prvo poglavlje - znanje.hr · slatke tajne Života na selu 3 pojedini članovi slikali sa mnom....

11

Prvo poglavlje

Rujan

one večeri kada sam zapalila Klub Emerson vrijeme je bilo idealno za pečenje bezea od bjelanjaka. Čitavog sam tjedna koji je pret-

hodio zdvajala zbog visoke vlage u zraku, no kada je konačno došao trenutak za beze, kroz otvoreni je prozor dopirao samo svjež, suh zrak. Slavila se stotinu pedeseta godišnjica kluba i Jameson Whitaker, njegov predsjednik, tim je povodom naručio tortu pečena Aljaska. Pristala sam jer je to zatražio dok je još ležao na meni, pod talijanskim pokriva-čima kreveta u spavaćoj sobi broj osam, iako sam bila prilično sigurna da ta vrsta torte nije mogla biti na jelovniku 1873. godine. Jamie je, međutim, volio spektakle, a još je više od toga volio sladoled od pista-cije, koji kod kuće nije smio jesti jer mu to supruga nije dopuštala.

Polako sam dodala šećer u bjelanjke, jednu po jednu žlicu, i dok se bijela smjesa pod kuhačom polako pretvarala u sjajni oblak, bokom sam se oslonila na radnu površinu te se osvrnula po kuhinji. Radila sam po brojnim mondenim gradskim restoranima, u makrobiotičkim tvrtkama za catering, a nisu mi strani bili ni hoteli — kako oni luksu-zni, tako i oni koji se nikada neće podičiti tim pridjevom. Zbog toga o kuhinjama nisam razmišljala kao prosječan čovjek. Prosječan bi čovjek, primjerice, pomislio da će privatni klub za bostonsko visoko društvo, kao što je Emerson, imati fenomenalnu kuhinju. Ništa se drugo nije ni činilo mogućim pokraj svih tih prigušenih svjetala, uštirkane čipke

Slatki zivot na selu_TVRDI.indd 1 24/08/2016 08:35

Louise Miller

2

i fotelja od kože i mesinga. No prosječan bi se čovjek prevario zato što nije znao ono što su znali profesionalci: izgled blagovaonice (među sobom je zovemo prednjom sobom) nema veze s izgledom kuhinje. Bez obzira vlada li prednjom sobom luksuz ili je riječ o rupetini gdje se poderani skaj na stolcima lijepi izolir-trakom — stražnja soba ili kuhinja uvijek je ista. Uvijek je riječ o nepreglednom prostranstvu nehrđajućeg čelika. Stolovi, zdjele, zamrzivač — svi se sjaje u svojem hladnom sivilu. Pjenjače i kutlače uredno vise sa zidova. Mikser s mješalicom veličine moje ruke spremno je nagnut za miješanje tijesta za kruh. Čitav je prizor zapravo vrlo umirujući. Koliko god sam puta mijenjala posao, uvijek sam mogla računati na kuhinju: na njezin red, predvidljivost, na to da mi je sve poznato i na svojem mjestu.

Upravo sam premazivala zadnji sloj smjese od bjelanjaka preko sladoleda i torte kada sam iz susjedne prostorije, Jeffersonove dvorane, začula pucanje šampanjskih čepova. Kroz vrata je dojurio Glen, glavni direktor kluba.

»Jesmo li pri kraju?« upitao je.Ispružila sam ljepljive prste i rekla: »Dodaj mi brener«. Plavičasti

je plamen ostavio trag karameliziranog šećera po bjelanjcima. Kroz pomična je vrata odjeknuo zbor baritona koji je intonirao

himnu Kluba Emerson.»To nam je znak da krenemo«, rekao je Glen.Prstima sam prošla kroz svježe obojene kovrče. Toga sam tjedna

bila odabrala ljubičastu boju ili, preciznije, manično paničan električni ametist koji možda nije bio primjeren za kuharicu iz devetnaestog sto-ljeća, ali i onako nisam bila uzvanica na toj proslavi.

Držeći palac na grliću boce, poškropila sam tortu jakim rumom i podigla pladanj. »Zapali me.«

Glen je zapalio šibicu i oprezno je položio u ljusku jajeta punu ruma na vrhu torte. Rum se odmah zapalio i proširio po valovima bezea, a Glen je, trčeći preda mnom, otvorio vrata prema dvorani. Stupila sam u nju točno na zadnje taktove himne. Gomilom se prolomio pljesak.

Pladanj u mojim rukama vjerojatno je težio više od trideset kilo-grama. Srebro je teško, torta je bila velika, a na njoj se topilo dvade-setak litara sladoleda. No razvukla sam usnice u osmijeh i prošla kroz prostoriju, obilazeći gusto postavljene stolove te zastajkujući kako bi se


SLATKE TAJNE ŽIVOTA NA SELU

3

pojedini članovi slikali sa mnom. Plamen na torti pomalo je odumi-rao, ali je na mjestima još bio živahan. Jamie je stajao na samom kraju dvorane, uz francuske prozore, obgrlivši rukom struk svoje supruge. Uz njih su stajala djeca, prave male minijature vlastitih roditelja u sveča-nom odijelu i haljini s krinolinom. Niz obrvu mi je kliznula kapljica znoja. Čudno — plamen je odumirao, a meni je svake sekunde bilo sve toplije. Dvorana je bila pretrpana. Članovi su se okupljali u manjim skupinama i zauzimali svaki kvadratni centimetar debelog saga, što je vjerojatno izluđivalo Glena, koji je neprekidno prebrojavao glave i nešto si mrmljao u bradu o maksimalnom kapacitetu prostorije. Nekako sam se uspijevala probijati kroz gužvu, a ruke su mi se sve više naprezale od nošenja pladnja nad glavom — dovoljno visoko da plamičci ne zahvate ničiju haljinu. U takvome me stanju zaskočio klupski rizničar, grleći me oko struka i polažući dlan nešto niže na moj bok nego što bi se smatralo pristojnim. »Jedna za bilten«, rekao je pa sam se još šire nasmiješila i još čvršće stisnula pladanj u ruci. Upravo u tom trenutku, Jamijev se pogled zaustavio na meni i dok me još gledao sasvim bezizražajnih očiju, nešto je došapnuo supruzi u uho i zatim svratio pogled. Ona me pak na to pogledala i glasno se nasmijala. Bila je to zadnja stvar koju sam vidjela prije nego što mi je pladanj skliznuo iz ruku i udario o pod.

Nakon što mi je smjena u klubu tako naprasno završila, svratila sam kući taman na toliko da u platnenu torbu utrpam nešto odjeće i poku-pim Saltyja, svojeg psa, inače mješanca irskog vučjeg hrta. Potom sam, gonjena silnom potrebom da me netko zove »zlato«, tri sata vozila na sjever, uključivši grijanje u autu na najjače zato da mi osuši kosu koja mi se, smočena prskalicama za gašenje požara, lijepila za leđa poput vlati morske trave. Salty je bio velik i zbog toga je na stražnjem sjedalu mojeg karavana za njega jedva bilo mjesta, ali mi je pritiskao hladan nos uz uho i njuškao. Koža mi je vonjala po spaljenom baršunu, a glavom su mi se neprekidno vrtjeli usporeni prizori zadnjih trenutaka u dvorani Jefferson. Prvo se zapalio stolnjak. To možda i ne bi bilo toliko strašno da nije bila riječ o stolnjaku pod čitav metar visokom i od leda načinjenom skulpturom vjeverice sa žirom u ispruženoj šapi. Vjeverica se zbog plamena brzinski rastopila, a kada joj se odlomila šapa, čitav se kip prevrnuo, za sobom povlačeći stol. Val kamenica, školjki i škampi poletio je na uspaničeno mnoštvo, a zatim na pod.


Louise Miller

4

Zapaljeni je stolnjak istodobno dotaknuo jednu od starinskih baršu-nastih zavjesa i ona se zapalila kao flambirana trešnja. U tom su se trenutku aktivirale prskalice.

Skrenula sam s autoputa uz znak za izlaz broj 17 i zaustavila se na blještavo osvijetljenom parkiralištu kamionskog odmorišta F&G. Vlažan je zrak vonjao po dieselu pa sam brzo pobjegla u zalogajnicu i ondje zastala uz stalak za domaćicu, zureći u vitrinu u kojoj su se okretale pite. Pita od batata, pita od javora s orasima, krem-pita od banana. Kono-barica u pastelnoj odori smjestila me u separe u kutu, podalje od stola punog glasnih kamiondžija, ali čak i tako, na drugom kraju prostorije, njihov mi je grub smijeh zvučao umirujuće. Tata bi me odveo na ručak u F&G svaki put kada bi mi dopustio da pođem s njim na jednu od njegovih špediterskih ruta od Bostona prema kanadskoj granici. Bilo bi to obično za školskih praznika ili kada bi mi, s vremena na vrijeme, bio potreban dan da odmorim misli i oslobodim se stresa. Zadnji sam put s njim bila u F&G-u kada sam položila vozački ispit — kategorija B, samo automobili, ne i šleperi. Naslonila sam glavu na naslonjač u separeu, zureći u tapete koje su požutjele od masnoće, starosti i dima.

Pola sata poslije nabola sam zadnji komad pite na vilicu i utrpala ga u usta, jezika prekrivenog čokoladnim pudingom. Konobarica mi je nalila još kave te zgrabila moju debitnu karticu i račun, a ja sam prokopala po torbici, izvukla mobitel i, uvukavši se u separe, nazvala broj svoje najbolje prijateljice Hane.

»Hmm?« progunđala je u telefon.»Hann, Livvy je. Tu sam. U F&G-u.« Osvrnula sam se po blago-

vaonici. Nijedan mi kamiondžija nije pogledom poručivao da se skinem s mobitela.

»S kojim si okusom uzela?« upitala je Hannah pa zastala. »Livvy, koliko je sati?«

»Čokolada.«Pred očima mi se odjednom ukazala konobaričina pregača obru-

bljena čipkom. Podigla sam pogled prema njezinim strogo stisnutim ustima.

»Samo sekundu«, izgovorila sam.»Odbijena vam je«, rekla je, mašući mojom karticom prije nego

što ju je bacila na stol.



5

»Livvy, jesi li još tamo?«»Oprosti, Hann.« Prekopala sam torbicu i izvukla par zgužva-

nih novčanica s dna. »Čuj, mogu li doći do tebe? Za sat vremena? Na par dana?«

Hannah je coknula. »Donesi mi krišku pite od limete.«

Sunčane naočale Wayfarer spasile su me od zraka svjetlosti koje su me ubadale u oči poput nožića za ljuštenje, ali me nisu mogle spasiti od smrada. Zemlja, luk i bilje, opor miris koza i mljevene kave iz želuca su mi prizivali sinoćnju krišku čokoladne pite. Nisam zapravo ni bila mamurna. Prije bi se moglo reći da sam bila na onoj tankoj granici između pijanstva i triježnjenja. Hannah me bila probudila u sedam, unatoč činjenici što sam do njezina doma stigla u jedan i trideset poslije ponoći. Otvorila mi je vrata krmeljavih očiju, trampila bocu Jack Danielsa koju je držala samo radi mene za pitu od limete te se bez riječi vratila u krevet. Odlučila sam gledati lokalni TV program — reprizu natjecanja u striženju ovaca — strusivši usput nekoliko čaša. Ali danas je bila subota, dan zelene tržnice, i Hannah je inzistirala na tome da stignemo tamo prije nego što se otvori.

Zelena tržnica u Guthrieju održava se svake subote od osam ujutro do jedan popodne na parkiralištu srednje škole. Pločnikom su se protezala četiri reda bijelih šatora. Kraj ulaza, između šatora, stariji čovjek u lovačkoj opremi svirao je plesne melodije na violini.

Hannah je imala misiju. Uputila se ravno do izloženih suncokreta, hodajući najbrže što je mogla a da ne počne trčati. Ja sam polagano tumarala kroz šatore tražeći kavu, a za mnom je vjerno hodao Salty. Keramičari su podizali velike šalice. Par pletilja je izvrtalo pete čarapa, škljocajući iglama. Drvorezbar je na nogama tesao prizor crne medvje-dice s mladunčadi u borovoj šumi.

Privijajući si uz grudi buket suncokreta kao da je upravo pobi-jedila na izboru miss okruga Coventry, Hannah me našla u travarovu šatoru kako si trljam losion s mirisom lavande po dlanovima. Nagnula sam se prema njoj. »Trebali bi ovo nazvati Eau de menopauza.«

Pogledala je travara preko mog ramena da se uvjeri da me nije čuo. Potom smo zajedno prošetale od šatora do šatora i Hannah je cijelo vrijeme punila košaru povrćem. »Jesi li dobro?« upitala je. »Izgledaš blijedo.«


Louise Miller

6

Uzdahnula sam. Lice mi je doista bilo vampirski blijedo, što je bila posljedica dolaska na posao prije zore i odlaska nakon zalaska sunca. Hannah je, pak, i dalje zračila zdravim ljetnim sjajem. Bila sam poprilično sigurna da je tome pridonio i kozmetički štand u robnoj kući. Gurnula sam vrške prstiju pod sunčane naočale i protrljala oči. »Dobro sam.«

»Hajde, draga, priznaj mi. Zašto si ovdje?«Naslonila sam glavu na njezino rame. »Zato što si mi najstarija,

najmilija prijateljica na svijetu i nedostajala si mi?« Oduvijek sam mogla računati na Hannu. Bila je ona vrst prijateljice koja bi ti došla kad si previše deprimirana za ustajanje s kauča, očistila ti stan i vratila u knjižnicu knjige koje si odavno trebala vratiti pa ti još i ispirjala hrpu povrća za večeru.

»I dovezla si se sve dovdje usred noći? U radnoj uniformi? Bila si tu prije pet tjedana!«

»Možda zato što sam silno poželjela krišku pite iz F&G-ja, a onda mi se učinilo da bi bila šteta ne navratiti kad sam već toliko blizu Guthrieju?«

Hannah me pogledala strpljivo, već navikla na moje izgovore. »Predobro te poznajem. Znam da nakon smjene žudiš za pivom i pomfritom, a ne za pitom.«

Spustila sam pogled prema rukama. Bile su pune vena, poput bakinih.

»Recimo da sam izazvala mali požar na poslu.«»Blagi Bože! Je li tko ozlijeđen?«Sjetila sam se Jamiejeve žene. Imala je na sebi haljinu identičnu

onoj koju je Ginger Rogers nosila u Cilindru, onu bijelu sa svim perjem. »Ne, ne. Nije bilo ozlijeđenih. Samo mokrih.«

»Isuse, Liv. Misliš li da bi mogla dobiti otkaz? Bi li frajer s kojim se viđaš mogao kako pomoći?«

Hannah je znala da se viđam s nekim iz Emersona, no kad je navaljivala da otkrijem nešto više, rekla sam joj da veza nije ozbiljna. Činjenica da je Jamie sa svoje 64 godine točno dvostruko stariji od mene zacijelo bi naišla na njezino negodovanje. Kao i činjenica da je oženjen. »Nitko nikada zapravo ne dobije otkaz u Emersonu«, kazala



7

sam dok sam nervozno kidala ljuske i brkove s nasumičnih klipova kukuruza. »Više te ohrabre da se ›malo odmoriš‹.«

Preletjela je pogledom po parkiralištu. Nakon par trenutaka uzela me za ruku. »Dođi, idemo vidjeti je li ostao još koji puž od slatkog tijesta. Dobivali su nagrade za njih.«

Što smo se dublje probijale kroz gomilu gladnih mještana, to me je više boljela glava. Želudac mi se malo pomaknuo kad mi je miris gnojiva stvrdnutog po radnim čizmama dopro do nozdrva. Stvarno ne bih smjela piti viski.

»Ovaj, Hann? Mislim da ću ovo preskočiti. Nađi mi nešto masno.«Hannah je nabrala nos. »Kako možeš tako mamurna jesti masno?«»Pomaže mi«, rekla sam iskoračivši iz vreve.Svježi je zrak bio zamaman. Pronašla sam miran kutak pod sta-

blom na rubu parkirališta i sjela na tlo, naslanjajući leđa na hrapavu koru. Salty je njuškao po travi, okrenuo se tri puta i naposljetku legao uz mene, rastežući noge pred sobom.

Činilo se kao da je tog dana cijeli grad došao na tržnicu, i da je barem polovica stala u red za puževe od slatkog tijesta. Hannah mi je objasnila da je farmerima tržnica jedina prilika da vide jedni druge za vrijeme žetve. Posjetitelji su međusobno trampili sjeme i usluge, razmje-njivali novosti o usjevima i okotima te jednostavno tračali, a činilo se da su i mještani došli činiti isto to. Gledala sam visokog, vižljastog muš-karca u kariranoj košulji s rukavima zavrnutim do lakta kako istovaruje drvene sanduke s jabukama. Šiljastog nosa i tankih usana, s tamnim očima uokvirenima naočalama od crne plastike, izgledao je kao čovjek kojemu je očajnički potrebno šišanje i brijanje. Djelovao mi je poznato. A onda sam se sjetila da me podsjeća na čovjeka na fotografiji Walkera Evansa uslikanoj za pješčanih oluja u tridesetima.

Potražila sam Hannu u gomili i našla je kako priča sa starijom ženom čija je uska ramena obavijao vuneni džemper boje plavog neba. Mrštila se. Hannah ju je potapšala po ruci i s vedrim izrazom na licu pokazala prema meni. Žena me pogledala i napućenih me usnica odmjerila od glave do pete.

U tom mi je trenutku zavibrirao mobitel, po navici utrpan u stra-žnji džep. Ovdje u brdima signal i nije bio baš neki, pa sam, pogledavši


Louise Miller

8

u zaslon, ustanovila da imam šest propuštenih poziva. Osjećala sam se kao da sam progutala cijelu knedlu.

»Livvy«, oštrim mi je šapatom u poruci govorne pošte govorio Jamie, »Gdje si? Zabrinut sam. Nazovi me.«

»Olivia, Glen je. Samo provjeravam jesi li dobro. Klub će biti zatvoren barem par dana dok ne procijene štetu. Vatrogasac ima nekoliko pitanja. Nazovi me na mobitel.«

»Imamo problema s paljenjem roštilja, šefice.« Bio je to jedan od pripremnih kuhara. »Sinulo nam je da bi nam ti mogla pomoći da zapalimo vatru.« Salve smijeha u pozadini prije nego što je poruka završila uz klik.

U vidokrugu su mi se pojavili Hannini nožni prsti sa savršenom francuskom pedikurom. Pritisnula sam tipku za isključivanje i bacila mobitel u torbu. Kad sam podigla pogled, umjesto Hannina lica pred očima mi se ukazalo pecivo od cimeta veličine automobilskog naplatka. Kremasta bijela glazura presijavala se na svakom zavijutku peciva.

»Izvoli«, kazala je Hannah, dodajući mi puž od slatkog tijesta.Otkinula sam veliki komad i ubacila ga u usta, zahvalno žvačući. Hannah je damski odgrizla sićušni komadić. »Hmmmmm, nisam

mjesecima u sebe unijela ovoliko šećera.« Stavila je pecivo u torbu pa polizala prste. Hannah će vam reći da pazi na ugljikohidrate, ali ja znam koliko je luda za slatkim. Posegnula je u torbicu, izvukla platneni ubrus i obrisala prste, pa povukla suknju oko nogu i sjela do mene. »I tako, koliko si dugo mislila ostati?«

Pogledala sam je postrance. »Nisam sigurna. Brine te to da ću i dalje biti ovdje kad se Jonathan vrati s konferencije?« Hannin muž i ja nismo se slagali praktički ni u čemu. Nas dvoje zajedno u prostoriji uvelike smo joj narušavali osjećaj sklada.

»Ne, ne. Možeš ostati koliko god hoćeš, znaš to. A i uostalom, neće se vratiti još nekoliko dana. Ne, mislila sam te pitati bi li mogla ostati barem do ponedjeljka navečer.«

»Pa, naravno. Vjeruj mi, ne žuri mi se natrag u Boston.«»Odlično. Moram samo provjeriti kada je dostupna.« Hannah



9

je posegnula u torbicu i izvukla vrećicu s pecivom. Otkinula je oveći komad i gurnula ga u usta.

»Kada je tko dostupan?«»Žena s kojom sam pričala u redu za puževe od slatkog tijesta.

Margaret Hurley. Ona ti je vlasnica jednog sjajnog pansiona. Rekla mi je da je morala otpustiti svoju slastičarku i ja sam joj spomenula tebe, tvoje iskustvo i nagrade koje si osvojila. Djelovala je stvarno zainteresirano.«

»Hannah«, rekla sam, pokušavajući smisliti najpristojniji mogući način na koji bi joj rekla da nema šanse. »Stvarno se ne mogu zamisliti kao…«

»Slušaj, znam da zvuči kao veliki korak, ali mislim da bi ti se taj pansion zbilja dopao. Zove se ›Slatki javor.‹«

Gledala sam nizove šatora. Vermont. Stalni posao. »Nemoj me krivo shvatiti, znaš da ti uvijek rado navratim i sve, ali... Nisam sigurna što bih ja tu točno radila.«

»Radila bi upravo ono što radiš i u Bostonu — pekla kolače. Jedino što bi te na kraju radnog vremena čekao lijepi, mirni Vermont umjesto bučnog, ružnog Bostona.«

Pogledala sam je stisnutih očiju. Svakako se jesam žalila na nepre-kidni život u gradu, ali sam se osjećala kao da se podruguje mom malom bratu.

»Hoću reći, što te uopće veže uz Boston? Nemaš kuće, nemaš obitelj ni dečka — barem ne za ozbiljno, hoću reći...«

»Isuse, Hann, nemoj me štedjeti.« Podigla sam ruke u znak predaje. Na spomen Jamieja odmah sam se sjetila prethodne noći, načina na koji je još i prije nego što sam izazvala požar prešao pogledom preko mene kao da me nema, kao da sam samo još jedna članica posluge. »A osim toga — gdje bih živjela? Nema šanse da bih mogla živjeti pod istim krovom s tvojim mužem.«

Hannah je zafrktala. »Dosta sam sigurna da uz zaposlenje ide i smještaj — prethodna je slastičarka živjela u pansionu.« Okrznula me pogledom punim nade. »I ja bih ti bila ravno niz cestu. Mogle bi se stalno družiti. Bilo bi nam opet kao na faksu.« Hannine riječi su se odnosile na onaj jedan semestar kad sam pohađala državnu školu, prije nego što sam digla ruke i otišla na turneju s Dead Darlingsima.


Louise Miller

10

Razmišljala sam o debitnoj kartici odbijenoj u F&G-u. Ako je Emerson uistinu odlučio da bih se trebala »malo odmoriti«, onda sam ostala bez posla, a uz sve stare stanarine koje dugujem gazdi ne bih ni imala gdje živjeti. Saltyja ne bi baš veselio život u karavanu. »Mogla bih razmisliti.«

»Nazvat ću je kad se vratimo. Odi samo pogledati kako je tamo.« Zadovoljno se nasmiješila, kao da je napravila svoje dobro djelo za danas. Riješeno. »Svidjet će ti se.«

Slijedeći Hannine upute, stigla sam do »Slatkog javora« u ponedjeljak malo prije deset ujutro. Bila je prava milina voziti se od Hannine kuće u gradu po dugoj, vijugavoj makadamskoj cesti. Krajolik se mijenjao od urednih obojanih viktorijanskih kućica preko golemih seoskih kuća, do napuštenih kamp-prikolica tako gusto prekrivenih lozom da se samo po zahrđalim autima u dvorištu dalo zaključiti da je netko nekoć tamo živio. Potom sam, kad na vidiku više nije uopće bilo kuća, nego samo makadamska cesta nad kojom su se nadvijali hrastovi i javori, bila uvjere-na da sam se izgubila. Tko bi odsjeo u pansionu tako daleko od grada? No kad sam došla do vrha planinske ceste, drveće se razmaknulo i, kao da sam prešla iz noći u dan, svijet je ponovno postao sav zeleno travnat pod najplavijim nebom. S moje lijeve strane stajao je »Slatki javor«, jarko žuta seoska kuća spojena sa štagljem, okružena velikim stručcima ružičastih i crvenih cinija, cvjetova okrenutih suncu. Ladoleži je za taj dan bilo dosta pa su zadrijemali na lozama po kojima su se uspeli uz štagalj. Na trijemu su bile poredane stolice za ljuljanje, a po dvorištu raštrkane vrtne klupe i usnule mačke. S moje je desne strane bila drvena ograda, a iza nje planinski lanac s dolinom načičkanom zvonicima.

Do ulaza sam stigla po stazi od kamenih ploča i zastala pred vrati-ma, nervozno skidajući Saltyjeve pseće dlake s kuharske kute. Hannah se ponudila da mi posudi nešto, no kako ipak nosim broj 40 a ona 36, bila sam pristojno odbila. Posegnula sam za mjedenim javorovim listom na zelenim vratima i pokucala. Margaret je širom otvorila vrata, promotrila me, i onda pogledala na sat. »Kasnite pet minuta«, rekla je, zaklanjajući mi pogled.

»Jeste li sigurni?« Bila sam bacila pogled na mobitel prije nego što sam izašla iz auta.



11

Margaret je potiho zlovoljno uzdahnula. »Pa, uđite kad ste već tu.« Zakoračila je malo u stranu dok sam ulazila u predsoblje. Pratila sam njezinu vitku figuru u tamnoplavom sakou niz hodnik. Pokušala sam baciti oko na slike po zidovima, ali se kretala prebrzo. Unatoč njezinu tempu, srebrna punđa joj je ostajala savršeno začešljana. Ušle smo u sobu za prijem, s kaučevima i stolicama s neusklađenim cvjetnim uzorcima ležerno raspoređenima za lagodan razgovor. Margaret me je odvela do malog stola uz prozor i rukom mi dala znak da sjednem.

»Dakle, gospođa Doyle mi reče da ste slastičarka.« Ruke su joj bile uredno prekrižene u krilu.

»Da. Zovem se Olivia Rawlings. Glavna slastičarka u Klubu Emerson...«

»Da, piše vam na kuti.«Spustila sam pogled prema svojoj lijevoj dojci. Glupa kuta.Margaret je pročistila grlo. »E pa, koliko se dugo bavite slasti-

čarstvom?«»Petnaest godina. Otkad sam diplomirala na CIA-i.«»Naučili ste kako peći kolače u državnoj obavještajnoj službi?«

Namrštila se. »Ne, ne, to je kulinarska škola u New Yorku.«Margaret je pogledala kroz prozor. »Pa, onda, recite mi koja vam

je specijalnost?«»Moja specijalnost?«»Što vam najbolje ide?« Rekla je to glasnije i sporije, kao da je

mislila da imam problema sa sluhom ili da sam iz strane zemlje.Promislila sam na trenutak. »Pa, magazin ›Čokoladni gurman‹

prošle je godine zatražio moj recept za Napoleon kocku od crvene naranče i višnje. I bila sam nominirana za nagradu James Beard za…«

»Ovo je jednostavno mjesto, gospođice Rawlings. Ne prolazi ovdje ništa otmjeno.« Nagnula se naprijed, s rukama na stolu. »Znate li ispeći dobru pitu?«

»Pitu?« Podigla sam obrve.»Da, znate ono, prhka kora s punjenjem.« Potisnula sam poriv da zakolutam očima. »Naravno da znam

ispeći pitu. I to odličnu.« Nagnula sam se natrag u stolici.


Louise Miller

12

»Kako vam ide pita od jabuke?« I ona se nagnula unatrag. Ruke su joj se vratile u krilo.

»Dobila sam brojne komplimente za svoju pitu od jabuke.« Osjećala sam se kao da igramo poker s visokim ulozima.

»Biste li mogli ispeći jednu sada?« staloženo je upitala.»Sad odmah?« Nije mi pošlo za rukom sakriti razdraženost.»Da. Zašto ne? Ne treba vam recept, zar ne?«»Želite da ovaj tren ispečem pitu od jabuke?« Pokusno pečenje

u kuhinji bio je uobičajeni dio postupka zapošljavanja glavne slastičarke, ali ne na dan razgovora.

»Pa, ne doslovno ove sekunde.« Margaret je ustala sa stolca. »Moram prvo obaviti par telefonskih poziva. Reći ću jednoj od cura da vam donese šalicu kave.« Otišla je brzim korakom, usput povikujući, »Sarah...«

»Nećete pogledati moj životopis?« Viknula sam za njom, mašući listom papira. Već je bila zašla iza ugla i nestala.

Pojavila se mlada žena ravne plave kose s pladnjem. Stavila je pred mene profinjenu šalicu za čaj na tanjuriću, napunjenu do vrha kipućom crnom kavom.

»Hvala.« Podigla sam pogled prema njoj. »Hej, je li uvijek ova-kva?«

Sarah se osvrnula preko ramena. »Manje-više. Ali nije loša poslodavka.« Slegnula je ramenima. »Ovdje sam više od dvije godine. Napojnice su dobre. I ostatak osoblja je opušteniji.« Na brzinu mi se nasmiješila i otišla natrag prema kuhinji.

Ovo je bio zasigurno najneobičniji razgovor za posao na kojem sam dosad bila. Bila sam navikla da sam tražena, ne na to da pokušavam uvjeravati nekoga da sam u stanju obavljati najjednostavnije zadatke. Izgledalo je kao da se Hannah prevarila u pogledu Margaretinog inte-resa. Preplavio me val olakšanja. Bit će mi lakše ako ne dobijem posao nego što bi bilo objašnjavati Hanni zašto se nisam mogla odseliti ovako daleko od... svega, a da je ne povrijedim.

Činilo mi se kao da čekam već satima i u glavi sastavljam popis glavnih kuhara koji bi me mogli uzeti, a onda sam odložila šalicu na stol i pošla istražiti pansion te potražiti gospođu Hurley. U stražnjem



13

sam dijelu kuće pronašla Saru. Slagala je ubruse u blagovaonici. Pro-storija je bila malena, kremastih stolnjaka i potamnjenih srebrnih svijećnjaka, elegantna na zapušten način u stilu gospođice Havisham.

»Čini mi se kao da ste zaboravili na mene«, rekla sam veselo. »Oprosti. Imali smo problema s jednom od soba za goste. Trebala

bi se ubrzo vratiti.«»Mogu li malo pogledati po kuhinji?«»Svakako. Kroz ona vrata.«Prošla sam kroz prolazna vrata na drugom kraju blagovaonice. Vodila

su u prostoriju koja je kršila sva pravila profesionalne kuhinje. Zbog žutog je limenog stropa i podova od širokih javorovih daski izgledala poput seoske kuhinje, ali bila je to seoska kuhinja koju je netko razvukao poput žvakaće gume, e da bi u nju stali štednjak s osam plamenika i hladnjača.

Odložila sam torbu na drveni stol s emajliranom plohom. Bio je to običan kuhinjski stol, podložen krimićima o Nancy Drew kako bi bio pristojne visine za rezanje. Pitala sam se kako je ovo mjesto uopće prošlo inspekciju. Stol je stajao u središtu prostorije, uz štednjak od lijevanog željeza. Vrzmala sam se uokolo, grabeći usput alate koji će mi trebati za pečenje pite. Čak su i oni djelovali čudno, poput nečega na što se naleti na crkvenoj rasprodaji, a ne u katalogu za opskrbu resto-rana. Oklagija je bila jedna od onih težih, s kugličnim ležajevima — valjak s kakvima sam zamišljala da stripovske kućanice udaraju muževe po glavi. Mjerne šalice bile su staklene, s naslikanim slikama pijetlova. Pronašla sam prekrasne stare bakrene škare i komplet limenih mjernih žlica toliko izlizanih da su mjere na njima postale nečitke. Ostava je i dalje služila kao ostava, iako su police djelovale sićušno pod ogromnim limenkama praška za pecivo i kompota od bresaka. Ondje sam, među-tim, pronašla stari stojeći mikser, zajedno s izvornom zdjelom od sta-kla u duginim bojama, koju sam izvukla i stavila na stol. Jedino nisam mogla naći brašno. Uporno sam tražila, otvarajući ladice i posude.

Pokraj ostave spazila sam vratašca. Širom sam ih otvorila, nadajući se još jednom skladišnom prostoru, ali dočekala me tama. Mahala sam rukom po zraku, tražeći uzicu za paljenje svjetla. Prsti su mi dotakli nešto svileno i mekano dok sam koračala dublje u zagušljivu prostoriju. Komadić tkanine me zagolicao po koži, poput perja. Kad sam rukom napipala uzicu za svjetlo, povukla sam je i zatreptala. Sa stropa su visjele


Louise Miller

14

vrpce. Stotine njih, sve odreda plavi, nježno uznjihani šiljasti vršci. Prosti-rale su se po dužini cijelog stropa, svaka ukrašena istim zlatnim riječima: Sajam okruga Coventry — Prvo mjesto. U krupnoj drvenoj vitrini visjele su veće vrpce, uzglavlja podebljanih s dodatnim petljama tkanine poput latica suncokreta. I one su bile plave, izuzev posljednje tri. Te su bile crvene. Odnekud u pansionu začula sam Margaretin glas, pa onda još nečiji, osjetno vedriji. Ugasila sam svjetlo i iskliznula iz prostorije, zatva-rajući vrata za sobom.

Vrata kuhinje širom su se otvorila, i u prostoriju je uletjela punašna žena snježnobijele kose.

»Bok, dušo. Ti si sigurno Olivia!« Zgrabila me za ruku i čvrsto je stegnula. »Ja sam Maggiena prijateljica Dorothy. Možeš me zvati Dotty.«

Dotty je bila suprotnost Margaret u svakom pogledu osim po starosti. Bila je zaobljenih ramena, s rijetkom valovitom kosom koja joj se niz leđa spuštala u labavoj pletenici. Sve je na njoj djelovalo lepršavo.

Margaret je umarširala za njom noseći u rukama sanduk jabuka. Zastala je i odmjerila zbirku pomagala na stolu. »Jeste li se već snašli?«

»Samo sam se malo htjela upoznati s kuhinjom, znate, dok sam čekala.«

Margaret je potpuno zanemarila moju napomenu. Počela je kopati po sanduku s jabukama.

»Dakle, Dotty, što tu imamo?«»Da vidimo. McIntosh, kortland, Spartan, Northern Spy, Crispin

i zlatni delišes.« Margaret se okrenula prema meni. »Hoće li to biti dosta?«Odjednom su sve oči bile uperene u mene. »Svakako, zahvalju-

jem.« Bilo mi je neugodno, počela sam preturati po sanduku, njušeći jabuke u nadi da ću tako iskazati zahvalnost.

»Pa, počnimo onda.« Margaret je zgrabila naslone dviju stolica za ljuljanje i odvukla ih preko kuhinje.

Došlo je vrijeme da pokažem što znam.Zauzela sam ono što je očito bilo moje mjesto za stolom preko

puta dvije stolice za ljuljanje. »Pa, želite li da vam pričam o onome što radim, kao da se obraćam razredu?«



15

»Znamo ispeći pitu od jabuka, gospođice Rawlings«, odbrusila je Margaret dok je skupljala sastojke koje nisam uspjela naći. »Želimo vidjeti znate li vi.«

Margaret i Dotty su se smjestile u stolice dok sam ja procjenjivala s čim raspolažem. Pokraj brašna i limenke soli bila je ostavila pregaču od karirane tkanine s malim bijelim, rasplesanim jaganjcima koju sam svezala oko struka, osjećajući se pomalo posramljeno. Bože, da me samo dečki iz kuhinje kluba Emerson sada vide, zezali bi me do kraja života. Usplahirena, privukla sam stojeći mikser bliže k sebi i uklonila zdjelu. »Imate li kakvu želju?« upitala sam. »Sa smrvljenim tijestom? Prh-kim? S dvostrukom korom?«

Margaret se ljuljala, s nogama čvrsto na tlu. »Što vam god najbolje ide.«

Prisjetivši se Margaretinog komentara kako ne prolazi ništa otmje-no, odlučila sam da je dvostruka kora najsigurniji izbor. Zagrabila sam mjernom šalicom u brašno i prošla prstom preko vrha, uživajući u hladnoj svilenosti. Razmotala sam maslac iz voštanog papira i počela ga sjeckati u male kriške.

Margaret je graknula. »Nećete upotrijebiti biljnu mast?«»Kombiniram ih«, rekla sam. Maslac se lijepio za čelik noža.

Posegnula sam za limenkom masti.»Moja je majka uvijek stavljala samo biljnu mast, ali ja nisam

mogla podnijeti okus«, kazala je Dotty, kimajući u znak slaganja.»Ako koristite samo mast, treba kasnije premazati koru masla-

cem«, pripomenula sam, bućnuvši mast u brašno i počevši s miješanjem smjese. Nakon što sam dodala ledenu vodu, uzela sam grudu tijesta u ruke, presavila je i izmijesila je u spljošteni krug. Nakon što sam odložila tijesto da stoji u hladnjači, pročešljala sam po sanduku s jabukama i odlučila se za mješavinu McIntosha i kortlanda, uz par Crispina.

Margaret je pogledom mjerkala jabuke. »Te će vam se pretvoriti u kašu.«

»Samo mcintoshice, ali one pojačavaju okus.« Počela sam guliti koru jabuke s nožićem za ljuštenje. Margaret je ustala i pristavila čajnik na štednjak.

»Kako je Henry danas?« čula sam kako pita. Taman sam htjela upitati »Tko je Henry?«, kad je Dotty odgovorila.


Louise Miller

16

»Otprilike isto.« Ljuljala se malo brže, stišćući prstima naslone za ruke.

Čajnik je oštro zapištao. Trznula sam se na zvuk. Margaret je odmahnula glavom, promrmljala si u bradu »Nervozne li cure« i ulila uzavrelu vodu u dvije fine šalice.

»Martin ti pomaže?«»Hmm. Brine se o beračima i vikendima vodi vožnje na stogu

sijena kroz javorovo žbunje.« Dottyine sive ortopedske cipele otisnule su se od tla. Izgledala je poput djevojčice na ljuljački.

»Sigurno mu je drago što je doma nakon toliko vremena.«»Znaš njega. Uspjeh je ako ga čujem da progovori dvaput u

jednom danu. Ali mi je drago što su mi svi moji dečki na okupu.« Žene su u nekoliko navrata kratko popričale, kao da imaju vlastiti

jezik. Iz njihovih sam kratkih razgovora razabrala nekoliko informacija o gradiću. Berba jabuka te je godine bila osobito dobra. Unuka Jane White objavila je zaruke (vijest koja je spomenuta uz kolutanje očima), izvjesna Judith pobjegla je s tipom koji se bavi uzgojem koza i proizvod-njom mliječnih proizvoda te ostavila muža s dvoje djece i paketima punim neispredene vune.

Posegnula sam za velikim nožem i narezala jabuke na tanke kriške. Dok sam rezala, gledala sam iza žena kroz prozore kuhinje. Prostranstvo travnjaka protezalo se uzbrdo, gdje je stajao red divljih jabuka punih plodova. Uhvatila sam se u razmišljanju o tome kako bi izgledalo dok sunce izlazi, a po travi svjetlucaju rosa i inje. Bacila sam hrpu kriški jabuka u tavu od lijevanog željeza s par komadića maslaca i upalila plamen. Cimetasta aroma mcintoshica se miješala s oštrim mirisom topljenog maslaca, podsjećajući me na kuhinju moje stare susjede Mary, u kojoj sam prvi put složila rešetkastu koricu.

»Čemu, pobogu, to radite?« upitala je Margaret, prenuvši me oštrim glasom iz snatrenja.

»Izvući će nešto vode iz jabuka — to ih sprječava da se smanje u piti, a i punjenje će ispasti gušće.« I sama sam se iznenadila tome što sam se odmah postavila na stražnje noge. Zašto sam uopće ovdje ako je ona takav ekspert za pite?

Margaret se opet okrenula Dotty. Nastavile su se ljuljati, ispijajući gutljaje čaja i tračajući.



17

Izvukla sam tijesto iz hladnjače i stala ga lupkati oklagijom, na što mi je upućen znakovit pogled. Nakon što sam zasladila jabuke u tavi, istresla sam cijelu gomilu u lim za pečenje obložen tijestom te na vrh položila gornju koru, gurkajući rubove tijesta u kut kao što se dijete ušuškava u poplun prije spavanja. Nakon što sam precizno nabrala rubove, na vrhu sam načinila male proreze i stavila pitu u pećnicu.

»Eto, to je to.« Obrisala sam žustro ruke o pregaču. »Imate li kakvih pitanja?« Pogledala sam dvije žene. Dotty je drijemala blago otvorenih usta. Margaret je ustala i pokazala glavom prema vratima.

»Mora se odmoriti«, objasnila je dok smo izlazile u blagovaonicu. »Mogla bih vam malo pokazati pansion dok se pita peče.«

Margaret me hitro vodila po pansionu. Dolje su bile blagovaonica, predvorje i kuhinja, zajedno s Margaretinim odajama, koje mi je odbila pokazati odmahnuvši rukom. Gore su bile sobe za goste, njih ukupno dvanaest, sa zajedničkom kupaonicom na kraju hodnika. Pratila sam Margaret natrag kroz kuhinju. Preskočila je prostoriju s vrpcama, otva-rajući vrata preko puta.

»Ovdje je smještaj za slastičare. Smještaj dajemo s poslom.« Odahnula sam od olakšanja što se uz posao dobiva i smještaj, sve dok nisam provirila u sitnu spavaću sobu. U njoj je bilo taman dovoljno mjesta za krevet za jednu osobu, malu obojanu komodu i noćni orma-rić. »Možete koristiti moju kupaonicu dalje niz hodnik.« Pokušala sam zamisliti svoj plavi šljokičasti lak za nokte pokraj tube njezine kreme za čišćenje kože.

»To je lijepo od vas, ali imam ovećeg psa i čini mi se da se ne bi mogao okrenuti u ovoj sobi.«

Margaret se namrštila. »Ne, pas ne može. Pogotovo ne tako blizu kuhinji.« Potapšala se prstima po bedru, činilo se da razmišlja o neče-mu. »Imamo još jednu mogućnost. Obucite kaput.«

Hodale smo uzbrdo kroz divlje jabuke dok su pčele zujale po otpalim plodovima. Nakon voćnjaka smo skrenule ulijevo i seoska kuća nestala je iz vidokruga. Pred nama se ukazala koliba, četvrtasta i dobro održavana, s ukusno uređenim prednjim trijemom, klupom i drvenom stolicom za ljuljanje. Na zidovima su se nizali prozori tako da se moglo vidjeti ravno kroz sobicu, gore prema javorovim stablima iza kuće. Imala


Louise Miller

18

je cigleni dimnjak i kupolu na krovu, s prozorima uokvirenima metal-nim kapcima.

»Pa«, kazala je Margaret. »Ovo je šećerna kuća. Moj muž, Brian, prije mnogo ju je godina opremio za zimu. Trebala mu je da ima gdje rezbariti.« Lupila je rukom po zelenim prednjim vratima i širom su se otvorila. Kad smo ušle, u zrak se podigao oblak piljevine. U sredi-štu prostorije nalazila se peć na drva s metalnim pokrovom, poduprta naslaganim ciglama. Kut je zauzimao sudoper od emajla pokraj velike drvene radne površine, a tu je bila i mala pećnica oker boje kakvu nitko živ ne koristi još od šezdesetih. Bilo je veće od bilo kojeg stana u kojem sam živjela, s obiljem prostora za futon i puno polica za knjige. Pitala sam se koji prozor gleda na istok. Zakoračila sam oko peći prema stra-žnjem dijelu kolibe dok je Margaret stajala na otvorenim vratima. Iza peći na drva nalazila se kada s nogarima, pomalo zahrđala oko slivnika. Zamislila sam se kako ležim u kadi dok u peći gori vatra i kako gledam kroz stražnje prozore prema javorovu žbunju.

»Rekao je da mu treba mjesto za razmišljanje«, progovorila je Margaret. Protrljala je ruke da odagna hladnoću. »Nije volio biti u pan-sionu u jeku sezone.« Bilo je očito da nitko nije koristio kolibu dugo vremena i pitala sam se koliko je vremena prošlo otkad je Margaretin muž preminuo. Htjela sam priupitati, ali sam, primijetivši da su joj se ramena stisnula i ukočila, zaključila da je bolje ne pitati ništa. »Morat ćete sami počistiti«, rekla je naposljetku i okrenula se kako bi otišla. »I morat ćete odsjesti negdje drugdje kad krene sezona skupljanja javoro-vog sirupa. Planiram šećeriti ovog proljeća.«

Margaret je zastala na ulazu, okrenuta leđima. »Obavezali bi se na godinu dana.«

»Pristajem«, kazala sam odlučnog glasa, iznenadivši i sebe i nju.»Pa, dobro. Pogledajmo prvo kako je ispala pita.«Pošla sam za Margaret iz prašnjave kolibe, za sobom zatvorivši

zelena vrata kućice koju sam već počela smatrati domom.


prvo poglavlje - znanje.hr · slatke tajne Života na selu 3 pojedini članovi slikali sa mnom....

Documents