek, Sarajevo, 1. 5. 1987.

Hodoljublje (Granada, Sevilja, Fes, Travnik, Mostar) Televizija Sarajevo,

1978.

Horvatić, Dubravko: Hrvatski putopis od XVI. stoljeća do danas, Zagreb,

2002.

Husić, Džavid: Zuko Džumhur, Oslobođenje, 23.3., Sarajevo 1958.

Isaković, Alija: Biserje (Izbor iz muslimanske književnosti), Zagreb, 1972.

Isaković, Alija: Hodoljublje, Sarajevo, 1973.

Janson, H.W.: Istorija umetnosti, Beograd, 1974.

Jukić, Ivan Franjo: Sabrana djela I,II, Sarajevo, 1973.

Kapor, Momo: Skitnje Zuke Džumhura, Hodoljublja, Sarajevo, 1991.

Karamehmedović, Muhamed: Pjesnik crteža i riječi, Odjek, Sarajevo,

XLII/1989.

Kašanin, Milan: Izabrani eseji, Beograd, 1977.

Kebo, Alija: Štivo koje relaksira i iscjeljuje, Vremeplov Zuke Džumhura,

Konjic, 2002.

Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1980.

Kočić, Petar: Sabrana djela, knjiga I, Sarajevo, 1967.

Kovač, Zvonko: Međuknjiževna tumačenja, Zagreb, 2005.

Kovač, Zvonko: Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Zagreb,

2001.

Krleža, Miroslav: Eseji II, Sarajevo, 1973.

Krleža, Miroslav: O njemačkom slikaru Georgu Groszu, Eseji, knj. 2,

Sarajevo 1973.

Krleža, Miroslav: Panorama pogleda, pojava i pojmova, Sarajevo, 1982.

Kulenović, Skender: Eseji, Sarajevo, 1971.

Küng, Hans, Van Ess, Josef: Kršćanstvo i svjetske religije – islam, Livno,

1995.

Küng, Hans: Postoji li Bog?, Zagreb, 1987.

Kurt, Naim: Džumhur i Kočić, Život, mart 1964, Sarajevo.

Lasić, Igor: Ljubav je Stambol, Feral Tribune, Split, 26. kolovoza 2005

Lešić, Zdenko: Nova čitanja (Poststrukturalistička čitanka), Sarajevo, 2003.

Livnjak, Hadži Jusuf: Putopis iz 1024.(1615/16) godine, Život, april 1974,

Sarajevo.

Lovrenović, Ivan: Bosanski Hrvati (Esej o agoniji jedne evropsko-

orijentalne mikrokulture), Zagreb, 2002.

Lovrenović, Ivan: Obašašća i basanja, Zagreb, 2004.

Lovrenović, Ivan: Putopisi, (izbor), Sarajevo, 1985.

Lovrenović, Ivan: Putovanje Ivana Frane Jukića, Mostar, 1977.

Lukšić, Irena: Šezdesete (Zbornik), Zagreb, 2000.

Mahmutćehajić, Rusmir: Venezia, Život, br. 9 – 10, Sarajevo, 1985.

Mahmutćehajić, Rusmir: Zemlja i more, (Putopisi), Sarajevo, 1986.

Matoš, Antun Gustav: Misli i pogledi, Zagreb, 1988.

Matoš, Antun Gustav: Putopisi, Zagreb, 1973.

Medarić, Magdalena: Secesija kao predavangardni stil, Republika, br. 3-4,

Zagreb, 1993.

Mehmedbašić, Enver: Razgovor sa Zukom Džumhurom, "Oslobođenje",

Sarajevo, 18. 11. 1979.

Mejer, Herman: Citat u pripovedačkoj umetnosti, Treći program, br. 39. IV,

Beograd, 1978.

Mihanović, Nedjeljko: Umjetnički prostor i duh hrvatske putopisne

književnosti, Hrvatsko slovo, Zagreb, 28. lipnja 2002.

Mønnesland, Svein: 1001 dan, Bosna i Hercegovina slikom i riječju kroz

stoljeća, Oslo, 2001.

Moranjak-Bamburać, Nirman: Retorika tekstualnosti, Sarajevo, 2003.

Mukařovský, Jan: Književne strukture, norme i vrijednosti, Zagreb, 1999.

Oraić, Dubravka:Citatnost, Intertekstualnost & intermedijalnost, Zagreb,

1988.

Pavličić, Pavao: Intertekstualnost i intermedijalnost, Intertekstualnost &

intermedijalnost, Zagreb, 1988.

Rizvanbegović, Fahrudin: Antologija bošnjačkog putopisa XX vijeka,

Sarajevo, 1997.

Rizvić, Muhsin: Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda

(1887-1918), Sarajevo 1990.

Rizvić, Muhsin: Panorama bošnjačke književnosti, Ljubljana, 1994.

Said, Edvard: Kultura i imperijalizam, Beograd, 2002.

Said, Edward W.: Orijentalizam, Sarajevo, 1999.

Sarajlić, Izet: Putopisi, memoari, dnevnici, reportaže, Sarajevo, 1973.

Sekulić, Isidora: Ogledi, Beograd, 1959.

Šicel, Miroslav: Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća, Zagreb, 1997.

Šicel, Miroslav: Književnost moderne, Zagreb, 1978.

Sijarić, Ćamil: Zapisi o gradovima, Sarajevo, 1976.

Skerlić, Jovan: Istorija nove srpske književnosti, Beograd, 1953.

Skerlić, Jovan: Pisci i knjige III, Beograd, 1955.

Solar, Milivoj: Suvremena svjetska književnost, Zagreb, 1997.

Solar, Milivoj: Teorija književnosti, Zagreb, 1980.

Supek, Ivan: Nad ponorima, Sarajevo, 1999.

Tahmiščić, Husein: Poezija Sarajeva, Sarajevo, 1968.

Todorova, Marija: Imaginarni Balkan, Beograd, 1999.

Turković, Hrvoje: Je li scenarij književno djelo, Intertekstualnost &

intermedijalnost, Zagreb, 1988.

Ujević, Tin: Opojnost uma (Misli i pogledi), Zagreb, 1986.

Žarić, Marko: Multikulturalnost – nastojanje ili himba?, Revija za socijalnu

politiku, Zagreb, 1997, god. 4, br.2.

SADRŽAJ

1. PUTOPIS – SPECIFIČNOST, KODIRANJE TERMINA………..….

2

2. DEFINICIJA I KARAKTERISTIKE…….……………………………

7

3. PUTOPIS U KONTEKSTU KNJIŽEVNIH ŽANROVA……….……

11

4. POETIKA PUTOPISA………………………………………………....

13

5. NASTANAK I RAZVOJ BiH PUTOPISA–STARIJI BiH PUTOPI.…

17

6. NOVIJI BiH PUTOPIS………………………………………………….

28

7. BOSNA KAO TEMA I INSPIRACIJA PUTOPISACA.

……………..43

8. POETIKA PUTOPISA ZUKE DŽUMHURA…………………………

55

9. MULTIMADIJALNOST PUTOPISA ZUKE DŽUMHURA…………

61

10. PUTOPISI EVLIJE ČELEBIJE………………………………….

…….64

11. PUTOPISI IVANA FRANJE JUKIĆA…………………………..

…….75

12. BOSNA U OČIMA STRANIH PUTOPISACA…………………..

…….82

13. BOSNA U OČIMA PUTOPISACA I

SLIKARA……………………….88

14. PUTOPISNA REPORTAŽA……………………………………………

95

15.

LITERATURA………………………………………………………….112