pulska katedrala

Seminarski rad iz kulturne povijesti Hrvatske

PULSKA KATEDRALA

SADRŽAJ

Uvod

1. Pulska biskupija

1.1. Stare crkve

2. Organizacija prostora i današnje stanje katedrale Uznesenja Marijina

2.1. Katedrala kroz povijest

2.2. Krstionica starokršćanskog središta Pule

3. Detalji i natpisi

3.1. Ranokršćanski detalji

3.2. Orgulje

3.3. Zvonik na trgu Sv. Tome

4. Relikviji pulske katedrale

Zaključak

Literatura

2

UVOD

„Smještena u sjeverozapadnome, rubnom predjelu pulske starogradske jezgre katedrala

Sv. Marije unutar novovjeka ulazna pročelja i neožbukanih, priklesanim kamenom zidanih

perimetralnih zidova, isprepletenih spolijama, krije jednu od najstarijih sakralnih građevina,

ne samo na tlu Hrvatske, već i u cijeloj Europi.“1

U svoje vrijeme katedrala je bila primjer starokršćanske bazilike sa velikim bogatstvom

podnih mozaika i mramorne dekoracije, te se kao takva mogla ponosno usporediti sa crkvama

u Ravenni. Ipak, od samih mozaika i mramornih dekoracija ostalo je vrlo malo zbog ratova,

pljački, bezbrojnih uništavanja i neprimjerene rekonstrukcije. U svojoj knjizi Marija Obad –

Vučina ističe: „Istovremeno, ona je zbir oskudne, ali dostatne spomeničke građe koja

potvrđuje iznimnu starost bazilike i građevinski kontinuitet od kasnoantičkih i starokršćanskih

vremena, što je u povijesti sakralnih građevina koje su i danas u funkciji, iznimna rijetkost.“2

Pulska katedrala također je i jedina preostala građevina nekadašnjeg biskupskog središta

Pule koje se tada sastojalo od dvojih bazilika Sv. Marije i Sv. Tome, sa zasebnom zgradom

krstionice i biskupskog doma. Budući da je 1828. godine Pulska biskupija sjedinjena sa

Porečkom pod zajedničkim biskupom koji stanuje u Poreču katedrala u Puli ipak nije u

potpunosti izgubila svoju svrhu već je zadržala svoju pravnu osobnost, teritoriji, granice i

biskupsko sjedište. Upravo se te dvije sjedinjene biskupije na području hrvatskog dijela Istre

službeno i nazivaju Porečka i Pulska biskupija.

U ovom seminarskom radu nadam se sažeto prezentirati značaj pulske katedrale, njezine

povijesne posebnosti i vrijednosti koje od samog začetka gradnje ostavljaju dubok sakralni

značaj.

1 Obad – Čudina, Katedrala Uznesenja Marijina u Puli, 2007., str. 212 Obad – Čudina, Katedrala Uznesenja Marijina u Puli, 2007., str. 23

3

1. PULSKA BISKUPIJA

Pula je postala biskupsko sjedište negdje u 5. stoljeću. Njezin prvi biskup bio je Venerio, a

prvi poznatiji biskup bio je Antun (od 510. do 547. godine). Njezin teritoriji jurisdikcije bio je

prostran, te je uključivao gotovo cijelu istočnu Istru zajedno sa Rijekom. „Iz redova puljskog

svećenstva proizašli su mnogi biskupi i patrijarsi u Ravenni, Akvileji (Oglej) i Gradu

(Gradež). Posebno se je istakao u odnosu na Pulu ravenski biskup Massimilijan iz sredine 6.

stoljeća. (...) Osim velikih imanja u Puli i Puljštini, oni su svoju moć raširili preko Raše i

Učke, dobivši Kastav, Veprinac, Mošćenice, pa čak i samu Rijeku. Puljski biskup daje god.

1139. grad Rijeku i neke posjede u Liburniji u feud devinskim knezovima (Devin, kraj

Trsta).“3

U periodu od 6. do 8. stoljeća pulska biskupija prolazi kroz teško razdoblje u kojem nisu

imali svog biskupa. Dokument iz 933. godine govori o sklapanju mira između Istriana i

Mlečana u kojem se obećaje duždu Kandijanu II da Istriani neće napadati mletačke brodove, a

obećanje u ime Istriana potpisuje tadašnji biskup Ivan. Već u 9. i 10. stoljeću pulska biskupija

ima 14 kanonika i njena crkvena hijerarhija je vrlo moćna. „Državni arhiv u Rijeci ima

zanimljiv dokumenat iz druge polovine 14. stoljeća u kojem je popis onih dažbina koje su

plaćali koloni Puljskom kaptolu za zemlju koju su obrađivali. Dokumenat nas upoznaje sa

ekonomskim prilikama Pule u ono vrijeme, i sa ličnim imenima.“4

Kroz literaturu se ističe da su pulski biskupi bili vrlo šarenoliko društvo, naime, godine

1218. s biskupske stolice protjeran je biskup Ivan kojeg su optužili da je bio rasipnik,

krivokletnik i trgovac svetim stvarima. Zatim smo imali biskupa Mattea da Castropola protiv

kojeg su 1338. godine podignute optužbe zbog bavljenja gustarstvom. Još jedan zanimljiv

slučaj dogodio se 1410. godine kada je jedan biskup iz crkve izopćio cijeli grad Labin jer mu

nije na vrijeme poslao dužne desetine.

3 Ujčić, Pula od najstarijih vremena do danas sa okolicom, 1963., str. 854 Ujčić, Pula od najstarijih vremena do danas sa okolicom, 1963., str. 86

4

Posljednji pulski biskup bio je Ivan Dominik Juras koji je umro 1803. godine, te od tada

Vatikan nije postavio novog pulskog biskupa već je 30.05.1828 godine pulsku biskupiju

udružio sa porečkom. „U njoj će tridesetak godina kasnije braniti prava istarskih Hrvata

znameniti istarski biskup Juraj Dobrila.“5

1.1. Stare crkve

Kroz duži period, čak u toku 19. stoljeća pa do današnjih dana stručnjaci istražuju kamene

ostatke mnogih kršćanskih crkava iz perioda ranog srednjeg vijeka, kako u samoj Puli tako i u

njenoj okolici. „U doba bizantske vladavine od 6. do 8. stoljeća Pula je bila glavni grad Istre,

političko i vjersko središte Istre, tada već jako naseljene Slavenima. U procesu prelaženja na

kršćanstvo zida se veliki broj raznih crkava, posebno u 6. i 7. stoljeću, o kojima se zna ili po

ruševinama i kamenim zapisima, ili po kasnijim dokumentima.“6

Najveća sličnost crkava u Istri, po njihovom obliku i po samom načinu gradnje, možemo

vidjeti sa starohrvatskim dalmatinskim crkvama. Jedan takav primjer je i pulska crkva Sv.

Katarine i crkva Sv. Križa u Ninu koje su u mnogočemu slične. Također možemo reći da su te

nekadašnje crkve bile prepune umjetničkih rukotvorina; stupovi, mozaici i sl., te su nam na taj

način sačuvale barem dio bogate ostavštine koja se u njima nalazi. Jedna od takvih crkva je

upravo i naša katedrala koja se također nazivala Stolnom ili Sabornom crkvom.

5 Ujčić, Pula od najstarijih vremena do danas sa okolicom, 1963., str. 866 Ujčić, Pula od najstarijih vremena do danas sa okolicom, 1963., str. 91

5

2. ORGANIZACIJA PROSTORA I DANAŠNJE STANJE KATEDRALE

UZNESENJA MARIJINA

Godine 1845. Pietro Kandler započeo je sa istraživanjem antičkog sloja grada Pule. U

svojim istraživanjima i iskapanjima utvrdio je da je pulska katedrala izgrađena na lokaciji

hrama Jupitera Zaštitnika. Dakle, mjesto današnje crkve rabilo se za religijsko štovanje još od

antičkih rimskih vremena, a prve kršćanske crkve na ovome mjestu izgrađene su u kasnom 4.

i ranom 5. stoljeću. Na istom mjestu pronađeni su i ostaci termi, a za vrijeme rimskog progona

kršćana vjerojatno je ovdje, kao i na mjestu gdje je crkva Sv. Franje, bio prostor tajnog

okupljanja kršćana. Katedrala je od tih antičkih vremena prošla kroz seriju proširivanja i

rekonstrukcija.

2.1. Katedrala kroz povijest

Tlocrt katedrale iznimne je veličine od 23 x 51 metar, a bazilika zauzima površinu od

1173 m2. U 4. i 5. stoljeću ovdje je, uz gradske morske bedeme, izgrađen cijeli kompleks

starokršćanskih građevina. Na mjestu katedrale prvo je izgrađena manja crkva širine srednjeg

broda današnje crkve. Sredinom 4. stoljeća sagrađena je i jednobrodna crkva sv. Tome,

kasnije inkorporirana u produženu dvoransku crkvu (vjerojatno nakon 392.). U drugoj

polovici 5. stoljeća transformirana je u crkvenu trobrodnu baziliku s karakterističnim

arhitektonskim rješenjem za sjevernojadransko područje: upisana apsida i ravno začelje crkve.

Istovremeno se pred bazilikom podiže krstionica križnog tlocrta osobite izvedbe i biskupski

dvor, srušeni polovicom 19. stoljeća nakon premještanja sjedišta biskupije u Poreč 1828.

godine.

Bazilika Sv. Marije građena je bez ulaznog atrijskog dvorišta, „bez prothesisa,

dijakonikona, katekumeneiona i bez transepta, čiju je funkciju u prošlosti vršila danas

nepostojeća jednobrodna bazilika Sv. Tome koja se nekoć nalazila između južnog pročelja

katedrale i antičkog dekumena, čija se trasa protezala dijelom današnje Kandlerove ulice.“7

Ona je, dakle, bila tipična dvojna ili dvostruka bazilika bez atrija upravo zbog oštrije klime.

7 Obad – Čudina, Katedrala Uznesenja Marijina u Puli, 2007., str. 27

6

U literaturi se također može pronaći da nedavna arheološka istraživanja pokazuju da je do

dvostruke gradnje došlo zbog toga što je sve do 6. stoljeća crkvena regulativa nalagala da se u

stolnoj crkvi biskupije može štovati samo Bog, pa se iz tog razloga uz glavnu crkvu gradi

manja bazilika memorijalnog karaktera u kojoj je iskazan ranokršćanski kult relikvija svetaca

i mučenika.

Danas, interijer ulaznog dijela izgleda strog i grub zbog kamena, „no u svom prvotnom,

izvornom obliku, bazilika je imala drugačiju pojavnost i ozračje.“8 U to vrijeme bili su to

stupovi s kapitelima ovjenčanim jednostavnim punim listovima s nježno klesanim uglovnim

volutama koje su se mogle vrlo lako usporediti s antičkim predloškom. Stupovi su bili klesani

od žućkastog krečnjaka na monolitan način, a dva kontinuirana niza protezala su se od

pročelja do začelja bazilike. „Igrom povijesnih zbivanja do današnjih su dana na začelju crkve

sačuvana četiri izvorna starokršćanska stupa s karakterističnom rimskom kompozitnom

glavicom korintskoga stila, bez nadglavnika (imposta, pulvina), potvrđujući gradnju koja je

prethodila službenoj uspostavi biskupije u vrijeme bizantske uprave.“9

Tijekom vremena crkva je nadograđivana, da bi u 5. stoljeću poprimila izgled današnje

Katedrale, odnosno izdužene pačetvorinaste građevine odvojene s po dva reda stupova.

Oltarni prostor nalazio se na sjevernoj strani, a bio je ograđen polukružnim podijem i klupom

za svećenike. Ispred, iza i oko oltara sačuvani su ulomci podnog mozaika iz 5., odnosno 6.

stoljeća s memorijalnim natpisima vjernika koji su i financirali njegovu izradu.

U rekonstrukciji katedrale koja se dogodila u 15. stoljeću mogu se razaznati današnji

blago zašiljeni arkadni lukovi koji zapravo nadvisuju starokršćanske kapitele trijumfalnog

luka, dok se pred križnim pilastrima nalazi po jedan stup iz ranobizantskih vremena i osam

stupova koji su nastali u toj opsežnoj rekonstrukciji u 15. stoljeću. „Stupovi 15. st. znatno su

većeg profila od starokršćanskih, a sastavljeni su od više segmenata te klesani od bjeljeg,

danas patiniranog kamena.“10 Specifični su po krupnim kapitelima s uklesanim oznakama

graditeljskih škola, raznim imenima zaštitnika i svetaca, imena klesara, bratstva i donatora

koji su i sudjelovali u toj opsežnoj rekonstrukciji iz 15. i 16. stoljeća.

8 Obad – Čudina, Katedrala Uznesenja Marijina u Puli, 2007., str. 299 Obad – Čudina, Katedrala Uznesenja Marijina u Puli, 2007., str. 3010 Obad – Čudina, Katedrala Uznesenja Marijina u Puli, 2007., str. 31

7

Najstariji sačuvani ostaci crkvenih zidina s početka 6. stoljeća danas su vidljivi jedino s

vanjske strane te na dijelu stražnjeg zida katedrale. Nakon požara 1242. godine, katedrala je u

više navrata obnavljana i nadograđivana. Gornji prozori središnjeg broda izrađeni u

ranokršćanskom, dok su oni na bočnim brodovima karakteristični za gotički stil. Ispred

katedrale nalazila se i krstionica križnog tlorisa iz 5. stoljeća koja je srušena 1885. godine.

Današnja je katedrala, dakle, nastala širenjem prethodnih zgrada u 5. stoljeću. Bila je

bogato ukrašena zidnim freskama i podnim mozaicima, od kojih je danas sačuvan vrlo mali

dio, odnosno mozaik s imenima bračnog para „Damianus et Lavrentia“ koji su zavjetno dali

crkvi sredstva za 200 stopa podnog mozaika. U literaturi je naznačeno da je pulska katedrala

posvećena 12. rujna 425. godine, te se smatra da je od tog datuma sama bazilika i u funkciji.

2.2 Krstionica starokršćanskog središta Pule

Ispred same katedrale, još od 5. stoljeća pa sve do 1850. godine, nalazila se starokršćanska

krstionica. Prvi koji je izvijestio o postojanju starokršćanske krstionice bio je Pietro Kandler

još 1845. godine, „opisujući je kao krstioničku crkvu (baptisteriji) ranokršćanskog razdoblja

jedinstvena tlocrta u obliku križa s mramornim stupovima interijera visoke vrijednosti, koja je

sredinom 19. stoljeća ruševna…“11 U literaturi pronalazimo oprečne tlocrte same krstionice.

Naime, tlocrt koji Kandler prilaže svom opisu krstionice pokazuje da je tlocrt u obliku grčkog

križa, tj. sa jednakim krakovima, prikazuje se da je središnji prostor bio kvadratnog oblika i

natkriven kupolom. Zatim dolazimo do geodetskog snimka krstionice iz 1855. koji ističe

pravokutan, a ne kvadratni središnji dio, koji nije mogao biti natkriven kupolom već križnim

svodom.

U Arheološkom muzeju Istre u Puli pohranjene su tri arkade koje se pripisuju pulskoj

krstionici, a koje su se 1845. godine nalazile na raznim lokacijama po gradu. Istraživanja su

pokazala da su isklesane od grčkog mramora, sa raznim diskretnim šarama i kojekakvim

urezima čudnog oblika, što se pokazuje tipičnim za rano razdoblje Crkve.


8

„Kvaliteta mramora upućuje na to da je baptisteriji i u unutrašnjosti i na vanjskome plaštu

bio optočen mozaicima, a da su pod i obloga zidova bili dekorirani ukrasima od mramornih

pločica.“12

Ova starokršćanska krstionica napuštena je i prepuštena propadanju do nestanka zbog

izgradnje manje krstionice u samoj katedrali početkom 17. stoljeća. Iako je u početku

prenamijenjena u privatnu biskupsku kapelu, nakon sjedinjenja Pulske biskupije s Porečkom

ona je u potpunosti izgubila svoju funkciju, te je zatim sasvim napuštena i zapuštena.

Godine 1912. o pulskoj katedrali i krstionici piše W. Gerber koji uz svoj osvrt prilaže

tlocrt, presjek s kupolom i pročelje krstionice. Kasnije se u literaturi navodi kako

mjerodavnije podatke o krstionici iznosi D. Frey 1914. godine koji je ukazao na to da su se

krstionica i zvonik uglovima dodirivali. Upravo je na uglu podnožja zvonika vidljiv

pravokutni usjek koji svjedoči o mjestu na kojem je ranokršćanska krstionica križna tlocrta i

dodirivala sam zvonik. Ovaj urez na jugozapadnom uglu baze katedralnog zvonika danas je i

jednini svjedok da je još od 5. stoljeća, a nasuprot glavnom ulazu u katedralu Sv. Marije,

stajala starokršćanska krstionica.

3. DETALJI I NATPISI


9

3.1. Ranokršćanski detalji

Sami detalji i natpisi u katedrali dio su opsežne rekonstrukcije koja se dogodila u 15. i 16.

stoljeću. Kapiteli krupnih stupova prednjeg dijela katedrale dekorirani su sa sve četiri strane

reljefima koji bilježe donatore ostvarene rekonstrukcije, grbove i ambleme bratstva i

zaslužnih građana, zaštitnike, svece i njihove simbole. Reljefi na kapitelima desne (južne)

arkature prikazuju ruže kao simbol Bezgrešne Djevice Marije kojoj je i sama bazilika

posvećena, zatim slijedi još jedan zanimljiv kapitel s bernardinijanskim monogramom Isusa

Krista, ispisan na pločici okruženoj plamenom. Osim što su motivi kapitela nosili oznake

donatora, bratstva i svetaca oni su također dekorirani reljefima simboličnog značenja. U

literaturi je istaknuto da je vaza s viticama i plodovima loze simbol katoličke crkve, lav je

simbol Venecije pod čijom je upravom bila crkva u 15. stoljeću kada je i obnovljena i zatim

se ističe ptica raširenih krila koja predstavlja simbol vjere u uskrsnuće duše.

Jedan od izvornih ranokršćanskih detalja u katedrali je i plutej koji je pripadao upravo

prvobitnoj parapetnoj ogradi prezbiterija katedrale. Na pluteju je plitki reljef s Kristovim

monogramom položenim između dva križa koji ujedno simbolizira ujedinjenje vjernika u

mističnom tijelu Krista. Plutej je danas izložen na lijevom (sjevernom) zidu katedrale.

Samu katedralu krase i jedinstveni mozaici čiji su detalji očuvani do današnjih dana. Na

višoj razini, iza oltara, nalazi se izniman podni mozaik koji se datira u sredinu 6. stoljeća.

„Simboličko značenje mozaika upućuje na duhovni prevrat i kozmičko suglasje (motiv

lotusova cvijeta), na savršenost, homogenost, odsutnost razlike ili podjele – izražavajući dah

Božanstva bez početka i kraja (krug kao proširena točka) te na vezu između ovoga i drugoga

svijeta, svijeta umrlih – iskazujući blisko preplitanje odnosa i tokova izmiješanih utjecaja

(pletenice).“13 Nakon istraživanja od 1945. do 1947. godine pronašla su se i dva manja

fragmenta mozaika ispred samog oltara koji su datirani u 1709. godinu.

Najstariji očuvani podni mozaik bazilike je onaj iz 4./5. stoljeća. Njegovi ostaci stoje

ispred prezbiterija, te su crne, crvene, žute i bijele boje. U samoj izradi mozaika nazire se


10

tehnika „opus tesselatum“ koja je karakteristična upravo za kasnu antiku. „Motiv rombova

tvori snažno izraženu okvirnu borduru (širine od 79 do 85 cm) koja se proteže duž cijele širine

srednjeg broda i uokviruje tri odvojena polja (veličine 202 x 260 cm) ispunjena motivom

međusobno povezanih krugova“14 o čijoj sam simbolici govorio ranije.

Još jedan bitan detalj ističe se na središnjem potezu najstarije podne obloge katedrale gdje

je vidljiva gruba intervencija iz doba bizantske uprave kada je, u vrijeme službene uspostave

pulske biskupije sredinom 6. stoljeća, umetnut novi podni mozaik u vidu „staze“ (tzv. solea)

kojom se pristupalo do novopoložene propovjedaonice. Staza je obrubljena mramornim

trakama koje su nosile parapetnu ogradu od pluteja, što svjedoči da je u vrijeme službene

uspostave biskupije ispred prezbiterija zasnovan ograđeni prostor za pjevače.

3.2. Orgulje

Orgulje, kao detalj koji danas vidimo u katedrali, postavljene su 2001. godine, te su 7.

listopada te iste godine i blagoslovljene. Te iste orgulje su do tada bile korištene u

Luksemburgu, u župnoj crkvi u Wiltzu. „Uz iznimnu brigu gospodina Eugena Sagmeistera,

velikog prijatelja Istre i Hrvatske, ove su orgulje dar biskupije Passau.“15 Naravno, ove orgulje

nisu prve orgulje u našoj katedrali. Prve poznate orgulje postavljene su 1417. godine u

jugozapadnom dijelu zdanja, te čak postoje i zapisi koji nam opisuju veličanstven oblik i zvuk

tog glazbala. Godine 1707. orgulje su premještene na mjesto iza glavnog oltara, te tamo i

ostaju do 1795. godine. Te godine su na novo oblikovan koru nad ulazom u katedralu

postavljene nove orgulje iz radionice znamenitog Gaetana Callida iz Venecije. Te orgulje

ističu se kao vrlo vrijedno remek djelo koje je nažalost izgorjelo u požaru koji se dogodio

1923. godine. Nakon toga, bazilika je opremljena velikim električnim orguljama Vincenza

Mascionija koje su u lipnju 1944. godine jako oštećene u savezničkom bombardiranju Pule.

Nakon toga, na istom su mjestu postavljene male orgulje Gustava Zanina koje su 2001.

godine zamijenjene današnjim.

Od ostalih detalja i natpisa na pročeljima katedrale, sakristije i zvonika istaknuo bih u

slijedećem poglavlju ona na zvoniku koji se i nalazi odmah do katedrale na trgu Sv. Tome.


11

3.3. Zvonik na trgu Sv. Tome

Zvonik pulske katedrale visine je 27 metara, a sagrađen je na mjestu ranijeg zvonika iz 12.

stoljeća koji se srušen nakon što je u njega udario grom. Naime, biskupija se tada nije

pobrinula o rekonstrukciji, te je dopustila da zvonik do kraja propadne. „Gradnja se pokazala

hitnom 1671. Radove je neslavno započeo biskup Corniani 1689., nastavio biskup Pagello

(umro 1695.), a završio biskup Bottari, koji je u novoizgrađenu bazu zvonika ugradio brojne

povijesne fragmente, ali nažalost, i stepenice pulskog amfiteatra.“16

Natpis nad ulazom u zvonik govori nam da je baza dovršena 1707. godine, a da je sam

zvonik dovršen tek 1726. godine. „U gradnji su sudjelovali su građani, stanovništvo Puljštine

i bratovštine dijaceze zahvaljujući dekretu vlade.“17

Jedan vrlo zanimljiv detalj odnosi se na postavljanje sata na sam toranj kojeg je 1996.

godine postavila tvrtka Elektro Bosilj iz Novog Marofa. Kazaljke su postavljene uz pomoć

pulskih vatrogasaca, a sam sat otkucava pune sate. Iz europske centrale u Frankfurtu, a uz

pomoć radio – signala i DFC antene korigira se točno vrijeme na satu i promjene vremena

ljeto/zima.

4. RELIKVIJI PULSKE KATEDRALE


12

Godine 1860. u crkvi je otkriven relikvijski grob u obliku manjeg kamenog sarkofaga. U

srebrnoj kutiji s nizom pregrada otkrivena su 2 relikvijara, koja se danas nalaze u Beču, te 12

zlatnih statua koje su poslije nestale bez traga i glasa. Unutar sarkofaga nalazila se srebrna

kutija sa šesnaest odjeljaka koji su sadržavali relikvije optočene srebrom. U sredini srebrne

kutije zatečen je zlatni relikvijar u kojem su pohranjene dvije koščice prstiju i komadić platna

umrljan kapima krvi. Smatra se da je zlatni relikvijar (dimenzija 2,39 x 1,6 cm i težine 11,5

grama) sadržavao relikvije Sv. Tome Apostola, zaštitnika grada Pule. Ostaci su vjerojatno

doneseni iz Konstantinopola u 5. stoljeću, a tome u prilog govori legendarna propovijed Ivana

Zlatoustog održana 402. godine nad grobom Sv. Tome, koja govori o rasprostranjenosti

relikvija tog sveca diljem Carstva. Ovi relikviji danas se čuvaju u Muzeju povijesti umjetnosti

u Beču.

Ispod glavnog oltara pulske katedrale nalazi se 5 sarkofaga koji već stoljećima čuvaju

kosti svetaca što su obilježili doba u kojem su živjeli. Sarkofazi čuvaju kosti, ali i tajne

sljedećih svetaca: sv. Jurja, sv. Teodora, sv. Dimitrija, sv. Bazilija, sv. Flora i bl. Salomona,

bivšega ugarskog kralja. Prvobitno ih je pronašao u katedralskoj kapeli biskupa Ursinija

pulski biskup Alojzije Marcello 1675. godine. Uz navedene kosti, biskup Alojzije Marcello

pronašao je i zapis biskupa Ursinija kojim svjedoči da je on godine 1487. posvetio oltar u čast

spomenutim svecima. Brojne su teorije o svecima koji počivaju u pulskoj katedrali. Neki

povjesničari čak vjeruju da su sv. Teodor, sv. Juraj, sv. Dimitrije i sv. Bazilije upravo sv.

Teodor iz Euchaide, sv. Juraj iz Kapadokije, sv. Dimitrije iz Sirmija i sv. Bazilije Veliki iz

Kapadokije. Ipak, to su samo nagađanja o kojima nema povijesnih dokaza. Jedino sa

sigurnošću može se tvrditi porijeklo bl. Salomona i donekle sv. Flora.

U samoj sredini poda srednjeg broda i uz peti stup sjevernog arkadnog niza, također se

nalaze i tri grobnice. U samoj katedrali, naime, pokopano je devet pulskih biskupa. U

literaturi su oni navedeni slijedećim redoslijedom: Mihael Orsini (1475. – 1497.), Kornelije

Sozomen (1605. – 1618.), Ambrozije Fracassini (1663.) kojem je čak posvećen i natpis na

jednoj od grobnica. Nakon toga slijede biskupi Bernardin Corniani (1664. – 1689.) i Eleonoro

Pagello (1689. – 1695.) koji su pokopani u istoj grobnici s A. Francassinijem.

Zatim Josip Marija Bottari (1695. – 1729.) koji je pokopan u Orsinijevu grobnicu, te Lello

– Valentino Cotessini (1729. – 1732.), Ivan Andrija Balbi (1732. – 1771.) i posljednji pulski

biskup Ivan Dominik Juras (1778. – 1802.).

13

Sam glavni oltar u katedrali je zapravo rimski sarkofag dimenzija 220 x 91 x 98 cm. Na

prednjoj strani sarkofaga gdje je nekada stajao rimski natpis, iscrtana je dekoracija s prikazom

svetaca. Stručnjaci su zaključili da su to bili prikazi svetaca čije su relikvije bile položene u

sam sarkofag. Oni smatraju da se to dogodilo 1417. godine u samom času kada su u oltarni

sarkofag položene relikvije nekih svetaca. „Kroz prozorčić oltara vide se ispisana imena

svetaca čije se relikvije u njemu nalaze… Sarkofag je stavljen u funkciju glavnog oltara

krajem 19. st., ali iz podataka urezanih na njegovoj bočnoj strani evidentno je da se sarkofag u

katedrali nalazi već u 15. st.“ (Obad – Čudina, Katedrala uznesenja Marijina u Puli, 2007., str.

78)

Još jedna grobnica pronađena je ispred samog oltara, a smatra se da je riječ o grobnici

kanonika katedrale, Nikole Velikog, koji je preminuo 2. studenog 1704., u 33. godini života.

Vjeruje se da ga je oplakivao cijeli grad uključujući i kler katedrale, ali ne može se sa

sigurnošću reći nalazi li se grobnica na svom izvornom mjestu.

ZAKLJUČAK

14

Kao ranokršćanska crkva i spomenik kulturne baštine pulska katedrala danas je i jedina

preostala građevina biskupskog središta Pule. Kroz svoju povijest izgradnje, dogradnje,

uništavanja, pljački pa zatim i velikih rekonstrukcija ona stoji kao povijesno svjedočanstvo

stasanja ranog kršćanstva na području antičkog grada Pule. Tome u prilog govori nam već i

ranije spomenuta činjenica da je stolna crkva pulskog biskupa sagrađena na temeljima hrama

Jupitera Zaštitnika, te da je na taj način u neku ruku naslijedila, u trenutku nastanka, sakralno

središte antičkog grada koji je nastao gotovo prije dvije tisuće godina.

Ona je neodvojivi dio povijesti ovog grada i kroz sve detalje, natpise i dekoracije

pokušava nam dočarati veliku povijest koja se odigrala na ovim prostorima. U sebi čuva

neprocjenjivo povijesno blago koje bi i nadolazeće generacije trebale čuvati i njegovati za

generacije ljudi koje tek trebaju doći.

Simboli koji leže u kapitalima, reljefima, podnim mozaicima i plutejima neopoziv su

dokaz ranokršćanske religije na ovim prostorima, te kao takva, pulska katedrala dio je

jedinstvene kulturne baštine koja stoji bok uz bok ostalim ranokršćanskim crkvama i

katedralama širom Europe.

LITERATURA

15

1. Marušić, B.: Kasnoantička i bizantska Pula, izdaje Arheološki muzej Istre, Pula, 1967.

godina

2. Obad – Vučina, M.: Katedrala Uznesenja Marijina u Puli, Zavičajna naklada „Žakan

Juri“, Pula, 2007. godina

3. Ujčić, V.: Pula – od najstarijih vremena do danas sa okolicom, Tipografija Umag,

Pula, 1963. godina

16

pulska katedrala

Documents

katedrala uznesenja marijina

danas sa okolicom

podnim mozaicima

nakon toga

obad udina

pulskoj katedrali

danas

katedrale