1

"PROLJEĆE NARODA", 1848. Na početku 1848.g. onaj tko bi se osvrnuo unazad na 1830. stekao bi dojam da su sile

koje su pokrenule val revolucija i reformi od tada pod kontrolom. Ali od veljače 1848.g sve se mijenja. Nevolje su već krenule Europom, a izazvane su

prethodnim vrlo hladnim zimama, što je podiglo cijene hrane u

nebesa. Na drastično smanjenje količine hrane i njenu skupoću utjecale su i poplave širom Europe,

pa epidemije bolesti stoke. Mnoštva izgladnjelih seljaka

uputila su se u gradove, a sa sobom su donijeli zaraze, posebno tifus. Stanje se pogoršavalo i jačanjem

kriminalnih aktivnosti, pa je osjećaj socijalne propasti bio

sve jači. Kad se tome dodaju financijske krize, uzdrmana tržišta, tisuće nezaposlenih

radnika… Vlade su pokušavale održavati red, ali rastuće nezadovoljstvo liberala, nacionalista, a sad već i socijalista, dodatno su komplicirale stvari.

"Dani slave" u Francuskoj – nova revolucionarna generacija Brana je prvo popustila u Francuskoj (a di će drugo), koja je na prvi pogled djelovala stabilno, ali kada bi se pogledalo 83. put, moglo se primijetiti mnoge znakove nezadovoljstva.

Kralj i njegov glavni ministar – umjereni liberal Francois Guizot, nisu dopuštali niti najmanje proširenje izbornog prava. Guizot je nezadovoljnicima čak podrugljivo izjavio: "obogatite se, pa će te moći glasati." Radnici su tražili pravo na osnivanje sindikata, ali niti to

nije odobreno, pa kad se toj političkoj

frustraciji doda ona spomenuta ekonomska kriza koja je zahvatila

cijelu Europu, stvari se počinju radikalizirati.

Širom Francuske se počinju održavati opozicijski banketi,

gdje se uz čašu-dvije vina "bistrila politika"

i davala potpora

širenju glasačkog prava. Kada je opozicija najavila

veliki banket u

Parizu 22.veljače

1848.g. (rođendan Georgea Washingtona, a SAD su bile simbol demokracije u to vrijeme), vlada se prepala i zabranila taj najavljeni banket. Rezultat je bio očekivani, mase ljudi,

Slika 2: Djelo H.F.E. Philippoteauxa koje dočarava revolucionarni trijumf, ali i daje

naznake skorih novih sukoba. U sredini je Lamartine koji uvjerava mnoštvo da treba

stati ispod tricolore, a ne ispod crvene zastave koju nosi djevojka na konju. Na desnoj

strani, vojska i obični građani jedinstveno stupaju pod tricolorom, a na lijevoj strani, građani donose razne vrijedne stvari ne bi li se materijalno pomogla Druga Republika.

Slika 1: Idealizirani prikaz zajedništva mnogih europskih naroda koji

stupaju prema boljem sutra. Vijore se različite tricolore, kao oznake

raznih nacija.

2

posebno radnika, su izašle na ulice, a vojska se ponovno u velikom broju pridružila

revolucionarima. Kralj Louis-Philippe je abdicirao i zajedno s obitelji otišao u Englesku gdje je proveo ostatak života.

Proglašenje Druge Republike Zbrda-zdola skupljena ekipa dosadašnjih oporbenjaka,

ljevičarskih novinara, socijalističkih teoretičara i raznih buržoaskih liberala, a među njima se

isticao popularni pjesnik Alphonse de Lamartine, pojavila se na balkonu Hotela de Ville (Gradske vijećnice), i proglasila nastanak Druge Republike. Takva šarolika i revolucionarnim idealima zanesena ekipa, utemeljila je privremenu vladu, koja je odmah

usvojila odredbu o općem pravu glasa za muškarce, što je bio stupanj demokracije koji nije odobren niti u jednoj europskoj državi, ali žene opet nisu dobile politička prava.

Socijalno nezadovoljstvo radnika Da bi zadovoljili radnike, koji su najviše doprinijeli

revolucionarnoj pobjedi, i da bi im osigurali pravo na rad, vlada je organizirala nacionalne

radionice koje su funkcionirale na principu javnih radova. Prijavljivalo se sve više radnika u nacionalne radionice, jer je nezaposlenost bila velika, ali za sve nije bilo posla, jer državne financije nisu mogle financirati preveliku količinu javnih radova, pa je na kraju veliki broj

radnika radio na ponižavajućim i nepotrebnim poslovima tipa kopanja i zatrpavanja rupa, samo da se održi mir među njima. Sve je to ipak, rezultiralo demoralizacijom radnika i

nezadovoljstvom seljaka i bogatijih pripadnika društva iz čijeg se džepa putem poreza plaćaju takve genijalnosti. Mirisalo je na novo nezadovoljstvo. Na izborima u travnju 1848. pokazalo se da je to imalo presudan značaj, jer pobijedili su puno konzervativniji zastupnici.

Revolucij e se šire Europom Uspjeh koji su Francuzi postigli u veljači 1848. izazvao je pravi revolucionarni plimni val širom Europe. Za protivnike starog sistema, to su bili dani prekrasnih nadanja i očekivanja

ostvarenja svih liberalnih ideala, pa slijedeći mjeseci nisu bez razloga nazvani „proljeće

naroda.“ Zahtjevi su svuda bili slični. Građanski liberali tražili su proširenje prava glasa i

osiguranje temeljnih prava za muškarce. Radnici su zahtjevali bolju socijalnu politiku i olakšavanje njihovog položaja, a nacionalisti svih slojeva htjeli su odbaciti tuđinske uprave. Iako je Pariz slavio, ostatak Europe (onaj

konzervativniji) je drhturio od straha. Opasnost od sveopće revolucije činila se tako stvarnom, da se i

britanska kraljevska obitelj prepala mogućih nezgodnih događanja u Londonu, pa su se preselili na Isle of White!!

Događanja u Habsburškoj Monarhij i i Itali j i Ustanak liberalnog Beča Kada su vijesti iz Pariza

stigle u Beč (ožujak 1848.), studenti, građanska liberalna

inteligencija i radnici izašli su na ulice i zahtijevali kraj Metternichova sistema. Po ustaljenom redoslijedu, vlada

šalje vojsku na ulice pa dolazi do sukoba, ali motiviranija masa

kojoj se priključuje jedan dio vojske preuzima inicijativu. I u Beču su, kao i na ulicama drugih

europskih gradova, žene sudjelovale u velikom broju u

Slika 3: Ova slika dobro pokazuje koliko se frustracija skupilo u

ljudima, i s koliko bijesa i revolucionarnog žara su građani započeli

pobunu. Nestalo je racionalnog razmišljanja, a instinkti su preuzeli

upravljanje, pa kad se to još spoji s psihologijom mase, ne čudi da je bilo

pojava javnih linčovanja. Vojvoda Theodor Franz Baillet von Latour bio je

austrijski vojskovođa i carski Ministar obrane. Njega se masa dočepala ispred Bečke katedrale , gdje je na licu mjesta i obješen.

3

revolucionarnim djelatnostima. Podizale su barikade, brinule o ranjenima, dopremale hranu i

piće, a često bile aktivne i u direktnim sukobima. Ipak su u Beču najjača snaga bili studenti, koji su organizirali svoju Akademsku legiju. Pod pritiskom revolucije, Metternich je jedva

izvukao živu glavu (zbrisao je u kolima za prljavi veš, a di drugo nego u London), a car Ferdinand I (koji nije bio sav svoj, a mnogi su bili skloni reći „da je tak' bistar da mu se kroz glavu vidi!!“) morao je pristati na ukidanje najrepresivnijih zakona, na ukidanje kmetstva i na

obećanje o donošenju ustava.

Mađarski nacionalizam U Mađarskoj je liberalno plemstvo pod vodstvom Lajosa

Kossutha imalo klasične liberalne zahtjeve, ali su kao konačni cilj tražili i nacionalnu autonomiju u odnosu na

Austriju. Veliki problem, s posve opravdanim mađarskim nacionalizmom, bio je u njegovom nepoštivanju ostalima na ista takva prava koja oni traže. Nama je najvažnije

mađarsko nepoštivanje prava Hrvatskoj na njezinu cjelovitost i autonomnost u sklopu zemalja krune Svetog

Stjepana.

Česi i Austroslavizam Zahtjevi po pitanju autonomije

zemalja krune Sv. Vaclava – Šleska, Češka i Moravska, postavljeni su i u Pragu. Pod vodstvom Jana Kolara i Františeka Palackog, Česi su podržavali ideju

Austroslavizma, koji podržava cjelovitost Habsburške

Monarhije, ali koja bi bila organizirana kao savezna

država, u kojoj bi slavenski narodi imali vlastite državnosti.

Događanja u Italiji Još od

siječnja 1848. počinju revolucije u Italiji, i to na

krajnjem jugu, u Kraljevstvu Obiju Sicilija ili Napuljskom Kraljevstvu, gdje su

Sicilijanci odlučili da više ne žele kao gazdu imati vladara iz Napulja, a tada je to bio Ferdinand II Bourbonski.

Talijanski se nacionalizam probudio nakon vijesti o izbijanju revolucije u Beču, jer Austrija je

kontrolirala talijanske pokrajine Lombardiju i Veneciju, a nacionalni žar i težnje za ujedinjenjem svih talijanskih pokrajina naročito je razbuktavao bivši

Carbonar, veliki talijanski nacionalist, romantičar i osnivač Mlade Italije – Giuseppe Mazzini. Nade

talijanskih nacionalista pobudio je i tzv. "liberalni" papa Pio IX, koji nije slovio

kao austrijski kandidat, nego

Slika 4: Lajos Kossuth, vođa mađarske revolucije 1848. Mađarska

revolucija za osamostaljenje od Habsburške Monarhije, službeno je

započela 15. ožujka 1848., kada je sa stepenica Narodnog muzeja to javno

pokrenuo pjesnik Sandor Petefi, a Lajos Kossuth će od početka biti na čelu.

Kada je revolucija skršena, Habsburgovci su se žarko htjeli dočepati

Kossutha, ali im je on zbrisao u Osmansko Carstvo. U internaciji u Anatoliji proveo je dvije godine, a zatim stiže neočekivani poziv američkog

Kogresa koji po njega šalje svoj brod, fregatu Mississippi. Prvi je službeno

pozvani strani državnik nakon markiza de Lafayettea, a u Americi je

dočekan topovskim salvama! Po sveučilištima je držao predavanja o

demokraciji.

Slika 5: Talijanska revolucionarna tricolora, koja se vijori na svim

pokušajima promjena u Italiji još od 20-ih godina i vremena Carbonara.

4

je gajio prave talijanske osjećaje, a kao dokaz svoje liberalne politike dopustio je donošenje

svjetovnog ustava sa svjetovnim ministrima u Papinskoj državi, a uz to je oslobodio sve političke zatvorenike u Papinskoj državi.

Tijekom ožujka 1848. talijanski nacionalisti podigli su žestoke ustanke u Milanu i Veneciji, i istjerali austrijske snage. Proglašena je Republika Venecija, a Milano je pozvao kralja Pijemonta, Karla Alberta, da ih stavi pod zaštitu. Karlo Alberto se čak proglasio

kraljem “Gornje Italije“, a time je strašno naljutio austrijskog feldmaršala Josepha

Radetzkog, koji je zadužen za taj prostor (a čovjek je već gubio od Napoleona na tom

prostoru prije pol' stoljeća i ljut je k'o pas).

Revolucionarna događanja u njemačkim zemljama

Revolucija u Berlinu Vijesti iz Pariza i Beča odjeknule su snažno i u Berlinu, gdje je

također počelo okupljanje stanovnika na ulicama. Fridrich Wilhelm IV Hohenzollern, mislio je biti pametniji od svojih kolega, pa je vojsci naredio posebno žestoko treniranje strogoće. Ali, dogodilo se da je brutalnost vojske samo dodala dodatnog motiva

revolucionarnoj stvari, pa je Fridrich nakon par dana povukao vojsku, obećao uvesti neke reforme i podržati ideju njemačkog nacionalnog jedinstva. Činilo se kao da je Pruska

Hohenzollerna, kao i Austrija Habsburgovaca, na putu prema liberalnoj upravi.

Svenjemački parlament u Frankfurtu U ostalim

državama Njemačkog saveza, u kojima vladari nisu posjedovali nekakvu respektabilnu silu, brzo je došlo do prihvaćanja revolucionarnih zahtjeva. Samoproglašeni vođe

raznih liberalnih skupina po Njemačkoj učinili su vrlo otvoreni potez: sazvali su narodne predstavnike njemačkih zemalja na zasjedanje općenjemačkog parlamenta u

Frankfurtu, za svibanj 1848.g., s ciljem donošenja ustava za buduću ujedinjenu Njemačku, koja bi trebala biti

demokratska ustavna monarhija. Parlamentarna rasprava trajala je gotovo godinu dana (sve do proljeća 1849.), kada je donesen zajednički ustav, koji je ujedinjenu Njemačku

definirao kao carevinu. Glavne političke nesuglasice vodile su se između zastupnika velikonjemačkog programa (koji

u ujedinjenu Njemačku uključuje i Austriju, čiji bi vladar postao i vladar ujedinjene Njemačke) i malonjemačkog

programa (ujedinjenje

Njemačke bez Austrije, u kojoj bi glavna uloga

pripala Pruskoj, čiji bi vladar postao i vladar Njemačke). Na kraju se

Parlament izjasnio za malonjemački program, a kruna je ponuđena pruskom kralju Fridrichu Wilhelmu IV.

Slom revolucija i vraćanje poretka Za revolucionare iz 1848. izgledalo je kao da se rađa neki novi svijet. U samo nekoliko mjeseci, stari režimi bili su zbrisani ili gadno oslabljeni gotovo u cijeloj Europi. Ne

čudi onda izjava ruskog cara Nikole I iz tog vremena, kojom se obratio britanskoj kraljici Viktoriji: "Što je ostalo čvrsto i postojano u Europi? Samo V.Britanija i Rusija." Na nesreću

Slika 6: Novi mladi car Habsburške Monarhije, Franjo Josip I. Bio je dobro

došla zamjena za prethodnika Ferdinanda, koji je patio od epilepsije, bio je

mentalno zaostao, nije mogao imati djece, a još je k tome, u lovu ozlijedio ruku, pa baš nije bio oličenje cara, a pogotovo u presudnim događanjima kao što je 1848.

Mali Franci, ljepuškasti plavi dječačić bio je sušta suprotnost. Od malih nogu ga je

mama, bavarska princeza Sofija, pripremala za carsku vlast. Poticala je ono što je

mislila da je najvažnije – pobožnost, radinost, samodisciplinu i jaku odgovornost.

Sve će to u slijedećih 68 godina vladanja (do 1916.) Franjo Josip i iskazivati.

5

po revolucionare, vrijeme koje dolazi pokazati će da snage starog poretka još nisu gotove, i da

u njima još ima vatre.

Slom revolucij e u Francuskoj

Lipanjski dani i krah socijalne ideje U Francuskoj su rasle razlike između donedavno

ujedinjenih protivnika monarhije. Konzervativni seljaci i veleposjednici su se prepali radikalnih zahtjeva Parižana. Otvorio se i jaz između pariške srednje klase, koja misli da su

reforme postigle svoju kulminaciju, ako nisu otišle i predaleko, i radnika, koji traže još radikalnije socijalne programe. Razlike su dostigle točku vrenja kada je ustavotvorna skupština ukinula nacionalne radionice, ostavljajući tisuće radnika bez posla i sredstava za

život. Očajni muškarci i žene pariške radničke klase ponovno podižu barikade, ali ovaj put vojska neće stati na njihovu stranu, te će u nekoliko dana (tzv. Lipanjski dani) uslijediti

strašno krvoproliće, gdje će stradati oko 1500 ljudi, a još će ih stotine biti poslano u francuske prekomorske zatvore.

Francusko Drugo Carstvo Konačan poraz revolucije dogodit će se nakon predsjedničkih

izbora u prosincu 1848., kada je za predsjednika Druge Republike izabran Louis Napoleon

Bonaparte ("mali nećak velikog

strica"), čije je ime podsjećalo na slavu i moć Francuske, u kojoj je mnogima bilo

dosta gužve i strke. Ali nakon samo tri godine, Louis-Napoleon će u coup

d'étatu (državni udar) srušiti Republiku,

a Francuska će od 1852. postati Drugo

Carstvo, kojem je na čelu Napoleon III.

Slom revolucij e u Habsburškoj Monarhij i

Austrija Revolucionarno neiskustvo i

rivaliteti između brojnih etničkih

skupina omogućilo je konsolidiranje

Habsburgovaca. Koristeći

jednu skupinu protiv druge i oslanjajući se na još uvijek

zavidnu vojnu silu, Habsburgovci su rušili jednu liberalnu i nacionalnu pobunu za drugom, a osim toga i na prijestolju su se učvrstili, jer je umjesto munjenog Ferdinanda I na tron zasjeo Franjo Josip I. Ali najveće zasluge, Beč može uputiti trojici svojih vojskovođa, koji su spasili

Italiju, Beč, Budimpeštu i Prag, a to su - general Windischgrätz, ban Jelačić i maršal

Radetzky.

Mađarska U rujnu 1848. ban Jelačić prelazi Dravu i ulazi u Mađarsku, ali burna događanja

u Beču okreću ga u tom smjeru. U siječnju 1849. će zajedno s generalom Windischgrätzom

zauzeti Budimpeštu, a Ugarska vlada i Lajos Kossuth bježe u istočnu Ugarsku, gdje Ugarski sabor donosi odluku o proglašavanju republike i svrgavanju Habsburgovaca. Da bi konačno svladao buntovne Mađare, car Franjo Josip poziva u pomoć brojnu vojsku reakcionarnog

Slika 7: Vojskovođe Windischgratz i Jelačić pred ulazom u Beč kojeg tuku

topništvom da bi konačno slomili revolucionarni otpor. Ban Jelačić na svom

konju bjelcu, na kojem je išao na bansko ustoličenje, a kasnije i na Mađare. Kao zapovjednik banske pukovnije u Glini, često je ratovao s Turcima, pa je s

nekima došao i u prijateljske odnose, kao što je Mahmud-beg Bašić iz Bihaća,

od kojega je dobio na dar rasnog konja bijelca.

6

ruskog cara Nikole I., a kad Rusi dođu nema više cici-mici. U bitki kod Vilagosa, Mađari su

konačno potučeni, i to je kraj njihovih snova o samostalnosti.

Italija Mnogi su pretpostavljali da će papa stati na stranu revolucionara protiv Austrije, ali

papa nije mogao u rat protiv Habsburgovaca koji slove kao zaštitnici katoličanstva. Odlučujuća bitka između Radetzkog i Karla Alberta zbila se u srpnju 1848. kod Custozze, i pijemontske snage su u potpunosti poražene. Uskoro je Karlo Alberto abdicirao u korist svog

sina Victora Emanuella II. U Rimu su zadnje revolucionarne trzaje pokušali izvesti Giuseppe Mazzini i Giuseppea Garibaldija, koji krajem 1848. pokreću narodni ustanak u Rimu i

stvaraju Rimsku Republiku. Papa je pobjegao iz Rima, i postao je konzervativac do kraja života. Austrija je taman imala problema s Mađarima, pa će im poslove u Italiji pomrsiti Louis Napoleon, koji šalje vojsku u Rim radi rušenja Rimske Republike jer je to bilo u

interesu dobrih odnosa s Katoličkom crkvom u Francuskoj, a zbog strateških razloga trebalo

je ograničiti moć Austrije na Apeninskom poluotoku. Od tada je Francuska na neki način zaštitnica Papinske Države.

Češka Autonomiju čeških patriota i pokušaj

organiziranja sveslavenskog kongresa,

jednostavnim bombardiranjem Praga, ugušio je austrijski general Windischgrätz, koji se

istaknuo jednom humanom izjavom: "…krv je jedini lijek za sve boljke zemlje…"

Slom revolucije u njemačkim zemljama

Pruska Fridrich Wilhelm IV je

s oduševljenjem dočekao vijesti o habsburškom vraćanju pozicija, što je i njega dodatno

okuražilo, pa je odbio vladarsku poziciju koju mu nudi Frankfurtska skupština, a on im javlja da priznaje samo krunu od Boga, "…a ne od ilovače i blata, krunu sa javnih ulica kao Louis –

Philippe…" Optužio je liberale u Frankfurtu kao antidržavne elemente i poslao na njih pruske trupe, koje su na neko vrijeme ugasile nadu o jedinstvenoj i demokratskoj Njemačkoj.

Što se dogodilo? Do 1850.g. konzervativne sile starog poretka ponovno su imale punu kontrolu. Zašto? Kako se toliko uspjeha liberala, nacionalista, radnika i studenata moglo pretvoriti u tako brzi poraz? Nekoliko je logičnih objašnjenja.

Prvo, početna suradnja među urbanim liberalima, radikalima, radnicima, socijalistima i sl. bila je stvar trenutka, jer sve su te skupine dijelile opozicijski stav prema tadašnjoj

političkoj situaciji. Nakon što su revolucionarne snage postigle uspjeh, interesi svake od tih grupa postaju previše različiti da bi se vlast brzo mogla stabilizirati, a to je naročito došlo do izražaja u Francuskoj.

Drugo, liberalne i nacionalističke snage zajedno funkcioniraju dobro jedino kada su u opozicijskoj situaciji. Kada su te dvije skupine na vlasti, odmah dolazi do suprotstavljanja.

Slika 8: Britanska karikatura koja prikazuje, po ondašnjim

mjerilima, trojicu konzervativnih austrijskih vojnih zapovjednika:

Jelačić, Windischgrätz i Radetzky. Za Habsburšku Monarhiju ovi su

zapovjednici značili spas. Podigli su samopouzdanje austrijske

carske vojske i dosegli božanski status, što se vidi i po tome što će

mnogi carski časnici nakon pada prijestolnice Beča, na svoje sablje ugravirati riječ „WIR“, što znači „MI“, ali istodobno predstavlja

monogram trojice generala slavljenih kao spasilaca Monarhije.

Naravno da ste svi čuli i Radetzky marš, koji je Strauss Otac

komponirao u čast pobjeda starog maršala.

7

Taj nedostatak harmonije između liberala i nacionalista posebno je bio naglašen u centralnoj

Europi, gdje su se nacionalne aspiracije Nijemaca, Čeha, Mađara, Hrvata, … sukobljavale s naporima oko stvaranja novih, liberalnijih institucija vlasti.

Treće, snaga konzervatizma ne bi se smjela zanemariti, jer industrijalizacija je tek započela u centralnoj Europi, pa su srednja i radnička klasa – a obje najnezadovoljnije konzervativnom političkom ideologijom –

još uvijek relativno slabe. Osim toga revolucionarni vođe bili su potpuno

neiskusni političari, dok su s druge strane stari lisci, koji su se brzo pribrali nakon početnih šokova.

Mogli bi zaključiti da, iako su se idealističke nade revolucionara uglavnom

izjalovile, nešto se ipak promijenilo. Najotvorenija promjena tiče se konačnog ukidanja kmetstva u Pruskoj i Habsburškoj

Monarhiji. Neke očite promjene dogodile su se u glavama i pobjednika i poraženih.

Naime, vladari, iako pokreću hapšenja, egzekucije i sl. prema sudionicima revolucije, pomalo počinju shvaćati da moraju pokazati puno veći interes za javnu podršku, a s druge

strane svi su shvatili da za kvalitetne promjene treba dobra priprema, i da se ne treba oslanjati na spontane ustanke.

Slika 9: Konzervativne snage na kratko vrijeme opet

preuzimaju kontrolu.