PUŠITE LI?

MARINELA

SADRŽAJ

ABC 1 .......................................................................................................................................

Hoda polako 2 ..........................................................................................................................

Radost života 4 .........................................................................................................................

Nojeva barka 5 .........................................................................................................................

Pušite li? 7 ................................................................................................................................

Vlak u oblacima 9 .....................................................................................................................

Oudem 12 .................................................................................................................................

Zmaj u gradu 16 .......................................................................................................................

Stiže zima 17 ............................................................................................................................

Ples u kristalima 19 ..................................................................................................................

Trgovina sunca 21 ....................................................................................................................

Bijelo sumpor mlijeko 23 .........................................................................................................

Poljubac X 25 ...........................................................................................................................

Kiša krvi 28 ..............................................................................................................................

Ono što još ne 31 ......................................................................................................................

Mogu se ni obrijati kak spada 32 .............................................................................................

Jukurrpa 33 ..............................................................................................................................

Ignoramus et ignorabimus 35 ..................................................................................................

Angustiae 37 ............................................................................................................................

Tajni život Puraoa 39 ...............................................................................................................

Ovo nije moja priča 41 .............................................................................................................

Dnevnik Mellise Loost 43 .........................................................................................................

Slučaj Emine Nüss 46 ..............................................................................................................

Ružičaste cipelice 50 ...............................................................................................................

Svaki dan je super 53 ...............................................................................................................

Romance 55 .............................................................................................................................

Žene nisu lignje 57 ...................................................................................................................

Vilinska smrt 59 .......................................................................................................................

Balada morskom konjicu 61 .....................................................................................................

Radi to sa smiješkom 64 ..........................................................................................................

Konjić Grbonjić 66 ...................................................................................................................

Nepoznati grad 69 ...................................................................................................................

Da su pauci 71 .........................................................................................................................

O autorici 72 ............................................................................................................................

Impresum 73 ............................................................................................................................

ABC

Osoba A krenula je i srela medvjeda. Medvjed je bio lijepo obučen, crn, nije osjećao ništa, azašto bi nešto i osjećao, bio je utorak. Osoba A predstavila se medvjedu. Medvjed ju je pojeo.

Osoba B krenula je u lov na medvjede. Medvjed ju je pojeo.

Osoba C bila je žensko. Prežderan kao svinja, medvjed ju je pustio da prođe. Međutim, osobaC nešto je zaboravila, točnije, kontracepcijske pilule i vratila se. Kad se vratila bilo joj jesuper i opet je krenula. Ponovno je srela medvjeda. Medvjed ju je ponudio čašom crnog vina.U čaši je bio otrov i iako to osoba C nije znala, bila je otporna na taj otrov i nije joj bilo ništa.Medvjed ju je pustio da prođe očekujući da će se osoba C uskoro početi grčiti i umrijeti.Tome usprkos, osoba C se uopće nije grčila i umrla, nego je naprotiv, pjevušeći vrlo veseloodskakutala u šumu. Tamo je srela Zvigavce. Zvigavci su bili loše volje i nisu htjelirazgovarati s njom. Ona ionako nije znala jezik Zvigavaca pa joj je to bilo još draže. No, bilaje žedna i što je više o tome razmišljala to je više uviđala da se zapravo želi napiti. Pa seokrenula i vratila medvjedu. Medvjeda više nije bilo. Onda je odlučila da se vrati skroz doma,uzme novac za dućan, kupi nešto za popiti možda i pojesti i ostane gledati TV. Tako je iučinila.

1

HODA POLAKO

Hoda polako, jer ga bole noge. S vremena na vrijeme pomisli na skupe cipele.

Hoda gradom koji nije njegov, ljude ne vidi. Korak mu je sve sporiji, gotovo prestaje. Jesen jeprekrasna, ali on je ne vidi. Mrači se. „zelene?“, pomisli.

Bol u nogama sve je jača. Penje se od stopala, preko koljena, sve do prepona. Pokušavaudisati kroz jednu nosnicu a izdisati kroz drugu, ne uspjeva mu. „da li su bolje od jeftinijih?“

Čudne mu slike prolaze kroz glavu, trudi se maknuti ih, držati oči otvorene. Osjeti nekismrad, lišće mu sasvim blago šumi pod nogama, iz džepa vadi cigaretu, pali je. Hoda. Napamet mu pada vrt, razmišlja o njemu, trudi se vizualizirati ga, više ne hoda, stoji, cigaretamu pada iz ruke, to ne primjećuje.

„Možda bi mu bilo bolje da ima ženu.“, čuje kako netko govori, muški glas. „Hmmmm…“,promrmlja, pomakne nogu neznatno, misleći da je stao, zakašlje i pljune. Nikad ne pamtisnove.

„U vrtu mora biti…“, počne naglas, zapravo vrlo glasno, tako da je jedan starac prolazeći utom trenutku pored njega rekao: „Ja ne pijem već godinama!“

„Bolje bi vam bilo da imate ženu!“, prodere se za starcem i sjedne na klupu. Pljune. Palinovu cigaretu, noge ga odjednom više ne bole, ustaje s klupe i kreće, polako.

Djevojka koja mu ide u susret boji se. „to je jedina ulica kojom mogu proći, gdje su jebenaraskršća kad ih trebaš, zašto se bojim, zašto on tu stoji, za koji kurac ja stojim u dućanupored kaputa po čitav dan, zašto se bojim, ionako je prevruće za kapute, zašto se nepomakne, ionako je sve preskupo, što mu je, gle, pala mu je cigareta, možda je podignem,što ako skoči kad mu se približim, popizdit ću, izgleda odvratno…“, ona misli, sve više mu sepribližavajući. Dolazi mu sasvim blizu, ulica joj izgleda previše usko. Ona prolazi, on stoji,ovog puta već dugo zatvorenih očiju, u glavi mu je tišina.

Ona će se večeras zaljubiti. On ponovno pali cigaretu, hoda bos. Sada primjećuje da mu izstopala curi krv. Maloprije je nagazio na razbijenu pivsku bocu. Tim putem je jučer jednodijete prvi put u životu išlo samo u dućan po pivo za tatu. Boca mu je pala iz vrećice i razbilase. Dijete je čučnulo na pločnik pored krhotina ne usuđujući se pomaknuti. Vidjevši ga s

2

prozora majka je poslala muža po njega. Kada je ugledalo oca ono se sklupčalo još jače,bojeći se. Otac se nasmiješio, pogladio ga po glavi, uzeo za ruku i odveo kući. „Ništa zato.“,rekla je majka i poljubila ga.

Sjeo je na klupu da obriše krv, no krvi više nije bilo, porezao se sasvim malo. Naslonio jeglavu na naslon klupe i ugledao stvorenje kako ga gleda s prozora. Nasmiješio se. Dijete muuzvrati osmijeh i sakrije se iza zavjese.

3

RADOST ŽIVOTA

Nikad u pravo mjesto u pravo vrijeme. Radost života obično osjetim rano ujutro. Ili su minaočale na nosu ili na glavi ili u torbi. Smanjuju se.

Svaku noć sanjam kako me ganja Bruce Willis i to mi već zbilja ide na živce. Čak i kadstanem, on i dalje trči, brzo me stigne i onda već učini nešto, ništa nepristojno. Najčešće meubije, a jednom me udario nekim štapom, cijeli dan me boljela glava. Neku noć, pretvoriosam se u djevojčicu, misleći izazvati samilost, no on me jednostavno bacio kroz prozor,raspao sam se skroz. Pokušao sam i zavođenje, poraz je bio sramotan, jedino što je to,nesretno utješno, izazvalo san u kojem se ljubim s tipom s kojim ne bih ni u snu.

Noćas mi je pucao u trbuh. Ustao sam, popio kavu, obukao se, neupadljivo našminkao ipogledao kroz prozor. Nedavno je padala kiša i odlučio sam ostati u krevetu. Skinuo sammake up i odjeću, legao i odmah zaspao. Kad spavam danju, ne sanjam ništa, ponekadpingvine, ali to volim.

Probudio sam se oko osam navečer. Usato sam i odmah pogledao kroz prozor. Lagano jesipio snijeg. Skuhao sam još jednu kavu i odlučio sačekati. Čekao sam oko pola sata, krajotvorenog prozora. Zrak je bio topao i svjež, a pogled lijep. Mrak i bijele pahuljice. Nabrzinu sam se obukao i izašao iz stana. Odvezao sam se tramvajem u grad, sjeo na glavni trgi pokušao. Sad ili nikad, rekoh u sebi. Ustao sam. Sjeo. Ustao. Sjeo. Konačno, ustao sam,ušao u najprazniji tramvaj bez broja i vozio se. Dobro bi mi došlo neko piće, ali nisam imaonovaca. Svejedno, sišao sam na nekoj stanici i ušao u prvi café. Prošao sam pored skupinenekih bića koja su pila pivo, zatim pored tri mlade žene koje su pile kavu, bez šećera, smlijekom i kratku, tri čaše vode. Kada sam došao do muškarca u zelenom sakou koji nijeništa pio, stao sam. Pogledao sam muškarca u oči, nek si misli. Napokon sam došao do šankai pitao za wc. WC je bio čist i uredan, pazio sam da ne zapišam pločice. Dok sam prao rukenečeg sam se sjetio. Do kuće sam išao pješice.

Kada bih mogao razgovarati s Bogom, pa se onda vratiti, mislim da bih se smijao. Smiješnebi mi bile reakcije ljudi, pognute glave, prkos i ignorancije. U svakom slučaju, volio bih dapostojim.

4

NOJEVA BARKA

Nigum je sjela na zemlju, a zatim legla, osluškujući. Te noći sanjala je strašan san.

– Ja sam žena led, snježna kraljica. – rekla joj je žena u snu. Vjetar je bio tih.

– Srce mi je tvrdo, nerazjebivo. – ženino lice podsjećalo je na Nigumino.

– Kočenje je način samoobrane. Boje su mile, neprestane… – zapjevao je cvrčak.

Nigum je od djeda naslijedila malu drvenu kučicu. Također i šumu, vrt, staru kozu Homer, tepogled na planinu. Djed je imao ženu koja je više voljela bojati jaja i raditi svakovrsnegluposti i djetinjarije nego kuhati. U snu je pričala. Kada je prvi put stavio glavu među njenenoge, mirisala je na bor i bršljan. Nikad mu nije rekla da ga voli.

Nigum je osluškivala zemlju razmišljajući o svom djetinjstvu. Dok je bila mala, ustajala birano ujutro i otišla šetati u šumu. Jednom je u šumi srela baku koju nikad prije nije vidjela.

– Zašto je biti dobar biti zao? – pitala ju je starica.

Baka je Nigum podsjetila na djedovu ženu, objema su oči bile plave, duboke, nos koščat, čelovisoko.

– Zato jer su svi ljudi glupi. – odgovorila joj je djevojčica.

Iznutra, oslikana iskustvom, izvana, opremljena očekivanjem, ispunjena čežnjom, Homer jepasla zavezana za drvo. Nigum je sjela na panj i zamislila se. Sjećala se da joj je starica reklanešto o zmiji i razigranoj nemani. Ili o krugu i kocki?

– Ja sam kralj univerzuma, a ne miševi! – na kraju je uzviknula starica i otrčala u šumu. Nogesu joj bile kao u dječaka. Nekad je bila lijepa, mudra i nedokučiva, prekrasna djevica, nikadnevina.

– Živjela je dok nije umrla. – rekla je Nigum svojoj prijateljici kozi. – smatrala se izravnimpotomkom Hugo-koji putuju-indijanaca. Ponekad bi se napila, tajanstveno nestala.

– Znam, – odgovorila je Homer – prezirala je muškarce. Smatrala ih slabijim bićima. Pravilaje loš sir.

5

Nije mu rekla da ga voli. No, bila mu je žena i on ju je ljubio.

– I djed ju je volio. – složila se Nigum i otišla po drva za ogrijev.

– Ja volim njene priče o Nojevoj barci. – rekla bi Homer nakon duže stanke – i pjesmu kojuuvijek pjevam dok pasem:

„desno brišekada mislimzeleno se pomiče ulijevo“.

6

PUŠITE LI?

Prvo što je vidjela pogledavši kroz prozor prljavog tramvaja bio je veliki motor od crnogasjajnog čelika. Stajao je na semaforu. Muškarac koji je sjedio na njemu bio je mlad i punsebe. Htio je nalikovati Jamesu Deanu no to mu nije uspijevalo. Nosio je smeđu jaknu odjelenje kože. Na plavom nebu bijelili su se baršunasti oblaci.

„s njim ne bih ni kavu popila“, pomislila je, „ma, ni cigaretu popušila, bljak, bljak, bljak“.Želeći pljunuti na pod okrenula se prema unutrašnjosti tramvaja i pogledala ostale putnike.Nije pljunula, nego je odmah ustala sa stolice, prvom putniku tramvaja kojeg je ugledalaponudila cigaretu i sišla na prvoj stanici.

– Više puta… – rekao je starac koji je sjedio na žutoj stolici prihvativši ponuđenu cigaretu –osjetim grozu djetinjstva. Životinje me inspiriraju.

Zapalivši ponuđenu cigaretu, starac je povukao dim i nastavio pričati. – A naravno da bihuživao i u mirisu Italije… hmmm… amore… sir, vino.

Starac je nastavio pušiti više uopće ne obraćavši pažnju na mogućeg sugovornika.

– Nitko nije dovoljno iskren… – umiješala se gospođa preko puta – … zato vam je to tako.

Gospođa je imala plavu kosu nespretno složenu u punđu. Sjedila je na crvenoj stolici. Isprednjenog prozora u velikom automobilu iste boje, čekajući zeleno svjetlo semafora, sjedila jegotovo identična gospođa, također plave kose uredno složene u punđu i razgovarala namobitel. Činilo se da reži. Imala je zlo lice i duge umjetne nokte nalakirane crnim.

– Dok sam bio mlad… – nastavio je starac – svega mi je nedostajalo. Pogledajte ruke… –počeo je, no nakon toga više ništa nije rekao. Gospođa nespretno složene kose ustala je sasvoje stolice i stala kraj otprilike dvanaestogodišnjeg dječaka. Starac je gledao kroz prozor.Dječak je ustao ponudivši gospođi da sjedne. Ona mu je pokretom ruke pokazala da ne želisjesti, no svejedno je ostala stajati kraj njega. Na stanici je ušao gospodin s malim psićem ukošari za mačke.

– Pušite li? – nagnuvši glavu nad dječakom pitala je gospođa.

Najprije je izgledalo da dječak ne želi odgovoriti, no kako se gospođa nije micala, blago joj je

7

rukom prigrlio punđu i šapnuo na uho: – Pušenje je štetno za zdravlje, škodi u trudnoći, nedolikuje… – glas mu je mutirao, gospođa se zadovoljno smješkala, dječak je nastavio – Zbogtakvih kao vi pobjegao sam od kuće. Ime mi je nepoznato. Čitav dan vozim se tramvajem.Noću ne spavam. Najviše volim kad tramvaj vozi po kiši, zastoj.

– Molim? – preglasno je pitala gospođa.

– Najviše volim zastoj. – tiho je ponovio dječak – Hvala ne pušim. – dodao.

Tramvaj stane. Dječak je gledao gospođu nadajući se da će ona sada napokon otići. No tadaje čovjek ispred dječaka ustao i ona je sjela na oslobođenu stolicu.

– Prije par godina – okrenuvši se prema dječaku počela je pričati – počela sam se proučavati.Na početku mi je bilo zanimljivo. Sada vidim da sam ja jedna vrlo dosadna osoba. Prazna. –dječak se pokušavao suzdržati od smijeha – Prazna. – dodala je.

Dječak je ustao sa svoje stolice i odlučio se vratiti svojim roditeljima. Gospodin s malimpsićem u košari za mačke također je izašao na njegovoj stanici. Gospođa crno nalakiranihnoktiju glasno je zalupila vratima svog automobila.

– Vjerujem da su ljudi vrlo neozbiljni. – i dalje je pričala gospođa neuredne kose, no nikogviše nije bilo u tramvaju – Trebali bi se više tuširati. U najmanju ruku.

– Posljednja stanica! – uzviknula je vozačica razmišljajući o motoru od sjajnog crnog čelika.

8

VLAK U OBLACIMA

– Htio bih reći što osjećam… – pričao je Jack svojoj mački – … poslije svakodnevnog opijanja.– duboko povukao dim. – A i inače. Misliš da sam glup, ha?

Mačka je bila lijepa, obična, domaća i crna i zvala se Sara. Imala je žute oči. Spavala je isamo tu i tamo trznula ušima.

– Ne bih trebao biti ovako glup… – pričao je Jack – … trebao bih… ustvari, htio bih… ma!Koji ku… – ugasio cigaretu. Bar prestati pušiti, htio je Jack.

Bilo je pet popodne, sparno. Jack je sjedio u sobi, na stolici za radnim stolom, gledao u Sarukoja je spavala na krevetu, i pričao joj.

– I tada mi se učinilo da vidim crnu svinju, možda i nije bila prava svinja, izgledala je divlje,opasno. – zašutio je. Otvoriti prozore ili ne, nametala mu se misao. U sobi je bilo vruće, alivani je bilo još gore. Pokušao je ne obraćati pažnju na to i nastaviti pričati. Sara je spavalana leđima, poput djeteta, prednje šape ispružila je iznad glave.

– Ustvari sam ti htio reći nešto o tome kakav je zao pogled imala ta svinja. Trebalo bi reći dasam osjetio strah, ali ne znam šta sam osjećao. Bio sam zbunjen.

Jack je ustao sa stolice i čučnuo pored Sare. Nije znao treba li otvoriti prozore, ili bolje ne.Ustao je i otišao u kupaonicu rashladiti se malo.

„ako mislimo da su nagoni loši zato jer su nesavršeni u smislu da nam odmažu dapostignemo pravu sreću a koji je kurac s razumom s racionalnim mišljenjem. kakva je jebenasreća misliti, kakva je to jebena sreća. vruće je.“ – razmišljao je dok se tuširao.

Jack je imao dobrog prijatelja, ime mu je bilo Draad. Draad je bio lud tip, pijanac, zapravosamo ponekad. Puno je čitao. Već godinama volio je jednu ženu, tiho, izdaleka. Ona je bilalijepa i udana, a i tko zna kakva još, nisu se baš ni poznavali.

Kada se Jack vratio u sobu Sara se trgnula, otvorila oči i podigla glavu. Pustila mali zvuk.Možda ju je prepao zvuk kazete koja je došla do kraja. Ili je, kao što se učinilo Jacku, neštosanjala. „možda vlak u oblacima“, pomislio je. Da je mogao, stisnuo bi se uz nju i zaspao.

– … u oblacima… vlak. – sanjarskim, tihim glasom rekao je Jack, nasmiješio se i upalio radio.

9

„Stanje čovječanstva postaje sve bezizglednije…“, pričao je glas s radija. Jack je povukaodubok dim, ni o čemu ne razmišljajući. „… prijeti neposredna katastrofa…“, glas je bioženski, ugodan. Otišao je u kuhinju po čašu vode. Sara je skočila s kreveta i krenula za njim.„… sotonska moć…“, ton glasa postao je oštriji i Jack se, zainteresiran, vratio u sobu. Tada jenestalo struje. Sara se izvalila na pod pokušavajući uhvatiti propuh.

Draad nikad nije imao posao. Nije imao TV, niti najdraže cipele. Uvijek mu je hladnjak biogotovo prazan jer su novci koje je dobivao bili jedva za kruh, pivo. Nekad je mislio da sesviđa ženama, nekad baš i nije bio siguran u to, ali većinom nije o tome razmišljao. Većinomse trudio ne razmišljati, izbjegavati probleme i odmarati se. U posljednje vrijeme to mu je iuspijevalo, čitao je i pio umjereno, nekad se osjećao dobro, a nekad loše, ali s neznatnimrazlikama u rasponu emocija. Vrlo malo je izlazio i ševio se, rijetko i drkao. Jednom godišnjeobukao bi trenirku i otišao na nasip, tada se vratio kući. Ponekad trčao.

Sara je imala već dosta godina, ali nije tako izgledala. Da Sara umre i Jack bi umro, mislio jeJack.

Pala je noć i vrućina je postala podnošljivija. Jack i Draad pili su pivo i šutjeli, osjećali sedobro. Za susjednim stolom sjedila su dva muškarca srednjih godina, vrlo slični njima,također su pili pivo. Jednom od njih palo je na pamet da odu u grad, učine nešto, bar za svojseksualni život.

– Želim drvo. Jasen, hrast ili brijest, bilo koje. Želim živo, mudro drvo. Pod koje ću moćisjesti. – rekao je drugi muškarac. Draad je podrignuo glasno.

Te noći Jack i Draad otišli su u najljepši park u gradu. Jack je sjeo ispod stabla divljegkestena i zaspao. Draad je, šetajući parkom naišao na djevojku koja je rekla da šeće svogpsa, da ima najdraže cipele i da dugo nije srela nekog tako pametnog i lijepog kao Draad.Jack je ispod drveta spavao san bez snova, a na drugom kraju parka, Draad i Uta, živjeli susan ljubavnika. On je svršio, ona nije. Uskoro su se oženili, dobili sina. Draad se promijenio,prestao piti i čitati, našao posao. Uta je i dalje pričala ljudima da ima psa, sve je češćezaboravljala obuti cipele i obući dijete. Nije znala kuhati, često je plakala. Draad je postajaosve umorniji i nezadovoljniji. Jednom, kada je Uta skuhala svoj prvi pravi ručak, otišla frizerui lijepo se obukla, Draad je jako kasno došao kući. Uta je stajala u sredini dnevne sobe,nasmijana i sretna, rekla mu je da ga voli, da je skuhala ručak. U krevetiću je spavalo dijete isanjalo, reklo nešto na svom dječjem jeziku. Draadu se učinilo da plače.

10

– Dijete plače. – rekao je, ljut.

– Ne, ne. Nešto sanja. – mirno je rekla Uta i nagnula se nad dijete. Draad ju je primio s leđa,za ramena, grubo, i bacio je na pod. Ona je glavom udarila o rub bijelog stolića za kavu,izdahnula.

Kada se Jack iz parka vratio kući, miran i još uvijek pospan, našao je Saru mrtvu. Nikad senije saznalo od čega je Sara umrla, zašto, nije bila tako stara, ali to nikog nije ni zanimalo.Uzrok Jackove smrti liječnici su pripisali slabom srcu.

– I ljudi i vrijeme skroz su popizdili. – rekla je jedna Jackova susjeda drugoj i pozvala prvu nakavu.

11

OUDEM

Oudem je bio siromašan, kao i svi koji su tu živjeli. Nije imao novca, ali to ga nijezabrinjavalo. Stanovao je na petom katu i pio čaj od marelice. Stan ispod Oudema, živjela jestarica kojoj su stanari dali ime „Starica koju tuče muž“. Njeno ime nije bilo na poštanskomsandučiću, no poštu ionako nije dobivala. Dok je Oudem bio mlađi znao je stavljati svojeračune u njen sandučić i ona bi ih uredno plaćala.

Stan ispod starice koju tuče muž bio je prazan. Nekad je tu živjela jedna druga starica kojaje jednom Oudema pozvala na čaj i rekla mu, prstom pokazujući strop:

– Ona gore… – Oudem se zagledao u njen prst – Znam kako je zovete.

Starica je polako spustila prst i s ostalim prstima, pridružila ih drugom dlanu koji joj je ležaou krilu.

– Imate li kruha? – pitao je Oudem. Starica je odmahnula glavom, da nema, nastavila.

– Dok je njen muž bio živ… – pričala je smireno, ne žureći se – … on je nije tukao. – Oudem jeustao, otišao do peći i natočio si još malo čaja. – Ona se jednom, spotakla o njegovu nogu… –nastavila je starica iako je Oudemovo ponašanje pokazivalo da je ustvari i ne sluša – … ipala. Malo razbila glavu.

– Popio sam vam sav čaj. – tiho je rekao Oudem, ipak pazeći da ne prekida priču. Starica senije smela, odgovorila je na primjedbu, odmahnuvši rukom i nastavila pričati.

– To je bilo davno. – dok je pričala, njeno lice bilo je ozbiljno, stanke između rečenica duge –Još su bili djeca. Ona je trčala. A on je samo stajao.

Starica je prestala pričati i zagledala se u Oudema, zapravo su joj samo oči bile upereneprema njemu, pogled joj je išao kroz njega, nigdje se ne zaustavljajući.

– On je samo stajao, i? – sramežljivo, ali dovoljno glasno da razbudi staricu, upitao je Oudem.

– On je samo stajao… – počela je ona naglo i brzo nastavila – … tamo. Plah i šutljiv,rasplakao se kada je pala, odveo ju do potoka, oprao krv sa lica, zaljubio se… – starica jenapravila stanku, možda se prisjećajući neke svoje ljubavi, zatim nastavila sporije – …pocrvenio. Ona ga je gurnula… tada se skoro utopio, kasnije su mu se svi rugali zbog toga.

12

Kada je odrastao, otišao je u grad, zaposlio se, prolazile su godine… Tada je došla ona, većudovica, on joj je kupio cvijeće, zaprosio je, ona ga je najprije odbila, no zatim sepredomislila, on je imao malu plaću, a ona nije radila.

– I nikada je nije tukao? – pitao je Oudem.

– Nikada je nije tukao. Volio ju je kako je znao, a onda je umro. – odgovorila je starica iustala sa stolice, pokazujući Oudemu da je vrijeme da ode.

– Sutra ću možda imati kruha. – rekla je zatvarajući vrata za njim.

– I nikada je nije tukao? – pitala je sutradan Oudemova djevojka Oudema.

– Nikada. Volio ju je kako je znao, a tada je umro. – odgovorio je Oudem ponavljajućistaričine riječi, dodao – Od tada ona, noću, kao duh hoda po zgradi, u spavačici i papučama,stane ispred nekih vrata, sačeka malo, nekad jednostavno ode, a nekad pozvoni. „Tuče memuž“, kaže, nekad slegne ramenima, okrene se i ode.

– To po noći, a po danu? – pitala ga je djevojka.

– I po danu šeta, ali tada nikom ne zvoni. – odgovorio je.

– Ako je to istina… – rekla je Oudemova djevojka – … nije mi onda jasno zašto je tako zovete.

Oudem je hodao po sobi i pušio. Razmišljao je o tuširanju… U stanu ispod Oudema starica je,odjevena u spavaćicu i u papučama, ležala u svom krevetu i s polusmiješkom gledala u strop.Oudemov stan nije imao niti tuš niti kadu. Prije njega tu su stanovali neki ljudi s djecom kojasu po cijeli dan nabijala loptu ili u pod ili u zid. Tada je starica šetala manje i većinom ležalau krevetu držeći dlanove na ušima. Ni njen stan nije imao kupaonicu. Starica je najprijepatila zbog toga, no onda se prestala prati i razmišljati o tome.

– Užasno je smrdjela. – rekao je Oudem svojoj djevojci.

– Ti ne smrdiš. – rekla mu je djevojka smiješeći se i pogladivši ga po glavi.

13

– Ja ne smrdim. – rekao je Oudem.

Oudemova djevojka stanovala je u sličnoj zgradi i imala je veliku staru kadu. Tu su prvi putvodili ljubav. Njeni roditelji nisu voljeli Oudema. Mrzili su ga. Oudemu je to bilo svejedno.Oudemova djevojka često se svađala s njima, ponekad bi je otac prebio. Tada bi ona došlakod Oudema i plakala.

– Voliš li me? – pitala bi Oudema kada bi se smirila.

– Volim. – odgovorio bi Oudem gledajući u zid.

Oudem je volio sam šetati gradom i pušiti. Jednom je tako šetajući naišao na malog psalutalicu i odlučio ga uzeti kod sebe i nahraniti. Ispred ulaza u zgradu sjedila su djeca i igralase. Mali pas koprcao se u njegovim rukama i on ga je pokrio jaknom da se smiri. Ušli su uulaz i na drugom katu sreli staricu koja u staklenci za krastavce drži zlatnu ribicu.

– Dobar dan! – pozdravio je Oudem. Starica nije odgovorila. Ribica se zvala Kleopatra.

Oudem nije nikada koristio lift, a ova ga zgrada nije ni imala.

– Zašto ne ideš liftom? – pitala ga je djevojka. Njena zgrada imala je lift koji uglavnom nijeradio.

– Tako. – odgovorio je.

Starica, Kleopatrina prijateljica, izašla je iz zgrade. Oudem i pas na trećem katu nisu srelinikog. Na četvrtom su se skoro sudarili s Kleo, Oudemovom djevojkom, koja je u histeričnomplaču protrčala pored njih, otrčala na ulicu i više se nikad nije vratila.

Te večeri, Oudem je, nahranivši malog psa, odlučio ga zadržiti i umoran zaspao. Noću semali pas probudio, popišao na pod i počeo glasno cviliti kao da ga boli želudac. Bar je topomislio Oudem pokrivajući se jastukom po glavi. Noć je bila topla. Starica kat ispod, jošprije nego se mali pas probudio i popiškio, zaspala je u spavaćici i nekako zadovoljna, umrla.Papuče je izgubila šetajući.

14

Jutro je bilo još toplije od noći. Oudem je psu dao malo hrane i odlučio ga izvesti u šetnju.Dok su se spuštali stepenicama, mali pas je bio brži i na trećem katu našao je staričinepapuče i igrao se s njima. Oudem mu ih je uzeo iz njuške i bacio u kut. Pas ih je ponovnozgrabio. Oudem ga je blago udario po njušci, uzeo papuče u ruke i odnio ih pred staričinstan. Dok ih je stavljao na pod shvatio je da su mokre od sline i na trenutak se preplašiostarosti. Bar mu se tako učinilo. Mali pas se prilično spretno spuštao stepenicama i čim jeizišao iz zgrade odmah se popiškio. Oudemu je bilo drago zbog toga.

15

ZMAJ U GRADU

Lur je bio zmaj. Sjedio je na krovu zgradu i promatrao. Već odavno je izgubio sve moći osimnevidljivosti i zadržavanja energije. Osim što mu je išla na živce, nevidljivost mu je iomogućavala da opstane u ovom svijetu. Razmišljao je da što je zmaj bliže Zogu, udaljeniji jeod ovog svijeta. Ako sasvim smanji vidljivost, neće ništa postići, nije više bio siguran što bibilo najbolje stoga je odlučio ne razmišljati o Zogu i šutjeti. U svijetu u kojem se rodio to nebi bilo važno i ne bi ostavilo nikakve posljedice, no u ovom gradu već je stoljećima i ponekadse pitao nije li ipak on možda odgovoran za svo zlo koje se događalo? To pitanje postalo jetako dosadno poput goluba s kojim se borio za isto mjesto na krovu. Koliko on vidi, ne vidida se nešto bitno promijenilo, osim u nekim pojedinostima koje izmjenjuju čestice. „sveostalo je nevažno“, ponekad je mislio, „ili brzina, udaljenost koja prolazi nevidljivenosnice…“ Mirisa se više nije sjećao. Gust smog u nosnicama stvorio mu je crne začepljivačekoje srećom može otpuhnuti kad god to poželi. No ponekad, dok mu pred očima titrajucrnobijela pluća, pomisli o njima kao o simboličnom smeću koje treba baciti. Ode ispuhatinos u planine. Voli ležati na mekoj travi planinskih dolina ili se popeti na vrh i glumitikamen, pretvarati se da je Zmaj koji proganja Juraja ili zmaj Mukayanya. Ovaj potonjiizgleda vrlo impresivno i Lur nekad zažali što nitko ne može vidjeti kakve planinske vrhoveon može stvarati. Tada opet odleti u grad.

Jednom, u rano jutro, u zgradi na kojoj je Lur običavao sjediti i promatrati grad, jednadjevojčica je otvorila snene oči, otišla se popiškiti i baš kada je razmišljala da li da ode opratizube ili nešto prizalogajiti, osjetila je miris sličan rajčici i popela se na terasu. Na terasi jesjedio Lur i bio je sretan jer je mislio da će ona reći „baš je dobro da nema nikoga“.

– Baš je dobro da te vidim tu. – rekla mu je, nastavila – ja već danima objašnjavam mami itati i Tirkizu da si ti tu, a oni mi ne vjeruju, kažu da sam lažljivica. Sad ti, molim te, ideš samnom doma jer se bojim da će me utamaniti, šalim se, ne moraš ići ako hoćeš.

Lur je i dalje samo šutio i pravio se da ništa ne primjećuje. Djevojčica je još neko vrijemesjedila i smiješkala se, a onda, kada je vidjela da Lur neće ići, sama otišla kući.

Luru je bilo neugodno.

16

STIŽE ZIMA

Kada se tog jutra Gaya pogledala u ogledalo postalo je tako hladno da se ogledalo zamutilo ipretvorilo u led. A baš se je htjela pogledati dobro i reći „oh kako sam sretna!“

– Stiže zima – čula je glas s ulice.

Gaya nikad nije imala muškarca. „da li, ako ledeno, znači sreću?“, pitala se. Nedavno jeupoznala jednog tipa, no on je bio jedan od palih anđela koji su nedavno došli u grad da bimalo živjeli. Oni nisu mislili uznemiravati nikog, ali Iris bi to, iako nehotice, svaki put učinio.Uvijek stižući zimi, ni sami ne znajući zašto baš tada, razišli bi se po gradu, živjeli. Mnogi odnjih lijepo su pjevali, ali Iris je pjevao najljepše. Svake zime pjevanjem bi osvojio nekudjevojčicu, ili ženu, čak i baku koja bi tada postajala djevojčica. I tada bi one patile. I Iris bipatio zbog toga. Sve do Gaye. Gayi njegovo pjevanje uopće nije bilo lijepo, a niti ružno,jednostavno je te zime imala previše drugih problema da bi o tome razmišljala. Irisu je bilodrago zbog toga. U njenom društvu osjećao se dobro i potpuno bezopasnim i zato joj je čestodolazio, opušteno pričajući kojekakve gluposti, ponekad i pretjerujući u tome. Nekad bi setoliko opustio i zanio pjevanjem da bi stakla pucala, a Gaya bi morala pobjeći prekrivši ušidlanovima.

– Od sudbine ne možeš pobjeći. – brbljao je Iris izvaljen na pod, uživajući u, kako se njemutada činilo, bezgraničnoj slobodi govora. Gaya ga je pogledala upitno, malo s podsmijehom.

– A tvoja je… – nastavio je uživati u govoru, ali zapravo ne misleći na ništa – … sudbinakrasna.

– Lažeš kao pas. – rekla je Gaya prekriživši noge.

Malo-pomalo Irisu se nametala misao da Gaya misli kako je on dosadan. Pokušao je što višepjevati i ne misliti na to, ali misao je stalno dolazila. Odlučio je prestati posjećivati Gayu, notako je još jače mislio na nju, a sve je manje pjevao.

Iris je sve manje pjevao, a u grad se sve više uvlačila hladnoća. Neki anđeli su se prehladili.Sve je manje ljudi bilo na ulicama. Iris je ušao u dućan muzičke opreme i sjeo na pod.Nekoliko dana samo je sjedio tako, a onda ustao, kupio mali bijeli Walkman i nekolikodiskova dobre plesne muzike bez riječi i odlučio zauvijek zaklopiti oči i plesati. Hodao jegradom i plesao. Walkman se ubrzo pretvorio u led i razbio, no on je nastavio plesati, nekad

17

snažno, nekad gotovo neprimjetno. Plesao je gradom, lagano se gibajući i tada osjetio miris iosjetio nemir, otvorio oči. Gaya je sjedila na klupi, prekrivena šalom, u ruci je držalacigaretu koja samo što nije pala na pod, kašljala je. Iris je prestao plesati. Polako hodajući,prišao joj je s leđa.

– A grrrrrrr… – zarežao je tiho, pjevno.

– … grr… – Gaya je promucala odgovor – Bolesna sam. Sjedni. – dodala. Iris je sjeo porednje, skinuo joj šal, zapalio novu cigaretu.

– Pjevaj mi nešto. – rekla je, povukla kratak dim, zakašljala i bacila cigaretu. Iris je svojausta prislonio uz njeno lice. Ona se odmicala, polako okretala glavu u stranu kao da sesrami, počela pričati, brzo, tiho. Predložila mu je da odu kod nje na jedan čaj, možda joint,da otpjeva nešto, on svoje lice nije odvajao od njenog, da zašuti, on je šutio, da dođe, lica suim bila sasvim blizu, ali nisu se dodirivala, da se makne, da… Iris ju je poljubio, najprije ulice, nos, zatim usta.

Gaya je ozdravila, ali zima je ostala. Neki od anđela zauvijek su ostali prehlađeni. Iris višenije pjevao, no svako malo kupio bi novi walkman i plesao. Sunca kao da je nestalo. Gaya jedobila male eskimske obraščiće, kupila boju za kosu i dugi krzneni kaput. Otišla je u stan iprestala izlaziti, prestala jesti, prestala osjećati hladnoću. Kada se tog jutra pogledala uogledalo i htjela reći „oh kako sam sretna“, glas s ulice bio je zadnji glas koji je čula.Prislonila je usta na zaleđeno ogledalo, „je li ledeno još uvijek sreća“, pomislila. Prišla je doprozora i pogledala van. Na ulici nije bilo ljudi, nego je neka životinja, slična mravojedu,stojeći na zadnjim nogama, prednjim jela kukuruz. Gaya se nasmiješila i zatvorila oči.

18

PLES U KRISTALIMA

Sunce mu je udaralo u oči. Skrenuvši iza ugla namjeravao je zastati i obrisati znoj, no nogekao da su mu se same kretale. Bilo mu je vruće i skinuo je jaknu. Već čitav dan hoda i svešto želi učiniti nikako ne može.

Kao da ne kontrolira svoje tijelo. Nekoliko puta sudario se s prolaznicima. Jedan gospodinudario ga je aktovkom. Skoro ga je ugrizao pas. Želio je sjesti i odmoriti se, no produžio jedalje. Osjetivši bol u želucu prošao je pored kioska s hrenovkama. Ni cigarete nije kupio.

Pomislivši da se tako osjeća zbog samoće požurio je kući. Kod kuće je bio sam. Htio je nekognazvati no nikoga nije bilo kod kuće. Nije se predstavio. Otišao je u kuhinju po škare.Prelijen za šišanje ostavio ih je na ormariću u kupaonicu. Nije oprao ruke. Zapalio jecigaretu i skuhao si jaku kavu. Netko mu je pozvonio na vrata.

Kada je otvorio vrata, nikog nije bilo no svejedno ga je pustio da uđe.

– Raskomotite se – rekao je nepoznatom gostu i zacrvenio se shvativši da je glupo nekomkoga prvi put vidi predlagati da se raskomoti, pogotovo ako je nepoznati možda suprotnogspola.

–To bi se onda moglo shvatiti kao aluzija na sex. – rekao je naglas.

– Bi, kurac – ironično je odvratio nepoznati nesumnjivo ženski glas.

Zaku se gošća činila u redu pa se nije više želio zamarati sa spolnim i drugim pravilimaponašanja u društvu. Osjetio je bezgranično povjerenje. Otišao je do kazetofona i pustio MotAstaiva, neka pjeva. Sjeo je na stolicu i opustio se u zajedničkoj šutnji. Malo su plesali.Ispostavilo se da se gošća zove Anima i trenutno je bez posla. Ostavio ju je dečko s kojim ježivjela pet godina i ne može imati djece. Voli jahanje, oblake i kišu, pogotovo sve odjednom.Često kada hoda ne može stati, kao da ne kontrolira vlastito tijelo. Budi se tužna.

Zak je zagrlio Animu i osjetio da je laka poput zraka, učinilo mu se da će nestati u njegovimrukama. Osjetio je da se rasipa ali nije joj znao pomoći. Skupivši posljednju snagu raširio jeruke, zatvorio oči, poglasio glazbu svog srca i počeo se okretati. Ispred očiju prolazio mu jebrzi film. Vidio je Animu kako izlazi iz dvorca, trči, plače, smije se, smije… S desna na lijevopadaju bijeli kristali… ljubav je čokolada, dan je tmuran, mora se kako se zna, prolazile su

19

riječi, godine… Zak se okretao prateći čestice kristala, gubio je boju, miris i zvuk. Animaujutro nije mogla prijateljici opisati bol koju je osjećala u snu, ali ako joj ikad nitko pozvonina vrata dvorca pustit će ga da uđe i neće ga više puštati, što god to značilo.

20

TRGOVINA SUNCA

Timotej je dobio ime po dječaku koji je crtao sunca i prodavao ih strancima. Dječak je imaoplavu kosu i pogled pametan, dječji. Volio je razgovarati s ljudima. Ponekad bi im pokloniosunce, ali većinom ih je prodavao, da bi kupio hranu. Ili je štedio za nešto drugo.

Timotejeva majka, tada već trudna, ali još to ne znajući, bila je jako pijana kada je prvi putsrela dječaka i nije točno zapamtila što joj je dječak ispričao. Pamtila je samo osjećaj koji jena nju ostavio razgovor čijeg se teksta nije točno sjećala. Jasno je pamtila dječakov smiješaki njegovo ime.

Timotej je bio sasvim običan dječak, niti previše hrabar, niti strašljiv. Volio je automobile,kamenje i drvene konje. Oduvijek ga je privlačio bakar.

„kameni pločnik, cigla, nigdje ničega…“ malo u sebi, malo na glas, govorila je Timotejevamajka teturajući ulicom, „naravno da ne, da, ne, oprostite…“, govorila je, ljudi su od njeodvraćali pogled, „pogriješili ste gospođice, molim, obucite se…“

Od svega na svijetu Timotej se najviše bojao straha. Žena se bojao isto kao što se bojao ivelikih bijesnih pasa, morskih pasa, ili nekih drugih opasnih bića. Nije se bojao stajati ispredrazreda i recitirati pjesmu. Nije se bojao zaspati ako svjetlo nije upaljeno.

Oborena pogleda i umorna, Timotejeva majka je hodala. „molim vas, gospođice, maknite se sulice, obujte cipele, obucite se, manje pijte gospođice, više, otkud vi ispali s neba došli skonja sišli izronili…“, gledajući prolaznike u usta im je stavljala izmišljeni tekst. Svako malostala bi da otpije iz boce.

– Imao sam 11 godina – pričao je Timotej svojoj nesuđenoj budućoj ženi. – Sjedio sam naklupi zamišljajući da imam psa koji šeće parkom. Nisam htio gledati ljude. Nisu me zanimaleničije duše. Nitko. Volio sam samo sebe. Svoju ispucalu kosu preko koje sam gledao u svojuodjeću, preko odjeće u svoje tijelo, u svoje srce. Moj mir prekinula je vlas kose koja senezgodno savila i ubola me u oko. Zatreptao sam i podigao pogled.

Oborena pogleda i umorna, Timotejeva majka je stala da otpije iz boce. Zavukla je ruku udžep svog balonera tražeći je i tada primijetila da na pločniku sjedi maleni dječak i gleda je.Osjetivši stid, htjela je proći pored njega, već krenula, no tada se predomislila i ostalastajati.

21

– Mislim da sam tada prvi puta čuo strah – Timotejeva nesuđena buduća žena otišla je, noTimotej je i dalje pričao – i prije sam znao da postoji, ali nisam ga slušao. No sada su se mojeoči, i moje uši, same usmjerile prema njemu. Nisam odvajao pogled od njega. Osjetio samnjegov miris. Ili je to bio smrad. Ustao sam i počeo hodati, zamišljajući da moj zamišljeni pasšeće sa mnom.

– Idem i skupljam se. – Timotejeva majka rekla je dječaku. Dječak ju je gledao, smiješio se,blago, bez poruge, bez osude, pomalo tajanstveno.

– Ja sam bačva, puna rupa, nisam dobra, curim, raspadam se, ne tražim ništa. – nastavila je.

– Sjedni. – rekao je dječak smiješeći se. Ona je čučnula pored njega i tek tada primijetila daje okružena gomilom sunaca.

– Kada spavam.. – počeo je dječak, još uvijek se smiješeći – izađem iz tijela. Zatvorim vratasvoje trgovine, ne zaključam, samo lagano privučem vrata… i onda putujem. – dječak jenapravio podužu stanku. Timotejeva majka gledala je sunca, lice joj je postajalo sve vedrije.

– Ne kupujem i ne prodajem. – nastavio je dječak – Samo putujem.

Timotej je šetao zamišljenog psa osjećajući silan strah na svojim leđima. Tada je stao ipogledao oko sebe. Vidio je običan trg, stare zgrade i prazne štandove cvijeća. Pločnik jemjestimično bio mokar. Jedan čovjek odlazio je niz ulicu.

22

BIJELO SUMPOR MLIJEKO

„bijelo i mlijeko“, posljednjih pola sata neprestano mu te riječi prolaze kroz glavu. Jučer jemislio na kulen u lavoru koji plovi po moru. Ili je to sanjao. Nije znao. Bio je siguran u to danije gladan. Puen je vrlo malo jeo, bio je vitak, visok i privlačan muškarac, podsjećao je napoznate glumce iz starih filmova. No on nije bio toga svjestan. Znao je samo da je jutrospojeo obilan doručak. Zerta, njegova mlada i lijepa žena, vratila se s tržnice, noseći vrećicepune hrane, baš kada se on probudio. Poriluk.

Zerta se već nekoliko dana osjećala loše a da nije znala uzrok tome. Sanjala je veliku dubinui to je nije preplašilo, ali nije joj ni pomoglo da se osjeća bolje. Ona je vjerovala da nam snovipomažu. „ono što sanjaš da radiš, učinio si najbolje“, rekla je Puenu. Odloživši vrećice nakuhinjski stol, skinula je haljinu i gaćice i presrela Puena na vratima. Jako su se voljeli.Popili su kavu i onda vodili ljubav, smijali se nečemu što su pročitali u novinama.

Puen je morao završiti jako velik i važan posao no nikako nije mogao. Sjedio je za radnimstolom kao umrtvljen. Zerta je sjedila u kuhinji i pila pivo, znojila se i mrzila okus hmelja usvojim ustima. Izlila je pivo u sudoper.

Zerta se neprestano bojala budućnosti i koječega. Ovo drugo Puen je smatrao ženstvenim, aza prvo joj je rekao „prestani se bojati onog što možda nikad neće biti, prepusti se“. Zerta jemrzila nesigurnost riječi „možda“, sve je više željela da nestane. Pitala se boji li se i Puen,bila je sigurna u to i divila mu se. Otišla je u kupaonicu oprati zube.

Puen je sjedio na stolici i razmišljao. Ono što je radio volio je više od bilo čega. Zerta nijebila ljubomorna na njegov posao, to bi joj izgledalo kao da ne voli njegovu ruku, ali bojala se.Puen je pred očima imao broj 6 i to mu je izgledalo kao glupa šala, samo nije znao čija. Uzadnje vrijeme sve mu se više činilo da njegov mozak radi odvojeno od njegove svijesti.Slično je mislio i za želudac. Neprestano mu je na um padala hrana a uopće nije bio gladan.Ponekad bi, da udovolji čudljivom sebi, jeo nešto, na silu, tek toliko da se smiri, no nijepomagalo. „sumpor bijelo“, pomisli. Odmahne rukom i skrene pogled u zid. Smatrao seneozbiljnim. Svi drugi smatrali su ga vrlo ozbiljnim, čak strogim, bezosjećajnim. Osim Zerte.Ona je o njemu općenito mislila sve pozitivno.

Nakon što je oprala zube, Zerta je obula cipele i pokucala Puenu na vrata. „Idem maloprošetati“, rekla je.

23

Zerta je krenula na autobus, ali na pola puta užasno se prepala i stala. Ubrzo joj je prišaoneki čovjek i tražio cigaretu. Prošlog tjedna taj isti čovjek želio joj je prodati stolnjak.„nemam novaca“, odgovorila mu je istinu. Tjedan prije pitao je koliko ima sati, dala ječovjeku sat i pobjegla kući. To nije ispričala Puenu. Sada mu je dala cigaretu i zapalila i sebijednu. Puen je također zapalio cigaretu. Otišao je u kuhinju, iz frižidera uzeo mlijeko noonda ga je opet vratio natrag. Razmišljao je da uzme pivo, ali mrzio je okus hmelja. Otišao jeu kupaonicu oprati zube.

– Imam izvrsne igračke za vaše dijete. – rekao je čovjek Zerti.

– Nemam novaca. – odgovorila je.

– Ništa nije skupo za vaše dijete. – čovjek je bio uporan.

– Nemam dijete, ostavite me na miru.

– Znači… neudana. – nastavio je brbljati – Možda kavica? – uhvatio ju je za rame.

– Pustite me na miru! – proderala se i svom snagom zamahnula da ga udari.

Puen je otišao u drugu sobu i uključio TV. Samo što je sjeo u stan je ušla Zerta, raščupana, smodricom na licu i zakrvavljenom rukom, smijala se. „Upravo sam jednog manijaka poslala uzatvor“, rekla je Puenu.

Te su večeri Puen i Zerta otišli u kino i dugo u noć vodili ljubav. Ujutro se Zerta osjećalabolje, a Puen je sjeo za radni stol i napravio više od polovicu posla.

24

POLJUBAC X

– Kako bih se voljela… ljubiti s tobom. – rekla mi je oštro. Pogledao sam je.

– Pij sok. – rekao sam. Pogledala me je.

Ustali smo i otišli. Bila je noć. Bez zvijezda, bez mjeseca.

– Jutros sam… – počela je pričati.

– Šuti. – rekao sam joj.

– E neću šutit! – izderala se. Bila je lijepa. – Glupi majmune! – nastavila je. Smijao sam se.

Danas sam baš dobre volje. Sretan sam. Baš mi je dobro. Ali tada…

– Znaš šta! – i dalje se bunila. Iznad nas, naši anđeli, ugodno su časkali. – Ako ti nećeš… Jaću! – nije se predavala.

– Udaj se za mene. – rekao sam joj.

Tada smo primijetili da nam se približava auto. Stao je, nekoliko metara ispred nas.Odjednom su se na nebu pojavile zvijezde. Iz auta je izašla žena, vrlo visoka i lijepa, najvišažena koju sam vidio u svom životu. Plavuša. Imala je noge duge, kao ja cijeli. Ne bih semorao saginjati kada bih joj lizao pičku. Otišla je i popišala se iza grma.

– Molim te da ja to učinim. – Kai se ponovno javila.

– Dobro. – popustio sam. – Možeš.

– Mogu? – nije mogla vjerovati. Tada ni ja sam možda nisam to ozbiljno mislio, a i ljudi izautomobila privukli su moju pažnju.

Iz drugih vrata izašao je muškarac, vozač. Da Kai nije bila sva izvan sebe od sreće,neprestano ponavljajući „mogu mogu“ i skačući u zrak, tada bi vjerojatno, ako ne pala, onobar sjela na pod. Tako sam mislio. No, Kai i mene više ništa nije moglo iznenaditi.

– Znaš da te volim… – rekla mi je tog dana kada smo u ljekarni kupili nešto što je kasnije

25

sasvim jasno pokazivalo plavu boju. – … ali ne mogu ti to dopustiti.

– To što je crta plava ne znači da će dijete biti dječak. – rekao sam glupo. Ona je uvijek htjeladjevojčicu.

– Glup si. – rekla je, i ne znam, je li više povrijeđena ili ljuta, otišla iz stana.

Tip je bio isti Sam Shepard, umalo, samo što su mu iz glave, ramena i ruku izlazila tankaprozirnoplavičasta ticala sa malom srebrnom kuglicom na vrhu svakog.

Moja buduća žena vrisnula je i otrčala do njihova automobila, vrata su ostavili otvorena, isjela unutra. Gledao sam što to radi i nisam mogao vjerovati svojim očima. Žena s ogromnimnogama i muškarac s ticalima također su je gledali. Na mene nisu ni obraćali pažnju, kretalisu prema automobilu. Ja sam, unatoč svom stanju potrčao najbrže što sam mogao i zgrabioKai za ruke vukući je sa sjedala.

– Kretenu! – proderala se. – Zar ne možeš prepoznati izvanzemaljca kad ga vidiš, ulazi uauto!

– Ali to je njihov auto… – rekao sam, sada već zbunjen.

Kai je vozila brzo, kao da nas goni cijela vojska vanzemaljaca. Nebo je i dalje bilo zvjezdano,no ni iza ni ispred nas na cesti nije bilo nikoga. Vozili smo se oko sat vremena i tada je onastala, otvorila prozor automobila, zapalila cigaretu, otpuhnula dubok dim.

– Moramo ozbiljno razgovarati. – rekla je.

– Nije lijepo od tebe što pušiš. – rekao sam. Ja zbog svog stanja to nisam mogao, odmah bimi pozlilo. A i njena cigareta užasno je smrdjela.

– Dobro, neću, oprosti. – rekla je i bacila cigaretu kroz prozor – No, ne nabijaj mi stalnoosjećaj krivnje – dodala je – ionako se osjećam odvratno.

– Slušaj, ljubavi – počeo sam, ipak smo morali ozbiljno razgovarati – ja zapravo ne vjerujemda si mi ti napravila dijete. – ne znam koliko sam bio siguran u ono što sam govorio, alinastavio sam – To je neka pizdarija sa zvijezdama ili nešto. Možda to i nije dijete. Možda

26

nosim super novu.

–Ne bljezgaraj. – odgovorila je – Kupili smo test za trudnoću, nekoliko njih, danima smooboje pišali u čaše…

– Ah, test! – pokušao sam se opravdati – i liječnici griješe, kako ne bi testovi.

– Kada ti ne želiš ići ginekologu!

– Odi ti ginekologu!

– Pa ja sam bila!

– Dobro, dobro!!! – poludio sam. Tj. nisam poludio, ali mi je već bilo dosta i svađe i trudnoćei vanzemaljaca i svega. Htio sam ponovno biti mali i bezbrižan, to bi isto bilo jako čudno inemoguće, ali nije mi se to dogodilo. Nego, zaljubim se, poljubim i zatrudnim. Poputneiskusne tinejđerke.

Kai je željela biti majka, a kod mene bi ionako bilo nemoguće održati trudnoću. Zato sampristao da dijete iz mene prenesu u nju. Nisam jedini kome se to dogodilo, no to me nijepreviše tješilo. To mi je Kai rekla, da nisam jedini, sam ne poznam nikog i moram jojvjerovati. Moram joj vjerovati da je i ona jednom bila zvijezda ili je došla s jedne, da se nećezdebljati kada ostari, da će biti dobar otac, tj. majka. Moram joj vjerovati. Još me nitko nikadnije poljubio tako, a ona to može uvijek. Ne zatrudnim uvijek od toga, srećom. Teško bi bilobiti morski konjic i sretan otac. Ali i to je sigurno moguće.

27

KIŠA KRVI

– Te noći…

– Nitko nije vjerovao, sjećam se… a djece je bilo posvuda…

– Kakve sad djece!? Hoćeš reći… nije bilo najave.

– O, to ne! Ljudi su bili živčani i…

– Ljudi su i inače takvi, to nema veze sa tim. Ionako sam htjela spomenuti noć prije. Mojuosobnu noć, kada sam začela Gabrijela.

Gabrijel je sjedio u drugom kutu sobe i igrao se.

– Nemoj zezat! Govoriš o noći prije… „kiše“?

– Aha.

– E, i ja je pamtim, sanjala sam san ili… nikad mi to nisi prije rekla.

– Zašto bih ti i rekla, ispričaj ti meni svoj san.

– Zato jer sam ti… uostalom, ne tiče me se, neću ni ja tebi reći, pa tko te jebe.

– Zanima te tko me jebe?

– Uopće ne, a to ni ti ne znaš, a nisi nikad ni znala, s obzirom na tajnovitost tvog začeća, danije možda bezgriješno.

– Baš ti hvala.

– Molim. Oprosti, nisam te htjela povrijediti, uvijek me ponovno uznemiri kada se sjetim togsna pa se ponašam glupo, oprosti, neću više.

– Ja sam kriva. Kiša sigurno nije, a ni tvoj san, zaboravi sve.

– O.K.

– Super.

28

– Znaš šta, htjela bih ti to ispričati… ali me je malo sram, užasno je seksualan.

– Tko? Gdje živi?

– Glupi san.

– Erotski?

– Ne, ne znam, nije erotski, vulgaran je, zao i svetogrdan, ali ima nešto božansko, dijelove.

– Ispričaj mi dijelove, radi se u crkvi?

– Kako si pogodila, da! Pa… to nije bila crna misa, da ne misliš, ali nisam ni ja bila djevica.

– Opa! Mislila sam da mi ispričaš one „božanske“ dijelove.

– Po redu. Ionako su mi pamćenje pojeli moljci, pa mi se i teško prisjetiti svega.

– Voliš li kukce?

– Često razmišljam o njima.

– Ja bih užasno voljela razgovorati s njima. Žao mi je što ih je kiša krvi toliko pobila.

– Odvratna mi je ta riječ, ali, ta… krv… pobila je i više od kukaca.

– To ti je to, taj shit ubojica, to nas je sve sjebalo.

– Mi smo ti koji su sve sjebali, rane su potekle…

– S neba?

– Možda. Mnogi su mislili da je to Bog.

– Misliš da nije?

– Ne znam.

– Ej, to je sad tako svejedno. Radije ti meni ispričaj svoje erotske dijelove.

– Misliš ono kada otvaram vrata a gomila privlačnih i obdarenih muškaraca prisiljava me dasvršavam onoliko puta koliko je zapravo nemoguće.

29

– Pet puta?! Netko te je… da si pet!?

– Ne zezaj. Ne mogu više. Umorna sam. Hoću se ubit.

– Kada Gabriel zaspi…

– Dobro, odi ga ti ušuškaj da ode spavat, a ja se idem doma ubit.

– Koji ti je sad?

– Idem se ubit čipsom i mrkvom. Možda nazovem nekog tipa.

– Samo nemoj bivšeg.

– Neću, ali uz njega sam imala najbolje seksualne maštarije sa svim muškarcima koje samgod mogla izmisliti.

– Mrkvom?

– Beta-karotin, obožavam, cijedim sok golim rukama i to me sprečava da se ne ubijem.

30

ONO ŠTO JOŠ NE

Buditi se vrlo, u četiri, tri, dva, pet, zatvor, smotra, promatranje, pritvor, lanac, davež, lažnooko, lisicu… da se bar može na trenutak gledati nevidljivi proziran mrav. Samo malo intime.Tijela u očaj. Neiskrene, opasan.

Nepravda, bespravlje, laž, prijevare, intrige, tajne, muka je. Privlače djevojčice iznutraunutra. Histerične. Uništava šifre.

Pucanje izaziva samokažnjavanje želi se u miru popiti kavu osmijehom s grohotom s osobomživotinjom kukavice. Ogreben konj. Bol izaziva devedesettisućaiviše nula sitni smeđi prahgazi šapom po tipkovnici nešto govori ne razumijem ne razumijem kratak sladak neuhvatljivna dohvatu gdje je u iza sa skupocjenim platnima vezen svilom kadifom miomirisima cestezadavit će bijele prerije s kosom od krošnje.

Neshvaćen nevoljen izgubljen budala besmisleno bezrazložno bezsvršno besplatno i višekukica uvlači se u dere krvari ždere muči stiže evo je preko posrednika šamar bačen prekostola djeca roditelji ljubavnici svi nepostojeći traži razlog pale nedužne nemaju gadi sešetnja.

Prekrasna priroda opasan igra na čeka u svoju smrt kamenovanje uzde mamuze hrana znakono što još ne već je tu vitamini gubitak debljina celulit mrštenje na otocima prema dolje uočima nepoštivanje samozadano pretvaranje laskanje čežnja želja očaj sunce pred mrtviskakavci na krevetu plač.

Monstrumi. Žive reprodukcije obojeni zidovi bombe u dvorištu sjedni sladoled puževa kućicaimpulsi desno lijevo guzice smeće ubrzano mahanje udovima pomoć stiže vjerujmo.

S mora s planine iz neba iz zemlje nikad neće riječi guta kroz prozor ulazi uzima jedva sekreće vodi za ruku znojnu dlanovi slijepe oči drvene noge sir opuštanje.

31

MOGU SE NI OBRIJATI KAK SPADA

Sve sam mislio da mogu nešto promijeniti, ali, jer postoji samo trenutak, ne… Da sam ženagatao bih na grah i mrzio prije doručka, danas, sutra, jučer, ugodna šetnja parkom prijestreljanja.

Kako sam gladan, to mi je od večere, prekrasna grlica, dupiniikitovi, izumrla bića… ili je toizbilo iz glave, moj te ne.

Gospođica X nikad nije nosila gaćice i mislila i nježno koračala gradom šuteći. Smrdilo joj je.O stvarima budućnosti izražavala se glasno i nedokučivo. Prignula se da podigne novčić spoda. U strahu od zlostavljanja i pilećih hrenovki rodila se dva mjeseca prerano i postalaprosjeda. Češljala se svakoga dana no onda je jednog jutra prestala. Oko neka vidi, svatkosvom na leđa pere.

„Događaj koji se O. Pfungstu desio toga dana pokazuje toliku snagu navike da nas miri sasvakim…“, skoro sirov telefon ne dopušta da na vrijeme obuče gaće, se, ce, no ako se stvaridobro razumiju razum nije jedan čudesan i neshvatljiv instinkt u našim dušama, oprostite,čizmama.

32

JUKURRPA

Amata je preživjela puno izmiješane prošlosti. Sve stvari koje su joj se dogodile ostavile susnažan trag, uz to je počela vjerovati u stalnu sumnju i strah. Pitanje koje bi čestopostavljala glasilo je: Tko voli biti?

Imala je prilagodljivost, ustrajnu energiju i blag i spokojan autoritet. Često spremna slušati.Oči su joj bile crvene od tuge.

– Malo. – rekla je.

On, Vitez, bio je skroman i vrijedan radnik, marljiv i strpljiv, sklon tuposti i piću, zaokupljenmaterijalnim. Nije postojao i malo je mogao dati. Na fotografijama pokazuje znakoveneotesanosti i akutne mrzovolje. Zavidan je boljima od sebe ali nema snage ni hrabrosti.

Dok je dijete spavalo, Amata je živjela u Jukurrpa svijetu. Nije se trebala napiti ko majka dabi plesala, padala i gubila se. Znala je da traži otvorenost kao temelj ujedinjenja ali nijerazumjela neizrečene osjećaje i očekivanja. Natapanje zemlje vodom, o tome je mislila.Zamišljala je kako joj prilazi snažan muškarac koji ima tetoviranu mandalu na leđima.Mirisao je na narandžu i ružmarin. Prstom je na njegovim leđima tražila početak slijedećiboje koje ne postoje i prelijevaju se, utječu i struje samostalno, ni o kom ne oviseći. Mandaluje smanjila na veličinu snježne pahuljice i spremila je u džep. Njene kosti zabijale su se unjegovo meso.

On, Vitez, lako se uzbudi no nije sklon depresiji. Nema benzina za drugi pokušaj. Iz uha muraste crv. U krevetu – okrutan i opak, brutalan i zatucan, u poslu – potpuno bezosjećajan,bezobziran u postizanju svog cilja. Zdravlje – jaše na crnom konju.

Amata je iskočila iz svoga tijela i posjetila Bizmizu Ulrup. Raskoš njene nesreće naučila ju jehitrosti. Preporuka je bila virtuoznost, ona je bila kula (smrt), On je bio vrag. Ishod – tuga,ali dobronamjerna i plemenita, uvijek spremna saslušati i dati savjet. Iako često djelujebespomoćno može biti gorda i osvetoljubiva. Ima leoparda. U parku, lovi pse, u prirodiskakavce i miševe. Voli jesti. Njegova žestina, impulzivnost, samopouzdanje i optimizamnakon početnog žara brzo se gase i on odlazi spavati. Lako se uzbudi i nije sklon depresiji.

– Znači i on! – uzviknula je Amata – Mala pizda!

33

Leopard je zadovoljno mahnuo repom i pojeo dva zlatna retrovizora i jednog čistokrvnogabutanera.

– Ne bih smjela biti ravnodušna zbog malodušnosti drugih. – zaključila je Amata i sjela. Kadse sjeti, kako se komešala u utrobi svoje majke prije trideset godina dođe joj da povraća.

– Zašto se nitko drugi toga ne sjeća?! – prekipilo joj je – u kurac fini! Neka se zvijezde zgase!– opsovala je.

– Štedi se! – rekla joj je Bizmizu – Imat ćeš niz nesreća ali budi strpljiva! Ako izdržiš –preporodit ćeš se. Razboljet ćeš se nastaviš li tako. Žilavi neprijatelji savladat će te. Spoznatćeš da su te iznevjerili oni koji su te razočarali. Slaba si. Žena si koja voli gospodariti nodružiš se s krivim ljudima. Ne vjeruj osobama koje te žele silom vezati uz sebe. Osjećajnamlađa osoba nudi ti darove. Tri zelena crva i zlatnu jabuku. Igraju kompjuterske igrice i nevjeruj im. Promjena će biti kalež koji će ti goditi. Primit ćeš nagrade koje nisi očekivala.Uživati ćeš u jelu i skupocjenostima. Tvoj car bit će tvoj. Nećeš skidati osmijeh s lica. Žilavineprijatelj svladat će te. Teško, nemoguće, uz napore ali ustrajnošću postići ćeš svoj cilj.Smrt ljudi i životinja koje najviše voliš. Ako budeš uporna…

–U kurac fini! – opsova Amata i zbog propusta izgubi šansu za duhovni napredak.

34

IGNORAMUS ET IGNORABIMUS

Srce ili mozak? Dok sam razmišljao trebam li najprije otvoriti srce ili mozak zahvaljivao samBogu što mi je podario ovako prekrasan život. Iako je svijet gdje sam se rodio daleko odidealnog, ovi krajevi još uvijek imaju kisika, nešto što je preostalo od nekadašnjih šuma, čaki jedan iako zagađen potočić. S današnjom tehnologijom ne bi bio problem lijepo ga opremititako da izgleda pun života, no za to ili nema novca ili se nikom nije dalo. Ljudi imaju„pametnijeg“ posla, tj. toliko su zaokupljeni sami sobom i već ne tako nedavno otkrićebezbolnog operiranja vlastita tijela vlastitim rukama zasnovanog na tisućljećima starojšamanskoj tehnici, te uz to velik uspjeh knjige „10 načina da istražite svoju dušu“, koju janažalost nisam napisao ili na sreću, jer ne bih volio da me neki moji čitaoci smatrajuprimitivnim, dovela je do masovnog „prekopavanja“ po vlastitom tijelu kod svih ljudi kojimaudovi još nisu potpuno zakržljali. Naravno da takav oblik razonode ili „osvješćivanja sebe“,kako to neki nazivaju, i nije tako bezopasan kako bi mogao izgledati daleko naprednijimcivilizacijama od naše, gdje bića možda nemaju ruke i noge, ali imaju toliko razvijeno„nešto“ što im omogućuje da ne koriste cipele ni rukavice a da opet uživaju u svimblagodatima svijeta i da svojom patnjom pomažu drugim bićima i sve to razumiju.

Kako smo se mi kao planeta pokazali kao potpun promašaj napokon je općepriznat stav dasmo si to sami krivi pa iako više nemamo što disati sunce se još uvijek nema namjeru ugasiti,vrijeme ionako ne postoji (iako akciju bacanja satova smatram smiješnom – pa to se oduvijekznalo!) i ostaje nam napretek tog „nečega“ (ili kako bi neki autori rekli Nečega) dapotražimo što je to u nama što nas sustavno uništava. U početku su svi tražili odgovore usrcu ili mozgu ali je to uglavnom loše završavalo, učestale otmice pokazale su se uzaludnim,jer nijedno živo biće nije željno dalo svoj pristanak na sebeistraživanje, a „sebeistraživanjena tebi“ pokazalo se korisnim jedino u bračnim savjetovalištima i ponekim preostalimpitanjima o ljudskoj seksualnosti, koja više nikog nije zanimala, jer su odgovori stigli maloprekasno. Naime, u ovo doba, kada muškarac i ljudi (isprika pripadnicima macho pokreta),tj. nekadašnje „žene“, spolovila ukrašuju samo zato da bih ih pokazali, a djeca se bez njihovepomoći rađaju u staklenim tvornicama djece, izlaze iz inkubatora kao duhovi iz boce, utakvom vremenu nema govora o nekakvom sexu kako se to nazivalo u stara vremena, takvaotkrića bila bi važna samo deklariranim pervetitima.

Nisam želio slijediti nekakvu „modu“, i ta je riječ davno ispala iz upotrebe, želio sam otkritije li sijeda žena iz mojih snova zaista moja pokojna supruga ili, hm… samo sjena. Razgovore

35

koje smo vodili i mjesta koja mi je pokazala, o tome ne mogu govoriti. Mozak ili srce, gdjetrebam tražiti. Krv, želudac i crijeva odbacio sam kao mogućnost jer, s izuzetkom krvi,siguran sam da je tamo nema, i drugi su prije mene izvodili takve eksperimente i nisu našliništa osim prožvakane sintetike kojom nas svaki dan bombardiraju. Jetra, pluća, bubrezi iostali fenomeni našeg tijela ipak su samo izlošci za muzeje ili horor filmove, kako tko viševoli. Mozak, hm… problem je što nepažljivim čeprkanjem po njemu mogu zauvijek otići imožda se više neću znati vratiti, a ne bih htio povrijediti nekog u takvom stanju, što je čestslučaj. Ionako se igram dovoljno. Preostaje mi srce, ta mala moćna bomba za koju je takoočito da ne sadrži moju suprugu jer toliko ljudi hoda sa srcima drugih ljudi i, to je tolikoglupo za objašnjavati. Zalazi sunce, morat ću prestati pisati. Još uvijek se nisam odlučio.Trebao bih i ja napustiti svijet.

36

ANGUSTIAE

Čovjek u tamnoplavoj jakni s tamnoplavom kapuljačom. Hlače zelenosive boje. Smeđecipele. Smeđa kosa.

Dječak u tamnoplavoj jakni. Svijetloplava kapuljača, hlače tamnozelene boje. Smeđe cipele,crna kosa.

Čovjek sa zubom nalik na prikliješteni i osušeni nokat, smrdi po nikotinu i smeću.

Tri žene u crnom.

Četiri psa, svaki pojedinačno, ostavljeni, gladni, smrznuti, uspijevaju izbjeći udaracautomobila.

Angustiae ne poznaje ljude koje prati. Osjeća da može biti praćen.

Mlada žena u cipelama od crvene kože, tamnoplavi kaput. Dijete u kolicima i još jedno dijetemalo veće od kolica.

Angustiae ne priznaje svijet u kojem se nalazi. Gotovo je siguran da ga ne razumije.

Bijele hlače ispod kojih ne nosi gaćice.

Žena u smeđoj kožnoj jakni, plave traperice, kestenjasta kosa, crne cipele. Nosi vrećicu irukavice.

Angustiae zna da se rodio. Ne sjeća se, ali gotovo je siguran da je tako.

Čovjek u bijelom pokušava nauditi djevojčici. Nudi joj bombone, zatim čokoladu, sok,nebodere, smrad, novac i laž. Ima jako jako veliki kurac.

Angustiae uči da se misao gubi u vremenu koje se ponavlja.

Kada odraste djevojčica želi zadržati trenutak u kojem je prvi put osjećala ljubav premamuškarcu. To je ne vodi nikud i ona to zna.

Sedam djevojčica u sedam različitih kaputića i šest vrsta cipela gaze preko zebre. Jednadjevojčica jasno vidi zebru koja ustaje i otrči u preriju. Nikad je ne pojede lav, ni vuk ni bilo

37

tko drugi. Kada umre njen duh čeka duh djevojčice koja je tada već baka.

Skočimiš u krznu skočimiša i jedan isti takav skočimiš jedu prokulice. Dječak koji ih gledaima velike smeđe oči i stvaraju mu se rupice na obrazima kada se smije.

Angustiae nikad nije vidio glupog čovjeka ali često razmišlja o njemu kao o pojmu kada gaživot natjera na to. Zna da se sve ponavlja ali ne zna kada ponovno dolazi.

38

TAJNI ŽIVOT PURAOA

U životu Puraoa važno je kositi travu, ne paliti, ne krasti, ne bljezgariti bezveze, ne javljatise na oglase, uglavnom same zabrane. Košenje trave ipak je najvažnije. Zbog toga sve Puraoribe i ptice, inozemci, beskralježnaci, te dakako Purao ljudi moraju jesti da bi imali snage zatakav posao. I to bez obzira puše li zao vjetar. Ako vjetar ne puše, onda je najbolje u mirupopiti kavu, na kakvoj terasi, uz kakvu lijepu krznenu životinju, pokazati osobnu i figu, neuznemiravati se previše i nastojati se ne smrznuti. To je lako svima, osim velikoj većiniRonenbura, koji iako zapravo jesu Puraoi, svojim ponašanjem postaju iznimke koje ruše sveteorije. O tome je već ionako napisano previše knjiga.

Ronenburi su od davnina poznati kao ugnjetavači jakih, te kao zaštita i utočište svakomopljačkanom, poniženom i dobrovoljno prehlađenom. Da nema Ronenbura, život Puraoa biobi sama patnja i jad, što bi nekima izvrsno odgovaralo, a osim toga, Puraoi nikad ne biiskusili niti jedno otužno veselje, ne bi išli u kino ni kazalište, održavali festivale, te ne bipročitali niti jednu knjigu. Jedino veselje bilo bi im gledanje dosadne Puraoavske televizije.

U posljednje vrijeme u Puraou se nakoti priličan broj Waura koje dugo nisu nosile nikakvaimena jer su bile vrlo nalik Puraoanskim djevojčicama, međutim imale su crno srce i noge suim podmuklo smrdjele kilometrima, a ta dva podatka itekako su ih razlikovala od običnihPuraonskih djevojčica. Iako je postojalo bar 889999999999999999999999999 razloga da seWaure istjeraju iz Puraua, one nikad to nisu dopustile nego bi uporno gazile travu, palile,pljačkale i bljezgarile bezveze. Najčešće bi mrmljale „wauwauwa…“ pri tom ne otvarajućiusta i nevino se osmjehujući tako da je jednom čitav Purao bio ozbiljno zabrinut zbogzvučnih halucinacija sve dok se nije otkrilo otkud mrmljanje dolazi. Nakon tog incidentaprozvali su ih Waurama, ali kako su mnoge od njih poticale od običnih nesretnihPuraoanskih roditelja vrlo su se lako zapošljavale na puraoanskoj televiziji, sjedile upuraoanskoj vladi, a kako su još k tome izumile puroanske konce koji su postali sredstvoplaćanja svega što je prije svakom bili dostupno, nitko im ništa nije mogao. Malo-pomalouvele su takvu strahovladu da se više nije pamtilo je li ikad bilo da njih nije bilo. Puraoi supostali nesretni i više nisu mogli ni misliti ni plakati ni kakati. Da se ne bi ugušili odWaurskog smrada nogu morali su na nosevima nositi ružne i neudobne maske prilagođenemalim waurskim nosićima. Iako su imale male noseve i uglavnom lijepo oblikovane udove,„slatke kao palačinke prelivene čokoladom i punjene otrovom“, kako su same za sebe voljelereći, Waure nisu bile ljepše ni pametnije od Puraoanskih djevojčica.

39

Problem u Puraou je bio to da nitko nije znao kako su Waure uzrok njihovim nevoljama. Pačak ni Roneburzi, jaki momci plavog srca koji su znali najbolje šale i koji su se mogli obranitiod većeg broja Waura ako nikad s njima nisu sjedali u auto. Radije bi išli pješice, onda bi bilisigurniji. Kako su imali gusto krzno i velika otvrdnjela stopala ni šetnja po najhladnijoj ziminije im mogla naškoditi. Ništa im nije mogao ni jak zao vjetar ni daleki nebrojni putevi. Svesu to oni prolazili bez teškoća, ne dopuštajući si da uživaju u ponosu ulazili su u svoje topledomove i tamo smišljali šale za najdraže Puraovce te im s ljubavlju pleli čarape, tople veste išarene kape. Jer nisu svi bili sretnozgrijani kao oni.

Ronenburi koji, osim što nisu bili jaki, ni plavog srca, bili su jako slični Roneburzima. Voljelisu biljke, osobito cvijeće i korijenje i lišće (slično Roneburzima koji su obožavali svaki diobiljke a posebno su uveli kult stabljike), no nisu se kao Roneburzi mogli zadovoljiti pijenjemvode i pletenjem šlapa nego su razvili čudnovat način ishrane (od kojih im je pala dlaka inarasli zubi), a to je jedenje bića. Bića su dovozili već mrtva s drugih planeta i nisu znali kojai kakva su to bića dok su bila živa. Onako kako su ih servirali za ručak izgledali su lijepo išareno poput bombončića za praznik Donika. Praznik Donika (ili Donton kako su isti praznikzvale Waure koje ga nisu slavila taj dan) odvijao se nekad jednom, a nekad dvaput godišnje,ovisno o veličini najvećeg Donika drveta i stvarni dolazak prve prewaure Donike (Donaton).Iako je bilo nekih Waura koje su potajno za taj dan jele Donike, čak i nekih Donikalija, tajdan blagovalo se samo meso. Roneburzi bi povraćali. Pilo se vino u svim bojama. Potkrajpraznika Donika sve bi Waure bile pijane, ležale i sjedile po cesti dobro raspoložene imeđusobno se gađale mesnim bombončićima. Taj dan mladi Ronenburi nisu smjeli izlaziti izkuća jer je bilo opasno. Djevojčice bi ih znale napasti i silovati, no ako je samo to, dobro biprošli, jer njihovo spolovilo bilo je od najsočnijeg mesa u Puraou. Stariji i iskusniji vješto suizbjegavali njihove smicalice i nikako ne bi kušali vino koje su im nudili, a na spolovilu sunosili trostruku zaštitu tako da im nikako nisu mogle naškoditi. Ugriz za uho ili nos, cijeniose poput dobre tetovaže.

Roneburzi koji nisu imali spolovila pa se nisu trebali bojati Waura ipak su jedne noći odlučilida im je prekipjelo, pa neće neke tamo djevojčice ugnjetavati čitav Purao, popizdili su isvaku Wauru koju su našli bacili bi u zao vjetar. Zlom vjetru je pozlilo i nastao je pljusak. Toje dobro došlo biljkama u Puraou i Ronenburima je naraslo krzno pa više nisu morali jestimeso.

40

OVO NIJE MOJA PRIČA

Ja dolazim iz šume. Tamo struje vjeverice, ježevi, srnke*, zmije, ptice, mačke i beskrajnopuno cvijeća, biljaka, kukaca i drveća. Svaki dan poserem se pod jedno drvo. Ne, to činimrijetko, dane ne brojim, onda odjednom, ne radi se o meni. Ovo nije moja priča.

Radim u uredu. Ured je glup ko kurac i svi smo poremećeni. Zlo mi je od svega. Ubijam sevješanjem proklizim glavnom ulicom na ogromnom crnobijelom konju i vješam se o stabla,stupove, svjetionik (najveći na trgu): Zatim se spasim.

Ovaj ne misli učiniti ništa.

Nadam se da nisam ovdje.

Ovo je samo san.

Budim se, pospremam šalice od sinoćnje večere, nalazim se u dvorcu, vrlo starom,kamenom, bez namještaja, dugi hodnici i kružne stepenice, obučena ko iz prvih (drugihprvih) sjedam, naglo prilazim prozoru, udaram se koljenom, no bol je neznatna prema ljepotislike – dvorac je obrastao mahovinom i ružama, ima prekrasan cvjetnjak, livadu i jezero,maleno, umiljato, s patkicama, leptirima i lopočima. Na puteljku, zgrčen, leži princ. Mrtav jei patuljci su mrtvi. „Ali to je krasno!“ – budim se i plačem.

Utorak, veljača, tjeranje prema trajanju

Četvrtak, proljeće, litre vode, u kantama

Srijeda – kuhanje pospremanje

Subota –

Petak – mrzim metak

Ohio. Opet odlazim.

12:45. Dug dosadan let

Objašnjavam zašto ne vjerujem u bezuvjetnu ljubav žene prema muškarcu. Napila sam se.

41

17:55. Objašnjavam paralelnu dužinu penisa puta šest umjesto da učini nešto povodom toga.Odnese smeće. Ode pogledat kroz prozor. Poleti u dućan.

* Biće koje nemam nikakve veze sa srnama.

42

DNEVNIK MELLISE LOOST

– VODA JE ŽIVOT. I VJETAR JE ŽIVOT. ZRAK JE GUST I OZNAČAVA NEPOSTOJANJE. DANIJE SASVIM STATIČNO JASNO JE IZ PRIMJERA PUHANJA. DA NEMA USTA NE BI BILODIMA… HMMM… – čula sam se mrmljati nerazumljivo pitajući se za nesigurnu istinitostsvojih riječi.

Ja ne stavljam datume u dnevnik. Ili godine. Vrijeme kao takvo me ne zanima.

Zgrabio me za dupe i posjeo. Uvalio se u mene poput kakvog monstruma ne pitajući zagodišnje doba ili bračno stanje. Premda nisam očekivala, užitak je trajao nekoliko sekundi,ostatak sam proučavala muškarca kao pojam, iako ovaj nije bio ni blizu pojmu… odustalasam, oprala ruke i otišla kući.

Noćas se želim jebati.

Takvo što još nisam iskusila. Boja neba je bila neopisiva, no uroniti u nju bilo bi neštoposebno. U oblake. Idem spat.

Sanjala sam da jašem gola na jednom oblaku a oko mene lete zmajevi. Oštro pružam pete ipadam, lagano, bezbolno i nečujno. Let – u snovima izražava želju za sublimacijom, zatraženjem unutrašnjeg sklada, za prevladavanjem sukobljenosti. Takav san čest je kodneurotika koji nisu sami kadri ostvariti svoje želje za uzdizanjem.

San o letenju završava sa morom pada: to je simbolički izraz proživljene stvarnosti,neminovna posljedica pogrešnog stava prema zbiljskom životu. Slika leta neozbiljna jezamjena za čin koji je trebalo izvršiti. > želja >nemoć > tjeskoba

43

Nema ništa o petama.

Hulio je žena. Kako sam to i sama, ne da mi se objašnjavat zašto je to tako ni zašto mi se neda objašnjavat. Kada bi žene imale manje pospremati i brinuti se o drugima više bi pisale iopćenito, tko zna što bi bilo od svijeta. Dobre su i nisu loše. Možda, to je uostalom rekaomuškarac. Muš s karom – karirani muš (muš-muškarac od mušice) čoha jaja i maše repom

Sad sam se ispucala.

O čemu žene na kavi? O pivi.

Vještičarenjem se bavim od svoje 11 godine, znam jahati na metli na 100 načina ali to me neinteresira, slično kao da sam talent za jezike ali neću učiti. Obožavam mirišljave štapiće,svijeće, eterična ulja, glinene posude,perje, mačke, duge nokte, boje, sex, vino, pivo i horore.Prašinu mrzim. Da sam ja ta koja odlučuje – Glavna nad Glavnima – ukinula bih prašinu.

Plavi štit – mir i opuštanje

Ružičasto – ljubav

3 kuglice sklada

obavezno lišće ispod tanjurića

kamenje u kutove

eto, morat ću psihijatru. Počela sam razmišljati o vremenu i prašini.

Volim se i postojim.

Nije ni čudo s obzirom na radio. A da ustanem i uga…, evo, zvoni telefon.

Više se neću seksati. Postajem tužna od toga.

44

C. G. Jung smatra da su vještice projekcije muške anime, isto tako vještac je očitovanjeiracionalnih sadržaja psihe, moći se ne mogu osloboditi izvanjskim činom, već unutrašnjomtransformacijom koja će se najprije konkretizirati u pozitivnom stavu prema nesvjesnom i upostupnom uključivanju svih elemenata što iz njega izranjaju u svjesnu osobnost.

Sjedim na jastučiću od mahovine. Na drvo sasvim blizu mene sletjela je smeđa ptica veća odkokoši. Pobjegla je kad sam otišla po fotoaparat. Vjetar raznosi lišće. Kroz lišće provirujujaglaci. Čujem kako razgovara drveće i nebo odgovara. Čitava priroda komunicira putemvjetra. Kada se vjetar pojavi u snu, najavljuje da se spremaju značajni događaji, doći će doneke promjene, simbol duhovne energije.

Ne želim se nikad vratiti.

Ujutro grlica sasvim blizu prozora, pjeva mi. Navečer ptičice veselo cvrkuću. Moja ljubavspava iako je osjećam. U loncu kuham brokulu. Došlo je proljeće. Čitav svijet ponovno seokrenuo nisam mogla stati

Opet cvijeće mirisi

Sva tišina koja se u međuvremenu dogodila, prošla je. Sada sam u sretnom stanju.

45

SLUČAJ EMINE NÜSS

Emina Nüss bila je pomalo čudan liječnik i gotovo normalna sredovječna žena. Poput većinežena, smatrala je da joj kuća mora biti uredna i čista. Posebno ju je smetala prašina i krušnemrvice na podu.

Zbog toga bi često, bez obzira na sate dana ili noći, uzimala stari potrgani usisavač izormara, uključila ga u struju i kleknula na koljena. Usisavala. Osjećajući kako joj u tijeloulazi toplina, gledala bi kako se šare s tepiha oslobađaju prljavštine i izranja slika beduinakoji sjede ispod palmi. Središnji i uvijek najprljaviji dio tepiha prikazivao je prekrasnu goludjevojku koja prilično provokativno raširenih nogu sjedi na devi. Za Eminu, taj je tepih imaoveliku emocionalnu vrijednost. Bio je to poklon jednog od njenih neobičnih pacijenata,bogatog i zgodnog Abudabadu’alija.

Abudabadu’ali imao je harem žena, ali žena s tepiha i doktorica Emina Nüss bile su dvijenajznačajnije žene njegova života.

Od svih Emininih priča Abudabadu’ali najviše je volio onu o dimnjačaru-srećonoši. Činila muse tako egzotičnom. Sve dok nije spavala i razočarala se s jednim od njih, za Eminu Nüssčovjek koji čisti dimnjake bio je isto što i dobri duh iz svjetiljke, još bolji, jer ispunjavao bi jojsamo one sretne želje. One nesretne, što čovjek i nehotice zaželi, nisu spadale na sreću paprema tome nisu bile dio njegova posla. Tako je mislila Emina Nüss. Abudabadu’ali možda inije shvaćao sve od priče, ali ionako je jako volio gumbe. Uživao se zakopčavati iodkopčavati polako, bez žurbe i dostojanstveno, kao da oblači oklop. Često bi Eminu obukaou svoju košulju, a zatim je svlačio. Emini bi bilo svejedno. Onako ionako nije voljela sex i svešto bi Abudabadu’ali učinio na tom području za nju je bilo samo pitanje profesije. Zanimaloju je ljudsko tijelo i ono što se događa s njim, ali iz sasvim drugih razloga nego nježnogAbudabadu’alija.

Doktorica Emina Nüss nije bila lijepa poput raskrečene ljepotice s dvogrbe životinje. Kada biih podigla dobrim grudnjakom, grudi bi joj još izgledale dobro i čvrsto, ali struka gotovo danije ni imala. Dupe joj je bilo spušteno, a noge ravne, stupaste, neprivlačne. No imala jelijepa punašna usta i velike zelene oči kojima je mogla odglumiti bezbroj lica, sve oviseći opogledu kojim bi se trenutačno koristila. Pogled sramežljive djevojčice bio joj je najdraži.Dok Abudabadu’ali nije prvi put kročio u njenu ordinaciju, tak izraz je rabila samo potpuno

46

sama, pred ogledalom u kupaonici dok bi prala zube. Držeći četkicu pored glave, gledala bimalo postrance ali opet u sebe sve dok ne bi ugledala svoja nimalo sramežljiva ustazamrljana bijelom pastom, tada bi se nasmijala.

Doktorica Emina Nüss vrlo se rijetko smijala u javnosti, čak ni njen osmijeh ne bi se mogaonazvati osmijehom u pravom smislu, bilo je to više nekakvo rastezanje usnica u koje bi ondaljudima bilo neugodno gledati. Smješkanje je smatrala glupim, a nije željela izgledati glupo.Željela je izgledati dostojanstveno pred svojim pacijentima. Zbog toga je nekolikopramenova svoje kose obojala srebrno. Zbog toga je svoj pogled iznijansirala od savršeneozbiljnosti preko sve-mi-je-jasno pogleda do očiju koje su zračile bar dvogodišnjomgarancijom da se iza njih nalazi mozak. Njezini pacijenti doživljavali su je kao hladnu iodbojnu osobu, no ipak im je s druge strane bila simpatična, čudna, na neki način. Voljeli sujoj dolaziti, možda zato jer im nikad nije naškodila, cijene su joj bile umjerene, a tu su moglipopušiti i najeftiniji joint u gradu.

Doktorica Emina Nüss vrlo se teško opuštala u društvu drugih ljudi, i želeći nešto što bi jeizdvajalo od ostalih, i to je uzela u obzir otvarajući ordinaciju. Odmah je zamislila velikustaklenu pepeljaru i tzv. „lulu mira“. Popušivši hašiš ljudi su se zaista osjećali opuštenijima,neke boli odmah bi nestale, a neki bi znali bolje definirati što ih zapravo boli. U svakomslučaju, gospođa Emina ubrzo je stekla dobru reputaciju i gomili domačica promijenilapogled na svijet.

Abudabadu’ali bio je na proputovanju i od dugog sjedenja u avionu dobio je hemeroide. Je limu bilo neugodno poslati po svoga osobnog liječnika koji je oduvijek želio postatiavijatičerem pa je većinu vremena provodio u pilotskoj kabini ili mu je bilo ugodno u novomgradu upoznati novog liječnika, svejedno je. Tog dana, najavivši se telefonom pola sata prije,gospodin Abudabadu’ali stupio je u ordinaciju Emine Nüss. Već čuvši njegov glas, očigospođe Emine polako su počele dobivati novi izraz. Nakon što je spustila slušalicu iponovila njegovo ime, nasmijala se.

Abudabadu’ali se vrlo često smijao. Njegov osmijeh nadaleko je bio poznat i posebno omiljenkod žena. Već s vrata široko ga je pokazivao. Njegovi zubi bili su bjelji od bijelih vrataordinacije, a tijelo mu je bilo krupno i snažno tako da je gotovo zatvorilo ulaz. Nježnozatvorivši vrata pozdravio je na svom jeziku. Gospođa Emina je protrnula. Uputila mu jepogled sramežljive djevojčice odmah se posramivši toga i pocrvenila. Učinak je bio obostran.Gospodin Abudabadu’ali kod žena je najviše cjenio nevinost.

47

– Gospodine Abu…ali…ali… – pokušala je izgovoriti njegovo ime zamuckujući.

– Gospođo Nüss… – odgovorio je ne pokušavajući ispraviti je.

Kada je svukao hlače i legao na krevet gospođa Emina ga je morala zamoliti da ustane i daskine i gaće. Ustao je i to učinio, ali nije ponovno legao. Stajao je tako, gol do pasa.Doktorica Emina ponovno je protrnula i pocrvenjela. Nakon što se sabrala, zamolila ga je dase okrene. Hemeroida nije bilo i namjeravala mu je to reći, no on se, savršene erekcije, većokrenuo prema njoj.

Crvena lica, ali ne od stida, smijući se glasno, Emina Nüss proživljavala je svoj prvi orgazamglavom umalo ne razbivši strop. Kada ju je Abudabadu’ali skinuo sa sebe legla je na krevetza pacijente i zaspala. Od tada bi gospodin Abudabadu’ali svakoga puta na proputovanju naistom mjestu zračne udaljenosti od svog grada dobio hemeroide i njegova posada mogla jerazgledavati grad, trošiti novce i nalaziti ljubavnike i ljubavnice dok bi on dan provodio sasvojom novom liječnicom.

Abudabadu’ali počeo je te susrete smatrati svojom najromantičnijom vezom, a i nadao se daće mu možda pomoći osloboditi se svoje strasti prema goloj ljepotici s tepiha. Osim što seponekad i sam sebe sramio kada bi ustao i vidio tepih sav umrljan spermom, od tog trljanjadobio bi i pravi osip i svrbež pa bi zaista često trebao liječnika. Upoznavši Eminu, njegovomliječniku koji je volio letove avionom prijetilo je da ostane bez posla, no on ga je jedinimogao spasiti tog svrbeža i pečenja izmislivši mast koja se uvijek morala pripremiti tik predupotrebu i, tvrdio je ovaj, sastojci lijeka bili su tako precizno dozirani da bi i najmanjagreška bila riskantna. Kako se gospodin Abudabadu’ali nije volio previše kockati sa svojimzdravljem, a pogotovo ne sa zdravljem svog penisa, liječnik koji je volio letove avionom idalje je letio s njim. To se nije promijenilo ni kad je Abudabadu’ali odlučio tepih poklonitiEmini.

Emina Nüss poklon je primila prilično ravnodušno, kao još nešto što treba usisavati. No,hineći radost i želeći iskazati svoju zahvalnost predložila je da vode ljubav na njemu.Abudabadu’ali je prijedlog odmah prihvatio, polegao Eminu na raskrečenu damu i takoostavši neozljeđen vodio ljubav sa svoje dvije najveće strasti.

Kada je toga dana Emina Nüss otišla u kućnu posjetu jednom pacijentu ostavivšiAbudabadu’alija samog u kući nije ni slutila što će je dočekati kada se vrati. Abudabadu’aliosjetio je čudnu prazninu, njemu još nepoznat osjećaj kojeg nije znao definirati i, iako je

48

maloprije imao snošaj s Eminom, penis mu je stajao izuzetno čvrsto pokazujući u smjeruraskrečene dame. Nakon kratkog promišljanja skinuo se i legao na tepih. Nedostajala mu jenjegova ljepotica. Obljubivši je, slatko je zaspao. Emina ga je našla kako gol spava na podu,licem prema dolje. Abudabadu’ali je sanjao kako ga guta zemlja i jedu termiti. Emina jenajprije ostala ukočeno stajati zagledavši se u njegova čvrsta bedra, malu dlakavu guzu iširoka ramena, no tada se prenula i pomislivši da je mrtav potiho vrisnula. On se okrenuo usnu i ona je ugledala njegov penis, crven i otekao.

Tog dana Emina Nüss imala je posla i popušila je i koji joint previše. Uplašivši se možda iviše nego što bi trebalo, u panici je otrčala do ormarića s lijekovima. Na brzinu je zgrabilajednu bočicu i vrativši se u sobu sasula je na Abudabadu’alijev penis. Jaka lužina opekla jeAbudabadu’alija i spalila lice prekrasne gospođe na devi. Abudabadu’ali probudio se uzvrisak i nepodnošljivu bol. Ugledavši izgorjelo lice svoje pustinjske princeze pomislio je dagori, naglo ustao odgurnuvši Eminu i skočio kroz prozor. Srećom, Emina Nüss stanovala je uprizemlju i Abudabadu’ali je prošao samo s iščašenjem gležnja. Ustao je uz psovku, bol unozi i međunožju i vidjevši dimnjačara kako zvoni na Eminino zvono okrenuo se na ulicu ipozvao taxi. Više se nikad nije vratio Emini Nüss.

Dvije žene, jedna lijepog lica i jedna lijepog tijela slučajem su ostale same nikad neprozborivši ni riječ o onome što se dogodilo.

49

RUŽIČASTE CIPELICE

Pogledao je oči u ogledalu i rekao:

– Dobro jutro, gospodine predsjedniče.

Lice koje mu je uzvratilo imalo je tupast pogled. Bar mu se tako činilo.

– Sretan rođendan – još je zamucao. Pokušao se nasmiješiti. Tip u ogledalu kao da namjernonije odgovarao na njegovo namigivanje.

– Trebalo bi se umiti i obrijati, kad bi za to bilo potrebe. – rekao je naglas.

Skoro da je odlučio leći natrag u krevet kada je čuo neku buku u hodniku hotela koja ga jeprivukla. Pogledavši kroz špijunku ugledao je prizor koji ga je iznenadio. Ispred susjedovihvrata stajala su tri naoružana muškarca. Prvi je na sebi imao masku Kalimera i zelenemaskirne hlače, gol od pasa, nabijenih mišića, bio je maljav po čitavom tijelu, u ustima ježvakao čačkalicu. „čista klasika“, pomislio je i skrenuo pogled na drugog niskoga i ćelavogtipa u bijelom odijelu s trbušinom koja se činila njegovo jedinim ali moćnim oružjem. Neštoje užurbano objašnjavao, okretajući se malo prema prvom, a malo prema trećem tipu. Zarazliku od čudovišne bijele loptice treći tip bio je jednostavno cool. Iako je u hodniku hotelavećina rasvjete bila razbijena i već je davno pala noć, usprkos tome što je sam sebi zaželiodobro jutro, učinilo mu se najprije da nosi naočale, no pogledavši bolje vidio je da je tozapravo crni povez. Osim poveza i sva ostala odjeća na čovjeku bila je crna, čak i njegovakosa, crnija od odjeće, samo nešto nije bilo u redu s njegovim cipelama. Bile su ružičaste.Lakirane ružičaste cipele s visokom jako tankom petom. Da je mogao pogledati iz blizinevidio bi i malene ružičaste mašne, jednu sprijeda i dvije sa svake strane pete. No i ovo što jevidio činilo mu se zanimljivim, pa je, neočekivano i za samog sebe, naglo otvorio vrata ipovikao:

– Hej, ljudi!

Tipovi su se odmah sinkronizirano okrenuli iako nisu dugo stajali ukipljeni. Uskoro ga je onajnaoko i zapravo najopasniji tip, „Kalimero“, podigao pola metra u zrak držeći ga samo začeljust.

– Rrrrrrhrrr… – mrmljao je.

50

– Pustite ga, molim vas – oko njega se raštrkao čovjek s trbušinom.

Čovjek u ružičastim cipelama pokušao se iskrasti hodnikom. Kalimero je potrčao za njim.Čuo se mukli udarac i naglo je nastupio potpuni mrak i tišina. Onda je najprije zalajao pas,pa na kratko zakukurikao pijetao i vrata susjedovog stana su se otvorila polagano širećisvjetlost.

Čim je ušao u sobu (netko ga je gurnuo?) dvije snažne ruke bacile su ga na naslonjač i svasvjetla u sobi su se ugasila, osim ružičaste svjetiljke koja je stajala na bijelom stoliću-sloniću.„koji odvratan kič“, pomislio je pokušavši razaznati blještavu priliku koja je išla prema njemu. Zaustavivši se ispred slonića bijeli trbuh je pred njim postao ružičast.

– Ja sam Jack – rekao je – ponudite se kukcima, pardon, keksima. – dodao je ubacivši jedankeks u usta. Zahrustao je kao da žvače skakavce. Nakon što je progutao, zakašljao se –Oprostite. Ponudite se keksima.

Ne znajući je li bolje da ga posluša ili ne, sasvim zbunjen situacijom u kojoj se našao,odlučno je izjavio:

– Ali meni je danas rođendan – slagao je, već drugi put u istom danu na istu temu.

„manje će piti“, pomislio je, aludirajući na izlazak koji je proveo sam prošlu noć i noć prije,osjetivši se na kraju tako usamljenim da si je nakon neprospavanog dana poželio čestitatirođendan. Želio je ići kući. Gdje ga netko poznaje. Ali ovo. Bilo je sasvim spontano.

– Najbolje su spontane proslave – kao da mu čita misli rekao je Jack – Što vi mislite, Amy? –pitao je okrenuvši se prema mraku.

– Ja ne mislim –uzvratio je ženstven glas, pri čemu se nije dalo zaključiti misli li ozbiljno.

– Amy se opet šali – objasnio je Jack trpajući keks u usta – Još kouka – ponudio ga je.

Jack je pojeo sve sa tanjura, a njemu se ionako nije ni jelo. Amy je šutjela i osim što jeizjavila da ne misli kao da nije ni postojala. Kada je progutao posljednji keks Jack je obrisaoruke u svoj bijeli trbuh, ugasio ružičastu svjetiljku i rekao:

– A sada vas ostavljam same.

Nakon što je trenutak ostao u mraku razmišljajući da li da ode ili ostane, čudeći se sam sebizbog potonje mogućnosti, ipak je poželio vidjeti Amy. Baš kada je htio upaliti svjetiljku

51

snažne ali nježne ruke polako su ga odgurale na pod. Najprije je čuo muziku a zatim osjetiopritisak ženskih oblina na svom tijelu. „Jednu, dvije, pa tri, četiri, sve,sve,sve…“, brojao jepokušavajući uhvatiti to tijelo koje se vrtilo na njemu. Premalo je reći da se uzbudio, jerkada su mu iste dvije ruke vezale povez oko očiju pričinilo mu se da osjeća strah ali kada jesasvim jasno čuo muški kašalj negdje ispod svojih nogu, zamro je.

– Ne, molim vas, neee! – zavapio je, no ona mu je već otkopčala hlače i sjela na njega.

– Zamijenili ste me s nekim, molim vas, nije mi rođendan, ja sam p… – objašnjavao je i to jepogubno djelovalo na njegovu muškost.

Amy je ustala s njega i rekla:

– Ja ovo ne mogu, stalno se miče.

– I treba se micati. – odbrusio je glas koji je, sada je bio siguran, pripadao Kalimeru.

– Možda ako mu stavimo ružičaste cipelice… – vragolasto je predložila Amy.

I zaista, kada mu ih je stavila, njegova muškost ponovno se vratila. Uskoro su sobu napuniliuzdasi koji nisu zvučali kao patnja.

– Sretan rođendan, draga. – iz mraka je šaptao Kalimero.

52

SVAKI DAN JE SUPER

Ulu su posebno živcirali muškarci.

– Gadovi jedni, pokazat ćemo mi njima, stoka usrana – urlala je, kosa joj se podigla u oblikuatomske bombe, Mrvica se držala za trbuh od smijeha.

– Samo se ti smij, pičko – nastavila je derući se još više – konj jedan usrani, još jučer mi jeobećavao od kave do Amsterdama a sada će mene njegova žena ili koji kurac jebat! Upičku!!! A tek sam se popalila.

Mrvica se još kao djevojčica voljela zavlačiti u ormare ili kutije i tamo se igrati zamišljenogsvijeta. Njene igračke uglavnom se nisu svađale, ali su često patile od ljubavnih problema ilibi ih uhvatila neka čudna melankolija koju Mrvica kao dijete nije mogla razumjeti.

Zapalila je i duboko povukla dim.

Ula se često derala na Mrvicu i ponekad je zvala glupačom, ali kada bi Mrvica spavala a Ulabi vidjela da se pri tom otkrila nježno bi uzela pokrivač i pokrila je.

Iako je na prvi pogled moglo izgledati suprotno, Ula je zapravo imala problema sizražavanjem osjećaja. Ustvari, njeno izražavanje osjećaja nije imalo nikakve veze sosjećajem kojeg bi pri tome osjećala. Razdoblja od klasičnog plača do nekontrolirana bijesaizmjenjivala su se s dugim periodima agresije i destruktivnosti u kojima bi Ula proživljavalaiskonsku i duboku tugu. Tako je bar Mrvica zaključila pa kada bi je vidjela kako tupogpogleda sjedi na podu raširenih nogu poput malog dijeteta među gomilom odjeće i hrane dokjoj se slina cijedi po bradi i govori „sretna sam danas, da da da“, ne bi se zabrinula.

Riječi bi je odavale. Što bi više „konj usrani“ dobio epiteta to bi odavalo veći stupanjzaljubljenosti ili bi bar značilo da je dotični konj prilično dobar pastuh za jahanje.

Mrvica je najprije lako izražavala osjećaje, ali kada je vidjela koliko to boli i koliko su ljudiljuti zbog toga, prestala je i povukla se u ormar. Možda zbog čitanja u mraku, uvijek je imalaplačne oči. Ula bi je ponekad mrzila zbog toga. „Ne mogu te gledati, rasplakat ću se.“ reklabi. Mrvica bi tada otišla u svoj ormar, upalila svjetiljku i čitala. U ormaru je bilo dovoljnomjesta za razne predmete tako da su se, uz nešto malo odjeće, tu našli žuta svjetiljka, gomilajastuka i kamenja, gorski kristal, mjesečev i sunčev kamen i ružičnjak, crtež Halleyevog

53

kometa i čegrtuše, registarska tablica, planovi raznih gradova, čak akvarij sa zlatnimribicama.

U Ulinu ormaru bilo je još više stvari ali uglavnom odjevne ili seksualne namjene, osimponekih cipela i ulaznica za kino ili kazalište. Ula je obožavala ići u kazalište. Voljela jesjediti sasvim blizu glumcima i promatrati im lica. Imala je jako prodoran pogled i jednom jejedan od glumaca primijetivši da ga gleda sasvim zaboravio tekst i zbunio se pa se zauvijekprestao baviti tim poslom. Jedan drugi glumac tako se strastveno zaljubio u Ulu da je nakonnjihova zadnjeg oralnog seksa zauvijek prestao jesti i umro bi da ga, kao i već mnogo putado tada, nije spasila njegova majka.

Mrvica je već danima zabrinuto sjedila u ormaru, ne čitajući ništa. Usta su joj bila slijepljenai suha od dima. Na trenutak je poželjela ponovno pročitati. Ula nije podnosila da Mrvica pušiu ormaru, no kako je puno radi i izbivala iz kuće, Mrvica je satima sjedila u ormaru i palila igasila cigarete. Ponekad bi unutra donijela kavu i tanjurić pa bi ispijala kavu i okretalašalicu na tanjurić ili obratno. Neprestano je očekivala smrt. Do jednog dana nije razmišljalao tome, sudbini i smrti, bar ne kao o nečemu oko čega se treba brinuti.

Ula je često spominjala da želi djecu. Mrvica nije mislila da bi joj se to trebalo dogoditi. Iakoje prije voljela spavati s muškarcima koji joj se sviđaju, zaključila je da su većinom svipokvareni u duši, iskompleksirani i loši ljubavnici s kojima se ne isplati tratiti vrijeme. Objesu bile složne što se takvih zaključaka tiče, ali Ula je uvijek govorila da „ja bez sexa ne moguda ga jebeš“ i nastavila se jebati gdje bi stigla uvijek pomno pazeći na zaštitu i reputaciju.Pri tome su joj se često potkradale greške pa osim što je stalno išla ginekologu po tko znasve koje vaginalete ponekad bi posegnula i za testovima za trudnoću.

Mrvica je znala dugo gledati kroz prozor kada nikoga nije bilo kod kuće. Razmišljala je ostvarima koje su se dogodile sve dok ne bi ishlapjele. Tada bi ustala i otišla zalijevati cvijećeili bi gledala TV dok ne zaspi.

Ula nije mogla izbiti iz glave tipa s kojim je posljednji put spavala. Ponos ju je sprečavao daode k njemu i što je bio dalje to ga je više željela. Napokon više nije ni o čemu razmišljalaosim o tome da prodre u nju, sve dok, jednog posebno sunčanog i toplog dana nije u kabiniza tuširanje ugledala golo Mrvičino tijelo. Ušla je u kabinu i poljubila je. I tako je svepočelo…

54

ROMANCE

– Mislim da nije važno je li jutro ili večer da si razjasnim. Ne znam više je li poslije jela jedobro ili ne ali ne dam se više uznemiravati. – mislila je.

– Nije sve u kuhanju i pospremanju. – rekao je neki dan. Danas, sjedne za stol, pojede iustane. Ona je otišla u sobu.

– Smrad.

– Nego je valjda u sexu – razmišljala je – Ideš i jebeš se dok oko tebe pliva smeće i ništa nejedeš sve dok ne dobiješ spolnu bolest i krepaš od anoreksije prije te on odjebe onda dok nekrepaš ideš dalje i jebeš se. To mi valjda hoće preporučiti, jebenu povijest bolesti!

Nije više znala može li više da li je u pravu ili možda nije.

– Ne znam više što pričam. Idem leći, a onda oprati sube, tj. suđe i zube, kao svaka pravažena. Popila sam dvije rakije pa da mi ne bazdi iz usta i boli me glava. Bolje da sam sepojebala. Ali ja ne želim!

– Glupača! – izvana šarmantan, u sebi je bjesnio – Glupača, zla, zla glupača. Kažnjava me, neda mi pice. Da sam bio gori… – pogledom po prostoriji, pica ko u priči – sve su one iste.Najprije te izluđuju… što si prema njima bolji… gle ova je dobra. Neće to više tako ići.

– Sve njih po tome prepoznamo – rekao mu je prijatelj, poznavalac – Namirišimo. Digne ti sekurac. I onda nekako dosadi. Ako ne paziš, meni se to ni jednom nije dogodilo, dobrojednom, skoro, ali ionako je bio mućak, to su gluposti, iako, osobno sam protiv pobačaja,poštujem ljudski život, ali potrebe su potrebe, pokušavam živjeti pošteno, bla bla.

– Nisam mogao sve uništiti. Nisam bio spreman. Još sam mlad. Piva. – bilo je zadnje što jepomislio prije nego je upalio tv. Na tv-u je bila lutkarska emisija o zombijima i uzgojupovrća, plivanje, loša glazba koju ne voli slušati ali uživa promatrati, s jedne dubljeumjetničke strane, skoro filozofski.

– Muškarci su rođeni filozofi – na tv-u je bila komedija o prdenju.

– Žene i intuicija ha, ha, muškarci isto imaju intuiciju, eto npr. Ja, pričao mu je drugiprijatelj, gubitnik – Znao sam kad sam je vidio da će me ostaviti. Imala je duge noge, sise,

55

bila je prezgodna, lice, dupe, svi dijelovi, kilaža taman, dobro možda malo predebelegležnjeve, ali bože moj, no znao sam! Ali da me ostavi zbog ginekologa, koji paradox,navodno još frajer dobro jebe, šmrc, i fuj gadi mi se to reći, levo, ole, ne mogu ispljunuti turiječ, ja sam joj bio bolji, nisam se prao i nisam bio cmizdrav i nježan i bogat i vjeran i nisamobdaren ali bar priznam, šmrc.

– On bi ti bio bolji. – rekao joj je prijatelj misleći na Regulusa Regulusa.

– Dok sam još bila mlada, zapravo, žena je uvijek mlada, mlađa dakle, kao da ima nekihtrenutaka koje shvatite tek kad izmaknu kao da stojite na kamenčiću i iznad vas dotaknekotačić sudbine…

– Ja sam danas pomeo. – čula je glas. Na tv-u se prikazivao dokumentarni film o ženi kojanije mogla zatrudnjeti u prirodi.

– Sretnica. – mislila je – Ja da s njim zatrudnim napravila bih si abortus s guščjim perom.

Regulus Regulus je sjedio na drvetu, čačkao nos i grickao slamčicu trave. Na pamet mu jepala čudna ideja. Najprije se nije mogao sjetiti koja ali onda je sišao s drveta, pljesnuo se poguzici i bezbrižno odšetao.

56

ŽENE NISU LIGNJE

Na planetu Po žive mala Pu i njena baka Bu. Mala Pu pita baku:

– Da li su Žene na Željmi lignje?

– Nisu dijete. – mirno kaže Bu.

– A pas?

– Nisu ni pas. Iako se to ponekad čini. U odnosu na Mu na svojoj Žemlji. Kužiš?

– Aha. – odvrati mala Pu – a što Mu hoće?

– Mu žele osobu koja će ih razumjeti bez obzira na okolnosti, koja će ići s njima kad god onito žele i ostati kod kuće kada je neprikladno psa izvesti van, ukratko, oni žele osobu – psa –ženu, no takva žena nema pravo „ja“ kao što se i psu na Žemlji negira osobnost. Ako kažusjedni, da sjedne, a ako kažu lezi da legne. Još bi bilo bolje da ništa ne moraju reći nego dato one intuitivno naslute i poslušaju.

– Nešto kao telepupija? –pita mala Pu.

– Da, samo što oni na Žemlji ne koriste telepupiju i intuiciju na pravilan način, no to nijevažno za našu priču.

– Zašto se onda na Žemlji Mu ne ožene psima?

– Zato jer žene ne smiju izgledati kao pas, nego kao lutke koje nisu živa bića. A i velika jerazlika između stvarnog psa i nestvarne žene. Dok se, ako se ima psa, gospodar brine što ćepas jesti, ovdje se pas brine što će gospodar jesti.

– Zašto?

– Zato jer su generacije majki pristajale da budu psi. Kada žena laje ima se pravo zavezati zastup, ostaviti u dvorištu ili udariti. Ako je nitko ne gleda može lizati svoje rane. Jelʹ ti jasnodijete?

– Aha. – odvrati Pu – savršena žena – pas morala bi naučiti govoriti.

57

– Hmmm… možda.

– Bako, je li žena hobotnica?

– Nije, ali to bi joj moglo pomoći.

– Zašto? – pita Pu.

– Ne znam ja sve, dijete, ne znam ja sve. – odvrati baka i skoči u crnu rupu za kupanje.

58

VILINSKA SMRT

– Treba biti jako glup, jako mlad, ružičast, i ostaviti onog koga voliš. Prezreo i istrunuo.Gnoj.

Kurac i pička uglavnom služe za pišanje, neka se javi suprotno, slatke male životinjice.

Jebanje je lijepo.

Jebanje je smrt. – razmišljao je. Otkad je shvatio da ga promatra postao je oprezniji, ali jemislima dopustio da se nižu brže. On nije bio dobar. Bio je pokvaren kao većina ljudi izaslužio je to što ga je snašlo. Bar je sam tako mislio. Ponekad, dok bi sjedio u naslonjaču,dobio bi veliku želju da propadne kroz zid, kao Alice. Počeškao se po glavi.

– Život mu je bio preopterećen – razmišljao je – no, on se nije obazirao. Bijela Vila nijemislila ništa loše, ali bila je kao stvorena za jebanje, tko bi odolio.

Bijela Vila bila je prijateljica njegova prijatelja kojeg je sretao u snovima. Često bi mu čitavenoći pričala nešto pametno, ali bi on ujutro sve zaboravio. Bijela Vila razumjela se uastronomiju, magiju i kulinarstvo, cjelokupnu povijest imala je u svojoj maloj bradavici,fizika i život poslije smrti bili su joj povremeni hobi, a umjetnost je nosila u pupku. U očimasu joj prolazila beskrajna putovanja i svaki put kada bi trepnula počela bi neku novu priču.Nikad nije bila zaljubljena, i to zato što je bila vila a ne čovjek, ali njemu je to smetalo.

– Drolja i kurvetina. – rekao je, legao na krevet, ispod nogu stavio jastuk i upalio TV.

Čitavog dana ništa više nije rekao. Ego mu je bio velik i osjetio se uvrijeđenim.

– Smrad. – rekla je Bijela Vila. Zbog toga ju je Gor, Gospodar Svemira, zatvorio u smeđurupu. Zabranio joj je da se smije, da govori, da se dira po grudima, miluje trbuščić i priča sživotinjama. Zabranio joj je da plače, da misli, ide u kino i oblači lijepe haljine.

– Droljo i kurvetino. – podlo joj se rugalo Sjeme Muškosti.

Bijela Vila ničim nije zaslužila taj naziv, bila je čedna, gotovo nevina, nije se miješala u tuđebrakove ni hvalila svojom tisućgodišnjom prošlošću, mladošću i ljepotom. Kao neobično bićebila je obična kao sve neobične djevojčice. Voljela je feminističke grafite, i sve one koji subranili potlačene, male a ustvari velike, lijepe i šarene. Voljela je čekati u podzemnoj

59

željeznici i uvijek bi se rasplakala kada bi vidjela bolesnog, starog ili umrlog. Unatoč njenojčestoj nevidljivosti često su je zaustavljali da bi pitali za ime neke ulice, zvijezde, cigaretu,novac ili plamen. Bilo je mnogo gladnih ljudi.

Kada bi on razmišljao o mnogo gladnih ljudi, ogladnio bi, otvorio hladnjak i ispraznio ga.Poslije više ništa ne bi radio.

– Tko se usudi ne voljeti me. – mislio je – Povremeni otkazi neophodni su da bih se razvijao.Žene rastu na drveću. Dobar sam, moralan, pošten, častan i jednostavnog srca, plemenit.Njima ustvari treba kurac, dobro ih pojebati. Uvijek pomognem u nevolji, mislim da dobrojebem.

U posljednje zapravo nije bio siguran. Bijela Vila nije imala picu, naravno da nitko nijevjerovao, ali nije, vile ih većinom nemaju ili imaju nešto sasvim drugačije nego što prosječanmuškarac Zemljanin može zamisliti.

Te noći nosila je ružičastu haljinu satkanu od malih ruža, mjestimično prošaranu pomfritomod jučerašnje večere. Gospodar Svemira pustio ju je iz smeđe rupe još ljepšu i pročišćeniju.Punu ljubavi, ali ne za kurac stvorenu.

– Ja te nisam zvao – rekao joj je, lažući.

Ona je doletjela bliže, promatrao je njena stopala, meka, nikad nisu hodala.

– Pokaži mi krila, gdje si se povrijedila – pitao je, glumeći brižnost, nasmiješio se toplo,neiskreno, a zatim je grubo zgrabio za ramena, bacio na krevet i pokušao probušiti. Svojomžestinom uništio je njen vilinski centar života i ona je umrla, širom otvorenih očiju.

– Previše se zaljubila u mene. – pomislio je kada se probudio. Ne shvaćajući ništa, otišao setuširati.

Gor, Gospodar Svemira, obrisao je suze i usmjerio pogled na njega. Najprije mu je puštaonaizmjenice jako hladnu a potom vruću vodu, a onda je prešao na ozbiljnije oblike zabave.

60

BALADA MORSKOM KONJICU

Na početku, Bibijana i Fridolin sjedili su na trijemu svoje kuće i promatrali. Bibijana jevidjela jednog leptira, koloniju mrava, dvadesetidva skakavca, njušku krtice, miševe, oblake,duhove umrlih i neke ljude u daljini kako se svađaju i jedu kisele krastavce s kaparima.Fridolin je imao slabiji vid i ništa nije vidio. Predložio je da odu u sobu i naprave doručak.

Bibijana je zažmirila. – Ostat ću ovdje. – rekla je. Od nedavno nije imala jajnike ali je dobilasposobnost vidjeti muhu na kilometre.

– Kada bih jela muhe nikad ne bih bila gladna. – rekla je kada je Fridolin već otišao.

Zapravo to nije bila istina. Ona je već godinama jela muhe i uvijek je bila ponovno gladna, aliFridolin to nije znao. Divio se kako ona dobro podnosi novonastalu situaciju no polako ju je,potajno i od sebe samog, počeo mrziti. Nisu vodili ljubav već mjesecima od tog događaja,čak i puno prije, boli me glava, boli me trbuh, sve me boli… Iako je to i bila istina, liječnici suna kraju priznali, već je bilo prekasno. Bibijana nije bila tužna.

– Lako sam mogla umrijeti, sretna sam, sada bolje vidim, nikad više neću biti gladna… –ponavljala je, u onim prigodama kada je govorila.

Vrlo rijetko je govorila, pa je Fridolinu ponekad bilo teško shvatiti njenu strast za životom.Satima bi sjedila i ništa ne bi rekla, zatim bi satima sjedila i promatrala.Vid joj se iz dana udan sve više izoštravao. Ubrzo je, jednog četvrtka, da dokaže Fridolinu koji to isprva nijehtio vjerovati, prije od mačke ugledala i pojela miša, a onda da se to ne protumači kaoslučajno, ispred nosa sovi otela još jednog glodavca. Nakon toga je plakala danima.

Promatranje ju je istovremeno sve više zabavljalo i zamaralo, počele su je boljeti oči. Dok suživjeli u gradu najprije je nabrajala sve predmete u stanovima koje je mogla obuhvatitipogledom i kako joj se videokrug povećavao, to joj je ubrzo postalo dosadno. Pokušala jegledati kroz zgrade, uživala je u apstrakcijama kojima bi punila oči probijajući ciglu, noboljelo je i prestala je. Jedno vrijeme Fridolin se zabavljao tako da bi ležao izvaljen unaslonjaču dok bi ona naglas prelistavala novine u trafici ili opisivala situacije u tuđimstanovima. Nju ljudi nisu previše privlačili, na njima je uglavnom primjećivala pojedinostikao čudovišne dlake, komade kože, pulsirajuće madeže i boje koje su uglavnom bile smeđe,bolesne i prljave. Noću nije mogla spavati. Bilijuni grinja u krevetu dovodili su je do očaja.

61

Sve češće su je boljele oči. Morala se ograničiti na pet minuta gledanja dnevno.

Fridolinu je već bilo zlo od svega, ali je nije imao srca napustiti a i bojao se da bi ga ona pritom mogla vidjeti, sumnjao je da joj se i sluh pooštrava, i spretnost, „pa kako je samo ulovilamiša, još po noći, ali zašto ga je pojela?…“, pitao se. Bibijani je bilo žao svih miševa koje jepojela, muha nije, ni komaraca, ali to je bilo jače od nje i sama se sebi čudila. Poslije jepokušavala povratiti, ali nije išlo. Nasuprot tome, svu takozvanu običnu ljudsku hranuodmah bi povratila. Išli su liječniku i on je najprije rekao da je trudna, kada su mu objasnilida nema jajnika, on je rekao da ima PMS, a onda ga je Fridolin zviznuo tako da je pao sastolice, rasplakao se i priznao da on ima PMS i preporučio joj tablete koje on pije, na bazimatične mliječi, ali od toga može zatrudnjeti, njega je jednom jedan muškarac „…tak… kaktisam ak te frajer pogleda…“, doktor se raspričao, Fridolin ga je htio još jednom zviznuti, aliBibijana ga je izvukla za rukav, više nije mogla gledati toliko bakterija.

– Na bijelom se bolje vide, i sve smrdi, a tipu su doslovno izlazile iz usta, valjda su se gušileu njemu, jadne bakterije. – rekla mu je poslije, htjeli su voditi ljubav, ali nisu mogli.

– Ne mogu. – rekla je – Htjela bih učiniti nešto za tebe, volim te, ali sex, ne mogu, zlo mi je,nisi ti kriv.

Fridolin je odlučio promijeniti nešto i predložio je da odu živjeti u prirodu, na nekonenastanjeno mjesto, gdje ima obilje kukaca i miševa i gdje nema ljudi s bolesnim aurama.Bibijana se odmah složila i odluka se pokazala izvrsnom. Uskoro je jednako dobro vidjela alinije više osjećala bolove i mogla je gledati po čitave dane, kraj je bio poznat po leptirima,počela ih je slikati, pričala je Fridolinu stvari koje sam nikad ne bi mogao vidjeti. Postali sugotovo sretni, ali još uvijek nisu mogli voditi ljubav, no ona je dobila apetit i počela je jestijednostavnu hranu poput voća i kruha, muhe i miševe je jela samo kad bi bila nesretna, a tonije bilo često. Fridolin se trudio, mazio ju je i pazio, nabavio još egzotičnijih vrsta leptira inapravio ogroman akvarij s morskom vodom u kojem je bilo prekrasnih riba i drugih bića, unjemu je mogla plivati i roniti, stavila bi masku s tamnim staklima i samo osjećala vodu kakojoj struji po tijelu, možda je razgovarala s ribama, kasnije je mislio Fridolin.

Bibijana se osjećala ponovno zaljubljenom i sretnom. Ljubila je Fridolina po cijelom tijelu,najprije nježno a zatim strastveno, kroz smijeh, ugriz po ugriz, a on je svršavao čim bi osjetionjene usne na svom trbuhu. Gutala je sjeme koje je on ispuštao jer je promatrajući nedavanpoklon, morskog konjica, dobila želju da zatrudni i izbaci mladunče na usta.

62

Bibijana je umrla a da nije imala sprovod, ubrzo su i svi leptiri uginuli ali je zato sve bilopuno muha. Fridolin nije mogao plakati a kad bi osjetio da mu se grlo steže i utroba pucaskočio bi u akvarij i tako svakoga dana sve dok staklo jednom nije puklo i to bi izgledalosmiješno da je netko nepažljivo gledao, jer ne bi vidio staklo koje mu je ušlo u trbuh i izišlona leđima i nije bilo smiješno ljudima koji su ga našli, otvorenih usta iz kojih je virio morskikonjic.

63

RADI TO SA SMIJEŠKOM

Nisi mogao ne ševiti me. Tvoje tijelo to ne bi podnijelo. Ili tvoj um, svejedno. I zato smo seševili, u svim nemogućim situacijama. Samo bi prekinuli sve aktivnosti i uplovili u drugisvemir. „Stvarnost“ više ne bi postojala, jedina materija bi bili mi, raspadnuti, vodeni. Moguli reći da si me uzeo sa zemlje i bacio u goruću peć gdje sam se snašla kao riba u vodi, ali tonije bila voda nego vatra i izgorjeli su svi moji dijelovi plivajući u vatri. Mislila sam daosjećam ljubav, nikad mi zapravo nisi dao da osjećam.

Ne radi se o pički. O vodstvu pičke (razmišljanju kurcem i te spike). Ne radi se o tome.Odmah si mi zabranio da budem bilo tko. Želio si me posjedovati. Morala sam imati točnoodređen oblik, čaroban i neuhvatljiv, dobro za mene, uvijek sve najbolje za mene, ja samtvoja mačkica… Da, kućni ljubimac. Ti ne želiš znati da se to ne smije, posjedovati drugobiće. Možeš ga samo posuditi, navući na kurac i odbaciti. Jer netko mora biti odbačen i jer jemalo tjeskobe uvijek dopušteno. Ali ne u krevetu. Uzmimo ono što nam treba. Samo ne ukrevetu. Isfurajmo si strah, to nas pali. Krevet nam se gadi, sama riječ nam se ruga, krevelji.Tko bi to želio. Želja već sama po sebi nije dobra. Moramo početi od nule i onda samo padatidublje. Radi to sa smiješkom.

Ali, što se dogodilo? Sveto se profaniralo, kako bi ti rekao vjerojatno nikad, ne sjećam sesmisao mi izmiče, uvijek mogu poniziti lijepe osjećaje, to si rekao. Radi to sa smiješkom,mala kučko. Radiš to dobro i dobra si.

Drugi svemir meni razmiče noge no sada više nisam važna ja. Moj ja se rastopio u slobodiizbora. Rekao si mi da sam val, ne osjećam pravo razmišljati o tome, da… palim, uništavam…Ponekad, a možda i ne. Osjećam se prljavom. A ponekad prigušeno svijetlim, ništa posebno,događa se svima. Svima isto, svatko se bori protiv sebe. Psihičke bolesti izmislili su luđaci svećim smislom za kontrolu drugih i kakvog sve to ima smisla. Svi su egotripovi i svi supokvareni u svojoj izmišljenoj jednostavnosti, mala moja. Zapravo smiješni. Jedno vrijememislila sam da prema svima moram biti dobra tako da spavam s onim koji me želi, gdje si biotada, baby, to me je prošlo još s 15, na žalost svih onih koji su došli prekasno, mogli biosnovati klub… aha.

Bljezgaram gluposti, svejedno mi je, sloboda u sexu ne ispunjava mi dušu. Zasitila sam sejebanja, treba mi ljubav. Ali nemam pojma kako izgleda i po čemu ću je prepoznati. Znam da

64

je mogu dobiti znam da postoji ali nije normalno nedopušteno je zabranjeno i beskonačnodaleko zgusnuto. Što ti znaš o ljubavi skini se. Kao puding. Što ti znaš o slobodi okreni se.Sjećaš se… materijalizacija pudinga u ružičastoplavobijeli oblačić, da li si i ti to vidio? Pušimi… Smijem li znati što je istina? Želim ti ga staviti… Imam li pravo, mogu li, naučiti nešto oljubavi, gdje mi je srce, ne vidim ga, to misliš. Sjedni… Hladna.

65

KONJIĆ GRBONJIĆ

Imala sam četrnaest godina kada sam se prvi puta ševila s dvojicom muškaraca. Nije to bilonabijanje, pušenje i uguravanje, štepanje, prcanje ni štancanje, ništa takvo, naprotiv,najnježnije seksualno iskustvo koje sam imala u tim godinama. Mama i ja izašle smo van.Ona je uvijek tako dobro izgledala da sam znala kako će me ostaviti čim se pojavi neki tip, ai smatrale smo da je tako bolje za mene, da se osamostalim što prije. Ionako ću uskoroostariti, pa tu, dok sam između moći i nemoći da se bar malo zabavim. I očvrsnem. S mojimgrudima tek se počeli dešavati nešto. Nisam se osjećala poželjnom poput mame. Čim smoušle u „Mjesto“ ona je odmah nestala, nisam ni vidjela s kim ali laknulo mi je. Zaista me jezasjenjivala njena raskoš. Ovako, osjetila sam se slobodnom da prošećem po prostoru i vidimima li netko po mom ukusu. Mene su, naravno, privlačili očinski tipovi, dok se mama uzadnje vrijeme palila isključivo na piletinu. Meni su oni bili bezveze, klinci, njihova malanapuhana tijela, nespretnost, brzina i kompleksi. Mama bi se samo smijala na mojeuvredljive komentare.

– Nisu oni objekt mog obožavanja, baby – rekla bi grleno se smijući.

Znam mama, no vratimo se na mene. Neki su i to pokušavali, s mame na mene, gadovi, ali tinisu dobro završili, pretjerala bih kad bih rekla da su sada raskomadani i zakopani udvorištu. Dvorište već odavno nemamo. Na mjestu njega niknuo je shoping centar. Pa nekgadovi razgledavaju što će obući, ha, ha.

Pustimo sadašnjost. Tih dana, dok sam rasla zajedno sa svojim grudima šetala sam poprostoru promatrajući parove i skupine. Svuda po stolovima parovi su se mazili, neki susamo jeli i pričali, otvoren sex nije bio dozvoljen, nije to bilo takvo mjesto. Ovdje je bilo svefino. Imali su izvrsne kolače i sok od borovnice, pa i vino. Skroz u kutu, za zadnjim stolomjedan je tip sjedio sam. To inače nije bilo ništa neobično, ali ovog puta odudarao je od ostalihgostiju. Izgledao je toliko obično da sam bila uvjerena kako je siguran da ga nitko ni neprimjećuje. Ali činio se zadovoljan i imao je nešto zagonetno u sebi, bila sam dijete, tada meje to privlačilo, nadala sam se da mi može pružiti igru. Prišla sam za njegov stol i pitala:

– Želiš li se igrati?

Tip se zbunio, ništa nije odgovorio, činilo mi se čak da je progutao knedlu.

66

O ne, pomislila sam, još jedan od onih usranih pedofila koji se razumije samo u drkanje akad vide ranosazrelu jebozovnu djevojčicu onda se useru u gaće. Već sam se mislilaokrenuti, no tip se skoncentrirao, zakašljao i pozvao me da sjednem. Rekla sam da bih radijeda prošećemo jer sam se bojala da bi me mogao početi dodirivati ispod stola a to mrzim.

– Ne volim fizičke kontakte s ljudima koje ne poznajem – rekla sam.

– Volio bih te upoznati – rekao je.

Pravila sam se da nisam čula, ponovno mi je palo na pamet da sam možda pogriješila, tip jevjerojatno samo jedan dosadan ljigavac. Srećom, nije imao odijelo, to zbilja ne bih moglapodnijeti. Ali imao je neku toplinu i neku neobičnost koja mu je omogućavala da pratičetrnaestogodišnjakinju uz uvjet da je ne dodiruje. Nisam zapravo znala što bih s njim a ipočeli su me smetati ljudi oko nas koji su se navodno dobro zabavljali, i dirali ispod stolova,što mi se gadilo. Zamolila sam ga da me prati no ustvari sasvim slučajno ušla sam u muškiwc gdje je već bio neki čovjek. Vidjela sam mu kurac. Stala sam i gledala u njega.

– Imam veliki pimpek – rekao mi je – ali nisam sretan.

Nisam znala da li da se smijem ili plačem.

– No, jadan, žao mi je. – naposljetku sam rekla i već se spremala okrenuti i otići kada jenapokon ušao moj pratioc. Ispostavilo se da su dobri prijatelji. Sve mi je to već bilo previše.Moja mama se znala stvarno zabavljati, a pogledaj ti mene, malu žgoljavicu u wc-u s dvaraspričana kurca. Tip kojeg sam prvog našla shvatio je.

– Ne zabavljaš se baš.

Napravila sam facu, baš si pametan.

– Htjela si se igrati. – volim kada netko pamti što sam rekla.

– Sad si frajer kad vas je dvoje, ha. – odbrusila sam mu, nek se vidi da sa mnom nema šale.

– Reci ti. – nježno je rekao.

– Idemo kod mene. – reče veliki nesretni pimpek.

Već u autu počeli smo se ljubiti, to me uopće nije smetalo, sada me je podsjetio na jednogglumca kojeg sam obožavala i osjećala sam da se zaljubljujem, baš mi je to trebalo. Na

67

rukama me je unio u kuću tj. dvorac ili tako nešto, ali stvarno ogromno. I prepuno igračaka.Nesretni pimpek skuplja igračke! Bila sam oduševljena. Pokazalo se da ih radi ali da nemasvaki dan posjet ovako divnih bića kao što sam ja. Cvala sam. Ja sam najljepša leptirica.Mislim da su mi ipak nešto stavili u sok jer sam se sama skinula i sjela na najljepšeg konjićaza ljuljanje kojeg sam vidjela u životu, od plavog pliša, ljubičaste grive i kopita i savršeneveličine za dugonogu djevojčicu. Prostorija je bila krcata balonima, neke su igračke bilepokretne i činilo se kako zaista žive. Kada mi je dosadilo ljuljanje htjela sam predložiti nekedruge igre, no oni su već shvatili. Bili su goli i imali trbuščiće ali meni su se sviđali takvi.Bila sam uzbuđena. Prije nego što ću sići osjetila sam ruke na svom dupencetu i prste kojimi ulaze tamo gdje treba. Nasmijala sam se. Znala sam da će se iznenaditi. Nisam bilanevina a izgledala sam još mlađe. Malo su se bojali, obadvojica, to me je još više popaljivalo.Ali nisam htjela ništa govoriti, mogli bi se uplašiti. Veliki pimpek me skinuo s konjića i odniona šarene jastuke. Dok smo se ševili gledao me Mickey Mause. Sviđalo mi se što su meželjeli pojedinačno i nitko mi nije dirao guzu. Uvijek sam mislila da oni koji hoće u guzu supederi ili imaju mali kurac. Nije bitno, ali na ovima se vidjelo što vole.

– Pičkica, pičkica – gugutali su.

Čak su me i fotografirali, samo nju, okruženu tratinčicama. Nisam se bunila, bili su nježni,primijetila sam da uopće nemaju lutke, dakle ja sam im jedina, vidiš mama da život nijeuvijek okrutan, mislila sam si. Ipak, imala sam sreće, mogli su biti pravi gadovi, zar ne?

68

NEPOZNATI GRAD

Želju za muškarcem najprije osjetim kao glad. Zatim mi je zlo, kao da sam pojela neštopokvareno. Najbolje da se suzdržim od bilo kakve akcije. To je samo sva ta silna ljubav kojuosjećamo dopuštajući da nas razbija kao val.

Najbolje je zažmiriti i onda će proći. Sav taj odvratan besmisao. Nikog više nema i sasvimsam sam. Ulice su prazne. Svi ti ljudi samo su duhovi, svijet stvoren, stavljen na izbor, kojaglupost.

Ne postoji ljubav. Ne postoji istina.

Gdje su otišle životinje? Na koju specifičnu vrstu mislite? Vjeverice. Mislim baš na vjevericukoja se zove Gart i ovih dana čeka svoje potomstvo, svoje prvo očinstvo. Vjeverica koja nosinjegovo mladunče ne stanuje više ovdje, otišla je negdje, umislila je da treba pronaći pticukoja stanuje na najvećem drvetu i delfina koji živi u najdubljem moru.

Čitav grad se tresao od smijeha. Ona nije ništa osjetila. Mirno je kao svaki dan do sadahodala nekoliko centimetara iznad zemlje po ružičastom pamuku crnog asfalta. Čovjekpretvoren u kip napokon je sišao i odmorio ruke. Zgrada koju je volio nije se srušila. Poklonitće osjećaje nekom drugom, posvetit će život preobraženju uličnih svjetiljaka. Svi zajednoprelazit će preko zelenog svjetla na semaforu i prema svima će biti ljubazni osim u slučajuda netko bude izuzetno bezobrazan prema njima ili bilo kome. To se odmah dogodilo. Čovjekpretvoren u kip zviznuo je bezobraznog tipa i otišao na sladoled. Nije bio jedini u gradu kojise na to odlučio. Tamo je bila i djevojka koja čeka vjevericu, puči usne i smije se kao da jepojela nešto smiješno. Lješnjak. Čokolada. Višnja, rum, votka. Bezobrazni tip otišao je uništavilo i tamo trpio tešku kaznu, ali to se ne događa uvijek i nije se nikad dogodilo osimtada.

Čudno je kako se lijepo može bez ičega i kako tijelo izlazi iz duše kada se vodi ljubav.

Sve što ne postoji je lijepo. I muzika i boja i Ljubav i Bog.

Lice mu je bilo sivo a tijelo od blata i vode. Popeo se na planinu da bi mogao sići u dolinu imisliti. Da li da se vrati ili ne? Ako da mahnite glavom kao ne, a ako ne, klimnite kao da, itako ćete se što bolje zbuniti. Ako vam je to sve preteško kliknite na x ili kihnite ako pri sebinemate miša. Sad bar znate kako je mački. Ako vam je i to teško zamislite kako je ribici u

69

akvariju, no nitko ništa ne očekuje od vas. Glavno je da se volite kad već ne postojite. Uzmitetu svu silnu ljubav koja je u vama, pustite je poput vjetra i čekajte.

70

DA SU PAUCI

– Kako sam to mogla znati?! Da su pauci… da su pauci… – nije mogla doći k sebi odzaprepaštenja – pa ja se čak nisam ni bojala pauka. I uvijek sam smatrala da donose sreću.Dobro, možda ne baš uvijek ali kad bih mogla pazila bih da kojeg ne ubijem. Naravno, moglasam sumnjati, misliti na sve. Jedan paukov dan, korak natrag, tako nekako.

Kada se sabrala i objasnila samoj sebi čitavu stvar s paucima, sjetila se i drugih kukaca kojeje za života htjela – ne htjela ipak povrijedila.

– Znači vi ste đainist – baš se uputila izustiti, no zaustavila se na vrijeme shvačajući kako bito izgledalo. Ipak je pred Bogom. Činilo se glupim reći bilo što.

71

Marinela

Rođena 1971. u Zagrebu. Pod pseudonimom Marinela od 1988. objavljuje prozu i poeziju utiskanim i online književnim časopisima.

Objavila: Lift bez kabine (priče, 1996, 2015); Pušite li? (priče, 2002, 2015); Ne želim tiugodan dan (poezija, 2011); Nemoj se ljutit sestro (priče, 2013).

72

Biblioteka Onlineknjiga 122

MarinelaPUŠITE LI?

© 2015 Marinela© za elektroničko izdanje: Društvo za promicanje književnostina novim medijima, 2015

IzdavačDruštvo za promicanje književnostina novim medijima, Zagreb

Za izdavačaAleksandra David

UrednikKrešimir Pintarić

Fotografija© Andras Nagy / Fotolia.com

ISBN 978-953-345-451-1 (HTML)ISBN 978-953-345-452-8 (EPUB bez DRM)ISBN 978-953-345-453-5 (PDF)ISBN 978-953-345-454-2 (MOBI)

Prvo izdanjeMeandar, Zagreb, 2002.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporuGrada Zagreba.

73

74