prvostepena presuda, 26747 a · title: microsoft word - prvostepena presuda, 26747_a author:...

1

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine Суд Босна и Херцеговина

Predmet broj: S1 1 K 026747 17 Kri

Datum: objavljivanja 08.04.2019. godine

pismenog otpravka 28.05.2019. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija Minka Kreho, predsjednik vijeća

sudija Željka Marenić, član

sudija Halil Lagumdžija, član

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

Miće Jurišića

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Izet Odobašić

Branilac optuženog Miće Jurišić: advokat Svetozar Davidović

2

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine, u vijeću sastavljenom od sudije

Minke Kreho, kao predsjednika vijeća, te sudija Željke Marenić i Halila Lagumdžije,

kao članova vijeća, uz učešće pravne savjetnice Jovana Vidić, u svojstvu zapisničara,

u krivičnom predmetu koji se protiv optuženog Miće Jurišića, koji se vodi po

izmjenjenoj optužnici Tužilaštva BiH broj: T20 0 KTRZ 0004544 08 od 15.02.2019.

godine, a kojom se optuženi tereti za počinjenje krivičnog djela Zločini protiv

čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h), u vezi s tačkama a), d), e), f) i k), sve u vezi

sa članom 29. i članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH (KZ BIH), nakon održanog

javnog glavnog pretresa, na kojem je dijelom bila isključena javnost, održanog u

prisustvu tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine Izeta Odobašića, optuženog Miće

Jurišića i branioca optuženog, advokata Svetozara Davidovića, donio je i dana

08.04.2019.godine javno objavio sljedeću

P R E S U D U

OPTUŽENI: Mićo Jurišić, sin Ljubomira i majke Nevenke rođene Adamović, rođen

14.02.1956. godine u Hambarinama, Prijedor, nastanjen na adresi …, po

nacionalnosti …, državljanin …, oženjen, otac dvoje djece, završena škola srednja

stručna sprema, po zanimanju vozač, nezaposlen, vojsku služio u Batajnici 1975./76.

godine, vojna obuka u Kovinu, ne vodi se u vojnoj evidenciji, nema čin rezervnog

vojnog starješine, odlikovan sa značkom primjerni vojnik JNA, lošeg imovnog stanja,

neosuđivan, ne vodi se drugi krivični postupak,

KRIV JE

Što je:

U vremenskom periodu od mjeseca maja pa do septembra 1992. godine, u okviru

širokog i sistematičnog napada vojske i milicije Srpske Republike Bosne i

Hercegovine, a potom Republike Srpske, usmjerenog protiv nesrpskog stanovništva

3

općine Prijedor i okolnih sela Rizvanovići, Hambarine, Čarakovo, te drugih sela i

naselja koja se nalaze na području općine Prijedor, optuženi kao pripadnik rezervnog

sastava Policijske stanice Tukovi koja je bila u sastavu Stanice javne bezbjednosti

Prijedor, znajući za takav napad i da njegove radnje čine dio takvog napada, na širem

području sela Čarakovo, koje je bilo nastanjeno većinski muslimanskim

stanovništvom, učestvovao je u progonu civila nesrpske nacionalnosti na osnovu

etničke, nacionalne, vjerske i spolne diskriminacije, i to ubistvima, fizičkom

zlostavljanju i nečovječnom postupanju, a cilj tog progona osoba nesrpske

nacionalnosti je bio da se civili trajno isele sa teritorija pod kontrolom vojske i policije

srpske Republike Bosne i Hercegovine, a potom Republike Srpske, tako što je:

1. Dana 23. jula 1992. godine, tokom jutarnjih sati, naoružan i sa još nekoliko

njemu poznatih naoružanih lica, došao pred kuću civila – zaštićenog svjedoka

S-6, u naselju Čarakovo, općina Prijedor, i sprovodeći civila Mehemeda Brkića

iz Čarakova, koga su prethodno lišili slobode, da bi potom civila S.M. koji se tu

nalazio nezakonito lišili slobode na način da su mu naredili da digne ruke iznad

svoje glave, a potom da krene ispred njih zajedno sa Mehemedom Brkićem,

sprovodeći ih u nepoznatom pravcu sa namjerom da ih ubiju, a sutradan su

Mehemed Brkić i S.M. pronađeni mrtvi iza kuće Ibrahima Šarića u naselju

Čarakovo;

2. Oko polovine mjeseca jula 1992. godine, u naselju Hambarine, općina Prijedor,

na lokaciji zvanoj Šumarak Gaj, gdje se skrivala grupa civila Muslimana i Roma

iz Hambarina, i to Hasan Osmanović, Hajrudin Osmanović, Đevad Dženanović,

zaštićeni svjedok “S-1”, Ibrahim Ferhatović, Senad Selimović, Merim Čaušević i

Ferid Žerić, pucao sa više hitaca iz pištolja prema tim civilima, u namjeri da ih

ubije, te je pogodio civila Hasana Osmanovića u petu desne noge, a ostali civili

su uspjeli da se razbježe u okolne šume iznad Čarakova i Hambarina;

3. U tačno neutvrđeno vrijeme, sredinom mjeseca augusta 1992. godine, uz

prijetnju oružjem maloljetne Šerifa Velibašića i Edina Velibašića sproveo do

njihove kuće u romskom naselju u Hambarinama, u kojoj se nalazio ostatak

njihove porodice, pa je zatim naredio svim članovima porodice, i to Šerifu

4

Velibašiću, Edinu Velibašiću, Fadilu Velibašiću, Esmi Velibašić i djetetu M.V.

da stanu jedno do drugog ispred kuće, okrenuti licem prema njima, nakon čega

je izvadio nož iz futrole koju je imao na sebi i stavio taj nož pod grlo M.V., koja

je imala oko pet godina i pritiskajući nož prijetio, usljed čega je dijete trpilo fizički

i duševni bol, a ostali članovi porodice duševni bol usljed straha za zdravlje i

život djeteta M.V. i svoj život , zatražio od Fadila Velibašića da kaže da li je

istina da njegova majka Esma Velibašić kuha kruh i hranu za naoružane Zelene

beretke za koje je rekao da su se krile po šumama, a Fadil je u strahu za život

i zdravlje M.V. i ostalih članova porodice rekao da je to tačno, iako je znao da

se radilo o civilima muškarcima koji su se krili od progona srpkih oružanih snaga

u obližnjim šumama, pa je nakon toga svim članovima porodice Velibašić

naredio da napuste svoju kuću, a potom ih sproveo do jedne napuštene kuće

u naselju Žeger, a odatle su protjerani u pravcu Tukova na područje pod

kontrolom Armije BiH;

4. U tačno neutvrđeno vrijeme, u mjesecu julu 1992. godine, zajedno sa, kao i on

naoružanim licima, i to Dragom Tintorom (preminuo) i Lazarom Basrakom,

došao pred kuću u kojoj je bio smješten Faik Hodžić sa porodicom u naselju

Tukovi, općina Prijedor, tražeći tu civila Faika Hodžića, pa kad su tog civila našli

u kući, počeli su njegovo ispitivanje o navodnim zelenim beretkama i gdje se

kriju, a kako taj civil nije o tome ništa znao reći, Drago Tintor ga je udarao

gumenom palicom po leđima, nakon čega tog civila zajedno odvode u kuhinju,

gdje Drago Tintor vadi svoj nož iz futrole i tjera civila Faika Hodžića da ga ljubi,

da bi potom i optuženi Mićo Jurišić izvadio svoj nož iz futrole i stavio ga pod

vrat Faika Hodžića, govoreći mu: “Mamu ti balijsku, vidiš da ti fali sekunda da

te prekoljem!”, usljed čega taj civil trpi duševne bolove, a nakon toga napustili

kuću, prethodno naredivši civilu Faiku Hodžiću, koji je ostao ležati na podu

kuhinje, da se mora javiti u prostorije Policijske stanice u Tukovima;

5. U mjesecu julu 1992. godine, tačno neutvrđenog dana, Mićo Jurišić, Drago

Tintor i još jedan nepoznati pripadnik vojske ili policije, naoružani, došli pred

kuću Esada Behlića u naselju Čarakovo, općina Prijedor, gdje nalaze civila

Esada Behlića i od njega traže da im kaže gdje se nalazi vozilo Slavka

Ećimovića, a pošto on nije znao gdje je to vozilo, tada je supruga od Esada

5

Behlića, Ešefa Behlić, pozvala njihovog sina, Ermina Behlića da im on pokaže

gdje se nalazi to vozilo, nakon čega sprovode Ermina Behlića prema mjestu za

koje im je on rekao da se nalazi navedeno vozilo, a gdje im se usput priključio

i Ismet Karupović, a kada su vidjeli civile, i to maloljetnog Mirhada Behlića i

Muharema Osmanovića, naređuju im da se priključe i ti civili i da idu zajedno

sa Erminom Behlićem ispred njih četvorice, da bi nakon što su prešli nekoliko

stotina metara u pravcu kuće Fehima Behlića, Mićo Jurišić, Drago Tintor i treće

naoružano lice počeli tući kundacima pušaka, rukama i nogama Mirhada

Behlića po raznim dijelovima njegova tijela, koji uspijeva da jednog od njih

odgurne i počinje da trči prema obližnjoj šumi, kojom prilikom Mićo Jurišić i

druga dvojica naoružanih lica pucaju u njegovom pravcu u namjeri da ga ubiju,

ali ga samo ranjavaju u predjelu njegovog desnog kuka, da bi nakon njegovog

bijega Mićo Jurišić, Drago Tintor i treće njima poznato naoružano lice sproveli

dalje Ermina Behlića i Muharema Osmanovića do bazena za vodu, i tu ih udarali

po raznim dijelovima tijela, a nakon kraćeg vremena su ispalili u njih više

metaka i na taj način ih lišili života, ostavljajući njihova tijela na mjestu ubistva;

Dakle,

Od mjeseca maja do augusta 1992. godine, za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i

Hercegovini, a u okviru širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog

nesrpskog stanovništva, a koji napad se odvijao na području općine Prijedor, i sela

Hambarine, Rizvanovići, Čarakovo i drugih sela i naselja u okolini Prijedora, znajući

za takav napad i znajući da njegove radnje čine dio tog napada, optuženi Mićo Jurišić,

kao pripadnik Rezervne stanice milicije Tukovi, koja je djelovala u okviru Stanice javne

bezbjednosti Prijedor, počinio je i učestvovao u progonu nesrpskog civilnog

stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, i vjerskoj osnovi i to

ubistvima, fizičkom zlostavljanju i nečovječnom postupanju suprotno osnovnim

pravilima međunarodnog prava, te drugim nečovječnim djelima, učinjenim u namjeri

nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja,

Čime je optuženi Mićo Jurišić počinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana

172. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa tačkom h) - progon i to:

6

radnjama opisanim pod tačkom 1. Izreke presude vezi sa tačkom a) - lišenje druge

osobe života (ubistvo) istog člana Krivičnog zakona BiH, a sve u vezi sa članom 29. i

180. stav 1. Krivičnog zakona BiH; radnjama opisanim pod tačkom 2. Izreke

presude u vezi sa tačkom a) - lišenje druge osobe života (ubistvo u pokušaju)

Krivičnog zakona BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH i

članom 26. stav 1. Krivičnog zakona BiH; radnjama opisanim pod tačkom 3. Izreke

presude u vezi sa tačkom k) – druga nečovječna djela slične prirode Krivičnog zakona

BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH; radnjama opisanim

pod tačkom 4. Izreke presude u vezi sa tačkom k) – druga nečovječna djela slične

prirode Krivičnog zakona BiH, a sve u vezi sa članom 29. i 180. stav 1. Krivičnog

zakona BiH; radnjama opisanim pod tačkom 5. Izreke presude u vezi sa tačkom a)

- lišenje druge osobe života (ubistvo) i k) – druga nečovječna djela slične prirode

Krivičnog zakona BiH, istog člana Krivičnog zakona BiH, a sve u vezi sa članom 29. i

180. stav 1. Krivičnog zakona BiH;

pa ga Sud, za navedeno krivično djelo, na osnovu člana 285. Zakona o krivičnom

postupku Bosne i Hercegovine, uz primjenu članova 39, 40, 42, 48. Krivičnog zakona

Bosne i Hercegovine,

O S U Đ U J E

na kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina

U skladu sa odredbom člana 56. KZ BiH optuženom Mići Jurišiću će se u izrečenu

kaznu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru i to počev od 22.11.2017. godine do

22.12.2017. godine.

7

II

Na osnovu odredbe člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i

Hercegovine,

Optuženi Mićo Jurišić

OSLOBAĐA SE OD OPTUŽBE

Da je

U vremenskom periodu od mjeseca maja pa do septembra 1992. godine za vrijeme

oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, a u okviru širokog i sistematičnog napada

vojske i milicije Srpske Republike Bosne i Hercegovine, a potom Republike Srpske,

usmjerenog protiv nesrpskog stanovništva općine Prijedor i okolnih sela Rizvanovići,

Hambarine, Zecovi, Čarakovo, Rakovčani, Bišćani te drugih naselja koja se nalaze na

području općine Prijedor, optuženi kao pripadnik rezervnog sastava Policijske stanice

Tukovi koja je bila u sastavu Stanice javne bezbjednosti Prijedor, znajući za takav

napad i da njegove radnje čine dio takvog napada, na širem području sela Čarakovo,

koje je bilo nastanjeno većinski muslimanskim stanovništvom, učestvovao je u

progonu civila nesrpske nacionalnosti na osnovu etničke, nacionalne, vjerske i spolne

diskriminacije, i to ubistvima, nezakonitim lišenjima slobode civila nesrpske

nacionalnosti, fizičkom zlostavljanju i nečovječnom postupanju, deportaciji civila

nesrpske nacionalnosti do logora Keraterm, Omarska i Trnopolje, a cilj tog progona

osoba nesrpske nacionalnosti je bio da se civili trajno isele sa teritorija pod kontrolom

vojske i policije srpske Republike Bosne i Hercegovine, a potom Republike Srpske,

tako što je:

1. Dana 28.06.1992. godine, ili približno toga dana, u tačno neutvrđeno vrijeme,

zajedno sa još dva njemu poznata, kao i on naoružana lica, u naselju Čarakovo,

općina Prijedor, nezakonito lišio slobode civile Mustafu Muhića i Rasima

Kljajića kod njihovih kuća, a zatim ih sproveo vozilom kombijem, prvo u

8

prostorije Stanice javne bezbjednosti Prijedor, gdje su ih kratko vrijeme

zadržali, a nakon toga ih istim vozilom sproveo u logor Omarska, gdje su bili

podvrgnuti nehumanim uvjetima života, usljed nedostatka nužnog prostora za

smještaj i boravak, uskraćivanja minimalnih količina hrane i vode, te

uskraćivanja minimalnih higijenskih i zdravstvenih potreba i zaštite, da bi

Rasim Kljajić naposljetku bio i ubijen u logoru, a njegovo tijelo je tek pronađeno

i ekshumirano u masovnoj grobnici Kevljani;

2. Dana 24.06.1992. godine, ili približno toga dana, u tačno neutvrđeno vrijeme,

zajedno sa nekoliko njemu poznatih, i kao on naoružanih lica došao u naselje

Ališići, općina Prijedor, i tamo nezakonito lišio slobode civila Nihada Bašića, te

ga sproveo vozilom marke “Mercedes” do Policijske stanice Prijedor, gdje je taj

civil od strane policije podvrgnut isptivanju i premlaćivanju, zbog čega je trpio

teške fizičke i duševne bolove, a zatim poslije sproveden u logor Omarska, koji

se nalazio u naselju Omarska, općina Prijedor, gdje je bio zatočen i podvrgnut

nehumanim uslovima života, usljed uskraćivanja minimalnih prostornih uvjeta

za smještaj i boravak, uskraćivanja minimalnih količina hrane i vode,

uskraćivanja zdravstvene i higijenske zaštite i njege, usljed čega je trpio

duševnu patnju i fizičke bolove;

3. U tačno neutvrđeno vrijeme, u mjesecu julu 1992. godine, u naselju Čarakovo,

zaseok Behlići, općina Prijedor, sa još dva njemu poznata, i kao i on naoružana

lica, došao pred kuću civila Aziza Behlića, gdje tog civila lišava slobode i

zajedno sa drugim naoružanim licima sprovodi prema osobnom vozilu sa kojim

su se prethodno dovezli i koje su ostavili na putu ispred kuće, pri čemu se

optuženi Mićo Jurišić kretao iza leđa Aziza Behlića i kad su se našli na samom

izlazu iz dvorišta kuće tog civila, optuženi Mićo Jurišić ispaljuje više hitaca u

civila Aziza Behlića sa namjerom da ga ubije, i na taj način ga lišava života i

tijelo ubijenog Aziza Behlića pada i ostaje na tom mjestu uz grabu pored puta,

a optuženi Mićo Jurišić sa ostalim naoružanim licima se navedenim vozilom

udaljava s tog mjesta;

9

Čime bi počinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. Krivičnog

zakona Bosne i Hercegovine, i to:

Radnjama opisanim pod tačkom 1. oslobađajućeg dijela izreke presude

- tačka h) - progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj,

etničkoj, kulturnoj, vjerskoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po

međunarodnom pravu, a u vezi sa tačkom e) - zatvaranje ili drugo teško oduzimanje

fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava Krivičnog zakona

BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH;




međunarodnom pravu, a u vezi sa tačkom e) - zatvaranje ili drugo teško oduzimanje

fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava Krivičnog zakona

BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH;




međunarodnom pravu, u vezi sa tačkom a) - lišenje druge osobe života (ubistvo)

Krivičnog zakona BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH;

III

Na osnovu člana 188. stav 4. i 189. stav 1. ZKP BiH, optuženi se oslobađa dužnosti

naknade troškova krivičnog postupka.

***

Na osnovu odredbe člana 198. stav 2. i 3. ZKP- a BiH, oštećeni se sa

imovinskopravnim zahtjevima upućuju na parnicu.

10

O b r a z l o ž e n j e

I. KRIVIČNI POSTUPAK

A. OPTUŽNICA I GLAVNI PRETRES

1. Optužnicom Tužilaštva BiH broj: T20 0 KTRZ 0004544 08 od 18.01.2018.

godine, potvrđenoj dana 29.01.2018.godine, Dragomiru Tintoru (preminuo) i Mići

Jurišiću stavljeno je na teret da su počinili krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz

člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), e), f), g), i), k) KZ BiH, a sve u vezi

sa članom 26., 29. i članom 180. stav 1. istog Zakona.

2. Nakon što je Sud zaprimio obavijest da je optuženi Dragomir Tintor umro,

Sud je u odnosu na njega rješenjem od 23.02.2018. godine razdvojio postupak.

Rješenjem broj: S1 1 K 027968 18 Kro od 26.02.2018. godine obustavljen postupak

prema optuženom Tintoru iz razloga smrti optuženog.

3. Na ročištu za izjašnjenje o krivnji, održanom dana 07.03.2018. godine,

optuženi Mićo Jurišić se izjasnio da nije kriv za djelo koje mu se potvrđenom

optužnicom stavlja na teret, nakon čega je predmet upućen sudećem vijeću.

4. Glavni pretres u predmetu počeo je dana 17.05.2018. godine čitanjem

potvrđene optužnice Tužilaštva BiH, tehnički uređene i prečišćene 17.04.2018. godine

i 17.05.2018. godine, te iznošenjem uvodnih riječi Tužilaštva, a okončan je dana

11.03.2019. godine nakon što je odbrana optuženog iznijela svoju završnu riječ.

B. PROCESNE ODLUKE

Isključenje javnosti

5. Na pretresu održanom dana 12.11.2018. godine nakratko je došlo do

isključenja javnosti, obzirom da je Tužilaštvo neposredno prije ispitivanja svjedoka

planiranog za to ročište, Ermine Jaskić, iznijelo da svjedok traži isključenje javnosti i

da sadržaj njezinog svjedočenja ne ide javnost, iz razloga zaštite osobnog života

11

svjedoka. Na zatvorenom dijelu ročišta raspravljano je o prijedlogu Tužilaštva i

svjedoka za isključenjem javnosti, da bi u konačnici, Tužilaštvo, nakon ponovnog

razgovora sa svjedokom, Vijeće obavijestilo da svjedok više ne traži isključenje

javnosti. Po otvaranju ročišta za javnost, svjedok Ermina Jaskić je ispitana javno i

neposredno pred ovim Sudom.

Ponovni početak glavnog pretresa (član 251. stav 2. ZKP BiH)

6. Tokom cijelog postupka pretresno Vijeće postupalo je u neizmijenjenom

sastavu. Međutim, odredbom člana 251. stav 2. ZKP BiH predviđeno je da „glavni

pretres koji je odgođen mora ponovo početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je

odgađanje trajalo duže od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može

odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne

vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom

pretresu...“

7. Budući da je između ročišta održanih na dane 11.07.2018. i 23.08.2018.

godine, protekao vremenski period duži od 30 (trideset) dana, Vijeće je, primjenom

citirane odredbe, konstatovalo da se ponovo otvara glavni pretres, i to na ročištu

održanom dana 23.08.2018. godine, ali uz saglasnost stranaka i branioca da se

ponovo ne čita ranije pročitana optužnica, kao i da se do tada provedeni dokazi ne

provode iznova, odnosno da se svjedoci ne pozivaju i ne saslušavaju ponovo, nego

da se koriste iskazi dati ranije u toku glavnog pretresa.

Odluke o mjerama zaštite za svjedoke

8. Odlučujući o prijedlozima Tužilaštva broj: T 20 0 KTRZ 0004544 08 od

23.11.2017. godine, dopunjenog dana 30.11.2017. godine, i 18.12.2017. godine

sudija za prethodni postupak donio je rješenja S1 1 K 026747 17 Krn 6 od 01.12.2017.

godine i broj S1 1 K 026747 17 Krn 7 od 18.12.2017. godine, kojima su svjedocima

„S-1“, „S-2“, „S-3“, „S-4“, „S-5“, „S-6“, „S-7“, „S-8“, „S-9“, i „S-10“ određene mjere

zaštite ličnih podataka i to dodjela pseudonima. Budući da se radilo o svjedocima koji

12

imaju važna saznanja o događajima koji su se tada osumnjičenim (optuženi Mićo

Jurišić i preminuli Dragomir Tintor) stavljali na teret, kao i da je svjedok „S-10“ direktna

žrtva radnji, očevidac događaja i učesnik u istom, te da su osjećali opravdanu bojazan

za sigurnost sebe i svoje porodice ukoliko se javnosti otkrije njihov identitet, Sud je

našao opravdanim odrediti mjere zaštite navedenim svjedocima, a sve imajući u vidu

odredbu iz člana 3. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka.

9. Na ročištu za nastavak glavnog pretresa, održanom dana 19.11.2018.

godine, Tužilaštvo je neposredno prije ispitivanja svjedoka „S-6“ iznijelo da svjedok

„S-6“ želi da svjedoči iz druge prostorije uz distorziju zvuka i slike, iz razloga što

njezine starosne dobi od 90 godina, živi sama i to u okruženju gdje strahuje da bi

njezina lična sigurnost nakon svjedočenja mogla biti okružena, a i generalno osjeća

strah od optuženog i svih događaja koje je preživjela tokom rata. Nakon što je

saslušalo svjedoka povodom ovog prijedloga, koja je istakla da se radi o komšijama i

da se boji zbog svoja dva sina, a imajući u vidu i izjašnjenje odbrane optuženog da

smatra da su ranije određene mjere zaštite svjedoku dovoljne, Vijeće je odlučilo da se

svjedoku, pored ranije određene mjere zaštite u vidu pseudonima, odrede dodatne

mjere zaštite - svjedočenje iz druge prostorije, uz distorziju glasa i slike, a sve radi

zaštite ličnih interesa svjedoka..

10. U toku cijelog postupka, Vijeće je vodilo računa o zaštiti identiteta svjedoka

sa dodijeljenim mjerama zaštite na način da se na glavnom pretresu, kao i u presudi

ne spominje puno ime i prezime ovih svjedoka, nego samo njima dodijeljeni

pseudonim, dok se potpuni podaci o navedenim svjedocima nalaze u spisu, koji je,

također, pod posebnom zaštitom od strane ovog Suda.

Izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza

11. Odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH propisano je da: „zapisnici o

iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti

kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno

oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno

otežan iz važnih razloga“.

13

12. Na ročištu za nastavak glavnog pretresa, održanom dana 28.01.2019.

godine, na prijedlog Tužilašta BiH, a u skladu sa odredbom iz člana 273. stav 2. ZKP

BiH, Vijeće je donijelo odluku da se pročita iskaz umrlog svjedoka Hasana

Osmanovića,1 dat u fazi istrage.

13. Imajući u vidu Izvod iz matične knjige umrlih za lice Hasan Osmanović, od

06.12.2017. godine, Prijedor2, u kojem se kao datum smrti navodi dan 12.08.2009.

godine, Vijeće je našlo ispunjenim uslove iz naprijed navedene odredbe.

14. Branilac optuženog je u pogledu zapisnika o saslušanju svjedoka Hasana

Osmanovića od 15.05.2006. godine istakao prigovor zakonitosti, iz razloga što se

razlikuju radnje otkrivanja i radnje gonjenja krivičnih djela, a u uvodnom dijelu

navedenog zapisnika nije uopšte navedeno protiv kog lica se vodi istraga i za koje

krivično djelo, odnosno u uvodnom dijelu zapisnika ime optuženog se uopšte ne

spominje. U pogledu prigovora branioca optuženog na zakonitost zapisnika o

saslušanju svjedoka Hasana Osmanovića, Vijeće nalazi da odredba člana 152. stav

1. ZKP BiH propisuje da zapisnik sadrži: naziv organa pred kojim se obavlja radnja,

mjesto gdje se obavlja radnja, dan i sat kad je radnja započeta i završena, imena i

prezimena prisutnih osoba i u kojem svojstvu radnji prisustvuju, kao i naznačenje

krivičnog predmeta po kojem se preduzima radnja. Prema stavu branioca optuženog

jedino je sporno naznačenje krivičnog predmeta po kojem se preduzima radnja. U

uvodnom dijelu zapisnika o saslušanju svjedoka se navodi da je isti sastavljen „na

okolnosti ubistva i ranjavanja civila u naselju Čarakovo, općina Prijedor, i drugih

dešavanja, tokom 1992. godine od strane VRS i policije iz Prijedora. Također, iz

sadržaja zapisnika jasno proizilazi da svjedok iznosi svoja saznanja na okolnosti

krivičnopravnog događaja koje se optuženom stavljao na teret tačkom 4. izmijenjene

optužnice (pokušaj ubistva grupe civila Muslimana i Roma iz naselja Hambarine,

općina Prijedor, među kojima je i bio Hasan Osmanović, na lokaciji zvanoj Šumarak

Gaj oko polovine mjeseca jula 1992. godine). S tim u vezi, branilac pravilno primjećuje

da u uvodnom dijelu nije jasno naznačen krivični predmet po kojem se preduzima

radnja saslušanja svjedoka, ali Vijeće nalazi da okolnosti na koje se ovaj svjedok

1 Zapisnik o saslušanju svjedoka Hasana Osmanovića, Državna angencija za istrage i zaštitu, broj: 17-11/3-04-2-44-141/06, od 15.05.2006. godine. Uložen u sudski spis kao T-1. 2 Uložen u sudski spis kao T-2.

14

saslušavao, a koje su izričito navedene u ovom dijelu, jesu upravo okolnosti koje su

se optuženom, kao pripadniku rezervnog sastava Policijske stanice Tukovi koja je bila

u sastavu Stanice javne bezbjednosti Prijedor, stavljale na teret. Te okolnosti, a što je

i naznačeno u uvodnom dijelu Zapisnika o saslušanju svjedoka Hasana Osmanovića

jesu okolnosti ubistva, ranjavanje i druge inkriminisane radnje u naseljima na području

općine Prijedor tokom 1992. godine od strane VRS i policije iz Prijedoru. Slijedom

navedenog, Vijeće nalazi da se iz zapisnika o saslušanju svjedoka Hasana

Osmanovića može identificirati o kojem se krivičnom predmetu radi, odnosno da su u

pitanju događaji koji su se optuženom stavljali na teret u ovom krivičnom postupku,

stoga se ovakav prigovor branioca odbija kao neosnovan.

15. Nadalje, na ročištu održanom dana 28.01.2019. godine, a nakon

dostavljanja nalaza i mišljenja vještaka dr. Senada Pešte od 02.01.2019. godine i

07.01.2019. godine3, Tužilaštvo je predložilo da se pročitaju iskazi svjedoka Ešefe

Behlić, iz razloga što zbog zdravstvenog stanja trenutno nije sposobna da svjedoči na

glavnom pretresu u ovom predmetu. Također, na istom ročištu ispitan je vještak dr.

Senad Pešto koji je iznio nalaz i mišljenje u pogledu svjedoka Ešefe Behlić, ističući da

treba prihvatiti nalaz ljekara interniste dr. Dominika Webera iz Medicinskog centra

Buchs AG, Švicarska4, da Ešefa Behlić nije sposobna za ispitivanje u vezi sa ubistvom

njenog sina, a koji je imao u vidu prilikom izrade svog nalaza i mišljenja da svjedočenje

Ešefe Behlić treba odgoditi u narednih 6 mjeseci i tek po urađenim kontrolnim

nalazima više ljekara specijalista razmotriti njezinu sposobnost za svjedočenje.

Branilac optuženog je istakao da nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka dr.

Pešte i da je saglasan da se pročitaju iskazi svjedoka Ešefe Behlić. Imajući u vidu

navedeno, Vijeće je donijelo odluku da se iskaz svjedoka Ešefe Behlić pročita,5 iz

razloga što je našlo da je svjedočenje svjedoka na glavnom pretresu pred ovim Sudom

povezano sa neotklonjivim zdravstvenim poteškoćama, čime su ispunjeni uslovi za

čitanje iskaza datih u istrazi, predviđeni zakonskom odredbom člana 273. stav 2. ZKP

BiH.

3 Uložen u sudski spis kao T-40. 4 Uložen u sudski spis kao T-39. 5 Zapisnik o saslušanju svjedoka Ešefe Behlić, sačinjen od strane Tužilaštva BiH, broj: T20 0 KTRZ 0004544 08, od 22.10.2012. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Ešefe Behlić, sačinjen od strane Državne agencije za istragu i zaštitu, broj: 16-06/1-04-2-919/16, od 11.08.2016. godine.

15

16. Također, na ročištu održanom dana 11.02.2019. godine, odbrana

optuženog je predložila čitanje iskaza svjedoka Ismeta Karupovića, nakon što je

Tužilaštvo prethodno odustalo od saslušanja ovog svjedoka, kojeg je prvobitno

predlagalo. Tužilaštvo je istaklo da se protivi ovom prijedlogu, iz razloga što smatra

da isti nije u skladu sa odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH, kao i da nema dokaza

da je odbrana optuženog koja predlaže saslušanje ovog svjedoka ikada i pokušala

ostvariti kontakt sa ovim svjedokom, iako ni Tužilaštvo nije uspjelo ostvariti kontakt sa

svjedokom Ismetom Karupovićem. Imajući u vidu navedeno, Vijeće je odlučilo da se

pročita, odnosno koristi kao dokaz i iskaz svjedoka Ismeta Karupovića.6 Prilikom

donošenja svoje odluke, Sud je imao u vidu da se radi o svjedoku koji je nedostupan,

budući da je Tužilaštvo pribavilo dokaze o njegovoj nedostupnosti. S tim u vezi, u

situaciji kada Tužilaštvo kao državni organ krivičnog gonjenja nije uspjelo sa svojim

resursima obezbijediti prisustvo svjedoka Ismeta Karupovića i njegovo svjedočenje na

glavnom pretresu pred Sudom u ovom predmetu7, odbrana optuženog nije u obavezi

da to čini, obzirom na svoje resurse i mogućnosti. Također, nakon čitanja iskaza

svjedoka Ismeta Karupovića, Tužilaštvo je, između ostalog, istaklo i da bi pred Sudom

da predoči službenu zabilješku vezanu za prenesene informacije u pogledu svjedoka

Ismeta Karupovića, sačinjenu od strane saradnice postupajućeg tužioca u ovom

predmetu. Dodatno, Tužilaštvo je istaklo i prijedlog da se sasluša saradnica na

okolnosti sačinjavanja i navoda iz službene zabilješke. U pogledu navedenog, Sud je

dao jasnu instrukciju Tužilaštvu da takav prijedlog nije prijedlog koji se može postaviti

tokom glavnog pretresa i o kojem Sud može valjano odlučivati, obzirom da saradnica

sve vrijeme prati i učestvuje u suđenju. S tim u vezi, Tužilaštvu uvijek stoji na

raspolaganju pravo predlaganja dodatnih dokaza na okolnosti iz službene zabilješke.

Na uloženi zapisnik o saslušanju svjedoka Ismeta Karupovića Tužilaštvo je uložilo

prigovor, ali Vijeće isti nalazi neosnovanim, imajući u vidu sve prethodno navedeno u

pogledu nedostupnosti ovog svjedoka, zbog čega je i našlo ispunjenim uslove za

čitanje iskaza datog u istrazi, predviđene odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH.

6 Zapisnik o saslušanju svjedoka Ismet Karupović, sačinjen od strane Tužilaštva BIH, broj: T20 0 KTRZ 0004544 08, od 18.12.2012. godine. Uložen u sudski spis kao O-7. 7 Dopis Tužilaštva BiH, broj: T20 0 KTRZ 0004544 08, od 24.12.2018. godine, sa prilozima, u kojem se ističe da Tužilaštvo odustaje od saslušanja svjedoka Ismeta Karupovića, iz razloga što nisu uspjeli ostvariti kontakt sa svjedokom. Uložen u sudski spis kao O-6.

16

17. Konačno, Vijeće napominje da će u kasnijem dijelu ove presude obrazložiti

ocjenu prethodno navedenih dokaza, u smislu njihove dokazne snage.

Izmjena redoslijeda izvođenja dokaza

18. Nakon što je Tužilaštvo BiH provelo dokaze subjektivne i objektivne

prirode, na ročištu za glavni pretres održanom dana 03.12.2018. godine, Vijeće je

donijelo odluku da se počne sa izvođenjem dokaza odbrane optuženog, a kada se

steknu uslovi za saslušanje svjedoka po prijedlogu Tužilaštva, Sud će ponovo odlučiti

o redoslijedu saslušanja tih svjedoka, a sve imajući u vidu izjašnjenje Tužilaštva BiH

na potrebu preduzimanja aktivnosti u pravcu provjere i/ili organizacije video-linka,

obzirom na zdrvastveno stanje svjedoka i činjenicu da se isti nalaze u inostranstvu.

19. Na ročištu za nastavak glavnog pretresa održanom dana 24.12.2018.

godine, u toku izvođenja dokaza odbrane optuženog, Vijeće je donijelo odluku o

promjeni redoslijeda izvođenja dokaza, obzirom da su se stekli uvjeti za okončanje

dokaznog postupka Tužilaštva izvođenjem subjektivnih dokaza, na način da su na

naredna dva ročišta održanim 14.01.2019. godine i 28.01.2019. godine ispitani

svjedoci i vještak, sve po prijedlogu Tužilaštva. Na ročištu održanom 11.02.2019.

godine okončan je dokazni postupak odbrane optuženog.

Uređenja i izmjena optužnice

20. Nakon održanog ročišta za statusnu konferenciju dana 05.04.2018. godine

i upute Vijeća da Tužilaštvo do početka glavnog pretresa dostavi uređenu optužnicu,

obzirom na činjenicu smrti Dragomira Tintora, lica koje je također bilo optuženo

optužnicom Tužilaštva broj: T20 0 KTRZ 0004544 08 od 18.01.2018. godine,

potvrđenoj dana 29.01.2018. godine, i razdvajanje krivičnog postupka u ovom

predmetu u odnosu na istog. Dana 17.05.2018. godine Sud je zaprimio optužnicu

Tužilaštva broj: T20 0 KTRZ 0004544 08 od 16.04.2018. godine, a koja predstavlja

tehnički uređenu i prečišćenu verziju potvrđene optužnice, sa dijelovima koje se

odnose samo na optuženog Miću Jurišića.

17

21. Na ročištu za početak glavnog pretresa održanog dana 17.05.2018.

godine, konstatovano je izričito da odbrana optuženog nema prigovora na uređenu i

prečišćenu verziju potvrđene optuženice od 16.04.2018. godine. Također, Vijeće je

uputilo Tužilaštvo na potrebu i obavezu dostavljanja verzije potvrđene optužnice koja

će ponovo biti prečišćena, obzirom da se u prvobitno prečišćenoj verziji od

16.04.2018. godine i dalje navodi preminuli Dragomir Tintor kao supočinitelj. U skladu

sa navedenom uputom Vijeća, Tužilaštvo je na ročištu za početak glavnog pretresa i

pročitalo optužnicu, te je nakon održanog ročišta dana 17.05.2018. godine i dostavilo

tehnički uređenu i prečišćenu verziju potvrđene od 17.05.2018. godine.

22. Nakon završetka dokaznog postupka, Sud je dana 15.02.2019. godine

zaprimio izmijenjenu optužnicu Tužilaštva broj T20 0 KTRZ 0004544 08 od

15.02.2019. godine, u odnosu na koju se branilac optuženog na ročištu održanom

dana 25.02.2019. godine izričito izjasnio da nema dokaznih prijedloga.

23. U završnim riječima, branilac optuženog je istakao prigovore i u pogledu

uređenih i izmijenjene optužnice. Prigovori branioca prvenstveno kreću od momenta

potvrđivanja optužnice od strane sudije za prethodno saslušanje, sa daljnom

razradom da se radnje iz tačaka 7. i 8. uređene optužnice stavljaju na teret samo

optuženom Mići Jurišiću, iako su se iste radnje potvrđenom optužnicom zajednički

stavljale na teret preminulom Dragomiru Tintoru i optuženom Mići Jurišiću. Također,

branilac navodi da se ubistvo Ermina Behlića i Muharema Omanovića (tačka 8.

izmijenjene optužnice/tačka 3.2. potvrđene optužnice) stavljalo na teret i Mići Jurišići,

pored Dragomira Tintora, dok je u izmijenjenoj optužnici optužen samo Drago Tintor,

prema ocjeni branioca pravilno bi bilo Dragomir Tintor, i treće njima poznato

naoružano lice. Konačno, branilac ističe da su izmijenjenom optužnicom proširene

tačke 2. i 3. vezano za uslove boravka i zatočenja civila u logoru Omarska, općina

Prijedor.

24. Vezano za prigovore branioca u pogledu radnji koje su se optuženom Mići

Jurišiću stavljale na teret tačkama 7. i 8. izmijenjene optužnice, Vijeće nalazi da je

nesporno da su se ove radnje potvrđenom optužnicom stavljale na teret optuženom

Jurišiću i Dragomiru Tintoru (preminulom nakon potvrđivanja optužnice). S tim u vezi

je i bila logična i opravdana uputa predsjednice pretresnog vijeće, nakon što je

Tužilaštvo dostavilo prvu “prečišćenu” verziju potvrđene optužnice, da je potrebno

18

dostaviti “novu prečišćenu” verziju obzirom da kao supočinitelj ne može biti naveden

Dragomir Tintor, lice koje je umrlo, odnosno da se te radnje stavljaju obojici na teret.

Suprotno prigovorima branioca optuženog, jedino je i bilo moguće da se radnje koje

su se potvrđenom optužnicom zajednički stavljale na teret optuženom i Dragomiru

Tintoru, u uređenoj, a potom i u izmijenjenoj optužnici, stavljaju na teret samo

optuženom Jurišiću. Lice koje je u međuvremenu preminulo ne može krivično

odgovarati. Osim toga, iz činjeničnog opisa, a i pravne kvalifikacije, kako potvrđene,

tako i izmijenjene optužnice, optuženom se uvijek stavljalo na teret da je u počinjenju

inkriminisanih radnji opisanih u tačkama 7. i 8. izmijenjene optužnice djelovao u

svojstvu saizvršioca, što je obuvaćeno odredbom člana 29. KZ BiH. U konačnici,

optuženi Jurišić je i nepravomoćno osuđen za počinjenje inkriminacija iz tačaka 7. i 8.

izmijenjene optužnice kao saizvršilac.

25. Također, tvrdnje branioca da su tačkom 8. izmijenjene optužnice optuženi

Drago Tintor i treće njima poznato lice, ne nalazi potvrdu i tačnost u navedenoj tački

izmijenjene optužnice u kojoj se jasno i izričito navodi: “… optuženi, Drago Tintor i

treće njima poznato naoružano lice sprovode dalje Ermina Behlića i Muharema

Osmanovića… ispalili u njih više metaka i na taj način ih lišili života..” Okolnost da li je

pravilno Drago ili Dragomir Tintor nije okolnost od relevantnog značaja za ovu krivičnu

svar, naročito kada se ima u vidu da je lice Dragomir Tintor, prvobitno optuženi

zajedno sa Mićom Jurišićem, preminuo.

26. Kada su u pitanju tačke 2. i 3. izmijenjene optužnice (lišavanje slobode i

sprovođenje civila do policijske stanice), Vijeće nalazi da je činjenični opis krivičnog

djela koje se optuženom stavlja na teret ovim tačkama izmijenjene optužnice, a to je

zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima

međunarodnog prava, u odnosu na potvrđenu optužnicu jednak, odnosno da u smislu

radnje zatvaranja ili drugog teškog oduzimanja fizičke slobode u odnosu na civile

Mustafu Muhića i Rasima Kljajića, te civila Nihada Bašića, ni na koji način nije

izmjenom došlo do povećavanja količina kriminalnog supstrata koja bi eventualno

mogla ukazivati na povećani stepen krivične odgovornosti. Vijeće se neće upuštati u

razmatranje razloga iz kojih Tužilaštvo u izmijenjenoj optužnici u radnjama zatvaranja

ili drugog teškog oduzimanja fizičke slobode civila za koje tereti optuženog od samog

19

početka, u smislu lišavanja i sprovođenja, dodaje opisne formulacije u pogledu uslova

boravka u logoru Omarska, a za što nikad i nije teretilo optuženog Jurišića.

27. Vijeće također podsjeća da, u skladu sa odredbom člana 275. ZKP BiH, za

izmjenu optužnice nije neophodno da su izneseni novi dokazi, već je dovoljna i nova

subjektivna ocjena istih. Također, Vijeće cijeni da optuženi navedenim izmjenama

optužnice ni na koji način nije doveden u teži položaj.

28. U konačnici, bitno je naglasiti kako je odbrani data mogućnost da predloži

izvođenje dokaza na okolnosti za koje je eventualno smatrala da se tek izmijenjenom

optužnicom optuženom stavljaju na teret, međutim, ista je navela kako nema novih

dokaznih prijedloga.

Prigovori Tužilaštva i odbrane na određene dokaze suprotne strane


godine Tužilaštvo je uložilo prigovor na ulaganje dokaza odbrane optuženog

označenog kao O-5 i to Zapisnik o saslušanju svjedoka S-1, Državna agencija za

istrage i zaštitu BiH, broj: 16-06/1-04-1-933/17 od 28.07.2017. godine, iz razloga što

isti nije prezentiran svjedoku prilikom njegovog svjedočenja na glavnom pretresu.

Suprotno navedenom, Vijeće nalazi da je zapisnik o saslušanju svjedoka S-1 iz

istrage, svjedoku S-1 prezentiran prilikom njegovog unakrsnog ispitivanja na ročištu

za nastavak glavnog pretresa održanom dana 14.01.2019. godine, stoga se ovakav

prigovor odbija kao neosnovan.

30. U odnosu na dokaze Tužilaštva označene od T-3 do T-20, odbrana

optuženog je istakla prigovor relevantnosti. Nakon uvida u predložene dokaze Vijeće

je iste prihvatilo nalazeći da je riječ o relevantim dokazima koji se odnose na ovaj

predmet i vremenski kontekst optužnice, te će ih cijeniti pojedinačno i u međusobnoj

povezanosti sa drugim dokazima.

20

Ostale procesne odluke koje se tiču toka dokaznog postupka


godine Vijeće je odbilo prijedlog odbrane optuženog za ulaganje materijalnog dokaza

u sudski spis i to zapisnika o saslušanju svjedoka Ermine Jaskić, dat u fazi istrage, iz

razloga što joj isti nije prezentiran na glavnom pretresu prilikom svjedočenja, kako bi

svjedok Ermina Jaskić autorizovala svoje potpise na zapisniku.

32. Tokom glavnog pretresa, Tužilaštvo je, pismenim i usmenim putem,

odustalo od izvođenja određenog broja kako subjektivnih, tako i objektivnih dokaza.


godine, prije ispitivanja svjedoka Indire Varmaz, Vijeće je donijelo odluku, u skladu sa

molbom svjedoka, a čemu se ni odbrana optuženog nije protivila, da se podaci i lik

svjedoka ne objavljuju u sredstvima javnog informisanja.

Prihvatanje utvrđenih činjenica predloženih od strane Tužilaštva BiH

34. Vijeće je rješenjem od 29.11.2018. godine djelimično usvojilo prijedlog

Tužilaštva BiH broj: T20 0 KTRZ 0004544 08 od 04.04.2018. godine, te je činjenice,

utvrđene u presudama MKSJ u predmetima Tužilac protiv Duška Tadića

(predmet br. IT-94-1), Tužilac protiv Milomira Stakića (predmet br. IT-97-24-T), Tužilac

protiv Radoslava Brđanina (predmet br. IT-99-36-T) i Tužilac protiv Miće Stanišića i

Stojana Župljanina (predmet broj IT-08-91-T), prihvatilo kao dokazane u opsegu i

redoslijedom kojim su nabrojane u izreci rješenja, koje se nalazi u Aneksu II presude,

kao njenom sastavnom dijelu.

35. Članom 4. Zakona o ustupanju predmeta je propisano je da: „Nakon

saslušanja stranaka, Sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka,

odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom

21

u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz

postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.”

36. Nadalje, Pravilo 94. (B) Pravilnika o postupku i dokazima navodi da: ˝Na

zahtjev jedne od strana ili proprio motu pretresno vijeće može, nakon što je saslušalo

strane, odlučiti da formalno primi na znanje činjenice o kojima je presuđeno ili pismeni

dokazni materijal iz drugih postupaka pred Međunarodnim sudom koji se odnose na

pitanja od važnosti za tekuće suđenje.˝

37. Citirani član 4. Zakona o ustupanju predmeta daje mogućnost Sudu da

iskoristi ranije utvrđene činjenice pravomoćnim odlukama MKSJ u cilju ekonomičnosti

postupka, istovremeno štiteći prava optuženog na pravično suđenje.

38. Osnovna svrha člana 4. Zakona o ustupanju predmeta jeste efikasnost i

ekonomičnost sudskog postupka. Međutim, prilikom odlučivanja, Sud je imao na umu

da svrha ekonomičnosti postupka ne smije ugroziti prava optuženog na pravično

suđenje i pretpostavku nevinosti, stoga je u korištenju svoga diskrecionog prava iz

člana 4. Zakona o ustupanju i donošenju odluke o konkretnom pitanju, Vijeće imalo u

vidu i sa posebnom pažnjom cijenilo prava optuženog u svijetlu odredbe člana 6.

Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (EKLJP), te i odredbe

člana 3., 13., i člana 15. ZKP.

39. Imajući u vidu i ostala prava zagarantovana EKLJP, a naročito pravo na

pravično suđenje, Sud smatra da je davanjem mogućnosti optuženom da ospori bilo

koju od utvrđenih činjenica koje je prihvatio Sud, ispunjen princip presumpcije

nevinosti i jednakosti u postupku, te da praksa Evropskog suda za ljudska prava,

upravo potvrđuje prihvatljivost korištenja ovog instituta8, pod uslovom da optuženi

može osporiti prihvaćene činjenice. Odnosno, Vijeće posebno naglašava da utvrđena

činjenica koja je prihvaćena kao dokazana ima karakter presumption iuris et de iure i

da može biti predmet pobijanja u toku krivičnog postupka, ako stranke za to imaju

valjane i opravdane razloge.

8 Presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Salabiaku protiv Francuske, donesena 7. oktobra 1988. godine, 13 EHRR 379, stav 28-29.

22

40. Na kraju, važno je naglasiti da se, u skladu sa principom slobodne ocjene

dokaza iz člana 15. ZKP BiH, utvrđene činjenice prihvataju i razmatraju u svjetlu svih

dokaza izvedenih tokom suđenja.

41. Imajući u vidu da niti Zakon o ustupanju predmeta niti ZKP BiH ne navode

kriterije koji bi se primjenjivali kod odlučivanja o prihvatanju činjenica utvrđenih

presudama MKSJ, standardi koje su razradili MKSJ i MKSR vezano za Pravilo 94(B)

Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ mogu služiti kao smjernica, te se u tom smislu,

Sud vodio odlukama pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Vujadin Popović i drugi i u

predmetu Momčilo Krajišnik5.

42. Prema odluci donesenoj u predmetu protiv Momčila Krajišnika,

(„...Pretresno vijeće na prijedlog jedne od stranaka ili na vlastitu inicijativu, nakon

saslušanja stranaka, može odlučiti da formalno primi na znanje presuđene činjenice,

ako je činjenica: 1. jasna, konkretna i može se identifikovati; 2. ograničena na

zaključke o činjenicama i ne uključuje pravne katekorizacije; 3. pobijana je na suđenju

i spada u dio presude koji nije bio predmet žalbe ili je o njemu konačno presuđeno u

žalbenom postupku ili je pobijana na suđenju, a sada spada u dio presude koji je

predmet žalbe, ali spada u pitanja koja u žalbenom postupku nisu sporna; 4. iste ne

smiju potvrđivati krivičnu odgovornost optuženog; 5. ne može se zasnivati na

sporazumu o priznanju krivnje u ranijim predmetima i uticati na pravo optuženog na

pravično suđenje; 6. najvažniji kriterij je da je predložena činjenica relevantna za neko

pitanje u tekućem postupku.“)

43. Nakon razmatranja navedenih kriterija, Vijeće nalazi da dio predloženih

utvrđenih činjenice ne ispunjava kriterij koji se odnosi na to da činjenica mora biti

jasna, konkretna i da se može identifikovati, zatim da činjenica mora biti ograničena

na zaključke o činjenicama i da ne uključuje pravne kategorizacije, da smije potvrđivati

krivičnu odgovornost optuženog, odnosno da ne ispunjava kriterij relevantnosti.

5 Vidi Odluku o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih, predmet br. IT-05-88-T, od 26. septembra 2006. godine, kojom se dalje razrađuju kriteriji uspostavljeni u dvjema odlukama MKSJ o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Momčila Krajišnika, predmet br. IT-00-39-T, od 28. februara 2003. i 24. marta 2005. godine.

23

Činjenica mora biti jasna, konkretna i da se može identifikovati

44. U praktičnom smislu ovaj kriterij znači da se razmatrana činjenica mora

moći identificirati. S tim u vezi, Vijeće nije prihvatilo predložene činjenice pod rednim

brojem 7., 19., 20., 30., 31., 34., 35., 41., 57., 72., 74. i 75., budući da se radi o

činejnicama koje su ili izvučene iz konteksta određenog paragrafa, odnosno iste

predstavljaju samo dio jednog paragrafa, ili su nastavak jedne rečenice, iz kojih

razloga takve činjenice nisu jasne ni konkretne, zbog čega ih Vijeće nije prihvatilo.

Činjenica mora biti ograničena na zaključke o činjenicama i da ne uključuje pravne

kategorizacije

45. U pogledu ovog kriterija načelno postoji saglasnost, da se njegovom

primjenom treba onemogućiti prihvatanje činjenica koje u sebi sadrže pravnu

kvalifikaciju. Imajući u vidu navedeni kriterij, vijeće je odbilo da prihvati predložene

činjenice pod rednim brojem 37., 43., 47., 53., 54., 76., 77., 78., 79., 81., 82. budući

da navedene činjenice sadrže u sebi pravne kvalifikacije koje se direktno odnose na

predmetnu optužnicu, stoga Vijeće smatra da je Tužilaštvo u obavezi da takve

činjenice dokazuje predloženim dokazima, iz kojih razloga ih nije prihvatilo.

Činjenica mora biti relevantna za neko pitanje u tekućem postupku

46. Navedeni kriterij može se posmatrati i u vezi sa odredbom iz člana 239.

stav 2. i odredbom 263. stav 2. ZKP BiH. Naime, dužnost je sudije, odnosno

predsjednika vijeća, između ostalog, da se stara za svestrano pretresanje predmeta,

ali i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari, jer

iz zakona ne slijedi obaveza Suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz. Takođe, u

dokaznom postupku Sud može zabraniti izvođenje određenog dokaza ako zaključi da

on nije relevantan za konkretni predmet.

47. Primjenom kriterija relevantnosti, Sud je odbio da prihvati predložene

činjenice koje su navedene pod slijedećim rednim brojevima 10., 24., 25. (djelimično),

50. (djelimično), 55. (djelimično), 56. (djelimično), 58. (djelimično), 61., 62.

(djelimično), 64. (djelimično), 65. (djelimično), 67. (djelimično), 70., 84., 86., nalazeći

da iste nisu od važnosti za tekući predmet, da se iste odnose na neki drugi lokalitet u

24

BIH ili su izvan vremenskog okvira optužnice, odnosno radi se o činjenicama

relevantnim samo za konkretne predmete u kojima se su iste i utvrđivale pred MKSJ.

48. Takođe, u smislu ovog kriterija, Vijeće nije prihvatilo ni činjenice za koje je

našlo da se ponavljaju. Naime, budući da se predlažu činjenice iz više predmeta,

evidentno je da su gotovo iste činjenice predlagane iz različitih predmeta, na koji način

se radi o kumulaciji istih činjenica, pa ih Vijeće nije prihvatilo, i to činjenice pod brojem

16., 23., 42., 45., 46., 68., 83., 85., 87.

49. Konačno, u pogledu prihvaćenih predloženih činjenica, Vijeće je našlo da

iste ispunjavaju sve naprijed pomenute kriterije, te ih je Vijeće kao takve prihvatilo.

Intervencija Suda u pogledu izmjena u činjeničnom opisu optužnice

50. Vijeće je temeljem izvedenih dokaza izvršilo manje korekcije u činjeničnom opisu

izreke presude u odnosu na izmijenjenu optužnicu, tako što je u pojedinim

dijelovima činjenično stanje prilagodilo provedenim dokazima, na način da se ne dira

u subjektivni i objektivni identitet optužnice, a vodeći pri tome računa da se ne ide na

štetu optuženog.

51. Ove intervencije su bile nužne, a iz razloga što su provedeni dokazi ukazali na

drugačije činjenično stanje.

52. Tako je Vijeće slijedom provedenih dokaza iz činjeničnog opisa izostavilo navode

optužnice i to iz preambule dijelove rečenica koji se odnose na opise koje nisu dio

krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret, kao i pravne kvalifikacije za koje je

Vijeće oslobodilo optuženog.

53. Kada je u pitanju tačka 1.optužnice Vijeće je izvršilo korekcije tako što je umjesto

“Dana 24.jula 1992.godine, ili približno tog datuma” Vijeće navelo: “ Dana 23.jula

1992.godine”, cijeneći da su svjedoci saglasno izjavili da se kritični događaj iz tačke

1. Izreke presude desio 23. jula 1992.godine. Kada su u pitanju tačke 2., 3., 4. i 5.

izreke presude Vijeće je izostavilo pojedine dijlove rečenica, cijeneći da ne ulaze u

25

obilježje djela za koje je oglasilo krivim optuženog Jurišića, te da se na taj način

činjenični opis izreke presude lišava suvišnih detalja, te postaje jasniji i precizniji.

54. Pri svemu tome pretresno Vijeće posebno je vodilo računa o principu

akuzatornosti i neophodnosti da presudom ne dira u identitet optužbe. U presudi se

pojedine izmjene odnose na jasnija određenja pojedinih okolnosti događaja, koja pri

tome nisu odlučujuća za predmet optuženja. Presudom se nije izašlo van granica

opisa događaja kako ga je dala optužba, a sve u okviru dokaza izvedenih na glavnom

pretresu. Izvršene korekcije nisu uticale na identitet optužnice i presude kako u obimu

tako i u sadržaju. Vijeće se kretalo u okviru djela opisanog u optužnici, rukovodeći se

samo pravno relevantnim činjenicama, pa je potpunije i preciznije odredilo činjenični

opis iz optužnice, čime je u cjelosti sačuvan subjektivni i objektivni identitet optužnice.

55. Preciziranjem određenih činjenica i okolnosti koje bliže određuju djelo, Sud

nije povrijedio ni subjektivni ni objektivni identitet optužnice, niti je time prekoračio

prvobitno optuženje, s obzirom, da su urađene izmjene rezultat utvrđenog činjeničnog

stanja, te da iste nisu na štetu optuženog.

C. DOKAZNI POSTUPAK

56. U toku dokaznog postupka, na prijedlog Tužilaštva BiH, saslušano je 28

(dvadesetosam) svjedoka, 2 (dva) vještaka, vještak sudske medicine dr. Dževad

Durmištević, te vještak medicinske struke dr. sci Senad Pešto na okolnost sposobnosti

svjedoka Ešefe Behlić da svjedoči na glavnom pretesu, dok su iskazi svjedoka Hasana

Osmanovića I Ešefe Behlić pročitani na glavnom pretresu, u skladu sa članom 273.

stav 2. ZKP BiH. Tužilaštvo je u sudski spis uložilo 41 (četrdesetjedan) materijalni

dokaz.

57. Na prijedlog odbrane optuženog, u toku dokaznog postupka, saslušano je

5 (pet) svjedoka, dok je iskaz svjedoka Ismeta Karupovića pročitan na glavnom

pretresu, u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH. Odbrana optuženog je u sudski

spis uložila 7 (sedam) materijalnih dokaza.

26

58. U cilju nepotrebnog opterećenja integralnog teksta presude, lista dokaza

izvedenih po prijedlogu Tužilaštva i odbrane optuženih, navedena je u dijelu koji čini

sastavni dio ove presude pod nazivom Aneks I.

D. ZAVRŠNE RIJEČI

(a) Završna riječ Tužilaštva BiH

59. Tužilaštvo BiH ističe da je dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu

i prihvaćenim utvrđenim činjenicama iz presuda Haškog tribunala, utvrđeno da su

radnje koje se optuženom stavljaju na teret učinjene u okviru širokog i sistematičnog

napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva općine Prijedor, u periodu od maja

1992. godine pa do septembra 1992. godine. Također, Tužilaštvo navodi da je

optuženi Mićo Jurišić u relevantno vrijeme bio pripadnik rezervnog sastava milicije

Tukovi, što ni sam optuženi ne spori, te da je morao biti svjestan da njegove radnje

kao pripadnika policije čine dio napada.

60. Prema ocjeni Tužilaštva, na osnovu iskaza svjedokinje očevica i kćerke

žrtve Mehemeda Brkića, Jasmine Brkić-Poeppel, koja je detaljno, precizno i dosljedno

opisala kritični događaj, dokazano je da je optuženi počinio krivično djelo iz tačke 1.

optužnice. Nadalje, iz iskaza svjedoka Mustafe Muhića i Mehe Mujdžića proizilazi da

je optuženi počinio radnje krivičnog djela iz tačke 2. optužnice. S tim u vezi, Tužilaštvo

ističe da je teza odbrane da optuženi nije primjenjivao silu prilikom odvođenja

oštećenih u najmanju ruku apsurdna, obzirom da je svaki svjedok koji je saslušan na

glavnom pretresu izjavio da je prilikom susreta sa optuženim isti bio naoružan, a što

je bio i više nego dovoljan razlog za nenaoružane civile da postupaju po naredbama

optuženog. Iz iskaza svjedoka Namke Bašić proizilazi da je optuženi počinio radnje

krivičnog djela iz tačke 3. optužnice, dok iz iskaza svjedoka i oštećenih Đevada

Dženanovića, zaštićenog svjedoka S-1, Hajrudina Osmanovića i zapisnika svjedoka

Hasana Osmanovića, te svjedoka Vahida Brdara proizilazi da je optuženi počinio

radnje krivičnog djela iz tačke 4. optužnice. Prema ocjeni Tužilaštva, odbrana je

neuspješno pokušala da diskredituje svjedoka Đevada Džananovića, kao i svjedoka

27

Vahida Brdara, za kojeg postoji razlika u pogledu lica koje je kritične prilike ranilo

Hasana Osmanovića na glavnom pretresu u odnosu na zapisnik iz strage, koja je

objašnjenja, zbog čega navodi svjedoka na glavnom pretresu trebaju biti prihvaćeni

kao istiniti.

61. Nadalje, Tužilaštvo ističe da iz iskaza svjedoka, koji su istovremeno i

oštećeni tim radnjama optuženog, Fadila Velibašića, Edina Velibašića i Šerifa

Velibašića, kao i zaštićenog svjedoka S-1 i Đevada Dženanovića, proizilazi da je

optuženi počinio radnje opisane u tački 5. optužnice, a koji svjedoci su saglasni u

svojim izjavama datim na glavnom pretresu.

62. Vezano za ubistvo Aziza Behlića, Tužilaštvo navodi da je vještak

medicinske struke dr. Dževad Durmišević utvrdio da je uzrok smrti oštećenog Aziza

Behlića strijelna rana glave, zdjelice, lijeve natkoljenice i lijeve potkoljenice, što je u

saglasnosti sa izjavama svjedoka koji su rekli da su čuli rafalnu paljbu kojom je

oštećeni Aziz Behlić i ubijen, iz čega proizilazi da je optuženi Mićo Jurišić počinio

radnje opisane u tački 6. optužnice. Tužilaštvo smatra da je, iako iskaz zaštićenog

svjedoka S-10 ne potvrđuje u svemu iskaze ostalih svjedoka, dokazano da je civil Aziz

Behlić ubijen na način kako su to opisali Hasan Osmanović, Ermina Jaskić i Midhad

Behlić, te ostavlja mogućnost da se percepcija zaštićenog svjedoka S-10 u odnosu na

predmetni događaj tokom vremena koje je uslijedilo od rata promijenila, obzirom da je

isti bio svjedok brojnih događaja tokom rata i vidio mnoga ubistva, odvođenja i

mučenja.

63. U pogledu tačke 7. optužnice, Tužilaštvo ističe da je oštećeni Faik Hodžić

jasno naveo da je u junu ili julu 1992. godine došla srpska vojska pred njegovu kuću,

da su sva lica bila u uniformama i naoružani, kao i da su među tim licima bili i optuženi

Mićo Jurišić, Drago Tintor i Lazar Basrak, te da je Miću Jurišića poznavao od ranije,

jer je on njegov komšija. Iskaz ovog svjedoka, prema ocjeni Tužilaštva, je potkrijepljen

iskazom njegove sestre Indire Varmaz, iz čega proizilazi da je optuženi učinio radnje

opisane u tački 7.optužnice.

64. Nadalje, Tužilaštvo navodi da je na osnovu iskaza svjedoka Mirhada

Behlića, Đenana Dženanovića i Vasve Hodžić dokazano da je optuženi počinio radnje

opisane u tački 8. optužnice. Iako je odbrana pokušala da diskredituje svjedoka

Mirhada Behlića na način da su tražili da im se objasni kako je svjedok, iako ranjen,

28

bio u stanju da se zadrži u blizini gdje su ostala dvojica civila ubijena, a da nije išao

tražiti pomoć, prema ocjeni Tužilaštva zanemarili su činjenice da je svjedok na suđenju

izjavio da bol od ranjavanja nije osjetio odmah nego tek nakon 20 minuta, da svjedok

nije mogao nigdje otići jer se nalazio na lokalitetu koje je bilo obraslo šibljem, a da je

u blizini bio i potok.Također, iskaz vještaka Dževada Durmiševića potvrđuje da je

uzrok smrti kod Ermina Behlića bio strijelna rana vrata i grudnog koša, te da je smrt

nasilnog karaktera, a da je uzrok smrti Muharema Osmanovića ranjavanje u predjelu

intimnog dijela tijela.

65. Tužilaštvo osporava zakonitost odluke Suda da prihvati da se iskaz

svjedoka Ismeta Karupovića čita, te osporava snagu i relevantnost tog dokaza i

sadržinu iskaza koji nije mogao da se provjeri u okviru svih pravila ispitivanja i provjere

iskazom svjedoka. Također, ukazuje da u iskazu svjedoka Karupovića nije isključeno

da je optuženi Mićo Jurišić bio kritične prilike na mjestu događaja iz tačke 8. optužnice

sa Dragom Tintorom i druga dva NN naoružana lica, te da je nelogičan dio iskaza u

kojem svjedok tvrdi da nije vidio ubistva Ermina Behlića i Muharema Osmanovića, jer

je opisao mučenje tih lica koje se desilo u vrlo kratkom vremenu prije nego što je u

njih pucano.

66. Suprotno tvrdnjama odbrane da optuženi nikada nije imao bradu tokom

rata, da nije nosio šešir, šubaru, kokardu i rukavice sa odsječenim prstima ili sunčane

naočale, Tužilaštvo ističe da je većina svjedoka, a posebno ključni svjedoci Tužilaštva,

na gotovo istovjetan način opisivala optuženog, bez ikakvog razloga da lažno tereti

optuženog za radnje koje mu se stavljaju na teret.

67. Konačno, Tužilaštvo predlaže da Sud optuženog oglasi krivim po svim

tačkama optužnice i kazni u skladu sa zakonom.

(b) Završna riječ odbrane optuženog Miće Jurišića

68. Branilac optuženog Miće Jurišića u svojim završnim riječima ističe da bi

bilo nužno da Sud kroz svoju odluku analizira pristup Tužilaštva i sudije za prethodno

saslušanje Suda BiH u vezi potvrđivanja optužnice za koju je bilo upitno da li prema

dokazima iz tog vremena ta optužnica ima sadržaj kvalitetnog incijalnog akta za

početak postupka sudskog odlučivanja oko odgovornosti pojedinačno svakog od

29

optuženih, a na kraju optuženog Miće Jurišića. Također, branilac optuženog ističe da

je Tužilaštvo izmjenama optužnice proširilo optužbu u tačkama 2. i 3. izmijenjene

optužnice, kao i da je u odnosu na potvrđenu optužnicu za ubistvo Ermina Behlića i

Muharema Osmanovića u izmijenjenoj optužnici optužen samo Drago Tintor i treće

njima poznato lice.

69. Nadalje, branilac optiženog se poziva na princip zakonitosti i princip

vremenskog važenja. Napominje da je u vrijeme kada je optuženi navodno počinio

krivično djelo koje mu se stavlja na teret, na snazi bio KZ SFRJ iz 1976. godine, stoga

bi primjena KZ BiH, prema ocjeni branioca, predstavljala kršenje člana 7.EKLJP.

70. Branilac optuženog se osvrnuo i na rješenje Suda BiH od dana 29.11.2018.

godine kojim se djelimično prihvata prijedlog Tužilaštva BiH za prihvatanje utvrđenih

činjenica, navodeći da se takva odluka, suprotno onoj koja je donesena, mogla

odnositi samo na opšti političko – istorijski kontekst dešavanja koja su prethodila

sukobima iz 1992. godine, te o političko – administrativnoj organizaciji na geografskom

području koje tretira optužnica.

71. Također, branilac optuženog smatra da sudsko vijeće ne može prihvatiti

pravnu kvalifikaciju iz optužnice u smislu postojanja širokog i sistematskog napada u

kritično vrijeme, jer Tužilaštvo nije dokazalo da su radnje optuženog činile dio tog

napada, niti je dokazalo da kod optuženog Jurišića postoji diskriminatorna namjera

koja čini bitan element progona kao radnje izvršenja krivičnog djela Zločini protiv

čovječnosti.

72. U pogledu analize provedenih materijalnih dokaza, branilac optuženog

ističe da je nesporno utvrđeno da je Mićo Jurišić bio pripadnik rezervnog sastava

policije u okviru Stanice javne bezbjednosti Prijedor za naselje Tukovi, te da je iz

iskaza svjedoka odbrane nesporno utvrđeno da u kritično vrijeme iz optužnice Mićo

Jurišić nije nosio bradu, kapu, šešir, kokardu, crne naočare niti rukavice sa odsječenim

dijelovima na prstima, iz čega proizilazi da nisu uvjerljivi iskazi pojedinih svjedoka koji

su saslušani po prijedlogu Tužilaštva.

73. U pogledu tačke 2. izmijenjene optužnice, branilac optuženog ističe da je

provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka Mustafe Muhića utvrđeno da je civile

Mustafu Muhića i Rasima Kljajića, optuženi samo dovezao do prostorija Stanice javne

bezbijednosti, a ne i u logor Omarsku, pri čemu posebno ističe da policijski službenici

30

u okviru svojih dužnosti, a po naređenju pretpostavljenih, mogu privoditi bilo koje lice

u prostorije Stanice javne bezbijednosti, a koje je bilo osumnjičeno za izvršenje

krivičnog djela. Nadalje, vezano za tačku 3. izmijenjene optužnice, ističe da Tužilaštvo

nije dalo niti jedan dokaz da je optuženi na bilo koji način učestvovao u zlostavljanju

civila Nihada Bašića u logoru Omarska. U pogledu tačke 6. izmijenjene optužnice koja

govori o ubistvu civila Aziza Behlića, branilac optuženog navodi da je svjedok S-10

izjavio da je lično vidio da je Mićo Jurišić izveo tog civila iz njegove kuće i pucao iz

pištolja tom civilu u potiljak te ga na taj način ubio, što ne odgovara obdukcionom

nalazu stradalog Aziza Behlića iz kog proizilazi da je njegovo ubistvo uslijedilo

pucanjem iz automatskog oružja sa prednje strane u predjelu nogu i karlice. U vezi

sa tačkom 7. izmijenjene optužnice, branilac optuženog navodi da je svjedok Faik

Hodžić naveo da mu je optuženi stavio nož pod vrat i opsovao, pri čemu Tužilaštvo

nije dokazalo da li je zbog tih navodnih radnji Miće Jurišića taj civil trpio bilo kakve

fizičke i duševne bolove. Analizirajući tačku 1. izmijenjene optužnice, prema ocjeni

branioca optuženog, proizilazi da se optuženom stavlja na teret da je dana

24.07.1992. godine ili približno tog dana došao pred kuću civila- svjedoka S-6 sa još

nekoliko njima poznatih naoružanih lica, te da su sproveli civile Mehmed Brkića i S.M.

u nepoznatom pravcu sa namjerom da ih ubiju, a da su navodno ta dvojica civila

pronađeni mrtvi iza kuće Ibrahima Šarića, pri čemu se postavlja pitanje da li je kod

optuženog postojala namjera da se ta lica ubiju, a također nema niti jednog dokaza

da je optuženi učestvovao u ubistvu ta dva lica. Također, u pogledu tačke 4.

izmijenjene optužnice, branilac optuženog ističe da nema niti jednog dokaza da je civil

Hasan Omanović pogođen iz pištolja, te u tom smislu postoje samo nagađanja

pojedinih svjedoka, dok se u pogledu tačke 5, kojom se optuženom stavlja na teret da

je uz prijetnju oružjem nezakonito lišio slobode pripadnike porodice Velibašić, sproveo

ih do napuštene kuće u naselju Žeger odakle su protjerani u pravcu Tukova, koje

mjesto je bilo pod kontrolom Vojske i policije RS, ne može govoriti o progonu

nesrpskog stanovništva van područja opštine Prijedor.

74. Na osnovu svega navedenog, branilac optuženog predlaže da Sud donese

odluku kojom se optuženi Mićo Jurišić oslobađa po svim tačkama izmijenjene

optužnice.

31

II. OPŠTA OCJENA DOKAZA

75. Nakon što je Vijeće u smislu člana 281. ZKP BiH savjesno i sadržajno

ocijenilo svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, koji su izvedeni na

glavnom pretresu, te prethodno analizirajući navode optužbe i odbrane, utvrđeno je

činjenično stanje kao u izreci iz slijedećih razloga.

76. Član 3. stav 1. ZKP BiH propisuje da se optuženi smatra nevinim za

krivično djelo dok se ne dokaže njegova krivnja.9 Tužilac stoga nosi teret utvrđivanja

krivice optuženog, i u skladu sa članom 3. stav 2. ZKP BiH optužba to mora uraditi

izvan razumne sumnje.10

77. Činjenica da odbrana nije osporavala određene činjenične navode

sadržane u optužnici ne znači da je Vijeće prihvatilo te činjenice kao dokazane. Teret

dokazivanja ostao je na tužiocu za svaku optužbu tokom cijelog suđenja. Shodno

tome, u utvrđivanju da li je tužilac dokazao predmet izvan svake razumne sumnje,

Vijeće je pažljivo razmotrilo da li postoji bilo kakva druga razložna interpretacija

uvrštenih dokaza, osim one koju je prihvatilo, kada je odlučilo da su ispunjena obilježja

krivičnog djela za koje se optuženi terete.

78. U skladu sa odredbom člana 15. ZKP BiH, Vijeće ima pravo da slobodno

ocjenjuje dokaze.11 Prema tome, optužbe protiv optuženih su pažljivo razmotrene,

uključujući i sve uložene dokaze. Prilikom ocjene dokaza izvedenih tokom glavnog

pretresa, Vijeće je poklonilo dužnu pažnju, između ostalog, pojedinačnim okolnostima

svjedoka, kao i njihovog mogućeg učešća u događajima i rizika da sebe inkriminiraju,

te njihovom odnosu sa optuženima. Vijeće je također razmotrilo internu konzistentnost

9 Član 3. stav 1. ZKP BiH navodi da „se svako smatra nevinim za krivicno djelo dok se pravomocnom presudom ne utvrdi njegova krivnja˝. Ova odredba je u skladu sa svim glavnim institutima o ljudskim pravima. vidjeti, Evropska konvencija o ljudskim pravima, član 6. stav 2; Međunarodna konvencija o civilnim i političkim pravima, član 14. stav 2. 10 Član 3. stav 2. ZKP BiH navodi da ̋ sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivicnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na nacin koji je povoljniji za optuženog.˝ 11 Član 15. ZKP BiH navodi da: ˝...postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima˝.

32

svjedočenja svakog svjedoka tokom direktnog ili unakrsnog ispitivanja i uporedilo ga

sa izjavama koje su dali tokom istrage.

79. Ponekad se usmeno svjedočenje svjedoka razlikovalo od izjave koju su isti

dali u istražnoj fazi. Međutim, treba imati u vidu da je prošlo više od dvadeset godina

od događaja navedenih u optužnici, te je opravdano očekivati da je protok vremena

uticao na tačnost i vjerodostojnost sjećanja svjedoka.

80. Također, činjenica je da se zbog prirode krivičnog postupka, svjedoku na

glavnom pretresu mogu postaviti drugačija pitanja od onih koja su postavljena u

prethodnim razgovorima, pa je nakon konkretizacije pojedinih pitanja opravdano

očekivati da se sjeti dodatnih detalja. Naravno, ovakve situacije Vijeće je pažljivo

razmatralo prilikom utvrđivanja težine koja se treba dati takvim dokazima.

81. Vijeće je svoju konačnu odluku temeljilo prvenstveno na usmenim i

neposrednim svjedočenjima na glavnom pretresu, pri čemu su izvjesne nedosljednosti

između iskaza različitih svjedoka predstavljale relevantan faktor u procjeni njegove

dokazne težine. Istovremeno, značajno je naglasiti da ove nedosljednosti nisu nužno

diskreditovale cijelo svjedočenje svjedoka. Dakle, ako je svjedok podrobno ispričao

suštinu događaja o kojima se radi, periferne devijacije nisu nužno dovele u pitanje

istinitost takvog dokaza. U svakom slučaju, razlozi prihvatljivosti pojedinih iskaza, te

ocjena njihovog kredibiliteta i osnovanosti, detaljno su obrazloženi u odnosu na krivicu

optuženog.

PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA

82. Obzirom da je odbrana u završnim riječima predlagala primjenu Krivičnog

zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ), smatrajući ga

blažim za počinioce, i smatrajući da se dosljednom primjenom principa vremenskog

važenja Krivičnog zakona ima primjeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja

krivičnog djela, Vijeće će u dijelu koji slijedi obrazložiti razloge opravdanosti primjene

Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na konkretan slučaj.

33

83. Naime, princip zakonitosti imperativno je propisan članom 4. ZKP BiH i

članom 7. stav (1) EKLJP koja ima prioritet nad svim ostalim zakonima Bosne i

Hercegovine (član 2. stav (2) Ustava BiH), dok je članom 7.(1) EKLJP propisan opšti

princip koji zabranjuje izricanje teže kazne od one koja je bila na snazi u vrijeme

počinjenja krivičnog djela.12 Međutim, stav (2) člana 7. EKLJP sadrži značajan

izuzetak u odnosu na stav (1) istog člana, gdje kaže da “ovaj član ne utječe na suđenje

ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u

vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim

kod civiliziranih naroda”.

84. Članom 15. stav (1) i (2) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim

pravima UN-a osiguravaju se slične međunarodne odredbe koje se trebaju smatrati

lex superioris u vezi sa “…opštim pravnim načelima koje priznaje međunarodna

zajednica”.13

85. Primjena KZ BiH na konkretno krivično djelo temelji se na odredbi člana

4a. KZ BiH: “članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo

kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno

predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.” Ovom

odredbom je, zapravo, učinjen izuzetak od opštih načela navedenih u članovima 3. i

4. KZ BiH u smislu da ovi članovi ne dovode u pitanje suđenje i kažnjavanje neke

osobe za svako činjenje ili nečinjenje koje predstavlja krivično djelo zločini protiv

čovječnosti, a koje kao takvo nije bilo propisano krivičnim zakonom koji je bio na snazi

u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

86. Običajni status odgovornosti i kažnjavanja zločina protiv čovječnosti i

individualne krivične odgovornosti za njegovo izvršenje tokom 1992. godine je 3. maja

12 (1) “Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.” 13 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen Rezolucijom 2200A (XXI) Generalne skupštine 16. decembra 1966. godine, Stupio na snagu 23. marta 1976. godine, u saglasnosti sa članom 49., član 15: „1. Niko se neće smatrati krivim za djela ili propuštanja koja nisu predstavljala krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu u vrijeme kada su bila počinjena. Isto tako, neće se izreći teža kazna od one koja se mogla primjeniti u trenutku kada je krivično djelo bilo izvršeno. Ako kasnije, poslije izvršenja djela, zakonskom odredbom bude predviđena primjena lakše kazne, prijestupnik će se time koristiti. 2. Ništa se u ovom članu ne protivi suđenju i osudi lica zbog radnji ili ropuštanja koja su se u vrijeme kada su počinjena, smatrala za krivična djela prema općim pravnim načelima koja priznaje međunarodna zajednica.

34

1993. godine potvrdio generalni sekretar UN-a u svom izvještaju Vijeću sigurnosti o

rezoluciji 808, Međunarodna pravna komisija (1996. godine), te praksa MKSJ i

Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR).

87. Zločini protiv čovječnosti u vrijeme izvršenja inkriminisanih radnji nisu bili

propisani kao krivično djelo u KZ-u SFRJ, ali čine imperativni princip međunarodnog

prava i nesporno je da su 1992. godine bili sastavni dio međunarodnog običajnog

prava.14 Zločini protiv čovječnosti su zločini po međunarodnom pravu u univerzalnom

smislu nadležnosti za procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji

je naknadno propisao i utvrdio ovo djelo kao krivično djelo i propisao posebnu krivičnu

sankciju nije suprotno članu 7. stav (1) EKLJP.

88. Ovakav stav zauzet je i u predmetu broj 51 891/99, Naletilić protiv

Hrvatske, u kojem predmetu je aplikant isticao iste prigovore kao i odbrana u ovom

predmetu, ali u odnosu na Statut MKSJ.

89. Pored toga, Vijeće nalazi neosnovanim prigovore koje je branilac

optuženog istakao u završnoj riječi, da je preuzeti Krivični zakon SFRJ bio blaži za

počinioce sa aspekta zaprijećene kazne, obzirom da predmetno krivično djelo nije ni

bilo propisano u KZ SFRJ.

90. Odbrana također, kao primjere primjene KZ SFRJ navodi druge predmete

Suda BiH. Međutim, Vijeće u tom pravcu nalazi korisnim naglasiti da predmeti na koje

ukazuje odbrane nemaju bitnih sličnosti sa ovim predmetom, kako sa činjeničnog tako

ni sa pravnog aspekta. Naime, predmeti na koje se odbrana pogrešno referira odnose

se na krivična djela Ratni zločin protiv civlnog stanovništva i Ratni zločin protiv ratnih

zarobljenika, koji su identično propisani po oba zakona, dok je krivično djelo za koje

su optuženi oglašeni krivima, pravilno kvalifikovano kao Zločini protiv čovječnosti

progonom iz člana 172. stav (1) tačka h) u vezi sa tačkom a) i k) istog stava istog člana

KZ BiH, propisano samo Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine.

14 Odluka Evropskog suda za ljudska prava, Šimšić protiv Bosne i Hercegovine, broj 51552/10 od 26.08.2010. godine

35

ZAKONSKA OBILJEŽJA KRIVIČNOG DJELA ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI IZ

ČLANA 172. KZ BiH

91. Izmjenjenom optužnicom Tužilaštva BiH optuženom Mići Jurišiću se stavlja

na teret izvršenje krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka

h) – progon u vezi sa tačkama a) - ubistvo, e) – zatvaranja i druga teška oduzimanja

fizičke slobode i f) - mučenje KZ BiH, u vezi člana 29. i 180. stav 1. KZ BiH, a u

radnjama opisanim pod tačkama 4. i 8. u vezi sa članom 26. KZ BiH (pokušaj).

92. Kako bi ispitalo da li su radnjama optuženog ostvarena sva obilježja bića

krivičng djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH, Vijeće je detaljno

analiziralo sve provedene dokaze u svjetlu njegovih opštih i pojedinačnih elemenata.

93. Navedena zakonska odredba u relevantnom dijelu glasi:

Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje druge osobe života (ubistvo);

......

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

........

f) mučenje;

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

94. Kako je to dalje navedeno u potvrđenoj optužnci, optuženi su se teretili za

individualnu krivičnu odgovornost po članu 180. stav 1. KZ BiH, koja je

jedno od temeljnih načela i međunarodnog krivičnog prava, predviđena

posebno za počinjenje najtežih krivičnih djela iz glave XVII KZ BiH.

36

95. Navedena odredba u relevantnom dijelu glasi:

„Osoba koja planira, pokrene, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, individualno je odgovorna za to krivično djelo.“

96. Jedna od značajnih odrednica navedene odredbe je to što službeni položaj

bilo kojeg optuženog, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj

osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivične odgovornosti niti utječe na ublažavanje

kazne.

97. Stav 1. citirane odredbe KZ BiH predviđa različite oblike saučesništva, u

širem smislu, pri izvršenju navedene kategorije krivičnih djela. Prije svega, radi se o

oblicima počinjenja krivičnih djela, ali i većem broju radnji saizvršilaštva koje

karakterizira bitno drugačiji način određenja nego je to slučaj kod tzv. opštih krivičnih

djela.15

98. Analizirajući sve elemente citirane odredbe, Vijeće je ustanovilo postojanje

indivudualne krivične odgovornosti optuženog u odnosu na sve radnje za koje je

oglašen krivim, jer je iste počinio neposredno i lično, ali će Vijeće ovaj zaključak

obrazložiti u dijelu presude koji govore o činjeničnim utvrđnjima Vijeća i o krivici

optuženog.

99. Optuženom se stavljalo na teret, a što je Vijeće za neke tačke i utvrdilo, da

je u počinjenju inkrminisanih radnji djelovao u svojstvu saizvršioca, što je obuvaćeno

odredbom člana 29. KZ BiH, koja propisuje “Ako više osoba, učestvovanjem u

učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući šta drugo, čime se na odlučujući način

doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učini krivično djelo, svaka od njih kaznit

će se kaznom propisanom za to krivično djelo”.

100. Prema odredbi člana 29. KZ BiH, saizvršilaštvo postoji kada više lice

zajednički izvrše krivično djelo učestvovanjem u izvršenju krivičnog djela ili

15 Komentari krivičnih/kaznenih zakona u Bosni i Hercegovini, Vijeće Evrope i Evropska Komisija, Sarajevo, 2005., str.593.

37

preduzimajući nešto drugo, čime se na odlučujući način doprinosi izvršenju krivičnog

djela.

101. Preciznije, saizvršilaštvo je oblik izvršilaštva koji postoji kada više lica, koja

ispunjavaju sve uslove koji se zahtijevaju za izvršioca, na osnovu zajedničke odluke,

svjesno i voljno, učine određeno krivično djelo, tako da svaki od saizvršilaca u tome

daje svoj doprinos, koji je bitan i bez kojeg krivično djelo ne bi bilo ostvareno ili ne bi

bilo ostvareno na zamišljen način.

102. Prema tome, pored zajedničkog djelovanja više lica u ostvarenju datog

djela, potrebno je da kod njih postoji i svijest o tome da izvršeno djelo predstavlja

zajednički rezultat njihovih radnji.

103. Ovaj vid odgovornosti ustanovljen je u odnosu na optuženog u tačkama 1,

4 i 5. izreke osuđujućeg djela presude, a Vijeće će svoj zaključak u tom pravcu

detaljnije elaborirati u dijelu presude gdje će iznijeti svoje razloge za činjenična

utvrđenja, gdje će dati razloge za svoju odluku kako po pitanju radnji optuženog, tako

i drugih lica koja zajedno sa optuženim poduzimaju određene radnje, sa svijesti o

zajedničkom djelovanju.

A. OPŠTI ELEMENTI KRIVIČNOG DJELA ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI

104. Vijeće će u daljem izlaganju iznijeti svoj zaključak o postojanju opštih

elemenata koji su uslov egzistiranja krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana

172. KZ BiH, a čije postojanje je ustanovljeno temeljnom ocjenom svih provedenih

dokaza.

105. Naime, iz zakonske definicije krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz

člana 172. stav 1. KZ BiH, a u vezi sa radnjama izvršenja navedenim u izreci presude,

za koje su optuženi oglašeni krivim, proizilaze sljedeći opći elementi ovog krivičnog

djela:

postojanje širokog ili sistematičnog napada,

da je djelo optuženog učinjeno kao dio takvog napada,

da je napad usmjeren protiv bilo kojeg civilnog stanovništva,

38

da je optuženi znao za takav napad

106. Vijeće će u dijelu presude koji slijedi, obrazložiti zaključke o postojanju svih

opštih elemenata krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172, KZ BiH za koje

je optuženi Mićo Jurišić u konačnici i oglašeni krivim.

1. Postojanje širokog ili sistematičnog napada

107. Vijeće je na osnovu svih provedenih dokaza nesumnjivo zaključilo da se u

vremenskom periodu od kraja mjeseca maja 1992. godine do kraja avgusta 1992.

godine, na području opštine Prijedor odvijao širok i sistematičan napad vojske i policije

Srpske Republike BiH, a potom Republike Srpske, koji je bio usmjeren protiv

nesrpskog civilnog stanovništva navedene opštine.

108. Prilikom utvrđivanja prirode napada, Vijeće je analiziralo odredbu člana

172. stav 2. tačka a) KZ BiH, koja propisuje da je napad u kontekstu citirane odredbe

zapravo „ponašanje koje uključuje višestruko činjenje djela iz stava 1. ovog člana,

protiv bilo kojeg civilnog stanovništva na osnovi ili u cilju državne politike ili politike

neke organizacije da se učini takav napad“.

109. Na osnovu provedenih dokaza, kao i odlukom ovog Vijeća prihvaćenih, kao

utvrđenih činjenica iz pravosnažnih presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu

Jugoslaviju, Vijeće je utvrdilo, van razumne sumnje, da se u vrijeme relevantno za

optužnicu na području općine Prijedor odvijao širok i sistematičan napad.

110. Saslušani svjedoci su, izjašnjavajući se o navedenoj okolnosti, govorili o

dešavanjima u općini Prijedor i okolnim selima, počev od maja mjeseca 1992. godine,

pa do septembra iste godine, saglasno navodeći da je napad na području općine

Prijedor, te sela Hambarine, Rizvanović i Čarakovo, trajao od početka maja mjeseca

1992. godine pa sve do kraja septembra 1992. godine.

111. Dakle, iskazi svjedoka potvrđuju da je napad bio širok, jer po svom obimu

uključuje veliko broj zabranjenih radnji poduzetih prema velikom broju nesrpskog

stanovništva, koje je na području cijele općine Prijedor postalo žrtva protjerivanja,

fizičkog i psihičkog zlostavljanja, ubistava, zarobljavanja i odvođenja u logore.

39

112. Isto tako, iz provedenih dokaza Tužilaštva, proizilazi da do tog napada nije

došlo nasumice, jer su široko rasprostranjeni zločini višestruko ponavljani po istom ili

sličnom obrascu, što ukazuje na činjenicu da je napad bio sistematičan.

113. O navedenim činjenicama na glavnom pretresu detaljno su svjedočili

između ostalih svjedoci Brkić Ibrahim, Brkić Sebina, Brkić Firdesa, Brkić Poepel

Jasmina, Brkić Muhamed, Muhić MustafaNujdžić Meho, Bašić Namka, Osmanović

Hajdurdin, Velibašić Edin i Velibašić Fadil, Behlić Midhat, svjedoci sa mjerama zaštite

S1, S6, S10 i brojni drugi. Svi oni saglasno opisuju položaj nesprpskog stanovništva

u općini Prijedor, selima Čarakovo, Hambarine, Rizvanovići i drugim selima

naseljenim bošnjačkim, hrvatskim i romskim stanovništvom. Govorili su o preuzimanju

vlasti od strane pripadnika vojnih i policijskih struktura srpske nacionalnosti, o

punktovima, pozivima nesrpskom stanovništvu na predaju oružja, kao i o tome da

stanovništvo nije imalo vojne jedinice i odgovarajuće naoružanje sa kojim bi pružili

organizovan otpor i odbili napade srpske vojske i policije.

114. Tako svjedok Ibrahim Brkić svjedočeći na glavnom pretresu navodi da je

rat u selu Čarakovu počeo u aprilu 1992.godine, kada je SDS preuzeo vlast, kada su

Srpska vojska i policija počeli sa masovnim odvođenjima Bošnjaka, od kojih neki više

nisu viđeni živi. Tako je i njegov brat Mehmed odveden, prilikom kako navodi “čišćenja”

sela Čarakova. Svjedok nije odveden jer se sa drugim bratom krio po šumi. Optuženog

Miću Jurišića, poznaje kao prijeratnog komšiju i navodi da ga je u ratu viđao na

punktovima.

115. Svjedokinja Sebina Brkić navodi da je rat zatekao u selu Čarakovu koje je

oko 3 kilometra udaljeno od Prijedora. Mještani tog sela su bili …. Navodi da je viđala

barikade, te jedne prilike i optuženog da je bio na barikadama. Svjedokinja također

navodi da su se dešavala čišćenja sela, između ostalih i njenog sela Čarakova kada

je došla srpska vojska i tražila da … predaju naoružanje.

116. Svjedokinja Firdesa Brkić navodi kako ju je početak rata (kraj aprila

mjeseca) zatekao u Banja Luci, gdje je bila u bolnici jer se porodila. Kada se vraćala

kući, u selo Čarakovo, na sve strane je vidjela da su postavljene barikade, punktove,

te su ih legitimisali. Navodi da je zbog čestih upada vojske morala da napusti svoju

kuću.

40

117. Da je u kritičnom periodu vladao strah među muslimanskim stanovništvom

sela Čarakova potvrdila je i svjedokinja Jasmina Brkić Poepel, koja navodi da su se

krili kod amidže u podrumu kuće, zbog straha da ne budu ubijeni, da danima nisu

spavali u strahu za svoj život.

118. Saglasno iskazima pomenutih svjedoka svjedočio je u Muhamed Brkić, koji

je potvrdio da je u selo često upadala vojska, da su odvodili ljude i da je vladao strah

među stanovništvom. Svjedok Brkić navodi da je čišćenje sela Čarakovo bilo

23.07.1992.godine, da je i on te prilike lišen slobode i vođen na ispitivanje, ali je

pušten.

119. Saglasno o početku napada na selo Čarakovo svjedočio je i Meho

Mujadžić.

120. Svjedokinja Namka Bašić svjedočila je i o napadu na selo Hambarine, koji

je vidjela iz Čarakova gdje je bila kod svekra i svekrve.

121. Svjedok Muhić Mustafa je potvrdio da se napad dešavao i u Tukovima, gdje

je živio i bavio se trgovinom. Navodi da je blizu svoje kuće vidio punkt, da su prijeratne

komšije dolazile da mu pretresaju kuću, da je optuženi, kojeg poznaje kao komšiju

Miću jedne prilike došao po njega u marici. Također navodi da je čuo proglas, kojim

se stanovništvo poziva na primirje, al ida su Bošnjaci dobili uputstvo da na svoje

prozore i balkone istaknu bijele čaršafe kako bi se znalo da su to bošnjačke kuće.

Navodi da se to desilo 30.05.1992.godine.te dalje svjedok navodi da je

28.06.1992.godine, on sa još nekim Bošnjacima odveden u SUP u Prijedor na

ispitivanje odakle je prebačen za logor Omarska, gdje su bili zatvoreni Muslimani iz

Prijedora, gdje su boravili u nehumanim uslovima, vršili nuždu u kantu. Za neke ljude

je čuo da su iz logora izvedeni i ubijeni.

122. Svjedok Dževad Dženanović, navodi kako su u maju mjesecu 92.godine

pripadnici srpske vojske postavili barikade, nakon čega je uslijedio napad na selo

Hambarine, gdje je živio, navodi da su krenuli od Prijedora, da je on sa porodicom

pobjegao u šumu što su učinili i ostali. Svjedok ističe da su u selu ostali samo stariji te

da sve što je ostalo da je pobijeno. Kuće su zapaljene, Dževad koji je ostao u kući je

zapaljen, svjedok je gledao kako gore kuće i čuo Dževadove jauke. Svejedoči i o

upadima srpske vosjke u selo Čarakovo gdje su tražili mercedes Slavka Ećimovića.

41

123. O napadu na selo Hambarine svjedočili su i svjedok S1, Vahid Brdar, Edin

Velibašić, Fadil Velibašić, Šerif Velibašić, koji saglasno opisuju da je napad na selo

počeo u maju mjesecu 92.godine, da je stalno granatirano selo, da je stanovništvo iz

straha napuštalo kuće i krilo se po okolnim šumama i u romskom naselju u blizini.

124. Svjedok Ismet Brkić opisao je napade i čišćenja sela Bišćana, Rakovčana,

Rizvanovića, Čarakova i Zecova.

125. Svjedok S10 navodi da su negdje u periodu aprila – maja 92.godine

Muslimani prestali raditi u Prijedoru, a nakon što su srpske vlasti preuzele vlast po

gradu, navodi da su se Muslimani skrivali kod kuća sve dok ih nisu počeli kupiti i voditi

u logore. Saglasno svjedočenju ovog svjedoka iskaz je dao i svjedok Faik Hodžić koji

je naveo da su mu rekli kako nije poželjan na poslu, a navodi da je radio kao

vodoinstalater u Vodovodu. Ovaj svjedok navodi da je situacija posebno bila teška u

periodu od 20.maja do avgusta 1992.godine. 20.maja 1992.godine u dvorište njegove

kuće došlo puno vojske u uniformama i naoružani, ispitivan, pretučen i maltretiran.

Navodi da je 20.jula mnogo Muslimana pobijeno i odvedeno u logore. Prijedor je

napustio konvojem koji je organizovan 20.08.1992.godine da se Muslimani i Hrvati

prebace iz Prijedora za Travnik, te prilike je oko 200 ljudi ubijeno na Korićanskim

stijenama, navodi svjedok.

126. Navedeni iskazi brojnih svjedoka potkrijepljeni su činjenicama koje su

prihvaćene kao utvrđene u ovom predmetu:

Između maja i jula 1992. područja i sela u kojima su pretežno živjeli bosanski

Muslimani i bosanski Hrvati – Hambarine, Kozarac, Kamičani, Bišćani, Čarakovo,

Briševo i Ljubija – napala je vojska bosanskih Srba u sadejstvu sa policijom i

paravojnim grupama. Ti napadi uglavnom su započeli nakon što je istekao rok da

nesrbi predaju oružje. Katkad bi se kao izgovor iskoristio neki incident koji su

prouzrokovali nesrbi. Napadi su izvođeni jakim granatiranjem iz teškog naoružanja.

Ciljane su i neselektivno granatirane kuće u muslimanskim selima i naseljima, što je

dovelo do znatnih razaranja i civilnih žrtava. Mnogi preživjeli bježali su iz sela i

sklanjali se u obližnje šume. Nakon granatiranja u sela su ulazili naoružani vojnici,

pljačkali i palili kuće, te protjerivali ili ubijali neke od seljana koji su ostali u selima. U

nekim situacijama silovane su žene. Bosanski Muslimani i bosanski Hrvati iz opštine

Prijedor nisu takvim oružanim napadima uspjeli pružiti efikasan otpor. Nisu bili

42

dovoljno dobro organizovani i nisu imali dovoljno oružja kojim bi se bili uspjeli

suprotstaviti napadačima. (Presuda Brđanin – paragraf 104);

Nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru 30.aprila 1992. godine, u skoro svim selima u

opštini počelo je postavljanje kontrolnih punktova. Dva takva kontrolna punkta

postavljena su na prilazu Hambarinama, gdje su živjeli pretežno Muslimani. [...]

(Presuda Stakić – paragraf 129);

Nakon [završetka granatiranja Hambarina] su iz pravca Prijedora krenula dva do tri

tenka iza kojih je išla pješadija. TO je pokušala odbraniti selo, ali su seljani morali da

prebjegnu u druga sela ili u šumu Kurevo kako bi izbjegli granatiranje.

Nakon napada na Hambarine izdat je i ultimatum za Kozarac. U njemu se zahtijevalo

da se preda oružje TO-a i policije.

Objavljeno je da će kroz Kozarac proći vojni konvoj u dvije kolone. Izdato je naređenje

da se s puta uklone kontrolni punktovi kako bi konvoj mogao proći. Međutim, kad su

se ti konvoji približili Kozarcu, iz njih su otvorili vatru na kuće i kontrolne punktove, a

istovremeno su sa brda ispaljivane granate.

Do 1992. godine gotovo cijelo stanovništvo sela Čarakovo bili su bosanski Muslimani.

Dana 23. jula 1992. godine tenkovi vojske bosanskih Srba napali su Čarakovo, poslije

nekoliko zahtjeva mještanima da predaju oružje koje su zadužili. U tom napadu

ubijeno je najmanje 16 civila.

Počevši od 25. maja 1992. godine, civile, bosanske Muslimane i bosanske Hrvate,

pripadnici policije i vojske bosanskih Srba, držali [su] u zatočenju u nekoliko logora –

Omarska, Keraterm, Trnopolje, u domu mjesne zajednice Miska Glava, na fudbalskom

stadionu u Ljubiji, te u zgradi SUP-a i kasarni u Prijedoru – sve do septembra 1992.

godine. (Presuda Brđanin – paragraf 836);

Hiljade građana opštine Prijedor prošle su kroz barem jedan od tri glavna zatočenička

logora, Omarsku, Keraterm i Trnopolje, koji su osnovani u Omarskoj, Prijedoru,

odnosno Trnopolju. (Presuda Stakić – paragraf 630);

43

Područje Brda obuhvata sela Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani, Hambarine, Čarakovo

i Zecovi. (Presuda Stakić – paragraf 204);

127. Nadalje, ovaj opšti element krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti,

zahtjeva postojanje širokog ili sistematičnog napada, a imajući u vidu da odredbe

Krivičnog zakona BiH ne daju pobližu definiciju navedenog pojma, Vijeće se prilikom

ocjene dokaza rukovodilo do sada uspostavljenom praksom MKSJ i Suda BiH o ovom

pitanju.

128. Tako su u presudi Žalbenog vijeća Međunarodnog Krivičnog Suda za bivšu

Jugoslaviju u predmetu Kunarac, Kovač i Vuković, definisani faktori pri ocjenjivanju

rasprostranjenosti ili sistematičnosti napada:16

„U procjenjivanju što napad čini „rasprostranjenim“ ili „sistematskim“,

sudsko vijeće mora prvo identifikovati stanovništvo koje je objekt napada

a zatim, u svjetlu metoda, sredstava, resursa i rezultata napada na to

stanovništvo, ustanoviti da li je napad doista bio rasprostranjen ili

sistematski. Posljedice napada po ciljano stanovništvo, broj žrtava,

priroda djela, eventualno sudjelovanje zvaničnika ili predstavnika vlasti,

ili bilo koji raspoznatljivi obrazac zločina mogu se uzeti u obzir kako bi

se utvrdilo da li taj napad na civilno stanovništvo ispunjava jedan od

uslova, odnosno, da li je „rasprostranjen ili „sistematski“, ili pak ispunjava

oba uslova.“

129. Detaljnije, pojam „rasprostranjen“ definiše se u presudi Pretresnog vijeća

MKSJ u predmetu protiv Kordića i Čerkeza17, te u prvostepenoj presudi u predmetu

Blaškić, čiji paragraf 206. navodi da se: “koncept ''rasprostranjenog'' može definisati

kao masovna, česta akcija velikih razmjera sprovedena kolektivno sa znatnom

ozbiljnošću i uperena protiv mnoštva žrtava”.

130. Koncept ''sistematskog'' može se definisati kao temeljno organizovan i

redovan obrazac zasnovan na zajedničkoj politici sa znatnim javnim ili privatnim

16 Presuda Žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Kunarac i dr. od 12.06.2002. godine; paragraf 95. 17 Presuda Pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Kordić i Čerkez od 26.2.2001. godine; paragraf 179.

44

sredstvima. Ne postoji uslov da ova politika mora biti formalno usvojena kao politika

države. Međutim neka vrsta unaprijed smišljenog plana ili politike mora da postoji''.18

131. Nadalje, pod rasprostranjenošću napada podrazumijevaju se ''široke

razmjere počinjenih djela i broja žrtava''.19

132. Nakon preuzimanja vlasti, srpsko rukovodstvo je nastojalo u opštini

Prijedor postići stanje spremnosti za rat. Prijedorski Krizni štab je počeo da uvodi

ograničenja za stanovnike Prijedora koji nisu bili Srbi. Naročito su izdavani proglasi da

se treba predati svo oružje. Stvaranje atmosfere straha u opštini Prijedor kulminiralo

je dogovorom članova Kriznog štaba da se oružane snage upotrijebe protiv civilnog

stanovništva i da uspostave logore Omarska, Keraterm i Trnopolje.20

133. Nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru 30.aprila 1992. godine, u skoro svim

selima u opštini počelo je postavljanje kontrolnih punktova. Dva takva kontrolna

punkta postavljena su na prilazu Hambarinama, gdje su živjeli pretežno Muslimani.

[...] (Presuda Stakić – paragraf 129);21

134. Kretanje nesrba izvan opštine Prijedor je bilo onemogućeno, a bilo je strogo

ograničeno policijskim satom i blokadama. (Presuda Tadić – paragraf 465 i 150);22

135. Skoro svi stanovi ne-Srba svakodnevno su pretresani… (Presuda Tadić –

paragraf 645);

136. Oni koji su ostali morali su nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli

razlikovati i stalno su bili izloženi maltretiranju, premlaćivanju i još gorim postupcima,

a taktika zastrašivanja bila je uobičajena. Ne-Srbi u opštini Prijedor bili su podvrgnuti

strahovitom zlostavljanju… (Presuda Tadić – paragraf 466)23;

137. Za razliku od pojma oružanog sukoba, izraz „napad“ u okviru krivičnog djela

Zločini protiv čovječnosti prema prihvaćenoj praksi MKSJ nije ograničen na upotrebu

oružane sile, nego obuhvata i svako zlostavljanje civilnog stanovništva“ 24 .

18 Presuda Pretresnog vijeća MKSR u predmetu Akyjesu, paragraf 580. 19 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Blaškić od 03.03.2000. godine, paragraf 206. 20 Presuda Pretresnog vijeća MKSJ u predmetu protiv Milomira Stakića, od 31.07.2003. godine, paragraf 474, 475, 476 i 477 (utvrđena činjenica) 21 Utvrđena činjenica 22 Utvrđena činjenica 23 Utvrđena činjenica 24 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Vasiljević, od 29.11.2002. godine paragrafi 29 i 30.

45

138. Vijeće zaključuje da su se navedena zlostavljanja, prema iskazima

svjedoka optužbe, odvijala upravo u selima Hambarine, Čarakovo, Rizvanovići, te

drugim selima opštine Prijedor, nastanjenim pretežno muslimanskim stanovništvom,

koje je tokom inkriminisanog perioda, bilo svakodnevno izloženo raznim oblicima

verbalnog, psihičkog i fizičkog terora.

139. Navedeno je prvenstveno bilo rezultat nezakonitog postupanja pripadnika

vojske i policije tadašnje Srpske republike BiH, na način da su vršeni neovlašteni

pretresi muslimanskih kuća, protivpravno odvođenje i zatvaranje civila.

140. Dakle, širok i sistematičan napad na opštini Prijedor, uključivao je područja

i sela u kojima su pretežno živjeli bosanski Muslimani i bosanski Hrvati i Romi –

Hambarine, Rizvanoviće, Čarakovo i okolna sela i zaseoke na području opštine

Prijedor, što proizilazi iz prihvaćenih utvrđenih činjenica, te iskaza svjedoka optužbe.

141. Imajući u vidu opšte stanje koje je vladalo u Prijedoru tokom inkriminisanog

perioda, te uzevši u obzir činjenicu da „element sistematičnosti napada podrazumijeva

organiziranost djela i malu vjerovatnoću da je do tih djela došlo nasumice“25 Vijeće je

van razumne sumnje zaključilo, da je napad bio sistematičan, jer je nesrpsko civilno

stanovništvo opštine Prijedor bilo podvrgnuto utvrđenom obrascu nasilničkog

ponašanja, koji se manifestovao kroz oduzimanje lične imovine, ograničenje kretanja

i protivpravno odvođenje u logore Keraterm, Omarska i Trnopolje.

142. Provođenje ovakve javne kampanje terora i straha, usmjerene isključivo

protiv nesrpskog civilnog stanovništva opštine Prijedor, samo dodatno ukazuje na

postojanje višeg stepena organizovanosti, odnosno sistematičnosti u realizaciji samog

napada, čime se očigledno nastojalo stvoriti neprijateljsko i nepodnošljivo okruženje,

potpuno neuslovno za ostanak muslimanskog stanovništva u toj opštini.

143. Dakle, na temelju izvedenih dokaza, Vijeće je nesporno zaključilo da je u

periodu relevantnom za optužnicu, tačnije u periodu od mjeseca maja do kraja

mjeseca avgusta 1992. godine postojao širok i sistematičan napad na području

opštine Prijedor, koji je bio usmjeren isključivo protiv civilnog bošnjačkog stanovništva.

144. Vijeće je na osnovu provedenih dokaza utvrdilo da je napad na Prijedor i

mjesta naseljena uglavnom ili isključivo nesrpskim stanovništvom, bio je isključivo

25 Presuda pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Naletilić i Martinović, od 31.03.2003. godine, par. 236.

46

usmjeren protiv civilnog, nesrpskog stanovništva, obzirom da niti jedna naoružana

grupa nije bila stacionirana u tim mjestima.

145. U tom kontekstu, Vijeće nalazi korisnim uputiti odbranu i na stav MKSJ koji

glasi:

„...prilikom utvrđivanja da li je došlo do napada na neko konkretno civilno

stanovništvo, irelevantno je da je druga strana također počinila zvjerstva

protiv civilnog stanovništva neprijatelja. To što je jedna strana izvršila napad

na civilno stanovništvo druge strane, ne opravdava napad te druge strane

na civilno stanovništvo one prve, a niti ne isključuje zaključak da su snage

te druge strane zapravo svoj napad usmjerile upravo na civilno stanovništvo

kao takvo. Svaki napad na civilno stanovništvo neprijatelja je protivpravan i

zločini počinjeni u okviru jednog takvog napada mogu se, ako su ispunjeni i

svi drugi uslovi, okvaliifikovati kao zločin protiv čovječnosti.“ 26

146. Dakle, saslušani svjedoci optužbe potkrijepljuju navode utvrđenih činjenica,

te je Vijeće nesumnjivo zaključilo da je u relevantno vrijeme postojao širok i

sistematičan napad na području opštine Prijedor, u kojem su počinjene predmetne

inkriminacije, čime je ispunjen prvi opšti element krivičnog djela Zločini protiv

čovječnosti iz člana 172. KZ BiH. Navedena teza optužbe nije dovedena u pitanje

niti jednim dokazom koje je na glavnom pretresu izvela odbrana.

2. Cilj napada - civilno stanovništvo bošnjačke, hrvatske i romske

nacionalnosti opštine Prijedor

147. Vijeće je na temelju izvedenih dokaza van svake razumne sumnje zaključilo

da je širok i sistematičan napad koji se odvijao na području opštine Prijedor bio

isključivo usmjeren protiv civilnog stanovništva nesrpske nacionalnosti. U

konkretnom slučaju, Vijeće je na temelju provedenih dokaza nesumnjivo utvrdilo i

civilni status žrtava koja je lišio života optuženi, kao i lica koja su pretrpjela fizičko i

psihičko zlostavljanje od strane optuženog Miće Jurišića.

26 Ibid, paragraf 87-88

47

148. Da bi se jasnije sagledao status žrtava protiv kojih je bio usmjeren napad,

Vijeće se rukovodilo odredbom zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, koji je

temeljem Aneksa 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma, primjenjiv u domaćem

zakonodavstvu, a koji se prema praksi MKSJ smatra i dijelom običajnog prava.

149. Naime, navedeni član definiše uslove pod kojima lica uživaju zaštitu

Konvencija, precizirajući da se civilima imaju smatrati:

“osobe koje ne uzimaju učešća u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje, ili su onesposobljeni za borbu” Ovim članom je propisano da će se prema ovoj kategoriji stanovništva postupati, u svakoj prilici, čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili ubjeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju ili kojem drugom sličnom mjerilu.”

150. Vijeće je na temelju iskaza saslušanih svjedoka, van razumne sumnje

ustanovilo da su sva lica, u momentu zlostavljanja i ubistva, uživala zaštitu u skladu

sa odredbama zajedničkog člana 3. Konvencija.

151. Na osnovu činjenica koje su detaljno obrazložene prilikom ocjene postojanja

i karaktera napada, Vijeće nalazi da nema nikakve sumnje da su sva lica prema

kojima je bio usmjeren napad, pa tako i oštećeni iz izreke ove presude bili civili. Svi

svjedoci Tužilaštva potvrdili su da se napad odvijao isključivo prema civilnom

stanovništvu, koje nije imalo oružje, ni uniformu, niti su djelovali u okviru borbenog

stroja. Nadalje, Vijeće je utvrdilo i da su sve žrtve koje su stradale (tačka 1. i 5. izreke

presude), u momentu kada su lišeni života, imale status civila.

152. Ne postoje dokazi koji bi ukazivali da su oštećeni bili članovi oružanih snaga

jedne strane u sukobu, da su se borili, odnosno da su pružali oružani otpor napadu

srpskih snaga. U momentu kada su radnje optuženog prema njima počinjene

oštećeni su bili kod svojih kuća, u cilivu i ni na koji način uključeni u borbena dejstva.

153. Uzimajući u obzir sredstva i metode korištene tokom napada, status žrtava,

njihov broj, diskriminatorni karakter napada, prirodu krivičnih dijela počinjenih tokom

napada, Vijeće nalazi da se ne može održati tvrdnja odbrane da je civilno

stanovništvo bilo „uzgredni cilj napada“, a da se prije svega radilo o oružanom

sukobu dvije zaraćene strane.

48

154. Imajući u vidu navedeno, Vijeće nalazi dokazanim da je cilj napada koji je

bio širok i sistematičan bilo civilno muslimansko, hrvatsko i romsko stanovništvo

opštine Prijedor.

3. Radnje optuženih bile su dio napada i oni su znali za napad (nexus)

155. Pored namjere da počini osnovno djelo, optuženi mora znati za širi kontekst u

kojem se radnje koje on vrši nalaze, s tim da optuženi pogotovo mora znati da je

napad usmjeren protiv civilnog stanovništva, odnosno znati da njegove radnje su dio

toga napada ili u najmnaju ruku rizikovati da njegova djela postanu dio toga napada.27

156. S tim u vezi Vijeće je razmotrilo provedene dokaze i na temelju njih

nesumnjivo zaključilo da je optuženi Mićo Jurišić, kao pripadnik rezervnog sastava PS

Tukovi, koja je pripadala SJB Prijedor, znao i morao znati na širinu napada

usmjerenog protiv nesrpskog stanovništva općine Prijedor.

157. Na navedenu okolnost Tužilaštvo je uvelo i Legitimaciju pripadnika rezernog

sastava policije na ime optuženog28, vojnu knjižicu na ime optuženog29, jedinični

karton30, matični karton31, spisak pripadnika rezernog sastava milicije32, SM Prijedor,

radnu listu PS Tukovi33, od mjeseca maja od avgusta 1992.godine, na osnovu kojih je

utvrđeno da je optuženi u vrijeme relevantno za optužnicu bio pripadnik Rezernog

sastava milicije, kako ga optužnica i tereti.

158. Navedeno su potvrdili i na pretresu saslušani svjedoci i to Milan Basrak i

Ostoja Vojvodić, koji su također pripadali rezervnom sastavu policije PS Tukovi.

159. Odbrana optuženog navedenu činjenicu nije ni sporila, naprotiv, i svojim

dokazima34 je potvrdila.

27 Presuda Žalbenog vijeća, Kunarac i drugi; 28 T-3; 29 T-5; 30 T-6; 31 T-7; 32 T-8; 33 Od T-16 do T-20; 34 O-4;

49

160. Dakle, optuženi je bio pripadnik oružanih snaga jedne strane u sukobu. Ako

se navedeno sagleda u konktekstu masovnosti samog napada, te sveobuhvatnosti

djelovanja srpskih snaga na teritoriji pod njihovom kontrolom, opravdano je zaključiti

da je optuženi, kao sastavni dio formacija koje su vršile napad, u potpunosti bio

upućen u dešavanja.

161. Znanje optuženog Miće Jurišića, da se u inkriminisanom periodu na području

općine Prijedor, gdje je i živio, odvijao širok i sistemnatičan napada usmjeren protiv

civilinog stanovništva, sveukupnih dešavanja na području općine Prijedor, koja

situacija je bila zasigurno poznata optuženom.

162. Iz iskaza brojnih svjedoka i Tužilaštva35, a i odbrane optuženog36 proizilazi da

je optuženi u vremenu od kraja aprila do avgusta 1992.godine viđan naoružan,

uniformisan, i to na područjima Hambarine, Čarakovo, Tukovi, sam ili zajedno sa

drugim policajcima ili vojnicima, a najčešće sa Dragomirom Tintor (umro). Iz radnji

koje poduzima optuženi, a za koje ga je ovo Vijeće oglasilo krivim, jasno proizilazi

svijest optuženog o napadu usmjerenom protiv nesprksog stanonvištva općine

Prijedor, i da te radnje čine sastavni dio napada.

163. Čak i svjedokinja odbrane Ivanka Jurišić je u svom iskazu potvrdila kako je

optuženi itekako bio svjestan dešavanja na području Prijedora i okolnih sela, kao i šta

se sprema nesprskom stanovništvu. Tako je prema kazivanju ove svjedokinje, koja je

Hrvatica, udata za brata Miće Jurišića, optuženi nju, kako ona navodi, na vrijeme

upozorio da preseli roditelje iz Prijedora, ali da ona to upozorenje nije shvatila ozbiljno,

zbog čega joj je kasnije bilo žao.

164. Zaključak Vijeća je da je optuženi u potpunosti bio svjestan svojih djela i

njihovih posljedica, i pristao je biti dio napada, koji se sistematski odvijao na području

općine Prijedor, čime je ispunjen i ovaj posljednji opšti element krivičnog djela Zločini

protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH.

35 Ibrahim Brkić, Sebina Brkić, Firdesa Brkić, Jasmina Brkić Poepel, Muhamed Brkić, Mujadžić Meho i dr; 36 Milan Barsak, Dražić Mile, Ostoja Vojvodić i Ivanka Jurišić;

50

B. POJEDINAČNE PRAVNE KVALIFIKACIJE U OSNOVI ZLOČINA PROTIV

ČOVJEČNOSTI ZA KOJE JE VIJEĆE OGLASILO KRIVIM OPTUŽENOG

165. Nakon što je utvrdilo postojanje opštih elemenata krivičnog djela Zločini protiv

čovječnosti iz člana 172. KZ BiH, Vijeće je, na temelju provedenih dokaza, utvrdilo i

da je optuženi Mićo Jurišić kriv za počinjenje pojedinačnih inkriminacija koje su mu

potvrđenom optužnicom stavljene na teret, a kako je to navedeno u izreci presude.

(a) Kvalifikacija progona iz tačke h) stav 1. član 172. KZ BiH

166. Vijeće je tokom postupka došlo do nesumnjivog zaključka, da je optuženi Mićo

Jurišić, u ubijanju civila bošnjačke nacionalnosti i u nečovječnom postupanju, prema

licima nesrpske nacionalnosti, postupao sa diskriminatorskom namjerom, jer su žrtve

bile odabrane isključivo po osnovu nacionalne, vjerske i etničke pripadnosti.

167. Drugim riječima, Vijeće je nesporno utvrdilo da je optuženi, radnjama

opisanim u osuđujućem dijelu izreke presude, počinio progon drugim nečovječnim

djelima i ubistvima muslimanskog civilnog stanovništva opštine Prijedor.

168. Kvalifikacija progona prema domaćem zakonodavstvu glasi:

(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

...

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

51

169. Odredba člana 172. stav (2) KZ BiH u tački g) sadrži značenje pojma progon:

„Progon jeste namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici.”

170. Kod ovog djela, počinitelj na grub način i suprotno međunarodnom pravu

jednoj ili više osoba oduzima temeljna ili ljudska prava, pri čemu je odabir takvih osoba

ili osobe izvršen na osnovu identiteta skupine ili kolektiviteta ili je baš ciljano na tu

skupinu ili kolektivitet. Takav odabir se temelji na naznačenim razlikama među

skupinama ili drugim razlozima koji su općeprihvaćeni kao nedozvoljeni po

međunarodnom pravu.

171. Slijedom navedenog, u smislu odredbe člana 172. stav (1) tačka h) KZ BiH,

elementi krivičnog djela progona kao zločina protiv čovječnosti su:

1) namjerno i teško uskraćivanje osnovnih prava;

2) suprotno međunarodnom pravu;

3) zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici;

4) protiv bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu; i

5) u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana zakona, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine.

172. Pravilno tumačenje odredbe člana 172. stav (1) tačka h) KZ BiH jeste da se

djelo progona može učiniti sa svim radnjama koje, u cjelini, predstavljaju namjerno i

teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava, zbog pripadnosti

skupini ljudi ili zajednici.

173. Sudska praksa MKSJ o radnji izvršenja (actus reus) progona zauzela je

slijedeće zaključke:

a) Međunarodno običajno pravo ne podržava usku definiciju progona.

b) U svojoj interpretaciji progona sudovi uključuju djela kao što su ubistvo, istrebljenje, mučenje i druga teška djela protiv fizičkog integriteta kao što su ona sada navedena u članu 5. Statuta MKSJ.

52

c) Progon može obuhvatati i razna druga djela diskriminacije koja uključuje atake na politička, društvena i ekonomska prava.

d) Progon se obično koristi kako bi se opisalo niz djela, a ne jedno zasebno djelo. Djela progona obično tvore dio politike ili barem prakse koja slijedi određeni obrazac i moraju se posmatrati u svom kontekstu. U stvarnosti se djela progona često vrše u skladu sa politikom diskriminnacije ili rasprostranjenom diskriminirajućom praksom.

e) Kao korolar stavki, diskriminirajuća djela za koja se tereti kao za progon ne smiju se posmatrati izolirano. Neka od pomenutih djela mogu sama po sebi ne biti tako teška da predstavljaju zločine protiv čovječnosti. Na primjer ograničenja koja se nameću određenoj grupi kako bi se ograničila njihova prava učestvovanja u određenim aspektima društvenog života (kao što su posjete javnim parkovima, pozorištima ili knjižnicama) predstavljaju diskriminaciju, koja je sama po sebi za pokudu; no, ona sama po sebi možda ne predstavljaju progon. Ta djela se ne smiju posmatrati izolirano.37

174. Progon je oblik diskriminacije na osnovu rase, religije ili političkog mišljenja,

sa namjerom i rezultatom kršenja temeljnih prava pojedinca.38 Nije nužno postojanje

zasebnog djela nečovječne prirode da bi postojao progon, već i sama diskriminacija

čini djelo nečovječnim. Zločin progona obuhvata najrazličitija djela uključujući između

ostalog djela fizičke, ekonomske ili pravne prirode kojima se krše osnovna ili temeljna

prava pojedinca. Diskriminacija predstavlja jedan od navedenih elemenata koji je

neophodan za dokazivanje počinjenja krivičnog djela progona.

175. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće ovog Suda je u predmetu Ratko

Bundalo i dr. zauzelo stanovište da krivično djelo Zločini protiv čovječnosti, učinjeno

progonom predstavlja samostalno, alternativno postavljeno djelo, koje može biti

učinjeno na jedan od načina pobrojanim u tačkama 172. stav 1. tačke a) do k) KZ BiH,

ali i radnjama koje su sadržane u drugim odredbama KZ BiH, a koje radnje zajedno

predstavljaju grubo i flagrantno uskraćivanje, na diskriminatornoj osnovi, nekog

temeljnog prava koje je utvrđeno međunarodnim ili konvencijskim pravom, a koje

doseže isti stepen težine kao i druga djela zabranjena članom 172. KZ BiH.

176. Diskriminatorski odnos optuženog prema pripadnicima drugog naroda a bio je

i manifestvovao se na više načina.

37 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Kupreškić, paragraf 615. 38 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Tadić, paragrafi 697 i 710.

53

177. U konkretnom slučaju, žrtve zločina bošnjačke nacionalnosti opštine Prijedor

jesu odabrane isključivo na temelju svoje pripadnosti određenom narodu. Kada su u

pitanju žrtve iz tačke 4.odnosno ... porodica i prema njima se postupalo na takav način

jer su hranom snadbjevali Bošnjake koji su se krili po šumama.

178. Diskriminatorski odnos optuženih vidljiv je iz načina ophođenja prema civilima,

kako je to detaljno opisano u osuđujućem dijelu izreke presude.

179. Tako u odnosu na optuženog Miću Jurišića, iz provedenih dokaza jasno se

može zaključiti da je isti učestvovao u ubistvima bošnjačkih (muslimanskih) civila u

naselju Čarakovo, odnosno, na osnovu njegovog nečovječnog ophođenja prema

istima, prvo u naselju Čarakovo i Hambarine. Kako to proističe iz iskaza svjedoka

očevidca događaja za koje je optuženi oglašen krivim, optuženi je inkriminisane radnje

počinio samo iz razloga što su isti bili muslimanske nacionalnosti, postupajući pri tom

krajnje okrutno. Optuženi je kroz radnje poduzete prema malodobnoj MV pokazao

nečovječan odnos neobazirući se što je riječ petogodišnjem djetetu, samo iz razloga

što je majka djeteta davala hranu licima bošnjačke nacionalnosti, koji su se od progona

krili po šumama.

180. Prema provedenim dokazima, za optuženog nije postala neposredna

opasnost po život i tijelo od grupe koja je bila predmet izvršenja krivičnog djela, pa je

očigledno da je motiv za izvršenje djela za tačke optužnice za koje je Vijeće osudilo

optuženog bio isključivo diksriminatorski odnos prema stanovništvu nesrpske

nacionalnosti.

181. Vijeće u svrhu označavanja u izreci i obrazloženju presude povremeno koristi

termin „Bošnjaci“ ili „bošnjački“, koji nije bio opšteprihvaćen u vrijeme izvršenja

krivičnog djela, ali se radi o historijskom, etničkom i kulturološkom terminu, koji

obuhvata, između ostalog, i jedinstvo vjere/religije, te ovo Vijeće prihvata da se osnov

diskriminacije prema grupi Bošnjaka u ovom predmetu može definisati kao vjerski

osnov. Etnička, odnosno nacionalna i vjerska osnova usko su povezane i također

sadržane u terminu Bošnjak. Pod navedenim se misli na osobe muslimanske

nacionalnosti.

54

182. Dakle, Vijeće je na temelju svih provedenih dokaza nesumnjivo zaključilo da

je optuženi u izvršenju pojedinačnih inkrminacija za koje je oglašen krivim postupao

sa diskriminatorskom namjerom.

(b) Kvalifikacija ubistva iz tačke a) stav 1. člana 172. KZ BiH

183. Vijeće je na temelju provedenih dokaza, van svake razumne sumnje zaključilo

da je optuženi svojim radnjama u tačkama 1. i 5. ostvario sva bitna obilježja djela

ubistva iz tačke a) stav 1. člana 172. KZ BiH.

184. Tačka a) citirane odredbe podrazumijeva slijedeće elemente:

da je osoba lišena života i

da je lišenje života izvršeno iz direktnog umišljaja, jer je opuženi bio svjestan svoje radnje izvršenja I htio njeno učinjenje.

185. Na gotovo identičan način ova pojedinačna inkriminacija propisana je i

Statutom MKSJ, pa je Vijeće imalo u vidu i njihovu definiciju ubistva, kao

“protuzakonitog i namjernog lišavanja života ljudskog bića”.39

186. Mens rea ili stanje svijesti kod počinitelja podrazumijeva postojanje umišljaja

da ubije ili da nanese teške tjelesne povrede koje će vjerovatno rezultirati smrću, ali

je bezobziran u pogledu toga da li će dodi do smrtnog ishoda ili ne.40 Žalbeno vijeće

zaključilo je da mens rea obuhvata i direktni i eventualni umišljaj.41

187. Vijeće će u dijelu presude koji govori o individualnoj odgovornosti optuženog

detaljno iznijeti razloge na kojima zasniva zaključak da je optuženi, djelujući kao

39 Presuda Pretresnog vijeća MKSR u predmetu Akayesu, paragraf 589; Presuda Pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Jelisić, paragraf 35; Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Zoran Kupreškić i drugi, paragraf 560-1 40 Presuda Pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Zejnil Delalić i drugi (predmet „Čelebići”), paragraf 439; Presuda Pretresnog vijeća MKSR u predmetu Akayesu, paragraf 589; Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Dario Kordić i drugi, paragraf 236 41 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Pavle Strugar („Dubrovnik“), paragraf 270.

55

izvršilac i kao saizvršilac umišljajno ostvarili sva obilježja bića krivičnog djela ubistvo

iz tačke a) stav 1. člana 172. KZ BiH.

188. Naime, kada se radi o krivičnom djelu Zločini protiv čovječnosti iz člana 172.

KZ BiH moguće je sa više radnji ostvariti obilježja ovog krivičnog djela, obzirom da

radnje izvršenja ne predstavljaju samostalno djelo svaka za sebe, nego sa ostalim

radnjama izvršenja tvore jedno samostalno krivično djelo Zločina protiv čovječnosti.

(c) Promjena kvalifikacije mučenja u nečovječno postupanje iz tačke k) stav 1.

člana 172. KZ BiH

189. Obzirom da je optuženi oglašen krivim i za radnje nečovječnog postupanja u

tačkama 3. i 4. osuđujućeg dijela izreke presude, Vijeće je prilikom ispitivanja

kvalifikacije djela razmotrilo elemente mučenja i elemente nečovječnog postupanja,

kao i dokaze provedene na okolnosti radnji koje je Tužilaštvo kvalifikovalo kao

mučenje.

190. U konkretnom slučaju nije sporno da su oštećeni i to malodobna MV i članovi

njene porodice (tačka 3 izreke presude), kao i oštećeni Faik Hodžić zadobili povrede

tjelesnog integriteta, a što će biti posebno obrazloženo u dijelu koji se odnosi na

pojedinačne inkriminacije, te je opravdano zaključiti da je događaj, koji su preživjeli

oštećeni, takve prirode da zasigurno može prouzrokovati tešku duševnu patnju, zbog

čega je optuženi Mićo Jurišić i oglašen krivim za navedene radnje.

191. Međutim, Vijeće nalazi da se u radnjama činjenično opisanim u tačkama 3., 4.

i 5. (u odnosu na Mirhada Behlića) izreke presude ne ostvaruju bitna obilježja krivičnog

djela mučenja, nego nečovječnog postupanja.

192. Prilikom definisanja nekog krivičnog djela u skladu sa međunarodnim

humanitarnim pravom, potrebno je imati na umu specifičnosti tog korpusa prava

osobito u odnosu na definiciju termina „mučenje“ koji postoji u kontekstu zaštite

ljudskih prava. Pretresno vijeće MKSJ u predmetu Kunarac podrobnom analizom

odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine, Konvencije protiv

56

torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni ili postupka iz 1984. godine,

Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950. godine iznijelo

zaključak da djelo mučenja u okviru međunarodnog humanitarnog prava uključuje

slijedeća obilježja: (i) nanošenje, djelom ili propustom, teške tjelesne ili duševne

boli ili patnje; (ii) djelo ili propust moraju biti namjerni; (iii) motiv djela ili

propusta mora biti iznuđivanje informacija ili priznanja….”. 42

193. Kada se ima u vidu činjenični opis radnji optuženog iz tačke 3. i 4. osuđujućeg

dijela izreke presude jasno se vidi i zaključuje da optuženi, koji je kako je Vijeće

utvrdilo poduzeo radnje prema oštećenim, nije radio sa namjerom na od njih iznudi

neko priznanje ili pak da dobijanje određenih informacija. Naime iz opisa radnji tačke

3., a i provedenih dokaza proizilazi da optuženi zabranjene radnje prema MV i

članovima njene porodice poduzima upravo zbog toga što je imao informaciju da njena

majka daje hranu grupi Bošnjaka koja se krije po šumama. Isto tako, iz činjeničnog

opisa radnji i provedenih dokaza na okolnost inkriminacije iz tačke 4. izreke presude,

ne proizilazi da su radnje poduzete prema oštećenom Faiku Hodžiću poduzete sa

namjerom iznuđivanja informacija ili priznanja, već isključivo ulaze u obilježja

nečovječnog postupanja optuženog učinjenog sa diskriminatornom namjerom.

194. Značenje nečovječnog postupanja u kontekstu međunarodne prakse,

podrazumijeva namjernu radnju ili propust, to jest, radnju koja je objektivno sudeći,

namjerna, a ne slučajna, i koja uzrokuje tešku duševnu ili fizičku patnju ili predstavlja

ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo ili povrede tjelesnog integriteta.

195. Imajući u vidu da se za ovu kvalifikaciju traži „namjera“, odnosno direktni

umišljaj, a imajući u vidu da je umišljaj optuženog u konkretnom slučaju bio usmjeren

isključivo na ranjavanje, povrijeđivanje, tešku fizičku ili duševnu patnju oštećenih,

Vijeće je u odnosu na nastupjele posljedice zaključilo da je optuženi postupao sa

direktnim umišljajem, te je utvrdilo krivicu optuženog za pravnu kvalifikaciju djela

nečovječnog postupanja, ili kako je to tačno definisano u KZ BiH: „druga nečovječna

djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili

psihičke povrede ili narušenja zdravlja“.

42 MKSJ, Tužilac protiv Kunarca i dr., stav 142.

57

196. U dosadašnjoj praksi Suda BiH43 zaključeno je da specifični elementi „drugih

nečovječnih djela“ iz tačke k) stav 1. člana 172. KZ BiH podrazumijevaju:

radnju ili propust težine slične težini ostalih radnji iz člana 172. stav 1. KZ BiH,

da su ta radnja ili propust prouzročili tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili ozljedu,

odnosno, da predstavljaju težak napad na ljudsko dostojanstvo i

da su radnju ili propust namjerno izvršili optuženi ili lice, odnosno lica, za čije

radnje i propuste optuženi snosi krivičnu odgovornost.

197. Da bi se procijenila težina nekog djela, nužno je razmotriti sve činjenične

okolnosti.44 Neke od tih okolnosti mogu uključivati: karakter radnje ili propusta,

kontekst u kojem su se oni dogodili, osobne prilike žrtve, uključujući starost, spol i

zdravstveno stanje i tjelesne, psihičke i moralne posljedice tog čina na žrtvu.45

198. Dovoljno je da povreda ili patnja bude stvarna i ozbiljna, odnosno, nije nužno

da bude trajna. Međutim, dugoročni efekti počinjenog djela relevantni su kod

utvrđivanja njegove ozbiljnosti.46

199. Prvostepeno vijeće u predmetu protiv Momira Savića47 navelo je i primjere

nečovječnih djela iz prakse MKSJ:

sakaćenje ili nanošenje teških tjelesnih povreda;

premlaćivanje i druge nasilne radnje;

nanošenje povreda;

teške povrede tjelesnog ili duševnog integriteta;

ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo;

prisilni rad koji je izazvao tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu, ili je radnja predstavljala ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo;

43 Savić, prvostepena presuda, strana 47., Rašević i drugi, prvostepena presuda, strana 51., Mejakić i drugi, prvostepena presuda, strana 191-192, Božić i drugi, prvostepena presuda, strana 51. 44 Savić, prvostepena presuda, strana 47. 45 Ibid, strana 47. 46 Ibid, strana 48. 47 Ibid, strana 48.

58

deportacija i prisilno premještanje grupa civila;

prisiljavanje na prostituciju i

nestajanje ljudi pod prisilom.

200. Mens rea za nečovječna djela iz ovog člana zadovoljen je kada je počinilac, u

trenutku činjenja ili nečinjenja imao namjeru da nanese tešku tjelesnu ili duševnu

patnju ili da izvrši težak napad na ljudsko dostojanstvo žrtve, ili ako je znao da će to

njegovo činjenje ili nečinjenje vjerovatno prouzrokovati tešku tjelesnu ili duševnu

patnju ili teški napad na ljudsko dostojanstvo i ponio se sa bezobzirnom nepažnjom

prema tome.48

201. Dakle, Vijeće je nakon ocjene provedenih dokaza zaključilo da je optuženi

Mićo Jurišić, radnjama opisanim u tačkama 3. i 4. osuđujućeg dijela izreke presude

ostvario obilježja krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka

h) u vezi sa tačkom a) i tačkom k) KZ BiH, sve u vezi sa članom 29. i članom 180. stav

1. KZ BiH.

C. POJEDINAČNE INKRIMINACIJE PO TAČKAMA IZREKE PRESUDE

202. Vijeće je, nakon provedenog dokaznog postupka, nesumnjivo zaključilo da je

optuženi, djelujući u svojstvu izvršioca i saizvršilaca (u tačkama 1. i 4.), postupao sa

diskriminatorskom namjerom i sa direktnim umišljajem, te se činjenično opisanim

radnjama iz izreke presude ostvario sve elemente ubistva iz tačke a) i nečovječnog

postupanja iz tačke k) stava 1. člana 172. KZ BiH.

203. Vijeće će u narednom dijelu iznijeti razloge na kojima zasniva svoj zaključak

o odgovornosti optuženog za navedena djela.

Tačka 1. izreke presude – ubistvo Mehmeda Brkićao i SM

204. U pogledu inkriminacije iz tačke 1. osuđujućeg dijela izreke presude, kojom

se na teret stavlja optuženom da je sa drugim licima počinio ubistvo civila Mehemeda

Brkića i S.M., u naselju Čarakovo, opština Prijedor, koji su prethodno nezakonito lišeni

slobode dana 23. jula 1992. godine od strane optuženog Jurišića i još nekoliko

naoružanih lica.

48 Ibid, strana 48.

59

205. Na navedenu okolnost u toku postupka pred sudskim Vijećem saslušani su

svjedoci Ibrahim Brkić, Sebina Brkić, Firdesa Brkić, Jasmina Brkić Poepel, Muhamed

Brkić i svjedok S-6.

206. Svjedok Sebina Brkić u svom svjedočenju na glavnom pretresu navodi da

je dana 23. jula 1992. godine, kada je bilo čišćenje u Čarakovu, njen djever, Mehemed

Brkić bio u kući, te su čuli da ide vojska. Kad je došla vojska do njegove kuće, Mićo

Jurišić, a kojeg svjedok poznaje iz gradskog autobusa, pozvao je njenog djevera da

ide sa njim. Kritične prilike optuženi je imao kokardu na glavi, bradu i bio je naoružan.

Svjedok navodi da je bilo više od 30 vojnika. Također, svjedoku je poznato da su te

prilike odveli i sina od svjedoka S-6. Svjedok je izjavila da joj nije poznato ko je ubio

njenog djevera, ali zna da ga je Mićo Jurišić, njegov komšija odveo.

207. Svjedok Firdesa Brkić navodi da je s prozora svoje kuće, koja je udaljena

20-30 metara od kuće njezinog djevera Mehemeda Brkića, vidjela vojsku i Mehemeda

Brkića koji je stajao ispred kuće. Također, svjedok navodi da je sljedeće jutro,

24.07.1992. godine, jetrva rekla da je ubijen njen djever Mehemed Brkić iza Šarčevića

kuće, nakon čega je zajedno sa svekrvom otišla iza te kuće, koja je bila udaljena nekih

30-40 metara, samo preko njive, i vidjela kako leže njih dvojica (Mehemed i sin

svjedoka S-6).

208. O odvođenju Mehemeda Brkića i lica S.M., govorila je i kćerka Mehemeda

Brkića, Jasmina Brkić-Poepel, koja navodi da je 23.07.1992. godine došao Mićo

Jurišić, inače je bio vozač autobusa koga je poznavala od ranije, oko 8-9 ujutro i rekao

je njenom ocu: “Brkić, polazi s nama”, s njim je tada bio red vojske, Mićo je bio prvi,

imao je bradu, uniformu, ne sjeća se boje, i oružje, otac ga je poslušao i krenuo s njim.

Nakon toga su ušli u kuću SM, izveli ga. Mićo je rekao da neće ništa biti, da ide na

saslušanje, da će se brzo vratiti, svjedok je gledala kada su ga odvodili, jer je njena

kuća 10 m od glavne ceste, te je vidjela kako joj otac ide cestom prvi s rukama iznad

glave, onda su pokupili Bucu Musić, tu je stajao Mićo Jurišić. Osim Miće tada je bilo

puno vojnika, kolona, ne sjeća se sada ostalih, znala je Miću Jurišića od njih, jer ju je

vozio 4 godine u školu u Tukove. Sljedeći dan je saznala da su pronađeni njezin otac

i SM, iza kuće Ibrahima Šarića, ubijeni. Svjedok ne zna ko je ubio njezinog oca i SM.

60

209. Svjedok S-6, prilikom svjedočenja na glavnom pretresu ističe da je

23.07.1992. godine, optuženi Mićo Jurišić, naoružan i sa grupom vojnika, došao pred

njenu kuću vodeći u pratnji komšiju Mehmeda Brkića, potom je pretresao SM i odveo

ih u pravcu kuće Ibrahima Šarčevića. Svjedokinja je preklinjala optiuženog da joj ne

odvodi sina ali se on oglušio i odveo ga, nakon čega je ona ušla u kuću Adema

Hodžića koja se nalazila na oko 10 m od kuće Ibrahima Šarčevića, kod čije kuće su

njen sin i Mehmed Brkić ubijeni. Svjedokinja navodi da je vidjela kako optuženi puca

u pravcu oštećenih, a kasnije je vidjela tijela Mehemeda i njezinog sina, kako zajedno

leže.

210. Odbrana je prilikom ispitivanja ove svjedokinje prezentovala joj izjavu iz

istrage, u kojoj svjedokinja nije rekla da je vidjela da je Mićo ubio njenog sina,

objašnjavajući to da se bojala da kaže, ali da je i tada vidjela sa prozora da optuženi

ubija njezinog sina, a što je na upit predsjednice vijeća i ponavlja da je sigurna da je

njenog sina ubio Mićo Jurišić, te pojasnila razliku u odnosu na kazivanje iz istrage.

Svjedokinja je navela da se bojala o tome pričati, budući da joj je optuženi Mićo Jurišić

komšija, pa čak i kum.

211. Vijeće je uvidom u izjavu ove svjedokinje zaista utvrdilo da nije navela da

je vidjela kako optuženi puca u njenog sina i Mehmeda Brkića, ali je po ocjeni Vijeća

dala razložno i logično objašnjenje zašto nije smjela pričati da je sve to vidjela. Naime,

svjedokinja je i u tom zapisniku iz istrage iskazala strah zbog svjedočenja i zatražila

mjere zaštite, na osnovu čega Vijeće zaključuje da je zaista iskrena kada govori da je

imala strah od optuženog budući da su komšije i da se jako dobro poznaju. Jasno je

da svjedokinja nakon što je dobila mjere zaštite , te kada je predmet došao u fazu

glavnog pretresa, svjedoči bez straha, iskreno i uvjerljivo, a što je i svrha dodijeljenih

joj mjera zaštite. Na osnovu samog svjedočenja S6, kao i drugih saslušanih svjedoka,

Vijeće nije moglo zaključiti da svjedokinja ima motiv ili razlog da optuženog lažno

tereti, a nema sumnje da ga dobro poznaje, bili su komšije čak i kumovi. Kada je u

pitanju ocjena iskaza svjedokinje S6, Vijeće cijeni da bez obzira što nije u istrazi navela

da je vidjela upravo optuženog Jurišića da ubija njenog sina i Mehmeda Brkića, Vijeće

njene razloge cijeni opravdanim.Vijeće cijeni da je svjedokinja na glavnom pretresu,

61

uz mjere zaštite koje su joj dodijeljene, imala mogućnost da svjedoči bez straha za

svoju sigurnost, što i jeste svrha zbog koje su joj dodijeljene mjere zaštite.

212. Prilikom ocjene njenog iskaza Vijeće je imalo u vidu da je u opisu

cjelokupne situacije u kojoj optuženi dolazi u naselje u Čarakovo, sprovodi civile

Mehmeda Brkića i S.M, gdje im je naredio da digne ruke iznad glave, kretao se

naoružan iza njih, gdje ih dalje sprovodi sa namjerom da ih liši života.

213. Po tom pitanju iskaz S6 je potkripljen iskazima drugih svjedoka, na osnovu

kojih je Vijeće van svake razumne sumnje moglo da utvrdi prisustvo optuženog na

mjestu događaja, kao i radnje koje poduzima.

214. Dakle, svjedoci očevidci odgovđenja Mehmeda Brkića i SM, jasno i

nedvosmisleno opisuju da je optuženi učestvovao u tome, identifikuju ga kao osobu

koju od ranije znaju kao vozača autobusa. Njihovi iskazi su u tom dijelu podudarni,

nadopunjuju se saglasno po pitnaju odlučnih činejnica, zbog čega ih je vijeće ocijenilo

pouzdanim i vjerodostojnim. Svako od svjedoka je ispričao što mu je poznato, što je

imao priliku vidjeti. Vijeću je sasvim jasno da nisu svi svjedoci imali priliku vidjeti iste

detalje, zbog prilika koje su vladale kritičnog dana. Jasno je da je u vrijeme kada se

sve dešava, kako svjedoci saglasno opisuju „čišćenje sela Čarakovo“, kada vojska

ulazi u selo, pretresa kuće i pojedine civile, odvodi dvojicu civila, kada nesporno vlada

strah i panika i ostalih prisutnih lica. Jasno je i to da u strahu za vlastitu sigutnost nisu

smjeli dalje pratiti šta se dešava sa Mehmedom Brkićem i SM, kao što je i logično da

majka SM, u strahu za svoje dijete nastoji da vidi šta će se sa njim destiti i kuda ga

vojnici odvode.

215. Nakon ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Vijeće je ispitalo da li su se u

opisanim radnjama optuženog Miće Jurišića stekla sva bitna obilježja djela ubistvo iz

tačke a) stav 1. član 172. KZ BiH , te je u tom cilju analiziralo njegove pojedine

elemente:

da je osoba lišena života

da je lišenje izvršeno iz direktnog umišljaja, jer je optuženi bio svjestan svoje

radnje izvršenja i htio je učinjenje te radnje.

62

216. U tom kontekstu, korisno je ukazati i na praksu pretresnog vijeća MKSJ u

predmetu Krnojelac gdje je zaključeno da se „Činjenica smrti žrtve može izvesti

posrednim zaključivanjem na osnovu ukupnih dokaza koji su predočeni (...) vijeću.

Dovoljno je utvrditi da je jedini razuman zaključak koji se može izvesti iz raspoloživih

dokaza taj da je smrt žrtve nastupila kao posljedica djela ili propusta optuženog ili

jedne ili više osoba za koje je optuženi krivično odgovoran.“ .

217. Analizirajući sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u međusobnoj

vezi, kako iskaze saslušanih svjedoka, tako i materijalnu dokumentaciju uloženu u

spis, Vijeće se van svake razumne sumnje uvjerilo da je optuženi ostvario sva bitna

obilježja bića krivičnog djela progon ubistvom civila Mehemeda Brkića i SM u naselju

Čarakovo, koje je počinio u saizvršilaštvu sa drugim srpskim vojnicima.

218. Činjenica jeste da svjedok S-6 prilikom saslušanja u istrazi nije izjavila da

je vidjela da optuženi puca u njezinog sina, ali je ovu razliku objasnila na glavnom

pretresu, pravdajući to strahom, a koje objašnjenje ovo Vijeće prihvata i dati iskaz

svjedoka na glavnom pretresu u potpunosti nalazi istinitim i vjerodostojinim, te

međusobno saglasnim u bitnim dijelovima sa iskazima drugih svjedoka. S tim u vezi,

saslušani svjedoci nesumnjivo stavljaju optuženog Jurišića u mjesto i vrijeme

počinjenja krivičnog djela, pri čemu treba imati u vidu da su njihovi iskazi podudarni u

odlučnim činjenicama, dovoljno jasni, precizni i povezani na način koji ne dovodi do

drugačijeg zaključka, osim da je optuženi kao rezervni policajac, u okviru širokog i

sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva, znajući za takav napad i kao dio

tog napada poduzeo aktivno učešće u počinjenju krivičnog djela ubistva oštećenih,

tako što ih je sa drugim naoružanim licima, izveo iz njihovih kuća i odveo u

nepoznatom pravcu, da bi naredni dan njihova tijela pronađena iza kuće Ibrahima

Šarića u naselju Čarakovo.

219. Optuženi je djelo počinio sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan

mogućnosti nastupanja smrtne posljedice u odnosu na oštećene, i istu je htio, tako da

se i ostvarila budući da oštećene civile izvodi iz kuća i odvodi u nepoznatom pravcu,

da bi oštećeni ubrzo pronađeni mrtvi na mjestu koje je bilo relativno udaljeno od

njihovih kuća, čime je optuženi na odlučujući način doprinio izvršenju krivičnog djela i

63

kao saizvršilac preduzetim radnjama ostvario bitna obilježja bića krivičnog djela

ubistvo iz tačke a) stav 1. član 172. KZ BiH u vezi sa članom 29. KZ BiH.

220. Dokazima odbrane po ocjeni ovog Vijeća nije doveden u pitanje ovakav

zaključak, već naprotiv određene činjenice o kojima su govorili svjedoci Tužilaštva

potvrdili su i svjedoci odbrane. Tako je svjedok odbrane Basrak Milan potvrdio da je

optuženi prije rata radio kao vozač autobusa, te činjenicu da je u toku rata bio rezerni

policajac PS Tukovi.

221. Svojstvo optuženog, te njegovo angažovanje i na pojedinim zadacima,

objasnio je i svjedok odbrane Mile Dražić, koji je u relevantnom periodu obnašao

dužnost komandira Stanice milicije u Tukovima. Svjedok je potvrdio da je optuženi bio

u rezernom sastavu, te da je u kritično vrijeme bio angažovan u stanici u Tukovima.

222. Dakle, jasno je da je Vijeće na raspolaganju imalo iskaz samo jednog

svjedoka koji je vidio samo ubistvo dva lica od strane optuženog. Međutim, imajući u

vidu da je iskaz ovog svjedoka jasan, nedvosmislen, u bitnim dijelovima potkrijepljen

iskazima drugih svjedoka, te da svjedok nema razloga da neosnovano tereti

optuženog i nije doveden u pitanje drugim dokazima, Vijeće je optuženog oglasilo

krivim za krivično djelo Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi

sa tačkom a) - ubistvom dva lica u naselju Čarakovo, dana 23.07.1992. godine.

Pokušaj ubistva Hasana Osmanovića (tačka 2. osuđujućeg dijela izreke

presude)

223. Tačkom 2. osuđujućeg dijela izreke presude optuženom Mići Jurišiću

stavlja se na teret da je: “Oko polovine mjeseca jula 1992. godine, u naselju

Hambarine, općina Prijedor, na lokaciji zvanoj Šumarak Gaj, gdje se skrivala grupa

civila Muslimana i Roma iz Hambarina, i to Hasan Osmanović, Hajrudin Osmanović,

Đevad Dženanović, zaštićeni svjedok “S-1”, Ibrahim Ferhatović, Senad Selimović,

Merim Čaušević i Ferid Žerić, pucao sa više hitaca iz pištolja prema tim civilima, u

namjeri da ih ubije, te je pogodio civila Hasana Osmanovića u petu desne noge, a

ostali civili su uspjeli da se razbježe u okolne šume iznad Čarakova i Hambarina;”

64

224. Kada je riječ o tački 2. izreke osuđujućeg dijela presude, odnosno pokušaju

ubistva civila Muslimana i Roma iz Hambarina, i to Hasana Osmanovića, Hajrudina

Osmanovića, Đevada Dženanovića, svjedoka sa mjerama zaštite S-1, Ibrahima

Ferhatovića, Senada Selimovića, Merima Čauševića i Ferida Žerića, koji su se

mjesecu julu 1992. godine, na lokaciji Šumarak Gaj, opština Prijedor, skrivali od srpske

vojske i policije, iskaz su pred sudom dali svjedoci Dževad Džananović, Hajrudin

Osmanović, svjedok S-1, Vahid Brdar, te je pročitan iskaz svjedoka Hasana

Osmanovića.

225. Dakle, analizom iskaza svih svjedoka na ovu okolnosti, koji su saglasni i

podudarni, u bitnim dijelovima, Vijeće se van svake razumne sumnje uvjerilo da je

optuženi Mićo Jurišić, postupajući sa direktnim umišljenjem i sa diskriminacionom

namjerom, počinio progon, tako što je pokušao ubistva grupe civila, Muslimana i Roma

iz Hambarina, kada je pucao iz više hitaca iz pištolja prema civilima koji su bježali,

kada je uspio pogoditi civila Hasana Osmanovića u petu desne noge.

226. Svjedok Dževad Džananović opisuje kako je jedne prilike, dok se u šumi

krio sa S-1, Ibrahimom Ferhatovićem, Feridom Žerićem, Merimom Čauševićem i još

jednim, polovinom mjeseca juna, vidio optuženog Miću Jurišića kako drži uperen

pištolj u njih, on je od njega bio 10-tak metara udaljen, u plavoj uniformi, tada su oni

počeli bježati, a Mićo je počeo pucati za njima, oni su bježali kroz šumu, čuli su se

rafali. Kada su stali da se odmore Hasan Osmanović je rekao prisutnima da je ranjen,

kome su onda izvadili taj metak. Svjedok u unakrsnom ispitivanju navodi da je bio

pripadnik Garavog voda, što na pitanje predsjednice vijeća objašnjava da ih je u vodu

bilo 5-6, nisu imali uniforme niti oružje niti su bili ikakva vojna ili paravojna formacija,

tako su se zvali jer su svi momci bili crne kose, pomagali su narodu oko nabavke

hrane, te su s njim u vodu bili ovi što su bili s njim u Čarakovu dok su bježali, niko nije

imao oružje. Svjedok je naglasio da optuženog Jurišića od prije rata dobro poznavao

jer je vozio autobús i siguran je da ga je prepoznao u tom trenutku.

227. Iskaz ovog svjedoka potkrijepljen je svjedočenjem svjedoka sa mjerama

zaštite S1, Hajrudin Osmanović, koji je te prilike pogođen u petu desne noge.

228. Svjedok S-1 opisuje događaj u mjestu Gaj, da dok je sjedio s komšijama i

igrao karte, da su ugledali Miću Jurišića sa još nekim licima, te su se razbježali, a ovi

su počeli pucati, pucano je i rafalno i pojedinačno, i iz pištolja i iz pušaka, bila je to

65

grupa od najmanje njih 10. Svjedok je bježao u pravcu Čarakova, i tamo kada je

došao, došao je i Hasan Osmančević, koji je tom prilikom pogođen u petu kako navodi

pištoljem Magnum, od Miće Jurišića, a to zna jer je samo Mićo imao taj Magnum, i to

svi znali i po tome je bio poznat. Optuženog poznaje od prije rata, kao vozača

autobusa. Svjedok S-1 je u istrazi, a što mu je branilac optuženog predočio prilikom

unakrsnog ispitivanja, u pogledu poznavanja optuženog i identiteta lica koje je kritične

prilike pucalo za njima, govorilo drugačije, na način da izvjesnog Miću iz Tukova nije

poznavao, odnosno da niko nije govorio o imenima, odnosno da je neko nekoga

prepoznao iz grupe koja je pucala. Ove razlike svjedok na glavnom pretresu

objašnjava da je tačno da optuženog nije lično poznavao, ali da ga je poznavao kao

šofera iz viđenja, odnosno da se sjeća da mu je Ferid Žerić rekao da je tu bio Mićo.

229. Pročitani iskaz svjedoka Hasana Osmanovića potvrđuje da je optuženi

Mićo Jurišić kritične prilike u šumi pucao za njima, te da je on tada pogođen u petu.

Svjedok Hajrudin Osmanović navodi da ne zna ko je pucao, ali da se sjeća da je neko

iz njihove grupe povikao: “.. čuvajte se, puca se, čuvajte se Mićo..“.

230. Svjedok Vahid Brdar na glavnom pretresu potvrđuje ranije dat iskaz u

istrazi da je kritične prilike, kada je ranjen Hasan Osmanović, kojem su poslije vadili

metak, pucao Drago Tintor, koji je došao sa grupom vojnika. Također, ovaj svjedok

ističe da on ne poznaje Miću.

231. Svi navedeni svjedoci su saglasni da je na njih kritične prilike pucao

optuženi Mićo Jurišić, da su se oni nakon što je prema njima otvorena vatra počeli

bježati, da je prilikom bježanja ranjen Hasan Omerović. Svjedoci saglasno opisuju da

je optuženi kada ih je primjetio da se kriju u šumi, skrivajući se približio se njima i

otvorio vatru svjestan da usljed toga nekog od njih može biti pogođen i lišen života.

232. Prilikom ocjene dokaza Vijeće je određene nepreciznosti iskaza iz istrage

i svjedočenja svjedoka S-1 na glavnom pretresu, na koje je odbrana ukazivala, po

mišljenju Vijeća ne ugrožavaju na odlučujući način kvalitet i pouzdanost iskaza u

cjelini, niti umanjuju kvalitet svjedočenja u pogledu odlučnih činjenica. Naime, prilikom

ocjene iskaza Vijeće mora imati u vidu protek ogromnog broja godina od kako se

događaj desio do momenta kad o tome svjedoči na glavnom pretresu. Sasvim je

logično da se ne može svjedok sjetiti svih detalja, ali je važno da je iskaz svjedoka

66

pouzdan po pitanju odlučnih činjenica za ovaj predmet, što po ocjeni Vijeća kada je u

pitanju svjedok S10 ničim nije dovedeno u pitanje.

233. Vezano za iskaz svjedoka Vahida Brdara, činjenica je da on identificira

drugu osobu koja je kritične prilike pucala prema njima, međutim potrebno je

napomenuti da svjedok navodi da je tada došla grupa vojnika, a da on ne poznaje

optuženog Jurišića. Međutim i svjedok Brdar po pitanju ranjavanja Hasana

Osmanovića i pomaganju da se izvadi metak iz njegove noge, u potpunosti saglasano

svjedoči sa iskazima svjedoka koji su poznavali optuženog Jurišića i koji su izričiti u

tvrdnji da je optuženi pucao prema njima.

234. Dakle, imajući u vidu navedene iskaze svjedoka koji su saglasni u odlučnim

dijelovima, te koji ničim nisu dovedeni u sumnju, Vijeće je optuženog Miću Jurišića

oglasilo krivim i po ovoj tački optužnice. Vijeće cijeni da se u radnjama optuženog,

odnosno to što je nasumice pucao u pravcu oštećenih sa namjerom da ih liši života,

odnosno u najmanjoj mjeri je pristao da usljed njegovog postupka može nastupiti smrt

ili ranjavanje lica prema kojim puca, ostvaruju bitna obilježja djela Zločin protiv

čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a) – ubistvo u vezi sa članom

26. KZ BiH (pokušaj).

Tačke 3. i 4. osuđujućeg dijela izreke presude – nečovječno postupanje

235. U pogledu tačke 3. izreke osuđujućeg dijela presude (tačka 5. izmijenjene

optužnice), nečovječno postupanje prema mldb. M.V. Vijeće je zaključak o krivici

optuženog za ovu tačku izvelo analizom iskaza svjedoka Edina Velibašića, Fadila

Velibašića, Šerifa Velibašića i S-1.

236. Svjedok Edin Velibašić navodi da je jedne prilike, u 9. ili 8. mjesecu 1992.

godine, sa bratom išao da traži da nešto jedu, kada je naišao na tri naoružana vojnika,

imali su noževe, među kojima je prepoznao samo optuženog Miću Jurišića. Optuženi

je tada rekao Ko hrani beretke po šumama, na što je svjedok rekao da ne zna, da bi

mu rekao da stavi ruke na potiljak i opet rekao ko hrani beretke i stavio mu nož pod

grlo, i svjedok je tada iz straha rekao da on nosi ljudima po šumama, da je njegova

majka pekla hljeb i da je on nosio po šumama. Kada je svjedok rekao da on nosi hljeb

po šumama, krenuli su u pravcu njegove kuće, držali su ruke iza vrata, svjedok je

67

pokazao gdje mu majka živi i kada su došli pred kuću, optuženi ih je sve postrojio

ispred kuće, te je pitao majku da li hrani beretke, majka se prepala, i tada je optuženi

prijetio da će zaklati sestru svjedoka, M., koja je tada imala 4 godine i stavio joj nož

pod grkljan. Tada su braća i majka rekli da mati hrani te ljude. Također, i svjedok Fadil

Velibašić opisuje kako je zajedno sa braćom sreo Miću Jurišića i još par vojnika, i oni

su s braćom došli pred djedovu kuću, inače ga je svjedok poznavao kao prijeratnog

vozača i Mićo mu je tada rekao: “Mi vas ostavili, a vi hranite Zelene beretke..”, onda

govori svjedoku je li to istina i govori ako ne prizna da će zaklati mu sestru M., kojoj i

stavlja nož pod vrat, nakon čega je svjedok priznao.

237. Svjedok Šerif Velibašić navodi kako je njegovoj najmlađoj sestri jedan

vojnik stavio nož pod grlo. Svjedok S-1 spominje da je Mićo bio u grupi koja je otišla

kod Esme da joj zaprijeti kako kuhaju hljeb za Zelene beretke i rastjerao ih, i to samo

sat vremena prije događaja u kojem je na njihovu grupu u šumi pucao optuženi.

238. Analizom iskaza svjedoka datih na ovu okolnosti, Vijeće se van svake

razumne sumnje uvjerilo da je optuženi nečovječno postupao prema mldb. M.V.

Činjenica da svjedok Šerif Velibašić ne identifikuje optuženog Jurišića, treba

posmatrati u kontekstu činjenica njegove tada starosne dobi (10 godina) i da

optuženog nije poznavao, obzirom da kada govori o događaju kada je sa braćom

naletio na tri vojnika, ističe da je od majke kasnije saznao da je jedan od njih bio Mićo

Jurišić koji je vozio autobus, stoga ista ne dovodi u sumnju zaključak Vijeća o krivici

optuženog.

239. Iz iskaza pobrojanih svjedoka Vijeće je nedvojbeno utvrdilo da je optuženi

kritične prilike došao do kuće gdje se nalazila Fadila Velibašić i njena porodica, te

uzeo nož kojim je vršio pritisak na vrat djeteta M.V. koje je tada imalo oko 5 godine.

Kada se uzme u obzir starosna dob oštećene M.V., a nalazeći na nesumnjiv način

dokazanim da je optuženi poduzeo radnje opisane u tački 3.osuđujućeg dijela

presude, Vijeće zaključuje da je usljed radnji optuženog oštećena trpjela fizičku bol i

psihičku kao i strah budući da je riječ o djetetu oko pet godina starosti, koje predstavlja

posebno osjetljivu kategoriju stanovništva. Nesumnjivo su i članovi porodice trpjeli

strah i psihičku bol zbog radnji optuženog, i to strah za sudbinu djeteta M.V, kao i za

život i zdravlje njih samih. Vijeće je cijenilo i okolnosti inkriminisanog događaja, gdje

optuženi dolazi naoružan, u pratnji drugih naoružanih lica i na opisan nečovječan način

postupa prema djetetu, koje kao takvo uživa zaštitu u smislu Međunarodnog prava.

68

240. Po ocjeni Vijeća identitet optuženog je nesporno utvrđen, jer su ga mnogi

prisutni svjedoci prepoznali i identifikovali kao lice koje poznaju kao vozača autobusa,

što je nesporno optuženi Mićo Jurišić radio u prijeratnom periodu. Činjenica da svjedok

Šerif Velibašić ne identifikuje optuženog Jurišića, treba posmatrati u kontekstu

činjenica njegove tada starosne dobi (10 godina) i da optuženog nije poznavao,

obzirom da kada govori o događaju kada je sa braćom naletio na tri vojnika, ističe da

je od majke kasnije saznao da je jedan od njih bio Mićo Jurišić koji je vozio autobus,

stoga ista ne dovodi u sumnju zaključak Vijeća o krivici optuženog

241. U pogledu tačke 4. izreke osuđujućeg dijela presude nečovječno

postupanje prema civilu Faiku Hodžiću, ispitani su svjedoci Faik Hodžić i Indira

Varmaz.

242. Svjedok Faik Hodžić navodi da su jedno jutro u zadnjoj sedmici juna ili prvoj

sedmici u julu 1992. godine, pred njegovu kuću došli uniformisani i naoružani ljudi.

Kada je izašao napolje djeca i žena su mu odvojeni i rečeno im je da idu u drugu kuću,

a svjedok je morao otići na verandu. Lazo Basrak mu je rekao da treba da donese

ličnu kartu i pasoš. Tu su bili i Drago Tintor, u vojnoj uniformi, nož oko pasa i pištolj,

kao i Mićo Jurišić. Ostali su stajali ispred kuće, a njih trojica su bili sa svjedokom. Kada

je donio dokumente, krenule je ispitivanje, svjedok je čučnuo i naslonio se na stol, a

on je sjedio na stolici i postavljao mu je pitanja, poslije samo 2-3 pitanja krenuli su

udraci. Ne zna koliko dugo su ga udarali. U prsa je udaran od Laze Basraka, Tintor ga

udarao palicom po leđima. Nisu mu rekli zbog čega ga tuku. Nije bio pripadnik nikakve

vojske, nije imao oružje i nije pravio nikakve incidente. Tukli su ga dok se nisu zasitili.

Bio je skvrčen pod stolom i onda mu je Tintor naredio da uđe u kuhinju. Kada je ušao

tamo, Tintor je ušao za njim i izvadio nož za pojasom, dok je Mićo Jurišić bio u drugoj

sobi i tražio oružje, koje svjedok nije imao. Došao je i izvadio i on nož. Tintor ga je

natjerao da liže nož i psovali su mu majku balijsku. Mićo Jurišić mu je stavio nož na

vrat i rekao mu da ga sekunda dijeli od toga da ga prekolje.

243. Na ove okolnosti dala je iskaz i svjedokinja Indira Varmaz potvrđuje da joj

je krajem juna, početkom jula, njezin brat, Faik Hodžić, pričao kako su mu u kuću ušli

Tintor, Jurišić i Basrah, a osim njih je bilo i još neke vojske, svjedokinja ih je poznavala

iz viđenja, tražili su oružje. Također joj je rekao da su ga tukli, da su ga udarali, da je

nož izvađen, ne sjeća se šta joj je rekao ko ga je od njih udarao, rekao je da ga je

69

Basrah udario čizmom u prsa, da su bili noževi, da ga je Tintor tjerao da ljubi nož, da

je Mićo imao nož, da su bile prijetnje nožem. Brat joj je tada izgledao kao mrtvac.

244. Vijeće je u potpunosti poklonilo vjeru iskazu oštećenog, svjedoku Faiku

Hodžiću, cijeneći da je isti dao objektivno, na detaljan način opisao radnje optuženog,

kojeg je poznavao od prije rata, kako ističe „u gradskom vodovodu kada sam bio, vozio

sam se u autobusu koji je on vozio“ i družio se s njegovim bratom. Da svjedok istinito

opisuje događaj u kojem je maltretiran i bez namjere da ikoga lažno tereti, potvrđuju

njegove riječi kada na pitanje Tužilaštva da traži naknadu štete, svjedok odgovara da

mu to ne treba, da je sretan što je doživio dan, što može iznijeti dio onoga šta mu se

desilo.

245. Cijeneći da odbrana svojim dokazima nije uspjela osporiti iskaze svjedoka

kojim Vijeće poklanja vjeru, jer nalazi da su iskreni i saglasni po pitanju odlučnih

činjenica, Vijeće nalazi da je krivica optuženog za radnje opisane u tački 5. izreke

presude u cjelosti dokazane. Dakle, Vijeće u svakom slučaju nalazi da je optuženi,

zajedno sa drugim licima, opisanim radnjama kod oštećenog proizveo tešku fizičku i

duševnu bol, čime je dosegao standard kvalifikacije nečovječnog postupanja za koje

ga je ovo Vijeće oglasilo krivim.

Tačka 5. Izreke presude ubistvo

246. Ovom tačkom izreke presude optuženi je oglašen krivim da je zajedno sa

Dragom Tintorom i još jednim nepoznatim pripadnikom vojske ili policije izvršio

ubistvo Ermina Behlića i Muharema Osmanovića u naselju Čarakovo, te nečovječno

postupanje prema Mirhadu Behliću. Na okolnost ovih inkriminacija na glavnom

pretresu su ispitani svjedoci Mirhad Behlić, Dževad Džananović, Namka Behlić,

Mirsad Brkić, Ermina Jaskić, vještak Dževad Durmišević, te je pročitan iskaz Ešefe

Behlić.

247. Svjedok Mrhad Behlić opisuje događaj koji se desio krajem juna ili

početkom jula mjeseca kada je došao kombi s nekoliko pripadnika srpske vojske,

među kojima su bili i optuženi Mićo Jurišić i Drago Tintor. Svjedok optuženog Miću

Jurišića poznaje od ranije, kao vozača autobusa u Žegeru. Navodi da su sa njim bila

još dva vojnika, komšija iz sela Ismet Karupović, i jedan Rom zvani Hare, sin muzičara

70

koji je također ranjen. Svjedok navodi da je Mićo rekao da idu po auto Slavka

Ećimovića, tada je poveo i Esmira, sina Ešrefe, te da kada su došli do kuće Fehima

Behlića svjedoka je neko udario, on je od udarca pao i tad ga je Mićo Jurišić počeo

tući po svim dijelovima tijela. Također su Drago, kojeg svjedok nije poznavao, i Mićo

krenuli pucati iznad glava, da bi u jednom trenutku svjedok uspio pobjeći, kom prilikom

je ranjen u predjelu desnog kuka. Svjedok je sa jednog brdašca, vidio gdje su Mićo i

vojska doveli Ermina Behlića i jednog kako navodi Roma, to je bilo udaljeno nekih 15

metara od njih, i pucali u njih. Bio je sumrak, ali svjedok ističe da je mogao da vidi da

su Mićo i oni pucali u njih. U unakrsnom ispitivanju navodi da je Ismet Karupović, koji

je bio sa srpskom vojskom i Mićom, vidio, odnosno mogao vidjeti sve ovo što i svjedok.

248. Po ocjeni Vijeća tačnost kazivanja ovog svjedoka nije dovedena u pitanje

ni prilikom unakrsnog ispitivanja, niti dokazima odbrane. Na unakrsna ispitivanja

svjedok je dao jasne i argumentovane odgovore, pa je tako sasvim logično objasnio

da je događaj posmatrao u obližnjoj šumi, gdje se nakon ranjavanja sklonio, objasnivši

da daleko nije mogao otići jer je i sam bio ranjen, a okolo je bilo grmlje i gusta šuma.

249. Iskaz ovog svjedoka potvrdili su svedoci Dževad Džananović i Vasva

Hodžić, koji su se nalazili u blizini kada se događaj desio pa su kako navode mogli čuti

galamu, psovke i rafalnu paljbu.

250. Tako svjedok Dževad Džananović navodi da je u junu mjesecu vojska

uhvatila Osmanović Muharema i Edina i još jednog, kako bi izgurali mercedes Slavka

Ećimovića, nakon čega su počeli pucati po njima i pobili su ih. Svjedok je bio 100-

tinjak metara od njih.

251. Svjedok Vasva Hodžić navodi da je čula kako pored njene kuće tuku kako

navodi djecu Nermina Behlića i Muharema Osmančevića, psuju im balisjku majku, te

kada su sve ispucali, smirilo se. Svjedok je ujutru vidjela njihova tijela, nije vidjela ko

ih je ubio.

252. Svjedok Namka Behlić je samo čula da su u kukuruzima uhvatili Ermina,

Esada Behlića, sina Hasana Osmanovića i njenog sina Mirhada.

253. U pročitanom iskazu Ešefa Behlić, majka Ermina Behlića, navodi se kako

je oko dva sata poslije ponoći Ismet Karupović došao do nje, u krvavoj majici, i rekao

joj kako je njezin sin ranjen. U pročitanom iskazu Ismeta Karupovića, za kojeg svjedok

Mirhad Behlić na glavnom pretresu ističe da je očevidac događaja jednako kao i on,

71

se u potpunosti negiraju navodi svjedoka Mirhada Behlića, kao i navodi iz pročitanog

iskaza svjedoka Ešefe Behlić.

254. Vještak Dževad Durmišević navodi da se u slučaju Muharema Osmanovića

radi o oštećenju projektilom te da je Muharem Osmanović podlegao od strijelne

povrede zdjelice, doktor Rakočević je utvrdio prirodu povrede na osnovu pronađene

odjeće Muharema, odnosno šorca i majice, i vještak se slaže s tim zaključkom, inače

on nema povreda na pronađenim ostacima ali ima na dobro očuvanoj odjeći. Što se

tiče Ermina Behlića, vještak Durmišević objašnjava u vezi sa nastankom povrede,

imao je prelom jednog rebra desno i nema drugih oštećenja pa je vjerovatno da je do

povređivanja rebra nastalo od oštećenja, a u vezi s povredom vratnog pršljena također

se radi o projektilu.

255. Vijeće je u potpunosti poklonilo vjeru iskazu svjedoka Mirhada Behlića, koji

je saslušan na glavnom pretresu, i koji je bio prisutan kritične prilike zajedno sa

ubijenim Erminom Behlićem i Muharemom Osmanovićem. Svjedok nije imao razlog ili

motiv da optuženog lažno terete za nešto što nije učinio, a njegov iskaz u velikoj mjeri

potkrijepljen je izjavama drugih svjedoka prije svega Dževada Džananovića i

svjedokinje Vasve Hodžić. Navodi iz iskaza svjedoka Ismeta Karupovića Vijeće nije

moglo prihvatiti, cijeneći prvenstveno činjenicu da je njegov iskaz pročitan, odnosno

da nije mogao biti podvrgnutom direktnom i unakrsnom ispitivanju, zatim činjenicu da

on tim iskazom nastoji da negira druga dva iskaza, svjedoka Mirhada Behlića i Ešefe

Behlić, te naročito činjenicu da je svjedok Karupović kritične prilike bio u grupi sa

srpskom vojskom i Mićom, odnosno da je bio pripadnik VRS, u kom smislu je motivisan

da umanji vlastitu krivičnu odgovornost, kao i odgovornost optuženog.

256. Zbog svega navedenog, Vijeće je, van razumne sumnje, zaključilo da je

optuženi Mićo Jurišić počinio radnje koje mu se i ovom tačkom optužnice stavljaju na

teret, zbog čega je optuženog oglasilo krivim i po ovoj tački optužnice.

III ODLUKA O KAZNI

257. Član 2. KZ BiH u stavu 2. određuje da se “propisivanje krivičnih djela i vrste

i raspona krivičnopravnih sankcija zasniva na neophodnosti primjene krivičnopravne

72

prinude i njenoj srazmjernosti, jačini opasnosti za lične slobode i prava čovjeka, te

druge osnovne vrijednosti.”

258. Odredbom člana 39. KZ BiH propisana je opća i posebna svrha

kažnjavanja, koja se osim preodgoja učinioca sastoji i u društvenoj osudi učinjenog

krivičnog djela, na način da se utječe na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela,

ali i o pravednosti kažnjavanja učinioca. Adekvatno kažnjavanje počinioca za učinjeno

krivično djelo ima za cilj i prevenciju protipravnih ponašanja kojima se povrijeđuju ili

ugrožavaju temeljne opće ili individualne vrijednosti.

259. Pri odmjeravanju kazne Vijeće se rukovodilo pravilima za odmjeravanje kazne

iz člana 48. KZ BiH, što znači da je imalo u vidu sve okolnosti koje utIču da kazna

bude manja ili veća, a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu

ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji

život učinilaca, njihove lične prilike i njihovo držanje nakon učinjenog djela, kao i druge

okolnosti koje su od uticaja za odmjeravanje kazne.

260. Kada se radi o zločinu protiv čovječnosti, jasno je da su priroda i jačina

opasnosti izuzetno veliki, odnosno radi se o jednom od najtežih krivičnih djela

propisanih Zakonom, za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora. Prema članu

39. KZ BiH, kazna mora izraziti i društvenu osudu djela koje su optužena lica počinila.

Navedeno je potvrđeno i brojnim međunarodnim dokumentima, a svi međunarodni

pravni sistemi zabranjuju vršenje Zločina protiv čovječnosti i to u međunarodnom

pravu predstavlja svojevrstan Ius Cogens, od kojeg nema odstupanja.

261. Jasno je da niti jedna kazna ne može adekvatno odraziti težinu oduzimanja

života ljudi i duševnu bol nanesenu njihovim porodicama.

262. Međutim, uprkos težini zločina koji su predmet ovog postupka, prilikom

odlučivanja o visini kazne, Vijeće se vodilo i obavezom da kaznu treba individualizirati,

odnosno da je potrebno svakome od optuženom odmjeriti kaznu isključivo na osnovu

njihovog konkretnog doprinosa i radnji kojima je djelo počinio, te olakšavajućih i

otežavajućih okolnosti.

263. U konkretnom slučaju, Vijeće se kretalo u okviru opšteg minimuma i

maksimuma predviđenog odredbom člana 172. KZ BiH, koji za ovo krivično djelo

predviđa kaznu od najmanje 10 godina ili kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju do 45

godina.

73

264. Prilikom odmjeravanja kazne, Vijeće je imalo u vidu i činjenicu da optuženi Mićo

Jurišić nije organizator zločina. Međutim, činjenica je da optuženi ni u jednom trenutku

nije izrazio svoje neslaganje sa onim što se dešava, nego poduzima radnje u kojima

učestvuje, odnosno doprinosi ostvarenju progona nesrpskog stanovništva općine

Prijedor.

265. Vijeće je cijenilo pri tom da je usljed radnji optuženog nastupila smrtna

posljedica za tri lica, da je pokušao ubistvo više lica, kako je to opisano u tački 2. izreke

resude, te nečovječno postupanje prema većem broju lica od kojih je jedno

petogodišnje dijete, prema kojem nije uzeo u obzir da je riječ o bespomoćnom djetetu,

koje kao takvo uživa posebnu zaštitu u vrijeme sukoba, što je cijenjeno kao

otežavajuća okolnost.

266. Kao olakšavajuće okolnosti, Vijeće je u obzir uzelo i to da se radi o licu koje

ranije nije osuđivano te da se prema istom nije vodio i ne vodi bilo kakav drugi krivični

postupak. Nadalje, Vijeće je uzelo u obzir da je optuženi porodičan čovjek, otac dvoje

djece, što su cijenjene kao olakšavajuće okolnosti.

267. Imajući u vidu sve naprijed pobrojane okolnosti Vijeće je optuženom izreklo

kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest godina), cijeneći da će se izrečenom

kaznom zatvora u trajanju kako je već navedeno u cjelosti ostvariti svrha kažnjavanja

i društvena osuda ovakvih postupaka, te da će se njom uticati na optuženog da više

ne čini krivična djela.

VI OSLOBAĐAJUĆI DIO

268. U nastavku presude, Vijeće će obrazložiti razloge na osnovu kojih je

optuženog oslobodilo od optužbe u preostalim tačkama optužnice.

Tačka 1. i 2. oslobađajućeg dijela izreke presude

269. Na temelju provedenih dokaza, Vijeće nije moglo van svake razumne

sumnje utvrditi da je optuženi Mićo Jurišić učestvovao zatvaranju ili drugom teškom

oduzimanju fizičke slobode, koje su mu se radnje stavljale na teret tačkom 2.

74

izmijenjene optužnice (u odnosu na civile Mustafu Muhića i Rasima Kljajića) i tačkom

3. izmijenjene optužnice (u odnosu na civila Nihada Bašića).

270. Na okolnosti tačke 2. izmijenjene optužnice svjedočili su Mustafa Muhić

(oštećeni) i Meho Mujdžić, dok je u odnosu na okolnosti tačke 3. izmijenjene optužnice

svjedočila Namka Bašić, supruga Nihada Bašića.

271. U obje ove tačke se navodi da je optuženi, kao pripadnik rezervnog sastava

policije Prijedor, nezakonito lišio slobode civile tako što ih je izveo iz njihovih kuća,

sproveo do SJB Prijedor, nakon čega su ovi civili odvedeni u logor Omarska, gdje je

bio zatočen i podvrgnut nehumanim uslovima života, usljed uskraćivanja minimalnih

prostornih uvjeta za smještaj i boravak, uskraćivanje minimalnih količina hrane i vode,

zadravstvene i higijenske njege i zaštite. Tačkom 2. Izmjenjene optužnice na teret se

stavlja i to što je tokom boravka u logoru Omarska Rasim Kljajić i ubijen u logoru, a

njegovo tijelo je tek pronađeno i ekshumirano u masovnoj grobnici Kevljani.

272. Iz saglasnih iskaza svjedoka proizlazi da je optuženi Mićo Jurišić kritičnog

dana u junu mjesecu 1992. godine, učestvovao zajedno sa još dva, njemu poznata,

lica u odvođenju Mustafe Muhića i Rasima Kljajića od njihovih kuća u SJB Prijedor,

gdje ih je predao dežurnim. Dalje, nesporno je utvrđeno i da optuženi također u toku

mjeseca juna 1992.godine došao u naselje Ališići, općina Prijedor, lišio slobode

Nihada Bašića i sproveo ga vozilom marke Mercedes do PS Prijedor. Među stranama

u postupku nije bilo sporno da su optuženi u inkriminisano vrijeme, tačnije u junu

mjesecu 92. godine kao pripadnik rezernog sastava milicije i obavljajući tu dužnost

lišio slobode i sproveo do SJB Prijedor navedena lica.

273. Na Vijeću je bio zadatak da utvrdi da li je optužba dokazala da je do tog

lišenja slobode došlo proizvoljno, te da li je optuženi dalje učestvovao u njihovom

nezakonitom zatvaranju u logor Omarska, te da li je optuženi imao uticaja na njihovo

zadržavanje tamo i uvjete koji su tu vladali.

274. Slijedom navedenog Vijeće je detaljnom analizom iskaza svjedoka, te

materijalnih dokaza utvrdilo da je optuženi obavljajući dužnost rezernog policajca,

izvršavao poslove iz svoje nadležnosti kao što je privođenje lica, a po naredbi

pretpostalvjenih, ali pri izvršenju svojih zadataka nije upotrebljavao silu ili

neprimjerene postupke prema oštećenim. Iz iskaza svjedoka proizilazi da je optuženi

75

oštećenim saopštio da moraju poči sa njim na ispitianje u PS Prijedor. Također iz

iskaza ovih svjedoka proizilazi da je u SJB Prijedor donesena odluka da se oni dalje

transportuju u logor Omarska gdje zaista borave u nehumanim uslovima, bez dovoljno

hrane, vode, higijenske i zdravstvene njege. Međutim, Vijeće nije moglo utvrditi na

osnovu prezentiranih dokaza da optuženi ima bilo kakvu ulogu u tome.

275. Naime, saslušani svjedok Mustafa Muhić opisuje da je dana 28.06.1992.

godine jedan vojnik u uniformi došao po njega kući i rekao mu da mora ići da da izjavu

u SUP, nakon čega je ubačen u maricu, gdje je zatekao Miću Jurišića i Boška,

naoružane. Otišli su po njegovog komšiju Rasima Kljajića, nakon čega su odvedeni u

kako svjedok navodi SUP u Prijedoru. Čuo je da je Rasim u mjesecu julu u odveden

u Topolu, poljoprivredno dobro, gdje je i ubijen. U unakrsnom ispitivanju, svjedok ističe

da nijedno od lica koje ih je te prilike odvelo u SUP nije primjenjivalo nikakvu silu, ni u

marici kojom su prevezeni, ni u SUP-u u Prijedoru. Također, na pitanje predsjednice

vijeća, svjedok pojašnjava da Miću u SUP-u nije vidio, kao i da kad su krenuli u

Omarsku, u marici su bili Rasim, svjedok i vozač pod nadimkom Bolta. Također,

svjedok navodi da ni u Omarskoj nije vidio optuženog. Svjedok Meho Mujdžić

potvrđuje da je Rasim Kljajić odveden od strane optuženog, bez ikakvog guranja,

samo ga je stavio u auto, te da dalje ne zna šta se dešava sa Rasimom. Naknadno

saznaje da je Rasim ubijen u Omarskoj.

276. Svjedok Namka Bašić opisuje da su 23. ili 24. juna, četvorica lica, među

kojima je prepoznala Miću Jurišića, odvela njezinog supruga, Nihada, te Nermina i

Refku Ališić. Mićo te prilike nije primjenio neku silu prema njezinom mužu.

277. Dakle, analizom iskaza ovih svjedoka, jedino što jasno proizilazi i što je

Tužilaštvo uspjelo dokazati jeste da je optuženi učestvovao u privođenju civila do

policijske stanice u Prijedoru, ali ne i da ima bilo kakve veze sa njihovim daljim lišenjem

slobode i sprovođenjem u logor Omarska.

278. Bitna obilježja krivičnog djela zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke

slobode iz člana 172. stav 1. tačka e) KZ BiH, koje se optuženom u ovim tačkama

stavlja na teret podrazumijevaju da je postojalo:

• zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode;

• suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;

76

• da je djelo počinjeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem.

279. Naime, u smislu člana 172. stav 1. tačka e) KZ BiH zatvaranje ili teško

oduzimanje fizičke slobode nekog pojedinca bez odgovarajućeg pravnog postupka, u

sklopu rasprostranjenog ili sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog

stanovništva, suprotan je osnovnim pravilima međunarodnog prava, a takvo

postupanje se kvalifikuje kao zločini protiv čovječnosti.

280. U predmetu Krnojelac, pretresno vijeće MKSJ je zaključilo da se „lišavanje

slobode nekog pojedinca smatra proizvoljnim, a prema tome i protivpravnim, ako ne

postoji pravna osnova kojom bi se opravdalo prvobitno lišavanje slobode.” Nadalje, u

istom predmetu pretresno vijeće MKSJ je kod zločina zatvaranja ili drugog teškog

oduzimanja fizičke slobode označilo obavezu postojanja kod učinioca “namjere da se

pojedinac proizvoljno liši fizičke slobode, ili razumno znanje da će činjenje ili nečinjenje

dovesti do proizvoljnog lišavanja fizičke slobode”.

281. Kada se navedeno stavi u korelaciju sa činjenicom da je optuženi bio

pripadnik policijske stanice u Prijedoru49, a oštećeni civili su upravo tu prvo i dovođeni,

Vijeće ne nalazi da su se u tim radnjama optuženog ostvarila obilježja krivičnog djela

zatvaranja ili drugog teškog oduzimanja fizičke slobode. Naime, Vijeće iz provedenih

dokaza zaključuje da je optuženi, u izvršavanju svojih redovnih zadataka kao

policajac, privodio ljude na ispitivanje u policijsku stanicu, a po naređenju

pretpostavljenih. Sami svjedoci u svom iskazu navode da ih je optuženi sproveo u

prostorije i predao svojim nadređenim. Tužilaštvo nijednim dokazom nije potvrdilo da

u takvom postupanju postoji proizvoljno, odnosno nezakonito, lišavanje fizičke

slobode, budući da je lica koja su lišena slobode predao svojim nadređenim.

282. Nadalje, optužnicom Tužilaštva optuuženom je na teret stavljeno što su lica

koja je priveo i predao u PS Prijedor, bila dalje sprovedena u logor gdje su bili izloženi

nehumanim postupcima, boravili u neuslovnim prostorijama bez hrane i vode.

Međutim, iako je nesporno utvrđeno da su lica sprovedena u Omarsku, iz izvedenih

dokaza Tužilaštva uopšte ne proizilazi da je optuženi imao bilo kakvu ulogu u daljnjem

odvođenju ovih civila u logor Omarska, već uloga i radnje optuženog prema ovim

49 Dokaz O-4, T- 18

77

civilima završavaju njihovim privođenjem u policijsku stanicu u Prijedoru. Dakle,

optužba nije dokazala da je optuženi na bilo koji način uticao na zadržavanje oštećenih

u logorima, niti je imao bilo kakve odgovornosti za uvjete koji su u logorima vladali.

283. Ovakav zaključak Vijeće donosi na osnovu iskaza svjedoka koji su

saglasno naveli da ih jeste optuženi sproveo u SUP, ali da ga dalje nisu vidjeli.

284. Tako svjedok Mustafa Muhić, naveo da kada ih je optuženi doveo u SUP,

da su u PS ostali da sjedi na nekoj klupi, odakle je izašao čovjek kojeg svjedok nije

prepoznao da im uzme lične podatke, da bi nakon pet minuta taj isti čovjek, koji je

uzimao podatke rekao vozaču da ih vozi u Omarsku, odakle ih je lice koje su zvali

Bolta odvezlo za Omarsku. Prilikom unakrnsog ispitivanja branioca, svjedok je jasno

naveo da optuženog Miću Jurišića nije vidio dok je boravio u SUP-u u Prijedoru, niti je

on bio prisutan kada su ga maricom prebacili za Omarsku. Na izričito pitanje

predsjednika sudećeg Vijeća svjedok je potvrdio da optuženog poslije dolaska u SUP

u Prijedor više nije vidio.

285. Dakle, kao što je već navedeno, Vijeće je utvrdilo da je optuženi kao

pripadnik rezernog sastava policije, priveo tri lica u prostorije SJB Prijedor, predao ih

nadređenim. Činjenica je da su oštećeni nakon toga sprovedeni u logor Omarsku, gdje

su lica bila izložena teškim uslovima, u prostorijama koje nisu bile adekvatne za

boravak lica, ali optuženi nije imao bilo kakvog uticaja na njihovo zatvaranje i uslove

u kojima borave. Vijeće u konačnici nije moglo naći uzročno posljedičnu vezu između

radnji optuženog, te činjenicom da je Rasim Kljajić ubijen u Omarskoj, što je nesporno

utvrđeno,a na osnovu iskaza svjedoka Muhić Mustafe koji je potvrdio da je Rasim bio

u Omarskoj, da je odveden navodno na radove, te da je on saznao da je ubijen. U

konačnici posmrtni ostaci Rasima Kljajića su ekshumirani, a činjenicu da iz logora

Omarska nije izašao živ potvrdio je i svjedok Meho Mujadžić.

286. Također, Vijeće nije moglo utvrditi ni odgovornost optuženog za radnje koje

u prostorijama Policijske stanice Prijedor poduziamju djelantici te PS, budući da nije

proveden niti jedan dokaz da je optuženi učestvovao u premlaćivanju i ispitivanju

Nihada Bašića.

287. Slijedom navedenog, našavši da Tužilaštvo, na kojem je teret dokazivanja,

nije izvelo niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je optuženi

78

proizvoljno vršio lišenja slobode lica, već naprotiv, iz predočenih dokaza proizilazi da

je optuženi postupao u skladu sa dužnostima policajca, da je lica privodio u prostorije

SJB Prijedor, gdje je zapravo odlučeno da se oni dalje sprovedu u logor, ali na šta

optuženi nije mogao uticati, odnosno u tom pravcu nisu uloženi dokazi, zbog čega je

Vijeće je optuženog oslobodilo krivnje za tačke 2. i 3. izmjenjene optužnice.

Tačka 3. oslobađajućeg dijela izreke presude

288. Vezano za tačku 6. izmijenjene optužnice, ubistvo civila Aziza Behlića, na

glavnom pretresu ispitani su svjedoci Midhat Behlić, Namka Behlić, Mrisada Brkić,

Vasva Hodžić, Ismet Brkić, Mirhad Behlić, Ermina Jaskić, S-10, vještak Dževad

Durmišević, te je pročitan iskaz Hasana Osmanovića.

289. Analizirajući dokaze provedene na okolnost ove inkriminacije Vijeće nalazi

da je kao jedini očevidac događaja na glavnom pretresu iskaz dao svjedok S10.

Međutim, Vijeće je njegov iskaz dovelo u vezu sa drugim provedenim dokazima,

detaljno analiziralo, te utvrdilo da postoje određene kontradiktornosti I nepodudarnosti

zbog kojih Vijeće nije moglo utvrditi van razumne sumnje da je optuženi počinio ovu

inkriminaciju.

290. Naime, svjedok Midhat Behlić navodi da je jednog dana, u mjesecu julu

1992. godine, oko 22:00 sati, dok se sa grupom civila krio po šumi, čuo kako neko

govori Mićo eno ga Aziz, čiji je glas prepoznao, a neko je pomenuo i Dragu, tada se

čuo rafal, Srbi su počeli pucati prema njima, pogođen je Hasan iz Hambarina. Dok je

Hasanu previjao ruku, on mu je rekao da su ti ljudi koji su ih napali bili Mićo i Drago,

te da je vidio kako grupa puca u pravcu njegovog oca. U unakrsnom ispitivanju,

svjedoku su prezentirane određene razlike u pogledu mogućnosti identifikacije glasa

Drage Tintora, te da je čuo da mu je oca ubio Drago, koji dalje na glavnom pretresu

objašnjava da nije poznavao glas Drageda ga je, sreo tri puta u života, kao i da je

tačno da mu je rečeno da je njegovog oca ubio Drago.

291. Svjedoku Namki Behlić je rečeno da su njezinog muža, Aziza Behlića, ubili

Mićo Jurišić i Drago Tintor i njihova grupa.

79

292. Svjedoci Mirsada Brkić i Vasva Hodžić potvrđuju činjenicu da je Aziz Behlić

ubijen, jednako kao i svjedok Ermina Jaskić, koja taj događaj smješta u jutarnje sate,

za razliku od svjedoka Midhata Behlića.

293. Jedini svjedok koji se ukazuje kao očevidac događaja jeste svjedok S-10

koji tvrdi da je vidio da optuženi puca Azizu u glavu, i to pištoljem u potiljak na

udaljenosti od 7 (sedam) metara. Dodatno, ovaj svjedok ističe da je i Ismet mogao

vidjeti ubistvu, dok su svi ostali bili u kući. Na pitanje člana Vijeća, svjedok objašnjava

da je bio samo taj pucanj, da pucnjave više nije bilo.

294. Vijeće nije moglo pokloniti vjeru ovom svjedoku Navodi svjedoka S-10 su

u potpunosti kontradiktorni sa navodima svjedoka Ismeta Brkića i vještaka Dževada

Durmiševića. Pa tako, svjedok Ismet Brkić, za kojeg S-10 tvrdi da je jednako kao i on

vidio kako optuženi puca u Aziza Behlića, ističe da nijedno ubistvo nije vidio, da je o

svim ubistvima samo čuo od drugih, te da zna da je Aziz ubijen, ali se ne sjeća detalja

šta i kako, uz napomenu da bi zapamtio da je vidio to ubistvo.

295. Vještak Durmišević u pogledu Aziza Behlića i njegovih povreda, navodi da

su mogla biti 4 (četiri) projektila, imao je 4 (četiri) povrede, te da, prema iskustvu,

vjeruje da se radi o projektilu duge cijevi kao što je automatska puška, a malo je

vjerovatno da se radi o kratkoj cijevi kao što je pištolj.

296. Dakle, kada se iskaz svjedoka S-10 dovede u vezu sa iskazima svjedoka

Ismeta Brkića i vještaka Dževada Durmiševića, jasno je da se na takvom iskazu ne

može van svake razumne sumnje utvrditi da je optuženi kriv za radnje koje mu se ovo

tačkom izmijenjene optužnice stavljaju na teret. Dodatno, ni iskaz svjedoka Mirhada

Behlića ne omogućava rasvjetljavanje događaja u kojem je ubijen Aziz Behlić i uloge

optuženog u istom, naročito kada se ima u vidu da ovaj svjedok akcentira Dragu

Tintora kao osobu odgovornu za ubistvo njegovog oca, dok svjedok S-10 isključivo

spominje samo optuženog Jurišića.

297. Imajući u vidu sve navedeno, Vijeće je u odnosu na ovu tačku izmijenjene

optužnice zaključilo da u pogledu predmetnih inkriminacija, izvedeni dokazi od strane

optužbe po svom sadržaju i kvalitetu nemaju potrebnu snagu uvjerljivosti da bi Vijeće

moglo van razumne sumnje zaključiti da je optuženi počinio krivično djelo koje mu se

optužnicom stavlja na teret iz kojeg razloga je donijelo oslobađajuću presudu, u skladu

80

sa članom 284. tačka c) ZKP BiH i članom 3. ZKP BiH. Naime članom 3. stav 2. ZKP

BiH propisuje da sumnju u pogledu postojanja određenih činjenica koje čine bitna

obilježja djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud

rješava presudom koja je povoljnija za učinioca. Kako dokazima provedenim na ovu

tačku po ocjeni Vijeća nisu u dovoljnoj mjeri razjašnjenje sve okolnosti ubistva

oštećenog Aziza Behlića, posebno ne u pogledu osobe koja je izvršila ubistvo, Vijeće

čije uvjerenje u pogledu optuženog Miće Jurišića nije dostiglo stepen van razumne

sumnje donijelo je presudu kojom se oslobađa optužbe.

IV ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA

298. Vijeće je, primjenom odredbe člana 188. stav 4. i 189. stav 1. ZKP BiH

optuženog oslobodilo obazeve da naknadi troškova postupka. Kada je u pitanju

oslobađajući dio presude Vijeće je primjenom člana 189. stav 1. ZKP BiH odredilo da

troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava, a u osuđujućem

dijelu Vijeće je cijenilo da je optuženi lošijeg materijalnog stanja, što je optuženi izjavio

i na zapisnik,a i jasno proizilazi iz činjenice da su čak troškovi odbrane optuženih

plaćani iz budžetskih sredstava Suda.

299. Pored toga, Vijeće je odlučilo da troškovi krivičnog postupka padaju na

teret budžetskih sredstava, jer je ocijenjeno da bi obavezivanjem optuženog na

naknadu troškova krivičnog postupka, zasigurno bila ugrožena njegova egzistencija i

egzistencija njegove porodice, naročito imajući u vidu da je optuženi izrečenom

presudom nepravosnažno osuđen na kaznu zatvora godina zatvora u trajanju od 11

godina, što znači da ni u narednom periodu neće biti u mogućnosti ostvarivati bilo

kakvu zaradu.

V ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA

300. Primjenom odredbi člana 198. stav 2. i 3. ZKP BiH, Vijeće je, radi

ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva, oštećene Ibrahima Brkića, Sebinu Brkić,

81

Firdesu Brkić, Jasminu Brkić Poepel, Muhameda Brkića, S6, Mustafu Muhića, Mehu

Mujdžića, Namku Bašić, Dževada Dženanovića, Hajrudina Osmanovića, S1, S10,

Vahida Brdara, Edina Velibašića, Fadila Velibašića, Šerifa Velibašića, Midhata

Behlića, Namku Behlić, Mirsadu Brkić, Alima Siječića, Ismeta Žerića, Vasvu Hodžić,

Ismeta Brkića, Mirhada Behlića, Erminu Jaskić, Faika Hodžića i Indiru Varmaz uputilo

na parnicu, obzirom da podaci prikupljeni u toku ovog postupka Vijeću nisu pružili

pouzdan osnov za potpuno ili djelimično dosuđenje, pa je ocijenjeno da bi utvrđivanje

visine imovinskopravnog zahtjeva predstavljalo nepotrebno odugovlačenje

predmetnog postupka.

ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK VIJEĆA SUDIJA Pravni savjetnik Jovana Vidić Minka Kreho

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke i branioci mogu izjaviti

žalbu vijeću Apelacionog odjeljenja ovog Suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana

prijema pismenog otpravka presude.

U skladu sa odredbom člana 293. stav 4. ZKP BiH oštećeni presudu mogu pobijati

žalbom, samo u dijelu koji se odnosi na odluku Suda o troškovima krivičnog postupka

i odluku o imovinskopravnom zahtjevu.

82

ANEX A

a) Materijalni dokazi Tužilaštva BiH

Broj

dokaza

Sadržaj dokaza

T-1 Zapisnik o saslušanju svjedoka Hasana Osmanovića, Državna angencija za

istrage i zaštitu, broj: 17-11/3-04-2-44-141/06 – od dana 15.05.2006.godine

T-2 Izvod iz matične knjige umrlih Hasana Osmanovića od dana 06.12.2017.

godine u Prijedoru

T-3 Legitimacija pripadnika rezervnog sastava na ime Jurišić (Ljuban) Mićo, srpska

Republika BiH, Ministarstvo za unutrašnje poslove Sarajevo, CJB Banja Luka,

SJB Prijedor, broj 1379 od 21.07.1992. godine

T-4 Legitimacija na ime Mićo Jurišić, RS, Ministarstvo unutrašnjih poslova policija,

broj 6267

T-5 Vojna knjižica na ime Jurišić Mićo, SFRJ, Serija AO, BROJ 124063

T-6 Jedinični karton na ime Mićo Jurišić

T-7 Matični karton na ime Mićo Jurišić

T-8 Spisak pripadnika rezervnog sastava milicije, SM Prijedor, haški broj:

P0004659-P0004660

T-9 Akt Ministarstva odbrane RS, Odsjek Prijedor, pov. Broj: 03/2-841-130 od

14.05.1994. godine

T-10 Službeni Glasnik RS, br.22, 26. Novembar 1993. godine, haški broj:

Y0017636Y0017634

T-11 Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u BiH u

vandrednim okolnostima, SDS BiH, Glavni odbor, od 19, decembra 1991.

Godine

T-12 Službeni list RBiH, broj 1 od 9. Aprila 1992. godine, haški broj: 01194385

T-13 Službeni list RBiH, broj 7, str.234, 30.juni 1992. godine

83

T-14 Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH, br.6, 12-17. maja 1992. godine, Banja

Luka, haški broj: 00447441-00447471

T-15 Spisak mobilisanih vozila za potrebe SJB, Ministarstvo odbrane, odsjek

Prijedor od 19.10.1992. godine

T-16 Radna lista PS Tukovi, august 1992. godine

T -17 Radna lista PS Tukovi, juli 1992. godine

T-18 Radna lista PS Tukovi, juni 1992. godine

T-19 Radna lista PS Tukovi, maj 1992. godine

T-20 Lista ekshumiranih na području općine Prijedor

T-21 Izvod iz matične knjige umrlih na ime Mehemed Brkić, broj: 05/2-202-1 426/17

od 01.12.2012.godine

T-22 Rješenje Općinskog Suda u Sanskom Mostu, na ime Brkić Mehemed, broj: R

457/98 OD 06.08.1998. godine

T-23 Rješenje Općinskog suda u Sanskom Mostu, na ime Musić Sabahudin broj: R-

633/97 od 22.09.1997. godine

T-24 Dopis Državne agencije za istrage i zaštitu BiH, broj: 17-04/1-04-2-300-2/05

OG od 22.01.2007. godine, prilog: krimolovac broj: 2093

T-25 Izvod iz matične knjige umrlih na ime Musić Sabahudin, broj: 04-202-13720/12

od dana30.08.2012.godine

T-26 Zapisnik Kantonalnog suda u Bihaću, broj: KRI.61/98 od 10.10.2018. godine

T-27 Izvod iz matične knjige umrlih na ime Rasim Kljajić, broj: 04-202-1-6086/17 od

06.12.2012.godine

T-28 Izvod iz matične knjige umrlih na ime Bašić Nihad, broj: 04-202-1-6090/17

06.12.2012.godine

84

T-29 Rješenje Općinskog suda u Sanskom Mostu, na ime Bašić Nihad, broj: R

727/98 OD 28.10.1998. godine

T-30 Izvod iz matične knjige umrlih na ime Ferid Žerić, broj: 04-202-1-6088/17

06.12.2012.godine

T-31 Rješenje Općinskog suda u Sanskom Mostu, na ime Behlić Aziz broj: R 830/98

od 31.12.1998. godine

T-32 Izvod iz matične knjige umrlih na ime Behlić Aziz, broj: 04-202-1-6089/17 od

30.08.2012.godine

T-33 Izvod iz matične knjige umrlih na ime Behlić Ermin broj: 04-202-1-3725/12 od

30.08.2012.godine

T-34 Izvod iz matične knjige umrlih na ime Osmanović Muharem, broj: 05-13-

3236/12 od 06.11.2012. godine

T-35 Rješenje Općinskog suda Sanski Most, broj: R-219/01 od 30.08.2001. godine

T-36 Dopis Instituta za traženje nestalih osoba broj 03/ 1-40- 2- 2654 /12 od

08.11.2012. godine

T-37 Naredba Tužilaštva od 25.10.2018. godine za vještačenje dr. Dževad

Durmišević i

Nalaz i mišljenje dr. Dževada Dumiševića od 04.11.2018. godine

T-38 Naredba za vještanje, broj: T20 0 KTRZ 0004544 08 od 26.12.2018. godine

Dopuna naredbe za vještačenje T20 0 KTRZ 0004544 08 od 07.01.2019.

godine

T- 39 Nalaz od dana 14.11.2018. godine izdat od strane specijaliste za opću internu

medicinu dr. Dominik Webera

Nalaz od dana 06.12.2018. godine izdat od strane specijaliste za opću internu

medicinu dr. Dominik Webera

T-40 Nalaz i mišljenje prim.dr. Senada Pešte od dana 02.01.2019. godine

85

T- 41 Zapisnik o saslušanju svjedoka Ešefe Behlić, sačinjen od strane Tužilaštva

BiH, broj T20 0 KTRZ 0004544 08 od dana 22.10.2012. godine

Zapisnik o saslušanju svjedoka Ešefe Behlić, sačinjen i od strane Državne

agencije za istragu i zaštitu, broj: 16-06/1-04-2-919/16 od dana 11.08.2016.

godine.

Ime svjedoka Datum saslušanja

SVJEDOCI Tužilaštva BiH

1. Faik Hodžić 24.05.2018. godine

2. Indira Varmaz 31.05.2018. godine

3. Namka Bašić 31.05.2018. godine

4. Fadil Velibašić 05.06.2018. godine

5. Mustafa Muhić 02.07.2018. godine

6. Jasmina Brkić Poeppel 11.07.2018. godine

7. Firdesa Brkić 11.07.2018. godine

8. Muhamed Brkić 11.07.2018. godine

9. Hajrudin Osmanović 23.08.2018. godine

10. Vahid Brdar 23.08.2018. godine

11. Edin Velibašić 03.09.2018. godine

12. Meho Mujdžić 03.09.2018. godine

13. Midhat Behlić 07.09.2018. godine

14. Đevad Dženanović 10.09.2018. godine

15. Šerif Velibašić 10.09.2018. godine

16. Namka Behlić 24.09.2018. godine

17. Mirsada Brkić 24.09.2018. godine

18. Sebina Brkić 01.10.2018. godine

19. Ibrahim Brkić 01.10.2018. godine

20. Svjedok “S-10” 15.10.2018. godine

21. Mirhad Behlić 22.10.2018. godine

22. Alim Siječić 22.10.2018. godine

86

23. Ismeta Žerić 22.10.2018. godine

24. Vasva Hodžić 05.11.2018. godine

25. Ermina Jaskić 12.11.2018. godine

26. Svjedok “S-6” 19.11.2018. godine

27. Svjedok “S-1” 14.01.2019. godine

28. Ismet Brkić 28.01.2019. godine

Tužilaštvo BiH je podneskom od dana 05.11.2018. godine, obavijestilo Sud da

odustaje od saslušanja svjedoka

1. Beglerbegović Smaila 2. Avdić Derviša 3. Hodžić Saida 4. Musić Đulsuma 5. Siječič Adnan 6. Zaštićeni svjedok “S-2” 7. Zaštićeni svjedok “S-3”

a) Materijalni dokazi odbrane

Broj

dokaza

Sadržaj dokaza

O-1 Zapisnik o saslušanju svjedoka S-6 sačinjen od strane Državne agencije za

istragu i zaštitu, broj: 17-04/2-04-2-896/08 od dana 05.09.2008. godine Behlić

Namke i službenu zabilješku i uvijerenje

O-2 Zapisnik o saslušanju svjedoka Behlić Namke, sačinjen od strane Državne agencije za istragu i zaštitu, broj 16-06/1-04-1-1038/17 od dana 05.09.2017. godine

O-3 Službena zabilješka sačinjena dana 17.11.2009. godine na okolnosti postupanja po naredbi TBiH KT-RZ-126/05 OD 24.01.2008. godine i obavljenog razgovora sa licem Namka Behlić u vezi dešavanja u naselju Čarakovi u toku 1992. godine

87

O-4 Uvjerenje: Pripadnik aktivnog – rezervnog sastava policije Jurišić Mićo,

Ministarstvo unutrašnjih poslova, Ministarstvo unutrašnjih poslova, CJB, broj:

11-17-01-1-351/95 od dana 15.02.1995. godine

O-5 Zapisnik o saslušanju svjedoka „S1“, sačinjen od strane Državne agencije za

istragu i zaštitu, broj: 16-06/1-04-1-933/17 od dana 28.07.2019. godine

O-6 Dopis TBiH, broj T20 0 KTRZ 0004544 08 od dana 24.12.2018. godine

O-7 Zapisnik o saslušanju svjedoka Ismet Karupović, sačinjen od strane Tužilaštva

BIH, broj: T20 0 KTRZ 0004544 08 od dana 18.12.2012.godine

SVJEDOCI ODBRANE OPTUŽENOG

Dražić Mile 03.12.2018. godine

Jurišić Ivanka 03.12.2018. godine

Basrak Milan

24.12.2018. godine

Vojvodić Ostoja

24.12.2018. godine

Hrnjić Kenan 11.02.2019. godine

ANEX B

Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 026747 17 Kri od 29.11.2018. godine o prihvatanju

utvrđenih činjenica

Sud Bosne i Hercegovine, Pretresno vijeće u sastavu sudija Minka Kreho kao

predsjednik vijeća, te sudije Željka Marenić i Halil Lagumdžija kao članovi vijeća, u

88

krivičnom predmetu protiv optuženog Miće Jurišić, zbog krivičnog djela Zločini protiv

čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h), u vezi s tačkama a), d), e), f), g) i k), sve u

vezi sa članom 29. i članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH (KZ BIH), odlučujući o

prijedlogu Tužilaštva BIH broj T20 0 KTRZ 0004544 08 od 04.04.2018. godine za

prihvatanje utvrđenih činjenica, na osnovu odredbe člana 4. Zakona o ustupanju

predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ)

Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza pribavljenih od MKSJ-a u postupcima pred

sudovima u BiH (Zakon o ustupanju), sve u vezi sa članom 15. Zakona o krivičnom

postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH), dana 29.11.2018. godine donio je sljedeće

R J E Š E NJ E

Prijedlog Tužilaštva za prihvatanje utvrđenih činjenica broj T20 0 KTRZ 0004544 08

od 04.04.2018. godine, djelimično se prihvata, na način da se slijedeće predložene

činjenice, utvrđene od strane MKSJ-a u predmetima: Tužilac protiv Duška Tadića

(predmet br. IT-94-1), Tužilac protiv Milomira Stakića (predmet br. IT-97-24-T), Tužilav

protiv Radoslava Brđanina (predmet br. IT-99-36-T) i Tužilac protiv Miće Stanišića i

Stojana Župljanina (predmet broj IT-08-91-T ), prihvataju kao utvrđene činjenice i to

kako slijedi:

I

Glavni odbor SDS-a objavio je 19. decembra 1991. godine dokument pod naslovom

“Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini

u vanrednim okolnostima” (dalje u tekstu: Uputstvo s varijantom A i B). To uputstvo

propisuje na koji način će biti provedene određene utvrđene aktivnosti u svim

opštinama u kojima žive Srbi, a u suštini se radi o nacrtu za preuzimanje vlasti od

strane bosanskih Srba u opštinama u kojima oni predstavljaju većinu stanovništva

(dalje u tekstu: Varijanta A) i opštinama gdje su u manjini (dalje u tekstu: Varijanta B).

Formulisani cilj Uputstva s varijantom A i B bio je “provođenje plebiscitarne odluke

kojom se srpski narod u Bosni i Hercegovini opredijelio da živi u jedinstvenoj državi”

i “povećanje mobilnosti i spremnosti za odbranu interesa srpskog naroda”. (Presuda

Brđanin – paragraf 69);

89

Uputstvo s varijantom A i B sadržavalo je, između ostalog, i direktivu prema kojoj će

opštinski odbori SDS-a formirati krizne štabove srpskog naroda u svojim opštinama.

(Presuda Brđanin – paragraf 70);

Ona se sastojala od tzv. srpskih autonomnih regija i oblasti, među kojima je bila i

Autonomna Regija Krajina. (Presuda Brđanin – paragraf 71).

Opština Prijedor se nalazi u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini.] (Presuda Tadić –

paragraf 55).

Prije preuzimanja, opština Prijedor bila je etnički relativno miješano područje, 1991.

godine… Muslimani su predstavljali najveću etničku skupinu u opštini; od ukupno

112.000 stanovnika, 49.700 (44%) bili su Muslimani, oko 40.000 (42,5%) Srbi, dok su

ostatak sačinjavali Hrvati (5,6%), Jugoslaveni (5,7%) i stranci (2,2%). (Presuda

Stakić i Tadić – paragraf 128 (Tadić) i 51 (Stakić));

Prije izbijanja rata, razne etničke skupine u opštini Prijedor složno su živjele u

zajedništvu, uz limitirane znakove podjele. (Presuda Tadić – paragraf 129);

U prijedorskoj skupštini opštine, za koju su održani izbori u novembru 1990. Godine,

bilo je 90 mjesta, a opština Prijedor dijelila se na pet glasačkih jedinica. Svaka stranka

imala je na listiću ukupno 90 kandidata. Nakon izbora, SDA je dobila 30 mjesta, SDS

28, HDZ 2, a 30 mjesta su dobile druge stranke, takozvane opozicione stranke, kao

što su Socijaldemokrati, Savez liberal i Reformske snage. (Presuda Tadić i Stakić –

paragraf 132 (Tadić) i 49 (Stakić));

Prema tvrdnji SDA, ako bi se postupilo prema rezultatima izbora, SDA bi imala pravo

da imenuje ljude na 50% funkcija, dok bi SDS i HDZ imale pravo na preostalih 50%.

SDS je, međutim, insistirala na 50% mjesta za sebe. (Presuda Tadić – paragraf

132);

90

Nakon postizanja dogovora, iskrsle su poteškoće između SDA i SDS oko podjele

važnih funkcija u organima vlasti, iako je bilo dogovoreno da će i predsjednik opštine

Prijedor i načelnik milicije biti iz SDA. (Presuda Tadić – paragraf 133);

U Prijedoru je SDS, prema uputama centralne SDS, potajno osnovala odvojenu

srpsku skupštinu … kao i odvojenu miliciju i jedinicu službe bezbijednosti … To se

dogodilo oko šest mjeseci prije preuzimanja grada Prijedora… (Presuda Tadić –

paragraf 134);

SDS je htjela ostati sa Srbijom kao dio Jugoslavije, naglašavajući da svi Srbi trebaju

ostati u jednoj državi. Zbog ovog neslaganja sa ne-Srbima, koji su željeli da se povuku

iz federacije, SDS je predložila podjelu opštine Prijedor. (Presuda Tadić – paragraf

136);

Atmosfera nepovjerenja, straha i mržnje raspirivana je političkim napetostima u

opštini od druge polovine 1991. godine pa do preuzimanja vlasti 30. aprila 1992.

godine. Zbog propaganda koju je proizvodio SDS, nesrpsko stanovništvo opštine

Prijedor živjelo je u stalnom strahu i neizvjesnosti. (Presuda Stakić – paragraf 688);

Dana 30. aprila 1992. SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz pomoć

vojnih i policijskih snaga. (Presuda Tadić, Stakić i Brđanin – paragraf 137 (Tadić),

74 (Stakić) i 104 (Brđanin));

Vojnici JNA, u raznolikim uniformama, zauzeli su sve najvažnije institucije, kao što su

radio stanica, dom zdravlja i banka. Ušli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i

objavili da mijenjaju naziv opštine Prijedor u “Srpska opština Prijedor”. (Presuda

Tadić – paragraf 137);

Odmah je uspostavljena kontrola nad dva lokalna sredstva za javno informisanje,

Radio Prijedorom i Kozarskim vjesnikom… (Presuda Tadić – paragraf 139);

Upućivani su i pozivi na predaju oružja, koji su, iako upućeni stanovništvu uopšte,

provođeni samo prema Muslimanima i Hrvatima… (Presuda Tadić – paragraf 139);

91

Istovremeno je mobilizacija Srba omogućavala distribuciju oružja srpskom

stanovništvu. (Presuda Tadić – paragraf 139);

Preuzimanje vlasti izvršeno je u noći s 29. na 30. april "bez ijednog metka opaljenog".

Radnici Stanice javne bezbjednosti i rezervni policajci okupili su se u dijelu Prijedora

koji se zove Čirkin Polje. Svi prisutni su bili Srbi, a neki od njih su bili u vojničkim

uniformama.

Dana 12. maja 1992. godine u Banjoj Luci održana je 16. sjednica Skupštine srpskog

naroda u Bosni i Hercegovini. Na toj sjednici je Radovan Karadžić iznio šest strateških

ciljeva rukovodstva bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini. … Prva dva strateška cilja

glase:

• “Prvi takav cilj je razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice – državno

razdvajanje. Razdvajanje od onih koji su naši neprijatelji i koji su iskoristili svaku

priliku, prije svega u ovom vijeku, da nasrnu na nas i koji bi nastavili sa takvom

praksom, ako bismo i dalje ostali zajedno u istoj državi.”

• “Drugi strateški cilj je, čini mi se, koridor između Semberije i Krajine. To je stvar

za koju ćemo, možda, biti prisiljeni da ponegdje nešto žrtvujemo, ali je to od

najveće strateške važnosti za srpski narod, jer to integriše srpske zemlje, ne samo

Srpske BiH, nego i Srpske BiH sa Srpskom Krajinom i Srpske Krajine sa Srpskom

BiH i Srbijom. Dakle, to je strateški cilj veoma visoko rangiran, koji moramo da

ostvarimo jer nema Krajine, nema Bos. Krajine, nema Srpske Krajine, nema

Saveza srpskih zemalja, ukoliko ne ostvarimo taj koridor koji će nas dobro

integrisati, koji će nam omogućiti nesmetan protok iz jednog dijela naše države”.

(Presuda Stakić – paragraf 41 i 42);

Nakon preuzimanja vlasti… vođe SDS preuzeli su ključne funkcije u opštinskoj vlasti,

a legalno izabrani muslimanski i hrvatski političari su prisilno smijenjeni. Drugi vodeći

članovi SDS-a postavljeni su na strateška mjesta po čitavoj opštini. (Presude Stakić

i Tadić – paragraf 473 (Stakić) i 150 (Tadić));

92

… U danima i mjesecima koji su uslijedili nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru veliki

broj nesrba otpušten je s posla. Tako je samo mali postotak Muslimana i Hrvata i dalje

radio. (Presude Stakić i Tadić – paragraph 307 i 125 (Stakić) i 150 (Tadić));

Kretanje nesrba izvan opštine Prijedor je bilo onemogućeno, a bilo je strogo ograničeno policijskim satom i blokadama. (Presuda Tadić – paragraf 465 i 150); Skoro svi stanovi ne-Srba svakodnevno su pretresani… (Presuda Tadić – paragraf

645);

Oni koji su ostali morali su nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati i

stalno su bili izloženi maltretiranju, premlaćivanju i još gorim postupcima, a taktika

zastrašivanja bila je uobičajena. Ne-Srbi u opštini Prijedor bili su podvrgnuti

strahovitom zlostavljanju… (Presuda Tadić – paragraf 466);

Dana 22. maja 1992. Krizni štab je, "polazeći od konkretne situacije i uslova", usvojio

"Odluku o izvršenju mobilizacije na području opštine Prijedor". U toj odluci se kaže da

su svi vojni obveznici raspoređeni u devet ratnih jedinica, uključujući 343.

motorizovanu brigadu, dužni odmah se javiti na dužnost, a za neodazivanje "snosiće

se odgovornost utvrđena zakonom". (Presuda Stakić – paragraf 112);

Na osnovu odluka Skupštine srpskog naroda Bosne i Hercegovine i zaključaka

Savjeta za narodnu odbranu, Krizni štab je, s priličnim zakašnjenjem, 29. maja 1992.

usvojio sljedeći zaključak: Formiranjem Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine

prestaje potreba za postojanjem Srpske TO koja ulazi u sastav i pod komandu Regije.

Osim toga, Krizni štab je usvojio odluku da se komandant Srpskog TO-a Prijedor,

major Kuruzović, stavlja pod komandu komande Regije. [O]vo restrukturiranje [je]

značilo da je svih 1.000-2.000 ljudi iz TO-a stavljeno pod komandu komandanta 343.

motorizovane brigade, pukovnika Arsića. (Presuda Stakić – paragraf 115);

Nakon preuzimanja vlasti, srpsko rukovodstvo je nastojalo u opštini Prijedor postići

stanje spremnosti za rat. Prijedorski Krizni štab je počeo da uvodi ograničenja za

stanovnike Prijedora koji nisu bili Srbi. Naročito su izdavani proglasi da se treba

predati svo oružje. Stvaranje atmosfere straha u opštini Prijedor kulminiralo je

93

dogovorom članova Kriznog štaba da oružane snage upotrijebe protiv civilnog

stanovništva i da uspostave logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. (Presuda Stakić

– paragraf 474, 475, 476 i 477);

Između maja i jula 1992. područja i sela u kojima su pretežno živjeli bosanski

Muslimani i bosanski Hrvati – Hambarine, Kozarac, Kamičani, Bišćani, Čarakovo,

Briševo i Ljubija – napala je vojska bosanskih Srba u sadejstvu s policijom i

paravojnim grupama. Ti napadi uglavnom su započeli nakon što je istekao rok da

nesrbi predaju oružje. Katkad bi se kao izgovor iskoristio neki incident koji su

prouzrokovali nesrbi. Napadi su izvođeni jakim granatiranjem iz teškog naoružanja.

Ciljane su i neselektivno granatirane kuće u muslimanskim selima i naseljima, što je

dovelo do znatnih razaranja i civilnih žrtava. Mnogi preživjeli bježali su iz sela i

sklanjali se u obližnje šume. Nakon granatiranja u sela su ulazili naoružani vojnici,

pljačkali i palili kuće, te protjerivali ili ubijali neke od seljana koji su ostali u selima. U

nekim situacijama silovane su žene. Bosanski Muslimani i bosanski Hrvati iz opštine

Prijedor nisu takvim oružanim napadima uspjeli pružiti efikasan otpor. Nisu bili

dovoljno dobro organizovani i nisu imali dovoljno oružja kojim bi se bili uspjeli

suprotstaviti napadačima. (Presuda Brđanin – paragraf 104);

Nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru 30.aprila 1992. godine, u skoro svim selima u

opštini počelo je postavljanje kontrolnih punktova. Dva takva kontrolna punkta

postavljena su na prilazu Hambarinama, gdje su živjeli pretežno Muslimani. [...]

(Presuda Stakić – paragraf 129);

Vlasti bosanskih srba počele su od proljeća 1992. godine na cijeloj teritoriji Krajine

provoditi aktivnu i sistematsku represiju i protjerivanja bosanskih Muslimana i

bosanskih Hrvata. Vlasti bosanskih Srba organizovale su konvoje autobusa i vozove

koji su desetine hiljada muškaraca, žena i djece odvezli sa teritorija na kome su

bosanski Srbi polagali pravo na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana unutar

BiH ili u Hrvatsku.

Nakon [završetka granatiranja Hambarina] su iz pravca Prijedora krenula dva do tri

tenka iza kojih je išla pješadija. TO je pokušala odbraniti selo, ali su seljani morali da

prebjegnu u druga sela ili u šumu Kurevo kako bi izbjegli granatiranje.

94

Nakon napada na Hambarine izdat je i ultimatum za Kozarac. U njemu se zahtijevalo

da se preda oružje TO-a i policije.

[O]bjavljeno [je] da će kroz Kozarac proći vojni konvoj u dvije kolone. Izdato je

naređenje da se s puta uklone kontrolni punktovi kako bi konvoj mogao proći.

Međutim, kad su se ti konvoji približili Kozarcu, iz njih su otvorili vatru na kuće i

kontrolne punktove, a istovremeno su sa brda ispaljivane granate.

Napad je trajao sve do 26. maja 1992. kada je izdana naredba da svi moraju da

napuste područje Kozarca. Tog dana se u Kozarcu predao veliki broj ljudi. Srpske

vlasti su rekle da svi koji žele da se predaju treba da formiraju konvoj i da će za to

vrijeme biti prekid vatre. Konvoj je krenuo istog dana; kasnije se ispostavilo da su

muškarci odvojeni od žena kad su stigli do puta Banja Luka-Prijedor. Žene su

odvedene u Trnopolje, a muškarci u logore Omarska i Keraterm. [...] (Presuda Stakić

– paragraf 143);

Tokom napada u Kozarcu došlo je do razaranja velikih razmjera. Nakon napada kuće

su ne samo srušene, već sravnjene sa zemljom pomoću teške mašinerije. Dom

zdravlja u Kozarcu je tokom napada oštećen a medicinska oprema premještena je u

podrum. [...] (Presuda Stakić – paragraf 145);

Bišćani su selo i mjesna zajednica koja se sastojala od sljedećih zaselaka: Mrkalji,

Hegići, Ravine, Duratovići, Kadići, Alagići i Čemernica. Srpske snage su ovo selo

napale 20.jula 1992.godine

Negdje u junu ili julu 1992. godine [...] počelo je granatiranje Rizvanovića. (Presuda

Stakić – paragraf 831);

Briševo je selo u mjesnoj zajednici Ljubija. Prije sukoba u njemu su živjeli uglavnom

bosanski Hrvati. Dana 27. maja 1992. selo je napadnuto minobacačima iz pravca

Rasavaca i Oštre Luke, dva sela istočno od Biševa u kojima su bosanski Srbi bili u

većini. Prije granatiranja vlasti bosanskih Srba na tom području zahtijevale su od

mještana da im predaju sve oružje.

95

U ranim jutarnjim satima 24. jula 1992. godine vojska bosanskih Srba je napala

Briševo. Minobacačke granate su padale na kuće, a mještani su se skrivali u

podrumima. Granatiranje se nastavilo tokom dana, a sljedećeg dana artiljeriji se

pridružila pješadija. Uveče 25. jula 1992. godine pješadija vojska bosanskih Srba ušla

je u Briševo.

U periodu od 24. do 26. jula 1992. u selu je ubijeno 77 Hrvata.

Dok je prije sukoba u opštini Prijedor bilo oko 50.000 Muslimana i 6.000 Hrvata, nakon

čišćenja ostalo je samo oko 6.000 Muslimana i 3.000 Hrvata i oni su živjeli u vrlo teškim

uslovima.

Do 1992. godine gotovo cijelo stanovništvo sela Čarakovo bili su bosanski Muslimani.

Dana 23. jula 1992. godine tenkovi vojske bosanskih Srba napali su Čarakovo, poslije

nekoliko zahtjeva mještanima da predaju oružje koje su zadužili. U tom napadu

ubijeno je najmanje 16 civila.

[P]očevši od 25. maja 1992. godine, civile, bosanske Muslimane i bosanske Hrvate,

pripadnici policije i vojske bosanskih Srba, držali [su] u zatočenju u nekoliko logora –

Omarska, Keraterm, Trnopolje, u domu mjesne zajednice Miska Glava, na fudbalskom

stadionu u Ljubiji, te u zgradi SUP-a i kasarni u Prijedoru – sve do septembra 1992.

godine. (Presuda Brđanin – paragraf 836);

Hiljade građana opštine Prijedor prošle su kroz barem jedan od tri glavna zatočenička

logora, Omarsku, Keraterm i Trnopolje, koji su osnovani u Omarskoj, Prijedoru,

odnosno Trnopolju. (Presuda Stakić – paragraf 630);

Područje Brda obuhvata sela Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani, Hambarine, Čarakovo

i Zecovi. (Presuda Stakić – paragraf 204);

II

96

Ostale činjenice predložene u Prijedlogu Tužilaštva odbijaju se iz razloga koji slijede u obrazloženju rješenja.

O b r a z l o ž e nj e

Prijedlog Tužilaštva

Tužilaštvo BiH je dana 04.04.2018.godine Sudu dostavilo prijedlog broj T20 0 KTRZ

0004544 08 kojim se traži da Sud, u skladu sa odredbom iz člana 4. Zakona o

ustupanju predmeta, prihvati činjenice utvrđene pravosnažnom presudom MKSJ u

predmetima Tužilac protiv Duška Tadića (predmet br. IT-94-1), Tužilac protiv Milomira

Stakića (predmet br. IT-97-24-T), Tužilav protiv Radoslava Brđanina (predmet br. IT-

99-36-T) i Tužilac protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina

(predmet broj IT-08-91-T ). Predloženo je usvajanje ukupno osamdesetsedam (87)

činjenica.

Predložene činjenice se odnose na uređenje SFRJ u periodu 1990. - 1992. godine;

činjenice od značaja za Prijedor,na uspostavljanje srpske vlasti u Opštini Prijedor;

činjenice u pogledu zbivanja u prijedoru od aprila do septembra 92. godine;

mobilizacija srpskih snaga u Opštini Prijedor; činjenice koje se odnose na postojanje

širokog i sistematičnog napada; činjenice u vezi prinudnog preseljenja i raseljavanja;

Tužilaštvo predlaže prihvatanje predloženih činjenica na osnovu kriterija za

prihvatanje, a u cilju doprinosa ekonomičnosti postupka i pravu na suđenje u

razumnom roku.

Odbrana se nije izjasnila na pomenuti prijedlog Tužilaštva .

Nakon što je razmotrio podneseni prijedlog Tužilaštva, te navode odbrane, Sud

je donio odluku kao u dispozitivu iz sljedećih razloga.

Primjenjivi zakon

97

Iako odbrana nije osporavala primjenu Zakona o ustupanju predmeta, kao lex

specijalis, Vijeće će u nastavku prvo obrazložiti osnovanosti primjene navedenog

propisa, odnosno člana 4. istog zakona.

Članom 4. Zakona o ustupanju predmeta je propisano je da: „Nakon saslušanja

stranaka, Sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti

da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom

postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred

MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.”

Nadalje, Pravilo 94. (B) Pravilnika o postupku i dokazima navodi da: ˝Na zahtjev jedne

od strana ili proprio motu pretresno vijeće može, nakon što je saslušalo strane, odlučiti

da formalno primi na znanje činjenice o kojima je presuđeno ili pismeni dokazni

materijal iz drugih postupaka pred Međunarodnim sudom koji se odnose na pitanja od

važnosti za tekuće suđenje.˝

Citirani član 4. Zakona o ustupanju predmeta daje mogućnost Sudu da iskoristi ranije

utvrđene činjenice pravomoćnim odlukama MKSJ u cilju ekonomičnosti postupka,

istovremeno štiteći prava optuženog na pravično suđenje.

Osnovna svrha člana 4. Zakona o ustupanju predmeta jeste efikasnost i ekonomičnost

sudskog postupka. Međutim, prilikom odlučivanja, Sud je imao na umu da svrha

ekonomičnosti postupka ne smije ugroziti prava optuženog na pravično suđenje i

pretpostavku nevinosti, stoga je u korištenju svoga diskrecionog prava iz člana 4.

Zakona o ustupanju i donošenju odluke o konkretnom pitanju, Vijeće imalo u vidu i sa

posebnom pažnjom cijenilo prava optuženog u svijetlu odredbe člana 6. Evropske

Konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, te i odredbe člana 3., 13., i

člana 15. ZKP.

Imajući u vidu i ostala prava zagarantovana EKLJP, a naročito pravo na pravično

suđenje, Sud smatra da je davanjem mogućnosti optuženom da ospori bilo koju od

utvrđenih činjenica koje je prihvatio Sud, ispunjen princip prezumpcije nevinosti i

jednakosti u postupku, te da praksa Evropskog suda za ljudska prava, upravo

98

potvrđuje prihvatljivost korištenja ovog instituta50, pod uslovom da optuženi može

osporiti prihvaćene činjenice. Odnosno, Vijeće posebno naglašava da utvrđena

činjenica koja je prihvaćena kao dokazana ima karakter presumption iuris et de iure i

da može biti predmet pobijanja u toku krivičnog postupka, ako stranke za to imaju

valjane i opravdane razloge.

Na kraju, važno je naglasiti da se, u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza iz

člana 15. ZKP BiH, utvrđene činjenice prihvataju i razmatraju u svjetlu svih dokaza

izvedenih tokom suđenja.

Kriteriji za odluku o predloženim činjenicama

Imajući u vidu da niti Zakon o ustupanju predmeta niti ZKP BiH ne navode kriterije koji

bi se primjenjivali kod odlučivanja o prihvatanju činjenica utvrđenih presudama MKSJ,

standardi koje su razradili MKSJ i MKSR vezano za Pravilo 94(B) Pravilnika o

postupku i dokazima MKSJ mogu služiti kao smjernica, te se u tom smislu, Sud vodio

odlukama pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Vujadin Popović i drugi i u predmetu

Momčilo Krajišnik5.

Prema odluci donesenoj u predmetu protiv Momčila Krajišnika, („...Pretresno vijeće na

prijedlog jedne od stranaka ili na vlastitu inicijativu, nakon saslušanja stranaka, može

odlučiti da formalno primi na znanje presuđene činjenice, ako je činjenica: 1. jasna,

konkretna i može se identifikovati; 2. ograničena na zaključke o činjenicama i ne

uključuje pravne katekorizacije; 3. pobijana je na suđenju i spada u dio presude koji

nije bio predmet žalbe ili je o njemu konačno presuđeno u žalbenom postupku ili je

pobijana na suđenju, a sada spada u dio presude koji je predmet žalbe, ali spada u

pitanja koja u žalbenom postupku nisu sporna; 4. iste ne smiju potvrđivati krivičnu

odgovornost optuženog; 5. ne može se zasnivati na sporazumu o priznanju krivnje u

50 Presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Salabiaku protiv Francuske, donesena 7. oktobra 1988. godine, 13 EHRR 379, stav 28-29. 5 Vidi Odluku o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih, predmet br. IT-05-88-T, od 26. septembra 2006. godine, kojom se dalje razrađuju kriteriji uspostavljeni u dvjema odlukama MKSJ o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Momčila Krajišnika, predmet br. IT-00-39-T, od 28. februara 2003. i 24. marta 2005. godine.

99

ranijim predmetima i uticati na pravo optuženog na pravično suđenje; 6. najvažniji

kriterij je da je predložena činjenica relevantna za neko pitanje u tekućem

postupku.“)

Nakon razmatranja navedenih kriterija, Vijeće nalazi da dio predloženih utvrđenih

činjenice ne ispunjava kriterij koji se odnosi na to da činjenica mora biti jasna,

konkretna i da se može identifikovati, zatim da činjenica mora biti ograničena na

zaključke o činjenicama i da ne uključuje pravne kategorizacije, da smije potvrđivati

krivičnu odgovornost optuženog, odnosno da ne ispunjava kriterij relevantnosti.

Činjenica mora biti jasna, konkretna i da se može identifikovati

U praktičnom smislu ovaj kriterij znači da se razmatrana činjenica mora moći

identificirati. S tim u vezi, Vijeće nije prihvatilo predložene činjenice pod rednim brojem

7., 19., 20., 30., 31., 34., 35., 41., 57., 72., 74. i 75., budući da se radi o činejnicama

koje su ili izvučene iz konteksta određenog paragrafa, odnosno iste predstavljaju

samo dio jednog paragrafa, ili su nastavak jedne rečenice, iz kojih razloga takve

činjenice nisu jasne ni konkretne, zbog čega ih Vijeće nije prihvatilo.

Činjenica mora biti ograničena na zaključke o činjenicama i da ne uključuje

pravne kategorizacije

U pogledu ovog kriterija načelno postoji saglasnost, da se njegovom primjenom treba

onemogućiti prihvatanje činjenica koje u sebi sadrže pravnu kvalifikaciju. Imajući u

vidu navedeni kriterij, vijeće je odbilo da prihvati predložene činjenice pod rednim

brojem 37., 43., 47., 53., 54., 76., 77., 78., 79., 81., 82. budući da navedene činjenice

sadrže u sebi pravne kvalifikacije koje se direktno odnose na predmetnu optužnicu,

stoga Vijeće smatra da je Tužilaštvo u obavezi da takve činjenice dokazuje

predloženim dokazima, iz kojih razloga ih nije prihvatilo.

Činjenica mora biti relevantna za neko pitanje u tekućem postupku

Navedeni kriterij može se posmatrati i u vezi sa odredbom iz člana 239. stav 2. i

odredbom 263. stav 2. ZKP BiH. Naime, dužnost je sudije, odnosno predsjednika

100

vijeća, između ostalog, da se stara za svestrano pretresanje predmeta, ali i otklanjanje

svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari, jer iz zakona ne

slijedi obaveza Suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz. Takođe, u dokaznom

postupku Sud može zabraniti izvođenje određenog dokaza ako zaključi da on nije

relevantan za konkretni predmet.

Primjenom kriterija relevantnosti, Sud je odbio da prihvati predložene činjenice koje

su navedene pod slijedećim rednim brojevima 10., 24., 25. (djelimično), 50.

(djelimično), 55. (djelimično), 56. (djelimično), 58. (djelimično), 61., 62. (djelimično),

64. (djelimično), 65. (djelimično), 67. (djelimično), 70., 84., 86., nalazeći da iste nisu

od važnosti za tekući predmet, da se iste odnose na neki drugi lokalitet u BIH ili su

izvan vremenskog okvira optužnice, odnosno radi se o činjenicama relevantnim samo

za konkretne predmete u kojima se su iste i utvrđivale pred MKSJ.

Takođe, u smislu ovog kriterija, Vijeće nije prihvatilo ni činjenice za koje je našlo da se

ponavljaju. Naime, budući da se predlažu činjenice iz više predmeta, evidentno je da

su gotovo iste činjenice predlagane iz različitih predmeta, na koji način se radi o

kumulaciji istih činjenica, pa ih Vijeće nije prihvatilo, i to činjenice pod brojem 16., 23.,

42., 45., 46., 68., 83., 85., 87.

Konačno, u pogledu prihvaćenih predloženih činjenica, a koje su taksativno navedene

u dispozitivu rješenja, Vijeće je našlo da iste ispunjavaju sve naprijed pomenute

kriterije, te ih je Vijeće kao takve prihvatilo.

Iz svih gore navedenih razloga, prijedlog Tužilaštva je djelimično osnovan.

prvostepena presuda, 26747 a · title: microsoft word - prvostepena presuda, 26747_a author:...

Documents